USUD EUROPE

I. POGLAVLJE – ŠTO OČEKIVATI OD EUROPE 20. STOLJEĆA

DEMITIOLOGIZACIJA EUROPE

- Europa je stalno pokušavala stvoriti jedno kulturno, političko, gospodarsko ili neko drugo

središte, ali ni u 20. st to nije uspjela

- Europa je kulturno vrlo šarolika, ispreplatena brojnim malim, lokalnim, regionalnim i

nacionalnim svjetovima i kulturama od kojih neki nemaju ništa zajedničko, ali Europa i dalje

uporno njeguje mit o sebi kao jedinstvenoj kolijevci civilizacije koja je čovječna, racionalna i

demokratska

- vjerska razdjeljenost Europe ima svoje korjene duboko u prošlosti, iz kojih su proizašle

predivne kulturne graĎevine Europe i europske civilizacije, ali to je i dokaz nepremostivih

razlika i netrepeljivosti i mrţnje koje se i do danas osjećaju u nakom djelovima Europe, npr.

katolici i protestanti u Sj. Irskoj, katolika, pravoslavaca i muslimana na jugoistoku Europe, ali

oni danas ipak nemaju vjersku osnovu

- u 20. st je jedan od značajnijih čimbenika oteţane političke komunikacije, različitost jezika.

Od kraja 17. st u zapadnoj, a u drugoj polovici 19. st. u srednjoj i jugoistočnoj Europi nestaju

umjetno odrţavani latinski i starogrči jezik. To se dogaĎa zbog pada učenih slojeva i staleţa i

nadolaskom graĎanstva koji počinju sve više upotrebljavati narodni jezik

- za Europu vrijedi shema da ne postoji kulturno i društveni jedinstvo, već svekolika

raaslojenost u kojoj se komunikacija odvija na različitim razinama

- temelj suprotnosti Europe je i proces nametanja jezika, kulture i načina komunikacije većih

europskih naroda manjima. Takav je problem mučio npr. Škote, Bretonce, Katalonce, Baske

Hrvate, Estonce, Litvance, Letonce, Ukrajince, Flamance i Valonce. Europa 20. st u

meĎunarodnoj se komunikaciji sluţila ponajprije francuskim i engleskim, dok se u drugoj

polovici 20. st. sve češće osjeća potreba znanja njemačkog, a u istočnoj Europi ruskog jezika

- u Europi je vladalo uvjerenje da su jezici privatno vlasništvo vladajućih skupina. Npr. u

Austro-ugarskoj su bili nametani njemački i maĎarski jezik, koji je u prvo vrijeme imao

namjenu olakšati komunikaciju, a kasnije je postao osnovno sredstvo germanizacije i

maĎarizacije ostatka stanovništva

- Europa je i u mentalno-antropološkom smislu podijeljena na istok i zapad, ali i na sjever i

jug. U 20. st. su sukobi drţava i nacija najočitiji i postoje kako izmeĎu velikih tako i izmeĎu

malih još drţavnopravno neostvarenih nacija, npr. Francuska – Njemačka, Rusija – Poljska,

Iraca – Engleza, Katalonaca – Španjolaca, Škota – Engleza

- u 20. st. u Europi značajnu ulogu ima patologija «domoljublja» i nacionalizam, koji su svoje

korjene uvijek nalazili u strahu i ugroţenosti, a onda i mrţnji prema onome drugome, te tako

otkrivajući nagativni i razarajući rasizam. Problem europskih naroda je taj što se domoljublje

često pokazivalo ne toliko ljubavlju prema svome koliko mrţnjom prema drugom

- rasizam u Europi ne izvire iz ideologije nacija, nego iz ideologije klase ili sloja, što moţemo

vidjeti ako se sjetimo nPR. na polaganje prava na boţansko podeijetlo vladara, plave i bijele

krvi, čiste rasne odnosno nacionalne pripadnosti. Rasizam u zbilji ne opravdava toliko ratove

koliko unutarnje, domaće potiskivanje i prevlast. Rasni sukobi u Europi u 20. st. ne proizlaze

iz bioloških ili genetičkih, već prije svega iz društvenih i psiholoških razlika

- gospodarske suprotnosti su očite u geografskoj podijeljenosti Europe na siromašne i slabije

razvijeni istok i razvijeni bogati zapad, koji je često bio uzrok političkim diobama i ţestokim

kontinentalnim sukobima. Pred kraj 20. st. će druga geografska podjela na bogate i siromašne,

na sjever i jug postati gospodarskom zaprekom svih europskih integracija

- politička podijeljenost u 20. st. vrhunac je svih podijeljenosti jer su one dovele europsku

civilizaciju i stanovništvo na rub propasti, kao u slučaju dva svjetska rata i brojnih lokalnih

sukoba koji su Europu destabilizirali do krajnjih granica. Politička podjela na one koji imaju i

one koji nemaju kolonije u vrijeme druge industrijske revolucije dovela je do I. svjetskog rata,

a nepravedan mir koji je zračio osvetom pobjednika nad poraţenima i ţelja gubitnika da

zajamče što bolje uvjete vlastitig razvitka dovela je do II. svjetskog rata. Prvi svjetski rat je

unatoč svim svojim negativnim posljedicama ipak okončao razdoblje tzv. visokog

dinasticizma. Nestali su veliki europsku impariji, do 1922. s političke su pozornice otišli

Habsburzi, Hohenzollerni, Romanovi i Otomani. Podjela kontinenta na istok i zapad u drugoj

polovici 20. st. čista je politička konstrukcija proizašla iz idejnog sukoba zapadno

demokratske tradicije i istočno komunističke despocije u okvirima viĎenja buduće Europe

II. POGLAVLJE – IZMEĐU NAPRETKA I KRIZE

EUROPSKO NASLJEĐE S POČETKA 20. STOLJEĆA

- 19. st. je bilo poljodjelsko feudalno društvo kakvo je postojalo stoljećima zamijenilo

urbanim industrijaliziranim tehnokratskim društvom koje se zahvaljujući boljim

komunikacijskim i prometnim vezama sve brţe širilo svijetom

- početkom stoljeća se još nijedna drţava, osim moţda Francuske, nije bila u potpunosti

demokratizirana. Unatoč ukidanju feudalizma krajem 19. st. europskim drţavama još uvijek

stvarno vladala aristokracija. Plemstvo je neprekidno ulazilo u najviše i najdjelatnije krugove

graĎanstva, prilagodivši se graĎanskom društvu i iskoristivši svoju stoljećima pletenu

rodbinsku mreţu. Pošto je aristokracija bila jedina koja je imala meĎunarodni značaj moralo

je doći do prešutne podjele drţavnih duţnosti. Krupno i srednje graĎanstvo imalo je prevlast u

parlamentu i unutarnjoj politici drţave, dok je vanjskom politikom i vojskom upravljala

aristokracija.

- opći optimizam europskog javnog mijenja moţe se najbolje vidjeti na primjeru velike

izloţbe tehnoloških dostignuća u Parizu 1900. godine. Sva tehnološka dostignuća najavila su

snaţno i brzo širenje i napredak tehnike i znanosti, ali samo u najrazvijenijim industrijskim

zemljama europskog zapada. Znanost i izumiteljski dar su najčešće kategorije kojima se

pokušava pojasniti brz razvitak Europe, ali tu moramo paralelno pratiti i druge razvojne

čimbenike poput školstva, demografskog rasta, promjene svijesti, komunikacija, prometa,

društvenog preustrojavanja i dr.

- razvitak Europe ovisio je i o unapreĎenju trgovine, tehnologije i organizacije. Zahvaljujući

akumulaciji industrijskog i financijskog kapitala, stručnom osposobljavanju radne snage te

intenzivnijem iskorištavanju prirodnih bogatstava, Europa je naglo kranula naprijed.

Protivnici novina i tehnološkog napretka uočili su da uvoĎenje novina odreĎuje društveno i

gospodarsko ustrojstvo nekog područja, što je u nekim slučajevima i značilo i kraj čitave

jedne industrije ili načina ţivota, osobito onog tradicionalnog. U prvim godinama 20. st. bilo

je nasilnih pokušaja zaustavljanja tehnološkog napretka, ali taj pokušaj nije uspio. Najvaţniji

procesi u tom razdoblju bili su razvitak prometa i jedinstvenog multinacionalnog sustava

svjetske trgovine te financijska ulaganja u vaneuropske zemlje, dok su osnovni pravsi

budućeg razvitka industrije i uopće gospodarstva bili povezani s kolonijalnom ekspanzijom,

prije svega zbog jeftinih sirovina, radne snage i novih trţišta

- u razdoblju izmeĎu 1870. i 1914. godine ţarište gospodarskih i kulturnih procesa i zbivanja

bila je još uvijek Europa, dok je SAD bilo tek pomoćno središte, ali ona svojom

ekspanzionističkom politikom sve više jača i njezini će dani tek doći.

- glavno obiljeţje druge industrijske ravolucije je proces industrijalizacije. Nastaju posve nova

zanimanja što će upotruniti i ponegdje promijeniti sloţenu društvenu sliku novog doba.

Nastanak novih industrija te uvjerenje da je najvaţnija tehnologija zapravo masovna

proizvodnja, postali su temelj svijesti o napretku.

- prve posljedice općeg razvitka najviše su se osjetile u demografskom rastu europskog

stanovništva, izmeĎu ostalog i zbog poboljšanja općih higijenskih i zdravstvenih uvjeta

ţivota. Sve je to dovelo do povećanja nataliteta i produţenja prosječnog ţivotnog vijeka.

- svjetsko stanovništvo u 19. st. povećalo se s oko 900 milijuna na milijardu i 600 milijuna,

dok se krajem 19. st. broj stanovnika Europe povećao se 190 milijuna na 423 milijuna.

Demografski rast je bio takav da su se golemi gubitci tijekom prvog svjetskog rata zbog

gospodarskih i tehnoloških promjena u proizvodnji, osjećali tek kratko vrijeme.

- srednja i jugoistočna Europa bila je podreĎena zapadnoj, te upravo zbog toga veliki broj

ljudi početkom stoljeća odlazi kao jeftina radna snaga u prekomorske zemlje ili u zapadnu

Europu. Nakon prvog svjetskog rata je za iseljenike uvedena godišnja kvota za useljavanje

kako bi se ovaj proces barem djelomično stavio pod nadzor.

- jedna od zančajnijih posljedica druge industrijske revolucije je i sve veća podjela društva na

bogate i siromašne. U velikim gradovima razvijene srednje i zapadne Europe niču siromašne

četvrti (slumovi) u kojima ţivi nestručna radna snaga. Niţi društveni slojevi se getiziraju,

odnosno marginaliziraju, dok istovremeno postoji već izdvojen i razvija se četvrti (radnički)

staleţ, osobito tzv. radnička aristokracija (tehničari, majstori, poslovoĎe) koji pokušavaju biti

posrednik izmeĎu viših graĎanskih slojeva i radništva.

- početkom 20. st. u brojnim europskim drţavama postoji graĎanski sustav školstva i prosvjete

koji radi na uklanjanju nepismenosti. Nepismenost se u velikoj mjeri uspijeva iskorijeniti prvo

u zemljama poput Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Švicarske, dok će zemlje poput

Italije i Austro-Ugarska učiniti to nešto kasnije. Najveća nepismenost bila je u zemljama

poput Španjolske, Portugala, balkanske zemlje i carska Rusija.

- iako je napredak u zapadnoj Europi bio velik, stanovništvo velikog dijela srednje i

jugoistočne Europe još uvijek je ţivjelo u predindustrijskom društvu, to se dogodilo zbog toga

što su odbili prihvatiti suvremene civilizacijske zasade, te su još snaţnije prigrlili

konzervativne i tradicionalne vrijednosti. To je bila njihova obrana od nečega što nisu

shvaćali, a time su osjećali da je njihov poloţaj ugroţen. Ova pojava će biti temeljni uzrok

stalnih društvenih i idejno-političkih sukoba u tom dijelu Europe.

- srednja i jugoistočna Europa je zaseban skup zemalja i naroda, odreĎenih poglavito

teritorijem i tradicionalnim povijesnim vezama. U političkom smislu niti su pravi zapad niti

su istinski istok, a u mentalnom se smislu razlikuju od hladnog sjevera do toplog juga. Osim

Ausrto-Ugarske u kojoj se osjećaju utjecaji općeg društvenog i gospodarskog razvitka, na tom

području svoj opstanak pokušavaju osigurati i Srbija, Crna Gora, Bugarska, Rumunjska,

Albanija, Grčka i Turska. U ovom području je stalno napeta situacija, te u svakom trenutku je

mogao izbiti rat, a uzrok tome je ponajviše politička suprotnist i suparništvo, vjerska

netrepeljivost, te vrlo nizak stupanj gospodarske razvijenosti predindustrijskog tipa.

- temeljna načela povijesnih kretanja na ovom prostoru nisu bila toliko gospodarska koliko

politička, i to u obliku najranijeg agresivnog imperijalizma i ekspanzionizma.

- od početka 20. st. Austro-Ugarska bila je zabavljena snaţnim nacionalnim pokretima naroda

koji u njoj ţive. Podupiranjem gospodarskih interesa i razvitka pokušala se odvratiti pozornost

od političkih i nacionalnih borbi, ali bez uspjeha. Austrijska politika je vidjela da jedino na

Balkanu moţe voditi djelotvornu vanjsku politiku, te je u svojoj politici prodora na istok

imala polazište u BiH.

- migracije sa sela u grad su bile snaţne na početku stoljeća, kada su se osjetile posljedice

industrijske revolucije. Razvile su se ţeljezare, tvornice strojeva, tekstilnih industrija,

industrija šećera, stakla, koţne galanterije i papira te graditeljstvo, ali je to sve bilo tek u

povojima. Društveni poloţej radništva bio je izrazito loš, od stanovanja od zaštite na radu i

higijensko-zdravstvene zaštite.

- suvremene kapitalističke metode u poljodjelstvu i unapreĎenje prometa, bankarstva i

trgovine doveli su do naglog razvitka srednjeg graĎanskog slija. Razvitak graĎanstva

značajnije se osjetio kod Slovaka, Hrvata i Srba. Na tim se prostorima i pismenost značajno

proširila, što ja imalo izravne posljedice po rast sloja nacionalne inteligencije. U nekim je

drugim djelovima monarhije unatoč pokušaju razvitka društvo ostalo poljodjelsko, npr. kod

Rumunja i Rusina.

RAZDOBLJE KRIZA: PROTURJEČNOST EUROPSKOG MEĐURAĆA

- najvaţnija značajka razdoblja izmeĎu dva rata je snaĎan tehničko-tehnološki zamah u

industrijskoj proizvodnji, ponajprija u kemijskoj, graĎevinskoj, automobilskoj i tekstilnoj

industriji. U ovom razdoblju dolazi do promjene u području prometa i energetike. Električna

energija i nafta postaju temeljne pogonske snage, koje omogućuju brţu, jeftiniju i učinkovitiju

proizvodnju.

- uvoĎenje novih pogonskih sila imalo je i negativnu stranu, koje je pogodili rudarstvo, te je

uzrokovalu preustroj rudarske industrije, poglavito britanske i američke. Preustroj doţivljava i

ţeljeznica, zbog snaţne konkurencije cestovnog prometa.

- cijeli tehnološki napredak novih pogonskih goriva će najviše pogodovati SAD-u.

- razdoblja meĎuratnog razvitka moţemo okvirno podijeliti na razdoblja: 1918. – 1920.,

1921. – 1923., 1929. – 1933., te 1934. – 1939.

- razdoblje 1918. – 1920. prepoznajemo po: a) porastu potraţnje ţiveţnih namirinca i druge

robe široke potrošnje, te ţivotnog standarda; b)rastu inflacije i opadanju industrijske

proizvodnje jer se ratna industrija smanjuje brţe nego što mirnodopska raste; c) sporom

oporavljanju ratom iscrpljenih zemalja (Njem, Aus, MaĎ, Ita), dok su se druge poput SAD-a i

Japana brzo snašle u novim prilikama.

- u zamljama čije gospodarstvo nije bilo izloţeno marerijalnom uništenju ili potpunom

iscrpljivanju (SAD, Jap, Eng, Niz, Švi) godine 1920. – 1921. obiljeţene su krizom izazvanom

hiperprodukcijom, dok se u zemljama stradanim u ratu (Njem, Aus, MaĎ, Fra) umjesto krize

javlja velika inflacija koja će potrajati sve do 1923.

- razdoblje 1923. – 1929. je razdoblje oţivljavanja svjetskog gospodarstva. Najvaţnija

značajka ovog razdoblja i industriji je veća proizvodnja priozvodnih sredstava nago sredstava

za potrošnju. Ovaj će trend svjetsko gospodarstvo 1929. dovesti do sloma.

- ovo razdoblje je nosilo mnoga izvorišta buduće velike gospodarske krize, ali i mnoge uzroke

nadolazećih meĎunarodnih sukoba. Značajke gospodarskih kretanja u ovom razdoblju su: brzi

tehničko-tehnološki razvitak i centralizacija kapitala, posebice u SAD-u i Njemačkoj.

- kolonije i dalje imaju izuzetnu vaţnost u gospodarskom rastu kolonijalnih zemalja, te o

njima ovisi gospodarstvo Europe izmeĎu dva rata.

Krizno razdoblje u najrazvijenijim zemljama europskog zapada:

- u Velikoj Britaniji je do krize došlo zbog smanjenja proizvodnje, prvenstveno u teškoj

industriji i rudarstvu. Posljedica toga bio je rast nezaposlenosti (1922. 2 milijuna osoba).

Veliku ulogu u tome imalo je i razvojačenje velikog broja vojnika. Došlo je i do društvenih

nemira u onom dijelu pučanstva koji je sudjelovao u ratu jer su smatrali da imaju veća prava

od ostalih, te je zbog toga dio njih prihvatio ideje fašizma kao raţima koji će riješiti njihove

probleme.

- Velika Britanija je bila prezaduţena kod SAD-a, te joj je trebala početi vraćati kamate

istovremeno s početkom isplaćivanja ratne odštete Njemačke, pa st zbog toga zalagala da

Njemačku ne treba gospodarski uništiti

- Francuska je zbog razaranja industrije i poljodjelstva bila pošteĎena krize izazvane

hiperprodukcijom, ali se pojavila inflacija. Ona je očekivala da će pomoću ratne odštete vratiti

snagu svom gospodarstvu.

- Njemačka je takoĎer bila pošteĎana krize izazvane hiperprodukcijom, ali su inflacija i

nezaposlenost bile goleme. Novac je gubio na vrijednosti, te se tiskao u neograničenim

količinama i velikim nominalima (1923. jedan dolar iznosio je 4,2 bilijuna maraka).

- vrhunac industrijske proizvodnje u većini zapadnih zemalja nastupio je sredinom 1929., a

nakon toga slijedi razdoblje brzog pada, posebno u SAD-u.

- američka je industrija te godine dosegla najveću razinu proizvodnje i uloţenog novca, ali

zbog raskoraka izmeĎu proizvodnje i potrošnje došlo je do velikih količina neprodane robe.

Hiperprodukcija zagušila je trţište. Višak robe je izizvao smanjenje cijena i ograničenje

proizvodnje, što je dovelo do otpuštanja velikog broja radnika, a smanjenje proizvodnje i

robnog prometa izazvalo je pad vrijednosti dionica na burzama. Tako je najprija 24. listopada

1929. osvanuo tzv. «crni četvrtak» i najavio «crni petak» (25. listopad), kad se dogodio

burzovni slom. Zbog povezanosti svjetskog kapitalističkog gospodarstva i trţišta ovaj slom

burze u SAD-u iste je godine u listopadu i studenom ostavio trag i na burzama Velike

Britanije, Francuske i Njemačke.

- svjetska gospodarska kriza 1929. – 1933. bila je dotad najveća u kapitalističkim zemljama i

pogodila je sve ključne grane gospodarstva, industriju, poljoprivredu, bankarstvo i financije

- Europa je doţivila slom jer je bila ovisna o kreditnim zajmovima SAD-a. Prvo su osjetile

slom Njemačka i Austrija, nešto kasnije Velika Britanija, a potom i Francuska, premda ne u

tolikoj mjeri jer je francuska vlada Raymonda Poincarea uspjela svoje gospodarstvo učiniti

samodovoljnim. Ipak kriza je pogodila i nju 1932.

- kriza poljoprivrede bila je veća od one industrijske. Krizom pojoprivrede najviše su nile

pogoĎene SAD, Argentina i Australija, dok su u Europi to bili Rumunjska, Bugarska,

MaĎarska, Jugoslavija i Španjolska. U ovim zemljama vlada je poticala ljude i plaćala im da

više ne proizvode.

- kriza bankarstva i financijskog kapitala najviše je pogodila SAD, Njemačku, Francusku i

Veliku Britaniju. Banke su postale nelikvidne i bankrotirale su jer je odjednom došlo do

povlačenja kapitala s trţišta novca, a štediše i veliki ulagači ostali su bez svojih uloga. Jedina

zemlja koja je imala neke koristi od ovoga je Njemačka, koja je u to vrijeme potpuno i

konačno obustavila otplatu ratne odštete.

- kriza je ostavila trag i na društvena i politička kretanja, a posljedica toga je i veliki broj

nezaposlenih. Najveći broj nezaposlenih bio je 1933. godine.

- iz krize je proizašao jedan posve novi sustav i gospodarsko trţište. Uveo se tzv.

«gospodarski nacionalizam», kojim su drţave pokušavale zaštititi vlastite proizvode,

narušavala se politička ravnoteţa i odnosi meĎu drţavama.

- kriza je pomogla buĎenju nacionalizama pomješanih s revanšistočkim osjećajima kao u

Njemačkoj. Hitler je upravo zahvaljujući krizi doţivio prvi izborni uspjeh 1930. godine (107

zastupnika u Reichstagu).

- Italiji je kriza dobro došla jer je pomogla Mussoliniju u uvjerenju svog naroda da je fašizam

imao pravo kad je ustvrdio da u ekspanzionističkim planovima samo nasilje i rat mogu

donijeti korist. Istovremeno se Japan pripremao za svoje ekspanzionistočke planove u Aziji.

- američki predsjednik Herbert Hoover nije uspio stati na kraj krizi, te je na izborima 1932.

izgubio od Franklina Delano Roosevelta, koji je već 1933. obuzdao krizu i pokrenuo

proizvodnju. Prva mu je briga bila da zaposliti veliki broj nezaposlenih sustavom jevnoh

radova na infrastrukturi drţave, i to tako da je naručitelj bila sama drţava. Drţavnom

intervencijom ustalila se cijena poljoprivrednih proizvoda zahvaljujući povoljnim

beskamatnim kreditima. Ovaj program poznat je pod imenom New Deal.

- Njemačka je krizu osjetila s još većim posljedicama nego u razdoblju 1921. – 1923. Kako

vlada Weimarske Republike nije bila dorasla tom cilju, na ljestvici se sve više uspinju nacisti,

koji 1933. dolaze na vlast. Rješenje krize nije došlo kao posljedak jasnih gospodarskih

programa, već kao sporedna pojava agresivne revanšističke i ekspanzionističke politike i

priprema za ratni sukob. Rješenje krize u Njemačkoj, Italiji i djelomice Japanu posljedica je

snaţnog razvitka vojne, ratne industrije i odlučnih mjera drţavne intervencije u gospodarstvu.

Povećanje vojne sile će tako biti rješenje velike nezaposlenosti. Ovim tempom Njemačka je

već za četiri godine bila spremna za rat, koji je morao počet jer bi ih hiperprodukcija uništila.

- prvi znaci djelovanja krize u meĎunarodnim odnosima mogli su se vidjeti na području

političkih i gospodarskih odnosa. U svibnju 1927. u Genovi odrţana je svjetska gospodarska

konferencija koja je uz naklonost Lige naroda donjela odluku o smanjenju carinskih

ograničenja, koju je do 1928. potpisalo čak 30 zemalja, no sve je to vrlo brzo propalo. Po

izbojanju krize drţave drţave se više nisu pridrţavalo onoga što su potpisali, pa se tako uvodi

gospodarski nacionalizam i protekcionizam. Pobjeda gospodarskog nacionalizma bila je

dovoljna za trajno pogoršanje političkih odnosa. Tu su fašistička i nacistička politika naišle na

pogodno tlo jer su ljudi počeli blagonaklono gladati na njihovu revizionističku politiku, u

kojoj je glavni krivac za nastalo stanje bio nepravedni svjetski sustav.

- razdoblje od kraja krize do početka rata moţemo podijeliti na: etapu oţivljavanja

gospodarskih aktivnosti i trţišta (1934. – 1937.), etapu kratkotrajne krize (1937. – 1938.), i

etapu uspona pred II. svjetski rat (1938. – 1939.).

- nakon 1933. nema uobičajnog brzog uzleta jer je kriza bila vrlo razorna. Kriza je svladana

gospodarskim mjerama koje se javljaju spontano i povećanjem drţavnih ulaganja u ratnu

industriju. Prvi znaci oţivljavanja osijetili su se još tijekom 1933. u SAD-u, Njemačkoj,

Francuskoj, Belgiji i Japanu, ali su ti pomaci bili spori.

- Njemačka je zbog prekida isplate ratne odštete, poreznih zahvata, ţidovske imovine,

programom naoruţavanja, a od 1938. i iskorištavanja osvojenih područja (Sudetska oblast i

Austrija) ubrzala polet gospodarstva. Ovakav su primjer slijedile i Italija i Japan, dok su

zemlje zapadne europe ratne programe počele tek 1938. i 1939.

- ovakav rasplet dogaĎaja poremetio je ravnoteţu izmeĎu pojedinih gospodarskih grana,

posebno poljoprivrede.

- godine 1937. bila je još jedna kriza, ali kraća i nije pogodila sve zemlje. Trajala je od

kolovoza 1937. do svibnja 1938., a zahvatila je SAD, Veliku Britaniju, Francusku i Belgiju. U

fašističkim zemljama ove krize nije bilo iako se blago osjećala hiperprodukcija.

- nakon ove krize slijedi kratko razdoblje gospodarskog rasta (1938. – 1939.) u kojoj najveći

rast biljeţi SAD, Velika Britanija, Francuska, Švedska, Belgija, Nizozemska, Finska, Danska,

Rumunjska i Jugoslavija.

- fašističke zemlje usporavaju rast bojeći se hiperprodukcije. Hitler već tada traţi od vojnog

stoţera ratne planove. Vjeruje da će morati zaratiti u 1938., ali Mussolini još nije bio spreman

za rat procijenivši da će svoj vrhunac doseći tek 1945.

III. POGLAVLJE – MJENE, PREOBRAZBE I NOVI PUTEVI

VRIJEDNOST TEHNIČKIH I ZNANSTVENIH OTKRIĆA

- parni stroj se počeo sve više usavršavati, ali ga je s vremenom počeo zamjenjivati dizel i

benzinski motor

- s otvaranjem doba putovanja nastao je i turizam

- 1903. prvi let motornog zrakoplova – braća Wright

- 1909. Louis Bleriot preletio La Manche

- nova pogonska sila – električna energija – Nikola Tesla

- 1895. Wilhelm Konrad Röntgen – elektromagnetsko zračenje

- 1898. Maria i Pierre Curie – otkrili kemijske elemente radij i polonij

- 1905. Albert Einstein – teorija relativnosti

- 1911. Ernets Rutherford – alfa i beta zračenje, atomska jezgra i prvi model atoma

- 1913. Niels Bohr – kvantna teorija atoma

- nakon II. svjetskog rata dolazi do razvitka nuklearne i kvantne fizike, medicine, kemije,

genetike, kasnije raketne tehnike i svemirske tehnologije.

- 1945. prva nuklearna eksplozija

- atomska se energija počela koristiti kod podmornica, nosača aviona i u elektranama

- 1957. Sputnik I

- 1961. Jurij Gagarin – prvi čovjek u svemiru

PREOKRET U UMJETNOSTI, KNJIŽEVNOSTI I KULTURI

- 20. st. je stoljeće avangarde i avangardnih pokreta u likovnoj umjetnosti

- u knjiţevnosti prevagu odnose ekspresionizam i simbolizam, u lijepim umjetnostima i glazbi

javlja se revolt protiv sentimentalizma

- novine u klturi izmeĎu 20-ih i 30-ih nisu bile tolike revolucionarne, koliko su bile

suvremene i moderne

- 1910. Filippo Tommaso Marinetti – futurizam – stroj kao idol

- središte antikonformizma Europe postaje Berlin. Ono što je za Rusiju bio futurizam, to je za

Njemačku bio ekspresionizam.

- Pariz je uspio zadrţati samo primat novih slikarskih stilova i umjetnosti te škole baleta

- u Velikoj Britaniji – proces provincijalizacije kulturnog ţivota – grupa Bloombsbury, u

Cambridgeu

- Španjolska – jedna od rijetkih kulturno izoliranih zemalja – Miguel de Unamuno, Jose

Ortega y Gasset, Frederico Garcia Lorca

- poratna i meĎuratna knjiţevnost – ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam.

- dadaizam i nadrealizam – Andrea Breton, Paul Eluard, Tristan Tzara

- najuvjerljiviji predstavnici svjetske i europske knjiţevnosti – Luigi Pirandello, Marcel

proust, Bertold Brecht, Thomas Mann, James Joyce, Franz Kafka, Herman Hesse.

- slikarska umjetnost – Henri Matisse, Georges Ronault, Pablo Picasso, Paul Klee, Vasilij

Kandinski.

- graditeljskvo – 1919. Walter Grophius – Bauhaus

- arhitektura nakon II. svjetskog rata – Le Corbusier, Mendelson, Michelucci

- nacistička arhitektura – monumentalni neoklasicizam

- najvaţniji antifašistički talijanski pisac – Ignazio Silone

- u Njemačkoj – Ernst Wiechert – o koncentracijskim logorima knjiga «Šuma mrtvih»

- George Orwell – ţivotinjska farma i 1984.

- Albert Camus – Stranac

- u Francuskoj – Eugene Ionesco, Samuel Becket

- Europa prve polovice 20. st. je zajednoca naroda opčinjenih mitologijom VoĎe

- početkom 20.st. je ustanovljena Nobelova nagrada

ZABAVA I UMJETNOST - POKAZATELJI PROMJENA I EMANCIPACIJE

- 20-ih i 30-ih – Jazz

- prvi svjetski rat je u prvi plan izbacio pitanje graĎanskih i općih ljudskih prava ţena

- 1920. SAD – ţene dobivaju politička prava

- 1895. braća Auguste i Louise Lumiere u Parizu – prva javna filmska predstava

- 1927. – kraj nijemog filma

- film nije imao samo primjenu u zabavi, već je sluţio kao prvorazredni politički promidţbeni

medij (Joseph Göbbels – u Njemačkoj)

- glazba 20-ih – Arthur Honegger, Darius Milhaud, Claude Debussy

- 50-ih godina rock`n roll

IV. POGLAVLJE – SUKOBI POLITIČKIH IDEJA I KONCEPCIJA

TEMELJNI POLITIČKI PROCESI POČETKOM 20.ST.: MIT O JEZIKU I RASI

- industrija gospodarski najrazvijenijih zemalja svijeta bila je usmjerena prema kolonijama.

Primat u tome je drţala Velika Britanija, zatim Francuska, Belgija i Nizozemska, dok je ja

istoku to bila Rusija, a još im se htjela i pridruţiti i mlada velesila, Njemačka

- pojava opasnih nacionalističkih tenzija i aspiracija koje su razbile stari mit o rimskoj i grčkoj

kulturnoj tradiciji i civilizaciji, uveli su nove kategorije, jezik i rasu.

- poistovjećivanjem jezika i rase, inzistiralo se da se multikulturna i multinacionalna Europa

na temelju nacionalnih i rasnih razlika atomizira u nacionalne drţave.

- promijenilo se i tradicionalno meĎunarodno diplomatsko gentlemenstvo koje je počivalo na

činjenici da je diplomacija sastavljena od aristokracije čije su rodbinske veze činile mreţu po

cijeloj Europi

- mentalni sklop srednjih graĎanskih slojeva temeljen je na interesu i profitu

- istovremeno u Europi niče i nova politička ljevica koja napušta jakubizam i prihvaća se

organizacije revolucionarnog sindikalizma. Zlatno doba revolucionarnog sindikalizna je prvo

desetljeće 20. st., nakon čega nastupa rastrojavanje pokreta.

- nakon 1871. i fra-njem rata sukobi su uglavnom izbijali na jugoistoku Europe i u

kolonijama. Osnovni cilj Europe je bilo stvaranje ravnoteţe snaga. U ovom je vremenu

diplomacija odrţavala sustav mirnog rješavanja suparništva. Jedino je Francuska pokazivala

snaţnu netrepeljivost prema Njemačkoj, koja joj je preuzela dvije najbogatije pokrajine i koja

se naglo razvijala. Od 1871. – 1914. je brijeme tzv. «naoruţanog mira» (predak hladnog rata).

- u Francuskoj , Velikoj Britaniji, Švicarskoj i skandinavskim zemljama jačao je mirotvorni

pokret. Čak su odrţane i dvije meĎunarodne konvencije (1899. i 1907.) o razoruţanju i

odricanju od rata, koje u stvarnosti nisu imale razultata. Taj privid o mirnom stanju, skrivao je

nimalo miroljubivu stvarnost političkih suparništava, napetosti i kriznih stanja u koje su bile

uključene sve europske velesile, čiji su se interesi sukobljavali uglavnom oko pitanja kolonija

i ekspanzionistočkih teţnji.

- potkraj 19. i početkom 20. st. u Europi su postojale tri skupine interesno povezanih sila:

Britanski Imperij, Francusko-ruski savez (1891.) i Trojni savez Njemačke, Austro-Ugarske i

Italije (1882.). Velika Britanija vodi politiku distanciranja od kontinentalnih političkih

konstelacija. Francuska ţeli vratiti Alzas i Lorenu, dok se A-U, Italija i Njemačka udruţuju.

Rusija i Francuska pokušavaju voditi agresivniju politiku nakon što su izolirane na

Berlinskom kongresu (1878.).

- Trojni savez je 1887. obnovljen kao agresivni vojno-politički savez, a kasnije su mu se zbog

ekspanzionističkih ciljeva pridruţile Grčka, Bugarska i Turska. U savezu su postojale i

proturječnisti, npr. izmeĎu Italije i A-U oko istočne jadranske obale, te je zbog toga Italija bila

tek uvjetni član.

- izolirane nakon Berlinskog kongresa, Francuska i Rusija su 1891. potpisale tajni ugovor o

obrambenom savezu.

- Velika Britanijaje bila uznemirena jačanjem njemačke poglavito pomorske vojne sile, te se

počela pribliţavati Francuskoj. Proces vojnog snaţenja odvija se usporedno s procesima

industrijske i trgovačke ekspanzije. Njemačka je teţila da preko Balkana i Bagdadskom

ţeljeznicom prodre na Srednji Istok i tako presiječe najvaţnije strateške britanske prometnice.

- ovime su bili ugroţeni i ruski interesi, koji su polagali pravo na Balkan. Velika Britanija i

Francuska su 1904. potpisali tzv. Srdačni sporazum. Velika Britanija je, zbog agresiven

Njemačke politike, 1907. potpisala sporazum i carskom Rusijom. Sustav ovih sporazuma koji

je povezivao Francusku, Veliku Britaniju i Rusiju poznat je kao Trojni sporazum (Antanta), a

temeljio se na francusko-ruskom sporazumu iz 1891.

- tad je počela neviĎena utrka u naoruţavanju, te preobrazba mirnodopske industrije u vojnu.

KONZERVATIVIZAM I PROGRESIVIZAM: «KONTROLIRANA BUDUĆNOST»

- tijekom 19. st. u Europi je bilo u potpunosti instalirano graĎansko društvo u kojemu su se

iskristalizirale dvije temeljne ideologijske strukture: progresivna i konzervativna. Obje su

nosile vizije budućeg razvitka civilizacije i bile su nerjetko sukobljene, ali obje su bile i

proturječne u sebi. Sve su političke skupine, osim anarhista, o ideologiji raspravljale ili ju

ostvarivale u okvirima drţave.

- konzervatizam je početkom 20. st. već u dobrom otklonu od postojeće stvarnosti i nuţnosti

općeg razvitka. Zato su njezini pristaše bili pesimisti glede uspješnosti vlastite opće političke

prakse i ideje, stoga su morali svoju politiku mistificirati i učiniti je nejasnom za šire slojeve

pučanstva, kako bi ostali u političkoj igri.

- nesposobnost konzervativaca da realno sagledaju nuţnost općeg razvitka društva (tehnika,

znanost) prije svega su iskoristili liberali, kao jedna od progresivnih političkih snaga

graĎanske Europe.

- tijekom druge polovice 19. st. razvija se unutar liberalno-progresivnog idejnog pokreta,

kojemu je cilj izgradnja socijalne drţave, jedan konzervativni idejni sklop nacionalnog

liberalizma čiji je glasnogovornik Heinrich von Treitschke. On dokazuje ispravnost i

opravdanost svoje realne politike pokušaja suzbijanja preobrazbe graĎanskog društva u

socijalnu demokraciju i političke u socijalnu drţavu. Novi liberali poput Friedricha Naumanna

i Maxa Webera smatrali su parlamentarizam samo upotrebljivim sredstvom za politički izbor

voĎa. Nacionalni liberalizam, kako se zvao u Njemačkoj, samo je onaj modus koji je

pripremio put za dolazak nacizma.

- radikali, koji su bili druga «progresivna» idejna politička snaga, početkom 20. st. bili su u

mnogo čemu ispred liberala, ali njihov utjecaj na politička kretanja je bio skroman. Bili su

ekskluzivna politička skupina, pa zbog toga nisu bili ni brojni ni utjecajni. Radikali su

promicali načelo slobidnog poduzetništva, a bili su protiv uplitanja drţave u gospodarstvo.

Isto kao i liberali u prvom desetljeću 20. st., radikali su se u Francuskoj nazivali

radikalsocijalistima, u Velikoj Britaniji su bili samo lijeva struja liberala, kojoj je npr.

pripadao i Lloyd George.

- socijalizam se početkom stoljeća razvijao u gotovo svim europskim zemljama, a osobiti u

onim industrijski najrazvijenijim. Socijalizam je postao ideologija radničkog sloja. Do

revolicionarnih promjena je došlo u carskoj Rusiji, tada industrijski najnerazvijenijoj zemlji

Europe. Politički reţimi u meĎuratnoj Europi razlikovali su se i po temeljnim odrednicama

vladajuće ideologije. Od kraja 20-ih do II. svjetskog rata u drţavama istočne i jugoistočne

Europe, napose onima prema komunističkom Sovjetskom Savezu (Estonija, Latvija, Litva,

Poljska, Rumunjska, MaĎarska, Jugoslavija, Albanija, Bugarska i Grčka) na vlasti su bili

konzervativni reţimi. Nakon II. svjetskog rata te najkonzervativnije drţave postat će

ortodoksno komunističke, osim Grčke. Represivni ili filofašistički raţimi bili su na vlasti u

Španjolskoj i Portugalu, dok su u Italiji i Njamačkoj, a od 1938. i u Austriji, na vlasti bili

fašističko-nacistički reţimi. U demokratske drţave spadale su Velika Britanija, Irska,

Francuska, Švicarska, Čehoslovačka, Danska, Norveška, Švedska i Finska. Desničarske ili

otvoreno fašističke aktivnosti mogu se opaziti u svim europskim zemljama osim u Švedskoj,

Latviji, Estoniji i Nizozemskoj. Istovremeno, sve su te zemlje, osim fašističke Italije i

Njemačke koje su socijalne nemire spriječile jačanjem represivnog sustava, razdirane

valovima velikih štrajkova i otvorenih graĎanskih pobuna.

GRAĐANSKA DEMOKRACIJA I UZROCI POLITIČKE DEPRESIJE (1918. – 1939.)

- graĎanska je demokracija bila cilj kojemu su teţile mnoge generacije graĎanskih slojeva. U

najznačajnije pojave u Europi svakako spada izgradnja demokratske republike u Njemačkoj

(Weimarska republika), te učvršćenje demokracije u Austriji, Čehoslovačkoj i Turskoj.

- najstabilniji raţim liberalne demokracije ima SAD. SAD i u meĎuraću još uvijek postoji na

temeljima ustava iz 1787., izvršne predsjedničke vlasti i dvodomnosti zakonodavnog tijela

(Kongres), dok se politički ţivot odvija u dvostranačkoj borbi Demokratske i Republikanske

stranke.

- Velika Britanija je najčvršći stup liberalizma u Europi. Njezin politički sustav ima veoma

dugu tradiciju, te teče u okvirima borbe izmeĎu konzervativne i liberalne stranke. Nakon rata

napolitičku scenu dolazi laburistička stranka, koja 1918. donosi novi program kojim se

proglasila strankom svih radničkih slojeva. Već na izborima 1922. liberali gube vodeće

mjesto u političkom ţivotu Britanije i prepuštaju je laburistima. Daleko na rubu političkog

ţivota ostaju Nezavisna laburistička stranka, Komunistička partija Velike Britanije i Britanske

unije fašista.

- Velika Britanija je bila obiljeţena vladavinom Stanleya Baldwina, i Arthura Nevillea

Chamberlaina, Francuska Raymonda Poincarea i Edouarda Daladiera, a Njemačka Gustava

Strasemanna.

- Velika Britanija pokušavala je riješiti teritorijalno i vjersko pitanje s Ircima. Pitanje Sjeverna

Irske postao je veliki problem, što se na izborima 1918. pretvorio i u nasilje. U irskom

parlamanetu članovi stranke Sinn Fein, traţili su potpuno osloboĎenje od britanske vlasti i

stvaranja neovisne irske drţave. U britanskom parlamentu su se irski zastupnici konstituirali

pod imenom Deil Eiremann. U siječnju 1919. su se ujedinili u Dublinu, zagovarajući

neovisnost. Vlada Lloyda Georgea je represivnim mjerama postupno počela rat s Sinn

Feinom. Kada je ujesen 1919. počela represija, stvorena je iregularna proteseantska

organizacija, nazvana Black and Tans, koja je pune dvije godine vodila okrutan i bezobziran

rat prema civilnom katoličkom i protestantskom stanovništvu. Deil Eiremann je nastavio radit

kao irska tajna vlada. Početkom 1921. došlo je do pregovora izmeĎu britanske vlade i Sinn

Feina, a ujesen iste godine je i potpisan sporazum kojim je veći dio Irske dobio status

dominiona pod imenom Slobodna Drţava Irska i autonomnu vladu. Šest protestantskih

grofovija u sjeveroistočnoj Irskoj trebalo je po sporazumu konstituirati autonomnu regiju pod

imanom, Sjeverna Irska. Ipak ovim ugovorom Irska nije dobila punu neovisnost. Nakon

ispinjenja ugovora postala je članicom Lige naroda. Iako je proglasila neutralnost u ratu, Irska

je bila sklona nacističkoj Njemačkoj jer je računala da bi porazom Britanije stekla potpunu

neovisnost. Irska je ipak ostala britanski dominion sve do 1949., kad je proglašena Republik

Irska.

- francuski politički sustav počivao je na premoći predstavničkog tijela, na potpunoj ovisnosti

vlade i simboličkoj vlasti predsjednika Republike. U Francuskoj je djelovalo više stranaka i

političkih skupina jednakog značaja i snage, te je stoga dolazilo do stalnih političkih kriza i

slabosti izvršne vlasti. Tijekom 20-ih stranke su ušle u dva sukobljena bloka, konzervativni

Nacionalni blok i napredniji Lijevi kartel. Najvaţnija politička snaga bila je Radikalna

stranka. Lijevo od radikala stajali su socijalisti, koji su se podijelili na komuniste i socijaliste,

dok je desnica bila okupljena oko Federacije desnih republikanaca (od 1924. Republikanski

demokratski savez). U savezu s radikalima republikanci formiraju sanţnu desnicu, tzv.

Nacionalni blok. Fašističke i profašističke organizacije su razjedinjene i usitnjene.

- parlamentarin raţim Francuske patio je od slabosti izvršne vlasti i kratkotrajnosti. Npr. od

vlade Nacionalnog bloka Georgesa Clemenceaua (studeni 1918.) do radikalsocijalista Camusa

Chotana (studeni 1933.) promijenilo se 20 ministarskih garnitura

- na izborima 1936. pobijedio je Narodni front (bivši Lijevi kartel), te doveo na mjesto

premijera doveo Leona Bluma. Nakon odbijanja pomoći republikancima u Španjolskoj, 1938.

na vlast dolaze radikalsocijalisti, s premijerom Edouard Daladierom, koji su Francusku doveli

u rat.

- u Njemačkoj je stvorena Weimarska republika, koja je bila parlamentarna drţava. Trajala je

od 1919. – 1933. i bila je obiljeţena podijeljenošću i rascjepkanošću brojnih političkih snaga.

- komunistička partija Njemačke bila je protivnik parlamentarne drţave. Lijevi centar činile su

Weimarska koalicija, Socijaldemokratska stranka, Katolička demokratska stranka centra i

Njemačka demokratska stranka, a od 1920. i Nezavisna socijalistička srtanka.

- Kappov puč 1920. razbio je solidarnost radničkih staleţa i demokratske snage, te neuspjeli

nacistički puč 1923. oţivljava revanšistički militarizam. U to su vrijeme bili brojni pučevi u

Rajnskoj Oblasti i Pfalzu, te učestala politička ubojstva i atentati (ministri Ertberger 1921. i

Ratheneu 1922.).

- 1925. za predsjednika republike izabran je maršal Hindenburg

- u meĎuratnom razdoblju se kao negacija parlamentarnih političkih sustava u raznim

zemljama Europe, Azije i Juţne Amerike javljaju oblici graĎanske diktature.

- nakon rata je bivše ratno savezništvo gubilo na vrijednosti, npr. nelojalni odnosi Francuske i

Velike Britanije. Proces europske globalizacije počinje osnivanjem Lige naroda.

- njemačko – francuski sukobi počinju nakon što Njemačka traţi ublaţavanje, a zatim i

potpuno preinačavanje Versajskog ugovora, posebice financijskog i vojnig dijela ugovora.

- izbijaju i britansko-francuski sukobi, zbog britanskih teţnji da slomi francusku prevlast u

Europi, čak i po cijenu jačanja Njemačke. Britanci su s negodovanjem gledali na ugovore

Francuske s malim europskim drţavama, usmjerenih protiv Rusije i Njemačke.

- konferencija u Cannesu (6. – 11. siječnja 1922.) tekla je bez većih poteškoća jer je to bila

samo priprema za veliki europski gospodarski skup u Genovi iste godine. Smatralo se da treba

prihvatiti Njemačku i Sovjetski Savez,, te su odreĎena opća načela budućih pregovora. Iza

ovih načela stajala je Velika Britanija.

- Britanci nisu htjeli potpuni prekid odnosa s Francuskom, nego su je htjeli usmjeriti u pravsu

ostvarenja vlastitih ciljeva. Britanska politika zahtijevala je suradnju Njemačke i Sovjetskog

Saveza, što se moglo postići samo francusko-njemačkim pomirenjem te prestankom izolacije

Rusije i pruţanje pomoći njezinom u ratu razorenom gospodarstvu. Bio je to začetak ideje

konvencije u Genovi.

- konvencija u Genovi odrţana je od 10. travnja do 19. svibnja 1922. Osnovna pitanja o

kojima se raspravljalo bila su trgovina i meĎunarodna gospodarska suradnja, te ruski drţavni

dugovi i nacionalizacija strane imovina. SAD i još 29 zamalja odbile su sudjelovanje zbog

toga što su uvidjele da će tu biti rasprave samo o rješavanju bitnih europskih političkih

pitanja. Sudjelovali su Velika Britanija (Lloyd George), Italija (Luigi Facta), Francuska

(Louis Barthou), Njemačka (Joseph Wirth) i Sovjetski Savez (Georgij Čičerin). Zapadne sile

su utvrdile štetu nastalu promjenom vlasti u rusiji i traţili 12 milijuna zlatnih franaka, ali

Čičerin je iznio i svoj popis šteta, od 30 milijuna zlatnih franaka, nastalih akcijama

intervenističkih snaga 1920. – 1921. Lloyd George je počeo cjenkanje o izravnavanju dugova,

a podupro ga je i Barthou, koji je zaprijetio prekidim konvencije sve dok se Rusi i Njiemci ne

obaveţu na isplatu štete.

- SSSR i Njemačka su se odrekli meĎusobnih dugova i potraţivanja na konferenciji u Repallu

(16. travnja 1922.), kako bi razbili svoju meĎunarodnu izolaciju. Ugovor u Rapallu je označio

kraj sovjetske gospodarske i političke izolacije, dok je Njemačka postala prva europska

drţava koja je priznala SSSR.

- Britanci su iste godine pokušali uvući Njemačku u Ligu naroda, ali ona je to odbila,

postavljajući zahtjeve za reviziju Versajskog ugovora.

- nakon ubojstva Rathenaua, Njemačka je zatraţila moratorij na isplatu ratne odštete. Francuzi

su to odbili, a Britanci prihvatili. Francuzi su zatraţili zatim ruhrske ugljenokope i pravo na

njihovo iskorištavanje. Budući da nije postignut dogovor u Londonu (7. – 16. kolovoz 1922.)

o prekidu isplate njemačke ratne odštete, Francuska je još odlučnije zahtijevala isplatu

odštete, i to u naturi. Kako su Nijemci kasnili s isporukom krajem 1922., Francuzi i Belgijanci

su već 11. siječnja 1923. ušli u Ruhr pod izlikom osiguranja proizvodnje. U tom napetom

razdoblju ubijeno je 76 Nijemaca i 20 francuskih vojnika, a 145.000 Nijemaca je bilo

protjerano iz Ruhrske oblasti, što je u Njemačkoj izazvalo snaţnu socijalnu krizu.

- kad se počela smirivati ruhrska afera, Francuzi su u sjevernom dijelu Rajnske oblasti

aktivirali separatistički pokret koji je na čelu s industrijalcem Dekersom u Aachenu proglasio

«nezavisnu rajnsku republiku», dok je u juţnom dijelu Dorten u Wiesbadenu takoĎer

proglasio svoju republiku. Ova su se dva pokreta ujedinila 1. prosinca 1923., kada je

osnovana privremena vlada Rajnske Republike. Njemačka vlada je zbog ovoga protestirala, a

Britanci su dali do znanja Francuskoj da će joj se suprotstaviti. Poincare je ovim činom i u

Europi i u Francuskoj izgubio svoj politički ugled.

- u vrijeme zaoštravanja odnosa u Europi (1922. – 1925.) sve se češće u Ligi naroda govorilo

o stvaranju sustava kolektivne sigurnosti. Francuska je predloţila sustav jamstava i vojnih

konvencija, ali Britanija, SAD, SSSR i Njemačka nisu htjele potpisati tzv. Ţenevske

protokole, koji su nastali 2. listopada 1924., a prestali postojati 12. oţujka 1925., kada su

Britanci to sluţbeno odbacili.

TOTALITARNI REŽIMI U EUROPI

- prema fašistima osnovna zadaća drţave sastoji se u učvršćenju nacije i discipliniranju

podanika koji će slijepo slušati jednu stranku, tj. VoĎu. Demokracija je za fašiste izvor

korupcije i neučinkovitosti. Fašistička borba za vlast se moţe ocijeniti kao antidemokratska,

antiklerikalna i antiliberalna.

- totalitarni komunistički reţim u Rusiji, smatrao je da graĎanska demokracija uopće nije

demokracija, te su tvrdili da je svaka kapitalistička drţava samo obično oruĎe u rukama

najbogatijih koji posjeduju sredstva za proizvodnju pomoću kojih izrabljuju siromašne.

- Italija je nakon rata ušla u gospodarsku, političku i društvenu krizu. Gospodarskom krizom

najviše su bili ugroţeni sitni i srednji graĎanski slojevi. Zbog velike nezaposlenosti

svakodnevno se štrajkalo i prosvjedovalo protiv vlade. Italija je na mirovnoj konferenciji u

Parizu doţivjela odbijanje od strane drţava koje su je Londonskim sporazumom (travanj

1915.) uvukle u rat, što je teško povrijedilo talijanski nacionalni ponos. Iz duboke krize sve je

više jačao socijalistički pokret koji je privukao veliki broj seljaka i radnika. U ovakvom

društveno-političkom ozračju pojavljuje se novi politički pokret – fašizam.

- ovi nezadovoljnici osobito su bili glasni kao protivnici onih koji nisu uspjeli ostvariti

imperijalističke zahtjeve Italije. Na tim idejama prvo se razvio pokret autoritativnog

nacionalizma, meĎu čijim ideolozima se ističe Gabriele D`Annunzio, a odmah potom pojavile

su se i prve fašističke organizacije.

- osnivačka skupština prve fašističke organizacije Fascio Italiano di Combattimento (dalje

FIDC) odrţana je u Milanu 23. oţujka 1919. Fašistočki pokret se isprva pojavio kao

marginalna politička skupina, «pokret elite». Tijekom cijele 1919. aktivnosti fašističkih

squadri i njima bliskih nacionalista imala je sporedičan i uglavnom propagandni,

dnevnopolitički značaj. Prvi su mu se pridruţili uglavnom pripadnici sitnih i srednjih

graĎanskih slojeva (razvojačeni vojnici, ratni veterani, bivši časnici, studenti)

- tek pojavom D`Annunzija o njegovom okupacijom Rijeke pokret ujesen 1919. dobiva prvi

pravi organizacijski i politički obrazac. Mussolini na samom početku nije imao razvijen i

strateški razraĎen politički program. Program FIDC bila je akcija. Program i kasnije egzistira

kao skup općih političkih parola izrečenih s odreĎenim pretenzijama, a osnovne su mu

značajke provizornost i elastičnost. U okvirima programa točno je odreĎen: a) karakter

fašističke organizacije: «to nije stranka to je pokret»; b) unutarnjopolitička opcija: u početku

se Mussolini trudio da njegov program bude uvijen u obnoviteljske fraze.

- prvi program fašista sadrţi neke radikalne zahtjeve i izrazito je antiklerikalan. Kasnije, na

nagovor suradnika i s ciljem omasovljenja pokreta, ublaţuje radikalnost jasnim

antisocijalizmom, antiboljševizmom i antiliberalizmom. Mussolinijev vanjskopolitički

program zasnivao se na predratnom «intervencionizmu», te sveopćem nezadovoljstvu

poloţaja Italije na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Mussolini je vać na samom početku imao u

vidu stvaranje svoje organizacije prema vojničkim načelima. Kao militantni oblik fašizma

nastao je skvadrizam. Kasnije programske smjernice išle u prema stvaranju diktature te

imperijalističkim zahtjevima. To je značilo ostvariti prevlast u Sredozemlju, kasnije i u

Podunavlju, te po mogućnosti osvojiti neke kolonije u Africi. Tijekom 1920. i 1921. pokret se

naglo razvija, te se sa preko 300.000 članova trebalo na njega računati.

- akcijske druţine ili skvadre poznate kao crne košulje svojim nasiljem utjerivali su strah u

stanovništvo. Veliki broj industrijalaca i veleposjednika je pomagao pokretu, a pridruţio im se

i velik broj časnika i generala. Predsjednik vlade Giovanni Giolitti je čak pomogao fašistima

na izborima 1921. kako bi ušli u parlament. Nakon ulaska u parlament pokret se preobrazio u

Nacionalnu fašističku stranku, ali politika im je ostala ista. Kada je kriza krajem listopada bila

na vrhuncu Mussilini je izvršio drţavni udar poznat kao Marš na Rim.

- preko 40.000 slabo naoruţanih pripadnika crnih košulja, svrstanih u odrede tzv.

Dobrovoljačke milicije za nacionalnu sigurnost 28. listopada 1922. stajalo je pripravno pred

Rimom. Fašisti su po cijeloj Italiji bez ispaljenog metka osvajali strateške točke, a tamo gdje

bi vojska pruţila otpor, fašisti bi se povukli.

- slaba vlada Luigija Facte podnijela je ostavku već 28. listopada, dok je kralj Vittorio

Emanuele III. iz straha za vlastitu sigurnost mandat za sastav vlade predao Mussoliniju.

Mussolini je 29. listopada već bio u Rimu, a dan kasnije crnim košuljama bio je dopušten

ulazak u Rim. Tako fašisti nisu osvojili vlast oruţanom borbom, nego u dvoranama Kvirinala.

- nakon dobivanja mandata za sastav vlade, Mussolini je ministarska mjesta podijelio

fašistima i nacionalistima. Tek nakon ujedinjenja fašističke i nacionalističke stranke, sva

ministarska mjesta popunjavali su fašisti, a nakon legalizacije crnokošuljaša iste godine

započelo je i razdoblje fašizacije drţave. U vremenu do slijedećih izbora nicale su nove

fašističke organizacije. Na izborima 1924. osvojili jedva relativnu većinu u parlamentu, a

nasilje koje se povećavalo doseglo je vrhunac ubojstvom Giacoma Matteottija (socijalističkog

zastupnika). Nakon tog ubojstva, pokret je doţivio organizacijsku krizu odlaskom većeg broja

fašista iz stranke, ali su se već iduće godine oporavili i postali prva politička snaga u Italiji.

Nakon toga su uslijedili progoni i uhićenja svih onih koji su se suprotstavili Mussoliniju.

Nakon dva inscenirana bezuspješna atentata na njega 1925. i 1926., Mussolini je zabranio rad

svim političkim strankama i dokinuno parlament, tako da je u Italiji od 1926. zavladala

diktatura. Od 1926. pa do 1929. Mussolini je izgradio fašistički represivni aparat.

- Etiopski rat (1935. – 1936.) donio je više problema i gubitaka nego dobitaka. Siromašna

Etiopija je Italiji više odnosila nego donosila novac. Italija je izbačena iz Lige naroda i

označena je kao agresor, te je time morala trpjeti gospodarski embargo, što je je još više

pribliţilo Njemačkoj.

- krajem dvadesetih taj je sustav totalitarne drţave i fašističke diktature dovršen stvaranjem

nove fašističke zbornice. Ovaj model totalitarizma temeljio se na tri čimbenika: a) potpunom

monopolu vlasti jedna stranke; b) koncentraciji moći u jednoj osobi; c) korporativnom

sustavu.

- u Njemačkoj su nakon rata stečeni isti društveni, gospodarski, politički i drugi uvjeti za

pojavu tipa fašističkog pokreta. Njegovi počeci su slični onima u Italiji. Najprije se javljaju

grupice i jezgre radikalnih nacionalista, očajnih zbog ratnog poraza i ratne odštete, koji poraz

objašnjavaju izdajom komunista, Ţidova, socijalista i kopumpiranih političara. Jedna od

takvih grupa bila je i Njemačka radnička partija (Deutsche Arbeits Partei), koju je 1919. od

članova Slobodnog radničkog odbora osnovao Anton Drecksler. Njima se u rujnu iste godine

pridruţio i Hitler, te se vrlo brzo nametnuo kao vodeća osoba stranke. 1920. mijenja joj ime u

Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (NSDAP), a potom 1921. preuzima stranku.

Najbliţi suradnik mu je bio Ernest Rőhm, koji je na sebe preuzeo izgradnju paravojnih

stranačkih postrojbi, jurišnih odjela (SA) ili smeĎih košulja. Hitler 1923. pokušava drţavnim

udarom doći na vlast, najprije u Bavarskoj, zatim u cijeloj Njemačkoj, no Műnchenski puč

nije uspio. Hitler je uhićen i osuĎen na zatvorsku kaznu. Nakon ovoga situacija se u

Njemačkoj poboljšavala, te je izgledalo da su svi zaboravili na Hitlera, ali s početkom nove

krize krajem 20-ih i početkom 30-ih on se opet vratio u središte pozornosti njemačke političke

javnosti.

- Hitler u zatvoru piše Mein Kampf u kojoj izgraĎuje program nacionalsocijalizma, koji se

temelji na ideji nacije i drţave, a osim toga opisuje i način izgradnje tisućgodišnjeg

njemačkog Reicha i stvaranje njegovog ţivotnog prostora na istoku, pri čemu netočno koristi

Nitzscheovu filozofiju nadčovjeka uz Rosenbergovu rasnu teoriju. Ovakav arijski nadčovjek

odreĎen je boţjom providnošću za vladavinu nad cijelim svijetom. Ostali nearijski narodi

trebaju sluţiti Arijcima, a neke rase poput Ţidova, treba fizički likvidirati, odnosno dijelom

getizirati. Za sve ovo trebalo je stvoriti totalitarnu drţavu s jednim VoĎom kojemu će svi biti

podreĎeni.

- velika ekonomska kriza 1929. je Hitlera i nacionalsocijaliste izvukla iz zaborava. Hitlerov

antikapitalizam i još uvjerljiviji antiboljševizam privukli su njegovoj politici najbrojniji

srednji sloj graĎana. Hitler je na temelju fraza o nadčovjeku, arijevskoj rasi, boţjoj

providnosti i boţjem poslanstvu, od sebe stvorio karizmatsku i nadodirljivu osobu, čiji su lik

do u najmanjih detalja razvijali njegovi suradnici, posebno Joseph Gőbbels.

- nacionalsocijalisti su se pokazali kao čvrsti borci protiv ljevice uopće, te su im zbog toga

pomagali krupni kapitalisti, što je značilo samo pitanje vremena kad će doći na vlast. Ušavši u

parlament, vrlo je brzo uspio postići raspuštanje Reichstaga i raspisivanje izbora za 5. oţujak

1933. No, 27. veljače Hitler je najprije najavio i potom naredio uništenje Reichstaga (koji je

spaljen). Sve je to izvedeno po scenariju Gőbbelsa i Heydricha, te je za to optuţio komuniste,

a na račun toga uspio je isposlovati izglasavanje Zakona o zaštiti naroda i drţave. Nacisti su

na izborima uspjeli dobiti 288 od 647 zastupničkih mjesta, te su s nacionalistima (50

zastupničkih mjesta) ipak imali većinu. Već u prvom sazivu, iz Reichstaga su isključeni

komunisti, a onda je izglasano pravo vlade da u četverogodišnjem razdoblju moţe izdati bilo

koji zakon bez učešća parlamenta. Tako supraktično prestajali postojati Weimarska republika

i njezin parlament. Do srpnja su ukinute sve političke stranke, a Hitler je postao jedini

predstavnik njemačkog naroda. Mit o VoĎi bio je vrlo brzo prihvaćen, a tamo gdje je još bilo

sumnji SA i SS odredi svojim su nasiljem brzo uvjerili sumnjičave u suprotno.

- već 1934. Hitler je morao početi razmišljati kako se osloboditi tereta revolucionarnih ideja i

konkurencije Ernesta Röhma, voĎe SA. Röhm i njegovi suradnici su 30. lipnja 1934.

likvidirani u tzv. «noći dugih noţeva». Hitleru nakon ovog nitko nije stajao na putu, a nakon

smrti maršala Hindenburga prisvojio je i predsjedničko mjesto. U to vrijeme su konc logori

već bili gorka stvarnost, u njima su ponajprije bili politički protivnici, a onda i Ţidovi.

Nacistički antisemitizam u stvarnosti je proveden odmah po dolasku na vlast. Nürnberškim

zakonima, 1935. oduzeto je njemačkim Ţidovima drţavljanstvo i imovina, a noć s 9. na 10.

studenog iste godine (Kristalna noć) zapamćena je po devastiranju ţidovskih sinagoga i

grobova.

- Hitleru je u dolasku na vlast iznad svega pomogla politička, a zatim i gospodarska kriza.

Pokretač gospodarskog oporavka bio je snaţni razvitak vojne industrije. Njemačka se nakon

samo nekoliko godina riješila nezaposlenosti i privredno oporavila. Istupajući iz Lige naroda

1933. Hitler je odlučio svoju buduću politiku, politiku rata.

- ove dvije totalitarne drţave su uspjele političkim nasiljem, provokacijama i obmanama

učvrstiti svoju vlast, a što je najvaţnije, uspjele su privoljeti talijanski i njemački narod za

buduće osvajačke ratove.

- već od samog početka španjolskog graĎanskog rata izmeĎu legalne republikanske vlade i

fašističkih pučista generala Franca Italija i Njemačka se stavljaju na stranu pičista, pomaţući

ima najprije u vojnoj opremi, a zatim i slanjem vojnih postrojbi. Tako su u prvoj polovici

1937. na strani Franca bori 70 tisuća talijanskih i 20 tisuća njemačkih vojnika s cjelokupnom

ratnom tehnikom. Oba diktatorska reţima bila su jako zainteresirana za pobjedu Franca, ţeleći

time ojačati fašistički blok, a i naklonost Španjolske je bila i strateški značajna u vidu budućih

sukoba s Velikom Britanijom i Francuskom.

- uspjesi Njemačke na meĎunarodnoj političkoj sceni: prvi uspjeh bio je Njemačko-austrijski

sporazum od 11. srpnja 1936., koji je jamčio Austriji drţavni suverenitet. Drugi uspjeh

njemačke diplomacije bilo je proglašenje tzv. belgijske neutralnosti, čime su raskinuti

sporazumi sa zapadnim saveznicima.

- ovi dagaĎaji utjecali su na Italiju da svoju vanjsku politiku preusmjere prema njemačkoj.

Njemačko-talijanski sporazum potpisan je 25. listopada 1936., kojim je Njemačka priznala

pripajanje etiopije Italiji i Francovu vladu, te kojim su odreĎeni smjerovi njem-tal suradnje. U

vanjskopolitičkom smislu Italiji je priznat interes na jugoistoku Europe i Sredozemlju, a

Njemačkoj interes na istok Europe. Već u studenom iste godine Italija, Austrije i MaĎarska

obnovile su svoje ranije ugovore i potpisale novi tajni protokol o blagonaklonoj neutralnosti u

slučaju da se neka od zemalja potpisnica naĎe u ratu s nekom četvrtom zemljom.

- sklapanje vojno-političkog sporazuma s Japanom bilo je od ogromne vaţnosti, jer bi bio

usmjeren protiv SSSR-a, a uz pomoć Japana bi Njemačka izvršila pritisak na Veliku Britaniju

i Francusku i ugrozila njihove interese na Dalekom istoku, što bi utjecalo na njihovu moć u

Europi.

- nakon potpisivanja sporazuma osovine Rim-Berlin, Njemačka je 25. studenog 1935.

potpisala sporazum s Japanom koji je bio usmjeren protiv Kominterne. Italija je dugo odbijala

pristupiti ovom sporazumu zbog dobrih odnosa s Mussolinija i Staljina. Ali 6. studenog 1937.

potpisala je sporazum i ušla u sastav zemalja Antikominterne.

- u namjeri da konačno izazove ratni sukob, Hitler je otvorio problem Gdanjska, ali tada su se

po prvi put u europsku politiku umiješalo i SAD.

- predsjednik Roosevelt je upozorio Hitlera i Mussilinija na neţeljene posljedice tekve

politike, a na to američko upozorenje Hitler je odgovorio 28. travnja 1939. kada je otkazao

Njemačko-poljski ugovor o nenapadanju na deset godina iz 1934. i Njemačko-britanski

ugovor o pomorskom naoruţanju iz 1935. Odgovornost za ovakvo zaoštravanje stanja

Njemačka je prebacila na zemlje zapadne demokracije.

- njemačka diplomacija je sredinom 1928. predloţila Mussoliniju da se Antikominterna pakt

pretvori u vojni sporazum, jer bi već slijedeće godine trebao izbiti rat s zapadnim zemljama.

Mussolini je zatim izvjestio Hitlera da će Italija biti spremna za rat tek 1943.

- Mussolini je ipak odlučio potpisati 22. svibnja 1939. tzv. Čelični pakt, čime je Njemačka

dobila saveznika upravo u trenutku kada je Gdanjsk (Danzig) postao goruće pitanje njemačke

vanjske politike.

- u Europi 30-ih godina postoje fašistiodni i fašistički sustav u Portugalu, Španjolskoj,

Poljskoj, MaĎarskoj, Jugoslaviji, Rumunjskoj, Bugarskoj i Austriji. Istovremeno ovakve

organizacije postoje i u Velikoj Britaniji, Francuskoj, SAD-u i zemljama Juţne Amerike.

- u Portugalu je od 1930. postavljen sustav po uzoru na onaj Mussolinijev. Portugal je od

1910. bio republika. U poraću je došlo do promjena u zemlji koja je bila meĎu

najsiromašnijima u Europi. Portugalci nisu vapili za kompliciranom političkom ideologijom, a

još manje za socijaldemokracijom, već za čvrstom rukom koja bi zemlju izvukla iz krize. Ta

osoba bio je Antonio de Oliveira Salazar. In se često koristio fašističkim metodama nasilja, ali

sliku fašizma je prilagodio portugalskim prilikama. On nije raspolagao osobnom vojskom, pa

je uspostavio mirnu diktaturu sa svojom strankom, Nacionalni savez. Salazar je 1933.

naglasio kako se Portugal temelji na: korporativnoj ekonomskoj organizaciji i Katoličkoj

crkvi. Portugalski korporativizam štitio je poslodavce i strogo nadzirao radništvo u njegovom

sindikalnom djelovanju, dok je cjelokupna drţavna vlast bila diktirana katoličkom crkvenom

stegom odnosno kršćanskim zakonima.

- Španjolski totalitarizam: od 1923. Španjolskom je vladao general Primo de Rivera.

Španjolska je s Italijom počela uspostavljati diplomatske odnose. Vojna diktatura je ozbiljno

uzdrmala Španjolsku. Kralj Alfonso XIII. bio je samo formalno suveren. Kad je u Parizu

1930. umro Primo de Rivera, Alfonso XIII. je mandat za sastav vlade morao ponuditi drugom

generalu. Alfonso je 1931. raspisao općinske izbore, kako bi navijestio liberalizaciju zemlje

- republikanci su dobili većinu glasova. Na abdiciravši, Alfonso je u strahu napustio

Španjolsku, a već 14. travnja 1931. je proglašena republika. Dvije godine djelovanja republike

bile su obiljeţene djelovanjem Manuela Azane (republikanac). On je uredio parlament, dao

Kataloncima i Baskima autonomiju, te unaprijedio prosvjetu. Najveći protivnici su mu bili

veleposjednici, visoko svećenstvo i monarhistički generali. Najveća prijetnja su mu bili

radikali na čelu s Alejandrom Lerouxom i klerikalnim liderom Gilom Roblesom. Nakon

pobjede na izborima u veljači 1936. političke je ljevica organizirana u Narodni front, počela

demokratizirati republiku, ali su reforme izmakle nadzoru. Tijekom 1936. izbili su štrajkovi i

provodilo se nasilje nad veleposjednicima i crkvi. Španjolski graĎanski rat trajao je tri godine.

Na stranu republikanaca stao je SSSR odnosno cijela Kominterna, dok su na stranu

monarhista i nacionalista aktivno sudjelovale Italija i Njemačka.

- Francuska se u prvo vrijeme opredijelila za Narodni front i republikance, ali je zbog pritiska

francuske desnice zauzela neutralan poloţaj. Britanska vlada je na Narodni front gledala sa

strahom, zbog mogućnosti širenja komunizma te je pomogla jačanju i pobjedi fašista,

pomaţući im preko Portugala vojnom opremom.

- Mussolini je u Španjolsku poslao svoje «dobrovoljce», Hitler se ograničio na slanje tenkova,

zrakoplova i dr. Na moru se borba odvijala sve do 1937. kad je donesen zakon protiv

piratstva talijanskih i španjolskih podmornica. Poput Hitlera i Staljin je u Španjolskoj

eksperimentirao s nivim oruţjem i taktičkim zamislima. Špajolci su Staljinu jasno dali do

znanja da ne prihvaćaju boljševizaciju (sovjetski dobrovoljci su kao politički komesari

provodili neki svoj rat prepun biljševičke ikonografije), pa je on početkom 1938. prestao

pomagati republikance.

- Franco je pobjedonosno završio rat, čime je počelo dugogodišnje razdoblje njegove vojne

diktature i vojne tiranije. Tijekom II. svjetskog rata Španjolska je prihvatila status aktivne

neutralnosti pomaţući Silama Osovine, dok se na unutrašnjem planu odvijao proces

učvršćenja vlasti.

- Austrija ima nešto drukčiju povijest nastanke totalitarizma. U to je vrijeme ona bila pod

vladom kancelara Engelberta Dolffusa i Kurta Schuschnigga. Prvog su ubili nacisti, a drugi je

doţivio sramotno pripojenje (Anschluss) nacističkoj Njemačkoj.

«LIJEVI TOTALITARIZAM»: SOVJETSKI SAVEZ

- iako je carska Rusija prije I. svjetskog rata u industrijskoj proizvodnji zauzimala peto mjesto

u svijetu, ona je i dalje bila uglavno agrarna drţava u kojoj je preko 82% stanovništva ţivjelo

od zemlje, dok je industrije bila koncentrirana u najvećim gradovima.

- posljedice I. svjetskog rata bile su još teţe jer Rusije 1917. odmah uletjela u graĎanski rat

koji je odnio 8 milijuna ţivota i prouzročio ogromne štete u gospodarstvu.

- kako bi nova boljševička vlast spriječila potpuni gospodarski slom, ali i kako bi iz

ideoloških razloga (koji su vaţniji od socijalnih i gospodarskih) uništila posljednje ostatke

kapitalističkog gospodarstva i trţišta, ugradila je poseban sustav tzv. ratni komunizam

- «ratni komunizam» je bio sustav strogog nadzora i uplitanja boljševičke vlasti u bankarstvo,

industriju, zemljišni posjed i promet. U uvjetima rata, gladi i siromaštva ovaj je sustav jamčio

osnovne ţivotne uvjete, ali iako se pokazao u prijelomnim trenucima vrlo učinkovit, izvršio je

vrlo negativan utjecaj na opća gospodarska kretanja u Rusiji.

- zbog zaustavljanja robonovčane privrede, Rusija se vraćala na oblike naturalne privrede.

Takav način nije mogao donijeti brzi oporavak i razvitak, od kojih bi u normalnim uvjetima

uvelike ovisio politički opstanak sovjetske vlasti. Stoga je vlast morala pribjeći uvoĎenju

represivnog sustava.

- ratni komunizam je izazvao teške sukobe mlade sovjetske vlasti sa seljaštvom i radnicima. U

ilegali su aktivni menjševici, eseri i anarhisti. Kako bi suzbili djelovanje svih neprijatelja

sovjetske vlasti, boljševici su primjenili nasilne mjere tzv. «revolucionarnog terora». Bijeli i

crveni teror su ušli u politički rječnik toga doba. Tijekom 1918. došlo je do stvaranja Sveruske

specijalne komisije (ČEKA), tj. tajne političke policije čija je zadaća bila suzbijanje

kontrarevolucije i sabotaţa. ČEKA je u srpnju 1918. u krvi ugušila pokušaj drţavnog udara

socijal-revolucionara, a kasnije je hvatala kulake (imućnije seljake) koji su skrivali

poljoprivredne viškove, a njima su se uglavnom izricale smrtne presude.

- naprijedlog Vladimira Iljiča Lenjina sovjetsko je političko vodstvo na 20. kongresu

Komunističke stranke u oţujku 1921. napustilo ratni komunizam i prihvatilo tzv. Novu

ekonomsku politiku (NEP).

- NEP je traţila vraćanje na robonovčano gospodarstvo i kapitalističke trţišne odnose.

Obustavljene su drţavne rekvizicije i uveden je porezni sustav. Dopušten je zakup zemlje i

korištenje najamne snage u poljodjelstvu. Smanjeno je drţavno uplitanje u gospodarstvo,

posebice poslovanje privatnih i drţavnih poduzeća. U ideološkom smislu neke radikalne

boljševike dovela je u pitanje ideju komunizma.

- poslije dugih borbi i rasprava vrhovna boljševička vlast donjela je odluku o prelazu na

ubrzanu industrijalizaciju i elektrifikaciju. Krajem 20-ih stranački vrh odlučio je uništiti

privatni sektor, posebice poljoprivredu, i uvedena je kolktevizacija sela. Nadugo zatim

osnovani su kolhozi (kolektivno gospodarstvo) i sovhozi (drţavno gospodarstvo) koji su

zajedno s industrijom bili pod nadzorom Vrhovnog sovjeta narodne privrede.

- 1921. završava izgradnja temelja za tzv. diktaturu proleterijata. Od prosinca 1922. Sovjetski

Savez postao je savezna drţava, a Svesavezna komunistička partija boljšrvika bila je jedini

nositelj cjelokupnog političkog sustava.

- na čelu partije stajao je Središnji odbor (Centraljnij komitet) s Političkim odborom

(Politbiroom) kao svojim izvršnim tijelom. Uloga glavnog VoĎe i mnogo malih voĎa bila je

iznimno naglašena. Poslije Lenjinove smrti (1924.) najviše boljševičko i drţavno vodstvo

počelo se dijeliti na nekoliko sukobljenih političkih struja. Posebice su se sukobile dvije

najsnaţnije političke struje, ona koju su činile pristaše Zinovjeva, Kamenjeva i Staljina, te ona

koja je podrţavala Lava Nikolajeviča Bronsteina – Trockog. Nakon što je Staljin postao

VoĎa, Zinovjev i Kamenjev pristali su uz Trockog, što je za njih bilo kobno. U sukobu koji je

izbio oko opravdanosti provoĎenja NEP-a Staljin je stao na stranu koja je pridrţavala NEP.

Svi ostali su bili isključeni iz stranke, a Tricki je 1929. morao napustiti Rusiju (ubio ga je u

Meksiku 1940. plaćenik tajne komunističke policije, NKVD-a). ostali Staljinovi protivnici

završili bi u sibirskim Drţavnim radnim logorima (GULAG).

- stvorena je najveća i najmoćnija policijska drţava u povijesti civilizacije. Usporedno s

učvršćenjem vlasti (kasnije nazvano staljinizam) Staljin je počeo izgraĎivati kult

nepograšivog VoĎe. Glavna zajednička obiljeţja Hitlera, Mussolinija i Staljina su kult VoĎe,

policijska strahovlada, jednostranačje, uplitanje drţave u gospodarstvo, napostojanje pravne

drţave i kolektivizam u kojem se gubi vrijednost pojedinca.

- boljševički voĎe očekivali su nakon rata početak svjetske revolucije, koja bi trebala započeti

u najrazvijenijim zemljama europe i drugim zemljama svijeta. Komunitsti su vjerovali da je

kapitalizam povijesno prevladan poredak te da će se revolucija nezaustavljivo proširiti

Europom. U takvom ozračju je Lenjin nakanio Drugu internacionalu, koja se napustivši ideje

marksizma i internacionalizma, bila raspala početkom I. svjetskog rata, zamijeniti Trećom,

komunističkom. Početkom oţujka 1919. u Moskvi se sastalo više od pedeset komunista i

simpatizera iz 19 zemaljam od kojih su 35-orica imali mandate u svojim zemljama. Mnogi su

bili iz sovjetskoh republika, a bile su zastupljene i zapadne zemlje: Francuska, Njemačka,

Švicarska, Nizozemska, Švedska i MaĎarska. Manifest osnivačkog kongresa Kominterne

sastavio je Trocki. Radnički pokret zapada opredijelio se za reformizam. Ideja svjetske

revolucije koja se širila Europom grubo je slomljena teškim porazom Crvene armije u

Poljskoj u rujnu i listopadu 1920., kad se poljsko radništvo nije oduševilo odazvalo

Lenjinovom pozivu da se pridruţe sovjetskoj armiji u slamanju vojne intervencije generala

Pilsudskog, nego je stalo u obranu zemlje od sovjetske agresije. Pokazalo se da je poljsko

radništvo nacionalno odano i da ne prihvaća ideju meĎunarodne proleterske revolucije.

- nakon 1921. revolucionarni duh u Europi je počeo jenjavati, da bi se zatim i sasvim ugasio.

Kominterna je imala zadatak da pospješi nastanak i koordinira rad kimunističkih stranaka u

Europi, ali pod pokroviteljstvom Rusije. Nakon II. svjetskog rata ovakva se praksa nastavila

osnivanjem Informbiroam koji je nastavio politiku staljinističkog otpora demokratskom

svijetu.

- nakon progona Trockog, Staljin je tijekom 1928. počeo kritizirati i napuštati NEP, te se

pridruţio lijevoj struji boljševika, a okrenuo protiv Buharina i desnih koji su nestali u

sibirskim logorima. Sovjetski Savez 30-ih je u znaku Staljinove diktature. Radnički slojevi su

u potpunosti osiromašeni. Drţava postaje apstraktni kapitalist koji izrabljuje radnika, koji

nemoţe pruţiti otpor zbog toga što su sindikati produţena ruka boljševičke stranke.

- Staljin je nakon uništenja političke oporbe, počeo čistke u samoj boljševičkoj stranci.

Stradavali su ne samo oni koji su bili oporba, nego i oni iz vlastite stranke za koje se smatralo

da bi mogli postati protivnici. Komunistički pokret Europe je ulazio u novu fazu razvitka i

djelatnosti, u kojoj se potpuno okrenuo borbi protiv fašizma i stvaranju tzv. Narodnig fronta.

S 1936. započinje i razdoblje tzv. Moskovskih procesa, namještenih političkih kaznenih

postupaka protiv bivših suradnika Zinovljeva, Kamenjeva, Tomskog, Rikova, Buharina i dr.

- bezuspješni diplomatski kontakti s Francuskom i Velikom Britanijom uvjerili su Staljina u

sklapanje sporazuma s Hitlerom, pa su u kolovozu 1939. sklopili ugovor o nenapadanju na 10

godina s tajnim aneksom o podjeli Poljske.

ODNOS ZAPADNIH DEMOKRACIJA PREMA TOTALITARNIM REŽIMIMA

- Velika Britanija je s fašističkim zemljama vodila politiku sporazumjevanja i popuštanja, što

se negativno odrazilo na proces okupljanja demokratskih zemalja u borbi protiv totalitarizma.

Francuskp nepoduzimanje nikakvih sankcija prilikom ulaska njemačke vojske u

demilitariziranu Rajnsku oblast i sebični potezi francuske vlade, ugrozile su sustav kolektivne

sigurnosti, te nacistima dali legalno pravo da se naoruţavaju.

- takav odnos prema Njemačkoj i Italiji imao je krajem 30-ih za ishod drobljenje i nestanak

Austrije i Čehoslovačke. Velika Britanija i Francuska su se naivno nadale da će raznim

ustipcima i nagodbama moći odrţati ravnoteţu u Europi.

- Francuski odgovor na njemačko naoruţavanje bio je Francusko-sovjetski sporazum iz

svibnja 1935. Taj je sporazum utjecao na potpisivanje Sovjetsko-čehoslovačkog sporazuma,

koji je bio vaţan za odnos snaga u Srednjoj Europi. Da bi jemčili sugurnost, ovi sporazumi

trebali su se dopuniti vojnim konvencijama, ali zbog Francuskog odustajanja od vojne

konvescije, stvaranje sustava sigurnosti bilo je napušteno. Reagurajući na Francusko-sovjetski

sporazum, Velika Britanija je na traţenje Njemačke započela pregovore o zaključenju

sporazuma o pomorskom naoruţanju, te time svjesno odobrila povredu Versajskog ugovora.

Prema sporazumu njemačka mornarica je mogla doseći 35% britanske mornarice, a dopušteno

im je i da grade podmorničku flotu koja je mogla doseći 60, a u posebnim uvjetima i 100%

snage britanske podmorničke flote. Ovaj sporazum bio je Hitlerov veliki diplomatski uspjeh.

Osim što je Njemačkoj dopuštena izgradnja pomorskih snaga, izazvano je i ţestoko

negodovanje Francuza, što je Hitlera još više uvjerilo da su zapadne sile razjedinjene.

- Britanci su odlučili Italiju malo odvojiti od Njemačke, i stoga su s njom započeli pregovore

o vojnoj i političkoj suradnji, da bi 2. siječnja 1937. potpisali sporazum poznat kao

Dţentlmenski sporazum, koji je 4. veljače 1938. proširen i francuskim potpisom o zajedničkoj

borbi protiv piratstva u Sredozemlju. Anschluss Austrije ubrzao je pregovore Italije i Velike

Britanije. Već 16. travnja potpisani su tzv. Uskršnji sporazumi. Taj sporazum je za

Mussolinija bio pravi diplomatski uspjeh, jer je za male ustupke Britaniji, dobio sigurnost

plovidbe kroz Suez, meĎnarodno proznanje osvajanja u Etiopiji i slobodne ruke u

španjolskom graĎanskom ratu. Bio je to veliki politički gaf Nevillea Chemberlina prije još

većeg diplomatskog poraza, Münchenskog sporazuma.

- Francuska i Britanija su na Hitlerove radikalne i oštre zahtjeve reagirale popuštanjem, te su

tako u ima mira ţrtvovale Austriju i Čehoslovačku, ali kad je došla na red Poljska, odlučile su

oštro i odlučno reagirati. Istog dana kad je Hitler najavio nasilno rješenje pitanja Gdanjska i

Koridora, britanski parlament je izglasao zakon o općoj vojnoj obvezi, a Francuska je

povećala trajanje vojne sluţbe za dvije godine.

- 14. i 15. travnja 1939. je Franklin Delano Roosevelt dao do znanja Njemacima, Talijanim,

Britancim i francuzima, da SAD-u neće biti svejedno ako se zarati u Europi. Traţio je izjavu

kako u sljedećih 10 godina neće napasti nijednu od 29 drţava čiji je potpis bio proliţen. Hitler

je na to odgovorio otkazom Njemačko-poljskog ugovora o nenapadanju iz 1934. i njemačko-

britanskog pomorskog sporazuma iz 1935.

- na anglo-francuske savjete da Njemačka mora pregovarati ako ţeli izbjeći rat Hitler je 28.

kolovoza odgovorio da je sporazum s Poljskom moguć ako Poljaci ustupe Njemačkoj

Gdanjsk, Koridor i dio Gornje Šleske. Poljaci su pristali na pregovore 31. kolovoza, ali Hitler

više nije ţelio pregovarati. Sljedećeg jutra u 4:30 sati počeo je rat.

- odnos Sovjetskog Saveza s Europom je vaţan za političku povijest izmeĎu dva rata, a

razvijao se od vojne intervencije i izolacije do konačnog priznanja i kakve takve suradnje.

Intervencija zapada nikada nije bila zaboravljena. Zapad je uporno traţio nadoknadu

izgubljenog kapitala, a SSSR nadoknadu štete. Industrijske zemlje su s carskom Rusijon

izgubile ogromno trţište investicijskog kapitala. Čak 42% akcijskog kapitala ruskih banaka

pripadalo je inozemnim bankama, dok je 75% metalne industrije, 65% istraţivanja nafte i

ugljena i 90% elektroindustrije kontrolirao zapadni kapital, a s revolucijom je sve to dovedeno

u pitanje. Osnovni cilj vanjske politike SSSR-a je bilo razbijanje izolacije. Do kraja 1923.

diplomatski odnosi bili su uspostavljeni sa svega desetak zemalja (Estonija, Letonija, Latvija,

Finska, Poljska, Afganistan, Iran, Turska, Mongolija i Njemačka). Izolaciju SSSR-a osjećale

su i kapitalističke zemlje, posebice u razvitku trgovine. Zbog toga su Britanci pokrenuli

pitanje uključivanja SSSR-a u trgovinska i godpodarska kretanja europskog i svjetskog trţišta.

Predrasude i političko neprijateljstvo odgodilo je to do dolaska laburističke vlade Ramseya

Macdonalda koja je 1. veljače 1924. priznala SSSR, a u kolovozu iste godine potpisala i prve

političke i trgovačke ugovore. Odmah nakon ovog potpisivanja priznali su ih još i Italija,

Norveška, Grčka, Austrija, Švedska i Danska.

- Francuska i SSSR bili su u vrlo zategnutim odnosima, osobito nakon kanferencija u Genovi i

Rapallu. Francuska ih je priznala tek 28. listopada 1924., no i nakon toga su odnosi bili daleko

od srdačnosti.

- pripremajući se za ratni sukob, zapadne demokracije i Njemačka uvidjele su da bi prevagu u

ratnim igrama mogao odigrati SSSR. SSSR se već od 1934. pokušavao pribliţiti zapadu, ali ih

je on prodajom Čehoslovačke razočarao te učvrstio u uvjerenju da svjesno gura Njemačku na

istok, protiv Rusa. To je bilo njohovo stajalište sve do oţujka 1939. kada njihova diplomacija

radi na dva kolosjeka. U travnju 1939. počeli su pregovori s zapadnim saveznicima koji su

završili fijaskom. Britanci su traţili sovjetski angaţman u slučaju napada na Poljsku na nudeći

svoj u slučaju napada na SSSR. Sovjeti su odgovorili protuprijedlogom da Britanci i Francuzi

sklope ugovor o pomići, vojnu konvenciju i ugovor o jamstvima sa svim drţavama Baltičkog i

Crnog mora. Nakon ovog su britanci počeli otezati pregovore bez stvarne volje za dogovor.

Odmah nakon toga se SSSR obrato Berlinu i njegovim ponudama te u lipnju 1939. prekinuo

pregovore s Britancima, a 21. kolovoza i s Francuzima. Već 23. kolovoza 1939. potpisan je

Sovjetsko-njemački pakt o nenapadanju s tajnim anektom o podjeli Poljske, koji je sadrţavao

tri vaţne točke: 1.) u slučaju političko teritorijalnih promjena Finska, Estonija i Letonija će se

smatrati sovjetskom, a Litva njemačkom utjecajnom zonom, 2.) podjela utjecajnih sfera u

Poljskoj nakon njezine okupacije, 3.) SSSR-u se priznaje pravo na Besarabiju.

- jedini koji je u britanskom parlamentu shvatio vaţnost istočnog bojišta i korektnih sovjetskih

ponuda bio je Winston Churchill, ali njegove riječi opomene nisu naišle na odobravanje.

- sporazumom je poglavito bila zadovoljna Njemačka, koja je riješila problem istovremenog

otvaranja dva bojišta. Staljin je znao da sporazumom samo odgaĎa rat i nadao se da će

Njemačka iz rata ne zapadu izaći bar malo oslabljena.

GENEZA ANTIFAŠIZMA U MEĐURATNOJ EUROPI

- usporedno s pojavom fašističkih ideologija, javljaju se i prvi otpori fašističkim političkim

sustavima. U veljači 1934. u Francuskoj spriječen je drţavni udar koji su pripremili fašisti

zahvaljujući zajedničkoj akciji komunista i socijalista, a u Austriji fašistički oruţani puč. U

1934. su u Engleskoj odrţane velike antifašističke demonstracije protiv Mosleyjevog

fašističkog pokreta. Španjolski graĎanski rat je tipičan primjer oruţane antifašističke borbe. U

graĎanskim društvima otpor se najprije javio meĎu intelektualcima. Henri Barbusse, Romain

Rolland i Jean Richard Bloch bili su pokretači antiratnih i antifašističkih kongresa u

Amsterdamu (1932.), Chicagu (1934.) i Parizu (1935.). Njima su se pridruţili i drugi, poput

Thomasa Manna, Waltera Gropiusa, Alberta Einsteina i Gaetana Salveminija, koji su bili

prisiljeni napustiti svoju domovinu. Antifašistički pokret je izmeĎu dva rata više bio duhovni

pokret, te se kasno oblikovao kao organizacija. Talijanski antifašistički pokret koji se zbog

vlasti Mussolinija morao razvijati u inozemstvu zvao se Pravda i Sloboda, te je imao središte

u Parizu. U francuskoj je antifašistički pokret 1935. prerastao u Narodnu frontu, koja je

postala respektabilna politička snaga. Na izborima 1936. stekla je pravo za sastavljanje vlade,

no njezina vlada na čelu s Leonom Blumom nije bila dugog vijeka. Narodne fronte su u nekim

okupiranim zemljama Europe tijekom rata prerasle u značajne antifašističke pokrete otpora:

Francuska, Danska, Norveška, Italija, Grčka, Čehoslovačka, Poljska i Jugoslavija.

V. POGLAVLJE – EUROPSKI RATOVI

STALNA MOGUĆNOST RATNE KATASTROFE

- Njemačka se kao velika sila sa svojim kolonijalnim interesima u Africi pojavila prekasno.

Najveće i najbogatije kolonije već su bile podijeljene. Austro-Ugarska nije supjela osvojiti niti

jednu koloniju, ali se zato okrenula osvajanju jugoistoka Europe.

- istovremeno se u Europi sukobljavaju snaţne panslavenske i pangermanske tendencije, čije

vodstvo preuzimaju Rusija i Njemačka.

- prvih godina stoljeća počinju jačati napetosti izmeĎu Njemačke i Engleske kao

suprotstavljenih i konkurentnih pomorskih sila, a posljedica toga je program pomorskog

naoruţavanja u obje zemlje. Postojali su i nesporazumi Francuske i carske Rusije oko

kolonijalne ekspanzije u Aziji i Indokini. Druga sila koja je bila zaokupljena

ekspanzionističkim planovima bila je Italija (libijska avantura iz 1911.).

- prva najava sve oštrije borbe za kolonije i utjecaj europskih zemalja na svjetskom trţištu bio

je Bokserski ustanak u Kini 1900. Odmah potom, 1901. je svršetak Burskog rata bijelih

juţnoafričkih doseljenika protiv Britanaca označio početak razdoblja borbi kolonija za

neovisnost.

- prva kriza izmeĎu Antante i Trojnog saveza izazvana je francuskim zahtjevima u Maroku i

njemačkim pokušajem iz 1905. da istisne Francusku iz te zemlje. Prva marokanska kriza

riješena je tako da je Francuskoj priznato pravo prvenstva u Maroku, a Njemačkoj više

slobodnog prostora za političku akciju u budućnosti.

- aneksijska kriza 1908. – 1909. bila je drugo ozbiljno sučeljavanje Trojnog sporazuma

(Antante) i Trojnog saveza. U listopad u 1908. je Austro-Ugarska, iz straha da bi mladoturci

koji su izvršili prevrat u Turskom carstvu u srpnju 1908. mogli traţiti reviziju Berlinskog

ugovora iz 1878. i opovrat BiH, proglasila je njezinu neovisnost. Ovaj čin Beča izazvao je u

Europi prosvjede koji su ozbiljno zaprijetili ratom. Antanta se naposljetku povukla, a Srbija je

na pristanak Rusije morala potpisati izjavu da aneksija ne zadire u njezina prava, s time da se

Austro-Ugarska obvezala ugovorom platiti Turskoj 52 milijuna kruna odštete.

- treći sukob izbio je 1911. i to ponovno oko Maroka, a poznat je kao Agadirska kriza. Ipak je

na kraju naĎen kompromis: Francuskoj je dano pravo protektorata nad Marokom, a Njemačka

je dobila pogranični dio francuskog Konga koji je pripojen njemačkoj koloniji Kamerunu.

PRVI EUROPSKO – SVJETSKI RAT

- ovaj rat je bio dugo pripreman kroz vrlo intenzivna politička previranja s kraja 19. i početka

20.st. To dokazuje i činjenica da su sve velesile već izradile detaljne ratne planove koje su

bile isključivo ofenzivnog značaja. U to vrijeme nitko nije pripremao planove za duţi rat, već

je vladalo uvjerenje kako će rat završiti do Boţića 1914.

- cjelokupna vanjska politika Njemačke i A-U temeljio se na pohodu na istok. A-U je glavni

cilj bila jugoistočna Europa, tj. prodor do Egejskog mora. Njemačka je podrţavala te ciljeve

jer se i sama njima htjela okoristiti i to zauzećem francuskoh i engleskih kolonija te nekih

azijskih područja. Italija je imala konkretne planove pripajanja juţnog Tirola, osvajanja

istočnojadranske obale od Trsta do Albanije, zauzimanja Adalije i Izmira u Maloj Aziji te

proširenja svojih afričkih posjeda.

- zemlje Antante nisu samo branile svoje imperijalističke ciljeve i status quo, već su i one

imale jasne ratne ciljeve. Rusija je branila balkanski prostor od tuĎe prevlasti jer je i sama

htjela Balkan podvrgnuti svom nadzoru, posebno Bospor i Dardanele. Raspad A-U Rusiji bi

donio prevlast u srednjoj i istočnoj Europi. Britanija i Francuska bile su zainteresirane za

Srednji Istok, gdje su se nalazila velika nalazište novog energenta – nafte. Britaniji se ovim

pruţila i prilika da slomi njemačku na moru i u prekomorskoj trgovini, a Francuskoj da vrati

Alzas i Lorenu.

- u ratne pripreme je svaka zemlja uloţila ogromna financijska sredstva i ljudski potencijal.

Sve je bilo podreĎeno vojnoj industriji. Radilo se o milijunskim vojskama koje je trebalo

opremiti i mobilizirati. Izdaci u preusmjeravanje na ratnu proizvodnju su u glavnim zaraćenim

zemljama 1914. iznosile 450 milijuna funti. Poremećena je i financijska ravnoteţa tada

najmoćnijih europskih sila, što će za izravnu posljedicu imati kasniju poratnu privrednu

nestabilnost.

- rat je započeo kao europski, ali se 1917. pretvorio u svjetski. Zapalio ga je atentat Gavrila

Principa, pripadnika Mlade Bosne, na nadvojvodu Franju Ferdinanda, 28. lipnja 1914. u

Sarajevu. Zbog dugogodišnjih priprema za rat nijedna sila nije bila spremna prihvatiti

diplomatski poraz i stoga je rat zamijenio diplomatske manerve.

- ubojstvo nadvojvode i njegove ţene izazvalo je buru negodovanja i protusrpske

demonstracije po cijeloj Monarhiji. Načelnik A-U glavnog stoţera, general Conrad von

Hötzendorf odmah je shvatio da ovaj dogaĎaj moţe iskoristiti kao povod za rat protiv Srbije,

koji je predlagao još početkom 1913. Stoga ne čude teški uvjeti ultimatuma upućeni Srbiji, za

koje se znalo da neće biti ispunjeni.

- njemački ratni plan počivao je na Memorandumu generala von Schliefena iz 1905., koji se

odnosio na rat s Francuskom, ali ne i s Rusijom. Helmut von Moltke mlaĎi je taj plan

razvodnio predviĎanjem rata ne dvije bojišnice. A-U plan bio je u potpunosti usuglašen s

njemačkim.

- francuski ratni plan se zasnivao na konvenciji s Rusijom od 13. srpnja 1913. On je polazio

od pretpostavke da će Njemačke djelovati posebno i uzastopce protiv Francuske i Rusije.

Udar bi trebao biti istovremen s istoka i sa zapada. Francusko-ruski savez bio je u suštini

defanzivan, ali su obje strane ugovorile da će poduzeti ofenzivne akcije.

- vladari zaraćenih carstava koji su inače u bliţim ili daljnjim srodstvima nisu mogli uopće

utjecati na početak rata. Oni su bili na zalazu svoje političke vaţnosti, a vojne birokracija je

uvijek bila korak ispred njih.

- pučanstvo Berlina, Pariza, Londona i Petrograda ushićeno je navijalo za rat. Činilo se da

Europa uţiva u ratnom zanosu iako je malo tko znao što rat donosi i za čiji se račun vodi.

- Nijemci su 1914. dobro znali da su njihovi izgledi u dugom ratu na dvije bojišnice neznatni.

Ratni mehanizmi su se u svim ratnim zemljama odvijali u točno odreĎenim vermenskim

okovima i potom su uslijedile objave rata. Italija je jedina ostala po strani, Turska je potpisala

s Njemačkom tajnu konvenciju o suradnji, a Bugarska je prvo proglasila neutralnost, a zatim

se stavila ne stranu Središnjih sila.

- Njemačka je u trenutku izbijanja rata bila vodeća vojna sila na kopnu. Ona je 1914. bila

najučinkovitiji ratni stroj koji se ikao pojavio na ratištu, a u prilog ovoj tvrdnji govori i

činjenica o visokim organizacijskom sposobnostima njemačkog vojnog stoţera, koji su

opsluţivali sposobni i školovani časnici. Njemačka je vojna doktrina u tom trenutku bila

realnija i racionalnija od zastarjelih taktičkih zamisli u francuskim i britanskim stoţerima, a

Nijemci su uz to prednjačili i u upotrebi suvremene vojne tehnike.

- francuske voje postrojbe nisu mogle konkurirati njemačkim bez uporabe većeg broja teškog

topništva. Ofenzivna doktrina nije odgovarala stvarnim mogućnostima. Nedostatak vojne

stege Francuzi su morali nadomjestiti domoljubljem i borbenošću. U pješačkom su

naoruţanju, izuzme li se teška topništvo, u usporedbi s njemačkom vojskom bili daleko

inferijorniji.

- Rusija je imala najbrojniju vojsku, ali je po obučenisti ljudstva i naoruţanju daleko ispod

Njemačke i Francuske. Mnogo slabije je izgledao sustav zapovijedanja, posebice na višim

razninama. Nije postojala jedinstvena, a kamoli suvremena voja doktrina. Operativna

pokretljivost vojske je bila slaba kao i vojna stega.

- osnovni problem A-U vojske, koja je bila najheterogenija od svih, je bila nerješivost

nacionalnih problema. Vojska sastavljena od pripadnika desetak različitih naroda nije mogla

biti duhovno ni interesno jedinstvena. Doktrine, kao u Rusiji, nije bilo, postrojbe su bile slabo

uvjeţbane, dok je naoruţanje bilo čak slabije no u Rusiji.

- Britanija je imala specifične probleme uvjeţbavanja i opremanja vojske. Britanska

ekspedicijska vojska bila je izvanredno pripremljena i profesionalno obučena, ale britanski

viši zapovjednički kadar nije bio pripravan za velike operacije u Europi, dok je teritorijalna

vojska bila po kvaliteti u rangu kao policija. Postojao je i jedan ograničavajući čimbenik:

prema britanskom zakonu vojnici su mogli sluţiti vojsku izvan Otoka samo dragovoljno.

- Schlieffenov ratni plan iz 1905. o zaobilaţenju francuskih utvrda preko Belgije i

Lukcemburga imao je svojih prednosti, ali je računao na sporost Rusa u mobilizaciji. Upravo

je u tom dijelu plana Rusija izvela zapanjujuće brzu mobilizaciju svoje vojske, te pobijedivši

u prvim bitkama, krajem kolovoza 1914. ušla na teriterij istočne Pruske. Dovlačenje postrojbi

se zapadnog na istočno bojište umanjilo je udarnu snagu njemačke vojske u Francuskoj, gdje

su Britanci i Francuzi dobili bitku na Marni (5.-8. rujan 1914.) prisilivši Nijemce na rovovski

rat. Problem je bio u tome što Nijemci nisu imali zamjenu da Schlieffov plan, po kojem je

trebalo poraziti Francuze za nekoliko tjedana. Rusi su početkom rujna porazili i A-U vojsku

kod Lavova. Dok je na istoku još bio moguć mobilni rat, na zapadnoj je bojišnici od početka

1915. dominirao rovovski rat.

- Turska je krajem 1914. ušla u rat na strani Središnjih sila, a već 1915. je to učinila i

Bugarska. Tijekom 1915. A-U vojska je u prvi mah trpila neuspjehe u Srbiji, ali je u suradnji s

Njemačkom, Srbiju prisilila na uzmak prema Albaniji. Okupacijom Srbije stvoren je koridor

od Atlantika do Bliskog Istoka.

- Italija se kao bivša članica trojnog saveza, ipak odlučila za ulazak u rat na strani Antante, ali

tek nakon Londonskog sporazuma u travnju 1915. kojim joj je obećana istočna jadranska

obala i ispravak granica prema Austriji, čime je otvorena nova bojišnica na Soči koja do kraja

rata nije probijena.

- na morima je dominirala britanska flota, koja je blokirala njemačke luka na Baltiku. 1915. su

Saveznici odlučili krenuti na ratni pohod na Dardanele i Mezopotamiju, te iskrcavanje u

Solunu, koji su završili neuspjehom. Istovremeno je Italija bezuspješno pokušavala probiti

bojišnicu na Soči. 1915. završava s pozicijskom prednosti Srednišnjih sila.

- tijekom 1916. pozicijski rat je iscrpljivao na samo ljude, nego i gospodarstvo obiju zemalja,

a Nijemci su imali i velikih poteškoća u opskrbi i logistici svojih postrojba na obje bojišnice.

Njemačka okupacija Belgije i sjevernih djelova Francuske bila je za Antantu vrlo nepovoljna

činjenica koju su tijekom 1915. pokušavali rješiti ofenzivama u pokrajinama Arois i

Champagne te kod Neuve Chapellea i Loosa. Stoga su snage Antante planirale 1916. veliku

ofenzivu na rijeciSommi, no Nijemci su saznali za te planove preko svoje obavještajne mreţe

i preduhitrili ih. Pokrenuli su ofenzivu kod Verduna, u kojoj je tijekom 6 mjeseci poginulo

preko 600.000 vojnika na obje strane. Borba je tu trajale sve do prosinca kada Verdunska

bitka završava.

- za trajanja bitke kod Verduna Britanci su uz podršku Francuza 1. srpnja 1916. otvorili

bojišnicu na Sommi. Saveznici su u svemu, a posebice u zrakoplovstvu i topništvu, bili

višestruko premoćni. Kad je ofenziva 15. studenog 1916. završila, ishod osvajanja teritoerija

je bio vrlo skroman, ali su gubitci bili golemi, preko milijun vojnika je poginulo. Na Sommi

su saveznici ipak postigli tri značajna uspjeha: oslabljen je moral njemačke vojske, 4/5

njemačke vojske istrošene su u borbama, a moć otpora njemačke vojske je značajno

smanjena. Nakon ove bitke Njemačka nije bila sposobna za značajnije ofenzivne bitke.

Istovremeno su Rusi uspjeli zauzeti Bukovinu i prisiliti Njemačku da ne istok prebaci

značajne vojne postrojbe, što je utjecalo na ishod bitaka kod Verduna i na Sommi.

- pomorskih bitaka je bilo vrlo malo, vrijedi spomenuti bitku kod Skagerakka ili kod otoka

Jutland, u kojoj su sudjelovale britanska i njemačka flota. Sudjelovalo je 99 njemačkih i 151

engleski brod. Bitka je završena neodlučeno, pa je Njemačkoj jedino preostalo objaviti

neograničeni podmornički rat.

- dosadašnji dio rat nepovoljno se odrazio na gospodarstvo svih zaraćenih zemalja. Njemačka

je zbog pomorske blokade bila u nepovoljnom poloţaju naspram zemalja Antante. Engleska i

Francuska su potrebne sirovine dovozile iz svojih kolonija ili su bile potpomognute od SAD-

a. Zbog toga su Nijemci odgovorili neograničenim pomorničkim ratom. Taj podmornički rat

je zapravo bio vrlo ograničen. Njemačka je nakon poraza u Doger Bancku 1915. ostala

blokirana u Baltičkom moru. Kako bi barem u jednom dijelu svoju mornaricu učinila

korisnom odlučili su pojačano koristiti podmornice u napadu na britanske ratne i trgovačke

brodove. Njemački admiral Pol je ratnom pomorskom zonom proglasio vode oko Britanije i

Irske te naredio potapanje svakog broda. Na prijetnju SAD-a ke njemački kancelar uz znanje

cara već 19. veljače ublaţio ovu deklaraciju pošteĎivanjem američkih i talijanskih brodova. S

ovim ograničenjem je 22. veljače 1915. otpočeo podmornički rat s 21 od ukupno 27

podmornica koje je imala Njemačka. Već 7. svibnja je na putu iz New Yorka u Liverpool

potopljen putnički brod Luisitania (1198 ljudi poginulo, od toga 118 Amerikanaca) koji je još

više ograničio podmornički rat.

- početkom travnja 1917. SAD se počeo vojno angaţirati na strani Antante. I na istočnoj

bojišnici došlo je do značajnih promjena. U oţujku 1917. je u Rusiji izbila graĎanska

revolucija i car Nikola I. Romanov je 15. srpnja abdicirao, čime je dovedeno u ptianje ratno

savezništvo Rusije. Već u listopadu je počela komunistička revolucija, a nedugo zatim i

graĎanski rat. Zbog toga je sovjetska vlada zatraţila mir s Njemačkom. Separatni mir, kojim

je Njemačka dobila odreĎena teritorijalna proširenja na istoku, potpisan je u Brest-Litovsku.

- Francuska se u svibnju 1917. našla u vrlo teškom poloţaju budući da ofenziva koja je trebala

okončati rat nije uspjela unatoč brojnim ţrtvama. Britanska ofenziva kod Ypresa nije uspjela

probiti njemačke crte obrane, ali je zato na širem području Ypresa poginulo preko 500.000

vojnika na obje strane. Italija je doţivjela pravi masakar na Soči kod Kobarida. Ta 1917. je

završila i za Antantu i za Središnje sile općim razočaranjem.

- posljednji pokušaj preokreta Nijemci su izveli pod zapovjedništvom Hindenburga i

Ludendorffa u proljeće 1918. Cilj je bio poraziti Saveznike prije dolaska Amerikanaca.

Francuzi su ipak izdrţali sve napade do srpnja, kad su pristigle svjeţe američke postrojbe.

Novi saveznički zapovjednik Ferdinand Foch već je 18. srpnja započeo protuofenzivu, a

krajem rujan probijena je obrambena Hindenburgova crta. Samo u kolovozu i rujnu Njemačka

je izgubila preko 600.000 vojnika.

- Ludendorff je već 29. rujna priznao poraz i zatraţio od svoje vlade da zatraţi primirje. Car

Vilim I. je morao abdicirati i pobjeći u Nizozemsku. Njemačka je 11.studenog 1918. potipsala

kapitulaciju.

- od 65 milijuna ljudi stavljeno pod oruţje u Europi ţivot je izgubilo 8,7 milijuna. U

Francuskoj je poginulo ili bilo ranjeno 60% mobiliziranih, u Velikoj Britaniji 37%,

Njemačkoj 41%, a u A-U 38%, čime treba pridodati i milijune ratnih invalida i bolesnih.

- prvi svjetski rat je srušio gospodarski primat zapadne Europe, te premjestio glavna središta

gospodarske moći u SAD, i u našto manjoj mjeri u Japan. Rat je donio monetarnu

nestabilnost, sporo oporavljanje europskog poljodjelstva i izmjenu značaja pojedinih

industrijskih grana. U snaţnoj inflaciji propadali su sitni i srednji graĎanski slojevi, dok su se

oni bogati uspjeli još više obogatiti kao ratni profiteri, čime su se društvene razlike još više

produbile.

- prvi svjetski rat je uzrokovao masovna kretanja u nekim europskim regijama. Tijekom i

neposredno nakon graĎanskog rata Rusiju je napustilo preko 1,7 milijuna izbjeglica i

prognanika. Pariz je postao središte ruske emigracije. Srednja Europa je nakon Mirovne

konferencije dobila posve nove političke granice. Čak 750 tisuća izbjeglica našlo se tako u

Poljskoj, dok je 100 tisuća ljudi u pokrajinama Alzasu i Loreni promijenilo domovinu.

- Grci i Turci sporazumno su zamijenili nacionalne manjine. Iako se radilo o tzv. humanom

preseljenju, čini se da su obje drţave imale velikih problema s novopridošlim sunarodnjacima.

- još jedna posljedica rata je i veće iseljavanje Europljana u SAD. Od početka stoljeća do

1913. čak je 2 milijuna europljana emigriralo u SAD, dok se za vrijeme rata u selilo oko 800

tisuća. Iz Italije i Poljske je u to vrijeme emigriralo oko milijun ljudi.

- u razdoblju od 1920. do 1930. u Argentinu se iselilo oko milijun i pol osoba, a u Brazil oko

840 tisuća. Unutareuropska migratorna kretanja obiljeţena su iseljavanjem Talijana, Poljaka,

Švicaraca i Belgijanaca u Francusku. U razdoblju od 1913. do 1928. broj stanovnika u Europi

je, bez obzira na rat, porastao za 36 milijuna ljudi.

USPJEŠAN DIPLOMATSKI RAT EUROPSKOG TOTALITARIZMA 30-IH

- u jeku velike ekonomske krize i općeg društvenog kaosa, lekcija krvavog rata je

zaboravljena, a financijski kapital je poticao i raspirivao stare-nove nacionalne i vjerske

mrţnje.

- nacionalsocijalistička stranka je na vlast u Njemačkoj došla 30. siječnja 1933., a njihov

ekstremni imperijalistički program temeljen je na nacionalizmu, rasizmu i militarističkoj

tradiciji.

- u razdoblju od 1933. – 1939. prepoznatljive su tri faze ostvarivanja ovog programa: a) faza

ponovnog naoruţavanja i razbijanja sustava kolektivne sigurnosti; b) faza uključivanja

teritorija nastanjenih Nijemcima u granice trećeg Reicha; c) faza stvaranja Velikog

Njemačkog Carstva i osvajanja ţivotnog prostora

- nasuprot agresivnim silama (Njem, Ita, Jap) stajale su Fra, V. Britanija, SAD koje su vodile

politiku izolacije, te SSSR koji je bio politički paraliziran.

- u vrijeme nacističkog osvajanja vlasti u Njemačkoj, Mussolini je objavio prijedlog stvaranja

sporazuma četiriju velikih sila, V. Britanije, Fra, Njem i Ita, s ciljem zaštite Europe od

boljševizma, te izolacije SSSR-a i njegove političke likvidacije u daljnjoj budućnosti. Unatoč

prosvjedima zemalja, posebice Male Antante, do sporazuma je došlo 7. lipnja 1933. Jedino je

Njemačka imala koristi od tog sporazuma jer je on razbio sustav kolektivne sigurnosti i

dopustio Njemačkoj da počne s programom naoruţavanja. Već 19. listpoada 1933. Njemačka

je istupila iz Lige naroda i time najavila svoje nepristajanje na diktat zapadnih sila i pored

potpisanog sporazuma. Göbbelsov psihološki rat iznačio je u Europi sustavni raspad

protokolarne diplomacije i promidţbe u kojem se političari zapadnih zemalja nisu uopće

snašli. U Parizu je šef francuske diplomacije Pierre laval po svaku cijenu htio sklopiti

njemačko-francuski sporazum. Istu ideju su imali i Britanci, i to o potpisivanju britansko-

njemačkog sporazuma. Usojeh njemačke diplomacije poslije atentata u Marseilleu 1934. u

kojem je ubijen Louis Barthou, jedini europski drţavnik koji je bio sposoban spriječiti rat,

ogledao se u francuskom i engleskom prihvaćanju politike smirivanja.

- od proljeća 1934. Njemačka se počinje naoruţavati. Početkom 1935. Njemačka je započela i

provoĎenje programa izgradnje ratnog zrakoplovstva, a ubrzo potom je i donesen Zakon o

obvezatnoj i općoj vojnoj sluţbi. Iste godine je počela i obnova njemačke ratne mornarice.

Tek sus se tada velike sile uznemirile i na sastanku u Stresi je zaključeno, da je Njemačka

prekršila versajski ugovor te da ju treba kazniti. Nakon bezuspješnih pregovora i neplodnih

sankcija Lige naroda prema Njemačkoj (koje V. Britanija nije podrţala), Hitler je već krajem

1935. iamo pod oruţjem 590 tisuća vojnika. U zrakoplovstvu je dostigao Britaniju, a pribliţio

joj se i po broju vojnika, no ubrzo ih je daleko premašio. Britanija i Francuska vjerovale su da

će to oruţje biti okrenuto prije svega na istok i odatle tolika blagonaklonost za kršenje

Versajskog ugovora.

- Saarsko pitanje bilo je zančajno za Hitlera. Prema Versajskom ugovoru u Saarskoj oblasti je

za siječanj 1935. bilo predviĎeno tajno narodno izjašnjavanje problema: ili će se vratiti

Njemačkoj, ili priključiti Francuskoj ili ostaje pod zaštitom Lige naroda. Iako se većina

stanovništva prije referenduma javno izjašnjavala za vraćanje Njemačkoj, nakon dolaska

nacista na vlast nije više bila u to sigurna. Akcije njemačkih paravojnih odreda razbile u

Ujedinjeni front sarskih političara, a zamijenila je je nacistička Njemačka fronta. Na

referendumu se čak 90% stanovništva izjasnilo za priključenje Njemačkoj. Savjet Lige naroda

27. siječnja 1935. donio je odluku kojom je Saarska oblast pripala Njemačkoj.

- Hitler je htio remilitarizirati Rajnsku oblast, ali se bojao francusko-britansko-talijanske

reakcije. DogaĎaje vezani za talijansku agresiju na Etiopiju pokazali su Hitleru da V.Britanija

nije sposobna vojno odgovoriti na tu provokaciju, a ni Italija više nije bila u dobrim odnosima

s negdašnjim saveznicima, te je sve više bio uvjeren da ni Francuska neće reagirati.

- već 2. oţujka 1936. vrhovni stoţer njemačke vojske izdao je tajnu zapovijed svojim

postrojbama za skori pokret. Vojna akcija je pokrenuta 7. oţujka, a istovremeno se Njemačka

diplomatskim putem povukla iz Lokarnskog pakta, izvjestivši strane veleposlanike da

simbolične postrojbe njemačke vojske upravo ulaze u Rajnsku oblast. Francuska je samo

prijetila, ali nije ništa poduzela, a Britanci im nisu htjeli pomoć. Hitler je javno ponizio

Francusku, a i zadobio je povjerenje i ogromnog broja Nijemaca koji su još uvijek bili

neodlični ili su se čak protivili njegovoj politici. Njegov najveći uspjeh je bio zadobivanje

povjerenja same vojske. Njemačka se ovime pribliţila Francuskoj ne 150 km.

- već 1933. talijanska vlada je imala gotov plan napada na Etiopiju s ciljem njezinog

pretvaranja u talijansku koloniju i pored toga što je ta zemlja bila član Lige naroda. Italija

nakon rata nije bila zadovoljna raspodjelom kolonijalnih imperija, a ni onoga što joj je

obećano u Londonu 1915. Mussolini je za cilj imao obnovu rimskog carstva ili bar osvajanje

afričkih kolonija, kako bi pred javnost dobio opravdanje za gospodarske i socijalne neuspjehe.

- Mussolini je odbio riješiti problem mirnim putem, rat je počeo upadom talijanske vojske u

Etiopiju 3. listopada 1935. Iako je trajao duţe nego što su predvidili, Italija je prvih mjeseci

1936. slomila otpor Etiopljana i u svibnju vojskom ušla u Adis Abebu.

- Liga naroda je osudila agresiju i provela sankcije protiv nje, ali ih Italija nije osjetila jer se

nisu čvrsto provodile. Francuska je Italiji prešutno odobrila aneksiju Etiopije još 6. siječnja

1935. na sastanku Mussolinija i Pierrea Lavalla, dok je V. Britanija kasnije tajnim

prijedlogom Italiji o podjeli etiopskog teritorija sankcionirala agresiju.

- drţavni udar austrijskih nacista 1934. nije uspio, a u slamanju nacističke urote pomoć su

sluţbenim austrijskom vlastima pruţili čak i talijanski fašisti, jer Mussolini u to vrijeme nije

bio spreman suraĎivati sa Hitlerom oko Austrije. Tri godine kasnije Hitler je od Mussolinija

dobio zeleno svjetlo za pripojenje Austrije. Hitlerov plan usmjeren protiv Austrije je za 1938.

predvidio nasilje svojih postrojbi, ali budući da je urota otkrivena, Hitler je otvoreno najavio

austrijskom premijeru pripojenje Austrije Reichu, a u odgovor na te prijetnje je Schuschnigg

za 15. oţujka 1938. zakazao plebiscit. Unatoč austrijskom prihvaćanju ultimatuma, Hitler je i

dalje pripremao vojnu akciju, i to u suradnji s austrijskim političarom Seiss-Inquartom. Pod

tajnim nazivom «Otto» 12. oţujka 1938. započela je vojna okupacija Austrije. Hitler je već

14. oţujka ušao u Beč, nakon čega su odmah počela uhičenja, deportacije i progoni svih onih

koji se nisu slagali s nacistima. Već 10. travnja Hitler je uz pomoć Gestapoa i SS-a

organizirao plebiscit na kojemu se za Anschluss izjasnilo 99% graĎana. Francuska i Britanija

nisu ništa poduzele.

- u Sudetskoj oblasti ţivjelo je oko 3,2 milijuna Nijemaca, koji su ušli u sastav Čehoslovačke

poslije raspada A-U, alu Sudeti nikada nisu pripadali Njemačkoj. Od 1935. se kao vodeća

njemačka politička snaga u Čehoslovačkoj počela isticati Njemačka sudetska stranka. Ona je

od kraja 1935. bila u tajnim vezama s nacističkim vodstvom u Njemačkoj, nakon čega su

zaredali prosvjedi i terorističke provokacije sudetskih nacista. Već 30. svibnja 1938. Hitler je

saopćio vrhovnom vojnom stoţeru da se Čehoslovačka slomi vojnom akcijom u bliskoj

budućnosti. Francuska i Britanija su pokušale diplomatskim sredstvima riješiti nastalu krizu.

- od rujna 1938. Chamberlain pokušava u razgovoru udovoljiti Hitlera, tom prigodom

Njemačka zvanično postavlja ultimativni zahtjev za pripojenje Sudeta. Ako se problem ne

riješi mirnim putem, Njemačka će pripojenje izvršiti silom. Britanija i Francuska zajedno

sastavljaju prijedloge po kojima Sudet prepuštaju Nijemcima. Česi prihvaćaju prijedloge jer

bi u protivnom izgubili podršku Francuske i Engleske. U Münchenu su se 29. rujna 1938.

sastali premijeri V. Britanije, Francuske, Italije i Njemačke, da di već sutradan postigli

sporazum. Česi će morati napustiti Sudete do 10. listopada, a sa sobom će moći ponijeti samo

najnuţnije stvari. Münchenski sporazum je najteţi poraz i kapitulacija zapadnih demokracija

pred nacističkom i fašističkom agresijom izmeĎu dva rata. Chamberlain je po povratku u

London pokazivao neskrivenu radost potpisanim sporazumom. Od 1. – 10. listopada

njemačke su postrojbe zauzele cijelu Sudetsku oblast. U komadanju Čehoslovačke su se

pridruţili i Poljaci i MaĎari. Slovački nacionalisti su proglasili autonomiju Slovačke 7.

listopada, a 11. listopada je to učinila i Rutenija (Prikarpatska Ukrajina). Izloţen ucjenama i

strahovitim pritiscima, češki predsjednik Haha je 15. oţujka 1939. u Berlinu potpisao akt o

njemačkom protektoratu nad Češkom i Moravskom i več istog dana je Prag bio okupiran.

Ovaj protektorat nije bio ništa drugo nego aneksija Češke i Moravske. Istog mjeseca Hitler je

prijetnjama od Litve uspio dobiti grad Memel.

- ţivotni prostor za Hitlera nije bio preko mora, u kolonijama, nego u Europi, na istoku.

Proširivši se na račun Austrije i Čehoslovačke, uspio je pretvoriti Njemačku u prvorazrednu

vojnu i gospodarsku silu od 85 milijuna stanovnika.

- planovi Hitlera za 1939. podrazumijevali su osvajanje Poljske, i to u trenutku kad Mussolini

bude ratovao s Kraljevinom Jugoslavijom, ali budući da ga nije uspio nagovoriti na ratne

akcije, Hitler je u prvo vrijeme morao rat voditi sam. Problem koji je u odnosima ove dvije

drţave prikriveno postojao tijekom cijelog meĎuraća, a 1938. se zaoštrio i postao povodom za

njemačko osvajanje bilo je pitanje luke Gdanjsk (Danzig) i Koridora. Poljaci su na sve češće

incidentne situacije odgovarali traţanjem od zapadnih zemalja jamstva svoje sigurnosti.

Francuzi i Englezi su 31. oţujka odnosno 13. travnja 1939. zajamčili Poljskoj sigurnost,

obvezavši se na vojnu akciju protiv agresora.

- glavna oznaka talijanskog revizionizma je megalomanija, a u vrijeme fašizma ta je nerealna

politika bila začinjena anakronim scenama iz antičkog doba. Od 1937. kada je pristupila

intenzivnijem zbloţavanju s Njemačkom, Italija je počela voditi mnogo agresivniju politiku u

Sredozemlju. Njihovi planovi su išli u smjeru otkazivanja ugovora s Francuskom i Britanijom.

Talijanska vanjska politika okrenula se Tunisu, Dţibutiju i reviziji pomorskih pristojbi za

plovidbu kroz Sueski kanal, na već 1938. je dadan i zahtjev za Korziku. Nakon neuspjeha u

zahtjevima za Korziku, Italija se okrenula jugoistočnoj Europi, tj. prema Albaniji, nad kojom

je još od 1921. imala neku vrstu protektorata. Početkom travnja 1939., nakon što je dobio

odobrenje iz Berlina, Mussolini je napao Albaniju i pripojio je Italiji. Albanija je bila samo

korak k mnogo široj osvajačkoj aktivnosti u Sredozemlju. Ona mu je zapravo bila baza za

buduća osvajanja Grčke i političke pritiske na Kraljevinu Jugoslaviju.

DRUGI EUROPSKO – SVJETSKI RAT

- 31. kolovoza 1939. Njemačka je počela provoditi plan «Weiss» (tajni naziv za napad na

Poljsku). Hitler je uz pomoć SS-a i Gestapoa inscenirao poljski napad na graničnu njemačku

vojnu radio postaju u Gleiwitzu. Idućeg dana njemačke su postrojbe bez objave rata prešle

njemačko-poljsku granicu, a omjer snaga je bio takav da je Njemačka vrlo brzo svladala i

okupirala Poljsku. Francuska i Britanija su 3. rujna objavile rat Njemačkoj, a isto to su učinili

i Australija i Novi Zeland, te nekoliko dana kasnije i Kanada. SS je odmah počeo provoditi

genocid nad Ţidovima, ali i nad poljskim intelektualcima, dok su se Rusi na isti način riješili

glavnine časničkog vojničkog kadra.

- već 18. rujna s istoka je u Poljsku ušla i Crvena armija. Tada su Litva, Latvija i Estonija bile

prisiljene sklopiti ugovore o pomoći s Sovjetima te svoja vojna uporišta ustupiti Crvenoj

armiji, a godinu dana kasnije su donijele odluku o sjedinjenju s SSSR-om.

- SSSR je u studenom 1939. od Finske zatraţio odreĎene teritorijalne ustupke sjeverno od

Ladoškog jezera, a budući da Finska na to nije pristala, SSSR ju je napao. Rat se neočekivano

produţio i na 1940. Uništen je velik broj elitnih ruskih vojnih postrojbi i tehnike, ali su Finci

na kraju 12. – 13. oţujka 1940. kapitulirali. U srpnju 1940. je SSSR pripojio Bukovinu i

Besarabiju.

- od 17. rujna 1939. do 9. travnja 1940. Njemačka je pokušavala probiti pomorsku blokadu,

ali su Britanci i dalje bili premoćni na moru. U tim su bitkama Nijemci izgubili sve svoje

moderne razarače i jedan bojni brod, pa su se nakon toga odlučili za totalni podmornički rat.

- tijekom prve polovice 1940. Njemačka je okupirala Dansku, Norvešku, Luksemburg,

Nizozemsku i Belgiju. Rat se vodio uvijek istom strategijom brzog nadiranja oklopnih i

pješačkih postrojbi podrţanih zrakoplovstvom (Blitzkrieg).

- zauzeće ovih drţava bilo je vaţno za daljnji plan napada na Francusku. Razdoblje «čaţnog

rata» na utvrĎenoj Maginotovoj i Siegfridovoj crti zaključeno je 10. svibnja 1940. Upravo

tamo gdje završava Maginotova crta (u Belgiji) njemačke su snage udarile svom silom i taj

plan «zahvata srpom» (taktika iz I. svjetskog rata) ovog je puta uspjela. Prodor je bio tako

silovit i brz da su njemačke postrojbe doslovce uspjele baciti u Atlantik (kod Dunkerquea)

britanski ekspedicijski korpus.

- Francuska je 22. lipnja 1940. (u šumi Compiegneu) potpisala kapitulaciju. Našto ranije, 10.

lipnja, Italija je ušla u rat protiv Francuske, te je usput objavila rat i Britaniji. Kapitulaciju je

potpisao novi francuski predsjednik, maršal Henry Petain. Teritorij juţno od crte

razgraničenja pripadao je neokupiranom području na čelu s maršalom Petainom, dok je glavni

grad tog područje bio Vichy, te je tako ovaj dio Francuske dobio ima Vichyjska Francuska.

Manji broj vojnika pod vodstvom Charlesa De Gaullea prebacio se u V. Britaniju, gdje je

organiziran pokret otpora Slobodna Francuska. Britanija je tajnim pregovorima, bez znanja

De Gaullea, s Petainom dogovorila francusku neutralnost u ratu, dok su za uzvrat Biranci

jamčili jedinstvo francuskoh kolonija.

- Njemačka se zatim okrenula Britaniji. 10. svibnja 1940. odstupio je Chamberlain, a na

njegovo mjesto je došao Winston Churchill, koji je odlučio nastaviti rat do krajnih ishoda, čak

i nakon Hitlerove mirovne ponude 17. srpnja 1940.

- njemačka invazija je Britaniju pod tajnim nazivom Morski lav (Seelöwe), voĎena je u

razdoblju od 8. kolovoza do 31. listopada 1940. Iako su Britanci imali velike gubitke i u zraku

i industriji, ipak ih Hitler nije uspio slomiti. Napustio je plan invazije jer je njemačko ratno

zrakoplovstvo pretrpjelo velike gubitke što je utjecalo na udarnu moć na istoku.

- Njemačka, Italija i Japan su 27. rujna 1940. u Berlinu sklopile trojni pakt. Da kraja 1940.

paktu su se pridruţile MaĎarska, Rumunjska i Slovačka, a početkom 1941. Bugarska i

Jugoslavija. Pakt je bio usmjeren protiv SAD-a, no pravi cilj je bio vojno opkoliti SSSR.

- rat u Africi, Srednjem i Bliskom Istoku imao je značaj borbe za svjetska prirodna bogatstva i

strateške energente.

- Italija je iz svojim kolonija Libije, Eritreje, talijanske Somalije i Etiopije povremeno

napadala susjedno britanske posjede. U siječnju i veljači 1941. Talijani su pretrpjeli najveće

gubitke u borbama za Tobruk i El Agejlu. Kako bi spriječili poraz, Nijemci su u sjevernu

Afriku poslali tzv. Afrički korpus pod zapovjedništvom Ervina Rommela. On je reorganizirao

bojišnicu i krenuo u protunapad, te je vrlo brzo osvojio velik dio teritorija koji su nadzirali

Englezi.

- ratne operacije u Sredozemnom moru odvijale su se ratne operacije usmjerene na očuvanje

logistike sjevernoafričke bojišnice. Talijanska logistika je u tim borbama dovedena u pitanje.

- nakon neuspjelih sastanaka s ruskim predstavnicima 12. studenog 1940., kad su Rusi odbili

pristupiti Trojnom paktu, počele su u Njemačkoj vojne pripreme i izrada planova za napad na

SSSR. U prosincu 1940. Hitler je Vrhovnom stoţeru Wermachta naredio izradu palna napada

na SSSR pod tajnim imenom «Barbarossa». Od kraja 1940 do svibnja 1941. u Trojni pakt je

uvukao MaĎarsku, Rumunjsku i Slovačku, a kasnije i Finsku. Japan je odbio ući u rat sa

SSSR-om jer bi to oslabilo njihove sange na Dalekom istoku. Ratni plan napada na SSSR

Hitler je potpisao 18. prosinca 1940., s time da pripreme za napad budu okončane do 15.

svibnja 1941. MeĎutim, dogaĎaji u Jugoslaviji i Grčkoj odgodili su napad.

- plan Barbarossa predviĎao je Blitzkrieg. Do početka zime trebali su osvojiti Moskvu,

Lenjingrad i Staljingrad i pripremiti se za osvajanje industrijskih središta i izvora energenata u

azijskom dijelu SSSR-a.

- 22. lipnja 1941. krenuo je napad na SSSR, u snazi od 190 divizija s preko 5 milijuna ljudi,

3400 tenkova, 5000 zrskoplova i 193 plovne jedinice, čime su stekli dvostruku nadmoć nad

neprijateljem. Glavninu njemačke vojske koja se nalazila u središtu bojišnice (Grupa Armije

Centar), predvodio je feldmaršal Fedor von Bock. Njegov cilj bila je Moskva. Sjeveroistočne

snage (Grupa Armije Sjever) pod zapovjedništvom generalpukovniha Rittera von Leeba

krenule su prema Lenjingradu, dok su juţne snage (Grupa Armije Jug) pod zapovjedništvom

feldmaršala Karla Rudolfa von Rundsteda, krenule prema Kijevu, tj Staljingradu. Iako je u

borbama za Kijev ruska vojske doţivjela strahovit poraz, bitke za Moskvu i Lenjingrad

pokazale su Nijemcima da je plan munjevitog rata potpuno propao. U zimu 1941. njemačka se

vojska morala zaustaviti i pričekati proljeće kako bi popunila svoje redove, dovukla opremu,

streljivo i gorivo. U tim borbama su Nijemci pretrpjeli najveće gubitke, a njihova se logistika

našla u nezgodnoj situaciji dopremanja opreme i hrane na bojišnici dugoj nekoliko tisuća

kilometara.

- sa zastojem njemačke vojske, Rusi su krajem 1941. pokrenuli svoju prvu veliku ofenzivu

kod Moskve, koja je iznenadila Nijemce. Bio je to prvi veliki njemački poraz na istočnom

bojištu.

- iako okruţen obranjen je i Lenjingrad. Jedina veza Lenjingrada sa zaleĎem u zimskom

razdoblju bila je preko Ladoškog jezera. U njemačkoj pozadini Rusi su osnovali gerilske

partizanske postrojbe koje su ometale njemačku opskrbu.

- bitka za Staljingrad bila je ključna bitka u ratu na istoku. Ujesen 1942. već su se vodile

ulične borbe u samome gradu. U tim se borbama njemačka vojske potpuno iscrpila te je 17.

studenog prekinula ofenzivu. Već 19. studenog 1942. ruska vojska je krenula u protunapad.

Borbe su završile 2. veljače 1943. predajom njemačke vojske.

- u razdoblju od 5. srpnja do 18. kolovoza 1943. sudarile su se u široj okolici Kurska i Orela

(Arjol) sovjetske i njemačke snage. Samo su Nijemci na Kurskoj visoravni koncentrirali pola

milijuna vojnika, 2700 tenkova, 6000 topova, 3000 minobacača i 2000 zrakoplova, ali o pored

toga su pretrpjele strahovit poraz. Odmah nakon bitke Rusi su krenuli u opću ofenzivu, te su

u kasnu jesen 1943. uspjeli su osloboditi Kijev i veći dio Ukrajine.

- zbog dane prednosti ratu na istoku, njemačka je vojske na drugim bojišnicama imala velike

probleme u opskrbi i taktičkoj podršci.

- u oţujku 1941. Rommel je otpočeo veliku ofenzivu. Kada su Rommelove postrojbe stigle

pred Tobruk, morale su stati zbog jakog britanskog otpora. Okruţivši Tobruk, Rommel se

zaustavio tek na zapadnim granicama Egipta. Činilo se da je put prema Suezu slobodan, ali

krajem 1941. su Britanci poduzeli opću ofenzivu. Osnovna ideja bila je osloboditi Tobruk.

Tek na Boţić 1941. bilo je vidljivo da su njemačko-talijanske snage pretrpjele poraz, ali već

sredinom siječnja 1942. Rommel je prešao u protuofenzivu. Krajem istog mjeseca zauzeo je

Bengazi, a početkom veljače i Dernu. Tek 26. svibnja počela je nova njemačka ofenziva.

Rommel je uspio osvojiti i Tobruk za samo jedan dan te zarobiti velik broj britanskih vojnika

i ratne opreme. Njemačko napredovanje prema Suezu i Aleksandriji zaustavljeno je kod El

Alameina. Britanci su pod zapovjedništvom generala (kasnije maršala) Bernarda Lawa

Montgomeryja uspjeli zaustaviti Nijemce.

- u studenom 1942. nakon pobjede kod El Alameina, američke i britanske snage su se iskrcale

u francuskoj Africi, te zauzele Maroko i Alţir, gdje su im se suprotstavile slabe snage

Vichyjske Francuske.

- početkom prosinca 1941. Japan je ušao u rat i time se otvorila pacifička bojišnica. Nakon

zauzimanja Filipina, japanske su se postrojbe iskrcale i zauzele Maleziju i tako ugrozile

Singapur.

ANTIHITLEROVSKA KOALICIJA UGROŽENIH INTERESA I MOĆI

- polovinom 1941. započele su političke pripreme za stvaranje vojnog savezništva protiv

zemlja Trojnog pakta. Antihitlerovsku koaliciju će najvećim dijelom koordinirati SAD, čiji je

najvaţniji zadatak bilo kompenziranje nagomilanog nepovjerenja izmeĎu Britanije i SSSR-a.

- u travnju 1941. u Hong Kongu i Manili sastali su se predstavnici Britanije, SAD-a,

Australije, Novog Zelanda i Nizozemske kao zemlje koje su bile ugroţene japanskim

osvajačkim ratovima, ali do značajnije vojne suradnje nije došlo. Nakon napada na SSSR

Britanija je objavila da je spremna svim raspoloţivim sredstvima pomoći napadnutoj strani u

oskoro je i sklopljen novi ratni savez. SAD su se takoĎer pridruţile pomoći SSSR-u.

- Roosevelt i Churchill su se sastali 14. kolovoza 1941. na bojnom brodu Prince of Wales na

Atlanskom oceanu. Ovaj program poznat je kao Atlantska povelja.

- Atlantska povelja načelno se zalaţe za suverenitet svih zemalja i naroda te pravo na oblik

vladavine koji narodi sami odaberu. Zalaţe se za pravo svih naroda i drţava na sudjelovanje u

trgovini i slobodnu plovidbu svim morima. Potpisnici povelje izraţavaju ţelju da se napadači

razoruţaju te da se nakon sloma nacističke tiranije izgradi sustav sigurnosti i pravedan

poredak u kojem se eće primjenjivati sila u meĎunarodnim odnosima.

- konferencija 26 zemalja koje su prihvatile povelju odrţana je u Washintonu od 24. prosinca

1941. do 14. siječnja 1942. RazraĎene su osnovne smjernice vojnih akcija Saveznika na svim

svjetskim ratištima. Odlučeno je i da ni jedna zemlja potpisnica neće zasebno sklapati primirje

i mir s neprijateljem do njegovog konačnog uništenja.

- prebacivanjem većeg dijela njemačkih zrakoplova na istok, britanske zračne snage (RAF)

mogle su napadati njemačke industrijske gradove i vojne ciljeve. Osnovni cilj bombardiranja

bio je oslabiti njemačku ratnu industriju i proizvodnju te uništiti moral njemačkog naroda.

- SSSR je traţio već od 1941. od saveznika otvaranje druge, zapadne bojišnice, ali to je tek

bilo moguće kada se ugasi sjevernoafrička bojišnica. U ljeto 1943., nakon konferencije u

Casablanci (Churchill, Roosevelt), izvršena je invazija na Siciliju. Tijekom završnih borbi za

Siciliju, sam Mussolini je urotom od 25. srpnja 1943. svrgnut s vlasti i uhićen. Potom je

fašistička stranka raspuštena. Nakon što je Hitler spasio Mussolinija i prebacio ga u sjevernu

Italiju osnovana je tzv. Socijalna republika.

- nova talijanska vlada na čelu s Pietrom Badogliom odlučila se za kapitulaciju. Mjesec dana

nakon kapitulacije Italija je objavila rat Njemačkoj. Nijemci su uspjeli ujesen 1943. zaustaviti

napredovanje saveznika, a izlazak Italije je omogućio snaţniji razvitak pokreta otpora u

jugoistočnoj Europi.

- Teheranska konferencija koja je odrţana krajem studenog 1943. značajna je po tome što su

se po prvi put sastali voĎe triju najvećih savezničkih zemalja (Roosevelt, Churchill, Staljin).

Odlučeno je da se najkasnije do sredine 1944. izvede iskrcavanje u Francuskoj te da se pruţa

veća pomoć pokretima otpora, osobito na jugoistoku Europe, dok će nakon sloma Njemačke

SSSR objaviti rat Japanu.

- u proljeće 1944. savezničke snage uspjele su probiti poloţaje Nijemaca u srednjoj Italiji,

čime je bio otvoren put za Rim. Odlučeno je da će dan D, operacije Overlord biti 6. lipnja

1944., čime se vojska zaputila u Normandiju. U borbama su pored američkih sudjelovale i

britanske, kanadske, australske, novozelandske te jedinice De Gaullea. Već 25. kolovoza bio

je osloboĎen Pariz, a do jeseni 1944. skoro cijela Francuska, Belgija, Luksemburg i veći dio

Nizozemske. Ipak, tek u proljeće 1945. saveznici su prešli Rajnu. Sovjetske postrojbe su zimi

1944. – 1945. ušle u MaĎarsku, a u proljeće 1945. u Austriju, dok su istovremeno s istoka

preko Poljske provalile na tlo Reicha. Nakon ruskog prodora na sjeveru Finska je 19. rujna

1944. kapitulirala. Istog mjeseca iz rata je izbačena i Rumunjska. Nakon toga Bugarska, a

osloboĎene su Grčka i Albanija te veliki dio Jugoslavije.

- početkom svibnja 1945. Berlin je bio osvojen. 30. travnja Hitler je počinio samoubojstvo.

Bezuvjetna kapitulacija potpisana je 8. svibnja 1945.

- u veljači 1945. odrţana je konferencija na Jalti. Osnova razgovora bila je kako kazniti

Njemačku, tj. kako je učiniti neopasnom na duţe vrijeme, a pritom ne ugroziti mir i stabilnost

Europe. Dogovorena je podjela Njemačke na četiri okupacijske zone te osnivanje savezničke

kontrolne komisije u Berlinu koja bi usklaĎivala djelovanje savezničkih uprava. Temeljna

zadaća bila je sustavno i potpuno uništenje militarizma i nacizma kao mogućeg izvora

revanšizma u budućnosti. Dogovoreno je i osnovanje svjestke mirotvorne organizacije koja bi

osnivački skup trebala odrţati 25. travnja iste godine u San Franciscu.

- usporedno s ratom protiv Trojnog pakta stvarale su se nove osnove meĎunarodne politike.

Srušena je bila stara politička struktura, a nova koja je izrastala navještavala je nove sukobe.

- Potsdamska konferencija trebala je odlučiti o konkretnim savezničkim akcijama prema

poraţenoj Njemačkoj. Opet su se našli predstavnici triju najzasluţnijih sila pobjednica, no

ovog pita u izmjenjenom sastavu. Umjesto Roosevelte, koji je u meĎuvremenu umro, stigao je

Harry Truman, Staljin je ostao kao predstavnik SSSR-a, a Churchilla je zamijenio Clement

Attlee (laburist).

- na konferenciji koja je trajala od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945., odlučeno je da se

Njemačka u potpunosti razoruţa, a njezina ratna industrija uništi ili stavi pod nadzor

saveznika. Nakon toga trebalo je raspustiti sve nacističke organizacije i kazniti ratne zločince.

Na niţim razinama vlasti Nijemcima je dopuštena autonomija i ustroj demokratskih

zemaljskih vlada, dok je vrhovnu vlast u Njemačkj imalo savezničko kontrolno vijeće u

Berlinu.

- odnosi unutar Antihitlerovske koalicije nisu bili tako čvrsti da bi se odrţali i u poraću.

Sumnjičavosti i nepovjerenje osjećali su se i tijekom rata, posebice na susretima u Teheranu,

na Jalti i u Potsdamu. Britanija je tijekom rata djelovala s pozicije već prevladanih političkih

modela podjele interesnih sfera, a ova se politika pokazala nemoćnom u slici poratne Europe.

Amerika je imala privlačnu, ali neostvarivu zamisao odrţavanje jedinstva svih saveznika. Iz

tog shvaćanja kasnije je kasnije izrasla ideja o svjetskoj mirotvornoj organizciji. Staljinova je

koncepcija polazila od ruskih nacionalističkih i imperijalističkih interesa koji su se očitovali u

širenju granica na istok i zapad.

- razlika u strukturi moći dovela je europske drţave do ovisnosti o SAD-u ili SSSR-u jer je u

europskih naroda izazvan rascjep i sukob interesa.

- gospodarski razvitak Europe bio je ovisan o američkoj financijskoj pomoći.

- slomom Reicha osloboĎeni su milijuni ratnih zarobljenika, logoraša i prisilnih radnika. Još

trajnije pomicanje stanovništva bilo je protjerivanje Nijemaca iz njihovih predratnih teritorija.

Iz Rumunjske, MaĎarske i Jugoslavije iseljeno je 500 tisuća Nijemaca, iz Čehoslovačke

(Sudeti) 2,9 milijuna, Poljske 11,8 milijuna. Rusi su u zemlje koje su nakon rata dodali svojoj

federaciji uselili oko 2,3 milijuna, a iselili 420 tisuća ljudi.

EUROPA U TREĆEM SVJETSKOM «HLADNOM» RATU

- meĎunarodni odnosi nakon rata odvijaju se u znaku zaoštrenih sukoba bivših saveznika.

Pojam «haldni rat» (prvi upotrijebio u siječnju 1946. Truman u svom govoru u Fultonu) bit će

glavna oznaka meĎunarodnih odnosa.

- nakon završetka rata sve zemlje zapadne Europe postale su veliki duţnici SAD-u, koji je

upravo na zapadu, sustavno radio na oblikovanju svoje globalne politike i strategije, čiji je

osnovni cilj bio izolirati i okruţiti SSSR i novonastale socijalističke europske drţave, ali i

gospodarski i politički potčiniti zemlje zapadne demokracije.

- godine 1947. nastala je tzv. Trumanova doktrina, koja je predviĎala sprječavanje širenja

komunizma jačanjem antikomunističkih sanga u Grčkoj i Turskoj. Druga razina doktrina

predviĎala je financijsku pomoć zapadnoj Europi, posebice Njemačkoj. Program obnove

Europe potican je tzv. Marshallovim planom kojim je bilo predviĎeno ulaganje čak 13,5

milijardi dolara u četverogodišnjem razdoblju kako bi zapadnoeuropske zemlje obnovile

industriju i poljodjelstvo.

- cilj plana je zapravo bio preduhitriti i ukloniti komunistički utjecaj u zapadnoj Europi.

Komunističke stranke zapadne Europe bile su vrlo aktivne u vrijeme početka sukoba, moralno

pomaţući SSSR-u izazivanjem političkih kriza u vlastitim zemljama.

- prvi sukob dogodio se kada su Sovjeti u proljeće 1948. zabranili prijelaz iz zapadnog u

istočni Berlin i obrnuto.

- na tajnom sastankeu SAD-a, Francuske i Britanije odlučeno je da se zapadni Berlin

opskrbljuje hranom iz zraka, a taj zadatak je povjeren zapovjedniku zračnih snaga u Europi

generalu Luciusu Clayju. Tako je stvoren «berlinski zračni most» koji se odrţao sve do jeseni

1949. kada su Sivjeti blokirali zračni koridor iznad Berlina.

- vojnom konvencijom SAD je 1949. osnovao Sjevernoatlanski pakt (NATO), čiji je cilj bio

zaštita zapadne Europe, SAD-a i Kanade. Godine 1955. SSSR je na isti način osnovao vojni

savez nazvan Varšavskim ugovorom, s ciljem zaštite istočne Europe od ponovnog

naoruţavanja zapadnog dijela Njemačke, ali i zbog prodora i jačanja komunističke ideologije

u zapadnoj Europi.

- problemi hladnog rata osjetili su se i u unutarnjim politikama tadašnje dvije supersile. U

SAD-u je počeo tzv. lov na vještice, tj. antikomunistička histerija i progon komunista u ko jem

je stradao velik broj graĎana. U SSSR-u i zemljama istočne Europe vladalo je

antikapitalističko ludilo koje je milijune neduţnih ljudi odvelo u gulage.

- smrću Staljina 9. oţujka 1953. završava razdoblje poratne rekonstrukcije Europe. Istočna

Europa je «prihvatila» komunistički drţavno-birokratski, centralističko-ekonomski i politički

sustav.

- 60-e donijele su nove napetosti. Godine 1959. američki predsjednik Dwight Eisenhoweri i

sovjetski predsjednik Nikita Hruščov sastali su se u Camp Davidu. SAD je početkom 60-ih

uspio načiniti strategiju nuklearnog sukoba tako što su svoj plan popratile tehnološkim

dostignućima u zrakoplovstvu i raketnoj tehnici. SSSR nije mogao pratiti dostignuća zapada

(nije imao balističke rakete velikog dometa) te se stoga odlučio pribliţiti američkom teritoriju

i počeo instalirati lansirne rampe u Kubi.

- istovremeno je buknula i berlinske kriza. U kolovozu 1961. počeo se graditi Berlinski zid.

- odmah nakon ove izbila je i tzv. kubanska kriza. SAD je uz pomoć snimaka napravljenih iz

špijunskog zrakoplova U-2 otkrile raketne instalacije na Kubi. Rusi su instalirali rakete

srednjeg dometa s nuklearnom bojnom glavom (SS-5). Godine 1962. izbila je kriza nakon što

je SAD izvršio pomorsku blokadu Kube i nisu dozvolile ruskim brodovima ulazak u kubanske

luke. Način smirivanja krize pronašli su predsjednici Hruščov i kennedy.

- godine 1968. izbila je čehoslovačka kriza, poznata kao Praško proljeće.

- 70-ih godina napetosti su popustile. Započela je era popuštanja i ograničenja nuklearnog

naoruţanja poznata kao program SALT. Borba za interesne sfere prebačena je iz Azije u

Afriku i na Bliski i Srednji Istok, a kulminirala je iranskom i afganistanskom krizom.

- 80-ih istočni blok počinje pucati. Najprije u Poljskoj, gdje je nastao sindikat Solidarnist,

Lecha Walesa.

- godine 1985. započelo je pribliţavanje istoka i zapada s ciljem smirivanja i postupnog

uništenja nuklearnog oruţje. S demokratizacijom SSSR-a, s perestrojkom i glasnoti u vrijeme

Gorbačova, započela je i demokratizacija zemalja Varšavskog ugovora. Ugovori o uništenju

nuklearnog oruţje START 1 i START 2 donijeli su prve rezultata. Kraj hladnog rata

simbolično je završio rušenjem Berlinskog zida.

GLAVNI HLADNORATOVSKI POLITIČKI PROCESI

- mnoge drţave nisu prihvatile okupljanje u blokove, napose one novonastale, odnosno bivše

afričke i azijske kolonije koje su stekle nezavisnost. Ideja o pokretu nesvrstanih javlja se

istovremeno s procesom dekolonizacije. Bilo je vaţno da te zemlje ne dozvole ponovnu

ovisnost o razvijenim zemljama u obliku neokolonijalizma. Tri su ključna temelja

dekolonizacijskih procesa: prvi čimbenik je velika fizička pokretljivost stanovništva, koje nije

više vezano za svoj zavičaj, već ima mogućnost upoznavanja drugih kultura i svjetova. Drugi

čimbenik je potreba za vojskom činovnika u kolonijama koji su trebali odrţati vezu kolonija s

metropolama. Tu vojsku trebalo je školovati i uzdrţavati makar ona bila sastavljena od

domorodačkog stanovništva, što nije bilo jednostavno. Treći čimbenik je širenje modernog

obrazovanja. U tom smislu nestat će ona inteligencija domorodačkog stanovništva koja će

povesti nacionalni preporod i potom borbu za nacionalno osloboĎenje.

- nove afričke i azijske drţave prolazile su zrcalnu fazu stvaranja nacionalnih drţava u Europi

u drugoj polovici 19. st. Nacionalni pokreti u kolonijama ipak se razlikuju od onih europskih.

Pridjev «mlada» uz nacionalno ime u kolonijama označavao je prvu generaciju koja je u

većem broju stekla europsko obrazovanje, koje ih je jezično i kulturno odvojilo od generacija

njihovih roditelja. Tako je npr. burmanska YMBA koristila engleski, a JONG JAVA

nizozemski, koji većina domorodaca nije poznavala. Mnoge neeuropske drţave i nacije

preuzele su neki od europskih jezika za svoj sluţbeni jezik.

- tijekom rata dogodile su se revolucionarne promjene u kolonijama. Uslijed ratne

iscrpljenosti, kolonijalne sile, nisu više mogle kontrolirati svoje kolonije, a istovremeno je

domorodačko stanovništvo sve jasnije pokazivalo znakove razvitka drţavotvorne i nacionalne

misli.

- faze procesa stjecanja nezavisnosti moţemo odrediti u razdobljima od 1943. – 1948., od

1948. – 1958., od 1958. – 1960.

- Godine 1955. je 29 afričkih i azijskih zemalja na Banduškoj konferenciji donijelo povijesne

zaključke o ukidanju kolonijalizma i rasnog ugnjetavanja. Godine 1960. Glavna skupština

Ujedinjenih nacija donijela je Deklaraciju o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i

narodima, a 1963. i Deklaraciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

- V. Britanija se 1948. povukla iz Indije i Pakistana, a 1948. iz Burma i Cejlona. Francuska se

tek 50-ih i 60-ih povukla iz Kambodţe, Laosa, Vijetnama, Maroka, Tunisa, Mauretanije,

Malija, Gvineje i drugih zemalja. Ostale kolonijalne zemlje (Špa, Niz, Bel i Por) su isto

učinile.

- kolonijalne sile nastojale su u kolonijama izgraditi političke institucije s malo ili nimalo

domaćih korijena, što je nakon povlačenja uzrokovalo nasilje i uspostavu represivnih

diktatorskih reţima. Umjesto kolonijalizma uvodi se neokolonijalizam, tj. skup različitih

gospodarskih, političkih, kulturnih i ideoloških čimbenika koji su imali silj zadrţavanje

ovisnosti, formalno neovisnih zemalja od meĎunarodnog kapitala.

- jedan od vaţnijih dogaĎaja u nastanku pokreta nesvrstanih bila je Brijunska konferencija,

odrţana 1956. Tvorci političko-programskog nacrta bili su Josip Broz (Jugoslavija),

Jawaharlal Nehru (Indija) i Gamal Abdel Naser (Egipat), kojima su se kasnije pridruţili i

Ahmed Sukarno (Indonezija) i Kwame Nkrumah (Gana). Načela pokreta donesena su na

drugom zasjedanju 1964. u Kairu. Političko djelovanje pokreta bila je značajna pomoć

aktivnosti Ujedinjenih nacija u očuvanju mira i prevladavanju napetosti hladnoratovskog

razdoblja. Krajem 90-ih pokret nema više tako izrazitu ulogu u smirivanju meĎunarodne

napetosti.

- u okvirima hladnoratovskog razdoblja u svijetu su se dogodili mnogi oruţani sukobi lokalnih

razmjera, ali svjetskog značaja. Ponekad se rat vodio izvan Europa, ali posljedice su se

osjetile i u njoj. U Europi se osjetio npr. Korejski rat (1950. – 1953.)budući da je njegova

neposredna posljedica bilo poskupljenje robe široke potrošnje i inflacija u svim europskim

zemljama.

- rat u Perzijskom zaljevu čime su bili ugroţeni svjetski, strateški izvori nafte. Nakon iračke

vojne okupacije Kuvajta stvorena je, pod mandatom UN-a i američkim vodstvom, protuiračka

koalicija 29 zemalja koja je početkom 1991. u vojnoj akciji, poznatijoj pod nazivom

Pustinjska oluja porazila iračke snage i oslobodila Kuvajt.

- najvaţnije posljedice hladnog rata su slom komunističkog sustava, političko rastrojstvo

Europe i ujedinjenje dviju njemačkih drţava. U socijalnom smislu stanovništvo se u tim

zemljama naglo počelo polarizirati na bogate i siromašne, dok srednji društveni slojevi

postupno nestaju. U gospodarstvu je najveći problem pretvorba drţavnih i društvenih

poduzeća u privatna.

GLOBALIZACIJA I «ČETVRTI EUROPSKO – SVJETSKI RAT?»

- dolaskom Jurija Andropova i potom Mihaila Gorbačova na mjesto predsjednika drţave,

otvorile su se mogućnosti gospodarskih i političkih reformi (perestrojka) u SSSR-u.odnos

prema SAD-u radikalno se promijenio. Krajem 1985. Gorbačov i Reagan započeli su

pregovore o popuštanju napetosti.

- sukobi dvaju blokova koji su trajali 42 godine, završili su početkom 90-ih. Ukidanje

Varšavskog ugovora 21. veljače 1991. značilo je poraz istočnog bloka, i to ne u ratu, nego u

ekonomskoj i tehnološkoj utrci s zapadom. Kako bi spriječile nekontrolirane krizne situacije,

drţavno i partijsko vodstvo na čelu s Gorbačovom, počelo je provoditi reforme. Cijeli sustav

gospodarskih, društvenih i političkih reformi nazvan je perestrojka (preustrojstvo), a

demokratske graĎanske slobode uspostavljene su kroz program glasnoti. Većina graĎana je to

prihvatila, ali stari komunisti su to pokušali spriječiti na razne načine, ali im nije uspjelo.

SSSR, čije je raspadanje počelo 1989. raspadom socijalističkog sustava, formalno se počeo

raspadati 1990., kada su neke sovjetske republike proglasile neovisnost. Umjesto SSSR-a koji

je prestao postojati, nastala je Zajednica Nezavisnih Drţava. Zapad je, na čelu s SAD-om,

financijski podrţao proces tranzicije kako ne bi došlo do gospodarskog kolapsa, a onda i

društvene i političke krize. Bivši SSSR je morao napustiti utrku u naoruţanju i time je prestao

postojati kao supersila.

- nakon završetka hladnog rata 1990., kad su istočnoeuropske zemlje zajedno s Rusijom pale

u društveni, politički i gospodarski ponor, započeo je po Samuelu Huntingtonu IV. svjetski

rat, a on tvrdi da procesi s kraja 20. st. to i potvrĎuju. Od 1990. – 1994. izbila su 193 oruţana

sukoba, a do 1997. ta je brojka premašila 250.

- svijet je ušao u 90-e sa spoznajom o još kednoj opasnosti, koja bi mogla izazvati uništenje

do danas poznatih društvenih, gospodarskih i političkih sustava. To je sve veća neravnoteţa u

svjetskom gospodarstvu, u kojem su siromašne zemlje suprotstavljene bogatim.

- prvi korak u ujedinjavanju Europe bio je Maastricht i načelno prihvaćanje europske

integracije u većini europskih zemalja. Preustrojstvo Europe započelo je francusko-

njemačkim pribliţavanjem i ujedinjavanjem dviju njemačkih drţava.

- glavni pregovarači o ujedinjavanju Njemačke nisu bili zapadnonjemački kancelar Helmut

Khol i istočnonjemački Egon Kronz, već Bush i Girbačov, koji su izjavili u veljači 1990. da se

Nijemci trebaju ujediniti. Kancelar Khol ţeli ujedinjenu Njemačku samo uz pristanak istoka i

zapada, što je simbolika ujedinjavanja Europe uopće. Istog stajališta je i novi kancelar istočne

Njemačke Lothae de Mezier. U svibnju 1990. dolazi do značajnog sastanka izmeĎu

predstavnika dviju njemačkih drţava, V. Britanije, SAD-a i SSSR-a na kojemu se razgovaralo

o vanjskopolitičkim posljedicama ujedinjenja. Dvije njemačke drţave povezuju su u

monetarnu i socijalnu uniju, a zatim ukidaju granične formalnosti i protokole. Napokon je 31.

kolovoza potpisan je sporazum o ujedinjenju koji tijekom rujna i listopada prihvaćaju i

ratificiraju oba parlamenta, a u New Yorku se ukidaju tzv. prava četiriju sila.

- prvi koji je govorio o europskoj zajednici bio je francuski ministar vanjskih poslova

Aristidea Briand u Ligi naroda 1929, ali njegova ideja je bila preuranjena. Churchill je u

Zürichu 17. rujna 1946. pokrenuo još jednom pitanje europskog jednistva. Kao pandan SADu

zahtjevao je stvaranje Sjedinjenih Europskih Drţava. U svibnju 1948. MeĎunarodni odbor

pokreta za europsko jedinstvo na Churchillovu inicijativu je sazvalo Europski kongres. Tom

prilikom okupili su se Europska federalistička unija, Britanski pokret za ujedinjenje Europe za

stvaranje Sjedinjenih Europskih Drţava, Les Nouvelles Equipes Internatinales (demokršćani)

i Europska liga za ekonomsku suradnju. Nastala je Europska ekonomska zajednica (EEZ).

Statut Europskog savjeta potpisan je 5. svibnja 1949. U studenom 1950. potpisana je u Rimu

Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

- Robert Schumann je 9. svibnja 1950. predloţio utemeljenje Ekonomske zajednice za ugljen i

čelik (ECSC). Zajednica je pomirila dva stoljetna neprijatelja, Francusku i Njemačku. Jedini

koji su postruirali tu inicijativu bili su Britanci. Europa je pokušala odgovoriti na sve veće

uplitanje SAD-a u njezin društveni, gospodarski i politički razvitak. Šest zemalja koje su

činile Europsku zajdnicu za ugljen i čelik, zemlje Beneluxa, SR Njemačka, Francuska i Italija,

stvorile su 1957. Europsku agenciju za atomsku energiju i Europsku ekonomsku zajednicu,

kojoj su se u siječnju 1973. pridruţile Danska, Irska i Velika Britanija, a do 1985. i Grčka,

Španjolska i Portugal.

- drugi čovjek zasluţan za europske integracije bio je Paul Henry Spaak. 70-ih ideja

ujedinjene Europe se ponovno budi. Za odrţanje ove ideje treba zahvaliti belgijskom

predsjedniku Leu Tindemansu, koji je 1976. artikulirao nove ciljeve zajednice. Glavna snaga

europske integracije leţala je tada u ekonomskoj sferi. Od 1958. – 1973. izviz je povećan za

337%, a uvoz za 309%.

- za proces ujedinjenja Europe od posebnog je zančaja sastanak Europske Unije odrţan u

Maastrichtu (Nizozemska) u prosincu 1991. na kojemu je bilo nazočno 12 europskih zemalja

(V. Britanija, Fra, Njem, Ita, Irska, Belgija, Danska, Niz, Špa, Portugal, Grčka i Luxemburg)

kako bi ratificirali dogovore o monetarnoj politici i tako pokrenuo prvu etapu procesa

ujedinjenja. U veljači 1992. u Bruxelesu odrţana je konferencija članica EU kako bi

raspravile pitanje gospodarstva i monetarne unije.

- u studenom 1993. zaključena je rasprava o ulasku istočnoeuropskih zemalja u EU. U njoj je

zaključeno da zemlje (u tranziciji) moraju uskladiti pravno i gospodarsko zakonodavstvo sa

zemljama zapadne Europe. Osim toga duţne su ne samo prihvatiti načela demokracije i

poštivanje ljudskih prava vać ova načela provoditi u stvarnosti.

- krajem 20. st. vode se brojni meĎunarodni kongresi i sastanci o novom meĎunarodnom

pravnom i političkom poretku, ali uvijek prema kriterijima najmoćnijih drţava.

VI. POGLAVLJE – NEPOMIRLJIVOST

REVOLUCIJE, GRAĐANSKI RATOVI, POKRETI OTPORA…

- još za vrijeme I. svjetskog rata, u Rusiji su izbili nemiri i ubrzo se pretvorili u revoluciju i

graĎanski rat. Rusije je početkom 20. st. još uvijek egzistirala na temeljima polufeudalizma i

zaostalog poljodjelskog društva u kojemu je većina stanovništva bila na rubu gladi.

- ratni napori 1914. – 1917. uvelike su utjecali na rastrojstvo drţave i ruskog gospodarstva.

Kriza je došla do vrhunca u veljači odnosno oţujku (po gregorijanskom kalendaru) 1917.

Tada su se 27. veljače 1917. otvoreno pobunili petrogradski radnici.

- posljednji ruski car Nikola II. Romanov odrekao se prijestolja. Vlada je pripala Privremenoj

vladi sastavljenoj od graĎanskih političara, zastupnika u Skupštini – Dumi. Proglašena je

Republika.

- istodobno s Privramanom vladom pojavio se, kao paralelna institucija vlasti, Petrogradski

sovjet (savjet) radničkih i vojničkih deputata (zastupnika), a potom su se pojavili i ostali

sovjeti koji su organizirani u drugim gradovima i selima. Dok je vlada izraţavala interese

graĎanstva, tj predstavnika krupnog i srednjeg kapitala, sovjeti su štitili i borili se za interese

niţih slojeva društva

- boljševici nisu odigrali neku zanačajniju ulogu u tijekom Veljačke diktature. Njihov voĎa,

koji se tih dana nalazio u emigraciji u Švicarskoj, vratio se u travnju u Rusiju i odmah objavio

revolucionarni program boljševika – Travanjske teze. Program je nalagao prelazak od

graĎansko-demokratske prema socijalističkoj revoluciji i diktaturi radništva. Oslonivši se na

radništvo i vojnike, boljševici su izveli drţavni udar izmeĎu 24. i 25. listopada (julijanski)

odnosno (prema gregorijanskom) sa 6. na 7. studenog 1917. napadom na Zimski dvorac u

Petrogradu, gdje se nalazilo sjedište Privremene vlade. Ubrzo potom u poduzaćima je

uvedena radnička kontrola, nacionalizirane su banke, a naposljetku započela je likvidacija

privatnog vlasništva u industriji, rudarstvu, trgovini i prometu.

- na unutarnjopolitičkom planu boljševici su na izborima za Ustavotvornu skupštinu dobili

manji broj glasova od socijal-revolucionara, tj. od ruske narodnjačke stranke (osnovana 1902.,

propovijedala tzv. seljački socijalizam i negira marksizam). U listopadu 1917. organizirali su

pobunu protiv sovjetske vlasti, 1918. prosvjed protiv potpisanog mira u Brest-Litovsku, a

1921. pobunu u Samari te neuspjeli atentat na Lenjina. Stranka je raspuštena 1922. budući da

su boljševici ukinuli parlament. Deklaracija o pravima radnog i eksploatiranog naroda Rusije

iz siječnja 1918. kojom je proglašena ravnopravnost svih naroda u Rusiji i njihovo pravo na

samoopredjeljenje, nikada nije provedeno u djelo.

- u ljeto 1918. udruţeni unutarnji neprijatelji boljševika otpočeli su oruţani sukob protiv

sovjetske vlasti. Bijeli, neprijatelji sovjetske vlasti sastavljeni od pripadnika vrlo heterogenih

društvenih slojeva i pristaša različitih političkih ideologija, novačeni su iz redova svih

nezadovoljnih slojeva, posebice graĎanstva i pristaša carizma.

- u oţujku 1918. britanske, francuske i američke snage zauzele su luku Murmansk, dok je

Češka legija, sastavljena od odbjega iz A-U vojske, krenula prema Vladivostoku. Slijedile su

ih francuske, britanske i američke snage koje su okupirale Arhangelsk. Uključila se čak i

Njemačka.

- nakon tri godine rata pobijedili su boljševici. Rat je opustošio privredu i odnio 13 milijuna

ţivota. GraĎanski rat doveo je do neograničene diktature boljševika.

ŠPANJOLSKI GRAĐANSKI RAT

- od 1923. Španjolskom je praktično vladao general Primo de Rivera. Vojna je diktatura

ozbiljno gospodarski i socijalno uzdramala drţavu. Kralj Alfonso XIII. bio je samo formalno

španjolski suveren. Kad je 1930. u Parizu umro Primo de Rivera, Alfonso XIII. je mandat za

sastav vlade morao ponuditi drugom generalu, ali da bi navjestio liberalizaciju svoje zemlje,

raspisao je 1931. općinske izbore, na kojima su pobijedili republikanci na čelu s Manuelom

Azanom.

- na izborima u veljači 1936. lijeve republikanske stranke organizirale su Narodnu frontu,

koaliciju svih lijevih stranaka i demokrata u obranu republike. Ona je nakon pobjede na

izborima demokratizirala republiku, no odjek demokratizacije i socijalnih reformi shvaćen je

kod ruralnog ţivlja kao podrška nezakonitim eksproprijacijama. Tijekom 1936. seljaci su

okupirali zemlju veleposjednika i organizirali brojne štrajkove. Povod za rat bilo je ubojstvo

jednog reakcionarnog zastupnika, dok je pravi uzrok bio povezan s uništenjem lijevih

političkih snaga okupljenih u Narodnoj fronti.

- graĎanski rat je trajao tri godine i odnio je brojne ţrtve, a zemlju je gospodarski potpuno

uništio. Ovaj rat ima još jednu značajku. To je prvi meĎunarodni oruţani sukob pred II.

svjetski rat budući da je na stranu legalno izabrane vlasti republikanaca stao SSSR, tj.

Kominterna i sve europske komunističke stranke, dok su podršku monarhistima i španjolskim

nacionalistima pruţile fašistička Italija i nacistička Njemačka.

- rat je počeo 7. srpnja 1936. pobunom velikog garizona u španjolskom Maroku te dolaskom

generala Francisca Franca na Kanarske otoke, gdje je preuzeo zapovjedništvo. Veliki broj

generala je prešao na njegovu stranu. Hunta (Junta) nacionalne zaštite dva je mjeseca kasnije

proglasila Franca Caudillom španjolske drţave. Postao je diktator i vrhovni zapovjednik zato

što je bolje od svih mogao ujediniti i voditi vrlo heterogene političke snage nacionalističke

Španjolske u rušenju republike. On je jedini mogao postati voĎa promonarhističke i

profašističke Falange, koja se sastojala od nacionalista, monarhista, latifundista i klerikalaca.

- kada su u studenog 1936. falangisti počeli rat, imali su cilj zauzati tri velika središta

republikanaca, Madrid, Valenciju i Barcelonu. Ali, uplitanje stranaca i europskih drţava u rat

promijenilo je početni izvorni duh rata. Franco je u srpnju uspio osvojiti tridesetak gradova na

jugozapadu, zapadu i sjeveru zemlje. U Burgosu su 25. srpnja pobunjenici proglasili svoju

vladu. Rat se nakon uspješne opsade i zauzeća Mafrida vodio još kratko vrijeme.

EUROPSKI POKRETI OTPORA

- nazivi pokreta otpora imaju zajedničku crtu borbe protiv agresora i okupatora, no ono što je

problematično jest da su svi ti nazivi, ne govore o sadrţaju i krajnjim, najčešće političkim

ciljevima borbe, osim onog koji se odnosi na borbu protiv okupatora. Postojalo je vrlo jasno

političko nejedinstvo antifašističke ideje. U komunističkim zemljama antifašizam se shvaća

kao borba protiv najokrutnije i najbezobraznije političke tvorevine graĎanskog društva koja

ţeli zavladati svijetom, dok je u graĎanskim društvima antifašizam simbol borbe protiv

svakog totalitarizma i antidemokracije, dakle i one komunističke.

- pokrati otpora su nedvojbeno proširili dimenzije II. svjetskog rata, posebice u smislu

nametanja posebne politike i strategije okupatoru, ali i pozitivne strategije koaliciji saveznika.

No, njohova je povijesna uloga po posljedicama dalekoseţnija jer su se iz i po uzoru na njih

nakon rata razvili pokreti koji su ubrzali raspad kolonijalne Europe.

- oblik, sadrţaj, intenzitet i uspješnost pokreta uvjetovani su raznim okolnistima. Subjektivne

kolonosti upućuju na snage koje vode otpor, dok su objektivne okolnosti vezane za pojam

privrede ili stvarne veće ili manje samostalnosti zemlje u uvjetima rata. Jedini pokret otpora

koji je vrlo brzo prerastao u općenarodni ustanak razvio se u krajevima bivše Jugoslavije.

- u Poljskoj, Norveškoj i Jugoslaviji pokret otpora počeo je prektično s nacističkom

okupacijom. U Danskoj i Čehoslovačkoj se ravio tek krajem rata. Jedina drţava koja je

unaprijed organizacijski pripremila sve za stvaranje pokreta otpora bio je SSSR.

- nakon njemačkog napada Staljin je već 3. srpnja uputio poziv svim sovjetskom narodima na

okupiranom pordučju da počnu s organiziranjem pokreta otpora. Iako je zbog Staljinove

strahovlade bilo problema u stvaranju partizanskih jedinica, Nijemci su svojom represijom i

genocidnom politikom potaknuli razvoj pokreta otpora.

- obiljeţje pokreta otpora u Poljskoj je da nije bio ni politički ni idejno jedinstven. Političke

snage koje su ga vodile bile su suprotstavljene, a još je značajnija bila činjenica da je pokret

otpora bio organiziran iz inozemstva, iz Pariza i Londona, gdje je djelovala izbjeglička vlada

generala Sikorskog. Problem je bio u tome što je ova vlada organizirala dvije vojske, vojsku u

inozemstvu i podzemnu vojsku u zemlji koja se trebala aktivirati tek koncem rata. Za tu je

vladu SSSR bio isto tako neprijatelj kao i Njemačka. Situacija se zakomplicirala kada je

otkriven sovjetski zločin u Katanskoj šumi, kada je izbjeglička vlada prekinula sve odnose s

SSSR-om. Podijelila se i podzemna vojska, na Armiju Krajowa i Armiju Ludowa. Zbog

podijeljenosti došlo je do najveće tragedije Poljaka u II. svjetskom ratu, do Varšavskog

ustanka koji je započeo 1. kolovoza 1944. i tijekom kojeg je poginulo 25 tisuća Varšavljana.

Staljin se oglušio na apel zapadnih saveznika da pomogne ustanicima jer je bio prekinuo

odnose s izbjegličkom vladom. Premda nije imao jednistveno vodstvo, poljski pokret otpora

bio je jedan od najjačih u Europi.

- francuski pokret otpora je bio još sloţeniji od poljskog. Postojala su dva različita središta,

Pariz i London (De Gaulle), a uz njih je postojao i čitav niz samostalnih, meĎusobno

nepovezanih grupa. Osnovno razilaţenje ticalo se pitanja treba li otpor biti pasivan ili aktivan.

Oni koji su bili za aktivni otpor nisu se pak slagali oko oblika aktivnosti. Pukovnik Charles

De Gaulle uspio je iz Londona organizirati pokret otpora pod imenom Slobodna Francuska.

Tek nakon kapitulacije i predaje francuskih vojnika savezničkim snagama u Sjevernoj Africi

De Gaulle je mogao ustrojiti vojsku Slobodne Francuske. Snage otpora naglo su ojačale

nakon iskrcavanja u Normandiji. Procjenjuje se da su snage brojale preko 30 tisuća boraca, a

sve snage FFI (Francuske snage unutarnjeg otpora) čak preko pola milijuna ljudi.

- u Čehoslovačkoj su pokreti otpora imali različite značajke jer se 1939. ova drţava raspala na

dva dijela. U Čehomoravskom protektoratu stvoren je u rujnu 1941. Središnji nacionalni

revolucionarni odbor, dok su u Moravskoj prve partizanske grupe nastale tijekom 1942.

Nakon atentata na Heydricha, kada su u svibnju 1942. za odmazdu sravnjena mjesta Lidice i

Leţaky zajedno sa stanovništvom, London je sugerirao obustavu akcija. Tek u proljeće 1945.

ustanak je zahvatio cijelu Češku. U Slovačkoj takoĎer nije postojalo jedinstvo otpora, ali

razlike izmeĎu komunista i nekomunista ipak su prevladana. Sve do dolaska Crvene armije

pokret je bio ograničen na manje vojne akcije.

- u Italiji se pokret otpora razvio tek nakon kapitulacije 1943. i prelaska na savezničku stranu

- u Grčkoj je postojao dvojni pokret otpora. Jednog su vodile različite graĎanske demokratske

snage i podrţavali su ih Britanci, a drugu su vodili komunisti. Ti su pokreti bili

suprotstavljeni, što su iskoristili Britanci. Do ljeta 1942. grčki su komunisti stvorili EAM

(Narodnooslobodilačku frontu). Britanci su podrţavali EDES (Grčki narodni republikanski

savez). EAM / ELAS je pod utjecajem komunista u prvoj polovici 1943. pokušao uništiti sve

suparničke organizacije, tako da je izmeĎu dva suparnička pokreta počeo graĎanski rat,

potajno podrţan od Britanije. ELAS se kasnije odvojio i više nije htio suraĎivati s

saveznicima. Na kraju je pobijedila minarhistička struja Papandreua, koji se do konca 1944.

učvrstio u Ateni zahvaljujući podršci 75.000 britanskih vojnika.

- u Albaniji pokret otpora nastaje 1942., kad je osnovan Narodnooslobodilački pokret (NLC)

u koji su ušli svi domoljubi. Kasnije je u pokretu došlo do razilaţenja i njegov je

nacionalistički dio, Bali Kombetar povremeno suraĎivao s talijanskim, te kasnije i s

njemačkim okupatorom. Iako je bio prokomunistički pokret (NLC), zapadni saveznici su ga

ipak pomagali.

- nakon travanjskog rata 1941. Jugoslavija je bila rascjepkana. Antifašistički pokret je bio

najsnaţniji u Hrvatskoj, na području NDH. Nakon Hrvatske slijedi organizacija

antifašističkog pokreta u Srbiji, C. Gori, Sloveniji i Makedoniji pod jedinstvenih vodstvom

Komunističke partije Jugoslavije. Razlog je u tome, što je to bila jedina politička stranka koja

je nakon okupacije uspjela sačuvati organizaciju budući da je već od 20-ih godina morala

djelovati u ilegali.

- antifašistički pokret nije se na cijelom području Jugoslavije jednakomjerno razvijao, već

ovisno o snazi okupacijskih snaga i postojanju kvislinških organizacija, koje su suraĎivale s

okupatorom, poput srpskog četničkog pokreta Draţe Mihajlovića, Dimitrija Ljotića i Koste

Pećanca, Srpske drţavne straţe Milana Nedića, albanskih balista, Rupnikove Plave garde,

Pavelićevih ustaša i drugih manjih pronacističkih organizacija.

- za razvoj antifašističkog pokreta najopasniji su bili četnici Draţe Mihajlovića jer su uspjeli

uvjeriti Engleze u svoj antikomunizam i vojnu protuosovinsku aktivnost, dok su istovremeno

prvo tajno, a kasnije sve otvorenije počeli suraĎivati s okupacijskim vlastima. Zapadni

saveznici su u oruţju pomagali četnike, a isprva i SSSR.

- partizanska vojska je već od kraja 1944. bila ravnopravno uključena u zajedničke vojne

operacije savezničkih snaga.

- nakon II. svjetskog rata u MaĎarskoj su do 1953. s vlasti maknuti svi graĎanski političari, ili

su završili u zatvoru ili su emigrirali. Socijalna i politička napetost do 1956. stalno je rasla.

Godine 1956. u MaĎarskoj dolazi do otvorene graĎanske pobune i ustanka protiv SSSR-a i

komunističkog raţima staljinističkog tipa, s naznakama oruţanog graĎanskog, ali i

oslobodilačkog rata. Intervenirala je sovjetska vojske i tenkovima ugušila pobunu.

Prosovjetski reţim Janosa Kadara trajao je od 1956. do 1988. Svi koji su sudjelovali u ustanku

pogubljeni su ili osuĎeni na kazne zatvora. U proljeće 1968. isto se dogaĎa u Čehoslovačkoj.

Kriza socijalizma u Europi su odvija u specifičnim uvjetima svake zemlje.

POLITIČKI TERORIZAM U DRUGOJ POL. 20. ST. ILI BORBA ZA SLOBODU

- 60-e i 70-e godine 20. st. su razdoblje pojave brojnih terorističkih i anarhističkih grupacija u

Europi.

- anarhističke, lijevo orjentirane grupacije mladih ljudi vidjele su rješenje i ispunjenje svojih

ideala u oruţanim napadima na institucije konzervativne drţave. Činjenica je da su neke od

terorističkih organizacija na zapadu stvorile tajne policije pod nadzorom obavještajnih sluţbi

drţave. Za konzervativen drţavne vlasti antiterorizam i unutarnji neprijatelj bili su tipična

preventivna kontrarevolucija.

- terorizam je ustvari bio odgovor na rapresivnu politiku drţava zapadne demokracije,

posebice u vrijeme opće pobune mladih u razdoblju od 1968. – 1974.

- najznačajnije terorističke lijevo orijentirane grupacije bile su RAF (Frakcija Crvene Armije)

u Njemačkoj i Brigate Rosse (Crvene brigade) u Italiji. Većina je terorističkih organizacija u

Europi svoje političke programe temeljila ne marksističko-lenjinističkoj ili čak maoističkoj

ideologiji. U Europi su još djelovale i terorističke oslobodilačke organizacije arapskih i

islamskih zemalja, posebice Pakistanaca.

- političke krize i terorizam osjećaju se i danas: Sjeverna Irska, Španjolska (Baski), Belgija

(Flamanci i Valonci), Cipar (turski i grčki dio), Turska (vojne akcije prema Armeniji i

Kurdistanu).

- najstarija je PIRA (Provisional Irish Republican Army) ili kraće IRA (Irska republikanske

armija). IRA je nastala u Sj. Irskoj 20-ih kao ekstremna struja političke organizacije Sinn

Fein. U svojim začecima bila je politički lijevo orijentirana. U njezinim akcijama stradavalo je

i civilno stanovništvo. IRA ima za krajnji cilj priključenje SJ. Irske Republici Irskoj ili u

najmanju ruku ostvarivanje široke autonomije.

- frakcija crvene armije (RAF) njemačka je teroristička organizacija osnovana od mladih ljudi

koji su se idejno opredijelili za marksizam i maoizam početkom 60-ih. RAF nikada nije

brojao više od 20 članova i bio je tipična teroristička organizacija. Nastao je iz organizacije

Baader-Meinhoff ujedinjavanjem više organizacije s ciljem osloboĎenja Andreasa Baadera iz

zatvora. Oni su stvorili i prvi koncept tzv. urbane gerile. Ciljevi su im bile američke i NATO

institucije i pojedinci u Njemačkoj. Posebno aktivni bili su 1972. – 1975.

- 80-ih RAF nastavlja terorističku aktivnost, te uspostavlja savezništvo s francuskom

Direktnom akcijom (AD – Actino Directe) u siječnju 1985., kad je stvorena tzv.

Zapadnoeuropska antiimperijalistička fronta. RAF je ostvario kontakte i suradnju i s Crvenim

brigadama, belgijskom Borbenom komunističkom ćelijom, španjolskim GRAPO, IRA,

baskijskom ETA, te s njemačkim Revolucionarnim ćelijama i Crvenom zorom.

- posljednja akcija bila joj je 1992. Nakon sloma komunističkih vlasti gase se zbog gubitka

financijske i logističke pomoći

- crvene brigade u Italiji takoĎer su pripadale lijevo orijentiranim terorističkim organizacijama

koje su svoju ideologiju temeljile na marksizmu-lenjinizmu. Ciljevi su im sve institucije

zapadnih sila. Osnovani su 1969., a od 1984. podijelila se na dvije struje, Komunističku

borbenu stranku i Borbrni komunistički savez.

- ostale terorističke organizacije u Europi su Prva linija, Oruţane proleterske ćelije, Borbena

organizacija za osloboĎenje proletera, Ţelije, Crvena gerila, Borba se nastavlja.

- u Španjolskoj i Francuskoj aktivna je baskijska separatistička organizacija – ETA. Cilj im je

bilo stvaranje vlastite drţave, a osnovana je 1959., u vrijeme Francovog reţima, pa je stoga

prihvatila marksističku ideologiju. Za slobodu i nezavisnost Baskijaca bore se, ali političkim

sredstvima i Aintzina, Enbata, Iperretarrak (sjever Baskije) i Baskijska nacionalna partija

(PNV).

- u Grčkoj i Turskoj djeluju Revolucionarna organizacija 17. studeni i Kurdistanska radnička

partija. Obje podupiru komunističku ideologiju.

- Revolucionarna organizacija 17. studeni osnovana je u Grčkoj. Suprotstavljena je grčkoj

vladi prije svega zato što Grčka sudjeluje u Europskoj zajednici i prihvaća NATO uporišta na

svom teritoriju. Vrlo je aktivna i u protuturskoj kampanji.

- u Turskoj je terorizam vezan ili uz organizaciju islamskih fundamentalista ili uz

separatističku Kurdistansku radničku partiju. Ekstremne islamsko-anarhističke struje poput

Sivih vukova (Mehmed Ali Agca, atentat na papu Ivana Pavla II) često izvršavaju zamisli

tajnih obavještajnih sluţbi svjetskih sila. Kurdistanska radnička partija nastala je 60-ih, te je

zahtjevala nezavisnost Kurdistana. Prvi čovjek organizacije bio je Abdullah Ocalan. 80-ih bila

je pod nadzorom Sirije, dok je krajem 90-ih teţište premješteno na sjeverni Irak. Turski Kurdi

još uvijek vode rat za samostalnost.

RATNE TRUBLJE BALKANSKE 1903. – 1999.

- u zemljama jugoistočne Europe gospodarski se napredak počeo osjećati, ali sa zakašnjenjem.

Krajem 19. st. preko 85% stanovništva jugoistočne Europe bavilo se poljodjelstvom i

stočarstvom. Industrija je bila slabo ili nije uopće bila razvijena. Ubrzavao se proces

urbanizacije.

- osjećaj nesigurnosti i napetosti na ovom području uzrokovano je stalnim rivalstvom velikih

sila oko utjecaja na jugoistok Europe.

- Srbiju, C. Goru, Bugarsku i Grčku zahvatio je proces industrijalizacije i razvitka

kapitalističke privrede, a one su imale i svoje ekspanzionističke zahtjeve koje su mogle

ostvariti samo protjerivanjem Otomanskog carstva s tih prostora. Teţinu ovom sukobu daju

vjerske i kulturne suprotnosti i nekompatibilnost mentalnih sklopova različitih civilizacijskih

krugova. Tzv. Balkanski savez četiriju drţava bio je usmjeren protiv Turske. U rujnu je

potpisan posljednji sporazum Balkanskog saveza, već u listopadu 1912. članice saveza

zaratile su s Turskom.

- Turska (bolesnik na Bosporu) se nije mogla oduprijeti protivnicima te je u svibnju 1913. u

Londonu potpisan mirovni ugovor kojim je Turska izgubila sve svoje teritorije u Europi osim

Istanbula s bliţom okolicom. S Londonskim ugovorom 1913. stvorena je i priznata nova

albanska drţava. Proglašanje njezine neovisnosti u studenom 1912. potpomognuto je akcijom

iz Beča kako bi se spriječio Srbiji izlaz na more.

- za izbijanje II. balkanskog rata najvaţniji su bili bugarsko-srbijanski i grčko-bugarski

antagonizmi i sukobi oko podjele Makedonije. Na jednoj strani našli su se Srbija, C. Gora,

Grčka i Rumunjska (koja ţeli bugarsku juţnu Dobrudţu), dok su na drugoj strani bili

Bugarska i Turska (ţeli povratiti istočni dio Trakije i Jedrene). Rat je počeo u lipnju, a završio

Bukureštanskim mirom u kolovozu 1913. poslije bitke na planini Bregalnici u kojoj je

Bugarska pretrpila teţak poraz, dok je istovremeno rumunjska vojska prodrla sve do Sofije.

Srbija je prigrabila Vardarsku Makedoniju, Grčka Egejsku Makedoniju i dio Trakije, a

Bugarska Pirinsku Makedoniju. Rumunjska je dobila dio Dobrudţe, dok je Turska okupirala

istočnu Trakiju i Jedrene. Makedonci koji su još od 1903. i Ilendenskog ustanka ţeljeli

samostalnu drţavu bili su rastrgani izmeĎu Srbije, Bugarske i Grčke.

- prvi svjetski rat ponovno je na površinu iznio svu silinu meĎunacionalnih problema

prethodnog razdoblja. Bugarska i Turska u ţelji revizije Bukureštanskog ugovora iz 1913.

pristupaju središnjim silama, dok Srbija, C. Gora i Grčka ratuju na strani Antante. Hrvatska i

MaĎarska su u sklopu A-U. Kraj i ishod I. svjetskog rat samo je to neprijateljstvo učvrstio,

isto kao što je učvrskio veze Srbije i Grčke s V. Britanijom i Francuskom.

- vrhovni ratni savjet već je 13. prosinca 1917. odlučio da se za solunsku bojišnicu utvri opći

plan obrane. Francuski ministar rata Clemanceau je vjerovao da najprije treba spriječiti

neprijatelja kako ne bi upao u Grčku, a tek onda pripremiti ofenzivu. Istovremeno s ovim

pripremama Nijemci i Bugari zapali su u tešku krizu. Pokret pješaštva počeo je 15. rujna. Već

30. rujna kapitulirala je Bugarska, a mjesec dana kasnije i Turska. Austrijski car Karlo

pokušavao je spasiti carstvo, te je manifestom od 12. listopada 1918. narodima obećao

preustrojstvo Monarhije u saveznu drţavu, no već je bilo kasno jer su narodi sami počeli

proglašavat stvaranje svojih drţava. Već 6. listopada u Zagrebu osnovano je Narodno vijeće

koje se predstavilo kao političko tijelo triju naroda (Slovenaca, Hrvata i Srba). Poljaci su

7. listopada proglasili stvaranje nezavisne poljske drţave, dok je u češkim zemljama 14.

listopada Beneš objavio stvaranje privremene vlade na čelu s Masarykom.

- izmeĎu dva rata javio se revizionizam zemlja koje su izgubile rat (MaĎarska, Bugarska,

Turska), ali i nezadovoljtvo mirovnim ugovorom, kao kod Italije. Već od 1938. i posebice od

1939., V. Britanija, Njemačka i Italija nastojale su ostvariti svoju dominaciju u srednjoj i

jugoistočnoj Europi. Zbog nesposobnosti britanske politike Nijemci i Talijani ostvarili su

uvjerljivu prednost. Britanci su se vrlo nevoljko upustili u zbivanja na jugoistoku Europe. Sve

je počelo kad su Britanci 1939. iz paničnog straha od talijanske najezde na Albaniju dali

jamstva Grčkoj. Jamstva Rumunjskoj dana su nakon glasina o tome da će nakon

Čehoslovačke Hitler napasti Poljsku ili Rumunjsku. No, početkom rata ova jamstva nisu ništa

značila jer ih Britanija nije mogla ispuniti.

- najveća Hitlerova prednost nad saveznicima bila je ta što su oni namijenili jugoistočnoj

Europi ulogu tzv. praznog prostora. Nakon I. svjetskog rata to su područje Britanci prepustili

Francuzima kako bi okupili antirevizionističke zemlje u Maloj Antanti. Kad se taj sustav

nakon Anschlussa raspao, ovaj je prostor prepušten Nijemcima.

- Talijani su u travnju 1939. zaposjeli Albaniju. Odlaskom kralja Zogua, Talijani su

savezničke planove o Albanskoj neutralnosti u potpunosti uništili.

- Jugoslavija nije napala Albaniju, a Talijani su u listopadu 1940. iz Albanije napali Grčku.

Nakon beogradskog drţavnog udara u oţujku 1941. Britanci su nagovarali Jugoslaviju da

napadne Italiju i Albaniju kako bi sebi olakšali posao oko ispunjenja obveza prema Grčkoj, no

i ta je prilika propuštena.

- iz straha pred SSSR-om bugarski car Boris se odlučio prikloniti Hitleru, smatrajući ga

manjim zlom, posebice nakon njegova obećanja da će Bugarskoj vratiti teritorije koje je

nakon I. svjetskog rata izgubila. Strah Bugarske od Sila Osovine porastao je kad je Italija 28.

listopada 1940. napala Grčku. Sve do 1. oţujka 1941. sluţbena Sofija i kralj Boris uspješno su

odolijevali pritiscima Njemačke za priključenje Bugarske Trojnom paktu. 1. oţujka potpisan

je Trojni pakt, njemačka vojska je u punoj ratnoj spremi ušla u Sofiju.

- MaĎarska je vrlo rano stupila u bliske odnose najprije s Italijom, a zatim i s Njemačkom.

Zimi 1939. na 1940. MaĎari još uvijek nisu pristajali uz Hitlera. Oni su od Mussolinija

očekivali da će im on pomoći u očuvanju neovisnosti, znajući za njihov interes u Podunavlju.

Na početku rata Mussolini ih je ček podupirao u odbijanju njemačkog zahtjeva da uĎu u

Poljsku. MeĎutim, sovjetski ultimatum Rumunjskoj od 26. lipnja 1940. kojim su zatraţene

Besarabija i Bukovina u MaĎarskoj je samo rasplamsao već postojeće pretenzije na

Transilvaniju. Hitler nije ţelio sukob MaĎarske i Rumunjske jer je time moglo doći do

uništenja naftnih polja. MaĎarska je 20. studenog 1940. potpisala Trojni pakt. MaĎarska je

tada postala njemačko uporište za napad na Jugoslaviju. Nakon što su Nijemci umarširali u

Jugoslaviju i dobili dobar dio teritorija, MaĎari ipak nisu dobili ono što su priţeljkivali:

Rijeku i Hrvatsku.

- u Rumunjskoj se kralj Karol ţestoko osvećivao Ţeljeznoj gardi, krajnje radikalnom pokretu

koji je bio pod utjecajem nacističke Njemačke i koji se sluţio nasiljem i terorom u

ostvarivanju svojih političkih ciljeva. Karol je čak dao pogubiti njihovog oboţavanog voĎu

Corneliua Codreanua.

- kad je u lipnju 1940. SSSR zatraţio Bukovinu i Besarabiju, a Njemačka savjetovala

Rumunjskoj da se pokori, vlada je doţivjela moralni slom. U srpnju 1940. Rumunjska je na

nagovor Njemačke otkazala britansko jamstvo. Nakon političkog poraza kralj je abdicirao, a

Ţeljezna garda je ušla u novu vladu na čijem je čelu bio general Ion Antonescu. Rumunjska je

potpisala Trojni pakt 23. studenog 1940. Ipak, Antonescu se u siječnju 1941. obračunao sa

Ţeljeznom gardom.

- Turska je nakon svih njemačkih i britanskih pritisaka uspjela sačuvati neutralnost. Turci su

zauzeli stav aktivne neutralnosti, pomaţući njemačku vojnu industriju isporukama vaţnih

strateških materijala poput kroma. Istovremeno su V. Britaniji zabranili prolaz kroz Bospor i

Dardanele, spriječivši ih tako u pomoći SSSR-u.

- kada su okolne zemlje potpisale Trojni pakt, u kraljevini Jugoslaviji se osjetila politička

kriza i strah od budućih dogaĎaja. Stoga je od 1940. počelo postupno pribliţavanje

Jugoslavije Njemačkoj. Stoga je već tada izraţena spremnost od strane kneza Pavla i

jugoslavenske vlade za potpisivanje sporazuma s Njemačkom o nenapadanju. Hitlera to nije

zadovoljilo, te je traţio da se Jugoslavija uključi i u Trojni pakt. Protokol o pristupanju

Jugoslavije Trojnom paktu potpisali su Joachim von Ribbentrop, Dragiša Cvetković i

Aleksandar Cincar-Marković. Italija i Njemačka su se obvezale da neće koristiti teritorij

Jugoslavije za prijelaz vojnih postrojbi, te da će nakon rata paziti na jugoslavenski interes za

Solunom.

- sporazum je potpisan u bečkom dvorcu Belvedere 25. oţujka 1941. Dva dana nakon toga

počeli su prosvjedi u cijeloj Jugoslaviji. Drţavnim udarom, u koji je bila umiješana i engleska

obavještajna sluţba, srušena je vlada Cvetković-maček i knez Pavle, a novu vladu je sastavio

voĎa pučista Dušan Simović. Vlatko Maček je u toj vladi postavljen na mjesto predsjednika.

Time je formalno poništen sporazum sa Silama Osovine.

- nakon poništenja protokola odlučeno je da se Jugoslavija i Grčka napadnu u jednom naletu.

Hitler je vjerovao da će Hrvatska stati na njegovu stranu te da će joj nakon okupacije dati

odreĎenu autonomiju. Već je računao da će jadranska obala pripasti Italiji, Banat MaĎarskoj,

a Makodonija Bugarskoj. Samo je MaĎarska trebala sudjelovati u invaziji. Rumunjska je

trebala osigurati svoje granice prema Jugoslaviji i SSSR-u, a Bugarska je trebala prebaciti

veliki dio svojih postrojbi na granicu prema Turskoj.

- napad na Jugoslaviju započeo je 6. travnja 1941. bombardiranjem Beograda. Istodobno je iz

Austrije, MaĎarske, Rumunjske i Bugarske nadirala njemačka vojska, dok je iz Istre,

Dalmacije i Albanije napala talijanske vojska. «Travanjski rat» je potrajao do 17. travnja,

kada je potpisana bezuvjetna kapitulacija. Vojska je razoruţana, a kralj i veći dio vlade je

pobjegao u London.

- Nijemci i Talijani podijelili su Sloveniju. Veći dio Dalmacije, otoke, Boku Kotorsku,

zapadnu Makedoniju, dio Kosova i C. Goru okupirali su Talijani. Istočnu Makedoniju i juţnu

Srbiju okupirali su Buagri, dok su Baranju, Bačku, MeĎimurje i Prekomurje uzeli MaĎari. Sva

vlast, vojna uporišta i komunikacije bili su pod nadzorom njemačke i talijanske vojske.

- Slovenske zemlje bile su podijeljene izmeĎu dva okupatora. U talijanskom dijelu osnovana

je tzv. Konsulta (domaći predstavnici koji su suraĎivali s okupatorom). U Srbiji su Nijemci

osnovali sebi privrţenu vladu na čelu s generalom Milanom Nedićem. Talijani su pokušali

uspostaviti Nezavisnu Kraljevinu Crnu Goru, dok su Makedoniju prisvojili Bugari.

- u vrijeme travanjskog rata Zagreb nije bombardiran, jer je Hitler naredio da se to ne učini

zbog toga što je pomoću Hrvatske htio razbiti jugoslavenski drţavni prostor. Već 10. travnja

proglašena je NDH. Kako je Maček odbio postati liderom NDH u reţiji Nijemaca, prihavćen

je prijedlog Talijana da to bude dr. Ante Pavelić. Njemačka i Italija priznale su NDH već

15. travnja 1941. nakon toga su to učinile i Japan, MaĎarska, Slovačka, Bugarska,

Rumunjska, Finska, Mandţurija, Nacionalistička Kina, Danska i Španjolska.

- granice NDH bile su odreĎene na sastanku ministara vanjskih poslova Njemačke

(Ribbentrop) i Italije (Ciano) 21. travnja u Beču. U prosincu 1941. oteti su i anektirani neki

Hrvatski djelovi: MaĎarska je zauzela Baranju i MaĎimurje, a Italija ono što je dogovoreno

Rimskim sporazumom od 18. svibnja 1941.

- zbog terora koji su ustaše provodile ne samo nad antifašistima, komunistina, Ţidovima i

Romima, već i nad Hrvatima, i Nijemci i Talijani su se bojali da to ne izazove aktivan otpor

hrvatskog stanovništvaa, što bi oteţalo vojno-logističku kontrolu ovog vrlo vaţnog strateškog

prostora.

- nakon okupacije, Srbija je svedena na teritorij koji je imala prije 1912., ali je uključivala

Banat i dio Kosova. Nju su izravno okupirale njemačke snage koje su uspostavile vojnu

upravu, dok je Banatom upravljala lokalna njemačka manjina. Tzv. uţom Srbijom upravljala

je njemačka okupacijska vojska, a od kolovoza 1941. kvislinška vlada na čelu s melanom

Nedićem.

- kako bi kontrolirala prometne pravce za Grčku i Sjevernu Afriku (koji vode preko tzv. uţe

Srbije), Njemačka je pristala instalirati marionetsku, kvislinšku vladu koja je preuzela tu

zadaću.

- krajem kolovoza Nedić je osnovao Vladu narodnog spasa. Zatim je organizirao i Srpsku

drţavnu straţu. Pod zapovjedništvom je imao još i Srpske dobrovoljačke odrede koje je kao

stranačku vojsku organizirao Dimitrije Ljotić. U Srbiji je postojao i Ruski zaštitni korpus,

sastavljen od ruskoh izbjeglica, koji su obavljali straţarske zadaće. Nedić je od kolovoza

1941. na raspolaganju imao i četničke jedinice Koste Milovanovića Pećanca, a tijekom 1942.

njima je pridruţen i veći dio četničkih jedinica Draţe Mihajlovića.

- Mussolini je u jesen 1940. odlučio bez objave rata, ali i bez znanja Njemačke, napasti

Grčku. Mussolini je napao Grčku 28. listopada 1940., ali je ubrzo doţivio sramotan neuspjeh

(nepripremljenost vojske, loše taktičke podrške, zastarjelo naoruţanje, nizak moral). U

studenom 1940. Grci su se počeli uspješno braniti, a nedugo zatim su prešli i u protuofenzivu.

Od 28. listopada 1940. do 25. oţujka 1941. Grci su postigli velike uspjehe. Grčka vojska je

prisilila Talijane na povlačenje prema Albaniji. Iz ove situacije Mussolinija je izvukao Hitler,

poslavši u Grčku u travnju 1941. svoje elitne jedinice. Grčka je tada bila prisiljena kapitulirati.

Sile Osovine su se time značajno pribliţile britanskim posjedima na Srednjem Istoku.

Istovremeno s talijanskim napadom, Britanci su počeli iskrcavati svoje jedinice u Grčku,

posebice na Kretu. Nijemci su to predvidjeli te napali i osvojili Kretu zračnim i pomorskim

desantom. Zbog svega ovoga, Njemačka ne samo da je izgubila dio vojnika i vojne tehnike,

nego i vrijeme, i to baš kada su se spremali napasti SSSR.

- drugi svjetski rat je u drţave jugoistočne Europe usadio duboko meĎusobno nepovjerenje,

mrţnju i netoleranciju.

EKSPLOZIJA BALKANSKE BAČVE BARUTA

- komunistički sustavi našli su se u ozbiljnoj unutarnjoj krizi koja je prijatila kaosom i

nasiljem. Do korjenitih promjena u tom kratkom razdoblju 1989. i 1990. došlo je u

Rumunjskoj, Čehoslovačkoj (mirno odvajanje na Češku i Slovačku), MaĎarskoj i Bugarskoj.

Mirno ujedinjenje dviju Njemačka provedeno je 3. listopada 1990. Posljednje promjene

doţivjela je Republika Albanija (1991.).

- jugoistok Europe se ponovno zapalio u vrijeme procesa raspada istočnog komunističkog

bloka i sloma komunističkih reţima. Prva zemlja koja je na ovaj proces reagirala graĎanskim

ratom bila je Rumunjska. Krajem 1989. dogodila se oruţana pobuna rumunjske demokratske

javnosti protiv komunističke diktature Nicolaea Ceaucescua. Vojska koja je izvedena, kako bi

ugušila pobune u Temišvaru i Bukureštu spontano se pridruţila narodu koji je prosvjedovao.

Rumunjski diktator je uhićen i izveden pred vojni sud koji ga je osudio na smrt.

- već 70-ih godina, a posebice nakon smrti Tita (4. svibnja 1980.), u Jugoslaviji se odvijaju

procesi rastrojstva ideje suţivota i društveno-političkog pokreta te same drţave kao institucije

koja je počivala na tim iluzornim vrijednostima. Glavni uzrok tim procesima je taj što se

društveni i politički poredak u Jugoslaviji nije mogao ili nije htioprilagoditi nastalim

promjenama u Europi. Strah od gubljenja političkih pozicija i društvenih privilegija bio je

veći od razumske ocjene političkog trenutka, tako da je i dalje ne vlasti bila siva garnitura

ljudi izniklih iz društveno-birokratskog socijalizma, koji su 1979. federaciju doveli do

gospodarske krize.

- Srbija je jedina republika koja nije bila zadovoljna Ustavom iz 1974. i to zato što je uništio

cjelovitost srpskog nacionalnog prostora, ali i zato što je hrvatima dao za pravo u njihovim

zahtjevima za reformom federacije. Već 1981. na Kosovu su izbili masovni prosvjedi

Albanaca zbog srpske politike nasilja i ubrzo se pretvorili u otvorene zahtjeve za stvaranje

Republike Kosovo.

- komunističko srbijansko političko i republičko vodstvo nasilnim je metodama pokušalo

obnoviti najprije stari jugoslavenski centralizam, a potom nametnuti otvorenu srpsku

hegemoniju nad cijelom teritorijem federacije. Srbijanski politički vrh je republičkim

Ustavom iz 1988. ukinuo autonimiju Vojvodine i Kosova. U Sloveniji i Hrvatskoj su 1990.

odrţani prvi višestranački izbori, na kojima su komunisti izgubili vlast. Jedino su u Srbiji i

Crnoj Gori pobijedili su «reformirani» komunisti, tj. socijalisti. Srbija i Crna Gora su nakon

tih izbora pokrenule političke i vojne mehanizme protiv ostalih republika i naroda, ne odričući

se svoh velikosrpskog programa. Srbija je putem jugoslavenske vojske pokušala vojnim

udarom spriječiti provedbu rezultata referenduma o labavoj konfederaciji i rezdruţenju. Na

udaru je prva bila Slovenija, a potom Hrvatska.

- uz posredovanje Europske zajednice odrţan je na Brijunima 7. srpnja 1991. zajednički

sastanak predstavnika savezne jugoslavenske vlade, Rep. Slovenije i Rep. Hrvatske. Na kraju

razgovora donesena je zajednička deklaracija o mirnom rješavanju krize u sljedeća tri

mjeseca. Posljednji pokušaj izbjegavanja sukoba bio je početkom rujna 1991. Istovremeno je

u Haagu trajala konferencija o rješenju krize, no ni ona nije dala nikakve rezultate. Hrvatska

je stoga 8. listopada 1991. objavila da na snagu stupa njezina ustavna odluka o samostalnosti

te da prekida drţavno-pravne odnose sa SFRJ. Rat je počeo.

- još za trajanja rata u Hrvatskoj, Srbija je 1992. otvorila novo bojište u BiH. Rat koji nikada

nije sluţbeno objavljen završio je 1995. Daytonskim i Washintonskim sporazumima.

- Makedonija je za razliku od ostalih uspjela sačuvati mir te steći neovisnost i meĎunarodno

priznanje pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Najvaţniji vanjskopolitički faktor je priznanje

imena Makedonija od susjednih drţava.

- Srbija i Crna Gora ostale su u jugoslavenskoj federaciji pod imenom Savezna Republika

Jugoslavija. One su postale višestranačke parlamentarne drţave, no za razliku od ostalih

zemalja istočnog bloka, na vlasti su ostali reformirani komunisti, tj. socijalisti.

FENOMENOLOGIJA NASILJA I ZLOČINA 20. STOLJEĆA

- fenomenologija europskog zločina 20. st. ne počinje sa svjetskim ratovima, već s analizom

politike i mentaliteta nasilja prethodnog stoljeća, poput kolonijalne uprave europskih drţava u

Africi i Aziji, eurorasizma, antisemitizma, vjerske netolerancije i šovinizma. Nasilje je

izdignuto kao nešto normalno i njime se dobivalo ono što se htjelo: područja, trţište, monopol

i vlast.

- Burski rat (1899. – 1902.) je sukob neravnoprevnih snaga engleske vojske i oslobodilačkih

gerilskih odreda juţnoafričkih burskih drţava Transval i Oranje. Zločini Engleza nad Burima

nikada nisu pravno sankcionirani niti su se Englezi ikada javno ispričali njihovnim

potomcima

- Europljani su već tijekom 19. st. primjetili da je civilno stanovništvo sve više izloţeno

ratnim stradanjima, posebice s razornom moći oruţja i razvitkom strategije i taktike ratovanja.

- razvitak oruţja koje se proizvodilo imalo je samo jednu logiku: poubijati što više

neprijateljskih vojnika za što kraće vrijeme.

- kako bi se spriječili teški zločini, zaštitila ljudska imovina, ratni zarobljenici i dr. odreĎena

su meĎunarodna pravila ratovanja kojih se rijetko tko pridrţavao. Ovaj skup pravila iz

meĎunarodnog ratnog prava sadrţan je u tzv. Briselskoj deklaraciji te Ţenevskoj i Haškoj

konvenciji.

- Europljani su vrlo brzo naučili da se konvencijama i deklaracijama ne moţe boriti protiv

zločina. Ratovi više nisu bili romantična avantura i sukob ratnika gentlemana. Na Ţenovskim

konvencijama 1907. i 1929. se npr. regulirao postupak s ratnim zarobljenicima, kojih se nitko

u I. i II. svjetskom ratu nije pridrţavao. Nakon II. svjetskog rata novom Ţenevskom

konvencijom iz 1949. «definitivno je riješeno» pitanje ratnih zarobljenika što se opet,

posebice na Balkanu, pokazalo neobvezujućim.

- ratno pravo je samo dio meĎunarodnog ratnog prava koji se odnosi na voĎenje rata te na

odnose izmeĎu zaraćenih strana i odnose izmeĎu zaraćenih strana i neutralnih drţava.

Najznačajniji dokumenti koji reguliraju ove odnose su Haške konvencije iz 1899. i 1907.

Kasnije su sustavno nadopunjavane usporedno s razvitkom i razornošću novih vrsta oruţja.

Tako su zabranjene posebne vrste streljiva, bojni otrovi i drugo kemijsko i nuklearno oruţje.

Nepoštivanje ovih konvencija postalo je temeljem onoga što se zove ratni zločin.

- u I. svjetskom ratu grubo su kršena pravila Haških konvencija o ratnim zarobljenicima i

Ţenevska konvencija o ratnim djelovanjima u napučenim urbanim sredinama. U II. svjetskom

ratu ratni zločini prema civilnom stanovništvu bili su najbrojniji.

- najpoznatiji logori smrti su Mathausen, Auschwitz, Neuengamme, Bergen-Belsen,

Buchenwald, Dachau i Rawensbrück. Samo u Auschwitzu ubijeno je prema procjenama

izmeĎu 2,5 i 3 milijuna logoraša. Najviše je bilo Ţidova, Roma i pripadnika slavenskih naroda

Rusa, Poljaka, Čeha i dr. procjenjuje se da je ţivote izgubilo izmeĎu 5 i 6 milijuna Ţidova.

Godine 1940. upravu i nadzor nad konclogorima preuzeo je Heinrich Himmler i njegov SS.

- ratni zločini koji su ostavili najdublji trag u povijesti europskih naroda bili su oni počinjeni

od satelitskih i marionetskih vlada Trojnog pakta nad vlastitim stanovništvom.

- II. svjetski rat je bio osobit prije svega zbog masovnog stradanja civilnog pučanstva.

Saveznici su se još tijekom rata na Teheranskoj, Jaltskoj i Potsdamskoj konferenciji

dogovorili o nuţnosti kaţnjavanja ratnih zločinaca koji su zločine naredili ili ih izvršili. Tako

su nakon rata Saveznici 8. kolovoza 1945. u Londonu utemeljili poseban meĎunarodni vojni

sud za ratne zločince u Europi, koji je zasjedao u Nürnbergu, dok se za Daleki Istok suĎenje

odvijalo u Tokiju. Interesantno je da odgovornost za bombardiranje njemačkih, talijanskih i

drugih gradova i civilnih ciljeva nitko nije preuzeo. Sovjetski generali koji su počinili zločin u

Katanjskoj šumi i na drugim mjestima nisu i nikada neće biti izvedeni pred sud.

- najpoznatiji osuţenici u Nürnbergu su bili Göring, Ribbentrop, Keitel, Hess, Dönitz, Jodl,

Speer i dr. SuĎenje je trajalo od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946.

- nisu svi ratni zločinci osuĎeni, naki su pobjegli u zemlje J. Amerike, Australije ili Afrike.

Njihovo otkrivanje je preuzela organizacija Simona Wiesenthala.

VII. POGLAVLJE – EUROPA IZMEĐU NADA I RAZOČARANJA ILI …

NAČELA UREĐENJA PORATNOG SVIJETA …

- još tijekom I. svjetskog rata, boljševici su ponudili načela ureĎenja poratnog društva koja su

objavljena u boljševičkim deklaracijama i to u Dekretu o miru i Deklaraciji o samoodreĎenju

naroda. Ovaj koncept revolucije nije bio prihvaćen od srednjoeuropske socijaldemokracije,

tako da nije nikada ni ostvaren, iako je bilo neuspjelih pokušaja (Njemačka, MaĎarska i

Češka). To nije bilo prihvaćeno zato što su te zemlje već imale ostvareno graĎansko društvo, a

i nisu htjele opet ući u krvavi graĎanski rat.

- graĎanski koncept nastao je isto tako u vrijeme rata, početkom 1918. Ta načela saţeo je u

svojih 14 točaka T.W. Wilson i ona su postala obrascem ureĎenja poratnog svijeta, a

primjenjene su i u radu mirovne konferencije. Znajući da se revolucija moţe brzo proširiti

Europom, zbog gladi, siromaštva itd., pokušao je tom revolucionarnom konceptu suprotstaviti

graĎansko-demokratski koncept.

- zemlje Antante pristale su da taj program bude temelj za pravedan i trajan mir u svijetu i

Europi.

- načela na koja se Wilson stalno pozivao dok je sudjelovao na Konferenciji bila su:

1. načelo javne diplomacije, koje bi isključilo tajne ugovore i zakulisne igre jednih na

račun drugih

2. načelo ravnopravnosti svih naroda, kojim bi se osiguralo odlučivanje svakog naroda o

svojoj budućnosti

3. načelo samoopredjeljenja, koje upućuje na stvaranje nezavisnih nacionalnih drţava i

kojim se završava razdoblje nacionalnog porobljavanja

4. načelo odreĎivanja strateških granica, koje bi trebale svakoj drţavi zajamčiti sigurnost

granica i prirodne uvjete njihove obrane

5. načelo ţivotnog gospodarskog interesa, koje omogućuje očuvanje temeljnih

gospodarskih uvjeta egzistencije i stabilnosti svake drţave i svakog naroda

6. načelo povijesnog prava, koje zahtjeva očuvanje svih gospodarskih, kulturnih i

političkih tradicija koje nisu protivne drugim načelima

- program zahtijeva:

1. ugovori o miru trebaju biti sklopljeni javno, a nakon toga nesmije biti nikakvih tajnih

sporazuma te će diplomacija uvijek raditi javno

2. apsolutnu slobodu pomorske polvidbe za veijeme rata i mira izvan teritorijalnih voda

3. dokidanje svih gospodarskih prepreka, koliko je to moguće

4. pruţanje i preuzimanje jamstava koje će omogućiti sniţenje nacionalnih naoruţanja na

najmanju moguću mjeru koja je spojiva sa sigurnošću zemlje

5. nepristrano ureĎenje svih kolonijalnih potraţivanja

6. evakuiranje cijelog ruskog teritorija od stranih vojnih snaga tako da Rusija u punoj

slobodi sama odluči o svom političkom i gospodarskom razvitku

7. Belgiju treba ponovno uspostaviti u punoj nezavisnosti

8. Francuskoj će povratiti izgubljene provincije Alzas i Lorenu koje su joj bile oduzete

nakon francusko-pruskog rata

9. uspostavu Italije u njezinim nacionalnim granicama

10. punu slobodu za autonomni razvitak naroda Austro-Ugarske

11. evakuaciju Rumunjske, Srbije i Crne Gore i slobodan prilaz Srbije do mora

12. autonoman razvoj za neturske narode u Otomanskom carstvu i slobodan prolaz kroz

Dardanele

13. osnivanje slobodne poljske drţave s izlazom na more i priključenje Poljskoj onih

teritorija koji su naseljeni Poljacima

14. osnivanje općeg društva naroda, koje će pruţiti uzajamno jamstvo za političku i

teritorijalnu neovisnost i malim i velikim drţavama

Točke 3, 4, 5, i 9 nisu nikada ispunjene, dok su druge u cijelosti ili djelomice provedene.

- pred savezničkim i pridruţenim zemljama stajali su značajni i hitni politički, gospodarski i

društveni problemi koji su diktirali brzo zaključivanje mirovnih ugovora s poraţenim

zemljama. Posebice je bilo značajno što prije riješiti i učvrstiti novi europski poredak kako bi

se spriječilo izbijanje revolucije kao u Rusiji, jer su uvjeti za izbijanje revolucije postojali u

nizu zemalja, osobito u onima koje su izgubile rat ili ratom nisu uspjele ostvariti ratne ciljeve.

- načela Wilsona nisu se na Mirovnoj konferenciji dosljedno primjenjivala. U prvom planu su

bili nacionalni interesi zemalja pobjednica. Poraţene zemlje nisu sudjelovale na Konferenciji,

a ugovori koji su im predani na potpis nisu se više mogli mijenjati (princip «uzmi ili ostavi»).

Na Konferenciji nije bila nadzočna Rusija, s obrazloţenjem da je sklopila separatni mir

(Brest-Litovsk) sa Središnjim silama i tako zapadne saveznike dovela u vrlo neugodan

poloţaj. Pravi razlog bila je ideološka odbojnost prema boljševicima, te izgubljeni kapital u

bivšoj carskoj Rusiji, koji je bio nacionaliziran od nove vlasti.

- sve zemlje koje su sudjelovale na konferenciji imale su zasebne programe i interese koji su

se temeljili na zadovoljavanju vlastitih potreba. O interesima drugih naroda, često i onih koji

su stajali na strani pobjednika, nije se vodilo mnogo računa. Za velike europske sile bilo je to

ispunjenje i potvrda vlastitih osvajačkih planova.

- V. Britanija je htjela učvrstiti svoje carstvo, poglavito na Bliskom Istoku i u Africi, te

istovremeno uništiti ili bar neutralizirati Njemačku kao pomorsku silu, ali ne i kao čimbenik

europske kontinentalne politike. Njemačka je potrebna kao čimbenik ravnoteţe snaga u

Europi, tj. protuteţa Francuskoj. Ona je potrebna i kao tampon zona u obrani od širenja

komunizma. Engleska diplomacija je smatrala da Njemačka mora biti pošteĎena teških uvjeta

mira kako i sama ne bi postala dijelom svjetske socijalističke revolucije.

- Francuska je na konferenciju došla s brojnim zahtjevima. Imala je dvije glavne točke od

kojih je polazila: osigurati prevlast u Europi i što više oslabiti Njemačku kako ju ona više

nikada ne bi mogla gospodarski ili politički ugroziti. Francuska je računala da će ratne gubitke

nadoknaditi njemačkim ratnim odštetama ili oduzimanjem Njemačkoj najrazvijenijih

industrijskih područja kao što su Sarska i Rajnska oblast te Ruhr.

- Italija je došla na konferenciju s megalomanskim programom u kojem su sadrţani svi

imperijalistički zahtjevi s kojima je i ušlamu rat. Njezini interesi bili su okrenuti k jugoistoku

Europe i Podunavlju. Od svih zemalja pobjednica ona je prošla najslabije, te nije usojela

ostvariti većinu svojih zahtjeva, što će znatno utjecati na talijansku javnost.

- mirovna konferencija trajala je od siječnja 1919. do siječnja 1920. Glavna obiljeţja prve faze

rada konferencije, od siječnja do lipnja 1919., su prevladavajući utjacaj SAD-a te razgovori

oko mirovnih ugovora s Njemačkom i osnivanje Društva (Lige) naroda. Druga faza, od lipnja

1919 do siječnja 1920., ispunjena je pripremom ugovora o miru s ostalim poraţenim

zemljama, Austrijom, MaĎarskom, Bugarskom i Turskom. U toj fazi biljeţimo opadanje

utjecaja SAD-a (29.06.1919. Wilson odlazi s konferencije) i jačanje utjecaja Britanije i

Francuske. Nakon odlaska Japana glavnu riječ vodi Vijeće četvorice (VB, Fra, Ita, SAD).

- mirovni ugovor je najprije zaključen s Njemačkom u Versaillesu 28. lipnja 1919. Time je

ona proglašena jedinim krivcem za rat. Njemačko izaslanstvo nije moglo sudjelovati u izradi

ugovora, nego mu je jednostavno uručen i dan na potpis.

- uvjeti ugovora bili su iznimno teški (utjecaj Francuske). Njemačka nije smjela imati vojnu

niti uvesti opću vojnu obvezu, morala je Antanti predati većinu svoh teškog naoruţanja i

obvezati se na uništenje većeg broja pješačkog naoruţanja, bilo joj je zabranjeno imati

mornaricu i graditi podmornice. Oduzete su joj pokrajine Alzas i Lorena, koje je ponovno

dobila Francuska. Osim što je morala ustupiti odreĎene teritorije Belgiji, Danskoj, Poljskoj i

Litvi, morala je 15 godina, do plebiscita, razvojačiti Rajnsku i ustupiti Francuskoj Sarsku

oblast. Bilo joj je zabranjeno ujediniti se s Austrijom i oduzete su joj sve prekomorske

kolonije. Najteţa odredba bila je ratna odšteta od 126 milijardi zlatnih maraka (početak isplate

od 1. svibnja 1921.).

- ugovor s Austrijom je potpisan 10. rujna 1919. Ona se morala odreći Slovenskog primorja s

trstom i Istrom (obećano Italiji). Oduzet joj je i Juţni Tirol. Jedan manji dio uzela je i

novonastala Čehoslovačka. Novoj juţnoslavenskoj drţavi priznat je djelić Koruške, slovenske

Štajerska, Kranjska i Dalmacija, a kasnije još od ugarske polovice i Hrvatska, Slavonija,

Vojvodina te BiH. Poljska je dobila Galiciju.

- ugovor s Bugarskom zaključen je 27. studenog 1919. u Neuillyju. Bugarska je izgubila

Trakiju i izlaz na Egejsko more u korist grčke.

- ugovor s MaĎarskom zaljučen je u lipnju 1920. u Trianonu, koji je sankcionirao priključenje

Slovačke o Potkarpatske Rusije Češkoj te Transilvanije Rumunjskoj.

- ugovor s Turskom (koja se nalazila u graĎanskom ratu) potpisan je u Sevresu. Ona je

svedena na etnički teritorij, tj. na Anadoliju i morske prolaze s Carigradom i zaleĎem, dok je

Grčka na 15 godina dobila upravu nad Izmirom i jugozapadnom Malom Azijom te nad

nekoliko egejskih otoka. Turska je morala priznati samostalnost Armenije, te Kurdistanu pod

svojim suverenitetom osigurati autonomiju. Mladoturski pokret nikada nije priznavao ovaj

ugovor te je uspio ishoditi i njegovu preinaku.

- zamisao o stvaranju Društva (Lige) naroda pripisuje se Wilsonu, koji ju je stavio u svoj

program, a kasnije i u ugovor s Njemačkom.

- za ovu organizaciju se najviše zalagala Francuska. Bojeći se da će tako meĎunarodna

organizacija postati oruĎe francuske politike i prevlasti u Europi, tome se opirala Engleska.

Društvo naroda je ipak utemeljeno 28. travnja 1919. SAD, Rusija i Njemačka nisu pristupile

Društvu naroda.

- Društvo naroda nije bilo sposobno rješavati krizne političke situacije u Europi, a posebice ne

u svijetu. Ono je bilo sredstvo promicanja francuske i britanske politike. Ono je raspušteno

1946., a njegovu imovinu je preuzela i njegovo djelo nastavila nova organizacija, Ujedinjene

nacije.

- Društvo naroda je bila jedina organizacija kojoj su se male ugroţene drţave mogle obratiti

za pomoć.

- Pariz je i nakon II. svjetskog rata bio središte meĎunarodne poratne politike. U tom gradu od

20. lipnja do 15. listopada 1946. trajala je mirovna konferencija nakon koje su potpisani

mirovni ugovori ozmeĎu Antihitlerovske koalicije i poraţenih zemalja (Ita, MaĎ, Bug, Rum i

Fin), kojima su odreĎene njihove konačne drţavne granice i reparacijske obveze. S

Njemačkom nije sklopljen mirovni ugovor, ona je podijeljena na 4 savezničke zone. Austriji

je dopušteno da postane nezavisnom drţavom tek 1955.

- Italija se morala odreći hrvatskih i slovenskih zemalja koje je stekla Rapallskim ugovorom

iz studenog 1920., kasnijim ugovorima iz 1924. i 1941. ili osvajanjima tijekom rata. Odrekla

se kolonija u Africi i Dodekaneza u Grčkoj.

- zapadni saveznici su svoje okupacijske zone ujedinili, dok je SSSR zadrţao svoju

okupacijsku zonu po strani. 1949. proglašena je Savezna Republika Njemačka s glavnim

gradom Bonnom. Od 1955. postala je suverena drţava.

- SSSR nije namjeravao svoju okupacijsku zonu pripojiti ostalim njemačkim zemljama.

Mjesec dana nakon proglašenja Savezne Republike Njemačke, parlament u Istočnom Berlinu

je proglasio nastanak Njemačke Demokratske Republike, koja je takoĎer 1955. postala

samostalna drţava. U Zapadnoj Njemačkoj vladao je sustav slobodnog kapitalističkog trţišta i

višestranački demokratski politički sustav, dok je u Istočnoj Njemačkoj stvoren politički i

gospodarski sustav sličan onom u SSSR-u.

- na Jaltskoj konferenciji začela se ideja o stvaranju mirotvorne organizacije nakon rata.

Ovakva se ideja organizacije temeljila na zaključku da će Saveznici ostati jedinstveni i nakon

rata, te da će akcije za očuvanje mira poduzeti zajednički.

- drţave osnivači odrţale su u San Franciscu od 25. travnja do 26. lipnja 1945. osnivačku

skupštinu Ujedinjenih nacija (UN), na kojoj su bili nadzočni predstavnici 51 drţave. Tek 24.

listopada iste godine stupila je na slagu Povelja UN-a koju su predstavnici zemalja osnivača

potpisali u lipnju, i kojom su odreĎene glavne zadaće ove svjetske organizacije.

- njezine specijalizirane ustanove su: Organizacija za prehranu i poljoprivredu (FAO),

Svjetske zdravstvena organizacija (WHO) i Organizacija za prosvjetu, znanost i kulturu

(UNESCO). Najveći uspjeh UN-a jesu njezine karitativne organizacije. UN često postaje

mjesto provoĎenja politike najvećih svjetskih sila, a najveći im je suparnik SAD.

RAZDOBLJE ILUZIJE MIRA I STABILIZACIJE

- razdoblje 1925. – 1929. moţe se smatrati najmirnijim razdobljem europske meĎuratne

povijesti. Tijekom tog razdoblja, standard Europljana se znatno povećavao, nije bilo znatnih

meĎunarodnih trzavica ili krize koja bi ozbiljnije ugrozla mir.

- 20-ih je V. Britanija poticala politiku ugroţenosti od «crvene opasnosti». Takvu politiku je

promovirao konzervativni političar Ramsey MacDonald, a potom i Stanley Baldwin. Tijekom

Baldwinove vladavine od 1924. – 1930. bilo je jasno da Britanija vrlo loše stoji na europskoj

sceni. On nije uspio riještit problem nezaposlenosti. Nakon štrajka rudara 1925. i drastičnog

ograničenja ugovora radnika (Trade Disputes Act – 1929.), konzervativce su zamijenili

laubristi.

- u istom razdoblju u Francuskoj je na vlast došao Poincare. Nacionalni blok gospodario je

francuskom političkom scenom sve do incidentnih dogaĎaja u Ruhru i njegove okupacije

1923. Od tada pa sve do 1926. trajala je vlada Edouarda Herriota, koji nije uspio zaustaviti

inflaciju i nezaposlenost, te je odstupio.

- 1926. na čelo vlade dolazi Raymond Poincare, koji je sastavio vladu u koju je ušlo 6 bivših

ministara iz Herriotove vlade. Poincare nije bio odviše omiljen političar, ali je uspio riještit

financijske poteškoće. Za samo dvije godine stabilizirao je monetarni sustav, koji se više nije

narušio sve do početka II. svjetskog rata. Kao predsjednik republike u vrijeme rata bio je u

sjeni Clemenceaua. Godine 1929. Poincare je odstupio.

- kad je u ljeto 1923. Strassemann postao kancelar Weimarske Republike, Njemačka se

nalazila u velikoj gospodarskoj krizi. Javno mnijenje bilo je protiv socijaldemokrata, a jedine

dvije snaţnije političke osobe koje su se zalagale za graĎansku demokraciju, Matthiasa

Erzbergera i Waltera Rothenaua, ubili su nacisti. Strassemann je uspio primiriti komuniste u

Saskoj i naciste u Bavarskoj. Na vanjskopolitičkom planu izvršavao je sve zahtjeve

Versajskog ugovora i Lige naroda. On je posljednji njemački drţavnik koji se zalagao za

mirnu Europu i koji je podrţavao mirotvorni sustav Locarna. Baldwin, Poincare i

Strassemann su posljednji europski političari staroga kova koji su uspjeli stabilizirati Europu i

u ljudi stvoriti iluziju mira i popuštanja.

- svi sustavi kolektivne sigurnosti na koje se pomišljalo do 1925. bili su zamišljeni bez

sudjelovanja Njemačke jer su protiv nje bili usmjereni. Početkom 1925. njemačka je vlada

poslala svim zamljama Antante Memorandum u kojem je predlagala da se Njem, Fra, VB i

Ita, pred SAD-om kao arbitrom svečano obveţu kako se više neće sluţiti silom u meĎusobnim

odnosima te da će poštivati postojeće drţavne granice. Nakon toga Njemačkoj su postavljeni

uvjeti za ulazak u Ligu naroda.

- konferencija u Locarnu trajala je od 5. – 16. listopada 1925., a na njoj su sudjelovali

predstavnici vlada Francuske Aristide Briand, V. Brotanije Austin Chemberlain, Njemačke

Luther te Italije Scialoia i Mussolini. Bili su još nadzočni belgijski premijer Van der Welde te

ministri vanjskih poslova Poljske i Čehoslovačke.

- najvaţniji ugovor bio je onaj izmeĎu Njemačke, Francuske i Belgije kojim se jamče granice

odreĎene Versajskim ugovorom. Nakon konferencije Njemačka je primljena u Ligu naroda, i

to zato što ju je Francuska tako mogla lakše kontrolirati. Tim dogaĎajem počeo je proces

smirivanja meĎunarodnih odnosa u Europi. Sporazum u Locarnu predstavljao je konačan

izlazak Njemačke iz moralne i političke izolacije.

- jedino je Italija u Locarnu i neposredno nakon konferencije shvatila kao najavu za svoje

aktivne i ekspanzionističke vanjske politike. Sve do 1928. otvoreno je sklapala ugovore s

podunavskim zemljama, što je izazvalo diplomatsku reakciju u zemljama koje su shvatile

telijansku interesnu politiku na tim prostorima.

- kad su sazrjeli politički uvjeti potaknuti Paktom u Locarnu, 27. kolovoza 1928. u Parizu 15

je zemalja potpisalo Sporazum o općem odricanju od rata. Prve potpisnice Sporazuma bile su

V. Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Poljska, Čehoslovačka i Belgija. Za kratko

vrijeme sporazumu je pristupilo 57 zemalja, meĎu njima i 9 koje nisu bile članice Lige naroda

poput SAD-a, SSSR-a, turske, Meksika i dr.

- samo godinu dana kasnije velika gospodarska kriza vratila je ideju rata kao pogodnog

ventila za izlazak iz krize.

- 1948. Europski kongres u Haagu stvara Europski pokret; 1949. postoji već Europski savjet;

1951. osniva se Europske zajednica ugljena i čelika (CECA), a 1953. i Eurovizija. Godine

1957. nastaju Europska zajednica i Euroatom.

- najznačajniji ljudi koji su zastupali ove rane ideje ujedinjene Europe su: Robert Schumann,

Alcide De Gasperi, Paul Henri Spaack te Jean Monnet.

- u 25 godine poratne povijesti biljeţimo dotad nezamislivo povećanje svjetskog bogatstva,

nakon kojeg je uslijedila depresija, koju pratimo od 70-ih do 80-ih, kad su sve najrazvijenije

zemlje bile prisutne sve većom nezaposlenošću. Negativne posljedica snaţnog razvitka bio je

sve veći jez i razlike izmeĎu bogatih i siromašnih zemalja. Ovaj problem postao je predmetom

svjetske politike upravo u vrijeme kada su zemlje tzv. trećeg svijeta stekle nezavisnost i

osigurale pravo glasa u UN-u. Prve su se pobunile 1973. zemlje izvoznice nafte (OPEC) kad

su učetverostručile cijenu nafte.