PROBLEM ULOGE KRALJEVINE SRBIJE U

SARAJEVSKOM ATENTATU I IZBIJANJU PRVOG

SVJETSKOG RATA

"Ipak, činjenica je…da su austrijske optužbe protiv Srbije,

potvrđene dokazima sa suđenja, u stvari prije umjerena nego

pretjerana procjena odgovornosti …". (Sidney Bradshaw Fay,

1928.)1

"Vlada Srbije pokazala je malo volje za pregovore s Bečom. U

stvari, neki elementi beogradskog režima radili su na tome da,

ugroze vladavinu Habsburgovaca u Bosni, čak i nasilnim

sredstvima." (Samuel R. Williamson,1988.)2

"Što se više bliži 100. godišnjica od izbijanja Prvog svetskog

rata, to su sve češći novi naslovi istorijskih radova kojima

izdavači žele da je obeleže. …Deo produkcije karakteriše pokušaj

namernog sklanjanja u stranu već utvrđenih činjenica o uticaju

međuratne politike nemačkih vlada na skidanje odgovornosti za

rat po svaku cenu." (Mile Bjelajac 2013.)3

1 Sidney Bradshaw FAY, The Origins of the World War, volume II., New York, 1928., 572 Samuel R. WILLIAMSON Jr., "The Origins of World War I", Journal of Interdiscplinary History XVII, 4 1988., 795.3 Mile BJELAJAC, "Novi (stari) zapleti oko uzroka Prvog svetskog rata", Tokovi istorije, 1/2013., 15.

1

"Beograd je bio potpuno svjestan okolnosti i pokazao je jasnu

volju za suradnjom. Istovremeno, oni na vlasti u Srbiji nisu htjeli

raskrinkati Apisa i njegovu tajnu mrežu…niti priznati da je mreža

stvorena doslovno pred očima vlade, promičući cilj uništenja

Austro-Ugarske." (Mannfried Rauchensteiner 2014.)4

Uvod

Ovi kratki, kronološki poredani, odlomci iz historiografske

literature pokazuju da je problem uloge Kraljevine Srbije u

sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata još uvijek

daleko od razriješenog jer se pitanje odgovornosti, kako

Kraljevine Srbije tako i Austro-Ugarske, shvaća se apsolutno, što

je oko ovog problema stvorilo ozračje politikom protkane

kontroverze.

Da bi se to izbjeglo potrebno je promijeniti kut gledanja na ovaj

problem na način kako su to učinili Jay Winter i Antonie Prost

koji ističu da je od 1992. Prvi svjetski rat sve više počeo izgledati

kao "europski građanski rat" koji je moguće promatrati globalno5

što zači da:

"Sve države, svi narodi, u različitoj mjeri djele odgovornost za

katastrofu koju nisu bili u stanju predvidjeti i spriječiti…Ono što

je smatrano zločinom, postalo je kolektivna pogreška, čije

4 Mannfried RAUCHENSTEINER, The First World War and the end of the Habsburg Monarchy, Wien, Koln, Weimar, 2013., 1025 Jay WINTER and Antonie PROST, The Great War in History, Cambridge University Press, Cambridge, 2005., 34- 57, 192- 212.

2

elemente treba raspetljati da bi se shvatilo kako je do pogreške

došlo".6

Još je precizniji Sean McMeekin koji smatra da je u kontekstu

događaja koji su doveli do izbijanja Prvog svjetskog rata 1914.

"važno…na umu imati razinu odgovornosti" sudionika u tim

događajima.7

Zato je cilj ovog članka istražiti ulogu Kraljevine Srbije u

sarajevskom atentatu i kasnijem izbijanju Prvog svjetskog rata, a

posebno ulogu službenih vlasti odnosno beogradske vlade na čelu

sa Nikolom Pašićem ali i ulogu revolucionarno-terorističke

organizacije "Ujedinjenje ili smrt", poznatije pod imenom "Crna

ruka" (u nastavku "Crna ruka") u čijoj je režiji izveden sarajevski

atentat. Cilj je, u mjeri u kojoj to dosadašnja razina spoznaja i

raspoloživi izvori dopuštaju, istražiti situaciju iza kulisa

beogradske politike i beogradske obavještajne mreže koja je

preko Drine sezala u Bosnu i Hercegovinu.

Pregled dosadašnjih spoznaja

"Sasvim je neverovatno, upravo groteskno, da bi vlada izabrala

baš početak…izborne borbe kao čas zgodan da učestvuje u zaveri

koja ide za ubijstvom na tuđem tlu, te koja bi lako mogla d dovede

do rata."

6 Isto, 56. 7 Sean McMEEKIN, July 1914. Countdown to war, New York, 2013., 342, 343.

3

Ovim je riječima R.W. Seaton-Watson je u svojoj knjizi o

sarajevskom atentatu i o uzrocima Prvog svjetskog rata odbacio

bilo kakvu odgovornost Kraljevine Srbije ističići da nakon

Balkanskih ratova i tek okončane unutrašnje krize, "naročito

komplikacije spolja nisu bile nipošto dobrodošle".8

Nasuprot njemu, u svojoj klasičnoj studiji o uzrocima Prvog

svjetskog rata, američki povjesničar Sidney Bredshaw Fay je

istakao da su planovi za sarajevski atentat dugo prije samog čina u

Beogradu bili javna tajna zbog čega je, smatra, beogradska vlada

"trebala smjesta obavijestiti austrougarske vlasti", a ne nastojati

"prikriti svaki trag…u nadi da austrougarska vlada neće biti

ustrajna u otkrivanju njihove umješanosti".9

Bernadotte E. Schmitt u svojoj detaljnoj monografiji o

uzrocima Prvog svjetskog rata ističe da je "poteškoće u kojima se

našao Pašić, lako je razumjeti, ali ako je imao spoznaja o zavjeri,

pametnije bi postupio da je informacije prenio austrougarskoj

vladi na nedvosmislen način". Pašićevo uskraćivanje informacija

autor smatra "zanemarivanjem dužnosti" koje se "teško može

opravdati".10

Joachim Remak smatra da je Kraljevina Srbija imala "ogroman

udio u izbijanju prvog svjetskog rata" jer "vlada u Beogradu nije

poduzela nikakve mjere da spriječi atentat o kojem je imala

prethodna saznanja". Sam atentat, smatra Remak, isplanirala je 8 Robert W. SEATON-WATSON, Sarajevo. Studija o uzrocima svetskog rata, Zagreb 1926., 87, 88.9 Sidney Bradshaw FAY, The Origins of the World War, volume II, New York, 1928.,57, 63, 10 Bernadotte E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I, New York, London, 1930., 246.

4

"Crna ruka" odnosno Dragutin Dimitrijević- Apis, koji je, kao i

Nikola Pašić, bio nadahnut velikosrpski idealima.11

Vladimir Dedijer, u svojoj dvotomnoj knjizi o sarajevskom

atentatu, tvrdi da je Nikola Pašić, čim je početkom lipnja 1914.

dobio informacije o tome da se priprema atentat na Franju

Fredinanda u Sarajevu naredio srbijanskim civilnim vlastima da

provedu istragu, preko vojnih vlasti zatražio istragu o djelatnosti

šefa srpske vojno-obavještajne službe Dragutina Dimitrijevića-

Apisa, te vladi u Beču uputio neizravno, i zbog toga kasnije

osporavano upozorenje. Zato Dedijer izričito ističe:

"Tvrditi da je sarajevski atentat bio ili osnovni ili neposredni

uzrok rata 1914.- 1918., predstavljalo bi pretjerivanje. Pod

drugim, normalnijim, međunarodnim okolnostima taj događaj

nebi mogao da izazove tako značajne posledice".12

S tim u vezi Andrej Mitrović smatra da je vladi u Beču, zbog

snažne potpore Njemačke, najvažnije bilo sarajevski atentat

iskoristiti kako bi se mogao "konstruisati rat sa Srbijom".

Mitrović smatra da nisu pronađeni podaci koji bi nedvojbene

upućivali na krivnju službenih vlasti u Beogradu jer je, prema

njegovu mišljenju, atentat "organizovala i izvela grupa

nacionalnih revolucionara vođena svojim ubeđenjima" kojima su

pomogli neki pripadnici "Narodne odbrane" iz Srbije.13 11 Joachim REMAK, Sarajevo. Story of Political Mureder, New York 1959., 71 - 77; ISTI, "The Third Balkan War. Origins reconsidered", The Journal of Modern History vol. 43., no. 3 1971, 353 – 366. 12 Vladimir DEDIJER, Sarajevo 1914, knjiga II., Beograd, 1978, 106-118, 278.13 Anderj MITROVIĆ, Prodor na Balkan, Beograd, 1981., 21, 31. Za Mitrivićev način gledanja na ovaj problem karakteristično je da on smatra kako je Srbija, koja je iza 1903. imala političku potporu Rusije i

5

Barbara Jelavich smatra da je u predvečerje sarajevskog

atentata, a nakon dvaju uspješnih Balkanskih ratova, srbijanska

politika dugoročno bila usmjerena prema stvaranju Velike Srbije i

da je "na proljeće i ljeto 1914.…bila suočena sa unutrašnjom

krizom čija je najvažnija sastavnica bila pitanje sposobnosti vlade

da nadzire vojsku", a posebno organizaciju "Ujedinjenje ili smrt"

koju je predvodio šef obavještane službe glanog stožera srpske

vojske, Dragutin Dimitrijević- Apis. O držanju beogradske vlade

u kontekstu sarajevskog atentata Barbara Jelavich kaže da je

bečka vlada prije atentata upozorena na "neizravan način" i da

nakon atentata vlada u Beogradu sa svoje strane nije "provela

otvorenu i službenu istragu"14

David MacKenzie u svojoj klasičnoj biografiji Dragutina

Dimitrijevića-Apisa ističe da je predsjednik vlade Kraljevine

Srbije Nikola Pašić već početkom 1914. bio svjestan da "veze

pukovnika Apisa sa revolucionarnim bosanskim učenicima mogu

ugroziti Srbiju".15

Jack S. Levy smatra da je Srbija 1914. bila sklona očuvanju

mira i da je bila spremna na ustupke Austro-Ugarskoj, ali samo do

određene granice. U slučaju da ta granica bude pređena "Srbija je

davala prednost kontinentalnom ratu" u kojem je očekivala

financijsku potporu Francuske, bila "žilava i jaka" činjenica koja je ometala austrougarske imperijalne planove na Balkanu. Andrej MITROVIĆ, Srbija u prvom svetskom ratu, drugo izdanje, Beograd, 2015.14 Barbara JELAVICH, History of the Balkans. Twentieth Century, volume 2, Cambridge, New York, 1983., 109-112.15 David MacKENZIE, Apis: Congenial Cinspirator, New York 1989., 124.

6

potporu Rusije zbog čega Levy smatra da je uloga Kraljevine

Srbije "u širenju rata zanemarena".16

David Stevenson smatra da je "istraga kroz zamršenu povijest

atentata potvrdila da srpske vlasti moraju snositi dosta krivice"

jer su "srpski dužnosnici dali atentatorima oružje"..17

Samuel R. Williamson smatra da vlada Kraljevine Srbije nije

bila spremna surađivati s austrougarskim vlastima oko istrage

poslije sarajevskog atentata iako je taj atentat režirala organizacija

"Ujedinjenje ili smrt" tj. "skupina utjecajnih srbijanskih vojnih i

političkih ličnosti, zakletih pristalica nasilnog rješavanja

južnoslavenskog problema".18

Hew Strachan u prvom dijelu svoje voluminozne povijesti

Prvog svjetskog rata smatra da se predsjednik srpske vlade Nikola

Pašić, zbog vlastite političke slabosti ustručavao vladi u Beču

pružiti potpune informacije o pozadini sarajevskog atentata u koji

su umiješani i srpski državljani zbog čega "umješanost vlade

Srbije ostaje sporna i prijeporna točka".19

Richard C. Hall smatra da su Pašić i neki članovi njegove vlade

od početka lipnja 1914 bili svjesni da "Crna ruke" sprema atentat

u Sarajevu, ali da je istraga koja je pokrenuta ostala bez rezultata 16 Jack. S. LEVY, "Preferences, Constraints,and Choices in July 1914", International Secirity, vol 15. No. 3, 1990. - 1991., 156, 157.17 David STEVENSON, The Outbreak of the First World War, New York, 1997., 3. 18 Samuel R. WILLIAMSON Jr., "The Origins of World War I", Journal of Interdisciplinary History XVII, 4/1988., 795, 804, 812. U opširnom eseju o uzrocima Prvog svjetskog rata, kojeg je napisao sa Ernstom R Mayom, Samuel R. Williamson tvrdi da su "vrlo visoki dužnosnici u srbijanskoj vladi znali za zavjeru ali je nisu zaustavili. Uhvaćeni u intenzivnu konfrontaciju sa vojskom članovi vlade nisu mogli spriječiti Apisa bez da razotkriju vlastitu krivnju". Samuel R. WILLIAMSON, Ernst R. MAY, "An Identity of Opinion. Historians and July", The Journal of Modern History vol 79, no. 2, 2007., 353. 19 Hew STRACHAN, The First World War, volume I, New York 2001., 66, 67, 68.

7

zbog otpora srpske vojske ali i zbog Pašićeva straha da ne

razotkrije beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i

Hercegovini.20

David Fromkin, smatra da je Kraljevina Srbija ne samo

skrivala nego i poticala terorističku djelatnost protiv Austro-

Ugarske. Zbog toga on austrougarski ultimatum od 23. srpnja

1914. smatra opravdanim.21

Frank C. Zagare smatra da je sarajevski atentat bio teroristički

čin koji je, "iako nije bio sponzoriran od strane državnih vlasti,

ipak … bio potaknut od strane pojedinaca u obavještajnoj

zajednici" Kraljevine Srbije.22

Sean McMeekin smatra da postoji "temeljna suglasnost da je

Srbija umješana u sarajevski atentat" jer, usprkos brojnim

nepoznanicama oko toga što su političke vođe u Beogradu zaista

znale o planovima organizacije "Ujedinjenje i smrt", "u tadašnjem

malom Beogradu…zavjera nije mogla biti tajna".23

20 Skidajući izravnu odgovornost sa leđa Kraljevine Srbije Hall ističe kako sarajevski atentat nije potakao rat nego upotreba ovog događaja od strane Austro-Ugarske, pri čemu Hall ključnim događajem smatra austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja 1914. Richard C. HALL, "Serbia", u The Origins of World War I, ur. Richard F. HAMILTON, Holger. H. HELWIG, Cambridge, New York, 2003, 107 - 11121 Fromkin, povlačeći analogiju sa odnodbnim sukobom SAD i Mexica, ističe: "ako je vlada nemoćna provesti zakon unutar svoga teritorija, ako ne može spriječiti upotrebu svog teritorija za nanošenje štete drugoj zemlji, onda ona gubi pravo da se njena suverenost poštuje" David FROMKIN, Europe's Last Summer. Who started Great War in 1914., 2004. New York, 265.22 Frank. C. ZAGARE, The Games of July, Michigan, 2011., 189.23 McMeekin smatra da "da su visoki srbijanski dužnosnici bili umješani u zločin" koji predsjednik beogradske vlade Nikola Pašić nije ni pokušao spriječiti niti je, kasnije, proveo pravu istragu o okolnostima u kojima se atenta dogodio. Ipak, smatra McMeekin, "Gavrilo Princip i njegovi suzavjerenici snose najveću odgovornost za izazovanje srpanjske krize činom ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda" s tim da "ni Princip ni Crna ruka nisu namjeravali izazvati svjetski rat…". Sean McMEEKIN, The Russian Origins of the First World War, Cambridge, London, 2011., 42 - 47.; ISTI, July 1914. Countodown to war, 343.

8

U svojoj svjetski poznatoj knjizi Mjesečari Cristoper Clark

ističe da je danas mnogo jasniji "balkanski kontekst početka rata"

i da je "Srbija je jedna od slijepih točaka" u historiografskim

raspravama zbog čega "stavljanje Sarajeva i Balkana nazad, u

središte priče, ne znači demoniziranje Srba ili njihovih državnika,

niti nas oslobađa od obveze da razumijemo vanjske i unutrašnje

sile koje su djelovale na one srpske političare, časnike i aktiviste

čije je ponašanje i odluke koje su donijeli, doprinijelo

određivanju posljedica pucnjeva u Sarajevu".24

Margareth MacMillan smatra da "Srbija nije bila u stanju, i u

najvećoj mjeri nije bila ni voljna, obuzdati različite

nacionalističke organizacije koje su agitirale među južnim

Slavenima u Austro-Ugarskoj" i koje su novac i oružje dobivale

od srpske vojske. Među njima su bili i Gavrilo Princip i njegovi

suradnici u sarajevskom atentatu.25

Olga Popović-Obradović u svojoj detaljnoj analizi

parlamentarnog sustava Kraljevine Srbije organizaciju "Crna

ruka", ali i vojni vrh općenito, smatra "izvan-ustavnim činiocima"

koje tadašnji predsjednik vlade Nikola Pašić, iako je u zakulisnim

24 "Ubojstvo u Sarajevu do sada se tretiralo samo kao predtekst, koji je imao ograničeni utjecaj na izbijanje rata" ističe Clark te smatra da danas, u promijenjenim okolnostima na početku 21. stoljeća, neke stvari vidimo jasnije nego naši pretci prije stotinu godina, posebno zbog toga što je, kako kaže, "od Srebrenice i opsade Sarajeva teško misliti o Srbiji kao o žrtvi politike velikih sila i može je se gledati kao silu koja ima vlastite ciljeve i snagu". Cristopher CLARK, The Sleepwalkers. How Europe went to war in 1914?, 2012., XXVI, XXVII, XXVIII.25 Margareth MACMILLAN, War that ended the peace, London, 2013, 465, 514.

9

borbama s njima zadržao vlast, nije smogao snage u cijelosti

nadzirati.26

Dušan T. Bataković smatra smatra da je austrougarska aneksija

Bosne i Hercegovine 1908., a ne držanje Srbije 1914., pravi

povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Ovo tim više što je,

prema Batakoviću, srbijanska vlada u slučaju sarajevskog atentata

napravila sve što je mogla da ga spriječi i da se izbjegne širi

sukob.27

Mile Bjelajac smatra da vlada Kraljevine Srbije 1914. nije bila

upoznata sa planovima organizacije "Ujedinjenje i smrt" te da

umješanost te organizacije u sarajevski atentat, zbog nedostatka

izvornih dokumenata, nije nepobitno dokazana.28

Austrijski povjesničar Manmfried Rauchensteiner smatra da

oni koji su u Srbiji bili na vlasti "nisu bili voljni priznati da je,

doslovno pred očima vlade, stvorena mreža koja je promicala

jasan cilj uništenja Austro-Ugarske", čak ni onda kad su

pojedinci iz te mreže organizirali i izvršili sarajevski atentat.29

26 Autorica smatra da je tadašnja "politika nacionalnog ujedinjenja i teritorijalnog širenja…značila da je Srbija razdoblje od 1903. do 1914. potrošila ili vodeći rat ili se pripremajući za rat" zbog čega je vojska u predvečerje Prvog svjetskog rata imala toliki utjecaj da je otvorenije nego prije dovodila u pitanje ustavno uređenje zemlje. Olga POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia 1903. - 1914., Beograd, 2013., 586- 588. 27 Dušan T. BATAKOVIĆ, "The Salonica trial 1917. Black Hand vs Democrarcy", u The Salonica Theatre of operation and the outcome of Great War, Institute for Balkan studies 277 (2005), 281.; ISTI "Storm over Serbia. The Rivalry between Civil and Military authorities (1911.- 1914.)", Balcanica, 54/2013., 350.28 Bjelajac ističe da "istoričari ne oskudevaju u teorijama" koje su, smatra, rezultat propagandnih potreba Njemačke, Austro-Ugarske ali i osobnih animoziteta koje pojedini autori osjećaju prema Srbiji. Bjelajac ide toliko daleko da u svemu vidi utjecaj "srbofobije". Mile BJELAJAC, "Novi (stari) zapleti oko uzroka Prvog svetskog rata",19 - 26, 39.29 Manfried RAUCHENSTEINER, The First World War and the end of the Habsburg Monarchy, 102.

10

Prema mišljenju Gordona Martela, "može se pokazati

nemogućim dokazati umješanost srbijanskih vlasti" u zavjeru za

izvršenje sarajevskog atentata iako je "zavjera bila dobro

organizirana i iako se njeni tragovi mogu pratiti do Beograda"

gdje je cilj tamošnje vlade nesumnjivo bio "sve južne Slavene

ujediniti pod svojim zastavom".30

Ove spoznaje biti će dopunjene ponovnim isčitavanjem

povijesnih izvora, a sve s ciljem da se podrobije istraži djelovanje

upravljačke elite u Beogradu, ali i vladine organizacije "Narodna

odbrana" čija je obavještajna mreža bila isprepletena sa

djelatnošću "Crne ruke" ali i djelatnošću srbijanske vojno-

obavještajne službe.

U kronološkom smislu, članak će obuhvatiti razdoblje od

nasilnog beogradskog prevrata 1903. do Pašićevog pokušaja

diplomatskog zaobilaženja austrougarskog ultimatuma 25. srpnja

1914.

Unutar ovako naznačenog okvira cilj je odgovoriti na sljedeća

istraživačka pitanja:

Kako su unutrašnje-političke okolnosti u Kraljevini Srbiji

nakon 1903. utjecale na držanje službenih vlasti u Beogradu

prema sarajevskoma atentatu i Austro-Ugarskoj ?

U kojoj je mjeri postojanje beogradske obavještajne mreže u

Bosni i Hercegovini službene vlasti Kraljevine Srbije činilo

30 Gordon MARTEL, The Month that changed the World, Oxford, 2014.,97.

11

odgovornim za sarajevski atentat i kasnije zaplete koji su doveli

do izbijanja Prvog svjetskog rata?

Što motivi sarajevskih atentatora, njihovih beogradskih

pomagača, ali i Nikole Pašića i njegove vlade, govovore o

odgovornosti službene politike Kraljevine Srbije?

Što držanje beogradske vlade u razdoblju od sarajevskog

atentata do isteka austrougarskog ultimatuma 25. srpnja 1914.

govori o ulozi Kraljevine Srbije u stvaranju krize koja je izazvala

Prvi svjetski rat?

Odgovori na ova pitanja trebali bi, kako je to izrazio

Christopher Clark, "iscrtati liniju najveće moguće vjerojatnosti"31

kad je u pitanju razina odgovornosti Kraljevine Srbije za

sarajevski atentat i krizu koja je uslijedila.

Politički kontekst Kraljevine Srbije početkom XX. stoljeća

Početak ovog istraživanja je beogradski prevrat iz lipnja 1903.

(po julijanskom kalndaru nazvan "majski prevrat") u kojim je

skupina časnika-zavjerenika, ubojstvom, sa srpskog prijestolja

uklonili dinastiju Obrenovića i na vlast doveli vladarsku obitelj

Karađorđevića. Ovaj je prevrat, uz to, donio i promjene u

unutrašnjoj politici jer je uveden sustav parlamentarne monarhije,

ali i u vanjskoj politici, jer se Srbija nakon dva desetljeća pod

okriljem Austro-Ugarske, okrenula Rusiji i Francuskoj. Iako su

31 Christopher CLARK, Sleepwalkers, 48.

12

zavjerenici vlast odmah predali Narodnoj skupštini i iako su u

javnosti slavljeni kao obnovitelji demokracije, oni su i dalje imali

vrlo veliki politički utjecaj da sve buduće beogradske vlade. Čak

je i sam kralj, koji je zavjerenicima dugovao prijestolje, morao

voditi računa o njihovim željama koje su oni često ostvarivali

prijetnjama i nasiljem što je, posebno nakon aneksijske krize

1908. i 1909., u Srbiji dovelo do militarizacije pa čak i do ratne

psihoze.

Naime, nakon što je, preširoko tumačeći načelni sporazum sa

Rusijom, Austro-Ugarska 1908. anektirala Bosnu i Hercegovinu,

kojom je po međunarodnom mandatu upravljala prethodna tri

desetljeća, u Srbiji je došlo do erupcije ratnog raspoloženja. Tada

je osnovana organizacija "Narodna odbrana", koja je isprva imala

otvoreno obavještajnu i vojnu zadaću. Kasnije, nakon što je vlada

u Beogradu 1909. bila prisiljena priznati austrougarsku aneksiju

Bosne i Hercegovine, "Narodna obrana" je fiktivno

transformirana u kulturno-obrazovno društvo koje je u Bosni i

Hercegovini nastavilo stvarati mrežu agenata koji su se bavili

obavještajnom i propagandnom djelatnošću ali i novačenjem

ovdašnjih mladića za četničko-komitsku obuku u Srbiji.

Dvije godine kasnije, 1911., bivši oficiri-zavjerenici osnovali

su organizaciju "Ujedinjenje ili smrt", poznatiju kao "Crna ruka"

(u nastavku "Crna ruka"), u kojoj su okupili između petstotinjak i

dvije tisuće članova čiji je cilj, prema statutu i pravilniku

13

organizacije, bio "ujedinjenje srpstva" revolucionarnim putem,

odnosno borbom "svim sredstvima protvu sviju neprijatelja ove

ideje". Iako je organizacija imala svoje vodstvo pod nazivom

Vrhovna centralna uprava, glavnu je riječ vodio Dragutin

Dimitrijević-Apis, koji je od siječnja 1913. bio šef beogradske

vojno-obavještajne službe zbog čega je pod svojim nadzorom

imao i obavještajnu mrežu "Narodne odbrane" kojom se koristila i

"Crna ruka".

Suprotno ustaljenim mišljenjima "Crna ruka" nije bila tajna

organizacija u punom smislu te riječi jer je svoja stajališta iznosila

javno kroz glasilo Pijemont, a njeno postojanje je bilo poznato ne

samo beogradskoj vladi nego i stranim diplomatskim

predstavništvima u Beogradu. Ipak, njen statut i poslovnik bili

tajna, ne samo za javnost, nego i za za obične članove

organizacije jer je njen cilj bio iz sjene nadzirati službenu vlast

Kraljevine Srbije i zbog čega se "Crna ruka" i Apisa već onda

smatralo pretorijancima tadašnje Srbije.

Uspjeh u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. koji, osim što je

skoro uduplao teritorij Srbije, dodatno je militarizirao tadašnje

srbijansko društvo i pred vladu u Beogradu jasnije stavio

mogućnost nastavka politike aneksije austrougarskih područja

koja su smatrana srpskim ili realizacije jugoslavnskog političkog

programa pod egidom Velike Srbije. Ipak, s obzirom da je najveći

dio srbijanske vojske bio je angažiranim na gušenju pobuna

14

novoosvojenim područjima Makedonije i Kosova, vlada u

Beogradu se osjećala ranjivo, te je nastojala izbjeći, odnosno

odgoditi, sukobu s Austro-Ugarskom.

U ovakvim okolnostima, u svibnju i lipnju 1914., kulminirao je

sukob između Dragutina Dimitrijevića-Apisa, koji je iza sebe

imao vojsku ali i ujedinjenu skupštinsku oporbu, i predsjednika

beogradske vlade Nikole Pašića, kojem je samo otvorena potpora

ruskog veleposlanika u Srbiji Nikolasa Hartwiga omogućila da

opstane na vlasti.

Istovremeno, Apis je sa skupinom pripadnika "Crne ruke"

namjeravao preuzeti nadzor nad novoosvojenim područjima, a

zatim izvesti državni udar sličan onome iz 1903. Od toga ipak nije

bilo ništa jer je Pašić, to je posebno važno naglasiti, preko svojih

agenata u "Crnoj ruci" bio obaviješten o ovim akcijama, pa su

zavjerenici u zadnji čas odustali od svoga plana.32

U tom smislu ilustrativno je upozorenje koje je Apisu tada, u

četiri oka, uputio monah, kasniji episkop, pravoslavne crkve dr.

Nikola Velimirović:

"Dragi prijatelju, ja se bojim za vas, i u slučaju kakvog

pokušaja nasilnim merama da ovom pitanju date epilog, zasede

koje su postavljene pobiće i vas i vaše društvo. Uzmite to na

32 Ovaj pregled napisan je na osnovu slijedeće literature: R. M. DRAŠKOVIĆ, Pretorijanske težnje u Srbiji, 5-57, 185, 186.; D. T. BATAKOVIĆ, "Storm over Serbia"…, 310, 316, 324, 326; B. JELAVICH, History of the Balkans…, 106-111.; D. MacKENZIE, Apis: The Congenial Conspirator, 72, 108 - 122.; O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system…, 164, 340, 585 - 588.; H: STRACHAN, The First World War, 66.; Milan Ž. ŽIVKOVIĆ, Pukovnik Apis. Solunski proces hiljadu devetsto sedamnaeste, Beograd, 1955., 669 - 679.

15

znanje i prema tome se upravljajte, a ja vas molim da budete

razumni i ne činite ništa što bi vas moglo stajati glave".33

Naime, prema riječima povjesničara Radovana M. Draškovića,

Pašićeva vlada je imala "svoje uši i oči u neposrednoj blizini

Apisovoj i tačno je znala za sve pripreme koje je Apis zamislio".

Pašić je ne samo doznao za Apisov plan, nego je pripremio

jednako opasni protuplan.34

Ovdje svakako treba mati na umu da je Pašić imao realan

razlog za strah i oprez jer su pripadnici "Crne ruke" prema

političkim protivnicima redovito koristili nasilje. Najupečatljivija

je svakako epizoda iz 1911. kada je jedan od stožernih časnika

srbijanske vojske i član "Crne ruke" udarcem nogom i prijetećim

posezanjem za mač, prisililo tadašnjeg ministra financija Stojana

Protića da se prestane odupirati izdvajanju novaca iz državnog

proračuna za djelatnost pograničnih časnika koji su za račun

"Crne ruke" prenosili obavještajne podatke iz Makedonije i Bosne

i Hercegovine. Činjenica da je tadašnji premijer Milovanović, i

sam izložen prijetnjama, vrlo brzo našao zajednički jezik sa

"Crnom rukom", svjedoči da je utjecaj Apisa i njegove

organizacije sezao do vrhova vlasti u Beogradu.35

33 R. M. DRAŠKOVIĆ, Pretorijanske težnje, 186.34 Isto, 185, 186. 35 Koliko je "Crna ruka" zaista bila opasna za svoje protivnike svjedoči i primjer iz 1912. kada je Vojislav Tankosić, dočekavši ga pred kućom, Stojana Protića upozorio "da se neigra vatrom, jer će, inače jednog dana odleteti u vazduh zajedno sa kućom i celom familijom". M. BELIĆ, Vojvoda Tankosić, 33, 45, 154.; R. M. DRAŠKOVIĆ, Pretorijanske težnje, 146, 147.

16

Ovakvo stanje stvari je, prema riječima Joachima Remaka,

omogućavalo beogradskoj vladi da ima uvid u djelatnost "Crne

ruke" koja je u prvo vrijeme otvoreno surađivala s pojedinim

ministrima pa valja vjerovati da je barem dio ovih

komunikacijskih kanala ostao otvoren i kasnije, te da su Nikola

Pašić i njegovi ministri 1914. u izvjesnoj mjeri bili upoznati sa

planovima "Crne ruke" za sarajevski atentat. U prilog tome

Joachim Remak navodi, u literaturi često navođenu tezu, koja će

biti istražena u nastavku, da je operativac "Crne ruke" i jedan od

neposrednih organizatora sarajevskog atenatata Milan Ciganović,

"vrlo vjerojatno bio Pašićev osobni agent"36

Važno je također imati na umu da je Apisa i Pašića povezivao

zajednički strateški cilj, stvaranje Velike Srbije na osnovu

"Načertanija" Ilije Garašanina, što znači da je uzrok njihovog

sukoba bio na taktičkoj razini, odnosno oko pitanja trenutka i

načina ostvarenja zajedničkog cilja. Stoga ne čudi da su, prema

riječima poznatog Apisovog bigrafa Davida McKenzija, u doba

Balkanskih ratova sukobljene strane svoje razmirice stavile po

strani te da je "Crna ruka" djelovala kao obavještajina ruka

vanjske politike beogradske vlade.37

36 J. REMAK, Sarajevo, 49, 7137 Richard C. HALL, "Serbia", 93, 94.; D. MACKENZIE, Apis: Congenial Conspirator, 69, 70. Britanski veleposlanik u Beogradu Dayrella Crackanthorpe je u svom izvješću od ožujka 1914. zabilježio da je "umjereniji i razboritiji dio javnog mnijenja" koji je predstavljao Pašićev radikalski kabinet isto kao i "vojna stranka" koja je bila pod utjecajem "Crne ruke", živjeli u uvjerenju kako je skori raspad Autro-Ugarske neminovan i da će Srbija južnoslavenska područja za koja se smatralo da čekaju "izbavljenje". C. CLARK, Sleepwalkers, 47.

17

Ipak, Nikola Pašić je 1914., nasuprot bezuvjetnoj ratobornosti

"Crne ruke", zbog iscrpljenosti zemlje i vrlo lošeg stanja vojske,

bio sklon izbjeći, odnosno odgoditi, sukob s Austro-Ugarskom.38

Ovo Pašićevo gledanje u najnovije vrijeme najbolje je sažeo Mile

Bjelajac riječima:

"Nedvosmisleno je da je Srbija bacala pogled na oslobođenje i

ujedinjenje sa braćom u Bosni, ali do pogodne međunarodne

konjukture je bilo daleko."39

U tom smislu Pašić i njegovi suradnici nisu, kako se to često

tvrdi, bile bez saznjanja o njegovoj njegovoj pozadini.

Beogradska obavještajna mreža u Bosni i Hercegovini

Primjer takvog, neopravdanog, negiranja umješanosti

beogradske vlade u srajevski atentat donosi upravo Mile Bjelajac.

"Istorija Mlade Bosne, spremnost njenih članova na žrtvovanje

predstavljaju je kao autohtoni pokret. …U njenom krilu rođena je

ideja za atentat kakav se ranije pripremao na cara i druge

velikodostojnike. Oni koji su u trenutku rađanja ideje za takav čin

bili van Sarajeva (Princip i Čabrinović) pozvani su da se

pridruže…Potreba Srbije za predahom i oporavkom te dugim

periodom mira nije se shvatala."40

38 Prema raspoloživim podacima Srbiju su Balkanski ratovi stajali 370 milijuna dinara, tri godišnja državna proračuna, što je povećalo proračunski deficit kreditno ionako prezadužene države. Dodatni teret predstavljao je i ratni kredit težak između 123 i 140 milijuna dinara, koji je skupština nevoljko izglasovala u lipnju 1914., deset dana prije sarajevskog atentata. G. MARTEL, The Month that changed the World, 84.; Christopher CLARK, Sleepwalkers, 30-33.; Richard C. HALL, "Serbia", 106.39 M. BJELAJAC, "Novi (stari) zapleti", 22.40 Isto, 20.

18

Naime Bjelajac zaobilazi brojne činjenice koje potvrđuju

postojanje obavještajne beogradske mreže u Bosni i Hercegovini

koju je vlada Kraljevine Srbije, neizravno, uglavnom preko

"Narodne odbrane", financirala, ekipirala i nadzirala. Stoga ni

sarajevski atentatori ni "Crna ruka" nisu bili potpuno neovisni

akteri jer je linija zapovjedanja sezala od obavještajnih kanala u

Bosni i Hercegovini preko Drine, do središta vlasti u Beogradu.

Da je tome tako svjedoče podaci koje je u svojoj knjizi donio

sudac istražitelj nakon sarajevskog atentata Leo Pfeffer. Prema

njegovim riječima austrougarske vlasti su tijekom ratnih operacija

u Srbiji u jesen 1914., zapljenile mnoge povjerljive dokumente

koji svjedoče o djelatnosti beogradske obavještajne mreže u Bosni

i Hercegovini pri čemu se posebno izdvaja dnevnik kapetana

Koste Todorovića, pograničnog časnika u Loznici i povjerenika

"Crne ruke", preko čijih ruku je prolazio novac za odlazak

mladića iz Bosne i Hercegovine na četničku obuku u Srbiji i koji

je imao podatke o povjerenicima beogradske obavještajne

mreže.41

Posebno je zanimljivo što Pfeffer navodi da su postojale dvije

vrste povjerenika, organizirani i neorganizirani pri čemu

"organizirani su bili zaprisegnuti, te im je bilo zaprijećeno smrću

u slučaju da odadu organizaciju". Ove riječi jasno ukazuje da je

41 L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 17 - 22.

19

bila riječ o članovima "Crne ruke" koji su polagali upravo takvu

prisegu.42

Prema riječima Radovana M. Draškovića, "Crna ruka" je,

posredstvom mreže "Narodne obrane" vrbovala dragovoljce, ne

kao članove nego kao "borce koji će u Srbiji završiti četničku

školu, potom se vratiti u svoju pokrajinu da u datom momentu,

kad izbije rat, ugrožavaju neprijateljsku pozadinu, sabotažom,

rušenjem objekata, pa i gerilskim operacijama.43

Opisujući pobliže ulogu beogradske mreže u Bosni i

Hercegovini u sarajevskom atentatu Leo Pfeffer ističe da je, na

osnovu zapljenih srpskih dokumenata jasno "da su neke osobe,

koje su pomagale atentatorima, bile u vezi s tim pograničnim

oficirima". Riječ je bila o lokalnim povjerenicima koji su najčešće

bili članovi "Narodne odbrane" ili članovi srpskih sokolskih

društava u Bosni i Hercegovini.44

Jedan od takvih bio je izvjesni Jovo Jagličić prema čijem je

svjedočenju, pročitanom na sarajevskom procesu atentatorima u

listopadu 1914., "Narodna odbrana" vršila obavještajnu djelatnost,

ali je i pripremala diverzante koji su trebali djelovatimu slučaju

izbijanja rata Austro-ugarske i Srbije.45

42 Isto, 22.; ***, "Ja …zaklinjem se suncem koje me greje, zemljom što me hrani, bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije."- glasila je prisega članova "Crne ruke". Tajna prevrtana organizacija. Izveštaj sa pretresa vojnog suda za oficire u Solunu, Solun, 1918., 361, 362.43 R. M. DRAŠKOVIĆ, Pretorijanske težnje, 145, 159. 44 L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 100, 114, 115.; 45 V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 306. "Austro-Hungarian Red Book", u Collected Diplomatoc Documents Relating to the the Outbreak of the European War, London 1915., 487 - 489.

20

Drugi, Trifko Krstanović, je 1909. bio unovačen u vojno-

obavještajnu mrežu "Narodne odbrane" te je prošao četničku

obuku koja je financirana proračunskim novcem srbijanske vlade.

Nakon obuke koja je trajala tri mjeseca Krstanović je najprije bio

kurir lokalnog čelnika "Narodne odbrane" u Šapcu, Bože

Milanovića, da bi 1910. poslan nazad u Bosnu i Hercegovinu kao

povjerenik.46

Na sudskom procesu u Sarajevu u listopadu 1914, Krstanović

je na upit sudca: "Jeli ima Narodna odbrana veze sa

generalštabom Srbije", odgovorio: "Mislim da jeste". Uz njega na

sudskom je procesu svjedočio pustolovni mladić Mihajlo

Kozomara koji je prošao četničku obuku i, po svemu sudeći,

sudjelovao u Prvom balkanskom ratu, slično kao i izvjesni

Vladimir Milić. Istu obuku prošli su i sarajevski atentatori Gavrilo

Princip i Vladimir Gaćinović, te Danilo Ilić, povjerenik "Narodne

odbrane" u Sarajevu.47

Povjesničar Milorad Belić navodi da se komitska obuka 1908. i

1909. odvijala u mjestu Ćuprija, na krajnjem jugu tadašnje Srbije,

te da je obuhvaćala rukovanjem dinamitom, bombama,

brzometnom puškom te fizičke pripreme. Prema njegovim

riječima komiti su od beogradske vlade dobivali plaću koja se 46 Prema Pfefferovim riječima u komitski logor su svakih dva tjedna dolazili su članovi vodstva "Narodne odbrane" ali i posebni činovnik Ministartsva financija Kraljevine Srbije koji je podmirivao troškove četničke obuke. L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 118 - 120. Ovi podaci bili su poznati i vrhovima vlasti u Beču koje su ih jer su ih, nakon uručenja ultimatuma Srbiji, proslijedile u London, Berlin, St. Petersburg, Rim. Pariz i Carigrad. "Austro-Hungarian Red Book", u Collected Diplomatic Documents Relating to the the Outbreak of the European War, London 1915.,461, 462, 480- 487.47 V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 258 - 265, 285, 310.

21

kretala od 10 do 80 dinara za obične vojnike i 150 dinara za

časnike. Za razumjevanje obavještajne djelatnosti "Narodne

odbrane" i njene isprepletenosti sa djelatnošću "Crne ruke",

karakteristično je da Belić navodi da su oružje i streljivo komita

nakon obuke bili uskladišteni u spremištima "Narodne odbrane" u

gradu Vranju.48

Prema objavljenim austrougarskim dokumentima ovu je obuku

1909. prošao i Milan Ciganović kasniji povjerenik "Crne ruke"

koji je pomogao sarajevskim atentatorima i koji je vjerojatno bio

agent predsjednika srbijanske vlade Nikole Pašića.49

Konspirativni karakter beogradske obavještajne mreže u svom

je svjedočenju na sarajevskom procesu ukratko opisao i atentator

Trifko Grabež. Suočen sa dokumentiranim dokazima da "Narodna

obrana" nije bila tek obično kulturno-prosvjetno društvo nego da

je i programski bila usmjerena na rušenju Austro-Ugarske Grabež

je rekao:

"Po ovom štatutu izgleda da je uperena protiv Monarhije, ali

drugi program koji su sastavili, izgleda da je čisto kulturan."50

Na ovo se nadovezuju svjedočenje suoptuženika na

sarajevskom procesu Veljka Čubrilović koji je riječima "da sam

znao za revolucionarni rad Narodne odbrane i da sam vršio

špijunsku ulogu za Narodnu odbranu, ja ne bih bio toliko naivan

48 M. BELIĆ, Komitski vojvoda Vojislav Tankosić, 29.49 "Austro-Hungarian Red Book", u Collected Diplomatoc Documents Relating to the the Outbreak of the European War, London 1915., 470 50 V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 311.

22

da priznam tu vezu", na vrlo uvijen način priznao da su

mladobosanci imali jake obavještajne veze sa Srbijom.51

O tim vezama piše i Vladimir Dedijer koji smatra da je od svog

osnutka 1908. "Narodna odbrana" bila kanal za prebacivanje onih

koji su iz Bosne i Hercegovine htjeli doći u Srbiju na četničku

obuku, te navodi primjer mladobosanca i nesuđenog sarajevskog

atentatora Vladimira Gaćinovića koji je tijekom 1911. boravio u

Beogradu gdje je pristupio i "Narodnoj odbrani" i "Crnoj ruci", i

nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu postao agitator.52

Povezanost "Narodne odbrane" sa vrhovima vlasti u Beogradu

najjasnije je izrazio i sam Nikola Pašić koji je, prema vlastitom

svjedočanstvu iz 1926., neposredno iza sarajevskog atentata,

želeći izbjeći provociranje vlade u Beču, ovoj organizaciji

"zabranio…da ma išta radi u duhu nacionalne agitacije u Austro-

Ugarskoj".53

Stoga ne čudi da je u najnovije vrijem čak i Dušan T.

Bataković konstatirao da je "Narodna odbrana", pored

propagande i obrazovne djelatnosti, od samog početka bila

organizacija čije se djelovanje "svelo na održavanje mreže

agenata koji su bili u stalnom dodiru i sa civilnom i sa vojnom

obavještajnom službom u Beogradu".54

51 Isto, 312.52 V. DEDIJER, Sarajevo 1914, 228, 229, 374, 382., V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat,35, 59. 53 Đorđe Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, Nolit, Beograd 1984., 29.54 D. T. BATAKOVIĆ, "Storm over Serbia", 324.

23

O tome svjedoči i Mile Bjelajac koji, na osnovu podataka iz

objavljene srpske arhivske građe, ističe kako je Dragutin

Dimitrijević-Apis u jednom dopisu i srpnju 1914. tražio

nemiješanje policijskih vlasti, ali i "Narodne odbrane" u njegovu

djelatnost, što će reći i djelatnost "Crne ruke".55

"Mlada Bosna" i beogradska obavještajna mreža

O povezanosti beogradske obavještajne mreže sa "Mladom

Bosnom", iz koje su potekli sarajevski atentatori, svjedoči epizoda

s početka 1914. kada je Vojislav Tankosić, da bi prikrio tragove

djelatnosti "Crne ruke" u Bosni i Hercegovini, sastanak sa

nekoliko mladobosanaca organizirao u Touloseu u Francuskoj.

Iako se planovi koji su tamo iskovani nisu ostvarili, sastanka

pokazuje da su mladobosanci bili duboko uvučeni u Apisovu

mrežu u kojoj se isprepletala djelatnost srbijanske vojno-

obavještajna služba, "Crne ruke" i "Narodne odbrane". Ovu

isprepletenost potvrđuje i epizoda iz studenog 1913. kada je

povjerenik "Narodne odbrane" u Sarajevu Danilo Ilić, koji je

nekoliko mjeseci kasnije na terenu provodio pripreme za

sarajevski atentat, doša kod srbijanskog graničnog časnika i člana

"Crne ruke" Čedomira Popovića sa riječima kako je vrijeme za

odlučnu i revolucionarnu akciju, na što ga je ovaj uputio u

Beograd da svoju ideju predoči Apisu.56

55 M. BJELAJAC, "Novi (stari) zapleti", 25. 56 J. REMAK, Sarajevo, 54, 55.

24

O utjecaju "Crne ruke" na sarajevske atentatore svjedoči i već

spomenuta konspirativnost pod prijetnjom smrti koja je bila

karakteristična za "Crnu ruku".

Primjer toga je Gavrilo Princip koji je povjereniku "Narodne

odbrane" u Tuzli, Mišku Jovanoviću, koji je u svojoj kući trebao

čuvati bombe za atentat, rekao: "Nemojte se, gospodine, šaliti da

to odate jer ću inače Vas i cijelu porodicu uništiti".57

Ponešto poetsku ali i vrlo brutalnu sliku ozračja unutar mreže

komita i povjerenika koja se prostirala od Beograda do Drine i

kroz Bosnu i Hercegovinu, a u kojoj su se krajem svibnja i

početkom lipnja 1914. našli sarajevski atentatori, opisao je

Borivoje Jeftić, jedan od optuženika na sarajevskom procesu u

listopadu 1914. U svojim sjećanjima Jeftić je zapisao i sljedeće:

"Uz komitske brade i kame, golobrada đačka lica; oštri i teški

tipovi, svikli na zlo i krv, s mladim sanjarskim fizionomijama."58

Ovdije je svakako važno istaknuti ulogu Vojislava Tankosića

koji bio odlučan "da se uradi nešto konkretno za srpsku stvar",

što ga je u očima sarajevskih atentatora činilo pravom osobom od

koje se može dobiti ohrabrenje, ali konkretan pomoć za

ostvarenju njihove zamisli. Ovo tim više što se i sam Tankosić,

vjerojatno još od 1911., bavio mišlju o organiziranju atentata na

Franju Fedinanda.59

57 V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 165, 267.58 Borivoje JEFTIĆ, Sarajevski atentat, Sarajevo 1924., 24.59 M. BELIĆ, Komitski vojvoda Vojislav Tankosić, 31, 32, 50, 51.; D. MacKENZIE, Apis: Congenial Conspirator, 74, 75.; V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio I., 87.

25

Nastojeći precizirati situaciju oko sarajevskog atentata Dušan

T. Bataković je ponovo aktualizirao neodrživu tezu kako je

zamisao o atentatu potekla isključivo iz redova "Mlade Bosne", te

da su Apis i Tankosić mladim atentatorima dali ohrabrenje i

organizirali logističku potporu, bez znanja vlade u Beogradu ali i

uprave "Crne ruke".60

Ipak, prema podacima Vladimira Dedijera, sarajevski atentatori

su od "Crne ruke" dobili i znatan novčani iznos koji se kretao od

130 do 1000 srpskih dinara iza čega, kao u slučaju prethodno

spomenutog financiranja komitske obuke, možda stajale državne

financije Kraljevine Srbije, a možda i financijska potpora iz

Rusije.61

Stoga, nasuprot Batakoviću, Samuel R. Williamson smatra da

je Apis, isplanirao ubojstvo Franje Ferdinanda te da je "iskoristio

nacionalizam mladih učenika i nemogućnost Pašićeve vlade da

nadzire Crnu ruku".62 U prilog tome ide i stajalište Roberta

Okeya, koji smatra da su Princip i mladobosanci, bili socijalno

marginalizirani pojedinci, zaneseni vidovdanskim mitom,

odnosno tradicionalnom srpskom nacionalnom predajom, koji su, 60 Neodrživost ove teze potvrđuje i sam Bataković navodeći da ona počiva na Apisovom pismenom priznanju na solunskom procesu, koje je dao u nadi da će tako spasiti vlastiti život, ali i na političkim kaukulacijama tadašnje srbijanske vlade u izbjeglištvu koja je time zapravo pripremala teren za separatni mir sa Austro-Ugarskom, ali se također htjela riješiti opasnog protivnika. Dušan T. BATAKOVIĆ, "The Salonica trial 1917. Black Hand vs. Democrary, u The Salonica Theatre of operation and the outcome of the Great War, Salonica 2005., 281, 282, 288. 61 V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio I., 382. Ruski vojni ataše u Beogradu pukovnik Artomanov je poslije Prvog svjetskog rata priznao da je "Crnu ruku" snabdijevao novcem za njenu obavještajnu djelatnost, ali je, nasuprot Apisovim tvrdnjama, negirao bilo kakvu povezanost sa sarajevskim atentatom. David Fromkin navodi oko 4 milijna franaka kojim je ruska vlada još 1910. sponzorirala srpski časnički kor. C. CLARK, Sleepwalkers…412.; J. REMAK, Sarajevo…, 57. D. FROMKIN, Europe's Last Summer, 130.62 S. R. WILLIAMSON, "The Origins of Workd War I", 804, 805.

26

usprkos kulturloškoj, anarhističkoj i modernističkoj pobuni protiv

starijih naraštaja, u izvjesnoj mjeri ipak bili oruđe srpske vojno-

obavještajne, odnosno "Crne ruke". Iz ovakvog mentalnog sklopa

vjerojatno je proisteklo i njihovo odbijanje da odustanu od

atentata, kako je to vodstvo "Crne ruke" odlučilo sredinom lipnja

1914. Ovakav razvoj događaja stoga je imao obilježje

nepredviđenosti i iracionalnosti jer, kao što vlada u Beogradu nije

mogla nadzirati Apisa i njegovu djelatnost, tako on nije moga

nadzirati mlade atentatore.63

Stoga je u nastavku važno ispitati motive koji su pokretali

sarajevske atentatore i "Crnu ruku" ali i vladajuću elitu u

Beogradu.

Motivi za atentat

Karakteristično svjedočanstvo u tom smislu donosi poznati

srbijanski povjesničar, novinar i pravnik, Slobodan Jovanović koji

je Apisa i članove "Crne ruke" smatrao nesebičnim patriotima ali

i opasnim fanaticima.

"Patriotsko oduševljenje ugušilo svaku kritičnost", pa su "kao

mesečari postali neosetljivi za teškoće i opasnosti. Tražili su

akciju što pre i po svaku cenu".64

63 Robin OKEY, Taming Balkan nationalism, New York 2007, 211 - 216. Naime, nakon sastanka Vrhovne centralne uprave "Crne ruke" na kojem je odlučeno da se atentatore zaustavi, poslane instrukcije sarajevskom agentu Danilu Iliću, prema čijim riječima Princip i Grabež "nisu htjeli ni čuti o tome" da se atentat obustavi. D. MACKINLEY, Api. Congenial Conspirator, 136, 137. R. F. HAMILTON, H. H. HERWIG, Decision for war, 4364 Dušan T. BATAKOVIĆ, "Slobodan Jovanović i Crna ruka", u Slobodan Jovanović. Ličnost i delo., Naučni skupovi SANU knj. XC., Odeljenje društvenih nauka knj. 21, SANU, Beograd, 229, 230.

27

Ovaj odlomak na vrlo slikovit način prikazuje iracionalno i

ratoborno ozračje unutar "Crne ruke" i srpske obavještajno-

terorističke mreže u Bosni i Hecegovini, ali i unutar beogradske

političke elite na čije su držanje posebno utjecali nedorečeni

reformski planovi austrougarskog prijestolonasljednika Franje

Ferdinada.

Vladimir Dedijer smatra da su zamisli Franje Ferdinanda o

uspostavi trijalizma, odnosno stvaranja posebne južnoslavenske

jedinice unutar Austro-Ugarske, sa središtem u Zagrebu, bile

politička smicalica kojom je trebalo pridobiti Hrvate i tako slomiti

Mađare i zaobići dualistički okvir, te obnoviti neku vrstu bečkog

centralizma. Ipak, Dedijer, isto kao i Seaton Watson prije njega,

uočava da su ove zamisli u Beogradu izgledale opasno jer se

vjerovalo da će stvaranje trijalizma onemogućiti da Srbija

preuzme ulogu Pijemonta južnih Slavena.65

U tom je smislu karakteristično zapažanje Geoffreya Wawaroa

prema kojemu je Franjo Ferdinand iz srpske prepsektive izgledao

kao "zagovornik Velike Hrvatske, rimokatoličke super-države

koja je trebala obuhvaćati Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i

Hercegovinu, Sloveniju …čime je zagazio u pokrajine koje su Srbi

smatrali svojima".66

Robin Okey smatra da je "autoritarni nadvojvoda Franjo

Ferdinad … gajio dalekosežne zamisli da dvojbenim ustavnim

65 V. DEDIJER, Sarajevo 1914., knj. I., 160-172, 196.; R. W. SEATON-WATSON, Sarajevo, 53 -57.66 G. WAWARO, A Mad Catastrphe, 115.

28

manevrima presječe gordijevski čvor mađarskog…

nacionalizma". Čitavu je stvar dodatno usložnjavalo njegovo

izraženo nepovjerenje prema Srbima, čiju je zamisao da budu

Pijemont južnih Slavena smatrao opasnom za Habsburšku

Monarhiju.67

Ipak, smatra Margaret MacMillan, valja imati na umu da je,

usprkos svojoj odbojnosti prema Srbiji kao "balkanskom

prokletstvu" Austro-Ugarske, Franjo Ferdinand djelovao kao

kočničar ratobornosti šefa austrougarskog glavnog stožera

Conrada von Hötzendorfa jer je smatrao da eventualni rat sa

Srbijom donosi rizik rata sa Rusijom.68

Uz strah i odbojnost koje su pobuđivali planovi Franje

Ferdinanda, za razumijevanje motiva atentatora i organizatora

atentata, na umu treba imati mogućnost da su i jedni i drugi

atentat vidjeli kao način da se opreznog Nikolu Pašića gurne u rat

s Austro-Ugarskom da bi se ostvarilo okupljanja svih Srba, ali i

južnih Slavena, oko Srbije.

Na Apisovo ramišljanje i djelovanje vjerojatno je utjecala

činjenica da je "Crna ruka" 1914., prema riječima Dušana T.

Batakovića, bila "kolateralna žrtva Balkanskih ratova" i da je

"prestala djelovati kao jedinstvena i djelatna organizacija". To je

Apisu, koji je uživao zaštitu šefa glavnog stožera srpske vojske

feldmaršala Radomira Putnika, omogućilo da sa malom

67 R. OKEY, Taming Balkan nationalism, 248.68 M. MACMILAN, The War that ended Peace, 402, 403.

29

skupinom, od nekih 20 do 25 časnika, provodi vlastitu nacionalnu

politiku, neovisnu od službene politike vlade u Beogradu.69 U

ovakvom kontekstu Apis je vjerojatno, doznavši za dolazak

prestolonasljednika Franje Ferdinanda i za vojne manevre u

okolici Srajeva, zaključio kako čitava stvar završna priprema za

austrougarsku invaziju Srbije, odnosno da je rat neizbježan.70

Prema podacima koje donosi Mile Bjelajac ovaj Apisov strah je

imao realno pokriće jer su austrougarski ratni planovi napad na

Srbiju predviđali u trenutku kad ona bude najslabija, a to je bilo

iza Balkanskih ratova, 1914., zbog čega je Apis vjerovao da su

manevri austrougarske vojske održani neposredno prije

sarajevskog atentata "pretekst za upad Austrije u Srbiju, na čelu

sa glavnokomadujućim Francom Ferdinandom".71

O tadašnjem napetom ozračju u vrhovima vlasti Kraljevine

Srbije, prema mišljenju Joachima Remaka, svjedoči i podatak da

je tijekom Prvog svjetskog rata Pašić "u trenutku iskrenosti…

jednom talijanskom prijatelju priznao da je samo jednom strepio

za budućnost svoje zemlje, kad je saznao za plan Franje

Ferdinanda za preuređenje Austro-Ugarske monarhije".72 69 Tezu o nefunkcionalnosti "Crne ruke" nakon Balkanskih ratova na zanimljiv način je obrazložio Čedomir A. Popović, član te organizacije i srbijanski pogranični časnik u Šapcu. Prema njegovu mišljenju "Crna ruka", osnovana 1911., se nije do izbijanja Balkanskih ratova slijedeće godine, uspjela u cijelosti organizirati. Tijekom Balkanskih ratova, 1912. i 1913., zbog velikih žrtava su popucale organizacijske veze vodstva sa članstvom što znači da je u stvarnosti funkcioniralo samo vodstvo organizacije, tj. gore spomenuta šačica oficira okupljenih oko Apisa. Čedomir A. POPOVIĆ, "Sarajevski atentati organizacija Ujedinjenje ili smrt", Nova Evropa, knj. XXV., sv. 7, 1932., 399, 400.70 D. T. BATAKOVIĆ, "Storm over Serbia", 332, 347.; D. MACKENZIE, Apis. Congenial Conspirator, 102, 124-128. 71 M. BJELAJAC, "Novi (stari) zapleti", 24, 26.; Č. A. POPOVIĆ, "Sarajevski atentati organizacija Ujedinjenje ili smrt", Nova Evropa, knj. XXV., sv. 7, 1932., 406 - 408.72 J. REMAK, Sarajevo, 56, 57.

30

Sve u svemu u ozračju koje je pred Prvi svjetski rat vladalo u

Beogradu čak je i krajnje pragmatični Nikola Pašić imao motiv

prešutno odobravati planove Apisa i njegovih suradnika.

Kraljevina Srbija i sarajevski atentat

O tome ali i o vezi beogradskog središta sa sarajevskim

atentatom svjedoči izjava Gavrila Principa na suđenju u listopadu

1914.

"Čabrinović je rekao, da je njemu Tankosić kazao da taj kanal

vodi direktno od Beograda do Sarajeva. Znamo mi što se pod tim

razumje: da su imali povjerenike."73

Ovime je Princip slikovito ilustrirao dvoznačnu i nikad do kraja

jasno određenu ulogu službenih vlasti Kraljevine Srbije u

Sarajevskom atentatu. Naime, toliko puta spominjana činjenica da

su trojica mladih atentatora u Beogradu od povjerenika "Crne

ruke" Milana Ciganovića, dobili oružje, bombe i nešto novca,

samo je vrh ledenog brijega ovog problema, jer je od Ciganovića

linija zapovjedanja i odgovornosti vodila u dva smjera, prema

vođi "Crne ruke" Dragutinu Dimitrijeviću-Apisu ali i prema

Nikoli Pašiću.

Naime Milan Ciganović je bio posrednik između mladih

bosanskih atentatora i Vojina Tankosića, koji je za mlade

bosanske zavjerenike bio gotovo mitska figura koja je oličavala

73 V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 75.

31

srbijanski vojno-zavjerenički milje povezan sa komitima, među

kojima je bilo dosta dragovoljaca iz Bosne i Hercegovine. Jedan

od takvih bio je i Milan Ciganović koji je nakon komitske karijere

dobio namještenje na srbijanskim državnim željeznicama, ali je

nastavio i zavjereničku djelatnost u "Crnoj ruci". Jednom kad je

Ciganović Principa i njegove prijatelje uključio u dobro uhodanu

zavjereničku mrežu oni su počeli tražiti oružje za ostvarenje

nauma o atentatu. S tom namjerom jedan od budućih atentatora,

Nedjeljko Čabrinović, je došao pred Tankosića.74

Prema riječima Gavrila Principa na sarajevskom procesu u

listopadu 1914.,

"Tankosić je pozvao jednog od nas k sebi, a mi smo odlučili

da podje Grabež. Grabež mi je kazao da je Tankosić načinio na

njega dobar utisak…"

"U koju je svrhu pozvao Tankosić jednog od vas", upitao je

Principa sudac.

"Da vidi da li smo sposobni da izvedemo atentat", odgovorio

je Pricip.75

Ozračje unutar "Crne ruke" i njen odnos prema sarajevskom

atentatu ilustriraju riječi koje je Vojin Tankosić uputio Đuri

Šarcu, drugom posredniku sa bosanskim atentatorima, predajući

mu oružje za Principa, Čabrinovića i Grabeža.

74 L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 29.; V. DEDIJER, Sarajevo, I dio…376, 377, 385.; David FROMKIN, Europe's last summer, 122, 123. 75 V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat,5 8.

32

"Za slične svrhe ja sam dao do danas mnogo oružja, pa ne

samo da nije ništa učinjeno, nego se nije ni pucanj čuo. Kad ti

tvrdiš da je stvar na sigurnom putu, tada ne samo da ću ti dati

oružje, već i samoga sebe."76

S druge strane Milan Ciganović je vrlo vjerojatno bio i agent

Nikole Pašića, slično kao i mnogi viši državni službenici koji su

bili članovi "Crne ruke", što znači da je Pašić vjerojatno imao više

povjerljivih izvora informacija. Stoga je Ciganović koji se, uz

Tankosića, izričito spominje sarajevskoj policijskoj istrazi u ljeto

1914. i u austrougarskom ultimatumu Srbiji od 23. srpnja 1914.,

bio izuzet iz ograničenog broja uhićenja koja su, po Pašićevom

nalog bila izvedena nakon sarajevskog atentata. Čak što više, tri

dana nakon sarajevskog atentata tiho je nestao iz Beograda, za

razliku od Tankosića koji je bio uhićen i izložen policijskoj

torturi. Razlog za Ciganovićevo sklanjanje vjerojatno je činjenica

da je on bio rodom iz Bosne i Hercegovine, te da je Austro-

Ugarska mogla tražiti njegovo izručenje i tako doznati da su Pašić

i njegovi ministri bili upućeni u pozadinu sarajevskog atentata, ali

i dobiti uvid u beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i

Hercegovini.77

Uz sve ovo sumnje da je Ciganović zaista bio Pašićev agent

potkrijepljivali njegovim držanjem na Solunskom procesu 1917.

76M. BELIĆ, Komitski vojvoda Tankosić, 4877 S. B. FAY, The Origins of the World War vol II., 90, 146, 147, 150 - 152, 156, 550; B. E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I., 196, 218, 220, 235, 463.; C. CLARK, The Sleepwalkers, 56, 385, 390, 455, 465, 467.

33

kada je svjedočio protiv Apisa i "Crne ruke". O tome, posredno

svjedoče i sjećanja tadašnjeg srbijanskog ministra odbrane

Dušana Stefanovića prema kojemu je Pašić o pripremama za

sarajevski atentat doznao po "izvjesnim privatnim dostavama",

vjerojatni upravo od Ciganovića.78

U prilog tome David MacKenzie donosi podatak da je Nikola

Pašić još početkom 1914. u povjerljivom pismu upozorio

zapovjednika glavnog stožera srpske vojske, i Apisovog

zaštitnika, feldmaršala Radomira Putnika kako "veze pukovnika

Apisa sa revolucionarnim đacima iz Bosne mogu ugroziti Srbiju".

Sudeći po ovome Pašić je bio dobro upućen u Apisovu djelatnost

i u njegove planove, što znači da je barem nekoliko mjeseci prije

sarajevskog atentata znao što se sprema.79

Stoga je još Bernadotte E. Smith smatrao da je "Pašić… bio

stalno informiran o aktivnostima" Apisa i njegove organizacije.

Isto, u najnovije vrijeme, tvrdi i David Fromkin koji smatra da je

moguće da je Pašić pratio svaki korak mladih atentatora. Sve to bi

značilo da je Pašić, ako ništa onda barem prešutno, odobravao

zavjereničke planove zanesenih bosanskih mladića i "Crne

ruke".80

78 ***, Tajna prevrtana organizacija. Izveštaj sa pretresa vojnog suda za oficire u Solunu, Solun, 1918., 370.- 373.; R. M. DRAŠKOVIĆ, Pretorijanske težnje u Srbiji, 185, 186.; Đ. Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, 29. 79 Ovaj je podatak ponešto kontroverzan jer McKenzie navodi da spomenuto pismo nije našao u ostavštini Apisovog nećaka Milana Ž. Živanovića pa nije sasvim jasno na osnovu čega navodi Pašićeve riječi. D. MACKENZIE, Api. Congenial Conspirator, 124, 339. 80 B. E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I, 218.; D. FROMKON, Europe's Last summmer, 125.

34

O tome svjedoči i Vladimir Dedijer koji bilježi da je Pašićev

najbliži suradnik Stojan Protić obavijest o prelasku sarajevskih

atenatora preko Drine vjerojatno dobili preko mreže "Narodne

odbrane" čiji je povjerenik Jakov Miović, srpski seljak koji je

živio sa bosanske strane Drine i koji je radio za srbijansku vojno-

obavještajnu službu, dakle za Apisa, odmah nakon prelaska

sarajevskih atentatora o svemu izvijestio povjerenika "Narodne

odbrane" u Šapcu Božu Milanovića, koji je obavijest proslijedio

šefu "Narodne odbrane" Božidaru Jankoviću u Beogradu, koji je o

svemu izvjestio Protića.81

Stoga ne čudi što je Protić, u dopisu nastalom uoči sarajevskog

atentata, izrazio bojazan da će austrugarske vlasti razotkriti

djelatnost beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini

jer se prebacivanje atentatora preko Drine obavlja "nesmotreno,

sa više lice, javno usred dana, bez ranijeg sporazuma i znanja

policijskih vlasti". S tim u vezi Andrej Mitrović, koji inače u

potpunosti odbacuje bilo ikakvu odgovornost Kraljevine Srbije za

sarajevski atentat, na osnovu uvida u objavljenu beogradsku

arhivsku građu ističe kako se u vladinim krugovima znalo kada su

u "Bosnu stigla dva gimnazijalca…sa šest bombi i četiri

revolvera".82

Iako su ove Protićeve riječi često tumačene kao dokaz da su

beogradske vlasti bile neugodno iznenađene razvojem događaja,

81 V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio II., 103, 106.82 Isto, 118.; A. MITROVIĆ, Srbija u Prvom svetskom ratu, 37.

35

odnosno da nisu bile upoznate sa čitavim pothvatom, u njima je

moguće isčitati i postojanje prešutnog, iako možda nevoljkog,

sporazuma između civilnih vlasti u Beogradu s Apisom. U tom

smislu Protićevo nezadovoljstvo što se čitava stvar odvijala "bez

ranijeg sporazuma i znanja policijskih vlasti" valja vidjeti kao

odjek raspoloženja vodstva Pašićeve Radikalne stranke, koje se

nadalo da će se Apis i "Crna ruka" zadovoljiti utjecajem u vojsci i

da se neće miješati u vanjsku politiku.83

Ipak, ako su, usprkos svemu navedenom, Pašić i njegovi

suradnici za pripreme za sarajevski atentat zaista doznali tek

krajem svibnja ili početkom lipnja 1914., onda je pogled na ulogu

službenih vlasti Kraljevine Srbije donekle složeniji. Naime ova

saznanja su Pašića stavila u težak položaj u kojem je svaki potez

koji bi povukao sa sobom nosio veliki politički rizik. Da je zaista

pokuša zaustaviti zavjerenike, mogao je , u trenutku kada je jedva

sačuvao premijersku stolicu, a možda i živu glavu, i kada se

pripremao za nove izbore, očekivati novi udar "Crne ruke" što mu

svakako nije bilo u interesu. Pokušaj da se o čitavoj stvari izvjeste

austrougarske vlasti za sobom je vukao mogućnost mogućnost da

bude razotkrivena beogradska obavještajna mreža u Bosni i

Hercegovini u koji su usporedo djelovali "Crna ruka" i "Narodna

obrana" i kojom je od 1913., kao šef obavještajne službe srpskog

glavnog stožera, upravljao Apis. Da stvar bude gora uspjeh

83 V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio II., 92.

36

atentata je otvario mogućnost ratnog sukoba iscrpljene Srbije s

Austro-Ugarskom, što je Pašić htio spriječiti, ili barem odgoditi.84

U tom kontekstu valja promatrati i vrlo neizravno upozorenje

koje je srbijanski veleposlanik u Beču Jovan M. Jovanović 21.

lipnja 1914. prenio austrougarskom ministru financija i

upravitelju Bosne i Hercegovine Leonu Bilińskom u kojem je

sugerirao da postoji opasnost da bi austrougarski vojnim srpskog

podrijetla tijekom manevara mogao umjesto vježbovnim, zapucati

bojevim metkom i ubiti prestolonaslijednika Franju Ferdinanda.

Dakle ni riječi o atentatorima koji su krenuli iz Beograda za koje

su Pašić i njegova vlada saznali barem od početka lipnja niti o

beogradskoj obavještajnoj mreži koja je atentat omogućila i koja

je u Bosni i Hercegovini djelovala od 1909.85

Kraljevina Srbija u istrazi austrougarskih vlasti o sarajevskom

atentatu

O ulozi Kraljevine Srbije u sarajevskom atentatu svjedoči

ključni dokument austrougarske istrage, izvješće koje je sredinom

srpnja 1914. sačinio iz Beča posebno poslani činovnik

ministratstva vanjskih poslova Friedrich von Wiesner. U izvješću,

među ostalim, piše:

84 R. C. HALL, "Serbia", 107.; M. BJELAJAC, "Novi (stari) zapleti", 22.; O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Paliamentary system in Serbia, 463.; D. T. BATAKOVIĆ, "Storm over Serbia", 338, 339, 345.85 V. DEDIJER, Sarajevo 1914, II., 123-130. Dušan T. Bataković ipak smatra da su Jovanoviću nedostajale pouzdane informacije o tome da su atentatori prešli Drinu pa je stoga Bilińskom upozorenje prenio "na taktičan diplomatski način" ali da ovaj "izgleda nije razumio važnost prijateljskog upozorenja i nije ga proslijedio caru i vladi u Beču". D. T. BATAKOVIĆ, "Storm over Serbia", 348.

37

"Elementi iz vremena prije atentata ne daju nikakve dokaze

kojima bi se utvrdila propaganda vodjena od strane srpske vlade.

Ali sam fakt da je ovaj pokret podržavan sa srpsk strane, preko

raznih udruženja, sačinjava, iako slab, ipak dovoljna osnov…86

Zaključke iz Wiesnerova izvješća, koje se može smatrati

početkom razvoja događaja koji su vodili do austrougarskog

ultimatuma Srbiji 23. srpnja 1914., sarajevski sudac istražitelj Leo

Pfeffer je odbacio jer je smatrao "da se iz istražnog spisa o

atentatu ne može ustanoviti veza sa zvaničnom Srbijom". Ovaj

zaključak, među ostalim, prihvatili su R. W. Seaton- Watson,

Vladimir Dedijer i Joachim Remak.87

No, u najnovije vrijeme austrijski povjesničar Mannfried

Rauchensteiner je ustvrdio da su iz Wiesnerova izvješća

jugoslavenske vlasti iza 1918. izrezale početni dio u kojem je

pisalo:

"Na osnovu izjava koje su dali optuženi teško je dovesti u

pitanje zaključak da je atentat pripremljen u Beogradu…i da su

umiješani srbijanski državni službenici…"88

Ipak, problem umješanosti visoko rangiranih dužnosnika

Kraljevine Srbije, posebno članova vlade, te pitanje o tome jesu li

zavjerenici oružje dobili izravno iz srbijanskog državnog arsenala

86 L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.87 L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.; V. DEDIJER, Sarajevo 1914., tom II., 164.; R. W. SEATON-WATSON, Sarajevo, 178.; J. REMAK, Sarajevo…201.88 M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 103.

38

u Kragujevcu, ili na neki drugi način, Wiesner je, usljed

nedostatka nepobitnih dokaza, ostavio otvorenim.89

O tome svjedoče i odlomici izvješća koje donosi Leo Pffefer:

"Nema apsolutno nikakovih dokaza da bi srpska vlada znala za

atentat, ili za njegovu pripremu, kao ni zato da je ona pripremala

oružje u tu svrhu. Naprotiv, ima mnogo elemenata kojima bise

moglo utvrditi nemogućnost toga…Bombe su porijeklom iz

srpskih vojnih magazina,- to je izvan svake sumnje; ali se ničim

ne dokazuje, da su one sada izdate iz tih magazina ad hoc, jer

mogu poticati i od naoružanih komita. Izvjesne manifestacije

poslije atentata upućuju na propagandu Narodne odbrane; tu ima

dosta interesantnih elementa za traganje…"90

U tom je smislu karakteristično što Wiesner u svom izvješću

predlaže da se od Kraljevine Srbije zatraži "zabranu svih

srbijanskih državnih agencija koje su se bavile krijumčarenjem

ljudi i robe preko granice", "otpuštanje graničnih časnika

osumnjičenih za sudjelovanje u zavjeri" i "sudbeni progon

Ciganovića i Tankosića".91

Ipak, u najnovije vrijeme je Andrej Mitrović, na osnovu

istraživanja u bečkim arhivima, ustvrdi kako je Wiesnerovom

izvješću pisalo kako "nema mesta čak ni za sumnju", da su

89 Isto,103.90 L. PFFEFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 99.91 B. E. SCHMITT, The Coming of The War of 1914., volume I, 362, 363.

39

službene vlasti Kraljevine Srbije bile umješane u atentat, odnosno

"postoji mnogo više razloga za tvrdnju da je to isključeno".92

S tim u vezi važno je i pitanje što i koliko su vlasti u Beču

znale o djelatnosti "Crne ruke".

Sarajevski istražitelj Leo Pfeffer smatra da su austrougarske

vlasti bile dobro upućene u djelatnost ove organizacije ali su je

ignorirale iz političko-diplomatskih razloga, jer su htjele da

službena istraga kompromitira "Narodnu odbranu", "koja je bila u

dobrim odnosima sa srpskim vlastima, a kad bi se ustanivilo da su

tu upleteni crnorukci bilo bi teže okriviti službenu Srbiju".93

Isto tako i Joachim Remak smatra da su vlasti u Beču znale za

"Crnu ruku" i da su o njoj imali "iznenađujuće točne" podatke

koji, međutim, nisu uporijebljeni u službenoj istrazi, što on

pripisuje njihovoj poslovičnoj "trapavosti". Prema Remaku, da je

ova istraga proveden detaljnije i da je ultimatum upućen Srbiji 23.

srpnja 1914. započimao riječim "za smrt nadvojvode Franje

Ferdinanda utvrđena je odgovornost tajnog srpskog udruženja

zvanog Crna ruka i njenog vodećeg člana pukovnika

Dimitrijevića, čije uhićenje zahtijevamo smjesta" Srbija bi bila u

puno gorem međunarodnom položaju, a Pašić bi bio prislje

razotkriti srpsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini.94

Ovaj problem podrobnije je istražila Barbara Jelavich koja je,

pregledavši odnosnu arhivsku građu u Beču, došla do zaključka 92 A. MITROVIĆ, Srbija u prvom svetskom ratu, 17.93 L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 120 94 J. REMAK, Sarajevo, 204-206.

40

da su austrougarske vlasti "Crnu ruku", čak i nako sarajevskog

atentata, shvaćale isključivo kao "pretorijansku" organizaciju

kojoj je velikosrpska ideologija bila pokriće za njene prevratničke

ciljeve. Jelavich smatra da je, "iako su mnoge habsburške pritužbe

bile opravdane", neuspješan bio pokušaj austrougarskih vlasti da

Srbiju u Europi prikažu kao opasnog i agresivnog susjeda.95

Christopher Clark smatra da je na sve agresivnije držanje

bečkog središta nakon smrti Franje Ferdinanda, osim otvorene

potpore Njemačke, utjecalo i držanje službenih organa Kraljevine

Srbije koje su, nakon sarajevskog atentata u najboljem slučaju

odugovlačili istragu. Otud, smatra Clark, i inzistriranje

austrougarskih vlasti da njeni časnici sudjeluju u službenoj istrazi

unutar Srbije.96

Ovo mišljenje dijeli i Margaret MacMillan koja smatra da se

Pašić odlučio za taktiku sustavnog negiranja umješanosti Srbije u

sarajevski atentat što je dodatno potaklo ratobornost političke elite

u Beču koja je na tajnom sastanku održanom 19. srpnja stvorila

ultimatum koji je četiri dana kasnije uručen Srbiji.97

Mannfried Raucensteiner ističe kako su politička elite u Beču

bile motivirane ne samo osvetom za ubojstvo Franje Ferdinanda

nego na spoznajama sabranim u spisu "Povijest Srbije" koji je

nastao u razdoblju od 1908. do 1913. i koji ih je učvrstio u

95 Barbara JELAVICH, "What the Habsburg Goverment Knew about Black Hand", Austrian History Yearbook, (22) 10, 1991., 131-141. 96 C. CLARK, Sleepwalkes, 392 - 403, 412 -455. 97 M. MACMILLAN, War that Ended Peace, 533, 534.

41

uvjerenju da se Srbiji može vjerovati nego da treba pribjeći

prijetnji ratom.98

Srbija i austrougarski ultimatum

Barbara Jelavich zato smatra da Pašićeva vlada nije mogao

"dopustiti vanjsku istragu koja može razotkriti sve korake koji su

doveli do atentata i mnoge druge optužbe",99 vezane uz

obavještajnu i revolucionarno-terorističku aktivnost koja se od

osnutka "Narodne odbrane" i "Crne ruke" odvijala u Bosni i

Hercegovini. U tom smislu je znakovito da je u svom odgovoru

na austrougarski ultimatum beogradska vlada 25. srpnja 1914.

odgovorila kako nema dokaza kako je "Narodna odbrana" ili bilo

koja druga organizacija počinila kriminalni akt, te da će uvažiti

austrougarske zahtijeve i raspustiti svako društvo za koje se nešto

takvo dokaže.100

Komentirajući ovakavo držanje Pašićeve vlade Joachim Remak

je naglasio da je iz beogradske perspektive težnja za stvaranjem

Velike Srbije "bila vrijedna rata s Austrijom" i da su Srbi bili

spremni bili riskirati rat jer su se nadali pomoći Rusije.101

98 Mannfried RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 90 - 92. Ovakvom agresivnom držanju, prema riječima Davida Stevensona, pridonijela je činjenica da se prijeteća mobilizacija kojom u listopadu 1913. poduprt ultimatum Srbiji da napusti Albaniju, pokazala preskupom pa je šef glavnog stožera Conrada smatrao da je kratki rat sa Srbijom bolje rješenje od ponovnih prijetećih mobilizacija. D. STEVENSON, The Outbreak of the First World War, 6. 99 B. JELAVICH, Russia's Balkan Entanglements, 257.100 C. CLARK, Sleepwalkers, 464.101 Joachim REMAK, "The Third Balkan War", 365.

42

Donekle slično stajalište donose Hew Strachan i Christopher

Clark koji smatraju da tijekom desetljeća koje je prethodilo

sarajevskom atentatu Francuska i, u manjih mjeri Velika

Britanija, zbog rastuće savezničke povezanosti s Rusijom nisu

bile voljne pozornije slušati argumente iz Beča, što je svakako

pridonijelo odlučnosti vlade u Beogradu.102 Stoga je, prema

riječima Samuel R. Williamsa, beogradski odgovor, iako zbog

osvajanja simpatija Europe formiliran do krajnosti poustljivo,

pažljivo zaobiša bit austrougarskih zahtijeva izraženih u

ultimatumu.103

Ovakav držanje ukazuje da su Pašić i njegovi suradnici računali

da vlada u Beču ništa pouzdano ne zna o organizaciji atentata.

Stoga, kad je u pitanju odgovornost Kraljevine Srbije Vladimir

Dedijer smatra da je isticanje sarajevskog atentata kao osnovnog

ili neposrednog uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata

pretjerivanje, jer su mu važnost dale nerazriješene napetosti u

Europi.104 U tom smislu i Richard C. Hall ističe da sarajevska

"ubojstva sama za sebe nisu prouzročila ništa" te ključnim smatra

"način na koji je Austro-ugarska upotrijebila ova ubojstva",

102 Christopher Clark, nakon uvida u službene dokumente britanske vlade, ističe kako je u doba Balkanskih ratova Velika Britanija događaje na Balkanu gledala "kroz geopolitičke leće sistema saveza" u Europi, pri čemu je Srbija izgledala "kao prijateljska država angažirana u viteškoj borbi sa zastrašujućom Austro-Ugarskom". Zbog toga su, smatra Clark, sustavno zataškavana izvješća britanskih konzula o zločinima koje je srpska vojska počinila na Kosovu i u Makedoniji. C. CLARK, The Sleepwalkers…, 44, 45.103 S. R. WILLIAMSON, "The Origins of World War I", 812.104 V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio II., 238.

43

odnosno austrougarski ultimatum Srbiji 23. srpnja za koji smatra

da je potakao političku krizu koja je dovela do izbijanja rata.105

Ipak, ovakav način gledanja zanemaruje činjenicu da je vlada u

Beogradu, u donošenju političkih odluka samo do određene mjere

prihvaćala pritiske imperijalnih sila, odnosno da je odluke

donosila pod ozbiljnim unutrašnjim pritiskom i u skladu sa

strateškim gledanjima premijera Nikole Pašića. U tom smislu,

ističe Jack S. Levy, "Srbija je davala prednost kontinentalnom

ratu uz potporu Rusije, nasuprot lokalnom ratu sa Austro-

Ugarskom, ali je njena uloga u širenju rata zanemariva".106

No, kao što je prethodno pokazano, u pozadini svega su bile i

složene unutrašnje okolnosti u Kraljevini Srbiji, gdje su se

pojedini utjecaji isprepletali i gdje je teško, možda čak i

nemoguće, među njima napraviti jasnu razdjelnicu.

U tom smislu Olga Popović-Obradović ističe da je u

predvečerje Prvog svjetskog rata do vrhunca došla dugogodišnja

politika političkog pogađanja Radikalne stranke i "Crne ruke"107

zbog čega je teško vjerovati da Pašić i njegovi suradnici nisu

imali podrobnije spoznaje o obavještajno-terorističkoj djelatnosti

skupine oficira oko Apisa. Vjerojatnijim se čini zaključak da su

barem donekle bili upućeni u Apisovi obavještajno-terorističku 105 R. C. HALL, "Serbia", 110.106 J. S. LEVY, "Preferences, constraints and choices in July 1914.", 156, 157. Ovaj apokaliptično pogled na držanje Srbije u srpnju 1914. podupiru i zapažanja povjesničara Đorđa Đ. Stankovića prema kojemu su Pašić i vojni krugovi u Beogradu već 17. srpnja 1914. zaključili da se nadolazeći oružani sukob Austro-Ugarske i Srbije neće moći lokalizirati, odnosno da će čitava stvar biti rariješena ratom među velikim silama. Đorđe Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, 38.107 O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Paliamentary system in Serbia, 588.

44

djelatnost za koju su znali da je u taktičkom smislu potencijalno

opasna za Srbiju.

Iako je austrougarski ultimatum od 23. srpnja 1914. može

smatrati imperijalističkom manipulacijom s ciljem da se inscenira

lokalni rat sa Srbijom, on je, isto kao i prethodno provedena

istraga i sarajevski sudski proces, pokazao da su vlasti u Beogradu

nastojale sakriti svoju obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini

koja je omogućila sarajevski atentat 1914.

Stoga se, na kraju, treba složiti sa riječima Jacka S. Levyja da

je uloga Kraljevine Srbije u izbijanju Prvog svjetskog rata, iako

nije odlučujuća, ali nije ni zanemariva.108 Posebno zato što su

srbijanske političke vođe, slično kao i političke vođe u drugim

europskim zemljama koje su se uskoro našle u ratu, "bili svjesni

rizika, da je širi sukob vjerojatan…", ali su ipak "poduzimali

političke inicijative za koje su znali da će vjerojatno dovesti do

rata".109

Zaključak

Uloga Kraljevine Srbije u sarajevskom atentatu i izbijanju

Prvog svjetskog rata je nesustavno istražen problem koji je često

predmet žestokih polemika. No, kada se prihvati tza da je, prema

riječima povjesničara Seana McMeekina, "važno…na umu imati

108 Jack. S. LEVY, "Preferences, constraints and choices in July 1914.", 156, 157.109 R. F. HAMILTIN, H H. HERWIG, Decision for War, 232, 233.

45

razinu odgovornosti", raspoložive spoznaje o ovom problemu

moguće je sagledati puno odmjerenije.

U tom smislu najvažniji elemet odgovornosti Kraljevine Srbije

predstavlja beogradska obavještajna mrežu koja je nakon

aneksijske krize 1908. i 1909. uspostavljena u Bosni i

Hercegovini i koju su bili uključeni "Narodna odbrana",

srbijanske vojno-obavještajne službe i "Crna ruka", te pripadnici

"Mlade Bosne".

Nikola Pašić i njegovi suradnici imali su prilično dobar uvid

djelatnosti, ne samo "Narodne odbrane" koja je ionako bila pod

njihovim nadzorom, nego i u djelatnost "Crne ruke" s kojom su

dijelili privrženost velikosrpskom političkom programu

izloženom u Načertaniji Ilije Garašanina. U tom smislu je iza

sukoba Pašića i "Crne ruke", koji je kulminirao nedugo prije

sarajevskog atentata i koji je bio podjednako opasan za obje

strane, bio sukobu oko vlasti ali i oko taktičkog pitanja realizacije

zajedničkog cilja, što je uključivalo dvojbe oko potencijalno vrlo

opasnog rata sa Austro-Ugarskom.

Da je tome tako svjedoči, prethodno navedeni isječak iz

Pašićeva povjerljivog pisma zapovjedniku glavnog stožera srpske

vojske, i Apisovu zaštitniku, feldmaršalu Radomiru Putniku u

kojem se upozorava da "veze pukovnika Apisa sa revolucionarnim

đacima iz Bosne mogu ugroziti Srbiju".

46

U tom smislu je karakteristično da su se i Pašić i "Crna ruka",

ali i mladobosanci koji su atentat izveli, bojali nedorečenih

reformskih zamisli Franje Ferdinanda pri čemu je najveću

odbojnost i strah izazivao trijalizam, koji je, kako je to

karakteristično zapazi Geoffrey Wawaro, sa srpske strane

izgledala kao stvaranje "Velike Hrvatske, rimokatoličke super-

države" koja bi ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije, nego

bi, na duge staze, djelovala kao sredstvo apsorbcije Srbije u

preuređenu Habsburšku monarhiju.

U tom kontekstu, a i u kontekstu vrlo napetih odnosa

Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske, posjet Franje Ferdinada Bosni

i Hercegovini u lipnju 1914. i vojni manevri koji su tamo održani,

Apisu su izgledali kao predigra za otvorenu vojnu agresiju. Stoga

su mladi bosanski atentatori, koji su po Beogradu tražili potporu

za svoju zamisao o atentatu na austrougarskog

prijestolonasljednika, izgledali kao logičn način odbijanja

prijetnje Srbiji.

Nakon sarajevskog atentata beogradska vlada nije imala puno

izbora. S obzirom da Nikola Pašić nije mogao, a niti htio detaljnu

istragu provesti istragu koju je tražila vlada u Beču, jer bi time

bila razotkrivena beogradska obavještajna mreža u Bosni i

Hercegovini, jedino što mu je preostalo bila je strategija

zataškavanja.

47

Primjer toga svakako je skrivanje Milana Ciganovića, koji je

kao austrougarski državljanin, u slučaju izručenja, mogao

razotkriti umješanost službenih vlasti Kraljevine Srbije u

sarajevski atentat.

Ipak, zataškavanje ne bi bilo moguće da nije bilo, kako to kaže

Joachim Remak, "trapavosti" austrougarskih vlasti koje, usprkos

postajanju relevantnih podataka, nisu sačekale da se istraga o

sarajevskom atentatu provede do kraja nego su za sastavljanje

ultimatuma Srbiji odlučile inzistirati na nedovoljno istraženim

činjenicama.

Zbog tog su Pašić i njegovi suradnici mogli računali da vlada u

Beču nema ključne informacije o pozadini sarajevskog atentata, te

kaukulirati da će političkim igrama, u koje svakako valja ubrojiti

vrlo vješto sastavljeni odgovor austrougarski ultimatum, prikriti

svoju stvarnu ulogu. Time je, nesumnjivo agresivna politika

Austro-Ugarske na Balkanu, uspješno prikazana jedina

odgovornu za diplomatski i vojno-politički vrtlog koji je

rezultirao izbijanjem Prvog svjetskog rata.

Zbog svega toga na kraju treba konstatirati da se "razina

odgovornosti" Kraljevine Srbije za sarajevski atentat i izbijanje

Prvog svjetskog rata ogleda ponajprije u postajanju terorističko-

obavještajne mreže čiji su konci sezali od službenog Beograda,

preko Drine u Bosnu i Hercegovinu. Djelatnici ove mreže u

najmanju ruku su bili suorganizatori sarajevskog atentata za koji

48

su vlasti u Beogradu znale vjerojatno već početko 1914., ali nisu,

zbog političkih i ideoloških razloga, napravile ništa da ga spriječe.

Zato nakon atentata beogradskim vlastima nije preostalo ništa

drugo nego provoditi političku strategiju zataškavanja i negiranja

vlastite krivice.

49