TEORIJA JEZIKA

1.UVOD

-jezikoslovlje je znanost o jeziku, znanost koja jezik i govor shvaća kao dva vida jezične djelatnosti. Jezik i govor su objekti lingvistike.

Jezik je produkt sporazumijevanja

-jezik je sustav znakova za međusobno sporazumijevanje

-jezična je djelatnost oblik čovjekove komunikacijske prakse

-jezik je sistem znakova koji ljudi upotrebljavaju u jezičnoj djelatnosti.

-jezik je po svojem karakteru apstraktan, a govor je njegovo konkretno ostvarenje u nekoj materiji. Na taj je način jezik organizacija govora. Može se reći da jezik strukturira govor.

-jezik je jedan od sistema znakova, a znak je poseban produkt čovjekove prakse.

-znak ima plan izraza i plan sadržaja

Lingvističke discipline/grane

Fonologija- je grana jezikoslovlja koja proučava hijerarhijski najniže razine jezičnog sistema na planu izraza, a to su razine niže od razine znaka.

-fonem je najmanja apstraktna jedinica jezičnog izraza koja se ne može raščlaniti na manje dijelove. Fonem nema svoje značenje, ali ima razlikovnu ulogu.

-fonologija izučava fonemske i fonološke sisteme

Fonetika – proučava glasove i njihove kombinacije u govoru s fizikalnog, akustičnog, artikulacijskog, psihoakustičkog stajališta.

-glas je artikulirani zvuk u govoru.

Morfologija – je lingvistička disciplina koja proučava jezične znakove nižih razina – morfeme i riječi.

-morfem je najmanja jezična jedinica koja ima svoje značenje

-izraz morfema je morf

-svaki morf je kombinacija fonema, pa postoji jezična disciplina koja se zove morfofonologija ili morfonologija

Sintaksa – je jezična disciplina koja izučava jezične znakove na nivoima višim od nivoa riječi, i to u prvom redu, na planu izraza,

-sintaksa bi se mogla podijeliti na sintagmatiku, sintaksu rečenice i sintaksu diskursa.

-sintagma, objekt sintagmatike, autonomni je kompleksni jezični znak ili dio rečenice koji ima određenu sintaktičku ili semantičku samostalnost

1

-usprkos tome što postoji velik broj definicija rečenice, ona se najlakše može odrediti iz jedinice više razine kao kompleksni jezični znak

-diskurs je jezična jedinica najviše razine: tekst (osobitostima njegova ustrojstva bavi se lingvistika teksta )

- sintaksa diskursa i lingvistika teksta mlađe su jezikoslovne discipline

Semantika – proučava plan sadržaja u jeziku i govoru.

-osnovna semantička jedinica može se nazvati semantem: to je ona jedinica plana sadržaja kojoj na planu izraza odgovara morf

-semantemi se dijele na gramateme i lekseme

-gramatem- su oni semantemi u koje se preslikava bar jedan element n preuzet iz samog jezika, gramatemi su brojem ograničeni

-leksemi su oni semantemi u koje se preslikavaju oni podskupovi u kojima postoje elementi n izvan jezika. Nisu ograničeni brojem

-leksemi i gramatemi međusobno se kombiniraju po određenim pravilima, između morfologije, sintakse i semantike.

-svi semantemi koji u svojem sadržaju imaju bar jedan zajednički element n udružuju se u semantičko polje, a sva semantička polja sa bar jednim zajedničkim elementom n u bilo kojem od svojim semantema udružuju se u grozd semantičkih polja.

Leksikologija – proučava riječi. Sa semiotikom čini čvršću cjelinu.

Etimologija- je grana lingvistike koja analizira porijeklo i razvoj pojedinih riječi.

Stilistika – je na rubu semantike i sintakse, ali djelomično i izvan područja lingvistike uopće. Zalazi i u teoriju književnosti, jer proučava stil, odnosno način, sredstva i postupke kojima govornici odabiru i upotrebljavaju u govoru jezične jedinice.

Vrste lingvistike

Opća lingvistika proučava ono što je zajedničko svim jezicima

Primijenjena lingvistika – istražuje mogućnosti primjene jezikoslovlja u praktičnim zadacima (učenje jezika, strojno prevođenje, prenošenje jezičnih poruka)

Opisna (deskriptivna) – pokazuje stanje jezika u jednom vremenskom presjeku (sinkronija)

Normativna pripisuje pravila i propise u određenom vremenu da bi se postiglo sporazumijevanje, ujednačenost jezičnih jedinica

Povijesna (dijakronijska) proučava jezične presjeke, istražuje zakonitosti koje uvjetuju promjene jezika u vremenu

Komparativna uspoređuje sustave srodnih i nesrodnih jezika i pronalazi sličnosti i razlike u jeziku

Geografijska ucrtava u zemljovid osobine nekih jezičnih dijelova, proučava rasprostiranje jezika u prostoru – jezični atlas- Općeslavenski jezični atlas

2

Kontrastivna proučava razlike i sličnosti u strukturama pojedinih jezičnih sustava

Matematička primjenjuje matematičke jednadžbe u opisu jezika

Psiholingvistika kombinirajući psihološke i lingvističke metode, analizira psihofiziološke procese i uvjete pod kojima se ostvaruje čovjekova jezična djelatnost

Sociolingvistika proučava odnose između društvenih i jezičnih struktura

Pragmalingvistika proučava jezičnu djelatnost prema izvan jezičnoj situaciji u kojoj se ona upotrebljava

Filologija je znanost koja se bavi jezičnom pojavom, odnosno preko jezika otrkiva kulturne i civilizacijske odrednice nekoga društva sadržane u jezičnim dokumentima i spomenicima

Filozofija jezika teži za tim da s filozofskog stajališta pronikne bit jezičnog fenomena i da rasvijetli njegovu ontološku i gnoseološku ulogu u čovjekovu društvenom i individualnom životu.

2.JEZICI I PISMA SVIJETA - Ovaj mali dio je s predavanja

-danas se na svijetu govori oko 3000 jezika

-poznat nam je i veći broj danas izumrlih jezika

- lingvistika dijeli jezike na jezične porodice ili jezične skupine, a svaka se od tih porodica ili skupina dalje dijeli na potporodice i podskupine.

Indoeuropski jezici – oko 4500 godina prije Krista, između Crnoga mora i Volge, proširio se na zapad na područje Irana i Indije

Indoeuropski jezici dijele se u dvije skupine:

Centum jezici: germanski, romanski, grčki, keltski, ilirski, italski

Satem jezici: baltoslavenski, armenski, indoiranski, anatolijski, toharski

Slavenski jezici:

Istočni: ruski, ukrajinski,

Zapadni: poljski, češki, slovački, polapski, slovinski, gornjodužički

Južni: slovenski, hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski, makedonski, bugarski, staroslavenski

2.JEZICI I PISMA SVIJETA Ovaj dio je skripta s interneta po knjizi što nam je dala za literaturu

1)INDOEUROPSKI JEZICI

a) indijski jezici

vedski, sanskrt, prakrti, hindski, urdski (Pakistan), hindustanski (urdski+hinduski)

kašmirski(pripada dardskim jezicima), panđapski, guađaratski, orijski, bengalski, sindhski, rađasthanski, biharski, zapadni panđapski, nepalski, singaleski, romski, maldivski/divehi

3

b)iranski jezici

staroiranski: staroperzijski, avestički, skitski

srednjoiranski: pehlevki, partski, sogdijski

zapadni: perzijski, tadžički, kurdski, baludžski, tatski, tališki

istočni: afganski/paštoanski, pamirski, osetski, jagnobski

c)grčki jezik

starogrčki/helenski: 4 dijalekta: jonsko-antički, arkadijsko-ciparski, eolski, dorski

KOINE – zajednički helenski jezik, 3.st pr Kr

bizantski grčki novogrčki

katharevusa – dhimotiki

d)italski jezici

oskičko-umbrijski jezici: oskički, umbrijski (Tabulae Iguvinae)

latinsko-falistički: faliskički, latinski

vulgarni latinski

portugalski, španjolski/kastiljanski, hebrejsko-španjolski/sefardski, katalonski

francuski

okcitanski/provansalksi

retoromanski: 3 dijalekta: grižunski/romančki, furlanski/frijulski, tirolski/ladinski/dolomitski

sardski, dalmatinski, veljtoski, istroromanski/istriotski

rumunjski, arumunjski

e)keltski jezici

galski: galski

gaelski/gojdelski: irski, škotski, manski

britski: bretonski, velški/kimrički, kornvalski

*italsko-keltska skupina IE jezika

f)germanski jezici

sjevernogermanski: skandinavski/nordijski jezici: danski, norveški (bokmal/riksmal i nynorsk/landsmal), islandski, farerski

zapadnogermanski: engleski(starija faza anglosaski), frizijski, njemački (u BEL i LUX dijalekt leceburški)

visokonjemački (službeni) i niskonjemački dijalekti (nizozemski/bolandski, flamanski, afrikaans/burski, jidiš)

istočnogermanski: gotski, krimski gotski

g)baltički jezici

staropruski, litavski, letonski/latvijski

4

h)slavenski jezici

istočnoslavenski: ruski, ukrajinski/maloruski, bjeloruski

zapadnoslavenski: češki, slovački, poljski, kašupksi, lužičkosrpski (2 dijalekta- gornje ls i donje ls), rusinski, polapski

južnoslavenski: hrvatski i srpski : 3 dijalekta: čakavski, kajkavski i štokavski + timočno-prizenski(danas dijalekt štokavskog), makedonski, bugarski

prema refleksu praslavenskog jat: 3 sistema: ikavski, ekavski, ijekavski i jekavski

1836. štokavski osnova hrvatskog, a 1868. i srpskog književnog jezika

hrv.knjiže jezik (ijkavski sistem), srpski kj (ekavica), bosansko-hercegovačka varijacija hrvatskosrpskog (ijekavica, bosansko-hercegovački književno-jezični izraz/bošnjački jezi), crnogorska varijanta srpskohrvatskog

* balto-slavenska skupina jezika

g)albanski: 2 dijalekta: gegijski i toskijski

h)armenski

i)hetitski: izumrli maloazijski jezici (luvijski, hetitski, palajski, karijski, likijski, lidijski)

j)toharski: 2 dijalekta (turfanski/toharski A, kučanski/toharski B)

k)neutvrđeno porijeklo: makedonski/staromakedonski, trački, frigijski, ilirski, mesapski, venetski

h)neindoeuropski jezici: pelazgički, hatski, ligurski, etrurski

kentum i satem jezici (prema načinu reflektiranja velarnih okluziva k i g)

2. SEMITSKO-HAMITSKI JEZICI

a)semitski

istočnosemitski (izumrli): akadski, asirsko-babilonski (istisnuo sumerski)

zapadnosemitski: kanaanski, starokanaanski, fenički, punski, moabitski, hebrejski/starohebrejski (nacionalni jezik ivrit), aaramejski, sirijski/ajsorski, arapski, južnoarapski, malteški (poseban oblik arapskog), ugaritski (oblik kanaanskog)

b)etiopski: ge'ez, ambarski (Etiopija), tigrinja, tigre, gurage

c)kušitski (ist. Afrika): somalski, galla/oromo, badiyya, wolaytta, sidamo, bedža, afarski

d)egipatski: staroegipatski, novoegipatski, demotski, koptski (izdanak demotskog do 17.st, danas jezik liturgije)

e)berberski (sjev. Afrika i Sahara): livijski, tuareški, šleh/šlih, kabilski, rifski, tamazightski

f)čadski: bausa

*hamitska skupina: egipatski, kušitski, berberski afroazijski jezici

nostratički prajezik semitsko-hamitskih i IE jezika

3. BASKIJSKI JEZIK

baskijski/euskara, krajnji SZ Pirineja (između ŠPA i FRA), 800 000 govornika, ne može se povezati ni sa jednim danas poznatim jezikom (teorije o vezi sa kavkaskima ili staro mediteranskim jezicima)

4.KAVKASKI JEZICI

5

a)sjevernokavkaski: adigejski/čerkeski, kabardinski, čečenski, inguški, abhaski, lakski, darginski, tabasaranski, lezginski

b)južnokavkaski: gruzijski, lazijski

*euskaro-kavkaska skupina (povezuju se s baskijskima)

5. UGROFINSKI JEZICI (URALSKI)

a)finski: finski, estonski, karelijski, vepsijski, komski permski, votjački/udmurtski, mordvinski, marijski/čeremiski, laponski

b)ugarski: mađarski, bantijski/ostjački, mansijski/vogulski

c)samojedski: jurački/nenecki, selkupski, nganasanski/tavgijski, enecki

6. TURKIJSKI JEZICI (TURSKO-TATARSKA JEZIČNA PORODICA)

a)srednjoturkijski jezici: karakalpački, nogajski, kazahski

b)istočnoturkijski: ujgurski, uzbečki

c)sjevernoturkijski: altajski, kirgiski, jakutski, tuvinski

d)južnoturkijski: azerbejdžanski, krimsko-tatarski, turkmenistanski, turski, seldžučki (starija faza turskog)

e)zapadnoturkijski: baškirski, karačajevski, tatarski

f)bugarski: čuvaški (službeni u Čuvaškoj oblasti u poriječju Volge)

7. MONGOLSKI JEZICI

centralna Azija

halha-mongolski, burjatski, kalmički, ojratski

8. TUNGUSKO-MANDŽURSKI JEZICI

a)tunguski: tunguski/evenkijski, evenijski/lamutski, nanajski/goldski

b)mandžurski (polako izumiru)

*altajska skupina (turkijski, mogolski i tungusko-mandžurski) + ugrofinski jezici= uralo-altajska jezična skupina

9. AZIJSKI JEZICI IZVAN PORODICA

japanski i dijalekt ryukyuski, korejski, ainu

10. PALEOSIBIRSKI JEZICI

SI Sibir: čukotski, korjački, giljački, alutorski

*euroazijska skupina (uralo-altajski + paleosibirski + azijski van porodice)

11. DRAVIDSKI JEZICI (J INDIJA)

teluški, tamilksi, malajalamski, karnatački

godnski, oraonski, tulu, brahui

12. BURUŠASKI JEZIK

bez pisma, 30 000 stanovnika planinske oblasti Karakoruma, SZ granica Indije i Pakistana)

13. KINESKO-TIBETSKI JEZICI (KINA I JI AZIJA – INDOKINA)

6

a)kineski: sjevernomandarinski, guŏyu (danas putonghoua), wu, kantonski, minanski, hunanski, hakka

b)tibetsko-burmanski: tibetski, burmanski, dzongkhoa

himalajski: lepča

lolo-bodo-naga-kačin: naga, bodo, kačin, lolo: hanski, tuchianski, yi, baiski

c)miao-jao: miao, jao

d)tajski: tajski, laoski, šanski, yuanski

povezuju se saustronezijski jezicima

14. MON-KHMERSKI JEZICI (BURMA I INDOKINA)

mon, khmerski/kampućijski, khasi, nikobarski, wa, vijetnamski/anamski

15. JEZICI MUNDA (INDIJA)

munda: lingvistički izdvojene enklave

santali, mundarski, ho, sora, kurku

*austrazijska porodica (jezici munda + mon-khmerski) + kinesko-tibetski = jezici JI Azije

16. JEZICI AUSTRALIJE I OCEANIJE

a)indonezijski jezici (Malaja, Indonezija, Filipini, Madagaskar)

malajski (pod imenom indonezijski/bahasa indonesia službeni u Indoneziji), javanski drevni oblik kawi), batački, madurski, dajački, makasarski, minanški, iloški, bikolski, ilonški, samaranski, malgaški,

b)oceanski jezici: 3 potporodice

polinezijski: samoanski, tahitski, rarotonganski, tuvaluanski, maorski, havajski (kreolski = havajski + engl.), walliski

istočnooceanski/melanezijski: fidžijski, kwaraae, toabaita, areare

mikronezijski: ikiribati, maršalski, trukeški, nauruanski

(*malajsko-polinezijska skupina jezika indonezijski i ocenanski jezici)

c)australski: varlpiri, tivi, pintupi-luritdža, aranda, pitdžantdžatdžara, , jagar-jagar

d)papuanski (Nova Gvineja): enga, kuman, huli, medlpa, kaugel indopacifički jezici

17. JEZICI CRNE AFRIKE

a)nigersko-kodrofanski/kongoansko-kordofanski: volof, serere, maninka, mende, temne, bambara, baule, akan, ewe, fongbe, mossi, tiv, ibibio, efik, ibo, joruba

fulanski/fulbe dijalekti: fufulde-adamawa, fuuta-džalon, fulakunda

sango, zande, ruanda, kirundi,

bantu: svahili, kikongo, bangala, kituba, lingala, luba-kasai, mongo-nkuda, luganda, kamba, kikuju, lujia, sukuma, mbundu, kimbundu, njandža/čeva, bemba, tumbuka, ngulu, makua, šona, tsonga, zulu, sotho, xhosa/kosa, tswana, swazi

b)nilsko-saharski: kanuri, songajski, djerma, nubijski/dongola

šarijsko-nilski: nuerski, dinka, bodha, kalendžin, masai

c)khosainski/hotentotsko-bušmanski (JZ Afrike): san/bušmanski, khoi/nama/hotentotski

7

18. AMERIČKI INDIJANSKI JEZICI

a)sjevernoamerički

eskimsko-aleutski: eskimski, , aleutski

na-dene: athapaski (navaho)

makroalgonski: cree, ojibwa, muskogenski/creek

saliski jezici: shuswap

vakaški: kwakiutl

makrosijuski: cherokee, dakota

hokanski; tlapanečki

astečko-tanoanski: nahuatl

penutijski: tsimshian, totonački, mixe-zoque, , maja (kiče, mam, kakčikel, kekči), arakaunski

b)srednjeamerički

oto-mangski: otomi, zapotečki, mikstečki, mazatečki

c)južnoamerički

makročibčanski: kuna, guaymi, paez

ge-pano-karipski: karipski, matako

andsko-ekvatorijalni: kečua, ajmara, guarani

19. POSREDNIČKI JEZICI

kontaktni: izrastaju iz normalne komunikacijske prakse između govornika različitih prirodnih jezika, čije se karakteristike stapaju u nov jezik

međunarodni umjetni jezici: plod su zamisli pojedinca ili konvencije, a ne komunikacijske prakse, ali ako postanu prihvaćeni, mogu zadobiti izvjesna obilježja prirodnih jezika, no praktički nikada ne postaju materinjim jezicima

kontaktni jezici imaju najčešće podlogu u nekom od velikim europskih jezika (npr. haićanski kreolski ima osnovu u francuskom) naziv kreolski ponekad je sinonim za kontaktni jezik koji je postao materinjim nekoj skupini govornika

engleski je u temelju mnogih kontaktnih jezika, npr. pidgin-english (englesko-kineska mješavina u kineskim lukama, danas nestao) termin pidžin označava kontaktne jezike bez izvornih govornika

lingua franca termin koji označava bilo koji široko rasprostranjen trgovački kontaktni jezik

umjetni međunarodni jezici: volapük (1879, Schleyer), esperanto (1887, Zamenhof), ido (1907, Couturat & Beaufront), okcidental (1922, de Wahl), novial (1928, Jespersen), interlingua (1951, International Auxiliary Language Association)

pismo – jedan od oblika govora; sistem grafičkih znakova u kojem se ostvaruju jedinice nekog jezika

piktogrami – najstariji oblici čovjekova bilježenja događaja, javljaju se u prethistoriji

sadržaji iskaza u piktografskim zapisima označeni su slikom, često se ponavljaju isti znakovi

8

slijed piktograma odražava slijed događaja, ne mogu se izraziti apstraktni pojmovi

ideogrami – grafički znak postaje simbol nekog pojma mogućnost prikazivanja apstraktnih pojmova

javlja se fonetizacija – proces u kojem se za riječi različita značenja, ali istog ili sličnog izraza upotrebljavaju isti ideogrami nadopunjeni dodatnih znakovima (nalik na rebus); grafički znakovi odgovaraju slogu

ideografsko-slogovna pisma: klinasto pismo Sumerana i Akađana u mezopotamiji, egipatski hijeroglifi (demotsko i hijeratsko pismo), kinesko pismo, protoindijsko, kretska pisma (linear A i linear B)

slogovna pisma – sastoje se od znakova od kojih svaki odgovara jednom slogu, a veza sa sadržajem je nestala

iz klinastog pisma razvilo se hetitsko klinasto pismo

pod utjecajem egipatskih hijeroglifa nastala su semitska slogovna pisma (potpuna redukcija vokala)

feničko pismo utjecalo na čitav niz drugih pisama: aramejsko, pehlevi, hebrejsko kvadratno pismo (katkad se javljaju dijakritički znakovi za vokale – puno pisanje ili scriptio plena)

iz kineskih ideograma nastalo je dopunsko i obično japansko pismo – hiragan i katakana

alfabeti – nastavak slogovnih pisama u kojima je postojala scriptio plena; u njima svakom fonemu odgovara jedan grafički znak

grčki alfabet – 24 znaka za vokale i konsonante, potekao iz semitskih slogovnih pisama, sva suvremena europska pisma razvila su se iz njega

iz njega proistekla latinica

najstarije slavensko pismo glagoljica (stvorili je Konstantin i Metod za potrebe liturgije); imala dvije faze: obla, uglata i poluobla glagoljica

ćirilica – djelo Konstantina i Metoda, na osnovi grčkog alfabeta

iz grčkog alfabeta razvila se još neka pisma: gotsko (vizigotski biskup Wulfila), koptsko (pismo kršć.liturgija u Egiptu), armensko i gruzijsko

aramejsko pismo je direktno izvorište arapskom pismu

arapsko pismo – službeno na području sjeverne Afrike, u arapskim zemljama Bliskog Istoka, u Arabiji, Irani, Afganistanu i Pakistanu

arabica – arapsko pismo u BIH, prilagođeno hrvatskom i srpskom jeziku

indijska pisma: devangari, marathsko, bengalsko, sindhsko, burmansko, tajsko, laosko, khmersko, singalesko

pisma dravidskih jezika u Indiji: teluško, karnatačko, malajalamsko, tamilsko

sjevernoeuropska pisma: runsko, ogamsko

znakovi pisma se mogu protezati slijeva nadesno (grčki alfabet, latinica, ćirilica, glagoljica, indijska pisma), zdesna nalijevo (semitska pisma, arapsko), naizmjence slijeva nadesno i zdesna nalijevo (bustrofedon – na najstarijim latiničkim i grčkim spomenicima), te odozgo prema dolje (kinesko pismo)

redoslijed znakova u njihovom samostalnom poretku strogo određen (alfabet, azbuka)

grafemika – znanost koja se bavi oblicima grafičkih z nakova u pismima, njihovim sustavima i njihovim odnosom prema fonološkim sustavima

grafem – najmanja grafička jedinica kojoj odgovara neki fonem

jednostavni

složeni: digrami (hrv. lj), trigrami (franc. eau), tetragrami itd.

9

grafemi mogu biti : monovalentni (uvijek ostvarenje jednog fonema)

polivalentni (ostvarenje više fonema, npr. franc. s > s i z)

ekvivalentni (dva grafema ostvarenje istog fonema, npr. španj. b i v)

pisma mogu biti gravirana, slikana, rukopisna i tipografska

oblik grafema: majuskula (znakovi jednake veličine) i minuskula (pojedini znakovi se izdužuju ispod/iznad zamišljene crte)

po nagibu se pisma dijele na uspravna i kurziv

interpunkcija – bilježenje nefonemskih jezičnih elemenata i skup pravila o upotrebi tih znakova (bjelina, upitnik, uskličnik, točka, zarez itd.)

pravopis/ortografija – kodificiranje pravila o interpunkciji zajedno s nekim drugim pravilima o upotrebi grafičkih znakova kao ostvarenja jezika (velika i mala slova, rastavljanje riječi i dr.)

etimološki pravopis (ostvaruje starija ili rekonstruirana stanja jezika)

fonematski (ako grafički znakovi reproduciraju foneme)

morfematski (teži za reproduciranjem čitavih morfema i njihovih granica)

znakovi za brojeve u pismima u osnovi su ideogrami jer se pridružuju sadržaju, a ne izrazu morfema u koji je preslikan određeni broj

rimske brojke su porijeklom etruščanski znakovi (nemaju nulu)

arapsko pismo (ima nulu) – Arapi ga preuzeli od Indijaca i prenijeli u Europu

pismenost – aktivno i pasivno poznavanje pisma

danas na svijetu ima oko milijardu nepismenih

-dijakritički znak- znak iznad ili ispod slova

-njemački je sustav među najsloženijima

10

3. SUVREMENA LINGVISTIČKA TEORIJA

I NJEZINI POJMOVI

-Egipćani, Sumerani, Akađani, Hebreji, Kinezi i Fenićani su imali prilično razvijena predlingvistička iskustva.

-indijski gramatičari- Panini (tvorac najstarije sačuvane sanskrtske gramatike), Patanjali

-grčki gramatičari – Aristrah, Dionizije Tračanin, Apolonije Diskolu, te leksikograf Hesihij

-rimski gramatičari – Varon, Kvintilijan (tvorac teorije retorike), Remije Palemon, Elije Donat, Priscijan Gramatik

- u starom se vijeku jezična izučavanja uglavnom sastoje od gramatike

-u srednjem se vijeku ta tendencija nastavlja, osobito u opisivanju latinske gramatike (znamenita gramatika Isidora iz Seville), ali se istovremeno počinje obraćati pažnja i na nacionalne jezike.

-u razdoblju humanizma i renesanse povećava se broj gramatika nacionalnih jezika, počinju se stvarati golemi poliglotski rječnici, nastaju filozofske gramatike od kojih je najpoznatija Grammaire generale et raisonnee Port Royala čiji su autori Arnauld i Lancelot

-komparativna metoda- ovim je izučavanjem osobito mnogo pridonijelo upoznavanje sanskrta (William Jones prvi upozorava Europu na bliskost sanskrta s većinom europskih jezika)

-poznati komparisti su Rasmus Rask, Franz Bopp (obično se smatra začetnikom komparatistike jer je objavio i prvi udžbenik poredbene indoeuropske gramatike), Jakob Grimm, Georg Curtius, Friedrich Diez, Josef Dobrovsky, Franz Miklošić

-ponekad se smatra da je početak opće lingvistike kao zasebne znanosti povezan s 19. St. I njegovim najvećim teoretičarom jezika Wilhelmom von Humboldtom

- po njemu jezik ima unutrašnju snagu, jezik je djelovanje, a ne djelo i u sebi obuhvaća analizu vanjskog svijeta

-U drugoj polovici 19.st. u Njemačkoj se javlja značajna škola mladogramatičara – zasnivaju historijsku komparativnu metodu

- značajni mladogramatičari su: Karl Brugmann, Berthold Delbruck, Hermann Paul, August Leskien

-Na Humboldtove teorije nadovezuje se Benedetto Croce

-njihove misli u Njemačkoj nastavlja njemačka idealistička lingvistička škola – Karl Vossler, Leo Weisgerber

11

-u Italiji pod utjecajem Crocea formira se škola poznata pod imenom Neologisti – Matteo Bartoli, Giulio Bertoni, Giuliano Bonfante

- odnos između jezika i mišljenja

- odnos između jezika i stvarnosti

-osnovno obilježje gotovo svih lingvističkih pravaca 20.st. je njihovo strukturalističko usmjerenje, pa se suvremena lingvistika nerijetko izjednačuje sa strukturalističkom lingvistikom

-strukturalizam se u lingvistici pojavio kad su lingvisti počeli obraćati pažnju na jezični sistem i njegovu strukturu

-prvi, iako još ne sasvim definirani, nagovještaji strukturalističkog pristupa jeziku nalaze se u djelima dvaju Poljaka: Jan Baudouin de Courtenay i Mikolaj Kruszewski

-ipak, osnivačem strukturalističke lingvistike smatra se Ferdinand de Saussure

-njegovi učenici Bally i Sechehaye nakon njegove smrti, na osnovu bilježaka s njegovih predavanja objavili su Kurs opće lingvistike

-De Saussure smatra da je osnovna zadaća lingvistike izučavanje jezika samoga za sebe i u sebi

-on za lingvistiku traži posebno mjesto u hijerarhiji znanosti i pronalazi ga u budućoj nauci o znakovima – semiologiji

-prvi je ustvrdio da je jezik sistem znakova

-govornik, govor, slušatelj

-jezična djelatnost-nehomogena, obuhvaća različita područja- nemoguće je jasno odrediti. Da bi analizirao jezik on polazi od komunikacijskog procesa

-jezik je sustav jezičnih i gramatičkih znakova bez kojih je komunikacije nemoguća, apstraktan je

-govor je primjena sustava u komunikacijskom činu, individualana ostvaraj jezika – konkretna materijalizacija jezika

-svaki se jezični znak dijeli na označitelj i označeno

-označitelj – psihički otisak izgovorenih glasova

-označeno – psihički determiniram proces onoga što se tim jezičnim znakom komunicira

-uvodi pojam vrijednost – veza kojom su unutar svakog pojedinog znaka međusobno povezani njegov označitelj i označeno

-razlučio je dijakroniju od sinkronije – odijelio je dakle ona izučavanja jezika koja se bave promjenama jedinica i cjelokupnog sistema u toku vremena od onih kojima je objekt jedan presjek jezičnog sustava

-razlikuje sintagmatske i paradigmatske odnose – dvije jezične jedinice ulaze u sintagmatske odnose onda kad se zbog linearnog karaktera jezičnog znaka nađu u vremenskom ili prostornom slijedu jedna iza druge; svaki jezični znak potiče u našem mozgu čitav niz asocijacija, bilo s obzirom na strukturu svog označitelja ili označenog, vezani isključivo za jezik

12

-ŽENEVSKA ŠKOLA – Albert Sechehaye i Charles Bally, Henri Frei

-Bally-njegova stilistika ne izučava stil pojedinca nego opće pravilnosti pri izražavanju pojedinih osjećaja, zato se njegova lingvistička teorija naziva i afektivna lingvistika. U relaciju između jezika i govora inkorporira pojam aktualizacije, kojom općeniti jezični pojmovi zadobivaju u govoru konkretna obilježja povezana sa stvarnim pojavama u izvanjezičnom univerzumu o kojemu se komunicira

-učenje ženevske škole kod nas na specifičan način nastavlja Petar Guberina

-FRANCUSKA SOCIOLOŠKA ŠKOLA- predstavnik Antoine Meilet – Uvod u poredbeno proučavanje indoeuropskih jezika, Poredbena metoda u historijskoj lingvistici, Historijska i opća lingvistika

-socijalne posuđenice – riječi koje iz jedne društvene sredine prelaze u drugu

-sljedbenici – Joseph Vendryesa, Marcel Cohen

-SOCIOLINGVISTIKA- interferira neprestano sa sociologijom jezika

-osnovni objekti su jezik i govor

-među sociolozima koji se bave jezičnim problemima osobito se ističu Basil Bernstein, Hallidayem i Joshua Fishman

-nakon oktobarske revolucije sociolingvističke teme prvi su počeli obrađivati sovjetski lingvisti: Polivanov, Seliščev, Žirmunski, Vinokur, Mihail Bahtina

-PRAŠKI LINGVISTIČKI KRUG- Sergej Karcevski i Vilem Mathesius

-Nikolaj Serhejević Trubeckoj-osnivač fonologije

-prvi je oštro odijelio fonologiju od fonetike: fonologija je za njega znanost koja se bavi fonemima, dok fonetika ispituje njihove konkretne, artikulacijske i akustičke realizacije – glasove

-do popisa fonema pojedinog sistema dolazi se istraživanjem njihove distribucije ili metodom minimalnih parova

-uvodi odnos opozicije u koju ulaze svaka dva različita fonema, a obilježena je prisutnošću ili odsutnošću nekog artikulacijskom svojstva glasa

-Roman Jakobson nastavio je njegovo djelo i upotpunio

-začetnik je harvardske škole

-preuzevši pojam opozicije, on smatra da su jedino bitne binarne opozicije, dakle oni dvojčani odnosi u kojima se isključivo promatra odsutnost ili prisutnost nekog elementa

-afazija-poremećaj sposobnosti služenja jezikom

13

-6 funkcija jezika: referencijalna (koja se odnosi na kontekst, komunikacijska); emotivna (ako se odnosi na govornika); konativna (ako je usmjerena prema slušatelju); fatička (ako je u žarištu sam govorni kanal); Metajezička (ako govori o jeziku); poetska (ako je usredotočena na samu poruku

-pražani nisu u fonološkim istraživanjima analizirali plan jezičnog izraza samo u njegovim segmentima nego su ispitivali i one pojave koje također imaju distinktivnu funkciju, ali nadrastaju opseg minimalnog segmenta i protežu se na čitavu riječ ili rečenicu , to su intonacija, tonovi i naglasak. Ove se pojave nazivaju suprasegmentalnim elementima ili suprasegmentalnim ili prozofijskim distinktivnim obilježjima., a u tom se slučaju obilježja unutar fonema zovu inherentnima.

-ANDRE MARTINET- po teorijskim stajalištima blizak pražanima

-djela: Ekonomija fonetskih promjena, Sinkronijska lingvistika, Jezik i funkcija

-uvodi prvu i drugu artikulaciju koje se zajedničkim imenom nazivaju dvostruka artikulacija

-prvom artikulacijom se dobivaju najmanje jezične jedinice koje imaju i izraz i sadržaj, jednostavno rečeno jedinice sa značenjem, takve jedinice on naziva monem (danas morfem), dijeli se na gramatičke i leksičke- prema tome jesu li nosioci gramatičkog ili leksičkog sadržaja

-drugom artikulacijom izraz morfema se dalje dijeli na najmanje linearne jedinice, foneme

-upravo na činjenici da se od ograničenog broja fonema sastavlja veoma velik broj morfema i praktički neograničen broj rečenica zasniva se ono što Martinet naziva ekonomijom, ekonomija je jedan od osnovih pokretača promjena u jeziku

- dokazao je da je strukturalistički pristup i otkrivanje sistema moguće i u dijakronijskoj, a ne samo sinkronijskoj fonologiji

-njegovo se učenje naziva i funkcionalnom lingivistikom

-takav je njegov pristup očit i na drugim podrčjima, a posebno u funkcionalnoj sintaksi, u kojoj se sintagme i sami monemi klasificiraju prema funkcijama što ih obavljaju u rečenici

-autonomne sintagme su one čija funkcija ne ovisi o njihovu položaju u rečenici

-KOPENHAŠKA ŠKOLA- LOUIS HJELMSLEV

-da bi se razlikovao od cjelokupne prethodne lingvistike Hjelmslev svoju teoriju naziva glosematika

-djela: Prolegomena teoriji jezika i Jezik

-između objekata koji se ispituju postoje tri vrste odnosa: interdependencija (ako se dva objekta međusobno uvjetuju); determinacija (ako jedan uvjetuje drugi, ali ne i obratno); konstelacija (u kojoj ni jedan od njih nije uvjetovan drugim.

-objekti se analizom dijele na segmente- ta je analiza u sistemu njegova artikulacija, a sam podijeljeni objekt zove se razred.

-dva objekta koji su u odnosu nazivaju se funktivi, koji mogu biti konstanti i varijabilni

14

-među funkcijama za lingvistiku su značajne relacije(odnos funktiva u procesu) i koleracije (odnos funktiva u sistemu), koje zapravo odgovaraju sintagmatskim i paradigmatskim odnosima.

-jezik shvaća kao sistem znakova, a znak definira kao funkciju interdependencije izraza i sadržaja

-plan izraza i plan sadržaja > figure izraza i figure sadržaja

-AMERIČKA LINGVISTIKA- na početku stoji Wiliam Dwight Whitney, a stvarnim pionirom specifičnih američkih teorija smatra se Franz Boas

-Edward Sapir nastavlja Boasove tendencije

-djelo: Jezik

- njegovo učenje se često naziva etnolingvistika – sistem uzoraka treba se povezati sa civilizacijom u kojoj se upotrebljava

-Benjamin Lee Whorf – prema Sapir-Whorfovoj hipotezi jezik bitno određuje čovjekov svijet, pa je spoznati univerzum strukturiran poput jezika kojim se on spoznaje, dakle različito od jednog jezika do drugog.

-Sapir je zacrtao i novu tipološku klasifikaciju jezika koja se ne zasniva na morfološkom kriteriju već na kriteriju koncepta

-LEONARD BLOOMFIELD – najutjecajniji od svih američkih lingvista

-djelo: Jezik – predstavlja i danas jedan od najboljih lingvističkih udžbenika

-preuzeo je behaviorizam jer je vjerovao da on nije psihološka doktrina nego najčvrće utemeljena znanstvena metoda, primjenljiva u svim naukama- zato se njegovo učenje osim jelska škola naziva i behavioristička lingvistika

-deskripcija- uvijek polazi od korpusa (skup tekstova na nekom jeziku)

Distribucija- uvijek na određenoj razini, odnosno određuje se koje mjesto u jezičnim postavama zauzima neka jedinica u odnosu prema drugim jedinicama

-učenici: Charles Hockett i Zellig Harris (temelji sintakse diskursa)

-Keneth L Pike u okvir svoje tagmemike, učenja u kojem je osnovna jedinica tagmem: on se definira kao spoj određenog mjesta u postavi i klase svih jedinica koje, u paradigmatskim odnosima mogu stajati na tom mjestu.

-Noam Chomsky- stvorio danas poznatu formacijsku generativnu gramatiku, ovom teorijom prestaje jaz između američke i europske lingvistike

-samo gramatičko ustrojstvo sastoji se od tri sastavnice: sintaktičke, koja je središnja, te fonološke i semantičke

- generativna semantika- u žarište zanimanja i gramatičke deskripcije stavlja se semantička sastavnica

-teorija dubinskih padeža – Charles Fillmore

15

-psiholingvistika – uska povezanost lingvista i psihologa

- lingvisti: Thomas Sebeok, B.F. Skinner

-psiholozi: Charles Osgood

-gotovo su sva značajna usmjerenja čovjekove misli i 19. I 20.st. nalazila odjek i u lingvistici. Jedino je izostao zaista kreativan susret između marksizma i lingvistike.

-Nikolaj Jakovljević Marr površno apsorbiravši osnovne postavke marksizma, stvarao je specifičnu teoriju koja je pretendirala na to da bude marksistički fundirana-marizam

-pragmalingvistika – mlada disciplina koja teži za tim da prouči upotrebu jezika u komunikaciji i da formulira pravila kako bi takva upotreba bila što efikasnija

-performativi- govorni iskazi kojima se nešto čini

-konstantivi –kojima se opisuje i obavještava – John Austin

-asertivi – odnose se na objektivan svijet

-direktive – iskazuju odnose i interakcije sugovornika

-komisive – izriču obećanja o budućim radnjama

-ekspresive – prikazuju unutrašnja psihička stanja

-deklarative – odgovaraju performativima – John Searle

16

8.JEZIČNA RAZNOLIKOST

-lingvistika se bavi i jezičnom raznolikošću i ograničenjima

Dvije su vrste jezične raznolikosti:

-horizontalna raznolikost obuhvaća diferencijaciju jezičnih sistema u prostoru i obično ih interpretira u njihovoj povezanosti s geografskim, etnografskim i političkim činjenicama. Njoj je svakako blisko i istraživanje jezika u kontaktu i problematika prevođenja

-vertikalna raznolikost ili stratifikacija podrazumijeva diferenciranje jezičnih sistema na istom području između različitih grupa govornika: tu su vjerojatno najznačajnije sociološke determinante

- i u horizontalnoj i vertikalnoj raznolikosti najmanju jedinicu predstavlja idiolekt – jezični sustav pojedinog govornika

-kao osnovna jedinica u skupu jezične raznolikosti uzima se i lokalni ili mjesni jezični sistem-obuhvaća sistem zajednički govornicima na nekom geografski ograničenom malenom prostoru

- mogu se razlikovati i gradski i seoski, no gradski lokalni sustavi danas su uglavnom vertikalno, a ne horizontalno stratificirani

-vernakular je lokalni sustav

-dijalekt ili narječje je podsistem jezika s fonološkim, morfološkim, semantičkim i sintaktičkim odstupanjima koji se proteže na određenom prostoru

-dijalektologija – grana lingvistike koja proučava i međusobno uspoređuje dijalekte

-dijasistem – grupa srodnih dijalekata

-idiom – zajednički termin za svaki pojedini idiolekt

-geografska lingvistika

- lingvistički atlas

-linija na lingvističkoj karti koja označava granicu između područja rasprostiranja dviju jezičnih jedinica različitih oblika, ali ekvivalentne upotrebe zove se izoglosa.

-među izoglosama se razlikuju izofone, izomorfe, izosintagme,

-svežanj izoglose – ako se pravac više izoglosa podudara

-jezični otok- ako je izvjestan jezik sa svih strana okružen jednim jedinim jasno razgraničenim i različitim jezikom

-jezična zajednica – svi govornici upotrebljavaju jedan jezični sistem i posjeduju svijest o tom zajedništvu

17

-jezični savez ili liga – više različitih jezika na nekom širem geografskom području

-centralna zona – područje u kojem je promjena već nastupila

-periferna zona – područje u kojoj će promjena tek nastupiti

-materinji jezik – sam jezični sistem koji je za nekog govornika prvo naučeno i najčešće osnovno sredstvo komunikacije

-adstrat – susjedni jezik koji utječe na sustav s kojim je u neposrednom kontaktu

-supstrat – naziv za prvotni jezik neke zajednice zamjenjen drugim koji utječe na njega

-superstrat – jezik koji je uveden na područje drugog jezika

-supsupstrat – jezici koji su s vremenom potpuno nestali, ali neke njihove značajke se mogu osjetit u supstratima

-posuđenice ili tuđice – jezične jedinice preuzete iz jednog sistema u drugi – fonološke, morfološke, sintaktičke, kalkovi

- višejezičnost – kad govornik ili grupa upotrebljavaju više jezičnih sistema

-jednojezičnost- kad upotrebljavaju samo jedan jezik

- dvojezičnost – istovremeno vladanje dvama sistemima

-bilingvizam – situacija kada govornik naizmjenično upotrebljava dva ili više jezika

-rani-ako su oba jezika usvojena prije četvrte godine života

-kasni – ako se jedan od jezika javlja tek nakon četvrte godine

-simetričan – ako su oba jezika govorniku jednako poznata

-asimetričan – ako je jedan od njih slabije poznat

-pasivni – razumije jezik, ali ne aktivno

-nereceptivni – kada ga govori, ali slabo razumije

-pismeni – razumije pisani tekst

-tehnički

-društveni

-individualni

-diglosija – situacija kada govornik naizmjenično upotrebljava dva ili više jezika, ali u funkciji komunikacijskog i socijalnog konteksta

-poliglosija – ako je riječ o više jezičnih sistema

-interferencija jezika – do nje dolazi poznavanjem dvaju ili više jezičnih sustava

-supstitucija-potpuno zamjenjivanje jednog sistema drugim

-komutacija – naizmjenična upotreba obaju sistema

18

-amalgam – kad se dva jezika spoje u jedan novi sustav

-s horizontalnom raznolikošću jezika i s višejezičnosti u uskoj je vezi i prevođenje – pretvaranje jezičnih jedinica jednog sustava u jedinice drugog sustava, ali da se sačuva identičnost na planu sadržaja

-ljudsko prevođenje – isključivo oralni oblik koji se naziva interpretacija

-strojno prevođenje – ulazni i izlazni jezik

-postupci prevođenja: transpozicija (zamjena dijela diskursa jednog sistema u drugom sistemu); modulacija (promjena lingvističkog stajališta u jezik na koji se prevodi); ekvivalencija (potpuno mijenjanje izraza sintagme u skladu s normom uobičajenom u jeziku na koji se prevodi); adaptacija (usklađivanje plana sadržaja s kulturom i iskustvom govornika jezika na koji se prevodi)

-sociolekt – oblik jezika kojim govori neka društvena skupina

-pomoćni jezici nastaju iz ekonomskih potreba

-sabiri – jezici čija je upotreba ograničena na sasvim specifične situacije

-pidžini – dio lingvističkih osobina rezultat je težnje za imitacijom nekog sustava u tom prostoru

-kreolski – ako pidžini postane materinji

-Koine – ako se pomoćni jezik proširi na veće područje prvog jezičnog sustava ne mijenjajući bitno svoje karakteristike

-specijalni jezici – društvo koje u cjelini upotrebljava jedan jezični sistem, nerazumljiv drugim sudionicima

-žargon - koristi i terminologija specifična za neku struku ili dobnu skupinu.

-tajni jezik -

-argot - specijalni jezik treće vrste (studentski, učenički)

-norma- pravila o uporabi jezika

-standardni jezik – nastaje pod određenim ekonomskim, društvenim, političkim uvjetima kada implicitna norma ne može zadovoljiti komunikacijske potrebe, te se stvara eksplicitna norma. Forma se kodificira gramatikom, pravopisom i rječnikom.

-književni jezik –

- službeni jezik- jezik državne uprave

-nacionalni jezik – jezik pripadnika jedne nacije19

-svjetski jezici: engleski, ruski, francuski, španjolski, arapski i kineski (u srednjem vijeku: grčki i latinski)

-barbarizmi – riječi loše tvorene u duhu nekog drugog jezika

-tuđice-

-provincijalizmi-

-dijalektalizmi- riječi karakteristične za neki lokalni jezični sistem

-arhaizmi – zastarjele riječi koje se više ne koriste

-neologizmi – novotvorenice u skladu s pravilima tvorbe nekog sistema

-purizam – podrazumijeva stalnu skrb za pravilnost i čistoću standardnog jezika

-supstandardni jezik- teži za sločnošću sa stndardnim jezikom, ali nije s njim identičan

-varijante – dva ili više oblika jednog te istog standardnog jezika koji se kao standardi upotrebljavaju u dvije ili više nacija ili na dvama ili na većem broju državnih teritorija, pa zbog te raznolikosti upotrebe zadobivaju neke specifičnosti

-konvergencija – ako se varijante tokom vremena približavaju i postaju sve sličnije

-divergencija – ako se udaljavaju

-geneza jezične raznolikosti -

9. JEZIČNA RAZNOLIKOST

- postoje tri različite vrste jezične srodnosti.

Kontaktna srodnost - koja proistječe iz međusobnih dodira govornika različitih jezika i preuzimanja jezičnih jedinica iz jednog sistema u drugi.

Tipološka srodnost- ako jezični sustavi imaju zajedničkih crta u svojim strukturama, a misli se na sličnost ulaženja morfoloških jedinica u sintagmatske odnose

Genetska srodnost- ograničenje raznolikosti jezika pri kojem se kao kriterij uvodi zajedničko porijeklo određenih jezičnih sistema.

Granice između ovih vrsta srodnosti ponekad je vrlo teško determinirati, to više i genetska i kontaktna srodnost mogu biti uzrokom tipološke srodnosti.

Kontaktna srodnosti - nastaje iz interferencija različitih jezičnih sistema u međusobnom dodiru govornika.- Ova se srodnost može promatrati na dva načina ili kao posljedica međusobnih utjecaja dvaju ili više

jezika koji duže vrijeme koegzistiraju uz zajedničke granice na istom širem prostoru- Ako se u tim jezicima jave slične karakteristike strukture onda se može govoriti o jezičnom savezu ili

ligi, ili se kontaktna srodnost ukazuje kao posljedica interferencije bilo kako udaljenih jezika čiji su govornici bilo na koji način došli u dodir.

20

- U principu pod kontaktnom srodnošću podrazumijeva se ovakvo šire poimanje kontakta, u praksi analiza se ipak često svodi na geografski uže i čvršće delimitirane prostore.

- Nemoguće je pronaći dva jezika koja na neki način makar i jednom leksičkom posuđenicom, nisu kontaktno srodni u najširem smislu te riječi, tada u tom slučaju gubi kriterij kontaktne srodnosti i ona prestaje biti ograničenje u skupu jezične raznolikosti.

Tradicionalna tipološka klasifikacija- ispituje odnos između leksičkih i gramatičkih morfema i načine na koje oni zajedno sačinjavaju

sintagme, i to služi kao osnovni kriterij razvrstavanja jezika.- Ovakva klasifikacija jezika potječe iz njemačke lingvistike koju su stvorili braća Wilhelm von Schlegel

koji su razlikovali flektivne , aglutinativne i amorfne jezike.- Izolativni ili amorfni korijenski jezici su oni koja su sve riječi nepromjenjiva i ne mogu se analizirati na

morfeme, dakle riječ se uvijek podudara s morfemom i svaka je za sebe svoj vlastiti korijen. Takvi jezici bi bili klasični kineski i vijetnamski

- U aglutinativnim jezicima leksički i gramatički morfemi zajedno sačinjavaju jednu riječ ali unutarnje ostaju jasno odijeljeni a gramatemi koji se dodaju leksemu u obliku perfiksa , sufiksa ili rjeđe infiksa. U principu imaju produžen samo jedan gramatički sadržaj. Takvi jezici bi bili mađarski i bantu jezici

- Flektivni jezici oni u kojima se kao kod aglutinativnih gramatički morfemi pridodaju leksičkom, ali se često unutar riječi više ne mogu od njega jasno razdvojiti. Primjeri flektivnih jezika bili bi indoeuropski jezici.

- Polisintetički jezici ne razlikuju jasno riječ od rečenice, ovdje veći broj leksičkih morfema zajedno s pripojenim gramatemima koji iskazuju odnose među leksemima sačinjava sintaktični složenicu kojoj se pridružuje kompleksan sadržaj. Takvi su naprimjer sjevernoamerički indijanski jezici, poput eskimskog ili irokeškog.

- Analitički jezici oni u kojima se odnosi među riječima u rečenici izražavaju zasebnim gramatičkim morfemima, kao što su različite čestice i prijedlozi, dok bi kod sintetičkih jezika te relacije iskazivale s pomoću gramatičkih morfema koji su ujedinjeni u jednu riječ zajedno sa svojim leksemom.

- Znameniti američki lingvist Edward Sapir pokušao je stvoriti tipološku kvalifikaciju jezika koja bi se zasnivala na mnogo širim i preciznije definiranim kriterijima nago ona tradicionalna, tu je tipologiju ponešto nadopunio Greenberg.

- Sapirova tipologija jezika danas je još uvijek jedan od najrazrađenijih i najupotrebljivijih pokušaja kvalificiranja jezika prema njihovim unutrašnjim karakterizacijama.

- U svojoj analizi Sapir polazi od vlastite tipologije načina na koji se određeni izvan jezični sadržaji formuliraju u svakom pojedinom jeziku. On razlikuje bazične ili konkretne koncepte.

Genetska srodnost- za nju postoji čvrst kriterij zajedničkog postanka tako da su genetski srodni oni jezici za koje se može

dokazati da su u nekom prethodnom periodi oni predstavljali jedan jezični sistem.- Ona ne isključuje druge srodnosti ali ih u jednom sinkronijskom presjeku nužno i ne implicira, tako da

su moguće sve kombinacije odnosa po srodnosti među jezicima.- Ispitivanje genetske srodnosti i rekonstruiranje pretpostavljenih jezika predaka koji nisu u pisanim

dokumentima potvrđeni zahtjeva sasvim specifičnu metodologiju , ona se razvila tokom stoljeća u okviru komparativne lingvistike.

21