Uloga psihologa u liječenju bračnog sterilitetaBY BRANKA Ć ALASAN  ON FEBRUARY 4 , 2014   ·   LEAVE A COMMENT

Prema Svjetskoj zdravstvenoj Organizaciji (SZO), bračni sterilitet se određuje kao nemogućnost da se začne i održi trudnoća (infertilitet) nakon godine dana redovnih seksualnih  odnosa bez kontracepcije. Sterilitet sam po sebi ne ugrožava zdravlje osobe, pa se ne definiše kao bolest, već kao medicinsko stanje. Do početka XX vijeka je postojala predrasuda da je uzrok steriliteta u braku  isključivo žena, danas je opšte poznata činjenica da je procenat steriliteta muškaraca i žena skoro isti (oko 30%-40%).U čitavom svijetu, pa i kod nas, sterilitet je danas u porastu i zahvata 15% do 18% parova reproduktivne dobi. Zbog toga sve razvijene zemlje ovom problemu posvećuju veliku pažnju.

Uzroci steriliteta i faktori rizika za pojavu steriliteta su brojni: od godina starosti, preko poremećaja u menstrualnom ciklusu i ovulaciji, neprolaznost jajovoda, slabija funkcija jajnika, slaba pokretiljivost spermatozoida, sistemske bolesti, infekcije, povrede, ali i stres, gojaznost i ostali psihički problemi.

Slučajevi neplodnosti gdje se nije mogao otkriti uzrok, ali neplodnost traje duži niz godina, uglavnom se objašnjavaju psihogenim sterilitetom. Vjeruje se da afertilnost pogađa oko 10% parova, a među njima oko 10 do 20 % nema očigledne medicinske uzroke svoje neplodnosti.

To da psihologija može pomoći u ovom slučaju, govore primjeri realnih situacija: gubitak menstruacije kod žena koje su smještene u koncentracionim logorim i začeće nastalo nakon adopcije (usvajanja) djeteta.

Dok se u prvom slučaju objašnjenje može naći u potrebi žene da se biološka egzistencija sačuva prekidom gubitka krvi u situaciji kad je unos hrane

smanjen, podatak da izvjesni parovi koji su mnogo godina bili bez djece dobijaju sopstveno dijete ubrzo nakon usvajanja, smatra se dokazom da postoji psihogena afertilnost. Ova pojava objašnjava se činjenicom da adopcija djeteta smanjuje stanje napetosti koje je uzrokovano ambivalentnošću prema roditeljstvu, strahom od odgovornosti, itd.

S obzirom da je roditeljstvo kao nova životna uloga, značajan faktor prelaska svakog pojedinca u odraslo doba, dijagnostikovanje steriliteta može značajno umanjiti kvalitet bračnog života, kao i život samih pojedinaca. Kod parova koji su u nemogućnosti da ostvare biološko potomstvo, prije svega se nameću pitanja: Šta nije u redu sa mojim tijelom? Da li ću uopšte moći da imam djecu? Kako će reagovati partner i okolina? Kako da se izborim sa neprihvatanjem i omalovažavanjem? Kroz koje medicinske intervencije ćemo morati da prođemo? Kakav će biti ishod? Nakon toga – javljaju se osjećanja straha, tuge, bespomoćnosti, krivice, ljutnje, gubitak volje i energije za realizovanje svakodnevnih i uobičajenih aktivnosti, te  neadekvatnosti u društvu i povlačenja u sebe.Većina ljudi nastoji da prevaziđe svoje probleme i nastaviti životni tok. Često nam načini i strategije koje smo koristili u prevazilaženju problema, nisu dovoljne. Dobro je prepoznati taj trenutak i tražiti stručnu pomoć. Bez obzira da li je riječ o psihogenom ili  biološkom sterilitetu, razgovor sa psihologom može biti od velike koristi. On će vam pomoći da:

prođete kroz proces donošenja odluke o tome u kom pravcu da krenete ka rešavanju problema,

istražite svoja osjećanja u vezi sa sterilitetom, naučite kako da se lakše izborite sa negativnim emocijama, istražite svoje stavove i uvjerenja, istražite snage svoje ličnosti i samim tim lakše prevaziđete strahove u

vezi sa problemom, spoznate uzroke nesporazuma sa okolinom i savladate načine

prevazilaženja  problema sa istom. 

Izvori:

http://www.kolevka.org/zenski_sterilitet/psiholoski_aspekti.htm