Što je umjetnost?
TRANSCRIPT
ŠTO JE UMJETNOST?
Ted van Lieshout
Izdavačka kuća: Leopold
Kontakt-osoba za autorska prava: Sophie Mulder ([email protected])
Prijevod ulomka: Svetlana Grubić Samaržija ([email protected])
Naslov izvornika: Wat is kunst?
Autor: Ted van Lieshout
Godina prvog izdanja: 2020.
Dob: od 10 godina nadalje
Broj stranica: 144
O autoru i knjizi:
Ted van Lieshout (1955.) nizozemski je pisac, pjesnik, grafički dizajner i umjetnik. Nakon
studija na Gerrit Rietveld Academie u Amsterdamu, počinje se baviti pisanjem za djecu. Za
svoja djela ovjenčan je mnogobrojnim nagradama, među kojima je i nagrada Theo Thijssen
koja se jednom u tri godine dodjeljuje najboljem piscu u području dječje književnosti.
Što je umjetnost? pitanje je koje jedna djevojčica na početku knjige postavlja piscu. Naime,
dobila je zadatak u školi odgovoriti na to pitanje i autor knjige pokušava joj pomoći.
Objašnjava joj da je umjetnost sve ono što čovjek radi da ne umre od dosade, ali djevojčica
nije zadovoljna tim odgovorom, pa joj autor svoju tvrdnju pokušava dokazati na zanimljiv
način – smješta je na pusti otok gdje djevojčica sama mora pronaći odgovore na pitanja:
Što je umjetnost? Što je kultura? Zašto je umjetnost važna?
Autor joj u međuvremenu priča o umjetnosti, ali na jedan neobičan način: ne dijeli umjetnost
u stilske ladice, nego uz brojne anegdote daje pregled raznih vrsta umjetnosti i umijeća – od
likovnih umjetnosti do mode i gastronomije. Pritom nas navodi da pronađemo odgovor na
pitanje iz naslova knjige te da shvatimo koja je svrha umjetnosti.
Iz intervjua s autorom za portal Het Parool, 18. studenog 2020.
Marjolijn de Cocq: Koji je bio povod za pisanje ove knjige?
Ted van Lieshout: Ako postavite pitanje Što je umjetnost?, nitko vam neće znati odgovoriti.
Umjetnost obuhvaća mnogo toga. Ni jedna definicija umjetnosti ne čini se dovoljnom. Ja sam
se okrenuo izvoru iz kojega umjetnost potječe. Nisam htio dati definiciju umjetnosti onako
kako je mi vidimo iz današnje perspektive, nego sam pokušao objasniti što je bit umjetnosti i
tako doći do definicije te pokazati da je umjetnost jednako važna kao i hrana: ona je hrana za
dušu. Umjetnost vam noktom kopa rupicu u glavi tako da u nju može ući svjetlost.
Marjolijn de Cocq: U knjigu ste ubacili djevojčicu koja vam dolazi s velikim pitanjem.
Ted van Lieshout: Morao sam pronaći način kako da podijelim knjigu. Dok je djevojčica
dolazila do spoznaje što je umjetnost, ja sam paralelno mogao pričati svoje priče o umjetnosti.
Znao sam da ću je morati fizički ubaciti u knjigu te sam nakon godinu i pol bio zadovoljan
time kakvu sam cjelinu dobio. Srećom, ja sam i grafički dizajner pa sam mogao sâm
oblikovati knjigu. Imao sam slobodu da eksperimentiram i isprobavam razne stvari.
Marjolijn de Cocq: U knjizi prikazujete koliko je umjetnost sveobuhvatna. Ne govorite samo o
likovnim umjetnostima, nego i o parfemima, modi, dizajnu, gastronomiji – i sportu.
Ted van Lieshout: Prvo sam napravio popis na kojemu je stajalo sve što moram spomenuti
kako bih pokazao koliko je umjetnost široka, velika, opširna. Mirisi, okusi, pop-glazba koju
slušate. I da, tu spada i sport, jer sport je također umjetnost, iako to ne shvaćamo jer smo tome
dali drugo ime. Kada vidimo nekoga kako izvodi okrete na gredi, znamo reći: „ovo je prava
umjetnost“. To zaista spada u umjetnost. Umjetnost je sve ono što radite da ne umrete od
dosade.
Iz kritika:
„Od svih knjiga koje je posvetio umjetnosti, ova je vrhunac. Inteligentno, raznoliko, bogato,
pronicljivo, prohodno, duhovito.“ –de Volkskrant
„Ne možete poželjeti boljeg vodiča kroz svijet umjetnosti.“ –Jaapleest.nl
„Knjiga namijenjena svakome tko na razigran način želi otkriti svijet umjetnosti.“ –bol.com
Prijevod ulomka (str. 4 – 43)
Hej! Ima li koga?
Ja sam tu.
Tko?
Ja, pisac ove knjige.
Straga na knjizi piše da se ovdje pojavljuje neka djevojčica.
Tako je. Čekam je.
A zašto?
Zato da joj ispričam nešto o umjetnosti.
Onda dobro. Ja sam ta djevojčica i imam pitanje.
Što te zanima?
Što je umjetnost?
Ah, to je teško pitanje.
Hoćeš reći da ne znaš odgovor?
Hoću reći da postoje tisuće odgovora na to pitanje. Zašto te to zanima?
Dobila sam taj zadatak u školi.
Zašto ne potražiš odgovor u rječniku?
Potražila sam ga, ali nisam ga razumjela.
Umjetnost je šlag na torti života.
Taj odgovor neće biti dovoljan.
Umjetnost je za dušu ono što je hrana za tijelo. Umjetnost obično čini posebnim, a posebno
običnim.
To zvuči kao zagonetka.
Onda ću ti ispričati o jednom posebnom, običnom otoku. Ispričat ću ti o običnom, posebnom
otoku.
To zvuči zanimljivo, ali neću dobiti prolaznu ocjenu. Potreban mi je odgovor na pitanje što je
umjetnost.
Dobro, evo odgovora:
str. 6 i 7
Umjetnost je sve što radiš da ne umreš od dosade.
Kad smo kod umjetnosti…
Svjetlo dolazi od sunca. Bez sunca nema svjetla. Ali dobro je da noću možemo vidjeti. Zbog
toga postoji umjetno svjetlo. Umijeće oponašanja svjetlosti odavno je poznato. Kad su ljudi
prvi put vidjeli požar, rekli su: loša strana vatre je što sve izgori, ali dobra strana je što te
grije. A još i stvara svjetlost!
Ljudi su ubrzo počeli paliti baklje kako bi vidjeli u mraku. Nakon toga došle su svijeće,
svjetiljke na naftu, mast i plin te na kraju svjetiljke na struju. Tu više nije bilo plamena, ali
ostala je užarena vrućina.
Američki umjetnik Bruce Nauman volio je raditi sa svjetlom. Osobito s neonskim svjetlom,
koje se dosta koristi za ulične reklame. Ovo djelo napravio je 1967. Na njemu piše: Pravi
umjetnik pomaže svijetu otkrivanjem zagonetnih istina.
To nalikuje na nešto što se može vidjeti u stripovima. Nekome odjednom sine neka ideja. I što
se onda vidi? Lampica. Izreka glas: upalila mu se lampica. To znači da je nekome nešto
postalo jasno, da je shvatio.
To je upravo ono što umjetnici mogu postići sa svojim umjetničkim djelom: unijeti svjetlo u
mračnu glavu.
Bruce Nauman (1941. - ), Pravi umjetnik… 1967.; Whitman, Podivljali kauboj Jura i
Zekoslav Mrkva izumljuju žarulju, naslovnica (1980.)
str. 8 i 9
Ha?
Umjetnost je sve…
Da?
Što radiš…
Da?
Da ne…
Da?
Da ne umreš…
Da?
Od dosade…
Ne razumijem.
Slušaj.
Kad smo kod dosade…
Eugène Laermans (1864. – 1940.), Gledatelji se dosađuju na predstavi (godina nepoznata)
Ovaj akvarel, Gledatelji se dosađuju na predstavi, rad je belgijskog umjetnika Eugènea
Laermansa. Na njemu je prikazan vrhunac dosađivanja. Naime, u kazalištu se nisu dosađivali
samo gledatelji, nego se dosađivao i umjetnik, jer je crtao umjesto da gleda predstavu.
Laermans nije imao mnogo sreće u životu. Na jedanaesti rođendan oglušio je zbog
meningitisa, upale moždanih ovojnica. Zbog toga gotovo više uopće nije mogao govoriti. Sa
šezdeset godina morao je prestati raditi zato što je oslijepio. Žalosno je izjavio: – Sretan je
onaj koji može vidjeti.
Umjetnost je povezana s osjetilima: oči koje vide, uši koje čuju, usta kojima možemo nešto
okusiti, nos kojim mirišemo, a tu je i osjet opipa. Međutim, tu nije riječ samo o pipanju
prstima, nego i o sposobnosti da osjetimo je li oko nas hladno ili toplo. I ono što je možda
najvažnije: osjećamo ono što je u nama. Osjećaj koji u nama pobuđuje lijepa slika ili glazba
koja nas dira. Ili koja nam je dosadna.
str. 10 i 11
Zamisli si more.
Gdje?
Pokraj ovih riječi.
Ovaj komad vode ovdje?
Tako je. A sada si zamisli i jedan otok.
Ova obojena površina?
Da.
A ovo bijelo na drugoj strani mora?
Zamisli da je to kopno.
Kad smo kod otoka…
Bračni par Christo i Jeanne-Claude 1983. godine okružili su tkaninom jedanaest otoka kod
američkog grada Miamija. Koristili su ružičastu sintetičku tkaninu koja ne upija vodu i koja je
postojana. Što je dobro, jer je tkanina dva tjedna morala plutati na vodi. Bilo je potrebno
gotovo dva milijuna četvornih metara materijala da bi se svaki otok okružio s nešto više od
šezdeset metara tkanine.
Trebalo je tri godine da se to umjetničko djelo ostvari, jer se lokalna uprava opirala projektu.
Ali kad je Christo ponudio da se prihod od tisuću potpisanih fotografija iskoristi za očuvanje
tog područja, lokalna uprava odmah je pristala.
Naravno, cijena projekta bila je jako visoka za nešto što će stajati samo četrnaest dana, jer
nakon toga sve će ponovno biti uklonjeno i taj se prizor više neće moći vidjeti. Mnogi su
smatrali da će novac biti bačen u vjetar. Ali umjetnici se nisu dali smesti: – Sve sami plaćamo
i još k tome otvaramo radna mjesta!
Jer, naravno, nisu sami omotali sve te otoke. Za to im je trebala pomoć četiristo trideset
radnika.
Kad je sve bilo gotovo, snimili su fotografije i filmove koje su zajedno s crtežima koje su
prije nacrtali prodavali muzejima i kolekcionarima. Tako su zaradili novac za omotavanje
nečeg drugog. Na primjer mosta. Ili zgrade.
Christo (1935. – 2020. ) i Jean-Claude (1935. – 2009.), Okruženi otoci, Biscayne Bay, Miami,
Florida (1980-83.)
str. 12 i 13
Zamisli da se probudiš na jednom otoku usred oceana. S nosom u mokrom pijesku.
Zapljusne te val i voda te ponovno povuče u more. To se dogodi još nekoliko puta. Otvoriš
oči i shvatiš da te more izbacilo na obalu. Što ćeš prvo učiniti?
Nazvati mamu i reći joj da dođe po mene!
Kad smo kod mokrog pijeska…
Fred Zinnemann (1907. – 1997.), Odavde do vječnosti (1953.)
Ovo je poznata scena iz filma Odavde do vječnosti koji je 1953. režirao Fred Zinnemann.
Milton i Karen, koje glume Burt Lancaster i Deborah Kerr, leže na morkom pijesku i ljube se,
ali njih dvoje nisu sami kao što se čini. Okruženi su s najmanje dvadeset ljudi s kamerama i
osvjetljenjem kako bi prizor bio što bolje snimljen.
Fotografije tog prizora obišle su cijeli svijet, jer su ga ljudi smatrali uzbudljivim i sočnim.
U toj sceni likovi leže na plaži dok ih zapljuskuju valovi. Karen ustaje i trči prema ručniku na
suhom dijelu plaže. Legne na ručnik. Milton dolazi za njom, pada na koljena i ponovno je
ljubi.
Karen tiho kaže: – Nisam znala da može biti ovako. Nitko me nikada nije ljubio tako kao ti.
– Od svih muškaraca koji su te ljubili? – pita je Milton. – Koliko ih je bilo?
– Morala bih izračunati.
– Možeš li barem procijeniti? – pita je Milton.
– Ne mogu, treba mi kalkulator.
Film je dobio čak osam Oscara. To je najvažnija filmska nagrada u Sjedinjenim Američkim
Državama.
Navodno je Burt Lancaster predložio da legnu na mokri pjesak jer je u scenariju (priči za
film) pisalo da trebaju stajati. U knjizi prema kojoj je snimljen film piše da njih dvoje na plaži
vode ljubav, ali to je bilo previše za film sniman 1953.
str. 14 i 15
Ne možeš, jer nemaš ništa kod sebe. A i da si imala mobitel, on bi sada bio na dnu oceana.
Ništa? Nemam ni odjeću?
To sada nije bitno.
Naravno da je bitno! Što sam radila prije nego što me more izbacilo? Zar sam gologuza
sjedila na brodu i ako da, zašto?
Kad smo kod izbacivanja mora…
More sa zlatnim valovima na obalu je izbacilo jednu ženu koja stoji na školjci koja se zove
Jakobova kapica.
Na slici, koju je oko 1485. naslikao talijanski slikar Sandro Botticelli, prikazano je rađanje
rimske božice ljubavi Venere. Muškarac i žena koji pušu u zraku predstavljaju zapadni vjetar i
lahor. Žele je otpuhati na kopno. Ondje će ju jedna žena, koja predstavlja proljeće, omotati
ručnikom.
U stvarnosti takvo što ne postoji, ali u priči je sve moguće!
Umjetnici su stoljećima na slikama prikazivali razne priče. Tako su mogli dati oduška svojoj
mašti i dopustiti si slobodu da naslikaju nešto što se možda nije smatralo primjerenim, kao što
je recimo naga žena. Da se ova slika zvala Teta Greta gola golcata na školjci, sigurno bi bila
zabranjena. Možda je model za sliku zaista bila neka teta Greta, ali imala je ulogu božice, pa
je golotinja bila dopuštena. A kako je u svim razdobljima bilo bogate gospode koji su bili
spremni platiti mnogo novca za sliku lijepe žene na zidu, u svakom umjetničkom razdoblju
ima golih žena. No one se nikada ne zovu teta Greta. Njihovo ime je ili Venera ili Afrodita ili
neko drugo ime žene koja zapravo ne postoji.
Kasnije se naga žena na slici nazivala i Stojeći ili Ležeći akt. Akt je značio da je riječ o
golotinji, ali nije se znalo koja je točno dama prikazana. Ni dan-danas se prikazi golih žena ne
zovu Greta Gretić iz Ulice margareta u Groningenu.
No ova slika gotovo je uništena. Botticelli je zapalio mnoga svoja djela nakon što je postao
sljedbenik svećenika Girolama Savonarole. Botticellijeva djela, kao i tisuće djela drugih
umjetnika, zapaljena su u Firenci 7. veljače 1497., zato što je taj svećenik smatrao da je
umjetnost simbol taštine. Umjetnost odvraća od prave vjere!, vikao je. Budući da je
Savonarola zaveo druge koji su se bojali da nakon smrti neće otići u raj, ljudi su ga slušali.
Srećom, neka Botticellijeva djela su pošteđena. Mnoge slike prodao je bogatoj gospodi, pa su
bile na sigurnom, kao ova Venera.
Sandro Botticelli (1445. – 1510.), Rođenje Venere (1483.)
str. 16 i 17
Bila si na brodu kad si se prevrnula u more. Bijesno more izbacilo te na plažu. Tamo sada
bez svijesti ležiš u nešto odjeće.
Aha, znači ipak imam nešto na sebi?
Ako želiš!
Naravno da želim. Nadam se da me more izbacilo zajedno s dva kofera odjeće.
Ne, nego samo u odjeći koju imaš na sebi!
Znači u omiljenim hlačama i majici, tenisicama i sunčanim naočalama.
Sunčane naočale ne dolaze u obzir. Njih si odavno izgubila.
Znaš li koliko su bile skupe?
Uopće me ne zanima. Nemaš ih više. Takva je situacija. Dakle, pitanje je što ćeš učiniti kada
se probudiš na toj plaži?
Kad smo kod prevrtanja u more…
William Turner je 1840. nadahnuće za jednu od svojih slika pronašao u strahoti koja se
dogodila približno šezdeset godina prije.
Englezi su kod obale Gane zaposjeli nizozemski brod Zorg na kojemu je bilo dvjesto četrdeset
četiri porobljena crnca.
Gusari su pristali u luci i prodali brod engleskim trgovcima zajedno s ljudima. Trgovci su pak
u prostor za teret ukrcali još gotovo dvije stotine dodatnih robova i poslali brod – koji se otada
zvao Zong – na prekooceansko putovanje u Jamajku, da se robovi ondje prodaju. Na brodu
Zong bilo je samo osamnaest članova posade, koji su se toliko posvađali da su zaboravili
usput ukrcati zalihe vode i hrane. Zbog toga se mnogo robova razboljelo i bilo je jasno da
neće preživjeti putovanje. Zbog toga su se vlasnici broda našli u problemu: ni bolesni robovi
ne mogu se prodati, a kamoli oni mrtvi. Tako su se članovi posade nečega dosjetili. Robovi su
bili osigurani, no odšteta ne bi bila isplaćena u slučaju da robovi umru od bolesti. No u slučaju
da se teret broda mora baciti u more kako bi se spasili članovi posade i brod, tada bi odšteta
bila isplaćena. Pa su članovi posade došli do sljedećeg zaključka: robovi su teret koji
prevozimo iz jedne zemlje u drugu, tako da ih možemo baciti u more kako bismo se spasili!
Tako su u more bacili pedeset četiri žene i djece, jer oni nisu mogli pružiti takav otpor kao
muškarci. Osim toga, postizali su manju cijenu na tržištu robljem.
Na Turnerovoj slici u prvom planu vidi se noga žene koja se utapa s lancem oko gležnja.
Robovi u potpalublju čuli su vrisku na palubi iznad njih te su obećali da više neće ništa jesti i
piti, samo da ih se poštedi. Ali članovi posade nisu ih slušali. Sljedećih dana bacili su u more
sedamdeset osam muškaraca. Još desetak robova toliko se uspaničilo da su sami skočili s
broda i utopili se.
Kad je brod napokon pristao u luci u Jamajki, vlasnici su odmah pojurili prema
osiguravajućem društvu, zahtijevajući odštetu. Ali osiguravatelj nije htio platiti: – Niste bacili
u more teret, nego ljude i zbog toga vam nećemo platiti.
Osiguravajućem društvu uopće nije bilo stalo do života robova, nego do toga da im u džepu
ostane što više novca.
Vlasnici su tada podnijeli tužbu protiv osiguravajućeg društva koje je i izgubilo u tom
sudskom postupku. No nakon što se jedan preživjeli rob oslobodio i posvjedočio o tome što
mu se dogodilo, pomogao je da se pokrene novi sudski postupak. Taj postupak na kraju je
dobilo osiguravajuće društvo.
Bio je to velik skandal u to doba. Sve više ljudi počelo je smatrati da nije ispravno prodavati
ljude kao robove. No ropstvo je u Engleskoj ukinuto tek 1833. godine. U Nizozemskoj se to
dogodilo tek 1863.
William Turner (1775. – 1851.), Brod s robljem (1840.)
str. 18 i 19
Pogledat ću ima li još ljudi na obali.
Nećeš valjda prvo to napraviti?
Hoću! Možda iz prikrajka vreba neki strašan tip!
Znači, prvo ćeš pogledati jesi li na sigurnom?
Ne… Pa, ovaj… Da, tako je. Prvo ću pogledati jesam li na sigurnom. Mogao bi me poklopiti
neki veliki val i vratiti me u more. Ili bi mogao doplivati morski pas. Ili bi u blizini mogao biti
gladan medvjed.
Tako je. Dakle, ako je opasno, moraš pobjeći.
Je li opasno?
Kad smo kod velikih valova…
Katsushika Hokusai bio je japanski crtač koji je poznat po prikazu velikog vala. Val je
izrezbario u nekoliko komada drveta (poseban komad za svaku boju) i otisnuo ga na papiru.
Prednost ove tehnike je da se može dobiti više otisaka. No uvijek je riječ o zrcalnom otisku.
Ako se na drvetu val pjeni prema lijevoj strani, na otisku će se pjeniti prema desnoj.
Svoj najpoznatije radove Hokusai je načinio nakon sedamdesetog rođendana. Koristio je
pedesetak različitih umjetničkih imena, a tek je nakon četrdeset šestog rođendana odlučio da
će se zvati Hokusai.
Nakon njegove smrti ispostavilo se da je živio u devedeset tri kuće, koje je sve redom ostavio
u neredu. Šalio se na taj račun: – Bolje je preseliti se nego pospremati.
No nije imao vremena za spremanje, jer je tijekom života napravio više od trideset tisuća
crteža. Nažalost, mnogi su radovi uništeni u požaru 1839.
Na mnogim crtežima prikazao je najpoznatiju planinu u Japanu: Fuji. Ona se nalazi i na ovom
drvorezu. I to čak dva puta, jer zapjenjena voda ispred ogromnog vala ima isti oblik kao i
planina u pozadini.
Katsushika Hokusai (1760. – 1849.), Veliki val kod Kanagawe (oko 1831.)
str. 20 i 21
Ti reci. Ti si na tom otoku!
Dobro, nije opasno. Ili?
U redu. Nije opasno. Sad lijepo pogledaj oko sebe. Jedina si ondje. Reci što vidiš.
Vidim plažu. I dine. Ili one ne postoje na tropskom otoku?
Ako ih ti vidiš, onda su ondje.
Kad smo kod tropskog otoka…
Tamo je Paul Gauguin dočekao svoj kraj. On i Vincent van Gogh bili su slikari. Imali su
blizak, ali kompliciran prijateljski odnos koji je redovito izmicao kontroli. Nakon što je Van
Gogh jedne večeri u gostionici gađao Gauguina čašom, ovaj je povikao: – Odlazim!
Bijesan, jer je htio da Gauguin ostane, Van Gogh je pošao za svojim prijateljem s britvicom u
ruci. Kad se Gauguin okrenuo i strogo pogledao Van Gogha, ovaj je stao i rekao: – Ako ti
odeš bez riječi, i ja ću to učiniti. – Nakon toga, Van Gogh je otišao i odrezao si uho. Usred
noći otišao je u kuću punu prostitutki i ponudio jednoj od dama svoje uho.
Tako je rekao Gauguin, kojega su u međuvremenu osumnjičili da je unakazio svog prijatelja
jer je otišao u Pariz, dok je Van Gogh teško ozlijeđen ležao u bolnici. Ali Van Gogh nije htio
ništa odati. – Ono što se dogodilo između njega i mene, ostat će naša tajna. – Van Gogh je to
rekao kako Gauguina ne bi uhitili i kako bi spasio njihovo prijateljstvo. U svom posljednjem
pismu Gauguinu, ponovio je: – Ti šutiš, i ja ću šutjeti.
Gauguin i Van Gogh nisu se više vidjeli. Van Gogh se 1890. ustrijelio u prsa i nekoliko dana
nakon toga preminuo od posljedica ranjavanja.
Nakon što je Gauguina ostavila supruga Dankinja i vratila se s njihovo petero djece u Dansku,
Gauguin je otputovao i na kraju se nastanio na otočiću Tahiti u Tihom oceanu. Ondje je slikao
svoje novo okruženje. No ni ondje nije pronašao sreću. Nakon neuspjelog pokušaja
samoubojstva trovanjem, preselio se na drugi otok, gdje je bolestan i usamljen umro dvanaest
godina kasnije, u dobi od pedeset i četiri godine.
Paul Gauguin (1848. – 1903.), Tahićanski krajolik (1891.)
Paul Gauguin (1848. – 1903.), Vincent van Gogh slika suncokrete (1888.); Vincent van Gogh
(1853. – 1890.), Gauguinov portret (1888.)
str. 22 i 23
Mislim da ću se popeti na dine da vidim što je iza. Možda se ondje nalazi neki grad.
Hajde.
Dobro. Ustajem i penjem se na dinu.
Kad smo kod grada…
Može li grad biti umjetničko djelo? Možda ne kao cjelina, jer je riječ o mješavini kuća iz
različitih razdoblja. Većina gradova u početku su bila sela na rijeci. Pogledaj u atlasu. Teško
je pronaći grad koji se ne nalazi na vodi. Ako nije na rijeci, onda je na moru. Ili na kanalima.
Između ostalog, to je zbog toga što su prije plovni putovi bili važni za prijevoz robe. Zbog
vode je bilo lakše i obraniti grad, jer se razbojnici ne mogu sakriti iza grma na vodi. Mnogi
stari gradovi još imaju sačuvan dio gradskih zidina, koje su zajedno s vodom štitile grad od
napadača.
Grad koji na papiru izgleda kao umjetničko djelo je Amsterdam, koji je nastao na nasipu
rijeke Amstel. Pogledaj plan grada i vidjet ćeš kako se centar širi, poput godova na drvetu:
dodavao se prsten po prsten. Plan grada izgleda kao paukova mreža. Frederik de Wit
prekrasno je to prikazao na karti koja zaista izgleda kao umjetničko djelo.
Frederik de Wit (1630. – 1706.), Karta Amsterdama (oko 1671-75.)
str. 24 i 25
Ja ću ti reći što je iza dina: netaknuta priroda, a ne grad. Riječ je o pustom otoku.
Ima li životinja?
Ako ih vidiš, onda ih ima.
Čujem pjev ptica, mahanje krila. Vidim ih kad pogledam gore. Možda se životinje kriju među
drvećem. Ako vidim kakicu, onda ću znati da ih ima.
Kad smo kod ptica…
Melchior d'Hondecoeter postao je poznat po slikama svih vrsta životinja.
Talent je naslijedio od oca Gijsberta i djeda Gillisa, koji su također bili slikari.
Dok je Gijsbert bio mlad, zaljubio se u jednu djevojku iz Amsterdama, pa je poslao tatu
Gillisa da ode kazati koju lijepu riječ o njemu. Nadao se da će se djevojka zaljubiti u njega.
Ali ona nije bila zainteresirana za Gijsberta. Rekla je njegovom tati: – Da ste mi došli ponuditi
nekoga kao što ste vi, onda ne bih dvojila.
– Ali moj sin onakav je kakav sam ja nekoć bio, gospođice – rekao je Gillis. Potom se vratio
kući i priopćio Gijsbertu loše vijesti. Ali nije zaboravio što je djevojka rekla.
Kad je Gijsbert nakon malo tugovanja pronašao drugu ženu, Gillis se vratio gospođici iz
Amsterdama i pitao je sjeća li ga se. Ona ga nije zaboravila. Započeli su vezu i ubrzo se
vjenčali.
Gijsbert je pozelenio od ljubomore i preselio se u drugi grad kako ne bi morao sretati ženu
koju mu je otac oteo.
Tamo, u Utrechtu, rodio se Melchior. On je postao poznatiji od oca i djeda, pogotovo zbog
slika na kojima su prikazane ptice. To što su ovdje zajedno s majmunima, moglo bi
simbolizirati seks. Naime, ptice i majmuni na slici prije su bili simbol vođenja ljubavi, a kako
su životinje ovdje prikazane u parovima, moguće je da je riječ o tom skrivenom značenju. No
o Melchiorovu ljubavnom životu ne zna se mnogo. No zna se da je imao jednog pijetla koji je
bio tako pitom da je mirno stajao u svakoj pozi koju je slikar zamislio kada ga je htio
naslikati. Na ovoj slici nema pijetla. Možda je mirno čekao svoj red.
Melchior d'Hondecoeter (1636. – 1695.), Menažerija (oko 1690.)
str. 26 i 27
Ali prvo ću potražiti nešto suho, da se presvučem.
Možda pronađeš drvo banane, jer ono ima velike listove.
Ili smokvin list. Ili suknjicu od trske. Onda će mi se mokra odjeća moći osušiti.
Kreni u potragu!
Kad smo kod suknjica…
Najpoznatija potječe iz šezdesetih godina prošlog stoljeća: mini suknja. Podigla je puno
prašine, jer se suknja koja je otkrivala koljena nije smatrala pristojnom. Mini suknju
dizajnirala je Mary Quant. Ta je Britanka od 1958. godine radila na suknji u kojoj će žene
moći trčati za autobusom. To baš i nisu mogle u suknji koja prekriva koljena. No u
Francuskoj je André Courrèges (1923. – 2016.) tvrdio da je on dizajnirao prvu minicu.
Međutim, možda nisu bili ni on ni ona prvi: moda često nastaje na ulici, a dizajneri imaju nos
za nove trendove. Mary Quant također je dizajnirala najlonke s velikim motivima, ali drugi
tvrde da ju je u tome preduhitrio Španjolac Cristóbal Balenciaga (1895. – 1972.). Njegov
mlađi kolega Christian Dior (1905. – 1957.) o njemu je rekao: Visoka moda je poput orkestra
kojim dirigira Balenciaga. Mi, ostali modni dizajneri, svirači smo koji slijede njegove
smjernice.
No svi se slažu da je Mary Quant kreirala prve vruće hlačice: kratke hlače za žene. I također
je sigurno da je Quantica mini suknju, vruće hlačice i najlonke s uzorkom učinila popularnim.
Mary Quant kasnije se u životu posvetila šminki.
Najpoznatija modna dizajnerica svih vremena bila je Francuskinja Gabrielle Bonheur Chanel,
poznata pod imenom Coco Chanel. Ona je pomogla ženama da se oslobode zategnutih haljina
koje su prekrivale cijelo tijelo. Modnu karijeru započela je šeširima, ali brzo je prešla na
odjeću. Njezina mala crna haljina komad je odjeće koji se nalazi u ormaru gotovo svake žene,
zato što se ona može nositi u svim prigodama i uz sve moguće modne dodatke. Po njoj se
zove i najpoznatiji parfem: Chanel N°5 (1921.). Bio je to prvi parfem proizveden u tvornici i
prvi parfem koji nije mirisao po cvijeću.
Kad su Marilyn Monroe pitali što nosi u krevetu, ta je filmska glumica nestašno odgovorila: –
Samo Chanel N°5. – To je bilo još manje od minice!
Mary Quant (1935. ), Mini suknje i vruće hlačice
Coco Chanel (1883. – 1971.), Coco Chanel s manekenkom u maloj crnoj haljini; Marilyn
Monroe s bočicom parfema Chanel N°5
str. 28 i 29
Ajme, kakva slučajnost! Ovdje ima stotinu drveća banana i posvuda vise ogromni grozdovi
banana. I vidi, tu su i ananas, mango i kokos!
Srećom pa nećeš umrijeti od gladi. Ali možda hoćeš od žeđi?
Pssst! Čujem nešto. Tamo kod stijena. Kao da teče voda.
Idi vidjeti… I?
Juhu! Ovdje je izvor s bistrom vodom.
Pazi. Možda je riječ o slanoj vodi!
Kad smo kod izvora…
Na ovoj slici Engleza Johna Williama Waterhousea jedan se mladić gleda u izvoru. On se
zove Narcis i pojavljuje se u jednoj staroj grčkoj priči, koja ima nekoliko verzija. Evo jedne:
Narcis je bio lijep mladić u koga su se gotovo svi zaljubljivali. Ali njega to nije zanimalo.
Radije bi uzeo luk i strijelu i otišao u lov u šumu.
Jednog dana ugledala ga je Eho. Ona je bila nimfa, neka vrsta vile. Eho je samo mogla
ponavljati riječi koje je netko drugi izgovorio.
Kad je Narcis čuo neki šum, povikao je: – Je li tko u blizini? – Eho je odgovorila: – U blizini!
– Dođi i pokaži se! – povikao je Narcis.
– Pokaži se! – povikala je Eho.
– Želim te vidjeti. Nemoj se više skrivati. Ja sam ovdje.
Potom se Eho pojavila puna nade i zaljubljeno rekla: – Ja sam ovdje!
Nažalost, Narcis uopće nije bio zainteresiran. Eho je pobjegla u planine i svenula od tuge.
Bogovima se nije svidjelo što je Narcis bio tako ravnodušan pa su ga kaznili: nikada se neće
zaljubiti, osim u samoga sebe.
Kad se Narcis pogledao u izvor vode, odmah se zaljubio u samoga sebe. Smatrao se toliko
lijepim da nije mogao prestati gledati svoj odraz. I tako su Narcisa također mučili ljubavni
jadi, jer svaki put kad je htio dodirnuti svoj odraz u vodi ili ga zagrliti, načinio bi krugove na
vodi i njegova bi slika nestala. Bio si je nedostižan.
Kad je gotovo umro od tuge, bogovi su ga pretvorili u cvijet: narcis. I od Eho je nešto ostalo.
Kad vičeš u planinama, čut ćeš njezin glas. On će ponoviti tvoje zadnje riječi.
John William Waterhouse (1849. – 1917.), Eho i Narcis (1903.)
str. 30 i 31
Da probam… Ne, pitka je. I ima je dovoljno!
Lijepo.
Čuj, mogu li očekivati da će biti i drvo s pizzama i izvori Coca-Cole?
Ne!
Kad smo kod Coca-Cole…
Jedan se umjetnik proslavio Coca-Colom.
Andy Warhol bio je američki ilustrator koji je htio postati slobodni umjetnik. Kad je jednu
prijateljicu koja se bavila uređenjem interijera pitao što da slika, ona mu je odgovorila: –
Slikaj ono što najviše voliš.
– Najviše volim novac – rekao joj je.
– Moraš slikati nešto prepoznatljivo – kazala mu je prijateljica. – Na primjer juhu ili tako
nešto.
Andy Warhol to je i učinio. Počeo je slikati limenke juhe marke Campbell. Te radove nisu baš
svi smatrali umjetnošću, ali vlasnik jedne galerije vidio je nešto u tome i izložio njegova djela.
Nakon toga Warhol je počeo slikati i druge svakodnevne proizvode, kao što su bočice Coca-
Cole. Kad se njima proslavio, odlučio je svoje radove izvoditi u sitotisku, jer je tom tehnikom
mogao prodati više otisaka istog djela. Nadao se da će se tako obogatiti više nego samo s
jednom slikom. To mu je i uspjelo. Dobio je ono što je najviše volio: novac. A i kupci su bili
zadovoljni, jer je otisak bio jeftiniji od slike.
Andy Warhol bio je predstavnik pravca koji se zvao pop-art. Umjetnici tog pravca koristili su
popularne (pop) predmete u svojoj umjetnosti (art).
Ali kako to da su juha Campbell i Coca-Cola postali poznati? Te marke svima su bile poznate
zato što su se jako reklamirale. Ako si pio Coca-Colu, imao si osjećaj pripadnosti.
Aha, pomislio je Warhol, onda ću ja od reklame napraviti umjetnost, jer tko kupi taj otisak,
također će imati osjećaj pripadnosti!
Aha, potom su pomislili marketinški stručnjaci, i mi to možemo! Umjesto na papir, reklamu su
otisnuli na odjeću i na tenisice.
To je bio pametan potez. Naime, poduzeća su za reklame morala platiti puno novca. Ali kako
su ljudi rado htjeli biti viđeni u odjeći neke popularne marke, oni su počeli plaćati kako bi se
mogli šetati u odjeći na kojoj je otisnuta marka!
Andy Warhol (1928. – 1987.), Dvije bočice Coca-Cole (1962.)
Patta; Nike
str. 32 i 33
O, vidim spilju. Tamo mogu spavati i sakriti se!
To je zgodno kada puše vjetar ili pada kiša.
Prvo ću se popeti na nju. Tako da vidim kako otok izgleda.
Hajde. Što vidiš?
Okružen je morem. U daljini vidim životinje. Mislim da je riječ o kozama.
Bojiš li se?
Naravno da ne.
Dakle, nema nikakve opasnosti?
Ne, ovdje je sve mirno.
Kad smo kod koza…
Englez William Holman Hunt prikazao je jednu na platnu. Ta slika zove se Žrtveni jarac i ne
prikazuje bilo kakvog jarca, nego onog koji se spominje u Bibliji. U Bibliji piše da su se koze
i ovce žrtvovale kako bi se Bogu zahvalilo za neko dobro djelo ili kako bi ga se zamolilo za
neko dobro djelo. Takva životinja tada se zove žrtvena životinja.
Žrtveni jarac također je takva životinja. Doslovno se radi o mužjaku koze koji nosi krivicu
zbog tuđih zlodjela. Ubijanjem ili tjeranjem te životinje ti drugi rješavaju se svoje krivice. U
tome je bit.
Žrtveni jarac danas se koristi samo kao izraz u prenesenom značenju. Pritom se ne misli na
životinju, nego na čovjeka koji je nepravedno okrivljen za nešto.
Ovaj jarac na slici oko rogova ima crveno platno. Ono simbolizira sve grijehe koje su
pripisane toj životinji.
U jednoj knjizi koju je William Hunt napisao o sebi, umjetnik opisuje reakciju jednog
francuskog trgovca umjetninama koji ga je, nakon što je vidio sliku, pitao: – Kako se zove
slika?
– Žrtveni jarac – odgovorio je Hunt.
– Što je pak to? – pitao je Ernest Gambart.
– Pa to se spominje u Bibliji – odgovorio je Hunt. – Čitao si Bibliju?
– Nisam – odgovorio je Gambart.
– Ah – rekao je Hunt sa smiješkom na licu. – Zaboravio sam da ta knjiga u Francuskoj nije
poznata. Ali Englezi poznaju Bibliju i znaju što je žrtveni jarac.
– Mislim da se varaš – rekao je trgovac umjetninama. – Ako kupim tvoju sliku, neću je moći
preprodati jer nikome neće biti jasno što je prikazano. – Gambart je nastavio: – Moja žena je
Engleskinja i ona vani u kočiji čeka s jednom mladom damom iz Engleske. Pitat ćemo ih
znaju li što je žrtveni jarac.
Zvali su dame da dođu unutra. Odmah su rekle: – Oh, kakva lijepa slika. Što je to?
– Žrtveni jarac – odgovorio je Hunt.
– Aha, da – rekle su dame – posebna vrsta koze. To se vidi po ušima koje vise prema dolje.
I tako se ispostavilo da je trgovac umjetninama bio u pravu.
William Holman Hunt (1827. – 1910.), Žrtveni jarac (1854/55.)
str. 34 i 35
Dobro, a što ćeš sada raditi?
Baš ništa. Sunčati se. Ljenčariti.
U redu, slobodno. Uživaj. Vidimo se za tjedan dana.
Za tjedan dana? Moram ovdje ostati sedam dana?
Kad smo kod ljenčarenja na suncu…
To rade ljudi na ovoj slici Georges-Pierrea Seurata. Ljenčare na otočiću u Seini.
Seurat nije slikao odvažnim potezima kista, nego je strpljivo nanosio tisuće točkica. Otuda
potječe naziv poentilizam, slikarski postupak koji je bio popularan krajem devetnaestog
stoljeća.
Umjesto da je boju miješao na paleti dok ne dobije željenu nijansu, Seurat je na platno
nanosio nemiješane boje. Ako je htio dobiti zelenu, onda je nanio žute i plave točkice jedne
pokraj drugih. Bit je bila da boje ostanu što čišće.
Iznad vidiš kako to funkcionira. Riječ je o plavim i žutim poljima, ali iz daljine se jasno može
vidjeti zelena.
Georges-Pierre Seurat (1859. – 1891.), Nedjeljno poslijepodne na otoku Grande Jatte (1884-
86.)
str. 36 i 37
Pa zanima te što je umjetnost, zar ne? Moraš to sama shvatiti. Zamisli da si na praznicima.
Nisi u opasnosti. Imaš što jesti i piti. Pronašla si mjesto gdje možeš spavati. Ne moraš u školu.
Što ti još treba?
Telefon!
Kad smo kod telefona…
Službeno ga je izumio Škot Alexander Graham Bell (1847. – 1922.). Ali zapravo nije bilo
tako. No on je bio prvi koji je registrirao svoj izum 1876. godine, zbog čega je dobio
isključivo pravo na proizvodnju tog uređaja.
Dvadesetak godina ranije, 1854., Francuz Charles Bourseul opisao je princip rada telefona, ali
nije uspio izraditi takav uređaj.
To je pokušao Talijan Antonio Meucci 1871. On je otkrio da se zvukovi mogu iz jedne
prostorije u drugu prenositi preko bakrene žice. Ali nije mogao skupiti dovoljno novca da se
registrira kao izumitelj telefona.
Meucci je ranjen u eksploziji. Kako bi skupila novac za operacije, njegova je žena nacrt za
izradu telefona prodala Alexanderu Grahamu Bellu, koji je nastavio raditi na tome. I tako su
njemu pripale sve zasluge.
No Meucci je reagirao i pokrenuo sudski postupak, ali on je okončan njegovom smrću 1889.
Tek je 2002. američki Kongres priznao ključnu ulogu koju je Meucci imao u izumljivanju
telefona.
William Herman Rau (1855. – 1920.), Muškarac s telefonom (1897.); Pictorial Press London,
Ministar ratne mornarice J. Th. Furstner (1940-45.)
Tri telefona, iz 1876., 1965. i 1981.
Bell je malo podcijenio važnost telefona. Rekao je: – Mislim da ne pretjerujem kada kažem da
će jednog dana u svakom velikom gradu postojati telefon.
Prvi telefoni visjeli su na zidu. Postojao je dio za slušanje koji se prislanjao na uho i dio za
govorenje u koji ste operateru govorili s kojim brojem želite da vas poveže. Operater bi vas
onda povezao. Kasnije su se pojavili prenosivi uređaji koji su stajali na stolu ili na komodi.
Stalno su se proizvodili novi modeli koji su bili manji i ljepši od prethodnika, tako da je
svatko htio imati novi telefon.
Gore možete vidjeti eksperimentalni uređaj iz 1876. godine koji je Bell koristio kada je
predstavljao telefon svijetu. Na fotografiji lijevo jedan je muškarac koji telefonira 1897.
Pokraj njega je jedan gospodin snimljen negdje 1943., kako koristi uređaj od bakelita. Sivi
model iz 1965. godinama je bio uređaj koji su Nizozemci koristili ako su imali telefonski
priključak. Veza se u međuvremenu mogla uspostaviti automatski, ali svejedno si morao
gurnuti prst u rupu i okretati broj po broj. Crveni aparat s tipkama na pritiskanje na tržištu se
pojavio 1981. Gotovo petnaest godina kasnije pojavili su se telefoni koje si mogao ponijeti
van i ondje ih koristiti. Oni više nisu imali žicu.
Prije nego što je postao izumitelj, Bell je bio učitelj koji je gluhu djecu učio govoriti. Tu
sposobnost razvio je kod kuće, jer mu je majka bila gluha. Zaljubio se u jednu svoju učenicu,
sedamnaestogodišnju Mabel Hubbard. Kad je odrasla, vjenčali su se. Bio je to sretan brak.
Dok je Bell bio na samrti, Mabel mu je rekla: – Ne ostavljaj me!
Kako ga nije mogla čuti, Bell je uzeo papirić i na njemu napisao: – Neću. – A onda je umro.
str. 38 i 39
Piet Mondrian (1872. – 1944.), More nakon zalaska sunca (1909.)
Bok! More me izbacilo na pusti otok i voljela bih da me netko spasi. Doduše, ovdje je lijepo,
ali strašno je dosadno. Osim mene, more je na obalu izbacilo i šest boca vina, koje su
vjerojatno ostale iz nekog potonulog broda. Etiketu sam osušila na suncu tako da mogu pisati
na njoj. Zapalila sam vatru i pišem na poleđinu etikete pomoću čađe. Vino iz jedne boce izlila
sam u more, tako da je ono sada pijano. Voda se pjeni na sve strane. Ako ovo čitate, pronašli
ste bocu s mojim pismom. Najpraktičnije bi bilo da dođete avionom, jer ćete moj otok moći
prepoznati po zapjenjenim valovima. Također sam na pijesku napisala riječ UPOMOĆ, tako
da znate na kojem sam točno otoku. Vidimo se uskoro? Odlično!
str. 40 i 41
Dobro jutro! Kako je prošao tjedan?
Grozno! Prve noći nisam oka sklopila!
Zašto?
U spilji kao da ima duhova. Posvuda se čuju strašni zvukovi.
To su možda šišmiši.
Ponekad osjetim nalet vjetra, kao da duh prođe pokraj mene.
To je običan propuh.
A tlo je pretvrdo za ležanje.
Kad smo kod duhova…
Tko dobro pogleda slike u amsterdamskom Rijksmuseumu, vidjet će duha. On se nalazi na
slici Dircka Halsa iz 1627., koja se zove Gozba na otvorenom. Ljudi slave, ali ne izgleda baš
da im je ugodno, i to već zbog usamljenog majmuna koji je povezan na sredini slike. Majmun
je ovdje kako bi društvu bilo zabavnije, tako da ne bi smio skočiti na drvo i zauvijek nestati.
Zato je povezan. No na slici taj majmun ima posebno značenje: odlično je slaviti, ali nemojte
biti razuzdani kao majmuni!
Ali gdje je taj duh? Pogledaj posve desno i vidjet ćeš jedan proziran lik. Je li to duh? Pa baš i
nije. To se dogodilo slučajno.
Taj muškarac zapravo je sluga koji dolazi s vrčem vina. Vjerojatno je naslikan naknadno, s
drugom bojom ili premazom. S vremenom se ta boja malo otopila, zbog čega se kroz lik može
vidjeti pozadina. Tako je on postao duh muzeja.
Dirck Hals (1591. – 1656.), Gozba na otvorenom (1627.)
str. 42 i 43
I po noći je prehladno.
Kako si riješila taj problem?
Napravila sam krevet od mahovine i lišća banane. Poslužilo je dok nisam izumila nožice, jer
cijelu noć po tlu gmižu mravi i kukci.
Kad smo kod izuma…
Oni su se u devetnaestom stoljeću pobrinuli za brz razvoj. Strojevi, na primjer. Izgrađene su
tvornice sa strojevima kako bi se napravilo što više proizvoda.
Za umjetnost je jako bio važan izum fotoaparata. On je izumljen oko 1830. Načelo prema
kojemu je izrađen bio je poznat već stoljećima: prethodila mu je camera obscura. To je bila
jedna kutija s rupicom na prednjoj strani. Kada si pustio svjetlost da padne kroz tu rupicu, na
zaslonu kutije pojavila bi se slika. Kada bi ispred kutije na svjetlu stajao čovjek, na zaslonu bi
se pokazala njegova slika, ali obrnuta. I ravna. Prikaz se mogao preslikati kredom i tako ste
dobili crtež.
Ali kod fotoaparata precrtavanje više nije bilo potrebno: slika koja pada na leću projicira se na
fotoosjetljivom materijalu i tako se dobiva fotografija. U početku su se uglavnom vidjele
nejasne mrlje, ali ubrzo se kvaliteta poboljšala.
Poznata snimka s početka fotografije je ona ulice s trgovinama u Parizu, koju je načinio Louis
Daguerre 1837. To je jedna zanimljiva fotografija, jer se po sjenama drveća vidi da je podne,
ali ulica je pusta. Gdje su svi ti silni kupci? Bilo ih je, ali kako je leća fotoaparata morala biti
otvorena barem deset minuta da se skupi dovoljno svjetla za fotografiju, ljudi su već prošli
ulicom. Zato je od njih ostao samo nejasan val na pločniku.
No na ovoj fotografiji ipak se nalaze dvije osobe: na uglu ulice vide se čistač cipela i njegova
mušterija. Dakle, čišćenje cipela trajalo je dulje od deset minuta.
Timothy H. O'Sullivan fotografiju Žetva smrti: bojište kod Gettysburga, Pennsylvania, snimio
je 1863. Na fotografiji iz Pariza ljudi su se prebrzo kretali da bismo ih ovjekovječili. Budući
da su živjeli, nestali su iz tog prostora i vremena. Na bojištu se vide samo poginuli. Oni se
više ne kreću. Zbog toga ćemo ih vječno moći gledati.
Louis Daguerre (1787. – 1851.), Boulevard du Temple (oko 1838.); Timothy H. O'Sullivan
(1840. – 1882.), Žetva smrti, bojište kod Gettysburga (1863.)
Camera obscura
