1

Naklada Ljevak, Zagreb, 2011., 183 str.

S ENGLESKOG PREVEO TONĈI VALENTIĆ

Za mnoge suvremene prosvijećene liberalne mislioce, kao i za većinu politiĉke ljevice, zlo

predstavlja zastarjeli pojam. Ono suviše podsjeća na konaĉne sudove i metafiziĉke izvjesnosti

da bi bilo prihvatljivo u modernom dobu. U ovoj dovitljivoj i lako prohodnoj knjizi istaknuti

marksistiĉki teoretiĉar Terry Eagleton iznenaĊujuće ustaje u obranu stvarnosti zla, oslanjajući

se na knjiţevne, teološke i psihoanalitiĉke izvore kako bi pokazao da zlo nije puka

srednjovjekovna izmišljotina, nego stvarni fenomen i posve opipljiva snaga u današnjem

svijetu.

U knjizi koja obuhvaća teme od svetog Augustina do alkoholizma, preko Tome Akvinskog i

Thomasa Manna do Shakespearea i holokausta, Eagleton promišlja strašan poloţaj onih

ukletih duša koje naizgled uništavaju bez ikakva razloga. Pritom postavlja ĉitav niz

zanimljivih pitanja: Je li zlo doista oblik ništavila? Zašto se ono pokazuje toliko glamuroznim

i zavodljivim? Zašto se dobrota ĉini tako dosadnom? Mogu li ljudi doista uţivati u

uništavanju koje uopće nema racionalnog razloga?

Terry Eagleton, utjecajni teoretiĉar i jedan od glavnih marksistiĉkih kritiĉara svoje generacije,

trenutaĉno je profesor engleske knjiţevnosti na Sveuĉilištu u Lancasteru u Engleskoj i na

Sveuĉilištu Notre Dame u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama. Napisao je ĉetrdesetak knjiga.

Eagletonova djela dosad objavljena na hrvatskom jeziku: Knjiţevna teorija (SNL, 1987.),

Ideja kulture (Jesenski i Turk, 2002.), Teorija i nakon nje (Algoritam, 2005.), Sveti teror

(Jesenski i Turk, 2006.), Smisao ţivota (Jesenski i Turk, 2008.) i Razum, vjera i revolucija

(Naklada Ljevak, 2010.).

2

PO ROĐENJU ZLI I LUDI

„Ipak, uvijek postoje oni koji vjeruju u zlu krv ili zlokobne gene. Ako se neki ljudi doista

raĊaju zli, oni ipak nisu ništa više odgovorni za to stanje od onih koji su roĊeni s cistiĉnom

fibrozom. Okolnosti koje bi ih trebale osuditi samo ih oslobaĊaju. Isto se zbiva kad

promatramo teroriste kao psihotiĉne, termin koji su za njih koristili vrhunski britanski vladini

sigurnosni savjetnici. Ĉovjek se zapita jesu li doista stvoreni za taj posao. Ako su teroristi

doista ludi, tada nisu svjesni onoga što ĉine te su stoga moralno nevini. U skladu s time

trebalo bi ih lijeĉiti s posebnom brigom u psihijatrijskim bolnicama, a ne da im se sakate

genitalije u tajnim marokanskim zatvorima.“ (str. 13)

O LIBERALNOJ DOKTRINI RAZUMIJEVANJA I OPROSTA

„... takoĊer se moţe sugerirati da nismo odgovorni za naša djela ako su ona racionalno

objašnjiva. Istina je, potpuno suprotna od toga, da su uzrok i sloboda tijesno povezani. Za one

koji to ne shvaćaju, pokušaj opravdavanja opakih djela uvijek je mutan pokušaj da se njihovi

poĉinitelji oslobode. Ali objašnjenje zašto provodim svoje vikende veselo prokuhavajući ţive

jazavce ne znaĉi nuţno oprost za ono što ĉinim. Većina ljudi ne misli da povjesniĉari nastoje

objasniti uspon Hitlera kako bi ga uĉinili privlaĉnijim. Neki komentatori smatraju da je

pokušaj dokuĉiti što je motiv islamskih bombaša-samoubojica ukazivanjem na oĉaj i

uništavanje u pojasu Gaze pokušaj da ih se opravda. Ali moţemo osuditi one koji diţu u zrak

malu djecu u ime Alaha a da ne pretpostavimo kako ne postoji objašnjenje za njihovo

neĉuveno ponašanje – da oni ljude pretvaraju u prah samo radi uţitka.“ (str. 15)

O DRUŠTVENOJ DETERMINACIJI I AUTONOMIJI POJEDINCA

„Moţemo djelovati kao slobodni akteri samo iz razloga što smo oblikovani svijetom u kojem

taj koncept ima svoje znaĉenje i koji nam dopušta da u skladu s njime djelujemo. Ni jedno od

našeg izrazito ljudskog ponašanja nije slobodno u smislu da je osloboĊeno društvene

determinacije, koje ukljuĉuje takvo osobito ljudsko ponašanje kao što je vaĊenje ljudskih

oĉiju. Ne bi nam bilo moguće muĉiti ni masovno ubijati da nismo usvojili velik broj socijalnih

vještina. (...) Biti odgovoran ne znaĉi biti lišen društvenih utjecaja, već odnositi se spram tih

utjecaja na odreĊeni naĉin. To znaĉi biti više od njihove marionete. Čudovište je u nekim

drevnim misaonim sustavima znaĉilo, izmeĊu ostaloga, stvorenje koje je u potpunosti

neovisno o drugima. Ljudska bića doista mogu postići odreĊeni stupanj samoodreĊenja. Ali

mogu to uĉiniti jedino u kontekstu dublje ovisnosti o drugima svoje vrste, ovisnosti koja ih

3

uopće ĉini ljudima. Kao što ćemo vidjeti, to je ono što zlo poriĉe. Zlo sniva o potpunoj

autonomiji.“ (str. 20)

MARKSISTI I KATEGORIJE „DOBRA“ I „ZLA“

„Doista postoje zla djela i pojedinci, tu podjednako griješe liberali meka srca i marksisti

ĉeliĉne volje. Što se tiĉe potonjih, ameriĉki marksist Fredric Jameson piše o 'zastarjelim

kategorijama dobra i zla'. Valja pretpostaviti kako Jameson ne misli da bi pobjeda socijalizma

bila dobra stvar. Engleski marksist Perry Anderson navodi da su termini poput dobra i zla

vaţni samo za pojedinaĉno ponašanje – u tom sluĉaju teško je vidjeti zašto bi se zaustavljanje

gladi, borba protiv rasizma ili razoruţanje nuklearnih projektila objašnjavalo kao dobro.“ (str.

22)

DRUŠTVENO DEPRIVIRANI I ZLO

„Moguće je vjerovati u zlo a da se ne pretpostavlja njegovo nadnaravno podrijetlo. Ideja zla

ne mora nuţno biti slika rascijepljenog kopita sotone. Istina je da neki liberali i humanisti,

zajedno s opuštenim Dancima, poriĉu postojanje zla. To je uvelike zato što rijeĉ zlo smatraju

sredstvom demoniziranja onih koji u stvari nisu ništa više od društveno depriviranih. To je

ono što bi neki nazvali teorijom morala djelovanja u zajednici. Istina je da je ovo jedna od

najnadmenijih upotreba ove rijeĉi, kao što smo već vidjeli. Ali odbaciti ideju zla iz tog razloga

djeluje bolje kad pomislimo na nezaposlene stanare socijalnih stanova koji su ovisni o heroinu

nego na serijske ubojice nacistiĉkog SS-a. Teško je promatrati SS kao puko nesretan i

depriviran. Treba biti paţljiv kako se na isti naĉin ne bi proma trali Crveni Kmeri i delikventni

tinejdţeri.“ (str. 24 – 25)

BOG, PAKAO I SLOBODA

„Za tradicionalnu teologiju, biti u paklu znaĉi ispasti iz ruku Boga namjernim prezrivim

odbacivanjem njegove ljubavi, ako je tako stanje doista zamislivo. U tom smislu, pakao je

najbogatije urešen kompliment ljudskoj slobodi koji se moţe zamisliti. Moţe li itko odbiti

Stvoriteljevo nagovaranje, tada taj mora biti doista moćan. Ali ako nema ţivota izvan Boga,

koji je izvor cjelokupne ţivotne snage, konaĉnost pakla stvar je izumiranja, ne vjeĉnosti. Ako

postoji nešto poput vjeĉne vatre u paklu, to jedino moţe biti vatra Boţje nemilosrdne ljubavi,

koja pali one koji je ne mogu podnijeti. Prokleti su oni koji iskuse Boga kao sotonski uţas, jer

on prijeti da će ih silom rastaviti. Njegova ljubav i milost oslabili su utjecaj na njih i na taj

naĉin oni riskiraju biti lišeni svojega najdragocjenijeg imetka. Oni koji ţive u strahu od

4

vjeĉnog plamena, ne moraju strahovati. Dobra je vijest da se neće prţiti za vijeke vjekova.

Loša je vijest da će oni jednostavno postati ništa. (...) Bog je vrsta sublimnog ništavila. On je

terorist ljubavi, ĉije neumoljivo praštanje mora biti nepodnošljivo onima koji ne ţele odustati

od sebe.“ (str. 33 – 34)

KAPITALIZAM

„Kapitalizam je sustav za koji je potrebno da bude u konstantnom pokretu jednostavno zato

da bi ostao na mjestu. Stalna transgresija njegova je esencija. Ni jedan drugi povijesni sustav

ne otkriva na tako neugodan naĉin put na koji potencijalno dobrohotne ljudske moći

jednostavno izopaĉuje u poguban kraj. Kapitalizam nije uzrok našeg „posrnulog“ stanja, kako

naivni ljeviĉari nastoje zamisliti. Ali od svih ljudskih reţima, to je onaj koji najviše pogoršava

proturjeĉja ugraĊena u lingvistiĉku ţivotinju.“ (str. 39 – 40)

LJUDSKA SPOZNAJA I BOG

„Toma Akvinski smatrao je da je naše zakljuĉivanje tijesno povezano s našim tijelima. Grubo

govoreći, mi mislimo na naĉin na koji radimo jer pripadamo vrsti ţivotinja kojoj pripadamo.

Na primjer, naše zakljuĉivanje uvijek se dogaĊa unutar odreĊene situacije. Mi razmišljamo

unutar odreĊenog pogleda na svijet. To nije prepreka dosezanju istine. Posve suprotno, to je

jedini naĉin na koji je moţemo dohvatiti. Jedine istine koje moţemo dosegnuti su one koje

odgovaraju konaĉnim bićima kao što smo sami. To su istine koje ne pripadaju ni anĊelima ni

mravojedima. Oni koji su posegnuli predaleko odbijaju prihvatiti te moguće zapreke. Za njih

moţe biti autentiĉna samo istina koja je osloboĊena svih perspektiva. Jedino vaţeće gledište

ono je Boţjeg oka. Ali to je nadmoćna toĉka iz koje mi ljudi ne bismo vidjeli baš ništa. Oni

koji nastoje biti bogovi, poput Adama i Eve, unište sami sebe i završe niţe od zvijeri, koje

nisu tako oznaĉene seksualnom krivnjom da im je potreban smokvin list. No, takvo

zastranjenje kljuĉan je dio naše prirode. Za razumne ţivotinje poput nas, to je otvorena i

stalna mogućnost. Mi ne moţemo razmišljati bez apstrakcija, koja ukljuĉuje posezanje iznad

neposrednog. Kada nam apstraktni pojmovi omoguće da spalimo cijele gradove, tada znamo

da smo otišli predaleko. Stalna mogućnost da skrenemo krivo ugraĊena je u našu sposobnost

proizvodnje smisla. Bez te mogućnosti, razum ne bi funkcionirao.“ (str. 40 – 41)

LJUBAV

„Ne mora biti istina, kao što je tvrdio Oscar Wilde, da uvijek ubijamo ono što volimo, ali je

svakako istina da osjećamo duboko proturjeĉje u vezi s tim. Budući da je ljubav mukotrpan

5

proces koji za nas podrazumijeva opasan rizik, to nas ne bi trebalo iznenaditi. Romanopisac

Thomas Hardy znao je da na osnovu slobodno i razumno donesenih odluka koje uzimaju u

obzir i druge moţemo završiti stjerani u kutove u kojima se ne moţemo pomaknuti u bilo

kojem smjeru a da ne prouzroĉimo tešku štetu onima oko nas.“ (str. 42)

ROĐENJE I PSIHOANALIZA

„RoĊenje je trenutak kada mi, a da nitko nije bio dovoljno uljudan priupitati nas nešto o toj

stvari, ulazimo u prethodno stvorenu mreţu potreba, interesa i ţelja – u zamršenu zbrku koju

će pojaĉati sama ĉinjenica naše egzistencije i koja će oblikovati naš identitet do srţi. To je

razlog zbog kojega se bebe u brojnim kršćanskim crkvama krste odmah po roĊenju, davno

prije nego doznaju išta o grijehu ili o bilo ĉemu drugome. One su već drastiĉno izmijenile

redoslijed svijeta a da ga nisu svjesne. Ako je vjerovati psihoanalitiĉkoj teoriji, one su već

tada oznaĉene nevidljivom mreţom nagona kojima povezuju svoja tijela tuĊim tijelima, što će

se pokazati kao njihov stalan izvor boli.“ (str. 44)

NEVINOST, EGOIZAM I MEĐUOVISNOST

„NovoroĊenĉe jest nevino (doslovce: bezopasno) na naĉin na koji su to kornjaĉe, ali ne na

naĉin na koji su to odrasli kad odbijaju upraviti strojnicu na civile. Njihova nevinost ne

priskrbljuje im neke osobite zasluge. Mi smo roĊeni zaokupljeni samima sobom kao

posljedicom naše biologije. Egoizam je prirodno stanje, budući da dobrota ukljuĉuje skup

sloţenih praktiĉnih vještina koje se trebaju nauĉiti. Ljudi su roĊenjem baĉeni u duboku

meĊusobnu ovisnost...“ (str. 44 – 45)

PROMJENA I KONTINUITET

„Postoje stanovite negativne osobine ljudske vrste koje se ne mogu promijeniti. Dokle god

postoji ljubav i smrt, tragedija ţalovanja nad dragim nam umrlima neće se vidjeti kraja.

Gotovo je sigurno da ne moţemo iskorijeniti nasilje a da istodobno ne sabotiramo odreĊene

osobine koje cijenimo. Ali iako su smrt i patnja izvan naših moći da ih uništimo, to nije tako

kada je u pitanju društvena nepravda. Osim toga, i nije tako loša stvar ĉinjenica da se neke

stvari ne mogu mijenjati. To će poricati jedino onaj društveni poredak koji od novoga stvara

fetiš. Razmišljati na ovaj naĉin jedna je od mnogih zabluda postmodernizma. Mi ne moţemo

promijeniti ĉinjenicu da dojenĉad treba njegovati, ali to nije razlog da škrgućemo zubima.

Nije svako nepromjenjivo stanje uvreda politiĉkoj ljevici. Kontinuitet je u najmanju ruku

jednako znaĉajan ĉimbenik u povijesti kao i promjena i mnoge kontinuitete treba ĉuvati. (...)

6

Ljudi će vjerojatno uvijek zapoĉinjati krvoţedne sukobe, ali to ne znaĉi da ne trebamo i dalje

nastojati rješavati ih. Ţelja za pravednošću moţe takoĊer biti stalna znaĉajka ljudskoga stanja,

što bi mogla potvrditi historiografija.“ (str. 46)

ROMAN PINCHER MARTIN I KARAKTERISTIKE ZLA

„Ovdje su spomenute neke od glavnih karakteristika zla: njegova jezovitost, zaĉuĊujuća

nestvarnost, iznenaĊujuće površna priroda, napad na znaĉenje, ĉinjenica da mu nedostaju neke

osnovne dimenzije, naĉin na koji je zatoĉeno u umtrvljujućoj monotoniji vjeĉnog povratka.“

(str. 57)

UMJETNICI, PATNJA, ZLO

„Adrian Leverkühn1, kompozitor osuĊen na propast u Mannovu djelu, predstavlja dramatiĉan

preokret ideje zla kao samouništenja. On se namjerno zarazi sifilisom posjetivši prostitutku i

uĉini to kako bi izazvao sjajne glazbene vizije zbog postupne degeneracije njegova mozga. Na

taj naĉin Leverkühn pokušava pretvoriti svoju paklenu bolest u transcendentnu slavu vlastite

umjetnosti. (...) Adrian je dionizijski umjetnik koji istraţuje dubine ljudske opakosti kako bi

izvukao red iz kaosa. Njegova umjetnost nastoji silom istrgnuti duh od mesa, cjelovitost iz

nesreće, anĊeosko iz demonskog. Ako umjetnik nastoji iskupiti korumpirani svijet snagom

svoje transfigurativne umjetnosti, tada on ili ona mora biti u intimnoj vezi sa zlom. To je

razlog zašto je moderni umjetnik sekularna verzija Krista, koji silazi u pakao oĉaja i bijede

kako bi ih sjedinio u vjeĉnom ţivotu. Kao što piše W. B. Yeats, 'u pr ljavoj staretinarnici srca'

umjetnost ima svoje neljupke korijene. (...) Umjetnik mora biti upoznat sa zlom jer on mora

sva iskustva smatrati kao ţito mlina svoje umjetnosti, bez obzira na njegove uobiĉajene

moralne vrijednosti. To je razlog zašto, ukoliko njegov rad treba uspjeti, on sam mora biti na

neki naĉin imoralist, nevoljko napuštajući svaku nadu u svetost; kao da njegova umjetnost

siše svu dobrotu iz njega. Što je neĉija umjetnost veliĉanstvenija, to mu je ţivot više propao,

Kasno devetnaesto stoljeće prepuno je paralela izmeĊu umjetnika – drogiranih, raskalašenih,

tjeskobnih, opijenih apsintom – i sotonista. Obje su figure podjednako skandalozne

respektabilnoj srednjoj klasi. A jedan razlog za to jest taj da i umjetnost i zlo postoje radi njih

samih. Ni jedno od njih nema nikakve veze s korisnošću ili razmjenskom vrijednosti.“ (str. 67

– 68)

1 Adrian Leverkühn, protagonist romana Doktor Faustus, Thomasa Manna.

7

STVARANJE I UNIŠTAVANJE

„Stvaranje ni iz ĉega moţe biti djelo samo apsolutne snage. Ali postoji nešto podjednako

apsolutno i u ĉinu uništenja. Baš kao što se ĉin stvaranja nikada ne moţe ponoviti, jednako

tako ne moţe se ponoviti ni ĉin uništenja. Ne moţete dvaput razbiti istu kinesku vazu

neprocjenjive vrijednosti, nasuprot razbijanju njezinih kopija. Uništavanje moţe biti jednako

oĉaravajuće kao i stvaranje, ĉega su tek roĊena djeca vrlo dobro svjesna. Bacanje cigle kroz

stakleni prozor moţe biti jednako ugodno kao i njegovo proizvoĊenje.“ (str. 71)

TRAGEDIJA ĐAVLA

„Zlo se nikad ne moţe u potpunosti osvetiti Svemogućem, što je jedan od razloga trajne

Sotonine mrzovolje. Ono, naime, ovisi o tome da uopće postoje materijalne stvari kako bi ih

se moglo dokopati. Izokretanje ĉina stvaranja ne moţe proći bez izvjesnog odavanja priznanja

stvoritelju, ma koliko ono bilo nevoljko. Kao što piše Sebastian Barry u romanu Tajno pismo:

'Tragedija Ċavla je u tome što je on tvorac niĉega i arhitekt praznih prostora.' Ako je istina što

kaţe lik u Doktoru Faustusu, da se 'sve dogaĊa u Bogu, a ponajviše odmetništvo od njega',

onda Svemogući uvijek sprjeĉava one koji se pobune protiv njega. On je poput kluba iz kojeg

se ne moţete ispisati. Pobuniti se protiv njega znaĉi neizbjeţno prihvatiti ĉinjenicu njegova

postojanja. Za zlo to predstavlja izvor beskrajne frustracije. Geslo Miltonova Sotone ('Zlo,

budi moje dobro'), govori nam da dobro preuzima prednost nad zlim u samom trenutku kad ga

ono nastoji izgnati.“ (str. 71)

UMJETNIK KAO ŠTOVATELJ VRAGA

„Kad ţivot postane otrcan i nezanimljiv, umjetnost se osjeća prisiljenom sklopiti pakt s

vragom, poseţući za ekstremnim i neiskazivim kako bi postigla ţeljeni uĉinak. Ona mora

nadići istrošene konvencije ĉineći to reţanjem, na ikonoklastiĉan, sotonski naĉin, mora

prisvojiti resurse egzotiĉnog i ekstremnog. Demonska umjetnost ţeli razoriti našu

malograĊansku samodopadnost i probuditi našu potisnutu energiju. Na taj naĉin, moţda bi se

iz zla moglo otrgnuti nešto dobroga. Od Charlesa Baudelaire do Jeana Geneta, umjetnik je

sudionik u kriminalu, ludosti, štovanju vraga i subverzivnosti, ĉime se zgodno previĊa i

zaobilazi ĉinjenica da je dio modernistiĉke umjetnosti takoĊer prazan, isto kao i

malograĊanski moral kojeg prezire. Ţarko ţudeći za ĉistom formom, zaposjednuta je vizijom

nebivanja.“ (str. 78)

8

NACIZAM KAO MODERNISTIČKI FENOMEN

„S jedne strane, nacisti su ekstatiĉno koraĉali prema revo lucionarnoj budućnosti, istodobno

ostavljajući iza sebe najsuvremeniju tehnologiju umiranja. S druge strane, to je pitanje krvi,

zemlje, instinkta, mitologije i mraĉnih boţanstava. Ta kombinacija razlog je njegove snaţne

privlaĉnosti. Ĉini se kao da ne postoji nitko tko bi odolio zovu i zavoĊenju fašizma, od

mistika do tehniĉkih inţinjera, od gorljivih zagovornika napretka do pompoznih i nadmenih

reakcionara. Dakle, i modernizam i fašizam nastoje sjediniti primitivno i napredno. Njihov je

cilj profinjenost sa spontanošću, civilizaciju s Prirodom, intelektualce s narodom. Moderni

tehnološki nagon mora se osnaţiti predmodernim 'barbarskim' instinktima. Moramo odbaciti

racionalistiĉki društveni poredak i ponovno uhvatiti nešto od spontanosti 'divljaka'.“ (str. 82)

MILAN KUNDERA

„AnĊeosko je suviše ispunjeno smislom, dok ga je demonsko u potpunosti lišeno. AnĊeosko

se sastoji od zvuĉnih klišeja poput: 'Neka Bog blagoslovi ovu našu predivnu zemlju', na što

demonsko odgovara: 'Ma, svejedno.' Kunder kaţe: 'Ako u svijetu ima suviše neprikosnovenog

smisla (kraljevstvo anĊela), ĉovjek se ruši pod tim teretom; ako pak svijet izgubi svaki smisao

(kraljevstvo demona), ţivot postaje nemoguć.' Kad se vrag prkosno nasmijao u lice Bogu,

anĊeo je povikao u znak prosvjeda. Đavolji smijeh, kaţe Kundera, 'ukazao je na besmislenost

stvari; anĊelov povik radovao se tome što su one racionalno ustrojene, dobro osmišljene,

divne, dobre i ĉinile su osjećajnim sve na zemlji.' AnĊeli su poput politiĉara, neizljeĉivi

optimisti i nerealno naivni: uĉinjen je napredak, odgovorili smo na izazove, kvote su

ispunjene, a Bog i dalje s ljubavlju i blagonaklonošću gleda na Teksas. Suprotno tome,

demoni su roĊeni rugalice i cinici, njihov je jezik bliţi onom što politiĉari mrmljaju i šapću u

privatnosti negoli onom što kazuju u javnosti. Oni vjeruju u moć, pohlepu, vlastiti interes,

racionalnu proraĉunatost i ništa više. SAD je istodobno i anĊeoska i demonska drţava, što je

neobiĉno za neku naciju. Malo je nacija koje kombiniraju takvu egzalitarnu i p retencioznu

javnu retoriku s besmislenim protokom materije poznatim kao potrošaĉki kapitalizam. Uloga

ovo prvog je pruţiti legitimaciju ovom drugom.“ (str. 84 – 85)

HOLOKAUST I RACIONALNOST MODERNE DRŽAVE

„Holokaust je bio neuobiĉajen zbog toga što racionalnost moderne politiĉke drţave u

općenitom smislu postala instrumentalna, usmjerena prema postizanju toĉno odreĊenih

ciljeva. Utoliko je zapanjujuće u samom središtu modernog doba pronaći tako monstruozan

9

oblik acte gratutit, genocid u svrhu genocida, istrebljenje izvršeno poradi samog istrebljenja.“

(str. 106)

BIROKRATSKI UM

„Zlo ne moţe podnijeti pogreške, neriješene i neobjašnjive probleme i pribliţne vrijednosti.

To je jedan od razloga zašto je po naravi blisko birokratskom umu. Nasuprot tome, dobrota

voli šaroliku, nedovršenu narav stvari.“ (str. 112)

BLISKOST LJUBAVI I SMRTI

„U izvjesnom smislu, ĉini nam se da je smrt iznimno neugodna. Prema Freudu, Eros i

Thanatos, ljubav i smrt, usko su isprepleteni. Primjerice, oboje se sastoje od predavanja

sebstva. Poharan superegom, izubijan idom i pod udarcima izvanjskoga svijeta, ranjeni je ego

shvatljivo sklon vlastitom uništenju. Poput neke opako unakaţene zvijeri, ego shvaća da se

jedina sigurnost nalazi u tome da se preda smrti. Patnja moţe prestati jedino povratkom u

beţivotno stanje iz kojeg je nastala. (...) Da bismo saĉuvali sebe od povrede koju nam nanosi

postojanje, spremni smo prihvatiti ĉak i vlastiti nestanak.“ (str. 119)

BOG JE MRTAV I VIŠE NIŠTA NIJE DOPUŠTENO (J. LACAN)

„Volimo ljude koji se suprotstave autoritetu, ali ne i silovatelje ili varalice u biznisu.

Blagonakloni smo prema onima koji ukradu soljenku iz Hotela Savoy, ali ne i prema

islamskim fundamentalistima koji komadaju ljude. Istina, većina ĉitatelja uţiva u Sotoni iz

Izgubljenog raja, koji poprijeko gleda Svemogućeg, izazivajući ga na megdan. Ali volimo ga

uvelike zbog njegovih pozitivnih odlika (hrabrost, okretnost, odluĉnost, itd.), a ne zbog neĉeg

osobito zlog u njemu. U stvari, u njemu ima vrlo malo neĉeg specifiĉno zlog. Pruţanje jabuke

Adamu i Evi u našim oĉima ne izgleda kao najstrašnija transgresija. MeĊutim, nakon što je

civilizacija srednje klase došla u svoju postmodernu fazu, transgresija je ušla u modu. U

postmodernim krugovima ta rijeĉ se gotovo uvijek koristi u pozitivnom smislu, iako ona

ukljuĉuje davljenje djece i zabijanje sjekire u neĉiju glavu. MeĊutim, istinska transgresija

znaĉi vjerovati da su konvencije protiv kojih se borite snaţne. Jednom kad transgresija

postane normom, prestaje biti subverzivna. Vjerojatno je to imao na umu Jacques Lacan kad

je na svoj zamršen naĉin rekao: ako je Bog mrtav, ništa više nije dopušteno. Naime,

dopuštenje implicira autoritet koji vam moţe dati dozvolu. Ako takav autoritet više ne

funkcionira, ideja o dopuštenosti izgubit će svoju snagu. Tko zapravo dopušta u današnje

10

doba 'permisivnosti'? Dopuštenje implicira i njegovo moguće uskraćivanje, a u nekim

suvremenim teorijskim krugovima i sama pomisao na takvo što nezamisliva je. “ (str. 133)

ANĐEOSKA DRUŠTVA

„Anđeoska društva su ona ĉija se politika svodi na niz upravljaĉkih tehnika osmišljenih da

graĊane ĉine sretnima. Ona će kao takva vjerojatno proizvesti demonsko kao neku vrstu

reakcije na vlastitu plitkost. Zapravo, ne samo demonsko nego razne oblike fundamentalizama

do sotonizma te bombastiĉnih fraza i laprdanja new agea. Društva koja ljude lišavaju

prikladnog osjećaja smisla sklona su prepustiti proizvodnju takvog znaĉenja u rubne industrije

poput astrologije i kabale. Brojni oblici takve jeftine i brzo pripremljene transcendencije

mogu se nabaviti vrlo jeftino. Što naš sustav postaje anĊeoski zamorniji i dosadniji, to više

utire put bezumnom nihilizmu. Pretiĉak znaĉenja dovodi do njegove isrpaţnjenosti. Što je

ispraznija i anarhiĉnija naša društvena egizstencija, to su u većoj mjeri potrebne anĊeoske

ideologije pune poboţnih i prijetvornih spominjanja Boga i nacionalne veliĉine da bi obuzdale

pojavu razdora i rascjepa koji bi mogli zbog toga uslijediti.“ (str. 134)

TOMA AKVINSKI

„... Akvinski ne drţi zlo neĉim postojanim, nego oblikom manjkavosti bivanja. Za njega je zlo

manjak, negacija, kvarnost, lišenost. Ono je oblik lošeg funkcioniranja, pukotina u srcu bitka.

Primjerice, fiziĉka bol je zla jer ometa normalno funkcioniranje tijela. Ona je nesposobnost za

postizanjem ţivotnog obilja. U tom kontekstu, Augustin uvelike prihvaća ovaj stav jer se

protivi manihejcima koji su nauĉavali gnostiĉko shvaćanje da je materija zla sama po sebi. Za

njih je zlo pozitivna snaga ili supstancija koja nas napada izvana. To je znanstvenofantastiĉan

pogled na stvarnost. Augustin zastupa suprotan stav: zlo nije neka posebna stvar ili neka sila.

Kad bismo tako mislili, od zla bismo stvorili fetiš, kao u filmovima strave. Ono proizlazi iz

nas, a ne iz neke izvanzemaljske moći koja je iznad nas; ono proizlazi iz nas jer je posljedica

ljudske slobode. Ono je, kako kaţe 'sklonost onog što ima više bitka k onom što ga ima

manje.'“ (str. 137)

SCHADENFREUDE

„Nagon smrti nije ništa posebno, a na svijetu ne manjka sadista. Sjetimo se samo malicioznog

uţivanja u tuĊoj nesreći koju Nijemci nazivaju Schadenfreude. Filozof David Hume u svojoj

Raspravi o ljudskoj prirodi tvrdi da uţitak crpimo iz uţitka drugih ljudi, ali takoĊer i bol pa

iako nas pogaĊa tuĊa bol, ona nam donosi i izvjesni uţitak. Prema Humeu, to je jednostavno

11

ţivotna ĉinjenica, a ne neka dijaboliĉka perverzija. Ne postoji neki osobit razlog zašto bismo

se zgraţali nad tine. Colin McGinn misli da je posve obiĉan osjećaj zavisti najbliţe što će se

većina od nas pribliţiti zlu, ili barem u smislu u kojem smo ranije definirali taj pojam. One

koji su zavidni boli tuĊi uţitak, s obzirom na to da on produbljuje osjećaj njihove neispunjene

egzistencije.“ (str. 140 – 141)

ZLO OSNAŽUJE KARAKTER I PRUŽA ŠANSU ZA DOBRA DJELA

„Svijet bez zla bio bi suviše blag da bi nas potaknuo na ostvarenje neke vrline. Vrag u romanu

Braća Karamazov F. M. Dostojevskoga prihvaća upravo takav argument da bi opravdao svoje

postojanje: kako kaţe Ivanu Karamazovu, njegova je uloga biti neka vrsta otpora ili

negativnosti unutar Boţjega svijeta stvorenja, remetilaĉki element koji ga sprjeĉava da se

uruši od puke dosade. Kako kaţe, on je 'x u neodreĊenoj jednadţbi', 'neophodna negativnost' u

univerzumu bez kojeg bi se ĉista harmonija i apsolutni poredak urušili i sve okonĉali.“ (str.

145)

BARBARSKA POVIJEST ČOVJEČANSTVA

„Povijest nedvojbeno donosi neka veliĉanstvena postignuća, ali jedino pod cijenu ogromne

bijede. Marksisti misle kako su ova da aspekta ljudske pripovijesti usko isprepletena. Moţda

bi nam svima bilo bolje da smo amebe. Ako će ljudska vrsta okonĉati tako da samu sebe

uništi, što zvuĉi kao uvjerljiv scenarij s obzirom na njezinu zastrašujuće barbarsku povijest,

vjerojatno će biti mnogo onih koji će na samrti pomisliti upravo tako nešto. Je li evolucija i

povijest ĉovjeĉanstva koja je nastala kao njezina posljedica zapravo dugotrajna i grozna

pogreška? Nije li trebalo odmah zaustaviti cijelu stvar prije nego što je u prevelikoj mjeri

izmakla kontroli? Postojali su filozofi koji su zastupali taj stav a kao što smo vidjeli, jedan od

njih je bio Arthur Schopenhauer.“ (str. 147)

KAPITALIZAM, SOCIJALIZAM, POVIJEST

„Drţe li marksisti da je zlo kapitalizma takoĊer dobra stvar jer će ono naposljetku dovesti do

mnogo povoljnijeg stanja poznatog kao socijalizam? Sam Marx glasno je veliĉao kapitalizam

kao najrevolucionarniji proizvodni oblik koji se ikada pojavio u povijesti. Istina, on je i

izrabljivaĉki sustav koji je nanio neopisive strahote ĉovjeĉanstvu. No, prema Marxu, on

istodobno osnaţuje ljude do tada neslućenih granica. Njegova bogata tradicija liberalizma i

prosvjetiteljstva predstavlja vitalno nasljeĊe svakom obliku odrţivog socijalizma. Je li onda

povijesni 'Pad' u kapitalizam ne samo sretna okolnost nego i nuţnost? Mora li k apitalizam

12

nuţno razviti društveno bogatstvo do stupnja u kojem ga socijalizam moţe preuzeti i

reorganizirati tako da sluţi interesima svih? Neki marksisti zastupali su upravo ovaj stav.

MeĊu najpoznatijim sluĉajevima su menjševici u razdoblju revolucionarne Rusije. Ako je to

tako, onda je marksizam primjer teodiceje. On nastoji opravdati zlo u povijesti zalaţući se za

ono dobro koje će iz njega proizaći. Prema nekim marksistima, koliko god u moralnom smislu

bili odbojni, robovlasniĉki odnosi u antici bili su nuţni jer su doveli do 'naprednijeg'

feudalnog reţima. Nešto sliĉno mogli bismo reći i o prijelazu iz feudalizma u kapitalizam.

MeĊutim, malo onih koji se danas nazivaju marksistima spremni su braniti tako odvaţan stav.

S jedne strane, kako kaţu, kapitalizam nije ţeljenom nuţnošću proistekao iz feudalizma niti

socijalizam neizbjeţno proizlazi iz kapitalizma, kao što nam to potvrĊuje brz pregled stanja u

svijetu. S obzirom na to da je kapitalizam doista nastao, socijalisti mogu nastojati da njegove

akumulirane duhovne i materijalne resurse stave u sluţbu ĉovjeĉanstva u cjelini. Na isti naĉin

bilo bi poţeljnije da je postojao neki drugi naĉin postizanja tog cilja, isto kao što bi za Miltona

bilo poţeljnije da nikada nije došlo do izlaska iz Raja. Socijalisti bi ĉak mogli tvrditi (iako

malo tko od njih to ĉini) kako bi bilo poţeljnije da se povijest ĉovjeĉanstva kao takva nikada

nije pojavila. Ĉak i kad bismo bili u stanju stvoriti pravedno društvo, to ne bi bila nadoknada

za okrutnosti iz prošlosti i sadašnjosti. Ona ne moţe vratiti u ţivot mrtve ni iskupiti ih. Ona u

retrospektivnom smislu ne ĉini podnošljivim ropstvo, Boba Hopea ili Tridesetogodišnji rat.

Istina, povijest je mogla zauzeti neki drugi tijek. No, budući da se odvijala tako kako jest, nije

nerazumno tvrditi da je bolje da se nikada nije ni pojavila, sa socijalizmom ili bez njega. Ova

tvrdnja moţda nije istinita, ali zato nije nerazumna.“ (str. 148 – 149)

„ARGUMENT CJELOVITE SLIKE“, APOKALIPSA

Postoji nešto što bi se moglo nazvati „argumentom cjelovite slike“ koji tvrdi da zlo zapravo

nije zlo, nego samo dobro koje ne prepoznajemo kao takvo. Kad bismo mogli vidjeti cjelovitu

sliku svemira, pogledati svijet iz Boţje perspektive, uvidjeli bismo da ono što nam se ĉini

zlim ima kljuĉnu ulogu u dobronamjernosti cjeline. Bez tog prividnog zla, cjelina ne bi

funkcionirala onako kako bi trebala. Jednom kad smjestimo stvari u pravi kontekst, ono što se

doimlje lošim zapravo je dobro. Malo dijete moţe biti uţasnuto slikom ţene koja reţe ljudski

prst, ne shvaćajući da je ona kirurg i da je prst u tako lošem stanju da ga se ne moţe izlijeĉiti.

Prema tom stavu, zlo ne znaĉi vidjeti stabla umjesto šume. Kratkovidnim stvorenjima kakvi

već jesmo, ĉini nam se da prţiti djecu na vatri baš i nije poţeljna stvar, ali kad bismo mogli

proširiti vidike i povećati dioptriju, shvativši da je to dio nekog većeg plana, shvatili bismo

njegov smisao i moţda ĉak entuzijastiĉno priskoĉili u pomoć. U povijesti ljudskog

13

razmišljanja postojali su uvjerljiviji argumenti. Obratna verzija ovog sluĉaja neoĉekivano se

pojavljuje kod Friedricha Nietzschea koji tvrdi da, ako pristanemo na samo jedno radosno

iskustvo, pristajemo takoĊer i na tugu i zlo u svijetu, budući da su sve stvari isprepletene.

Neki misle da je zlo misterij. No u odreĊenom smislu razlog zbog kojeg je ĉovjekov svijet

nesavršen posve je eklatantan. To je zato jer su ljudi slobodna bića koja mogu sakatiti,

izrabljivati i vršiti represiju nad drugim ljudima. To ne ukljuĉuje ono što neki nazivaju

prirodnim zlom (potresi, epidemije i tome sliĉno), iako ljudi danas imaju više razloga od

svojih predaka da shvate koliko je većina tog tzv. prirodnog zla rezultat našeg djelovanja.

Moderno doba sve više zamagljuje granicu izmeĊu prirode i povijesti. Apokaliptiĉka tradicija

smatra da će svijet okonĉati u ognju i poplavama, rušenjem planina, podrhtavanjem neba,

paklenim grĉevima i kozmiĉkim pretkazanjima raznih vrsta. Takvim vizionarima nikad nije

palo na pamet da bi mi, zakrţljale ţivotinje kakve već jesmo, mogli i sami biti odgovorni za

takav scenarij. Apokalipsa se uvijek doţivljavala kao nešto što će nam biti nametnuto, a ne

nešto za što bismo sami mogli biti odgovorni. Mi smo i te kako sposobni sami je prouzroĉiti.“

(str. 150 – 152)

BOG KAO RACIONALNO BIĆE

„Suoĉeni s problemom zla, neki suvremeni teolozi manje-više zauzimaju Boţji stav iz Knjige

o Jobu. Oni smatraju da se Boga ne moţe pitati zašto dopušta zlo, jer bi ga se time moralo

zamisliti kao neku vrstu racionalnog ili moralnog bića, a on je to ponajmanje. Razmišljati na

takav naĉin isto je kao i prikazati izvanzemaljce kao ĉovjekolika bića zelenih oĉiju i

sumporna zadaha s trokutastim oĉima, ali (dovoljno zlokobno) bez bubrega. To svjedoĉi o

oskudnosti ljudske imaginacije. Ĉak se i ono što je krajnje strano ispostavlja kao nedovoljno

prikrivena verzija nas samih. Boga ne smijemo shvaćati kao nekog neopisivo moralnog lika

koji ima duţnosti, odgovornosti, obveze, mogućnosti dobrog ponašanja i tome sliĉno. Kao što

smo već rekli, to je prosvjetiteljska vizija Svemogućeg koja ga nastoji umanjiti oblikujući ga u

smislu idolatrije prema našoj vlastitoj slici i prilici. Kao što kaţe filozofkinja Mary Midgley:

'Ako Bog postoji, on je svakako veći i tajanstveniji od korumpiranog i priglupog duţnosnika.'

Bog se ne nalazi u domeni ljudske logike...“ (str. 153 – 154)

LIJENOST, STRAH, ŠKRTOST, POHLEPA

„Kako kaţe Midgley: 'Velik udio zla uzrokovan je mirnim, poštenim i nenasilnim motivima

poput lijenosti, straha, škrtosti i pohlepe.' U terminima korištenim u knjizi, takvi bi se motivi

više smatrali izopaĉenima ili nemoralnima negoli zlim, ali općenita poenta je toĉna. Mi bismo

14

se više morali bojati staromodnog sebiĉnog interesa i lakomnosti negoli zla. Monstruozna

djela nipošto nisu uvijek rezultat monstruoznih pojedinaca. Muĉitelji iz redova CIA-e

nedvojbeno su briţni muţevi i oĉevi. Obiĉno nijedan pojedinac nije odgovoran za vojni

pokolj, unatoĉ Cezarovu hvalisavu govoru da je porazio cijela plemena. Oni koji kradu iz

mirovinskih fondova ili zagaĊuju planet ĉesto umjereni pojedinci koji drţe kako je posao

jednostavno posao. Tu ĉinjenicu trebalo bi shvatiti kao izvor nade. Poenta je u tome da je

najveća opakost institucionalna. Ona je rezultat interesnih skupina i anonimnih procesa, a ne

zlih ĉinova nekog pojedinca. (...) S obzirom na to da je većina oblika pokvarenosti ugraĊena u

naše društvene mreţe, pojedinci koji sluţe tim sustavima ne moraju nuţno biti svjesni teţine

svojih postupaka. To ne znaĉi da su tek puke marionete povijesnih snaga. Kao što je Noam

Chomsky jednom primijetio, uglavnom je sluĉaj da intelektualci nemaju potrebu reći istinu u

lice sustavu moći, jer moć ionako zna istinu.“ (str. 155 – 156)

KONZERVATIVCI

„Konzervativni pogled na svijet posve je drukĉiji. Ljudi nisu tek moralno hibridni, u nekom

nemoćnom smislu liberalne neutralnosti. Dapaĉe, oni su uglavnom korumpirana, indolentna

stvorenja kojima je potrebna stalna disciplina i autoritet ţelimo li iz njih izvući bilo kakvu

vrlinu. Iz te perspektive, oni koji previše oĉekuju od ljudske prirode (socijalisti, libertinci i

sliĉni) bit će na okrutan naĉin razoĉarani. Oni će do smrti pokušavati idealizirati ljude.

Nasuprot tome, za konzervativce, mogućnosti ljudskog napretka malodušno su suţene. Oni

vjeruju u istoĉni grijeh, ali ne i u iskupljenje, dok neki optimistiĉni liberali vjeruju u

iskupljenje, ali ne u istoĉni grijeh...“ (str. 160)

NACISTI

„MeĊutim, ako zlo iziskuje ljudski subjekt, što je onda s nacistima? Ĉije je subjektivno stanje

postojanja dovelo do Auschwitza? Hitlerovo? Cjelokupne partijske vrhuške? Nacionalnog

duha? To su sloţena pitanja na koje nije lako odgovoriti. Moţda je najpametnije što moţemo

reći to da je zlo u nacistiĉkoj Njemaĉkoj, kao i u sliĉnim situacijama, djelovalo na vrlo

razliĉitim razinama. Postojali su oni na dnu koji su sudjelovali u zlom projektu ne zato jer su

sami bili zli, nego zato jer su se kao pripadnici oruţanih snaga ili manje vaţni duţnosnici

osjećali prinuĊeno da tako postupaju. Postojali su i drugi koji su pohlepno sudjelovali u tome

(razbojnici, domoljubi, obiĉni antisemiti i drugi) i stoga su bili više krivi, ali ih se ne moţe

opisati kao zle. Postojali su i oni koji su poĉinili neopisivo straviĉna djela, ali ne zato jer su u

njima pronalazili neko osobito zadovoljstvo. Eichmann bi se dobro uklopio u ovu kategoriju.

15

Naposljetku, tu su bili i oni, poput samog Hitlera, koji su se prepuštali fantazmama o

uništenju i koje se moţe kategorizirati kao autentiĉno zle ljude. Moţda bi se provizorno

moglo govoriti i o nacionalnoj psihi, o fantazijama koje su obuhvatile i zarazile one koji ih

sami nisu proizveli, sve do toĉke u kojoj su i oni takoĊer bili pod utjecajem nacistiĉke

propagande u bolesnom smislu napada neke izvanjske i strane, ljigave sile.“ (str. 164 – 165)

RICHARD DAWKINS

„Istinski antirealisti su ljudi poput znanstvenika Richarda Dawkinsa i njegova zapanjujuće

spokojnog uvjerenja da postajemo sve uljudniji i civiliziraniji. U djelu Iluzija o Bogu, on

kaţe: 'Većina nas u dvadeset prvom stoljeću daleko smo ispred naših prethodnika u srednjem

vijeku ili u Abrahamovo doba, ili ĉak ispred nedavnih 1920- ih godina. Val se nastavlja širiti, a

ĉak i avangarda s poĉetka stoljeća naći će se daleko iza onih koji u narednom stoljeću

zaostaju. Postoje lokalne i privremene smetnje i prepreke poput problema s vladom u SAD-u s

poĉetka 2000-ih. No, na duţe staze, trend napretka je nepogrešiv i nastavit će se i dalje.'

Dawkins ovdje govori u velikom dijelu (iako ne u potpunosti) o razvoju liberalnih vrlina. U

tom podruĉju doista je došlo do zadovoljavajućeg (iako nejednolikog) napretka. Dakle,

Dawkins unatoĉ uzvišenoj dogmatici ('i nastavit će se i dalje' – zar ima kristalnu kuglu?)

posve ispravno ustraje na vrijednosti tog razvoja, usprkos onima kojima je i sama ideja

napretka tek imperijalistiĉki mit. Istina je da su neke stvari bolje u nekim aspektima. Oni koji

sumnjaju u stvarnost napretka neka probaju izvaditi zub bez anestezije. Neka odaju još veće

priznanje sestrama Pankhurst, britanskim i australskim sufraţetkinjama, ili Martinu Lutheru

Kingu. No neke stvari idu nagore. A o njima djetinje naivan Dawkins nema gotovo ništa za

reći. Iz njegova samodopadnog shvaćanja evolucije mudrosti ĉovjeĉanstva nitko ne bi doznao

da se nalazimo pred ekološkom katastrofom, prijetnjom nuklearnog doba, sve većim širenjem

AIDS-a i ostalih smrtonosnih virusa, neoimperijalnog oduševljenja, masovnih migracija

obespravljenih, politiĉkog fanatizma, povratkom na ekonomske nejednakosti iz viktorijanskog

doba i brojnim drugim potencijalnim katastrofama. Za zagovornike Napretka, povijest je

plimni val prosvjetljenja prekriven nekim manjim strujama neprosvijećenosti. Izvjestan broj

neciviliziranih anomalija ĉeka da ih se sortira, izbriše ili iscrpi.“ (str. 167 – 169)