OPROTAJ Oudi usrid luche nasa mlada plafca usduigla ie iidra voglna, smina i noua. I hotechia poiti putom sfoieg ploua gre pres chog uoiuode al sachonodafca. Budi da smo uirni chriuouirna prafca, nistar magnie chtimo (chocho i semglia oua) chi ua uersih libar mnos haruacchi schoua Marulichia Marca, splitschog sachigniafca. V lipom iasichu, gdi chia slaie sfoni, mi dobrochiasimo garb slouuchieg greba i tocoi ti napis diacchi i stari. Sbogom, o Marule! Poiti chemo, poni saiu imimo uelu sunchenoga neba: chorugfa nam chiuhta; gremo, mi puntari! Hrvatska mlada lirika, 1914. OPROTAJ (u dananjoj transkripciji) Ovdi usrid luke naa mlada plavca uzdvigla je jidra voljna, smina i nova. I hotea pojti putom svojeg plova gre prez kog vojvode al zakonodavca. Budi da smo virni krivovirna pravca, nitar manje timo (koko i zemlja ova) ki va versih libar mno harvacki skova Marulia Marka, splitskog zainjavca. U lipom jaziku, gdi a slaje zvoni, mi dobroasimo garb slovueg greba i tokoj ti napis dijaki i stari. Zbogom, o Marule! Pojti emo, poni aju imimo velu sunenoga neba: korugva nam uhta; gremo, mi puntari!

SVAKIDANJA JADIKOVKA Kako je teko biti slab, kako je teko biti sam, i biti star, a biti mlad ! I biti slab, i nemoan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i oajan. I gaziti po cestama, i biti gaen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa to sijae nad kolijevkom sa dugama i varkama. --O Boe, Boe, sjeti se svih obeanja blistavih to si ih meni zadao. O Boe, Boe, sjeti se i ljubavi, i pobjede i lovora i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i dua mu je alosna, i on je sam i zaputen. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle draa u srcu i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamraenom puinom, i komu da se potui? Ta njega nitko ne slua, ni braa koja lutaju. O Boe, ee tvoja rije i tijesno joj je u grlu, i eljna je da zavapi. Ta besjeda je lomaa i duan sam je viknuti, ili u glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova ! O Boe, tek da dovri pealno ovo lutanje pod svodom koji ne uje. Jer meni treba mona rije, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mraan je kale otrova, ja vapim arki ilintak. Jer mi je muno biti slab, jer mi je muno biti sam (kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag), no muno je, najmunije biti ve star, a tako mlad! MOLITVA IZ TAMNICE Uspomeni Rinde Radulovia Beskrajni Boe, to na plavom svodu

zlato i srebro nonih zvijezda pali, uje li gdje ti na prljavu podu lelee ljutu molbu srvan mali? U noi kad sam oajniki bdio s pogledom rujnim povrh vlana stropa, kad sam u ognju bolnih mata snio zvuk pjesme bune ili gromor topa, koliko puta iz te crne jame podigoh nebu ruke pune gnjeva koliko puta povrh otre slame provritah mrnjom svetih hvalospjeva! Ako li rtva mesa ili kosti spasenje moe robova da kupi, gavranu dat u da se njome gosti i gladnom crvu etvrt srca skupi. Ako te grudi, il te oi bistre, treba da kljunom svirep jastreb kljuje, i da me memla, ili bitka istre, neka! o neka! samo Bog da uje! Za pir i rasko ljubavi buduih, za zelen trave i za zlato ita, za slavnu vatru poljubaca vruih, za vino pjesme, za zvuk to mahnita - i za sve etve ponosne i lijepe i za sve berbe blaene i iste, evo ti nuam poklon volje slijepe i svijetlih elja gorde ametiste. I moja plua, bubrege i jetra, i moje kosti, ivce ili kou, pruam za iskru plamenoga vjetra stavljam na oltar rtvenomu nou. Neka od tijela ne ostane praha, neka od due ne pretee plama; neka u poar nestane mog daha a povrh lijesa bude vjena tama; i neka emer potone u dimu, a plavi sanci u zelenoj travi,

no samo, Vinji, ivom pobratimu kandilo svoje milosti objavi. Razgali svijetu bagrenu slobodu, i udo stvari to se sebi dive, ozari plavet i obasjaj vodu, razderi zorom horizonte sive; i, kada bljesne mlada elja ljudi, tetive napon u poletu luka, pod trudnu iju uzglavlje posudi, nad muko tjeme gizdu slavoluka. Pokai to je Vasiono Pravo, i nemir znati, ili Ljubav moi, i volja ii, ii tvrdoglavo pod egom sunca i svjeinom noi. Mermera pokoj, ubor vodoskoka otkrij za blijede, sanjarske mjesece; a Eden uha i muziku oka spasi za novi osmijeh nae djece. A kada spane ova crna ljaga i radost zblai svelo lice Hrista, blaena bit e otkupljena vlaga i kuna plijesan zasjati e ista. Znam da u dotle ostati bez glasa i da e grobom biti mrana jama; no zbog tog svetog, zbog tog slavnog asa blagosiljem te s ovim verigama. Jer e u vrtu da pobjedni lovor i njena mirta da upored cvjeta; jer e da slavi osloboen govor vjeitu mladost i nevinost svijeta. Pariz, 1917. - Zabavnik, Krf, 1918. NOTTURNO Noas se moje elo ari, noas se moje vjee pote; i moje misli san ozari,

umrijet u noas od ljepote. Dua je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noi; plaimo, plaimo u tiini, umrimo, umrimo u samoi. KOLAJNA I Stupaj sa svojim mrakom kroz prepast horizonta; sa tajnom i oblakom, od fronta pa do fronta. Stupaj sa svojom tmuom kroz pono cijele zemlje; pjevaj sa svojom duom gdje god se spava i drijemlje. *** Dosta je lai! to mi treba to nije mnogo, dobri Boe, i toliko se dati moe: tek ljubav ene, vidik neba. I nita drugo. Nita vee. Da je u tebe dobre volje, meni bi bilo isto bolje i isto ravan put do sree. II Uhapen u svojoj magli, zakopan u svojem mraku, svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj rui, svojem maku. I svak udi svetkovine djetinjastih blagostanja, srene mrene i dubine nevinosti i neznanja.

I na oblak koji titi, i na munju koja prijeti, naa blaga Nada vriti: biti isti. Biti sveti. I kada nema Naeg Duha meu nama jednog sveca, treba i bez bijela ruha biti djeca, biti djeca. III Puca, u ognju, naa glava, a oi tonu snu i stravi; jer nama treba iskustava, i ne marimo biti zdravi. Pogledi moru i puini trnu od strave i uasa; a to nas ee u dubini, vi ste, o polja zlatoklasa; vi ste, o mili ulistani, i isto sunce rujna ara, i svi tapeti izbrisani kuda koraa Slatka Sara. No vie svega, nae more, i nae gore i planine, i ruiaste vedre zore bez mutna dada i vjetrine. IV Miris ljepote struji u toj kosi, njene su usne pune slatke varke, njene su ruke drhtave i arke, ponor i plamen usred oka nosi. Ko hladna mana misao me rosi na njezin pokret, a ko igra barke sjeanje na te pune zjene jarke kojima struje iskre i zanosi. Mrzim te oi mrane i duboke, kunem te noge pred kojima padam,

i altar tijela gdje u prahu leim; boanska eno, unuko visoke pramajke Eve, pred tobom sam Adam, i jer te volim, ja od tebe bjeim. V Ove su rijei crne od dubine, ove su pjesme zrele i bez buke, One su, tako, iknule iz tmine, i sada streme ko pruene ruke. Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane. Jer svaki jecaj postati e zlatnik, a moje suze dati e erdane. No one samo imati e cijenu, ako ih jednom, u perli i zlatu, kolajnu vidim slavno objeenu, ljubljeno dijete, ba o tvome vratu. VI Je l' ikad ovjek omamljenim vinom il kadom rue crvene i strasne, i bol, i razum umio da zgasne ko ja moj jaz sa tvoga bia krinom? Tvoja se ljubav ini violinom sa etri ice, bezdnom pjesme jasne; misli ti plave, nevine i krasne, miomirisnim i ednim eminom. Od tvoje due nebo poima, a zvijezdu duha i veselje sjaja ko simbol nosi u tim oima. Sa iskrom sunca i bokorom raja ti arno vlada naim noima bez dara usne ili zagrljaja. VII Kad vidim njenu bijelu sliku

usred okvira svog prozora, grudi mi trete na muziku beskrajnu, golu naeg mora. I ja je vrebam kako ita il neko tanko ruho veze a moja elja sva mahnita ko drhtav listak gorske breze. Groznica ite: Ti si ona za koju mene rodi majka? Molitvi mojoj cilj, ikona, a mojoj mati san i bajka? Da svojim duhom tebi mogu, a svojom usnom tvojoj rai. oprostio bih ivot bogu i bio mlai, ljepi, slai. VIII Iz tvoga doma zijaju ovamo ledena stakla sa nepovjerenjem, a moje oi okrenute tamo pilje sa eljom, stravom, nestrpljenjem. Sad poznam amu neke stare kie i ravnoduni oaj turih kua; no ova glava plamsa jote vie i hue praska ova krvca vrua. Kakav su bezdan ova dva-tri metra do tvoga lica to je njenom svilom! Vaj, tee kobni razmak jednog vjetra me mojim ognjem i tvojim profilom. Da mi je mudro ostati na miru bez elje tvojih cjelova i noi! ne bih se bojo propasti u viru, po kojem treba, ko po glavnji, proi! IX Boanska eno, gospo nepoznata, dokle, i kamo, mene misli vui? Hora je dola te ja moram tui

Zlatnim zvekirom na beutna vrata. Od tvojih ari i od blijeska zlata, od dvora strepim kuda imam ui, a krto srce moralo bi pui bez tvog osmjeka, besmrtna Beata. Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci, snatrim o zmaju ispred tvoga praga i zlatnom klasju u toj mekoj kosi. I preklinjem te: Nepoznata reci, kakva te tuga iz daljine draga, i jo mi reci, gdje si, to si, ko si? X Zna da mi enja u ekanju sniva da kroz jaz strave crni apta apne; ti pojmi gordost kada volja zapne i razum gdje se prepast svijeta sliva. Ponos je zora moi, divna Diva, on to pla prijei da u suzu kapne; nek carsku duu rulja na krst sapne, odati nee tajne koje skriva. ivjeti vrijedi zbog blijeska ljepote, pa da nam borba svaku rasko ote, ni nisko rugo niti laska pasja okaljat nee tvoje suho zlato, ni ukrasti nam, blago bogodato, suton to osmijeh lica tvog obasja. XI Blaeno jutro koje pada u svijetlom slapu u tu sobu, ve nema rane da mi zada, poivam mrtav u svom grobu. Moda e ipak da potpiri pepelom iskru zapretanu jer evo, trome grudi iri eznuem suncu, jorgovanu.

Dijeli mi neke tihe slasti kad o tvom zaru vidim knjige na polici i cijeli tmasti vidik te sobe pune brige. Za mene ipak neto fali u ovoj uzi bez raspea, na dragoj usni osmijeh mali, u ai vode kita cvijea. Blaeno jutro koje pada sa snopom svjetla u tu sobu, ve nema smrti da mi zada, no vrati ljubav ovom Jobu. ZELENU GRANU S TUGOM UTA VOA Zelenu granu s tugom uta voa U kakvom starom spljetskom perivoju Sanjarim s mirom dok se dua noa I vlaga snova hvata duu moju Al enja dre kao ptie golo K'o plava pjesma naglo prekinuta K'o neko blijedo i beznadno kolo K'o bosi prosjak na po' pusta puta Sva ljubav moja usred ceste kisne Moje je srce od sedam komada Pod svakim maem jedan plam da vrisne Nad mojim dahom mramorna gromada Tmurne se misli reska svjetla boje Krv u modane, mozak van da skoi Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje Tuinska eno, samilosne oi NOSTALGIJA SVJETLOSTI Danas sam zgnjeen veliinom neba. Bojim se: plavi val e da ponese slabou moju u vis to me vreba.

Da l' sunce ee ili zima trese, osjeam mrano ilovau uda, i uvijek slabe kosti pune truda. A oko mene ljudi svi zemaljci, tjelesa ena sv a od stare gline, likovi stvari: kocke, kugle, valjci, A sve su oi pune guste tmine. Ja patnju svoju, svu, na mesu golu, to uzaludno ite melem vrela, Dugujem rani, uvrijeenu spolu, to vele: "Srcu ranjenom od strijela". Kinji me briga: kakva li e ruka, Kakva e meka ruka da me spase od mojih crnih beznadenih muka? Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se) Z a krotku djecu izmiljena gatka? S suza pijem u plamenoj ai; um dere tkivo to ga mata satka, A kada desna za zvijezdu se mai, znam da e sunca kojim ne znam ime pre da me zgrabe u svoje visine, No to u ikad spustit u nizine ivota Sunca to im ne znam ime. VISOKI JABLANI Oni imaju visoka ela,vijorne kose, iroke grudi; od gromora njina glasa uma i more se budi, a kada rukom mahnu, obzori svijeta se ire i bune, i prodiru u vis, u etire. Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji, bijedi, suanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji. Oni imaju snagu vjere to ivi u smaku i vrelo svjetlosti to tinja u mraku i sunce u oblaku... Oni imaju polet orlova, sranih zranih ptica,

oni poznaju pjesmu naih najdubljih ica, za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti, ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, roena u plau, sazrela u muku. Njina muka desna neprestano zida dvore ovjeanstva. Dom Prometeida! I gdje tinja savjest, kao iskra sveta oko njih se kupi orijaka eta za slobodu prava Ali u samoi njihova je glava ispravna i ista povrh mrane rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje, kao vrak divnih, zelenih jablana, reui do munje vedri obzor dana. Tako, uistinu, do njih vode puti, gdje se pojas rijeke u dolini sluti, gdje se sitno cvijee plavi, ruji, uti; nagnuti u ponor, nebeskoga svoda dok crvena jesen drumovima hoda. Mi stupamo bijelim dolom u tiini, oni, sami, gordi, dru u visini, mue ednu zjenu ili revnu opnu; to ne mogu, to ne mogu da nas u vis popnu. Povrh njina vrka gdje se pjesme gnijezde samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde! IN SPUTANIH RUKU U nonim tramvajima, kroz rane metropolitene, sa uljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza, odlaze utljive ekipe na posle ostavljene, s usnom od rakije vlanom, i tihom slutnjom suza. Na desno i na lijevo, ve kamo potreba ite, sa djetetom i enom kroz pospana predgraa, i tek su u hrpi stigli na tamno rvalite, eno se iza stakla blijeda krvavo sunce raa. Svi oni obaraju bore ela poniena,

svi nude djelu ruke hrapave, uprljane. Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena, u njima apuu rijei buntovne, tmaste, i sane. Oni sluaju arko pjevanje pei, i kajie remena, i previranje kotla. Oni gledaju: gle, duvar biva tei i vei, a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla. Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada; onda se bude: na ini eljeznica hukti, otkucaj ekia kree u njima ritam jada, dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti. Ova je srca tesalo hiljade kladivaca, ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja! Crveno eljezo, zapaljen ugalj na ela odsjev baca, petrolej i benzin na pranom potiljku sanja. Rastu, u prostor vrcane, pi lane i talione! Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne u mnogozvuje zapaljene i zahuktale vasione nad tjemena frenezije i nad ije ve znojne. Bruje u ire protege uurbanosti snaga. Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga; sve piti, sve krijeti, sve vriti, sve klie i bunca. Blaena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa, bila bi najljepa pjesma i muzika vascijela svijeta! Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa, puca um rabota nja poput prebogata zvukovna cvijeta. Grme i gromore potmule oblasti suterena u ustro razgorenje i ak u raspraskanje. Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena, sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje! U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobov i i jei neto sumorno, strahovito i muklo. U ovom glasu kao da preklinju robovi: "O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!" U labirintu panike, du acetilena, neto svirepo jednoliko, s provalom nadahnua,

pretae se u gvoe; paralelno, desna je uposlena, mozak brojeve misli, a srce kovanja vrua. I tako, po oprotaju od vreve radione, na brodovima tekim od veernjega rada, sputenih ela, kao na povratku iz kaznione, klipu hrpe u bijedu skrovita velegrada; A da im tamo barem, pored zdjel e supe, daruje domaa svijetla jo probuena Vesta! I da se kune nade za prisne sinije skupe za ljubav i za snagu umornog Hefesta!

TRAENJA NA MILJOKAZU Isprazne svemirske trcaljke isputaju u prostor plahovite oblake s odreenom poetnom brzinom; oblaci su mjehuri od sapunice u bojama i nose mirise iz strasnog srca utih zvijezda. Plove oblaci u prostore s bojama i mirisima. ire uhvanje da im se napie strofa i udnu jezu nevidljivih katastrofa. Svod iskree na nas ventilatore i projektile; uda su zviznuta s katapulta gore. Nebesa mi govore da bih otpisao to utim nebu. Iz nizine na visine odgovaram im bez p slova. - "Oblaci putuju u praznine, bare e progutati oblake, pojest e ih abe u mlakama za jedno vokalno nadahnue. Strovalit e se tanki pramovi u jaruge, a mirisi i boje bit e malarini zvuci u vlazi sjetnih veeri sa sijerkom. Nemam u sebi priuva za nova razoaranja. Nee u me lahor iz granja da darne u sijelo duva. Nee da se pjesma rodi. Oblaci ire groznice. Ja imam u sebi munja." Boravi sreom Cigana na drumovima. Utapski mjesec je veliki balon, slikani lampion,

a u irini neba rasprostranjen halo rijetko vidljiv samo za prostrane pute. Navalit e u grad skitnice da motre s plonika to biljee kruna gibanja svjetala bljesak kroz znojna stakla srenih kafana; onda e rubom parka spavati na klupi koju obuzima inje, i da sanjaju sinje: vrtlog mokrih plonika zalaten odbljeskom ulica, put iz groba u ludnice svijeta, vjetrenaste rue vjedogonja kruno nad asfaltom. Privui e ekstaza stanare periferija i poljske spavae iz tiine ferija ravno u ekstazu neba: o Cigani, oni govore nebu i nebo izravno njima. Ali ja ne saobraam s nomadskim bogom; Cigani, brao, molite za me; u dnu zemlje, dijelim tamni ivot ruda; ventilator anagramske misli, sipam ekolalije, kakofonije, onomatopeje u no obeanja. Tek opravdavam se razbistrenim slogom: "Gradovi budui golemih predgraa sazdani itavi po jednome planu kada e vas biti? da li e vas biti? Neu kriti. Osjeam vau manu: znam da se danas veliki kuhar raa to se svima zbrinu za stan i za hranu!" O! oblaci su djeji, papirnati zmajevi. O! oblaci su opijumski rajevi: na miljokazu, ve u branu puta, jutros neu biti to veeras sjedoh, ni istih oblaka, ni istih oblika. SVETKOVINA RUA Berite rue djevojke, da bi vam danas sjale, taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju. Rue su svete varnice to su zavrcale iz dna dua vaih trepetljivih u ovom razbludnom maju. Rue su munje misli, one su u srce strijela, rue bogate, besplatne, u bati na ivici druma. O rue su kad nebeski, one su oko vidjela, i muzika prirode s mirisom jezovitih uma.

O rue, da izdahnu raskono u dragoj hladovini kao tren najljepi i najkrai u viru varavih mrena. Rue, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini i etnja razdragana do zadnjeg praga sjena. Rue su jezik ljubavi u spomenaru sree. One su kao svjei blijesak svjetlosti u bistrom zdencu. Ko se za ivot raa, gine za mladost, da mee na elo rue po izbor u ganutome vijencu. Neu da laskam strahu zarobljenika vaih da ne bi rue s oltara na krvavome bridu sluile kao ures koji ih grobom plai u sladostrasnom i crvenome vidu. Rue vjenanja da nisu empres za mrtve! One pomiruju krotke i naprasne, one njenou daha otkupljuju sve rtve i one u struji krvi kao marak romone. Ja plaem za ruom. U oleandru cvjetam to nije ni lovor ono ni rua tiina. Ali iz ae ruin pjan pogled sretam: cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina. Neka pljute rue sa stropa, danas, u svetkovini! Rue sa krova, rue s nebesa, rue iz bata. Nek pljute ko kia, ko vjetar, ko gnjev u praini rue iz istine, rue sa zvijezda, rue iz mata. I da nam zaepe usta, i da nam zaklope oi rue pijane, rue oajne, ruini vrti Sa cjelovom koji golica te se neujno toi kao dolazak kratke i prividne smrti. Da panu kao pehar iz magla privienja, da panu i da zgasnu, i da neem slue. O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biu to se mijenja, berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo rue! Blagoslov ruama polja i cijelom ruinom rodu to je vrebao tajne mladosti i suneva boga: one nas najbrom vonjom dovode u slobodu, one su dar zemaljski i koveg zavjetnoga.

Pjesme trebaju rua, a rue svojih pjesama, sve to trenutak nudi, a to najdublje prua. To su mlazovi himne iz lue biljnih esama, o anele, sii i otpjevaj vjene litanije rua. Na tvoje glasove, i protiv neisti ve dotrajalih dana, past u ko uaran i s tobom u hvale rei tom rasipanju sree i kupanju sred tamjana, i, pred zavjetom rua, tek jednom pobono klei. Da bi nam bile uzor, umjesto amora rijei, to treba biti plamen i skroman; te razapeti i otkinuti s grma da razlog nam ne prijei sve na dar, primjer, s ruom ivjeti i umrijeti. to vie rua! Za pjanstvo i ludilo njih, to vie rua, i s njinim trnom i draem. Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih da s ranom kliem i da s dragou plaem. to vie rua! Njih! to vie rua svih! VASIONAC Sto glasova iz stotine grla, iz dubine stostruke mi svijesti, grmi, klie: jo me nije strla teka alost zatajanih vijesti. Sto pjesama iz sto mojih vrela, iz dubine stostruke mi vode, iknu, viknu: Nije me raspela zarobljena boginja slobode. Klie, vapi dua mnogim umom, buni se u grudi srce ire. Dokle hodam pogaenim humom, uskrsnut u Asir i Misire. Struje misli kao vir zelenca. Pomie se moja mrtva snaga. Sebe motrim usred svoga zdenca, uspravljam se usred sarkofaga. Uske su mi ove male zemlje.

Kratke su mi moje bijele ruke. Gorke su mi ove suhe emlje. Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke. Kroz ocean neba ja sam ronac i u mreu lovim mlijene staze, Mjesei i Suni, Vasionac. Mene pravo samo zvijezde paze. Borci viu: konja! A mornari: jedra! A ja, opet glasom pomorkinja vila, udim samo plavet, Vasiona Njedra, i ja viem: krila! - krila, krila! TAJANSTVENA Tko sam, to sam to u, koga volim, to traim, kuda idem, za im lutam? Uzalud nebo za odgovor molim uplaen sobom svoje suze gutam; Tajanstvo stvari i ivota zebe, ne poznajem nita, a najmanje sebe... CVRKUTANJE SRCA U POKRAJINI SANJA Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu, putene od ruku milosra u moj blaeni san. Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu, ptice cvrkuu u misli i navijetaju crveni dan. Ptice su ostavile ume i svjee granje stabala. Sada se sjatile u grad, ali u pohode iskljuivo meni. One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala. One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni. One su rekle hvala vjetru i pjesmi ganuta lista. Ispriale su povijest stvari u toku izmeu zelje i neba. Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz ista. Ptice mata krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba. Dole su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku. One, jedine iskrene, u ovoj grai zidanog mraka.

I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku golemu poruku sree iz plavetnoga zraka. O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani, ili sijeem prostore gdje se razmea zemlje brate. Cvrkue u mom srcu, jer ja sam duh izabrani, a vi ste, ptiice, poslane da u mom snu zapjevate. I kada odlete ptice, ostat e njihova krila i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom. O ova pera arena da bi se u let milja razvila i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom! Vrlo rijetka odgonetka ivopisna sna: cvrkue s vrh kue u moj zvuni Ja! IGRAKA VJETROVA Pati bez suze, ivi bez psovke, i budi mirno nesretan. Tate su suze, a jadikovke ublait nee gorki san. Podaj se pjanom vjetru ivota, pa nek te vije bilo kud; pusti ko listak nek te mota u ludi polet vihor lud. Leti ko lie to vir ga vije za let si, duo, stvorena. Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet to nema korijena. POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe ive tvojim ivotom. I ono sve to ti bje, u i to sni gori u njima istim arom, ljepotom i istotom. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima ive. Mi smo svi preli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku

traenja, i svima jednako se dive. Sa svakim neto dijeli, i vie vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i isti, kao djeca to ne znaju jo ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i sni su nai sami iz zajednikog vrela. I hrana nam je due iz nae ope zdjele, i sebini je peat jedan nasred ela. Stojimo ovjek protiv ovjeka, u znanju da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmua, a naa krv, i poraz svih, u klanju, opet je samo jedna historija dua. Strano je ovo rei u uho oholosti, no vrlo sreno za oajniku sreu, da svi smo isti u zloi i radosti, i da nam breme kobi poiva na pleu. Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu to jezdi, pa kad u ipak biti tamo u mojoj biti? Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema, ja sam iljak s vrha rtvovan u masi; o vasiono! ja ivim i umirem u svijema; ja bezimeno ustrajem u brai. PRODUENI SVIJET Stvari su oko mene duboko sadrajne. Cvijee ima znaenja i rijei na rubu puta. Vode apu u noi neiskazane tajne, i vjetar na mahove udne matanije aputa. Oi ivotinja krijese se voljom izraza. Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima. Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza iz zaarana kruga u pravilniku rima? Java je, jote jednom, preobraena snima

kao da ide u susret najdubljim jesenima, ko da e Isukrste da sa raspela snima, kao da priroda sprema posljednji krevet -svima Zemljom idu sanjari ( mogli bi biti pijani) i ti su od tihih rijei potajno razdragani, kao da misle: evo ve se polako dani, sad je svejedno jesmo li u prolom vijeku, ili lani. Sanjari, sami, u hodu, bez volje da ita kau ali, svejedno: mogli bi biti pijani. Ko da idu na doek vrlo starom otkriu da su ve bili, da ive u drugom biu, i da su drugi i trei, kao ve ljudi pri piu. Stara se zemlja buni to je ovako mala, mala se zemlja u prostor neujno dalje mie. Stara je zemlja jo jednom zaviaj ideala, i basna zemlje u oprane skute nebesa tie. Sanjari, sami, u hodu, bez volje da ita kau primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta i onda, besvjesno, nikom u aptu obrazlau kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta. SVRATITE SUB IOVE DIVO Katkad mi se slui ispod debla sjesti, kroz sumraan ivot milost mi se javi: crpsti dlanom s vrela, umsku bobu jesti, snivati pod zvijezdom, spavati u travi. Tmaste zagonetne misli umom vrve, poziv da se podam svojim bogovima; ovo bojno polje gdje se sav duh rve, dugo vitko tijelo ispruiti tlima. Oj, i ja sam biljka; lien elje rasti. Oj, i ja sam ivot, cvasti u u vrtu. Nemam biti vei, samo oi pasti, upiljene u tu zatravljenu crtu. Svladao sam, nebo, tvoje nepogode, budi miran pokrov povrh zemnog loga. Pusti da se moja voa u snu rode,

pusti da me prome iz tla strepnja mnoga. Da je gradski krevet, soba nema daha, ovdje kose trake urese mi vezu. araju mi preu sitna zrnca praha i od skritog Bijesa utim prisnu jezu. Tako shvaam zemlju, vlanu grudu smeu, ja bez kraja nevin i tek s njome grean. I kad spustim vjeu, kimom slasti preu, sutradan u biti svje i edan, jean. I u tvojem oku, Zemljo, nisam smijean. GANUTLJIVE OPASKE Prerano sam se rodio za ravnodunost zemlje. S vijekom moje due umrle su gatke. Naao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke i patnje kad se u kutu mirna doma drijemlje. Nauio sam ljubiti stvari sitne i nevane. I malenkost me o bitnom aru ui. Ja cijenim au vode i pogaice rane, a u dnu vode sna tek me oblak mui. Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost i nejasnou, to je sunce od jasnoe. Moja rijeka tee strujom zaboravnost, daleko sam od kavge, tue, zle rijei i sve zloe. Od mene poinje era koja jo ne poe. Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti u klupku borbe, mrtvac bez grobine ploe i bez potrebe, od milja, zna se, na se suze liti. Ima pod mojom koom predragog Narcisa, je suvie je strasan naslijeeni Adam. I moja usna slasni eter sisa, na crni usud nikad se ne jadam. Jo u na kraju voljeti vrline i pravi ovjek mene e da divi. Jer gade mi se pljuvake i sline i shvatam kad se prijateljski ivi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu. Prekuio sam gnjev na vjerolomstvo. Prostosrdno se udim vandalizmu. Ja bivam mlai. Svijete, ja sam tvoje potomstvo. FIS-HARMONIKA Slika moje due nema kronike. Krajolik misli, to je zvuk harmonike. imi je u kraju ko mrena na oima. Gdje se sanja poinje? gdje se doima? Zemlji rastu kose. Taj je mjesec kopija s neke razglednice stare to me opija. Mi smo ili putem. Put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug. Po danu mjesec na nas svoju slutnju sipa. Divlji kesten cvjeta i mirie lipa. U nama plamen skitni strasnika. No nam alje uka, svoga glasnika. I sve nou biva puno svete strave. eir nam se die sam vrh budne glave. Nas e obuzeti gorostasna uma, izrasti e lie ak i povrh uma. Je li usna zbori ili nebo svira? Gostiona usput sredite je mira. Istinskomu biu mi smo preli meu. arki pelud s cvijeta pao nam na vjeu. Noas e se jasno sloiti zvonici: Aleluja, sreo, ustaju bonici. Nama opet slue neumorne noge do nade na zemlji i svjetlosti mnoge. Tim krajem sutona to sanja o zori iknuti e noas blijedi reflektori. Kriknuti e ptice: gori uma, gori. A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme, probudit e lugom pozaspale esme I presahla vrela i umorne rijeke kojima vjetar nosi sve jeke daleke. Eto, zbori zemlja; eto uma plae: Kad uma na drumu doeka svirae. I ta svirka nae razgovore prijei I ti sneni zvuci jesu nae rijei. Nuno, netko fali, kad nas pjesma smami. Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.