RECENZIJE I PRIKAZI

vratku. Na to pitanje ova knjiga ne pruža odgovor, ali se nadamo da će to učiniti neko od relativno brojnih istraživanja koja se tre­nutno provode na tu temu.

Željko Vela

Miroslav Vujević

UVOD U SOCIOLOGIJU OBRAZOVANJA

ZAGREB, 1991., str. 156.

Znanstvena studija Miroslava Vujevića »Uvod u sociologiju obrazovanja«, Zagreb, 1991. godine predstvalja prvo sustavno djelo iz područja sociologije obrazovanja u nas, iako se ova znanstvena disciplina na našim sveučilištima izučava već više od dvadesetak godina. To daje još veću vrijednost ovoj stu­diji. Treba istaći da se sociologija obrazova­nja kao znanstvena disciplina u svijetu, a osobito u SAD-u, izučava već više od šezde­set godina kao zasebna znanstvena discipli­na. U tom kontekstu može se posve sigurno tvrditi da ova znanstvena studija M. Vuje­vića znači ne samo veliki znanstveni dopri­nos u području socioloških i politoloških shvaćanja fenomena obrazovanja, nego nas ona po svom znanstvenom dignitetu svrstava u krug najboljih ostvarenja iz područja so­ciologije obrazovanja u svijetu.

Ova studija je plod dugogodišnjeg znanstvenog i nastavnog rada autora na Fa­kultetu političkih nauka, kao i rezultata istraživanja na temu koje je autor proveo »Obrazovanje i politika«. Radi se o svoje­vrsnoj znanstvenoj monografiji, koja je pisa­na u vidu udžbenika, a metodologija koja je primijenjena u istraživanju obrazovanja kao sociološkog, politološkog, ekonomskog i psi­hološkog fenomena ukazuje da je riječ o jednom interdisciplinarnom istraživanju.

Studija se sastoji, pored kratkog pred­govora i vrlo bogate bibliografije iz područja sociologije obrazovanja, od pet poglavlja,

koja su vrlo logički strukturirana i međusob­no povezana tako da čine jednu logičnu cje­linu, te uistinu znače uvod u sociologiju obrazovanja, kako autor naznačuje na na­slovnoj strani ovu svoju studiju.

Struktura ove znanstvene studije po pojedinim dijelovima je slijedeća:

I. Predmet i metode istraživanja socio­logije obrazovanja,

II. Psihološki, socijalni i kulturni kon­tekst obrazovanja,

III. Obrazovanje izvan školskih institu­cija,

IV. Sociologija školskog obrazovanja,te

V. Vizija obrazovanja.Iz strukture ovog znanstvenog djela,

vidi se, da se radi o vrlo relevantnim pita­njima, koji su bitni za definiranje sociologije obrazovanja kao znanstvene discipline.

U prvom poglavlju koji se odnosi na predmet i metode istraživanja sociologije, pisac studije najprije nas uvodi u pojam i vrste istraživanja, zatim objašnjava nastanak sociologije obrazovanja, potom definira predmet istraživanja sociologije obrazova­nja, da bi nas na kraju uveo u teoretsko-me- todološki okvir i procese istraživanja u so­ciologiji obrazovanja.

Prema autoru, predmet istraživanja sociologije obrazovanja jest »istraživanje utjecaja društva na obrazovanje i utjecaj obrazovanja na društvo« (str. 5.). Sociolo­gija obrazovanja je prema M. Vujeviću »sociologijska i pedagogijska« disciplina, a mi bi dodali interdisciplinarna znanstvena disciplina. Tako definirani predmetistraživanja sociologije obrazovanja, koji je općenitog karaktera često se razvrstava na pojedine dijelove radi preciznijeg nje­govog određenja. U tom pogledu autor navodi slijedeće dijelove predmeta istra­živanja sociologije obrazovanja:

— istražuje međuodnose globalnog društva i obrazovanja,

133

RECENZIJE I PRIKAZI

— istražuje međuodnos pojedinih društvenih sfera (proizvodnja, obrana...) i obrazovanja,

— proučava odnose u institucijama i između institucija obrazovanja i istražuje ut­jecaj funkcionalnog obrazovanja.

Kao i svaka znanost, smatra autor ove studije, tako isto sociologija obrazovanja mora objašnjavati svoj predmet istraživanja uz pomoć povezivanja empirijskih doživljaja i mišljenja o svom predmetu. Otuda M. Vu- jević zaključuje da je sociologija obrazova­nja »misaona interpretacija međusobnog od­nosa društva i obrazovanja zasnovanim na iskustvenim doživljajima toga odnosa« (str.6.). U teorijsko-metodološkom pogledu istraživanja sociologije obrazovanja moraju zadovoljavati trima razinama: logičkoj razi­ni, razini opće teorijske orijentacije i razini empirijsko-metodskih postupaka.

U okviru metoda istraživanja (ili stan­darda kako ih naziva autor studije) koje su bitne za izučavanje sociologije obrazovanja, autor navodi slijedeće: historijsko-kompara- tivna metoda, idealni tip, funkcionalistički pristup, humanistički i nefunkcionalistički pristup te normativna teorija ili humani pri­stup. U ovom dijelu studije, najinteresantniji dio jest onaj koji se odnosi na eksplikaciju procesa istraživanja u sociologiji obrazova­nja od izrade idejnog projekta, zatim izved­benog projekta, preko pojedinih faza istraživanja.

U drugom dijelu ove studije M. Vujević istražuje psihološki, socijalni i kulturni kon­tekst obrazovanja, gdje autor najprije istražuje odnos čovjeka i obrazovanja, po­tom analizira odnos jezika i obrazovanja, da bi zatim to doveo u jedan širi kontekst kroz istraživanja odnosa kulture i obrazovanja, kao i odnosa politike i obrazovanja te na kraju analizira društvenu bit dualizma u obrazovanju.

U centar istraživanja različitih aspekata sociologije obrazovanja pisac studije stavlja izučavanje odnosa čovjeka i obrazovanja, gdje autor polazi od teze da je »čovjek naj­

složenije živo biće i nalazi se na vrhu pira­mide biološke evolucije«, kao i da različiti činitelji utječu na socijalnu prilagodbu čov­jeka kao što su biološka prilagodba čovjeka, individualna prilagodba čovjeka, društvena ili kulturna prilagodba i samoaktualizacija. U razvoju ličnosti prema autoru studije tri su najhitnija činitelja: nasljeđe, utjecaj soci­jalne sredine i samoaktivnost svakog čovjeka kao individue. Međutim, u razvoju pojedine ličnosti ne utječu jednostrano pojedini činitelji, nego se oni nalaze u jednom intrak- tivnom odnosu s time što je nasljedni faktor presudan u prvim godinama života, a završava s osamnaestom godinom života. Najveći utjecaj ima socijalna sredina koja svoj maksimum postiže do desete godine, a zatim se postepeno smanjuje, ali utjecaj ostaje za cijeli život. Samoaktivnost počinje utjecati na razvoj ličnosti od rođenja i po­stepeno se povećava da bi maksimum dosti­glo u osamnaestoj godini života. Do tride­setih godina života utjecaj samoaktiviteta je relativno veliki da bi poslije toga opadao, ali utjecaj samoaktiviteta na formiranje ličnosti ostaje cijeli život (str. 26.).

U istraživanju relacije između kulture i obrazovanja, M. Vujević ističe da se putem bioloških i psiholoških osobina čovjeka ništa ne može reći o načinu života (kulturi), jer je čovjekovo ponašanje određeno kulturom. U tom kontekstu on naglašava da valja ra­zlikovati kulturu u objektivnom i subjektiv­nom smislu, jer kulturu u objektivnom smi­slu čine sva dostignuća jednog društva, a u sujektivnom smislu onaj dio koji je neki po­jedinac usvojio. U tom pogledu autor nalazi vezu između kulture i obrazovanja, kao čina učenja, kao kulturne aktivnosti pomoću koje se stječu znanja, vještine, navike i vrijednosti (str. 35.). Da bi se razumio taj odnos između obrazovanja i kulture, autor, smatra da nije moguće ući u njihov međusobni odnos, ako se precizno ne odredi pojam kulture i obrazovanja. »Shvatimo li kulturu kao sve što je čovjek stvorio, a obrazovanje kao cje­lokupni društveni utjecaj pojedinca, onda je moguće samo reći da je taj odnos veoma

134

RECENZIJE I PRIKAZI

složen. Bez društvenog utjecaja pojedinac ni čovjekom ne može postati, pa ne bi mogao ni stvarati kulturu. Prema tome, bez obrazovanja ni kulture ne bi bilo.« (str. 38.). Mislimo da je ova spoznaja M. Vujevića od izuzetnog znanstvenog značenja za razotkrivanje sociološkog i antropološkog karaktera obrazovanja, kao i značenja koje kultura u objektivnom i subjektivnom smislu ima za duhovni (intelektualni) razvoj čovje­ka. Međutim, ta međusobna intrakcija kul­ture i obrazovanja nije jednostrana i međusobno uvjetovana, jer pored njih poli­tika se pojavljuje kao društveni fenomen preko koje se usmjeravaju svekolike društvene djelatnosti, a s tim u vezi i kultura i obrazovanje od strane države. U tom sklo­pu autor podrobno analizira utjecaj i međusobni odnos između vanjske politike i obrazovanja, zatim relaciju unutrašnje poli­tike i obrazovanja, zatim razvoj ličnosti i po­litike te na kraju ovog dijela studije istražuje klasne aspekte obrazovanja (dualizam obrazovanja).

U trećem dijelu studije, autor istražuje fenomen obrazovanja kao proces izvan škol­skih institucija kroz najprije analizu global­nog društvenog odnosa i obrazovanja, zatim istražuje odnos obrazovanja u obitelji, utje­caj predškolskih institucija na obrazovanje, potom utjecaj crkve, dječjih družina i radnih grupa, utjecaj tvorničkog obrazovanja te sredstava javnog obavještavanja na obrazovanje.

Četvrti dio ove znanstvene studije au­tor je posvetio sociologiji školskog obrazovanja, gdje pisac daje određenje poj­ma škole, zatim daje povijesni presjek na­stanka i razvitka škole, zatim istražuje društvenu bit dualizma u školi, kao i pos­ljedice koje dualizam u obrazovanju ima na usmjeravanje učenika (polaznika), zatim analizira različite društvene moduse koji do­vode do socijalne diferencijacije u obrazov­nom sustavu od prijemnih ispita preko utje­caja razvojnosti određenih sredina (po­dručja) na obrazovne šanse. Pored toga u ovom dijelu studije, M. Vujević istražuje od­

nos učenika i nastavnika, zatim analizira »jedinstvo odgojnih utjecaja« i odgoj lično­sti, kao i procese političke socijalizacije u školi, a osobito istražuje problem motivacije u školi i efikasnosti škole. U isto vrijeme on istražuje i negativne tendencije u školi, naročito problem antropcentrizma i tehno- kratizma u školi, potom analizira društveno značenje autonomije sveučilišta, problem in­tegracije sveučilišta te odnos studiranja i istraživanja. Ovaj dio studije je sigurno na­jinteresantniji, a isto tako po svom znanstve­nom značenju u teorijskom i empirijskom pogledu sigurno najvrijedniji, jer pored teo­rijskih eksplikacija određenih socijalnih aspekata školskog obrazovanja odnosno for­malnog obrazovanja, autor ove studije kroz empirijska istraživanja potvrđuje znanstve- no-teorijske postavke sociologije školskog obrazovanja.

U tom kontekstu osobito su značajni rezultati istraživanja koje M. Vujević navodii interpretira u poglavlju koje se odnosi na političke aspekte socijalizacije, gdje autor kroz analizu nastavnih sadržaja u osnovnoj školi istražuje političke aspekte socijalizacije u školi. To autor čini kroz empirijska istraživanja u vezi šest postavljenih hipoteza koje se odnose na to da je naša osnovna škola: a) autoritativna, b) da postoji ideali­zacija ljudske ličnosti, c) idealizacija socija­lističkih institucija, d) nedovoljna prisutnost socijalizma u nastavnim sadržajima, e) pa­sivnost ličnosti, f) anacionalnost nastavnih sdržaja.

Istraživanje je pokazalo da je u nastav­nim sadržajima predominantan autokratski odnos među ljudima, zatim da je odnos pre­ma čovjekovoj ličnosti realan, zatim da je odnos prema socijalizmu u većini nedefini­rana, kao i da je odnos prema okolini akti­van pa ono što osobito zabrinjava jest to do čega je autor došao da je naša osnovna škola u Hrvatskoj u proteklom razdoblju bila po svojim programima ne samo anti- hrvatska, nego da je bila antinacionalna, te da je bila izuzetno velika prisutnost jugosla­venske orijentacije (str. 108—110.).

135

RECENZIJE I PRIKAZI

Na temelju takvih rezultata pisac ove studije sasvim ispravno zaključuje »Nacio­nalne identifikacije nema ni u hrvatskim ni u srpskim čitankama, dok u čitankama stare Jugoslavije nije izbjegavana. Socijalizam je očito imao rezerve prema nacionalnom, pa se i u jednim i drugim udžbenicima provodi antinacionalan odgoj, jer se nacionalno sma­tralo nešto kao privremeno što treba da pre­raste u internacionalno. Očito da se ta pro­gnoza pokazala pogrešnom, jer je nacional­no pitanje postalo izrazit problem u svim višenacionalnim socijalističkim zemljama.« (str. 110.).

Zadnji dijelovi ove studije posvećeni su problemima autonomije sveučilišta, kao i autonomije znanosti i istraživanja, zatim problemima integracije i organizacije sveučilišta, kao i povezivanju studiranja i znanstveno- istraživačke djelatnosti, što ima posebnu znanstvenu i društvenu vrijednost.

Na kraju ovog prikaza zaključimo da se iz ovog pregleda sadržaja i osvrta na neke od dijelova ove studije vidi da se radi o vrlo značajnom znanstvenom djelu iz područja sociologije i politologije, a naročito da znači afirmaciju sociologije obrazovanja na našim sveučilištima i poticaj za daljnja istraživanja ove tematike, zato smatramo da će ova stu­dija (udžbenik) biti od vrlo velike koristi svim studentima humanističkih i društvenih studija, i znanstvenim radnicima koji se bave sociološkim aspektima edukacije.

Ivan Vuković

Znanstveni svesci Društva za sociologijukulture, Leipzig1. godište, broj 1, 1992., 64 str.ISSN 0941-343X

KULTURSOZIOLOGIE (SOCIOLOGIJA KULTURE)Ambicije — Aspekti — Analize

Društvo za sociologiju kulture iz Leip- ziga pokrenulo je početkom ove godine

časopis »Sociologija kulture«. Prvi broj izišao je sredinom siječnja. U jesen 1990. osnovano je Društvo za sociologiju kulture u Leipzigu. Kako je napisano u redakcij­skom uvodniku prvog broja časopisa: socio­logija kulture se budi! To je njezino radosno, ili pak žalosno uskrsnuće, ovisno o tome kako se uzme. Često dovođena u pitanje, katkada smatrana nemogućom, povremeno se penjući do vrhunaca ili pak spuštajući se u empirijsku nizinu, stjecao se dojam da je sociologija kul­ture na permanentnoj vjetrometini. Da li je tome doista tako, ili se pak iza svojevrsne eti­kete što joj je pridana u stvari skrivaju sve moguće, a ponajmanje »sociološke«, namjerei shvaćanja?

Ako se pročitaju npr. u tematskim, re­dovnim ili izvanrednim brojevima kelnskog časopisa za sociologiju i socijalnu psihologi­ju ili u dijelu diskusija sociološke revije, ra­sprave o tome u posljednjih petnaest godina daju proturječne izvještaje. Njemačko i au­strijsko društvo za sociologiju doduše imaju stručnu sekciju za sociologiju kulture, ali ni ona nemaju, izuzev informativnih biltena, specijalne publikacije. Ovo sociološko društvo, iako po brojnosti članstva još početnih mogućnosti ovim svescima latilo se pokušaja da stvori mogućnost sociološke ra­sprave na njemačkom govornom području otvarajući znanstvenu tribinu s područja so­ciologije kulture.

Namjera izdavača je da časopis izlazi četiri puta godišnje. Časopis nuka na surad­nju sve one koji se bave kulturološkim istraživanjima i znanošću. Poziv je upućen svim istraživačima, znanstvenicima i studen­tima, podjednako djelatnima u društvenoz- nanstvenom kao i kulturnopolitičkom po­dručju. U časopisu će biti rasvjetljavane i predstavljane različite teoretske sklonosti, istraživački projekti i rezultati uključujući metodološke koncepte, metodičke instru­mente kao i nastavne ponude, ako ustrebai kontroverzne! Svesci će biti tematski uređivani. U ovom prvom izdanju predstav­lja se Društvo za sociologiju kulture sa svo­

136