(U)MJESTO ŽIVOTA

1

(U)MJESTO ŽIVOTA

2

PUBLIKACIJA NASTALA ZAHVALJUJUĆI PODRŠCI PREDSJEDNIŠTVA PROVINCIJE BOLZANO/BOZEN

I SLUŽBE ZA OPŠTU UPRAVU

(U)MJESTO ŽIVOTA

3

PUBLIKACIJA FOTOGRAFIJA (U)MJESTO ŽIVOTA

Autori teksta Bekir Halilović Valentina Gagić

Alexander Langer „Deset tačaka za suživot“

Autor fotografija Bekir Halilović

Saradnik na projektu Giulia Levi

Izdavač

UG ADOPT SREBRENICA adoptsrebrenica@gmail.com

Ul. Maršala Tita bb, 75430 Srebrenica

FONDAZIONE ALEXANDER LANGER STIFTUNG BOLZANO/BOZEN

Srebrenica, 2018.

(U)MJESTO ŽIVOTA

4

IZLOŽBA SJEĆANJA NA DANAŠNJICU Nekoliko stotina fotografija napravljenih za ovu izložbu pokazuju samo jedan djelić onoga što se može nazvati bogatom privredom i živopisnim mjestom. Nažalost, moramo priznati da su ovi, danas, predstavljeni u monumentalnoj funkciji, kao spomenici jednog vremena i istorije jednog mjesta.

Zahvaljujući, prije svega, prirodnom bogatstvu i geografskom položaju, Srebrenica je oduvijek bila važna osvajačima i trgovcima. Uzimajući srebreničke dobrobiti, neki su ipak nešto i

ostavili u tragu i istoriji koju često nepravedno zapostavljamo.

Vrhunac razvoja srebreničke privrede počinje neposredno poslije Drugog svjetskog rata, a završava početkom devedesetih. Rukovodstvo opštine Sreb-renica planove za razvoj privrede zasnivalo je na prirodnim resursima, najviše na rudi i drvetu.

Kao posljedica razvoja rudnika olova i cinka u Srebrenici dolazi do stvaranje drugih privrednih predstavnika ovog

mjesta. Rudnik, kao najznačajniji privredni faktor, osnivao je organizacije kao što su: Flotacija, Tehnički remont, Istrage... A, kao rezultat političke svijesti, pokrenuta su preduzeća koja bi, umjesto prodaje, radila na preradi dobijene rude u finalni proizvod (Fabrika akumulator, Fabrika za pocinčavanje, „11. Mart“, FEROS itd.).

Vladislav Bajagić ispred ulaza u Rudnik 1967. godina

(U)MJESTO ŽIVOTA

5

Nekada su industrijske zone u Potočarima i Zelenom Jadru bile mjesta na kojima su gužve stvarale smjene radnika u različitim

pogonima, odlazeći s posla kući i od kuće na posao.

Danas nešto ovako zvuči kao priča za koju je teško vjerovati da je istinita, ali... Slika u koju gledamo dosta je drugačija od one koja je nekada bila.

Direkcija OOUR "Istrage" 05. jul 1981.

(U)MJESTO ŽIVOTA

6

(U)MJESTO ŽIVOTA

7

SREBRENICA

„Srebrenica je mali, oko 1500 stanovnika brojeći, slikovit brdski gradić, kroz koji protiču Križevica i Čičevački potok. Odmah iznad grada, na jednoj uzbrdici, nalazi se turska tvrđava, a nešto dalje od nje, jedna lijepa, proširena, srednjovjekovna razrušena kula s dva tornja...“ Ovo je uvodna rečenica s kojom putopisac Hajnrih Rener (Heinrich Renner) u svojoj zbirci putopisa „Kroz Bosnu i Hercegovinu-Uzduž i poprijeko“, nastale krajem XIX vijeka, počinje priču o Srebrenici, priču o njenom izgledu, prilikama i mogućnostima.

Fotografija uzeta iz knjige Heinrich Renner „Durch Bosnien und die Hercegovina (kreuz und quer), Berlin 1987. – Panorama Srebrenice krajem XIX vijeka

(U)MJESTO ŽIVOTA

8

Iako je od ovog zapisa prošlo više od jednog vijeka, izrazito turbulentnog civilizacijskog perioda, istorija je nastavila ostavljati svoje tragove i na prilike u Srebrenici (ratovi, razvoj ekonomije, genocid...). Zapravo, putopisac koji bi danas odlučio da posjeti Srebrenicu, priču o njoj bi mogao započeti, jednostavno, istom rečenicom kao što je i Hajnrih Renner u svom periodu. Iako se mnogo toga i značajnog promijenilo, neke stvari su jednostavno ostale iste.

Srebrenica je naseljeno mjesto u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine. U administrativnom smislu organizovana je kao opština s ukupno 19 mjesnih zajednica (Brežani, Crvica, Gostilj, Kostolomci, Krnjići, Luka, Orahovica, Osatica, Podravanje, Potočari, Radoševići, Ratkovići, Sase, Skenderovići, Skelani, Srebrenica, Sućeska, Toplica, Vijogor). Graniči s opštinom Bratunac, Milići i Rogatica, a kao opština koja se nalazi na rijeci Drini, graniči sa susjednom Srbijom.

Panorama Srebrenice

(U)MJESTO ŽIVOTA

9

Tokom višemilenijskog naseljavanja ovog područja, još od praistorijskih i antičkih vremena, grad je promijenio nekoliko naziva među kojim: Domavia, Argentarija, Argentum itd. Prvo spominjanje Srebrenice pod ovim nazivom u pisanim izvorima zabilježeno je 16. augusta 1352. godine, kada dvojica dubrovačkih knjigonoša izjavljuju kako su na zahtjev Gruba Menčetića predali pismo Bevenjutiću (Bene de Benuennuta) „in Sebernica“.

Zahvaljujući rudnom bogatstvu, prije svega srebru, ovo mjesto bilo je interesantno za naseljavanje. Još su Iliri, prastanovnici Balkana, radili na kopanju rude, ali u antičkom periodu ovo mjesto postaje interesantno za Rimljane koji, zbog eksploatacije srebra, u Srebrenici osnivaju svoje kolonije, odnosno naselja.

Domavia je rimsko rudarsko naselje i metalurški centar koje je postojalo u današnjim Sasama u Srebrenici. Prema iskopa-vanjima koje je obavio Ludwig Pogatschnig 1884-1885. otkrivena je gradska kurija (curia urbana) i gradsko kupatilo. Pored ostataka gradskih objekata, pronađeni su i određeni spomenici i natpisi, među kojima su najznačajniji oni na kojima je zabilježen naziv mjesta (Domavia) i status municipija i kolonije. Značajni su i oni zapisi koji o Domavii govore kao središtu rudarske uprave za rimske provincije Panoniju i Dalmaciju.

Pored Domavie u Srebrenici je postajao još jedan municipium koji se nalazio na teritoriji današnjih Skelana. Municipium Malvesiatium je, najvjerovatnije, ovaj status dobio još u prvom vijeku n.e. za vrijeme dinastije Flavijevaca. Pored spomenika, pronađenih prilikom iskopina na ovom arheološkom lokalitetu,

(U)MJESTO ŽIVOTA

10

istraživači su pronašli ostatke ili tragove zgrade vijećnice, palate i termi.

SREBRENICA U SREDNJEM VIJEKU

Dolaskom njemačkih rudara Sasa prvom polovinom XIV vijeka, rudarska era ovog mjesta doživljava značajan preokret i uspon. Razvijanjem rudarstva i eksploatacijom srebra Srebrenica postaje interesantna za vladare i trgovce, koji će, svako na svoj način, osvajati i koristiti mogućnosti i bogatstva, ali ostavljati i značajne tragove kako na istoriju tako i na kulturu ovog mjesta i podneblja.

Zbog geografskog i trgovačkog položaja, Srebrenica privlači trgovce iz Dubrovnika koji na svom putu kroz Bosnu i Srbiju ovdje nalaze, može se reći, jednu vrstu strateškog uporišta u kojem osnivaju svoja naselja, odnosno kolonije.

Razvojem rudarstva, trgovine i zanatstva, zatim razvojem stambene infrastrukture (privatnih i javnih objekata), postaje među najrazvijenijim gradskim naseljima u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. O njenom značaju govori i postojanje kovnice novca u kojem su se, među ostalim, kovali i srebrenički dinari.

Geografski položaj, odnosno položaj na rijeci Drini, granici između Zapadne i Istočne civilizacije, doprinio je strateškoj važnosti. U izvorima od 1389. godine spominju se carine u Srebrenici, a već početkom XV vijeka ona dobiva status grada. O urbanoj razvijenosti svjedoči i činjenica da je u naselju bio sproveden i određeni sistem kanalizacije. „Tako je Srebrenica, jedino poznato naselje našeg srednjeg vijeka u kome je postojala neka vrsta kanalizacije“.

(U)MJESTO ŽIVOTA

11

U Srebrenici dubrovački trgovci imaju svoju koloniju i stalne konzule. Grad ima vijeće purgara, svoj statut i rudarski zakon što pokazuje osnove gradske samouprave. Ima i svoga kneza i gradski pečat. Tvrđava Srebrenik, namijenjena za zaštitu grada, smještena je neposredno na brdu iznad Srebrenice.

Kako bi ojačali svoj teritorij ali i ekonomski, strateški i drugi položaj, Srebrenica je bila interesantna i različitim vladarima, tako da je u nekoliko navrata oduzimana, ali i ponovo vraćana u okrilje bosanske srednjovjekovne države.

Od 1404. Srebrenica je u rukama Hrvoja Vukčića Hrvatinića, zatim od 1410. zauzima je Ugarski kralj Sigismund Luksemburški (gdje je boravio 14-21. 10. 1410.), a od 1411. u rukama vladara srpske despotovine, Despota Stefana Lazarevića. Bosanski vladari su uzalud pokušavali da povrate Srebrenicu. To im je uspjelo samo tokom 1446. godine u doba kralja Stjepana Tomaša.

Evidentno je postojanje nekoliko desetina nekropola stećaka razasutih na cijeloj teritoriji opštine Srebrenica, nadgrobnih spomenika bogumilske vjerske zajednice, ali i onih zajednica koje su stećke prihvatili kao dio svoje tradicije. Bogumilska vjerska zajednica, najviše pod vladavinom bosanskog bana Kulina, naišla je na plodno tlo u srednjovjekovnoj Bosni, tako i Srebrenici u kojoj su ostavili značajan kulturološki i istorijski trag.

Kako bi se „nevjerstvo“, odnosno jeres, ukrotila u Srebrenicu na granicu sa pravoslavnom Srbijom, dolaze katolički franjevci, zajedno s dubrovačkim trgovcima, koji u Srebrenici osnivaju provinciju (franjevačku vikariju). Dolazeći, oni grade samostan i crkvu u XIII vijeku. Samostan se smatra najstarijim franjevačkim samostanom u Bosni i Hercegovini.

Franjevci u Srebrenici spominju se od 1361. godine. Kapelan u Srebrenici se pominje 1376. godine. Za crkvu sv. Marije i

(U)MJESTO ŽIVOTA

12

samostan u Srebrenici, koji se nalazio u centru grada, dubrovački trgovci ostavljaju dijelove svoje imovine u novcu, srebru, odjeći, konjima. Kao gvardijan u Srebrenici 1454. godine pominje se Frančesko. U Čaglju kod Srebrenice bila je crkva sv. Nikole.

Prema određenim izvorima opravdano je vjerovati da je u Srebrenici bilo i sjedište pravoslavne mitropolije.

Važne političke promjene, kao i razni društveni uticaji, značajno doprinose razvoju grada. Srebrenica postaje privredni centar Srednjeg Podrinja u koji, pored Dubrovčana, dolaze i Kotari, Ulcinjani, Korčulani, Albanci, Grci, Osmanlije...

Pored rudarstva i trgovine Srebrenica postaje i značajan zanatski centar u XV vijeku. Od 34 zanata koji su postojali u Bosni, izvori potvrđuju postojanje njih 15 u Srebrenici. Tu su: zlatari, ljekari, kovničari, tkači, krojači, mesari, pekari, graditelji i dr.

Grad ima mlinove, leprozorij i svoju klaonicu.

Razvijena je bila i kultura ove gradske sredine. Postojala je lokalna tradicija ukrašavanja odjeće (ukras na haljini 'a modo di Srebrenica' 1454.).

SREBRENICA POD OSMANLIJAMA Padom Despotovine (krajem 1459. početkom 1460.) Srebrenicu zauzimaju Osmanlije. Prisustvo Osmanlija u Srebrenici i Bosni bilo je evidentno i u ranijem periodu, ali kratkotrajno. Sultan Mehmed II Osvajač smatrao je srebreničke franjevce kao predstavnike grada kojima je kasnije izdao i ahdnamu (Srebrenička ahdnama). Tom prigodom sultan Mehmed II poklonio je franjevcima „srebreni laktat“ za koji se pretpostavlja da je neka vrsta relikvijara iz Dalmacije.

(U)MJESTO ŽIVOTA

13

Pod Osmanlijama Srebrenica, u administrativno-upravnom smislu, ulazi u sastav Smederevskog, a od 1480. godine Zvorničkog sandžaka.

Uz Gornji, srednjovjekovni, pod Osmanlijama se razvija Donji, zvani Turski grad. Prema jednom izvještaju iz 1476. godine tu je bilo oko 700 kuća, odnosno oko 3.500 stanovnika. Uz opadanje značaja grada u osmansko doba opada i broj stanovnika. Prema popisu iz 1512. godine ima 260 kuća i 52 neoženjena. U rudarskom zakonu za Srebrenicu (1488.) postojala su određene odredbe koja su preuzete od Osmanlija (iz vremena vojvoda Kovačevića).

Sultan Bajazid II potvrdio je 1499. godine franjevcima u Srebrenici privilegiju (zaštitnu povelju, ahdnamu) koju je njegov otac Mehmed II Osvajač dao franjevcima 1463. godine. Podjelom bosanske franjevačke vikarije 1514. godine stvorena je Provincija Bosna Srebrena, koja je ime dobila po Srebrenici, a koja je obuhvatala sve franjevačke crkve pod osmanskom vlašću. Crkva sv. Marije i franjevački samostan propali su u ratovima u XVIII vijeku.

AUSTRO-UGARSKI PERIOD

Odlukom velikih sila 1878. godine na Berlinskom kongresu, dodijeljen je mandat Austro-Ugarskoj da uđe u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom da uspostavi mir u zemlji. Odlaskom Osmanlija dolazi do značajnih promjena u demografiji BiH. Austro-Ugarska uprava dolazi i u Srebrenicu, ali, ova monarhija nije bila jedina koja je izrazila pretenzije prema ovim prostorima. Naime, prema Garašaninovom planu Podrinje, a u njemu i Srebrenica, trebaju biti srpski, što će dovesti do određenih političkih tenzija.

(U)MJESTO ŽIVOTA

14

Kakogod, Austro-Ugarska monarhija započinje s eksploatacijom prirodnih bogatstava Srebrenice. Nakon dužeg perioda zapostavljenosti rudarstva u Srebrenici s novom vladavinom dolaze i interesi za nastavak ove, nekada značajne, privredne djelatnosti. Austrougari su primijetili i značaj, danas poznatih,

ljekovitih izvorišta Guber vode, koji su oni istražili, a potom pakovali i dalje distribuirali i izvozili na različite krajeve svijeta.

Pored rudarstva i šumarstva ovdje se stvara nekoliko post-rojenja i fabrika, među kojima je i punionica Guber vode.

Ubistvom prijestolonasljednika Franca Ferdinanda 1914. godine

u Sarajevu, od strane Gavrila

Principa, dolazi do I Svjets-kog rata, ali i raspada Austro-Ugarske monarhije.

Vijek koji slijedi obilježili su ratovi i stradanja Srebreni-čana i Srebrenice.

Punionica Crnog gubera kompanije Heinrich Mattoni

Fabrika boje krajem XIX vijeka u Srebrenici Durch Bosnien und die Hercegovina – Heinrich

Renner (Berlin, 1987)

(U)MJESTO ŽIVOTA

15

TITOVA JUGOSLAVIJA

Srebrenica biva oslobođena od strane partizana 11. marta 1945. godine od tada prisutne ustaške milicije. Poslije završetka II Svjetskog rata, a posebno 80.ih godina prošlog vijeka, Srebrenica doživljava značajnu privrednu ekspanziju, čime je bila svrstavana među najrazvijenije opštine Socijalističke republike Bosne i Hercegovine.

Veliki broj srebreničke mladeži odlazio je na studiranje širom svijeta, a njena privreda je konstantno jačala.

Proizvodnja rude je nastavljena, a ona se eksploatisala u dva srebrenička rudnika u Sasama i Podravanju. Redovno su rasla nova industrijska postrojenja među kojima je Fabrika akumulatora u Potočarima, Fabrika za Pocinčavanje, Pilana u Zelenom Jadru, Fabrika Stolica i drugi značajni privredni

Na otvaranju II faze pogona "11. MART" u Potočarima - 11.03.1985.

(U)MJESTO ŽIVOTA

16

subjekti koji su upošljavali veliki broj stanovništva Srebrenice, kao i stanovništva susjednih opština.

Trajanje razvoja doći će do početka 90.ih godina u kojima se dešavaju značajne promjena u političkom poretku Jugoslavije, gdje je napušten jednopartijski, a uveden višepartijski sistem koji je imao za posljedicu nastanak nacionalnih partija i raspad Jugoslavije. Početak rata označio je i kraj najplodonosnije privredne, kulturne i, najvažnije, ere suživota kakav je bio poznat u Srebrenici.

GENOCID

Genocid u Srebrenici preds-tavlja ratni zločin izvršen u julu 1995. godine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Vojska Republike Srpske, pod komandom generala Ratka Mladića, paravojnom formac-ijom „Škorpioni“, koja se nalazila pod kontrolom Minist-arstva unutrašnjih poslova Srbije (Jugoslavije), zajedno sa stotinama grčkih i ruskih dobrovoljaca, izvršila je ovaj zločin nad Bošnjačkim stanovni-štvom Srebrenice, tada zaštićene zone Ujedinjenih nacija, ubijajući, protjerivajući i na drugi način zlostavljajući, bošnjačko stanovništvo koje se nalazilo u zaštićenoj zoni.

Poslije Drugog svjetskog rata, genocid u Srebrenici okarakterisan je kao najveći masakar u Evropi, a u kojem je ubijeno više od 8000 ljudi, uglavnom civila, gdje je, pored Srebreničana, bilo

Komemoracija žrtava genocida (Potočari 11. jul 2016.)

(U)MJESTO ŽIVOTA

17

i stanovnika Bošnjaka iz susjednih opština koji su do 1995. tu pronašli utočište. Početkom 1992. godine jedinice Jugoslovenske narodne armije (JNA), kao i oružane grupacije koje su predvodili Arkan, Mauzer i drugi zločinci, ulaze u Srebrenicu koju okupiraju, pri

čemu je veliki broj bošnjačkog stanovništva protjeran. Iako je stanovništvo bilo pretežno Bošnjačko, cilj njegovog protjer-ivanja iz Srebrenice i susjednih opština odnosio se na stratešku, odnosno političku namjeru, za održavanje Bosne i Hercegovine u sastavu Jugoslavije, koja, posebno u ratnom periodu, ima za cilj da se pretvori u Veliku Srbiju. Uviđa se da je područje Srednjeg Podrinja od izuzetnog strateškog značaja za očuvanje teritorijalnog integriteta teritorija na kojim je živjelo Srpsko stanovništvo, a pri čemu su Bošnjaci predstavl-jali smetnju.

Međutim, već u maju 1992. godine borci Armije RBiH uspijevaju da povrati kontrolu nad Srebrenicom. Do septembra 1992. pripadnici Armije RBiH iz Srebrenice spajaju se sa jedinicama iz Žepe, koja je tada bila pod kontrolom Bošnjaka.

(U)MJESTO ŽIVOTA

18

Do početka 1993. godine oslobođena teritorija se dalje širi do Cerske koja se nalazi zapadno od Srebrenice. U tom periodu teritorija, odnosno enklava, rasprostirala se na 900 kvadratnih kilometara, ali problematiku je predstavljala izolovanost ove teritorije od one koja je bila pod kontrolom ARBiH, tačnije Tuzle, tako da je ova teritorija ostala ranjiva što će kasnije imati značajnu ulogu u izvršenju genocida.

Iako pod zaštitom Ujedinjenih nacija i njihovih trupa, nad stanovništvom Srebrenice u kontinuitetu je vršen teror koji se odnosi na izgladnji-vanje, ranjavanje i ubijanje stanovništva.

Ulaskom vojnih i paravojnih formacija 11. jula 1995. godine započinje izvršenje genocida, čije su posljedice duboko ukorijenjene u stanovništvu Srebrenice.

General Ratko Mladić i grupa oficira Vojske Republike Srpske osuđeni su za ratne zločine, uključujući i genocid, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Ovaj sud je, između ostalog, donio pravosnažnu presudu u kojoj masakar u Srebrenici kvalifikuje kao čin genocida, za što se odgovornom za njegovo ne sprečavanje proglasila i susjedna Srbija.

(U)MJESTO ŽIVOTA

19

SREBRENICA DANAS

Tokom rata Srebrenica je pretrpjela značajne gubitke stanovništva i privrede. Dio protjeranog stanovništva danas ponovo živi u Srebrenici. Zbog loše privredne situacije i kompleksnosti političkog sistema, stanovništvo, kojeg danas ima znatno manje, prije svega mladi ljudi, pokušavaju se izboriti za adekvatniju budućnost u suživotu, ali i za čistu egzistenciju.

Ono što je najvažnije, i pored činjenice da se radi o mjestu s teškim bremenom istorije, mjestu na kojem je počinjen genocid, stanovništvo Srebrenice nalazi zajednički jezik za suživot i toleranciju, i pored evidentnih političkih nastojanja da se, generalno stanovništvo u Bosni i Hercegovini, drži u strahu nacionalnog neprijateljstva.

Mudrac iz Srebrenice jednom prilikom je rekao:“ Vremenom ljudi ovdje mnogo promjene u sebi, a jedino što ostaje nepromijenjeno jeste baš ta želja za promjenom“.

U tom nekom smislu u kojem se mnogo toga zna o Srebrenici jedno je sigurno, a to je činjenica da će Srebrenica ostati legenda i da će živjeti i u njoj života biti dok je onih spremnih za život.

I na kraju kada se krug zatvori i sam ADOPT postoji zbog Srebrenice i nastavlja dvomilenijsku istoriju ovog grada.

(U)MJESTO ŽIVOTA

20

ADOPT SREBRENICA – PRIHVATI SREBRENICU

Odgovor je na potrebu da se okupe ljudi koji dijele zajedničke vrijednosti i viziju Srebrenice. To je dokaz da postoje oni koji doprinose zajedništvu, ne bježeći od prošlosti, nego nadljudskim snagama nastoje odgovoriti izazovima sa kojima se svakodnevno suočavaju. Da postoje oni, koji suosjećaju sa patnjama sugrađana koji se od patnji još oporavljaju... Da, oni ne prestaju tragati za nitima koje se nalaze u čovjeku... i koje ga čovjekom čine.

Adopt Srebrenica, kao neformalna grupa, nastala je 2005. godine, nakon što je doktorici Irfanki Pašagić dodjeljenja Međunarodna nagrada Alexander Langer.

Među početnim ciljevima projekta bila je i želja da se pokuša pronaći potencijal mješovite međuetničke grupe u kontekstu koji je duboko obilježen posljedicama konflikta, posebno kako bi se favorizovao razvoj inicijativa međukulturalnog dijaloga, rada na sjećanju, nenasilnog upravljanja sukobima, posebno usmjerenim na mlade generacije, koje su stisnute između neizdrživog tereta onoga što se desilo i teškog napora da gledaju naprijed.

Fondacija Alexander Langer i Međunarodna mreža za Srebrenicu, koju čine prijateljske organizacije i institucije, uglavnom iz Italije, podržali su rad i registraciju udruženja „Prihvati Srebrenicu“ (ADOPT Srebrenica), do koje je i došlo u junu 2016. godine.

(U)MJESTO ŽIVOTA

21

MEĐUNARODNA SEDMICA SJEĆANJA

Jedna od početnih aktivnosti, koja se održava svake godine uz prisustvo stručnjaka iz oblasti međunarodnog prava i ljudskih prava, istraživači, novinari, umjetnici, pisci, predstavnici organizacija, volonteri, učesnici iz BiH, Italije i drugih zemalja. Međunarodna sedmica sjećanja, prvi put je organizovana 2007. godine u Srebrenici, sa ciljem pokretanja dijaloga o dešavanjima iz proteklog rata i suočavanja sa prošlošću.

DOKUMENTACIONI CENTAR

Ideja potakla od članova ADOPT udruženja koji su suočeni sa ličnom tragedijom i opredijeljenošću da čuvaju sjećanja na one kojih danas nema, tragajući za izgubljenim fotografijama, tonskim i video zapisima, dokumentima. Sjećanje na ljude i vrijednosti koje su međusobno dijelili, kao svjedok vremena života dostojnog za čovjeka i vrijednosti zajedništva koje su se tradicionalno njegovale na našim prostorima, prije rata u BiH.

(U)MJESTO ŽIVOTA

22

PROMOTIVNE AKTIVNOSTI U OKVIRU MEĐUNARODNE MREŽE ZA SREBRENICU

Kroz brojne inicijative, susrete, prezentacije, radionice, sastanke, performanse, pozorišne predstave, razmjene i učešća na konfere-ncijama u Bosni i Hercegovini i Italiji (Bolzano, Trento, Venecija, Cesena, Trst, Torino, Rim, Pescara i dr.), zajedno sa studentima, učenicima, udruženjima civilnog društva, organizacijama vlasti, istr-aživačkim organizacijama, isticali smo vrijednosti zajedništva, prob-leme sa kojima se multietničke i podijeljene zajednice suočavaju, pr-edstavljali zajedničku viziju bud-ućnosti i analizirali naslijeđe koje nam je ostavio Alexander Langer...

Njegove misli, tekstove i djela.

(U)MJESTO ŽIVOTA

23

(U)MJESTO ŽIVOTA

24

DOKUMENTACIONI CENTAR ADOPT SREBRENICA

Kada se upustimo u istraživanje prošlosti u Srebrenici možemo se osloniti na mnogobrojna istorijska saznanja prenošena usmenim predanjima, pisanim putem, vidljivim monumentalnim tragovima... Grad koji istorijski značaj postiže još u periodu poče-tka nove ere itekako se može pohvaliti bogatom ist-orijom, kulturološkim znač-ajnostima i mnogobrojnim događajima bitnim za život ovog mjesta.

Nažalost, ono što moramo priznati jeste činjenica da su vrijednosti prošlih vremena ostale zapažene u rijetkim dostupnim zapisima, a vjerovati je i da su dragocjene informacije uništene u ratovima i stradanjima kojih ovdje nije bilo malo.

Sigurno da onaj koji se upušta u avanturu istraživanja prošlosti u Srebrenici mogao služiti dostupnim izvorima, koji su raz-novrsni, ali, ipak, imao se suočiti sa evidentno prisutnim informacionim prazninama.

Projekat Dokumentacionog centra ADOPT Srebrenica seže nazad u 2011. godinu. Član, tada grupe, ADOPT Muhamed Avdić dolazi u posjed određenog broja fotografija nastalih u prijeratnom periodu.

Nevenka i Vladislav Bajagić u Gradskoj kafani Srebrenica 1962.

(U)MJESTO ŽIVOTA

25

Na fotografijama, koje je Muhamed stekao u vlasništvo, predstavljen je život kakav je postojao u Jugoslaviji, odnosno mjesta i osobe koje su činile dio napredne zajednice koja je stvarala i namjeravala ostaviti za dolazeće generacije, a koja je danas dio istorije, vremena koje je prekinuto najvećim evropskim krvoprolićem poslije Drugog svjetskog rata.

U svijetu društvenih mreža, interneta i pametnih telefona, fotografija predstavlja dio svakodnevnice čijoj se kulturološkoj i sociološkoj vrijednosti ne posvećuje zasluženi značaj, ali, fotografija je mnogo više od toga...

Rijetko da je neko od Srebreničana, spašavajući život sebe i svojih najmilijih, napuštajući ratnu Srebrenicu, razmišljao o vrijednostima kakve su uspomene.

Treći razred osnovne škole "Mihajlo Bjelaković" 1969. godine

(U)MJESTO ŽIVOTA

26

Mnogobrojni porodični albumi, fotografije prvih rođendana, odlazaka u vojsku, svadbe... zauvijek će ostati izgubljeni, uništeni, a u njima svjedočenje i sjećanje na ljude koji više nisu s nama. Nerijetko, članovima porodice ostalo je još samo sjećanje na najdraže osobe koje nisu imale sreću da danas budu među živima.

Mlade generacije koje odrastaju u Bosni i Hercegovini i Srebrenici, na neki način, život su započeli u ratu ili pričom o ratu, koja je imala značajan uticaj na razvoj poslijeratnih generacija, dok je način življenja, kakav je nekada postojao, otišao u neki drugi smjer ili je ostao zaboravljen.

Dokumentacioni centar ADOPT Srebrenica ima za cilj da prikupi fotografije, video snimke, dokumente i druge materijale koji svjedoče o Srebrenici iz vremena vrhunca njenog privrednog, socijalnog, kulturnog razvoja, da sačuva sjećanje na sve Srebreničane koji ne smiju biti zaboravljeni, ali i da porodicama i preživjelim ponudi mogućnost pronalaska tragova svojih predaka i potomaka u arhivskoj bazi koju nudi Dokumentacioni centar.

PRIKUPLJANJE ARHIVSKE GRAĐE

Arhivska građa (fotografije, video zapisi, dokumenti...) nalaze različite načine da postanu dio zbirke Dokumentacionog centra. Prvobitnu građu sačinjavale su fotografije iz zbirke Muhameda Avdića i fotografije koje su ustupile porodice članova ADOPTa, što je bio pilot projekat za sve ono što će uslijediti kasnije.

Rijetki su Srebreničani koji u svojim privatnim fotoalbumima imaju veliku zbirku fotografija nastalih u prijeratnom periodu, što zbog uništenja fotografija isto tako i zbog vrlo oskudne pojave

(U)MJESTO ŽIVOTA

27

fotografije u tom periodu, a što predstavlja značajnu prob-lematiku u pronalaženju ionako rijetkih fotografija koje se mogu vezati za Srebreničane.

Od sugrađana s kojim se stupilo u kontakt i koji su pristali ustupiti svoj privatni materijal za potrebe Dokumentacionog centra, razgovara se o mogućim informacijama koje posjeduju o svakoj jedinici materijala pojedinačno. Ako se radi o fotografiji,

informacije kao mjesto i vrijeme nastanka, osobe koje se nalaze na njima... predsta-vljaju značajni dio kasnije arhivske građe, ali i način na koji će treća lica moći potraži-vati željene osobe.

Nakon prikupljanja materijala on se skenira, odnosno,

sačinjava se njegova digitalna kopija, koja uz obrasce sa datim informacijama postaje dio katalogizacije fonda koji, obično, nosi ime po donatoru materijala.

Pored direktnog prikupljanja materijala od donatora, isto se vrši i posredstvom digitalnih metoda komunikacije, gdje Srebreničani sa adresom izvan Srebrenice ili druga lica, mogu ustupiti materijale koji će biti uvršteni u fond Dokumentacionog centra.

Lični dokumenti radnika pronađeni u jednom od devastiranih objekata

Čišćenje dokumenata

(U)MJESTO ŽIVOTA

28

Pored sugrađana koji ustupaju materijale, do ovih se dolazilo i drugačijim izvorima. U nekoliko navrata se do važne arhivske građe (uglavnom dokumenata, radnih knjižica i sl.) dolazilo pronalaskom ovih u napuštenim objektima, odbačenim i prepuštenim vremenskim uslovima na propadanje. Takva vrsta materijala je spašena, a kasnije i obrađena i svrstana u zasebne fondove.

ARCHOS

Nakon prikupljanja materijala, kao i informacija o ovim, slijedi njihovo razvrstavanje i objavljivane u specijalizovani arhivski softver- ARCHOS.

ARCHOS je poseban softver katalogiziranja, arhiviranja i istraživanja, koji radi na različitim vrstama dokumenata koji pripadaju fondovima i kolekcijama koje se nalaze u arhivskoj građi Dokumentaci-onog centra, a koji su dostupni za lakšu pretragu cjelokupnog materijala.

ARCHOS je sistem ustupljen Udruženju ADOPT od strane Istituto piemontese per la storia della Resistenza e della società contemporanea "Giorgio Agosti" - Institut za istoriju otpora i savremenog društva Giorgio Agosti“ iz Torina (ISTORETO), koji u svojim bazama ima značajnu zbirku dokumentacionog materijala iz perioda Drugog svjetskog rata i koji se postupkom arhiviranje bavi već sedamdeset godina.

Izgleda stranice na ARCHOSU

(U)MJESTO ŽIVOTA

29

Program je dostupan kao web katalog na kojem će zainteresovana lica, preko pretraživača, imati mogućnost pronalaska dostupnih materijala za koje pokazuju interesovanje na web stranici ADOPT Srebrenica.

Metarhive ARCHOS prikazuju se kao višestruki katalog u kojem se informacije i pristup njima istražuje pomoću hijerarhijske strukture datoteka, pregledavanjem kataloga, ili radeći pretr-aživanje teksta kroz jednostavno ili napredno pretraživanje.

Hijerarhijska struktura datoteka organizovana je po nivoima: fondovi, serije, podserije, spisi... Svaki arhivski nivo se može

otvoriti ulaskom na odgova-rajuću ikonu, dok povezivanje sa njenim naslovom vodi do odgovarajuće opisne kartice.

Web katalog sadrži sve vrste digitalnih dokumenata u smanjenom formatu.

Korisnici mogu pregledati reprodukcije kao da su smještene u album i pomoću pretraživača pristupiti odgovarajućoj opisnoj kartici koja će prikazati traženi materijal.

(U)MJESTO ŽIVOTA

30

ZNAČAJ PROJEKTA

Dokumentacioni centar ja zasigurno važan projekat za sve Srebreničane, neovisno u kojem su periodu rođeni, i mnogo važan nama koji radimo na njemu. Svjedoci smo da se određeni događaji često posmatraju kao istorijske ili statističke činjenice, dok se zapravo identitet lica vezanih za te događaje zapostavlja i zaboravlja, što je posebno bitno kod osoba koje više nisu s nama. Čovjeka možete ubiti na više načina - jednom kada ga fizički ubijete, a drugi put kada ga zaboravite.

Suština Dokumentacionog centra se zapravo i bazira na ideji sjećanja, ideji da niko ne zaslužuje biti zaboravljen, a posebno ne oni koji su htjeli život, a nisu ga mogli imati.

Mlade generacije imaju priliku saznati kako se nekada živjelo u Srebrenici i da je prije rata postojao jako vrijedan mir baziran na suživotu. Mir kojeg uvijek treba tražiti.

(U)MJESTO ŽIVOTA

31

(U)MJESTO ŽIVOTA

32

(U)MJESTO ŽIVOTA

33

TVORNICA BETONSKIH ELEMENATA (BETONARA)

Osnovano 1958. godine GRO „RADNIK“ Srebrenica u početnoj fazi rada upošljava 112 radnika, a obim djelovanja svodi se isključivo na građevinske radove na teritoriji opštine Srebrenica. U sastavu ovog preduzeća djelovale su i zanatske radionice, a preduzeće je krenulo u ekspanziju.

GRO „Radnik“ Srebrenica radi kao jedan od podizvođača na izgradnji Hidroelektrane Bajina Bašta, ali i na drugim mjestima u Jugoslaviji.

1978. godine počinje izgradnju Robne kuće u Srebrenici (otvorene 1980.) koja je bila u vlasništvu ovog preduzeća.

1980. godine započinje izgradnja Tvornice betonskih elemenata u Dugom Polju u Srebrenici. Kamen temeljac za izgradnju ove fabrike položio je Sead Pašagić, jedan od rukovodilaca preduzeća. Fabrika je građena zajedničkim sredstvima GRO „RADNIK“ Srebrenica i njihovog partnera „PRIMORJE“ iz Ajdovščine. Vrijednost izgradnje bila je oko 50 miliona dinara, od čega je 11 miliona obezbijedilo „PRIMORJE“.

Tvornica betonskih elemenata u početku je proizvodila oko 13000 m2 korisnih površina (montažnih elemenata), da bi kasnije proizvodnja bila povećana za tri puta. U početnoj fazi ova fabrika upošljavala je 50 radnika.

(U)MJESTO ŽIVOTA

34

(U)MJESTO ŽIVOTA

35

(U)MJESTO ŽIVOTA

36

FABRIKA FRIKCIONIH ELEMENATA - FEROS POTOČARI Počeci ove kompanije vežu se za 1961. godinu. Naime, tadašnje rukovodstvo opštine došlo je na ideju za formiranje preduzeća koje će raditi na proizvodnji frikcionih materijala. Zadatak za organizovanje proizvodnje dobio je Milorad Stefanović koji, prema dobivenom zaduženju, priprema prostorije tadašnjeg Vatrogasnog doma u kojem će prvobitno biti smještena fabrika. Milorad Stefa-nović obavlja zaduženja do 1. oktobra iste godine i biva postavljen za direktora preduzeća u formiranju, koje dobiva naziv FEROS Srebrenica. Prvobitna proizvodi u FEROSu bile su kočione obloge za putnička i teretna vozila. 1964. FEROS se seli u drugi objekat.

Preduzeće se redovno širilo, svakako zahvaljujući i činjenici ulaska ovog preduzeća u sastav nekadašnjeg bosanskohe-rcegovačkog giganta UNISa. 1977. godine počinje izgradnja fabrike u Potočarima koja se već sljedeće godine pušta u rad. Asortiman proizvoda se proširuje. Po licenci zapadnonjemačke kompanije „BERAL“ 1979. godine unapređuje se proizvodnja, a dio proizvodnog asortimana, najviše obloga za kvačila i obloga u traci, izvozi se za Rumuniju i Albaniju.

Nakon privatizacije FEROS biva prekomponovan u akcionarsko društvo. Nakon rata fabrika je ponovo pokrenuta, ali i zatvorena nakon nekoliko godina proizvodnje.

(U)MJESTO ŽIVOTA

37

(U)MJESTO ŽIVOTA

38

(U)MJESTO ŽIVOTA

39

SREBRENICAPREVOZ

Za potrebe transporta radnika, najviše rudara u Sasama, 1. marta 1967. godine u Srebrenici počinje djelovati poslovnica transportnog preduzeća „STRELA“ Valjevo. U početku rad započinje 16 uposlenika sa 9 autobusa, a broj zaposlenih na kraju godine raste na 25.

Ukupan broj vozila 1981. godine sa kojim je raspolagala OOUR, sada već preimenovanog preduzeća„SREBRENICA EKSPRES“ iznosi 52 autbusa, od kojih je 40 prigradskih, sa 2500 registrovanih sjedišta i 1600 stajaćih mjesta. Od 1967. do 1981. godine preduzeće je prevezlo 25 miliona putnika.

U sklopu preduzeća djelovao je i OOUR „REMONT“ koja se bavila remontno-servisnom djelatnošću, a u sastavu koje je bila autolakirnica, tapetarsko odjelj-enje i tehnički pregled. Postojalo je i odjeljenje za servisiranje vozila marke TAM.

Nekadašnja uposlenica Milena Stjepanović

(U)MJESTO ŽIVOTA

40

(U)MJESTO ŽIVOTA

41

(U)MJESTO ŽIVOTA

42

HOTEL DOMAVIA

Prepoznatljivo zdanje žute boje koje je u cvijetu svog postojanja nudilo smještaj velikom broju turista među kojima je najviše bilo korisnika banjskih usluga. Objekat je građen u više faza, tačnije viši dio hotela ili depadans građen je 1971. godine, dok je drugi dio objekta (onaj širi) izgrađen nešto ranije.

Ukupan kapacitet ovog hotela bio je 240 ležaj, a u sklopu je bio i moderan restoran interesantan i za mnogobrojne svečanosti koje su ovdje upriličavane.

Nešto stariji Srebreničani govore da je za novogodišnje praznike bilo teško doći do rezervacije od velikog broja turista, posebno onih iz Beograda. Nakon rata objekat je bio neko vrijeme u funkciji, ali najviše kao smještaj za izbjeglice.

Hotel Domavia na razglednici iz osamdesetih

(U)MJESTO ŽIVOTA

43

(U)MJESTO ŽIVOTA

44

(U)MJESTO ŽIVOTA

45

HOTEL „ARGENTARIJA“

Bogatstvo ljekovitih mineralnih voda na području opštine Srebrenica još u pozna vremena privlačilo je bolesnike koji bi se liječili vodom s nekog od izvora, ali i one koji su u ovom rijetkom daru prirode prepoznali privredne mogućnosti.

Dolaskom Austrougarske uprave krajem XIX vijeka na područje Srebrenice dolaze i prvi investitori zainteresovani za eksploataciju

vode. Kompanija Heinrich Mattoni iz Beča bila je prva koja je Guber vodu izvozila izvan granica Srebrenice i to na evrop-sko, američko i sjevern-oafričko tržište.

Kamen temeljac za hotel „ARGENTARIJA“, postav-ljen je 1975. godine. U

njoj je osnovan Centar za liječenje anemija i medicinsku rehabilitaciju, a korištena je savremena fizikalna terapija u tada modernom SPA centru.

Pacijenti su uglavnom dolazili iz različitih dijelova Jugoslavije, a tretman kojem su bili podvrgnuti trajao je od 3 do 6 sedmica. Većina njih uglavnom je bila smještena u prostorijama hotela „DOMAVIA“ ili u privatnom smještaju, dok je u samoj „Argentariji“ postojalo 40 kreveta za teško oboljele pacijente.

Hotel je u manjem kapacitetu radio i poslije rata, a nakon nekoliko privatizacija njena sudbina danas je neizvjesna.

Dopisnica kompanije Heinrich Mattoni za promociju Guber vode

(U)MJESTO ŽIVOTA

46

(U)MJESTO ŽIVOTA

47

(U)MJESTO ŽIVOTA

48

LOVAČKI DOM SREBRENICA – „LOVAC“

Zasigurno među najljepšim arhitektonskim zdanjima u Srebrenici jeste i Lovački dom (LOVAC), smješten neposredno ispod srednjovjekovnog utvrđ-enja nedaleko od centra grada.

Izgradnja ovog objekta počela je 1971. godine, a svoj doprinos izgradnji najviše su dali članovi lokalnog lovačkog društva za čije potrebe će najviše služiti.

U objektu se nalazio restoran i motel, s nekoliko soba, a nerijetko, u njemu su gosto-vala i čuvena imena s jugoslov-enske estradne scene.

Srebreničani, ali i turisti koji su ophodili naš grad, ovdje su nalazili osvježenje s jedinstvenim pogledom na Srebrenicu.

Danas ovaj objekat služi kao mjesto okupljanja mladih. Ali na nešto drugačiji način od onog prikazanog na starijim fotog-rafijama.

Fotografije iz Fonda Nade Bajagić

(U)MJESTO ŽIVOTA

49

(U)MJESTO ŽIVOTA

50

(U)MJESTO ŽIVOTA

51

VODOVODNI REZERVOAR BOJNA

Srebrenički vodovod građen je u nekoliko faza, neophodnih kako bi se pitka voda iz Zelenog Jadra dopremila građanima Srebrenice i Potočara. U prvoj fazi izgradnje vodovoda izgrađen je vodozahvat i cjevovod u dužini od 7 km, a vrijednost projekta bila je 18 miliona dinara.

Druga faza sastojala se u izgradnji filter stanice u Zelenom Jadru kao i cjevovoda od Vraca do rezervoara, dok se treća faza odnosila na cjevovod od rezervoara do gradske pijace u Srebrenici. Vrijednost projekta izgradnje u drugoj i trećoj fazi bila je 115 miliona dinara. Voda iz srebreničkog vodovoda procurila je 1982. godine.

Rezervoar na Bojni koristio se u funkciji srebreničkog vodovo-dnog sistema .

(U)MJESTO ŽIVOTA

52

(U)MJESTO ŽIVOTA

53

(U)MJESTO ŽIVOTA

54

TVORNICA STOLICA „ZELENI JADAR“

Počeci prerade drveta u našoj opštini datiraju od 1964. godine, koja se uzima kao godina osnivanja „Pilane“ koja je djelovala u objektu sagrađenom na Bartovoj u Srebrenici. U početku je u ovom preduzeću radilo 50 radnika koji su obrađivali prostornu cjepanicu. 1968. godine, kao strateški značajnije područje, proizvodnja se seli u Zeleni Jadar gdje se počelo raditi na prorezu tanjih trupaca i vanstandardne oblovine. 1972. godine sagrađen je objekat za ljuštenu ambalažu u kojem se zaposlilo 50 radnika, što je u tom periodu doprinijelo zbiru od preko 200 radnika koji su radili na različitim pozicijama u ovom preduzeću.

Rukovodstvo pilane u Zelenom Jadru, koja je bila u sastavu jugoslovenskog drvnog giganta „ŠIPAD“, odlučuje se za proširenje proizvodnog asortimana i izgradnju Tvornice stilskog namještaja. Planirano je da nova tvornica na godišnjem nivou proizvodi 7 hiljada regala i trpezarijskih garnitura i 5 hiljada klub garnitura. Za pokretanje proizvodnje u ovoj fabrici planiralo se zaposlenje novih 300 radnika.

(U)MJESTO ŽIVOTA

55

(U)MJESTO ŽIVOTA

56

(U)MJESTO ŽIVOTA

57

IZLETIŠTE „BIJELE VODE“

U prirodnom ambijentu, nedaleko od sela Ljeskovik, a u blizini jednog planinskog potoka, nalazi se objekat izletišta „BIJELE VODE“. Neposredno uz lovište „SUŠICA“, ova lokacija pred-stavljala je jednu od najboljih ovakve vrste, ali ne i svima dostupne. Naime, divljač na lokalitetu ovog izletišta čuvala se za odabrane goste koji su dolazili iz jugoslovenske političke elite. Jedan od gostiju ovog izletišta bio je i Rodoljub Čolaković, istaknuti borac i revolucionar iz Drugog svjetskog rata koji je poslije jednog svog boravka ostavio ove riječi:

„Opraštam se sa vama, plani-nom, kanjonom Drine i ovom divnom prirodom. Čuvajte ovu ljepotu. A ti planino, ne daj se. Odupri se da te ne uništi ljudska ruka i ćud. Odupri se i sačuvaj tu svoju ljepotu i svoje stanovnike za buduće generacije. Ja odlazim i ne znam da li ćemo se ponovo vidjeti, ali svi ostajete u mom srcu.“

Nekropola stećaka u Ljeskoviku

(U)MJESTO ŽIVOTA

58

(U)MJESTO ŽIVOTA

59

(U)MJESTO ŽIVOTA

60

OSNOVNA ŠKOLA U OSATU

Razvoj školstva u Srebrenici svoj vrhunac doživljava u periodu poslije Drugog svjetskog rata, a prije toga, učenici su imali tek nekoliko obrazovnih ustanova, uglavnom u sklopu vjerskih zajednica. Zahvaljujući velikom broju djece, ali i uvođenjem sistema obaveznog obrazovanja, na teritoriji opštine Srebrenica niče značajan broj osnovnih škola koje su pokrivale određene mjesne zajednice.

Na vrhuncu obrazovnog perioda srebreničke škole pohađalo je više od 7000 učenika, a od toga 1000 njih pohađalo je os-novnu školu u Osatu.

Objekat osnovne škole u Osatu zapravo se tek polovično ukla-pa u koncept naše izložbe.

Polovina ovog objekta osposobljena je za održavanje nastave nekolicini učenika koji danas ovdje pohađaju školu, dok je druga polovina objekta i dalje u ruševnom stanju.

(U)MJESTO ŽIVOTA

61

(U)MJESTO ŽIVOTA

62

(U)MJESTO ŽIVOTA

63

Alexander Langer

Rođen u Strezingu/Vipiteno u Alto Adigeu/Južni Tirol 22.2.1946. Novinar, prevodilac, nastavnik, već kao vrlo mlad sarađuje s raznim časopisima, asocijacijama, građanskim inicijativama. Od 1978. izabran je u tri navrata u Parlament Provincije Bolzano.

80-ih godina on je jedan od pokretača političkog pokreta tj. pokreta zelenih u Italiji i u Evropi, koja je u odnosu na tradicionalna opredjeljenja doživljavana kao nova i transverzalna stranka.

1989. godine izabran je za zastupnika u evropskom Parlamentu i iste godine postaje predsjednikom novoosnovane stranke Zelenih.

Posebno se zalaže za vanjsku politiku mira, za pravednije odnose između sjevera i juga i istoka i zapada, za ekološki preobražaj društva, ekonomije, stilova života. Putovao je u zvaničnim misijama u Izrael, Brazil, Rusiju, Albaniju, Argentinu, Egipt, Rumuniju i Bugarsku.

Poslije pada berlinskog zida, usmjerava svoju aktivnost kao pokušaju suprotstavljanja sve većem rađanju nacionalizama. Daje podršku snagama pomirenja na prostorima bivše Jugoslavije. Sa ”Verona Forumom” pruža stol dijaloga stotinama

Alexander Langer 1967.

(U)MJESTO ŽIVOTA

64

pobornika zajedničkog življenja koji se sastaju u Veroni, Strasburgu, Beču, Briselu, Parizu, Tuzli, Skoplju i Zagrebu.

26. juna 1995. godine odlazi s ostalim evropskim zastupnicima u Kan odnoseći svjetskim poglavarima dramatični apel: ”Evropa će umrijeti ili se ponovo roditi u Sarajevu”.

Alexander Langer 1981. i 1995. godine odbija da pristupi normativnom popisu stanovništva koji jača politiku etničkog razdvajanja na njegovom prostoru. Sa tom isprikom, u mjesecu maju 1995, bez većeg skandala biva isključen iz kandidature za gradonačelnika Bolzana...

Odlučuje da prekine svoj život 3. jula 1995. godine u 49. godini života.

Počiva na malom groblju u Telvesu/Telfes (Bolzano), pored svojih roditelja.

(U)MJESTO ŽIVOTA

65

ALEXANDER LANGER ZA ZAJEDNIČKI, MULTIETNIČKI ŽIVOT DESET TAČAKA ZA SUŽIVOT

1. ZAJEDNIČKO POSTOJANJE SVE VEĆEG BROJA RAZLIČITIH ETNIČKIH GRUPA POSTAT ĆE UOBIČAJENO STANJE I SVE MANJE IZUZETAK; ALTERNATIVA JE MEÐUETNIČKA ZATVOR-ENOST ILI ZAJEDNIČKO ŽIVLJENJE

Situacije postojanja zajednica različitih govornih, kulturnih, religioznih i nacionalnih grupa na istom prostoru, postat će sve učestalije, pogotovo u gradovima. To i nije neka novost. I u starim srednjovjekovnim gradovima postojale su afričke, grčke, armenske, jevrejske, poljske, njemačke, španske četvrti...

Multietnički, multikulturalni, multijezični, multinacionalni suživot... pripada, dakle, i sve će više pripadati normalnom stanju, nikako izuzetku. To međutim ne znači da će se do te normalnosti doći bez poteškoća, naprotiv. Različitost, nepoznato, stranac, sve to komplikuje život, može biti izvor straha, može postati predmetom nepovjerenja i mržnje, može postati izvorom rivalstva, koje može dovesti do ekstremne situacije u kojoj "tvoja smrt" znači "moj život". To potvrđuje i iskustvo onih koji se sele iz jedne u drugu dolinu iste regije i koji se, dakle, moraju ponovo prilagođavati i istovremeno iziskivati poštovanje i prilagođavanje. Sve većeg kretanja i sve veće migracije koje nam moderan život donosi sa sobom, neizbježno povećava postotak međuetničke i međukulturalne isprepletenosti u svim dijelovima svijeta. Možda, po prvi put u historiji svijeta, možemo svjesno odabrati da se suočimo i na miran način riješimo premještanje tako velikog broja ljudi, zajednica, naroda, iako je obično uzrok tom seljenju nasilje (siromaštvo, bijeda, izrabljivanje, uništena životna

(U)MJESTO ŽIVOTA

66

sredina, ratovi, progoni). Ali retorika i izjave dobre volje nisu dovoljne: Ako se zaista želi izgraditi zajedničko življenje između različitih Ijudi na istom prostoru, potrebno je razviti kompleksnu umjetnost zajedničkog življenja. S druge strane, postaje sve očiglednije da pokušaji koji se temelje na potvrdi etničkih ili sličnih prava npr. nacionalnih, religioznih, plemenskih, "rasnih" — kojima je cilj stvaranje etničke države, etničke secesije, etničkog čišćenja, nacionalne homogenizacije i slično, vode ka konfliktima i ratovima nepredvidljivih razmjera. Alternativa između etničke zatvorenosti (pa čak i kada je ista motivisana samoodbranom) i multietničkog suživota, predstavlja pravo ključno pitanje u etničkoj problematici današnjice. Bilo da se radi o potlačenim ili manjinskim etničkim grupama, o starijoj ili novijoj emigraciji, religioznim manjinama, nacionalnim buđenjima ili da se radi o međuetničkim, međureligijskim, međukulturalnim konfliktima (sukobljavanjima).

Multietničko zajedničko življenje može se poimati i doživjeti kao obogaćivanje i dodatna mogućnost, za razliku od doživljavanja istog kao kazne: u tu svrhu nisu potrebni govori i pridike protiv rasne netrpeljivosti, intolerancije i ksenofobije, već pozitivno iskustvo i pozitivni projekti te kultura zajedničkog življenja.

2. IDENTITET I ZAJEDNIČKO ŽIVLJENJE: NIKAD JEDNO BEZ DRUGOG (NEDJELJIVI SU); NI PRISILNO UKLJUČIVANJE, ALI NI PRISILNO ISKLJUČIVANJE

”Što se jasnije razdvojimo, bolje ćemo se razumjeti”; u današnje vrijeme postoji tendencija da se problemima zajedničkog multietničkog življenja, pristupi putem čistog razdvajanja. Nisu brojni oni koji se slažu s idejom ”melting pota (razdvajanje)” npr.

(U)MJESTO ŽIVOTA

67

SAD-a, već su prisutni sve bezbrojniji protesti vezani za ideju više ili manje prisilne asimilacije. Istovremeno se sve više susrećemo s raznim pokretima za jednakost, protiv etničke izoliranosti i diskriminacije te pokrete koji se bore za ista prava.

Do sada nisu dale pozitivne rezultate niti politika prisilnog uključivanja (asimilacija, zabrana korištenja vlastitog jezika, religije i sl.) niti politika prisilnog isključivanja (marginalizacija, getoizacija, protjerivanje, uništenje.).

Moramo dozvoliti što veću mogućnost individualnih i kolektivnih izbora, prihvatanjem i pružanjem prilika za ' 'etničku” prisnost (biti među svojima) kao i za interetničke susrete i suradnju. Garancija očuvanja identiteta s jedne strane, te ravnopravnost i participacija s druge strane, nedjeljivi su i moraju se međusobno dopunjavati. To naravno, ne zahtijeva samo javne propise i pravila, već je potrebno da se pogotovo zainteresovane zajednice orijentišu ka toj opciji zajedničkog življenja.

3. UPOZNAVATI SE, MEĐUSOBNO RAZGOVARATI, INFORMISA-TI SE, ZAJEDNIČKI DJELOVATI: “ŠTO VIŠE BUDEMO RADILI JED-NI UZ DRUGE, BOLJE ĆEMO SE RAZUMJETI”

Zajedničko življene pruža, ali i iziskuje mnoge mogućnosti međusobnog upoznavanja. Kako bi do međusobnog upoznavanja došlo bez marginalizacije i na ravnopravan način, potrebno je razviti što je moguće veći nivo međusobnog upoznavanja. Slogan ”Sto više budemo radili jedni uz druge, bolje ćemo se razumjeti”, mogao bi da se postavi kao antiteza gore navedenom sloganu separatizma.

(U)MJESTO ŽIVOTA

68

Naučiti upoznavati jezik, historiju, kulturu, običaje, predrasude, stereotipe i strahove različitih zajednica koje zajedno žive, jedan je od bitnih koraka u izgradnji interetničkih relacija (odnosa). Presudnu ulogu u tom smislu mogu imati zajednički izvori informacija (novine, međukulturalne i više-jezične radio emisije i sl.), trenuci zajedničkog učenja ili zabave, međusobna, makar prigodna posjećivanja, mogućnost učestvovanja- makar samo u izuzetnim slučajevima, u ”unutrašnjim” događanjima etničke zajednice koja nije tvoja (slavlja, rituali i sl.), pa čak i obični pozivi na ručak ili večeru. Zajednički udžbenici historije, zajednička proslava javnih događaja, možda čak i trenuci zajedničke molitve i meditacije, mogu biti od pomoći u izbjegavanju rizika učvršćivanja etnocentričke (nacionalističke) vizije do te mjere da postanu prirodnima i očekivanima.

4. ETNIČKO, MOŽEMO ČAK I PRIHVATITI, ALI NIKAKO U SAMO JEDNOJ DIMENZIJI: ČOVJEKOVA SREDINA, SPOL, DRUŠTVENI POLOŽAJ I MNOGI DRUGI ZAJEDNIČKI NAZIVI

Ponekad, organizovanost različitih etničkih zajednica na etničkoj bazi, imaju svoju opravdanost i dobre razloge za, ali samo pod uslovom da se radi o slobodnom izboru i pod uslovom da takva organiziranost ne postane totalitarističkom i integralističkom. Ali, evidentno je da, ako se želi raditi u korist zajedničkog življenja, više nego u smjeru etničke (auto) izolacije, taj rad će se morati usmjeriti ka valorizaciji svih ostalih dimenzija osobnog života, ali i života zajednice, a koje nisu u prvim linijama etničkog karaktera. Tu prije svega spada zajednički prostor i briga o njemu, ali i zajednički ciljevi i zajednički interesi profesionalnog, socijalnog tipa, zatim ciljevi i interesi vezani za starosnu dob i, sa posebnim osvrtom na ciljeve i interese vezane za spol: Žene

(U)MJESTO ŽIVOTA

69

mogu otkriti i na bolji način doživljavati zajedničke ciljeve i zajednički senzibilitet. Treba izbjegavati da osobe provedu cijeli svoj život i trenutke svakodnevice unutar struktura etničke dimenzije, naprotiv, potrebno je dati priliku i drugim mogućnostima koje će u načelu imati interetničku bazu.

Od posebnog je značaja dati mogućnost osobama da se susreću, međusobno razgovaraju i da istaknu svoju valjanost, ne samo putem ' 'diplomatske reprezentacije”, već i direktno: dakle, vrlo je važno da svaka osoba može uživati u snažnim individualnim Ijudskim pravima, pored, dakako potrebnim kolektivnim pravima, medu kojima neka od tih prava mogu imati i etničku konotaciju (upotreba vlastitog jezika, očuvanje tradicija i dr.); sva kolektivna prava ne moraju uživati prednost ili biti usmjeravana po etničkim linijama (npr. socijalna prava-pravo na stan, na posao, na skrb, na zdravlje ili ambijentalna prava).

5. DEFINISATI I ODREDITI GRANICE ETNIČKE PRIPADNOSTI NA STO JE MOGUĆE MANJE RIGIDAN NAČIN, DAKLE, NE ISKLJUČITI ETNIČKE PRIPADNOSTI I NJIHOVO MNOGOST-RUKO UKRŠTAVANJE

Naravno, etnička pripadnost ne iziskuje neku posebnu definiciju ili određenu granicu: ona je produkt historije, tradicije, odgoja, običaja, prije nego svjesna opcija, želja ili ciljani izbor. Sto rigidnijom i izvještačenijom postaje definicija pripadnosti određivanje granica u odnosu na druge

(pripadnike druge nacije), tim opasnijom i urođenijom postaje sklonost ka konfliktu. Pretjerivanje u disciplini ili čak iznuđivanje etničke lojalnosti u upotrebi jezika, umstvovanja u vjerskim

(U)MJESTO ŽIVOTA

70

dužnostima, načinu odijevanja (u nekim slučajevima čak u iznuđivanju nošenja uniforme), svakodnevnog ophođenja, pa čak pravnom definisanju pripadnosti (registracija, navođenje etničke pripadnosti na ličnim dokumentima i sl.), nose u sebi nezdrav poriv da jedni druge prebrojavamo, odmjeravamo snage sve do barikada i fizičkog razgraničenja, te do zahtjeva teritorija samo za etničku grupu.

Nasuprot tome, dozvoliti i promovisati pojam fleksibilnije i manje isključive vizije pripadnosti, dakle, dozvoliti određenu dozu miješanja između različitih etničkih zajednica te mnogostruko uporište subjekata pograničnih zona, olakšava postojanje tzv."sivih zona" s niskom etničkom definicijom i disciplinom, te omogućava slobodnu razmjenu interkomunikacija i interakcija.

Izbjegavanje bilo koje forme "etiketiranja" osoba po etničkoj ili religioznoj osnovi, dio je potrebnih mjera koje služe prevenciji konflikata, ksenofobije, rasizma.

Pravo na samoodređivanje subjekata ili zajednica ne treba prevashodno podrazumijevati određivanje vlastitih granica i zabrane pristupa istim, već treba polaziti od pozitivnog imenovanja vlastitih vrijednosti i ciljeva, nikako ne smije dostići nivo isključivosti i razdvajanja.

Mora se dati mogućnost jednoj stvarnosti koja će biti otvorena ka što većem broju različitih etničkih zajednica, stvarnost koja neće biti isključiva i u kojoj će se dobro osjećati, pogotovo djeca imigranata i djeca "miješanih obitelji" te osobe kozmopolitske i pluralističke formacije.

(U)MJESTO ŽIVOTA

71

6. PRIZNATI I UČINITI VIDLJIVOM MULTIETNIČKU DIMENZIJU: LJUDSKA PRAVA, JAVNI SIMBOLI, SVAKODNEVNI POSTUPCI, PRAVO DA SE OSJEĆAŠ "U SVOJOJ KUĆI"

Zajedničko življenje različitih nacija, različitih jezika, kultura, religija i običaja na istom prostoru, u istom gradu, mora biti priznatim i vidljivim. Pripadnici različitih etničkih zajednica koji zajedno žive, moraju imati osjećaj da su "kod kuće”, da imaju državljanstvo, da su priznati, da mogu ”postati” institucija, te postojanje struktura i specifičnih prilika vrednovanja svake prisutne nacije, važni su elementi zajedničkog življenja. Sto se više bude organiziralo zajedničko bitisanje različitih jezika, kultura, religija, karakterističnih znakova, manje će biti diskusija vezanih za nadležnost ove ili one nacije u odnosu na prostor i teritorij: potrebno je da se bilo koji oblik etničke isključivosti ili separatizma razblaži u prirodan način zajedničkog postojanja mnogostrukih znakova, zvukova i intuicija (Franjo Komarica, biskup Banja Luke, grada u kojem žive stanovnici više nacionalnosti, ali sa većinom stanovnika srpske nacionalnosti, grad koji je u današnje vrijeme predmet rasprave između Srba i Hrvata, objašnjava to na vrlo jednostavan način: ''Livada na kojoj raste mnogo ,vrsta cvijeća, puno je Ijepša od livade na kojoj raste samo jedna vrsta cvijeća”).

Evropa je sa puno napora naučila da prihvati mogućnost zajedničkog postojanja više različitih vjeroispovijesti na istom prostoru, a da to istovremeno ne znači prevlast jedne vjeroispovijesti nad drugom ili međusobno protjerivanje: dakle, sada je potrebno da se taj isti proces desi u raznim multietničkim stvarnostima; zajedničko življenje različitih nacija na istom prostoru, prikladna individualna i kolektivna prava koja treba da

(U)MJESTO ŽIVOTA

72

predstavljaju garanciju slobode i časti za sve, takva stvarnost treba društvenu saglasnost: da postane pravilo, a ne izuzetak.

7. PRAVA I GARANCIJE SU OD BITNOG ZNAČAJA, ALI NISU DOVOLJNE; ETNOCENTRIČKE NORME IDU U PRILOG ETNOCENTRIČKOM PONAŠANJU

Ne smije se vjerovati da se etnički identitet kao i međuetničko zajedničko življenje mogu osigurati, prije svega zakonima, institucijama, strukturama i sudovima, ako takav stav nema bazu i korijene u Ijudima i široku društvenu saglasnost: ali, ne smije se niti podcijeniti jedan umirujući normativni okvir koji će svima dati garanciju vlastitog identiteta (putem osiguranja prava na vlastiti jezik, kulturu, školu, sredstava informacija itd...) ravnopravnosti (putem garancije učestvovanja tj. protiv bilo kojeg tipa diskriminacije) kao i neophodno samoupravljanje, bez pokušaja prisile na priključivanje u korist jedne ili druge etničke grupe koje zajedno žive.

Od posebnog je značaja da mnogoetničke zajednice posjeduju takav nivo samoupravljanja koji će zajednicu voditi (cijelu zajednicu, bez etničke diskriminacije) u smjeru da sudbinu uzme u vlastite ruke i da prisili na interetničku suradnju do te mjere da razvije zajedničku teritorijalnu svijest: to može ići u korist obeshrabrivanja onih koji misle da se tenzije i konflikti vezani za teritorijalni status mogu riješiti mijenjanjem ili pripajanjem granica.

I ne treba zaboraviti da snažno obojena etnocentrička prava i strukture (tj. ona koja se temelje na kontinuiranom pretjeranom isticanju pripadnosti određenoj naciji i na snažnom etničkom

(U)MJESTO ŽIVOTA

73

izdvajanju) neizbježno dovode do jačanja tenzija i konflikata, te do rađanja i jačanja etno-centričnih načina ponašanja — dok suprotno tome, zakoni i strukture koje unapređuju interetničku suradnju, ohrabruju i jačaju kulturu valjanog zajedničkog življenja.

8. O VAŽNOSTI POSREDNIKA, GRADITELJA MOSTOVA - ONIH KOJI PRESKAČU MEĐE I ONIH KOJI PUTUJU PREKO GRANICA. POTREBNE SU "IZDAJICE ETNIČKOG JEDINSTVA”, ALI NE I PREBJEGLICE

U bilo kojoj situaciji zajedničkog življenja više etničkih grupa, ono što u početku manjka među Ijudima jest uzajamno poznavanje, međusobni odnosi, prisnost.

U takvim situacijama od posebnog značaja mogu biti Ijudi, grupe i institucije koje se svjesno postavljaju duž granica interetničkih grupa koje zajedno žive i koji se u svakom smislu zalažu i njeguju međusobno upoznavanje, dijalog i suradnju. Promocija zajedničkih prigodnih događanja, susreta i aktivnosti, ne rađaju se sami od sebe već zahtijevaju uporan i delikatan rad na senzibilizaciji, sticanju povjerenja, rad u koji treba uložiti puno njege i vjerodostojnosti.

Osim njegovanja identiteta i više - manje jasnih granica između raznih etničkih agregacija, od izuzetnog je značaja da u takvim zajednicama postoji neko ko će se posvetiti radu na ispitivanju, omekšavanju i konačno prevazilaženju granica: aktivnosti koje će možda, u situacijama napetosti ili konflikata izgledati kao krijumčarenje, ali akcije takvog tipa su od ključne važnosti u

(U)MJESTO ŽIVOTA

74

omekšavanju rigidnosti, relativizaciji granica i unapređenju zajedničkih akcija.

Eksplozije nacionalizma, šovinizma, rasizma, religioznog fanatizma itd., predstavljaju najrazornije dosad poznałe faktore u zajedničkom življenju (više od socijalnih, ekoloških ili ekonomskih tenzija) i obuhvataju osim politike ili religije, praktično sve dimenzije kolektivnog življenja: kulturu, ekonomiju, svakodnevni život, predrasude, navike. Dakle, stvarno je potrebna velika sposobnost u pristupu i razblaživanju etničke konfliktnosti. To zahtjeva da se u bilo kojoj etničkoj grupi vrednuju osobe ili snage koje su u stanju da ispolje autokritiku prema vlastitoj zajednici: znači prave izdajice "etničke kompaktnosti”, ali koji se, ako žele da održe korijene i kredibilitet, nikako i nikada ne smiju pretvoriti u prebjeglice. Baš u slučaju konflikata od izuzetne je važnosti relativizirati i smanjiti porive koji različite etničke grupe vode ka traženju podrške izvana (zaštitne snage, razne intervencije izvana i sl.) i dati veću snagu elementima zajedničkih veza za prostor.

9. NEOPHODNI USLOV: ISKLJUČITI BILO KOJI OBLIK NASILJA

Vrlo je teško naći međuetničke zajednice, a da medu njima nema tenzija, konkurencije, konflikata:

Nažalost, sukobljenosti religioznog, rasnog ili drugog porijekla imaju veliku moć uplitanja i mobilizacije i nose u sebi elemente takve kolektivne emotivnosti da postaje vrlo teško održati kontrolu nad situacijom ili dovesti do razumnog rješenja, ako nam situacija "pobjegne" iz ruke.

(U)MJESTO ŽIVOTA

75

U takvim slučajevima potrebno je prije svega: Isključiti bilo koji vid nasilja u bilo kojem trenutku i ako se pojavi klica etničkog nasilja, smjesta i odlučno reagirati - jer, ako se toleriše, postoji rizik da se ta klica poveže u razarajuću spiralu koju je nemoguće kontrolisati.

I u ovom slučaju nisu dovoljni samo zakoni ili policija, već je potrebno duboko ukorijenjeno, odlučno društveno i moralno odbijanje: uvjereno i uvjerljivo odbijanje nasilja (ili reći uvjereno i uvjerljivo NE nasilju).

10. ZAČETNICI KULTURE ZAJEDNIČKOG ŽIVLJENJA

Oni su od neprocjenjive važnosti u situacijama tenzija, sukobljenosti ili čak u situacijama obične koegzistencije mješovitih međuetničkih grupa (makar se radilo i o vrlo malim grupama). Oni kao u jednom hrabrom laboratoriju, mogu na vlastitoj koži iskušati probleme, poteškoće i mogućnosti koje pruža međuetničko zajedničko življenje.

Međuetničke grupe mogu imati svoju dragocjenu toplinu i djelovati na najrazličitijim poljima, od religije do politike, od sporta do zajedničkog provođenja slobodnog vremena, od sindikalnih aktivnosti do kulturalnog zalaganja. U svakom slučaju, oni će biti najnapredniji eksperimentalni teren zajedničkog življenja- i stoga zaslužuju potpunu podršku onih kojima je stalo do umijeća i kulture zajedničkog življenja kao jedine stvarne alternative ponovnom javljanju generaliziranog etnocentričkog barbarstva.

(U)MJESTO ŽIVOTA

76

Udruženje Tuzlanska Amica, Tuzla (BiH)

Osnovana 1992 godine, a Od 1996. godine zvanično je registrovana kao NVO, najprije na Tuzlanskom kantonu, a Od 2004. godine na nivou države Bosne i Hercegovine. Sjedište asocijacije je u Tuzli, ali svoju aktivnost pružanja psihološke i drugih vidova pomoći djeci i porodicama vrši kroz multidisciplinaran pristup i mobilne timove i u najzabačenijim područjima sjeveroistočne Bosne i šire. Više Od 900 djece obuhvaćeno je projektom usvajanja na daljinu, zahvaljujući ne samo financijskoj pomoći nekoliko talijanskih asocijacija.

Aktivnostima asocijacije rukovodi neuropsihijatar dr Irfanka Pašagić , porijeklom iz Srebrenice i dobitnica nagrade A. Langer 2005 godine.

Tuzlanska Amica

Hasana Kikica 1 - Tuzla (BiH) TelFax +387 35312321 tz-amica@bih.net.ba

IBAN BA 39 1321 0100 98753816 3090 182

Fondacija Alexander Langer Stiftung - Onlus

Na sajtu www.alexanderlanger.org mogu se pročitati bezbrojni tekstovi koje je Alexander Langer posijao tokom svog vrlo intenzivnog života, obogaćenog bezbrojnim susretima. Tu se mogu naći na više jezika isprièane aktivnosti Fondacije, objavljene knjige, dodijeljene nagrade, utopije evromediteranskog bratstva i evropske građanske korporacije mira.

(U)MJESTO ŽIVOTA

77

Od 2006 godine Fondacija sarađuje sa Asocijacijom Tuzlanska Amica sa ciljem da podrži stvaranje internacionalne mreže pro-jekta "Adopt Srebrenica".

Fondacija je priznata Od strane Autonomne Provincije Bolzano kao organizacija volonterstva - bez namjere za zaradom (Onlus).

Fondazione Alexander Langer Stiftung, Onlus via Bottai 5 Bindergasse - 39100 Bolzano Bozen (I)

CF. 94069920216 St.Nr. Tel./Fax +39 0471 977691 info@alexanderlanger.org

(U)MJESTO ŽIVOTA

78

SADRŽAJ Izložba “Sjećanje na današnjicu”………………..……………….……..4 Istorija Srebrenice…………………………………………………………..6 Srebrenica u srednjem vijeku………………...………………………..10 Srebrenica pod Osmanlijama……………..…………………………...12 Austro-Ugarski period……………………………..…………………….13 Titova Jugoslavija………………………………..……………………….15 Genocid …………………………………………………………………...16 Srebrenica danas…………………………..……………….…………….19 Adopt Srebrenica…………………………..…………………….…….…20 Dokumantacioni centar…………………..…………….……………....24 (U)Mjesto života……………………………..…………….………………32 Fotografije fabrike betonskih elemenata………..…………………..33 Fabrika betonskih elemenata……………………..……………….…..34 Fotografije fabrike betonskih elemenata…………..………………..35 Fotografije fabrike frikcionih elemenata………………..…………...36 Fabrika frikcionih elemenata……………………………..…………...37 Fotografije fabrike frikcionih elemenata……………….…………...38 Fotografije Srebrenicaprevoz……………………………..…………….39 Srebrenicaprevoz....…………………………………………………..…..40 Fotografije Srebrenicaprevoz……………..…………………………….41 Fotografije Domavia………………………..…………………………….42 Hotel Domavia…………………………………..………………………...43 Fotografije Domavia…………………………..………………………....44 Fotografije Banja…………………………………………………………..45 Banja Guber……………………………………..………………….….…46 Fotografije Banja…………………………………………………………..47 Fotografije Lovački dom……………………..……………………….….48 Lovački dom Srebrenica……………………...…………………..……..49

(U)MJESTO ŽIVOTA

79

Fotografije Lovački dom……………………………..…………………..50 Fotografija vodovodnog rezervoara Bojna……………..…………….51 Vodovodni rezervoar Bojna……………………………..………………52 Fotografija vodovodnog rezervoara Bojna…………….…………….53 Fotografije Tvornice stolica Zeleni Jadar…………..………….….54 Tvornica stolica Zeleni Jadar…………………………….…………...55 Fotografije Tvornice stolica Zeleni Jadar………………………..…56 Fotografije izletišta Bijele Vode…………………………….………....57 Izletište Bijele Vode…………………………………………..…………..58 Fotografije izletišta Bijele Vode…………………………..………...….59 Fotografije Osnovne škole u Osatu……………………..…………….60 Osnovna škola u Osatu……………………………..…………………..61 Fotografije Osnovne škole u Osatu ..……………………..………….62

(U)MJESTO ŽIVOTA

80