toma akvinski - o razlozima vjere, odgovor antiohijskom pjevacu

8/7/2019 Toma Akvinski - O razlozima vjere, odgovor antiohijskom pjevacu

1/30

razlozima vjere

Odgovor antiohijskom pjevau'

Poglavlje 1.

Koja je pieva namjera

Blaeni Petar apostol dobio je od Gospodina obeanje da e na

njegovoj ispovijesti sagraditi Crkvu, koju vrata paklena nee moi

nadvladati.2 Da bi vjera njemu povjerene Crkve ostala nepovrijedena,

obraa se on Kristovim vjernicima govorei: Gospodin - Krist neka

vam bude svet, u srcima vaim, tj. po vrstoi vjere; postavivi tajtemelj u srcu, moi emo biti sigurni protiv svih navala ili izrugivanja

nevjernika. Stoga dodaje: Budite uvijek spremni na odgovor svakomukoji od vas zatrai obrazloenje nade i vjere koja je u vama.4

Kranska se vjera pak poglavito sastoji u ispovijedanju SvetogTrojstva i osobito se dii kriem Gospodina naega Isusa Krista, jerbesjeda kria, kako kae Pavao, ludost je onima koji propadaju,a nama spaenicima sila je Boja.

5 A naa se nada sastoji u dvjema

stvarima, tj. u onome to se eka poslije smrti, i u Bojoj pomoi kojanam u ovome ivotu pomae da po djelima slobodne volje zasluimobudue blaenstvo.

Prema tome, to je ono na to nevjernici, kako tvrdi, navaljujui emu se ismijavaju. Saraceni6 se naime, kako kae, izruguju to mi

1 Nije poznato je li Toma dao naslov ovome djelu. Rukopisi prije XV. st. naslovljuju ga Derationibus fidei (O razlozima vjere), dodajui kvalifikaciju liber (knjiga) ili tractatus (rasprava).Dodatak ad cantorem antiocbenum (Odgovor antiohijskom pjevau) u tim je rukopisima dosta

rijedak. Rukopisi XV. st. ve u naslovu stavljaju da je djelo napisano contra Saracenos et Graecos(protiv Saracena i Grka). Tiskana izdanja, poevi od 1485, dodaju i Armence. Novija izdanjaobino imaju dugi naslov: De rationibus fidei contra Saracenos, Graecos et Armenos adCantorem Antiocbenum (O razlozima vjere protiv Saracena, Grka i Armenaca, upueno antiohijskom pjevau). Ipak kritiko izdanje Leoninske komisije (S.THOMAE DE AQUlNO, Operaomnia, t. XL, pars B-C, cura et studio Fratrum Praedicatorum, Romae, ad Sanctae Sabinae, 1968)ima krai naslov: De rationibus fidei ad Cantorem Antiocbenum.

2 Usp. Mt16, 18.3

1 Pt3, 15.4

Ondje. Umetak i vjere dodao je Toma jer nada pretpostavlja vjeru. Treba obrazlagatii nadu i vjeru. Uostalom, taj se umetak i nalazi u nekim grkim i latinskim rukopisima.

s

1 Kor 1, 18.6Saracenima su u ranom srednjem vijeku nazivali sve Arape, a od XII. st. i ostale

islamizirane narode Sredozemlja.

225


2/30

Krista zovemo Bojim Sinom, a Bog nema ene.7 Takoer nas dre

bezumnima to u Bogu ispovijedamo tri osobe, drei da time prizna

jemo tri boga. Takoer se izruguju to kaemo da je Krist, Sin Boji,

raspet za spasenje ljudskoga roda, jer ako je Bog svemogu, mogao je

ljudski rod spasiti bez trpljenja svoga Sina. Takoer je mogao tako

sazdati ovjeka da ne moe grijeiti. Osim toga pogruju krane to

svaki dan na oltaru jedu svoga Boga; a kad bi tijelo Kristovo bilo veliko

kao brdo, ve bi se moralo potroiti.

Sto se pak tie stanja dua poslije smrti, tvrdi da su Grci8

i Armenci9 u bludnji kad kau da due do dana Suda nisu ni kanjene ni

nagraene, nego su kao u ostavi, jer bez tijela ne smiju primiti ni kaznu

ni nagradu. A svoju zabludu potkrepljuju onim to Gospodin kae

u Evanelju:10 U kui Oca mojega ima mnogo stanova.

Sto se pak tie zasluge, koja ovisi slobodnoj volji, tvrdi da

i Saraceni i drugi narodi,11 zbog predznanja ili odredbe Boje, nameu

ljudskim inima nunost. Govore naime da ovjek ne moe ni umrijeti

ni sagrijeiti doli kako je Bog ovjeku odredio, i da bilo koja osobaima svoj ishod zapisan na elu.

U vezi s time moli za udoredne i filozofske razloge 12 koji su

prihvatljivi za Saracene. ini se naime da je uzalud navoditi mjero

davne rijei13 koje oni ne prihvaaju. Prema tome, elei udovoljititvojoj molbi, koja, ini se, proizlazi iz pobone elje da bude spreman,

prema apostolskom nauku, odgovoriti svakomu koji trai obrazloenje

izloiti u ti u vezi s prethodnim pitanjima neke lake razloge koliko

7 U Kur'anu se to izriito kae. Poto je naime Isusu (Isa, sin Merjemim, tj. Marijin) rekaoda je djevianski zaet i da je uskrsnuo od mrtvih, dodaje: To je prava istina njemu...Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! (sura XIX, 3034; u prijevodu

B. Korkuta, Sarajevo , 1977, str. 305). Otkud Njemu dijete kad nema ene? (sura VI, ajet 101,str. 135).

8 Usp. Sumu protiv pogana, IV, pogl. 91. na kraju (skupa s bilj. 896. u hrvatskomprijevodu). Jedna jaka teoloka struja kod pravoslavnih Grka podrava takvo ili slino miljenjei dalje, do naih dana (usp. F. KOVAEVI-DUJE, . P., Sintesi di Teologia Orientale delPravoslavni, Desclee et Ci, 1960, str. 173. i si.). Srpski pravoslavni teolog JUSTIN POPOVI(Dogmatika pravoslavne Crkve, knj. III, Beograd, 1978, str. 727744) ne izraava se jasno

istilitu, ak to ime ni ne spominje.9

Armenci su oito pripadnici armenske Crkve, koja je bila sumnjiava prema Kalcedon-skom saboru (451) te je 506. slubeno prihvatila monofizitizam (usp. J. KOLARI, Istonikrani, Zagreb, Veritas, 1982, str. 105). Mnogi su se kasnije sjedinili s Katolikom Crkvom.Uenje nesjedinjenih Armenaca posljednjim stvarima u najhitnijim dijelovima slijedi naukostalih nesjedinjenih istonih crkava. Ima njihovih teologa koji nauavaju da nagrada i kaznaslijede tek nakon Sudnjeg dana. istilitu ne govore, iako ga moda pretpostavljaju jer mole zadue preminulih (nav. d/., str. 122).

10lv 14, 2.

11 Misli na Sirijce, Turkmene i druge koji su primili islam.12 Usp. Sumu protiv pogana (dalje: SCG), I, pogl. 2, na kraju.13 Mjerodavne rijei (auctoritates) jesu rijei Svetog pisma i crkvenih otaca. To muslimani

ne priznaju, pa treba prizvati u pomo naravni razum, uz koji su prisiljeni svi pristati (SCG, I,pogl. 2, na kraju).

226


3/30

sama grada doputa. njima sam pak na drugome mjestu14

opirnije

raspravljao.

Poglavlje 2.

Kako treba raspravljati protiv nevjernika1 5

U vezi s time ipak te elim opomenuti da u raspravama s nevjerni-cima lancima vjere ne smije pokuavati da vjeru dokae nunim

razlozima. To bi naime bilo nautrb uzvienosti vjere, ija istina

nadvisuje ne samo ljudske nego i aneoske pameti. Mi pak tim

istinama vjerujemo jer ih je sam Bog objavio. Ipak, jer ono to proizlazi

od Najvie Istine ne moe biti neistinito, a s druge strane ono to nije

neistinito, ne moe se pobiti nunim razlogom - kao to se naa vjera

ne moe dokazati nunim razlozima jer nadilazi ljudsku pamet, tako se,

zbog svoje istine, ne moe ni pobiti nunim razlogom.

Prema tome, namjera kranskog sugovornika glede lanaka vjere

treba smjerati ne da vjeru dokae, nego da vjeru brani. Stoga i blaeni

Petar ne kae uvijek spremni za dokazivanje, nego za odgovor, 1 6

tj. da se razumski pokae kako ono to katolika vjera ispovijeda nije

neistinito.

Poglavlje 3.

Kako treba razumjeti raanje u boanskoj zbilji17

Najprije treba uoiti da je smijeno njihovo izrugivanje to tvrdimoda je Krist Sin Boji, kao da bi Bog imao enu. Oni su naime tjelesniljudi, pa ne mogu misliti doli ono to pripada tijelu i krvi. Naprotiv,svaki mudar ovjek moe uoiti da nain raanja nije jednak u svimbiima, nego roenje svakoga pojedinog bia odgovara osobitostinjegove naravi. Kod nekih osjetilnih bia to se dogaa na temelju

openja muke i enske jedinke, kod biljaka pak nicanjem ili klijanjem,a kod drugih drukije. No Bog nema tjelesnu narav da bi trebao enus kojom bi opio da rodi potomstvo, nego ima duhovnu ili umskunarav, tovie on je iznad svakog uma. Prema tome, u njemu trebaroenje razumjeti tako kako odgovara njegovoj umskoj naravi.I premda na um zaostaje za Bojim umom, ipak Bojem umu ne

14 Misli na SCG, koja je bila napisana prije ovog djelca (dovrena je oko 1265).15 Usp. SCG, I, pogl. 7. i 9; takoer Suma teologije, I, q. 32, a. 1.16

1 Pt 3, 15. Prema grkom tekstu sv. Petar nas potie da uvijek budemo spremni naobranu (pros apologian).

17 Usp. SCG, IV, pogl. 11; takoer Suma teologije, I, q. 27, aa. 1-2.

227


4/30

moemo govoriti drukije doli po slinosti s onim to nalazimo

u svome umu.

Na um pak katkada misli u mogunosti, katkada pak u zbiljnosti.

Kad god pak misli u zbiljnosti, oblikuje neki misaoni sadraj, koji je

kao neki njegov porod, pa se stoga i zove plod pameti (pojam). To je,

dakako, ono to oznauje vanjski glas, pa kao to se taj glas koji

oznauje zove vanjskom rijeju, tako se nutarnji plod pameti (pojam),

oznaen vanjskom rijeju, zove rije uma ili pameti.

Taj plod nae pameti nije njezina bit, nego je neki pripadak njezin,

jer ni sama naa misao nije istovjetna s bitkom naega uma; inae bi

na um uvijek mislio u zbiljnosti. Prema tome, rije naega uma moe

se po nekoj slinosti nazvati ili plod ili porod, a osobito onda kad um

misli samog sebe. U tom sluaju naime prisutna je neka slinost uma

koja proizlazi iz njegove umske sile, kao to i sin ima slinost s ocem jer

proizlazi iz njegove roajne sile. Ipak se rije naega uma ne moe

u pravom smislu nazvati porodom ili sinom, jer nije iste naravi koje je

na um. Ne naziva se sinom svako bie koje od nekoga (ili neega)proizlazi iako je tome slino; inae bi se slika odreenog ovjeka na

kojoj bi naslikao samog sebe zvala sinom. Nego, da se neko bie moe

nazvati sinom, iziskuje se da proizlazi od odreenog bia i da je slino

biu od kojeg proizlazi, a takoer i da bude iste naravi s njime.

Budui pak da se u Bogu ne razlikuju miljenje i njegov bitak,

dosljedno ni rije to se zainje u njegovu umu nije neki pripadak ili

neto tue njegovoj naravi, nego ve zbog toga to je rije, ima oznaku

da proizlazi od drugoga i da ima slinost s onim ija je rije. To senaime nalazi i u naoj rijei. Ali ona Boja rije ima neto vie: nije neki

pripadak niti neki dio Boga, koji je jednostavan, niti neto tue Bojoj

naravi, nego neko potpuno samostojno bie (completum subsistens)

u Bojoj naravi koje ima oznaku da proizlazi od drugoga; bez toga se

naime rije ne moe shvatiti.

A prema obinom ljudskom govoru ono se bie naziva sinom koje

izlazi od drugoga kao slino njemu i samostojno postoji u istoj naravi

kao ono. Prema tome, ukoliko boanske zbilje moemo nazvati ljudskim imenima, Rije Bojeg uma nazivamo Sinom, a Boga, ija je on

Rije, nazivamo Ocem; a izlaenju Rijei kaemo da je roenje Sina,

dakako netvarno, a ne tjelesno, kako to nasluuju tjelesni ljudi.

No ima i neto drugo u emu spomenuto roenje Sina Bojega

nadilazi svako ljudsko roenje, bilo tvarno po kojem se ovjek raa

od ovjeka - ili misaono po kojem se zainje rije u ljudskoj pameti.

Naime, u jednom i drugom ono to roenjem proizlazi vremenski je

kasnije od onoga od kojega proizlazi. Otac, doista, ne raa odmah odpoetka svoga postojanja, nego treba da iz nesavrenog stanja dospije

u stanje savreno, u kojem moe raati. I opet, sin se ne rodi odmah

228


5/30

im ovjek oko toga poradi, jer se tjelesno roenje sastoji u nekoj

promjeni i postupnosti. A ni s gledita uma nije ovjek odmah od

poetka podoban da oblikuje umske plodove (pojmove), pa ni poto je

doao u stanje savrenstva. Ne misli uvijek u zbiljnosti, nego prije misli

samo u mogunosti, a poslije misli u zbiljnosti, i kadto prestaje misliti

u zbiljnosti, a ostaje misaono bie samo u mogunosti ili u stanju

pripravnosti.

Tako je dakle ovjekova rije vremenski kasnija od ovjeka, i katkada prestaje postojati prije nego ovjek. Meutim nemogue je da to

dvoje pristaje Bogu, u kojem nema ni nesavrenosti ni promjene,

takoer ni izlaenja iz mogunosti u zbiljnost, budui da je on ista

i prva zbiljnost. Prema tome, Boja je rije suvjena sa samim Bogom.

Ima jo neto drugo u emu se naa rije razlikuje od Boje Rijei.

Naime na um ne shvaa sve zajedno, niti jedinim inom, nego mnogim

inima, i zato su rijei naeg uma mnogostruke; a Bog shvaa sve

zajedno, i jedinim inom, jer njegovo shvaanje moe biti samo jedno

jedincato, budui da je istovjetno s njegovim bitkom. Odatle slijedi da

u Bogu moe biti samo jedna rije.

Dalje, treba uzeti u obzir i drugu razliku: da rije naega uma ne

izjednauje njegovu silu, jer kad neto pameu pojmimo, jo moemo

pojmiti mnoge druge stvari. Stoga je na um i nesavren, i u njemu se

moe dogaati spajanje kad od mnogih savrenih rijei nastaje jedna

savrenija rije, kao kad um poima neki iskaz ili definiciju neke stvari.

Meutim Boja Rije izjednauje silu Boju jer Bog shvaa sam sebe

i ostalo svojom biti. Stoga, kolika je bit njegova, tolika je Rije kojuzainje svojom biti, shvaajui sebe i ostale stvari. Ona je dakle

savrena, i jednostavna, i jednaka Bogu.

A tu Rije, zbog ve spomenutog razloga,18 nazivamo Bojim

Sinom; i ispovijedamo da je iste naravi s Ocem, i Ocu suvjena,

jedinoroena i savrena.

Poglavlje 4.

Kako u boanskoj zbilji treba shvatiti izlaenje Duha Svetoga od

Oca i Sina1 9

Treba, dalje, imati na pameti da za svakom spoznajom slijedi neka

radnja u tenji (appetitus). Opaamo pak da je poelo svih radnji

18 U ovom poglavlju, stavci Taj plod, Budui pak i Prema obinom....19 Usp. SCG, IV, pogl. 19. i 2426; Contra errores Graecorum, pars altera, cc. 131; Suma

teol., I, 2.27, a 3 i q. 36, a. 2.

229


6/30

u tenji - ljubav. Ako nje nema, nee biti ni radosti, kad netko postigne

to ne voli; ni alosti, kad ne dobije to ne voli. Ako se ukloni ljubav,

dosljedno nema vie nikakvih radnji u tenji koje se na neki nain

odnose na alost i radost. Prema tome, budui da je u Bogu najsavre-

nija spoznaja, treba u njemu postaviti i savrenu ljubav; u njoj dolazi

do izraaja izlaenje na osnovi radnje u tenji kao to u rijei na osnovi

radnje u umu.

No treba imati na pameti neku razliku izmeu radnje u umu

i radnje u tenji. Jer umska radnja, i uope svaka spoznajna radnja,

dovruje se time to spoznatljivi predmeti na neki nain postoje u nosi

telju spoznaje, tj. osjetne stvari u osjetilu a misaone u umu. Naprotiv,

radnja u tenji dovruje se u nekom odnosu ili kretanju nositelja tenje

prema stvarima koje su predmet tenje. One pak zbilje koje imaju

skriveno poelo svoga kretanja dobijaju ime dub. Tako se naime

vjetrovi nazivaju duhanjem, jer poelo njihova puhanja nije vidljivo.

Takoer disanje i kretanje dinih organa proizlazi od nutarnjeg i skri

venog poela pa dobija ime dub (dah). 2 0 Stoga je boanska ljubav koja

u Bogu izlazi prikladno - ukoliko se boanska stvarnost moe oznaiti

ljudskim rijeima dobila ime Duh.

Ali u nama ljubav proizlazi iz dvojakog uzroka: katkada, dakako,

od tjelesne i tvarne naravi - to je ponajvie neista ljubav jer se njome

pomuuje istoa nae pameti, a katkada od onoga to je svojstveno

naravi duha, kao kad ljubimo dobra koja um spoznaje i koja pristaju

razumu ta je ljubav ista. U Bogu pak nema tvarne ljubavi. Prema

tome, njegovu ljubav prikladno nazivamo ne samo Duhom negoi Duhom Svetim. Time to se naziva Svetim izraava se njegova istoa.

Oito je pak da nita ne moemo ljubiti umskom i svetom ljubavlju

doli to umom u zbiljnosti poimamo. A poimanje uma jest rije. Stoga

je nuno da ljubav izvire iz rijei. Kaemo pak da je Boja Rije Sin. Iz

toga je jasno da je Duh Sveti od Sina.

No kao to je Boja misao istovjetna s njegovim bitkom, tako je

i ljubav Boja istovjetna s njegovim bitkom. I kao to Bog uvijek misli

u zbiljnosti i sve shvaa shvaajui samog sebe, tako takoer uvijekljubi u zbiljnosti i ljubi sve ljubei svoju dobrost.2 1 Prema tome, kao to

Sin Boji, koji je Rije Boja, samostojno postoji u boanskoj naravi,

suvjean Ocu, savren i jedini, tako se sve to mora ispovijedati i Duhu

Svetom.

20Da se bolje razumije to Toma kae, mora se imati na pameti da je latinska rije spiritus

(koja se ovdje ponavlja) vieznana. Znai: duhanje, disanje, zrak, vjetar, duu, duh i si. Uvijekukljuuje neko kretanje i neki podsticaj.

21 Izrazom dobrost prevodim latinsku rije bonitas, to znai: vrsnoa, izvrsnost, dobroud

nost. No u gornjem kontekstu nije rije dobroudnosti, nego Bojoj vrsnoi i savrenstvu. Stoga,da se izbjegne nesporazum, nisam spomenutu rije preveo obinom rijeju: dobrota, negoizrazom: dobrost.

230


7/30

Iz toga moemo zakljuiti sljedee: budui da se sve to samostojnopostoji u umskoj naravi kod nas naziva osobom, a kod Grka biposta-zom,

22 nuno je rei da je Rije Boja, koju nazivamo Sinom Bojim,neka hipostaza ili osoba; a isto treba rei Duhu Svetom. Nema paksumnje da je i Bog od kojega izlazi Rije i Ljubav - samostojno bie (ressubsistens), tako da se i on moe nazvati hipostaza ili osoba. Na tajnain prikladno u boanstvu postavljamo tri osobe, tj. osobu Oca,osobu Sina i osobu Duha Svetoga.

No ne kaemo da su tri hipostaze ili osobe po biti razliite, jer- kako je prije23 reeno - kao to su misao i ljubav u Bogu istovjetnes njegovim bitkom, tako su Rije i Ljubav u njemu istovjetne s Bojom

biti. Sto god se pak Bogu pririe naprosto, to nije drugo doli Boja bit;nije, doista, Bog ili velik, ili moan ili dobar na pripadan nain(accidentaliter), nego po svojoj biti. Stoga ne kaemo da se tri osobe ilihipostaze u boanstvu razlikuju po neemu neuvjetovanom (per aliquidabsolutum), nego jedino po odnosima (per solas relationes) koji proist

jeu iz izlaenja Rijei i Ljubavi. A jer izlaenje Rijei zovemo roenjem, a opet iz roenja izlaze odnosi oinstva i sinovstva, kaemo da seosoba Sina razlikuje od osobe Oca samo po oinstvu i sinovstvu, dok sesve drugo pririe jednom i drugom zajedniki i bez razlikovanja.Doista, kao to kaemo da je Otac pravi Bog, svemogu, vjean i biloto drugo slino, tako je i Sin; a isti razlog vrijedi i Duhu Svetom.

Prema tome, budui da se Otac i Sin i Duh Sveti ne razlikuju poboanskoj naravi, nego samo po odnosima, prikladno kaemo da tri

osobe nisu tri Boga, nego ispovijedamo jednoga pravog i savrenogBoga. Naprotiv, kod ljudi se tri osobe zato zovu tri ovjeka, a ne jedanovjek, jer narav ovjetva, koja je zajednika svima trima, pripada imrazliito zbog tvarne diobe, koje naprosto u Bogu nema. Stoga, buduida su u trima ljudima tri ovjetva po broju razliita, u njima je samozajednika narav ovjetva. Meutim, u trima boanskim osobamanisu tri boanstva brojem razliita, nego je nuno da bude jedno

jednostavno boanstvo, budui da se bit Rijei i Ljubavi u Bogu ne

razlikuje od njegove biti. I tako ispovijedamo ne tri Boga, nego jednogaBoga, zbog jednog i jednostavnog boanstva u trima osobama.

22 Hipostaza (hvpostasis) je konkretna ili prva supstancija, potpuna i samo svoja (S. BAK-SIC); latinski se kae suppositum, samosvojnih. No, kad je rije hipostazi u umskoj naravi, onda

je to osoba. Stoga, kad je rije Svetom Trojstvu, moe se rei da su u. Bogu tri hipostaze ili triosobe. hipostazi potanje vidi u hrvatskom prijevodu SCG, IV, bilj. 437.

23U pogl. 3, stavak Budui pak da....

231


8/30

Poglavlje 5.

Koji je bio uzrok utjelovljenja Sina Bojega

Slina je sljepoa pameti razlog da se izruguju kranskoj vjeri toispovijeda da je Krist, Boji Sin, umro.2 5 Ne shvaaju dubinu tolikogotajstva. No, da smrt Sina Bojega ne bi bila krivo shvaena, prije trebarei neto utjelovljenju Sina Bojega. Ne kaemo, doista, da je Sin

Boji bio podloan smrti u boanskoj naravi, po kojoj je jednak Ocu,koji je izvorite ivota svih bia, nego u naoj naravi, koju je uzeo k sebi

u jedinstvo osobe.

Prema tome, da bismo nekako promotrili otajstvo Bojeg utjelovlje

nja, treba primijetiti da svako bie to djeluje umom, radi po poimanju

svoga uma koje zovemo rijeju, kao to kod graditelja i bilo kojeg

umjetnika, koji vani radi po zamisli to je zainje u pameti. Prema

tome, budui da je Sin Boji sama Boja Rije, dosljedno je da je Bog

sve nainio po Sinu.Svaka pojedina stvar po istom poelu nastaje i biva obnovljena.

Naime, ako se kua srui, obnavlja se po istom nacrtu po kojem je na

poetku bila sagraena. No medu stvorovima to ih je Bog stvorio po

svojoj Rijei osobiti stupanj zauzima razumno stvorenje, tako da svi

ostali stvorovi njemu slue i njemu su, kako se ini, usmjereni. I to

razlono, jer samo je razumno stvorenje po slobodi odluke gospodar

svoga ina, dok ostali stvorovi ne djeluju po slobodnom sudu, nego su

nekom silom prirode pokretani na djelovanje. A svugdje je ono to je

slobodno izvrsnije od onoga to je ropsko, i robovi su usmjereni na

slubu slobodnim ljudima te slobodni njima upravljaju. Prema tome,

pad razumnog stvorenja prema istinitoj procjeni tei je od nedostatka

bilo kojeg nerazumnog stvora; a nema sumnje da Boji sud ocjenjuje

stvari prema istinskoj procjeni. Prema tome, dolikuje Bojoj mudrosti

da na poseban nain popravi pad razumnog stvorenja. To je vanije

nego da obnovi nebesa kad bi se poremetila ili bilo to drugo to bi se

u tvarnom svijetu moglo dogoditi.

Postoji dvojako razumsko ili umsko stvorenje: jedno je odvojeno

od tijela, koje zovemo anelom, a drugo je s tijelom sjedinjeno,

i zovemo ga ovjekovom duom. U jednom i drugom mogao se

dogoditi pad jer jedno i drugo imaju slobodu odluke. Kaem pak da se

pad razumskog stvorenja ne sastoji u tom da izgubi bitak, nego u tom

da se udalji od ispravnosti volje. Doista, pad ili nedostatak osobito se

opaa u onom ime neko bie radi. Tako kaemo da umjetnik grijei

ako pogrijei u umjetnikoj zamisli po kojoj treba da radi; a prirod-

24Usp. SCG, pogl. 5455; Suma teologije, III, q. 1, a. 2.

25Vidi pogl. 1, stavak Prema tome to je ono.

232


9/30

noj stvari kaemo da je oslabila i propala ako izgubi prirodnu silu po

kojoj djeluje, npr. ako u biljci oslabi sila da tjera nove mladice ili

u zemlji sila da donosi plodove. Meutim, ono po emu radi razumsko

stvorenje, jest volja, u kojoj postoji sloboda odluke. Prema tome, pad

razumskog stvorenja jest u tome to se udaljuje od ispravnosti volje,

a to se dogaa grijehom. Dosljedno, ukloniti grijeh koji nije nita

drugo doli izopaenost volje pristaje osobito Bogu, i to po njegovoj

Rijei po kojoj je sazdao cijelo stvorenje.

Grijeh se anela, dakako, nije mogao izlijeiti jer se, zbog nepro-

mjenljivosti svoje naravi, ne mogu kajanjem odvratiti od onoga emu

su se jednom okrenuli, dok ljudi, prema stanju svoje naravi, imaju pro

mjenljivu volju, tako da mogu ne samo izabrati razne stvari, bilo dobre

ili zle, nego se takoer mogu, poto su izabrali jedno, od toga oslobo

diti i okrenuti se drugome. Ta pak promjenljivost volje ostaje u ovjeku

dokle god je sjedinjena s tijelom mijenama podlonom. Kad se pak

dua odvoji od takvog tijela, dobit e istu nepromjenljivost volje koju

aneo ima po naravi. Stoga ljudska dua po smrti nije vie sposobna zakajanje, niti se moe od dobra okrenuti zlu niti od zla dobru. Prema

tome, na taj je nain spadalo na Boju dobrotu da palu ljudsku narav

obnovi po svome Sinu.

A nain obnove morao je biti takav da pristaje i naravi koju je

trebalo obnoviti i samoj bolesti. Kaem: naravi koju je trebalo obno

viti, jer je trebalo ovjeka koji je obdaren slobodnom voljom razumne

naravi vratiti u stanje ispravnosti ne nunou vanjske sile, nego

vlastitom voljom. Takoer treba da pristaje bolesti jer se bolest sastojiu izopaenosti volje, pa je trebalo da se obnova dogodi time to se volja

opet dovede u stanje ispravnosti. Ispravnost pak ljudske volje sastoji se

u urednom usmjerenju ljubavi, koja je poglavita sklonost. Uredna je

pak ljubav da ljubimo Boga iznad svega, kao najvie dobro, i da sve to

ljubimo stavimo u odnos spram njega kao konanog cilja, i da i u dru

gim stvarima koje ljubimo uvamo duni poredak, tj. da dajemo

prednost duhovnim dobrima pred tjelesnima.

No, da se izazove naa ljubav prema Bogu, nita nije moglo tolikopridonijeti koliko injenica da je Rije Boja po kojoj sve bijae

uinjeno u svrhu obnove nae naravi nju samu uzela k sebi tako da

ona bude i Bog i ovjek. Najprije, dakako, zbog toga to se time

u najveoj mjeri dokazuje koliko Bog ljubi ovjeka kad je za njegovo

spasenje htio postati ovjekom; a nema poticaja koji bi vie izazvao na

ljubav nego kad netko spozna da je ljubljen.

Zatim zbog toga to se ovjek kojemu su um i uvstvo priklonjeni

k tjelesnim stvarima nije lako mogao uzdignuti iznad sebe. Bilo

kojem ovjeku lako je da ljubi i spozna drugog ovjeka, ali promatrati

boansku uzvienost i njoj smjerati dunim uvstvom ljubavi nije

233


10/30

mogue bilo kojim ljudima, nego samo onima koji se s Bojom pomou

uz mnogo nastojanja i truda, uzdiu od tjelesnih prema duhovnim

dobrima. Prema tome, da bi svim ljudima bio otvoren lak put prema

Bogu, Bog je htio postati ovjekom, tako da i maleni mogu misliti

Bogu i njega ljubiti kao slinog sebi te tako po onom to mogu

shvatiti malo-pomalo napreduju k savrenom.

Takoer time to je Bog postao ovjekom prua se ovjeku nada da

i ovjek moe dospjeti do sudjelovanja u savrenom blaenstvu koje

samo Bog ima po svojoj naravi. ovjek naime, poznajui svoju slabost,

jedva bi mogao povjerovati kad bi mu netko obeao da e dospjeti do

blaenstva za koje su i aneli jedva sposobni, tj. do onoga koje se

sastoji u gledanju i uivanju Boga. No ipak se pone nadati kad mu se

pokae dostojanstvo ljudske naravi, koju je Bog toliko cijenio da je za

njeno spasenje htio postati ovjekom. I tako time to je Bog postao

ovjekom, pruio nam je nadu da ovjek moe dospjeti k tome da se

sjedini s Bogom u blaenom uivanju.

Spoznaja ovjejeg dostojanstva na temelju toga to je Bog preuzeo

ljudsku narav, vrijedi ovjeku takoer zato da svoju sklonost ne

podvrgne nijednomu stvoru: ni time to bi oboavanjem kumira tovao

zloduhe ili koje mu drago stvorove ni time to bi se neurednom

sklonou podloio tjelesnim stvorovima. Doista je nedostojno da se

ovjek neuredno podloi stvarima od Boga niima kad ovjek po

boanskoj procjeni ima takvo dostojanstvo i Bogu je tako blizak te je

Bog htio postati ovjekom.

Poglavlje 6.

Kako treba razumjeti izriaj: Bog je postao ovjekom2 6

Kad kaemo da Bog postaje ovjekom, neka nitko ne misli kako taj

izriaj treba razumjeti u smislu da se Bog pretvara u ovjeka, onako

kao kad zrak postaje ognjem dok se pretvara u oganj. Bog je naime ponaravi nepromjenljiv, a tijela se pretvaraju jedno u drugo. Duhovna se

narav pak ne pretvara u tjelesnu narav, nego se s njom na neki nain

moe sjediniti po uinkovitosti svoje sile, kao npr. dua s tijelom.

I premda se ljudska narav sastoji od due i tijela, a dua opet ima ne

tjelesnu, nego duhovnu narav, ipak svako duhovno stvorenje zaostaje

za Bojom jednostavnou mnogo vie nego tjelesno stvorenje za

jednostavnou duhovne naravi. Prema tome, kao to se duhovna

narav sjedinjuje s tjelesnom po uinkovitosti svoje sile, tako se i Bog

Usp. SCG, IV, pogl. 39. i 41.

234


11/30

moe sjediniti i s duhovnom i s tjelesnom naravi; i na taj nain kaemo

da se Bog sjedinio s ljudskom naravi.

No treba imati na umu da se svako pojedino bie najvie ini onim

to je u njemu glavno; sve drugo pak ini se da prianja uz ono to je

glavno i da to glavno na neki nain preuzima one druge stvari ukoliko

se ono to je glavno onim drugim stvarima slui po svome nahoenju.

To je, dakako, oito ne samo u graanskoj zajednici u kojoj su

gradski poglavari, ini se, kao cijeli grad, i ostalima se slue po svojojodredbi kao svojim udovima nego takoer u prirodnoj zajednici.

Doista, premda se ovjek po prirodi sastoji od due i tijela, ipak se ini

da je ovjek poglavitije dua uz koju prianja tijelo, i dua se njime slui

za radnje koje joj pristaju. Prema tome, tako i u sjedinjenju Boga sa

stvorenjem ne biva boanstvo privueno ljudskoj naravi, nego radije

Bog ljudsku narav uzima k sebi: ne, dakako, da se ona pretvori u Boga,

nego da prianja uz Boga pa da tako preuzeta dua i tijelo budu dua

i tijelo samoga Boga, kao to su dijelovi tijela, preuzeti od due, na nekinain udovi same due.

Ipak u tome treba pripaziti na jednu razliku. Jer dua, premda je

savrenija od tijela, ipak u sebi ne posjeduje cijelo savrenstvo ljudske

naravi. Stoga joj tijelo tako prilazi da iz due i tijela nastane jedna

ljudska narav, kojoj su dijelovi dua i tijelo. Meutim Bog je u svojoj

naravi tako savren da se punini njegove naravi ne moe nita dodati.

Stoga se Boja narav ne moe sjediniti s drugom naravi da bi od jedne

i druge bila sazdana jedna zajednika narav. Tako bi naime Bojanarav bila dio one zajednike naravi; a to je nespojivo sa savrenstvom

Boje naravi jer je svaki dio nasavren. Prema tome Bog, Boja Rije,

tako je k sebi uzeo ljudsku narav, koja se sastoji od due i tijela, da

nijedna narav ne prelazi u drugu niti se dvije stapaju u jednu narav,

nego poslije sjedinjenja dvije naravi sa svojim osobitostima ostaju

razliite.

Jo treba drati na umu ovo: budui da se duhovna narav s tjeles

nom naravi sjedinjuje duhovnom silom, to je vea sila duhovne naravi,to savrenije i vre k sebi uzima niu narav. Boja je pak sila

beskonana, i njoj se podvrgava svaki stvor i svakim se stvorom slui

po svojoj volji; a ne bi se njima sluila kad ne bi na neki nain bila

s njima sjedinjena uinkovitou svoje sile. No toliko se savrenije

sjedinjuje s nekom stvorenom naravi koliko vie na nju djeluje svojom

silom. Na sve stvorove naime djeluje svojom silom u tome to svima

dariva bitak i sve pokree na njima svojstvene radnje, te se s obzirom

na to kae da je u svim stvarima na neki openit nain. No na posebnijinain svojom silom djeluje u pametima svetih, koje ne samo uzdrava

u bitku i pokree na radnje, kao i ostala stvorenja, nego ih obraa da ga

235


12/30

spoznaju i ljube. Stoga se kae da na poseban nain stanuje u svetim

duama, pa se kae da su svete due pune Boga.

Dakle, budui da se prema koliini sile kojom djeluje Bog vie ili

manje sjedinjuje sa stvorenjem, oito je da se Bog moe sa stvorenjem

sjediniti na uzvieniji nain negoli to ljudski um moe pojmiti, budui

da se uinkovitost Boje sile ne moe obuhvatiti ljudskim umom.

Kaemo dakle da je Bog na neki neshvatljiv i neizreciv nain u Kristu

bio sjedinjen s ljudskom naravi, i to ne samo prebivanjem, kao s osta

lim svetim ljudima, nego na neki osobit nain, tako da je ljudska narav

neka narav Sina Bojega. Tako Sin Boji, koji od vjenosti ima od Oca

boansku narav, od jednog odreenog vremena, po udesnom preuzi

manju, ima od naeg roda ljudsku narav. Na taj se nain bilo koji

dijelovi ljudske naravi mogu nazvati dijelovima samog Sina Bojega, pa

to god radi ili trpi bilo koji dio ljudske naravi, moe se pripisati Sinu

Bojemu, jedinoroenoj Rijei Bojoj. Stoga nije neprikladno kazati da

i dua i tijelo, ali i oi i ruke, pripadaju Sinu Bojemu; isto tako da je

Sin Boji, na temelju gledanja oima, tjelesno vidio i, na temeljusluanja uima, uo. Isto treba rei ostalim radnjama koje mogu

pristajati bilo dijelovima due ili tijela.

Za ovo divno sjedinjenje ne moe se nai prikladnijeg primjera odsjedinjenja tijela i razumne due. Podoban je primjer i rije koja ostajeskrivena u srcu, a postaje osjetilima primjetljiva time to sebi pridruiglas ili pismo. No ipak ovi primjeri veoma zaostaju za tim da zornopredoe spomenuto sjedinjenje; isto vrijedi i ostalim ljudskim primje

rima u odnosu na boanske zbilje. Jer boanstvo se ne sjedinjuje na tajnain da postaje dio neke sloene naravi, kao to je dua dio ljudske

naravi; takoer se ne sjedinjuje s ljudskom naravi da mu ona bude

samo znak, kao to je glas ili pismo znak rijei srca; nego se tako

sjedinjuje da Sin Boji uistinu ima ljudsku narav i zove se ovjekom.

Stoga je jasno kako ne kaemo da je Bog tako sjedinjen s tjelesnom

naravi te bi u njoj bio kao sila u tijelu, na nain tvarnih i tjelesnih sila,

- jer ni um u dui s tijelom sjedinjenom nije na taj nain sila u tijelu.

Prema tome, mnogo manje Boja Rije, koja je na neizreciv i uzvienijinain uzela k sebi ljudsku narav.

Prema tome, na temelju prethodnih izlaganja oito je da Sin Boji

ima i boansku i ljudsku narav, jednu od vjenosti, a drugu uzetu

u vremenu. Dogaa se pak da isto bie ima vie stvari na razne naine,

no pritom se onome to je glavno kae da ima, a onome to je manje

glavno da je predmet imanja. Cjelina ima naime mnogo dijelova, npr.

ovjek ima ruke i noge; a ne kaemo obratno, da ruke i noge imaju

ovjeka. Takoer jedan nosilac ima mnogo pripadaka, npr. jabuka

boju i miris, a ne obratno; i ovjek ima neke vanjske stvari, npr.

posjede i odjeu, a ne obratno.

236


13/30

Jedino se onim zbiljama koje su dijelovi neega jednoga kae daimaju i da su predmet imanja, kao to dua ima tijelo i tijelo duu; i kadse mu i ena zdruuju u jedan brak, kae se da mu ima enu a ena

mua. A isto tako glede ostalih stvari koje se sjedinjuju na osnoviodnosa; tako kaemo da otac ima sina a sin oca. Prema tome, kad bi seBog s ljudskom naravi sjedinio kao dua s tijelom da se iz toga sazdajedna zajednika narav, moglo bi se rei da Bog ima ljudsku narava ljudska narav da ima Boga, kao to dua ima tijelo i obratno. Ali jer

se od boanske i ljudske naravi zbog savrenstva boanske naravi

kako je reeno2 7 ne moe sazdati jedna narav, a s druge straneu tom sjedinjenju glavnije je to dolazi s Boje strane, oito slijedi da

ono to ima ljudsku narav, treba uzeti sa strane Boje. -

Ono pak to ima neku narav zove se samosvojnik28 ili hipostazaone naravi, kao to se ono to ima narav konja zove hipostaza ilisamosvojnik. Ako je pak to to se ima umska narav, takva e sehipostaza zvati osoba; npr. kaemo da je Petar osoba jer ima ljudsku

narav, koja je umska narav. Prema tome, budui da Sin Boji, tj.jedinorodena Boja Rije, ima ljudsku narav time to ju je preuzeo

kako je ve reeno, 2 9 slijedi da je on samosvojnik, hipostaza ili osobaljudske naravi. A jer od vjenosti ima boansku narav, ne na nainsastavljenosti, nego na nain jednostavne istovjetnosti, kae se da je on

takoer hipostaza ili osoba boanske naravi ipak ukoliko se boanska stvarnost moe izraziti ljudskim rijeima. Prema tome, jedinorodena Boja Rije hipostaza je ili osoba dviju naravi, tj. boanske

i ljudske, te samostojno postoji u dvjema naravima.Mogao bi tkogod primijetiti sljedee: Budui da ljudska narav

u Kristu nije pripadak, nego neko bivstvo30 i to ne openito, nego

pojedinano, koje se zove hipostaza, slijedi, ini se, da je sama ljudskanarav u Kristu ve neka hipostaza, razlina od hipostaze Rijei Boje,pa bi tako u Kristu bile dvije hipostaze. Tko tako primjeuje, morapromotriti da se svako pojedinano bivstvo ne zove hipostazom, negosamo ono koje nije predmet imanja nekoga glavnijeg bia. ovjekova

je ruka, doista, neko pojedinano bivstvo, ali se ne moe nazvatihipostazom niti osobom jer je predmet imanja nekoga glavnijeg bia, tj.ovjeka; inae bi u bilo kojem ovjeku bilo toliko hipostaza ili osobakoliko ima udova ili dijelova. Prema tome, ljudska narav u Kristu nijepripadak, nego bivstvo ne openito, nego pojedinano, no ipak se ne

27 U pogl. 6, stavak Ipak u tome treba.28 Samosvojnik, suppositum i hipostaza zapravo je jedno te isto. Vidi bilj. 22.29 U pogl. 6, stavak Dakle, budui da se.30 Izrazom bivstvo prevodim latinsku rije substantia, to bi znailo: imutak, podloga. Ona

u latinskoj filozofskoj terminologiji odgovara grkoj rijei ousia, to je oblik izveden od grkogaglagola einai, biti, bivovati, pa sam zato za rije ousia, substantia, od Tomislava Ladana prihvatioprijevod bivstvo.

237


14/30


15/30

kojoj se pririu i boanska i ljudska svojstva. To je slino kao to kad

kaem da je isti ovjek koji vidi i koji uje, ali ne istim organima: vidi,

doista, oima a uje uima; ista je jabuka koja se vidi i mirie, ali jedno

po boji, a drugo po mirisu. Zbog toga moemo rei da gledatelj slua

i sluatelj gleda i da se gledani predmet mirie i mirisni predmet gleda.

Isto tako moemo rei da se Bog rada od Djevice to zbog ljudske

naravi i da je onaj ovjek vjean to zbog boanske naravi.

Poglavlje 7.

Kako treba razumjeti to to se kae da je Boja Rije trpjela i umrla,i da iz toga ne slijedi nikakva neprilinost32

Ve se iz promatranja prethodnog izlaganja moe vidjeti da

nikakva neprilinost ne slijedi iz toga to ispovijedamo da je Bog,jedinorodena Boja Rije, trpio i umro. To mu naime ne pripisujemo

po boanskoj naravi, nego po ljudskoj, koju je k sebi uzeo u jedinstvo

osobe za nae spasenje.

Moe pak netko primijetiti da je Bog, budui da je svemoan,mogao na drugi nain spasiti ljudski rod, a ne smru svoga jedinoro-denog Sina. No tko to primjeuje, mora promisliti da u Bojim djelimatreba promatrati prikladnost onoga to se dogodilo, makar je Bog tomogao uiniti i drukije; inae e slian razlog uiniti bezrazlonimasva njegova djela. Doista, ako se promilja zato je Bog uinio tako

golema nebesa i zato je sazdao zvijezde u takvom broju, onomu kojimudro razmilja doi e na pamet da se to dogodilo prikladno, makarbi Bog bio mogao uiniti drukije. A to kaem jer vjerujemo da je itavrasporedaj prirode ukljuivi i ljudske ine podvrgnut Bojojprovidnosti. Ako se naime to vjerovanje ukloni, iskljuuje se svakotovanje boanstva. Meutim upustili smo se u ovu raspravu s onima

koji se priznaju tovateljima Boga, bili oni krani, ili Saraceni ili

idovi. S onima pak koji kau da je sve od Boga proizalo po nunosti,raspravljali smo drugdje33 s vie mara.

Ako netko dakle s pobonom namjerom promatra prikladnostmuke i smrti Isusove, otkrit e takvu dubinu mudrosti 34 te e mu uvijekdolaziti na pamet sve vie i sve veih razloga, tako da e moi iskusiti

istinu onoga to Apostol kae:3 5 Mi propovijedamo Krista raspetoga:Zidovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak, i idovima

32

Usp. SCG, IV, pogl. 55; Suma teologije, III, q. 40, a. 3; q. 46, aa. 1-4; q. 50 , a. 1.33 U SCG, III, pogl. 64, 72, 73.34 Usp. SCG, IV, pogl. 54, na poetku.35

1 Kor 1, 2 3 - 2 4 .

239


16/30

/ Grcima Krista, Boju silu i Boju mudrost. I opet:3 6 Ludo Boje

mudrije je od ljudi.

Prema tome, najprije dolazi na red promotriti sljedee: budui da je

Krist uzeo k sebi ljudsku narav da popravi ovjekov pad, kako smo

prije37 rekli, trebalo je da Krist u ljudskoj naravi trpi i radi one stvari po

kojima bi se mogao pruiti lijek protiv pada u grijeh. ovjekov grijeh

pak poglavito se sastoji u tom da, prianjajui uz tjelesna dobra,

mimoilazi dobra duhovna. Prema tome, dolikovalo je da Sin Boji,u naravi to ju je k sebi uzeo, po onome to je uinio i pretrpio ljudima

pokae da nita ne cijene vremenita dobra ili zla, kako se ne bi,

sprijeeni neurednom sklonou prema njima, manje predali duhovnim

dobrima.

Stoga je Krist izabrao siromane, a ipak krepou savrene roditelje,

da se ne bi netko diio jedino tjelesnim plemenitim podrijetlom i bogat

stvom roditelja. Vodio je siromaan ivot, da nas poui prezirati

bogatstvo. ivio je kao skroman ovjek bez slubenih asti, da ljudeodvrati od neuredne tenje za astima. Podnio je napor, glad, e

i tjelesno bievanje, da se ljudi, usmjereni nasladama i slastima, zbog

tekoa ovoga ivota ne odvrate od dobra kreposti. Na kraju je podnio

smrt, da ne bi tko zbog straha od smrti napustio istinu. A da se ne bi

tko prepao zbog sramotne smrti za istinu, izabrao je najsramotniju

vrstu smrti, tj. smrt na kriu. Prikladno je dakle bilo da Sin Boji, koji je

postao ovjekom, podnese smrt kako bi svojim primjerom ljude pota

knuo na krepost, tako da je istina to kae Petar: 3 8 Krist je trpio za vas

i ostavio vam je primjer da idete stopama njegovim.

Zatim (treba promotriti) da je ljudima za spasenje ne samo nuno

ispravno ponaanje po kojem se klone grijeha nego i spoznaja istine

kojom izbjegavaju zablude, pa je zato bilo potrebno za obnovu ljud

skog roda da jedinorodena Boja Rije, koja je k sebi uzela ljudsku

narav, ljude utvrdi u sigurnoj spoznaji istine. Istini pak koju nauava

ovjek ne poklanja se posve vrsto vjerovanje jer se ovjek moe

prevariti i drugoga prevariti, ali Bog, i to jedino on, ini spoznaju istine

sigurnom bez ikakve sumnje. Prema tome, trebalo je da Sin Boji, kojije postao ovjekom, ljudima predloi nauk boanske istine kako bi

pokazao da je taj nauk od Boga, a ne od ljudi. To je, dakako, pokazao

mnotvom udesa; trebalo je naime onome koji radi to samo Bog

moe initi npr. kad je uskrisivao mrtve, vraao vid slijepcima i inio

ostale takve stvari - vjerovati u onome to je govorio Bogu: doista,

tko je po Bogu radio, dosljedno je po Bogu i govorio.

36

Ondje, r. 25.37 U pogl. 5, stavci Svaka pojedina stvar, Postoji dvojako i Grijeh se anela.38 1 Pt2, 21 .3 9 Usp. Mt27, 52.

240


17/30

Meutim njegova su udesa mogli vidjeti prisutni suvremenici, nokasniji bi narataji mogli drati da su ona izmiljena. Protiv te mogu

nosti Boja je mudrost pruila lijek po Kristovoj slabosti. Da je naimeivio na svijetu kao bogata, monik i visok dostojanstvenik, moglo bise vjerovati da su njegov nauk i udesa bili prihvatili njemu naklonjeniljudi i ljudska vlast. I zato, da bi djelo Boje sile postalo oito, izabraoje sve odbaeno i slabo na svijetu: siromanu majku, ubog ivot,neobrazovane uenike i vjerovjesnike, odbaenje i osudu na smrt sa

strane mogunika ovoga svijeta, da bi bilo bjelodano kako prihvaanjenjegovih udesa i nauka nije bio znak ljudske, nego boanske moi.

Stoga je u onom to je uinio ili pretrpio bila ujedno prisutnai ljudska nemo i boanska mo: kod roenja naime bio je, umotanu pelene, poloen u jasle, ali ga aneli hvale i mudraci, vodeni zvijezdom prethodnicom, iskazuju mu klanjanje; davao ga napastuje, ali muaneli slue; ivi kao ubog i prosjak, ali uskrsava mrtve i vraa vid

slijepcima; umire pribit na drvo, pribraja se razbojnicima, ali kod

njegove smrti sunce pomra, zemlja se potrese, lomi se kamenje,otvaraju se grobovi i tjelesa mrtvih ustaju. Kad dakle netko vidi da je iztakvih poetaka slijedio toliki plod, tj. obraenje gotovo cijelog svijetaKristu, pa i dalje trai druge znakove da povjeruje, moe se smatratitvrim od kamena, budui da se kod njegove smrti i kamenje raspu-

klo.3 9 Eto zato Apostol u Poslanici Korinanima40 kae: Besjedakria ludost je onima koji propadaju, a nama spaenicima sila je

Boja.

U vezi s time pak treba drati na pameti jo neto: po istom nacrtuProvidnosti po kojoj je Sin Boji, koji je postao ovjekom, htio u sebitrpjeti slabosti, htio je da i njegovi uenici, koje je ustanovio posluiteljima ljudskog spasenja, budu u svijetu odbaeni. Stoga nije izabraouene i plemikoga roda, nego neobrazovane i niskoga roda, tj. siro

mane ribare. I kad ih je poslao da se pobrinu za spasenje ljudi,zapovjedio im je da obdravaju siromatvo,41 da trpe progonstvai pogrde,42 ak i da smrt 4 3 podnesu za istinu, kako se ne bi inilo da je

njihovo propovijedanje namjeteno za zemaljski dobitak, i kako sespasenje svijeta ne bi pripisalo ljudskoj mudrosti ili sili, nego Bojoj.Stoga ni njima nije nedostajala sila Boja koja je inila udesna djela,

makar se po svjetskom miljenju inilo da su odbaeni.

Nuno je bilo za obnovu ljudskog roda da se ljudi naue ne uzdatise oholo u sebe, nego u Boga. Trai se, doista, za savrenstvo ljudskepravednosti da se ovjek potpuno podvrgne Bogu, od kojega se takoer

40 1 Kor 1, 18.

4 1 Usp. Lk9, 3.4 2 Usp. Mt5, 10 i Mk 10, 30.4 3 Usp. Mt24, 9.

241


18/30

nada postii sva dobra, a kad ih postigne, da to i prizna. Prema tome,

da bi Kristovi uenici prezreli prisutna dobra ovoga svijeta i da bi

podnijeli bilo koje protivtine, ak i smrt, nikako bolje nisu mogli biti

poueni nego njegovom mukom i smru. Stoga je i on sam u Ivanovu

evanelju govorio: 4 4 Ako su mene progonili, i vas e progoniti.

Napokon treba imati na pameti kako poredak pravednosti sadri

i to da se za grijeh dosudi kazna. Kod ljudskih sudova naime u ono to

je bilo nepravedno uinjeno opet se uvodi pravednost time da sudac od

onoga koji otevi tue ima vie nego to valja, oduzima onaj viak

i daje onomu koji je imao manjak. No tko god grijei poputa svojoj

volji vie nego to valja popustiti. Naime, da ispuni svoju volju, on

prekorauje red razuma i boanskog zakona. Prema tome, da se u to

opet uvede poredak pravednosti, treba volji oduzeti neto od onoga to

hoe; a to biva ili time to joj se oduzmu dobra koja bi htjela imati ili

time to joj se nanesu zla koja odbija podnositi.

Prema tome, obnova pravednosti po kazni katkada biva voljom

onoga koji je kanjen kad on sam preuzima kaznu da se vratipravednosti - a katkada biva protiv njegove volje a tada se, dakako,

on sam ne vraa pravednosti, nego se pravednost na njemu ispunja.

Cijeli je pak ljudski rod podvrgnut grijehu. Da se dakle povrati u stanje

pravednosti, trebalo je da doe u pomo kazna koju bi ovjek preuzeo

da ispuni poredak boanske pravde.

No nijedan puki ovjek nije mogao biti toliko sposoban da moeBogu dovoljno zadovoljiti, dobrovoljno uzimajui na sebe neku kaznu;

nije mogao ni za svoj grijeh, a kamoli za grijeh svih. Naime, kad ovjekgrijei, prekorauje zakon Boji i tako, koliko je do njega, nanosinepravdu Bogu, koji je velianstva beskrajnoga. Toliko je pak veauvreda koliko je vei onaj na kome se ona poinja. Oito je, doista, dase veom nepravdom smatra ako netko udari vojnika nego ako udariseljaka, a jo veom ako udari kralja ili kneza. Prema tome, grijeh

poinjen protiv zakona Bojega na neki nain sadrava beskrajnunepravdu.

Meutim opet se treba sjetiti da se zadovoljtina mjeri premadostojanstvu onoga koji zadovoljtinu prua. Jer jedna molbena kraljeva rije, izreena kao zadovoljtina za neku nepravdu, drala bi se

veom zadovoljtinom nego kad bi netko drugi ili kleknuo, ili bosonoghodao, ili koje mu drago ponienje podnio da zadovolji onoga koji jepretrpio nepravdu. Meutim nijedan puki ovjek nije bio beskonanogdostojanstva da bi njegova zadovoljtina mogla biti dostojna u odnosuna nepravdu Bogu nanesenu. Prema tome, trebalo je da se pojavi nekiovjek beskrajnog dostojanstva koji bi podnio kaznu za sve ljude i tako

lv 15, 20.

242


19/30

pruio dostojnu zadovoljtinu za grijehe cijeloga svijeta. Za to je dakle

jedinorodena Boja Rije, pravi Bog i Sin Boji, uzeo k sebi ljudsku

narav i u njoj htio pretrpjeti smrt, kako bi zadovoljtinom cijeli ljudski

rod oistio od grijeha. Stoga i Petar kae: 45 Krist jednom za grijehe

umrije, pravedan za nepravedne da vas privede Bogu.

Nije dakle, kako misle,46 bilo prikladno da Bog oisti ljudskegrijehe bez zadovoljtine, a niti da ne dopusti ovjeku pasti u grijeh.

Prvo bi bilo nespojivo s poretkom pravednosti, a drugo s poretkom

ljudske naravi, po kojoj je ovjek u svojoj volji slobodan, sposoban

izabrati dobro i zlo; svojstveno je pak Providnosti ne ponititi poredakstvari, nego sauvati. U tom se dakle najvie pokazala Boja mudrost

to je sauvala i poredak pravednosti i poredak naravi, a ipak je

utjelovljenjem i smru Sina svoga milosrdno ovjeku pribavila lijek

spasenja.

Poglavlje 8.

Kako treba razumjeti da vjernici blaguju tijelo Kristovo i da zbogtoga ne slijedi nikakva neprilinost47

Budui da se ljudi iste od grijeha po muci i smrti Kristovoj, Sin jeBoji da bi u nama ostao trajan spomen na takvo neizmjernodobroinstvo prije svoje muke svojim vjernicima ostavio spomen nasvoju muku i smrt za trajno obnavljanje, predajui uenicima svoje

tijelo i krv pod prilikama kruha i vina. To Crkva svugdje po svijetu svedo sada esto ponavlja na spomen te asne muke. Kako pak bezrazlono nevjernici ismijavaju ovaj sakramenat, moe uvidjeti bilo tkokoji je makar malo pouen u kranskoj vjeri.

Ne kaemo naime da se tijelo Kristovo raskomada te da ga vjernicitako raskomadanog blaguju, tako da bi ga konano trebalo nestatimakar bilo veliko kao brdo, kako kau, 48 nego kaemo da se popretvorbi kruha u tijelo Kristovo to tijelo nalazi u sakramentu Crkve

i da ga vjernici blaguju. Zbog toga dakle to se tijelo Kristovo ne dijelina komade, nego se neka stvar u njega pretvara, nema nikakve nudeda se blagovanjem vjernika neto oduzme od njegove kolikoe.

Ako bi pak koji nevjernik htio rei da je ta pretvorba nemogua,neka promotri ako priznaje Boju svemo da se jedna stvar silomprirode moe, gledom na lik (formu), pretvoriti u drugu, kao to se

451 Pt3, 18. Sv.Toma je u navodu, umjesto vas, stavio nas, ime je smisao postao

jasniji.46 Subjekt je Saraceni. Usp. pogl. 1, stavak Prema tome.47 Usp. SCG, IV, pogl. 63.48 Vidi bilj. 46.

243


20/30

zrak pretvara u oganj, dok se tvar, koja je prije bila podvrgnuta liku

zraka, kasnije podvrgava liku ognja, a sila e svemogueg Boga koji

cijelo bivstvo49 stvari izvodi u bitak ne samo vrei promjenu gledom

na lik, kako to ini narav - s mnogo vie razloga moi ovu cijelu stvar

pretvoriti u onu cijelu stvar, tako da se kruh pretvori u tijelo Kristovo

a vino u krv.

Ako bi se pak netko htio tomu suprotstaviti na osnovi onoga to se

zamjeuje osjetilom jer se s gledita osjetila u sakramentu oltara5 0

nita ne mijenja neka takav promotri kako se sve boanske stvari

tako nama nude da nam dolaze pod pokrivalom vidljivih stvari. Prema

tome, da nam tijelo Kristovo i njegova krv budu duhovna i boanska

okrepa i posve kao obina hrana i pie, daju nam se ne pod njima

vlastitim prilikama mesa i krvi - bilo bi, doista, grozno jesti ljudsko

meso i piti ljudsku krv, nego pod prilikama kruha i vina.

Ipak ne kaemo to tako kao da bi ono to se osjetilima zamjeuje

u sakramentu oltara bilo samo umiljanje gledatelja, kao to to obino

biva kod udnovatih djela arobnjakih umijea, jer sakramentu istinene dolikuje nikakav privid. Nego Bog, koji je stvoritelj bivstva (sub-

stantia) i pripadaka (accidentia) moe osjetne pripatke sauvati u bitku

premda su se nositelji51 promijenili u drugo. Doista, moe svojom

svemoi i proizvesti i u bitku sauvati uinke drugotnih uzroka bez

njih. Ako pak netko ne priznaje Boju svemo, protiv takvog ne

raspravljamo u ovom djelu, nego protiv Saracena i drugih koji priznaju

Boju svemo.

ostalim pak otajstvima ovoga sakramenta ne treba ovdje raprav-

Ijati jer se nevjernicima ne smiju otkrivati vjerske tajne.52

Poglavlje 9.

Postoji posebno mjesto gdje se due iste prije nego podu u raj 5 3

Sad preostaje promotriti mnijenje nekih koji kau da nema istilitaposlije smrti. Tim nekim ljudima koji su doli na tu misao, ini se da sedogodilo ono to se i mnogim drugima u mnogim pitanjima dogodilo.Naime, dok su neki neoprezno htjeli izbjei neke zablude, upali su

4' bivstvu vidi bilj. 30.50

Toma obino upotrebljava izraz sakramenat FMbaristije ili takoer sakramenat tijelaKristova, ali dosta esto i ovaj izraz sakramenat oltara.

51 Rijei nositelj odgovara latinska rije subiectum, to znai: subjekt, podmet, podstavnik,podloga itd.

52 Usp. Mt7, 6. To je mjesto kasnije protumaeno u smislu da se krivovjercima i poganimane smiju oitovati tajne nae vjere.

" Usp. SCG, IV, pogl. 91 .

244


21/30

u suprotne. Tako Arije,54 htijui izbjei zabludu Sabelija,55 koji je

stopio osobe Svetog Trojstva, upao je u suprotnu zabludu dijelei bit

boanstva. Isto tako Eutih,56 htijui izbjei zabludu Nestorija,^7 koji je

u Kristu dijelio osobu Boga i ovjeka, utemeljio je suprotnu zabludu

ispovijedajui da je jedna narav Boga i ovjeka. Prema tome i neki,

htijui izbjei zabludu Origena,5 8 koji je postavio da su sve kazne

(muke) nakon smrti oisne, upadaju u suprotnu zabludu govorei da

nakon smrti nikakva kazna (muka) nije oisna.

No sveta katolika i apostolska Crkva, u sredini izmeu suprotnih

zabluda, stupa opreznim korakom. 5 9 Naime, kao to protiv Sabelija

razlikuje osobe u Trojstvu, a ipak ne skree u zabludu Arija, nego

ispovijeda jednu bit triju osoba; i kao to u otajstvu Utjelovljenja protiv

Eutiha razlikuje naravi, a ne odjeljuje osobe s Nestorijem tako

i u stanju dua nakon smrti priznaje neke oisne kazne, dakako samo

onih koji s ovoga svijeta odlaze bez smrtnoga grijeha, u ljubavi

i milosti, a ipak ne priznaje s Origenom da su sve kazne oisne, nego

ispovijeda da e se oni koji umiru sa smrtnim grijehom, vjenom

kaznom muiti s avlom i njegovim anelima.60

Za potvrdu ove istine najprije, kako se ini, treba promotriti da su

oni koji umiru u smrtnom grijehu odmah odvueni na paklene muke;

to otvoreno dokazuju evaneoske rijei. Doista, kae Gospodin

u Evanelju po Luki:6> Umrije i bogata te bude pokopan ... u tekim

mukama u paklu... On priznaje svoje muke kad kae:6 2 Strano se

muim u ovom plamenu. Takoer se u Knjizi Jobu bezbonicimakae:63 Dane svoje zavravaju u srei, u Podzemlje oni silaze

54 ARIJE (oko 260-336), odgojen u antiohijskoj teolokoj koli, uio je da je Logos (Krist)druge biti nego Otac, tj. da je (najvie) stvorenje.

55 SABEI.IJE (poetak III. st.), naprotiv, uio je da je Krist samo pojavni oblik (modus)jednoga i jedinoga Boga. Tako i Duh Sveti.

56 EUTIH (378 - poslije 451), jednostrano razvijajui nauk sv. Cirila Aleksandrijskog,doao je do toga da je u Kristu ne samo jedna osoba nego i jedna narav, jer je nakon sjedinjenjaobiju naravi ona boanska upila onu ljudsku. To je monofizitizam (jednonaravnitvo). - Usp.SCG, IV, pogl. 35.

57

NESTORIJE (poslije 381 - oko 451), uenik antiohijske kole, toliko je naglaavaoljudsko bivstvo Kristovo, da je zakljuio kako su u Kristu ne samo dvije naravi (ljudskai boanska) nego i dvije osobe (isto tako ljudska i boanska).

ORIGEN (185 - oko 254), veliki uenjak kranske starine, u svom je traenju predloiokojiput odgovore koji su sporni i ak neprihvatljivi. Tako je drao i apokatastazu (tj. da e se svaduhovna bia na kraju vratiti u iskonsko stanje nevinosti, sree i blaenstva) vrlo vjerojatnom. tome on govori u Poelima, knj. III, pogl. 6 (u prijevodu dr. M. MANDACA, Split, Svmposion,1985, str. 347- 354) . Vidi i prikaz M. MANDACA, nav. dj., str. 122-128. - Usp. AUGUSTINUS,De haeresibus, 4 3 ; PL 42, 33.

59 Usp. SCG, IV, pogl. 7, na kraju.6 0 Usp. Mt25, 41.61

Lk, 16, 22.62Lk, 16, 24.

63Job 21, 13-14.

245


22/30


23/30

zaodjenemo svojim nebeskim obitavalitem, kao da neto zadrava

ispunjenje nae elje. Time takoer daje naslutiti da onaj nebeski dom kojem je govorio nije neto od ovjeka odijeljeno, nego neto toprianja uz ovjeka. Ne kae se naime da se ovjek zaodijeva domom,nego odjeom, a kae se, naprotiv, da netko dom obitava. Jer on dakleto dvoje spaja rekavi: zaodjenuti se obitavalitem, pokazuje da jeono eljeno i neto to prianja uz ovjeka jer se zaodijeva, i neto to

ovjeka obuhvaa i premauje jer se u tom obitava. Sto je pak toeljeno, bit e jasno iz sljedeeg.

No, jer nije jednostavno kazao zaodjenuti se, nego povrh njegase zaodjenuti, izlae razlog dodajui: . . . dakako, ako se naemoobueni, ne goli;75 kao da kae: Kad bi se dua tako zaodjenulanebeskim obitavalitem te ne bi svukla obitavalite zemaljsko, stjecanjeonog nebeskog obitavalita bilo bi Odijevanje povrh neega'; ali, jer

treba da zemaljsko obitavalite svuemo zato da se zaodjenemo nebeskim, ne moe se to nazvati Odijevanje povrh neega', nego jedno

stavno odijevanje.Mogao bi dakle netko Apostola pitati: Zato si onda rekao:

'eznemo da se povrh njega zaodjenemo?' Na to on odgovara kaddodaje:7 6 Da, i mi koji smo u ovom atoru, tj. mi koji smo zaodjevenizemaljskim atorom kao prolaznim, a ne trajnim domom, stenjemooptereeni77 kao da se neto dogaa to prijei ispunjenje nae elje;jer, prema naravnoj elji, neemo da budemo svueni, tj. dasvuemo tjelesni ator, nego da se povrh njega zaodjenemo nebeskim

atorom da ivot iskapi to je smrtno,7S

tj. da u besmrtni ivotprijeemo ne okusivi smrti.

Mogao bi pak Apostola opet netko zapitati: Razumno je to

neemo da svuemo zemaljsko obitavalite jer nam je naravno, aliodakle nam to da se elimo zaodjenuti obitavalitem nebeskim? Na toon odgovara:7 9 Bog... on nas za to sazda, da eznemo za nebeskim.A kako to u nama ini, pokazuje kad dodaje: On nam dade zalogDuha. Doista, po Duhu smo Svetom, kojega smo primili od Boga,

sigurni da emo dospjeti u nebesko obitavalite, kao kad po zalogunatrag dobijemo dug. A ta sigurnost potie nau elju za nebeskimobitavalitgm.

Tako dakle: u nama su dvije elje: jedna naravna, da ne napustimo

zemaljsko obitavalite, a druga milosna, da dospijemo u nebeskoobitavalite. No te dvije elje ne mogu se ujedno ispuniti jer ne moemo

75Ibid., r. 3.

76lbid., r. 4.

77 lbid., r. 4.78

lbid.79

lbid., r. 5.

247


24/30

dospjeti u nebesko obitavalite ako ne napustimo zemaljsko. Stoga

s vrstim pouzdanjem i odvanou dajemo prednost elji milosti pred

eljom naravi, tako da hoemo napustiti zemaljsko obitavalite i stii

u nebesko. I to je ono to (Apostol) dodaje: 8 0 Uvijek smo stoga puni

pouzdanja, makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospo

dina. Ta u vjeri bodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja

i najradije bismo se iselili od tijela i naselili kod Gospodina. Tu nam

postaje jasno da je to propadljivo tijelo prije zazvao zemaljskim

domom i atorom; to tijelo je kao neka odjea due.

Takoer postaje jasno to je prije rekao: dom nerukotvoren,

vjean, na nebesima: to je sam Bog, u koji se ljudi zaodijevaju ili

takoer u kome obitavaju dok su u njegovoj nazonosti po gledanju, tj.

gledajui ga kakav jest; iseljeni su pak od njega kada vjerom dre to

jo ne vide. Sveti dakle ele biti iseljeni od tijela, tj. da se njihove due

smru odijele od tjelesa, za to da bi, tako iseljeni od tijela, bili nazoni

kod Gospodina. Oito je dakle da due svetih, osloboene od tjelesa,

stiu u nebesko obitavalite gledajui Boga. Dakle slava svetih dua,koja se sastoji u gledanju Boga, ne odlae se sve do dana Suda u koji

preuzimaju tijela.

To se takoer vidi po rijeima Apostola koji u Poslanici Filiplja-

nima kae:8 1 elja mije otii i s Kristom biti. Uzaludna bi pak bila ta

elja kad Pavao nakon raspada tijela ne bi odmah bio s Kristom, koji je

ipak u nebu. Dakle, due su svetih odmah poslije smrti u nebu. Takoer

je Gospodin na kriu jasno rekao raskajanom razbojniku;82 Danas

e biti sa mnom u raju; rijeju raj oznauje uivanje u slavi. Stoga nevalja vjerovati da Krist, glede slave dua sve do preuzimanja tjelesa,

odlae dati nagradu svojim vjernima. Dakle Gospodnje rijei:83 U

kui Oca mojega ima mnogo stanova odnose se na razlike u nagra

dama kojima Bog nagrauje svete u nebeskom blaenstvu, dakle ne na

one izvan kue, nego u samoj kui.

Poto smo sve to vidjeli, ini se dosljednim da ima istilite dua

poslije smrti. Doista, iz mnogih mjesta u Svetom pismu oito se vidi da

u onu nebesku slavu nitko ne moe doi s ljagom. Kae se naimeu Knjizi mudrost?4 udionitvovanju u boanskoj mudrosti, da jeist odvir slave Svemogueg; zato je nita neisto ne moe oskvrnuti.

Nebeska se pak srea sastoji u savrenom udionitvovanju u mudrosti,po kojem emo gledati Boga u lice. Prema tome, oni koji su doli do togblaenstva treba da su sasvim bez ljage. Isto se jasnije nalazi kod

80Ibid., r. 6.

81

Fil1, 23.82 Lk23, 43.83

Iv 14, 2.84

Mudr 7, 25.

248


25/30


26/30

cijela Crkva,9 3 doista, moli za vjerne mrtve. Oito je pak da ne moli za

one koji su u paklu, jer u paklu nema nikakvog otkupljenja. A niti za

one koji su ve stekli nebesku slavu, jer su ve stigli do cilja. Preostaje

dakle da poslije ovoga ivota postoje neke vremenite i oisne kazne, pa

Crkva moli da one budu otputene.

Eto zato takoer Apostol u Poslanici Korinanima94 kae: Kakvo

je ije djelo, oganj e iskuati. Ostane li djelo, onaj tko ga je nazidao,

primit e plau. Izgori li ije djelo, taj e tetovati; ipak, on e se spasiti,

ali kao kroz oganj. To se ne moe razumjeti paklenom ognju, jer

koji trpe u tom ognju, oni se ne spaavaju. Treba dakle da se to shvati

nekom ognju koji isti.

Netko, dakako, moe rei da to treba razumjeti ognju koji e.

prethoditi Suevu pojavku jer se kae:9 5 Dan Gospodnji e pokazati

jer e se u ognju oitovati. A dan Gospodnji je dan njegova konanog

dolaska, kao to kae Apostol u Prvoj poslanici Solunjanima:96 Dan

Gospodnji dolazi ba kao kradljivac u noi.

No treba drati na pameti da kao to se dan Suda naziva danom

Gospodnjim, jer je to dan njegova dolaska za opi sud cijelom svijetu,

tako da se dan smrti svakog pojedinca naziva danom Gospodnjim, jer

se kae da Krist u asu smrti dolazi svakom pojedincu da ga nagradi ili

osudi. Stoga glede nagrade dobrih on kae, u Evanelju po Ivanu,97

svojim uenicima: Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno u

doi i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja. Glede pak osude zlih

kae se u Otkrivenju:9* Obrati se i ini prva djela. Inae dolazim

k tebi i uklonit u tvoj svijenjak s mjesta njegova. Dan Gospodnjidakle u koji e doi za opi sud, oitovat e se ognjem koji e prethoditi

Suevu pojavku. U taj dan e odbaeni biti povueni u vjenu muku,

a ivi koji e biti zateeni u ivotu, bit e oieni. Meutim, i dan

Gospodnji u koji Gospodin svakog pojedinca sudi u asu njegove smrti,

takoer e se oitovati ognjem koji isti dobre, a bezbone osuuje.

Tako je dakle jasno da poslije smrti istilite postoji.

93 Tako AUGUSTINUS, De cura pro mortuis, . 1 {PL 40, 592).94

1 Kor 3, 13-15.95

Ibid., r. 13.9ft 2 Sol5, 2.97

lv 14, 3.98

Otk 2, 5.

250


27/30

Poglavlje 10.

Boje predodreenje ne namee nunost ljudskim inima.Kako treba postupati u ovom pitanju"

Konano, sada ostaje promotriti da li se boanskom preduredbom

ili predodredenjem namee nunost ljudskim inima. U tom pitanju

treba postupati oprezno, tako da se i obrani istina i izbjegne zabluda

neistine. Pogreno je naime rei da ljudski ini i dogaaji nisu podloni

Bojem predznanju i ureenju. No nije manje pogreno rei da se zbog

Bojeg predznanja i ureenja namee nunost ljudskim inima. Tako bi

se naime dokinula sloboda odluke, smislenost savjetovanja, korisnost

zakona, briga da se radi dobro te pravednost u kanjavanju i nagra

ivanju.10 0

Prema tome, treba imati na pameti da Bog ima znanje stvarima

drukije nego ovjek. ovjek je naime podvrgnut vremenu i zato stvari

spoznaje u vremenu: neke gleda kao sadanje, nekih se sjea kao

prolih, a neke predvia kao budue. No Bog je vii od toka vremena

i njegovo je postojanje vjeno, pa stoga njegova spoznaja nije vremen

ska, nego vjena.

Vjenost se odnosi spram vremena kao nedjeljivo spram neprekinu

tog. U vremenu se naime nalaze razni dijelovi koji slijede jedan za

drugim, tako da je jedan prije a drugi poslije; kao to se u crti nalaze

razni dijelovi meusobno rasporeeni po poloaju. No vjenost nema

prije i poslije, jer u vjenim stvarima nema promjene. 10 1 I tako je

vjenost cijela zajedno,10 2

kao to ni toka nema dijelova poloajemrazliitih.

Toka se pak moe spram crte odnositi dvojako: na jedan nain

kao obuhvaena unutar crte, bilo da je na poetku ili u sredini ili na

kraju; na drugi nain kao neto to postoji izvan crte. Prema tome,

toka koja postoji unutar crte, ne moe biti prisutna u svim dijelovima

crte, nego je nuno da u raznim dijelovima budu razne toke. Meutim,

kad je rije toki koja je izvan crte, nema zapreke da se ona ne odnosi

na sve dijelove crte jednako. To se vidi kod kruga, ije je sredite neto

nedjeljivo te se jednako odnosi na sve dijelove krunice, i svi su mu

dijelovi na neki nain prisutni, premda jedan od njih nije prisutan

u drugome.

Toki koja je ukljuena u crti slian je trenutak koji je dovretak

" Usp. SCG, III, pogl. 72, 73 , 94 ; Suma teoi, I, q. 14, a. 13 1 q. 22 , a. 4.1 0 0

Usp. SCG, III, pogl. 73, stavak Adhuc (u hrv. prijevodu stavak Provi dnost).

"" Usp. SCG, I, pogl. 66, toka 6.10 2

U sp. A. M . T . B O E T H I U S , De consolatione philosophiae, p ro sa 6 (PL 6 3 , 8 5 8 A - 8 5 9

B: Aeternitas igitur est interminabilis vitae tota simul et perfecta possessio. (Vjenost je dakle

u jedan mah cijelo i savreno posjedovanje beskrajnog ivota.)

251


28/30

vremena. On, dakako, nije prisutan u svim dijelovima vremena, nego

su u raznim dijelovima vremena razni trenuci. Meutim toki koja je

izvan crte, tj. sreditu, na neki je nain slina vjenost, koja je jedno

stavna i nedjeljiva, pa stoga obuhvaa cijeli tijek vremena, i svaki joj je

dio vremena jednako prisutan, premda jedan dio vremena slijedi za

drugim.

Prema tome, na taj nain Bog, koji s visine vjenosti promatra sve,

cijeli tijek vremena i sve to se u vremenu dogaa, uvijek gleda kao

prisutno. Dakle, kao to je kad vidim da Sokrat 1 0 3 sjedi, moja spoznaja

nepogreiva i sigurna, a ipak se time Sokratu ne namee nikakva

nunost da sjedi, tako Bog, koji sve to je nama ili prolo ili sadanje ili

budue, gleda kao sadanje, ima tome nepogreivu i sigurnu spo

znaju, ipak tako da se moebitnim stvarima i dogaajima (contingenti-

bus) ne namee nikakva nunost da postoje ili da se dogode.

Imamo primjer za to kad usporedimo tijek vremena s cestovnimprolazom. 10 4 Ako je naime tko na cesti kuda prolaze mnogi, on vidi

one koji su pred njim, ali one koji dolaze za njim, ne moe sa

sigurnou spoznati. Meutim, ako je netko na uzviici odakle moe

promatrati cijelu cestu, on ujedno vidi sve koji prolaze cestom. Prema

tome, i ovjek koji je u vremenu, ne moe ujedno vidjeti cijeli tijek

vremena, nego vidi samo ono to se pred njim dogaa, tj. sadanje

stvari i neto od prolih; ali ono to e doi, to ne moe sa sigurnou

znati. Bog pak s visine svoje vjenosti sa sigurnou kao sadanje vidi

sve stvari koje se dogaaju kroz cijeli tijek vremena, a da pritom ne

namee nunost moebitnim stvarima ili dogaajima.

Kao to pak Boje znanje ne namee nunost moebitnim stvarima,

tako ni njegovo ureenje kojim providnosno ureuje sve stvari. On,

doista, tako ureuje stvari kao to ih vodi; njegovo ureenje naime ne

biva bezuspjeno, nego to u svojoj mudrosti uredi, to svojom silom

izvodi.

Sto se pak tie djelatnosti Boje sile, treba drati na pameti da

u svim biima radi i pojedina bia pokree na njihove ine na nain koji

odgovara svakom pojedinom biu. Tako neka bia na temelju Bojega

gibanja po nunosti vre svoje djelatnosti - kako se opaa u gibanjima

nebeskih tjelesa, a neka moebitno (nenuno, contingenter), ak kadto

u vlastitoj djelatnosti promauju kako se opaa u djelatnostima

1

U kritikom se izdanju ovdje nalazi Sortem, a malo kasnije Sorti, to su oito kratice za

Socratem i Socrati. U srednjem se vijeku uobiajilo upotrebljavati imena Sokrata ili Platona da se

oznai bilo koji konkretni ovjek. Nalazimo to ve kod Boetija ( 4 8 0 - 5 2 4 ) , Porfirija ( 2 3 2 - 3 0 5

i dr.)1114

U sp . S . T H O M A S , In libros Perihermeneiasexpositio, I, lec t. 1 4 , n. 19 (u : S . T H O M A E ,

Opera omnia, t. I, Romae, 188 2, str. 6 9 - 7 0 ) . (Takoer S. THO MAE AQUINAT1S, In Aristotelis

libros Peri hermeneias... expositio, Marietti, 195 5 , n. 194 , str. 73.)

252


29/30

propadljivih tjelesa. Npr. stablo je katkad sprijeeno da donese rod

a osjetilno bie da rodi. Tako dakle Boja mudrost ureduje stvari daono to je ureeno proizie na nain svojstven dotinim uzrocima.

ovjeku je pak prirodan nain da djeluje slobodno, ne prisiljen nekom

nunou, jer se razumske moi (sposobnosti) odnose na oprene

predmete. Prema tome, Bog tako ureuje ljudske ine da ipak ljudski

ini ne budu podloni nunosti, nego da proiziu iz slobodne odluke.

To je dakle ono to mi se zasada inilo potrebim napisati u vezi

s predloenim pitanjima. tome sam ipak drugdje10 5 pomnjivije

napisao.

U Sumi protiv pogana, kako je ve vie puta nagovijeteno.

253


30/30

toma akvinski - o razlozima vjere, odgovor antiohijskom pjevacu

Documents