UVOD

Trgovina ljudima predstavlja vrbovanje, prevoz, transfer, pružanje utočišta i prihvat

osoba pomoću prijetnje, upotrebe sile ili drugih oblika prinude, otmice, prevare, zloupotrebe

vlasti ili položaja bespomoćnosti ili davanje ili primanje plaćanja ili sredstava da bi se

postigla privola osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom, u svrhu izrabljivanja. Trgovina

ljudima je za grupe ili pojedince koje se njome bave tzv. „posao budućnosti“ koji polako i

sigurno stavlja u drugi plan trgovinu narkoticima i ostalim nelegalnim poslovima. Zašto je to

tako, proizilazi iz činjenice da kokain, heroin, i druge vrste narkotika nakon prodaje se gube i

mogu se prodati samo jednom. Čovjek, žena ili dijete su u ovakvom „poslu“ sirovina koja se

više puta upotrebljava i eksploatiše kroz razne načine (prostitucija, prosjačenje, trgovina

organima, itd.). Procenjuje se da je godišnja dobit od eksploatacije žena kroz prostituciju veća

od 12 milijardi dolara. Žrtve preživljavaju teško psiho-fizičko nasilje koje može trajati

godinama po bilo kom obliku izvršenja.

Važeće zakonodavstvo i mehanizmi razvijeni u cilju suzbijanja trgovine ljudima

pokazali su se nedovoljnim bilo u sprečavanju ili suzbijanju problema, bilo u zaštiti ljudskih

prava žrtava trgovine. Otežavajuca okolnost je to sto u mnogim zemljama policija i pojedini

službenici vlade ignorišu, olakšavaju ili čak profitiraju od ovog vida kriminala. Velika

prepreka je to što nacionalnie vlade često ne tretiraju trgovinu ljudima kao ozbiljno kršenje

ljudskih prava. U većini zemalja destinacije, trgovini ljudima se prvenstveno pristupa kao

problemu ilegalne imigracije ili prostitucije. Strategija protiv trgovine ljudima često imaju

negativne poslijedice po trafikovane osobe, a ne po kriminalne mreže koje njima trguju. Žrtve

su te koje bivaju uhapšene i deportovane dok trgovci i dalje nekažnjeno rade. Malo žrtava – u

zemljama destinacije ili nakon povratka u svoju zemlju – dobija bilo kakvu dugoročniju

pomoć.

2. KARAKTERITIKE TRGOVINE LJUDIMA

Prema definiciji UN Protokola za prevenciju, suzbijanje, i kažnjavanje trgovine ljudima

posebno ženama i djecom koji dopunjuje Konvenciju protiv organizovanog međunarodnog

kriminala iz 2000-te godine termin „trgovina ljudima“ podrazumijeva regrutaciju, transport,

prevoz, smeštaj i prijem osoba putem prijetnje ili upotrebe sile, ili putem drugih oblika

prinude, otmice, obmane, prevare, zloupotrebe moći nad ranjivim osobama, zatim davanje ili

primanje novca, ili drugih vrsta naknada u cilju postizanja pristanka žrtve na odnos u kojem

jedna osoba ima kontrolu nad drugom, a sve u cilju eksploatacije.1 Eksploatacija

podrazumijeva najmanje sljedeće: eksploataciju drugih osoba u prostituciji ili u ostalim

oblicima seksualnog iskorištavanja, prinudni rad i pružanje usluga, ropstvo, ili ponašanje

nalik ropstvu, upotrebu ili odstranjivanje tijelesnih organa.

Ovako definisana „trgovina ljudima“ bi uključivala trgovinu u seksualne kao i u

neseksualne svrhe, i sve postupke u lancu, od početnog vrbovanja (ili otmice) trafikovane

osobe do krajnjeg cilja ili ishoda – eksploatacije žrtvine ličnosti ili rada. Iako su pitanja

krijumčarenja ilegalnih migranata i radnih uslova radnika migranata usko povezana sa

trafikingom i, takođe, predstavljaju značajan problem. Trgovina ženama se najčešće tretira

kao problem ilegalne migracije i krijumčarenja (od strane zakonodavstva) ili prostitucije (od

strane javnog mnjenja). Međutim, postoje suštinske razlike. Migracija podrazumijeva

pristanak osobe da ode iz zemlje. Migracija je dobrovoljna. Međutim, migracija ne

podrazumijeva prevaru, prisilu, eksploataciju i nasilje. Krijumčarenje podrazumijeva

ilegalan ulazak u zemlju, sto jeste kriminal protiv države, ali ne i kriminal protiv osobe, jer

postoji pristanak osobe da na taj nacin migrira. Bitno je naglasiti razliku između prostitucije i

trgovine ženama. Prostitucija može biti uz pristanak, dok se trgovina ženama odnosi prije

svega na prinudnu prostitituciju (koja podrazumijeva ograničeno kretanje; oduzimanje

dokumenata ; nametanje broja klijenata; fizičko i psihičko zlostavljanje) i kupovinu/prodaju

osobe, bez njenog znanja i pristanka.

1 Konvencija ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, preuzeto 11.12.2013.godine

sa:

http://paragraf.rs/propisi_download/zakon_o_potvrdjivanju_konvencije_ujedinjenih_nacija_protiv_transnacional

nog_organizovanog.pdf.

Čak i onda kada lice zna da će se baviti prostitucijom, ono nije upoznato sa uslovima

rada i života, i nema nikakvu kontrolu nad onim što mu se dešava. Trgovina ljudima

predstavlja kriminal protiv individue. Podrazumijeva prinudan rad (u kući, u seks-industriji,

prinudan brak, prosjačenje, učestvovanje u kriminalnim aktivnostima). Kod trgovine ženama

bitno je da li osoba završi prinudno u nekom poslu ili braku, a ne način na koji je osoba došla

u datu situaciju. Čitav proces može početi dobrovoljnom migracijom ili krijumčarenjem, a da

za posljedicu ima trgovinu ljudima. To nam govori koliko su tri pojave povezane. Bitan

element trgovine ljudima je dug koji osoba ima prema trgovcu, iz čega proizilaze ucjene koje

trgovci koriste kao sredstvo kontrole. Prvobitni dug (nastao usled plaćenih troškova

putovanja, nabavljanja dokumenata podmićivanja, transporta, honorara za agenciju,

'“prodajne cijene“ žrtve) vremenom se nagomilava (jer se dodaje kamata, troškovi života i

proizvoljne „kazne“ za neposlušnost). Trafikovana osoba ne može da se vrati kući dok taj dug

ne otplati, a često se dešava da se taj dug „prodaje“ zajedno sa žrtvom drugom trgovcu.

Sam proces trgovine ljudima počinje vrbovanjem potencijalnih žrtava. Najčešće se to

postiže slanjem mail-ova putem interneta, postavljanjem raznih privlačnih poslovnih ponuda

za rad u inostranstvu, organizovanjem modnih revija od strane, navodno, uglednih agencija,

„startovanjem“ u raznim noćnim klubovima, diskotekama, i tako dalje. Profil potencijalne

žrtve nije precizno određen, mada su najčešće žrtve mahom žene i djevojke između 15 i 25

godina starosti. Njima prilaze mlađi muškarci koji izgledaju kao sofisticirani, uspješni

poslovni ljudi, koji žrtvama govore baš ono što žele da čuju: obećavaju bolji posao, bolju

egzistenciju, postizanje velike zarade uz minimalan rad, i sl. Nakon prihvatanja ponude,

potencijalne žrtve odlaze na mjesto odredišta sa velikim ushićenjem, a dolaze sa

otrežnjenjem, koje im prezentuje surovu realnost: da je postala žrtva. Od tog momenta nastaje

njihov životni sunovrat, i spoznaja onih stvari za koje su mislili da se njima nikada neće

dogoditi. Postaju robovi svojih tlačitelja, i najčešće završavaju kao prostitutke u raznim

noćnim klubovima po svijetu, ili kao „ljudska sirovina“ za prodaju organa. Naravno, svako

suprotstavljanje svojim „šefovima“ završava maltretiranjem, prijetnjama, i uništavanjem

svake pomisli da je bijeg moguć. Žrtve mogu, kao i svaka druga roba, biti preprodavane

nekoliko puta raznim bordelima ili bandama u različitim gradovima ili državama, ili pak ostati

u okvirima jednog lanca i biti upućivane na nova seksualna tržišta (Bjelajac, 2008: 46) Pored

žena, u zadnjih nekoliko godina u porastu je vrbovanje muškaraca i djece. Muškarci

završavaju kao radnici bez ikakve naknade u raznim zemljama svijeta, ili služe kao roba za

trgovinu organima. Djeca, trgovcima ljudima, služe za prosjačenje, trgovinu organima, i bez

ikakvog ustručavanja ih koriste za seksualnu eksploataciju. Opravdanje „klijenata“ je manja

mogućnost polne zaraze u odnosima sa decom (Bjelajac, 2008: 47).

Žrtve trgovine ljudima su najčešće neobrazovani ljudi koji nepoznaju jezike. Sa druge

strane, trgovci ljudima su najčešće obrazovani ljudi koji svoj posao shvataju na ozbiljan i

profesionalan način, i da bi održali red i disciplinu na željenom nivou, ne ustručavaju se da

primenjuju ekstremne oblike nasilja (Bjelajac, 2008: 47).

2. 1. Faze u procesu trgovine ljudima

Trgovci ljudima djeluju na više različitih nivoa i to od individualaca koji obavljaju

inkriminisanu djelatnost na užem polju djelovanja do transnacionalnih organizovanih mreža.

Velike organizovane kriminalne mreže kontrolišu svaku fazu trgovine ljudima i polje

djelovanja im je mnogo šire u odnosu na polje djelovanja neformalnih mreža. Faze u procesu

trgovine ljudima su (Mijalković, 2006: 115-120):

1. Faza „porijekla“-regrutacije koja se ostvaruje putem lažnih obećanja da će žrtva

legalno emigrirati u stranu zemlju, zatim putem lažnih obećanja o regularnom zaposlenju,

putem lažnih bračnih ponuda i na kraju putem otmice. Odvija se u zemlji porijekla i

karakteriše je organizovanje kriminalne grupe sa adekvatnom strukturom, stvaranje

kriminalačkog plana i regrutacija budućih žrtava. Regrutovanje podrazumijeva skup metoda,

postupaka i sredstava čijom se pojedinačnom ili kombinovanom primjenom određeno lice

uvlači u mrežu trgovine ljudima.

2. Faza tranzita ili transporta slijedi nakon faze regrutacije i uključuje prolazak kroz

više mijesta kako u okviru jedne zemlje tako i u inostranstvu prije dolaska do konačnog

odredišta. Žrtva je izložena fizičkom i psihičkom zlostavljanju u vrijeme putovanja. Neke od

njih prelaze granicu bez ispravne dokumentacije, dok se drugim žrtvama oduzima pasoš koji

se nalazi kod trgovca ljudima i čini ih potpuno zavisnim od trafikanta. Može se realizovati od

strane kriminalne grupe ili u „sopstvenoj režiji“ žrtve, pri cemu je ona u obavezi da u

određeno vrijeme dođe na dogovoreno mjesto.

3. Faza ,,destinacije“-eksploatacije realizuje se u zemlji destinacije gdje žrtve žive u

nehumanim uslovima, rade u seks industriji sa iscrpljujućim radnim vremenom ili su

angažovane da rade kao posluga ili radnice u fabrici za malu ili nikakvu novčanu nadoknadu.

Prijetnja odmazdom protiv njih i njihovih porodica i nedostatak važećih dokumenata vrlo

često su razlozi zašto mnoge žrtve ne traže pomoć.

4. Faza ,,eliminacije“-posljednja faza koja podrazumijeva prestanak njihove

eksploatacije. Do eliminacije žrtve može doći na više načina: bjekstvom žrtve, samootkupom

ili otkupom od članova porodice, puštanjem na slobodu, potkazivanjem policiji od strane

kriminalnih grupa da ilegalno borave u zemlji, oslobađanjem od strane subjekta bezbjednosti,

prirodnom smrću, samoubistvom ili ubistvom žrtve.

2. 2. Uzroci trgovine ljudima

Ekonomski faktori

Većinu siromašne populacije u svijetu čine žene. Njihov broj se povećava

neproporcionalno broju siromašnih muškaraca. Žene su takođe suočene sa diskriminacijom

koja ograničava njihove mogućnosti zaposljenja. Obično su poslednje koje se zapošljavaju a

prve koje ostaju bez posla. Ovakva situacija navodi mnoge žene da traže posao u inostranstvu,

što ih čini pogodnim metama za eksploataciju.

Loš ekonomski status žene izrazitiji je u zemljama u tranziciji. Sve zemlje u centralnoj i

istočnoj Evropi prolaze kroz komplikovane političke i ekonomske procese otkako su prešle sa

centralizovane ekonomije na sistem slobodnih tržišta. Tranzicija je imala negativan uticaj na

žene što je uticalo na gubitak nekih socijalnih programa koji su postojali u prošlosti - nivo

ekonomske samostalnosti žena je opao.

Drugi Svjetski rat podijelio je Evropu na dva dijela, izolovane jedan od drugog - Istočni

i Zapadni blok. Nedostatak komunikacije i nemogućnost ljudi da slobodno putuju omogućili

su komunističkoj propagandi da stvore mit o Zapadu kao paklu na zemlji. U isto vrijeme, kao

reakcija na zvaničnu propagandu, nastao je mit o zapadu kao o raju na zemlji. Nedostatak

informacija i dalje hrani mit o zapadu - idealizovanom zabranjenom voću, gdje vladaju sreća,

napredak i sloboda. 10 godina nakon pada gvozdene zastave žrtve trafikinga trpe posljedice

podjele Evrope - napuštaju svoje zemlje nadajući se da će stići u „raj“, a zapravo odlaze kao

roba trgovine ljudima.

Dugo vremena institucije su poricale samo njegovo postojanje. Pod pritiskom zapadnih

partnera u procesu integracija Evrope i pojedinih nevladinih organizacija unutar zemlje,

političari su počeli da prepoznaju problem. Nažalost, post - komunistička društva imaju

poteškoće u prevazilaženju deformacija komunizma i patrijahalnog društva.

Psihološki uslovi takođe ne pomažu sprječavanju trgovine ljudima. Nedostatak

zakonskih regulativa i struktura države koja je u stanju haosa stvaraju plodno tlo za

profitabilne kriminalne aktivnosti.

Trgovina ženama pokazala se kao unosan posao koji je postao bitan izvor prihoda za

aktere organizovanog kriminala. Trafikanti profitiraju od prodaje žrtava trgovine, ali ih takođe

direktno eksploatišu. Naplaćuju ženama po povećanim cijenama posredovanje u nalaženju

posla, putnu dokumentaciju, transport, smještaj, hranu i sporedne troškove. Da bi uvećali

profite, žene drže u lošim uslovima. Često se od trafikovanih žena kada hoće svoje pasoše

nazad traži da ih otkupe (Rakočević, 2007: 320-322).

Polna diskriminacija

Polna diskriminacija je glavni razlog zbog koga žene čine većinu osoba koje su žrtve

trafikinga. Ogleda se u niskom statusu žena, posebno u zemljama u razvoju, očekivanjem od

žena da ispune unaprijed određene uloge u porodici i društvu, da samostalno vaspitavaju

djecu, u nedostatku obrazovanja za djevojke, komercijalizaciji njene seksualnosti,

diskriminacije u društvenom i političkom životu zemlje, religijskim i kulturnim običajima.

Seksizam je ugrađen u sve strukture tržišta rada i prilika za zapošljenje (Rakočević, 2007:

320-322).

Potražnja za pružanjem seksualnih usluga od strane žena

Žene se u svrhe komercijalne seks industrije prebacuju uglavnom u zemlje u kojima su

prostitucija i drugi oblici pružanja seksualnih usluga legalni ili se tolerišu. Trgovina ženama i

djecom direktno je vezana za postojanje legalnih, polulegalnih i nelegalnih seks tržišta, koji su

direktno povezani sa činjenicom da postoje ljudi koji su spremni da plate za seks. Anti -

trafiking inicijative u Evropi rijetko zahtijevaju od policije da ispita „potraživače“. Očigledno

je da kad ne bi bilo muškaraca koji kupuju seks ne bi bilo osnove za trafiking i seksualnu

eksploataciju žena (Rakočević, 2007: 320-322).

Porodično nasilje

Porodično nasilje je jedan od najrasprostranjenijih oblika kršenja ženskih prava. Zbog

ograničenih pravnih mehanizama i podrške za zlostavljanje žena u mnogim društvima žene

često ne nalaze izlaz iz nasilne situacije. Zbog toga su žene u velikom riziku da postanu žrtve

trafikinga kada traže posao u inostranstvu da bi napustile nasilnika. Domaće nasilje svakako

jeste ključni faktor koji utiče na odluku žene da napusti dom i potraži zaposljenje.

Žene koje nemaju načina da napuste nasilnu vezu mogu se obratiti službama za

zapošljenje, agencijama za sklapanje poznanstava. Nažalost, većina njih ne zna da je to samo

paravan za mračan svijet obmane i zlostavljanja iz kojeg malo njih izađe (Rakočević, 2007:

320-322).

Organizovani kriminal

Lanci organizovanog kriminala protežu se kroz čitavu centralu i istočnu Evropu i

Zajednicu nezavisnih država i povezani su sa lancima organizovanog kriminala širom svijeta.

Organizovani kriminal u regionu uključuje aktivnosti kao što su pranje novca, reketiranje,

iznuđivanje, podmićivanje policajaca, trgovinu narkoticima i oružjem i trgovinu ženama i

djecom. U toku poslednjih dekada, krijumčarenje i trafiking postali su glavna aktivnost i izvor

prihoda kriminalnih organizacija.

Centar za internacionalnu prevenciju kriminala takođe naglašava da je razvoj efektnih

anti-trafiking strategija, na nacionalnom kao i na internacionalnom nivou, spriječen

nedostatkom podataka o rasprostranjenosti i elementima umiješanosti organizovanog

kriminala u trafiking. Činjenica da kriminalne organizacije vrbuju žene krijući se iza legalnih

poslova, na primjer iza novinskih oglasa, putničkih agencija ili viza servisa, otežava

pronalaženje ljudi koji upravljaju ovim poslom. Takođe, lokalni vrbovnici često su poznanici

ili čak članovi porodice, koji imaju malo informacija o strukturi veće kriminalne organizacije.

Zbog ovakvih teškoća u pronalaženju visokih kriminalaca, najčešće se optužnice podižu

protiv „manjih“ trafikanata.

Korumpirane vlasti nesumnjivo u velikoj mjeri olakšavaju proces trafikinga.

Trafikovane žene prijavile su visok nivo umiješanosti predstavnika vlasti i njihovih saradnika

u trgovinu ženama. Pored toga što u nekim slučajevima direktno profitiraju od trgovine

ženama, zvaničnici takođe primaju mito od trafikanata u zamjenu za obezbjeđivanje

neometanog prelaska granice. Policajci su česti posjetioci bordela i oni upozoravaju vlasnike

kada im prijeti opasnost od racije. Takođe je bilo slučajeva kada je trafikovanu ženu koja je

uspjala da pobjegne iz bordela korumpirani policajac vratio iz policijske stanice vlasniku.

Vladi mogu nedostajati zakonske mjere koje regulišu trafiking ili pak, postojeće

regulacije mogu biti zastarjele i samim tim bez odgovarajućeg efekta u rješavanju ovog

problema. Borba protiv organizovanog kriminala zahtijeva sofisticiranu istragu, monitoring i

istražne procedure kao i konstantnu saradnju sa kolegama iz drugih zemalja. Takođe, mnoge

zemlje nisu usvojile nacionalne politike koje koordiniraju rad raznih branši koje se bave

trafikingom, posebno one u vezi sa primjenom zakona, imigracijom i Centrima za socijalno

staranje (Brkić i sar. 2007: 354-257).

Zone ratnog konflikta

U ovakvim situacijama, žene su u opasnosti seksualnog zlostavljanja i prinude na rad.

Prisiljeni su da napuste domovinu da bi preživjeli ili da bi uspjeli da prehrane svoju porodicu.

U nedostatku legalnih sredstava za migraciju oni lako padaju u ruke trafikanata. Stacioniranje

vojnih trupa često je praćeno porastom industrije seksa. Ovo je bio slučaj u svim ratovima

širom svijeta. Žrtve trafikinga dovode se u bordel koji služe specijalno vojnim jedinicama. U

decembru 2001. internacionalni mediji izvještavali su o istraživanju Ujedinjenih nacija da li

su članovi jedinice internacionalne policije Ujedinjenih nacija (IPTF) U Bosni direktno

učestvovali u trafikingu žena radi seksualnog iskorišćavanja (Brkić i sar. 2007: 354-257).

Religiozni i kulturni običaji

Kulturni i tradicionalni običaji jasno pokazuju kako trafiking i ropstvo mogu biti

institucializovani i društveno prihvaćeni kao normalni društveni običaji. Takvi su na primjer

običaji poklanjanja kćerki budućim muževima bez njihovog pristanka. Trokosi je kulturni

običaj u Gani koji je tradicionalni oblik ropstva. „Trokosi“ znači „rob Božanstva“. Porodica

postaje obavezna da poklono tokosi svešteniku kada neki njen član izvrši krivično djelo ili

kada neka nesreća zadesi porodicu, kao što je iznenadna smrt. Porodica daje žensko dijete -

djevicu u svetilište gdje djevojčica pripada svešteniku. Ona je primorana da ostatak svog

života provede u svetilištu, brinući se o domaćinstvu i pružajući seksualne usluge bez ikakve

naknade. Često se desi da više djevojčica pripadne istom svešteniku, tako da on ima „harem“

djevojaka. U slučaju da odbiju seks, odu od sveštenika bez dozvole, zakasne ili pobjegnu

bivaju kažnjene bičevanjem ili gladovanjem (Brkić i sar. 2007: 354-257).

2. 3. Karakteristike trafikanata

Trafikant je svako fizičko ili pravno lice koje izvrši, učestvuje u vrbovanju, transportu,

prodaji ili kupovini ljudi. Prema Ujedinjenim Nacijama, svi trafikeri se mogu klasifikovati

kao regruteri ili vrbovnici.prevoznici, kontrolori žrtava, oni koji vrše transfer i/ili održavaju

lica u eksploatatorskom položaju,oni koji su umiješani u kriminal u vezi s tim i oni koji

profitiraju bilo direktno ili indirektno od trgovine ljudima, pojedinih njenih oblika ili srodnih

prekršaja (Mijalković, 2006: 115-120).

Nerijetko su aktivni ili bivši pripadnici policije i vojske, čak i članovi međunarodnih

organizacija i mirovnih misija aktuelni pripadnici takvih kriminalnih grupa. Zatim, razna

pravna lica, legalno registrovane firme i pojedinci često se stavljaju u funkciji organizovanja

ilegalnih migracija.

U većini zvaničnih izvještaja vladinih i nevladinih organizacija navodi se da su trgovci

ljudima zapravo male grupe sa „labavom“ strukturom. Trgovinu najčešće realizuju

međunarodne kriminalne organizacije. U ilegalnom prelasku državne granice učestvuje

prosječno do dvadeset učesnika sa različitim zadacima. Učesnici su pretežno iste narodnosti

kao i krijumčarene žrtve. Prema izvještaju lnterpola, u Evropi je aktivno više od sto takvih

grupa, od labavo do čvršće organizovanih.

Osnovne karakteristike su dobra organizovanost i dobro razvijeni mehanizmi njihovog

djelovanja. Veoma često se iza šarenih reklama, privlačnih poslovnih oglasa, ponuda braka

kriju trgovci ljudskim bićima. Obično se žrtvama nudi specifična usluga kao što je prevoz za

prelaz granice. U graničnim područjima ovaj tip biznisa posebno vode vlasnici kamiona ili

čamaca. Na drugom kraju skale postoje velike mreže krijumčara koji imaju kontakte po

cijelom svijetu, uključujući obezbjeđivanje lažne dokumentacije, smještaja, pa čak i obuke o

tome kako tražiti azil i izbjegavati granične kontrole. Pasoše im oduzimaju tzv. agenti i

poslodavci pod izgovorom lakšeg prebacivanja preko granice ili dobijanja radne dozvole.

Kada se nađu u nepoznatom okruženju, bez prijatelja, bez novca, bez znanja jezika, pravne

regulatve, tek tada postaju zavisni o agentima, ranjivi i pogodni za iskorišćavanje u nesigurnoj

i nepoznatoj okolini zbog potrebe za zaradom radi izdržavanja sebe kao i zbog vraćanja

dugova koji su im nametnuli trafikanti. Na taj se način zaštita pretvara u zatvaranje u

zabačenim kućama, ribarskim čamcima i ogleda se u organizivanoj kriminalnoj aktivnosti,

prisilnim seksualnim uslugama i drugim oblicima zlostavljanja (Mijalković, 2006: 115-120).

3. KRIVIČNOPRAVNO ODREĐENJE TRGOVINE LJUDIMA

Objekt zaštite krivičnog djela trgovine ljudima su osnovna ljudska prava i slobode:

sloboda od mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, sloboda od

ropstva, sluganstva, prinudnog ili obveznog rada, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti,

sloboda kretanja, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Stoga bi

bilo primjerenije da je krivično djelo trgovine ljudima svrstano u grupu krivičnih djela protiv

sloboda i prava čovjeka. Njegovo svrstavanje u grupu krivičnih djela protiv vrijednosti

zaštićenih međunarodnim pravom ima opravdanja utoliko što su osnovna ljudska prava i

slobode predmet brojnih međunarodnih pravnih instrumenata i, u tom smislu, vrijednosti

zaštićene međunarodnim pravom (Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 610).

Krivično djelo trgovine ljudima u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine2 koncipirano

je u skladu sa pojmom trgovine ljudima određenim u članu 3. Protokola za sprječavanje,

zaustavljanje i kažnjavanje trgovine ljudima, naročito ženama i djecom, kojim se dopunjuje

Konvencija UN protiv transnacionalnog organizovanog kriminala3 i, prema kojem, „trgovina

ljudima“ znači regrutiranje, transport, transfer, skrivanje/pružanje utočišta ili prihvat osoba,

putem prijetnje ili upotrebom sile ili drugih oblika prinude, otmice, prevare, obmanjivanja,

zloupotrebe vlasti ili stanja ugroženosti, davanja ili primanja novca ili beneficija za dobijanje

pristanka osobe koja ima kontrolu nad nekom drugom osobom, u svrhu eksploatacije.

Protokolom je, takođe, određeno da eksploatacija uključuje, u najmanjoj mjeri, iskorišćavanje

prostitucije drugih ili druge oblike seksualnog iskorišćavanja, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili

praksu sličnu ropstvu, pokornost ili uzimanje organa. Ako je upotrijebljeno neko od

navedenih sredstava, pristanak žrtve trgovine ljudima na namjeravanu eksploataciju je

irelevantan. Protokolom je određeno i da će se regrutiranje, transport, transfer, skrivanje ili

prihvat djeteta radi eksploatacije smatrat trgovinom ljudima čak kad ne uključuje nijedno od

2 Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 55/06, 32/07, 8/10);3 Konvencija UN protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, zajedno sa dva protokola koja je dopunjuju:

Protokolom protiv krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i vazdušnim putem i Protokolom za

sprječavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine ljudima, naročito ženama i djecom,Usvojena je 15.12.2000.

Predsjedništvo BiH je odluku o ratifikaciji Konvencije i Protokola donijelo 5.2.2002. godine. Konvencija i

Protokoli su objavljeni u „Službenom glasniku BiH“ – Međunarodni ugovori, br. 3/2002.

navedenih sredstava, pri čemu se djetetom smatra svaka osoba ispod osamnaest godina

starosti.

Članom 5. Protokola za sprječavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine ljudima,

naročito ženama i djecom, države članice su se obavezale na kriminalizaciju trgovine ljudima,

pokušaja trgovine ljudima, saučesništva u njoj i organizovanja ili usmjeravanja drugih osoba

na činjenje krivičnog djela trgovine ljudima.

Radnje učinjenja krivičnog djela trgovine ljudima iz stava 1. člana 186. KZ BiH su

alternativno određene: vrbovanje, prevoz, predaja, skrivanje ili primanje osobe. Vrbovanje

kao radnja učinjenja krivičnog djela trgovine ljudima podrazumijeva radnje kojima se neka

osoba privoljava na postupak koji će rezultirati njenim dovođenjem u situacije ili uslove u

kojima će biti predmet izrabljivanja ili kojima se ta osoba privoljava na samo namjeravano

izrabljivanje. S obzirom na zakonom određena sredstva i načine učinjenja radnji trgovine

ljudima, vrbovanje obuhvata ne samo radnje kojima se utiče na volju buduće žrtve trgovine

ljudima da preduzme radnju koja će rezultovati njenim podvrgavanjem izrabljivanju, nego i

radnje koje predstavljaju prosto pribavljanje osoba koje će biti predmet izrabljivanja i pri

čijem preduzimanju volja tih osoba uopšte nije uključena ili se one preduzimaju potpuno

protiv njene volje (na primjer, vrbovanje davanjem novca osobi koja ima kontrolu nad

drugom osobom ili putem otmice) (Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 611).

Najčešći načini vrbovanja su prinuda i obmana. Trgovci vrbuju svoje žrtve primjenom

fizičkog ili seksualnog nasilja, prijetnjom nasiljem ili drugim zlom ili čistom otmicom. Žrtve

se vrbuju i lažnim obećanjima dobro plaćenog posla (konobarica, kućnih pomoćnica,

bejbisiterki, plesačica, modela, radnika u fabrikama, na plantažama ili gradilištima) u

bogatijim dijelovima svijeta ili bogatijim regionima unutar vlastite zemlje. Pri tome, žrtve se

obmanjuju ili u pogledu vrste posla kojeg će obavljati ili u pogledu uslova pod kojima će taj

posao obavljati.

Druga alternativno određena radnja učinjenja krivičnog djela trgovine ljudima je prevoz

osobe. Pomjeranje ili relokacija žrtava je jedna od karakteristika trgovine ljudima jer se

pomjeranjem žrtve iz njenog dotadašnjeg okruženja stvaraju povoljni uvjeti za dovršenje

samog procesa trgovine ali i za ostvarenje cilja radi kojeg se trgovina vrši – izrabljivanja

žrtve.

Pod prevozom se podrazumijeva radnja premještanja osobe, upotrebom bilo kojeg

prevoznog sredstva, s jednog mjesta na drugo. Ukoliko se prevoz osobe vrši upotrebom

sredstava ili načina navedenih u stavu 1. člana 186. KZ BiH i u svrhu njenog izrabljivanja, on

će se smatrati radnjom učinjenja ovog krivičnog djela neovisno od toga da li je prevoz, sam za

sebe, legalan ili ne (na primjer, da li se radi o registriranom prevozniku ili ne) (Savjet/Vijeće

Evrope/Evropska Komisija, 2005: 611).

Vrbovanje osobe ima za neposrednu posljedicu ne samo njeno pridobijanje ili

pribavljanje za namjeravano izrabljivanje nego i uspostavu kontrole nad vrbovanom osobom.

Ta kontrola nad vrbovanom osobom podrazumijeva značajna ograničenja njene slobode

kretanja, slobode odlučivanja i slobode djelovanja. Načini uspostavljanja kontrole nad

vrbovanom osobom su različiti: oduzimanjem ličnih ili putnih isprava, ustanovljenjem

obaveze za žrtvu da trgovcu vrati novac koji je on potrošio za njene putne isprave, prevoz i

troškove tokom prevoza, izolacijom žrtve, prijetnjama da će zbog neregularnog statusa ili

nelegalnog rada koji obavlja biti prijavljena organima vlasti i zbog toga kažnjena i

deportovana, prijetnjama da će ozbiljno zlo biti nanijeto njoj ili članovima njene porodice ako

se ne povinuje zahtjevima trgovca, fizičkom prinudom i sl. (Savjet/Vijeće Evrope/Evropska

Komisija, 2005: 612).

Predaja osobe, kao treća alternativno određena radnja učinjenja krivičnog djela

trgovine ljudima, ustvari se i sastoji u prenošenju te kontrole nad osobom kojom se trguje

drugoj osobi. S obzirom na to, predaja osobe kao radnja učinjenja trgovine ljudima ne mora se

uvijek sastojati u fizičkoj isporuci osobe koja je predmet trgovine ljudima drugoj osobi nego

je predaju moguće izvršiti i prenošenjem drugoj osobi sredstava kontrole nad takvom osobom

(Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 612).

Skrivanje osobe, kao četvrta alternativno određena radnja učinjenja, sastoji se u

smještaju osobe na mjesto koje je nepoznato drugim osobama ili, ako je samo mjesto gdje su

te osobe smještene poznato ili vidljivo i drugima, skrivanje se sastoji od radnji kojima se

osigurava da njeno prisustvo na tom mjestu ne bude primijećeno (Savjet/Vijeće

Evrope/Evropska Komisija, 2005: 612).

Peta alternativno određena radnja učinjenja djela je primanje osobe. To je radnja

kojom se preuzima kontrola nad osobom koja je predmet trgovine od druge osobe. Da bi

navedene radnje predstavljale radnju učinjenja krivičnog djela trgovine ljudima potrebno je da

su one učinjene upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile ili drugim oblicima prinude,

prievarom ili obmanom, zloupotrebom vlasti ili utjecaja ili položaja bespomoćnosti ili

davanjem ili primanjem isplata ili drugih koristi kako bi se postigla privola osobe koja ima

kontrolu nad drugom osobom (Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 613).

Kao oblike prinude zakon izričito navodi upotrebu sile ili prijetnju upotrebom sile. Pod

silom se podrazumijeva upotreba fizičke, tjelesne snage, ali i mehaničke, hemijske ili bilo

koje druge snage prema nekoj osobi. Prema članu 1. KZ BiH (Značenje izraza u ovom

zakonu) stav 28. ovog zakona, sila je i primjena hipnoze ili omamljujućih sredstava s ciljem

da se neko protiv svoje volje dovede u nesvjesno stanje ili onesposobi za otpor. Zakon,

međutim, izričito određuje da upotreba sile ili prijetnja upotrebom sile nisu jedini mogući

oblici prinude. Prinuda će postojati i u slučaju stavljanja u izgled osobi koja se prinuđava

nekog drugog zla kao i u slučaju upotrebe drugih radnji i postupaka kojima se isključuje njena

sloboda odlučivanja ili djelovanja, odnosno kojima se utječe na nju da donese odluku u

određenom pravcu i da djeluje na način na koji ona ne bi djelovala da nije bilo prinude.

Prinuda se može javiti i u obliku oduzimanja žrtvi njenih ličnih ili putnih isprava, njene

socijalne izolacije, izgladnjivanja, prijetnji da će biti isporučena organima vlasti, kažnjena i

deportovana zbog nelegalnog boravka ili rada, prijetnji odmazdom nad članovima njene

porodice, dužničkog ropstva u koji žrtva zapada zalaganjem sopstvenih usluga kao osiguranja

za dug koji ima prema trgovcu (Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 613).

Obmana je izazivanje pogrešne predstave o nekoj okolnosti kod onoga ko se obmanjuje.

Može se izvršiti lažnim prikazivanjem činjenica, ali i lažnim prikazivanjem pravnih posljedica

nekog postupka ili uopšte lažnim prikazivanjem prava. Kao i obmana, prevara pretpostavlja

lažno prikazivanje činjenica, ali, za razliku od obmane, s ciljem pribavljanja materijalne

koristi i koje je rezultiralo materijalnom štetom za lice koje je predmet prevare ili neko drugo

lice.

Zloupotreba vlasti kao sredstvo izvršenja radnji trgovine ljudima pretpostavlja

postojanje posebnog odnosa između onoga ko zloupotrebljava vlast i onoga ko je predmet

zloupotrebe koji se karakteriše podređenošću ili zavisnošću ovoga drugoga u odnosu na

prvoga. Taj odnos podređenosti ili zavisnosti je upravo ono što onaj ko zloupotrebljava vlast

svjesno iskorištava da bi podređenog ili zavisnog od sebe naveo na određeno ponašanje.

Odnos podređenosti ili zavisnosti ne mora proizilaziti iz nekog formalnog osnova

(radnog, službenog, zakonskog ili ugovornog odnosa). On može biti i rezultat faktičkog stanja

odnosa između dvije osobe i biti odraz autoriteta i uticaja kojeg jedna osoba ima kod druge

osobe. Zloupotreba utjecaja je zakonom takođe određena kao jedno od sredstava izvršenja

radnji trgovine ljudima (Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 613-614).

O zloupotrebi položaja bespomoćnosti neke osobe kao načinu izvršenja radnje trgovine

ljudima radiće se u slučajevima kada učinitelj svjesno iskorištava stanje bespomoćnosti neke

osobe da bi je naveo na određeno ponašanje. Bespomoćnost položaja žrtve potrebno je uvijek

procjenjivati ne samo objektivnim kriterijima nego i s aspekta stvarnih mogućnosti same

žrtve, tako da preovladava stav da se bespomoćnim položajem smatra takav položaj žrtve u

kojem ona nije imala stvarne i prihvatljive alternative nego da se pokori zloupotrebi. Uzroci

položaja bespomoćnosti neke osobe mogu biti različiti. Oni se mogu nalaziti u njenom teškom

materijalnom položaju ili u neriješenom administrativnom statusu (ilegalni ili privremeni

boravak u nekoj zemlji, neposjedovanje radne dozvole). Položaj bespomoćnosti neke osobe

može biti uzrokovan i njenom fizičkom ili mentalnom slabošću, trudnoćom, životnom dobi i

dr.

Kao način izvršenja radnji trgovine ljudima zakon navodi i davanje ili primanje isplata

ili drugih koristi kako bi se postigla privola osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom.

Riječ je o privoli na prenošenje kontrole nad tom drugom osobom u svrhu njenog

izrabljivanja. Kontrola nad drugom osobom može se zasnivati na nekom pravnom osnovu (na

primjer, kontrola roditelja nad maloljetnim djetetom, kontrola staratelja nad osobom pod

starateljstvom, kontrola osoblja sirotišta nad štićenicima sirotišta). Međutim, ona se može

zasnivati i na nekom protivpravnom osnovu kao, na primjer, u slučaju dužničkog ropstva

(Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 614).

Vrbovanje, prevoz, predaja, sakrivanje ili primanje osobe upotrebom sile ili prijetnjom

upotrebom sile ili drugim oblicima prinude, otmicom, prevarom ili obmanom, zloupotrebom

vlasti ili utjecaja ili položaja bespomoćnosti ili davanjem ili primanjem isplata ili drugih

koristi da bi se postigla privola osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom, predstavljaće

trgovinu ljudima samo ako su vršeni u svrhu izrabljivanja te osobe. Namjera izrabljivanja

osobe koja je predmet navedenih radnji je, dakle, konstitutivni elemenat krivičnog djela

trgovine ljudima ((Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 615).

Zakon ne daje definiciju izrabljivanja, niti taksativno nabraja oblike izrabljivanja. On

samo, primjera radi, navodi pojedine, u stvari, najčešće oblike izrabljivanja u svrhu kojih se

vrši trgovina ljudima: iskorištavanje prostitucije druge osobe ili drugi oblici seksualnog

iskorištavanja, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili njemu sličan odnos, služenje, odstranjivanje

dijelova ljudskog tijela. Neki od pobrojanih oblika izrabljivanja predmet su određenih

međunarodnih pravnih instrumenata tako da se njihova sadržina i obim određuje u skladu sa

tim aktima. Međutim, budući da zakon pojam izrabljivanja ne ograničava na pobrojane oblike

i njihovu sadržinu određenu odnosnim međunarodnim instrumentima, okolnost da se određeni

namjeravani oblik iskorištavanja neke osobe ne može podvesti pod pobrojane ustanove sama

po sebi ne predstavlja zapreku za kvalifikaciju namjeravanog oblika iskorištavanja druge

osobe izrabljivanjem.

Što se tiče seksualnog iskorištavanja drugoga kao oblika izrabljivanja, uobičajeno je da

se, osim iskorištavanja prostitucije druge osobe, seksualnim iskorištavanjem drugoga smatraju

i iskorištavanje drugoga u pornografskim predstavama ili proizvodnji pornografskog

materijala.

Pojam prisilnog rada ili usluga potrebno je tumačiti u skladu sa članom 2. Konvencije

broj 29. o prinudnom ili obveznom radu4 kojim je određeno da izraz prinudni ili obvezni rad

označava svaki rad ili uslugu koji se zahtijeva od jedne osobe pod prijetnjom ma koje kazne i

za koji se ta osoba nije ponudila dobrovoljno.

Pojam služenja nije određen međunarodnim pravnim aktima. Služenjem se može

smatrati takav položaj neke osobe koji uključuje njeno izrabljivanje putem rada ili pružanjem

seksualnih ili drugih usluga (na primjer, neželjenom trudnoćom i rađanjem djeteta), a koje je

praćeno, u pravilu, određenim oblicima prinude ili zloupotrebe i određenim oblikom fizičke

kontrole nad tom osobom koja ne mora biti potpuna ali koja predstavlja značajnije

ograničenje njene slobode (Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 615).

Uopšteno govoreći, izrabljivanje predstavlja takvo iskorištavanje druge osobe na način

koji vrijeđa njen integritet i ljudsko dostojanstvo i koje predstavlja lišenje ili značajno

ograničenje osnovnih ljudskih prava i sloboda te osobe. U tom smislu, odstranjivanje dijelova

ljudskog tijela, koje zakon pominje kao jednu od svrha radi kojih se vrši trgovina ljudima,

predstavlja oblik izrabljivanja drugoga.

Izrabljivanje osobe je cilj radi kojeg se vrše pojedine radnje trgovine ljudima, ali ne i

posljedica krivičnog djela trgovine ljudima. Posljedica ovog krivičnog djela je uspostava

kontrole nad određenom osobom bilo da se radi o početnom uspostavljanju kontrole nad njom

4 Konvencija broj 29. Međunarodne organizacije rada o prinudnom ili obveznom radu usvojena je 28.6.1930.

godine, a stupila je na snagu 1.5.1932. godine. Bosna i Hercegovina je članica ove Konvencije po osnovu

sukcesije (Službeni list RBiH, broj 25/93).

ili o prenosu već ranije uspostavljene kontrole od strane jedne osobe drugoj osobi. Stoga se

može reći da je posljedica krivičnog djela trgovine ljudima povreda slobode neke osobe i to ili

njene fizičke slobode ili njene slobode odlučivanja i djelovanja ili oboje.

Krivično djelo trgovine ljudima smatra se dovršenim preduzimanjem, uz upotrebu

nekog od zakonom određenih sredstava ili načina izvršenja, neke od zakonom određenih

radnji učinjenja, a u cilju izrabljivanja osobe koja je predmet radnje. Za postojanje dovršenog

krivičnog djela trgovine ljudima nije neophodno da je taj cilj i ostvaren.

Učinitelj krivičnog djela trgovine ljudima može biti svaka osoba. S obzirom da radnje

učinjenja moraju biti preduzete u svrhu izrabljivanja druge osobe, djelo se može učiniti samo

s direktnim umišljajem (Savjet/Vijeće Evrope/Evropska Komisija, 2005: 615).

4. ZAKLJUČAK

Proces globalizacije kojeg su pokrenule razvijene zemlje zapada, doveo je do socijalne

podijeljenosti u svijetu na isključivo bogate i isključivo siromašne države i ljude. Umjesto

blagostanja, proce globalizacije je proizveo glad, žeđ, siromaštvo i masovne bolesti. Time je

stvoren jedan od najbitnijih uzroka trgovine ljudima, a to je loša ekonomska situacija i loši

socijalni uslovi nekih naroda.

Trgovina ljudima je danas toliko oubičajena da pretstavlja treću najprofitabilniju

kriminalnu djelatnost na svijetu, poslije trgovine drogom i oružjem. Trgovvanje ljudima

pretstavlja vrbovanje, prevoz, transfer, pružanje utočišta i prihvat osoba pomoću prijetnje,

upotrebe sile ili drugih oblika prinude, otmice, prevare, zloupotrebe ovlasti ili položaja

bespomoćnosti ili davanje ili primanje plaćanja ili sredstava da bi se postigla privola osobe

koja ima kontroli nad drugom osobom, u svrhu izrabljivanja.

Trgovina ljudima je jedan od najvećih međunarodnih problema. Posljednjih godina je

trgovina ljudima, a naročito ženama i djecom zbog seksualnog iskorištavanja dosegla

alarmantne razmjere.

Ovo krivično djelo pretstavlja jedano od najtežih krivičnih djela našeg doba jer se trguje

ljudskim bićim, čime se čini neporocjenjiva povreda ljudskih prava. Muškarci su najčešće

žrtve zbog prisilnog rada, žene zbog prostitucije a djeca zbog prosjačenja i prodaje

porodicama bez djece. I muškarci i žene mogu biti žrtve trgovine ljudima.

Trgovinom ljudima radi seksualnog iskorištavanja grubo se krše osnovna ljudska prava:

pravo na život, pravo na slobodu, pravo na slobodu kretanja i pravo na slobodu izbora rada i

zanimanja.

Iskorištavanje u najmanjem obimu znači iskorištavanje radi prostitucije drugih ljudi ili

druge vrste seksualnog iskorištavanja, prisilan rad ili usluge, robovanje ili prakse slične

robovanju, služenje ili oduzimanje organa.

5. LITERATURA

a) Knjige i članci:

1. Bjelajac, Ž. (2008). Moderno ropstvo. Beograd, Nolit,

2. Brkić, S. (2007). Zaštita i pomoć žrtvama trgovine ljudima u svijetlu međunarodnih

pravnih standarda. Novi sad, Zbornik radova pravnog fakulteta u Novom Sadu,

3/2007,

3. Mijalković, S. (2006). Trgovina ljudima kao oblik organizovanog kriminala-osnovna

fenomenološka obeležja. Beograd, Bezbednost, br. 1.,

4. Rakočević, V. (2007). Kriminologija. Podgorica, Pravni Fakultet.

b) Zakoni:

5. Komentar Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. (2005). Savjet/Vijeće

evrope/Evropska komisija,

6. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 55/06,

32/07.

c) Internet izvori:

7. Konvencija ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala,

preuzeto 11.12.2013.godine sa:

http://paragraf.rs/propisi_download/zakon_o_potvrdjivanju_konvencije_ujedinjenih_n

acija_protiv_transnacionalnog_organizovanog.pdf.