trovačica sara poole 264

8/10/2019 Trovaica Sara Poole 264

1/264

Pompea

-1-

S a r a P o o l e

Trovaica

N a s l o v i z v o r n i k a : Po i s o n


2/264

Pompea

-2-

U v o d

Rim L je to 1483 .

Bijeli bik jurio je niz strminu prema trgu. Svjetina je urlala i tresla drvenim sjedalima

postavljenim oko trga. U sreditu trga djevojica se privijala uz oca i osjeala kako u

njemu snano vibrira dok je zajedno s ostalima vikao:

"Borgia! Borgia! Hura!"

Ispod vedroga neba. tako jarkog da su boljele oi, na podiju prekrivenom zlatnom i

tamnocrvenom svilom kue Borgia, stajao je u grimiz odjeven kraljevi

svete majkeCrkve. Rairio je ruke kao da eli zagrliti svjetinu, trg, palazzo od travertina to je

zlatno sjajio na suncu, ak i najudaljenije dijelove drevnoga grada koji se budio iz

novoga sna o slavi.

"Brao i sestre", rekao je Rodrigo Borgia. U iznenadnoj tiini njegov je glas bio poput

grmljavine. "Hvala to ste doli. Hvala na prijateljstvu i podrci. Dajem vam..."

Zastao je, a djevojica je osjetila kako po volji mukarca koji je navodno htio vladati

cijelim kranskim svijetom, premda bi mu prikladnije bilo vladati paklom, gomila

suspree dah.

"Iz nizina moje prekrasne rodne Valencije, dajem vam najdivnijeg bika kojeg je na

voljeni Rim ikada vidio. Dajem vam njegovu snagu, hrabost i slavu! Dajem vam

njegovu krv! Neka napoji na velianstveni grad! Roma Eterna!"

"Rim! Rim! Rim!"

Bik je toptao kopitima po ljetnoj praini, zabacio veliku glavu, frknuo i oima, crnim

jezerima, obuhvatio mahniti prizor. Zavladao je muk, tako dubok da je djevojica ula

kripanje ormi na konjima to su prilazili sa svih strana, iji su strah zatomljivale

mamuze na nogama mukaraca koji su vodili osobnu kardinalovu vojsku.

S visokih zidova palae oglasile su se trublje. Skupina campina u arenim nonjama i skriavim crvenim perikama dotrala je na trg maui prema biku platevima s

kiankama i skaui mu blizu koliko god su se usuivali.

"Andiamo Toro! Andiamo!"

Natjeran pred njih, bik se okrenuo prema redu mukaraca na konjima. Jedan od njih,

kojem je ukazana ast, uspravio se u sedlu i pozdravio Borgiu. Kad je pohrlio naprijed

rejon,ubojiti vrh njegova koplja, svjetlucao je na suncu.

Svjetina je vritala od uzbuenja. Osjetivi opasnost, bik je spustio glavu i pojurio


3/264

Pompea

-3-

prema konju s jahaem. U posljednjem trenutku rejonear je snano povukao uzde i

okrenuo se postrance, zatim uspravio tijelo u stremenu i zarinuo koplje.

Bik je zarikao, krv je iknula izmeu njegovih drhtavih lopatica, tekla je preko bijele

koe i slijevala se u prainu. Bjeao je, trao je oko trga, traio je izlaz, pomislila je

djevojica, ali umjesto njega naao je mukarce u arenim nonjama, koji su se

podboili i maui orujem pojurili prema njemu.

"Andiamo, Toro! Andiamo!"

Ponovno su potjerali bika prema rejonearu,koji je snanim udarcem prolio jo krvi za

ednu svjetinu. I jo jednom i jo jednom, dok ivotinja nije posrnula i pala na

koljeno, zatim na drugo. Naposljetku je stranji dio trupa popustio i skljokao se u

prainu koju je rijeka njegova ivota pretvorila u blato.Djevojica je stajala, smrznuta na ljetnoj vruini, ali nije mogla odvojiti pogled.

Gledala je bijeloga bika s crvenim mrljama, crvenog ovjeka na podiju kako poput

bika rie zbog svoje pobjede, a na jarkoj svjetlosti oko nje vrtjela su se iskrivljena lica

svjetine, usta razjapljenih od pohlepe.

Rejonear je podignuo koplje prema suncu prije nego to je zadao di morte*. Dugi gr

protresao je ivotinju. Zatim su istrali mukarci u arenim nonjama s noevima koji

su sijevali.

Djevojica nije vidjela kako su rezali truplo, uzimali ui, rep, testise. Nije vidjela kakosu nagrade s kojih je kapalo podizali visoko prema gomili koja je klicala. Vidjela je

samo rijeku krvi, grimiznu struju to ju je vukla dolje i vrtjela i vrtjela, nesvjesna

vritanja koje je privuklo pogled crvenog bika k njoj.

* Tal. smrtni udarac.


4/264

Pompea

-4-

1.

panjolac je umro u mukama. Bilo je to oito iz izoblienosti njegova nekad markantna

lica i tijela i crne pjene to mu se skorila oko usana. Bila je to zacijelo uasna smrt koju

je moglo izazvati samo oruje kojeg su se svi najvie bojali:

"Otrov."

Nakon to je to zakljuio, kardinal Rodrigo Borgia, kraljevi svete majke Crkve,

podignuo je pogled i tamnim oima zasjenjenim tekim sumnjiavim vjeama odmjerio

okupljene lanove svojega kuanstva.

"Otrovan je."

Izmeu straara, pripadnika svite i sluga proao je drhtaj, kao da je jak vjetar zapuhao

kroz pozlaenu sobu za prijame zasjenjenu loom poduprtom stupovima i osvjeenu

povjetarcem to je dolazio iz vrta i pronosio egzotian miris jasmina i tamarinda, vrelog

rimskog ljeta 1492. godine Gospodnje.

"U mojoj kui, ovjek kojega sam uzeo u slubu, otrovan je u mojoj kui!"

Golubovi su zaleprali iz malih gnijezda ispod nadstrenice palae kad ih je preplavio

snaan, gromoglasan glas. Razljueni II Cardi nale bio je udo za gledati, pravaprirodna sila.

"Nai u poinitelja. Tko god se to usudio uiniti, platit e!

Satnie, vi ete..."

Prije nego to je zapovjedniku svojih plaenika dao naredbu, Borgia je zastao. U tome

sam trenutku stupila naprijed, progurala se izmeu kunog sveenika i tajnika kako

bih stala ispred mnotva koje ga je gledalo, uasnuto, ali opinjeno. Kretanje mu je

skrenulo pozornost. Prijetee je zurio u mene.

Malo sam nakrivila glavu prema truplu."Van!"

Svi su pobjegli, od starih veterana do mladih slugu, posrui jedan preko drugoga

kako bi otili to dalje od njega, daleko od stranog bijesa koji je ledio krv u ilama,

slobodni da jedni drugima apu o tome to se dogodilo, to je to znailo i najvanije

od svega, tko se to usudio uiniti.

Samo sam ja ostala.

"Giordanova ker?" Borgia je zurio u mene s druge strane sobe za prijame. Bio je to


5/264

Pompea

-5-

golem prostor prekriven sagovima u maurskom stilu, to su sebi mogli priutiti tek

rijetki, s namjetajem od najrjeeg drva, najskupocjenijih tkanina, najvelianstvenije

svile i optoenim zlatom, kako bi pokazao mo i slavu ovjeka ijoj sam se volji

usudila usprotiviti.

Kap znoja kliznula mi je izmeu lopatica. Za ono to sam se bojala da e biti

posljednji sat mojeg ivota, bila sam odjevena u najbolju dnevnu odjeu. U donju

haljinu od tamnosmeeg baruna nabranu preko steznika i iroku suknju koja se malo

vukla po tlu iza mene i koja mi je snano povlaila ramena nadolje. U svijetloutu

gornju haljinu, labavo privrenu pod grudima, to je bio podsjetnik koliko sam

izgubila na teini otkad je umro otac.

Posve suprotno, kardinal je bio olienje udobnosti, odjeven u laganu lepravu kouljui hlae kakve je volio nositi kada je bio kod kue i oputao se. to je inio kada mu je

bilo reeno za panjolevu smrt.

Kimnula sam. "Ja sam, Vaa Uzoritosti, Francesca Giordano,

vama na usluzi."

Kardinal je hodao amotamo, nemirna ivotinja puna snage, ambicije i udnje. Zurio je

u mene i znala sam to vidi: vitku enu

od nepunih dvadeset godina, ni po emu osobitu osim to je imala odvie krupne

smee oi, kestenjastu kosu i zahvaljujui strahu, vrlo blijedu kou.Pokazao je prema panjolcu, koji je na vruini dana vepoeo zaudarati.

"to zna o tome?"

"Ja sam ga ubila."

ak je i meni moj glas zvuao grubo meu tim zidovima pokrivenim tapiserijama.

Kardinal se pribliio, na njegovu licu vidjela sam spoj zapanjenosti i nevjerice.

"Tisi ga ubila?"

Pripremila sam govor kojim sam se nadala objasniti to sam uinila, a sakriti moju

stvarnu namjeru. Poela sam tako urno, da sam se bojala kako u sve pobrkati.

"Ki sam svojeg oca. Uila sam uz njega, ali kad su ga ubili, niste ni pomislili da

biste me mogli postaviti na njegovo mjesto. Da je imao sina, da, ali ne mene.

Umjesto toga unajmili ste... toga, drugoga", prestala sam disati i pokazala prema

mrtvacu. "Njega ste unajmili kako bi vas i vau obitelj titio. Ali, on nije mogao

zatititi ni sebe. Ne od mene."

Mogla sam rei vie. Da Borgia nije uinio nita kako bi osvetio smrt mojega oca.

Kako je dopustio da ga premlate na ulici kao psa, da ga ostave razbijene lubanje u


6/264

Pompea

-6-

praini, kako nije ni prstom maknuo da bi ga osvetio. Kako je taj propust bio

jedinstven... i neoprostiv.

Ostavio je meni, trovaevoj keri, da traim pravdu. Ali, za to mi je trebala mo

koju sam platila u obliku jednog mrtvog panjolca.

Kardinalovo iroko elo silno se nabralo, zbog ega su mu oi izgledale poput

proreza. Ali, doimao se prilino mirno, nije bilo znakova bijesa koje je pokazivao

jo nekoliko minuta prije.

U meni je poela tinjati nada. Deset godina ivjela sam pod njegovim krovom,

gledala ga, sluala oca kako govori o njemu. Deset godina bila sam uvjerena da je

to ovjek istinske inteligencije, razbora i logike, ovjek kojeg nikada nisu vodili

osjeaji. Sve do tada."Kako si to izvela?"

Iskuavao me, to je bilo dobro. Udahnula sam i mirnije odgovorila.

"Znala sam da e mu biti vrue kad se vrati i da e biti edan, ali i kako e paljivo

birati to pije. U uturici koju sam ostavila za njega bila je samo ledena voda, dovoljno

ista da proe svaki pregled. Otrov je bio vani, na staklu. Znojio se, to je znailo da su

mu pore na koi otvorene. Od trenutka kad je dodirnuo uturicu, sve je vrlo brzo

zavrilo.

"Tvoj otac nikad mi nije spomenuo otrov koji bi se mogao upotrijebiti na takav nain."Nisam vidjela razlog da kaem kardinalu kako sam ja, a ne moj otac, smislila takav

otrov. Nije bilo izgleda da e mi povjerovati. Ne tada."

"Nijedan majstor ne odaje svoje tajne", rekla sam.

Nije odmah odgovorio nego se pribliio, bio je toliko blizu da sam mogla vidjeti kako

se iz njega izlijeva vruina, kako njegova povijena lea koja su podsjeala na bikova

zaklanjaju svjetlost. Pogled mi je privukao bljesak zlata s kria to mu je visio preko

prsa poput bave i nisam ga mogla prestati gledati.

Cristo en extremis*.

Spasi me.

"Zaboga, djevojko", rekao je kardinal, "iznenadila si me."

Bilo je to veliko priznanje od ovjeka za kojeg se govorilo kako prije svih zna koja e

lastavica sletjeti na koje drvo u Rimu i hoe li grana izdrati njezinu teinu.

Udahnula sam usprkos stezanju u prsima, skrenula pogled od njega i kria i zagledala

se kroz otvoren prozor u veliku rijeku i nepreglednu zemlju iza nje.

* Lat. Krist na samrti.


7/264

Pompea

-7-

Dii.

"Sluit u vas, signore", okrenula sam glavu tek toliko da sretnem njegov pogled i da ga

zadrim. "Ali, prvo me morate ostaviti na ivotu."


8/264

Pompea

-8-

2.

Sluge su ulazili i izlazili, odnosili su svaki trag panjolca. Unosili su moje kovege,

hranu i pie, zatim su skinuli pokrivae s kreveta uokvirenog drvenim stupovima na

kojima su bili urezani listovi medvjee ape*, gdje je nekada spavao moj otac i gdje u

od sada spavati ja.

Kada su obavili posao, polako su izali, svi osim posljednjeg, starice toliko blizu smrti

da nije imala to izgubiti. Bijesno je pro tisnula:

Strega!

Vjetica.

Proela me ledena jeza, premda sam pazila da to ne pokaem. Takva rijenikad nije

pratila mojeg oca, panjolca ili bilo kojeg mukarca koji je posjedovao strano ali

ugledno umijee profesionalnog trovaa. A mene e od sada pratiti zauvijek i to nisam

mogla sprijeiti.

Vjetice spaljuju. Strahoviti autodefe,obiaj spaljivanja na lomai, nije se ograniio na

mjesto u panjolskoj odakle je potekao. Proirio se na nizine, talijanski poluotok i

cijelu Europu. Optueni za krivovjerje obino bivaju spaljeni, ali mukarca ili enu

gotovo uvijek enu ak i dijete tako je lako optuiti i osuditi za jo vei grijeh, openjesa Sotonom. Svatko upuen u drevno znanje o lijeenju, ili o biljkama, ili je

jednostavno odvie drukiji od drugih, mogao je zavriti kao gorivo za vatru koja

pougljenjuje ljudsku kozu, na kojoj crvi ljudska mast, pucaju ljudske kosti i pretvaraju

u pepeo snove i nadu.

Okrenula sam se, namjeravala sam odvratiti misli raspakiravanjem kovega, zatim

sam se naglo okrenula i rukom prekrila usta. Kleknula sam, zgrabila posudu za nudu

ispod kreveta, nagnula se i pobljuvala sadraj eluca, gorak mlaz koji me gotovo

uguio.Disgusto!

Nemojte misliti da me takva slabost esto hvata, ali shrvali su me dogadaji toga dana,

oajnika igra koju sam bila prisiljena igrati i uas smrtnoga grijeha koji sam bila

prisiljena preuzeti Leala sam, nisam se micala. Iscrpljenost me svladala kao brza

* Biljka iji stilizirani list ukraava korintski kapitel.

* Obred javnog pokajanja heretika koje je osudila panjolska ili portugalska inkvizicija. Popularno se koristi kaosinonim za spaljivanje na lomai zbog krivovjerja.


9/264

Pompea

-9-

rijeka koja me nosila sve dalje od obale, daleko izvan vidokruga.

Nona mora dola je gotovo odmah. Isti san koji me cijelog ivota muio. Zazidana

sam u malome prostoru. Ondje se nalazi rupica kroz koju mogu vidjeti u sobu punu

sjena, neke se od njih kreu. Tamu prekida trunak svjetla koji neprestano bljeska. Iz

njega poinje tei krv, golem krvavi val zapljuskuje zidove, bojim se da e me

udaviti. Bude me moji krikovi, koje sam nakon mnogo vjebe nauila priguiti

jastucima.

Osovila sam se na noge to sam bre mogla. Udovi su mi drhtali, na obrazima sam

osjeala vreo mlaz suza. Je li tko uao i vidio me u tome stanju? Je li sada tu i eka u

sjenama? Nedaleko od mjesta na kojem sam stajala umro je panjolac. Je li se tu sada

vrzmao njegov duh? Ili sjena mojega oca, koja ne moe poinuti dok ne ispunimzavjet da u ga osvetiti?

Uz lupanje srca, upalila sam svijeu pored kreveta, ali u malome krugu svjetla nisam

nala utjehu. Iza visokih prozora uspinjao se mjesec i bacao srebrn trak preko vrta i

daleko iza njega. Rim je spavao kao i uvijek. U uskim uliicama u sjenama Kurije

takori su bili na djelu, tu su glodali, tamo se gostili, trzali nosevima i

grabili kandama. Podignula sam pogled, zurila sam ispred sebe i zamiljala da vidim

beskrajno dugake pipke kako sjaje na srebrnoj svjetlosti, gre se, rasteu u svim

pravcima i grabe mo i slavu po cijelom kranskom svijetu. Vizija je bila tek plodmate uzrujanog uma, ali u isti je mah bila stvarna. Poput glasina da umire gospodar

toga svega, Kristov poslanik na zemlji, papa Inocent VIII.

Prirodnom smru?

Nemojte mi rei da ste zapanjeni. ivimo u doba otrova, ovakvog ili onakvog. Svaka

velika obitelj unajmi nekoga poput mene kako bi se zatitila, ili kada je to nuno, kako

bi od svojeg neprijatelja napravila primjer. Takav je ivot. Ni prijestolje sv. Petra nije

na to otporno, jer ono je samo najvea nagrada za koju se obitelji bore poput pasa

poludjelih zbog plijena. Onaj tko na njemu sjedi, vie ne spava mirno. I ne jede prije

nego to su mu kuali hranu, ali to je samo moje struno miljenje.

Cut bono?Ako papa umre, tko e biti na dobitku?

Jo uvijek iscrpljena tijela i uma, svukla sam odjeu i konano se uvukla u krevet.

Obgrlila sam koljena i na licu osjetila hladan damastni jastuk. Palazzoje spavao pa sam

ubrzo i ja zaspala, sigurna u utvrdi ovjeka koji je vedesetljeima elio da papinstvo

postane najvei dragulj u njegovoj zemaljskoj kruni.

Ujutro sam podignula odjeu koju sam ostavila na podu, poravnala nabore i paljivo je


10/264

Pompea

-10-

sloila u ormar. Znajui koliko je dostojanstvena moja nova sluba, ali i zabrinuta zbog

sparine koju je obeavalo jutro, odjenula sam jednostavnu bijelu lanenu donju haljinu i

preko nje plavu gornju s rubom ukraenim izvezenim cvijeem. Bili su to naoko

bezopasni cvjetovi koji rastu na mnogim otrovnim biljkama, a vez je bio moje

nespretno djelo, jer nikada nisam bila vjeta s iglom. Dosadno ivanje tako mi je bilo

podnoljivije. Bilo je to umijee u kojem je svaka pristojna ena trebala biti vrlo vjeta,

svialo joj se to ili ne.

Prikladno odjevena, s kosom upletenom u pletenicu uvijenu oko tjemena, nisam se

obazirala na kruljenje u trbuhu nego sam se s nestrpljivou koja mi se moe oprostiti

pripremila za nove dunosti. Prvo sam potraila satnika kondotjera, kako bismo

razmotrili sigurnosne mjere koje je smislio moj otac. Svakom komadiu hrane.svakoj kapi tekuine, svakom predmetu koji je mogao doi u dodir s II Cardinaleom ili

njegovom obitelji moralo se prvo utvrditi podrijetlo. Zatim je na red dolazio struni

pregled i peaenje. A to je zahtijevalo nesebinu suradnju satnika i njegove strae.

Vittoro Romano nalazio se ispred oruane u krilu palae u kojem se takoer nalazila

vojarna. Otprilike desetak straara dovukli su klupe na sunce i latili se ienja oruja

dok su na oku drali slukinje koje su nale razlog da prolaze pored njih, s koarama s

rubljem ili kuhinjskim potreptinama na kukovima koji su se njihali. Nekoliko maaka

drijemalo je u blizini, podignule bi glave samo kako bi zurile u golubove koji su ostaliizvan domaaja. Danima nije pala kia. Nebo je imalo boju limuna kakva se u Rimu

moe vidjeti ljeti. Dvorite ispred oruane, premda poploeno kamenom, bilo je

pranjavo. Promatrala sam kako povremeni povjetarac stvara mali vrtlog prljavtine,

koji je nekoliko metara plesao prije nego to se gotovo sruio na Vittorove noge u

izmama.

inilo se da on to ne primjeuje. U pedesetima, srednje visine, flegmatik, satnik strae

ostavljao je dojam kako nije osobito zainteresiran ni osobito svjestan onoga to se oko

njega dogaalo. Svatko dovoljno glup da ga taj dojam prevari mogao se smatrati

sretnim ako poivi dovoljno dugo da zbog toga poali.

Vittoro je razgovarao s nekoliko svojih porunika, ali kad me vidio, otpustio ih je.

Brinulo me kako mu prii, pitala sam se kako e primiti da treba raditi s mladom enom

koja je ubila kako bi dobila vii poloaj. Na moje olakanje, pozdravio me srdanim

kimanjem.

"Buongiorno, DonnaFrancesca. Drago mi je vidjeti da ste dobro."

Iz toga sam shvatila da satnik nije alio zbog kardinalove odluke da me ostavi na


11/264

Pompea

-11-

ivotu, umjesto da naredi da mi prereu grlo i moje tijelo bace u Tiber, ili kako god se

rjeavao onih koji su ga ozlovoljili. Ali, nisam se zavaravala da tako misli i ostatak

kuanstva. Stara ena koja me igosala nazivom vjetica, zacijelo nije jedina tako

mislila.

Stajala sam pred njim smrtno ozbiljna i svjesna da nas drugi gledaju. "Hvala, Capitano,

takoer. Ako nemate nita protiv, eljela bih razgovarati o sigurnosnim mjerama."

Izveo je malen naklon i prestao se smijeiti. "Svakako. Vi biste neto promijenili?"

"Upravo suprotno, eljela bih da II Cardinaleovo povjerenje u mene nitko ne

protumai kao dozvolu za nemar. Ako se to dogodi, nee mi preostati drugo nego to

uzeti za zlo.""Koliko za zlo?" ispitivao je Vittoro. Nisam pogreno protumaila svjetlucanje u

njegovu oku. Poznavao me je toliko dugo koliko sam ivjela pod Borgijinim krovom,

gledao je kako rastem iz nespretnog djeteta u malo manje nespretnu enu. On i njegova

ena, uvijek vedra matrona, imali su tri keri, sve blizu mojoj dobi. Budui da su bile

pristojne mlade ene, sve su bile udane, ivjele su s muevima u susjedstvu i podizale

cijela legla djece. Svojem su ocu bile izvor velikog zadovoljstva. Bila sam svjesna da

ih prigodom njihovih estih i bunih posjeta palai sjetno promatram.

"Mnogo", odgovorila sam.Vittoro je kimnuo. "Te u vijesti proiriti. to god tko mislio

o tome to vas je kardinal odabrao, nitko pametan nee eljeti biti neprijatelj

trovaice."

Dopustila sam si mali uzdah olakanja. Njegova mi je podrka bila nuna za uspjeh, i

zato sam mu bila zahvalna. Nastavili smo razgovarati o mjerama koje su, barem do

tada, uinkovito titile Borgiju i njegovu obitelj.

U prolosti je bilo brojnih pokuaja da se kardinala ubije ili barem onesposobi, ali

zahvaljujui oevoj budnosti svi su propali. U jedan takav pokuaj bio je ukljuen

kolut sira u koji je bila ubrizgana otopina arsenika. A u drugi, bala tkanine zaraena

tinkturom kunjaka. Bilo ih je mnogo, ali nema smisla da ih opisujem.

Bit e ih jo, to je sigurno. Samo je pitanje vremena kada e netko pokuati iskuati

budnost Borgijina novoga trovaa. To sam dobro znala, premda sam zbog toga ivjela

u strahu.

"Trai vas DMarco", upozorio me Vittoro kada smo zavrili. Napravila sam grimasu,

to ga je oito zabavljalo i otila. Namjeravala sam se predstaviti u najivljem dijelu


12/264

Pompea

-12-

kue i mjestu na koje sam se morala najvie usredotoiti, u kuhinji. Dola sam do

natkrivene staze koja je vodila onamo, kada me je presreo nizak momak s licem poput

lasice.

Renaldo DMarco bio je upravitelj Borgijina kuanstva, omraen zbog toga to je

zavirivao u svaki kutak u potrazi za prijestupom. Malo sitne krae preduvjet je za

zaposlenje u tako velianstvenoj kui, tome se moe progledati kroz prste, ali ne smije

je biti previe, kako kuanstvo ne bi bankrotiralo i tako ubilo zlatnu gusku. Ali,

pretvarajui se kako nastoji da krade uope ne bude, upravitelj kuanstva uspijevao je

to to se dogadalo drati u granicama podnoljivosti.

Stajao je u sjeni pored staze i strelovito jurnuo prema meni. Svoju je ulogu smatrao vrlo

asnom, zbog ega je unatovruini nosio grimiznu barunastu odoru i odgovarajuukapu. Na mrava prsa vrsto je privinuo sklopiv pisai stolikao da e ga to obraniti od

kakva udarca.

Namrteno je rekao: "Tu ste, donnaFrancesca. Posvuda sam vas traio. Moram rei da

sam se iznenadio kada sam doznao... ali, to sada nije vano. Bilo bi dobro da su vam

rekli da me odmah ujutro potraite, to se nadam da ete ubudue initi. Njegova

Uzoritost povjerava mi sve, ja znam to eli i mogu vam biti od velike pomoi."

Nisam ga eljela dobiti za neprijatelja, pa sam blago odgovorila: "Imat u to na umu,

gospodine DMarco. to elite?"Umiren, upravitelj se uspravio i obavijestio me: "Njegova Uzo ritost poruila vam je da

bez odgode provjerite kako je organizirano kuanstvo madonneAdriane del Mila i je li

ondje sigurno i pogodno za madonnuLucreziju i druge stanare. Osim toga, reeno mi je

da vam dam ovo."

Sa zamjetnim oklijevanjem pruio mi je vreicu u kojoj su se, brzo sam shvatila,

nalazili zlatni florini. I prije sam baratala novcem kada sam s ocem odlazila na trnicu,

esto mi je davao novii objanjavao mi kako platiti. Kako sam rasla, uio me finom

umijeu i cjenkanja i uzdao se u mene da u postii najbolje cijene. Spomenula sam to

kako biste znali da me nije iznenadilo to sam dobila novac, samo nisam znala to s

njime.

"To vam je plaa za prva tri mjeseca", rekao je Renaldo. Pisai stoliokrenuo je prema

meni. "Tu potpiite."

Potpisala sam, sretna to mi ruka nije zadrhtala. Naravno, znala sam da u biti

plaena, samo to nisam stigla razmiljati koliko. U banci u Rimu, otac je ostavio

znatnu svotu. Nakon njegove smrti postala je moja. S time i s mojom novom


13/264

Pompea

-13-

zaradom, bila sam rijetkost svojeg vremena neovisna ena.

To mi doista odgovara, razmiljala sam dok sam odlazila od Renalda, nakon ega sam

se vratila u svoje odaje samo kako bih veinu Borina sakrila u tajni pretinac kovega,

zatim sam krenula izvriti zapovijedi koje mi je dala Njegova Uzoritost.

Il Cardinale bio je diskretan ovjek, ali po vlastitim mjerilima. Na primjer, trenutanu

ljubavnicu i djecu koje je dobio s bivim ljubavnicama nije smjestio u svoju slubenu

rezidenciju na Corsu. Umjesto toga, nalazili su se na brizi njegove roakinje, udovice

monog klana Orsini, to je bila vrlo podesna obiteljska veza, koja je ivjela u blizini,

u luksuzu dostojnom svojem poloaju.

Od oeve smrti nisam se usudila izai iz palae, koja se sastojala od goleme glavne

zgrade i okolnih posjeda na kojima su ivjele stotine slugu, najamnika, teklia, pisara,da se mogla smatrati gradom u malome. Malo dalje nalazio se draestan trg, koji je

Borgia smatrao nastavkom svojeg posjeda i koji je koristio za sve mogue vrste

zabava kako bi zadovoljio svjetinu, od borbi s bikovima i igrokaza do vatrometa.

Otiao je dotle da je obnovio kue koje su gledale prema trgu kako bi prema svojim

zahtjevnim mjerilima popravio opi dojam.

Kao da je elio podignuti spomenik sebi, zgrade je dao obloiti travertinom

dopremljenim iz oblinjeg Tivokja. Sada ga se moze vidjeti po cijelom gradu, na

mostovima, crkvama, palaama, ak na prozorskim daskama na skromnijimdomovima i rubnicima svjee poploenih ulica. Odete li u Rim ili imate toliku sreu

da u njemu ivite, preporuujem vam da jednom ustanete rano kako biste vidjeli kako

iz jednobojne noi sunce preobraava grad tako to iz toga izvanrednoga kamena

izvlai rumene tonove. Poslije ete vidjeti kako boje postaju tamnije, gotovo

purpurne, prije nego to na kraju dana postanu zlatne. Kau kako Rim sadri paletu

boja ljepu nego ijedan drugi grad, a ja nemam razloga da se s time ne sloim.

Kao i uvijek, kada bih prela granice trga i krenula prema gradu, uinilo bi mi se kako

boje blijede. Rim je bio u svojem uobiajenom, vjenom meteu. Kamo god sam

pogledala, nalazilo se mnotvo ljudi, neki na nogama, neki u sedlu, drugi u

nosiljkama, u koijama ili u teretnim kolima. Stvarali su kakofoniju zvukova i more

gibanja od kojeg mi se zavrtjelo. Sveenici, trgovci, seljani, vojnici, posjetitelji

razrogaenih oiju, svi su se podjednako gura i za mjesto na ulicama i cestama.

Uvjereno sam govorila kako se u Rimu mogu uti svi jezici na svijetu. Razrjeenje

Zapadnog raskola*, koji je prije nekoliko desetljea rastavio Crkvu, obnovilo je Rim

kao sredite svih krana. Zaputen srednjovjekovni grad s mnogo manje stanovnika,


14/264

Pompea

-14-

ije su ruevine posjeivali samo duhovi, gotovo se preko noi pretvorio u najvei

grad u cijeloj Europi.

Najbolji dokaz preporoda bile su velianstvene palae to su ih izgradile velike

obitelji. Prvi je izgraen visoki kardinalov prilino simbolino podignut na drevnoj

rimskoj kovnici novca, a golemi i luksuzni palazzoOrsini dostojno mu je konkurirao.

Doista se trebao zvati Palazzi Orsini**, jer sastojao se od nekoliko palaa izgraenih

oko golema unutarnjeg dvorita, a svaki je pripadao drugoj, netko bi rekao,

protivnikoj grani klana Orsinija. Moje je odredite bilo krilo palae koje se nalazilo

u uskoj ulici odakle se vidio Tiber.

Tek sam ula u blaeno hladan mramorni hodnik i najavila se majordomu, kada se na

mene bacila videa djevojka, ije je srcoliko lice bilo uokvireno neukrotivim plavimuvojcima. Krasno stvorenje koje je mirisalo na ljubice s dakom vanilije, bacilo se na

mene i snano me zagrlilo.

"Toliko sam se brinula za tebe! Zato te nije bilo? Plakala sam zbog tebe... zbog

tvojeg voljenoga oca... zbog vas oboje! Zato nisi dola?"

Kako objasniti ljubljenoj kardinalovoj keri jedinici zato je bila tako zanemarena?

Kako je moliti za oprotaj?

"Tako mi je ao", rekla sam i zagrlila dvanaestogodinjakinju. "Ne bih ti bila dobro

drutvo, ali znala sam, doista sam znala da brine i moli se za mene. Od sveg ti srcazahvaljujem."

Tako utjeena, Lucrezia se nasmijeila, ali kada me pogledala, njezina je srea

izblijedjela. Poznavale smo se cijeli njezin mladi ivot. Povezivalo nas je to to smo

bile voljene keri svojih ljubljenih, monih i stranih oeva. Unametnutoj

osamljenosti, jedna smo drugoj pruale ruku, gotovo poput sestara, to nam je objema

bilo utjeha, premda drutveni bezdan izmeu nas nikada neemo moi izbrisati.

"Previe si blijeda", izjavila je Lucrezia. Premda je bila sedam godina mlada, nije

oklijevala pokazati autoritet koji je dobila viim drutvenim poloajem. "Osim toga,

izgubila si na teini i sad si previe mrava. A kosa, zato je uvijek plete u

pletenicu?

_________________________________________________________________________________________________

* Zapadni raskol, podjela u Katolikoj crkvi nastala zbog povratka pape iz Avignona u Rim 1378. Za vrijeme trajanja

raskola istodobno legitimno postoje rimski papa i avinjonski protupapa. Raskol je razrijeen saborom u Konstanci 1417.

* Tal.. palae Orsini.


15/264


16/264

Pompea

-16-

zlatom, toliko enstvenih da sam o njima razmiljala kao o haremu. Tu je kardinal,

kraljevisvete majke Crkve, jedan od najmonijih ljudi u cijelom kranskom svijetu,

dolazio odbaciti brige i prihvatiti ugodu koju su mu pruale njegove ene.

A ugodne su doista bile. Osim u ljupkoj vedrini keri jedinice, uivao je u drutvu

svoje roakinje madonne Adriane de Mila, udovice kneza Bassanella, koja je sama po

sebi bila vrlo snana

osoba. Meu njezinim nebrojenim vrlinama najvea je bila praktinost. Toliko je

madonnaAdriana bila razborita, da se nije pobunila

Kada je Il Cardinale za prilenicu uzeo zapanjujue lijepu Giuliju Farnese, zvali su je

Giulia La Bella, a kau da je bila najljepa ena u Italiji, ako ne na cijelome svijetu. To

to je istodobno bila ena Adrianina pastorka moglo je potaknuti stariju enu naprigovor.

Umjesto toga, kao i uvijek, vladala je La Famiglia. Adriana je pristala da se pastor

poalje na njegovo imanje u unutranjosti kako bi "ezdesetjednogodinji kardinal

mogao nesmetano uivati u arima osamnestogodinje Giulije, koja je na to vrlo rado

pristala.

ene su uivale u sjeni unutranjeg vrta, sjedile su pod platanom, pijuckale hladnu

limunadu i promatrale ludorije dvaju pahuljastih tenaca maltezera u travi ispred sebe.

Crnci u svilenim hlaama i turbanima obrubljenim biserima stajali su iza dama i hladiliih spojenim snjenobijelim nojevim perjem.

Lucrezia je strelovito pojurila naprijed, smijui se strovalila se na klupu pored Giulije i

zatraila hladno pie. Stajala sam otraga i ekala da me primijete. MadonnaAdriana

dugo me gledala prije nego to je podignula nakienu ruku i pokazala prema niskoj

stoli ici pored svojih stopala.

"Nema potrebe za takvom formalnou, cara*.Sjedni, reci nam to je novoga."

Uinila sam kako mi je bilo nareeno, poravnala sam suknju i promrmljala, "Grazie

Madonna."

"Tako je toplo danas", rekla je Giulia. Izvila je vitki vrat i lijeno se protegnula. "Jedva

drim oi otvorene." To me nije iznenadilo, kruile su glasine da je trudna. I da je

kardinal zadovoljan. Ne znam koliko je s kojom ljubavnicom imao djece, ali nije bilo

sumnje da su mu neke bile miljenice. Izgleda da e La Bella biti jedna od njih.

Protiv svoje volje fascinirano sam zurila u Giuliju. Doista je bila najljepa ena koju

sam ikada vidjela. Bio je to spoj zlatne kose i tamnih oiju, savreno skladnih crta i

ponaanja istodobno toplog i suzdranog, to je oko nje stvaralo auru senzualnog i


17/264

Pompea

-17-

duhovnog savrenstva. Potonje je bilo posve pogreno, ali prvo... vjerojatno je samo Il

Cardinale mogao doista prosuditi.

Uza sve to, nije bila bez mozga.

"Kako mudro od Njegove Milosti", rekla je Giulia gledajui me. "I hrabro. Nisam

imala pojma da vjeruje kako su ene sposobne za takve stvari."

Dakle, znale su. Dobro, sve e biti lake.

"Njegova Milost", rekla sam, "uvijek je bezgranino mudra i pravedna."

Tal. draga.

Dvije su ene uglas, kao da ponavljaju molitvu, promrmljale kako se slau. Lucrezia je

samo gledala as jednu as drugu.

"Ali, zacijelo se nemamo ega bojati", usudila se izjaviti Adriana. Pogledom je prelapo vrtu sigurno ugnijeenom izmeu zidova.

"Naravno da ne", brzo sam rekla. "Samo bih eljela biti sigurna da je sve onako kako

treba biti."

"Za to smo doista zahvalne", rekla je Giulia. "ivimo u tako nesigurnim vremenima."

Adriana je u znak slaganja uzdahnula. "Doista, tko moze znati kakve nas sve nevolje

mogu snai? Ali, dosta je bilo mranih misli. Ba jutros, sluga je donio poruku da je

svetome ocu bolje. Groznica je prestala i kau da je dobro raspoloen."

Giulia je prinijela au usnama. Nema sumnje da su njezine rijei bile kisele samozbog limunade.

"Divne vijesti."

"Tko zna to je uzrok njegove bolesti", paljivo sam rekla. "Moda se stanje Njegove

Svetosti popravilo zbog molitvi cijeloga kranskog svijeta."

"Doista tako misli?" pitala je Lucrezia. Bacila je psiu crvenu lopticu. Psije daui

potrao za njom, njegove kratke noge muile su se.

Jesam li? U to je vrijeme moja vjera bila na neki nain djetinja vjera, ali vesu se u

meni poela komeati pitanja.

"Moramo se nadati da e se papa oporaviti", rekla sam suzdrano. "A sada, ako nemate

nita protiv, voljela bih razgovarati o neposrednijim problemima. Kao to znate,

pripala mi je zadaa da pomognem tititi ovu kuu." Kako to ne bi zvualo pompozno,

brzo sam dodala, "Naravno, nema razloga za brigu. Samo vas molim da me

obavijestite ako zaposlite novoga slugu, ako na bilo koji nain promijenite navike, ili

primijetite ita neobinoga. Imam li vae doputenje?"

Mirisnim vrtom trenutak je vladala tiina... jo jedan trenu tak... dok nije odjeknuo


18/264

Pompea

-18-

Giulijin smijeh, esto usporeivan sa zvonom srebrnih zvona.

"Draga Francesca, tako si ozbiljna! Kako mi je drago to nemam dunosti mukarca!

Ali, naravno, nemoj se bojati, sve emo ti rei."

"Ah, da, naravno", uvjeravala me Adriana. "Ali, pustimo sada takve mrane misli."

Ponovno je podignula ruku i pozvala jednog od crnaca. "Donesi nam neku zabavu...

glazbu, igru, ah, sjetila sam se, stiglo je pismo od Cesarea. To donesi."

Pognula sam glavu, usredotoila sam se na uzorak na suknji, ludorije psa pored mojih

nogu, miris limuna u svjeem zraku. Na sve samo ne na nedobrodolo podsjeanje na

Cesarea, ubrzo sedamnaestogodinjeg Il Cardinaleova sina, naoitog poput tamnoga

anela, a opasnog poput Sotone. Bilo je to sjeanje koje bi najbolje bilo zauvijek

zaboraviti."Cesare", uzdahnula je Lucrezia. "Kako mi nedostaje!"

Giulia se nasmijala, potom i Adriana. U zidovima opasanom vrtu kardinalova harema

samo sam ja i dalje utjela. Iza zidova drevni se Rim talasao i kljuao, kuhao se na

ljetnoj vruini i vjeno ekao to e doi.


19/264

Pompea

-19-

3.

Prije godinu dana, kada je s ocem nakratko doao u Rim, Cesare me poljubio. Kako

budalasto od mene to sam se toga sjetila! Budalasto i opasno. Uinio bi on i mnogo

vie, jezik mu je bio u mojim ustima i ruka pod mojom haljinom vrlo blizu mjestu gdje

me sjeanje na njega ini vlanom, dok se nisam sjetila da nisam glupa slukinja koju

se moe sruiti na lea zbog nekoliko minuta sirovog zadovoljstva.

Ali, nisam si mogla priutiti da ga naljutim. Znala sam ga veinu svojeg ivota, kao i

njegovu sestru. Sve do prije tri godine, kada su ga poslali u kolu, viali smo se gotovo

svaki dan. Njegovi esti posjeti kui potvrdili su da se njegova narav nije promijenila

pod utjecajem bijeloga svijeta. Taj kardinalov sin, koji je trebao postati sveenik, bio je

nemirna duha. Lako se vrijeao.

Bogu hvala, ne robujem osjeajima, kao to esto kau o enama. Ali, primijetila sam

da mukarci ee razmiljaju donjim dijelovima nego mozgom koji im je Gospod dao.

Naravno, i Cesare je bio takav. ekala sam dok mi nije pustio usta i posvetio panju

mojim grudima, zatim sam rekla, "Pazi da mi ne slomi staklenu boicu u stezniku.

Unutra je smrtonosan otrov."

Podignuo je pogled, lice mu je bilo oputeno od strasti. Poput svojeg oca, bio je vrlopohotne naravi. S jedva navrenih trinaest godina veje bio sljedbenik Venerina oltara.

Od tada, njegovim osvajanjima nije bilo kraja. Ali, glup ipak nije bio.

"Otrov?" ponovio je.

Ljupko sam se nasmijeila. "Nisi znao? Sad pomaem ocu pripravljati napitke. Kae da

sam prilino vjeta." Istini za volju, davno sam prestala biti pomonica, nakon to sam

svladala sve emu me otac mogao poduiti i jo mnogo vie. Ali naravno, nisam to

eljela otkriti.

Spustio je ruke, ustuknuo i zagledao se u mene. Zadrala sam osmijeh i nisam sepokrila. Nisam eljela da misli kako sam ga odbila, da ga tatina ne bi potaknula na

kakvu glupost.

"Aj, Francesca", promrmljao je naposljetku i odjurio. Njegov grimizni ogrtaleprao je

iza njega dok je krupnim koracima grabio hodnikom i nestao.

Kako bi se s vremena na vrijeme pojavio u mojim snovima, kojih se sramim sjeati.

Sa zapada je grmjelo, ali ni kap kie nije pala kako bi ublaila mrtvilo dana. Nakon to

sam zavrila s poslom u palai Orsini, krenula sam na trnicu. ustro sam hodala i


20/264

Pompea

-20-

gledala preda se, ne obazirui se na ale koje su mi dobacivali mladii koji su voljeli

nositi arene hlae i goleme perjanice na eirima i koji su izgledali kao da nemaju

pametnija posla nego dangubiti na ulicama, vrijeati osamljene ene i zapodijevati

kavge. Zbog njih sam nekada vie voljela otii u grad preruena u djeaka. To

priznajem s malo oklijevanja, zato to je, kao to znamo, preruavanje u mukarce bio

glavni "zloin" zbog kojeg se samo nekoliko desetljea prije sudilo blaenoj Ivani,

okrivljenoj za krivovjerje i ivoj spaljenoj. Nakon toga je Crkva ponitila njezinu

osudu, ali nekima od nas to je mala utjeha.

Izmeu bazilike sv. Roka, sjedita rimskoga biskupa, a to je znailo pape, i Vatikana,

cvate Campo dei Fiore, najvanija gradska trnica i mjesto na koje dolazi svaki

Rimljanin, barem kako bi gledao esta smaknua. Ondje se vie od travertina cijenidobra stara crvena opeka nainjena od blata iz Tibera, koja na ljetnom danu sjaji poput

rumena zlata.

Kao i uvijek, trnica je vrvjela prodavaima, kupcima, promatraima i, neizbjeno,

kradljivcima to su se utrkivali sa straarima koji su vitlali batinama, a koje su unajmili

trgovci ne bi li stvorili barem privid sigurnosti. Sve se to dogaalo oko hrpa smea i

preko njih, po iznutricama i gnojivu, koji su dodavali svoje mirise viseim koarama i

gredicama s cvijeem to su ispunjavale i najskromnije ulice.

Prola sam pored ulice u kojoj su obrtnici izraivali samostrele i prodavali kavu, teletimino pogledala to su nudili trgovci tkaninama i zlatari, zatim sam napokon dola

do ulice Vertrarari, gdje su se okupili staklari. Bila sam tu vemnogo puta, ali prije

nego to sam ula u ulicu, malo sam oklijevala. U gradu koji ivi od ogovaranja, vijesti

o mojem promaknuu u Borgijinoj kui zacijelo su se veproirile. Svjesna pogleda

koji su me pratili, brzo sam prola pored desetak trgovina i naposljetku zastala ispred

skromne smee zgrade napola skrivene izmeu susjednih kua.

Djeaiod gotovo est godina, kutrave tamne kose i meka, bebasta lica, sjedio je na

tlu prekrienih nogu, igrao se pekulama i uvao malu zbirku staklenog pribora.

Trenutak je samo zijevao u mene, zatim je skoio, zatrao se svom snagom i zagrlio

me oko struka. Kleknula sam kako bih ga uhvatila i shvatila da se smijeim.

"DonnaFrancesca", uzviknuo je i malo se odmaknuo kako bi me bolje pogledao. "Jeste

li dobro?" Malom prljavom rukom potapao mi je obraz i dodao, "Tako mi je ao zbog

vaega tate. Sigurno ste vrlo tuni."

Moje se grlo na trenutak stisnulo, mislila sam da neu moi govoriti. Znala sam Nanda

otkad je bio u pelenama, gledala sam kako raste, smijala se njegovim ludorijama i


21/264

Pompea

-21-

tjeila ga u njegovim malim patnjama i razoaranjima. Ako sam ikada eznula za

svojim djetetom, bilo je to u trenucima kada sam se nalazila u njegovoj blizini.

"Tuna sam", rekla sam ne elei ga uvrijediti neiskrenou,

"ali sam takoer vrlo sretna to sam sada tu, s tobom."

Zadovoljan, pustio me i pojurio unutra. Imala sam vremena samo da ustanem prije

nego to je iz trgovine izaao visok i snaan mukarac u kasnim dvadesetima, golih

prsa prekrivenih konom pregaom.

"Francesca!"

Uspjela sam se nasmijeiti, nadala sam se da u tako prikriti nelagodu. Rocco Moroni

pojavio se u Rimu oko est godina prije.

donio je sa sobom rijedak dar za staklarstvo i sina bez majke. Jedan od prvih njegovihkupaca bio je moj otac. Za naih estih posjeta njegovoj radnji esto sam ga kradomice

promatrala, zato to je u svakome pogledu bio naoit mukarac. Prole zime

razgovarao je s mojim ocem o mogunosti da se mnome oeni. Jedino to sam mogla

zakljuiti bilo je to da zbog svoje nedune prirode nije shvatio kako je moje zanimanje

za oev posao otilo mnogo dalje od dunosti kerke, jer koji bi se mukarac ikada

svjesno sjedinio sa enom vjetom u tako mranu umijeu? Nije mogao osjetiti ni sve

veu tamu u meni, mjesto gdje su ivjele moje none more.

Nakon Roccove prosidbe etrnaest sam se dana borila kako bih samu sebe uvjerila dabih mogla biti ena koju on i Nando zasluuju, zatim sam s mjeavinom olakanja i

tuge, koja me jo uvijek proganjala, priznala poraz. inilo se da je Rocco

dostojanstveno prihvatio odbijanje, ali u mojoj je prisutnosti postao oprezniji, kao da

sa zakanjenjem shvaa kako sam sloenija nego to je mislio. Ali, sada je izgledao

ljubazno i srdano ak i dok je hitro prelazio pogledom po ulici prije nego to se vratio

u okrilje trgovine.

"Venite*,ak i zrak ima ui. Ui."

Krenula sam za njim u hladnu i sjenovitu jedinu prostoriju u prizemlju. Zatvorio je

vrata i pomno me promotrio, njegove ta mnosmee oi svijetlile su od suosjeanja.

"Tako mi je ao zbog tvoga oca. Doli smo u palau", ki mnuo je prema Nandu, koji je

stajao u blizini i gledao jedno pa drugo, "eljeli smo ti izraziti suut, ali nisu nas htjeli

pustiti, ni priznati to se dogodilo."

"Pokopali su ga nou." Nisam eljela govoriti o tome, ah u nazonosti mukarca koji je

bio oev prijatelj, a usudila sam se nadati i moj, nisam mogla zanijekati bol zbog* Tal. uite.


22/264

Pompea

-22-

gubitka. "Na groblju svete Marije. U urbi, kao da su mislili da mogu zatajiti to mu se

dogodilo."

Rocco je kimnuo. Ispruio je ruku kao da me eli ohrabriti, a onda je pustio da padne u

prostor izmeu nas. Njeno je rekao, "Giovanni je sada sa Svevinjim. Napustio je

kunje ovoga svijeta radi vjene radosti raja."

Zaboljela me njegova sigurnost, koju ja nisam imala. Zavidjela sam mu, a istodobno me

vrijealo njegovo prihvaanje onoga u to sam samo mogla sumnjati.

Kao da je shvatio kakav su strah takve sumnje probudile u meni, dodao je, "Tvoj je otac

imao dobro srce. Sigurno e ga blagoslovljeni Gospodin primiti. Osim toga...""... izvravao je kardinalove naredbe", prekinula sam ga, "kraljevia svete majke Crkve,

koji mu je dao otpust grijeha. Tako sebi govorim. Mogu se samo nadati da je to

dovoljno."

A ja, koja sam ubila bez kardinalove naredbe, zapravo protiv njegovih elja, mogla sam

se samo pitati kakvu u cijenu platiti na onome svijetu.

Staklarova iroka prsa uzdignuia su se i spustila u dubokom uzdahu. "Cara,vjerujem u

Boga koji ljubi i prata..."

Zastao je, sjetivi se da je njegov sin tu, ali shvatila sam. I Rocco je imao potrebu zaoprotajem. Jo kao djeak u Veneciji, malo stariji od sina, bio je obean

dominikanskom redu i nekoliko je godina ivio kao redovnik. Samo ga je Ijubav prema

mladoj eni natjerala da napusti red i da se oeni, zatim da skrbi o sinu, djetetu Ijubavi

koje je pri roenju ostalo bez majke. Zbog tih odluka proizalih iz Ijubavi jo su ga

mogli progoniti, bievati i igosati kao izdajicu vjere, i to bi mu uinili mukarci koji su

vrili vjerske obrede i istodobno imali ljubavnice i promicali djecu koju su im one

rodile.

Toliko o stanju u svetoj majci Crkvi. A tko je mogao znati kakvo je bilo stanje s

ljudskim duama?

Uputila sam djeaku koji je zurio u nas umirujui osmijeh i odmaknula se, hinei kako

me zanima vaza koja je stajala u udubini u najdaljem zidu. "Ali, zaboravljam se. Dola

sam poslom."

Rocco je letimino pogledao sina i kimnuo. "Nando, otii

u pekarnicu i donesi nam lijepu svjeu veknu, dobro? Reci Mariji kako elim da bude

topla, iz pei, a dok eka, uzmi sebi biscotto."


23/264

Pompea

-23-

Iz depa je izvadio novi, bacio ga u zrak, a dijete ga je uhvatili! i sa irokim

osmijehom izalo iz radnje i krenulo niz ulicu.

Kad smo ostali sami, Rocco je otvorio ormarii izvadio bocu vina i dva pehara. Nakon

to je oba napunio, jedan mi je dodao.

"Imamo nekoliko minuta prije nego to se Nando vrati. Reci mi, je li istina to ujem?

Jesi li doista..."

Uasavala sam se trenutka kada u mu morati priznati to sam uinila i suoiti se s time

da se Rocco moe okrenuti od mene s gaenjem. Kao kad sam se suoavala s Borgijom,

urno sam rekla:

"Uinila sam to sam morala. Moj je otac ubijen, a nitko nije ni mrdnuo prstom kako bi

poinitelje priveo pravdi. To je ostavljeno meni. Ali ena sam bez moi i utjecaja, i tosam mogla uiniti? Nisam imala izbora. Osim toga", dodala sam ohrabrena, jer me na-

stavio gledati s velikom zabrinutou, ali ne i gaenjem, "panjolac nije bio neduan.

Smatra se da je mnogo puta ubio."

Rocco me kratko promatrao prije nego to je pitao, "Trai li pravdu ili... osvetu?"

Shvatila sam da je za njega to pitanje presudno, jer govorilo je

o mojoj dui. Ali, nisam se eljela suoiti s time.

"Ima li razlike, barem kada je u pitanju moj otac?"

Da je Rocco ostao dominikanac, vjerujem kako bi imao dara za teoloku raspravu.Ponekad mi je ta njegova sklonost smetala, ali ne mogu zanijekati da sam ga traila

kada mi je savjest najvie patila. Bio je i uvijek e biti magnet koji me vodi kroz

mrane vode.

"Naravno da postoji razlika", rekao je. "Pravda slui opem dobru. Osveta je posve

osobna, prema tome sebina. Ne moe biti u milosti kod Boga."

"Nemoj oekivati da oevo ubojstvo ne doivljavam osobno. Kad plate, a platit e, svijet

e biti bolje mjesto."

Rocco to nije osporio, nego je izrazio drugu brigu. "Sve je to dobro, ali to je s

Borgijom? Sada kada si u njegovoj slubi, nee li oekivati odreene stvari?"

Otpila sam gutljaj hladnog, osvjeavajueg vina nadajui se da e me osnaiti i slegnula

ramenima. "Moe oekivati to god eli, ali suprotno glasinama, mojeg je oca trebao

vrlo rijetko i samo kao posljednje rjeenje. Ne vidim zato bi se to promijenilo."

Na moje veliko olakanje, Rocco je izgledao kao da su ga moji odgovori smirili, barem

toliko da nastavi dalje, "to se zna o ubojicama tvojeg oca?" pitao je.

"Kardinalov upravitelj obavijestio me da su to bili kradljivci koje je zanimala samo


24/264

Pompea

-24-

pljaka. A zato ne? Svi znamo da je Rim opasno mjesto."

"Da, naravno..." paljivo me gledao. "Ali, ti ne vjeruje?"

Oklijevala sam. Vjerovala sam staklaru, ali nisam bila sigurna elim li ga i dalje

uvlaiti u nevolje, to sam veuinila doavi u njegovu radnju.

"Posljednjih dana ivota, oca je neto titalo", rekla sam naposljetku. "Nagnalo ga je da

se neprestano moli, to mu nije bilo nalik. Nekoliko puta nala sam ga na koljenima i

gotovo u suzama. Nije mi elio rei to ga je muilo, ali prije nego to su ga ubili,

namjeravao me poslati na selo."

"Misli da to ima veze s time to je Giovanni radio za kardinala?"

"Teko je znati to je sve moglo biti. Moj je otac ivio za mene i svoj posao. U njegovu

ivotu nije bilo niega osim toga, barem koliko ja znam.""Ali, kardinalu je dugo sluio. Zato bi sada toliko patio?"

"Ne znam", priznala sam. "Moda to nije vie mogao podnijeti." Hoe li tako biti i sa

mnom?

Spustila sam pehar i pogledala u dvorite, gdje je danju i nou gorjela peu kojoj je

obian pijesak Rocco pretvarao u predmete nenadmane ljepote. Kroz otvor sam vidjela

treperave plamenove, gotovo sam mogla osjetiti njihovu proiujuu toplinu. Od toga

sam prizora zadrhtala, kao da me uhvatila snana, neizdriva hladnoa.

"Ali znam", rekla sam, "da neu stati dok ne naem ubojice. I ne natjeram ih da plate.To je najmanje to mogu uiniti."

Nekoliko trenutaka poslije vratio se Nando, s djejim se poletom zaletio u tiinu koja je

slijedila moju izjavu. Stajao je, nesiguran, dok se njegov otac nije nasmijeio. Rocco je

uzeo kruh koji je Nando i kupio i teatralno ga znalaki omirisao.

"Dobro si kupio, mi figlio*.Doi, sjedni, hajdemo jesti."

Uz kruh, sir, kobasicu i jo dobroga vina koje je Rocco toio, malo sam se opustila.

Kada smo zavrili i odgurnuli tanjure, zbilja sam bila bolje raspoloena.

"to eli?" pitao je Rocco kad smo se okrijepili.

Nisam vie tratila vrijeme i rekla sam, "Uglavnom epruvete, vrlo tanke, kakve si prole

godine izradio za oca. Vrlo su dobre, ali nakon nekog vremena pucaju. Moram ih

zamijeniti, osim toga trebam jo kapaljki, aa s kljunom za nalijevanje, kugli za

zagrijavanje i nekoliko lea."

Iz depa sam izvadila komad papira i spustila ga na stol. "Tu je popis. Kardinal je bio

vrlo velikoduan, plaanje nee biti problem."

Rocco je odmahnuo rukom, kao da to nije vano, ali svejedno sam bila ponosna to to


25/264

Pompea

-25-

mogu rei. Osjeala sam ponos i kada je paljivo pregledao popis, posveujui mu punu

pozornost.

"Sve mi se ini u redu, osim lea. Moda u morati nai nekoga da ti izradi."

Kimnula sam. "Sve dok je diskretan."

"Ako nije, u naem poslu nee dugo izdrati."

Neizreeno izmeu nas bilo je da su za instrumente kakve sam traila i kakve je Rocco

izraivao, mnogi smatrali da ih koriste So tonine sluge. Tko bi osim njih elio toliko

temeljito mjeriti tajne prirode, preobraavati ih u tvar na nove i moda opasne naine,

ili ak pokuati shvatiti smisao svijeta? To je bilo Boje podruje, ne ljudsko, kao to je

trebao znati svaki ovjek koji je ispravno razmiljao.

Ali, u Rimu i u drugim talijanskim dravama, daleko u La Franciji i dalje, sve doLAngleterre, bilo je hrabrih mukaraca i ena koji su bili spremni dati ivote za

uvjerenje da vjera ne moe zamijeniti znanje.

ak se ukalo da su se neki usudili povezati kako bi se podrali, da su se nazvali po

onome to su vie od svega eljeli donijeti na svijet. Lux Svjetlo. Ako su moje

sumnje bile tone, moj je otac bio jedan od njih.

Kada sam zavrila posao, jo sam malo ostala uivati u Roccovu i Nandovu drutvu.

Njihova tako oita Ijubav podsjeala me na sve to sam izgubila, ali me istodobno

tjeilo to je u svijetu koji je nestajao u vrtlogu sve vee tame i opasnosti, takva Ijubavjo uvijek bila mogua.

Kad sam naposljetku ustala, Rocco me otpratio do vrata. Lako mi je dodirnuo ruku i

tiho, kako ga djeak ne bi uo, rekao, "Giovannijevo ubojstvo sve nas je zaprepastilo,

no o tome se do sada malo govorilo. Ubudue nee biti tako. Ako bilo to ujem, poslat

u ti poruku. A dotad, dobro se uvaj, Francesca. Tako bi elio tvoj otac."

Kimnula sam u znak zahvalnosti. Rocco je moda ostavljao dojam jednostavna,

skromna ovjeka, ali zbog prirode njegova posla znala sam da je imao ugovore sa

sveuilitima i slavnim obiteljima, a kako se govorkalo, i sa samom Kurijom. To je

nedvojbeno znailo kako je upoznat s mnogim i velikim tajnama. Moda je znao s kime

se druio moj otac, a oni bi mogli znati neto o okolnostima njegove smrti. Bilo je ak

mogue da je i sam Rocco pripadnik Luxa,uz pretpostavku da doista postoje. Kako mi

se ak ni otac nije povjerio o tome, nisam oekivala da e to Rocco uiniti. Ali, mogla

sam raunati da e sa mnom biti iskren.

U znak zahvalnosti stisnula sam mu ruku, preko njegova ramena njeno se oprostila s

Nandom i krenula palazzuBorgia. Razmiljala sam kako moram raspakirati koveg u


26/264

Pompea

-26-

koji sam im sam doznala za oevu smrt, u urbi ubacila sve to sam uspjela sakriti

prije nego to su kardinalovi straari zapeatili stan. Pretraili su koveg, ali naavi

samo odjeu, nisu imali razloga da mi ga ne dopuste ponijeti. Da su znali za pregradu

skrivenu ispod lanoga dna, zacijelo bi drukije postupili.

Glave olujnih oblaka prolazile su prema zapadu, a sa sjevera je zapuhao osvjeavajui

povjetarac. Zbog razmjerne svjeine korak mi je posta0 lakim, a moda mi je zajedno

sa svim drugim brigama odvraala panju od okoline. to god bio razlog, iznenadila

sam se kad su se u uliici gotovo nadomak palai odjednom pojavila tri mukarca.

Isprijeili su se, odmjerili me pogledima i poeli se rugati.

"Puttana*",rekao je najvei. "to to radi, kurvo?"

"Makni se od mene", prasnula sam. Tada se jo nisam bojala. Mislila sam kako su tosamo tri idiota koji vole uznemirivati ene. Moja odjea govorila je kako nisam

plemenita roda, ali da sam daleko od sirotinje i da sam ena koja ima odreenu zatitu.

Mogli su imati hrabrosti vrijeati me, ali nita vie. Svejedno, nisam ekala da

odgovore, nego sam ih pokuala obii.

Ali, najblii me epao za ruku i zaustavio me.

"Puttana",ponovio je i bacio me na tlo.

U tome se trenutku sve promijenilo. Privid sigurnosti utemeljen na tome to sam se bez

posljedica usprotivila kardinalu, raspao se u komadie. Silno sam riskirala, ak sam iovjeka ubila, a sada to? To je bilo nezamislivo, ali upravo se dogaalo. Dok je moj ra-

zum vritao kako se moram osoviti na noge i pobjei, zaprepatenje me paraliziralo.

Prije nego to sam se mogla pribrati i neto uiniti, jedan od mukaraca udario me

nogom u trbuh. Kriknula sam od boli i ne vjerice i nagonski se vrsto sklupala

pokuavajui se zaititi.

"to to radite? Prestanite!"

Sluila sam jednom od najmonijih ljudi u cijelome kranskom svijetu, titila me

njegova veliina i moja vjetina. Bili su ludi to su me napali. Ali, i moj je otac bio

zatien, a bio je mrtav, mlatili su ga na istoj takvoj ulici gdje sam leala dok se nije

pretvorio u kau, bespomono se titei od udaraca koji su padali poput grimizne kie.

"Prestanite!"

"Puttana, idi u samostan", rekao je jedan od mukaraca. Sagnuo se i povukao moju

suknju. Vukao ju je dok nije izloio moje gole noge i vie. Ispunio me iskonski strah od

______________* Tal. kurvo.


27/264

Pompea

-27-

silovanja, prestala sam razmiljati, postala sam tek oajna ivotinja koja se bori kako bi

pobjegla.

Smijali su se, zvukovi su me okruivali. Tada sam podignula pogled i vidjela kako s

vrata jednog od njih visi medaljon i ula sebe kako stenjem. Bio je to papinski

medaljon, jednak onome koji je prole godine mojem ocu dao sam papa Inocent VIII.

Bila je to cast koju je svojemu odanom sluzi omoguio Il Cardinale. Moj ga je otac

vjerno nosio, ali na njegovu ga tijelu nisu nali. Sve do sada, nestanak medaljona bio je

misterij.

"Nemoj vie praviti probleme", rekao je drugi glas i jo se jedan udarac spustio, izma smetalnim vrhom snano se zabola u moja rebra. "Ili e zavriti kao i otac ti."

Nisam mogla disati, srce mi je lupalo tako mahnito da sam mislila kako e puknuti.

Proela me bol koja se izmjenjivala s izluujuim strahom. Kao iz velike daljine ula

sam:

"Bili smo blagi prema tebi. Naui neto iz ovoga i moda preivi."

uurila sam se od straha, mrzila sam sebe, mrzila sam uas koji se dogodio mojem

ocu i ono to je zacijelo osjeao dok je umirao.

Zatim je sve bilo gotovo, napadai su nestali. Ostao je samo vlaan kamen, vrst i otarpoda mnom, vonj ulice i prohladan povjetarac na mojoj goloj koi.

To i starica koja me gledala s terase stana iznad trgovine, odakle su na prvi znak

nevolje svi pobjegli. Bila je to samo stara ena sa svojim pletivom, njezina bezuba usta

bila su razjapljena dok se cerekala, neizmjerno zabavljena zbivanjima u prljavtini

ispod nje.


28/264

Pompea

-28-

4.

Uvukla sam se upalazzona vrata koja su se rijetko koristila. Drala sam se za naruenu

stranu i uspela se uskim stubitem koje je bilo skriveno u zidu. Dola sam do svojih

odaja da me nitko nije vidio i tresui se skljokala se na krevet. Kratko sam se prepustila

oluji osjeaja koja je prijetila posve me svladati.

Mukarci su me ekali, ili su me slijedili, a da toga nisam bila svjesna. U svakom

sluaju, bila sam meta napada, kao to je izvan svake sumnje bio i moj otac. Ali, zato?

to je dovelo do njegova ubojstva? U emu su ga htjeli sprijeiti?

Dok su me muila takva pitanja, tuga za ocem nadvladala je strah za sebe. Prije sam

mogla samo zamiljati to mu se dogodilo. Sada sam znala kako su izgledali njegovi

posljednji trenuci. Ta spoznaja potaknula je mrnju koja je svakim tekim udahom

rasla u meni i jaala. Mrnju prema mukarcima koji su me natjerali da se uurim od

straha i jecam. Mrnju prema ubojicama mojega oca, koji su moda bili ti isti ljudi, ili

su zacijelo s njima bili povezani. I iznad svega, mrnju prema onome tko je to naredio,

tko god bio. Taj e ovjek, u mirnoj sobi i istih ruku, morati patiti vie od drugih. Za

to u se pobrinuti.

Nakon nekog vremena ustala sam i obrisala oi. Nisam eljela traiti pomo i takopokrenuti lavinu glasina i nagaanja, pa sam odluila sama viati rane. Svukla sam

odjeu i lecnula se, morala sam se ugristi za usnu kako ne bih kriknula. Premda su

rebra i trbuh proli najgore, podljevi su se stvarali i na rukama i nogama, a kad sam se

pogledala preko ramena u zrcalo, vidjela sam da su mi lea proarana mrljama koje su

tamnjele, veliine i oblika vrha izme.

Na jedvite jade uspjela sam veinu najteih modrica namazati melemom i staviti zavoj

oko rebara, za koja sam vjerovala da su napukla. Kada sam zavrila, presvukla sam se u

istu odje

u. Ruke su mi se tresle i bila sam toliko iscrpljena da nisam mogla nita

drugo nego lei u postelju, poduprijeti se valjkastim jastukom i moliti se da zaspim.

I jesam, ali kratko. Vrlo brzo probudila me otra bol u cijelom tijelu. Razmiljala sam

da uzmem sredstvo za smirenje, ali odluila sam da neu. Sa smanjenjem boli doi e i

gubitak nadzora, koji nisam sebi mogla priutiti. Umjesto toga, natjerala sam se da

ustanem iz kreveta i kleknem pored izrezbarenog drvenog kovega. Otvaranje

poklopca oduzelo mi je gotovo svu snagu, morala sam zastati kako bih polako

udahnula usprkos probadajuoj boli to se vraala sa svakim udahom. Jedan po jedan,


29/264

Pompea

-29-

izvadila sam svaki komad odjee dok nisam dola do onoga to je izgledalo kao dno

kovega.

Svatko tko bi posumnjao da je dno lano potraio bi prorez kako bi odvojio drvo i

otkrio skrivenu pregradu. Ali, uzalud bi traio, jer koveg je imao domiljat

mehanizam konstruiran kako se lano dno ne bi micalo. Da bi ga oslobodili, morali bi

izvesti niz pravih koraka na sve etiri vanjske strane kovega. Razni dijelovi kovega

morali su se gurnuti svaki u drugom smjeru, dok se skrivena brava ne bi naposljetku

otkljuala. Samo bi se tada dno malo nakrivilo i otkrilo. Jedan pogrean korak i brava

bi se ponovno zakljuala.

Tajnu krinje otac mi je pokazao jo dok sam bila dijete. Rekao je da ju je izmislio

mornar s istoka koji mu je postao prijatelj i koji je rekao da su takvi kovezi u njegovojdomovini uobiajeni.

Odakle god potjecao, takav je koveg bio sigurniji nego bilo koji eljezni sef. Tajne je

skrivao godinama.

Kada se dno odvojilo, oprezno sam ga podignula i stavila sa strane. Pregradak je bio

nainjen tako da u njega stanu zapeaene posudice i boice, a na svakoj je bio natpis

ispisan oevim urednim rukopisom. Ali, sadravala je i jednako vane biljeke o

pokusima i otkriima koje smo oboje zapisivali.

Nakon to sam doznala za oevu smrt i prije nego to je kardinalova straa pohitalazapeatiti stan, uspjela sam sakriti samo zalihe i biljeke. U maloj, urednoj radionici,

skrivenoj iza tekih zastora, kondotjeri su nali nekoliko polica s kemikalijama i

nekoliko stolova na kojima se nalazio pribor. Neto od toga izradio je Rocco, ali bilo je

tu i vaga, muara, kamenja za usitnjavanje i slino. Njihovim nestrunim oima inilo

se kao da nita ne nedostaje. Zadovoljni, urno su izali, a nekoliko ih se ak prekriilo.

Nekoliko sati poslije, panjolac bi shvatio kako meu zalihama neto nedostaje,

odreene mjeavine koje su trebale biti tu, ali nisu. Poeo bi se pitati. Nije, meutim

poivio dovoljno dugo da to otkrije. To je ostala moja tajna.

Sjedila sam na podu i polako i pomno itala oeve posljednje biljeke, napisane

nekoliko mjeseci prije. Koliko sam mogla vidjeti, nita nije bilo neobino, osim to su

nedostajali noviji zapisi. Dok je paljivo nadzirao kardinalovo kuanstvo, imao je

slobodu nastaviti svoju potragu za alkaestom, univerzalnim otapalom u kojem bi se

mogle otopiti sve tvari i od kojeg bi se, kako je vjerovao, mogli spraviti lijekovi za sve

bolesti.

Nije mi bilo udno to je ovjek koji je zaraivao za ivot kao trovatraio kljukojim


30/264

Pompea

-30-

bi mogao spasiti mnoge ivote, zato to sam poznavala oevu sloenu narav. Brinulo

me meutim to to je istraivao i ispitivao prirodu same bolesti, a to je u svijetu koji je

odluio da su takve patnje volja Boja, bio vrlo opasan pothvat. Ali, u njegovim

biljekama o tome nisam nala nita. Zapravo, nala sam dragocjeno malo.

Frustrirana, iznova sam sve spremila i zatvorila koveg. Stajanje je iscrpilo svu moju

volju i snagu. Ponovno sam razmiljala da uzmem sredstvo za smirenje, kada sam ula

kucanje na vratima.

Otvorila sam ih i nala satnika kondotjera. Otmjeno je nagnuo glavu, ali njegovom

otrom pogledu nita nije moglo promaknuti.

"Buonasera, donnaFrancesca. Njegova Uzoritost zahtijeva vau nazonost."

Pa je poslao satnika svoje strae da me dovede? Vrlo neobino, osim ako kardinal nijeponovno razmotrio svoj in milosti prema meni, ali u tome se sluaju Vittoro Romano

ne bi smijeio.

"Kako lijepo to ste doli osobno, capitanoRomano."

asnik se nije potrudio zanijekati da je njegova nazonost za toliko servilnog i sitnog

posla neobina. "Prije nekoliko sati prijavili su nerede u blizini. Pitam se znate li togod

o tome."

Dok je govorio, pomno je promatrao moje lice, koje je bilo ukoeno i bolno poput

cijelog tijela, pa sam vjerovala da je zacijelo modro."Neredi, doista? Kakvi?"

"Ne zna se tono, ali moda je napadnuta ena."

ekao je, pruao mi je priliku da mu kaem to to je nedvojbeno vesam zakljuio da

se dogodilo. Ali, odluila sam da neu rei. Osim to je bilo poniavajue, nisam

eljela da nitko, a ponajmanje kardinal, zna kako znam da je moj otac bio meta

planiranog ubojstva. Premda nije bilo vjerojatno, postojala je mogunost da je i sam

Borgia umijean. Naravno, najvjerojatnije je on bio razlog onoga to je posljednjih

tjedana njegova ivota muilo mojeg oca.

"Strano", rekla sam. "Da ima vie ljudi poput vas, satnie, Rim bi bio sigurniji."

Vittoro je zbog komplimenta iznenaeno trepnuo. Bio je odvie pronicljiv da ne bi znao

kako sam mu samo odvraala panju, ali nita nije mogao uiniti. Barem ne u tome

trenutku.

"Nemojmo pustiti kardinala da eka", rekla sam, izala iz stana i zatvorila vrata.

Kardinalove odaje nalazile su se na prvom katu palae i gledale su na rijeku. Na

ureenju i pokustvu nije se tedjelo. Parketi su bili prekriveni raskonim sagovima u


31/264

Pompea

-31-

maurskom stilu, na zidovima su se nalazile velianstvene tapiserije uglavnom s

prizorima lova, sofe su bile presvuene barunom, a pozlaeni stolovi razbacani

unaokolo. Svaki kutak palae davao je na znanje kako je rijeo rezidenciji gospodina

koji je moan barem koliko i kakav svjetovni kraljevi.

Vittoro me ostavio u predsoblju ukraenom zidnim slikarijama koji su prikazivali

istoni grijeh. Nisam eljela sjesti, kako ne bih otkrila koliko me boli kad budem

morala ustati, pa sam pokuala odvratiti misli prouavanjem prizora koji su, premda

naslikani prema Svetome pismu, bili proeti zemaljskom ulnou.

Eva u svojoj nagoj slavi bila je mnogo vei predmet umjetni kova zanimanja od

nesretnog Adama, koji se pojavio samo jednom, u prizoru uzimanja kobne jabuke. Sve

do tada, njegova slaba ena prikazivana je kako se zabavlja ispod vodopada, napostelji od umskog cvijea, gdje god je mogla pokazati svoju raskonu figuru. Zmija

je prikazana dojmljivo, veinom je zlobno zurila u Evu. Paljivo sam prouavala

zmiju, pokuavala sam procijeniti jesu li istinite glasine kako je naslikana tako da

nalikuje odreenom suparnikom kardinalu.

O tome sam razmiljala kada su se otvorila skrivena vrata to su vodila prema radnoj

sobi i kada me tajnik pozvao da se pridruim Il Cardinaleu. Borgia je sjedio za stolom

od vornata drva s umetnutim mramorom. Izgledao je mlae od svoje dobi i ostavljao

dojam ovjeka punog ivotne snage usprkos tome to je toga dana bez sumnje bio vrlozaposlen.

Promatrao me kako mu prilazim preko debeloga saga i namr tio se. to ti se

dogodilo?

"Pala sam", odgovorila sam . "Nije to nita."

Borgia nije izgledao uvjeren, pa mi je mahnuo da sjednem na stolicu njemu nasuprot.

Takvu neuobiajenu milost moglo je potaknuti samo to to nije elio da mu se sruim

ispred nogu.

Sjedila sam na rubu stolice, lea ravnih poput ipke i pitala, "Kako vam mogu sluiti,

signore ?"

"Prvo mi reci to misli o kuanstvu moje drage roakinje."

To sam pitanje oekivala, pa sam pripremila odgovor. "MadonnaAdriana bila je toliko

ljubazna da me primi. Zamolila sam da me obavijesti o svim promjenama, novim

slugama i slinim stvarima, a ona se sloila. Uvjerila sam je da nema razloga za brigu."

Zastala sam i paljivo pogledala kardinala. "Nadam se da sam imala pravo, signore?"

Bila je to druga audijencija u samo dva dana, to je naravno bila velika ast, ali je


32/264

Pompea

-32-

takoer znailo kako je Borgija namjeravao uiniti neto za to mu je bila potrebna

trovaica.

"Ne znam postoji li osobita opasnost", rekao je. "Ali..."

Ah, da, dolazi. Razlog zato sam pozvana. Najvjerojatnije i razlog zato me ostavio na

ivotu. Il Cardinaelu su bile potrebne moje vjetine.

"Ali", nastavio je, "ivimo u opasnim vremenima. Svetoga oca izdaje zdravlje..."

"Ba sam jutros ula kako mu je bolje."

Borgia se namrtio, zbog drskosti to sam se usudila prekinuti ga ili zbog toga to sam

rekla, nisam mogla odrediti. "Ulina govorkanja, nita vie. Giovanni ima pedeset devet

godina, a nikada nije bio dobra zdravlja."

Oduprla sam se potrebi da primijetim kako je kardinal dvije godine stariji od pape kojije navodno umirao. Ali, ta je usporedba nevana. Borgia je bio bik od ovjeka, koji je,

inilo se, od svojih neumjerenosti cvao, dok je Giovanni Batista Cibo, kako mu je bilo

ime prije nego to se popeo na prijestolje sv. Petra, izgledao kao da je od preputanja

uicima venuo. Bio je otac barem dvanaestero djece i navodni kriar koji je elio

osloboditi Svetu zemlju u isto vrijeme kada ga je plaao turski sultan. Kako bi napunio

blagajnu koja se stalno praznila, prodavao je crkvene blagoslove, papinske slube Bo-

je. Govorkalo se kako se papa toliko boji smrti i obrauna koji e nakon nje uslijediti,

da je inio najgnusnija djela kako bi je izbjegao."U ovakvim vremenima", nastavio je kardinal, "doista je mudro biti oprezniji. Mogu li

vjerovati da si toga svjesna?"

Dostojanstveno sam kimnula. "Naravno, signore. U mene moete imati potpuno

povjerenje."

Borgia nije izgledao uvjeren. Ali, na trenutak je hinio da jest. "Dobro, onda mi reci

koliko zna o tome to je tvoj otac radio prije nego to je umro."

Naravno, morala sam oprezno odgovoriti. S jedne strane, nisam si mogla dopustiti da

otkrijem svoje neznanje. S druge, nisam mogla tvrditi da znam neto to nisam znala i

nadati se kako u zadrati kardinalovo povjerenje.

"Zanimao se za alkemiju", rekla sam. "Moda biste mi mogli rei na to mislite."

Taj trik nije upalio. Kardinal se naslonio u naslonjau, pogledao me u oi i rekao,

"Dakle, nije ti rekao. A radili ste zajedno, zar ne?"

"Ja... pomagala sam ocu, da."

Borgia mi je uputio pogled zbog kojeg sam se na trenutak zapitala zna li o meni vie

nego to je elio pokazati. Je li mogue da je tijekom posljednjih deset godina, koliko


33/264

Pompea

-33-

sam ivjela u njegovoj kui i promatrala ga, kardinal promatrao trovaevu ker, koju je

oevu poslu tako neodoljivo privlaila tama u njezinu srcu? Smatrala sam kako nisam

mogla biti predmet njegova zanimanja, ali moda sam pogrijeila.

"Zar nije ostavio biljeke?" pitao je Borgia.

Progutala sam usprkos suhome grlu i pogledala ga ravno u oi. "Biljeke postoje, ali se

prije nekoliko mjeseci prekidaju. Nita nije zapisao o svojem radu u posljednje

vrijeme."

"Je li ti to udno?"

Napokon sam iskreno odgovorila. "Da, jest. Moj je otac vjerovao kako nije dovoljno

samo prouavati i obavijati pokuse. Ishodi se ne mogu razumjeti i iskoristiti u

budunosti ako ne postoje dobre biljeke.""Pametan pristup. To moda znai da biljeke postoje, ali da ih nije ostavio tebi."

U to sam sumnjala. Zbog prirode oeva posla, sada mojega, bilo mu je teko sklapati

prijateljstva, a jo tee nalaziti ljude od povjerenja. Ako meni nije povjerio ime se

bavio, nisam vjerovala da je povjerio ikome.

"Vano je da te biljeke nae", rekao je kardinal. Ponovno je prikovao pogled na

mene. "Oekujem da to uini to prije."

"Naravno, uinit u sve to mogu, signore.Ali, ako prvo ne doznam to je moj otac

istraivao, nisam sigurna kako u otkriti postoje li biljeke, a kamoli to je s njimauinio."

Nadala sam se kako e mi kardinal jednostavno rei to je otac radio, uz pretpostavku

da je znao. Ali umjesto toga, gurnuo je preko stola komad presavijena papira. Otvorila

sam ga i nala na njemu ime S. Montefiore i adresu u Quatro Ebeu, idovskoj etvrti.

Iznenadilo me Borgijino zanimanje za taj dio grada. Poput svakog kraljevia svete

majke Crkve, pretpostavljala sam da nije prijatelj idovima.

"Otii onamo", uputio me. "I ne zaboravi da ide kao moja slukinja, ne kao ker

svojega oca. Je li ti to jasno?"

Ne, naravno da nije bilo, ali sam ga uvjerila u suprotno.

Ustala sam, tajnik me veispraao, kada mi je Borgia dao posljednji naputak.

"Francesca", rekao je. Iznenadila sam se to me nazvao krsnim imenom.

Okrenula sam se tako brzo da mi se svaki miiu modrim i premlaenim leima zgrio

od boli. Kroz stisnute zube odgovorila sam, "Signore?"

"Od sada nemoj izlaziti bez pratnje."

Koja e pratiti svaki moj pokret i podnositi kardinalu izvjetaj 0 tome gdje sam bila,


34/264

Pompea

-34-

koga sam srela i to sam radila. Na tu se zamisao sve u meni pobunilo. Gotovo sve.

Zbog napada koji me jo uvijek proganjao u mislima, mali dio mene rado se odrekao

slobode. U svakom sluaju, nisam imala izbora. Tako je elio Il Cardinale.

"Kako vi kaete, signore,"rekla sam i povukla se.


35/264

Pompea

Izmeu zalazaka i izlazaka sunca

idovska se etvrt zakljuavala, p

izvrila kardinalove naredbe. Alikako bih se m


36/264


37/264

Pompea

Iznenadilo me to je toliko iskr

poznavala, samo sam ga viala do

oev prijatelj. Dva su mukarca r

"Hvala", rekla sam tiho. "Dat u s

S Vittorom pored sebe, etnja d

etvrt, prola je bez uzbuenjpredosjeaja. Svaki put kad smo

kroili u sjenovitu ulicu ili prola

Kada smo se pribliili odreditu,

"elite li se odmoriti?" pitao je

umirio.

"Ne", uvjerila sam ga. "Dobro sa

se dizali ispred nas i krovovima

idovskom etvrti visi sumorna sj

"eljela bih to prije zavriti s tim

"Naravno", rekao i kimnuo.

U to vrijeme oko idovske etv

mogle voditi van bile zatrpane h

idovi prognani iz panjolske, s

tome jo uvijek samo govorilo.

Usprkos tome, ui u idovsku et

proi samo kroz jednu nadzornu p

prolasku ovisno o onome to im j

Pjeaci su prolazili malo lake, a

ali i zbog znaka Borgijine kue k

To je bilo u isti mah blagoslov i

etvrt, pomislila sam da u pov

malom prostoru. Posvuda je le

rojevima komaraca s rijeke. Sa mnogih tronih trgovina i kua i

toliko zbijenih da su posve zaklan

Ali, sve to izblijedjelo je pred mn

punili ulice djeca mrava popu

mutnih oiju, prerano ostarjeli


38/264

Pompea

koji su se ljuljali naprijednatrag

neizdrivoj tuzi u koju su se pretv

"Moj Boe", rekla sam i vrsto uh

Mrano je kimnuo, "Sveenici ka

kazna zbog toga to su ubili Krist

To sam veula, ali nisam mogmise u kardinalovoj palai rijetko

mudrost autoriteta i nunost da

kako su za sve nedae na ovom

ovjeanstva.

Jednom sam pitala oca zato su

podsjetio me kako se podno kria

Je li kaznu zapravo snosio Rim?

palaa? S ljudima poput Rodriga

Nisam smjela tako razmiljati.

sumnjati. Ali, te su mi misli odvr

uvukla u prorez u mojoj suknji

nekoliko vanih stvari. Da se u t

ulicu, depar bi me olakao za no

Ali, osjetila sam dodir i nagonski

Poinitelj je pokuao nestati u

Njegova je ruka poletjela i uhvati

"Ne tako brzo!" Satnik je snano

pet ili deset centimetara iznad tla

Djeak koji je izgledao kao da ne

nekoliko godina stariji, nije se p

Samo je snano mlatio nogama, p

"Bustardo*!Pusti me! Pusti me!"

Vittoro je podignuo slobodnu rumiicu. "Bolje nemoj", tiho sam r

Satnik je slijedio moj pogled. N

spasiti djeaka. Ali, oko nas je bil

* kopile.


39/264

Pompea

zapitala sam se to bi mogli uin

jo gore.

"To nam nee pomoi", rekla sam

Vittoro je kimnuo. Spustio je dje

ruku."Kako se zove?" pitao je maloga

Odgovorio je u obliku pljuvake

spustila tono dva centimetra od V

Satnik je uzdahnuo i odmahnuo g

Pogledao je djeaka, koji se prk

kako je oekivao. "Moda ne zn

zna tko ti je otac."

"Nisam kopile", viknuo je djeak

"Zapravo, nisam", odgovorio je V

Francesca Giordano. Tko si ti?"

Djeak je nevoljko odgovorio, "B

"Dobro", rekao je Vittoro. "Benja

dvije mogunosti. Moe pobjei

naemo mjesto koje traimo. Tak

Benjamin je sumnjiavo zurio u n

Vittoro je djetetov zahtjev popra

gledao novi, zatim je ispruio

paljivo vagao i naposljetku kimn

"Bene.Pomoi u ti."

Naizgled zadovoljna gomila se

pomaknuo i samo nas je gledao.

" to trai?" pitao je.

Izvadila sam papir koji mi je daou mu ga morati proitati, ali Ben

"Znam gdje je to. Doite."

Krenuli smo za njim niz prepun

drugu ulicu. Sve smo dublje ulaz

vodi li nas djeak u krug. Uspu


40/264

Pompea

rijena plima, ni gomile ljudi to

izgraenih kako ne bi odali svo

idovski trgovci koji su trgoval

marokanskim i istanbulskim baza

iz njihova naroda, nije im bilo d

neobraenom idovu. Jedini put idova krenulo na put obraenj

krivovjernima i spaljivani.

Naposljetku smo stigli do vijugav

u ratrkanome redu i ekali ispre

dralo na rukama bolesnu djecu.

koji nisu mogli stajati.

"Pokrijte lice", naredio je Vittoro

Posluala sam. Pogledom sam i

oko sebe. Vidjela sam zagnojene

disanje iscrpljivalo i ljude tolik

pribliili vratima ljekarne, kada ih

"Binyamine!" uzviknula je. " to

Djeak se nije potrudio pokriti

Montefiore. Perfavore,zovem se B

"Kakva glupost. Nema to tu rad

"Imam, signora.Doveo sam ovo

osmijehom pokazao prema nama

Kada nas je vidjela, ena se na

razmiljanja spustila al s lica. N

"Gospoo, to vas dovodi ovamo

Sjetila sam se imena na papiru

gospodina Montefiorea, moda je

Ispod oblaka srebrne kose to jepreobrazio lagan osmijeh. "Onda

Ja sam Sofia Montefiore. Mislim

Pomaknula se kako bismo mogli

Kada sam ula u ljekarnu, brzo sa

moje sumnje; ljekarna se kori


41/264

Pompea

centimetar zauzimali su bolesnic

bila umotana u pohabane deke

Nekoliko mukaraca i ena hodal

Vittoro me snano povukao za ru

Premda sam bila u napasti da p

doznati zato me kardinal ovamo A Sofiji Montefiroe rekla sam, "Z

"Znam tko ste", rekla je ena. Pre

je crvene i grube ruke. Ruke i ha

prema stranjem dijelu ljekarne.

Letimino je pogledala Vittora i d

Satnik se zacrvenio, ali nije oklij

svjesna kako me Vittoro slijedi

prieka vani, ali povrijedila bih

pridruili Sofiji Montefiore u mal

Kada su se vrata iza nas zatvorila

sam: "Kako znate tko sam?"

Sofia Montefiore naslonila se

iscrpljeno, glas joj je bio snaan.

doli na Campo dei Fiore. Pokaz

ovjek. Njegova smrt strana je tr

"Hvala", rekla sam i odmah nasta

Doista nisam mogla zamisliti to

manje kako ih je mogao smatrati

da je moj otac govorio protiv Zido

"Moj pokojni suprug bio je ljekar

oca znao iz mladosti. Kada je Gi

su prijateljstvo."

"To mora da je kratko trajalo, jedeset godina sluio kardinalu, to

vremena obnoviti prijateljstvo s m

"Tono", rekla je Sofija. "Kad je

Preuzela sam Aaronov posao, pa

"Postali ste ljekarnica?" pitala sam


42/264

Pompea

ene u nekim obrtima, u bojad

mueva naslijeivale njihove pos

im sinovi nisu odrasli i preuzeli

cehove. Pretpostavila sam da su i

"Jesam", rekla je Sofia s blagim

obavljaju muki posao?" Zbog nasam nedavno dobila slubu mu

zanimanje Rimljana koje zasjenju

"Naravno da nemam. Vaa je stv

odnosu bili s mojim ocem poslj

ostavio kod vas."

Na licu sredovjene ene pojavi

znam o emu govorite. Vaega sa

Ukoila sam se. Sofia Montefior

vana, u uzaludnu potragu. Budu

pijunsku mreu u Rimu, u papin

takvo to uinio.

"Bilo bi pogreno", rekla sam

zanimanje."

Sofia je mirno rekla, "Uvjeravam

dopustite, morala vratiti pacijenti

Vittoro i ja nismo imali izbora, i

uskom prolazu, koji nas je naposl

prema gradu. Kada smo se oslob

se sruila od olakanja. Nita m

odmicala, ali znala sam da to to

Zbog svega toga i znajui da n

Vittora da me otprati do Roccove

obeala da se upalazzone

u vratimene.

Moda se pitate zato sam ot

osjeajima, a nisam znala kome

potpuno sam podbacila, nisam otk

Sofia Montefiore tvrdila je da n


43/264

Pompea

sjetiti, a koja je moda znala, bio

Vrzmao se oko peci u stranjem

promatrati kako pue u golemu c

rastopljenu grudu pijeska dahom

grimi zom i azurom, miii na nje

Prema Pliniju Starijem, umjetnokako je bila poznata i prije. Maur

zapanjujue istoe. Ali, stakleni

vjerojatno lijepi, da su ih uspo

majstor zanata i samo zbog toga p

Ostala sam otraga, nisam ga elj

oblinju reetku da se ohladi. Tad

Samo na trenutak, kada me ugled

sam... to tono? Iznenaenje, n

vidjeti, ali i neto vie. Moda bl

stvorile svjetlosne mrlje to su p

Zacijelo to nije bilo neto to je

nagnala me da skrenem pogled.

"Trebam tvoj savjet", rekla sam

kimnuo.

Opet smo sjedili za stolom pored

vani i igrao se s prijateljima. N

dogaaje toga dana. Nisam mu re

mojem elu ugledao modricu, koj

"Jesi li dobro?" pitao je.

"Naravno da sam dobro." Bilo m

sam se brzo prebacila na razlog s

"Zna li ime se moj otac bavio p

"Ne znam", rekao je Rocco. "Za"Neki se pitaju", rekla sam oprezn

"Borgia? Je li on taj koji pita?"

"Pa, da, jest. Ne bih trala okolo i

Bilo je to oporije nego to sam

Pomno me promatrao, naslonio s


44/264

Pompea

izradio instrumente, jednake on

svrhe."

"Nije ti rekao za to su mu trebali

Staklar je malo oklijevao prije

diskretan. Rijetko je govorio o sv

"Zar nije bilo prilika u kojima jeslino razmiljali?"

Ako sam se nadala kako e Roc

razgovor o Luxu, razoarala sam

mogao, pomogao bih ti, Frances

Borgia ne zna, moda je Giovann

"Nisam sigurna da Njegova Uzor

pa nisam imala mnogo izgubiti.

zanima je li otac o tome ostavio b

Ukratko sam mu ispriala o zadat

sam, "Jesi li ikada bio u idovsko

"Ponekad odem onamo. Imam on

nevolje."

"Hoe rei, prognanici?"

Rocco je kimnuo. "Ondje je sada

"Ali, vjerojatno e biti jo gore.

panjolskoj bit e smaknuti."

"Ti su panjolci ludi."

"Moda, ali idovi ni ovdje nisu d

Neto u mojem glasu zacijelo je

Rocco je ustao, priao ormariu

ispred mene je stavio pehar. "Pop

Zahvalno sam ga posluala. Vino odmak od stvarnosti.

"Zna li da je moj otac onamo od

"U idovsku etvrt?"

"Poznavao je ondje enu, ljekarni

"Kako zna?"


45/264

Pompea

Ispriala sam mu o Sofiji Monte

glavom. "Rekla je da je tvojeg

vjeruje kako je ondje bio nedavno

Kimnula sam. "Pretpostavljam, z

kada je traio sve oeve biljeke o

"Misli da ti je rekla istinu?"U tome je bila cijela nedoumic

odjednom pojavila. inilo se kao

Polako sam rekla, "Ne, ne mislim

Rocco je uzdahnuo i zavalio se u

godina rada s vatrom i staklom, v

"idovi su u tekom poloaju. Mo

nita."

Popila sam vino i gurnula pehar p

"A kako bih to uinila..." Kroz gl

uasi i nemilosrdna beznadnost u

"Kako bih to uinila", rekla sam,


46/264

Pompea

vrsto odluivi da doznam to

idovsku etvrt. Pratio me VittorRado bih vam rekla kako sam

drugima to to eli da drugi i

ljekarnicu.

Moda je to preteka rije. Naz

moram znati i tako nas obje pot

kroz patnjom ispunjenu idovsk

nalazila ljekarna.

im smo proli kroz vrata, potr

Malo sam se zabrinula, zato to

kaznu, ali nismo daleko odmak

osmijehom na licu.

"Svi govore o vama", rekao je.

Vittoro je neto progunao, ali j

kau?"

Benjamin je duboko udahnuo, isp

da ste vjetica, signorina.Drugi k

pijunka, u to nitko ne sumnja,

eljela pijunirati. A to se tie v

ste vojnik, a drugi vjeruju kako st

To je privuklo satnikovu pozor

naprijed. Naposljetku smo stigli d

to je bio prethodnoga dana.

mrtvakim pokrovom, koja su ekgradu su mrtvi pokapani na crkv

dobivali pristojan grob. Ali, mrtvi

"Ne bismo smjeli odugovlaiti",

uli.

Nisam se potrudila pokriti lice. M


47/264

Pompea

nisam, ali rado bih se bila zatitil

poetak osvajanja povjerenja Sof

Ali, inilo se da nije imala vre

umiruim nalazila se mlada ena

slamarici, lica naduta i siva od b

osjeati. Sofia Montefiore kleknupored nje stezao joj je ruku i plak

"Tiskaj", pourivala ju je Sofia. "

ula sam je, ali nisam bila sigurn

krvi koja je govorila da joj vie ni

Posrnula sam prema vratima i

lijekovima i vrsto me uhvatio.

"Donna, jeste li dobro?"

Za ime svijeta, bila sam trovai

jednog od najstranijih ljudi u c

ubila sam ovjeka kako bih tu slu

u osvetiti oca. Nikad nisam bila

Ali, bila sam prestravljena. ivj

enskih roaka, nisam bila nav

naviknuta svaka mlada ena. Up

moju majku bizarna i odvratna.

Nisam odgovorila Vittoru, ali sam

stajati. Mladi mukarac bio je p

moda je proklinjala. Kada on ni

zacijelo ondje sakrila i...

Mlada je ena vrisnula. Vrisku n

stvara vibracije u zraku. Bio je

paklu. Oduzeo joj je ivotni dah

naruju mladoga mukarca.Zauo se jo jedan krik, mnogo sl

sam dijete umrljano majinom k

zatim samo pod.

Kakvo ponienje! Jo dugo nako

zbog pogleda na krv. Samo sam


48/264


49/264

Pompea

Sofia je nekoliko trenutaka raz

ponudu odbiti. Naposljetku je kim

"Moramo razgovarati nasamo", re

"Bit u ispred", rekao mi je. Pogl

Benjamina.

U maloj sobi u kojoj su se mirisi bolesti i smrti, zavladao je mu

kripala kola.

Sofia je naposljetku rekla, "Poslj

prije Purima. Znate li to se tada

Odmahnula sam glavom. Osim t

znala nita.

"Tada slavimo spasenje od Ham

istrijebiti idove."

Usprkos sebi, bila sam radoznala

Sofia se pretvarala kako se izn

nekome treba bolji razlog od toga

Kako sam samo zbunjeno zurila

je spasila ena. Njezino ime bi

pretpostavljam da vam nije pozna

Odmahnula sam glavom, ljutilo

Dobro je poznato kako samo s

dijelovima koje smatraju korisnim

"Nema veze", rekla je Sofia. "

vaega sam oca vidjela u oujku.

"Zato bi to uinio? Nije namjera

sam misliti kako mi je otac mnog

"Nije rekao da e otii", rekla m

odvijati tako da je svatko s njimrekao kako vie nee dolaziti."

"Kakve stvari?" pitala sam i sjeti

da e me poslati na kardinalovo

se eljela odvajati od njega, pa je

odluka konana i da e me obav


50/264

Pompea

Zbog naih sam se svaa jo uvije

Sofia nije odmah odgovorila. Na

da gleda neto u velikoj daljini.

uzrokuje bolesti?"

"

trovačica sara poole 264

Documents