Salem Jusic

Sarajevo, 2008.

Sadržaj:

I

Kur’an i medicina

II

Uticaj islamske civilizacije na osnivanje univerziteta, bolnica, muslimani koji su doprinijeli

razvoju medicine

III

Poslanikova a.s. Medicina

Zakvačak-Al’-Alaq

“1. Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara,

2. stvara čovjeka od zakvačka!3. Čitaj, plemenit je Gospodar

tvoj, 4. koji poučava peru, 5. koji čovjeka poučava onome

što ne zna. “

(Al’-Alaq 1-5)

“Mi čovjeka od biti zemlje stvaramo.” (Al-Mu'minun, 12)

“Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od blata.” (As-Sadžda, 7)

“Jedan od dokaza Njegovih je to što vas od zemlje stvara...” (Ar-Rum, 20)

“On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini. Gospodar tvoj je kadar sve.” (Al-Furqan, 54)

U Kur'anu je rečeno da je čovjek stvoren od zemlje i vode.

Kur'an to ponekad odvojeno naglašava, a ponekad kaže da je čovjek stvoren od blata; naglašava, dakle, da je, stvoren od jedinjenja vode i zemlje.

Razvojem nauka, poput hemije i biologije, poduzeta su opsežna istraživanja zemlje, a i ljudskog organizma.

Rezultati ovih istaživanja pokazali su da materija koja čine ljudsko tijelo odgovara materijama koje sadrži zemlja.

To su, naprimjer, aluminijum, gvožđe, kalcijum, kisik, silikon, natrijum, selen, kalijum, magnezijum, hidrogen, klor, jod, mangan, olovo, fosfor, bakar, srebro, ugljenik, cink, sumpor i azot.

Prema analizi iz jedne američke laboratorije, ljudski organizam čini 65% kisika, 18% ugljenika, 10% hidrogena, 3% azota, 1,5% kalcijuma, 1% fosfora, a ostatak čine drugi elementi.

Cijena ovog materijala na Njujorškoj berzi manja je od 100 dolara.

Eto, to je cijena osnovnih materijala koji čine čovjeka.

“Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.” (Ad-Dahr, 2)

Zahvaljujući pronalasku i usavršavanju mikroskopa, ostvarila se mogućnost detaljne analize mnogih organa i materija u ljudskom tijelu.

Pomoću ovih analiza postalo je jasno da je sperma smjesa različitih materija, koje se proizvode u različitim dijelovima ljudskog tijela.

Sperma ili sjemena tekućina je sinteza materija, a formira se kada iz muških spolnih žlijezda spermiji ulaze u sustav kanalića gdje se miješaju s lučevinama niza žlijezda stvarajući tekućinu.

Načini li se detaljna analiza sjemene tekućine, ustanovit će se da je ova tekućina nastala od niza različitih komponenti kao što su limunska kiselina, prostoglondini, flavini, askorbinska kiselina, ergotionein, fruktoza, fosforilkolin, holesterol, fosfolipidi, fibrinolizin, cink, fosfatna kiselina, spermiji itd.

“Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati? Zar nije bio kapljica u sjemenu koje se ubaci?” (Al-Kiyamah, 36-37)

U ovom ajetu se susrećemo sa saznanjem koje je bilo nemoguće dostići u vrijeme Muhammeda, a. s.

Riječ koja je u 37. ajetu prevedena sa ''kapljica u sjemenu'' jeste arapska riječ ''nutfe'', koja se, isto tako, koristi i za talog koji ostane na dnu kada se isprazni posuda. Ova riječ ukazuje na činjenicu da čovjek nije stvoren od cjelokupne sperme, već od jednog njenog djelića.

Sjemena tekućina, koja izađe prilikom jedne ejakulacije, zajedno sa nizom materija u njoj, sadrži između 100 i 200 miliona spermatozoida.

Od spermatozoida, koji kruže oko jajeta, samo jedan ulazi unutra i jaje se zatvara. Pola ljudskih genetskih podataka smješteno je u glavi, veličine 5 mikrona, ovog samo jednog spermatozoida.

Preostali genetski kod u majčinom tijelu, čeka spreman u jajetu do kojeg dopire spermatozoid.

“I da On par, muško i žensko, stvara od kapi sjemena kad se izbaci.” (An-Nadžm, 45-46)

Tek u skoroj prošlosti naučnici su došli do otkrića da spolnost djeteta određuje spermatozoid koji oplođuje jaje.

Iz tog razloga, upozorenja navedenih ajeta, u kojima se spolonost čovjeka dovodi u vezu samo sa sjemenom koje dolazi od muškarca, predstavljaju fenomen.

Saznanja o ovom pitanju su se proširila 2000. godine, nakon pronalaska SRY proteina na Y hromosomu i saznanja u vezi s time. Ova činjenica, na koju je prije 1400 godina upozorio Kur'an, nije se znala do skore prošlosti.

“Zar vas od neznatne tekućine ne stvaramo, koju na pouzdano mjesto stavljamo do roka određenoga?!” (77- Al-Mursalat, 20-22)

U 21. ajetu maternica je opisana kao sigurno mjesto.

S obzirom na mjesto na kome se nalazi, za nju se s pravom može reći da je sigurno mjesto.

Kod muškaraca nema organa koji bi se mogao usporediti sa tim organom. Maternica je udubljenje u obliku kruške čiji su zidovi načinjeni od mišića.

Maternica je jedini organ u ljudskom tijelu koji se tako brzo povećava i pokazuje sposobnost tako brzog mijenjanja.

Svojim jakim i debelim mišićima maternica štiti fetus, koji stalno raste, od svih vanjskih udara i negativnosti.

Etape u kojima je najbespomoćniji, čovjek preživljava zahvaljujući pouzdanoj konstrukciji maternice, koja je najpodesnije i najsigurnije moguće mjesto za embrion.

“Stvara čovjeka od zakvačka”(Al-’Alaq, 2)

“Zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavljamo, pa onda kap sjemena učinimo zakvačkom ('alaq)...” (Al-Mu'minun, 13-14)

Riječ koja je u prijevodu navedena kao ”zakvačak” jeste arapska riječ “alaq”. Osnovno značenje ove riječi je “nešto što visi”.

Stotinama se godina nakon objave Kur'ana nije znalo da u majčinoj utrobi prolazimo kroz etapu kada smo “zakačeni” za maternicu.

Međutim, razvojem embriologije ustanovljeno je da mi u maternici doista prolazimo kroz jednu fazu koja je sasvim u skladu sa temeljnim značenjem riječi 'alaq (zakvačak).

Prof. dr. Maurice Bucaille, koji je otkrio sklad između nauke i Kur'ana i primio islam, daje sljedeći komentar:

''Preko hiljadu godina prije ovog XVIII stoljeća, u kome su se još uvijek uvažavale iluzorne doktrine, ljudi su se upoznali sa Kur'anom. Njegova saopćenja u kontekstu razmnožavanja čovjeka, u jednostavnom objašnjenju, sadrže temeljne činjenice, a ljudima su trebala stoljeća da to otkrije.''

Dr. Keith Moore, profesor anatomije na kanadskom Toronto univerzitetu, koji tvrdi da je ono što Kur'an iznosi o embriologiji bilo nemoguće reći u VII stoljeću:

“Ono što je Kur'an rekao o razvoju čovjeka bilo je nemoguće reći u VII stoljeću. Štaviše, ovi podaci nisu bili u potpunosti poznati čak ni u prošlom steljeću. Ove ajete tek sada razumijemo u potpunosti, budući da man je moderna embriologija pružila mogućnost razumijevanja ovih ajeta.”

“Pa onda kap sjemena 'alaqom učinimo, zatim od 'alaqa zalogaj mesa stvorimo...” (Al-Mu'minun, 14)

Zanimljivo je i to da u jednoj fazi embrij, kao što se može vidjeti i na slici, ima oblik kao da nosi otiske zuba.

Za fazu koja se u Kur'anu spominje kao “zalogaj mesa”, prof. dr. Keith L. Moore kaže sljedeće:

“Šta ovi ajeti žele reći, zapanjujuće smo ustanovili kada smo analizirali embrij iz tog stadija, jer kada navrši 28 dana embrij dobije prepoznatljivu strukturu, koja vizuelno sliči otiscima zuba. Od plastike smo napravili embrij u ovom stadiju i, žvaćući, na njemu smo ostavili tragove zuba. Slika koja se pojavila nevjerovatno je sličila embriju stadija koji smo analizirali i veoma lijepo je objašnjavao zašto o ljudskom embriju Kur'an govori kao o zalogaju mesa.”

”Pa onda kap sjemena 'alaqom učinimo, zatim od 'alaqa zalogaj mesa stvorimo, pa od zalogaja mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo... “(Al-Mu'minun, 14)

“... a pogledaj i kosti - vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo...” (Al-Baqara, 259)

Embrij je u početku bio u obliku zalogaja mesa bez kostiju.

Hrskavičavo tkivo u embriju, kako to i ajet ističe, naknadno počinje okoštavati.

Opet, kao što se kaže u ajetu, nakon okoštavanja formira se mišićno tkivo (meso) i ono obavija kosti.

Riječ ''lahm'', koja se spominje u ajetu, koristi se za meso mišića.

Redoslijed ovog formiranja, koji je prije 1400 godina naveden u Kur'anu, nauka do skore prošlosti nije znala.

Do tada se mislilo da se kosti i mišići istodobno formiraju.

Moderni elektronski mikroskop i mikro-kamere, koje su ulazile u majčin stomak, još jednom su dokazali da su ove Kur’anske tvrdnje tačne.

“...On vas stvara u utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine...” (Az-Zumar, 6)

Zametak u majčinoj utrobi je veoma osjetljivo biće.

Kada zametak ne bi imao specijalnu zaštitu, on bi, prilikom promjene temperature, udara, naglih majčinih pokreta, ili doživio teške povrede, ili umro. Tri su zone zaštite u majčinom stomaku koje štite zametak od vanjske opasnosti: 1 - Zid stomaka 2 - Zid maternice 3 - Amnioni mjehur (posteljica)

Postoje je i onih koji smatraju da ovaj ajet upozorava na tri različita okruženja ili na tri različite faze našeg stvaranja u majčinoj utrobi.

U tom tumačenju tri tmine bi bile:

1. Fallopijeva tuba: nakon što se spoji sperma i jaje, svoj put nastavljaju kroz Fallopijevu tubu. Zigot, koji napreduje dužinom Fallopove tube, razvija se diobom ćelija. 2. Zid maternice: na ovom dijelu se provodi faza kačenja ('alaq), 3. Amnioni mjehur: mjehur koji je, oko zametka, ispunjen posebnom tečnošću. Preostali dugi dio razvoja se provodi ovdje.

Gledajući izvana, misli se da nema razlike među ovim tamnim mjestima.

Međutim, kada bismo se mogli smanjiti na veličinu minijaturne ćelije i prošetati po ovim mjestima, uvidjeli bismo razlike među njima.

Prva tamna zona podsjeća na tunel, koji je ogroman u odnosu na ćeliju.

Druga tamna zona je veoma mračna šuma.

Treća zona, pak, podsjeća na tamne morske dubine.

“...Iz stomaka njenih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.” (An-Nahl, 69)

Ajet upozorava i na građu pčelinjeg stomaka, koji je sastavljen iz dijelova, segmenata.

Sa takvom strukturom stomaka, pčela se kvalificira kao biće koje posjeduje ''stomake''.

U unutarnjem dijelu ove stomačne strukture nalaze se, zapravo, dva stomaka; u jednom je medna vrećica, a u drugom je želudac.

Stomak pčele proizvodi med i radi poput hemijske laboratorije.

Boja meda, kako se to ističe u ajetu, varira i u vezi su sa klimom, godišnjim dobom, vremenskim uvjetima i biljkama sa kojih je uzet nektar.

Postoje različite boje meda; od bijele do tamno smeđe i zelene boje.

Najomiljenija je svijetlo žuta boja meda. Moderne zemlje s razvijenijom

proizvodnjom meda imaju posebne tehnike i skale za određivanje boje meda.

Poznata su ljekovita svojstva meda i njegova upotreba u te svrhe.

Zingrid Hunke smatra uspostavu

kontakata između muslimana i kršćana u srednjem vijeku osnovnim faktorom koji je doveo do osnivanja univerziteta u Evropi:

»Muslimani su imali univerzitetske ustanove, koje su već u 13. vijeku doživjele svoj procvat, i od Gerbertove vladavine, kada dolazi do, istina male, uspostave odnosa i kontakata između muslimana i kršćana u Pirinejima i Evropljani počinju pripremati tlo za formiranje univerziteta.«

Prvi univerzitet osnovan u Evropi je Pariški univerzitet (1200.), a zatim su osnovani univerziteti u: Oksfordu (1214.),

Monpeljeu (1220.), Napulju (1224.), Palermu (1225.) iKembridžu (1231.). Dakle, tri stoljeća nakon

osnivanja Al-Azhara (940.) i Nizamije u islamskom svijetu.

Evropski univerziteti su od svog osnivanja slijedili principe islamskih univerziteta što se tiče ciljeva i nastavnih programa.

Evropski univerziteti su običaj stipendiranja studenata, nošenja crne odjeće ili profesiju mojida (osobe koja u velikim učionicama ponavlja riječi profesora da bi ih čuli svi studenti) preuzeli sa Al Azhara i Nizamije.

Nastavni pricipi na današnjim evropskim univerzitetima, kao npr. Reading, Hearing, Licence, Baccalarius itd. su ustvari ekvivalentni principima koji su se koristili na Sirijskim i Andaluškim univerzitetima. Evropski univerziteti su u arhitektonskom pogledu uvelike kopirali islamske univerzitete u Andaluziji.

Tako se npr. na zgradi koledža u Kembridžu može vidjeti kopija portala sa Al-Azhara.

Gustav Lubon kaže:

»Svi evropski univerziteti i visokoškolske ustanove su se 500-600 godina koristili prevodima djela islamskih autora. U Francuskoj su Ibn Sinina djela korištena sve do kraja XIX stoljeća, a pisani su i brojni komentari na njih. Do XV stoljeća se nijedan naučni rad koji nije bio zasnovan na arapskim izvorima nije smatrao relevantnim.«

 

Znanje o medicini se raširilo islamskim halifatom između pada Rimske imperije u V vijeku i Europske renesanse u XV vijeku. Ipak, bujanje islamskih medicinskih institucija je počelo za vrijeme IX vijeka i podudara se sa zlatnim dobom Abasidskog halifata na istoku (749-1258).

Inicijalna faza razvoja islamske medicine koncentrisala se na prevodjenje grčkih, perzijskih i nestorijanskih djela na arapski jezik.

Ovaj period je poznat pod nazivom Medresetu-Šurrah Al-Igrikijjin (Škola komentatora grčkih djela) čiji učenjaci su prevodili uglavnom sva grčka djela o medicini i nauci.

Zapravo, muslimani su zaslužni za očuvanje mnogih djela Galena i Hipokrata.

Između ostalih, i Evropa se po prvi put upoznala sa grčkom medicinom preko arapskih prevoda.

Abasidski halifa Ma`mun je preduzeo gigantski korak u smjeru uspostavljanja odjeljaka za prevodjenje i medicinskih škola kada je osnovao “Dar Al-Hikma” (Dom medicinskog liječenja za stare i nemoćne) u Bagdadu.

Ova institucija je sadržavala školu za prevođenje koju je vodio liječnik i filozof Hunejn Ibn Ishak Al-`Ibadi (810-873) koji je također obavljao dužnost glavnog prevodioca u to vrijeme, a bio je sin farmaceuta iz grada Hire u Iraku.

U islamskom svijetu, tog vremena, najveća i najpoznatija bolnica je bila “Al-Nuri bolnica” u Damasku, Sirija (1160) koja je ostala aktivna gotovo tri stotine godina i “Mensuri bolnica” u Kairu, Egipat (1276).

Jedno vrijeme, Bagdad je imao približno oko 600 bolnica, dok je Kordoba u Španiji imala više od 500.

Najveće bolnice su imale biblioteke, vanambulantne klinike i medicinske škole.

Medicinsko obrazovanje je nošeno upravo od strane ovih bolnica.

Studenti su tamo tražili teoretsko i praktično obrazovanje, a poznati liječnici i hirurzi su birani da služe u ovim bolnicama.

“Mensuri bolnica” je bila prva bolnica koja je njegovala nauku, učenje i socijalnu skrb.

U sklopu svake bolnice, postojale su manje biblioteke i privatne zbirke od kojih su sve sadržavale ne manje od po 100 000 knjiga.

Islamski liječnici su isticali u svojim predavanjima kako kliničku tako i bazičnu medicinu.

Medicinsko znanje je bilo sastavljeno u zbirku napismeno tako da su klinički testovi mogli biti obrazlagani do određene granice, a studenti su ispitivani u temeljnim naukama.

Samo onima koji bi prošli dalje je bilo dopušteno da polažu kliničke testove, a potvrda u medicini je zahtijevala odgovarajuće znanje iz oba područja.

Jedno od najboljih dotignuća islamske medicine je bila organizacija psihijatrije.

Medicinski historičar Neuburger piše:

"Mora se posebno istaći, da su maloumnici u islamskim zemljama liječeni sa puno obzira, a ne kao u Evropi, kao da su kriminalci."

Prva psihijatrija je osnovana 765. godine u Bagdadu, znači 700 godina prije prve takve ustanove u Evropi, koja je otvorena 1410. godine u španskoj Valenciji.

Abasidski halifa Al-Muktadir (umro 908.) je zahtijevao od poznatog liječnika Sunnena Ibn Sabita (umro 976.) da ispita sve liječnike i potvrde onih koji se su tek kvalificirali za medicinsku praksu.

Vijeće liječnika i poznati liječnici su bili izuzeti.

Islamski naučnici su također poboljšali i usavršili farmakologiju i hemiju.

Opisali su mnoge nove lijekove kao što su: sena, kamfor, muškatov orah, klinčići, itd. a koristili su nova otapala za lijekove kao što su ružina voda i voda narandže.

Također su koristili aldehide, alkohol i ostala otapala podjednako kao što su usavršili metode testiranja čistoće metala i hemikalija.

Njihovo istrajavanje u traženju metoda pretvaranja metala u zlato je rezultiralo otkrićem nekoliko hemikalija kao što su kiseli metali, antimon, bizmut, amonijak i jedinjenja merkurija.

Arapske riječi kao alkohol (Ar.Al-Kuhul), sirup (Ar. Šurub) i ostali, su naširoko korišteni.

Otkrili su temeljne hemijske procese uključujući destilaciju, kristalizaciju i sublimaciju.

Također je poznato da su islamski liječnici koristili cannabis sativa indica-u (Ar. Kunnab Hindi; Hašišatu-l-Kaif) kao anestetik, a postoje naznake da su bili upoznati sa inhalacijom anestezije.

Djelo Al-Kindija o metodu propisivanja i tačno određene doziranosti lijekova je dobro poznato.

On je primjenio zakon geometrijske progresije u propisivanju lijekova.

Glas o Muhammedu Ibn Abdullah Al-Aš`atu, iz Mosula u Iraku, o medicini i farmakologiji je doveo studente iz daleka i bližih gradova da čuju njegova predavanja.

Među poznatim liječnicima istočnog halifata pod Abasidskom upravom, živio je i Ar-Razi koji je razlikovao velike boginje od ospica, i Ibn Sina (Lat. Avicena), "Princ liječnika", koji je pokušao nemoguće kada je pokušao da kodificira medicinu dok je sređivao njene činjenice sa sistemima Galena i Aristotela.

Ipak, njegova djela su uticala na Europu vijekovima i dominirala su evropskim medicinskim školama nekoliko vijekova.

U zapadnom halifatu, a pod Umajadskom vladavinom, živio je najveći klliničar Abd al-Melik Ibn Zuhr (Lat. Avenzoar) iz Kordobe (umro 1162.).

On je bio jedan od nekoliko liječnika koji su vijekovima prije prednjačili ispred europske renesanse kada su se sa hrabrošću suprotstavili pisanjima i stavovima Galena.

Hunejn Ibn Ishaka (Lat. Joannitus; 809-873) je napisao nekoliko rasprava tumačeći poslanikovu uputu u medicini, a on je posebno bio poznat po svojoj knjizi iz oftalmologije pod nazivom Al-`Ašr Makalat Fi Al-`Ajn (Deset rasprava o oku).

Muhammed Ibn Zekerijja Al-Razi (Lat. Rhazes; 865-925.), napisao je djelo Al-Džudari vel Hasba (Velike boginje i ospice) i to djelo se smatra najranijim te vrste. U njemu, on opisuje temelj za različite dijagnoze izmedju ove dvije bolesti.

Al-Razi je također napisao knjigu o dječjim bolestima, i od strane mnogih se smatra ocem pedijatrije.

Historija je također zabilježila djelo Ebu Al-Hasan Al-Muhtar Ibn Butlana (Lat. Elluchasen Elimithar; umro 1065.) pod nazivom Tezkir al-Kahhalin (Zabilješke za oftalmologe), a koje je najstariji arapski zapis o oftalmologiji.

Potom dolazi Abd al-Melik Ibn Zuhr (Lat. Avenzoar; 1091-1162.), koji je bio prvi koji je raspravio o osjećaju u kostima i crvima svraba (Ar. Su`ubat Al-Džereb, Lat. Acarus scabici), a koji je takodjer bio poznat po svom djelu Al-Tejsir fi Al-Mudavah vel Tadbir (Pojednostavljivanje terapeutika i dijete).

Ali Ibn Al-Abbas (Lat. Haly Abbas; umro 994.)je bio produktivan pisac, a bio je poznat po svojoj knjizi Al-Kitab Al-Meleki, također znanoj kao Kamil Al-San`a Al-Tibbijjah (Kraljevska knjiga; Lat. Liber regius), opsežnom tretmanu nauke i prakse u medicini u kom je on uporedio dijetetike i materiu medicu, a gdje je dao svoj doprinos rudimentarnom konceptu kapilarne cirkulacije.

Ovdje se, također, mora spomenuti islamski filozof i komentator Ibn Rušd (L. Averoes; 1126-1198.) u čijem glavnom enciklopedijsko-medicinskom djelu Al-Kullijat fi Al-Tibb (Općenitosti u medicini) je raspoznao funkciju retine i činjenicu imuniteta u slučajevima velikih boginja.

U XIII vijeku je živio Ali Ibn Al-Nafis (1210-1288.) koji je napisao Šarh Tašrih Al-Kanun (Komentar na analizu Ibn Sininog Kanuna), a koji je postao zabilježen po unaprjeđenju opisa pulmonalne cirkulacije krvi tri vijeka prije nego što ju je opisao portugalac Servetus kome je ovo otkriće pripisano.

XIII vijek, također, bilježi i najistaknutijeg historičara medicine, M. Ibn Ebi Usajbi`a (1203-1270.) po njegovom kapitalnom djelu “Ujun Al-Enba` fi Tabakat Al-Atibba`” (Izvori podataka o vrstama liječnika), koje je rana zbirka 400 biografija arapskih i grčkih liječnika.

Konačno, ovaj djelimični spisak poznatih islamskih liječnika i njihovog doprinosa liječničkim vještinama ne može biti završen bez navodjenja nekih od ranijih djela “Princa liječnika” Ebu Ali Al-Husejn Ibn Sina (Lat. Avicena; 980-1037.) koji je bio citiran od većine ranije navedenih skolastičara.

On je sabrao medicinsku nauku svog doba u jedno enciklopedijsko djelo koje je nazvao ”Kanun fi Al-Tibb” (Kanon medicine).

Ova knjiga je prevedena na latinski nekoliko puta, a uticala je na nekoliko generacija studenata medicine u Evropi.

Ibn Sina je također napisao Kitab Al-Šifa (Knjiga liječenja), Al-Advija Al-Kalbijja (Lijekovi srca) i Kitab Al-Kulandž (Knjiga bola u crijevima), između ostalih.

Al-KindiAl-Kindi

Poslanikova medicina, također znana kao “Tibbu Nebevi” je utemeljena na osnovu Kur`anske objave i upute Allahovog poslanika s.a.v.s. Tumačenje hadisa od strane kanoničkih skolastičara, kao što se nalazi i u ovoj knjizi, je prisvojilo uspješan i istančan stil. Zapravo, nekoliko islamskih kanoničara, filozofa, pravnika, teologa i historičara, na široko su pojasnili Poslanikovu s.a.v.s. uputu, a prilično su bili uspješni u integriranju islamske medicine sa materiom medicom koju su našli u ranijim medicinskim sistemima.

Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao:

"Da se ne bojim poteškoće mojim sljedbenicima, naredio bih im uz svaki namaz (pet puta dnevno) da peru zube i to misvakom." (Sahih).

Misvak ima višestruko jače svojstvo čišćenja i dezinfekcije nego ono što se nalazi u mnogim pastama za zube.

“Pojava posljednje Božije objave snažno je inspirisala razvoj medicinske nauke u čitavom islamskom svijetu i šire. Bosna, kao kasniji sudionik nasljedstva islamske kulture, također je baštinica svih tih inovacija koje su, za ono vrijeme revolucionarne.

Nije to nimalo slučajno, jer je Islam, filozofija koja propisuje čitav niz ponašanja, iznjedrio i čitav niz elemenata koji su, i prema današnjim standardima, veliki doprinos medicinskoj znanosti. Posebno se treba osvrnuti na kult vode koji je doveo do razvoja snabdijevanja, izgradnje vodovoda, javnih česama, šadrvana i sl.

Od strane religije propisani način pristupanja bolesnome čovjeku, doveo je do razvoja bolnica najprije pod utjecajem Islama. Propisi koji se odnose na sanitarnu inspekciju i koji su u Islamskom svijetu inaugurirani u vrijeme pojave nove religije počeli su se u Evropi primijenjivati tek prije 200 godina. Time je doprinos islamske religije razvoju medicine nezaobilazan, ali, na žalost, veoma često prešućivan. Religija koja propisuje trajne vrijednosti kao što su ritualno pranje, gusul, gimnastiku klanjanjem, zekat za opće dobro, post i umjerenost u jelu i piću, zabrana alkohola i svega što opija, sunnećenje, putovanje,

morala je doprinijeti razvoju općehigijenskih propisa i zakona, za koje se tek kasnije utvrdilo da su bazirana na saznanjima moderne medicinske nauke, a koje su u ono vrijeme prihvaćani kao religijski postulati.”

Citat preuzet iz autorskog rada

“DOPRINOS ISLAMA RAZVOJU MEDICINE U SVIJETU I U BOSNI”

Dr. Faruk KONJHODŽIĆ

Klinički centar Univerziteta u Sarajevu

HVALA NA

PAŽNJI!!!