1

TROŠKOVNO RAČUNOVODSTVO

Financijsko računovodstvo je skup naučnih metoda i

tehnika evidentiranja i vrijednosnog iskazivanja

ekonomskih transakcija koje opisuju stanje i kretanje

imovine glavnice, obaveza, prihoda, rashoda i

financijskog rezultata preduzeća.

Računovodstvo troškova mjeri kvalitetu proizvoda,

produktivnost, proizvodne inovacije, moral i zadovoljstvo

zaposlenih, te uključuje mjerenje preformanci, ocjenu

investicija, računanje troškova proizvoda i vrednovanje

zaliha.

Upravljačko računovodstvo je proces identifikacije,

mjerenja, prikupljanja, analize, pripreme, interpretacije i

komunikacije financijskih informacija upotrijebljenih

plan, razvoj i kontrolu unutar organizacije.

Trošak je u novčanim jedinicama iskazan iznos

utrošenog novca ili druge imovine, izvršeih usluga ili

nastalih obaveza u zamjenu za dobra ili usluge koje su

primljene ili trebaju biti primljene.

Rashod je svaki trošak koji se može sučeliti sa prihodima

obračunskog perioda.

2

Gubitak je višak rashoda u širem smislu te riječi u

odnosu na prihode...višak ukupnog ili odgovarajućeg

dijela troškova imovine u odnosu na povezane primitke u

slučaju prodaje, rashodovanja ili u slučaju kad je imovina

u potpunosti ili djelimično uništena nesretnim slučajem ili

otpisana na neki drugi način.

Klasifikacija troškova vrši se prema različitim kriterijima:

1.po poslovnim funkcijama

a)troškovi povezani sa proizvodnjom proizvoda

b)tr.povezani sa prodajom proizvoda

c)tr.povezani sa upravljačkim aktivnostima

d)tr.povezani sa financijskim aktivnostima.

2.po elementima

a)direktni materijal

b)direktni rad

c)indirektni troškovi proizvodnje.

3

3.po proizvodima

a)direktni troškovi

b)indirektni troškovi

4.po odjelima

a)proizvodni

b)uslužni

5.prema reagibilnosti na promjene u količini

proizvodnje

a)varijabilni

b)fiksni

6.prema razdoblju u kojem terete rashode

a)kapitalizirani

b)troškovi perioda

Varijabilni trošak se mijenja srazmjerno promjenama

obima proizvodnje.

Fiksni trošak ostaje nepromijenjen u potpunosti za

određani period uprkos velikim promjenama u nivou

proizvodnje. GRAF KRETANJA TROŠKOVA!!Str.7.

4

Osnovne osobine direktnih troškova su:

a)lako se povezuju sa određenim gotovim proizvodima

b)u pravilu su glavni trošak određenog proizvoda

c)mogu se direktno prepoznati u procesu proizvodnje

određenog proizvoda.

Fiksni indirektni troškovi su npr. amortizacija i

održavanje fabričkih zgrada i opreme, te trošak rada

menadžmenta i administracije.

Varijabilni indirektni troškovi su indirektni materijal i

indirektni rad(npr.plaće osoba zaduženih za nadzor

procesa proizvodnje).

Prijem zaliha u skladišta se knjigovodstveno

evidentira na osnovu slijedećih dokumenata:

1.faktura dobavljača 2.otpremnica dobavljača

3.prijemnica u skladište, koju potpisuje lice koje je

zaduženo za te zalihe 4.kalkulacija nabavne/prodajne

cijene 5.ostali pomoćni dokumenti

5

FIFO metoda polazi od pretpostavke da se stavke zaliha

koje su najranije nabavljene, prve i prodaju, a zalihe koje

su posljednje nabavljene ostaju na zalihi na kraju

razdoblja. Prednost ove metode u uslovima umjerene

inflacije sastoji se u tome da je vrijednost zaliha na kraju

najsličnija tekućim troškovima nabavke zaliha jer su one

vrednovane po posljednjim, najvišim cijenama.

Nedostatak ove metode u uslovima umjerene inflacije,

troškovi prodatog, po pravilu će biti niži od zamjenskih

troškova zaliha.

Prema metodi prosječnog ponderisanog troška(WAC),

cijene koštanja/nabavna vrijednost svake stavke određuju

se na osnovu ponderisanog prosjeka troškova sličnih

stavki na početku razdoblja i troškova sličnih stavki

kupljenih ili proizvedenih tokom razdoblja.

Metode koje se koriste pri raspodjeli troškova

uslužnih odjela na proizvodne su:

1.DIREKTNA metoda,je najjednostavnija, uključuje

raspodjelu troškova uslužnih odjela direktno na

proizvodne odjele, zanemarujući sve usluge iz jednog

uslužnog odjela u drugi.

6

2.STEP metoda je tačnija od direktne metode. Raspored

uslužnih odjela odvija se u koracima tako da se prvo

raspodjeljuju troškovi koji su najviši, s tim da ona

podrazumijeva da odjeli čiji su troškovi raspoređeni ne

primaju više usluge.

3.RAČUNSKA metoda otklanja mane direktne i step

metode, pošto po ovoj metodi i nakon alokacije troškova

nekog uslužnog odjela taj odjel naknadno prima alocirane

troškove drugih uslužnih odjela.

Nosilac troška je bilo šta, što uzrokuje da se odvojeno

mjere troškovi. 3 osnovne metode obračuna troškova su:

1.metod obračuna troška prema narudžbi, nosilac troška je

narudžba

2.metod obračuna troškova procesa, nosilac troškova je

masa identičnih ili sličnih proizvoda/usluga

3.kombinovana metoda je kombinacije ove dvije.

Dva su osnovna nosioca troška: proizvod i odjeljenje.

TSOT pretpostavlja da troškove uzrokuju proizvodi i

obim proizvodnje. Zbog toga se ova analiza fokusira na

pojedinačne proizvode. TSOT raspoređuje sve indirektne

7

troškove na pojedinačne proizvode koristeći baze za

alokaciju(direktni sati rada, mašinski sati i sl.).

Prema ABC sistemu uzrok pojavljivanja troškova je

aktivnost a ne proizvod. Prema hijerarhiji troškovi se

grupišu u veća cjeline na osnovu različitih ključeva. ABC

sistem koristi 4 tipa grupe troškova i to:

1.troškovi pridruženi svakom pojedinačnom

proizvodu(npr. direktni troškovi)

2.troškovi pridruženi seriji proizvoda(npr. troškovi

podešavanja mašina)

3.troškovi pridruženi vrsti proizvoda(npr. troškovi

dizajniranja)

4.troškovi nastali za osiguranje uslova za

proizvodnju(npr. administrativni troškovi)

Procesni obračun troškova koristi se kada se proizvode

proizvodi u velikom broju i kontinuirano. Dvije su

osnovne metode kalkulacije završene i nezavršene

proizvodnje na kraju:

1.ponderisani prosjek- ne pravi razliku između stepena

dovršenosti nezavršene proizvodnje na početku i na kraju

8

perioda, uzima završenost nedovršene proizvodnje na

kraju.

2.FIFO- odvojeno evidentira troškove za nezavršenu

proizvodnju na početku i tekuću proizvodnju.

Škart je proizvodnja neprihvatljivog kvaliteta koja se

može eventualno prodati po sniženoj cijeni u odnosu na

ispravan proizvod.

Ponovna obrada je proizvod na kojem su uočene greške

koje se uz razumne troškove mogu ukloniti vraćanjem

proizvoda u proces proizvodnje da bi rezultat tog vraćanja

bio ispravan finalni proizvod.

Otpad je materijal preostao nakon procesa proizvodnje a

rezultat je tehnološkog procesa i ima nisku prodajnu

cijenu u odnosu na cijenu finalnog proizvoda.

Tipovi škarta:

a)normalni škart je rezultat procesa proizvodnje i

pojavljuje se u uslovima izuzetno efikasne proizvodnje.

Rukovodstvo mora procijeniti procenat normalnog škarta,

tj. škarta koji je prihvatljiv, a troškovi ovog škarta su

troškovi finalnog proizvoda.

9

b)abnormalni škart je škart koji se ne bih smio pojaviti u

normalnim proizvodnim uslovima, tj. mogao se izbjeći i

njegovi troškovi se tretiraju kao troškovi perioda.

Metode obračuna normalnog škarta:

1.metoda koja evidentira normalnog škarta, tačnija je

jer posebno evidentira troškove jedinica koje nisu stigle u

fazu finalnog proizvoda.

2.metoda koja ne evidentira normalnog škarta, manje

precizna metoda, a sve troškove normalnog škarta

raspodjeljuje na sve finalne proizvode.

Apsorpcioni pristup troškovima ne vrši razdvajanje niti

pravi razliku između fiksnih i varijabilnih troškova

proizvodnje već se svi proizvodni troškovi tretiraju

jednom integralnom cjelinom. Kod marginalnog

pristupa(pristup varijabilnih troškova) troškovima

dolazi do razdvajanja ukupnog prihoda na varijabilne

troškove i ostatak prihoda koji se naziva kontribucijska

marža. NAUČI NA STRANI 52.!!

Kada se od prihoda oduzmu uskladištivi troškovi prodatih

gotovih proizvoda dobije se iznos koji se prema ova dva

sistema različito naziva. Prema sistemu varijabilnih

10

troškova to je marža doprinosa ili pokrića, a prema

apsorpcionom sistemu to je bruto dobit.

Kapacitet obično ukazuje na limit ili ograničenje

korištenja nekog resursa. U teoriji se uglavnom razlikuju:

1.teorijski kapacitet koji se zasniva na pretpostavci pune

efikasnosti(360 dana u godini, 3 smjene, max opterećenje

mašina bez zastoja) i u praksi ovaj kapacitet nije

ostvarljiv ili je ostvarljiv samo u kratkom vremenskom

periodu.

2.stvarni(realni) kapacitet je teoretski kapacitet

korigovan za neizbježne operativne gubitke(praznici,

održavanje mašina..).

3.normalni kapacitet je realni kapacitet iskazan na nivou

zadovoljenja prosječne potražnje kupaca za određen

vremenski period i uključuje sezonska, ciklična i druga

kretanja.

4.denominator glavnog budžeta je zasnovan na

normalnom kapacitetu i sveden na određeni vremenski

period na koji glasi glavni budžet a koji uključuje

sezonska kretanja i dr.ciklične pojave(npr.sniženja cijena

11

konkurenata za koje procijenimo da neće imati dugoročni

efekat).

SPIRALA SMRTI se pojavljuje u slučaju ako ne

možemo prodati sve proizvode po stvarnoj cijeni. U tom

slučaju moramo povećati prodajnu cijenu. Povećana

cijena povlači smanjenje potražnje, a time i smanjenje

prodaje. Smanjena prodaja za sobom povlači

raspoređivanje više fiksnih na manji broj jedinica što

dovodi do povećanja troškova po jedinici proizvoda.

Povećanje troškova ima za posljedicu smanjenje dobiti,

što povlači povećanje prodajne cijene i na taj način

započinje drugi krug spirale, koja stalno gura preduzeće u

povećanje prodajne cijene.

CVP analiza(analiza trošak – ukupan prihod - profit)

razmatra i utvrđuje odnose između troškova i dobiti

zavisno od obima aktivnosti. Kritičnu tačku u ovoj analizi

čini „tačka pokrića“. Ona nastaje u onom obimu

aktivnosti kada dođe do podudarnosti visine ukupnih

troškova sa visinom prihoda. Osnovne jednačine CVP

analize:

12

Dobit od poslovanja = ukupan prihod - (troškovi prodatih

proizvoda + troškovi uprave i prodaje)

Neto dobit = dobit od poslovanja - porez na dobit

Prelomna tačka se definiše kao onaj obim proizvodnje ili

prodaje ili trenutak u vremenu aktivnosti, pri kome se

ostvarenim prihodima od prodaje učinaka pokrivaju

varijabilni troškovi za taj obim proizvodnje/prodaje i

ukupni fiksni troškovi obračunskog perioda, obično

poslovne godine. To znači da je poslovni rezultat

preduzeća na nivou prelomne tačke jednak nuli, jer se

preduzeće nalazi upravo u tački prelaska iz zone gubitka u

zonu dobitka.

Operativna poluga opisuje efekte koje fiksni troškovi

imaju na promjene u dobiti od poslovanja, kako se

promjene dešavaju po prodanim jedinicama a samim tim i

u kontribucionom dobitku. U bilo kojem nivou prodaje,

nivo operativne poluge je jednak graničnom dobitku

podijeljenim sa dobiti od poslovanja.

Proizvodni miks je izbor proizvoda i količine proizvoda

koji će se proizvoditi na ograničenim kapacitetima a sve u

cilju maksimalne operativne dobiti.

13

Postoje dvije osnovne metode obračuna sporednih

proizvoda:

a)proizvodni metod- u financijskim izvještajima se

troškovi sporednih proizvoda priznaju u momentu

dovršenja proizvodnje,

b)prodajni metod- priznaje troškove sporednih

proizvoda u momentu prodaje.