Zamislite da je noć prije odlaska na giljotinu Marija Antoaneta

u svojoj zatvorskoj ćeliji ostavila dnevnik...

carolly erickson

tajni dnevnik

marijeantoanete

Život i smrtnajpoznatije francuske

kraljice

caro

lly

eric

kson

tajn

i dne

vnik

mar

ije

anto

anet

e

ISBN 978-953-14-0760-179,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Pariz, 16. listopada 1793. U noći u kojoj je zatvorenica broj 280 odvedena na stratište i pogubljena giljotinom, u zatvoru ostaje dnevnik koji će posvjedočiti priču jedne velike povijesne sudbine. Zatvorenica 280 dojučerašnja je francuska kraljica Marija Antoaneta. Rođena je kao najmlađa kći u vladarskoj obitelji Habsburgovaca, jednostavno odgojena i s četrnaest godina, iz političkih razloga, prepuštena braku s francuskim prestolonasljednikom. U braku ne nalazi sigurnost: mladi je kralj čudak koji nikako da odraste i brak neće biti konzumiran čak sedam godina. Krhka bračna fasada natjerat će kraljicu da utočište potraži u skupim zabavama, modi i tajnoj ljubavnoj vezi sa švedskim diplomatom Fersenom. No kad kotač povijesti krene nizbrdo, kraljevski će par doživjeti tragičnu sudbinu. Carolly Erickson sjajno dočarava sudbinu Marije Antoanete i otkriva nam svaku pojedinost kraljičina izuzetnog života, bremenitog događajima od njezinih mladenačkih godina, kad je počela voditi dnevnik, do posljednjih dana, dok je čekala krvavi susret sa smrću pred bučnom svjetinom. Ovaj roman omogućava čitatelju da proživi život Marije Antoanete, mlade kraljice na raskošnom dvoru Luja XVI. Carolly Erickson stvorila je pamtljiv, simpatičan i životan lik kraljice, lik koji će čitatelj pamtiti dugo nakon što sklopi knjigu.

‘Pročitala sam Tajni dnevnik Marije Antoanete u dva dana, a kad sam završila knjigu, iznova sam pročitala posljednje stranice tražeći još, poput djeteta koje skuplja zadnje mrvice čokoladnog kolača s tanjura.’

The New York Times

Carolly Erickson

TAJNI DNEVNIK MARIJE ANTOANETE

mala bibliotekaknjiga 96.

Naslov izvornikaThe Hidden Diary of Marie Antoinette

Copyright ∂ 2005 by Carolly EricksonCopyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga

S engleskoga prevelaPetra Mrduljaš Doležal

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., ZagrebZa nakladnika Alen Bodor

Grafički urednik Marko KatičićFotografija na naslovnici Shutterstock

Oblikovanje naslovnice Marko JovanovacKorektor Jakov Lovrić

Tisak Denona d.o.o., Zagreb, svibanj 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-0760-1CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 739169

CAROLLY ERICKSON

TAJNI DNEVNIK MARIJE ANTOANETE

Posvećeno Raffaellu

�

UVOD

Zatvor Conciergerie

3. listopada 1793.

Kažu da ta grozna stvar ne prođe uvijek kako treba. Potrebno je tri ili četiri zamaha sjekirom da se odrubi

glava. Bijednici katkad užasno vrište, gotovo cijelu minutu, prije no što im agoniju prekine silovit, završni udarac.

Kažu da je količina krvi nevjerojatna. Teče obilno, poput slapa, gusta i tamnocrvena, i ima je više negoli bi se moglo zamisliti da postoji u ljudskom tijelu. Srce je nastavlja tjerati, udarac za udarcem, i nakon što je glava odrubljena.

Krvnik ponosito prilazi rubu stratišta, visoko držeći okr-vavljenu glavu iznenađeno razrogačenih očiju, usta razjaplje-nih u nečujnom kriku. Hoda natopljen krvlju koja šiklja.

U mojem je suprugu bilo mnogo krvi, kažu mi. Bio je krupan, težak muškarac, jak i čvrst poput bika. Muškarac naviknut na život izvan kuće, s velikim, spretnim, radnič-kim rukama. Da bi se njega ubilo, potrebno je više od jednog udarca sječivom.

Nisu mi dopustili da gledam kako umire. Znam da bih mu podarila snage za svršetak, da sam samo bila uz njega. Toliko smo toga prošli zajedno, Luj i ja, sve do dana kada su došli i uzeli mi ga. Nije se opirao toga dana kada su grado-načelnik i ostali došli po njega. Samo je zatražio svoj šešir i kaput te pošao za njima. Nikada ga više nisam vidjela.

Znam da je umro dostojanstveno. Rekoše mi da se dr-žao hrabro i uzvišeno, čitajući psalme na putu do trga gdje

�

ga je čekala golema naprava s oštricom. Rekoše mi da se nije obazirao na povike i zazive gomile, i da se nije nadao spasu premda je bilo mnogo onih koji bi ga rado spasili da su mo-gli. Sam se razodjenuo, raskopčavši ovratnik košulje, kleknuo izlažući vrat oštrici i odbio dopustiti da mu vežu ruke kao običnom razbojniku.

Na kraju je pokušao izjaviti da je nedužan, ali su mu riječi nadglasali bubnjevima i brže-bolje spustili teško sječivo.

To se dogodilo prije devet mjeseci. Sada dolaze po me-ne, svoju bivšu kraljicu, Mariju Antoanetu, sada znanu kao ≈Kažnjenica 280√.

Nije mi poznato kada će to biti, ali bit će uskoro. Vidim to na Rosalienu licu kada mi donosi juhu i vodu s cvijetom limete. Prestala se nadati da će me poštedjeti.

Bar mi dopuštaju da vodim ovaj dnevnik. Ne dopuštaju mi da šijem i vezem zbog oštrih igala ∑ kao da bih imala sna-ge ikoga ubosti! ∑ ali dopuštaju mi da pišem, a budući da je moj čuvar nepismen, sve što napišem ostaje osobno. Rosalie zna čitati, ali ona je obzirna i neće me izdati.

Pisanje mi pomaže zaboraviti užasnu, tamnu, zagušljivu i skučenu izbu u kojoj sam zatočena, koja zaudara po truleži, plijesni i ljudskom izmetu. Tu strašnu vlagu i studen, mokre cipele i ozljedu na nozi koja boli više no ikad usprkos melemu kojim je Rosalie maže. Grube stražare koji me čuvaju i ostale koji stoje pred vratima zbijajući šale na moj račun i smijući se. Tvrdu, hladnu postelju na kojoj besano ležim noću i pla-čem do iznemoglosti za svojim sinom, za svojim malim chou d’amour, Lujem-Karlom. Bolje rečeno, kako ga sada moram zvati, kraljem Lujem XVII.

O, kada bih ga barem mogla vidjeti. Svoje najmilije di-jete, svojeg malenog kralja-dječaka.

Sve do prošlog listopada, viđala sam ga gotovo svaki dan ako bih dovoljno dugo stajala uz prozor svoje stare samice.

�

Užasni stari grubijan koji ga čuva, Antoine Simon, običavao je prolaziti s njim pored moje tamnice na putu za tjelovježbu u dvorištu, učeći ga da pjeva Marseljezu.

Siroti Luj-Karlo. Tek mu je osam godina, izgubio je vo-ljenoga oca, a sada je ostao i bez majke. Kako li sam se samo borila kada su ga odvodili. Trebao im je gotovo puni sat. Nisam ga puštala iz ruku, vikala sam i prijetila. Na kraju sam ih jecajući preklinjala da mi ga ne otimaju. Popustila sam tek kad mi rekoše da će mi ubiti oba djeteta.

Što li će učiniti mome dječaku? Otrovati ga? Ili još gore, obratiti ga u malog revolucionara, natjerati ga da povjeruje u njihove laži. Pokušat će mu zanijekati kraljevsko naslije-đe, to je sigurno. Nema za njih kraljeva. A nema ni kraljica. Samo Citoyen Capet i Veuve Capet, i naš sin Luj-Karlo Capet, građanin Republike Francuske.

I što će biti s mojom Mousseline, mojom Marijom Tere-zijom, mojom prelijepom, mladom kćeri, kojoj je tek četrna-est? Premladom da bi ostala siroče. Nedostaje mi. Nedostaju mi sva moja djeca. Sirota mala Sofija, moje boležljivo djetešce koje je poživjelo tek jednu godinu. I najdraži Luj-Josip, moj prvorođeni, jadni, kljasti, slabašni, u grobu u Meudonu. Ko-liko li sam suza za njima prolila, za svakim od njih.

Znam da sam previše osjećajna. To je zato što nisam baš dobro i što mi daju piti mnogo vode s limetom i eterom. Ne-mam snage ostati pribrana. Živim na kruhu i juhi, i jako sam smršavila. Rosalie mi je morala suziti obje haljine. Krvarim tako obilno i često da znam kako nešto nije u redu, premda mi ne dopuštaju da posjetim liječnika.

Umorna sam i prepuna suza i krvi, ali još se ne predajem. U porukama koje mi Rosalie potajno dostavlja ispod tanjura juhe, porukama koje čitam sjedeći na noćnoj posudi, napola skrivena paravanom od stražara, ima mnogo vijesti koje mi bude nadu. Austrijska i pruska vojska sve su bliže, dobivaju

10

bitku za bitkom protiv odrpanih sila Revolucije. Šveđani još mogu otisnuti flotu kojom bi osvojili Normandiju. Vojske seljaka u Vendeéu ∑ o, hvala nebesima za vječno odane Ven-dežane ∑ bore se za obnovu monarhije.

Još je sve moguće i ja još mogu poživjeti da tome svjedo-čim. Pariz može biti napadnut i revolucija može biti ugušena. Moj Luj-Karlo još može zauzeti očevo prijestolje.

Iscrpljena sam i ne mogu više pisati. Ali mogu čitati, dok ne dođu po mene. Mogu čitati ovaj dnevnik, jedino što mi je ostalo od mladosti. Želim ga pročitati iznova, proživjeti još jednom to sretno vrijeme, prije negoli sam spoznala koli-ko svijet može biti okrutan. Prije negoli sam postala kraljica Marija Antoaneta, kada sam jednostavno bila nadvojvotkinja Antonija i živjela na dvoru svoje drage majke, carice Marije Terezije u Beču. A preda mnom je bio cijeli život.

11

PRVO POGLAVLJE

17. lipnja 1769.

Ime mi je nadvojvotkinja Marija Antonija, a zovu me An-toaneta, trinaest mi je godina i sedam mjeseci i ovo su zapisi o mojem životu.

Vođenje ovog dnevnika moja je pokora. Otac Kunibert, moj ispovjednik, naložio mi je da zapisujem sve svoje grijehe, kako bih ih promislila i pokajala se.

∑ Piši! ∑ naložio mi je, gurajući knjigu prema meni, straš-nog lica zbog visoko podignutih bijelih obrva.

∑ Piši što si učinila! Priznaj!∑ Ali nisam ništa skrivila ∑ rekla sam mu.∑ Napiši, a onda ćemo vidjeti. Napiši sve što si učinila,

počevši od prošlog petka. I da ništa nisi izostavila!U redu, zapisat ću u ovu knjigu sve što se dogodilo od

dana kada sam posjetila Josipu i ono što se dogodilo nakon toga, a zatim ću pokazati ocu Kunibertu što sam napisala i ispovjediti se.

Sutra počinjem.

18. lipnja 1769.

Jako je teško i tužno pisati o tome što se dogodilo, jer mi je žao što mi sestra toliko pati. Pokušala sam to objasniti ocu Kunibertu, no on je nato samo otvorio dnevnik i pružio mi kutiju naoštrenih pera. Težak je to čovjek, kako kaže Karo-lina. Ne sluša taj objašnjenja.

Eto što sam učinila u petak ujutro.

12

Od svoje sluškinje Sophie posudila sam neugledni crni ogrtač s kapuljačom i stavila srebrni križić oko vrata, kakav nose sestre milosrdnice. Pripremila sam košaru svježih pe-civa, sira i nešto jagoda iz dvorskog vrta. Ne spomenuvši to ni Sophie ni ikome drugome, uputila sam se noću do starih, napuštenih staja gdje sam bila uvjerena da drže moju sestru Josipu.

Josipa je nestala prije tjedan dana, kad ju je spopala vru-ćica i kašalj. Nitko mi nije želio reći gdje je, pa sam morala sama saznati od slugu. Sluge znaju sve što se u palači događa, čak i ono što se događa između gospodara i gospodarice u privatnosti njihove ložnice. Od Erica, stajskog dječaka koji timari mog jahaćeg konja Lisandra, saznala sam da je u po-drumu stare jahačke škole bolesna djevojčica. On je vidio da onamo noću zalaze sestre milosrdnice, a jednom je zamijetio našeg dvorskog liječnika doktora Van Swietena kako ulazi i potom vrlo brzo izlazi blijeda lica, držeći rupčić preko usta.

Bila sam uvjerena da tamo leži moja sestra Josipa, po svemu sudeći u mraku, sama i bolesna, čekajući smrt. Mo-rala sam je vidjeti. Morala sam joj reći da nije zaboravljena ni napuštena.

Stoga sam se umotala u ogrtač i krenula. Svijeća koju sam nosila treperila je na vjetru dok sam prelazila dvorište i prolazila kroz nadsvođeni prolaz do obora pred konjušnicom. U staroj jahačkoj školi nije bilo svjetla, onamo više nitko nije zalazio i u konjušnici nije bilo konja.

Pokušavala sam misliti na Josipu, ali me sve više obuzi-mao strah dok sam ulazila u mračno zdanje visokih svodova. Kroz tminu su se nazirala sjenovita obličja. Kad bih ih obasja-la svjetlošću, pokazalo bi se da su to tek ormarići za konjsku opremu i prazne posude u kojima se nekada držalo sijeno.

Nije se ništa čulo osim škripe starih greda u krovištu i udaljenih povika stražara u obilasku palače. Naišla sam na

13

stube što vode dolje u još gušću tminu. Počela sam se spuštati moleći se da mi svijeća ne utrne i pokušavala ne misliti na priče o dvorskoj sablasti koje je Sophie voljela pripovijedati, o Sivoj gospi što noću jecajući luta hodnicima i ponekad lebdi pred prozorom.

∑ Ne budi smiješna, Antonija ∑ rekla bi mi majka kad bih je pitala o Sivoj gospi ∑ duhovi ne postoje. Kada preminemo, preminemo. Ne nastavljamo živjeti kao dusi bez tijela. Samo seljaci vjeruju u takve besmislice.

Uvažila sam majčinu mudrost, ali me nije posve razu-vjerila u pogledu sablasti. Sophie tvrdi da je više puta vidjela Sivu gospu, kao i mnogi drugi.

Da prestanem razmišljati o duhovima, silazeći stubama zazvala sam Josipu.

Učinilo mi se da čujem slabašan jecaj. Zazvala sam ponovo i ovoga puta bila sigurna da čujem

odgovor. Ali to nije bio glas moje sestre. Josipin je glas bio snažan

i nasmijan. Glas koji sam čula bio je slabašan, tanak i užasno tjeskoban.

∑ Ne prilazi bliže, tko god da si ∑ reče ∑ bolujem od bo-ginja. Približiš li mi se, umrijet ćeš.

∑ Čujem te, stižem k tebi ∑ viknula sam, ne obraćajući pozornost na upozorenje.

Zatekla sam je u maloj izbi nalik na ćeliju, u kojoj je jedini izvor svjetlosti bio fenjer što je visio s klina na zidu. Smrad u sobi bio je gotovo neizdrživ pa mi je došlo da po-vraćam. Bio je to snažan, težak miris, ne smrad propadanja i prljavštine, već nezdrav, jeziv zadah gnjileži.

Ležeći na uskoj postelji, Josipa podigne slabašnu ruku ne bi li me otjerala od sebe.

∑ Preklinjem te, najdraža Antonija, idi. Vrati se odakle si došla.

14

Plakala sam. Ono što je slaba svjetlost fenjera otkrila bilo je čudovišno. Josipina put bila je ljubičasta i posuta oteklina-ma. Lice joj je bilo natečeno i crveno, obrazi groteskno nadu-ti, a iz nosa joj je kapala krv. Oči su joj bile zakrvavljene.

∑ Volim te ∑ rekoh kroz suze. ∑ Molim za tebe. Spustila sam košaru, bojeći se da će hrana koju sam do-

nijela privući štakore. Ali onda sam zaključila kako je smrad u sobi toliko užasan da joj čak ni štakori ne prilaze.

∑ Tako sam žedna ∑ začuo se glas s postelje. Iz košare sam uzela bocu vina koju sam donijela i položila

je do Josipinog kreveta. S mukom se uspravila, posegnula za bocom i otpila. Bilo je očito da teško guta.

∑ O, Antonija ∑ reče odloživši bocu ∑ more me strašni snovi! Sve je u plamenu koji nas proždire. Majka vrišti u vatri. Otac se smije gledajući nas sve kako gorimo.

∑ Tako sanjaš samo zato što si bolesna. Svi smo na sigur-nom, nema požara.

Ali ima, pomislih. Ovdje bjesni plam boginja od kojeg Josipa gori u vrućici i koja joj smućuje um.

∑ Moraš dobiti lijekove, moraš ozdraviti.∑ Sestre mi daju konjak s valerijanom, ali uzalud. Znam

da su digle ruke od mene. ∑ Ali ja nisam. Vratit ću se, kunem se.∑ Ne. Ne dolazi. Nitko mi ne smije prići. Glas joj je postajao sve slabiji. Obuzimao ju je san. ∑ Mila

Antonija…Suze su mi se slijevale obrazima, ali znala sam da ne

mogu ostati. Nisam smjela dopustiti da opaze moj nestanak. Nitko nije znao kamo sam otišla. Nisam rekla čak ni Karolini s kojom dijelim ložnicu.

I tako sam otišla od Josipe i vratila se tamnim stubama u palaču prošavši kroz staru jahačku školu i bakljama osvi-jetljene arkade.

15

Sutradan, dok sam s majkom caricom bila u njezinoj oda-ji, posjetio ju je doktor Van Swieten. Uz nju je bio i moj brat Josip, kojemu je dvadeset i šest godina i nedavno je pokopao svoju drugu ženu. Otkako je otac preminuo, majka od Josipa traži da joj pomogne upravljati brojnim posjedima. Jednoga dana, kad ona umre, Josip će vladati svime, pa treba učiti. Već ima onu čvrstoću za koju majka kaže da je neophodna svim vladarima. Ali čula sam kako grofu Khevenhülleru govori da mu još manjka suosjećanja i skrbi za narod neophodnih za dobro vladanje.

∑ Kako je Josipa? ∑ upita majka liječnika još dok se kla-njao i mumljao ≈Vaše Carsko Veličanstvo√.

∑ Riječ je o velikim boginjama. Vidjela sam da je majka problijedjela i da Josip skriva lice.

Velike boginje najozbiljniji su oblik boginja. Nitko ih nikada još nije prebolio. Kada bi velike boginje vladale Bečom, nas su djecu odmah odvodili na selo da se ne razbolimo. Sluge zaražene velikim boginjama izbacivane su iz palače i prevo-žene što je dalje moguće. Nitko se od njih nije vratio. A sada i moja sestra Josipa od njih umire.

∑ Strašno je to ∑ reče liječnik ∑ puno sam se toga nagle-dao. Nema smisla pokušavati spasiti život jednom kad bo-ginje uznapreduju. Nadvojvotkinji nema spasa. Može samo zaraziti ostale.

∑ Dobiva li svu moguću njegu?∑ Dakako. Obilaze je sestre milosrdnice i mljekarice. Opće je poznato da su mljekarice imune na boginje. Iz

nekog razloga, mogle su se brinuti za oboljele a da same ne obole.

∑ Nitko ne smije doznati tko je ona! ∑ zagrmi Josip. ∑ Nitko s dvora ne smije blizu nje. Ne možemo dopustiti da još jednom zavlada panika od boginja, kao prošloga ljeta.

16

Kad god bi se boginje pojavile, ljude bi obuzela panika. Cijeli je grad bio zahvaćen strahom od boginja. Mahnito se pokušavalo umaći zarazi. Užasnuti ukućani, u pokušaju bi-jega, bivali su zgnječeni ili izgaženi do smrti.

Nitko nije želio da strah od boginja zavlada palačom u kojoj na zbijenom prostoru žive stotine slugu što poslužuju caricu i našu obitelj.

∑ To je razumljivo ∑ reče doktor Van Swieten. ∑ Nad-vojvotkinju držimo gdje je nitko neće pronaći.

Umalo sam zaustila, ali uspjela sam se suzdržati. Stojeći uz majku, čula sam šuštanje njezinih crnih, svilenih skuta i shvatila da dršće.

∑ Ne smijem više izgubiti nijedno dijete ∑ govorila je. ∑ Prvo moj dragi Karlo, potom Ivana, kojoj je bilo tek jedanaest kad je preminula, sirota djevojka, i sada moja lijepa Josipa, tako mlada i nadomak udaji…

∑ Ostalo ti je nas desetoro, maman ∑ oštrim glasom re-če Josip. Znao je da je majci, premda joj je on najstariji sin i nasljednik, Karlo bio miliji i voljeniji. ∑ Siguran sam da je desetero djece dovoljno.

Brat Josip mi je drag, ali ne razumije što je ljubav. Kad nam je otac preminuo prije četiri godine, nije zaplakao, već samo prezrivo frknuo nosom.

∑ Bio je beskorisni lijenčina, okružen besposličarima ∑ čula sam kako govori. Čak je odbio položiti vijenac na očev grob, iako se ponudio majci biti osloncem na pogrebu.

Josipu je dvadeset i šest, i dva se puta ženio, ali nije žalo-vao ni za jednom svojom suprugom kad su umrle, ni za jad-nim mrtvorođenim djetetom koje mu je rodila prva supruga. Josipa mi je teško razumjeti.

∑ Koliko će još živjeti? ∑ upita Josip doktora Van Swi-etena.

∑ Vjerojatno nekoliko dana.

1�

∑ Kada umre, brzo se riješite tijela. Neka ne bude objave. Nikome neće nedostajati. Što je jedna prekomjerna kći više ili manje…

∑ Josipe! Dosta je bilo ∑ majka će čvrsto, ali u njezinom glasu naslutila sam paniku.

Ali moj je ogorčeni brat nastavio govoriti. ∑ I želim da se tijelo spali. Zajedno sa svom odjećom i

svime što je rabila. ∑ Dosta! To što predlažeš nije kršćanski i nikada to neću

odobriti. Zaboravljaš s kime govoriš.∑ Koja glupost! ∑ čula sam Josipa kako si mumlja u bra-

du. ∑ Vjerovati da će jednoga dana sva tijela mrtvih ustati iz svojih grobova i vratiti se u život. Svećeničke bajke.

∑ Pokoravat ćemo se crkvenom nauku ∑ tiho će majka. ∑ Nismo pogani ni sektaši. Usto, Josipa je još živa. I dok je živa, ima i nade. Sada ću se povući u kapelicu i moliti za nju, a i tebi bih preporučila da učiniš isto. ∑ Liječniku reče: ∑ Želim da me izvještavate o svakoj promjeni njezina stanja.

Tada više nisam mogla ostati nijema. ∑ Oh, maman, tako se strašno promijenila. Ne bi vjero-

vala! Suze su mi tekle niz lice dok sam govorila. Majka me pogleda smrtno ozbiljno. Josip me prostrijeli

ljutitim pogledom. Doktor Van Swieten zadrža dah.∑ Objasni što misliš, Antonija ∑ smireno će majka.∑ Vidjela sam je. Sva je natečena, crna i ljubičasta, užasno

zaudara. I drže je u mračnoj rupetini sa štakorima ispod stare jahaće škole, kamo nikada nitko ne odlazi. ∑ Pogledala sam majci u oči. ∑ Ona umire, maman. Umire.

Očekivala sam da me privije uz svoje crne skute, no umjesto toga majka se udalji nekoliko koraka, tako da više nisam mogla osjetiti njezin poznati miris, mješavinu tinte i ružine vodice.

1�

∑ Vaša se carska veličanstva sada moraju udaljiti ∑ reče doktor Van Swieten mojoj majci i Josipu, koji su i dalje uz-micali od mene. ∑ Ja ću preuzeti brigu o njoj. Motrit ćemo je kako bismo uočili pojave li se znakovi velikih boginja.

Pokretom ruke dozove jednog od lakaja koji su stajali u dnu velike prostorije čekajući zapovijedi.

∑ Pozovite mi pomoćnika, odmah. I mljekarice.Odveli su me u stare vojarne, gdje su me na oku držale

dvije seljanke, jedna stara i jedna mlada, sve dok nisu bili si-gurni da se neću razboljeti poput sestre. Svu su moju odjeću odnijeli i spalili pa mi je Sophie poslala novu. Dok sam se odijevala, iz odjeće je ispala poruka moje sestre Karoline.

∑ Najdraža Antoaneta ∑ pisala je ∑ kako si samo bila hrabra što si posjetila sirotu Josipu. Svi znamo što si učinila. Moramo se pretvarati da to ne odobravamo, ali divimo ti se. Nadam se da se nećeš razboljeti. Josip je bijesan. Volim te.

3. srpnja 1769.

Odlučila sam ne pokazati ovaj dnevnik ocu Kunibertu. Bit će to moje bilješke, osobni dnevnik moga života. Samo moj.

Proteklih nekoliko tjedana toliko mi se toga dogodilo. Nisu mi dali do jadne Josipe, koja je umrla tri dana nakon mojeg posjeta. Pokušavam ne razmišljati o njezinoj patnji, ali sigurna sam da nikada neću zaboraviti kako je izgledala ležeći na onoj slamarici.

Otac Kunibert kaže da moram porazmisliti o svome ne-posluhu i moliti za oprost. Kaže da moram biti zahvalna što sam živa. Ali ne osjećam zahvalnost, samo tugu. Nisu mi dopustili nazočiti kratkoj misi zadušnici za Josipu, jer su me još pazile mljekarice koje su svakog jutra provjeravale imam li boginjastih oteklina po licu i rukama, mumljajući nešto jedna drugoj i odmahujući glavom.

1�

Razmišljala sam o smrti i tome kako je Josipa na svijetu provela samo sedamnaest godina, tako kratko doba! Zašto neki žive, a neki umiru? Ne mogu više pisati o tome, shvra-na tugom.

15. srpnja 1769.

Konačno mi je doktor Van Swieten dopustio da se vratim u stan koji dijelim sa Karolinom. Nemam boginje.

28. srpnja 1769.

Jutros me Sophie ranije probudila i posebno me brižno odje-nula. Pitala sam je kojim povodom, ali nije željela odati. Slu-tila sam da je nešto važno čim sam vidjela kako donosi moju svijetloplavu svilenu opravu za bal s obrubom od srebrnastog lamea i ružičastim satenskim ružicama na korzetu.

Kosu mi je očetkala i zategnula ukosnicama, a zatim pre-ko nje navukla sivu vlasulju. Vlasulja mi je dobro pristajala, ali me postarala, pogotovo nakon što je Sophie u nju utkala biserje.

Uvijek su mi govorili da nalikujem na oca, koji je bio vrlo pristao. Poput njega, imam široko čelo i krupne, razmak-nute oči. Oči su mi svijetloplave, kao i majčine, pa me ona voli oblačiti u plavo kako bi ih istaknula.

Dok me Sophie odijevala, bilo je očito koliko je zadovolj-na dojmom. Radila je smiješeći se i pjevušeći. Sophie mi služi od moje sedme godine, kada je njoj bilo petnaest, i poznaje me bolje no itko, čak bolje od moje majke ili Karoline.

Kad sam se spremila, odveli su me u veliku dvoranu za primanje gdje me čekala majka. Uz nju je stajalo nekoliko muškaraca koji nisu skidali pogleda s mene dok sam joj pri-lazila.

20

∑ Antonija, mila, ovo je princ Kaunitz, a ovo je vojvoda de Choiseul.

Obojica mi se pokloniše, a ja odzdravih naklonom glave, nenavikla na težinu perike.

Prišao mi je moj učitelj plesa monsieur Noverre te naložio dvorskim glazbenicima da zasviraju. Zaplesali smo polone-zu, a potom allemande dok su gospoda pozorno pratila svaki moj pokret. Nakon toga su donijeli harfu pa sam odsvirala nekoliko jednostavnih melodija ∑ nisam baš vrsna harfistica ∑ i otpjevala ariju herr Glucka koji me učio svirati klavikord dok sam bila mlađa.

Potom su posluženi pladnjevi s kavom i pecivima pa sam sjela s majkom, kraljevićem i vojvodom te s njima razgovara-la o svemu i svačemu. Osjećala sam se malo glupo u balskoj haljini, ali proveli smo ugodnih pola sata čavrljajući, a ja sam odgovarala najbolje što znam na najrazličitija pitanja koja su mi postavljali, ispitujući moje poznavanje vjeronauka, zemljo-pisa i povijesti, kao i moja stajališta o braku.

∑ Naravno da se nadate udaji jednoga dana ∑ ljubazno će princ Kaunitz. ∑ Kako zamišljate idealnu suprugu?

∑ To je ona koja voli muža svim srcem, kao što je majka voljela moga oca.

∑ I koja mu podari sinove ∑ doda vojvoda de Choiseul. ∑ Da, svakako. I kćeri također, ako je volja Božja.∑ Svakako. I kćeri. ∑ Vjerujete li, nadvojvotkinjo, da se supruga mora muš-

karcu pokoravati u svim stvarima?Nakratko sam se zamislila.∑ Nadam se da ćemo nakon udaje moj suprug i ja zajedno

odlučivati što je najbolje i djelovati kao jedno biće. Dvojica se muškaraca pogledaše, a meni se učini da vidim

blagi tračak podsmijeha na njihovim licima.

21

∑ Zahvaljujemo vam, nadvojvotkinjo Antonija, na iskre-nosti i ljubaznosti.

Majka i gospoda ustadoše te se udaljiše golemom prosto-rijom zadubljeni u razgovor.

∑ Tjelesno je savršena ∑ primijetio je vojvoda. ∑ Školo-vanje joj je manjkavo, ali to se može popraviti. Iznimno je šarmantna…

∑ I ima dobro srce, jako dobro srce ∑ čula sam majku kako dodaje.

Nisu se žurili, već pričali i šetali, kraljević široko gesti-kulirajući, a vojvoda daleko mirniji i proračunatiji u glasu i kretnjama.

∑ Ovo je savez kakvom smo se dugo nadali ∑ čula sam majku. ∑ Ujedinjenje Habsburga i Bourbona osigurat će nam blagostanje, i to dugo nakon što mene više ne bude.

∑ Austrija nam nije neprijatelj ∑ reče vojvoda. ∑ Britanija jest. Moramo se osigurati protiv Britanije.

∑ I obraniti od Prusije ∑ dometne princ Kaunitz. ∑ Ovaj brak služit će interesima kako Austrije tako i Francuske. I što se prije zaključi, to bolje.

1. kolovoza 1769.

Moram se udati za prestolonasljednika Luja, koji će jednoga dana sjesti na francuski tron.

Vojvoda de Choiseul donio mi je njegovu sliku. Ru-žan je, ali me vojvoda uvjerava da je jako ugodan i uljudan, premda pomalo stidljiv.

5. kolovoza 1769.

Ne mogu misliti ni o čemu osim o putu u Francusku. Karo-lina i ja beskrajno raspredamo o onome što leži pred nama. Ona je zaručena za Ferdinanda Napuljskog ∑ kraljevića za

22

kojega se trebala udati Josipa ∑ i morali su prekrojiti opremu za nevjestu sirote Josipe kako bi pristajala Karolini, koja je puno krupnije građena.

Obećale smo si da ćemo jedna drugoj često pisati nakon udaje, ali dvojbeno je koliko ćemo se često viđati, jednom kada ja budem u Francuskoj, a ona u Napulju.

Obje nas jako zanima kako će biti dijeliti postelju sa su-pruzima. O tome ne znamo gotovo ništa, ali znamo da to ima veze s rađanjem djece i onim što otac Kunibert zove bludnim grijehom.

∑ Što je to blud? ∑ upitala sam oca Kuniberta jedan dan.

∑ Izopačena tjelesnost. Grešno općenje dvoje ljudi koji nisu sjedinjeni brakom ili su u braku s drugim ljudima.

∑ Ali što je to zapravo?∑ Pitaj majku ∑ reče zlobno. ∑ Poslije četrnaestero djece,

jamačno je stručnjakinja! Ali majka je bila jako neodređena i govorila o slatkoj

obvezi svake žene da supruga zadovolji na koji god način on to zatraži.

∑ Što će tražiti od mene?∑ To je između tebe i Luja. Nije bilo koristi. Pokušala sam pitati Sophie, ali ona je

samo odmahnula glavom i rekla: ∑ Vidjet ćeš sama.Naposljetku sam odlučila pitati sluge. Jedan dan nakon

jahanja Lisandra, dok sam gledala kako timare konja, prišla sam Ericu.

Ericu je osamnaest ili devetnaest godina, snažne je građe, tamne kose i dubokoplavih očiju. Sviđa mi se i uz njega se osjećam zaštićeno. Jednom, kada se Lisandar propeo, Eric je dojurio za nama i zaustavio odbjeglog konja, na čemu sam mu do današnjeg dana zahvalna. Isto tako, on je bio taj koji

23

mi je rekao gdje da nađem Josipu, i to nikome nisam odala ∑ ni majci ni ocu Kunibertu na ispovijesti, ni Josipu kad je zahtijevao da mu kažem kako sam saznala gdje drže našu sirotu bolesnu sestru.

I tako sam rekla Ericu, dok je četkao Lisandra, da se uskoro udajem i da mi nitko ne želi objasniti što da očeku-jem.

∑ Hoćeš li mi ti reći?Eric je prestao četkati konja, zaustavivši četku na snaž-

nom, smeđem Lisandrovu stegnu. Izbjegavajući moj pogled, reče:

∑ To nije na meni da vam kažem, Vaše Visočanstvo. ∑ Ali prije si uvijek odgovarao na moja pitanja. Raču-

nam na tebe. Zadrhtao je i pustio da četka padne na slamu. Hitro, prije

negoli sam se snašla, uhvatio me i poljubio. Gorjela sam. Nisam mogla misliti, disati, reagirati. Bio

je to najslađi trenutak u mome životu. Pustio me. ∑ Eto ∑ reče bez daha ∑ to možete očekivati. I više od

toga. Ali ako ikome ispričate što se dogodilo ∑ sagnuo se da dohvati četku i nastavio četkati Lisandra ∑ otpustit će me… ili će me straža strijeljati.

∑ Neću ni pisnuti. Smiješila sam se. Željela sam da me ponovo poljubi.

10. kolovoza 1769.

Eric će me pratiti u Francusku, zajedno sa Sophie, mojom praljom i novim učiteljem, ocem Vermondom, koji me uči govoriti pravi francuski za razliku od dvorskog kojim se služi-mo ovdje u Beču. Velečasni kaže da svi imamo jak njemački naglasak.

24

Što se tiče ostatka moje pratnje, njihova imena neću sa-znati još mnogo mjeseci. Majka kaže da se od mene očekuje da napustim dosadašnje navike kada se odselim u Francusku. Moram postati Francuskinja, kako bi me suprugovi podanici prihvatili kao kraljicu.

∑ Moraš postati prava Francuskinja, koliko god je to mo-guće ∑ rekla mi je maman ∑ ali u srcu i po krvi zauvijek ćeš ostati Habsburg. Svojim brakom donijet ćeš spas Austriji. Do-kle god su Habsburzi i Bourbonci saveznici sjedinjeni bra-kom, ono čudovište Fridrik Pruski ne može nam ništa. Ne može nas proždrijeti dok nas Francuzi odano podupiru.

Pater Vermond daje sve od sebe da mi objasni te više ciljeve, ali moram priznati da me mnogo više zanimaju fran-cuski modni stilovi.

Svakog tjedna dostavljaju mi desetke lutaka iz Pariza, odjevenih po modi koja će se nositi idućeg proljeća. Očeku-ju da od ponuđenog izaberem svoju opremu za nevjestu.

Karolina je jako ljubomorna. Njezina oprema neće na-puniti ni deset kovčega, dok će moja lako ispuniti stotinu, kaže maman. Postrojila sam lutke ispod prozora naše sobe i svakoga dana, nakon mise i pouke kod oca Vermonda, šećem pred dugim nizom lutaka pretvarajući se da su dvorske dame koje mi se klanjaju.

7. rujna 1769.

Prije nekoliko dana stigle smo u Greifelsbrunn, jednu od na-ših lovačkih kuća. Moj brat Josip strastven je lovac, a majka prati lov iz kočije. Svake večeri životinje ubijene toga dana izlažu se na tratini kako bi ih svi vidjeli: srndaći, veprovi i turovi, čije kljove i rogovi svjetlucaju na plamu zublji.

Odlazim na duge šetnje s Karolinom. U šumi je zrak svjež i krošnje velikih stabala polako postaju zlatne i crvene.

25

Rastem. Sophie mi mjeri visinu. Dobila sam na težini i krojačice u Parizu koje su zadužene za moju opremu dobile su upute da steznike mojih oprava prošire i produže.

Sve sam viša, ali ≈general Krottendorf√ još ne dolazi (že-ne u mojoj obitelji svoje su mjesečnice prozvale ≈general Krottendorf√). Majka je zato napeta, budući da se ne mogu udati dok ne budem spremna rađati, a u Francusku bih tre-bala otputovati za svega sedam mjeseci. Karolinu je gene-ral prvi puta pohodio kad je imala četrnaest. Josipa je imala petnaest.

Nadam se da će djelovati sva ta tjelovježba kojom se ba-vim ovdje u Greifelsbrunnu i da ću zahvaljujući njoj brže odrasti. Odlazim jahati s majkom ili Karolinom, nakon čega se osjećam prilično osnaženo. Zadržavam se dugo u konjuš-nici kako bih vidjela Erica. Nikome nisam ispričala da me poljubio, ali često o tome razmišljam. Željela bih ostati nasa-mo s njim, da me može ponovo poljubiti.

Znam da otac Kunibert to ne bi odobrio, pogotovo sada kada sam zaručena za kraljevića Luja. Ali ne mogu si pomoći. Gajim snažne osjećaje.

10. rujna 1769.

Topla je jesenja noć, vani pada lagana kišica i još smo tu u Greifelsbrunnu. Sama sam, Karolina je bolesna i maman ju je jutros poslala natrag u Schönbrunn da se posavjetuje s dok-torom Van Swietenom.

Danas sam jahala s Ericom. Kanila sam otići sama, budući da Karoline nema, a ostali su u lovu, ali me glavni konjušar zaustavio rekavši da je šuma opasna i da bih trebala uzeti pratnju. Zapovjedio je Ericu da pođe sa mnom.

Srce mi je snažno lupalo, ali trudila sam se sakriti odušev-ljenje kad je Eric doveo svog konja i kad smo krenuli.

26

Izazvala sam ga na utrku i pobijedila ∑ naravno, vjero-jatno me pustio da pobijedim. Odjahali smo duboko u šumu a potom izbili na obalu mirnog, zelenog jezera. Nikada prije nisam jahala tako daleko od kuće i nisam znala za ovo jezero.

Eric je sjahao, a zatim me podigao i spustio s Lisandrovih leđa. Gotovo mi se zavrtjelo u glavi od sreće kada sam osjetila njegove snažne, tople ruke.

Vodili smo konje uz obalu jezera. Bio je to spokojan kra-jolik: mirna, tamna, bistra voda i zid žutih krošnji javora na drugoj obali. Nebo je bilo zastrto oblacima i uskoro su po vodi počele pljuštati kišne kapi.

∑ Za mnom, ondje ćemo se skloniti ∑ reče Eric, vodeći me u gustiš. Kiša se pojačala i suknja mi se zablatila. Cipele su mi bile gotovo uništene.

Stijene koje su stršile iz zemlje tvorile su sumračnu špilju pa sam povukla Erica unutra. Ništa se nije čulo osim romi-njanja kiše. Gledala sam ga, želeći da me poljubi, pitajući se imam li hrabrosti poljubiti ga.

∑ Vaše Veličanstvo ∑ reče prigušeno ∑ žudim za vama. Ali ne smijem… ne smijemo.

∑ Samo ovaj put ∑ rekoh mu. ∑ I nikada više.Spustila sam se na meku mahovinu i privukla ga k sebi.

Tada me poljubio ponovo i ponovo, i toliko je neizdrživo bilo to uzbuđenje i ta radost da sam poželjela umrijeti. Ljubili smo se i ljubili, no to je bilo sve. Nije bilo ničega što bi otac Kunibert nazvao bludom.

Eric je bio jako nježan i povjerio mi da me već dugo ljubi. Rekao mi je da sam lijepa i dobra te da nije dostojan ni da mi pridrži konja, a kamoli da mi bude ljubavnik. Priznao mi je da je s vremena na vrijeme spavao s djevojkama iz dvorca, sobaricama i kuhinjskim sluškinjama, a jednom i sa starijom, udanom gospođom koja je bila majčina dvorska dama.

∑ S kojom to? ∑ upitala sam, ali nije želio odati.

2�

∑ Vaše Visočanstvo ∑ reče naposljetku, pridižući se i po-mažući mi da ustanem ∑ vi ste premladi i previsoka roda da biste se zaludili slugom. Trebali biste čuvati svoju želju za supruga.

Moram priznati da sam tada zaplakala, sjetivši se slike kraljevića Luja koju su mi poslali.

∑ Ali tako je ružan! ∑ planula sam. ∑ Izgleda poput prasca!Eric se nasmijao.∑ Bio prasac ili ne, bit će velik kralj.∑ To mi nije nimalo važno. Čim sam izrekla te riječi, znala sam da ne govorim pot-

punu istinu. ∑ Ali je i te kako važno vašoj obitelji. Nisam željela da ovo prelijepo, čarobno poslijepodne za-

vrši. Vratili smo se kući polako jašući, a kada smo napokon dospjeli do konjušnice, Eric mi je neuobičajeno nježno po-mogao sići s konja. Poljubio mi je ruku.

∑ Vaše Visočanstvo ∑ reče klanjajući se, a potom odvede konje u staju.

Krenula sam prema lovačkoj kući, svjesna da su mi skuti mokri i blatni, a jednostavna frizura koju mi je Sophie jutros napravila raskuštrana.

Čim me spazila, Sophie me znalački odmjerila, ali nije ništa rekla. Samo mi je pomogla svući mokru odjeću i zapo-vjedila dvoraninu da mi pripremi vruću kupku.

Još sam umotana u toplu čahuru zadovoljstva. Pitam se misli li Eric na mene. Sigurna sam da misli.

Kad je Josipa umrla, pomislila sam kako je tužno što je morala umrijeti prije negoli je iskusila ljubav. Sada znam da ako umrem sutra, neću skončati kao moja sestra. Upoznala sam ljubav, znam to, i sve je ostalo nevažno.

2�

11. listopada 1769.

Na dvoru se priprema bal u čast mojih zaruka. Bit ću u sredi-štu pozornosti. Bit će to neka vrsta pokusa za balove i dvor-ske svečanosti s kojima ću se morati nositi kad stignem u Francusku.

Maman kaže da se moram naviknuti na to da će me svi mjerkati i prosuđivati, a pogotovo Francuzi koji su uvjereni da su bolji od drugih.

Da budem iskrena, volim kad me gledaju i dive mi se, to mi nimalo ne smeta. Obožavam balove i zabave, volim se lijepo odjenuti, slušati svirku orkestra i plesati. Znam da je grijeh tako razmišljati, ali svjesna sam da sam jako lijepa i da s vremenom postajem sve ljepša. Najljepša sam među svojim sestrama, to svi misle već godinama.

Ne bih se isticala među najljupkijim damama s majčina dvora, ali lako je zamisliti da ću im za nekoliko godina po-stati opasna suparnica. Vojvoda de Choiseul kaže da su dame s francuskog dvora daleko ljepše, profinjenije i otmjenije nego one iz Beča. To ćemo još vidjeti.

Svi me nazivaju prestolonasljednicom, nosim prsten koji mi je zaručnik poslao zajedno s još jednom svojom slikom da je nosim na lančiću oko vrata. Ne volim se podsjećati na njegov izgled.

1. studenog 1769.

Moj bal bio je iznimno uspješan. Poslije sam bila toliko iscr-pljena da sam spavala gotovo cijeli dan.

Haljina od svijetlozelene svile s volanima od bež čipke stigla mi je iz Pariza i svi su joj se divili. Steznik je bio oblo-žen kitovom usi tako da mi je struk izgledao uži nego što jest.

Plesala sam s kraljevićem Kaunitzom.

2�

∑ Madame la dauphine, služite na čast kući Habsburga ∑ rekao je saginjući se da mi poljubi ruku ∑ postali ste iznimno uglađena i dražesna mlada dama.

∑ Izgledate kraljevski, veoma kraljevski ∑ čula sam kako vojvoda de Choiseul mrmlja prilazeći da mi se pokloni. ∑ Samo nemojte zaboraviti svakoga dana nositi onu napravu koju vam je izradio zubar.

Zubar iz Versaillesa koji skrbi za moje zube vrlo je grub i nemilosrdan. Nimalo mi se ne sviđa i proklinjem ga na njemačkom koji ne razumije.

Majci se svidjelo moje ponašanje i izgled na balu pa mi se osmjehnula s odobravanjem. Kada me je Josip zamolio za ples, zadovoljno se smiješio premda inače uvijek ima kiseo izraz lica.

∑ Čestitam, sestro ∑ rekao je dok smo plesali polonezu, ∑ nisam slutio da si vična takvom držanju.

Na balu je bilo toliko ljudi da ih nikako nisam mogla sve obići, ali razgovarala sam s onoliko uzvanika koliko sam mogla, prihvaćajući njihove komplimente i dobre želje. No-sila sam prsten koji mi je poslao prestolonasljednik Luj, i to su mnogi primijetili.

Da je bar Eric mogao biti na balu, odjeven recimo po-put satnika draguna, možda u kakvoj lijepoj odori. Zasjenio bi čak i najpristalije Poljake. Kako bih samo voljela plesati s njim.

5. studenog 1769.

Karolina odlazi. Dvorište je puno kočija i teretnih kola na-tovarenih sanducima i kutijama.

Grlimo se u suzama, a ja joj govorim da ću neprestano misliti na nju i često joj pisati.

30

∑ Oh, Antonija, tako sam uplašena! Što ako mu se ne svidim pa me odbije?

Karolina gotovo nikada nije pokazivala slabost. Sažalila sam se nad njom.

∑ Ne može te odbiti, ti si nadvojvotkinja Karolina Au-strijska. Višega si roda od njega.

∑ Ali što ako mu se ne svidim? Što ako mu budem… ruglo?

Nisam znala što bih rekla. I Karolina i ja bile smo svje-sne da je niska rasta i prilično zdepasta, a crte lica bile su joj, najblaže rečeno, obične.

∑ Ako ima imalo pameti, cijenit će tvoju oštroumnost i snagu volje. Vas dvoje imat ćete zdravu djecu.

∑ Nadam se ∑ reče problijedjevši. Dopustili su mi da se vozim kočijom koja je pratila Karo-

linu sedam kilometara dugom cestom što vodi južno prema planinama koje dijele habsburške posjede od Pimonta. Kada smo stigli do mjesta odakle se obiteljska kočija trebala vratiti, sišla sam posljednji put zagrliti Karolinu.

∑ Budi sretna, najdraža sestro. Piši mi duga pisma. Sve mi ispričaj.

Čvrsto me zagrlila, a zatim se prisilila na povratak u ko-čiju. Stajali smo i gledali, mašući, dok su konji ubrzavali i odnosili je daleko od nas.

Čekat ću njezino prvo pismo.

19. studenog 1769.

Uz majčinu i Sophienu pomoć, napokon sam naručila opre-mu za nevjestu. Dobit ću četrdeset i sedam krinolina i isto toliko dnevnih haljina. U pripremi je dvadeset dvorskih opra-va, a sašit će ih još kada stignem u novi dom. Francuska moda

31

mijenja se velikom brzinom pa postoji opasnost da sva moja oprema iziđe iz mode do slijedećeg proljeća.

Nemilosrdni francuski zubar, koji me muči bezbrižno čavrljajući, kaže da su samo neke nijanse prihvatljive u jednoj sezoni u Versaillesu, tako da neću biti u stilu ne budu li moje haljine pravih boja.

∑ Prestolonasljednica ne oponaša modu, ona je kroji! ∑ rekoh mu, iako mi je bilo teško govoriti s njegovim prstima u ustima.

∑ Govori poput prave Francuskinje! ∑ razdragano od-vrati, zabavljajući se. ∑ Možda ipak ima nade za vas, malena nadvojvotkinjo.

14. siječnja 1770.

General Krottendorf je stigao. Napokon se mogu udati. Pre-stolonasljednik mi je poslao dar. Otvorila sam ga kada sam ostala sama, misleći da se radi o osobnom znaku pažnje. Bila je to zlatna filigranska kutijica puna sušenih gljiva.

20. veljače 1770.

Sirota Karolina je nesretna. Napisala mi je dugačko pismo, puno nostalgije, o tome koliko joj nedostajemo ja i cijela obitelj.

Piše da je Ferdinand hladan prema njoj te da je svojta mrzi i misli da je nabusita i nadmena. Nema s kime govoriti njemački, čak ni sa svećenikom. Cijeli je dvor optužuje što još nije trudna. O toj temi piše s puno okolišanja, vjerojatno u strahu da joj pismo ne pročitaju uhode. Ipak, iz pisma se jasno vidi da joj je prva bračna noć bila užasna i da mrzi brak gotovo koliko i izbivanje iz Beča.

Kaže da je bar Napuljski zaljev prekrasan te da je ondje toplo i sunčano cijele zime. Barem pati na lijepom mjestu.

32

25. veljače 1770.

Konačno sam saznala što se zbiva između supruga i žene kada su zajedno u postelji.

Brat Josip prišao mi je i rekao da je čuo kako sam se me-đu slugama raspitivala o tome što mogu očekivati u bračnoj noći.

∑ Ne pristoji se pitati sluge o tim stvarima ∑ reče. ∑ O pitanjima vezanim uz spolnost moraš razgovarati isključivo s mužem ili obitelji, doktorom ili svećenikom.

∑ Ali svećenici pojma nemaju o spolnosti. To im je za-branjeno.

∑ Kad bi to barem bilo istina ∑ tužno će Josip, s neodo-bravanjem podigavši obrve. ∑ Ali ne skrećimo s teme. Evo što moraš znati. Radi se o maču i koricama.

Dotaknuo je fino izrađen balčak ceremonijalnog mača koji je nosio oko pojasa i polako ga izvukao iz dugih, uskih kožnih korica.

∑ Vidiš kako mač savršeno pristaje u svoje korice i kako se lako može uvući i izvući.

Zorno je pokazao na što misli opetovano izvlačeći mač cijelom dužinom iz korica i uvlačeći ga natrag.

∑ Muškarac i žena načinjeni su upravo tako. Muškarci imaju mačeve, a žene korice. Savršeno si odgovaraju… ovaj, najčešće si odgovaraju. Kad mač prvi put uđe u korice, bude malo muke i nešto krvi. Ali sve je brzo i glatko gotovo.

Zadovoljno se smiješio zbog oštroumnosti kojom mi je objasnio tajnu spolnosti.

∑ Da, i cijelo to iskustvo pruža mnogo zadovoljstva ∑ doda. ∑ I tako nastaju djeca.

∑ Ako je sve to tako lako, zašto je Karolina žalosna? Pokazala sam Josipu sestrino pismo. Pročitao ga je i sle-

gnuo ramenima.

33

∑ Ne smiješ zaboraviti, Antonija, da je Karolina ružna i jako neugodna osoba. Ferdinandu se nedvojbeno ne sviđa. Bojao sam se da će se to dogoditi čim smo ugovorili brak. Josipa bi mu bila više po volji… kao i svakom muškarcu. Kad se suprugu žena ne sviđa, mač nije snažan i čvrst, već mlohav i slab. Ne može ga se gurnuti u korice.

∑ A što misliš, hoću li se ja svidjeti kraljeviću Luju?∑ Uopće ne sumnjam da hoćeš. Svakom bi se muškarcu

svidjela. Pitala sam brata o zlatnoj kutijici s tajanstvenim suhim

gljivama koju mi je kraljević poslao. ∑ Možda je afrodizijak ∑ reče, napola za sebe. ∑ Što je afrodizijak?∑ Nije važno. Možeš pitati kraljevića kad ga vidiš. A to

će biti uskoro.

5. ožujka 1770.

Gusji izmet. To je boja moje nove haljine za večeru koju pri-ređujemo Francuzima iz Versaillesa u znak dobrodošlice.

Kažu mi da su oprave u boji životinjskog izmeta najnoviji modni hir na francuskome dvoru. Zamisli samo! Jedna od boja koja se nosila prošle sezone bila je zgnječena žaba.

14. ožujka 1770.

Cijeli Beč okićen je bakljama i šarenim lampionima. Prozori su osvijetljeni svijećama, noću se svira, održavaju se plesovi i priređuju vatrometi. Po cijele dane i noći u dvorskim se kuhinjama peče i prži, mijesi i kuha. Pilići, janjad, svinje i guske okreću se na desecima ražanja u visokim, nadsvođenim pećima, a zrak je težak od mirisa pečenja.

Gotovo svake večeri održavaju se gozbe, a danju me izvo-de pred suce i bilježnike gdje potpisujem dokumente koji me

34

iz majčine štićenice pretvaraju u štićenicu djeda mojeg budu-ćeg muža, vladara Francuske, kralja Luja XV.

Prije pola godine jedva sam znala ime francuskog kralja. Danas, zahvaljujući pouci oca Vermonda, znam naizust lozu kralja Luja u protekle tri stotine godina i sve važne događaje iz vladavine njegovih predaka.

Poznajem imena svih francuskih pokrajina i znam ih pronaći na karti Francuske koja mi visi na zidu uz uzglavlje. Znam pripovijedati priče o Ivani Orleanskoj, o svetom kralju Luju IX. i ciničnom kralju Henriku IV., koji je izjavio ≈Pariz je zavrijedio misu√ te postao katolik, premda je prije toga bio protestant. Znam da kroz Pariz teče rijeka Sena i da se velika katedrala u gradu zove Notre Dame, Naša Gospa.

Uskoro ću sve to vidjeti svojim očima.

21. ožujka 1770.

Eric mi je poslao dar, malu kujicu. Zovem je Mufti. Tako je sitna da mi stane u rukav.

1. travnja 1770.

Sinoć je održano moje vjenčanje. Umjesto mladoženje, po-red mene je u svjetlom svijeća obasjanoj crkvi stajao moj brat Ferdinand i izgovarao zavjete koje će kraljević Luj izreći kada stignem u Francusku.

Cijeli dvor nazočio je tom prelijepom, svečanom obredu. Majka me povela do oltara, šepajući zbog bolesne noge koja ju je boljela još od Božića, ali ipak sretna. Nosila sam prekrasnu srebrnu vjenčanicu i dug čipkasti veo koji mi je poslala jedna od teta kraljevića Luja. To je trebao biti njezin vjenčani veo, ali nikada se nije udavala. Pitam se zašto.

Majka kaže da mogu povesti Lisandra i Mufti sa sobom u Francusku.

35

6. travnja 1770.

Ovo poslijepodne provela sam u tužnom posjetu majci koja me pozvala na razgovor o mojem budućem životu u Fran-cuskoj.

Kad sam ušla u njezinu radnu sobu, nasmiješeno je ustala od stola i poljubila me. Kao uvijek, na stolu su bile hrpe papi-ra. Njezina stara žuta mačka spavala je između dvije hrpe na mekoj vuni koja je tamo postavljena da bi joj bilo ugodno.

Odjednom me obuzela tuga i nisam mogla suspregnu-ti suze. Zagrlila sam majku i udahnula njezin miris ružine vodice.

∑ Oh, maman, ne mogu te ostaviti! Kako ćeš mi samo nedostajati. Sada znam kako je bilo Karolini kad je odlazila i zašto je tolike noći plačući tonula u san.

Majka me odvela do širokog prozora u istaku pred koji smo zajedno sjele zagledane u vrt. Prve ruže tek su procvale crvenim, ružičastim i žutim cvjetovima, dok su voćke gotovo potpuno prolistale.

∑ Znam kako ti je, Antonija ∑ polako će majka. ∑ Kad sam se udavala, i ja sam morala ostaviti mnogo onoga što sam poznavala. Bio je to korak u nepoznato.

Uzela mi je ruku i držala je u krilu dok je govorila, pone-kad je nesvjesno milujući. Takvo ponašanje bilo je za nju ne-uobičajeno i vidjela sam da si je dopustila pokazati mi koliko me voli. Bila sam sigurna da je tako neusiljena samo zato što odlazim. Obično je bila čvrsta i blagonaklona, ali daleka.

∑ Moraš zapamtiti tri stvari, najdraže dijete. Redovito odlazi na misu, uvijek čini što i Francuzi, koliko god ti se stranima činili njihovi običaji i ne donosi nikakve odluke a da se prethodno ne posavjetuješ.

∑ S kim, maman? S kraljevićem Lujem?Lice joj se snuždi i za trenutak joj se u očima vidjela za-

brinutost.

36

∑ Kraljević je još mlad, poput tebe. Nije još… dozrio. Sa-vjetuj se s vojvodom de Choiseulom ili grofom Mercyjem, ili pak s nekim od Austrijanaca. Kaunitz će ti prije tvoga odlaska dati imena ljudi na francuskom dvoru u koje ima povjerenja. I budi oprezna kome se povjeravaš među slugama. Mnogi su plaćeni doušnici.

∑ Razgovarat ću samo sa Sophie.Majke uzdahne i pomiluje me po glavi. ∑ Prebrodit ćeš sve teškoće koje te snađu, Antonija. Imaš

dobro srce i nepokolebljivu, habsburšku smionost. Nikada ne zaboravi tko si i čija ti krv teče žilama. Budi ponosna. I pokušaj, za dobrobit svih nas, biti razborita.

∑ Hoću, maman. Doista hoću.Rastavši se od majke, zaputila sam se u šetnju posljednji

put pogledati ono što volim. Otišla sam do pašnjaka iza mlje-kare i uživala u mirisu bogate, glinaste zemlje. Posjetila sam staru jahačku školu i pomolila se za Josipinu dušu, uzalud na-stojeći ne zamišljati je kako leži na smrtnoj postelji, groteskna u svojoj patnji. Zavirila sam pod strehu tražeći gnijezda čvo-raka i začula piskutave zazive ptića. Jako me rastužila spoznaja da ih neću gledati kako stasaju i napuštaju gnijezdo.

Sada sam ja ta koja napušta gnijezdo.

Zamislite da je noć prije odlaska na giljotinu Marija Antoaneta

u svojoj zatvorskoj ćeliji ostavila dnevnik...

carolly erickson

tajni dnevnik

marijeantoanete

Život i smrtnajpoznatije francuske

kraljiceca

roll

y er

icks

onta

jni d

nevn

ik m

arij

e an

toan

ete

ISBN 978-953-14-0760-179,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Pariz, 16. listopada 1793. U noći u kojoj je zatvorenica broj 280 odvedena na stratište i pogubljena giljotinom, u zatvoru ostaje dnevnik koji će posvjedočiti priču jedne velike povijesne sudbine. Zatvorenica 280 dojučerašnja je francuska kraljica Marija Antoaneta. Rođena je kao najmlađa kći u vladarskoj obitelji Habsburgovaca, jednostavno odgojena i s četrnaest godina, iz političkih razloga, prepuštena braku s francuskim prestolonasljednikom. U braku ne nalazi sigurnost: mladi je kralj čudak koji nikako da odraste i brak neće biti konzumiran čak sedam godina. Krhka bračna fasada natjerat će kraljicu da utočište potraži u skupim zabavama, modi i tajnoj ljubavnoj vezi sa švedskim diplomatom Fersenom. No kad kotač povijesti krene nizbrdo, kraljevski će par doživjeti tragičnu sudbinu. Carolly Erickson sjajno dočarava sudbinu Marije Antoanete i otkriva nam svaku pojedinost kraljičina izuzetnog života, bremenitog događajima od njezinih mladenačkih godina, kad je počela voditi dnevnik, do posljednjih dana, dok je čekala krvavi susret sa smrću pred bučnom svjetinom. Ovaj roman omogućava čitatelju da proživi život Marije Antoanete, mlade kraljice na raskošnom dvoru Luja XVI. Carolly Erickson stvorila je pamtljiv, simpatičan i životan lik kraljice, lik koji će čitatelj pamtiti dugo nakon što sklopi knjigu.

‘Pročitala sam Tajni dnevnik Marije Antoanete u dva dana, a kad sam završila knjigu, iznova sam pročitala posljednje stranice tražeći još, poput djeteta koje skuplja zadnje mrvice čokoladnog kolača s tanjura.’

The New York Times