Umjesto predgovora

„Zlo trijumfuje samim tim

što dobri ljudi ništa ne poduzimaju da ga spriječe!“

Edmund Burke, irski pisac

Sredinom maja Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku zadesila je

nesreća katastrofalnih razmjera. Nakon višednevnih obilnih

padavina poplave i klizišta odnijele su veliki broj života i

napravile ogromnu materijalnu štetu. Narod, već prilično

napaćen ratom i ratnim posljedicama u državama nastalim

razbijanjem nekadašnje SFRJ, u kojima privreda ne funkcioniše,

a realan napredak se ne nazire, nikako da dođe do mira.

Da nevolja bude veća fondovi predviđeni za pomoć

ugroženima nakon elementarnih nepogoda su još davno

ispražnjeni, jer su aktuelni političari i njihovi prethodnici sa istim

pogledima na (isključivo svoj) život smatrali da im je taj novac

potreban za rješavanje „krupnih društvenih i privrednih

problema“!? Danas, videći, valjda, da nema smisla ugroženima

bacati prašinu u oči, tobože prikupljaju i obezbjeđuju vanredna

sredstva prikazujući to kao svoje napore i brigu za unesrećene.

Istovremeno se narod sam organizuje vidjevši da od aktuelnih

vlasti pomoći neće biti onako kako bi trebalo. U medijima se o

poplavama sve manje govori, jer, kako kažu vladajuće glave:

„... najvažnije i najteže je prošlo, ugroženi su smješteni, ništa im

ne nedostaje, imaju krov nad glavom!“ Međutim, solidarnost

među narodima dostigla je zavidan nivo koji apsolutno ne

odgovara aktuelnoj vladajućoj garnituri. U BiH se približavaju

izbori (oktobar 2014), a ako se narod ujedini političari gube ono

što im je najvrijednije – udobne fotelje! Na osnovu čega dobiti

na izborima, ako Bošnjaci pomažu svojim komšijama Srbima u

Doboju ili Hrvati Bošnjacima u Žepču? Takvih primjera je mnogo

više od pomenutih, ali se oni brižljivo i uporno ignorišu, o njima

se uredno šuti, jer se njihovo objavljivanje protivi „današnjoj slici

i aktuelnim predizbornim huškanjima jednih protiv drugih, kako

bi se političari pojavili i prikazali kao spasioci!“

Vlasti su čak izdale saopštenje da se sva pomoć koja dolazi iz

vana, bilo od organizacija ili pojedinaca, predaje nadležnim

državnim organima koji će vršiti „pravilnu raspodjelu prema

prioritetima“! Članovi Udruženja „Naša Jugoslavija“ (na

fotografijama se vidi dijeljenje pomoći porodicama stradalim

prilikom klizanja zemljišta u okolini Vogošće) su se odlučili za

„avanturu“ i obratili se direktno ugroženima.

Katastrofe u obliku požara, poplava, zemljotresa i sličnih

nepogoda ne dešavaju se od juče. Naročito je zaštita od

poplava u osjetljivim područjima kroz izgradnju nasipa imalo

poseban značaj, a zbrinjavanje ugroženih uvijek predstavljalo

osnovnu zadaću civilnih organa društva. U nekadašnjoj SFRJ na

licu mjesta su se najprije pojavljivali pripadnici JNA, da bi ostale

strukture (kao npr. civilna zaštita, vatrogasci, omladinske radne

brigade itd.) postepeno preuzimale brigu o postradalima.

Najveća vrijednost u to vrijeme pripadala je solidarnosti cijele

zemlje ugroženima.

Današnje vladajuće elite, pod izgovorom „konačnog uvođenja

demokratije“, koju, valjda, nismo imali, su uništile sve što je

nekada funkcionisalo, a nisu stvorile ništa novo – jer ne znaju,

niti žele da znaju. Zašto? Pa, oni nisu ugroženi, a o nešto novo

treba stvoriti i brinuti se o tome! Ipak, iz „dobrih starih vremena“

nam je ostalo nešto što nam ne mogu oduzeti – solidarnost i

nada, nada u ljude. Jer, kako jednom prilikom reče Đorđe

Balašević: „Ratovi i krize prolaze – ljudi ostaju!“

Uredništvo

Sadržaj

Uz godišnjicu

Sarajevskog atentata ........................... 4

Milan Pekić

Na dan prenosa kostiju Gavrila Principa i

njegovih drugova ........................... 9

Aleksa Šantić

Gavrilo Princip ........................... 9

Aleksa Šantić

Volim Krležu! Pa šta? ........................... 9

Dušan Opačić

Dr. Franjo Tuđman

Zloduh number one ........................... 11

Svetozar Livada

Hoćete činjenice?

Evo vam ih! ............................ 15

Tomislav Jakić

U graditeljskom stroju

II dio ........................... 17

Frederik Goda

I mrtvih se plaše ........................... 19

Dušan Opačić

IMPRESSUM

– bilten –

Časopis Udruženja

„Naša Jugoslavija“

godina V

broj 9

maj 2014

www.nasa-jugoslavija.org

zajedno@nasa-jugoslavija.org

bilten objavljujemo

isključivo u online izdanju

Jezik srpskohrvatski / хрватскосрпски

Izlazi dva puta godišnje

bilten uređuju:

Zlatko Stojković

Frederik Goda

Dalibor Tomić

maj 2014 bilten 9 4

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

Uz godišnjicu Sarajevskog atentata

Gavrilo Princip – heroj ili zločinac?

Princip i, kasnije, milioni, umrli su uzalud!

Da li je Gavrilo Princip je bio srpski (nacionalni)

i južnoslovenski revolucionar? Šta su hici maloljetnog pripadnika organizacije „Mlada

Bosna“ prouzročili u političkom, vojnom i

geografskom smislu u Evropi? Zašto ti hici

odjekuju i danas, izazivaju nemire, svađe, pa i

prijete nečim daleko ozbiljnijim? Kako dati

razumno objašnjenje za ono doba kada je, danas, vidljivo vrijeme kolonijalne restauracije,

kada su nestale riječi poput „imperijalizam“ ili

„kolonijalizam“? Kako je moguće da historici, a

današnji političari naročito, nisu u stanju

zaključiti prošlo, te, opamećeni, kreirati bolju budućnost? Probuđene aveti luduju za

fašizmom...

Kada je 1878. godine San-Stefanskim mirom

okončan Rusko-Turski rat bilo je izvjesno da je još

jedno veliko carstvo na koljenima i da je potrebna nova „šnit“ operacija u prekrajanju teritorija, a

stara matrica, u slijedu takvih zbivanja, i tada je

pokazala da je ponajmanje važno šta će se događati

s običnim „malim“ ljudima. Prioritet su imale

kreacije „velikih“ političara. Na tom i takvom tragu trebalo je buduću ostavštinu, Osmanskog carstva

na samrti, prigodno i „pravično“ raspodijeliti, pa je

od 13. juna do 13. jula 1878., pod sjedanjem Otta

von Bismarca, upriličen, jednomjesečni „sumit“,

velikih sila – onako kako sveci blago dijele – u

Berlinu su zasjeli predstavnici Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije

i, naravno, samrtnice – Osmanske Turske, s namjerom europeiziranja Balkana, teritorija što je

dahom i islamskog istoka, vjekovima već, zagađivao

kršćansku Europu. To je, ljutilo to koga ili ne, bila

prva premisa u inače modernoj kolonijalno-kapitalističkoj stvarnosti, nesumnjivo i kulturološki

opterećenoj susjedstvom/komšilukom s feudalnim

bremenom Stambola i Bosfora. Nije bilo lako:

Rusija je imala velike apetite želeći stvoriti, kao

svog satelita, veliku Bugarsku, Bosna i Hercegovina bi ostala pod turskim suverenitetom, ali s velikom

autonomijom. Austro-Ugarska i Velika Britanija su

bile protiv porasta utjecaja Rusije, jer im nije

odgovaralo širenje ideje panslavizma… Naravno,

nema takvog kongresa bez ustupaka, pa su

odredbe San-Stefanskog ugovora o miru dobrim dijelom poništene, tako da su Rumunjska, Srbija i

Crna Gora postale suverene države, Bugarska je

podijeljena na dio pod osmanskim suverenitetom i

Kneževinu Bugarsku, bilo je još prekrajanja s

manjim ili većim posljedicama, a Bosna i Hercegovina je stavljena pod suverenitet –

„nadgledanje“ – Austro-Ugarske, ustvari „nešto

svima nesnosno“ i što će, 1908. dovesti do aneksije

– pripajanja – Austro-Ugarskoj. Nimalo slučajno,

Carlton J.H. Hayes, predsjednik američkog

udruženja povjesničara, je o rezultatima Berlinskog kongresa, izjavio: „Prije 1878. imali smo Istočno

pitanje i Tursku kao bolesnika na Bosforu, a nakon

Kongresa imamo nekoliko manijaka, jer su

berlinski dogovori Balkance odveli u ludilo!“

Vidi li, neko, da je danas stanje, u Bosni i oko nje,

mnogo drukčije? Tek, prije tačno stotinu i trideset

šest godina, 19. avgusta 1878. godine, Austrijanci

ulaze u Sarajevo. Gotovo je i zaboravljeno: Nakon

teških uličnih borbi i sa velikim brojem žrtava, jer

se muslimansko i pravoslavno stanovništvo žestoko odupiralo nastupanju austrougarskih trupa,

sastavljenih, uglavnom, od Hrvata, Slovenaca,

Srba, te drugih slavenskih naroda Monarhije, a pod

komandom generala Josipa Filipovića, europski

„nadglednici“ uspijevaju slomiti otpor branitelja. Bilo je, na austrougarskoj strani oko pet hiljada

poginulih. Procjene govore da je među Bošnjacima,

a tada je ta imenica podrazumijevala Bosance sa tri

vjeroispovijesti, bilo više od 11 hiljada mrtvih!

Tako su Sarajevo, a i Bosna i Hercegovina, pali i bili

okupirani. Trideset godina nakon toga, dakle

tolikog perioda nesnosnosti, izvršena je aneksija. I prije i poslije Bosna je imala svoju vladu. Važno li je

istaći da je svojevrsnu državnost imala i pod

Osmanlijama, što sa Srbijom, malom, velikom ili srednjom, ma što ovo određivalo, nije bio slučaj?

Obilježavanje 100-godišnjice atentata u Sarajevu

Prije stotinu godina, 28. juna 1914. godine u Sarajevu je

izvršen atentat na Austrougarskog prestolodasljednika Franca

Ferdinanda. Taj događaj je bio povod za početak vec

pripremljenog VELIKOG RATA, kako je tada nazvano

četvorogodišnje ubijanje koje danas poznajemo pod nazivom

– I svjetski rat. Pripadnici organizacije „Mlada Bosna“ i njen

član koji je izvršio sam čin atentata – Gavrilo Princip – nekada

su slavljeni kao revolucionari i oslobodioci, a danas ih se

žigoše kao teroriste. Oni su, pak, sa svoje strane bili uvjereni

u ispravnost onoga za šta se bore. Jedan od njih, Marko Perin,

koji je 1914. godine umro u zatvoru, svojim stihovima

prikazuje nepokolebljivu vjeru da ih ni smrt neće odvojiti od

ideje za koju su dali svoje živote – ujedinjenje i sloboda južnih

Slovena!

„I grobovi naši Bečom će se borit

Po dvorovima šetat i plašit gospodu.

A grobovi naši Evropi će zborit

Jugosloven mora dobiti slobodu.“

U nastavku donosimo pogled na uzroke i posljedice iz ugla

sarajevskog novinara Milana Pekića.

maj 2014 bilten 9 5

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

Moćna Monarhija, a to je Austro-Ugarska nesporno

bila, na ove prostore unijela je promjene u sve

životne sfere. U Bosni se zapad sukobio sa istokom, uz prividnu, varljivu sliku tolerancije, sa zadatkom

i ciljem provođenja reformi na svim poljima. Sa

industrijskim razvojem, izgradnjom javnih

objekata, ustanova, puteva, željeznica, planskog

razvoja gradova i važnijih industrijskih centara. Naravno, počela je i ubrzana eksploatacija šumske

mase, ali i gotovo, za Osmanlija, nedirnutih

bogatstava bosanske utrobe – svih mogućih ruda,

od energetskih do plemenitih. A njima je Monarhija

oskudijevala. Ta, bila je carstvo bez kolonija, a već

duboko u kapitalizmu što podrazumijeva industrijalizaciju. Kojeg vraga je bogatstvo te vrste

trebalo Osmanlijama?

(Tako se i dogodilo da je Bosna, ustvari potpuno

neprirodno, preskočila, brat-bratu, stotinu godina odrastanja! Stoga, tek sad pokušava shvatiti kapitalizam pri čemu se novokapitalisti i ponašaju crnokapitalistički. Tako i nema mjesta čuđenju nad propasti socijalizma i samoupravljanja – maloljetnica je načisto silovana i ostavljena samosnalaženju – prema tome, ni Bosna, ni Jugoslavija, pa ni Rusija prepuna priprostih mužika, nisu i ne mogu biti nikakav primjer za pogrešnost Marksovog ućenja – pardon, ovo je totalno skretanje s teme, ali ima veze, ima…! Samo traži drugu, drukčiju i još dužu elaboraciju!)

Zagovarači i istinski borci za ideju oslobađanja od

Austrije i ujedinjenje Južnih Slavena, ipak, ne

miruju. Bogdan Žerajić, dvadesetčetvorogodišnji student prava, juna 1910. godine (zgoda u podudarnosti potpuno odvojenih vremenskih odrednica i, opet, izvan Pricipove teme, ali – te

godine mladi Josip Broz stiže u Zagreb i, odmah, u štrajku, pokazuje proletersko-bravarsko buntovno lice!) puca na poglavara BiH generala Varešanina,

ali ga ne pogađa i da ne bi bio zarobljen, ubija se.

Njegov primjer imao je velikog uticaja na članove slobodarskih i ujediniteljskih pokreta.

U Srbiji, pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, (a i to je persona posebne klase dostojna elaboriranja pa, recimo, spisatelja stvaralačke snage jednog Dostojevskog!) osniva patriotsku tajnu organizaciju

„Ujedinjenje ili smrt“. Pa, nekako i, nedokazano

„Crna ruka“. Ubrzo potom, i u Bosni i Hercegovini,

zahvaljujući ponajviše djelovanju političkog

kružoka kojeg je vodio Vladimir Gaćinović, nastaje i revolucionarna organizacija „Mlada Bosna“.

Danas neki „naučnici“, s krila ulizica osnivačima

još ni iz daleka izgrađenom nacionalnom, može li

se uopće tako reći, bošnjačkom etnosu, jer pitanje nacije je veće od nacionalista, proglašavaju upitnim

i postojanje „Mlade Bosne“, iako joj svjedoče i jaki

članovi, poput Ive Andrića, nobelovca i bosanskog

Srbo-Hrvato-Hrvato-Srpskog Bošnjaka (joj Bosno!).

Ni u Hrvatskoj borci za ujedinjenje nisu mirovali. Luka Jukić, juna 1912. godine, u Zagrebu

pokušava atentat na Slavka Cuvaju, bana i

kraljevskog povjerenika. Atentat ne uspijeva. Četiri

mjeseca nakon toga izveden je još jedan neuspio

pokušaj atentata na istu osobu.

Balkan ne miruje. Do jeseni 1912. godine

balkanske države: Srbija, Crna Gora, Grčka i

Bugarska sklapaju savez protiv Turske. Iako je

turska moć još u 19. vijeku konstantno padala, Otomanska porta pokazuje nepokolebljivu

odlučnost u odbijanju davanja bilo kakvih

koncesija. Rat je bio na pomolu. Zemlje saveznice

su izvele mobilizaciju i izvršile strateški raspored

vojnih trupa brže od Turske. Saveznici u rat ulaze

sa 578 hiljada boraca, a Turci sa 307 hiljada. Za nepunih mjesec dana, svi posjedi Turske u Evropi

bili su likvidirani i Porta traži posredovanje velikih

sila i sklapanje primirja. Nakon mjesec dana,

krajem 1912. godine primirje je potpisano, ali zbog

toga što nije pristala na gubitak Jedrena, Turska je nastavila – produžila rat februara 1913. godine.

Tada su, nakon dva mjeseca pali i Jedren i Skadar,

novo primirje je potpisano u Londonu 30. 05. 1913.

godine. Austrija je, kod velikih sila, izdejstvovala da

Srbija ne dobije izlaz preko Albanije na more. Zbog

raskola među saveznicima, u vezi podjele novoosvojenih teritorija, izbija Drugi balkanski rat,

u kojemu se sukobljavaju dojučerašnje saveznice –

sa jedne strane Srbija, Grčka i Crna Gora, podršku

im daje, ulazeći u rat i Rumunjska, a, s druge

strane, Bugarska. Njihove obračune koristi Turska i vraća Jedren u svoj posjed. Novi mir je postignut i

potpisan u Bukureštu augusta 1913. godine. Srbija

i Grčka podijelile su između sebe najveći dio

Makedonije, Rumunjska je uzela od Bugarske

južnu Dobrudžu, a Turska dobiva Jedren. Ne zna

se ko, kako i čime kontaminira balkanske prostore!

Želja za ujedinjenjem slavenskih zemalja je sve

izraženija. U Beogradu se, nije to nikakav

povijesno-značajan datum tog trenutka,

organizaciji „Ujedinjenje ili smrt“, nakon

isključenja iz sarajevske gimnazije 1912. g. zbog političkog djelovanja protiv poretka, priključuje i mladac Gavrilo Princip.

maj 2014 bilten 9 6

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

I sad treba stati: Po današnjim, novim

tumačenjima, a sve zavisi s koje strane i od kojih

snaga iz današnje Bosne, ali i bivšejugoslovenskog okruženja pristižu činjenice ili činjenice upitno je

šta se, slijedom, ali i organizacijski dešava. Ali,

zbivanja i rezultati su nesporni!

Tek, nekakva suština mogla bi se svesti na potku da je odluku, donesenu u „Mladoj Bosni“ da se na

prestolonasljednika Franca Ferdinanda izvrši

atentat prilikom njegove najavljene posjete Sarajevu, juna 1914. godine, utjecalo „kreiranje, interveniranje, inspiriranje“ iz Beograda, odakle,

zajedno sa Trifkom Grabežom i Nedeljkom

Čabrinovićem, u Sarajevo dolazi i Princip. Unutar organizacije „Mlada Bosna“, (a danas, da se ponovi,

postaje upitnim i njeno postojanje!) razrađuju se

ideje i prave varijante atentata, prema mogućim

maršrutama i rasporedu kretanja carskih

uglednika i njihovih obilazaka objekata u gradu. Navodno, u organizaciji atentata je učestvovao i

srbijanski pukovnik Apis. Prestolonasljednik

Ferdinand je došao da prisustvuje vojnim

manevrima obavljanim na prostorima od Ilidže do

Konjica, ali i da obiđe netom otvorenu Vojno-

državnu poštu u Sarajevu, jednu od najljepših u tadašnjoj Evropi, izgrađenu po projektu Josipa

Vancaša. Eno je, stoji i danas, a gorjela je u

prošlom ratu! Slučajno ili namjerno, za posjetu je

izabran Vidovdan, srpski praznik. Da li se tim

potezom htjelo dati Srbima do znanja kako se njihovi praznici koriste za visoke državne posjete i

svetkovine, ili je trebalo baš toga dana

demonstrirati silu? Istoričari i danas pokušavaju

ustanoviti istinu, ali im to ne smeta u iznošenju

apsolutno suprotstavljenih, ali dnevnopolitički

promidžbenih tvrdnji.

Odlučeno je da se za atentat pripreme dvije

zavjereničke trojke, naoružane pištoljima i

bombama. Prvu trojku činili su Grabež, Čabrinović

i Princip, a drugu Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović i Muhamed Mehmedbašić. Najprije je atentat

pokušao grafički radnik Čabrinović. Na kolonu koja

se kretala Obalom prema gradskoj Vijećnici, stojeći

u masi, bacio je bombu u pravcu automobila

prestolonasljednika. Međutim, iako bomba pogađa

automobil, odbija se od okvira spuštenog krova i aktivira na cesti ranivši pri tom oficira iz pratnje.

Zbog ovoga incidenta prestolonasljednik, ipak, ne

odustaje od posjete pošti, iako ga saradnici i

domaćini odgovaraju. Odlučeno je da se samo

prekine, skrati posjeta Vijećnici i da se do Vojne pošte ne ide, ravno, ulicom Obala. Skrenut će se,

pored radnje Morica Šilera i proći ispred hotela

„Evropa“, jer je i tamo bio okupljen narod, poredan

u špalire da pozdravi nadvojvodu.

Da li je promjena plana saopćena vozaču prestolonasljednika? Ili se on zabunio, pa je krenuo

prema ranije utvrđenom planu? Nepoznato je. Tek,

na skretanju sa Obale u poprečnu ulicu, iz gomile

je iskočio Gavrilo Princip. I sam je bio iznenađen

pojavom automobila, ali je, kao čovjek iz „atentatske rezerve“ reagirao i počeo s pucnjavom u

pravcu prestolonasljednika. Ranio ga je, smrtno.

Prvim hicem, drugi je bio namijenjen generalu

Potjoreku, poglavaru bosanske Vlade. Promašaj, ali jeste pogodak u prestolonasljednikovu trudnu

suprugu Sofiju. Ubija je. Ona nije bila meta, niti

bilo kakav cilj atentatora. „Kolateralna šteta“ – rekli

bi Amerikanci. Princip, sam, uvijek je pravio

razliku u svom činu: Nikada se nije pokajao zbog ubojstva Ferdinanda; već je na suđenju rekao kako

mu je žao zbog nehotičnog ubojstva majke tri

djeteta.

Epizoda kratkog trajanja završena je poznatim

stvarima oko kojih nesuglasica nema. Svi zavjerenici su uhapšeni, a da se nikada sa

sigurnošću nije utvrdilo ko je odao imena. Jedan

jedini, Muhamed Mehmedbašić, uz pomoć jataka,

uspio je pobjeći i skloniti se, na sigurno u Crnu

Goru. Organizacija „Mlada Bosna“, ako je i postojala, a opaska je na tragu današnjih

nesporazuma, je rasturena i više nikada nije

obnovljena.

Maloljetni Princip i Čabrinović dobivaju po 20

godina robije. Odležavaju je u Terezinu u Češkoj.

Taj grad, Terezin, u Češkoj, je – na putu ka

njemačkom Dresdenu. Cijela ta oblast naziva se Sudetenland: to su oni Sudeti koje je nacistička

Njemačka – s blagoslovom Velike Britanije i

Francuske – anektirala 1938. Milijuni Nijemaca su,

potom, iz te oblasti protjerani 1945. Odmah do

gradskog trga Terezina, su zidine tvrđave ponegdje obrubljene vodenim kanalima. To je kazamat „dične habsburške dinastije", a tokom Drugog svjetskog

rata – sabirni logor za europske Židove: Teresienstadt. Odatle su Židove odvodili u

koncentracijske logore, iz kojih se oni više nisu

mogli vratiti. Sada je tu veliki muzej sjećanja, ali i,

na jednom od zidova, veliki plakat s licem jednog mladića, gotovo dečka. Oči mu sjajne, užagrene. To

je, piše, Gavrilo Princip, mladić, čiji su pucnji

poslužili kao povod za oglašavanje početka davno

pripremljenog Prvog svjetskog rata. U blizini mu je i

ćelija, treba skrenuti lijevo od ulaza, potom

prolaziti pored niza kolektivnih prostorija, sve dok se ne stigne do samica. Njegova je broj 2, iako je

prva u nizu ćelija. Tu je, skoro dvije godine, u

okovima – tako je glasila presuda – boravio Gavrilo:

Sve dok nije prebačen u zatvorsku bolnicu, u kojoj

mu je odsječena ruka i gdje je od tuberkuloze kostiju umro, posljednjeg i samrtnog proljeća te

dične habsburške dinastije, aprila 1918. godine.

maj 2014 bilten 9 7

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

Samica, stvarnim brojem jedan, nije bila grijana,

pa je voda, često, noću bila smrznuta, označena je

pločom na kojoj – na češkom i na, eto, srpskohrvatskom, eto, srpskom, jer je u pitanju ona ćirilica „slavjanosrpskog reza“, jeziku piše: "U ovoj samici od 5. prosinca 1914. bio je zatočen Gavrilo Princip, glavni sudionik atentata u Sarajevu, čije su žrtve na Vidovdan 28. lipnja 1914. godine bili austro-ugarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sofija. Vidovdanski atentat u Sarajevu bio je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Za većinu slovenskog stanovništva tadašnje Austro-Ugarske, Gavrilo Princip bio je jedan od simbola borbe protiv Habsburške monarhije. U Srbiji je postao nacionalni junak, a u češkim zemljama uspomena na njega čuvana je naročito u periodu Čehoslovačke republike (1918-1938), ali i nakon Drugog svjetskog rata. Gavrilo Princip podlegao je posljedicama lošeg postupanja 28. travnja 1918.

godine u vojnoj bolnici u Terezinu."

Iako ovaj natpis pokazuje kako je postojao

slovenski smisao Principovog pucnja, ipak nas više

impresionira češka briga da taj simbol borbe protiv "dične habsburške dinastije" ne ostane

neobilježena. Unatoč tajnoj sahrani, zahvaljujući jednom Čehu, njegovoj tradiciji pasivnog otpora

koja ga je navela da zapamti i nacrta grobno mjesto

na kojem je srpski nacionalni junak pokopan, da

po povratku iz rata odmah ode u Terezin i na

grobno mjesto postavi češku zastavu, otkriven je

Principov grob: njegovi ostaci – kostur s jednom rukom – prenijeti su u Sarajevo i sahranjeni 1921.

godine pokraj kapele na groblju u Koševu, koju je,

mladobosancima i Principu u čast, projektirao

arhitekta Aleksandar Derok i koja je sagrađena od

kamenih nadgrobnih ploča sa starog pravoslavnog groblja na Marijin Dvoru, u blizini mosta Vrbanja.

Kapela je, danas, u vidljivom oburvavanju, a tamo

gdje je devastirano groblje da bi se došlo do

„srpskog“ materijala, je, poslije Drugog svjetskog

rata, nastala građevinska parcela na kojoj se danas

koči zdanje nekadašnjeg Izvršnog vijeća i Skupštine Socijalističke Republike BiH, danas neuspješne,

neuspjele, abortusne mlade države s dva

karikaturalna entiteta.

Na sudskom saslušanju, na pitanje predsjednika

suda – kojeg je političkog opredjeljenja, Gavrilo

Princip je odgovorio: „Ja sam nacionalista,

Jugoslaven! Moja je želja ujediniti sve Jugoslovene, u bilo kojoj državnoj formi i osloboditi ih od Austri-

je“. A Vaso Čubrilović, svoje nepokolebljivo

opredjeljenje za ujedinjenjem slavenskih zemalja,

pokazao je i neočekivanim odgovorom na pitanje šta je po nacionalnosti. „Po nacionalnoj

pripadnosti, ja sam Srbo-Hrvat!“ Time je, na

najjednostavniji način, izrekao svoje opredjeljenje

za ujedinjenje, za Jugoslavenstvo.

Treba se sjetiti da Austro-Ugarska krivicu za

atentat pripisuje Srbiji. I uputila joj je, krajem jula

1914, pravno neprihvatljiv, ultimativan zahtjev za

provođenjem istražnih radnji na njenoj teritoriji. Po

odbijanju, objavljuje rat Srbiji. Velika klaonica, Prvi

svjetski rat, počeo je. Naravno, pitanje je da li je Princip mogao i sanjati da će njegov prst na

obaraču biti povod svjetskom ratu, da će dvanaest

miliona ljudi nestati u tom krvoproliću, ali i moćna

Monarhija čijeg je prestolonasljednika ubio?

Nevjerovatno je, ali ovaj historijski događaj je

različito tretiran u periodu od samo nekoliko

godina. Do početka devedesetih prošlog vijeka djeca

su, u svim školama, učila da je Princip heroj i

vizionar, a onda, nakon prvih, tzv. demokratskih

izbora 1990. godine, u nekim školskim udžbenicima je transformiran u teroristu i opisivan

kao hladnokrvni ubojica prestolonasljednika i žene

u visokoj trudnoći. I to je tačno – sam čin jeste

teroristički. Ali, može li neko osporiti da je Austro-

Ugarska bila okupator, a on, borac, revolucionar?

Nekadašnja prodavnica mješovite robe Morica

Šilera, ispred koje je djelovao mlađani Gavrilo

Princip, pretvorena je u „Muzej Gavrila Principa i

Mlade Bosne“. Od prije dvije godine je to depadans

„Gradskog muzeja Sarajevo 1878.-1918.“ Muzeju će i u budućnosti, u skladu sa političkim stavom,

aktualne vlasti mijenjati ime, ali će akteri događaja

uvijek ostati isti. Sarajevo je postalo planetarno

poznato baš po Principovom atentatu 1914.,

Zimskoj olimpijadi 1984. godine, sedamdeset godina poslije, te po stanju blokade u nedavnom „beskarakternom“ ratu. Upravo ta

„beskarakternost“ daje posebnu notu i sve

nesporazume događanjima od prije stotinu godina.

Mora se reći i to da je austrougarski imperator,

anektirajući Bosnu i Hercegovinu, mada je to druga i duga priča, posijao nacionalističko sjeme u ovoj

zemlji i time, možda i u najboljoj namjeri, zakrvario

i zemlju i vode i mnoge ruke. Do aneksije Bosna

nije imala ni SRBE, ni HRVATE ni MUSLIMANE.

Imala je Bošnjake i među njima tri vjere. Od

imperatorovog „dara i novih imena“ sve se pomiješalo i…

Za ovdašnje i one, prekodrinske Srbe Gavrilo

Princip je bio srpski (nacionalni) i južnoslovenski

revolucionar. Pitaju, kako to objasniti u našem

vremenu, koje nije ništa drugo do vrijeme kolonijalne restauracije? Jer, pitaju, nestale su iz

našeg govora, iz našeg poimanja, iz iskustva tolikih

mladih naraštaja, riječi kao što su imperijalizam ili

kolonijalizam; koliko jučer bunili smo se u ime

slobode, a danas gotovo niko ne primjenjuje tu riječ na ono što vidi oko sebe? Kako razumjeti prirodu

maj 2014 bilten 9 8

nacionalnog i južnoslovenskog revolucionara u

našoj sredini u kojoj su se – u restauraciji

titoističkih sila pod kolonijalnom zastavom – odrekli srpske revolucije? Ona se uvijek oslanja na

neku predstavu iz prošlosti. Još je Krleža – između

dva svjetska rata, u godini 1928. – prepoznao postojanje "ruskog carskog dvora, koji sa Crnom Rukom puca po Sarajevu, na liniji svoje vlastite politike" ("Deset krvavih godina"). Ova klasična

zamisao austrijsko-njemačke propagande, kao

zamisao o ruskoj carskoj policiji koja je organizirala

sarajevski atentat, uvijek je služila da se pitanje o

odgovornosti za Prvi svjetski rat odmakne od

austrijsko-njemačkih ratnih inspiratora i primakne

pojmu srpskog krivnje. To je stav i Republike srpske. U Federaciji, kod današnjih Bošnjaka,

stavovi su podijeljeni i čuje se – svašta.

Nesporazumi su grozni, pa su, čak, i omeli

obilježavanje godišnjice početka rata. Neki bi

„mladobosance“ proglasili krivim i za izgaranje sarajevske vijećnice u prošlom ratu, za srebreničke

žrtve, za ratnu sarajevsku glad i mrtve… Zbog toga

predsjednik Srbije odbija doći u Sarajevo.

Ali, vrijedi bilježenja i onog što kaže akademik

Muhamed – Tunjo Filipović: „Gavrilo Princip je bio borac za slobodu svoje zemlje i protiv njene

okupacije, a simbol tog ugnjetavanja bio je

austrougarski prestolonasljednik Frantz Ferdinand!

Spomen-ploču sa likom Princip je zaslužio i to na

mjestu gdje su bile nekada njegove stope, koje su tokom nedavnog rata uništene. Ne razumijem

potrebu određenih snaga iz BiH da aboliraju svoje

okupatore. Sarajevski atentat se ne može

usporediti sa terorizmom, jer je u to vrijeme atentat

bio legitiman način borbe protiv onih koji su

ugnjetavali jednu zemlju, odnosno njen narod. Ne mislim da države koje su inicirale da se na

Vidovdan 2014. godine nizom manifestacija u

Sarajevu obilježi 100 godina od Prvog svjetskog

rata žele dobro, ni BiH, ni narodima koji u njoj žive.

One žele oprati svoj obraz i svoje ruke, jer su, također, suučesnici i proizvođači Prvog svjetskog

rata. Zaboravlja se da je Austrougarska nasilno

ušla u BiH, da je ubila veliki broj ljudi prilikom

okupacije BiH, da joj se veliki broj građana BiH

suprotstavio, kao i da je izazvala veliki egzodus

kada je, u prvi mah nakon okupacije, BiH napustilo oko tri stotine hiljada ljudi. Zaboravlja se

i da je Austrougarska u BiH uselila dvije stotine

hiljada katolika i da je velika sredstva uložila u

obnovu katoličkih crkava na području BiH, koje su,

nakon što su ojačale, počele da provode politiku prisiljavanja stanovništva na katoličanstvo. Prije

svega, Austrija je diskriminirala pravoslavno

stanovništvo u pogledu razvoja, tako da je nastao

pokret za nacionalno prosvjetnu autonomiju Srba.

Potom, nastaje i pokret za takozvanu prosvjetnu

autonomiju Muslimana koju je vodio muftija bosanski Džabić, i to je bio period kada širom

Evrope nastaju revolucionarni pokreti mladih,

medu kojima je bila i "Mlada Bosna". Spekulacija

je, a ubačena je, davno, odbačena u istorijsku

literaturu, da je Prvi svjetski rat dugo godina unazad "pripreman" u politikama tadašnjih sila.

To je politika, koja je imala svoj izraz u izgradnji

takozvane bagdadske željeznice, povezivanjem

njemačkog političkog interesa sa Turskom. Činjenica je da je Austrija željela rat, što pokazuje

način na koji je postavila ultimatum Srbiji, tako da

na njega nije bilo moguće odgovoriti. Ultimatum je

sadržavao takve zahtjeve koji bi značili negaciju

srpske suverenosti. Nijedna ozbiljna država koja drži do sebe ne može pristati da preda aspekte

suverenosti, koji pripadaju isključivo toj državi, u

ruke druge države, pa prema tome ni Srbija nije

mogla dati pravo Austriji da na njenoj teritoriji vrši

istrage, jer bi to bila penetracija nacionalnog

prostora. Ali u tom kontekstu bi trebalo gledati i današnju Bosnu: Ne da ona na se pa pritisci bili

izvana ili, a imamo ih i to žestoke, – iznutra!“

U Sarajevu su se, ovih dana, trebali naći svi

učesnici iz današnje Ujedinjene Europe, pogledati se u oči i odati počast žrtvama. Neće! Ne, bar,

onako kako je bilo planirano. Jer, mnogi ne

pristaju doći. Srbijanci recimo. Uz njih i Francuzi i

Rusi. Sve će biti nekako neželjeno i krnjavo. Neki –

hoće, pa će događanja, ipak, biti. Neka to bude

predmetom, recimo, novinarskih izvještaja.

Tek, neki su, na ovim balkansko-političkim

prostorima, u svojoj političkoj budalaštini, a ne

pripadaju minornim snagama, u svojoj

nemaštovitosti, u svom neobrazovanju, nerječitosti, izjavili da se u Sarajevu priprema PROSLAVA

početka Prvog svjetskog rata. Grozno. Čak i

upozoreni na okrvavljenost 20. stoljeća, na doba

najvećih masakriranja ljudi u povijesti, nisu

shvatili da bi morala biti riječ o događaju pijeteta.

Sadašnje sarajevske „proslave“ samo pokazuju da ništa, iako je, možda, tako izgledalo, uopće nije

gotovo i da gorčina suvremene, a ubjedljivo,

najkrvavije, od stoljeća nešto jače, prošlosti,

pokazuje i dokazuje da mrtvih nije bilo ni previše,

ni dovoljno. Kao ni pameti, uostalom. Ako neko i poželi biti ozbiljniji analitičar, a k tome je, bar u

osobnom vokabularu nešto tananijih lirskih valera,

mora biti zgađen nad jednom od najčešće

izgovaranih zakletvi na svim komemorativnim

skupovima. Izgovara se: “Tu smo da bi upozorili

da se više nikada ne dogodi…“

I lažu! To je samo floskula. Nedostatak nadahnuća,

siromaštvo rječnika, udvaračka apolitička nota. Da

li će još po nečemu ovaj grad biti prepoznatljiv u

budućnosti, to, za sada, niko ne zna. Na ovim

prostorima su, na žalost, ratovi češći od olimpijada i, kako stvari stoje, ne bi bilo greške u pozdravu: “Vidimo se u narednom ratu…“

A to s Principom nema nikakve veze. S Bosnom,

mladom ili starom, svejedno – ima.

Milan Pekić

novinar Sarajevo, juni 2014. godine

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

maj 2014 bilten 9 9

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

NA DAN PRENOSA KOSTIJU GAVRILA

PRINCIPA I NJEGOVIH DRUGOVA

Bosno, nemoj danas oblačiti na se

Žalosno odelo, no, krepka i vedra,

Primi kosti svoje lepe dece carske

I sahrani toplo u majčina nedra.

Njima humka to je tvoja dijadema

Veličanstva, slave, ponosa i časti!

Iz te drage humke svakoga će dana

Jedno novo stablo naše snage rasti.

Ako bi nam kada veru očaj skrhô

Na ovome grobu veri biće leka,

I svetla i čista, s nebom u dubini,

Poteći će snőva kô planinska reka.

I dođe li koji stranac da te pita

šta najlepše imaš, ti, gorda i vedra,

Pokaži mu svetu humku mučenika,

Kô besceno blago materinskog nedra.

Bosno, nemoj danas oblačiti na se

Žalosno odelo. Tvoja deca nisu

Umrla, no nebu odletela letom,

I na zorinom se naselila visu.

Aleksa Šantić

GAVRILO PRINCIP

S bedema naših se vija tirana pogani steg,

i smrti trube se hore;

Svrh nas je nebo mračno i hladno kao sneg –

mi bele nemamo zore.

Naši su

dani

konop i stub,

magle

i vrani,

i zveri zub.

Pa dokle ćemo sramno snositi jaram crni

nemi i pusti k'o panj,

gledati gde nam rodno ognjište hulja skvrni

i ruglo baca na nj?

Jesmo li

stoka?

Jesmo li crv?

Gde je sev

oko?

Gde plam i krv?

S burama osvete svete nek sveti bukne boj

i žuti lipsaju hrti!

Sa pesmom carski i gordo uprimo pogled svoj

u oči studene smrti!

Nek pun

lepote

sine k'o maj

s naše

golgote

vaskrsni, sjaj!

Aleksa Šantić

VOLIM KRLEŽU! PA ŠTA?

ESEJ U POKUŠAJU

Piše: Dušan Opačić

„Tebi gluposti ljudska, udaram himnu u bubanj... Danas paseš k'o krava nad grobom glupe Evrope, ne umijući drugo nego mahati repom...“ (Miroslav Krleža) Kada je Krleža u pitanju, kada neko govori ili piše o njemu, treba biti veoma oprezan i naoružan znanjem o njemu i njegovim delima, sa krajnje anacionalnim pristupom prema toj veoma pipavoj temi. Dok pišem ove redove nije mi svejedno. Prvo me muči pitanje, postavljeno samom sebi: ko sam ja da pišem o velikom Krleži? Iskren da budem, plašim se da ne ispadnem smešan, ali opet, kao pojedinac iz njegove čitalačke publike, noseći hrabro oreol nadri-pisca ispucaću neke svoje misli i stavove kada je on u pitanju.

Odmah bih napomenuo činjenicu da nisam bio uzoran pionir, iako me je prijem u odred zakačio četiri godine nakon smrti najvećeg oca i sina i svetoga duha naših naroda i narodnosti – J. B. T. Hvatao sam krivinu na svim hodočašćima i držao se podaleko od prvih redova, zastavica, usklika i ostalog u čast gorepomenutog. Sa statusom pionira iz poslednje klupe, pod plaštom stradalnika nekako sam izgurao i preživeo gulag iliti ustanovu za osnovno obrazovanje. Međutim, pred sam završetak mog „zatočeništva“, sve se urušilo, nastaje histerija u vidu odbačenih ljubavnika, budi se odjednom to neko „srpstvo“ do tada meni baš i ne tako poznato, cepa se i pali višedecenijska koreografija, kliče se novim liderima, a ja ostadoh u poslednjoj klupi sa zastavicom, koju sam zgaženu našao i podigao sa poda. Kao srednjoškolac polaznik, na samom početku tih mračnih 90-ih počeo sam da se „susrećem“ sa Krležom. Ti naši „susreti“ van škole su me radovali, i, ako sam i bio infantilan čini mi se, sa ove distance, da sam nekako sazrevao i širio svoje vidike. Polako ali sigurno. Tih godina, na samom početku našeg „druženja“, Krleža je bio nekako prećutno zabranjen i posthumno obeležen kao persona non-grata na književnom nebu Srbije.

maj 2014 bilten 9 10

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

U tom vrtlogu vremena vaskrsla je ali i

rehabilitovana (isto prećutno) srpska književna

„banda“, pod tada veoma popularnom firmom

„Živelo vaskoliko srpstvo, volim sex i rado ga se

sećam“. Srpsku književnu scenu zajahali su

frustrirani dinosaurusi, trustovi parazitstva,

upišani metuzalemi, uz propratnu političku

zaleđinu raznih centara moći tadašnjeg

zvaničnog Beograda.

Dizalo im se na svete srpske zemlje, dobrovoljno

stavljajući sami sebe u korpus ratnohuškačke

industrije, dobijajući enormni medijski prostor za

izvođenje propagandnog programa iza koga su

se krile pozicije, moć, privilegije... Fucking

money. Progresivna literatura i jugoslovenske

književne vrednosti završavaju na ulici. Krenuli

su da se objavljuju razni zapisi, sećanja i optužbe

protiv Krleže i njegovog „velikog“ hrvatstva, ili,

kako su zacementirali njegovu višedecenijsku

„vladavinu“ književnim nebom SFRJ, pod

nazivom „krležijanstvo“. Optuživali su ga i

presudili mu posthumno oni licemeri, poltroni,

laskavci, koji su se utrkivali ispred beogradskog

hotela „Mažestik“, u kome je Krleža odsedao

kada je posećivao Beograd, tražeći priliku samo

da mu se jave, prozbore par reči sa njim, popiju

kafu. Tada im je bila izuzetna čast i zadovoljstvo.

OK! Ništa strašno i nepoznato, vekovima unazad

kroz istoriju smo poznati po tome da nosimo u

sebi gen licemerja, naknadne pameti i hrabrosti.

Danas u epohi vladavine poslednjeg ljudskog

mulja virtuelne Srbije, koji se kao virus širi diljem

ex-Jugoslavije u vidu Farme, Velikog brata,

nosatih spisateljica sa brojem cipela 44,

akademika sa selotejp frizurama, lično bih se

vratio u dimenziju tog ozloglašenog

„krležijanstva“. Sve ovo danas što nam se

dešava bar jednim delom je predviđeno u

njegovom legendarnom članku, objavljenom u

zagrebačkom listu „Danas“ pod nazivom

„Amsterdamske varijacije“. Tog krvavog i teškog

dvadesetog veka u kome je poražen i jedini

gubtinik „ćuvek“, vek smrti i jada, kada je I

svetski rat doneo misao da je Fridrih Niče bio u

pravu kada je uzviknuo „Bog je mrtav!“, a tokom

II rata poljski pesnik Tadeuš Ruževič šapuno

„Čovek je mrtav“, mi smo dobili Krležu, lucidnog,

kontroverznog, čudnog... Areteja, pozorišni

spektakl pod nazivom „Agonija“, Glembajeve,

„Hiljadu i jednu smrt“, „Hrvatskog boga Marsa“...

Sve današnje države proistekle iz Jugoslavije su

kulturološki bogatije za jednu književnu i

intelektualnu veličinu i autoritet, a ni do dan

danas nakon njegove smrti nije se rodio na

evropskom tlu pisac takvog formata, uma i

kapaciteta, kakav je bio Miroslav Krleža.

Preminuo je 29. decembra 1981. godine.

Za sam kraj mog svedočenja i sećanja na to kako

sam „upoznao“ Krležu na početku tih 90-ih,

poslednje decenije i sumraka XX veka, dodao bih

jedan zapis velikog oponenta i kritičara Miroslava

Krleže, srpskog pisca Dobrice Ćosića, koji je

priznao da je Krleža na njega imao presudan i

pozitivan uticaj do njihovog razlaza i raskida

prijateljstva, iz političkih razloga, koje datira

1964. godine. Ćosić je zapisao i predvideo: „Taj

najveći hrvatski pisac imao je vrlo nesrećan

život. Mnogo je hvaljen i slavljen. Teško njemu!

Rušiće ga vreme i potomci, a oni su nemilosrdni.

Rušiće ga zavidnici i nedaroviti, a tih je najviše“.

Bio je u pravu, to je zapisao tri dana nakon

Krležine smrti, a neće proći ni decenija, kada će

krenuti „akademska“ hajka. Završio bih

poslednjom Ćosićevom rečenicom u zapisima o

Krleži: „Bolje bi bilo da je njima svima za rušenje

manje ostavio. Neka mu gospod da rajsko

naselje“.

Beograd, januar 2014. godine

maj 2014 bilten 9 11

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

Dr. Franjo Tuđman

ZLODUH NUMBER ONE

(ili zašto Tuđman ne može dobiti spomenik)

Pročitao sam skoro sve što je Tuđman napisao ili javno

izgovorio. Iz toga sam izdvojio preko 700 somnobulnih

citata koji dokazuju da je bio nerazborit, neodgovoran i

falsifikator povijesti sa jačom voljom nego pameti. Uspio

je zaluditi narod u borbi za ostvarenje države, ne

birajući nikakva sredstva protiv drugog i drugačijeg. Za

duhovnu obnovu bio mu je zadužen konfabulator,

notorni fra Baković. Prvi predsjednik Sabora postao je

osuđenik za zločine, drugi je bio u štabu za etničko

čišćenje osumnjičen za ratne zločine s izjavom: „Kada mi

pobijedimo Srba neće biti, a ako se koji i pojavi ogadićemo

mu život da sam nestane!“. Treći je za rat kazao da je

šansa koju treba iskoristiti, a četvrti bio nepotist kao

prototip kompradorstva i korupcije sveukupne

vladavine pokreta opasnih namjera i zločinačkog

sadržaja kojem se sudi pred domaćim i međunarodnim

sudom. Kada je izložio tzv. Norvalski program za

lustraciju Srba Edi Murtiću, slikaru, koji je svojim radom

obilježio epohu, ovaj mu primjeti: „Pa, to nemožeš bez

rata!“. Na to će Tuđman „Pa, za državu nije ništa deset,

dvadeset, pa, i sto tisuća!“. Dakle, lio je planirano ljudsku

krv kao tehničku vodu.

U redovima koji slijede navodim zašto Tuđman ne može

dobiti spomenik! U Kalendarima svetaca ima razbojnika

i zločinaca, kasnije oslikanih u crkvama. U spiskovima

svetih otaca (papa) – to se ponavlja. U povijesti

političara postoji obilje zločinaca koji su dobili trgove,

ulice i spomenike. Revalorizacijom memorije –

vrednovanjem – to postaje prošlost. Valjda ne želimo da

nam drugi povijest pišu. Tuđman je bio konvertita,

revizionist – staljinist ekstremnog primjera. Organizirao

je zločinački pokret u RH i BIH. Iza njega su brojni

nevini leševi! No, pođimo redom.

Zašto ne bi smio dobiti spomenik? Lagao je da su mu

partizani ubili oca i maćehu, da je prvoborac NOB-a.

Falsificirao je doktorat, pokrenuo prenominaciju JAZU u

HAZU bez pogovora i jednog člana. Imao je namjeru da

prenominira i Maticu i da je kao autokrata podvrgne

sebi. Lagao je da je srčani bolesnik, a igrao je tenis.

Umanjivao je žrtve Jasenovca. Negirao holokaust.

Proglašavao Srbe u Hrvatskoj remetilačkim faktorom, a

NDH povijesnom težnjom hrvatskog naroda. Kao

plagijator proglašavao se historičarem, a nije razlikovao

Stari od Novog Zavjeta. Postao je sljedbenikom

Luburićeve teorije izmirenja fašista i partizana. Uzor mu

je bio Franko. Aspirirao je na Hrvatsku u okvirima

nekadašnje Banovine. Dogovarao s Miloševićem podjelu

Bosne. Osnovao monstrum paradržavu Herceg-Bosnu i

Abdićevu „prćiju“. Žrtvovao Posavske Hrvate i Krajiške

Srbe. Bio je rasist – sretan jer mu žena nije ni Židovka

ni Srpkinja. Bio je protiv miješanih brakova, a imao ga u

vlastitoj porodici. Propovijedao genocid kao korisnu

stvar za popravljanje povijesti. Zatirao memoriju naroda

– antifašizam. Provodio kulturocid i ruralocid. Napao

tekući i minuli rad građana Hrvatske. Tajkunizacijom i

rentijerstvom izvršio deindustrijalizaciju zemlje.

Provodio etničko čišćenje bez ostatka. Sve nacionalne

manjine reducirao na 1/3, a srpski korpus masakrirao s

razorenih 37.000 objekata i 1.200 toponima gdje su Srbi

bili većina i sve kulturne institucije „da Srbi nestanu“.

Istjerao iz gradova, gdje nije bilo rata, 124.000 Srba i

oduzeo im stanarska prava. Razdvojio je hrvatski korpus

i uvukao crkvenu vlast u laičku državu, da se ne zna

dokle vlada crkva, dokle laička država (Konkordat). Od

rigidnog ateiste postao mistični vjernik.

Oživio je ustaštvo kao najveću povijesnu sramotu

hrvatskog naroda, obnovio njihovu heraldiku iz NDH.

Notornog ustašu u Argentini proglasio počasnim

konzulom RH. Uveo kunu da podsjeća svakog građanina

ove zemlje, svaki dan, u svako vrijeme dana i noći, da je

ovdje nekad vladala NDH s monetom istog naziva.

Patološki je mrzio Srbe. Krivio usne, grčio facialis. Kad

je govorio o muslimanima smatrao ih islamiziranim

Hrvatima koje treba kultivirati i civilizirati, a njihovu

državu BiH nazivao umjetnom tvorevinom. Cinično je

izgovarao i zgovarao Srbokomunsti, Jugokomunisti, a

sam je bio komunist. Žrtvovao 8% stanovništva za

državu nepotrebno – da bi ostvario lustraciju Srba. Uoči

rata, pozvao je viđene Srbe i zaprijetio im ako mu se ne

pridruže da im ne garantira život. Riskirao je

demografski slom cijele populacije, kolonizacijom

prognanih Hrvata iz Bosne, žrtava iste matrice rata,

uvlašćivao ih u tuđe posjede nerijetko, a da prethodnike

nije mogao deposedirati. Bio je okrutan. Osnivao konc

logore i brutalna mučilišta. Kad su mu predlagali da se

ipak kazni izvjesnog Rimca, koji je priznao ubistvo,

rekao je: „Ne, ne treba. Trebat će nam.“ Zahtjevao je

povratak djece u razarajući i opkoljeni Vukovar. Stao na

čelo organiziranog etničkog čišćenja bez ostatka tzv.

zločinačkog poduhvata protiv Srba u RH i Muslimana i

Srba u BiH. Uveo je bezakonje ispitivanjem lojalnosti,

deložacije i progonjenje Srba sa ubistvima po principu

leopardove kože da pošalje poruku što Srbe čeka.

Izbacivanjem Srba iz Ustava pokazao je da vlada

kontrarevolucijom, jer mu se ni jedan hrvatski građanin

nije suprotstavio. Avaj demokracijo!

maj 2014 bilten 9 12

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

Nozakonito je naredio da se ozakoni oduzimanje

stečenih prava antifašista čak i državljanstva autohtonim,

generacijski rađanim građanima ove zemlje. Dakle

brutalan do apsurda! Partizanima su penzije reducirane

za 60 posto. Nekima invalidnine dokinute, a svima

reducirane bez lijećničkih nalaza – kako se kojem

administratoru htjelo. Posebno je bio okrutan prema

vojnim licima u redukciji penzija i oduzimanjem

stanarskog prava. Oduzeo je 35.000 stambenih jedinica

vojnim obiteljima. Ušao je u povijest kao pljačkaš

stoljeća sa svojom falangom. Opljačkao pretvorbom

vlastiti narod i napao najproduktivnije generacije,

biološki, ugrozio oduzimanjem minulog i tekućeg rada

da prema degresivnoj skali mortaliteta umiru 3 i pol

godine ranije. Razvio je pandemičnu mržnju sa

izmišljotinama da su sve nevolje hrvatskog naroda, zbog

tzv. remetilačkog faktora. Bio je pravi mizantrop,

osvetnik. Pojam Srbin pretvorio je u najveće

prokletstvo, psovku. Minama iznenađenja ubijeno je oko

70 Srba povratnika, a da nije nađen podmetač.

Ali u Saboru je rečeno ne jedan Srbin manje u RH, nego

svi bez pogovora. Kad mu je Milka Planinc prigovorila

što to radi, odvratio je: „Vi ste nas zatvarali, a mi ćemo

vas ekonomski i fizički uništiti!“ Osvećivao se

revolucionarima. To najbolje potvrđuje slučaj Štajnera,

svjedoka povijesti, „7000 dana u Sibiru“, kojeg su u ime

antikomunizma u umirućem stanju izbacili iz staračkog

doma. Nije trpio autoritete pored sebe. Optužio je za

ratni zločin jedinstven bračni par narodnih heroja. On

bijaše komandant najelitnije jedinice NOB-a, a ona

vijećnica AVNOJ-a i uspješna organizatorica modernog

turizma. Čak je dao izraditi zakonsku normu za ubrzanu

rastavu mješovitih brakova jer, navodno, rađaju

defektne potomke. Jednu trećinu teritorija „ratom

spaljene zemlje“ pretvorio u mjesečevu površinu.

Uništio je veliki dio hrvatske baštine gdje su Srbi živjeli,

uključujući i neka pravoslavna groblja i gotovo

cjelokupnu antifašističku memoriju. Razdvojio je

pripadnike antifašizma na tzv. veterane i one koji su

napali državu NDH.

Žrtvovao je krajiške Srbe i posavske Hrvate da ostvari

ciljeve podjele Bosne. Imao je nagon da o svemu

odlučuje, npr. kakve će izgledati uniforme i šapke. Sam

je sebi određivao dohodak, dvostruko veći od drugih.

Kad je u Institutu za historiju radničkog pokreta sebi

odredio paušal veći od regularnih primjanja pobuni se

jedan zaposleni, a ovaj ga htio silom strpati u ludnicu.

Klasični staljinizam! Dakle, jakom voljom i kratkom

pameću uništavao je budućnost posebno mlađih

generacija. Jedini je državnik poslije Luja XIV koji se

radovao smanjenju vlastite populacije. Bio je vulgarni

ateista, a pretvorio se u vjernika darodavca, zakladnika

zavjetnog Marijanskog svetišta. Zlorabio je položaj gdje

god je mogao, npr. preduhitrio je zakon i kupio velebno

zdanje za sitne pare. Kasnije je pristao da mu

predsjednik Vrhovnog suda, inače sveučelišni profesor,

„kadi“, da njegov novac nije imovina, iako je novac

svagdje mjerna jedinica imovine.

S Miloševićem je mijenjao sudbinu ljudi, prostora, regija

i povijesne budućnosti ovog podneblja. Predstavljao se

povijesničarem, a bio je zapravo plagijator i falsifikator.

Dakle, nije ništa osobno stvorio, osim plagijata i

falsifikata, a čak pokušavao biti pjesnik.

Izolirao je Hrvatsku. Samo ga je smrt spasila od haškog

suda. Stvorio je kleptomansku klasu vlasti koja

pauperizacijom naroda, države i društva razara razvojne

tokove. Pauperizirao pretežnu većinu ljudi do socijalne

kome. Uništio treći stalež. Svoje je protivnike kao

antidemokrat nazivao đavolima, stokom sitnog zuba,

žuti zeleni. Htio je Hrvatsku pod svaku cijenu „odvući sa

Balkana“, a praktično je usmjeravao da dođe pod tzv.

„Roosveltovu skrbničku prćiju“. Toliko je izolirao

Hrvatsku da mu je na pogreb došao samo jedan

državnik – turčin Demirel. Kao zloduh, praktički vlada u

nekim domenama mrtav. Stvorio je sljedbeničku

falangističku hordu kleptokrata, koja se ne može

pretvoriti u normalnu kršćansku političku stranku jer u

sebi nema čovjeka intelektualca i znalca, što je opće

dobro. Zarobljen etnocentrizmom i integralnim

nacionalizmom isključiv pomraćenog uma (po Murtiću)

organizirao je zločinački poduhvat sa povijesnim

posljedicama. E zbog toga, ne zaslužuje spomenik jer

umjesto ulaska u povijest na velika vrata, ušao je na

najpogrešniji način kao organizator zločinačkog

poduhvata prema vlastitmo narodu. Kako je uspio

nažalost više govori o narodu kao plemenu (da se dao

zaludjeti), nego o Tuđmanovim sposobnostima. To

potvrđuju posljedice i nesposobnost da se država i

društvo suoči sa istinom povijesnog zločina.

Gonjen karijerističkom ambicijom htio je svugdje preko

reda i to izvan formalnih, intelektualnih i obrazovnih

mogućnosti. Npr. hoteći silom upisati viši razred

gimnazije sa nižom diplomom trgovačke škole. Međutim,

naiđe na „minu“. Unatoč njegovom kukumakanju da je

bojovnik, partizan, viši kadar, nostrifikatorica mu

odgovori: “Ja sam to sve i k tome ubila Hitlera pogodivši

ga pravo u pupak, ali zbog toga ne predajem francuski

nego zato što sam završila fakultet!“ On bijaše uporan i

požali se nastavničkom zboru i bi ismijan.

Kako se ponašao ekstravagantno nadjenuše mu ime

Ćuran (ili Tukan). Nakon toga ustremi se na jednog od

onih za koje mišljaše da je krstitelj, počne ga premještati

po garnizonima; kao personalac generalštaba ovaj ga

preteče po činu školovanjem, uđe mu u kancelariju bez

kucanja i baci mu na stol sliku Murtića na položaju sa

potpisom u Tuđmanovu albumu da je to Tuđman.

Nemoćno zavapi: “Molim te, ne odaj me!“ Ovaj ga

poštedi.

Kad je prepisivao plagijate tuđih tekstova poveznice je

pisao takvim jezikom kojim on niti itko u Hrvatskoj

nikad nije govorio i pisao. Kad je postao predsjednik

Hrvatske, htio je istovremeno biti poglavar, kralj i car.

Skupljao je slike, grafike, makete skulptora, a

istovremeno je rušio njihova djela kao memorijalna svje-

maj 2014 bilten 9 13

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

dočanstva antifašizma. Najgore je prošao Vojin Bakić,

jer su mu svi spomenici još za života uništeni. Na samrti

se Bakić upitao: “Da li se to vratila NDH?“. Odlikovao je

preko 70.000 bojovnika i civila, a sebi u istom danu

potpisao sedam odlikovanja. Bio je tašt i kontroverzan

kao sebični gen. Notornog ustašoida Šuška prozvao je

najboljim ministrom. Pomoću njega ostvario je ono što

je Pavelić zacrtao Srbima, odnosno ono što su

Amerikanci napravili Indijancima, odnosno Turci

Jermenima. To povijest ne prašta! Htio je najzad da se

Hrvatska uredi kao staleška država iz doba feudalizma u

kojoj bi vladalo 200 obitelji. Obožavani čudak pod kraj

20. stoljeća sam je sebe unakazio kao budući literarni

monstrum vrijedan prezira i sažaljenja.

Prema tome, dizali spomenik Tuđmanu do neba,

poklanjali mu trgove i ulice, prozvali Hrvatsku

„Tuđmanijom“ – povijesna fakta i artefakta neće se

izmijeniti, jer je Tuđman sam tako htio. Imajući jaču

volju nego pamet, kao mizantrop – „švercer vlastitog

života“ – hoteći silom ući u povijest poigrao se s

vlastitom sudbinom i vlastitim narodom. Ponavljam, iza

njega su grobovi, ugasli toponimi, zatrta prezimena,

rodovi, degradirani prostori sa sekularnim posljedicama

itd. itd. itd. Sve to povijest ne prašta! Sve ovo možete

sagledati iz narednih Tuđmanovih citata koje je

ponavljao raznim prigodama kao antiljudsko i

imperijalno ponašanje i djelovanje.

Poznajem autora koji je izvršio selekciju preko 1000 do

apsurda proturječnih Tuđmanovih antiljudskih,

antihumanih i antidržavničkih ponašanja, čime je sam

sebe optužio pred sudovima, narodom i povijesti. Za

ovu priliku izabirem samo one koji mi se čine

najprikladnijim za ilustraciju naznačenih sadržaja

konvertitstva i antidržavničkih koncepata da ostvari

ciljeve koji su postali program zamišljene države čiji

dobri dijelovi i danas traju, ne samo u glavama nego i u

praktičnoj stvarnosti. Evo tih izvadaka kako slijedi iz

kojih se kao na dlanu vidi program za lustraciju Srba i

ciljevi rata u RH i za podjelu BIH:

“Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo

nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj

atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga

Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. ‘Da će

hrvatski narod krvlju morati dobiti svoju državu’, da ćemo mi

(on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti

1941. godine, da će 50% Srba morati spakirati kofere i

odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!’. Rekao

sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo

kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi

ciklus “Viva la muerte” kao odgovor Tuđmanu na njegov

stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor

majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine,

kojima je posrmtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju

biti “sretne i presretne” što su im sinovi i muževi poginuli za

Hrvatsku!” (Identitet br. 61, 2003, str. 8-11, razgovor

Mire Babić Šuvar sa Edom Murtićem)

“Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo

prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi

onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je

Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili

smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12% i 6%

Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više

ugrožavati hrvatsku državu!”. (F. Tuđman, Bespuća… str.

164 / „Nikad više 12% Srba!“ – F.Tuđman, predsjednik

RH na otvaranju ratne škole „Ban Josip Jelačić“ u

Zagrebu, 15.12.1998. godine)

„NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički

zločin' već i izraz kako povijesnih težnji hrvatnog naroda za

svojom samostalnom državom, tako i spoznaja

međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove

Njemačke, koja je na ruševinama versaillskoga ugovora

krojila novi Evropski poredak; tih težnji Hrvatske i njenih

geografkih granica!" (Franjo Tuđman na Prvome općem

saboru HDZ-a prema „Danas“ br. 477 od 9.04.1991. st.

32/34, kolumna Ž. Krušelja)

„Svi oni koji ovdje fućkaju i galame moraju znati da će

morati ići iz hrvatskih zemalja tamo odakle su i došli ako ne

budu poštovali volju hrvatskog naroda.“ (FranjoTuđman na

mitingu u Pazinu, prema „Danas“ br. 426 od 17.04.1990.

st. 32)

„Treba napuniti prazan trbuh Hrvatske. Bosna je umjetna

tvorevina. Vrijeme je da okupimo Hrvate u maksimalno

mogućim granicama. Nećemo granice između Hrvatske i

Hercegovine. Ovakva Hrvatska država nema uvjeta za život,

ali Hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a

osobito sa poboljšanim granicama. Ne treba računati na BiH

kao sa nečim što je od Boga dano i trebada ostane.“

(Franjo Tuđman novinarki Heni Erceg, ljeto 1990.)

„Mene će povijest smjestiti – bok uz bok – s Francom, kao

spasitelja zapadne civilizacije!“ (Franjo Tuđman, za The

New York Times u travnju 1998.)

„Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima

u komunističkim zemljama rekao mi je: 'Znate, profesore

generale, da niste Hrvat bili biste nobelovac!'" (Franjo

Tuđman, prema Feralu od 31.5.2003.)

„Hrvati su ratnički narod!“ (Udarna rečenica u brošuri

FranjeTuđmana "Hrvatska ratna i vojna vještina“, prema

Feralu od 23.2.2002./36)

maj 2014 bilten 9 14

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

„Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želila. Mi smo procijenili

da samo ratom možemo izboriti samostanost Hrvatske!“

(Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića

24.5.1995.)

„Umrijeti za Hrvatsku državu - to je ono zbog čega vrijedi

živjeti!“ (FranjoTuđman, prema Feralu od 23.12.2007.)

„Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće

granice Hrvatske države u BiH! To je posebna povijesna

zadaća Hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne

smijemo propustiti, je li...“ (Franjo Tuđman, vojnom vrhu,

transkripti iz 1993. prema Feralu od 16.4.2004.)

„Mi smo za to da se kosti svakog hrvatskog čovjeka nađu u

Hrvatskoj državi.“ (Franjo Tuđman, 1996., prema Feralu,

od 30.4.2004)

„Srbe treba snažno udariti da praktično nestanu.“ (Franjo

Tuđman, u Brijunskoj naredbi za operaciju "Oluja",

transkripti iz Ferala)

„I još ih ima, i ovdje kod Vas! Od 22 suca u Karlovcu ima

sedmoro Srba!“ (Franjo Tuđman, predsjednik RH,

kolovoza 1995. u Karlovcu iz Vlaka slobode, Novosti

5.03.2011/32. B. Rašeta)

„Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije

ni bilo. Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave gaće. Neka im je

sretan put! A oni iz svijeta koji nam i danas predbacuju da

palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske,

neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz starog

zavjeta: oko za oko, zub za zub!“ (Franjo Tuđman, nakon

Oluje, prema Feral Tribuneu od 30.4. i 15.10.2004.)

„Sretan sam da mi žena nije ni Srpkinja ni Židovka!“

(Franjo Tuđman, na mitingu u Dubravi 1989., prema

Feral Tribuneu od 5.4.2003. i 25.8.2006. itd.)

„Idemo na Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce; ići na

povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, kao i na zauzimanje

Uskoplja zbog povezanosti s Novim Travnikom, Vitezom i

Bugojnom.“ (Franjo Tuđman, iz stenograma od

5.11.1993.)

„Ja osobno nisam imao nikakvih iluzija što se tiče

Muslimana u odnosu na hrvatstvo, jer znam da su se Hrvati

borili tri stoljeća sa Muslimanima, ne sa Turcima negoli sa

Muslimanima iz Bosne i da su oni, znači, doveli Hrvatsku na

rub propasti (...) jer ta demografska ekspanzija Muslimana

je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost Hrvatske države

više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti.“ (Franjo

Tuđman, iz stenograma o razgovorima s čelnicima

Hrvatske i Herceg-Bosne, prema Feralu od 16.4.2004.)

„Postigli smo da nemamo samo Herceg-Bosnu, ono što smo

imali, imamo znači, među nama rečeno, pola Bosne, ukoliko

ćemo znati njome na pametan način. Čitavih tih pola Bosne

će gurati u pro-hrvatskom smislu.“ (Franjo Tuđman, prema

Feral tribuneu od 24.11.1995.)

„Srbe u Hrvatskoj treba proglasiti hrvatskim građanima i

nazvati ih 'pravoslavnim Hrvatima'. Treba zabraniti

odrednicu 'pravoslavni Srbin'.“ (Franjo Tuđman u veljači

1990. prema tekstu na str. 49 knjige "10 odgovora

Stjepanu Mesiću" koju je napisalo 10 beogradskih autora

2008.)

„Kada mi govore kako inteligencija nije na našoj strani,

uvijek pitam: koja inteligencija? To je par škribenata, koje se

od pamtivijeka, od biblijskih vremena, nazivalo farizejima.“

(Franjo Tuđman, u nekom od nastupa 1995., prema

Feralu od 11.5.2002.)

„Što znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To

je kao da vam jedan seljak kaže da ima u svom dvoru 60

komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to

kokoši ili guske? Da li je to stoka krupnog ili sitnog zuba?

Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot

takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili

rasnih krava, više vrijedi nego čitavo takvo jato.“ (F.

Tuđman, pr. RH, na sjednici Glavnog odbora HDZ-e u

veljači 1996., Feral od 26.10.2007., st. 47., te od

31.5.2003. st. 16-17)

„S hrvatskom državom i slobodom još uvijek se nije srodilo

15 posto pučanstva, neki zbog podrijetla, a neki zbog

povezanosti s komunizmom. Takvih ima pretežno među

inteligencijom koju je još Stipica Radić nazivao 'pokvarenom

gospodom'.“ (F. Tuđman, predsjednik RH, rujna 1998.,

prema Feralu od 11.5.2002.)

„Sveti oče, mi i dalje ostajemo vaše predziđe, antemurale

christianitatis!“ (Franjo Tuđman na ispraćaju pape prije

njegovog uslaska u zrakoplov, prema Feralu od

8.4.2005., st. 48.)

„Vidite li našu mladež, naše stotine tisuća dragovoljaca,

narod koji to ima ne smije strahovati za svoju budućnost.“

(Franjo Tuđman, u nekom od ratnih govora)

„U ovom ratu izgubila je muža i dom, ali je dobila Hrvatsku

i slobodu.“ (Franjo Tuđman govoreći na skupu u

Konvalima o jednom ženi kao žrtvi rata, prema Feralu

od 23. veljače 202., str. 36.)

maj 2014 bilten 9 15

„Ja se s Miloševićem mogu sve dogovoriti. On je razuman

političar.“ (Franjo Tuđman, novinarki Heni Erceg, Feral

od 1.11.2003. st. 9 i od 7.7.2001.)

„Priznam da je 1990/1991. bilo ekscesa s naše strane

poput paljenja i miniranja srpskih kuća, da se dogodilo

poneko ubojstvo, da je netko i prije vremena morao pobjeći

iz Hrvatske; međutim Srbi su s tim morali računati. Ponosan

sam na sve što smo uradili.“ (Franjo Tuđman u jednom od

govora na Trgu bana Jelačića u Zagrebu tokom rata)

„A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen

obilježja, to je samo gesta kojom je hrvatski narod izrazio

svoj raskid s prošlošću.“ (Franjo Tuđman, predsj. RH, u

izjavi za medije tokom rata)

Svetozar Livada,

Zagreb, 2014. godine

Prof. dr. Svetozar Livada rođen je Gornjem

Primišlju, kraj Slunja, 1928. godine. Po struci

je filozof, sociolog, historičar, političar i

demograf. Ratni je i vojni invalid i nosilac

Partizanske spomenice 1941. Posle Drugog

svjetskog rata, bio je član Komisije za ratne

zločine. Gimnaziju i Filozofski fakultet (grupa

filozofija i historija) završio je u Zagrebu 1953.

godine. Doktorirao je 1975. godine sa temom

iz ruralne sociologije na Filozofskom fakultetu

u Zagrebu gdje je predavao Socijalnu

demografiju od 1967. do 1972. godine. Jedan

je od osnivača i predavača postdiplomskog

studija gerontologije na Medicinskom

fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od urednika

časopisa “Sociologija sela” i naučni suradnik,

a jedno kraće vrijeme i v.d. direktora Agrarnog

instituta u Zagrebu. Za vrijeme rata u

Hrvatskoj bio je stručni savjetnik za

humanitarnu pomoć pri zapovjedništvu

Ujedinjenih nacija za tadašnji sektor Sever, pa

je uz još dvije kasnije posjete stekao uvid i u

stanje na područjima koja su bila u Krajini.

Jedan je od osnivača i obnovitelja srpskih

institucija u Republici Hrvatskoj i spada u red

najsvestranijih poznavalaca, analitičara i

nepristranih kritičara građanske strane rata.

Prvi je predsjednik Zajednice Srba u Republici

Hrvatskoj. Član je Privrednikovog Patronata.

Objavio je i više stotina naučnih i stručnih

radova iz oblasti ruralne sociologije i drugih

publicističkih radova, naročito za vrijeme

posljednjeg rata.

Hoćete činjenice? Evo vam ih!

Nedavno, jedan je saborski zastupnik HDZ-a, napadajući

Vladu, svaku rečenicu započinjao s “činjenica je”. S

činjenicama, međutim, ne stojimo najbolje u zemlji kojom

je najveći broj godina njezine samostalnosti vladala baš

njegova stranka. Neke se, naime, naglašava i

prenaglašava, druge se dosljedno prešućuje, a uz to se

javnosti kao činjenice plasiraju notorne neistine. Što je

sve rezultat “udruženog zločinačkog pothvata” nekih

političara, medijskih poslušnika i desničarskih bojovnika

pod maskama znanstvenih istraživača. Rezultat: Hrvatska

koja sebe voli vidjeti kao zemlju znanja, danas je zemlja

neznanja, u prvom redu zahvaljujući HDZ-u. Od te

činjenice valja početi.

Dakle, činjenica je da mlade generacije, uzmimo kao

primjer ovu koja je sada zakoračila u fakultetske klupe,

pojma nemaju o prošlosti svoje zemlje u razdoblju od

sedamdesetak godina, koliko je Hrvatska bila u sastavu

Jugoslavije, one prve, unitarne i monarhističke, i one

druge, jednostranačke i federativne. Pojam “Jugoslavija”

za golemu većinu te generacije nešto je egzotično, daleko

i nepoznato, s izuzetkom onoga što svi “znaju”, naime da

je to bila tamnica naroda u kojoj su Hrvati stradavali, a

Hrvatska bila podvrgnuta konstantnoj pljački. Činjenica je,

međutim, da je Hrvatska u tzv. Drugoj Jugoslaviji, koja se

održala gotovo pola stoljeća, bila federalna jedinica, što je

od godine 1974. Ustavom bila definirana kao država.

Činjenica je da su se čelna mjesta, kako u federaciji, tako

i u republikama, popunjavala u skladu s onime što se

kolokvijalno zvalo republičkim, odnosno nacionalnim

ključem, što znači da je Hrvatska u organima federacije

bila ravnopravna u zastupljenosti s drugim republikama,

dok su Srbi, koji su u socijalističkoj Hrvatskoj imali status

konstitutivnog naroda, također bili ravnopravno

zastupljeni u organima republike. Je li na nižim razinama

bilo odstupanja od toga? Nedvojbeno jest, iz mnogih

razloga, među kojima nacionalizam nije na posljednjem

mjestu.

Ako mlađi danas išta znaju o Jugoslavenskoj narodnoj

armiji, onda se to znanje svodi na spoznaju kako je to bila

agresorska vojna sila kojom su dominirali Srbi i koja je u

službi velikosrpske politike napala Hrvatsku. Činjenica je,

međutim, da je sve do samoga kraja u generalitetu JNA

Hrvatska također bila zastupljena s nemalim brojem

generala (dijelom i Srba iz Hrvatske), također po tzv.

republičkom ključu, dok je u nižem časničkom kadru bilo

malo Hrvata, jer interesa za karijeru u vojsci u Hrvatskoj

(kao i u Sloveniji) jedva da je bilo.

Priča koja je svojedobno lansirana u inozemstvu kako je

Franjo Tuđman bio jedini Hrvat koji je ikada u JNA došao

do čina generala, spada u već spomenute “činjenice” ko-

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

jima se falsificira povijest. Kao i priča o Tuđmanu kao

“najmlađem Titovom generalu” (bio je pukovnik koji je s

umirovljenjem dobio čin rezervnoga general-majora, kao

i mnogi drugi). Što se s JNA događalo u vrijeme sloma

Jugoslavije, to znamo i to je nesporno.

Činjenica je da Jugoslavija nije bila tamnica naroda, niti

su u njoj stradavali Hrvati samo zato što su Hrvati. No,

činjenica je isto tako da je u tamnicu (zatvor) lako

dospijevao svatko (bez obzira na nacionalnost) tko bi se

izjašnjavao ili radio protiv postojećega društveno-

političkog poretka. Tu, u odnosu na tzv. demokracije,

postoji razlika u metodi, ali ne i u pristupu. Činjenica je

da je Jugoslavija, a s njome i Hrvatska, 1950-ih nekoliko

godina bila zemlja s najvećom stopom gospodarskog

rasta u svijetu. Činjenica je da nitko nije pljačkao

Hrvatsku, ali je točno da je Hrvatska, odnosno poduzeća

iz Hrvatske kao industrijski razvijene republike,

uplaćivala u savezni fond za razvoj nerazvijenih područja

više od drugih.

Činjenica je da je Hrvatska godine 1990., na pragu

samostalnosti, imala razvijenu industriju i poljoprivredu

(konkurentnu i na inozemnim tržištima), a činjenica je i

to da su i industrija i poljoprivreda u proteklih malo više

od dva desetljeća bačene na koljena. Rat, koji ipak nije

bio tako razoran kao Drugi svjetski rat, slaba je i tanka

isprika.

Pojam PIK (poljoprivredno-industrijski kombinat)

mladima je danas nepoznat, jer takvi kombinati

jednostavno više ne postoje. Ali, i to je činjenica, postoje

velike površine neiskorištene i neobrađene zemlje.

Imena nekadašnjih industrijskih divova današnjim

mladima nepoznata su (Jedinstvo, Prvomajska,

Jugoturbina, Jugoplastika) ili čuju za njih tek kada se

ostatke ostataka tih nositelja razvoja Hrvatske tjera u

stečaj (Kamensko) ili pak pokušava na slamku održati na

životu (Željezara Sisak, Borovo, brodogradilišta).

Činjenica je da su o putničkim brodovima iz Jugoslavije

(Hrvatske) pisale novine u inozemstvu kada su se prvi

put otisnuli iz Jadrana, dok su oni danas tek uspomena

(starijih) što sve više blijedi. Činjenica je da su u vrijeme

Jugoslavije u Hrvatskoj izgrađene stotine škola, dok su

mnoge od njih propale ili zatvorene u samostalnoj

Hrvatskoj. Činjenica je da je zdravstveno osiguranje pod

jednakim uvjetima bilo dostupno svima, dok danas stu-

panj zdravstvene zaštite ovisi o financijskim

mogućnostima pojedinca, a nekadašnje povlastice

„privilegiranih” na tom području priča su za malu djecu u

odnosu na današnje stanje.

Činjenica je da je Jugoslavija bila jedina zemlja

okupirane Evrope koja se oslobodila vlastitim snagama

(uz pomoć uglavnom zapadnih saveznika u materijalu i

oružju, ali tek od 1943.). Činjenica je isto tako da je

Jugoslavija bila značajan čimbenik međunarodnih

odnosa, a da je njezin prvi (i jedini) predsjednik, Josip

Broz Tito, bio svjetski priznat državnik kojega su redovno

konzultirali i čelnici najvećih sila onoga vremena (gotovo

deset godina nakon njegove smrti, američki predsjednik

Bush, u razgovoru s jugoslavenskim premijerom Antom

Markovićem izjavio je kako “gaji veliko poštovanje za

nezavisnu poziciju koju je Jugoslavija izvojevala prije 40

godina”, izražavajući “podršku ovakvoj politici Jugoslavije

i njezinom kursu” i tražeći jugoslavensku procjenu stanja

u tzv. Istočnom bloku). I činjenica je da je današnja

Hrvatska mala članica Evropske unije s financijama

praktički isključivo u rukama stranoga kapitala, s

vanjskim dugom koji daleko nadmašuje dug cijele

Jugoslavije u vrijeme kada se raspadala, da je u

svakome pogledu ovisna o drugima i da ne pokazuje ni

najmanje ambicije (s izuzetkom mandata svojega

drugog predsjednika) da vodi politiku koja bi makar u

bitnim elementima bila zaista njezina.

Htjeli ste činjenice? Eto to su – samo neke, uglavnom

prešućivane – činjenice. Još jednom: najveći broj godina

njezine samostalnosti, Hrvatskom je vladala Hrvatska

demokratska zajednica. Postavljati pitanje odgovornosti

sadašnje Vlade (sa svim njezinim promašajima) nije

ništa drugo nego jeftin pokušaj da se onemogući jedini

relevantan odgovor na pitanje tko je stvarno kriv za

sadašnje stanje.

A odgovor je: Zna se!

Autor: Tomisalv Jakić

Objavljeno u listu „Novosti“ (broj 727),

dana 25.11.2013. godine

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

maj 2014 bilten 9 16

U GRADITELJSKOM STROJU

JNA i DORA u SFRJ JUGOSLOVENSKA NARODNA ARMIJA (JNA) je bila zajednička oružana sila svih naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Bila je dio jedinstvenih oružanih snaga SFRJ, a zajedno sa teritorijalnom odbranom (TO) imala je zadatak da štiti nezavisnost, integritet, teritorijalnu cjelokupnost i ustavom utvrđeno društveno uređenje zemlje. Međutim, to nije bilo sve. JNA je bila na prvoj liniji fronta i u onim momentima mirnodopskog života, kada je trebalo izgraditi ratom razrušenu zemlju ili kada su kroz elementarne nepogode bili ugroženi ljudski životi i materijalna dobra. U bezbroj slučajeva, a spomenimo tu primjere kao što su zemljotresi u Skoplju 1963. i Banja Luci 1969. godine, pripadnici JNA su širom SFRJ prvi pružali pomoć i stvarali uslove da se opšte teško stanje što prije normalizuje. U ovom broju nastavljamo feljton o učešću pripadnika JNA u radu i zajedničkim akcijama sa omladinom i radnim ljudima Jugoslavije iz vremena kada enormna angažovanost i ljudska solidarnost u izgradnji zajedničke domovine vrijede više od novca. Mlađim generacijama će ovo izgledati kao nestvarna bajka, a starijima će poslužiti kao svojevrstan podsjetnik velikih vremena, koja nikakva demagogija i propaganda ne mogu izbrisati. Istoriju nije moguće promijeniti – nju je moguće samo falsifikovati!

– II DEO –

JNA kao važan društveni činilac

Za mnoge omladince iz stroja naših oružanih snaga –

vojnike, pitomce i mlade starešine – gradilište je bilo

svojevrsno vojište. Vojnici su ugradili bezbroj sati

dobrovoljnog rada u ulepšavanju svojih garnizona,

odazivali su se svakom pozivu sa terena, iskopavali

milione kubika zemlje, hiljade kilometara vodovodnih

cevi proveli do zabitih sela, uvek bili najbrži i najhrabriji

kad se trebalo odupreti stihiji.

U Mostaru je 1961. godine osnovana Pripremna škola

DSNO, a koja kasnije dobija naziv Vazduhoplovna

gimnazija RV i PVO "Maršal Tito". Uz podršku

profesora i starešina već 1965. godine se organizuju

dve omladinske radne brigade, jedna od učenika I

razreda, a druga od učenika II razreda. Obe brigade su

dobile ime "Mlada krila". Brigade su učestvovale na

ORA "Sutjeska '65", gde su obe proglašene udarničkim.

Akcijaška iskra pali se i u još jednom vazduhoplovnom

školskom centru – u Rajlovcu kraj Sarajeva. Inicijator

formiranja ove brigade Željko Vukušić je i njen prvi

komandant, a brigada dobija ime narodnog heroja i

prvog partizanskog pilota Franje Kluza. Te godine uče-

stvuje na ORA "Sutjeska '72", a učesnici brigade su

najbolji pitomci XXI klase Vazduhoplovne tehničke

akademije. Na akciji biva proglašena za najbolju brigadu

u smeni, a ostaje zapamčena po dugogodišnjem

rekordu akcije: 444 odsto prebačaja.

Sledeće 1973. godine brigada nosi ime narodnog

heroja i vazduhoplovca Viktora Bubnja i odlazi ponovo

na ORA "Sutjeska". Radi na nastavku radova iz

prethodne godine, na izgradnji novog puta od Krekova

do vrha Ozrena. Pitomci XXII klase i te godine odnose

brojna priznanja sa akcije natrag u gimnaziju.

Nastavljajuči tradiciju ova brigada se i u 1974. godini

opet nalazi na ORA "Sutjeska". Komandant brigade

Slavko Pokorni prima na kraju akcije u ime najbolje

brigade mnogobrojna priznanja, a brigada pitomaca

XXIII klase dobija i Plaketu IX kongresa SSOJ.

Na ORA "Sutjeska '75" Rajlovčani su već pomalo u

ulozi domaćina. Pitomci XXIV klase ove akademije, sa

Ljubom Rakićem na čelu, dostižu sa lakoćom rezultate

prethodnih godina, a ovo se ponavlja i na njihovoj

poslednjoj akciji u nizu u ovom sastavu, kada pitomci

XXV klase Vazduhoplove tehničke škole iz Rajlovca u

sastavu ORB "Viktor Bubanj" odlaze na ORA "Sutjeska

'76". Te godine u sastavu brigade se nalaze i četiri

pitomca iz prijateljske Zambije. Nakon ove akcije

Rajlovčani se odlučuju da sastav brigade prošire sa

akademaca i na mlade tehničare, kao i da ova, sada već

širom Jugoslavije poznata brigada, svake godine

učestvuje na nekoj drugoj akciji. Tako odlaze na ORA

"Kozara '77", gde ponovo bivaju proglašeni za najbolju

brigadu u smeni. U 1978. godini nalaze se u

Zavidovićima na ORA "Šamac – Sarajevo". Od te

godine ova brigada ne predstavlja više samo

Vazduhoplovnu tehničku školu iz Rajlovca, nego

celokupno RV i PVO Jugoslavije, tako da u njen sastav

ulaze i omladinci iz Mostara, a za komandanta brigade

se bira Jovan Omaljev. Na istoj akciji 104 brigadira ove

brigade su postigli neverovatan istorijski rezultat: za

100 minuta su istovarili i planirali 234 kubika tucanika i

time postavili novi rekord akcije sa 507 odsto

prebačaja. U 1979. godini brigada odlazi na SORA

"Ibar-Lepenac", u omladinsko radno naselje "Heroji

Kosova" u Ajvaliji, kraj Prištine.

maj 2014 bilten 9 17

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

Leta godine 1980., Vazduhoplovna omladinska radna

brigada "Viktor Bubanj" je na SORA "Sava '80" – Auto-

put "Bratstvo – jedinstvo" – u naselju "Sedam

sekretara SKOJ-a", da bi u sledećoj godini učestvovala

na SORA " Đerdap '81".

Opšta srednja vojna škola "Bratstvo i jedinstvo" (vojna

gimnazija) iz Beograda je već nakon godinu dana posle

formiranja poslala omladinsku radnu brigadu na radnu

akciju "Morava '72", gde učestvuju i sledeće godine.

1974. i 1975. godine ova brigada odlazi na ORA "Sava".

Zbog obaveza učenika prema ostalim zadacima, u '76. i

'77. godini škola nije slala brigadu na saveznu akciju. U

1978. godini budući oficiri odlaze u Sloveniju, u

Kozjansko, da bi u 1979. godini poslali dve brigade na

Crnogorsko primorje, jednu u Budvu, a drugu u

Herceg-Novi. 1980. godine gradili su sportske terene u

Sarajevu, a 1981. su gradili Kotor. Posebnost ove

brigade je bila u dugogodišnjoj saradnji sa Čačanskom

gimnazijom, Pedagoškom akademojim iz Beograda,

Medicinskom školom iz Zemuna itd., odakle su dolazile

brigadirke, učesnice ove brigade.

"Galebovo krilo" je naziv omladinske radne brigade

pitomaca Mornaričkog školskog centra iz Splita. Ova

brigada učestvuje 1977. godine na ORA "Split", da bi

sledečih godina odlazili na Pešter, u Prištinu, u

Kozjansko... Omladinska organizacija Vojnopomorske

oblasti formira 1977. godine i radnu brigadu od

mornara pod imenom "Jedinstveni u odbrani" i šalje je

na SORA "Modro oko".

Godine 1978. Građen je drugi kolosek omladinske

pruge "Šamac - Sarajevo". Na predlog Predsedništva

Konferencije SSOJ, savezni sekretar za narodnu

odbranu odlučuje da na ovoj akciji učestvuju

omladinske radne brigade iz svih armijskih oblasti, iz

RV i PVO i pitomci Vojne akademije kopnene vojske i

intendantske službe. U naređenju se kaže da svaka

brigada treba da broji do 100 omladinaca, da "u radne

brigade treba birati vojnike iz cele Armije, i to one koji

su uspešno savladali obuku, koji su primernog vladanja,

tako da im učešće na akciji bude najveće priznanje za

njihov rad u JNA".

Prvi su vojničke bluze akcijaškim zamenili pripadnici

Beogradske armijske oblasti, svrstani pod zastavom

brigade "Prva proleterska", koji su radili na potezu

između Doboja i Maglaja. Komandant brigade je bio

Kamenko Popović. Brigada je proglašena za najbolju u

smeni. "Prvu proletersku" na gradilištu smenjuje

"Druga proleterska" sastavljena od omladinaca Niške

armijske oblasti, iz Skopske armijske oblasti je došla

brigada "Prva makedonska", iz Vojne akademije iz

Beograda "Narodni heroj Mirko Jovanović", iz

Zagrebačke armijske oblasti "Trinaesta proleterska

brigada Rade Končar", iz Sarajevske armijske oblasti

"Prva krajiška proleterska brigada"...

Drugi kolosek Omladinske pruge "Šamac – Sarajevo" je

pušten u saobraćaj 13 dana pre roka. Omladinci su

obećali drugu Titu da će to biti njihov poklon Republici

za rođendan. I ispunili obećanje: ponovili podvig

graditelja prvog koloseka iz 1947. godine.

Akcijaški udarnički duh prenet je sa pruge u mnoge

naše jedinice. Doprineo je buđenju novih stvaralačkih

inicijativa, kreativnijem pristupu zadacima obuke i

vaspitanja. Dolazi do snažnije afirmacije vojnika i vojnih

kolektiva. Omladinska organizacija više se angažuje u

jačanju veza mladih u JNA sa omladincima iz radnih

kolektiva, škola i mesnih zajednica. Češće su zajedničke

radne akcije, posebno subotom i nedeljom.

Organizacija SSOJ u JNA sve se više afirmiše kao

graditelj svesne vojne discipline.

maj 2014 bilten 9 18

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

Mnogi komandanti umešno koriste njenu stvaralačku

snagu. Akcija je još jedan dokaz da je naša Armija u biti

narodna, a sav narod – naša Armija. Bogatstvo sadržaja

života i rada sa izgradnje pruge Šamac – Sarajevo

preneti su u mnoge kasarne. Gotovo da nije bilo

garnizona u kome nije delovala omladinska radna

brigada, a posebna samoinicijativa ispoljava se u

izgradnji i negovanju spomen parkova "88 stabala za

druga Tita".

JNA je bila neraskidivi deo socijalističkog

samoupravnog društva, bezbrojnim nitima povezana za

radničku klasu i njene istorijske interese. Ona nije bila

(kao što se to ponegde u svetu nastoji dokazati,

zagovaranjem teze o "depolitizaciji" vojske) izvan našeg

političkog društvenog, ekonomskog, kulturnog i javnog

života; nije predstavljala ni silu iznad društva, kao

glavna i odlučujuća politička snaga.

Naprotiv, ona je postala aktivni sudionik naše

revolucije, uključena u sve tokove društvenog

preobražaja, kao što je to i Narodnooslobodilačka

vojska Jugoslavije bila u ratu – kada se rađalo novo

društvo. Brigade sastavljene od pripadnika JNA –

vojnika, pitomaca i starešina – podsetile su

entuzijazmom, odgovornošću, elanom i pesmom na

Titove partizane, koji su s bojišta stizali na radilišta.

"Naša Armija je naročitog kova. Ona nije samo

branilac socijalističkih tekovina nego i graditelj

socijalizma!" – Tito

Tekst je preuzet iz knjige:

"Omladinske radne akcije – mladost naše zemlje" (1942-1982)

Odabrao i pripremio:

Frederik Goda, zemunski akcijaš

И МРТВИХ СЕ ПЛАШЕ! Пише: Душан Опачић Да је клеро-фашизам у непрестаном успону, да се квислинзи и окупатори величају, а да се народноослободилачка борба миниминизира јасно говоре дела српских фашиста и хулигана који своју "храброст", бахатост и реваншизам доказују скрнављењем споменика по Београду и Србији. Медији већ годину дана игноришу, политичари ћуте, а од државних званичника нико није осудио вандалски чин крађе и демолирања спомен обележја Др. Милутинa Ивковића - Милутинца, предратног скојевца, напредног интелектуалца, симбола антифашистичког Београда, великог фудбалера, који је мучки страдао од стране Гестапоа и српских квислинга у окупираном Београду током Другог светског рата. Спомен обележје Др. Милутина Ивковића се налазило у непосредној близини стадиона ФК Партизан. Непознати вандали су украли бисту која већ годину дана није нађена, а починиоци нису приведени пред лице правде. И много пре тог вандалског чина, спомен обележје великог Милутинца је било веома запуштено, зашта би одговорност требали да сносе надлежни за одржавање и бригу о споменицима културе београдске општине Савски венац. Нажалост не само на тој општини, већ и широм Србије у последње време је уобичајна пракса скрнављења, запуштања бројних спомен обележја наше славне слободарске традиције из периода Другог светског рата.

Без икакве сумње, Др. Милутин Ивковић је био један од највећих српских и jугослoвeнских фудбалера свих времена и један од најзаслужнијих за највећи успех нашег фудбала у Монтевидеу (Уругвај) 1930. године када је наша репрезентација играла у полуфиналу Светског првенства. Милутинац је рођен 3.марта 1906. одине у Београду. За београдску "Југославију" као првотимац је играо у периоду од 1922. до 1929. године и одиграо 235 утакмица. За репрезентацију Београда је одиграо 42. утакмице. Од 1925. до 1934. године одиграо 40. утакмица за репрезетацију Краљевине Југославије, са којом је учествовао на олимпијади у Амстердаму 1928. године. Последњу утакмицу у дресу националног тима одиграо је у Паризу против Француске (2-3) 16. децембра 1934. године. Дипломирао је на медицинском факултету у Београду 1934. године, а након одслужења војног рока отворио је и своју ординацију. По мајци Мили, био је унук војводе Радомира Путника. Као члан и активиста Савеза комунистичке омладине Југославије и КПЈ био је један од организатора бојкота Олимпијских игара у Берлину 1936. године. Био је главни уредник прогресивног часописа "Младост" од 1938. године, па све док режим Краља Александра није забранио тај часопис. Након окупације Југославије памагао је тада илегалну КПЈ. Дана 24. маја 1943 је ухапшен од стране Гестапоа и затворен у логор на Бањици. Стрељан је наредног јутра.

Београд, jaнуap 2014. године

maj 2014 bilten 9 19