Treće predavanje:

Problem postkolonijalizma i drugih disciplina: novi

historicizam, hibriditet, subalternost.

1. Pregled radova, metodoloških postavki i problema: novi historicizam vs. postkolonijalna teorija

• Odnos postkolonijalne kritike i novog historicizma. • Novi historicizam:

– Književni tekstovi nisu samo znakovi koji se ostvaruju odnosom praksi označavanja i označiteljskih praksi nego su dio šire zamišljena sustava cirkulacije društvene energije.

– Oni su proizvodi i posljedica određene kulturalne prakse i ideologije, odnosno sustava mitologema i ideologema ostvarenih unutar određenog kulturalnog polja.

– Povijest NIJE monumentalna, završena konačnost već je RADIKALNO otvorena transformacijama i prepisivanjima.

– Povijest je ‘povijest sadašnjosti’, uvijek je u stvaranju.– Važan utjecaj anglosaksonske arheologije: kao što su ‘druge kulture’

bile egzotični prostori, tako je to i povijesno dislocirana zajednica.– Svako ‘znanje’ o povijesti posredovano je tekstom. (Derrida: Svaka

prošlost posredovana je tekstom!)

2. Faucault, novi historicizam i devijantno mišljenje (otpor diskurzivnoj dominaciji)

• Novi historicizam i postkolonijalna kritika su ‘protivni’ establišmentu, implicitno uvijek liberarani i zastupaju osobne slobode, razliku, tj. ‘drugost’ u odnosu na vladajuću paradigmu.

• Istovremeno, novi historicizam bavi se istraživanjem moći represivne države koja utječe na najosobnije elemente intime pojedinca. Ne razmišlja o subalternom drugom (kao u postkolonijalizmu, rodnoj i spolnoj kritici)

• Foucault: diskurs nije samo način govora i pisanja nego i čitav ‘mentalni sklop’ pripadajuće ideologije. Nije pojedinačan i monolitan, već je vezan uz obitelj, vlast, odnos moći i cenzuru.

• Novi historicizam puno polaže na ‘kontrolu misli’ i činjenicu da ‘devijantno mišljenje’ može postati nezamislivo, isključeno, nepoželjno.

• Postaje ‘pomno čitanje’ neknjiževnih/književnih tekstova.

3. Postkolonijalizam kao ‘devijantna pozicija’ u odnosu na diskurzivnu dominaciju

• Ako tvrdimo da je velika književnost bezvremena, univerzalna i jedinstvena zanemarujemo kulturalne, društvene, regionalne i nacionalne razlike.

• Irska pozicija: postkolonijalna. Ponovo otkrivanje i čitanje povijesti.

• Postkolonijalni pisci pobuđuju i rekonstruiraju pred-kolonijalnu verziju vlastite nacije, odbijajući moderno i suvremeno zasićenje kolonijalnim statusom nacionalnog narativa.

• Suvremena situacija: postkolonijalni pisci anglo-keltske kolonizacije pišu na engleskom i žive u ‘prostoru između’ kolonijalne dominacije i naracije vlastite nacije.

• Jesu li hrvatska i bošnjačka pozicija postkolonijalne, neovisno o jeziku re/prezentacije?

4. Homi Bhabha: mjesto između

BHABHA (Nation and Narration):‘Postkolonijalna perspektiva nastala je iz kolonijalne percepcije zemalja Trećeg svijeta i diskursa ‘manjina’ unutar geopolitičkih razlika istoka i zapada, sjevera i juga. Oni su formulirali svoju viziju oko projekta kulturalne razlike, društvenog autoriteta i političke diskriminacije kako bi se razotkrili ambivalentni trenuci unutar ‘racionalnih’ komponenti projekta modernizma.

Riječ je o intervenciji ‘marginalnih snaga’ u projekt modernizma: progresa, homogenizacije, kulturalnog organizma, racionalizma’

Pozicija koja (metonimično – na razini susjednosti) obuhvaća drugog. ‘Not to frendly’ others, kao uporište drugosti.

5. Odnos kolonizatora i koloniziranog, moći i ne-moći

• Odgovor na pitanje postkolonijalizma na razini metodologije: kako se odnositi prema PRAVOJ drugosti, onoj koja je apsolutna, koja ima drugačije kulturalne vrijednosti i prioritete, koja je svedena pod nazivnik kolonijalizma i nema točaka prepletanja.

• Izopćavanje, marginaliziranje. Kad je počela kolonizacija?

• Kolonizirani i kolonizator: proces je zahvatio i jednog i drugog

• Proklizavanje identiteta i konstrukcija koja obuhvaća drugog. Ne neophodno nekog tko nam je naklonjen (v. Andrić Travnička hronika).

6. Orijent i Okcident – E. W. Said

• MODEL POSTKOLONIJALISTIČKE KRITIKE: Nastavljajući se na Foucaulta i Gramscija, Said potpuno mijenja predmet studija ne-zapadnih kultura i otvara područje koje danas zovemo postkolonijalna teorija.

• Koristeći britanske i francuske radove akademika, književne tekstove, političke traktate i novinarske tekstove, Said proučava kako je Zapad konstruirao Orijent.

• Zapad (Okcident): uvijek smatra da je univerzalna civilizacija, a ostali da su ‘nazadni’.

• Orijent: drugi u odnosu na zapad: rasa, etnicitet, vjera (spolna pripadnost, ideološka razlika – naknadno uspostavljene /ne/vrijednosti)

7. Hibriditet: apstrakcija i praksa

• Said: koncepti koloniziranog i kolonizatora su bitno odvojeni.• Bhabha: inzistira na interakciji, vidi utjecaj koji ide

dvosmjerno.• Odnos kolonizatora i koloniziranog vodi do fuzije kulturalnih

formi koji potvrđuje moć kolonizatorske prisutnosti. Hibridizacija kao princip interakcije.

• Hibriditet ‘intervenira u područje autoriteta ne samo tako da naznačuje nemogućnost ostvarivanja identiteta već predstavlja nepredvidivost njegove prisutnosti’

• Bhabha: apstrakcija. Marksisti i feministi su uvijek smatrali da ne može biti ‘općeg odnosa između koloniziranog i kolonizatora’.

• Said: propituje pitanje zapadne reprezentacije istoka.

8. Subalterna situacija • Treći odnos prema postkolonijalnoj teoriji: Gayatri Chakravorty

Spivak.• Unutar postkolonijalne situacije – razlika.• Said i Bhabha ignoriraju pitanje razlike, iskonske hendikepiranosti.• Said – rodno sljepilo. Bhabha: klasno sljepilo.• Spivak: marksistički odnos prema razlici, dekonstrukcijski pristup

tekstu i identitetu.• Inzistiranje na gubitku centra prema kojem se tekst naoko odnosi.• Subalternost koju je proizvela INTENCIJA TEKSTA. • Tri čitanja: Eco, Rorty, Culler (Preinterpretacija)

9. Prema zaključku

• Postkolonijalna istraživanja se koncentriraju na ideološki i politički utjecaj hegemonije Zapada na druge kulture, odnosno:– Na analizu kolonijalnog (imperijalnog) diskursa koji svoj

predmet konstruira tako da opravdava svoje osvajanje, vladavinu i administraciju pokorenog društva.

– Na poziciju subalternosti pojedinačnog subjekta iskazivanja koji govori iz perspektive drugosti (hegemonijski uvjetovane, rasne, rodne, klasne, spolne).

– Ne na proučava se stvarnost kao takve, već njezina diskurzivna reprezentacija.

10. Zaključak I.

• Ključne premise postkolonijalnog istraživanja koje su uvjetovane poststrukturalističkim i dekonstrukcijskim diskurzom su: – DISKURS (odnosno reprezentacija) ne odražava stvarnost, već je

konstruira prema određenoj ideologiji, odnosno zadanoj hegemoniji,– KOLONIJALNI DISKURS, koji se služi steretipima i shematima

mitologemske i ideologemske prirode lišava svoj predmet onoga što je izuzetno i posebno i nameće mu identitet koji sam oblikuje svojim narativom. Kolonizirani su prisiljeni da prihvate sliku koju konstruira kolonizator (subalterni su prisiljeni NAUČITI stvarnost koju konstruira pozicija moći i prihvatiti svoje mjesto u diskursu)

– EUROPSKI diskurs konstruira sliku drugih društava prema vlastitom političkom uzoru, opravdavajući vlastitu nadmoć i kolonizaciju.

11. Zaključak II.

– Zapadni diskurs teži supremaciji bijele kulturalne većine nad drugima (a to vrijedi i za dominaciju nad drugim oblicima subalternosti ), a time i VLASTITOG KANONA nad drugim idejama KANONSKIH VRIJEDNOSTI.

– Pozicija kanona u subalterni položaj stavlja sve interpretacijske prakse koje joj se odupiru (feminizam, rodnu kritiku, novohistoricističku pojedinačnost reprezentacije, homoseksualnu kritiku)

• Upravo je to razlog zašto se postkolonijalna istraživanja bave analizom stereotipa i predstava o kulturama i njihovim vrijednostima, nadovezujući se na istraživanja kulturalnih, imagoloških i novohistoricističkih istraživanja, ali s posebnim naglaskom na propitivanje pozicije subalternosti i suprotstavljanje MONOCENTRIZMU.

12. Kritika monocentrizma i perspektive (uvod)

• KRITIKA MONOCENTRIZMA I DRUGOST KAO KONCEPT:– Koristeći glavne postavke kulturalnih studija postkolonijalne

teorije slijede strategiju o konstruiranju značenja u kulturama PODREĐENIM:• IMPERIJALNIM CENTRIMA,• PREVLADAVAJUĆIM KULTURALNIM PARADIGMAMA,• HEGEMONIJAMA RELIGIJE, MEDIJA, OBRAZOVANJA I MASOVNE

KULTURE.– Kritika: povezana sa svijetom i postoji u njemu onoliko

koliko se suprotstavlja monocentrizmu, koncepciji koja zajedno s etnocentrizmom omogućava pojedinačnoj kulturi da se krije iza naročite vlasti određene vrijednosti nad drugim vrijednostima (Said).

13. Perspektive postkonijalne teorije u lokalnom okruženju

• Središnje pitanje vezano uz ZAPADNI KANON:– Kako se prilično mala grupa fiktivnih, rafiniranih, kanonskih

tekstova, zajedno s institucijama osnovanim za njihovo proučavanje (religijskim, akademskim, političkim) našla u središtu teorijske scene?

• PROBLEM KANONA:– U oporbi je svaka kultura obilježena imperijalnim

procesom kao druga, od vremena kolonizacije pa sve do danas.

– Postkolonijalna istraživanja odnose se prema svim tekstovima koji se suprotstavljaju procesu hegemonije.

14. Hrvatska književnost i postkolonijalna paradigma

• POSTKOLONIJALNA ISTRAŽIVANJA:– Bave se i obuhvaćaju praćenje diskurzivnih represija svih etničkih,

rodnih i religijskih manjina u strukturama zajednice.– Proučavanje ima PERSPEKTIVU ucijepiti se u dijakroniju nacionalnih

kanona i ispitati diskurzivno oblikovanje subalternih glasova (likova, pozicija pripovijedanja, agensa teksta) u povijesti nacionalne književnosti i interkulturalnoj interakciji sa susjednim i kolonizatorskim kulturama (Andrić, Krleža).

– Na taj način se mogu analizirati/interpretirati rasističke (nacionalističke) reprezentacije svakog društva i prividno nevine zavisnosti između perifernih kanona i kulturno dominantnog zapada!

– KLJUČ JE U INTERPRETACIJI (NACIONALNE) KULTURE I UVAŽAVANJU/SUPROTSTAVLJANJU HEGEMONIJI DISKURSA!