trŽiŠta 3 - referada.hrdepozitne financijske institucije – prikupljaju sredstva primanjem...
TRANSCRIPT
www.referada.hr
FINANCIJSKE INSTITUCIJE I
TRŽIŠTA 3
www.referada.hr
Bok,
Drago nam je što si odabrao/la upravo Referadu za pronalazak materijala koji će ti
pomoći u učenju!
Materijali koje si skinuo/la s naše stranice nisu naše autorsko djelo,
već samo saţeti prikazi obvezne literature koji sluţe za ponavljanje
gradiva.
P.S. Pomozite svojim kolegama ocjenjivanjem predmeta prema kategorijama,
ocjenjivanjem skripti i korisnim savjetima u komentarima.
TakoĎer, kako bismo što prije napravili dobru bazu skripti za ponavljanje,
pošaljite nam na mail svaku skriptu koju niste vidjeli na stranici
Ţelimo ti puno sreće s učenjem!
www.referada.hr
1. KARAKTERISTIKE FINANCIJSKIH SUSTAVA
Financijski sustav – ukupnost nositelja ponude i potraţnje novčanih sredstava, financijskih oblika tj.
instrumenata u kojima su utjelovljena novčana potraţivanja raznolikih financijskih institucija, tokova i
tehnika, koji integrirani pravnim normama i regulacijom, omogućavaju trgovanje novcem i novčanim
viškovima, odreĎujući pri tome cijene financijskim proizvodima – u prvom redu kamatne stope i
očekivanja o financijskim i ekonomskim kretanjima u budućnosti.
Financijski sustavi se razlikuju po zemljama jer su u svakoj zemlji determinirani povijesnim razvojem,
regulacijom, odrednicama gospodarske i socijalne kulture prilagoĎeni nacionalnom gospodarstvu.
Stoga ne postoji standardni model financijskog sustava kojeg treba slijediti već se izučava
konceptualni model financijskog sustava i njegove najvaţnije odrednice.
2. FUNKCIJE FINANCIJSKOG SUSTAVA
Funkcije financijskog sustava ostvaruju se na brojnim i različitim formalnim i neformalnim, otvorenim i
dogovornim financijskim trţištima.
Financijska trţišta su sloţeni mehanizmi sustava externog financiranja pa se njihova razvijenost,
učinkovitost i postojanje uzimaju kao mjerilo razvijenosti financijskog sustava.
Primarni zadatak financijskog sustava je mobilizirati sva novčana sredstva koja mogu posluţiti kao
zajam i prenijeti ih tj. transferirati od štediša onima koji ih trebaju za potrošnju ili investianje.
Mobilizirajući novčanu štednju ili samo trenutno slobodne viškove, FS omogućava formiranje i
koncentraciju produktivnog kapitala i potiče rast i napredak nacionalnog gospodarstva.
Druga osnovna zadaća financijskog sustava jest funkcija usmjeravanja ili alokativna funkcija.
Financijski sustav usmjerava raspoloţivi novčani kapital u one pothvate koji su profitabilni i ekonomski
opravdani. Načelo alokativne učinkovitosti nalaţe da financijski sektor usmjerava ograničeni novčani
kapital u projekte sa najvišim povratom ili u projekte s najmanjim rizikom (ako se radi o jednakom
povratu).
Uz formiranje i transfer novčanog kapitala i njegovo usmjeravanje, FS ima i slijedeće funkcije:
1. Štedna funkcija – nuditi širok izbor oblika štednje(obveznice, dionice, depoziti-ročni i po
viĎenju, police ţivotnih i mirovinskih osiguranja, vrijednosne papire i sl.), kojima će se poticati
sklonost štednji i investicijama.
2. Funkcija likvidnosti – omogućiti investitorima da svoja potraţivanja što brţe i bez gubitaka
pretvore u novac (najlikvidnija imovina). Ova je funkcija najuţe povezana sa razvijenošću tzv
sekundarnog-transakcijskog financijskog trţišta na kojem se preprodaju financijska
potraţivanja.
www.referada.hr
3. Kreditna funkcija – omogućiti stalnu opskrbu kreditima pojedince, poduzeća i drţavu, jer je
kredit osnovni oblik suvremenog financiranja.
4. Funkcija plaćanja – osigurati instrumente i sigurne posupke i mehanizme masovnih domaćih
i meĎunarodnih plaćanja po najniţoj cijeni.
5. Gospodarsko-politiĉke funkcije – zdrav, stabilan i učinkovit FS je potpora drţavnoj politici
za što efikasnije provoĎenje makroekonomskih ciljeva (zaposlenost, niska inflacija, stabilnost,
konkurentnost i sl.).
6. Funkcije ĉuvanja kupovne moći – raznim oblicima financijskih ulaganja omogućiti očuvanje
realne vrijednosti novčanog kapitala ili povećanja buduće kupovne moći.
7. Preuzimanje rizika – FS ne izbjegava nego preuzima rizike koji nastaju u realnom sektoru.
8. FS omogućava meĊugeneracijski prijenos štednje – ţivotno i mirovinsko osiguranje.
3. PONUDA I POTRAŢNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA PONUDA:
- najvaţniji izvor ponude novčanih sredstava su domaćinstva i pojedinci
- osobna primanja ovog sektora formiraju se od plaća, rente, kamata, dividendi, poduzetničke
dobiti i iz transfernih primanja od drţave
- nakon odbitka poreza, osobna primanja se rasporeĎuju na potrošnju i osobnu štednju
- osobna štednja (kao višak dohotka nad potrošnjom) moţe se investirati u realne ili u
financijske oblike
- štednja sektora stanovništva je u svim zemljama tradicionalno veća od ulaganja u investicijsku
potrošnju, tj. stanovništvo ostvaruje neto financijske viškove koje nudi na financijskim
trţištima. - štednja je veća od investicijske potrošnje tj. konstantno se ostvaruju neto viškovi
koji se nude na financijskim trţištima
- sektor stanovništva je nositelj preko 50% ukupne ponude novčanih viškova, u ostatku
sudjeluju financijske institucije, lokalna i središnja uprava i inozemstvo
POTRAŢNJA:
- sektor potraţnje čine poduzeća jer su im razvojne i druge potrebe za novčanim sredstvima
veće od vlastite štednje
- bruto štednju poduzeća čine zadrţana dobit i amortizacija i ona nije dostatna za financiranje
njihovih kapitalnih ulaganja
- poduzeća se pojavljuju kao neto uzajmljivač na financijskim trţištima
- drţava je sve aktiviniji sudionik i sve veći duţnik (sektor potraţnje) na financijskim trţištima
- razvilo se novo internacionalno trţište javnog duga i drţavnih vrijednosnica
Najvaţniji nositelj ponude je stanovništvo (neto pozajmljivaĉi), a najvaţniji nositelji potraţnje su
poduzeća i drţava (neto uzajmljivaĉi). Naravno postoje suficitarne jedinice poduzeća i deficitarne
jedinice stanovništva.
Formiranje nacionalne štednje:
www.referada.hr
- osobna štednja sudjeluje sa više od 1/2
- poduzetnička sa 1/3
- preostali dio pripada lokalnoj drţavi.
4. FINANCIJSKA IMOVINA, POTRAŢIVANJA I INSTRUMENTI
Financijska potraţivanja su potraţivanja na nečiji novac u budućnosti tj. stječu ih vlasnici kapitala
ustupajući novčani kapital izravno ili preko financijskih posrednika.
Za svoj današnji novac ili dohodak oni očekuju budući prihod i za to dobivaju garancije (obećanja)
vraćanja uloţenog sa prinosima u obliku kamata ili dividendi.
Financijska potraţivanja su u pisanom obliku kao ugovori ili vrijednosnice (vrijednosni papiri) u kojima
su takva potraţivanja utjelovljena (inkorporirana), što je takoĎer oblik pisanog ugovora.
Takvim financijskim instrumentom (oblikom) se prenosi kupovna moć.
Za investitora (ulagača) je to financijsko potraţivanje, a za emitenta (izdatnika) financijska obveza sa
rokom dospijeća u budućnosti. Svako financijsko potraţivanje je uvijek s jedne strane potraţivanje, a s
druge financijska obveza!
Novčano suficitarne jedinice mijenjaju likvidniji instrument (novac) s manjim prinosom, za drugi manje
likvidan instrument (vrijednosnice) sa većim budućim prinosom.
5. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE
Izravno (direktno) financiranje je financiranje kada novčano deficitarne jedinice (NDJ) same nude
svoja obećanja (vrijednosnice) na financijskim trţištima, a novčano suficitarne jedinice (NSJ) ih
otkupljuju. Kupujući vrijednosnice, ulagači na financijskom trţištu ustupaju svoj novac izdavateljima
vrijednosnica postajući tako njihovi kreditori (zaduţnice) ili sudjeluju u vlasništvu (vlasničke
vrijednosnice). Novčano suficitarne jedinice stječu novčana potraţivanja koja dospjevaju u budućnosti,
te stanovite prinose u odreĎenim vremenskim razdobljima ili o dospjeću. Takva potraţivanja nazivaju
se i primarna potraţivanja.
Takav prijenos novčanih sredstava odvija se brzo i uz niţe troškove tehnikom privatnog plasmana
(manjem broju pouzdanih investitora) ili javnim upisom (širokoj javnosti) uz pomoć investicijskih
banaka, brokera i dealera. Investicijske banke, brokeri i dealeri u ovom slučaju samo posreduju u
plasmanu vrijednosnica ne mijenjajući ih u drugi oblik potraţivanja. Znači razmjena izmeĎu
investitora i emitenta ostaje u onom obliku u kojem je ponuĎena, bez promjene iznosa koji se
potraţuje, stupnja rizičnosti, dospijeća, kamatnjaka i sl. Jednom kreirana obveza ostaje ista i po obliku
i po sadrţaju do dospijeća (ako je riječ o zaduţnici) ili dok poduzeće posluje (ako je riječ o vlasničkoj
vrijednosnici). One se mogu prodavati na sekundarnim trţištima, ali uvjeti moraju ostati isti, znači
mijenja se samo vjerovnik ili vlasnik, no to je uvijek izravna obveza izmeĎu krajnjeg uzajmljivača,
prema krajnjem pozajmljivaču.
MeĎutim, takav način financiranja ima puno ograničenja (teško je udovoljiti zahtjevima investitora), pa
zbog toga nema šire primjene ( na razvijenim financijskim trţištima iznosi svega 5-30%, dok u
nerazvijenim ne postoji).
www.referada.hr
6. FINANCIJSKO POSREDOVANJE (INDIREKTNO FINANCIRANJE)
Financijsko posredovanje način je prijenosa novčanih sredstava od krajnjih pozajmljivača krajnjim
uzajmljivačima, kada se izmeĎu njih pojavljuje financijski posrednik ili intermedijar.
Drugim riječima to je proces ustupanja novĉanih sredstava od strane novĉano suficitarnih
jedinica, novĉano deficitarnim jedinicama, na naĉin da se jedan oblik financijskog potraţivanja
preoblikuje u druge oblike financijskog potraţivanja pomoću financijskih posrednika.
Financijski posrednik kupuje direktna financijska potraţivanja jednih karakteristika i pretvara ih u
indirektna potraţivanja drugih karakteristika. Proces transformacije potraţivanja naziva se financijsko
posredovanje, a institucije koje se time bave financijski posrednici.
Financijski posrednici prikupljaju novčana sredstva u obliku depozita na transakcijskim računima,
ročnih depozita i depozita po viĎenju, prodajom polica osiguranja, naplatom članskih uloga, prodajom
udjela u investicijskim fondovima, emisijom obveznica, blagajničkih zapisa, uzimanjem kredita i sl. što
predstavlja potraţivanje krajnjih pozajmljivača (NSJ) prema njima. Istovremeno, financijski posrednici
kupuju vrijednosnice, odobravaju kredite i sl. te tako stječu direktna potraţivanja prema krajnjim
uzajmljivačima (NDJ) umjesto stvarnih pozajmljivača novčanih sredstava (NSJ).
Financijski posrednici kupuju dnevna potraţivanja od NDJ na isti način kao što ih kupuju NSJ u
sustavu direktnog finaniciranja, no za njih je takvo stjecanje direktnih potraţivanja samo dio sustava
posredovanja. Tu kupnju financiraju prikupljajući novčana sredstva emisijom tzv sekundarnih obveza
prema NSJ.
Indirektna potraţivanja prema krajnjim pozajmljivačima, prikazuju se u bilanci financijskih posrednika
kao obveze, a direktna potraţivanja prema krajnjim uzajmljivačima su dio aktive.
Financijski posrednici su banke, štedne depozitne institucije, osiguravatelji ţivota i imovine,
mirovinski fondovi, fondovi zajedničkog investiranja, raznolike drţavne financijske institucije, stambena
društva tj. sva ona društva koja u svojoj aktivi imaju direktna financijska potraţivanja, a u pasivi
indirektna potraţivanja kao obvezu prema štedišama i investitorima. Prednosti indirektnog
financiranja:
1. omogućuje se kreiranje financijskih potraţivanja raznolikih denominacija (npr. veliki
krediti na bazi malih štednih uloga)
2. lakša disperzija rizika – financijski posrednici preuzimaju najveći dio rizika
3. usklaĎivanje dospijeća – moguća roĉna transformacija sredstava (usmjeravanje
kratkoročnih izvora u dugoročne plasmane)
4. velika likvidnost sekundarnih obveza financijskih posrednika – lako se pretvaraju u novac ili
druga manje likvidna sredstva koja su potrebna investitorima
5. informacijska intermedijacija – investitori ne moraju analizirati svaki projekt, niti bonitet NDJ.
7. FINANCIJSKA PIRAMIDA
Razni oblici financijskih instrumenata se obično prikazuju u piramidalnom obliku, prema kriteriju
sigurnosti i profitabilnosti. Piramida pokazuje da su na dnu obično najsigurnija, ali i najneprofitabilnija
sredstva, a na vrhu su najrizičnija ulaganja, s najvišom stopom povrata. Svaki investitor uglavnom u
www.referada.hr
svojoj financijskoj imovini ima najviše financijskih instrumenata s dna piramide, a najmanje s vrha, jer
na taj način disperzira rizik.
Ovaj standardni izgled piramide svaki individualni ali i institucionalni investitor korigira ovisno o nizu
čimbenika i motiva, a od velikog su značenja iznosi raspoloţivih sredstava, stanje i kretanje u
ekonomiji i na fin. trţištima, preferencije likvidnosti, spremnost na preuzimanje rizika itd. Pri
strukturiranju portfelja fin. imovine stručnu pomoć ulagačima pruţaju profesionalni analitičari fin.
trţišta, savjetnici, brokerske kuće i posebni bankovni odjeli.
8. POJAM I VRSTE FINANCIJSKIH INSTITUCIJA
Financijske institucije su institucije-poslovna poduzeća koja prikupljaju novčana sredstva, usmjeravaju
ih u financijske plasmane i obavljaju financijske usluge.
Razlikuju se od svih ostalih nefinancijskih institucija po tome što posluju sa
nematerijalnomfinancijskom imovinom, dok im je materijalna imovina potrebna u minimalnoj
vrijednosti kako bi uspješno trgovali financijskim proizvodima.
Novčana sredstva prikupljaju primanjem oročenih novčanih depozita, depozita na transakcijskim
računima, uzimanjem kredita, emisijom vrijednosnica, prodajom polica osiguranja i udjela investicijskih
fondova. Tako prikupljena sredstva plasiraju u obliku kredita, kupnjom vrijednosnica i manjim dijelom
ulaganjem u realnu imovinu i druge investicije.
Većina financijskih institucija su financijski posrednici koji pribavljaju novĉana sredstva kreirajući
novĉana potraţivanja investitora prema sebi, a zatim ih plasmanima pretvaraju u vlastita
potraţivanja prema svojim duţnicima.
Financijske institucije obuhvaćaju sve sudionike na financijskim trţištima koji sudjeluju u financijskim
transakcijama kao financijski posrednici, brokeri, dealeri i investicijski bankari.
Najvaţnija financijska institucija je BANKA. Sve ostale financijske institucije se nazivaju
nebankovnim financijskim institucijama.
Financijska piramida:
„junk“ obveznice
--- -----------------------------------------
o biĉne dionice
----- ----------------------------------------------------------------
p referencijalne dionice, neosigurani krediti
------ ---------------------------------------------------------------------------------------
n eosigurane obveznice , neosigurani štedni ulozi kod banaka
-------- --------------------------------------------------------------------------------------------------------------
d rţavne zaduţnice, osigurane obveznice, hipotekarne obveznice
--------- ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------- ------------ -------
g otovina, osigurani štedni ulozi, transakcijski raĉun i
www.referada.hr
Financijske institucije dijelimo:
- banke – istodobno (simultano) primaju depozite i daju kredite široj javnosti
- nebankovne – ne primaju depozite i ne odobravaju kredite široj javnosti istovremeno kao
svoje glavne poslove (najčešće mogu odobravati kredite ili obavljati oba ta posla ali za
odreĎeni segment trţišta, npr štedionice – samo sa stanovništvom).
Prema kriteriju primanja depozita financijske institucije se dijele (najzastupljenije grupiranje):
- depozitne financijske institucije - nedepozitne financijske institucije
8. DEPOZITNO-KREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE
Depozitne financijske institucije – prikupljaju sredstva primanjem transakcijskih depozita na
računima plaćanja, štednih uloga po viĎenju ili ročne štednje, namjenskih i nenamjenskih depozita i
plasiraju ih najviše u obliku kredita.
U pasivi su im najznačajnije obveze po primljenim depozitima, a u aktivi su im najvaţnija potraţivanja
po odobrenim kreditima, te se zato nazivaju depozitno-kreditnim institucijama.
MeĎu depozitima drţe i one depozite koji koji su slobodni i raspoloţivi na zahtjev, tj. po svojoj su
prirodi depozitni novac i uvijek mogu biti upotrijebljeni kao sredstvo prometa i plaćanja. Po tome se
razlikuju od ostalih fin.institucija jer kroz svoju kreditnu aktivnost sudjeluju u procesu umnaţanja novca
kreacijom novih depozita.
One jedine u svojoj pasivi mogu imati obveze koje su dio ukupne količine novca u opticaju i na osnovi
njih kreirati sekundarne depozite (tj. sudjeluju u kreiranju novca na trţištu), zbog čega su pod direktnim
nadzorom središnje banke (jer mogu utjecati na monetarnu politiku, pa samim time i na cjelokupno
gospodarstvo neke drţave.)
Nedepozitne financijske institucije – prikupljaju i pribavljaju novčana sredstva od novčano
suficitarnih jedinica i plasiraju ih novčanodeficitarnim jedinicama pomoću svih nabrojenih financijskih
transakcija. Nedepozitnim financijskim institucijama nije dozvoljeno primati depozitni novac (ne smiju
kreirati obveze na osnovi depozita) zbog zaštite ulagača te iz monetarnih razloga - to je privilegija
samo depozitnih institucija.
Grupiranje financijskih institucija:
I SREDIŠNJA BANKA – centralna, emisijska
II DEPOZITNE- KREDITNE INSTITUCIJE 1. banke 2. depozitne štedne institucije
(štedionice, štedne banke, štedno-kreditne zadruge, stambene štedionice i stambena društva,
hipotekarne štedionice, poštanske štedionice, blagajne uzajamne pomoći i sl.) III NEDEPOZITNE
FINANCIJSKE INSTITUCIJE
1. ugovorene štedne institucije
(osiguravatelji imovine i ţivota; privatni i drţavni mirovinski fondovi; institucije zdravstvenog osiguranja)
2. investicijski fondovi 3. financijske kompanije (interne banke) i konglomerati 4.
drţavne i specijalne financijske institucije
(eksportne, poljoprivredne, razvojne, stambene, studenske i sl.)
www.referada.hr
5. investicijske banke, brokeri i dealeri
(društva za poslovanje s vrijednosnicama)
6. ostale mješovite financijske institucije
(povjerbena društva, forfeiting, leasing i factoring društva, izdavači kreditnih kartica, garantne agencije,
clearing institucije, burza vrijednosnica, mjenjačnice, trgovci devizama, valutama i plemenitim
kovinama, financijski savjetnici, institucije kreditnog rejtinga)
9. KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE
Središnja banka (centralna, emisijska) - posebna je i najvaţnija monetarna institucija i vrhovna
novčana vlast svake moderne drţave. Po svojim se funkcijama znatno razlikuje od ostalih financijskih
institucija jer kontrolira zakonima uspostavljeni jedinstveni novčani, kreditni i bankovni sustav, a sve
više i sustav svih depozitno-kreditnih financijskih institucija.
Temeljni zadatak joj je odrţavanje stabilnosti cijena i sudjelovanje u ostvarivanju ciljeva opće
ekonomske politike (pod uvjetom da to ne šteti ostvarenju odrţavanja stabilnosti cijena), kao što su
visoka zaposlenost, odrţivi neinflatorni razvoj, visok stupanj konkurencije.
Prve središnje banke osnivane su kao privatne, ali vremenom su postale drţavne, zbog svoje
najvaţnije uloge - emisije gotovog novca. Nakon velike ekonomske krize, velikim dijelom
uzrokovane rizičnim ulaganjima banaka, središnje banke, zakonskim regulativama, preuzimaju nadzor
i kontrolu nad bankama i od emisijskih postaju središnje banke u suvremenom smislu.
Središnje banke su drţavne institucije, ali su neovisne od aktualne administracije. Samostalnost im je
osigurana kroz:
- funkcionalnu (sama bira mjere i instrumente za postizanje ciljeva),
- institucionalnu (samostalno odlučuje),
- osobnu (samostalnost uprave) i - financijsku neovisnost.
Naravno to se postiţe načinom imenovanja članova uprave, koji su imenovani od vrhovnog tijela
drţave. Članovi vlade ne smiju biti u upravi središnje banke, niti središnja banka smije kreditirati
drţavu.
Središnja banka je neprofitna institucija. Troškove poslovanja pokriva:
- prihodima od kamata na kredite poslovnim bankama,
- od kamata na vrijednosnice koje drţi u aktivi (SAD),
- od prihoda koje ostvari plasmanom deviznih pričuva i sl.
Razlika izmeĎu prihoda i rashoda naziva se emisijska dobit (seigniorage), koja je prihod drţavnog
proračuna.
Središnja banka ostvaruje svoje zadatke preko poslovnih banaka i štedno-kreditnih institucija koje
nadzire i koje su danas najčešće izjednačene sa bankama po pravima i obvezama.
Središnja banka ne posluje izravno sa poduzećima, uz izuzetak velikih, nacionalnih korporacija, a i
tada su to posebni poslovi, koji nisu povezani sa kontrolom novčane mase.
www.referada.hr
Najvaţnije funkcije središnje banke su:
1. reguliranje koliĉine novca u optjecaju i kreditne aktivnosti banaka – novčana monetarna
politika, odrţavanje likvidnosti privrede.
Ostvaruje ju instrumentima novčane politike: eskontnom-diskontnom politikom, kupnjom i prodajom
vrijednosnica na otvorenom trţištu, politikom obvezne rezerve, ponekad i ponegdje selektivnom
kreditnom politikom ili izravnim kvantitativnim odreĎivanjem kreditne aktivnosti banaka
2. odrţavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija
Nuţna je kreditna intervencija središnje banke kako bi se očuvala stabilnost bankovnog sustava,
pomoglo funkcioniranje kreditnog sustava i spriječila panikami bijeg ekonomije u gotovinu zbog
mgućeg „juriša na banke“.
Ima ulogu „posljednjeg kreditnog utočišta“ ili „kreditora u krajnjoj nuţdi“ jer moţe odobriti kredit i onda
kada poslovne banke to više ne mogu - ima sposobnost neograničenog kreiranja primarnog novca.
3. odrţavanje meĊunarodne likvidnosti tj. briga za bilancu plaćanja propisivanjem monetarnih mjera
koje na nju utječu, formiranjem deviznih pričuva, sudjelovanjem na deviznom trţištu, reguliranjem i
kontrolom platnog prometa i kreditnih poslova s inozemstvom, deviznom kontrolom.
4. emisija novca
Središnje banke su jedine institucije ovlaštene od drţave za emisiju primarnog novca kroz kreditiranje
banaka, kupnju drţavnih vrijednosnica, kupovinu deviza i sl. Kao pasivna protustavka ovim poslovima
u bilanci središnje banke nalaze se depoziti banaka i gotovina središnje banke u opticaju. Emisija
novčanica i kovanica (valutnog novca) ekskluzivno je pravo središnje banke.
5. suradnja s meĎunarodnim i regionalnim monetarnim i financijskim institucijama, ostvarivanje
meĎudrţavne financijskih sporazuma i suradnje
6. analiza - statistika, pribavljanje informacija i objavljivanje podataka
7. poslovi za raĉun drţave
11. FUNKCIJE SREDIŠNJE BANKE
Najvaţnije funkcije središnje banke su:
1. reguliranje koliĉine novca u optjecaju i kreditne aktivnosti banaka – novčana monetarna
politika, odrţavanje likvidnosti privrede.
Ostvaruje ju instrumentima novčane politike: eskontnom-diskontnom politikom, kupnjom i prodajom
vrijednosnica na otvorenom trţištu, politikom obvezne rezerve, ponekad i ponegdje selektivnom
kreditnom politikom ili izravnim kvantitativnim odreĎivanjem kreditne aktivnosti banaka
2. odrţavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija
Nuţna je kreditna intervencija središnje banke kako bi se očuvala stabilnost bankovnog sustava,
pomoglo funkcioniranje kreditnog sustava i spriječila panikami bijeg ekonomije u gotovinu zbog
mgućeg „juriša na banke“.
Ima ulogu „posljednjeg kreditnog utočišta“ ili „kreditora u krajnjoj nuţdi“ jer moţe odobriti kredit i onda
kada poslovne banke to više ne mogu - ima sposobnost neograničenog kreiranja primarnog novca.
www.referada.hr
3. odrţavanje meĊunarodne likvidnosti tj. briga za bilancu plaćanja propisivanjem monetarnih mjera
koje na nju utječu, formiranjem deviznih pričuva, sudjelovanjem na deviznom trţištu, reguliranjem i
kontrolom platnog prometa i kreditnih poslova s inozemstvom, deviznom kontrolom.
4. emisija novca
Središnje banke su jedine institucije ovlaštene od drţave za emisiju primarnog novca kroz kreditiranje
banaka, kupnju drţavnih vrijednosnica, kupovinu deviza i sl. Kao pasivna protustavka ovim poslovima
u bilanci središnje banke nalaze se depoziti banaka i gotovina središnje banke u opticaju. Emisija
novčanica i kovanica (valutnog novca) ekskluzivno je pravo središnje banke.
5. suradnja s meĎunarodnim i regionalnim monetarnim i financijskim institucijama, ostvarivanje
meĎudrţavne financijskih sporazuma i suradnje
6. analiza - statistika, pribavljanje informacija i objavljivanje podataka
7. poslovi za raĉun drţave
12. HRVATSKA NARODNA BANKA
Republika Hrvatska svoju je središnju banku osnovala uredbom Vlade RH u prosincu 1991.kada je
provedena valutna reforma i monetarno osamostaljivanje zemlje. Zakonima iz 1992., 1995. i iz travnja
2001. precizno su utvrĎeni uvjeti njenog djelovanja, odgovornosti i voĎenja monetarne politike. 1997.
Ustavnim promjenama, preimenovana je iz Narodne banke Hrvatske u Hrvatsku narodnu banku. Po
svom statusu, karakteristikama i funkcijama, HNB je danas usporediva sa središnjim bankama svih
razvijenih drţava.
Osnovni cilj HNB-a je postizanje i odrţavanje stabilnosti cijena. Uz to HNB je duţna svojom
djelatnošću podupirati gospodarsku politiku Republike Hrvatske, ali na način i u mjeri koja neće
ugroziti postizanje stabilnih cijena. Mora djelovati u skladu s načelima otvorenog trţišnog
gospodarstva.
Osnovni zadaci (funkcije) HNB-a su:
1. utvrĎivanje i voĎenje novčane i devizne politike
2. drţanje i upravljanje meĎunarodnim pričuvama RH
3. izdavanje novčanica i kovanog novca
4. izdavanje dopusnica za rad banaka, nadzor i podzakonsko reguliranje poslovanja banaka
5. voĎenje računa banaka i platnog prometa za banke
6. ustrojavanje platnog sustava
7. financijski poslovi za drţavu
8. podzakonsko reguliranje iz područja njene nadleţnosti
HNB je samostalna i neovisna institucija, odgovorna Saboru RH, ali ne mora slijediti upute tijela RH,
EU ili bilo kojih drugih osoba. Isključivo je u vlasništvu RH i ima status pravne osobe. Tijela upravljanja
HNB-a su Savjet i guverner.
Savjet se sastoji od 14 članova, guvernera, zamjenika guvernera, 4 viceguvernera i 8 nezavisnih
stručnjaka. Savjet imenuje i razrješava Sabor, a Savjet se imenuje na 6 godina. Članovi Savjeta
moraju biti drţavljani RH s priznatim ugledom i profesionalnim iskustvom na monetarnom,
www.referada.hr
financijskom, bankarskom i pravnom području. Guverner je predsjednik Savjet i upravlja i rukovodi
poslovanjem HNB-a.
Sve odluke Savjeta moraju biti donesene dvotrećinskom većinom glasova.
Svake godine se utvrĎuje emisijska dobit HNB-a, ako je pozitivna tada 20% odlazi u opće pričuve
HNB, a ostatak predstavlja izvanredni prihod drţavnog proračuna.
Najvaţniji prihodi HNB-a su prihodi od kamata i drugi prihodi od meĊunarodnih priĉuva
deponiranih u inozemstvu ili uloţeni u drţavne obveznice. S druge strane najvaţniji rashodi su
kamate na obvezne rezerve i blagajniĉke zapise, troškove poslovanja, a ponekad i negativne
teĉajne razlike.
HNB je duţna javno objavljivati svoje podatke i mora sastavljati bilancu, račun dobiti i gubitka, izvješće
o promjenama u kapitalu i izvješće o novčanom toku.
Najkasnije pet mjeseci nakon završetka financijske godine, HNB mora izvijestiti Sabor o rezultatima
poslovanja, financijskoj stabilnosti, odrţavanju stabilnosti cijena i ostvarivanju monetarne politike.
Reviziju financijskih izvješća HNB-a vrše komercijalne revizorske kuće.
13. DEVIZNE PRIĈUVE
Osiguravaju meĎunarodnu likvidnost zemlje u uvjetima interne konvertibilnosti kune tj.slobodne
kupoprodaje deviza za domaće osobe, nepostojanja obvezne cesije (ustupa) deviza drţavi i
nepostojanja tzv. „racionalnih kvota“ – prava na zadrţavanje dijela ostvarenog deviznog priljeva) HNB
upravlja meĎunarodnim pričuvama RH i one su dio njene bilance.
MeĊunarodne (devizne) priĉuve – inozemna imovina koja je pod kontrolom i na raspolaganju
monetarne vlasti u svrhu izravnog financiranja neravnoteţa u bilanci plaćanja, te neizravnog
reguliranja neravnoteţe putem intervencija na deviznom trţištu radi utjecaja na tečaj i u ostale svrhe.
MeĎunarodne pričuve HNB-a se formiraju otkupom deviza od poslovnih banaka na aukcijama,
otkupom od Ministarstva financija iz inozemnog zaduţivanja drţave, priljevom na osnovi izdvojene
obvezne devizne rezerve, povlačenjem tranši od MMF-a, iz prihoda od kamata na depozite i
vrijednosnice te prodajom efektivnih kuna stranim bankama.
Dvije su vrste deviznih rezervi:
1. tekuće – kad CB i poslovna banka sluţe za ostvarivanje ciljeva dio koji se nalazi kod
poslovnih banaka sluţi za plaćanje obveza komitenata
2. stalne – koje se nalaze u trezoru CB (gotovina) sluţe u slučaju rata, elementarnih nepogoda,
političke izolacije... u RH varira oko 100 mil $.
MeĊunarodne priĉuve RH ĉine:
1. Potraţna salda plativa u konvertibilnoj stranoj valuti na računima HNB kod stranih središnjih
banaka, meĎunarodnih financijskih institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih banaka
2. Visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zaduţnice koje glase na konvertibilnu
valutu
3. Posebna (specijalna) prava vučenja (special drawing rights-SDR) HNB kod MeĎunarodnog
monetarnog fonda
4. Monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje
www.referada.hr
5. Novčanice i kovanice u konvertibilnoj stranoj valuti (efektivna strana valuta)
6. Terminski, repo, obratni repo i opcijski ugovori u konvertibilnoj valuti sklopljeni s prvoklasnim
ugovornim stranama.
Poslovne banke takoĎer drţe meĎunarodne pričuve - depoziti domaćih poslovnih banaka kod stranih
banaka i strane valute, a one sluţe za odrţavanje likvidnosti banaka i njihovih komitenata u
meĎunarodnim plaćanjima.
Devizne pričuve se koriste samo kao instrumenti odrţavanja likvidnosti i ne mogu se koristiti kao
sredstva za razvoj, obnovu, financiranje izvoza i sl. Zbog toga je pri upravljanju deviznim pričuvama
osnovni kriterij likvidnost i sigurnost, a tek onda rentabilnost ulaganja.
Najveći dio HNB-ovih deviznih pričuva čine vrijednosni papiri – drţavne obveznice i euroobveznice
(51%), u depoziti po viĎenju i oročeni depoziti kod inozemnih poslovnih i središnjih banaka, te kod
meĎunarodnih financijskih institucija (43%), u repo poslovi (4%), ostali plasmani (2%), te samo 1% u
efektivnoj stranoj valuti. Hrvatska ne drţi pričuve u obliku monetarnog zlata.
15. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANKE
Banka je najvaţnija financijska posrednička institucija. Novčana sredstva banka prikuplja primanjem
depozita i plasira ih uglavnom u kredite, baveći se uz to i financijskim uslugama (posredovanje u
domaćem i meĎunarodnom platnom prometu, na fin. trţištima itd.).
Na prikupljene depozite banka plaća pasivnu, a na odobrene kredite naplaćuje aktivnu kamatu.
Razlika izmeĎu aktivne (više) i pasivne (niţe) k.s. je kamatna marţa.
Pasivna kamatna stopa (depozitna) se formira na troškovnom, a aktivna kamatna stopa (kreditna)
na cjenovnom principu.
Primanje depozita, odobravanje kredita i obavljanje platnog prometa čine svojevrsnu liniju
razgraničenja u razlikovanju banaka od nebankovnih financijskih institucija.
Općenito, banka se definira kao financijska institucija koja u pasivi bilance ima depozite koji su po
svojoj prirodi novac, a u aktivi uglavnom ima kredite. Depozitni i kreditni poslovi njezino su
najvaţnije obiljeţje i ona ih obavlja istodobno i kontinuirano kao svoje temeljne aktivnosti. Iako je
primanje depozita ono po čemu se banke razlikuju od svih nedepozitnih institucija, banke su takoĎer i
kreditne institucije. Samo depozitne institucije tj. banke vode transakcijske raĉune (račune
plaćanja) preko kojih obavljaju bezgotovinska i polugotovinska plaćanja.
Banka je ono poduzeće koje dobije odobrenje za rad u skladu s posebnim zakonom o bankama.
Hrvatski zakon o bankama odreĎuje banku kao “dioničko društvo čiji je predmet poslovanja primanje
novčanih depozita i davanje kredita i drugih plasmana”.
3 temeljna postulata bankovnog poslovanja su likvidnost, sigurnost i rentabilnost, iz kojih se
izvodi profitabilnost.
Vrste banaka:
a) centralne banke (emisijske, kontrolne),
b) komercijalne banke (depozitne, kreditne),
www.referada.hr
c) investicijske banke,
d) razvojne banke (hipotekarna, poljoprivredna, graĎevinska) – banke dugoročnog kreditiranja
privrednog razvoja
e) poslovne banke, f) multinacionalne banke i
g) ostale banke (trgovačke, klirinške itd.).
16. KREDITNE I FINANCIJSKE INSTITUCIJE
Kreditna institucija – poduzeće čiji je posao primanje depozita ili drugih sredstava od javnosti s
obvezom vraćanja i odobravanje kredita za vlastiti račun.
Financijska institucija – poduzeće koje nije kreditna institucija, tj. ne prima depozite već joj je glavni
posao odobravanje kredita (uključujući garancije), stjecanje udjela ili investiranje.
Kod nas se pod bankom podrazumijeva samo institucija koja je dobila dozvolu za rad od HNB-a.
17. OBLICI OKRUPNJAVANJA BANAKA
Do udruţivanja banaka dolazi zbog ostvarivanja više profitabilnosti, zbog lakšeg obavljanja poslova,
boljeg poreznog tretmana, lakšeg obavljanja meĎunarodnog poslovanja, izbjegavanja zakonskih
propisa i sl. Oblici okrupnjavanja banaka su: bankovni holding, bankovni konzorcij,
multinacionalna banka i kupovni ili bankovni sindikat.
BANKOVNI HOLDING je oblik okrupnjavanja banaka u kojem jedna banka kupuje kontrolni paket
dionica s pravom glasa ili većinski udio u drugoj banci, te nad njima ima jasnu kontrolu. Ona koja
kupuje udio naziva se banka “majka” ili “vršna” banka, a banka koju kupuju naziva se banka “kćer”,
podruţnica ili subsidijarija. Vršna banka stječe odlućujući utjecaj na izbor rukovodstva
bankesubsidiarije i kontrolira njenu politiku i upravljanje. Banka kćer tj. subsidiarija zadrţava pravnu
samostalnost i djeluje kao posebna organizacija, ali mora slijediti ciljeve i politiku nadreĎene banke.
Cilj preuzimanja je kontrola porezne politike i to preko organizacije i top managementa.
Holding moţe biti:
1. jednobankovni (npr. PBZ – podruţnica Krapina, Dubrovnik) i
2. multibankovni.
Jednobankovni holding nastaje kada banka “majka” kontrolira jednu banku i više nebankovnih
financijskih podruţnica.
Multibankovna holding grupa nastaje kada jedna banka ili nebankovna tvrtka posjeduje više banaka i
nebankovnih financijskih institucija.
BANKOVNI KONZORCIJ je ugovorno povezivanje banaka koje dolazi slobodnom voljom banaka
radi odreĎenog posla kojeg nisu u stanju obaviti pojedinačno (kreditiranje nekog investicijskog
projekta). Banke udruţuju samo dio svog poslovanja.
Ciljevi konzorcija mogu biti kratkoročni (npr. odobravanje kredita) ili trajni (odrţavanje likvidnosti). Za
trajanja konzorcija banke zadrţavaju pravnu samostalnost, a konzorcijem rukovodi “vršna” banka koja
www.referada.hr
se naziva gestor. Npr. da bi se pokrio dug Privredne banke, sve banke su ušle u konzorcij koji se zvao
Udruţena banka RH i sve su morale davati dio svojih depozita.
MULTINACIONALNA BANKA je širi oblik udruţivanja banaka i kapitala iz više zemalja i one
pridonose globalnoj ekonomskoj integraciji. Preko mreţe podruţnica u više zemalja obavljaju
financijske transakcije na nacionalnim i meĎunarodnim trţištima, ostvarujući dobit na razlikama u
uvjetima poslovanja na pojedinim trţištima. Obavlja SVE bankovne poslove. U internacionalnom je
vlasništvu i posluje na meĎunarodnom trţištu.
BANKOVNI SINDIKAT je grupa banaka koja odobrava sindicirani kredit kada svaka od njih participira
u financiranju udjela dijela takvog velikog kredita. Sindikat organizira banka voditelj sindikata.
Bankovnim sindikatom se naziva i grupa investicijskih banaka koja prema sporazumu upisnika kupuje
novo izdanje vrijednosnica velike vrijednosti od emitenta s ciljem raspodjele investitorima na
primarnom financijskom trţištu. Grupa krupnih investicijskih banaka se naziva kupovnom grupom –
purchase group, a tako su angaţirane i investicijske banke za rasprodaju širokoj javnosti – selling
group.
Najvaţnije metode povezivanja banaka su metode spajanja i stjecanja – mergers and acquisitions,
zajednička ulaganja – joint venture, i strategijski savezi – strategic alliances.
Spajanjima se postiţe puna integracija dviju ili više samostalnih banaka u jedinstvenu novu banku,
dok stjecanjem jedna banka preuzima kontrolni paket običnih dionica druge banke bez spajanja ili
pripajanja ali nad preuzetom bankom stječe jasnu kontrolu. Zato je stjecanje uobičajena metoda kod
formiranja bankovnih holdinga.
Strategijskim savezom se uspostavlja partnerstvo meĎu bankama usmjereno na precizno odreĎene
aktivnosti.
Zajedniĉka ulaganja postoje kada dvije ili više banaka osnivaju i zajednički kontroliraju treću
financijsku instituciju te preko nje ostvaruju ciljeve obostranog interesa.
18. NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE
Nebankovne financijske institucije se razlikuju od banaka po tome što prikupljaju i pribavkjaju sredstva
na različite načine, ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita od najšire javnosti ili ih primaju od
ograničenog segmenta trţišta. Što se plasmana tiče, ove institucije smiju ulagati u sve oblike imovine
kao i banke, uključujući i odobravanje kredita.
Nebankovne financijske institucije ne obavljaju depozitno-kreditne poslove kao svoju osnovnu
djelatnost, obavljaju ih za ograničeni segment trţišta (kao npr. štedne depozitne institucije), obavljaju
samo jedan od tih poslova (kao npr. odobravaju kredite) ili naprosto nisu odgovarajućim zakonima
uvrštene u skupinu institucija koje se mogu nazivati bankama.
Najvaţnije nebankovne institucije su:
1. štedne depozitne institucije (štedionice,štedno-kreditne zadruge, štedne banke, kreditna
udruţenja, blagajne uzajamne pomoći),
www.referada.hr
2. ugovorne štedne organizacije (osiguravatelji ţivota i imovine, drţavni i privatni mirovinski
fondovi),
3. investicijski fondovi (fondovi zajedničkog investiranja)
4. financijske kompanije,
5. investicijske banke,
6. brokeri i dealeri,
7. drţavne i od drţave podupirane specijalne financijske institucije
8. povjerbena društva
9. fortfaiting, faktoring i leasing institucije itd...
POJAM INSTITUCIONALNIH INVESTITORA ( ulagatelja)
Obuhvaća fin. institucije koje su kupci najvećeg dijela vrijednosnica na financijskom trţištu. Za razliku
od individualnih investitora-pojedinaca, one su u stanju disperzirati rizik formirajući raznovrsnu
strukturu ulaganja, utjecati na cijene i ostale uvjete na trţištu. Lakše zadovoljavaju uvjet sigurnosti pa
su orijentirane na rast kapitala ili tekućih prinosa. Najvaţniji institucionalni investitori su investicijski
fondovi, banke, osiguravajuća društva, mirovinski fondovi, zaklade itd...
22. INVESTICIJSKO BANKARSTVO
Investicijske banke su financijski specijalisti koji pomaţu emitentima pri emisiji i rasprodaji
vrijednosnica na primarnom financijskom trţištu. Najvaţniji su sudionici primarnog ili emisijskog trţišta.
Potrebna novčana sredstva osiguravaju vlastitim kapitalom, pozajmicama od banaka, emisijama
zaduţnica, depozitima na računima komitenata i sporazumima o reotkupu.
Investicijska banka danas je „full service“ financijska tvrtka koja obavlja sve poslove na primarnom
i sekundarnom trţištu vrijednosnica. Investicijske banke posreduju izmeĎu emitenta i investitora ne
mijenjajući prirodu potraţivanja koja se prodaju pa jesu financijske institucije ali nisu i financijski
posrednici.
Iako nosi naziv investicijska banka, nije banka niti je depozitna institucija, a još manje je
investicijska – razvojna banka. Ovim se pojmom označava svaka ona financijska ustanova kojoj je
glavno obiljeţje posredovanje pri emisiji i distribuciji vrijednosnica, a sve više i odrţavanje emisijskog
tečaja i sekundarnog trţišta.
Najveće investicijske banke su:
Morgan Stanely, Merrill Lynch, Goldman Sachs, Lehman Brothers, First Boston, Salomon Brothers,
Bear Stearns, Kidder Peabody, Prudential i Paine Webber.
Investicijske banke karakteristične su za SAD, a u specifičnom obliku djeluju i Velikoj Britaniji,
Francuskoj i nekim drugim zemljama. U Europi i Japanu poslove upisivanja primarne emisije
vrijednosnica te preuzimanja rizika rasprodaje obavljaju univerzalne banke preko svojih investicijskih
dijelova ili preko tvrtki za poslovanje sa vrijednosnicama.
Visokospecijalizirane bankovne grupe:
- europske UBS, Deutsche Bank, BNP Paribas, Societe Generale, Credit Suisse First Boston, te
japanska Nomura. Noviji – europski naziv im je „book-runners“.
www.referada.hr
23. BROKERI I DEALERI
Brokeri i dealeri su specijalisti za prodaju i kupnju vrijednosnica na sekundarnim financijskim trţištima.
Dealeri nastupaju kao principali, kupujući i prodajući vrijednosnice za vlastiti račun, očekujući dobit i
preuzimajući rizike promjena cijena i kamatnih stopa. Odrţavaju trţište za pojedine izabrane
vrijednosnice za koje su specijalizirani. Takve vrijednosnice su uvijek spremni kupiti i prodati po
stanovitoj cijeni. Posluju na vlastito ime i za vlastiti račun. Zarada im je razlika izmeĎu zahtijevane
(ask) i ponudbene (bid) cijene vrijednosnice.
Brokeri su posrednici izmeĎu kupaca i prodavača koji posluju za njihov račun i naplaćuju
posredovanje u obliku provizija – naknada.
Brokeri su trţišni posrednici, mešetari koji pruţaju trţišnu uslugu ne preuzimajući rizike. Posluju sa
širokom javnošću, ali i sa dealerima. Osim brokera vrijednosnica postoje i specijalizirani brokeri za
odreĎena trţišta, kao npr. hipotekarni brokeri.
Najveći dio sredstava potrebnih za poslovanje brokera i dealera osigurava se kreditima od banaka i
sredstvima klijenata na posebnim računima koja se koriste za kupnju vrijednosnica.
Tvrtke za potpunu brokersku uslugu posluju sa širokim krugom investitora, u kontaktu su s većinom
sudionika trţišta, bave se savjetovanjem i strukturiranjem portfelja svojih klijenata.
Diskontni brokeri su brokerske kuće američkog financijskog trţišta koje, za razliku od ostalih brokera,
klijentima pruţaju uţi obujam usluga i uz znatno niţu cijenu od uobičajene. Obično ne posluju uz
proviziju, već sa klijentom ugovaraju fiksni iznos naknade. Posluju na veliko i specijaliziraju se za
manji broj vrijednosnica ili usluga.
24. FINANCIJSKE KOMPANIJE
Financijske kompanije osnivaju velike proizvoĎačke i trgovačke korporacije, banke, osiguravateljna
društva i druge financijske institucije.
Za razliku od banaka, financijske kompanije ne uzimaju depozite široke javnosti već sredstva
pribavljaju na veliko (kao i poduzeća):
- emisijom komercijalnih papira i dugoročnih obveznica – 60% izvora
- uzimanjem kredita od banaka
- emisijom dionica
- pozajmicama od matičnih korporacija.
Tako prikupljene izvore plasiraju na malo, u obliku kredita stanovništvu i poslovnim poduzećima, ili ih
koriste za nekreditne oblike financiranja kao što su factoring i leasing.
Glavni zadatak financijskih institucija je da kao specijalisti osiguravaju kratkoročne i srednjeročne
rkedite poduzećima ili za potrošnju stanovništva. Oko 1/2 plasmana se usmjerava poduzećima, a 1/2
stanovništvu u obliku raznovrsnih potrošačkih, te sve više stambenih kredita. U novije vrijeme su
financijske kompanije i neto kreditori banaka.
Banke osnivaju financijske kompanije da bi ulazile u nebankovne financijske poslove koji su im obično
zabranjeni ili ograničeni.
www.referada.hr
Velika financijska poduzeća i konglomerati osnivaju financijske kompanije da bi ušle u financijske
poslove. Motiv osnivanja ovakvih financijskih kompanija je:
- financiranje prodaje proizvoda korporacije-osnivača kreditiranjem kupaca
- financiranje vlastite proizvodnje
- zarada na financijskim transakcijama
Pri tom su financijske kompanije odvojene od poslovanja korporacije koja ih osniva jer posluju kao
samostalne osobe, ali ostvaruju njene interese.
Sve veći dio potraţivanja financijskih kompanija se sekuritizira na način da se ona koriste kao
collateral pri emisiji zaduţnica čime se izbacuju iz bilance financijskih kompanija.
Kroz financijske kompanije, poduzeća odvijaju financiranje od proizvodnje ili prodaje, osiguravaju
novčani kapital za vlastite potrebe, ali obavljaju i one profitabilne financijske poslove koje inače ne bi
obavljala kao proizvoĎačka poduzeća.
Financijske kompanije često se nazivaju korporacijskim bankama, kućnim bankama (inhouse), a u nas
bi im odgovarao naziv interne banke.
Vrste financijskih kompanija su:
1. Potrošaĉke financijske kompanije izravno odobravaju kredite potrošačima uglavnom za
kupnju robe. Takve kompanije obično su vlasništvo zainteresiranih proizvoĎača ili trgovaca, a mogu
biti i u vlasništvu banaka (npr. Citicorp).
2. Prodajne financijske kompanije financiraju kupce uglavnom otkupom kreditnih ugovora od
maloprodaje ili dealera koji prodaju proizvode tvrtke osnivača (npr Sears Acceptance Corporation).
3. Poslovne financijske kompanije financiraju posebne potrebe poduzeća kao npr. leasing ili
kupnju potraţivanja uz diskont – faktoringom. Najčvršća interesna veza uspostavlja se internim
ugovorima korporacija i internih financijskih podruţnica koje financiraju veleprodaju i otkupljuju
potraţivanja korporacija.
25. INVESTICIJSKI FONDOVI
Investicijski fondovi su institucionalni ulagači koji prikupljaju novčana sredstva široke javnosti, najčešće
pojedinaca i domaćinstava i plasiraju ih u skladu sa unaprijed utvrĎenim financijskim ciljevima, u
dugoročne, rjeĎe u kratkoročne financijske instrumente.
Uloţena novčana sredstva ulagača predstavljaju njihov idealni udjel (unit) u imovini fonda. Udjeli, za
razliku od dionica, daju pravo na dobit iz plasmana fonda, ali ne daju pravo upravljanja, ili je to pravo
ulagača ograničeno. Profesionalno upravljanje umjesto ulagača preuzimaju osnivači fonda ili od njih
ovlaštene osobe i to je jedna od najvaţnijih značajki fonda.
Pojedinačnom ulagaču fondovi pruţaju mogućnost širenja portfelja financijske imovine i izbjegavanja
rizika ulaganja, smanjuje troškove transakcijama na veliko, osiguravaju im likvidnost, odgovorno
profesionalno upravljanje i omogućavaju porezne olakšice.
Fondove organiziraju posebne tvrtke za upravljanje fondovima, banke, štedionice, brokerske kuće i
osiguravateljna društva.
Fondova ima više vrsta. Razlikuju se prema pravnom statusu, organizaciji, naknadama organizatoru,
pravima članova, motivima ulaganja, osnovnoj strukturi ulaganja itd. Gotovo 50% fondova u svijetu
www.referada.hr
su dioniĉki (equity), 20% obvezniĉki (bond), 20% su fondovi novĉanog trţišta (MMMF), a ostalo
su hibridni, indexni i sl.
Investicijski fond se organizira ispravom o povjerbi. Skup imovine fonda ili „pool“ kod sebe drţi
povjerbena kuća – skrbnik fonda, obično banka ili osiguravateljna kuća. Skrbnik drţi ili kontrolira
imovinu fonda, vodi računovodstvo, izdaje i distribuira udjelne certifikate, kalkulira cijene i sl.
Upravljač fonda tj manager ili osnivač organizira, tj kreira fond, vodi oglašavanje, utvrĎuje politiku
investiranja – portfolio management, vodi administraciju, prodaju i reotkupljuje udjele.
Vrijednost fonda se kalkulira dnevno kao NAV vrijednost (Net-Asset Value) ili neto vrijednost
fonda.
NAV vrijednost je ukupna vrijednost svih vrijednosnica u fondu umnoţenih sa njihovom dnevnom
trţišnom cijenom, uvećana za vrijednost ostale aktive i umanjena za obveze fonda. NAV po udjelu se
dobije podijelom ukupne vrijednosti fonda sa brojem udjela.
Osnovna podijela razlikuje:
1. otvorene 2. zatvorene fondove
Otvoreni – open end fondovi imaju promijenjiv broj udjela. Ulaganjem novca u fond kreiraju se novi
udjeli i povećava se veličina fonda. Fond je na zahtjev člana duţan iskupiti prodane udjele pa svaki
takav reotkup znači smanjenje broja udjela i veličine fonda. Kod ovog tipa fonda ne postoje
ograničenja u broju udjela. U svakom trenutku fond je spreman prodati nove ali i reotkupiti već
prodane udjele po tekućoj trţišnoj cijeni. Fondovi se povećavaju ili se smanjuju ovisno o potraţnji.
Emitirajući dodatne udjele fond prikuplja sredstva kojima kupuje nove vrijednosnice i dodaje ih
postojećem portfelju. Granice širenja fonda ili njegovog smanjivanja i likvidacije odreĎene su isključivo
trţišnom potraţnjom i zanimanjem ulagača.
Kod zatvorenog – closed end fonda stvara se skup točno odreĎenih vrijednosnica (dionice i
obveznice) pa se emitiraju i prodaju udjeli u tome skupu po ponudbenoj cijeni. Broj udjela je fixan i
fond ih ne reotkupljuje, već se njima trguje na burzi, na sekundarnom OTC trţištu ili se mogu prodati
organizatoru fonda. Cijene udjela su promijenjive i ovise o ponudi i potraţnji.
Fondove je moguće razvrstati u 4. grupe sličnih osobina, neovisno o različitim nazivima pod kojima se
pojavljuju u pojedinim zemljama.
Unit Trust je tip otvorenog investicijskog fonda raširen u Velikoj Britaniji. Prvi unit-trust je osnovan još
1868. Imaju pravni status kompanije, a članovi su im dioničari. Drţava im zbog zaštite malih ulagača
propisuje okvirnu strukturu ulaganja.
Investment Trust je zatvoreni fond, tj ima fixni broj udjela u prometu. Kad organizator jednom javnosti
proda udjele, fond je definitivno zatvoren i formiran. Jednom kupljenim vrijednosnicama ne dodaju se
nove.
Mutual Fund (uzajamni fond) je otvoreni fond u SAD-u namijenjen širokom krugu malih ulagača koji
ne ţele prihvatiti veće rizike.
Uzajamni fondovi novĉanog trţišta (MMMF) postoje od 1971, kada je prvi osnovala „Merryl Lynch“ a
danas postoje širom svijeta.
www.referada.hr
MMMF su otvoreni uzajamni fondovi trţišta novca i kratkoročnih vrijednosnica. Formiraju ih
investicijske tvrtke i banke. Prikupljaju novac pojedinaca i institucija i ulaţu ga u skup kratkoročnih
instrumenata novčanog trţišta.
Novčani ulozi pojedinaca su udjeli u fondu, i na ime tih udjela dioničar ne ostvaruje dividendu već mu
se mjesečno isplaćuje prinos ovisno o prinosima koji se ostvaruju od odobrenih kredita i kupljenih
vrijednosnica. Prinos ulagača ovisi o kamatnjacima na trţištu i mijenja se s njihovim promijenama.
Zato su MMMF u EU razvrstane u kategoriju monetarnih financijskih institucija. Popularnost MMMF
pridonosi i to što je članovima dopušteno vući ograničeni broj čekova sa minimalnim iznosima, pa udjel
u fondu ima i karakteristike transakcijskog računa.
REIT (Real Estate Invetment Trust) je investicijski fond za ulaganja u realna dobra. Zatvoreni je fond
registriran kao kompanija. Prikuplja novčana sredstva prodajom udjela i plasira ih u nekretnine.
Investicijski fondovi nove su financijske institucije u hrvatskom financijskom sustavu, i od njih se, s
obzirom na njihov dinamičan razvoj u svijetu i na strukturu ponude novčanih sredstava u RH, gdje su
pojedinci i kućanstva najvaţniji sektor štednje, očekuje brz i uspješan razvoj.
Investicijski fondovi se mogu osnivati kao otvoreni i zatvoreni fondovi (svih vrsta i namjena) Odobrenje
za osnivanje fonda daje HANFA.
Investicijske fondove mogu osnivati i njima upravljati samo posebna društva za upravljanje fondovima.
Društva za upravljanje fondovima se osnivaju kao dionička društva ili kao društva sa ograničenom
odgovornošću. Društvo smije otpočeti sa poslovanjem ako dobije odobrenje Agencije. Temeljni kapital
društva mora iznositi najmanje milijun kuna i mora biti uplaćen u trenutku podnošenje zahtjeva za
odobrenje rada društva.
Najniţi nominalni iznos temeljnog kapitala zatvorenog fonda s javnom ponudom iznosi 5 milijuna kuna.
Zatvoreni fondovi mogu ulagati i u nekretnine. Depozitne banke investicijskih fondova mogu biti banke
sa sjedištem u RH. Nadzor nad poslovanjem investicijskih fondova i društava za upravljanje
investicijskim fondovima obavlja HANFA
27. FINANCIJSKA TRŢIŠTA – ULOGA I FUNKCIJA
Financijska trţišta čine osobe, financijski instrumenti, tokovi i tehnike koji na posebnim mjestima ili u
ureĎenim sustavima trgovanja omogućuju razmjenu novčanih viškova i manjkova, tj. novca, kapitala i
deviza i odreĎuju cijene po kojima se ta razmjena obavlja.
Na nerazvijenim financijskim trţištima dominiraju banke kao najvaţnije financijske institucije, te
depoziti i krediti kao najzastupljeniji instrumenti ulaganja i financiranja.
Razvijena trţišta obiluju mnoštvom financijskih oblika, brojnim financijskim institucijama, sofisticiranim
financijskim tehnikama i isprepletenim financijskim tokovima. Razvijeno financijsko trţište primjereno
je demokratskim društvima i trţišnim gospodarstvima jer podrazumijeva objektivizirane trţišne kriterije,
isključivo ekonomsku alokaciju sredstava, regularnost i zaštitu sudionika, a likvidira socijalizaciju,
prisvajanje i redistribuciju, dovodeći sve pod svjetlo javnosti.
Financijska trţišta se djele na:
www.referada.hr
- kreditna (debt) trţišta na kojima se trguje zaduţnicama i kreditima.
- trţišta vlasniĉkih udjela (kapitala, equity trţišta) na kojima se trguje dionicama i iz dionica
izvedenim oblicima.
Iako je ponekad teško uočavati jasna razgraničenja meĎu njima, najčešća je podjela finanijskih trţišta
na trţište novca i kratkoroĉnih vrijednosnica – novčano trţište, trţište kapitala i devizno trţište. Na
razvijenom financijskom trţištu, uz financijske institucije sve više sujeluju poduzeća, drţava i posebice
stanovništvo.
29. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŢIŠTE
Primarno (emisijsko) trţište je ono na kojem se prodaju nova izdanja vrijednosnica. Prodajom
emisije vrijednosnica njen izdavatelj prikuplja nova - dodatna novčana sredstva. Novom emisijom
dionica povećava se kapital izdavatelja, a novom emisijom obveznica uzajmljuju se dodatna
dugoročna novčana sredstva. Izdavanjem vrijednosnica i drugih utrţivih financijskih instrumenata i
njihovom rasprodajom završava ţivot toga instrumenta na primarnom ili emisijskom trţištu.
Vrijednosnice se na primarnom trţištu prodaju samo jednom. Sve ostale prodaje odvijat će se na
sekundarnom trţištu.
Poduzeća i drugi emitenti vrijednosnica najčešće nemaju znanja i iskustva u ovim poslovima, i zato im
pomoć pruţaju investicijske banke ili njihove grupe, ako se radi o većim iznosima emisije, ili poslovne
banke preko svojih investicijskih odjela.
Investicijske banke najčešće same ili udruţene u kupovne grupe otkupljuju cijelu emisiju kao
veleprodavači i rasprodaju je dalje, preuzimajući time i rizike emisije. One posreduju izmeĎu
izdavatelja i javnosti.
Posebno značenje na primarnom trţištu imaju informacije o bonitetu emitenta i rejtingu tvrtke. Bonitet
je izraz koji sintetički izraţava vrijednost, pouzdanost, poslovnu i posebice kreditnu sposobnost
tvrtke. Ocjene o bonitetu i rangiranja emitenta sluţe investitorima pri ocjeni rizika, a emitentima pri
utvrĎivanju trţišne pozicije, a time i utvrĎivanja cijene predmetne vrijdnosnice na emisijskom trţištu.
Prikupljanje informavcija o bonitetu danas je visokoprofesionalizirani posao posebnih organizacija koje
ga obavljaju uz naknadu. Najpoznatije su Moody's, Standard's & Poor's,
Fitch, Euromoney. One rangiraju emitente, pojedine emisije ili zemlje dodjeljujući im ocjene od AAA
(najmanji rizik) do C ili D (najriziĉnije) – ove su slovne ocjene dopunjene i brojčanim oznakama.
30. SEKUNDARNO FINANCIJSKO TRŢIŠTE
Na sekundarnom financijskom trţištu se odvija stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnih papira
koji su u ruke investitora došli prethodnom rasprodajom na primarnom trţištu. Na njemu originalni
izdatnik vrijednosnica ne pribavlja novčana sredstva jer je to već postignuto na primarnom trţištu,
nego se mijenjaju vlasnici već prije emitiranih vrijednosnica – preprodaju se prije dospijeća. Zato se
ovo trţište zove i transakcijsko, ili trţište druge ruke.
www.referada.hr
Sekundarno financijsko trţište pravno se i organizacijski sveobuhvatno i temeljito ureĎuje zbog zaštite
svih sudionika na njemu. Posebno značenje sekundarnog trţišta je u tome što pruţa mogućnost
ulagačima da preprodajom vrijednosnog papira koji posjeduju lako odrţavaju likvidnost te im oslobaĎa
novčana sredstva za druge plasmane.
Transakcije na sekundaarnom trţištu obavljaju se u bankama, na burzama vrijednosnica koje su
najorganiziraniji i institucionalni oblik sekundarnog trţišta, na tzv. OTC trţištima i „iz ruke u ruku“.
www.referada.hr
www.referada.hr
32. OTC FINANCIJSKO TRŢIŠTE
OTC trţište (over the counter) drugi je vaţan oblik organiziranog sekundarnog trţišta. Na njemu se
trguje dionicama i obveznicama manjih ili novijih tvrtki koje najčešće nisu, ali mogu biti uvrštene i na
burzama. Preko ovog trţišta se plasiraju i nova izdanja dionica.
OTC je sustav automatskih kotacija na mreţi meĎusobno spojenih računala. Američka SEC
(Securities Exchange Commision) je 1968. godine zaduţila NASD (Nacionalno udruţenje dealera
vrijednosnicama) da organizira over the counter trţište. Nakon 13 godina udruţenje je osposobilo
sustav automatskih kotacija – NASDAQ.
OTC je prvenstveno dealersko trţište, te mu je sluţbeni naziv Nasdaq Stock Market.
Posao se zaključuje telefonom, telefaxom ili telexom, bez fizičkog susreta sudionika. Promijene cijena
se unose u računalo i automatski se uspostavljaju nove kupovne (bid) i prodajne (ask) cijene i kotacije.
Dealeri su povezani u grupe koje trguju odreĎenim izabranim vrijednosnicama. Ovo se trţište nekada
naziva i treće trţište (tercijarno).
Trţište drţavnih obveznica Vlade SAD-a takoĎer je OTC trţište.
Burzovni indexi i prosjeci su pokazatelji stanja na burzovnim trţištima. Koncipirani su tako da mjere i
izvješćuju o promijenama vrijednosti izabranih grupa vrijednosnica koje su reprezentativne za cijelo
trţište ili za neki njegov dio. Prosjek iskazuje aritmetičku sredinu grupe cijena (vrijednosnica), a
indeks je prosjek u odnosu na ranije utvrĎenu baznu trţišnu vrijednost.
Indexi su rezultat stalnih promijena cijena izabranih vrijednosnica, upućuju na tendenciju kretanja
cijena na cijeloj burzi ili u odreĎenom segmentu trgovanja, a odraţavaju i kretanja nacionalnog i
meĎunarodnog privrednog, političkog, socijalnog okruţenja i dogaĎanja.
33. NOVĈANO TRŢIŠTE - FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSPODARSKE
FUNKCIJE
Podijela na novčano trţište ili trţište kapitala kao kriterij uzima da li financijski instrument omogućava
raspolaganje novcem ili kapitalom. Kriterij je vremenski rok tj. likvidnost, a granični rok je godina
dana.
Novčanom je trţištu zadatak svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem u funkciji transakcijskog
sredstva kako bi postigle likvidnost kojom se omogućavaju njihova tekuća plaćanja ili plaćanja njihovih
komitenata. Na ovom trţištu se trguje bankovnim likvidnim rezervama i kratkoročnim vrijednosnicama.
Likvidne rezerve kod središnje banke (izvan obveznih rezervi) se na trţištu novca (money market
loans) na kratke rokove. Novac pozajmljuju banke i štedne depozitne institucije meĎusobno. Središnje
banke mogu i ne moraju sudjelovati na ovom trţištu. Ponekad na trţištu novca sudjeluju i nebankovni
subjekti – ostale financijske institucije i velike korporacije, no one su uglavnom orijentirane na
pozajmice od banaka. Ovaj dio trţišta se naziva i meĊubankovno trţište (interbank market). Trţište
kratkoroĉnih vrijednosnica drugi je segment novčanog trţišta. Naziva se i diskontno trţište. Na
njemu se trguje sa kratkoročnim duţničkim vrijednosnicama s rokom do 1 godine.
Svi ti instrumenti imaju vrlo mali rizik neplaćanja ili su potpuno nerizični.
Uobičajeni rokovi dospjeća:
www.referada.hr
- blagajnički zapisi – 13 do 52 tjedna
- utrţivi certifikati o depozitu – 14 do 120 dana
- komercijalni papiri – 1 do 270 dana
- bankovni akcepti – 30 do 180 dana
Svi odreda su visokog stupnja utrţivosti, te su obično potraţivanja središnjih banaka, poduzeća i tvrtki
za poslovanje sa vrijednosnicama a obveza su drţave i poduzeća. Banke i druge depozitne institucije
imaju ih i u aktivi i u pasivi, što ovisi o individualnoj razini likvidnosti.
Gospodarska funkcija ovog trţišta je odrţavanje likvidnosti banaka i ostalih sudionika.
Novčano trţište nema čvrstu institucionalnu strukturu i formalnu organizaciju. To je skup razliĉitih
trţišta i specijalista, nepersonalno je, kompetitivno i veleprodajno. Osim odrţavanja likvidnosti
omogućava i ukamaćivanje kratkoročnih viškova novca, smanjujući oportunitetni trošak njihovog
drţanja u likvidnom-novčanom obliku.
34. TRŢIŠTE KAPITALA – FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI
Trţište kapitala je skup institucija, financijskih instumenata i mehanizama pomoću kojih se dugoročno
slobodna sredstva štednje prenose od suficitarnih deficitarnim jedinicama koje ulaţu u kapitalnu
izgradnju i opremu. Uzajmljujući na trţištu kapitala, deficitne jedinice ulaţu tako prikupljena sredstva u
razvoj, što će omogućiti budući tok prihoda iz kojih će se uzajmljeni i uloţeni novčani kapital vraćati
uvećan za naknadu za ustupljena tuĎa sredstva.
Na ovom trţištu kupuju se i prodaju financijski instrumenti sa dospijećem preko jedne godine.
Primarni uzajmljivači emitiraju duţničke instrumente ili dionice koje izravno ili preko institucionalnih
investitora kupuju uglavnom domaćinstva i pojedinci kao nosioci viškova financijske štednje. U
indirektnom sustavu financiranja, vrijednosnice kupuju ili kredite odobravaju financijski posrednici –
posebice institucionalni nvestitori. Osim nabrojenih, na trţištima kapitala sudjeluju i investicijske
banke, brokersko-dealerske (B/D) tvrtke, ustanove kreditnog rejtinga, regulatorne i nadzorne
ustanove. Trţište kapitala podrazumijeva i primarno i sekundarno trţište, što uključuje burze i OTC
trţišta.
35. HIPOTEKARNI KREDIT
Hipotekarni kredit je posebna vrsta izrazito dugoročnig kredita. Banke, štedionice i specijalizirane
hipotekarne institucije odobravaju ga graĎanima (stambene-rezidencijalne hipoteke) i poduzećima
(poslovne hipoteke) na osnovi pokrića u nekretninama. Vraćanje kredita je osigurano realnim pokrićem
duţnika – stambenim i gospodarskim zgradama, poslovnim prostorom, skladištima, zemljištem.
Kreditor osigurava vraćanje kredita tzv. INTABULACIJOM – pravnim postupkom uknjiţbe traţbine na
nekretninama duţnika u sudskoj gruntovnici.
Sigurnost vraćanja kredita nije u bonitetu duţnika već u vrijednosti nekretnine. Kredit se
odobrava u niţem iznosu, 50-80% od procijenjene vrijednosti nekretnine. To kreditoru osigurava da
će, ukoliko duţnik ne izvršava uredno svoje obveze po kreditu, moći iz prodajne vrijednosti nekretnine
www.referada.hr
naplatiti svoje potraţivanje. Rokovi vraćanja hipotekarnih kredita su od 10 do 20, a izuzetno i do 30
godina.
Moguće je uspostaviti više hipoteka na istoj nekretnini (prva, druga i daljnje) pod uvjetom da su pravno
ureĎeni redoslijed i prioriteti kreditora. Izuzetno se ovi krediti odobravaju i na osnovi pokretnih
(prometnih) sredstava velike vrijednosti kao što su brodovi i avioni.
Riječ je o najstarijem kreditu jer ga je poznati Hamurabijev zakonik pravno uredio već 1800 g. p.n.e.
Hipotekarni krediti su zbog jednostavnosti u širokoj primjeni u svijetu. U nas je sve više zastupljen u
poslovanju banaka, ali još uvijek uz primjetne probleme.
36. HIPOTEKARNO TRŢIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH POTRAŢIVANJA
Hipotekarno trţište je podvrsta trţišta kapitala, ali i jedan od njegovih najvaţnijih pojedinačnih oblika u
razvijenim zemljama.
Visoki iznosi i dugi rokovi hipotekarnog kredita imobiliziraju aktivu kreditora. Zato se potraţivanjima
osiguranim hipotekom sve češće trguje na sekundarnom trţištu hipoteka. To se odnosi na standardne
hipotekarne kredite, a još više na raznovrsne sekuritizirane oblike hipotekarnog kredita. Razvoju ovog
trţišta kroz sustav garantiranja i osiguranja hipotekarnih kredita znatno potpomaţe drţava.
Na osnovi odobrenih hipotekarnih kredita i budućeg priljeva po otplatama glavnice i kamata,
hipotekarne institucije ili posebne drţavne hipotekarne agencije emitiraju dugoročne duţničke
vrijednosnice (obveznice i note) ili udjelne certifikate i rasprodaju ih javnosti. Takve hipotekarne
obveznice apsorbiraju sve veće iznose kapitala na trţištu.
Nagloj sekuritizaciji i razvoju sekundarnog trţišta najviše pridonosi precizno pravno reguliranje,
drţavna potpora i nadzor i osiguranje hipotekarnih kredita od strane drţave, što i kredite i hipotekarne
zaduţnice čini privlačnima.
Na taj način hipotekarne financijske institucije pribavljaju nova novčana sredstva za odrţavanje
likvidnosti ili za nova kreditiranja. Hipotekarni kreditor najčešće i dalje upravlja (servisira) hipotekarnim
kreditima izdvojenim u posebni skup (pool) ili se ona izdvajaju u posebnu rpavnu osobu. (SPV –
Special Purpose Vehicle). Isplata kamata i glavnice obveznica osigurana je otplatama iz prethodno
odobrenih hipotekarnih kredita. Rokovi i dinamika isplata po obveznicama usklaĎeni su sa rokovima i
dinamikom otplata hipotekarnih kredita koji im sluţe kao collateral.
Kupci hipotekarnih obveznica obično su institucionalni investitori preko kojih se široka javnost uključuje
u financiranje stambene izgradnje. Obveznice su sigurne jer su otplate najčešće kolateralizirane
prethodno odobrenim kreditima osiguranim od drţave pa nose manji prinos, što opet pojeftinjuje izvore
sredstava i same stambene kredite.
Cijeli sustav ustrojen je tako da krajnji korisnik stambenih kredita obično ne zna za postupke
sekuritizacije već od odobravanja do otplate kredita posluje samo sa svojim izvorni kreditom.
U EU stambeni i ostali hipotekarni krediti se financiraju iz prikupljenih depozita.
www.referada.hr
Sekuritizacija hipotekarnih potraţivanja
Na osnovi skupa standardnih hipotekarnih kredita sa unaprijed poznatom dinamikom otplata glavnica i
kamata, a uz jamstvo drţave, emitiraju se udjeli u tom skupu ili hipotekarne obveznice. Otplatama
hipotekarnih kredita od strane individualnih korisnika se kroz vrijeme servisiraju obveze po
novoemitiranim udjelima ili zaduţnicama. Najveći kupac asset-back vrijednosnica su veliki
institucionalni investitori.
37. DEVIZNO TRŢIŠTE
Devizno je trţište dio ukupnog financijskog trţišta, a na njemu se prema utvrĎenim uvjetima i pravilima
trguje stranim valutama, odnosno razmjenjuju devize.
Temeljni mu je zadatak opskrbiti sudionike stranim sredstvima plaćanja za plaćanje uvoza i drugih
obaveza prema inozemstvu.
Devizni tečaj formira se pod utjecajem ponude i potraţnje za devizama i predstavlja cijenu jedne
jedinice strane valute izraţenu brojem jedinica domaće valute.
Devizno trţište ne postoji kao organizirano središnje mjesto trgovanja već ga čini svjetska mreţa
sudionika meĎusobno povezanih suvremenim komunikacijskim sredstvima.
Trgovanje se odvija na specijaliziranim deviznim burzama i u sustavu meĎusobno povezanih banaka
što zajedno čini 24-satno svjetsko devizno trţište.
Najvaţniji sudionici ovog trţišta su velike poslovne banke, brokeri i dealeri specijalizirani za trgovinu
devizama, komercijalni kupci deviza – multinacionalne korporacije, središnje banke. Najveći promet se
obavlja preko specijaliziranih brokera devizama na meĎubankovnom trţištu, koji povezuju banke uz
nisku proviziju. Velike poslovne banke su market-makersi tog trţišta, spremni u svakom trenutku kupiti
i prodati devize po stanovitoj cijeni.
Svjetski financijski centri ujedno su i najvaţnija središta trgovanja devizama: London,
New York, Zurich, Frankfurt, Singapoore, Tokyo
Na deviznom trţištu se uglavnom trguje konvertibilnim devizama. To je trţište potpune konkurencije jer
na njemu sudjeluje mnoštvo sudionika, a opseg transakcija toliko je velik da ne postoji pojedinac koji
moţe veličinom svojih transakcija sam bitnije utjecati na cijenu, tj. na veličinu ponude i potraţnje za
devizama – svi su price-takers.
Transakcije se odvijaju kao:
1) transakcije izmeĎu poslovnih banaka i njihovih komitenata
2) devizne transakcije izmeĎu poslovnih banaka u zemlji
3) transakcije poslovnih banaka sa svojim filijalama ili korespondentima u inozemstvu
4) devizne transakcije meĎu središnjim bankama zbog utjecaja na tečajeve i kretanje kapitala.
Cijene su dvojne:
1. ponuĊene (bid) – cijene po kojima je kupac spreman kupovati devize
2. zahtjevane (ask) – cijene po kojima je prodavatelj spreman prodavati devize
Razlika meĎu bid i ask cijene je profitna marţa (spread).
www.referada.hr
Promptno (spot) devizno trţište zadovoljava funkciju devizne likvidnosti transaktora, a predstavlja
devizne aranţmane s dnevnom cijenom i izvršenjem zaključene transakcije u roku dva dana.
Terminsko (forward) devizno trţište obuhvaća transakcije s isporukom deviza preko dva dana, sa
efektivnom realizacijom u standardnim ugovorenim rokovima od 30, 90 ili 180 dana. Nova devizna
trţišta povezana su sa pokrivanjem (covering), zaštitom (hedging) i eliminiranjem (swapping) deviznih
rizika.
39. SEKURITIZACIJA AKTIVE
Izraz sekuritizacija u širem značenju se upotrebljava da bi se označila pojava pozajmljivanja na
otvorenom trţištu primjenom vrijednosnica kao kreditnih instrumenata, za razliku od, do danas
uobičajenog pozajmljivanja kreditima banaka i drugih financijskih posrednika, ili općenito, primjena
vrijednosnica kao financijskih instrumenata.
Sekuritizacija je praksa kreiranja utrţivih financijskih instrumenata - zaduţnica na temelju nekih
oblika aktive/potraţivanja.
Ovom novom tehnikom financiranja klasični se oblici potraţivanja preobraţavaju u nove odnose
zaduţivanja koje predstavljaju zaduţnice u kojima su ti odnosi utjelovljeni. Takvo se financiranje
naziva financiranje na osnovi aktive, a takve vrijednosnice su vrijednosnice osigurane aktivom
(ABS). Suština sekuritizacije je u zaduţivanju emisijama utrţivih zaduţnica izdanih na osnovi
uglavnom neutrţivih dijelova aktive. Tehnika sekuritizacije aktive, za razliku od tradicionalne
sekuritizacije pasive, provodi se izvanbilančno.
Tehniku sekuritizacije su razvile financijske organizacije i velike korporacije da bi iz bilance izbacile
potraţivanja koja su podleţna promijenama kamatnih stopa, kreditnom riziku ili su općenito
nepovoljnih i rizičnih karakteristika. Nelikvidna ili zaleĎena potraţivanja (dijelovi aktive) se pretvaraju u
utrţive elemente duga, čime se pribavljaju nova sredstva nuţna za poslovanje ili za odrţavanje
likvidnosti.
U postupku sekuritizacije na osnovi skupa potraţivanja jedne financijske institucije ili korporacije,
emitiraju se udjelni papiri (na taj skup potraţivanja) ili obveznice kojima se kupcima novoemitiranih
zaduţnica obećavaju priljevi po otplatama prethodno steĉenog klasiĉnog potraţivanja, i kamate
koje će se na temelju prihoda od potraţivanja ostvarivati kroz vrijeme.
Skup potraţivanja (pool) se izdvaja kao posebna imovina i povjerava trećoj osobi na upravljanje (trust,
trustee). Na taj se način potraţivanja izbacuju iz bilance banke, štedionice ili poduzeća, čime se
popravlja njihova likviditetna pozicija ali i ostvaruje zarada od naknada ili od razlika aktivnih i pasivnih
kamatnih stopa.
Potraţivanje se transformira u obvezu koja će biti ispunjavana u iznosima, dospjećima, dinamici
isplate glavnice, prinosima i sa svim drugim osobinama koje ima sekuritizirano originalno potraţivanje.
Vrijednosnice se kreiraju prema skupu originalnih potraţivanja.
www.referada.hr
U klasičnoj shemi sekuritizacije bankovnih potraţivanja, banka prodaje kredite sličnih karakteristika
trustu, koji na temelju tih potraţivanja izdvojenih u posebni pravni entitet (SPV) kao kolateral emitira i
rasprodaje zaduţnice investitorima. Banka je nelikvidna potraţivanja (kredite) zamijenila likvidnim
oblikom – novcem, s kojim moţe odrţavati likvidnost ili ga plasirati pod povoljnijim uvjetima.
40. REGULACIJA, DEREDULACIJA, REREGULACIJA
Od 80ih godina primjetan je proces deregulacije, tj. uklanjanja brojnih regulatornih odredbi
(ograničenja) koje su odreĎivale osnivanje i poslovanje banaka ali i drugih financijskih institucija.
Regulacija odreĎuje strukturu nacionalnog bankovnog sustava, te izravo utječe na uspjeh ili neuspjeh
banaka. OdreĎivanjem dozvoljenih poslova drţava odreĎuje strukturu bilance banaka, veličinu i
strukturu prihoda i rashoda i utječe na profitabilnost. Na poslovanje banaka moţe imati i ostala –
nebankovna regulacija kao i učinkovitost sudstva. Ciljevi regulacije banaka su:
1. osigurati stabilan bankovni sustav 2. onemogućiti koncentraciju koja bi mogla dovesti do
monopola pojedinih banaka ili monopolske pozicije banaka u odnosu na ostatak
financijskog trţišta 3. osigurati transmisijski kanal za uĉinkovito otjecanje novĉanom
politikom ba realna kretanja 4. onemogućiti neodgovorno ponašanje banaka kroz
preuzimanj prevelikih rizika 5. omogućiti ostvarivanje prihvatiljivih socijalnih ciljeva 6.
zaštititi same banke tj. njihove vlasnike od loših odluka bankovnih managera
Najvaţniji cilj stroge i višeslojne regulacije banaka je spriječiti eroziju povjerenja javnosti u bankovni
sektor jer iza suvremenog fiducijarnog novca (fiducia-povjerenje), pa i iza banaka koje posluju sa
novčanom imovinom stoji samo povjerenje javnosti.
Bankovna regulacija u pravilu je liberalnija u dobrim gospodarskim prilikama, a zaoštravanje propisa
redovito slijedi nakon većih ekonomskih ili bankovnih kriza.
Glass-Steagallov zakon – komercijalnim bankama je zabranjeno:
- preuzimanje i distribucija novih emisija vrijednosnica osim drţavnih
- imati podruţnice koje su na bilo koji način uključene u poslovanje sa vrijednosnicama
- upravljačko povezivanje banaka i poduzeća s primarnom aktivnošću na trţištu vrijednosnica te im je
ograničena kupnja i prodaja vrijednosnica za tuĎi račun.
Ovaj je zakon odlučujuće djelovao na razvoj američkog bankarstva ali je isto tako utjecao i na pojedina
rješenja u bankarstvima drugih zemalja.
Danas se smatra da drţava gospodarstvu više moţe pomoći osiguravajući mu stabilan,
pravedan, djelotvoran i transparentan financijski sustav nego osiguravajući mu jeftine kredite.
Nova regulatorna pravila stoga više pozornosti obraćaju zaštitnim mehanizmima i preventivnom
djelovanju, organizacijskim aspektima i tzv. prudencijalnoj regulaciji i kontroli.
www.referada.hr
41. INFORMATIĈKA TEHNOLOGIJA U FINANCIJAMA
Razdoblje nakon 1970. godine smatra se razdobljem tehnološke revolucije u bankarstvu i financijama
koje još traje. Razvoj mikroelektronike, automatizacije i telekomunikacija omogućio je pojeftinjenje i
inovacije financijskih proizvoda, usluga i preocesa, te ulazak banaka u gotovo sve poslove na
financijskim trţištima ali im je nametnuo i potpuno organizacijsko, tehnološko i kadrovsko
restrukturiranje.
Tehnološke promijene u financijama su dovele do automatizacije postupaka, kontrole i informiranja i
izvršile snaţan utjecaj na sve vidove bankarstva i financija.
Kompjuteri i uvoĎenje „elektroničkog bankarstva“ radikalno su snizili troškove bankovnih usluga
povećanom produktivnošću i ekonomijom razmjera. Informatička tehnologija je bankama omogućila
uvoĎenje novih proizvoda i obavljanje onih poslova koje to do tada nisu obavljale.
Elektronika je omogućila bankama poslovanje sa milijunima graĎana (retail-maloprodajno
bankarstvo), prihvaćanje i namjanjih poslova i servisiranje malih štediša.
Retail banking – poslovanje sa graĎanima, obrtnicima i malim poduzetnicima i borba za njihovu
štednju je način odupiranja banaka konkurenciji institucionalnih investitora iza kojih stoje individualni
štediše i ulagači. Kompjuterizacija im je omogućila voĎenje velikog broja ţiro, tekućih ili kombiniranih
računa, štednih računa, potrošačko kreditiranje, pametne-čip katice sa višestrukim namjenama,
evidencije i informiranje.
Tehnološke promijene takoĎer omogućavaju sigurno i sve jeftinije odvijanje domaćih i meĎunarodnih
plaćanja, mijenjaju pojavne obike novca, olakšavaju ulazak u nebankovne poslove i omogućavaju
univerzalizaciju banaka.
Nekoliko raširenih konkretnih aplikacija:
- elektronski prijenos novca – EFT ili EPS - POS terminali
- SWIFT – sustav meĎunarodnih meĎubankovnih financijskih telekomunikacija, posebno računalno
voĎena mreţa preko koje se najbrţe, najsigurnije i najjeftinije obavljaju meĎunarodna plaćanja. -
telebanking – obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili iz ureda preko interneta ili terminalima koji ih
povezuju sa bankovnim računalima.
- expertni sustavi – baza znanja, informacija i iskustva bankovnih stručnjaka koji sluţe pri
odobravanju kredita, izdavanju bankovnih kartica, odreĎivanju cijena usluga i kamatnih stopa,
investicijskom savjetovanju itd.
- drive-in banking – omogućava graĎanima 24-satno obavljanje odreĎenih bankovnih poslova iz
automobila (npr. polaganje gotovine).
- najvaţniji problemi primjene suvremene tehnologije:
- visoki početni troškovi ulaganja
- dupliranje kanala distribucije usluge i istovremeno zadrţavanje klasične mreţe poslovnih jedinica što
povećava troškove u prijelaznoj fazi
- nesposobnost top-managementa da tehnološki prekroji banku
www.referada.hr
- otpor od strane zaposlenih
- problem zaštite od kriminalnih radnji itd...
42. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA
- u SAD je 1933. Bankovnim zakonom uveden sustav obvezatnog osiguranja depozita kod posebnih
drţavnih osiguravateljnih agencija – FDIC (Federal Deposit Insurance Corporation).
- ovo je rješenje danas prihvaćeno gotovo u svim zemljama.
Sustav osiguranja depozita polazi od pretpostavke da štediša nije u stanju procijeniti bonitet banke ili
štedionice. Svaka takva institucija je duţna osigurati sve depozite do 100.000 USD kod FDIC uz
relativno niske i prema bonitetu institucije diferencirane premije osiguranja. U slučaju propasti banaka
ili štedionica, FDIC isplaćuje štedišama svaki iznos do 100.000 USD. Ovaj sustav je proširen i na
kreditne unije (kase uzajamne pomoći) koje štedne udjele članova osiguravaju kod institucije NCUSIF.
Sustav osiguranja depozita je nadvladao sustav jamčenja od strane drţave ili središnje banke. Smatra
se da drţava ne smije besplatno jamčiti štednju kod privatnih banaka jer time potiče neracionalne ili
nesigurne plasmane takvih sredstava. S druge strane, sustavu osiguranja depozita predbacuje se tzv.
moralni hazard jer se banke, zbog toga što su njihove obveze osigurane, ponašaju manje odgovorno
u kreditnim aktivnostima jer u slučaju propasti neće snositi punu cijenu kreditnih gubitaka.
EU se takoĎer odlučila za sustav osiguranja depozita, danas su svi depoziti osigurani do iznosa od
200.000 EUR što će prihvatiti i Hrvatska promjenama zakonodavstva.
Sustav obvezatnog osiguranja depozita kod Drţavne agencije za osiguranje depozita u Hrvatskoj je
uveden 1993 Zakonom o bankama.
43. ULOGA DRŢAVE NA FINANCIJSKOM TRŢIŠTU
Suvremena drţava ima vaţnu regulatornu ulogu i jedan je od najvaţnijih sudionika financijskog trţišta.
Drţava je najvaţniji regulator financijskog sustava te odreĎuje okvir unutar kojeg se na trţišnim
principima odvijaju financijske transakcije.
Nadzor nad djelovanjem monetarnog sustava obavlja novčanom politikom i kontrolom središnjih
banaka, dok prudencijalnu kontrolu obavlja jedna ili više posebnih drţavnih nadzornih institucija ili
središnja banka.
Izravno sudjelovanje drţave na financijskim trţištima odvija se kroz politiku javnog duga. Drţava
pribavlja sredstva emisijom utrţivih zaduţnica, neutrţivih štednih certifikata, izravnim pozajmljivanjem
od banaka, prodajom financijske imovine te kreditima od središnje banke.
Drţavne vrijednosnice čine osnovu svakog razvijenog financijskog trţišta, temelj su pri izgradnji
strukture financijske imovine individualnih i institucionalnih investitora, a kupuju se i prodaju u politici
otvorenog trţišta središnjih banaka. Njihove kamatne stope, prinosi, cijene i trendovi su indikator i
referentne stope novčanog trţišta i trţišta kapitala.
Drţava se na financijska trţišta uključuje i preko lokalnih organa vlasti (municipalne zaduţnice),
izvanproračunskih agencija ili fondova, financijskih institucija za financiranje posebnih namjena, preko
privatnih i od drţave sponzoriranih institucija osiguranja itd.
www.referada.hr
Osim što osigurava regularnost na financijskom trţištu, štiteći u prvom redu male štediše i ulagače,
drţava je na tom trţištu aktivni, stalni i vaţan sudionik ali bez posebnih prava, bilo da se pojavljuje kao
duţnik ili investitor.
DISINTERMEDIJACIJA – Smanjivanje uloge financijskih posrednika
Disintermedijacija je pojava preseljavanja novčanih sredstava s indirektnog na direktno trţište čime se
zaobilazi posrednička uloga financijskih institucija, a krajnji zajmodavci i krajnji zajmoprimci sve više
posluju izravno.
MeĎu najvaţnijim uzrocima ove pojave bila su ograniĉenja kamatnih stopa koje su depozitne
institucije smjele obračunavati na depozite primljene od javnosti zbog čega su deponenti preseljavali
svoja sredstva na direktna kreditna trţišta - u vrijednosnice za koje nisu vrijedila ograničenja jer se na
njima kamatne stope formiraju trţišno, tj na višoj razini, te u one plasmane na koje se ograničenja ne
odnose. Drugi vaţan uzrok pojave disintermedijacije je u ĉinjenici da mnoga velika poduzeća imaju
bolji bonitet od mnogih financijskih posrednika i da se novčana potraţivanja prema njima na
trţištu prihvaćaju bez rezervi, što je brojnim tvrtkama omogućilo jeftinije izravno zaduţivanje na
financijskim trţištima umjesto uzimanja bankovnih kredita.
Proces disintermedijacije posljednjih je godina oslabio jer su ukidana ili ublaţena dotadašnja kamatna
ograničenja koja su depozitne institucije dovodila u nepovoljan trţišni poloţaj.
44. FINANCIJSKI SUSTAV REPUBLIKE HRVATSKE
Korjenite promjene u financijskom sustavu počele su odmah po osamostaljivanju RH.
- 1991. godine učinjena je valutna reforma, a po uzoru na razvijene zemlje formirana je vlastita
središnja banka - Narodna banka Hrvatske, neovisna o drţavnoj administraciji, a odgovorna
parlamentu - Hrvatskom drţavnom saboru.
- u prosincu 1991 - monetarno osamostaljivanje utvrĎeno je uvoĎenjem privremenog novca,
hrvatskog dinara
- 1993. – inflacija je svedena na 3-4% na godišnjoj razini te je postignuta dugoročna stabilnost cijena i
tečaja
- krajem svibnja 1994. - uveden je i trajni hrvatski novac – kuna.
- u prosincu 1997 - središnja banka dobila je naziv HNB.
Za RH je karakteristična dominacija univerzalnih banaka, ostale nebankovne institucije su relativno
novi sudionici hrvatskog financijskog sustava
www.referada.hr
Financijske institucije u RH
I. SREDIŠNJA BANKA – Hrvatska narodna banka
II. DEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE
1. Banke
2. Štedne banke
3. Stambene štedionice
4. Kreditne unije
III. NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE
1. Ugovorne štedne institucije
- osiguravateljne
- mirovinski fondovi (dobrovoljni, obvezni)
2. Investicijski fondovi
- otvoreni
- zatvoreni
3. Specijalna drţavna financijska institucija – HBOR
4. Brokerska društva – Društva za poslovanje sa vrijednosnicama
5. Ostale financijske institucije – leasing tvrtke, izdavači kreditnih kartica
(Mastercard, Visa...)
6. Ostale – FINA, Agencija za osiguranje depozita, Zagrebačka burza,
Trţište novca, HANFA, Središnja depozitarna agencija, REGOS
45. DEFINIRANJE BANAKA
Zakon posebno ne definira banku već se bankom smatra ona financijska institucija koja je od HNB-a
dobila dozvolu za rad. Riječ banka ili izvedenicu te riječi u nazivu tvrtke ne moţe koristiti nitko ako nije
takvo odobrenje dobio od HNB-a, a samo iznimno ako je to drugim zakonom dopušteno. Upis banke u
sudski registar moguć je samo uz prethodno odobrenje HNB. Zakonodavac je posebnim zakonom
jasno razgraničio banku od ostalih financijskih institucija i definirao je cijelim zakonom.
Za razliku od hrvatskog zakona, smjernice EU ne upotrebljavaju riječ „banka“ već izraz „kreditna
institucija“. Taj je monetarni aspekt odlučujući za izdvajanje kreditnih institucija u posebnu skupinu i
njihovo zajedničko zakonsko reguliranje. Zato su npr. kreditne institucije u EU, zajedno sa središnjim
www.referada.hr
bankama svrstane u Monetarne financijske institucije (MFI) koje čine sektor emisije novca u euro
području.
Iz izloţenog proizlazi da su banke, u svakom pogledu, najvaţnije financijske institucije, ali su i dio
strukture kreditnih institucija koje se po svojim karakteristikama i odnosu prema središnjoj banci
razlikuju od drugih institucija. Zato je suvremeno zakonodavstvo EU i njenih članica zamijenilo
posebno bankovno zakonodavstvo modernijim konceptom zajedničkog reguliranja svih kreditnih
institucija.
Po pravnom statusu, banke u RH su dionička društva. Oblik dioničkog društva za banke je u svijetu
dominantan, a kod nas prihvatljiv i zbog dodatnog reguliranja dioničkih društava.
46. OSNIVANJE I POSLOVI BANAKA U RH
Banku mogu osnivati domaće i strane fizičke i pravne osobe. Ne postoje ograničenja u broju osoba –
osnivača, podjela na domaće i strane, pravne i fizičke osobe, ograničenja u pogledu udjela pojedine
osobe pri osnivanju banke i sl.
Zahtjev za davanje odobrenja za rad banke onivači podnose HNB, a oblik i sadrţaj zahtjeva propisuje
HNB.
Odobrenja – licencu, dopusnicu za osnivanje banke i obavljanje bankovnih i dijela ili svih financijskih
usluga daje Savjet Hrvatske narodne banke. HNB moţe i odbiti davanje odobrenja, a u pojedinim
slučajevima moţe ga oduzeti ili ograničiti poslovnu samostalnost banke.
Odobrenje za rad i minimalni osnovni kapital od 40 milijuna kn su preduvijet upisa banke u sudski
registar.
Odobrenje HNB je potrebno i u postupku pripajanja banaka. U slučaju spajanja potrebno je i
odobrenjesvakoj banci za spajanje i dodatno odobrenje za rad nove banke. HNB će odbiti izdavanje
odobrenja za pripajanje i spajanje ako bi tim postupcima došlo do koncentracije u bankovnom sustavu
koja bi mogla narušiti trţišnu utakmicu ili ako bi takvi postupci negativno utjecali na provoĎenje
novčane i devizne politike RH.
Bankovne usluge mogu u RH, osim domaćih banaka, pruţati izravno ili preko posrednika i strane
banke. Pri tom su propisani različiti uvjeti za banke i podruţnice iz drţava članica EU i ostalih zemalja
(tzv. strane banke).
50. BANKOVNE USLUGE-POSLOVI
Bankovnim poslovima-uslugama se smatraju poslovi primanja novĉanih depozita i odobravanja
kredita i drugih plasmana iz tih sredstava, u svoje ime i za svoj raĉun, kao i izdavanje sredstava
plaćanja u obliku elektronskog novca.
Hrvatske poslovne banke kao univerzalne financijske institucije smiju, ako im je to prethodno odobrila
HNB, kod suda registrirati kao svoju djelatnost i neke ili sve dodatne financijske usluge:
- izdavanje garancija i drugih jamstava
- factoring
- financijski najam – leasing
- obavljanje platnog prometa u zemlji i sa inozemstvom
www.referada.hr
- prikupljanje, izrada analiza i davanje informacija o kreditnoj sposobnosti pravnih i fizičkih osoba -
posredovanje pri sklapanju financijskih poslova
Navedene financijske usluge uobičajeno pruţaju nebankovne financijske institucije u skladu sa
posebnim zakonima, ali ih smiju obavljati i banke uz posebno odobrenje HNB. MeĎutim, bankovne
usluge su rezervirane samo za banke.
Pored klasičnih bankovnih usluga, bankama je dozvoljeno obavljanje i onih poslova koji po svojoj
prirodi pripadaju tipu univerzalnih banaka kakve su naše. To su poslovi brokeraţe i investicijskog
bankarstva, leasinga, factoringa, fortfeitinga, voĎenja investicijskih i mirovinskih fondova, poslovi sa
financijskim izvedenicama-derivatima, a ostavljena je mogućnost da banke, uz suglasnost HNB dobiju
dopuštenje i za one financijske poslove koji nisu navedeni u zakonu.
51. KRATKOROĈNI PASIVNI BANKOVNI POSLOVI
U pasivnim bankarskim poslovima banke kao duţnici kreiraju financijske obveze na osnovi kojih
obračunavaju i isplaćuju pasivne kamate klijentima. Kratkoročni pasivni bankovni poslovi su oni kojima
banka prikuplja sredstva, stvarajući financijske obveze prema klijentu.
Kratkoročni pasivni bankovni poslovi su:
1) emisija novca
2) depoziti po viĎenju
3) zaduţivanje kod drugih banaka
4) blagajnički zapisi i druge zaduţnice 5) eskontiranje vlastitih mjenica.
53. KONTOKORENTNI KREDIT
Kontokorentni kredit je kratkoroĉni aktivni bankovni posao. To je kredit odobren po tekućem računu
komitenta. Temeljem ovog kredita mogu se izdavati nalozi za plaćanje iznad raspoloţivih sredstava na
računu, a prema ugovoru. Kod njega je bitno da nema kolaterala, nego je sigurnost banke u
poznavanju komitenata. U EU 40% svih kredita su kontokorentni krediti (različit od minusa na tekućem
računu).
- kontokorentni kredit je prisutan kod:
1. sezonskih prilagoĊavanja komitenata 2. gdje su neujednaĉeni priljevi i odljevi
sredstava
Najčešći rok je 3 mjeseca i taj se rok onda obnavlja. Iz prvog slijedećeg priljeva se kredit isplaćuje.
Korištenje kredita se obračunava po danima. Na korišteni dio kredita (npr. 1 mil.) pravna osoba plaća
kamatu, a na neiskorišteni dio kredita (npr. 9 mil.) komitent plaća banci proviziju u iznosu od najčešće
1,5% (zbog toga što banka u svojoj likvidnosti osigurava svih 10 mil. sredstava tj. cijelu ugovorenu
svotu).
U Hrvatskoj se odobravaju po tekućem računu graĎana (pravo na prekoračenje), obično u visini
jednog i pol redovnog primanja (plaća ili mirovina) vlasnika računa (u nekim bankama i više), ovisno o
www.referada.hr
kvaliteti komitenta banke, a nazivaju se krediti po tekućem računu. Imaju vaţnu socijalnu ulogu. Vrlo
vaţan oblik kredita jer klijentu omogućava jednostavnije premošćivanje kratkoročne, povremene i
privremene nelikvidnosti, omogućuje elastičnu i racionalnu upotrebu kredita prema stvarnim
potrebama, smanjuje blagajničko poslovanje, nerijetko prerasta u dugoročno kreditiranje zbog
automatskog produţavanja ugovora, kamatne stope su u pravilu više nego na druge oblike kredita.
54. ESKONTNI (DISKONTNI) KREDIT – REESKONT
Diskontni kredit je kratkoročni bankovni kredit na temelju mjeničnog pokrića. Specifičnost je kod
diskontnog kredita da nema provjere boniteta komitenta i nema procedure ugovaranja kredita. Jedino
što banku interesira je bonitet mjenice, a da bi ona bila bonitetna mora imati: a) rok dospijeća 10 – 90
dana
b) robno pokriće (u pravilu se financijska mjenica ne moţe diskontirati)
c) kao dokaz valjanosti barem 3 sigurna potpisa
Eskont je mjenično-pravna radnja kojom se obavlja naplata mjenice prije njezina dospijeća.
Eskontiranjem imalac sredstava eskontira mjenice uz naknadu (eskontna kamata), a imalac mjenica
eskontom dolazi do likvidnih sredstava. Eskont mjenice ima svoju cijenu odnosno kamatu. Obračunata
kamata pri eskontu mjenica zove se diskont. Diskont se obračunava prema modelu diskontnog
računa, a stopa po kojoj je kamata obračunana zove se diskontna stopa ili eskontna stopa.
Reeeskont je kratkoročno zaduţivanje banaka kod drugih banaka. Banka uzima kredit eskontirajući
mjenice samo prvoklasnih duţnika kod druge banke, koje je stekla iz poslova eskontnog kreditiranja
(pretvaranje aktivnog posla u pasivni). Reeskont je značajan za banke koje se bave eskontnim
kreditiranjem jer putem njega dolaze do likvidnih sredstava. Dodatna prednost je zarada iz razlike
kamatnih stopa eskonta i reeskonta. Mjenicu moţe reeskontirati i centralna banka. Rediskontna
politika se upotrebljava kao sinonim za reeskont.
Rediskontna politika je instrument centralne banke za reguliranje kreditne aktivnosti poslovnih
banaka, za:
a) utvrĊivanje kvalitete mjenice b) utvrĊivanje reeskontne/rediskontne stope
Kod rediskontne politike vaţan je rok dospijeća mjenica, broj avala, poslovi iz kojih proizlaze, visina –
plafon mjenice.
Rediskontna stopa po kojoj centralna banka prima mjenice poslovnih banaka je referentna kamatna
stopa za kredite poslovnih banaka.
Osim poslovnih banaka i centralne banke ove poslove mogu obavljati i diskontne kuće. Komercijalna
metoda diskontiranja je u uvjetima visoke inflacije neupotrebljiva.
Maksimalni iznos diskonta teţi nominalnoj vrijednosti mjenice kada diskontna stopa teţi u
(beskonačnost) – raste.
www.referada.hr
55. LOMBARD- RELOMBARD
Lombardni kredit je kratkoročni aktivni bankovni posao koji se odobrava na temelju zaloga pokretnih
vrijednosti (zlato, dragocijene kovine, umjetnički predmeti, vrijednosni i komercijalni papiri) u kraćim
rokovima, od nekoliko dana do tri mjeseca (90 dana), a najčešće 15-20 dana. Lombardne kredite daju
banke i zalagaonice u odreĎenom postotku (50 - 70%) od procijenjene ili prometne vrijednosti
zaloţenih dobara koje preuzimaju do njihova iskupa, odnosno do konačne isplate kredita, kada ih
vraćaju duţniku. Duţnik za čitavo to vrijeme ostaje vlasnik predmeta. Ako duţnik ne moţe otplatiti
kredit, banka ima pravo prodati zaloţena dobra kako bi se naplatila. Ako trţišna vrijednost predmeta
padne ispod razine odobrenog kredita, banka moţe traţiti dopunu zaloga. Banka naplaćuje čuvanje
zaloga. Kad je zalog VP onda on mora kotirati dnevno na burzi i imaju dnevno predvidivu cijenu.
Ponekad se nazivaju „kreditima iz nuţde“, ali ih treba smatrati uobičajenim poslovnim kreditima kojima
se lako mogu pribaviti obrtna sredstva. Stanovništvu ove kredite odobravaju posebne financijske
ustanove – zalagaonice.
Relombard je kratkoročna pasivna operacija zaduţivanja banaka kod drugih banaka ili kod središnje
banke, na osnovi zaloga po odobrenom lombardnom kreditu. Banka koja je prethodno odobrila
lombardni kredit zaduţuje se kod druge banke lombardirajući iste one vrijednosti (vrijednosni i drugi
papiri) po kojima je već odobrila kredit. Relombardni kredit je značajan način na koji banke prikupljaju
likvidna sredstva. Lako se i bez posebne procedure sklapaju i otkazuju. Kratkog su roka, obično od
jednog dana do dva tjedna. Posebno značenje imaju one banke kojima lombardno kreditiranje
predstavlja osnovu poslovanja, jer im omogućavaju lako odrţavanje likvidnosti. Relombardni krediti
redovito su jedan od načina na koji središnja banka elastično regulira količinu novca u optjecaju i vodi
politiku monetarnog rasta.
56. AKCEPTNI I AVALNI KREDITI
Karakteristika akceptnog kredita je da banka ne stavlja komitentu na raspolaganje novčana sredstva
nego bankin ugled i kreditnu sposobnost pa se zato nazivaju “krediti za preuzimanje obveze”.
Banka akceptira mjenice koje na nju trasira korisnik kredita, te se obvezuje da će isplatiti mjenicu ako
trasant ne izvrši svoju obvezu – ne iskupi mjenicu o dospijeću. Ovakvi krediti su prisutni u
meĎunarodnom robnom prometu pri odgoĎenom plaćanju.
Kod avalnog kredita banka daje aval-jamstvo komitentu na njegove mjenične obveze do
ugovorenog avalnog limita. Takvoj mjenici se podiţe vrijednost i lakše cirkulira. Najčešće se daje kof
kupnje robe na kredit uvoznicima. Banka traţi plaćanje provizije od uvoznika i pokriće za avalni lim it.
Isto kao i akceptni kredit, avalni kredit ulazi u kategoriju kredita za preuzimanje obveze.
Karakteristike avalnog kredita:
1. nenovčani kredit (nije klasičan kredit)
2. traţiocu avala banka osigurava jamstvo
3. sluţi samo za plaćanje robe, mjenica se ne upotrebljava za diskontiranje
4. obveza banke je samostalna i neovisna
5. na njega se ne plaća kamata, nego provizija
6. što je veći avalni limit i mjenica je kvalitetnija
www.referada.hr
61. KREDITNI ODNOSI S INOZEMSTVOM I VRSTE KREDITA
Komercijalni krediti inozemstvu su krediti koje prodavatelj robe daje kupcu u robi (trgovački krediti), s
tim da ga kupac vrati u novcu u ugovorenom roku. Riječ je o prodaji robe na kredit. Prodavatelj kod
odobravanja kredita mora poznavati kreditnu sposobnost odnosno bonitet kupca. Rizik se osigurava
garancIjom banke koju preporuči banka prodavatelja robe ili mjenicom kupca.
U cilju utvrĎivanja kreditne sposobnosti kupca potrebno je:
a) temeljito utvrditi njegovu poslovnu i kreditnu sposobnost
b) kupoprodajnim ugovorom i drugim instrumentima naplate prodane robe osigurati njenu
naplatu.
Bonitet je potrebno utvrditi temeljem:
a) visine i strukture kapitala duţnika
b) likvidnosti raspoloţivog kapitala
c) visine i strukture potraţivanja i dugovanja
d) financijskog rezultata i urednosti poslovanja
e) izvršenja preuzetih obveza
f) poslovnog ugleda i povjerenja
Pored navedenog potrebno je ispitati:
a) vanjskotrgovinske odnosno devizne propise zemlje kupca
b) likvidnost u plaćanjima
c) mogućnost transfera deviza u ugovorenom roku.
Podatke o bonitetu kupca prodavatelj moţe dobiti od svoje banke ili specijaliziranih agencija. Izvoznik
moţe refinancirati ovakav kredit kod poslovne banke ili drţavne agencije. Osnovna značajka je da ovi
krediti nisu konkurentni jer svi troškovi, i cijena kredita i carina terete inozemnog kupca. Za izvoznika
ovi krediti predstavljaju opterećenje jer su vezani uz osnovni posao i jer traţe financijska i pravna
utanačenja.
ROBNI I FINANCIJSKI KREDITI INOZEMSTVU - uzimanje kredita u inozemstvu za uvoz robe i
usluga ili davanje kredita za izvoz robe i usluga. Kreditor odobrava zajmotraţiocu financijski kredit radi
financiranja kupnje roba i plaćanje usluga, pri čemu je ugovorom o kreditu odreĎena namjena
korištenja kredita što znači da je robni kredit financijski kredit s namjenom. Ovakve kredite odobravaju
banke i specijalizirane institucije za financiranje izvoza kupcima u inozemstvu (uvoznicima). Banka
uvjetuje od koga ćemo kupiti robu (tj. izvoznika).
Karakteristika:
a) prodaje se roba slabije kvalitete
b) odvojeni su kreditni i komercijalni dijelovi posla
postoji nekoliko podvarijanti ovog kreditiranja:
a) “buyers” krediti - banka moţe direktno kreditirati inozemnog kupca
b) “bank-to-bank” krediti - banka kreditira banku uvoznika s tim da se iz tako odobrenog kredita
financiraju kupčeve nabavke u zemlji kreditora.
www.referada.hr
Za izvoznika je ovaj način povoljniji od klasičnog kreditiranja dobavljača jer nema rizika naplate.
Hrvatske banke mogu inozemstvu odobravati robne i financijske kredite radi izvoza robe i usluga, ali ti
su krediti marginalni u odnosu na direktno kreditiranje dobavljača od strane izvoznika.
Pod kreditiranjem podrazumijevamo kunsko dopunsko kreditiranje izvoza u zemlji.
obuhvaća 2 posla:
1. osiguranje izvoznih kredita
2. financijska podrška izvozu
Sudionici izvoznog kreditiranja su:
a) izvoznici
b) poslovne banke
c) specijalizirane financijske institucije
d) centralne banke (kroz sustav selektivnog kreditiranja)
Kod kratkoročnog financiranja ( do 1 godine, naplata u gotovu kroz 60-90 dana) izvozniku se
nadoknaĎuje postotak sredstava koji je zaleĎen u robi.
Instrumenti kratkoročnog financiranja su: diskont, garancija, lombard, akcept, fortfaiting.
Kod dugoročnog financiranja osnovni problem je nalaţenje dugoročno slobodnih sredstava. Za
dugoročno financiranje se najčešće osniva posebna financijska institucija sa velikim inicijalnim
kapitalom.
Te institucije mogu biti:
a) dio drţavnog aparata (Japan, VB)
b) drţavne agencije (Exim u SAD-u)
c) privatna institucija uz potporu drţave (Heimes u Njemačkoj)
d) javno-privatne firma (Francuska)
Izvori sredstava za izvozna financiranje su:
a) drţavni proračun
b) centralna banka
c) drţavni fondovi
d) sredstva socijalnog osiguranja
e) pozajmice na financijskom trţištu
f) sredstva iz diskonta mjenica itd.
Oblici financiranja:
a) refinanciranje nacionalnih izvoznika
b) direktno odobravanje kredita zajmoprimcima u inozemstvu
www.referada.hr
c) garantiranje izvoznih kredita
d) kreditiranje inozemnih vlada
e) mješovito kreditiranje
f) tehnička pomoć
g) osiguranje izvoznih poslova
Karakteristika ovih kredita:
a) imaju niţe kamatne stope
b) provizija je takoĎer niţa
Postoji nekoliko vrsta ovih kredita:
a) krediti za izvoz robe i usluga
b) krediti za proizvodnju i pripremu robe za izvoz
c) krediti za izvoz robe na komercijalni kredit
d) krediti za izvoz robe na konsignacijska skladišta To su sve reeskontni krediti.
Osim ovih kredita imamo:
a) kredit dobavljača
b) kredit kupca
c) kredit banke banci
d) izvozno osiguranje
68. HRVATSKI SUSTAV VELIKIH PLAĆANJA I NACIONALNI KLIRINŠKI SUSTAV
HSVP je sustav za obračun meĎubankovnih platnih transakcija u realnom vremenu, na bruto načelu.
Namijenjen je namirenju platnih transakcija velikih iznosa (iznad 100.000 HRK). Sudionici HSVP-a su:
HNB i poslovne banke. HNB je vlasnik i operativni upravitelj HSVP-a.
Preko HSVP-a HNB vodi račune banaka, poslovne banke imaju otvoren samo jedan račun u HSVP-u.
Računi sudionika u HSVP se nazivaju računi za namiru. Preko računa za namiru obavlja se obračun
platnih transakcija.
Banka moţe zadavati platne transakcije samo na teret svog računa za namiru, dok HNB moţe
zadavati platne transakcije na teret svih sudionika putem direktnih transfera. Direktni transfer HNB
zadaje na temelju naloga sudionika ili temeljem propisa.
Banka moţe zadavati platne transakcije na teret svog računa za namiru s oznakom prioriteta
(redosljeda) od 1-98, gdje je 1 najviši, a 98 najniţi prioritet izvršenja. Platne transakcije čiji je redoslijed
izvršenja zakonski propisan zadaju se oznakom prioriteta izvršenja 1-10.
HNB moţe zadati direktni transfer na teret računa za namiru sudionika sa oznakom prioriteta izvršenja
0, što je najviši prioritet izvršenja.
www.referada.hr
Platne transakcije se izvršavaju do visine pokrića na računu za namiru. Pokriće na računu za namiru
čine raspoloţiva novčana sredstva na računu za namiru sudionika, uvećana za limit koji je odobren od
strane HNB-a.
Platna transakcija je namirena nakon što je izvršeno terećenje računa za namiru sudionika zadavatelja
platne transakcije i nakon što je izvršeno odobrenje računa za namiru sudionika primatelja platne
transakcije. Platne se transakcije namiruju pojedinačno, u iznosu na koji su zadane (na bruto-načelu)
u realnom vremenu.
Namiru konačnih neto pozicija na obračunskim računima banaka i HNB-a u NKS-u na kraju
obračunskog dana obavlja HNB direktnim transferima na računima za namiru sudionika. Ako je neto
pozicija iz NKS-a negativna, HNB tereti račun za namiru sudionika, a ako je pozitivna tada odobrava
račun za namiru sudionika.
Platne transakcije za koje nema pokrića na računu za namiru sudionika, evidentiraju se tijekom
obračunskog dana. Na kraju obračunskog dana platne transakcije iz reda čekanja se odbijaju i
sudionik dobiva obavijest o odbijenim platnim transakcijama.
Zadavanje platnih transakcija i ostali operativni poslovi obavljaju se preko platnih poruka koje se vrše
SWIFT telekomunikacijskom mreţom. Nakon što dobije odobrenje za rad banka se treba u roku 90
dana osposobiti za rad sa SWIFT telekomunikacijskom mreţom i podnijeti zahtjev HNB-u za
samostalno sudjelovanje u obračunu preko HSVP-a. Cjenik usluga HSVP-a donosi HNB.
NACIONALNI KLIRINŠKI SUSTAV
NKS je sustav za obračun meĎubankovnih platnih transakcija na neto multilateralnom načelu. FINA je
vlasnik i operativni upravitelj NKS-a.
NKS namijenjen je obračunu velikog broja meĎubankovnih platnih transakcija koje glase na male
iznose (do 100.000 HRK). Sudionici u NKS-u su:
a. banke
b. HNB
c. treće strane
Treće strane su:
- institucije koje na temelju ugovornog odnosa dostavljaju platne transakcije u NKS radi obračuna u
ime i za račun banke ili HNB-a
- sudionici platnog prometa koji na temelju ovlaštenja banke ili HNB-a dostavljaju platne transakcije u
NKS radi obračuna.
Obračun platnih transakcija provodi se preko obračunskih računa banaka i HNB-a u NKS-u. Poslovne
banke imaju samo jedan obračunski račun u NKS-u, dok ih HNB moţe imati i više.
Obračun platnih transakcija se vrši prema neto multilateralnom naĉelu.
Neto-multilateralno načelo obračuna znači kontinuirani obračun platnih transakcija zadanih na teret i u
korist obračunskih računa tijekom obračunskog dana. Rezultat je konačna neto pozicija na
obračunskim računima na kraju obračunskog dana.
www.referada.hr
Tijekom obračunskog dana platne transakcije se vrše u nekoliko obračunskih ciklusa, prema prioritetu
izvršenja (0-99). Zakonske obveze su najvišeg prioriteta (0-9). Platne transakcije vrše se do
odreĎenog limita (visina dozvoljenog negativnog stanja na obračunskom računu banke) kojeg
odobrava HNB. HNB moţe promijeniti limit prije početka svakog obračunskog ciklusa.
Platne transakcije za koje ne postoji pokriće na obračunskom računu, stavljaju se u red čekanja do
osiguranja pokrića, najdulje do kraja obračunskog dana. Ukoliko nema pokrića na obračunskom
računu do kraja dana, transakcije u redu čekanja vraćaju se podnositelju platne transakcije.
Namira neto pozicija na obračunskim računima banaka obavlja se na kraju obračunskog dana. NKS
dostavlja HNB-u podatke o neto pozicijama obračunskih računa na kraju obračunskog dana. HNB
preko Hrvatskog sustava velikih plaćanja obavlja namiru na računima banaka u HNB-u. HNB
izvješćuje NKS o provedenoj namiri, nakon čega završava obračunski dan u NKS-u.
Tehničko-tehnološke upute za obračun platnih transakcija preko NKS-a i cjenik usluga NKS-a donosi
FINA, uz suglasnost HNB-a.
75. REZIDENTI I NEREZIDENTI
Rezident je fizička ili pravna osoba koju zakon tretira kao domaću osobu za koju vrijede odredbe o
deviznoj i poreznoj kontroli i slični oblici reguliranja. Kriterij za odreĎivanje domaće osobe je boravište
ili rezidencija, a ne drţavljanstvo. Prema zakonu rezidenti su sve pravne i fizičke osobe sa stalnim
boravkom u nekoj zemlji, bez obzira na drţavljanstvo. Svrha ovog odreĎivanja je razgraničenje prava i
obveza pojedinih subjekata.
Nerezident je inozemna osoba, odnosno svaka fizička ili pravna osoba koja stalno boravi u
inozemstvu bez obzira na drţavljanstvo. Kako su rezidenti obično precizno definirani, nerezidentima
se smatraju ostale osobe.
Raĉun rezidenta je devizni račun kod banaka koje slobodno odaberu a preko te banke mogu obavljati
platni promet u zemlji a meĎunarodni platni promet preko druge banke.
Raĉuni nerezidenata se otvaraju u RH bankama u obliku kunskih ili deviznih računa. Preko kunskih
računa vrši se plaćanje a za takav račun potreban je poseban zahtjev i nad njim se vrši posebna
kontrola.
78. BANKOVNA DOZNAKA
Bankovna doznaka je nalog koji izdaje jedna banka drugoj za isplatu odreĎene svote novca trećoj
osobi. Ovaj nalog banka izdaje na temelju naloga svog komitenta, koji je upućuje da s osnove njegova
pokrića izvrši novčanu doznaku fizičkoj ili pravnoj osobi koju je on u svom nalogu naznačio. Na temelju
primljenog i kontroliranog naloga koji je primila od komitenta, banka izraĎuje nalog za doznaku na
posebnoj tiskanici popunjavajući ga sadrţajem koji joj je komitent priopćio te ga usmjerava na
odgovarajuću banku.
To je ujedno i posebna pisana forma koja se šalje banci kako bi banka imala više informacija.
www.referada.hr
Nalogodavac u trenutku pisanja mora imati pokriće na računu (to moţe biti i kredit od banke za
plaćanje). Banka kreira doznaku sa svim bitnim informacijama a te doznake se šalju SWIFTom.
Inobanka tereti nostro račun banke u inozemstvu i odobrava računu korisnika.
Bankovne doznake primjenjuju se kod robnih (robna doznaka) i nerobnih plaćanja (nerobna
doznaka) a posebice ih koriste stalni poslovni partneri te predstavlja jednostavan i široko primjenjiv
instrument.
Bankovne doznake u plaćanjima s inozemstvom mogu biti nostro i loro, a koriste se pri uvozu robe
(najčešće po prispijeću), za plaćanje unaprijed investicijskih i raznih drugih isporuka (avansi), te za
nerobna plaćanja (stipendije, darovanja, naslijeĎa, pomoći i sl.
Mogu biti uvjetne i bezuvjetne. Kod uvjetnih, realizacija doznake je uvjetovana izvršenjem neke
činidbe od strane njezina korisnika.
Doznake mogu biti obiĉne i brzojavne. Obične su one koje se usmjeravaju na odredišnu banku
korespondenta pismenim putem sa zahtjevom da se odreĎena svota isplati trećoj osobi odmah ili na
odreĎeni dan uz potpise ovlaštenih osoba banaka-korespondenata. Ukoliko se nalogodavcu ţuri s
doznakom u inozemstvo, on moţe banci u svojoj zemlji izdati nalog za telegrafsku isplatu (telegraphic
transfer, krat. TT) ili telefaks isplatu (cable transfer; krat. CT).
79. DOKUMENTARNA NAPLATA-INKASO
Dokumentarna naplata je inkaso posao, te se moţe javiti kao robni i nerobni inkaso posao.
Robni inkaso se u platnom prometu s inozemstvom koristi kada izmeĎu izvoznika i uvoznika postoji
izgraĎeno uzajamno povjerenje stečeno na osnovi dugogodišnjeg poslovanja, ili kada su uvjeti na
trţištu takvi da uvoznik diktira uvjete plaćanja, a izvoznik ima interes za plasman na tom trţištu.
Tehnika se sastoji u tome da uvoznik nakon otpreme ugovorene robe izdaje inkaso nalog i zajedno s
priloţenim dokumentima i instrukcijama upućuje ga svojoj banci da sama ili preko svoje
korespondentske veze realizira plaćanje. Na osnovi zahtjeva izvoznika robni dokumenti će biti uručeni
uvozniku na jedan od sljedećih načina:
a) nakon plaćanja svote na koju faktura glasi, prema klauzuli – Documents against payment – D/P
b) nakon akceptiranja mjenice, prema klauzuli – Documents against acceptance – D/A
c) nakon što uvoznik izda potvrdu o preuzimanju dokumenata uz prilaganje bankovne garancije
Dokumentarna naplata moţe biti ugovorena kao naplata komercijalnih papira s vrijednosnim papirima
ili bez njih;
Nerobni ili ĉisti inkaso predstavlja naplatu vrijednosnih papira (čekova, mjenica, amortiziranih
obveznica i dr.) koje ne prate komercijalni papiri. Prilikom njihove predaje banci na inkaso koja ih
preuzima radi naplate u drugom mjestu ili inozemstvu preko svoga bankovnog korespondenta,
odobravanje novčanog iznosa vlasnika obavlja se tek nakon izvršene naplate. Prilikom predaje
vrijednosnih papira bankama na inkaso, takvi vrijednosni papiri prenose se na banku pomoću tzv.
inkaso indosamenta.
www.referada.hr
www.referada.hr
81. MEĐUNARODNI DOKUMENTARNI AKREDITIV
MeĎunarodni dokumentarni akreditiv je učestali instrument meĎunarodnog platnog prometa te
sredstvo osiguranja izvršavanja financijskih obveza iz robnog dijela vanjskotrgovinskih poslova.
Instrument kojim kupac - uvoznik putem poslovne banke stavlja na raspolaganje dobavljaču odreĎeni
devizni iznos kojeg korisnik akreditiva moţe naplatiti uz ispunjenje odreĎenih uvjeta.
MeĊunarodni dokumentarni akreditiv je praktično i pravno sankcioniran i općeprihvaćen kao
najrašireniji instrument meĎunarodnih plaćanja. On predstavlja svaki sporazum bez obzira na naziv ili
opis prema kojem neka banka (akreditivna banka) postupajući na zahtjev ili po nalogu svog komitenta
(nalogodavca akreditiva) treba platiti u korist ili treba akceptirati ili platiti mjenice koje vuče korisnik.
Banka moţe ovlastiti bilo koju drugu banku za isplatu (tzv. uvjetovana isplata gdje klijent mora ispuniti
sve uvjete).
Akreditivi su originalne transakcije odvojene od posla iz kojeg su proizašli. Akreditiv je skup
instrument - 1% provizije ide akreditivnoj banci i još 1% za akcept (ali rijetko), ali je i najsigurniji
instrument u meĎunarodnom prometu (nuţna je predaja dokumenata - dokaz da je roba zapakirana,
otpremljena...).
Osobe u poslovanju sa MDA:
Nalogodavac – kupac (uvoznik) daje nalog svojoj banci da na temelju financijskog pokrića koje ima
kod te banke, banka otvori akreditiv u korist inozemnog poslovnog partnera.
Akreditivna banka – otvara MDA na zahtjev nalogodavca, a u korist korisnika akreditiva.
Korisnik – prodavatelj (izvoznik), koji predočenjem dokumenata stječe pravo na naplatu.
Banke
Avizirajuća banka - obavještava korisnika da mu je otvoren akreditiv te mu šalje obavijest o uvjetima
akreditiva
Isplatna banka - ovlaštena za isplatu akreditiva te isplaćuje svotu akreditiva po nalogu akreditivne
banke
PotvrĊujuća banka - preuzima čvrstu obvezu isplate akreditivne svote pod uvjetima iz akreditiva
Negocirajuća banka - ovlaštena isplatiti korisniku akreditivnu svotu uz predočenje uvjetovanjih
dokumenata u odreĎenom vremenu
Vrste akreditiva:
Odlazeći (uvozni – nostro)
Dolazeći (izvozni – loro)
Opozivi
Neopozivi
PotvrĎeni
NepotvrĎeni
Prenosivi i neprenosivi
www.referada.hr
Obični
Rotativni(revolving)
Akreditiv’’ po viĎenju’’ itd.
84. BANKOVNA GARANCIJA
Bankovna garancija je poseban instrument osiguranja plaćanja i izvršenja ugovornih obveza u
ugovorenom roku, kojim odreĎena banka garantira korisniku bankovne garancije da će njen komitent
o ugovorenom roku izvršiti sve preuzete obveze navedene u bankovnoj garanciji prema korisniku
garancije i ukoliko ih on ne izvrši da će ih izvršiti sama banka.
Bankovna garancija se razvila iz bankovnog jamstva kojim se banka “Ugovorom o jamstvu” obvezuje
da će namiriti vjerovnika ako glavni duţnik ne namiri dug. Kod bankovnog jamstva, obveza banke je
akcesorne (sporedne) prirode i ovisi o izvršenju obveze glavnog duţnika. To je subsidijarna obveza
jer se javlja tek u drugom redu - banka će platiti ako glavni duţnik ne plati, tj. vezana je uz osnovni dug
duţnika – samo pojačava obvezu glavnog duţnika. Kod bankovne garancije obveza banke je potpuno
samostalna i neovisna o osnovnom poslu i njen sadrţaj ovisi isključivo o volji stranaka koje sudjeluju u
bankovnoj garanciji. Najznačajniji je sadrţaj garancije jer on predstvlja obvezu banke.
87. MJENICA – VRSTE MJENICA
Zakon ne definira pojam mjenice već bitne potrepštine mjenice no za nju moţemo reći da je mjenica
VP izdan u zakonski propisanom obliku, kojim je izraţena obveza isplate odreĎene svote novca.
Mjenica je takoĎer i novčani surogat u uţem smislu jer se njome omogućava obračunsko plaćanje bez
potrebe opstojnosti pokrića u vidu bilo kakvih vrsta depozita.
Gospodarski značaj mjenice je taj da se ona pojavljuje kao instrument kreditiranja, plaćanja i jamstva.
Vrste mjenica su:
A. u odnosu na mjeniĉno pravnu formu:
1. trasirana (tuĊa) mjenica – pismeni nalog trasanta trasatu da isplati remitentu ili po njegovoj
naredbi odreĎenu svotu novaca; dijelimo ih na trasiranu mjenicu na vlastitu naredbu (ista osoba je
trasant i remitent; ona glasi na naredbu njezina izdavaoca), vlastitu trasiranu mjenicu (trasant ju izdaje
na samog sebe, trasat i trasant su ista osoba; predstavlja zaduţnicu) i komisionu trasiranu mjenicu
(izdaje ju trasant u svojstvu komisionara za račun treće osobe komitenta na način da u nastavku
klauzule o valuti napiše naslov ili tvrtku te treće osobe – komitenta i
2. vlastita (sola) mjenica – trasant se obvezuje isplatiti odreĎenu svotu remitentu ili na njegovu
naredbu drugom imaocu mjenice i to u skladu s njezinim sadrţajem; ima formu zaduţnice;
B. u odnosu na privredne potrebe kreditiranja i plaćanja:
1. robne i poslovne mjenice - robne ili trgovaĉke (mjenica kojoj je temelj izdavanja isporučena roba i preuzeta na dug, a
koju akceptira i uručuje kupac dobavljaču uz nakanu da time privremeno podmiri svoju obvezu; imaju
ulogu novčanog surogata prvog reda)
www.referada.hr
- poslovne mjenice (podvrsta robne mjenice; obično se koristi kao instrument osiguranja
vjerovnikovih interesa),
2. kreditne, financijske, novĉane mjenice - kreditne (temelje se na odobrenim bankovnim kreditima, javljaju se kao akceptacijske –
njome banka odobrava svom komitentu mjenični akceptacijski kredit; banka dozvoljava komitentu
trasiranje mjenica na nju do odreĎenog iznosa; banka ima ulogu duţnika i komitent mora doznačiti
pokriće mjenice prije njenog dospijeća; postoje dvije vrste: s pokrićem i bez pokrića, i kao avalirane
mjenice – osigurava se pravodobna isplata mjenice; banka kreditor ima ulogu jamca),
- financijske (izdane mjenice po osnovi odobrenog bankovnog kredita; uobičajeno je da se
banci za odobrene kredite pruţi jamstvo u vidu mjeničnog akcepta; tako akceptiranu mjenicu
nazivamo financijskom mjenicom kojom se na dulji rok osiguravaju uspostavljeni odnosi banke i
komitenta)
- novĉane mjenice (VP nastali davanjem na kredit odreĎene svote gotovog novca ili vrijednosti
robe u potrošačke svrhe; ima svojstvo kreditiranja i ne funkcionira kao novčani surogat),
3. dugoroĉne i kratkoroĉne
- dugoroĉne (zbog nemogućnosti skore mobilizacije likvidnih novčanih sredstava ne prima se
kao novčani surogat; ne koristi se u platnom prometu, već kao instrument jamstva)
- kratkoroĉne mjenice (upotrebljavaju se u platnom prometu u cilju skore realizacije odnosno
naplate a rok dospijeća im je od 3 tjedna do 3 mjeseca; razlikujemo pokaznu mjenicu (po viĎenju) –
dospijevaju u trenutku predočenja na isplatu; mjenica po viĎenju ili a'vista se mora honorirati u
trenutku predočenja na isplatu a mjenica koja dospijeva u odreĎeno vrijeme po viĎenju dospijeva na
naplatu neko vrijeme nakon dana akcepta, a dato mjenicu – dospijevaju na odreĎeno vrijeme od dana
njihova izdavanja i koriste se u platnom prometu, i dnevne mjenice – dospijevaju na naplatu na točno
odreĎeni kaledarski dan),
4. domicilirane i neodreĊene - domicilirane mjenice – u interesu brze i sigurne naplate trasant moţe mjenicu domicilirati tj.
usmjeriti njeno plaćanje na mjesto i adresata gdje će biti honorirana bez poteškoća; razlikujemo
odreĎene (navedena i osoba koja će mjenicu isplatiti) i
- neodreĊene mjenice (navedeno samo mjesto plaćanja),
5. rekta ili neprenosive mjenice – to su neprenosivi VP i ne mogu se indosirati nego samo cedirati;
ne mogu se eskontirati niti posluţiti kao sredstvo plaćanja te zato predstavljaju instrument jamstva;
mogu biti dugoročne i kratkoročne,
6. zavratne, povratne ili regresne mjenice – trasirana mjenica s rokom dospijeća po viĎenju izdana
od regredijenta tj. od osobe koja ostvarujući svoje zavratno (regresno) mjenično pravo izdaje
www.referada.hr
odnosno retrasira mjenicu na bilo kojeg prednika plativu samo u prednikovu mjestu stalnog boravka;
ova mjenica se ne domicilira,
7. bianco ili nepotpune mjenice – pravno valjani VP na kojem se mjenični duţnik u ulozi trasanta
potpiše in bianco s nakanom preuzimanja mjeničnopravne obveze i
8. dobre (sposobne postati novčanim surogatima i primaju se umjesto isplate)
- loše mjenice (na njima se nalaze potpisi kreditno nesposobnih osoba; ne primaju se; laţne,
nepotpune, izmišljene,...).
88. MJENIĈNE POTREPŠTINE
Zakon o mjenici definira bitne potrepštine trasirane i sola mjenice bez kojih se odreĎena isprava ne
moţe smatrati mjenicom.
Bitne potrepštine trasirane i sola mjenice su:
1) oznaka „mjenica“,
2) bezuvjetni nalog (trasirana) odnosno bezuvjetno obećanje plaćanja odreĎene svote novca (sola),
3) ime trasata – samo trasirana mjenica,
4) dan mjeničnog dospijeća,
5) mjesto plaćanja,
6) ime korisnika mjenice – remitenta,
7) mjesto i dan izdavanja mjenice i
8) potpis izdavaoca mjenice – trasanta.
Nebitne potrepštine trasirane i sola mjenice su:
1) klauzula valute,
2) klauzula pokrića,
3) izvještajna avizo klauzula,
4) klauzula „na naredbu“,
5) rekta klauzula,
6) oznaka „bez obveze“,
7) kamatna klauzula,
8) klauzula „bez protesta“ ili „bez troškova“ i 9) oznaka duplikata.
89. OSOBE U MJENIĈNOM POSLU I NJIHOVE OBVEZE
U mjeničnom poslu sudjeluju osobe kojima taj posao daje odreĎena ovlaštenja (vjerovnici) i osobe
kojima mjenica predstavlja obvezu (duţnici). To su: 1) izdatnik (trasant) – osoba koja izdaje mjenicu,
2) tezovnik (trasat) – osoba na koju trasant usmjeruje nalog plaćanja mjenjične svote,
3) prihvatnik (akceptant) – glavni mjenični duţnik,
www.referada.hr
4) korisnik (remitent) – mjenični vjerovnik,
5) indosant (ţirant) – prenositelj prava,
6) indosatar (ţiratar) – novi korisnik,
7) avalist – mjenični jamac,
8) intervenijent – akceptira mjenicu tj. plaća mjenicu po potrebi,
9) regresat – mjenični obveznik protiv kojeg se ostvaruje regresno pravo,
10) regredijent – slijednik koji to pravo ostvaruje,
11) prosvjednik – osoba koja podiţe prosvjed kod suda,
12) prosvjedovnik – osoba protiv koje se podiţe protest i
13) domicilijat – treća osoba koja o dospijeću plaća mjenicu u mjestu trasata ili trasantova prebivališta.
90. PROMESA – PROMISSORY NOTE
Promissory note odnosno promesa (zaduţnica) je posebna vrsta vlastite (sola) mjenice kojom se
trasant bezuvjetno obvezuje platiti korisniku ili po njegovoj naredbi ili donosiocu svotu na koju ovaj VP
glasi.
Glavni duţnik je njezin izdavatelj. Mogu ih izdavati samo prvoklasne banke i financijske organizacije i
to kao simple (proste) promissory note. Ako ih izdaju poduzeća i kompanije, moraju imati dodatna
osiguranja i to su tada personal promissory note.
U trgovačkim poslovima kupac robe na kredit izdaje promesu u korist dobavljača. Kod bankovnih
poslova korisnik kredita pomoću promese daje obećanje banci. Uobičajeno je priloţiti i odreĎene
dokumente (bilanca, podaci o bonitetu...).
Jedine bitne potrepštine su bezuvjetno obećanje plaćanja i potpis trasanta. Promesa moţe nositi i
kamatu. Moţe biti na jednu a biti isplaćena u drugoj valuti s time da se svota moţe isplaćivati i
obročno. Dozvoljeni su indosament i predaja a moţe se odrediti i rok dospijeća na odreĎeni dan.
Promissory nota u širem smislu su svi VP na osnovi kojih duţnici prihvaćaju apsolutnu obvezu
plaćanja u ugovorenom roku. Posrijedi su, dakle, svi prenosivi kreditni instrumenti koji zbog svoje
univerzalnosti, prenosivosti i bezuvjetnosti cirkuliraju na financijskim trţištima.
91. ĈEK
Ček je VP izdan u formi propisanoj zakonom kojim trasant nalaţe trasatu isplatu odreĎene svote
imaocu čeka tj. remitentu. Izdavanju čeka radi podmirenja obveze prethodi sporazum, i to:
1) izmeĊu trasanta i trasata – utanačuje se obveza trasanta da pribavi na svome računu kod
trasata potrebno pokriće uz istodobnu duţnost trasata da isplati na njega izdane čekove, u okviru
postojećeg pokrića i
2) izmeĊu trasanta i remitenta – remitent se obvezuje primljeni ček prezentirati na isplatu
prvenstveno trasatu, dok se trasantova obveza očituje u duţnosti podmirbe na čeku naznačene svote
uvjetno odnosno samo ako to ne učini iz bilo kojeg razloga trasat.
www.referada.hr
Gospodarski znaĉaj ĉeka:
1) sudionici čekovnog prometa oslobaĎaju se poslovanja s gotovinom i rizika koje takvo
poslovanje donosi i ostvaruju kamate na novčana sredstva deponirana u banci,
2) pohranom raspoloţivog novca u bankama, te korištenjem čekova za svrhe plaćanja, oslobaĎa
se gotovina za depozitno multipliciranje i kreditiranje,
3) zahvaljujući indosiranju, a posebice veriţnom plaćanju, postiţe se brţa i racionalnija cirkulacija
novčane mase, što ima odraza na emisiju centralne banke i
4) koristeći ček kao novčani surogat stvaraju se zamjenice novca, pa se time ublaţavaju često
teške poslijedice kreditne restrikcije.
92. VRSTE ĈEKOVA
Vrste čekova su:
A) ovisno o osobi korisnika ĉeka (remitenta) razlikujemo:
1) ĉek na donosioca – podvrste su ček izričite oznake o donosiocu, ček zamjenjive ili alternativne
oznake o donosiocu i ček bez ikakve oznake korisnika (bianco ček),
2) ĉek na ime – na njemu se nalazi samo ime korisnika ili remitenta,
3) ĉek na naredbu – VP na kojem je klauzula naredbe napisana uz ime remitenta; ova klauzula
izrijekom ovlašćuje remitenta da svoje pravo iz čeka moţe indosamentom prenijeti na drugu osobu i
4) rekta ĉek – uz ime korisnika sadrţi i rekta klauzulu kojom trasant zabranjuje prijenos čeka
indosamentom; moţe se prenijeti ali samo u obliku cesije;
B) u odnosu na predmet, naĉin i namjenu plaćanja razlikujemo:
1) novĉane ĉekove – pismene naputnice s kojima trasant upućuje trasata da isplati odreĎenu svotu
na teret njegovih novčanih sredstava; 5 je vrsta novčanih čekova:
- blagajnički ili gotovinski ček (platni instrument pomoću kojega se podmiruju obveze u gotovini),
- prijenosni ček ili virmanski nalog (uobičajena i najčešća čekovna forma koja se koristi u razvijenom
ţiro prometu; imalac ţiro računa ili tekućeg računa nalaţe trasatu-banci da se odreĎena svota novca
kniţno prenese s njegovog računa na račun korisnika; nije ček u pravnom smislu - ne mora
sadrţavati oznaku da je ček, nema indosamenta, izdatnik ga je ovlašten opozvati i prije roka i
izdatnik ga šalje izravno banci a ne korisniku),
- obračunski ček (koristi se kao sredstvo neodgodivog plaćanja; naplata čekovne svote moţe se
realizirati jedino obračunom i preknjiţenjem svote na koju obračunski ček glasi; moţe cirkulirati u
obliku indosamenta, sadrţi klauzulu da je ček i opozvati se moţe tek istekom roka), prekriţeni,
krosirani,
- barirani ček (s prednje strane prekriţen dvama usporednim crtama što znači da njegov imalac se
moţe naplatiti samo preko banke; krosirati se moţe bilo koji ček i bilo koja osoba u čekovnom
prometu a on se moţe indosirati; razlikujemo općenito prekriţeni ček - praznina izmeĎu dvije crte,
www.referada.hr
isplata od bilo koje banke i posebno prekriţeni ček - izmeĎu dvije crte ime banke, isplata samo od te
banke) i
- cirkularni ček (moţe se naplatiti u svim sjedištima banke-trasata te kod svih njenih korespodenata) i
2) efektivne ĉekove – VP koji ne glase na novčane svote već na odreĎenu količinu efekata;
C) u odnosu na vrstu pokrića razlikujemo:
1) depozitne ĉekove – koriste ih banke kontinentalne Europe, u skladu s odredbama njihovih
zakona o čeku, koji propisuju bezuvjetnu opstojnost novčanog pokrića kod banke-trasata, na temelju
kojega imaoci računa mogu trasirati čekove i
2) kreditne ĉekove – to su VP koje trasanti mogu izdavati i na temelju fiktivnog pokrića tj.
odobrenog kredita a prakticiraju se u anglosaksonskim zemljama i SADu;
D) u odnosu na koliĉinu isplatne svote razlikujemo:
1) limitirane ĉekove – za njih banka-trasat utvrĎuje maksimalnu svotu da koje se oni mogu
ispostaviti; postoje 4 vrste limitiranih čekova:
- limitirani ček u uţem smislu (banka ga uručuje onim graĎanima koji to od nje zatraţe zbog
plaćanja roba i usluga; izdaje se onoliko blanketa limitirajućih čekova koliki je saldo njihova
potraţivanja kod nje; u visini izdanih blanketa blokiraju se sredstva na ţiro ili tekućem računu),
- limitirani ček stalne svote (to je podvrsta limitiranog čeka u uţem smislu; uvijek je u okruglim
brojkama; izdaje se u zamjenu za gotovinu a ni u svijetu ni u RH nije baš prisutan),
- limitirani ček s čekovnom karticom (izdatnik čeka je graĎanin; prigodom trasiranja čeka i
uručenja korisniku predstavlja se čekovnom karticom kojom banka jamči naplatu čeka uz uvjete
navedene u
čekovnoj kartici) i
- akreditivni ček (više se ne koriste; koristili su se za otkup poljoprivrednih proizvoda i bili su
istovjetni čeku stalne svote) i
2) nelimitirani ĉekovi – VP koje njihovi izdatnici popunjavaju na ţeljene svote bez ikakva limitiranja a
u ovisnosti o raspoloţivom saldu na računima kod banke-trasata;
E) u odnosu na mjesto izdavanja i plaćanja razlikujemo:
1) mjesni ĉek – izdan je i naplativ u istom mjestu i
2) udaljeni ĉek – mjesto izdavanja je različito od mjesta plaćanja.
93. POTREPŠTINE ĈEKA
Bitne potrepštine čeka su:
1) oznaka „ček“,
2) bezuvjetni uput ili nalog trasatu,
3) ime trasata,
www.referada.hr
4) mjesto plaćanja,
5) mjesto i dan izdanja i 6) potpis trasanta.
Nebitne potrepštine čeka su:
1) oznaka remitenta,
2) oznaka naredbe,
3) rekta klauzula,
4) oznaka duplikata,
5) oznaka „donosiocu“ i
6) oznaka „samo za obračun“ i sl.
95. ZADUŢNICA
Zaduţnica je jednostavni i formalni pravni posao. Izdaje ju duţnik u pisanom obliku, uz javnu ovjeru
svojeg potpisa, kojom daje suglasnost da se radi naplate vjerovnikova potraţivanja zaplijene njegovi
računi koje ima kod banaka, te da se novac s tih računa izravno isplaćuje vjerovniku. Ima svojstvo
apstraktnosti jer se pravni posao iz kojeg proizlazi potraţivanje ne mora navoditi. Zaduţnica je
pravovaljana, sa svim svojim zakonskim učincima, u trenutku ovjere potpisa duţnika.
Zaduţnica ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi, te vjerovnik kome je izdana zaduţnica moţe
svoje potraţivanje prisilno naplatiti s računa duţnika bez potrebe voĎenja ovršnog postupka. Osim
toga, ona omogućava vjerovniku pokretanje sudskog ovršnog postupka i na drugim predmetima ovrhe
(nekretninama, pokretninama, potraţivanjima i sl.) u slučaju da vjerovnik nije mogao svoje
potraţivanje naplatiti s računa duţnika.
Prenosiv je instrument, stoga moţe posluţiti i kao instrument osiguranja višestrukih – multipliciranih
plaćanja. Prijenosom na treću osobu ona stječe sva prava iz zaduţnice koja su pripadala vjerovniku –
prenositelju zaduţnice. Prijenos se provodi izjavom koja se moţe dati na posebnoj ispravi ili na samoj
zaduţnici uz javnobiljeţničku ovjeru. Tri su uvjeta za valjani prijenos. Izjava o prijenosu, ovjera potpisa
prenositelja i fizička predaja zaduţnice.
Zahtjev za naplatu potraţivanja iz zaduţnice dostavlja banci na naplatu vjerovnik koji je naveden na
zaduţnici ili osoba na koju je vjerovnik valjano prenio zaduţnicu. Naplata zaduţnice provodi se
terećenjem računa navedenih u zaduţnici.
Vrste zaduţnica:
- Obiĉna zaduţnica - je isprava na kojoj je javno ovjeren potpis duţnika kojim on daje
suglasnost da se radi naplate traţbine odreĎenog vjerovnika zapljene njegovi odreĎeni računi koje
ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se novac s tih računa (u skladu s
njegovom izjavom sadrţanom u toj ispravi) izravno isplaćuje vjerovniku.
- Bjanko zaduţnica - je isprava na kojoj je javno ovjeren potpis duţnika trgovca i kojom on
daje suglasnost da se radi naplate traţbine čiji iznos će biti naknadno upisan u ispravi, zapljene
odreĎeni ili svi njegovi računu koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te
www.referada.hr
da se novac s tih računa ( u skladu s njegovom izjavom sadrţanom u toj ispravi) izravno isplaćuje
vjerovniku koji je odreĎen u ispravi ili koji će biti naknadno upisan.
Razlika izmeĎu bjanko i obične zaduţnice:
- u bjanko zaduţnici prilikom njena izdavanja ne moraju biti naznačene osoba vjerovnika kao ni
svota duţne traţbine
- bjanko zaduţnicu mogu izdavati samo pravne osobe i obrtnici, a običnu zaduţnicu mogu
izdavati sve osobe
- bjanko zaduţnica se moţe izdati samo s naznakom najviše svote koja je navedena u
Napomeni br. 1 obrasca bjanko zaduţnice ( do 5.000,00 kn, do 10.000,00 kn, do 50.000,00 kn, do
100.000,00 kn, do 500.000,00 kn ili do 1.000.000,00 kn).
97. PRIJENOS ĈEKA ILI MJENICE
U čekovnom prometu prijenos čeka vrši se na dva načina:
1) redovitim ili vlasniĉkim indosamentom – korisnik čeka prenosi sva svoja prava iz čeka na
novog vlasnika; taj se prijenos moţe obaviti na dva načina: potpunom naleđom (dosadašnji vlasnik
daje prijenosnu izjavu na poleĎini navodeći ime novog vlasnika nakon čega to potpisuje) i
nepotpunom odnosno bijelom ili bianco naleđom (ne sadrţi ni prijenosnu izjavu ni ime indosatara već
samo naziv ili tvrtku te potpis indosanta) i
2) punovlasnim indosamentom – vlasnik čeka ostvaruje svoja prava iz čeka posredstvom
zastupnika. Zakon o čeku odreĎuje da indosament mora biti bezuvjetan a ako je ograničen nekom
klauzulom, ona se smatra nenapisanom. Ako se na odreĎenom čeku koji glasi na ime obavi onoliki
broj indosamenata da više ne preostaje prostora za nove, tada se to rješava produţetkom ili alonţom
(papir istih dimenzija kao i ček koji se na njega zalijepi; mora stajati napomena da je to nastavak).
U mjeničnom prometu razlikujemo tri vrste indosamenta:
1) redoviti (vlasniĉki) indosament – na indosatara se prenose sva mjenično-obvezna prava na
mjeničnu traţbinu i to potpunim indosamentom (zakoniti imalac mjenice ispisuje puni naziv novog
imatelja) ili nepotpunim ili bianco indosamentom (sadrţi samo potpis indosanata na poleĎini); Prava
koja indosatar dobiva vezana su uz učinke pa tako imamo:
- učinak indosabilnosti (svaki stjecatelj dobiva puno pravo prijenosa),
- obligatorni učinak (daje indosataru samostalno pravo raspolaganja mjeničnom traţbinom) i
- garancijski učinak (omogućuje regresno pravo prema indosamentima prednicima,
2) punovlasni (prokura) indosament – prijenos mjenice s posebnom nakanom; korisnik
mjenice ovlašćuje novog imaoca indosatara da mu kao njegov opunomoćenik ostvari neko od
subjektivnih mjeničnih prava; uz ime opunomoćenika stavlja se klauzula „vrijednost na naplatu“ i
3) zaloţni indosament – korisnik mjenice prepušta svome vjerovniku traţbinu po odnosnoj
mjenici da bi mu time pruţio sigurnost tj. zalog pravodobnog vraćanja duga; uz njegovo ime se
ispisuje klauzula
„vrijednost za osiguranje“ ili „vrijednost kao zalog“.