TEORIJA JEZIKA - 2.KOLOKVIJJEZIČNA POLITIKA

Škiljan - jezična politika je skup racionalnih i uglavnom institucionaliziranih postupaka kojima neko društvo utječe

na jezične oblike javne komunikacije i na formiranje svijesti svojih sudionika o tim oblicima

- JAVNA KOMUNIKACIJA podrazumijeva jezično komuniciranje onim kanalima koji se nalaze podnekim oblikom formalne društvene kontrole i u društveno strože normiranim situacijama (administracija, obrazovanje, sredstva masovne komunikacije, književnost)

ZAŠTO DOLAZI DO STANDARDIZACIJE?- eksplicitno normiranje ili standardizacija je produkt potrebe za učinkovitom komunikacijom na

određenom širem, najčešće državnom teritoriju i nerijetko je paralelno s jačanjem svijesti o nacionalnom identitetu

- dakle, ono je uvjetovano društvenim, ekonomskim i političkim kontekstom, a povijesno je vezano ponajprije uz pojavu modernih građanskih društava i država

POLIFUNKCIONALNOST – jedno od osnovnih obilježja standardnoga jezika koje podrazumijeva njegovusposobnost da bude upotrijebljen u vrlo različitim komunikacijskim situacijama (kolokvij!)

-u DRUŠTVENI KONTEKST NEKE JEZIČNE POLITIKE UBRAJAJU SE: - svi elementi koji utječu na jezičnu politiku, a ne pripadaju jezičnom sustavu, njegovoj strukturi, popisu njegovih jedinica ni njihovu ostvarenju u govoru

MODEL DRUŠTVENOG KONTEKSTA

- IZVANLINGVISTIČKI ELEMENTI činitelji koji su relevantni za jezičnu politiku, a koje ne proučava lingvistika mogu se svrstati u šest skupina: demografsku,

ekonomsku, kulturnu, socijalnu, političku pravnu

- DEMOGRAFSKI ČINITELJI - obuhvaćaju broj, proporcije i distribuciju govornika različitih jezika na području na kojemu se provodi neka jezična politika

- EKONOMSKI ČINITELJI - jezična je djelatnost neophodan preduvjet stvaranja svakog oblika tržišta injegova održavanja (kreolski jezici, pidžini) s druge strane, ekonomska moć društva određuje, makar indirektno, i njegovu sposobnost da provodi odabranu jezičnu politiku i da uspostavlja prikladne institucije

- KULTURNI ČINITELJI - pismenost, stupanj njezine proširenosti među stanovništvom, prisutnost nekog jezika u obrazovnim procesima i u sredstvima masovne komunikacije,

njegova primjerenost u upotrebi u književnosti i znanosti – sve su to elementi kojima se gradi jezična politika

- SOCIJALNI ČINITELJI - društveni status govornika određenog idioma bitno utječe na oblikovanje svake

konkretne jezične politike jezik i društvo su u međusobnoj interakciji

- POLITIČKI ČINITELJI -za teoriju jezične politike najbitnije je što se ona, kao i svaka politička teorija,temelji na određenom skupu ideja koje se u suvremenoj praksi uvijek konstituiraju kao ideologija

- PRAVNI ČINITELJI - u pravnim aktima gotovo svake države nalaze se eksplicitne odredbe o jeziku, a mnogi se drugi zakoni i propisi implicitno odnose na jezičnu djelatnost i javnu komunikaciju

ČETIRI OSNOVNA TIPA JEZIČNIH IDEOLOGIJA:

1) JEZIČNA ASIMILACIJA- težnja za tim da svi govornici, bez obzira na svoj materinji idiom, ovladaju dominantnim idiomom

2) JEZIČNI PLURALIZAM – funkcionalno održavanje jezične raznolikosti

3) VERNAKULARIZACIJA – uzdizanje nekog autohtonog idioma na razinu jezika javne komunikacije

4) INTERNACIONALIZACIJA – preuzimanje neautohtonog jezika za sredstvo javne komunikacije

LINGVISTIČKI ELEMENTI- one izvanjezične pojave koje opisuje lingvistika ili neka od njezinih disciplina

1.GEOLINGVISTIČKI ASPEKT – demografske činjenice neophodne za jezičnu politiku (distribucijaidioma u prostoru)

2.SOCIOLONGVISTIČKA DIMENZIJA- podrazumijeva raznolikost idioma koje upotrebljava jednaskupina govornika na istom području, ali u različitim komunikacijskim situacijama

VIŠEJEZIČNOST-POLUJEZIČNOST- nepotpuno ovladavanje bilo kojim jezičnim sistemom

3.PSIHOLINGVISTIČKI ČINITELJI - društvena svijest o jeziku ostvaruje se uvijek kroz individualnusvijest govornika, koji je istovremeno sudionik većeg broja društvenih grupa iz čijeinterakcije društvena svijest izrasta

STANJE LINGVISTIČKE TEORIJE odražava se na jezičnu politiku bez obzira sudjeluju li lingvisti izravno u njoj ili ne

ELEMENTI JEZIČNE POLITIKE- autonomija, povijesna dimenzija, vitalnost i planiranje jezikaa) AUTONOMIJA – postojanje ili nepostojanje svijesti o tome da je neki jezik jedinstven i

nezavisan od bilo kojeg drugog jezik-svijest o nezavisnosti nekog idioma o drugim idiomima može se temeljiti i razvijati na dvjema različitim osnovama:

a) ili je jezik po svojoj strukturi dovoljno različit od svih drugih jezika pa takva svijest postoji sama po sebi b) ili se ta svijest razvija namjernim naglašavanjem razlika i planskim udaljavanjem strukture nekog idioma od strukture njemu genetski srodnih idioma koji su mu najčešće u susjedstvu

- četiri tipa jezične politike s obzirom na autonomiju:1.politika indiferentna prema autonomiji2.politika koja održava status quo autonomije3.politika uvećavanja autonomije4. politika smanjivanja autonomije

sredstva pomoću kojih se u okviru jezične politike oblikuje svijest o autonomiji: izvanlingvistička i lingvistička

o IZVANLINGVISTIČKIM procesima, u procesima obrazovanja na primjer, može se razvijati svijest o nezavisnosti nekoga jezika ili o njegovoj uskoj povezanosti s drugim jezicima inzistiranjem na etničkim, kulturnim, političkim, povijesnim ili geografskim činjenicama koje potvrđuju jednu od dviju teza

o LINGVISTIČKIM sredstvima pripadaju razni oblici deskripcije idioma (npr. izrada rječnika i gramatika) u kojima se može posebno naglašavati usporedba s idiomom ili idiomima u odnosu prema kojima se autonomnost želi povećati ili smanjiti

b) POVIJESNA DIMENZIJA – postojanje ili nepostojanje svijesti o povijesnom kontinuitetu jezika - Prema povijesnom kriteriju jezične se zajednice mogu podijeliti na:

a) one koje su kroz povijest neprestano posjedovale svijest o povijesnosti svojeg jezika b) one zajednice u kojima se naknadno, racionalnim konstrukcijama ta svijest razvila

c) PLANIRANJE JEZIKA – svi postupci osposobljavanja jezika za javnu komunikaciju

NAJSNAŽNIJE LINGVISTIČKO SREDSTVO ZA FORMIRANJE SVIJESTI O AUTONOMIJI je proces standardizacije

d) VITALNOST– postojanje svijesti o tome da unutar etničkih zajednica treba održavati i povećavatibroje govornika nekog jezika i umnažati njegove funkcije - Vitalnost se može promatrati na dvjema razinama :

a)unutar jedne jezične zajednice b)u odnosu prema drugim jezičnim zajednicama

- Između jezika i etničke skupine postoje tri osnovne vrste odnosa: (1) samo jedna etnička zajednica upotrebljava samo jedan jezik, (2) jednim jezikom govori više etničkih skupina (3) jedna etnička skupina služi se većim brojem jezika

- Kod odnosa materinjeg jezika neke države i jezika javne komunikacije (ne mora biti jedan te isti jezik) moguće su sljedeće situacije: • endoglosija – autohtoni jezik dignut je u potpunosti na stupanj jezika javne komunikacije), • egzoglosija – uvođenje neautohtonog jezika u javnu komunikaciju • miješana stanja

- ako promatramo razinu autohtonog, materinjeg jezika u nekoj jezičnoj zajednici, onda takve zajednice mogu biti:

(1) ekspanzivne - jezična zajednica ona u kojoj se broj govornika povećava, bilo prirodnimnatalitetom,bilo preuzimanjem govornika neke druge zajednice, a porast broja govornika može biti praćen i širenjem u prostoru

(2) stabilne - u stabilnoj zajednici govornici ostaju trajno na istom području, a njihov jebroj relativno stalan

(3) u smanjivanju- jezične zajednice u opadanju smanjuju broj svojih članova ilipovećanim mortalitetom ili preuzimanjem nekog drugog idioma kao sredstva međusobne komunikacije, ili se sužava teritorij te zajednice ili se događa i jedno i drugo: proces opadanja završava odumiranjem nekog jezika

- na razini jezika javne komunikacije razlikovat ćemo: 1. endoglosijske zajednice koje upotrebljavaju autohtoni jezik i u javnoj komunikaciji 2. egzoglosijske zajednice u kojima tu funkciju obavlja neki drugi idiom 3. poliglosijske i plurilingvalne zajednice u kojima se javljaju dva ili više jezika u javnoj komunikaciji, s podijeljenim ili nepodijeljenim funkcijama, a jedan je od tih jezika autohton

PLURILINGVALNA DRUŠTVA- ona u kojima se svi jezici mogu upotrebljavati u svimkomunikacijskim situacijama (svi su jezici ravnopravni)

POLIGLOSIJSKA DRUŠTVA - ona u kojima je bar jednom jeziku ograničena upotrebasamo na neke komunikacijske situacije

ČETIRI OSNOVNE PARADIGME KOMUNIKACIJE među različitim jezičnim zajednicama u okviru jednoga društva:

1. paradigma diskontinuiteta – dvije jednojezične zajednice različitih jezika međusobno ne komuniciraju,

2. paradigma izbora – odabire se jezik-posrednik, 3. paradigma prilagođavanja – jedna skupina odabire jezik druge skupine za međusobnu

komunikaciju, a svojim jezikom komunicira samo unutar svoje grupe te 4. paradigma asimilacije – jedna zajednica u korist druge gubi svoj jezični identitet

- FONETIKA- je područje lingvistike koje, za razliku od ostalih, istražuje isključivo govorni jezik, a ne i druge oblike organiziranog sporazumijevanja

- FONETIKA ima DVA VIDA IZUČAVANJA : 1) zvučni (akustički) vid- u kojem se proučava fizička struktura upotrijebljenih glasnika i načini

na koje uho odgovara na te glasnike 2) izgovorni (artikulacijski) ili fiziološki vid, u okviru kojega se proučavaju govorni organi i

načini na koje glasnike izgovaramo

FONETIKA SE DIJELI NA ČETIRI GRANE : 1) opća fonetika – izučava zvučne (akustičke) mogućnosti čovjeka i djelovanje njegova fonetskog aparata2) opisna (deskriptivna) fonetika – izučava fonetske osobine pojedinih jezika ili dijalekata3) historijska (evolutivna) fonetika – izučava fonetske promjene kroz koje neki jezik prolazi tijekom

svoje povijesti4) normativna fonetika (ortoepija)– predstavlja skup pravila koja određuju „dobar“ izgovor nekog jezika

Č I Đ ( Ivo Škarić)- budući da je naš pravopis fonološki, foneme bi č,ć,dž,đ, ako su uopće fonemi, trebalo slovima označivati u riječima s onom istom lakoćom i sigurnošću kojom pišemo foneme s,š,n, nj…- jezici prilikom razvoja uvijek nešto gube, nešto dobivaju, nešto mijenjaju; gubljenje fonema ili defonologizacija u jezicima je poznata pojava- Škarićev stav o ovome problemu je jasan: on spašavanje spornih fonema smatra borbom s vjetrenjačama, ali poziva se ipak na činjenice-anketirani nastavnici hrvatskog jezika iz raznih krajeva Hrvatske, njih 31, prosuđuju da se u pisanju ć griješi u 40% slučajeva a za č nešto manje, prosječno u 32% slučajeva-prije svega treba objasniti zašto su se u naslovu našli samo č i đ a ne i ć i dž; naime, pitanje je koje dvije palatalne afrikate preostaju, a koje dvije otpadaju, odnosno koji fonemi nakon defonologizacije zastupaju zvučne i bezvučne parnjake fonema tj koji su arhifonemi ( meki potječu od jotacije, tvrdi nastaju palatalizacijom)-slabo razlikovanje č i ć može se usmjeriti prema pojačavanju razlikovanja ako je razlikovno isplativo, ali može ići i prema nestajanju razlike ako je to razlikovanje ispod isplative količine- u zajedničkom je jeziku dominantna taktika spremnost na napuštanje svog organskog idioma i prihvaćanje nečeg univerzalnijeg ; to drugo, međutim mora biti poduprto funkcionalnošću-jezična razlikovnost koja se temelji na opreci č-ć tako je mala da ne može motivirati kristalizaciju jasnih zvučnih razlika u općem naddijalektnom govoru- činjenica jest da opreka č-ć gubi razlikovnu snagu i da se reducira na jedan fenomen , a činjenica je k tomu da opreka dž-đ nikad nije ni bila unutarnja hrvatska fonološka opreka

MORFEMSKA ANALIZAmorfem- najmanja jezična jedinica koja ima svoje značenjealomorf- izraz različitih morfemasupletivni alomorfi- oni koji se djelomično ili u potpunosti razlikuju od osnovnog morfema

2 vrste morfema:a) korijenski ili osnovnib) afiksalni: prefiks

sufiks interfiks infiks (između dva korjenska morfema)