uzgajanje suma

Uzgajanje šuma I Ak. god. 2007/08.

1

1. UVOD 1.1. DEFINICIJA UZGAJANJA ŠUMA Uzgajanje šuma je znanstvena disciplina koja se bavi osnivanjem, njegom i pomlađivanjem šuma u svrhu optimalnog i trajnog zadovoljenja potreba društva, okoliša i gospodarstva. Uzgajanje šuma kao stručna disciplina bavi se šumskouzgojnim postupcima kojima je u najkraćem mogućem razdoblju uz minimalne troškove i očuvanje proizvodne sposobnosti šumskoga tla moguće osnovati i oblikovati šumsku sastojinu koja će optimalno i trajno pružati gospodarske i općekorisne blagodati. Ono daje odgovor na pitanje kako postupati sa šumskom sastojinom kako bi ispunila ciljeve gospodarenja. 1.2. DJELOKRUG UZGAJANJA ŠUMA Uzgajanje šuma obuhvaća: a) morfologiju šuma b) osnivanje šuma c) njegu šuma d) pomlađivanje šuma e) problematiku degradiranih šuma f) uzgajanje šuma posebne namjene Morfologija šuma opisuje pojavne oblike šuma i izučava njihovu strukturu. Osnivanje šuma obuhvaća područja šumskog sjemenarstva, šumskog rasadničarstva i pošumljavanja. Njega šuma se bavi procesima i metodama oblikovanja strukture šumske sastojine. Pomlađivanje šuma izučava procese i metode izmjene generacija. Poseban dio uzgajanja šuma odnosi se na degradirane šume i metode njihove revitalizacije. Uzgajanje šuma posebne namjene obuhvaća šumskouzgojnu problematiku u zaštićenim objektima prirode, primjerice nacionalnim parkovima i park-šumama. Tu također spada šumskouzgojna problematika zaštitnih šuma te uzgajanja drveća izvan šuma, primjerice u arboretumima, poljozaštitnim i vjetrobranim pojasima, u hortikulturne, zdravstvene, turističke svrhe i slično. Danas su prioritetni izazovi uzgajanju šuma u nas njega i pomlađivanje šuma u postojećim ekološkim i društvenim prilikama, pošumljavanje obešumljenih terena te revitalizacija degradiranih šuma. 1.3. ŠUMARSTVO I UZGAJANJE ŠUMA Šumarstvo je znanost, struka i umijeće gospodarenja i očuvanja šuma i staništa, odnosno čitavoga šumskog ekosustava, za trajnu dobrobit društva, okoliša i gospodarstva. Ono se brine o uravnoteženom i potrajnom gospodarenju šumama i drvnim zalihama, maksimalnim prinosima i optimalnom pomlađivanju uz trajnu stabilnost šumskih ekosustava, istodobno vodeći brigu o bujnom životinjskom svijetu, obilnim i trajnim rezervama pitke vode, atraktivnom i rekreacijskom okolišu kako u prirodnim tako i u urbanim sredinama te o raznovrsnim uslugama i proizvodima. Šumarstvo kao organizirana struka i znanost u Europi nastaje u 18. stoljeću zbog straha od nestanka šuma i potrebe za racionalnim gospodarenjem tim resursom. Šumarstvo se u našoj


2

zemlji pojavljuje u drugoj polovici 18. stoljeća. Prve šumarije osnovane su 1765. godine u Krasnu, Oštarijama i Petrovoj gori. Prvi zakon o šumama donesen je 1769. godine. Šumarstvo je složena djelatnost jer se u njemu isprepliću tri komponente: biološka, tehnička i gospodarska. Biološka komponenta obuhvaća discipline koja se bave istraživanjem građe i funkcioniranja pojedinih sastavnica šumskoga ekosustava. Tehnička komponenta uključuje discipline povezane s uporabom i razvojem tehnike i tehnologija u gospodarenju šumama. Gospodarska komponenta šumarstva uključuje područja šumarske politike, planiranja i ekonomike. Uzgajanje šuma je temeljna disciplina šumarske znanosti i prakse. Djelokrug mu proizilazi i ponajviše je povezan s biološkom komponentom, ali se u pojedinim segmentima oslanja na tehničku i gospodarsku komponentu šumarstva. Usko je povezano s ekologijom šuma, šumarskom fitocenologijom, šumarskom pedologijom te genetikom i oplemenjivanjem šumskoga drveća. Koristi se spoznajama botanike, dendrologije, biometrike, dendrometrije, šumarske fitopatologije, šumarske entomologije i ostalih disciplina. Razvojem i specijalizacijom znanosti o uzgajanju šuma, javila se potreba za njezinim raščlanjenjem. Zato je u programu studija na Šumarskom fakultetu u Zagrebu ovo široko područje danas specijalizirano u sljedećim disciplinama: a) osnivanje šuma b) uzgajanje šuma c) uzgajanje šuma posebne namjene d) šumske melioracije krša 1.4. PRISTUPI UZGAJANJU ŠUMA Razlikuju se prirodni i umjetni pristup uzgajanju šuma. Prirodni pristup sagledava i podjednako uvažava sve sastavnice šumskoga ekosustava. Podjednako su važni biocenoza i biotop. Zagovara se gospodarenje autoktonim vrstama drveća, prirodno pomlađivanje i prilagodba šumskouzgojnih postupaka prirodnoj dinamici šume. Ciljevi gospodarenja šumom uključuju gospodarske i općekorisne aspekte te potrajno gospodarenje šumom. Prirodni pristup uzgajanju šuma prepoznaje se u praksi prirodnog uzgajanja šuma (nature-based silviculture; close-to-nature silviculture). Zagovornici toga pristupa, šumarski praktičari, znanstvenici, šumovlasnici i ostali zainteresirani, u novije se doba okupljaju u međunarodnoj udruzi Pro Silva. Kod umjetnog pristupa šuma se promatra kao gospodarski objekt, a uzgajanje šuma je u funkciji ispunjavanja gospodarskih ciljeva. Zagovornici ovoga pristupa nisu protiv uporabe aloktonih vrsta drveća. Zalažu se za uzgajanje onih vrsta drveća koje se u datom trenutku isplate i koje će u najkraćem mogućem vremenu osigurati visoku produkciju drvne tvari. Ostale sastavnice šumskoga ekosustava uzimaju se u obzir u mjeri u kojoj zadovoljavaju gospodarske ciljeve. Umjetni pristup uzgajanju šuma u nekim je europskim zemljama (Velika britanija, Nizozemska, Danska, Belgija) rezultirao drastičnim smanjenjem prirodnih na račun umjetnih šuma. Izazvao je osiromašenje bioraznovrsnosti šuma, njihovu destabilizaciju i degradaciju šumskih tala.


3

1.5. ZAGREBAČKA ŠKOLA UZGAJANJA ŠUMA Zagrebačka škola uzgajanja šuma njeguje prirodni pristup uzgajanju šuma. Proizišla je iz gotovo dva i pol stoljeća dugoga cjelokupnoga usmjerenja, znanstvenoga i obrazovnoga pristupa te praktičnoga postupanja u gospodarenju hrvatskim šumama te ozakonjenja takvih spoznaja i aktivnosti. Zagrebačka škola uzgajanja šuma intenzivno se počinje razvijati 1921. godine kada je utemeljen Zavod za uzgajanje šuma pri Gospodarsko-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prvi profesor uzgajanja šuma u novooformljenom Zavodu bio je dr. sc. Andrija Petračić. Nakon njega katedru uzgajanja šuma je vodio akademik Milan Anić, a slijede prof. dr. sc. Ivo Dekanić i akademik Slavko Matić. Karakteristike Zagrebačke škole uzgajanja šuma su: - gospodarenje prirodnim šumama - potrajno gospodarenje šumama - prirodno pomlađivanje pod zastorom krošanja - umjetno pomlađivanje po načelima prirodnoga - oblikovanje optimalne strukture sastojine njegom koja će osigurati produktinost, stabilnost i

sposobnost prirodnog pomlađivanja - isključenje čistih sječa. Približno 98% šuma u Hrvatskoj ubrajamo u prirodne jer su nastale u skladu s prirodnim načelima na šumskim tlima. Karakterizira ih visoka bioraznovrsnost te očuvanost staništa i biocenoze. Potrajnost je istoznačnica za održivo gospodarenje šumama. Na Ministarskoj konferenciji o zaštiti europskih šuma održanoj u Helsinkiju 1993. godine potrajnost je definirana kao gospodarenje šumama i šumskim zemljištima na način i u takvoj mjeri da se održi njihova biološka raznolikost, sposobnost obnavljanja, vitalnost, potencijal i proizvodnost te da ispune, sada i u budućnosti, bitne ekološke, socijalne i gospodarske funkcije na lokalnoj i globalnoj razini, a da to ne šteti drugim ekosustavima. Potrajnost je europskom šumarstvu bila poznata već u 18. stoljeću. Šumama na prostoru Hrvatske potrajno se gospodari od 1769. godine. Među temeljna svojstva šume spada pomlađivanje (obnova, regeneracija). Pomlađivanje je izmjena dviju generacija šumskih sastojina ili izmjena zreloga stabla mladim stablom. Može biti prirodno ili umjetno. Prirodno pomlađivanje pod zastorom krošanja je vrhunac životnoga ciklusa šumske sastojine i odraz uravnoteženog odnosa svih sastavnica zreloga i vitalnoga šumskoga ekosustava. Njime se osigurava kontinuitet suvisloga sklopa krošanja nad šumskim tlom, a time i očuvanje šumskoga staništa i biocenoze. Njegom šuma na načelima Zagrebačke škole uzgajanja šuma usmjeravamo razvoj šume sukladno prirodnim zakonitostima, optimalno koristeći stanišne uvjete, biološka svojstva i ekološke zahtjeve vrsta drveća koje njegujemo. Na taj način održavamo sastojinu u optimalnim strukturnim uvjetima gdje su stabilnost, produktivnost i biološka raznolikost temeljni pokazatelji optimalnog stanja. Mogućnost prirodne obnove tako njegovanih sastojina je logičan slijed i korak koji vodi njihovoj vječnosti, uz uvjet stručno provedenih zahvata pomlađivanja. Čiste sječe u dugoj povijesti šumarstva u Hrvatskoj nikada nisu igrale značajniju ulogu niti su bile raširena metoda sječe. U Hrvatskoj su zabranjene Zakonom o šumama.


4

2. ŠUMA 2.1. DEFINICIJA ŠUME Šumu predstavlja šumsko tlo koje je suvislo obraslo šumskim drvećem, grmljem i prizemnim biljem, na kojem se trajno proizvode drvna tvar i općekorisna dobra, a između biocenoze i staništa vladaju uravnoteženi odnosi. Ovakva definicija šume obuhvaća sve sastavnice šumskoga ekosustava: stanište (klima, tlo) i biocenozu (fitocenoza, zoocenoza, mikrobiocenoza). U njoj se ističe kako šumu karakteriziraju:

- suvislost - trajnost - uravnoteženost.

Suvislost ukazuje na stalan pokrov krošanja šumskoga drveća nad tlom tj. na sklop. U tom se smislu šumom ne smatraju odvojene skupine šumskoga drveća na površini do 0,1 ha, šumski rasadnici, poljozaštitni i vjetrobrani pojasevi, drvoredi i sl. Trajnost ukazuje na potrajnost gospodarenja šumom u smislu da šuma neprestano ispunjava općekorisnu i gospodarsku namjenu. Neko šumsko zemljište ne može biti «na odmoru» već se na njemu trajno mora ostvarivati šumska produkcija. Uravnoteženost ukazuje na činjenicu kako se gospodarenje šumom mora ostvarivati na način da se ne remeti dinamički uravnoteženo stanje sastavnica šumskoga ekosustava. 2.2. STRUKTURA ŠUME Razlikujemo vanjsku i unutarnju strukturu šume. Vanjsku strukturu šume predstavlja prostorni raspored njezinih sastojina. Postorni raspored šumskih sastojina značajan je za šumskouzgojno planiranje i uređivanje šuma.

Slika 1. Struktura visoke regularne šume s jednodobnim sastojinama koje se pomlađuju čistom sječom

Slika 2. Struktura visoke regularne šume s jednodobnim sastojinama koje se pomlađuju oplodnim sječama


5

Slika 3. Struktura preborne šume stablimičnoga rasporeda stabala Unutarnju strukturu šume predstavlja prostorni raspored glavnih elemenata šume: drveća, grmlja, prizemnoga rašća i tla. Tako se odozgo prema dole u šumi nižu slojevi drveća, grmlja i prizemnoga rašća. U tlu postoji slojanje korijenja. Sloj drveća dijeli se na prostor krošanja i prostor debala. Prostor krošanja karakteriziran je sklopom i etažama. Prostor debala karakteriziran je gustoćom i obrastom.

Slika 4. Unutarnja struktura šume i šumski rub 2.3. RUB ŠUME Šumski rub je pojas koji povezuje šumu i izvanšumsku površinu. To je relativno uski pojas čija je širina ograničena ekološkim prilikama. Na šumskom rubu se preklapaju dvije biljne zajednice: šumska i izvanšumska. U pojasu ruba šume karakteristična su dva utjecaja: - utjecaj šume na izvanšumsku površinu - utjecaj izvanšumske površine na šumu. Šuma utječe na izvanšumsku površinu svojom sjenom, odbačenim listincem odnosno četinjakom, grančicama, korijenjem. Šuma naplođuje rub svojim sjemenom. Razlikuju se mikroklimatske prilike i florni sastav na dijelu izvanšumske površine do kojega ne dopire sjena šume od onih na rubnom pojasu kojega zasjenjuje šuma. Utjecaj izvanšumske površine osjeća se u unutrašnjosti šume dokle dopire bočno svjetlo. Obično je unutrašnjost šume zaštićena od izvanšumskog utjecaja pojasom gusto razgranjenoga drveća i grmlja. Taj pojas izgrađuju heliofilne i poluheliofilne vrste koje na šumskom rubu imaju svoj ekološki optimum. Na vlažnijim staništima na šumskim rubovima


6

se pojavljuju vrste rodova Salix, Alnus, Fraxinus angustifolia, na nešto sušim vrste iz porodice Rosaceae (Prunus, Rosa, Crataegus, Rubus, Pyrus, Malus i dr.) (Čarni i dr. 2002). Morfologija stabala na rubu šume različita je od morfologije stabala koja rastu u sklopu. Rubna stabla obično su niža od onih koja rastu u sklopu šume. Težište im je niže. Krošnja je asimetrična, razvijenija prema izvanšumskoj površini. Žilište je također asimetrično razvijeno. Deblo na sunčanoj strani može biti obraslo živićima. 2.4. GRANICA ŠUME Granica šume je crta do koje ekološki uvjeti omogućuju opstanak šume odnosno crta do koje od prirode još raste šuma. Ta je granica od interesa kako s gospodarskog tako i s ekološko-biološkog gledišta. Postojanje šume ograničeno je ponajprije zbog preniske temperature (polarni led, visokoplaninski pojas), nedostatka vlage (pustinja, savana, stepa, tundra) ili prevelike vlage (močvara). Granica šume u polarnim krajevima i u visokim planinama uvjetovana je temperaturnim odnosima. U prvom slučaju se radi o polarnoj, a u drugom o visokoplaninskoj granici šume. Na obje granice šuma poprima poseban oblik. Na tim područjima lučimo najprije granicu gospodarske šume odnosno granicu šumskih sastojina s kojima je moguće ostvarivati gospodarenje. Iznad te granice postupno se prekida sklop krošanja, stabla tvore raskidane, veće ili manje grupe i skupine. Visine im opadaju. Pojas u kojemu stabla u odrasloj dobi ne mogu narasti više od 5 (8) m smatramo granicom šumskog drveća. S obzirom da nestaje suvislosti (sklopa) krošanja, a visina opada, šuma gubi svoja osnovna obilježja. Sklop se sve intenzivnije prekida, a stabla postaju sve niža i kržljavija. To je granica šume. Iznad granice šume slijedi granica šumske vegetacije. To je crta do koje još uspijevaju florni elementi šumske fitocenoze. U našim uvjetima pojavljuju se gornja granica šume i barska granica šume. Gornju granicu šume u nas tvori bor krivulj (Pinus mugo Turra), na dinarskim planinama iznad 1350 m n. m. Međutim, u subalpinskom pojasu, iznad bukovo-jelovih šuma, a prije klekovine bora krivulja, često nalazimo pretplaninske bukove šume. I one često tvore gornju granicu šume. Pojavu da bukva tvori gornju granicu šume nalazimo na lokalitetima Bjelolasice (1533 m n. m.), Risnjaka (1528 m n. m.), Viševice (1428 m n. m.) te na dijelu velebitskih vrhova. Bukova su stabla karakteristično zavinuta pri žilištu. Sabljasti, iskrivljeni rast stabala posljedica je pritiska snijega. S porastom visine sastojina postaje sve kržljavija, debla tanja i kraća, da bi na kraju postupno formirala povaljanu šikaru – klekovinu. Na barskoj granici šume prema močvari uspijevaju poljski jasen, crna joha i vrbe. Te se vrste na donjoj granici šume i šumskog drveća postupno privlače prema močvarnom staništu do krajnje mogućnosti opstanka. Močvarno i barsko stanište jasno su razlučeni zahvaljujući različitoj flornoj građi i obilju vode koja u močvari leži manje-više čitavu godinu. Iz barskog se staništa voda ljeti povuče, pa postoji mogućnost za postupni razvoj šume. Barska granica šume pojavljuje se u nas u nizinskoj Hrvatskoj na nadmorskim visinama između 80 – 90 m. 2.5. ŠUMSKO TLO I ŠUMSKO ZEMLJIŠTE U definiciji šume navodi se kako ona uspijeva na šumskom tlu. Treba razlikovati apsolutno od relativnoga šumskoga tla. Kažemo kako je tlo apsolutno šumsko ako je podesno isključivo za uspijevanje šume. Relativno šumsko tlo je ono na kojem bi da nema šume uspijevale i


7

poljoprivredne kulture. Primjerice, na pribrežjima i brežuljcima sjeverozapadne Hrvatske nalazimo relativno šumska tla. Naime, na njima bi osim šume mogli uspijevati vinogradi i voćnjaci. Međutim, na poplavnim, barskim staništima uz naše nizinske rijeke može uspijevati isključivo šumsko drveće, pa su zato tla apsolutno šumska. Slično je i na kršu, u visokoplaninskim uvjetima ili na mrazištima. Šumsko zemljište je površina na kojoj se uzgaja šuma ili koja je zbog svojih značajki povoljna za osnivanje i uzgajanje šume. Šuma može i ne mora obraštati šumsko zemljište. Isto tako, uvjeti šumskog zemljišta mogu biti ekstremno loši, pa ne dozvoljavaju da šuma na njemu uspijeva. Zato šumsko zemljište može biti: - obraslo šumom - neobraslo - neplodno. Neobraslo šumsko zemljište može biti: - proizvodno (šumske čistine, blage kamenjare, vrištine, bujadnice, bare, napuštene

poljoprivredne površine i sl.) - neproizvodno (šumske prosjeke, svijetle pruge, nasipi, pokosi, stovarišta, pašnjaci,

košanice i sl.) Na neobraslom proizvodnom šumskom zemljištu je moguće osnovati i uzgajati šumu. To je kategorija šumskog zemljišta koja čeka na pošumljavanje. Na neobraslom neproizvodnom šumskom zemljištu šuma se ne uzgaja, iako stanišne prilike to omogućuju. Zbog neke posebne namjene ova se kategorija šumskog zemljišta namjerno održava bez šume. Neplodno šumsko zemljište su šumske prometnice, vodotoci, kanali, močvare, ljuti krš, površine pod građevinskim objektima, šljunčare, kamenolomi i sl. Na tim zemljištima šumu nije moguće uzgajati. Površina Republike Hrvatske iznosi 5 653 800 ha. Od te površine 2 688 688 ha (48%) zauzimaju šume i šumsko zemljište. Tablica 1. Obraslost šumskog zemljišta u RH šumom obrasle površine 2 402 782 ha (89%)

neobraslo proizvodno šumsko zemljište 208 467 ha (8%)

neobraslo neproizvodno šumsko zemljište 32 952 ha (1%)

neplodno šumsko zemljište 44 487 ha (2%)

Ukupno šume i šumsko zemljište 2 688 688 ha (100%) Izvor: Šumskogospodarska osnova područja RH za razdoblje 2006 – 2015 2.6. ŠUMA KAO EKOSUSTAV Šuma je životna zajednica drveća, grmlja, zeljastog bilja i brojnih životinjskih organizama s jedne i staništa (biotopa) s druge strane. Glavni element koji izgrađuje šumu i razlikuje je od ostalih tipova vegetacije je šumsko drveće. Drvećem nazivamo drvenasto bilje na kojem se jasno luče deblo i krošnja te koje u odrasloj dobi dosiže visinu od najmanje 5 m. Drvenasto bilje kod kojega se još može razlučiti deblo i krošnja, a u odrasloj dobi može narasti u vis do 5 m ubrajamo u poludrveće. Kod grmlja je razlučivanje debla i krošnje jedva moguće ili nemoguće. Grmlje se uglavnom razgranjuje već pri tlu, nepravilna je uzrasta, a dosiže visine


8

do 3 – 4 m. Na granici šume drveće mijenja morfologiju i raste kao poludrveće ili čak grmlje (klekovina). Stablo samo po sebi nije dovoljno da bi mogli govoriti o šumi kao vegetacijskom obliku. Stabla moraju biti udružena u obliku sastojine i svojim krošnjama suvislo zastirati šumsko tlo. Njihov raspored u prostoru šume može se izmjeriti i analizirati kroz strukturu šume odnosno šumske sastojine. Šuma je veličanstvena tvorba prirode i najsloženiji ekosustav. Proizilazi to iz njezine strukture, odnosa između članova njezina ekosustava, bogatstva biocenoze, složenosti staništa, dimenzija stabala, višestrukog slojanja drveća, grmlja i prizemnoga bilja, etažiranja krošnji kao i prirodnoga širenja gdje god to omogućuju ekološki uvjeti. Naime, šuma je agresivan tip vegetacije. Ona se prirodno širi na izvanšumske površine gdje god je to moguće: na travnjake, pašnjake, napuštene poljoprivredne površine, rječne i bujične nanose, pokose cesta i željezničkih pruga i sl. S gledišta uzgajanja šuma važne su slijedeće karakteristike šumskoga ekosustava: - struktura - produkcija - dinamika. 2.6.1. Struktura šumskog ekosustava Šuma je zajednica (cenoza) organizama kojoj, za razliku od drugih biljnih formacija (livade, pašnjaci, tundre, savane), drveće daje temeljno obilježje i ono ujedno najviše utječe na razvoj žive i nežive okoline. U šumi – nad tlom, uz tlo i u tlu – žive mnogi članovi flore i faune. Svijet biljaka (fitocenoza), životinja (zoocenoza) i mikroorganizama (mikrobiocenoza) čine zajednicu živih bića (biocenoza). Ovdje nijedan član ne živi samo svojim životom nego je svaki ovisan o zajednici, a ujedno i utječe na nju; okolina ga neposredno i posredno oblikuje i usmjeruje u granicama njegove genetski uvjetovane konstitucije (fenotip = genotip x okoliš). Biocenoza zajedno s okolnom atmosferom i tlom (stanište, biotop) čini i razvija biogeocenozu (po Sukačevu). Budući da su staništa (tlo i klima) vrlo različita, djelovi šume imaju različite biogeocenoze (šumske sastojine). Sastavni dijelovi šumskoga ekosustava više-manje usko su povezani i međusobno uvjetovani. Činioci svake komponente biogeocenoze i svaka komponenta kao cjelina neprekidno se mijenjaju; oni utječu jedni na druge, sudjeluju u kruženju i mjeni tvari (metabolizam). U tlu, na tlu i nad tlom živa se bića međusobno bore, potiskuju, prilagođavaju i pomažu u raznovrsnim odnosima: antibioza (jedni organizmi sprječavaju razvitak drugima), metabioza (jedni organizmi pripremaju životnu sredinu drugima) i simbioza (zajednički život; uzajamna pomoć koja se u određenim okolnostima može razviti u parazitizam). Raznovrsni skupovi organizama, većinom specijalizirani, stvaraju, razaraju i iskorištavaju organske tvari; to su proizvođači, razgrađivači i potrošači. Razmnožavanje, održavanje, sastav, oblik, rast i prirast šume proizvodi su čitave biogeocenoze. Što su činioci klime i tla bolji, to je dinamičniji i složeniji, a u gospodarskom smislu vrjedniji energetski sustav biogeocenoze, jer omogućuje veći kvantitativni prirast i njegovu bolju kvalitetu, proizvodnju raznovrsnijih šumskih proizvoda. Staništa su vrlo različita, pa je i sastav i razvitak šume na njima vrlo raznovrstan. Najobjektivniji odraz stanja i razvitka staništa, sekularnog razvitka vegetacije i recentnih međusobnih odnosa članova flore i faune jesu šumske zajednice (fitocenoze). Zato su fitocenoze polazište mnogih suvremenih istraživanja šume i utvrđivanja načina gospodarenja.


9

Predmet uzgajanja šuma je dio biocenoze šumskoga ekosustava kojega nazivamo šumska sastojina. Šumska sastojina ima svoju strukturu o kojoj će kasnije biti riječi. Glavni gradbeni element sastojine je šumsko drveće. O značajkama šumskoga drveća s različtih aspekata slušači šumarstva uče, osim u kolegiju uzgajanje šuma, u kolegijima botanika, dendrologija, anatomija drva, tehnologija drva, fiziologija bilja, ishrana bilja, ekologija šuma, osnivanje šuma, šumarska fitopatologija, šumarska entomologija, rast i prirast šumskoga drveća. 2.6.2. Biološka produkcija Približno 1 – 5 % sunčane energije koja dopre do biljke pretvara se u organsku tvar. Primarna produkcija je pojam koji se upotrebljava za učešće organske tvari proizvedene iz sunčeve energije na nekom staništu u nekom razdoblju. Ona je rezultat fotosinteze. Bruto primarna produkcija (BPP) je ukupna količina proizvedene organske tvari, uključujući i onaj dio koji se upotrijebi za disanje. Neto primarna produkcija (NPP) je dio bruto produkcije koji je na raspolaganju heterotrofnim organizimima. NPP jednaka je BPP minus udio energije potreban za metaboličke aktivnosti autotorfnih organizama (disanje). Neto masa biocenoze nekoga ekosustava odnosno njegova biomasa je rezultat NPP. Produkcija heterotrofnih organizama je sekundarna produkcija. Neki ekosustavi, kao močvare, imaju visoku NPP (Tablica 2). Visoku NPP imaju i tropske kišne šume. Međutim, razlika je u tome što tropske kišne šume imaju daleko veću biomasu od močvara. Istodobno, u odnosu na totalnu biomasu, NPP tropske kišne šume relativno je mala. Tropske kišne šume i močvare normalno proizvode između 1500 i 3000 g organske tvari po kvadratnom metru godišnje. Usporedbe radi, šume umjerenog pojasa imaju vrijednost NPP između 1200 i 1300 g/m2 god., savane 900 g/m2 god., polupustinje 90 g/m2 god. Iz tablice 2 je vidljivo kako se glavnina NPP i biomase biosfere proizvode u šumskim ekosustavima, posebice tropskim kišnim šumama te šumama umjerenog pojasa u kojemu su i naše šume. Tablica 2. Godišnja produkcija nekih bioma

Neto primarna produkcija (NPP) Biomasa

Površina NPP Svjetska

NPP Biomasa Svjetska biomasa

Biom

106 km2 g/m2 109 t kg/m2 109 t Pustinje, ljuti kamenjar, pješčare, ledenjaci 24,0 3 0,07 0,02 0,5 Polupustinja 18,0 90 1,6 0,7 13,0 Tropska kišna šuma 17,0 2200 37,4 45,0 765,0 Savana 15,0 900 13,5 4,0 60,0 Poljoprivredno zemljište 14,0 650 9,1 1,0 14,0 Stepe, prerije, pampe 9,0 600 5,4 1,6 14,0 Tundra 8,0 140 1,1 0,6 5,0 Listopadna šuma umjerenog pojasa 7,0 1200 8,4 30,0 210,0 Crnogorična šuma umjerenog pojasa 5,0 1300 6,5 35,0 175,0 Močvara 2,0 2000 4,0 15,0 30,0

Izvor: Whittaker 1975. Od ukupne BPP listopadne šume 6 % otpada na korijenje, 24 % na deblovinu, 8 % na grane i grančice, 7 % na listinac, a ostatak od 55 % na disanje. Proizilazi kako je NPP 45 % dok na deblovinu, kao «glavni» gospodarski proizvod šume, otpada 24 % (Vyskot 1981).


10

2.6.3. Dinamika šume s ontogenetskog gledišta Dinamiku šume možemo analizirati s filogenetskog i ontogenetskog gledišta. Pod ontogenetskim razvojem šume podrazumijevamo tijek njezina nastanka, rasta i razvoja. U procesu ontogenetskoga razvoja šume razlikuju se slijedeći stadiji: 1. stadij pionirske šume 2. stadij prijelazne šume 3. stadij konačne šume. Iz Slike 5 vidljiv je slijed ontogenetskoga razvoja šume. Obešumljenu, golu površinu najprije naseljavaju pionirske zeljaste biljke i grmlje, a potom i pionirske vrste drveća. Pionirske vrste drveća naseljavaju obešumljenu površinu postupno: najprije pojedina stabla, zatim u skupinama, malim i velikim grupama koje se postupno spajaju, njihove krošnje se sklapaju i na kraju oblikuju prvu šumu. Tako nastaje stadij pionirske šume. Pod sklopom njezinih krošanja pomlađuju se poluheliofilne i poluskiofilne vrste drveća, a kasnije skiofilne vrste drveća. Ovaj se stadij naziva prijelaznom šumom. Konačna šuma je sastavljena od konačnih (klimatogenih) vrsta drveća. Trajanje pojedinih stadija je raznoliko, ovisno o promjenama u staništu. Oštrih granica između stadija nema.

Slika 5. Shematski prikaz ontogenetskoga razvoja šume

Gola površina

Jednogodišnje zeljanice Višegodišnje zeljanice

Višegodišnje zeljanice Grmlje Pionirsko drveće (heliofiti)

(Grmlje) Pionirsko drveće Semiheliofilno/Semiskiofilno drveće

(Pionirsko drveće) Semiheliofilno/Semiskiofilno drveće Skiofilno drveće

Skiofilno drveće (Semiheliofilno/Semiskiofilno drveće)

Pionirska šuma

Prijelazna šuma

Konačna šuma


11

Pionirsku šumu tvore pionirske vrste drveća. To su vrste koje se odlikuju širokom ekološkom valencijom (eurivalencijom) s obzirom na one ekološke čimbenike koji su značajni za njihov rast, razvoj i pomlađivanje. Pionirske vrste karakterizira: - stalna heliofilnost - brza ontogeneza - rana kulminacija prirasta - rani nastup fertiliteta - kratak životni vijek - razmjerno mala sposobnost akumulacije - bogata i česta fruktifikacija - sposobnost rasprostiranja sjemena na daleko - laka vegetativna regeneracija. Pionirske vrste drveća svake godine obilno rađaju sjemenom, sjeme je lagano i lako se rasprostire vjetrom, vodom ili pomoću životinja na veće udaljenosti, visoke je klijavosti, svjetloljubive su (heliofilne), lakše podnašaju klimatske ekstreme (kasni ili rani mraz, suncožar, sušu, led, trajniju poplavu, vjetar i sl.), brzo rastu u mladosti, rano im kulminiraju prirasti, imaju kratak životni vijek, postižu manje dimenzije, lako se pomlađuju na goloj površini. Ne pomlađuju se pod zastorom krošanja. Značajnije pionirske vrste u nas su: crni bor, alepski bor, crna joha, vrbe, topole, breza. S obzirom na neke ekološke zahtjeve i biološka svojstva u pionirske vrste drveća možemo ubrojiti običnu smreku i jasene. Pionirsku šumu obično tvori jedna vrsta drveća. To je zato što se nekom obešumljenom staništu biološkim svojstvima i ekološkim zahtjevima može prilagoditi najčešće samo jedna vrsta drveća. Tako će se na goletima eumediteranskoga područja, nakon požara ili na zapuštenim poljoprivrednim površinama toga područja pojaviti vrsta otporna na sušu, visoke temperature i siromašno, plitko, skeletno tlo, a to je ponajprije alepski bor. Slično tome, u submediteranskome području bit će to crni bor. Na pješčanim nanosima i na rječnim otocima u Podunavlju i Podravini stadij pionirske šume formirat će vrbe ili topole, ovisno o vodnome režimu rijeke. Obična breza postupno osvaja kisela tla obešumljenih terena, najčešće vrištine i bujadnice, na Kordunu i u Lici. Barska staništa u Podravini postupno je osvojila crna joha, pionirska vrsta koja podnosi dugotrajnu, stajaću, barsku vodu. Slično tome, u barskim staništima Posavine, na glinovitim glejnim tlima stadij pionirske šume formira poljski jasen. Napuštene livade, pašnjake te mrazišta gorskoga područja postupno osvaja obična smreka. Stadij pionirske šume je prvi u procesu ontogenetskoga razvoja šume. Pojavljuje se u obliku prirodnoga zašumljenja obešumljenih površina. Međutim, može se pojaviti i u gospodarskim šumama, nakon čiste sječe, požara, katastrofalnoga sušenja, vjetroloma i drugih pojava koje naglo ogole šumsko tlo i promijene prilike staništa na način da odgovaraju pojavi pionirskih vrsta drveća. Pionirska šuma je u odrasloj dobi najčešće horizontalno sklopljena. U odnosu na konačnu šumu ima mali volumen, nisku srednju visinu i prsni promjer. S vremenom se pod zastorom krošanja pionirske šume mijenjaju ekološke prilike u odnosu na golu površinu na kojoj je nastala: nema klimatskih ekstrema, nema suše, vlage ima više, tlo je pod zasjenom, nema korova, kemizam prostirke i humusnoga sloja drugačiji su nego na goloj površini. Proizilazi kako uvjeti ne pogoduju pomlađivanju pionirskih vrsta. Uvjeti pogoduju pomlađivanju poluheliofilnih, poluskiofilnih i skiofilnih vrsta. Tako postupno nastaje prijelazna šuma.


12

Tablica 3. Neka biološka svojstva i ekološki zahtjevi glavnih vrsta drveća (Prpić 1992)

Trajanje života

Postiže visinu Osjetljivost na Vrsta

Ontogenetski karakter

vrste God. m

Krošnja čini

zasjenu

Pomladak podnosi zasjenu mraz studen sušu

Način zakorijenjivanja

Hrast lužnjak K >400 >40 3 0 5 3 4 1/3

Hrast kitnjak K >400 >40 3 1 5 4 3 1/3

Hrast medunac K >400 <40 3 1 4 5 2 1*

Hrast crnika K >400 <30 5 2 5 5 1 1*

Crna topola P >150 <40 3 3 2 3 5 2

Bijela topola P >150 <40 3 3 3 4 4 2

Crna joha P <150 <40 2 3 3 3 5 3

Obična bukva K 150-

400 >40 5 5 5 4 4 3

Malolisna lipa P/K >400 <30 5 4 3 3 2 3

Velelisna lipa P/K >400 <40 5 4 3 4 3 3

Obični jasen P – P/K 150-

400 <40 1 4 5 4 4 2

Poljski jasen P – P/K 150-

400 <40 1 4 5 3 2 2

Crni jasen P – P/K 150-

400 <20 2 3 5 5 1 2*

Gorski javor P/K >400 <40 4 4 3 3 3 3

Mliječ P/K >400 <30 4 4 3 4 3 3 Klen P/K <150 <30 4 4 3 3 2 3 Obični grab P – P/K <200 <30 5 4 0 5 3 3

Crni grab P – P/K <150 <20 4 4 2 5 2 3* Gorski brijest P/K 150-

400 <40 4 4 2 4 3 1

Vez P/K 150-400 <40 4 4 2 3 4 1

Obična jela K >400 >60 5 5 5 3 4 1

Obična smreka P – P/K >400 >60 4 3 1 2 5 2

Crni bor P >400 >40 3 1 1 4 1 1 Alepski bor P <150 <30 2 1 5 5 0 1*

Europski ariš P/K >400 >40 1 0 3 1 4 3

Ontogenetski karakter vrste: K = konačna (klimaksna) vrsta P = pionirska vrsta P/K = prijelazna vrsta

Djelovanje ekološkog čimbenika na vrstu: 0 = izrazito malo 1 = vrlo malo 2 = malo 3 = srednje 4 = veliko 5 = vrlo veliko

Način zakorijenjivanja: 1 = korijenski sustav sa srčanicom 2 = vodoravni korijenski sustav 3 = čupav korijenski sustav 1/3 = u početku srčanica, a kasnije čupav * = pretpostavka

Stadij prijelazne šume tvore pionirske vrste, poluheliofilne i poluskiofilne vrste te vrste konačne šume (skiofilne vrste). Sastojine su mješovite. Obično imaju vertikalni sklop. U početku nadstojni dio sastojine tvore pionirske vrste drveća, a podstojni dio izgrađuju


13

prijelazne i konačne vrste drveća. Kasnije pionirske vrste postupno nestaju, a ostale vrste uraštaju u gornje slojeve sastojine. Prijelazna šuma je poveznica između pionirske i konačne šume. U podstojnoj sastojini obično se pojavljuju brijestovi, grabovi, jaseni, javori, lipe, voćkarice (Malus sp., Pyrus sp., Sorbus sp., Prunus sp.), te vrste konačne šume. Prijelazne su šume primjerice šuma alepskoga bora s hrastom crnikom i crnim jasenom, šuma crnoga bora s hrastom meduncem, bjelograbićem i crnim jasenom, šuma trepetljike, breze i obične jele, šuma crne johe, poljskoga jasena i hrasta lužnjaka, šuma poljskoga jasena i hrasta lužnjaka. Stadij konačne šume (klimaks-šuma, klimatogena šuma) je ustaljeni završetak prirodnoga razvoja šume. Tvore je konačne (klimatogene) vrste drveća. To su vrste drveća uske ekološke valencije (stenovalentne) s obzirom na one ekološke čimbenike koji su značajni za njihov rast, razvoj i pomlađivanje. Ekološki zahtjevi i biološka svojstva konačnih vrsta drveća suprotni su pionirskim vrstama drveća: obično su skiofilne, imaju sporu ontogenezu, kasnu kulminaciju prirasta, kasni nastup fertiliteta, dugi životni vijek, razmjerno veliku sposobnost akumulacije, visoku produkciju biomase, bogata i česta fruktifikacija je periodična, sposobnost rasprostiranja sjemena na daleko nije velika. Konačne vrste drveća ne podnašaju klimatske ekstreme (kasni ili rani mraz, suncožar, sušu, led, trajniju poplavu, vjetar i sl), sporo rastu u mladosti, kasno im kulminiraju prirasti, postižu veće dimenzije, ne pomlađuju se na goloj površini, pomlađuju se pod zastorom krošanja. Konačne vrste drveća u nas su: jela, bukva i hrastovi (lužnjak, kitnjak, crnika, medunac). Konačna šuma (sastojina) je obično mješovita. Najčešće je višeslojna, s vertikalnim sklopom i izraženim etažama. U odnosu na pionirsku šumu ima veliki volumen, visoku srednju visinu i prsni promjer. Pomlađuje se pod zastorom. Konačne šume u nas su: šuma hrasta lužnjaka s običnim grabom, šuma hrasta kitnjaka s običnim grabom, šuma hrasta crnike s crnim jasenom, šuma hrasta medunca s bjelograbićem, šuma obične bukve i bukovo-jelova šuma. Konačni stadij ne znači i završetak ontogenetskoga razvoja šume. Stadij konačne šume je dinamičan tj. podložan promjenama. Ovisan je o unutarnjim, samoregulacijskim procesima šumskoga ekosustava, ali i vanjskim utjecajima abiotskoga i biotskoga podrijetla. 2.7. NAMJENA ŠUME Uzgajivač šuma mora biti duboko uvjeren u potrebu svoje djelatnosti i svjestan koristi koje nastaju usljed te djelatnosti. Šuma optimalno i trajno daje mnoge proizvode, ali samo ako se s njom pravilno gospodari. S druge strane, čovjek bez šume i njezinih proizvoda ne bi mogao opstati. Zato sa šumom treba gospodariti na način da se korištenjem šumskih proizvoda ne naruše njezina stabilnost i trajnost. Jedna od temeljnih zadaća šumarstva je iznalaženje odgovora na pitanje kako postupati sa šumom da bi se trajno koristili njezini proizvodi, a da se istodobno šuma očuva za buduće generacije. Šumski proizvodi mogu imati gospodarski i općekorisni karaker. Šumski proizvodi gospodarskog karaktera podijeljeni su na glavne i sporedne. Glavni šumski proizvod za sada je drvna tvar, bilo u neprerađenom (pilanski trupci, ogrijevno drvo, građevinsko drvo, brodograđevno drvo) ili prerađenom obliku (namještaj, celuloza). U sporedne šumske proizvode ubrajaju se lovni turizam, ekološki turizam, pčelinja paša, šumski plodovi, šumsko voće, ljekovito bilje, gljive, smola, liko, kamen, pijesak, tlo, humus, listinac, četinjak, treset. Od posebnog su značaja općekorisne blagodati šume. One se dijele na ekološke ili zaštitne (fiziološka, hidrološka, vodozaštitna i protuerozijska funkcija šume, zaštita od lavina,


14

klimatska, protuimisijska, pogledna i vjetrobrana funkcija šume, zaštita prometnica i objekata, genetska) i društvene ili socijalne (turistička, estetska, ekološka, rekreacijska, zdravstvena uloga). S obzirom na navedene koristi, šume prema namjeni mogu biti: - gospodarske - zaštitne - posebne namjene Gospodarske šume ponajprije imaju gospodarsku i općekorisnu namjenu. Zaštitne šume imaju naglašenu općekorisnu i to zaštitnu namjenu. Ponajprije služe za zaštitu tla od erozije, komunikacija i objekata od lavina i erozije, za zaštitu od snažnih udara vjetra i sl. Ako je karakter zaštite trajan tada je nazivamo trajno zaštitnom šumom. Ako je karakter zaštite privremen odnosno dok postoji potreba za njom, šuma nosi naziv privremeno zaštitne šume. Zaštitne šume trajno su ili privremeno izuzete iz redovitoga šumskog gospodarenja. U šumama posebne namjene naglašene su općekorisne funkcije, premda one mogu ispunjavati i neke gospodarske funkcije, posebice u domeni sporednih šumskih proizvoda. Šume posebne namjene su šume i dijelovi šuma registrirani za proizvodnju šumskog sjemena, šume koje predstavljaju prirodne rijetkosti ili su od posebnog znanstvenog, povijesnog i drugoga značenja (nacionalni parkovi, park-šume, rezervati i sl.), šume namijenjene znanstvenim istraživanjima, edukaciji, za vojne potrebe te šume namijenjene za odmor i rekreaciju.


15

3. ŠUMSKA SASTOJINA 3.1. DEFINICIJA Šuma nije ista na cijeloj svojoj površini. Unutar šume nalazimo njezine djelove koji se međusobno razlikuju po vrstama drveća, dobi, načinu postanka, prostornom rasporedu stabala i sl. Onaj dio šume koji je jedinstvena cjelina po svojim šumskouzgojnim osobinama nazivamo šumskom sastojinom. Šumska sastojina je dio šume koji se od ostalih dijelova može razlikovati po sastojinskom obliku, uzgojnom obliku, dobi i stadiju razvitka, načinu postanka te načinu gospodarenja. Šuma se sastoji od šumskih sastojina. 3.2. VELIČINA ŠUMSKE SASTOJINE Kod raščlambe šume po površini razlikuju se: - sastojina - grupa - skupina stabala - stablo. Šumska sastojina je temeljni objekt uzgajanja šuma i uopće temeljna jedinica šumskoga gospodarenja. Ona je samostalna šumskouzgojna cjelina. Zato njezina veličina mora biti najmanje onolika koliko je potrebno za provedbu cjelovitoga gospodarenja. Ona se ne može propisati, već se mijenja od slučaja do slučaja. Veličina mora biti barem tolika da se ne uočava utjecaj ekoloških i šumskouzgojnih značajki susjednih sastojina. Na primjer, barsko stanište u nizinskoj šumi može biti obraslo crnom johom dok oko bare, u sušim uvjetima nize, uspijeva hrast lužnjak. Na jednom dijelu površine obrasle hrastom lužnjakom stabla su nastala vegetativno, a na drugom generativno. S obzirom na ekološke prilike i sastav vrsta drveća u ovoj bi šumi mogli izlučiti dvije sastojine: sastojinu crne johe u barskom staništu i sastojinu hrasta lužnjaka izvan bare. S obzirom na postanak, sastav vrsta drveća i ekološke prilike mogli bi izlučiti tri sastojine: sastojinu crne johe u bari, a izvan bare sastojine hrasta lužnjaka generativnoga i vegetativnoga podrijetla. Površina šumske sastojine ovisi o intenzitetu gospodarenja. Što je gospodarenje intenzivnije površina sastojine je manja. Obzirom na površinu sastojine mogu biti: - velike (5 i više ha) - srednje (3 – 5 ha) - male (1 – 3 ha) S površinom manjom od 1 ha su grupe i skupine stabala. One mogu uspijevati samostalno (na primjer grupe i skupine smrekovih stabala na gorskom pašnjaku) ili unutar sastojine (sastojina grupimičnoga odnosno skupinastoga rasporeda stabala). Grupa može biti: - velika (0,5 – 1 ha)


16

- srednja (0,2 – 0,5 ha) - mala (0,01 – 0,2 ha). Veličina grupa može se definirati i pomoću sastojinske visine (grupa promjera 1H, 1,5H, 2H i sl.). Grupa može biti prirodna posljedica (primjerice prirodno nastala grupa stabala običnoga jasena i gorskoga javora u bukovoj sastojini) ili posljedica smišljenoga načina uzgajanja (preborna sastojina grupimičnoga rasporeda stabala). Od grupa treba razlikovati skupine stabala. Njih tvori nekoliko stabala zajedno. Površina koju pokriva skupina manja je od 0,01 ha (1 ar). 3.3. STRUKTURA ŠUMSKE SASTOJINE Struktura šumske sastojine je prostorni raspored drvne biomase u sastojini. Čine je svi elementi koji izgrađuju obujam sastojine (istozn. drvnu masu sastojine, volumen sastojine) i koji ga raspoređuju u prostoru. U glavne elemente strukture sastojine ubrajamo: broj stabala po jedinici površine (istozn. gustoća sastojine, kom/ha) izražena ukupno ili po vrstama drveća, raspored stabala po prsnim promjerima, socijalni položaj stabala u sastojini, raspored stabala po visini odnosno po etažama, temeljnicu i njezin raspred po prsnim promjerima, obujam i raspored obujma po prsnim promjerima, podatke o visinama te visinsku krivulju, prirast, sastojinski oblik, uzgojni oblik, razvojni stadij sastojine, dob sastojine, odnos stabala u sastojini, itd. Što je više poznatih elemenata strukture o nekoj šumskoj sastojini to imamo bolji uvid u njezinu biološku sliku. Ovisno o mjerenim elementima, struktura sastojine može biti prikazana grafički i tablično. U grafikonima se obično prikazuju distribucije stabala, temeljnice i volumena po prsnim promjerima i debljinskim razredima, visinske krivulje, krivulje rasta i prirasta. U tablicama se prikazuju broj stabala, iznos temeljnice i volumena po vrstama drveća, etažama i debljinskim razredima. 3.4. IZLUČIVANJE I OPIS ŠUMSKE SASTOJINE Izlučivanje šumske sastojine je postupak njezina razgraničenja od susjednih sastojina u okviru jedne šume. Opis šumske sastojine je postupak utvrđivanja i analize njezinih strukturnih elemenata. Najznačajniji šumskouzgojni kriteriji uz pomoć kojih izlučujemo i opisujemo šumske sastojine su: a) sastojinski oblik b) uzgojni oblik c) razvojni stadij d) dob e) bonitet staništa Osim toga, prilikom izlučivanja i opisa mogu se promatrati i dodatni elementi kao što su kvaliteta sastojine, odnos stabala u sastojini, srednja visina sastojine, srednji prsni promjer, temeljnica, volumen, značajke staništa, fitocenološke značajke, povijest sastojine i njezin nastanak.


17

3.5 SASTOJINSKI OBLIK Sastojinski oblik definira vrstu, omjer i oblik smjese stabala u sastojini. Vrstom smjese iskazuje se koje vrste drveća tvore šumsku sastojinu. Omjer smjese iskazuje postotni udjel drvne zalihe vrsta drveća u ukupnoj drvnoj zalihi šumske sastojine. Omjer smjese izračunava se iz odnosa volumnoga učešća pojedinih vrsta drveća i ukupnoga volumena sastojine. U mlađim sastojinama (pomladak, mladik) omjer smjese se može izračunati s obzirom na odnos broja stabala. S obzirom na vrstu i omjer smjese lučimo: a) čiste sastojine b) mješovite sastojine. Ako sastojinu tvori jedna vrsta drveća, a ostale su primiješane do 10% tada govorimo o čistoj sastojini. Ako su uz jednu vrstu drveća primješane i druge vrste u iznosu većem od 10% sastojina je mješovita. Čiste sastojine nastaju: a) kada prilike staništa odgovaraju samo jednoj vrsti drveća b) usljed konkurencijske sposobnosti jedne vrste drveća c) ciljanim uzgajanjem sastojine jedne vrste drveća. Prilike staništa utječu na postanak čiste sastojine. Primjerice, pedološke značajke nekoga staništa mogu biti takve da omogućuju uspijevanje samo jedne vrste drveća. Tako na barskim staništima u Posavini nalazimo čiste sastojine poljskoga jasena, na barskim staništima Podravine čiste sastojine crne johe, na dunavskim polojima uspijevaju čisti vrbici i topolici, na golom mediteranskom kršu uspijevaju borici, na gorskim mrazištima nalazimo čiste sastojine obične smreke itd. Kako vidimo čiste sastojine obično tvore pionirske vrste drveća koje se prve naseljavaju na obešumljene terene. Jedino te vrste mogu rasti u nepovoljnim ekološkim prilikama, pa su zato njihove sastojine čiste. Osim svjetloljubivih, pionirskih vrsta drveća, čiste sastojine katkada tvore i sjenoljubive vrste drveća, primjerice obična bukva. Tamo gdje su uvjeti povoljni za uspijevanje više vrsta drveća čista sastojina može nastati prirodnim odabiranjem između vrsta. Agresivnija vrsta potiskuje onu manje agresivnu. Primjerice, vrsta koja češće rađa većim količinama visoko klijavoga sjemena te brzoga rasta i razvoja, koja uz to bolje podnosi nepovoljne ekološke utjecaje, onemogućit će uspijevanje vrste drveća koja nema takve značajke. Vrstu koja je zbog svojih ekoloških zahtjeva i bioloških osobina u prednosti smatramo uzgojno jačom. Uzgojno slabija je ona vrsta koja nema takve biološke osobine i ekološke zahteve. Obično je uzgojno slabija vrsta gospodarski vrjednija, pa je trebamo pomagati šumskouzgojnim postupcima njege. Ako se sastojina ne njeguje uzgojno jača vrsta potisne uzgojno slabiju vrstu. Primjerice, u mješovitim sastojinama hrasta lužnjakla i običnoga graba hrast je uzgojno slabija vrsta u odnosu na obični grab koji je uzgojno jači. I čovjek može formirati čiste sastojine: forsiranjem samo jedne vrste drveća ili osnivanjem šumskih kultura i šumskih plantaža od jedne vrste drveća. Apsolutno čiste sastojine u kojima nije primješano niti jedno stablo neke druge vrste drveća su rijetka pojava u prirodi. Priroda teži pretvaranju čistih sastojina u mješovite.


18

U čistim sastojinama mogu biti primiješane i druge vrste drveća, ali u iznosu koji znakovito ne utječe na njezinu strukturu. Kako je već spomenuto taj je iznos obično do 10% obujma. Druge vrste mogu se miješati u stablimičnom obliku, u skupinama ili malim grupama. Prednosti čiste sastojine su:

- čista sastojina je jednostavnije strukture - za provedbu šumskouzgojnih postupaka potrebno poznavanje ekologije i biologije

jedne vrste drveća - prirodna obnova je jednostavnija jer ovisi o urodu sjemena jedne vrste - umjetna obnova također je jednostavnija jer je potrebno organizirati nabavu i sadnju

sadnica iste vrste - na specifičnim terenima moguće je podići samo čistu sastojinu - u čistoj sastojini lakše je provoditi i ostale aktivnosti: izmjeru, zaštitu šuma...

Temeljni su nedostaci čiste sastojine ekološka i biološka nestabilnost koje proizilaze iz njezine jednoličnosti. Izložena je češćim i intenzivnijim oštećenjima od biotskih (gljive, kukci…) i abiotskih (vjetar, snijeg, led, požar…) čimbenika u usporedbi s mješovitim sastojinama. Nedostatak čiste sastojine je nizak stupanj biološke raznolikosti što utječe na njezinu općekorisnu i gospodarsku vrijednost. Čista sastojina ne može dati sve one koristi koje daje mješovita sastojina. U čistoj sastojini građa mrtve organske prostirke jednolična je što utječe na tvorbu i sastav humusa. U gustoj čistoj sastojini nakupljaju se velike količine mrtve organske tvari koje se sporo razrađuju. Ako su ostale vrste drveća u sastojini primješane u iznosu većem od 10% tada je ona mješovita. Obično se miješaju dvije, tri vrste drveća, a ostale su zastupljene u iznosu manjem od 10%. Primjerice, govorimo o mješovitoj sastojini hrasta lužnjaka i običnoga graba s primjesama poljskog jasena, lipe, klena, divlje kruške, mješovitoj sastojini obične jele i obične bukve s primjesama obične smreke, gorskog javora, mliječa, običnog jasena, gorskog brijesta, mješovitoj sastojini hrasta crnike i crnog jasena s primjesama zelenike, erike, alepskoga bora, divlje masline, itd. Mješovita sastojina rezultat je: a) raznolikosti bioloških osobina i ekoloških zahtjeva vrsta drveća b) raznolikosti ekoloških uvjeta na nekom prostoru c) šumskouzgojnih postupaka. Mješovite sastojine nastaju kada se prekrivaju areali vrsta drveća, na staništima koja odgovaraju različitim vrstama drveća te ako se ekološki zahtjevi i biološka svojstva vrsta drveća podudaraju kako međusobno tako i u odnosu na značajke staništa. Šumskouzgojnim postupcima također možemo utjecati na vrstu, omjer i način miješanja stabala u sastojini. Prijelazne i konačne sastojine su mješovite. Prednosti mješovite sastojine:

- raznolikost mrtve organske tvari povoljno utječe na plodnost šumskog tla - tlo je bolje iskorišteno jer se različite vrste zakorjenjuju na različitim dubinama i na

različit način - bolje je iskorišten prostor iznad tla jer se različite vrste drveća, u skladu sa svojim

biološkim osobinama i ekološkim zahtjevima, posebice odnosom prema svjetlu, raspoređuju po etažama sastojine

- mješovite sastojine su otpornije na štetne abiotske i biotske utjecaje u odnosu na čiste sastojine, imaju veću vrijednost jer daju raznolike općekorisne i gospodarske koristi.


19

Jedan od nedostataka mješovite sastojine je spomenut kada je analiziran odnos glavnih i sporednih vrsta drveća. Načelno, ono što su prednosti čiste sastojine ujedno su nedostaci mješovite sastojine. Zbog biološke i ekološke stabilnosti treba težiti formiranju mješovitih sastojina gdje god je to moguće. Kako u našim šumama od prirode uspijeva oko 260 drvenastih vrsta jasno je kako su moguće raznolike kombinacije sastojinskog oblika. Ipak, u mješovitim gospodarskim sastojinama nemaju sve vrste drveća isto značenje. Postoje glavne i sporedne vrste drveća. Ovisno o cilju gospodarenja šumskom sastojinom, šumskouzgojni postupci se obavljaju tako da pomažu glavnu ili glavne vrste drveća, za razliku od sporednih. Tako je u sastojini hrasta kitnjaka i običnoga graba glavna vrsta drveća hrast kitnjak, a sporedna vrsta drveća obični grab. Zadatak sporednih vrsta drveća u mješovitoj sastojini je da pomažu rast i razvoj glavne vrste drveća, da pomažu prirodno čišćenje debla glavne vrste drveća od grana, da ih zaštite od upale kore, mrazopuca, da stimuliraju brži rast glavne vrste drveća u visinu, da pomažu formiranju punodrvnoga debla. Sporedne vrste povoljno utječu na tlo obilnim količinama listinca, osiguravaju gušći sklop krošanja i tako zaštićuju tlo od neposrednoga utjecaja atmosferilija... Stabla glavne vrste ne moraju biti brojnija u sastojini. Obično je brojnija sporedna vrsta. Primjerice, u 140-godišnjoj sastojini hrasta lužnjaka i običnoga graba nalazimo 80 – 100 hrastova po hektaru, dok grabova može biti preko 400 komada po hektaru. Oblik smjese. Njime opisujemo način miješanja stabala u sastojini. Može biti: a) stablimičan (pojedinačan raspored stabala po površini bez vidljive tendencije udruživanja) b) skupinast (stabla iste vrste drveća ili sličnih dimenzija se udružuju u skupine) c) grupimičan (stabla iste vrste drveća ili sličnih dimenzija se udružuju male, srednje ili velike grupe) d) u obliku pojasa, pravilnih i nepravilnih kružnih površina, itd. 3.6 POSTANAK SASTOJINE Sastojine mogu nastati: - prirodno - umjetno. Prirodno sastojine nastaju generativno (iz sjemena) i vegetativno (iz panja, iz žilja). Umjetno sastojine nastaju generativno (sjetvom sjemena, sadnjom biljaka) i vegetativno (sadnja dijelova biljaka). Umjetno nastale sastojine mogu biti: - šumske kulture - intenzivne šumske kulture - šumske plantaže. Šumske kulture su umjetne sastojine nastale sjetvom sjemena ili sadnjom sadnica. Intenzivne šumske kulture su sastojine nastale na isti način, ali je pri njihovom osnivanju upotrebljavano startno hranivo. Šumske plantaže su sastojine nastale sadnjom sadnica, uz primjenu agrotehničkih mjera prilikom osnivanja i njege, hraniva te uz korištenje međuprostora između drveća za uzgajanje poljoprivrednih kultura.


20

Ako su sva ili gotovo sva stabla u sastojini nastala generativnim načinom i ako se sastojina redovito generativno pomlađuje nazivamo je sjemenjača. U sastojini sjemenjači nalaze se gdjekad i stabla vegetativnoga podrijetla. S njima se u sjemenjači gospodari kao da su nastala generativnim načinom. Ako su sva ili gotovo sva stabla u sastojini vegetativnoga podrijetla i ako se sastojina pomlađuje vegetativno nazivamo je panjača. Stabla u panjači mogu rađati sjemenom, ali se sastojina pomlađuje vegetativno. U suprotnom slučaju panjaču pretvaramo u sjemenjaču. 3.7. UZGOJNI OBLIK Sastojine se uzgajaju u tri uzgojna oblika: - visoki - niski - srednji. Sastojina visokog uzgojnog oblika nastala je generativnim načinom. Uzgaja se u dugoj ophodnji. Sjemenjače su visokog uzgojnog oblika. Sastojina niskog uzgojnog oblika nastala je vegetativnim načinom. Uzgaja se u kratkoj ophodnji. Panjače su sastojine niskog uzgojnog oblika. Sastojina srednjeg uzgojnog oblika predstavlja kombinaciju sjemenjače i panjače. U njoj je dio stabala nastao generativno, a dio vegetativno. Stabla iz sjemena uzgajaju se u dugoj ophodnji, a stabla iz panja u kratkoj ophodnji. Ophodnja stabala iz sjemena je višekratnik ophodnje stabala iz panja. Ophodnja je životni vijek šumske sastojine. Može se definirati na nekoliko načina: a) razdoblje od nastanka sastojine do njezina pomlađivanja b) razdoblje od nastanka do zrelosti šumske sastojine c) razdoblje koje je potrebno da sastojina ispuni cilj gospodarenja. Zrelost šumske sastojine može biti definirana kao fiziološka (dob u kojoj sastojina počinje odumirati i raspadati se), šumskouzgojna (dob u kojoj se sastojina pomlađuje), tehnička (dob u kojoj sastojina daje najveću količinu ciljanih sortimenata), ekonomska (dob u kojoj sastojina ima najvrjedniju drvnu masu). Ophodnja se izražava u godinama, a duljina joj ovisi o cilju gospodarenja, šumskouzgojnim svojstvima vrsta drveća i ekološkim čimbenicima. Donje granice ophodnji za pojedine vrste šumskog drveća su propisane zakonskim aktima o gospodarenju šumama. Tablica 1. Donje granice ophodnji u jednodobnim sastojinama prema glavnim vrstama drveća

Vrsta drveća Sjemenjača (godina) Panjača (godina) Lužnjak, crnika 140 40 Kitnjak, medunac 120 40 Bukva, javor 100 40 Cer, jasen, grab 80 40 Joha, crni grab, bjelograbić, trešnja 60 30 Lipa, domaća topola, vrba, brijest 50 20 Kesten, bagrem, breza, ostala meka bjelogorica (OMB) 40 20

Smreka, crni i obični bor 80 Borovac, alepski i primorski bor, ariš, duglazija, ostala crnogorica 60 Izvor: (Meštrović i Fabijanić 1995)


21

Ophodnja sastojine panjače kraća je u usporedbi s ophodnjom sastojine sjemenjače jer stabla iz panja brže rastu i razvijaju se te u kraćem razdoblju dosižu zrelost. Tako je ophodnja sjemenjače hrasta lužnjaka 140 godina, a panjače 40 godina. Ophodnja sastojine sjemenjače brzorastuće vrste kakva je primjerice vrba kraća je u odnosu na ophodnju sastojine sjemenjače u kojoj je glavna vrsta drveća ona koja sporo raste kao, primjerice, hrast lužnjak. Ophodnja je orijentacijska vrijednost životnoga vijeka šumske sastojine. Tako je minimalna ophodnja sastojina hrasta lužnjaka s običnim grabom u nas 140 godina. To znači kako se s obnovom sastojine može početi u dobi od 140 godina ili kasnije, ali u izvanrednim okolnostima (sušenje hrasta primjerice) i ranije. 3.8 RAZVOJNI STADIJ Svaka sastojina tijekom svoga života (ophodnje) prolazi kroz različite razvojne stadije. Razvojni stadiji imaju karakteristična obilježja. Razvojnim stadijem opisujemo do kojeg je stupnja razvoja došla neka sastojina. Klasifikacija razvojnih stadija sastojine koja se upotrebljava u nas nastala je u Katedri za uzgajanje šuma šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Opisana je u radovima Anića (1963), Dekanića (1983) i Matića (1989). Prema toj klasifikaciji razlikujemo razvojne stadije sastojine s biološkoga i gospodarskoga gledišta. S biološkoga gledišta razvojni stadiji sastojine su: - ponik - pomladak (mlađi i stariji) - mladik (mlađi i stariji) - mlada sastojina - srednjodobna sastojina - starija sastojina - stara sastojina. S gospodarskog gledišta razvojni stadiji su: - koljik - letvik - stupovlje - stadij pilanske oblovine. Ponik su mlade biljčice nastale iz sjemena. Njihova dob ne prelazi jednu godinu, pa za sastojinu u prvoj godini života kažemo kako se nalazi u razvojnom stadiju ponika. Ponik nastaje prilikom prirodne ili umjetne obnove sastojine (nakon sjetve sjemena). Pokriva tlo u velikom broju. U tom razvojnom stadiju sastojine veliki je postotak prirodnog odumiranja i propadanja biljčica. Pomladak čine biljke u dobi od jedne godine, pa sve do dobi kad se na stabalcu prepoznaju deblo i krošnja. Mlađi pomladak se u prvih nekoliko godina još nije sklopio. Njemu izravno prijeti opasnost od korova, grmlja i drugih konkurentskih vrsta koje mu oduzimaju svjetlo, vlagu i hraniva u tlu. Stariji pomladak je razvojni stadij sklopljenog pomlatka kod kojega se još ne razlikuju debalce i krošnja. Cijela središnja os stabalca je obrasla grančicama koje povećavaju sklopljenost sastojine. Vršni pup stabalca starijeg pomlatka postupno se oslobađa konkurentskog korova i grmlja, izložen je svjetlu koje mu stimulira visinski rast i prirast.


22

Mladik je razvojni stadij u kojemu se nalaze stabalca s već formiranim deblom i krošnjom. Taj razvojni stadij završava u trenutku kulminacije visinskog prirasta sastojine. Mlađi mladik karakterizira širenje i sklapanje krošanja te odumiranje donjih grančica što je početak čišćenja debla od grana. Vitka stabla i početak okomitog slojanja također su značajna obilježja mlađih mladika. Stariji mladik je gusta sklopljena sastojina u kojoj se nastavlja odumiranje donjih grana, uz pojačano vodoravno širenje krošanja. U vertikalnoj strukturi dolazi do jačeg raslojavanja zbog intenzivnoga visinskog prirasta. Borba za svjetlom i prostorom iznad tla i u tlu postaje vrlo žestoka te se oblikuju etaže sastojina. U ovom razvojnom stadiju bilježimo kulminaciju visinskoga prirasta sastojine i maksimalni prirast krošanja u širinu. U ovom stadiju prepoznajemo kvalitetna stabla budućnosti. Nakon mladika nastupa razvojni stadij mlade sastojine. U tom razvojnom stadiju dolazi do daljnje diferencijacije stabala u sastojini i njihovoga izdvajanja u etaže. U tom razvojnom stadiju kulminiraju prosječni visinski prirast te debljinski i volumni prirast. To pokazuje da je biološki potencijal mladih sastojina još uvijek snažan te da uzgojni zahvati koji se u njima provode postižu postavljeni cilj. Sastojina dobro reagira na promijenjene svjetlosne uvjete širenjem krošanja, povećanjem asimilacijske površine i prirasta, što istodobno izaziva širenje i razvoj korijenskoga sustava. Srednjodobna sastojina obilježava takav razvojni stadij kada postupno opada biološki potencijal sastojine glede reagiranja na njegu. To je dob oko polovice ophodnje. U tom je razvojnom stadiju struktura sastojine formirana, a stabla postupno poprimaju svoj konačni izgled i mjesto u okomitoj strukturi. Prirodno izlučivanje stabala je smanjeno. Starije sastojine još uvijek imaju kvalitetan prirast, a obično se nalaze negdje u dobi od oko dvije trećine ophodnje. U ovom razvojnom stadiju, kao i u prethodnome, ne možemo s prorjedama znatnije utjecati na promjene i razvoj strukture sastojine, ali se može utjecati na prirast kvalitete i pripremu za kvalitetnu prirodnu obnovu. Stare sastojine se nalaze neposredno pred ili su u tijeku obnove. Zahvati koji se u njima provode imaju ponajprije zadatak da se sastojina što bolje prirodno obnovi, odnosno da stabla uz dobro prirašćivanje budu sposobna da obilno urode kvalitetnim sjemenom i da je tlo sposobno da u njemu klija sjeme i osigura opstanak i razvoj mlade biljke. Ako se promatraju razvojni stadiji sastojina s gospodarskog gledišta, onda postoje, kako je već navedeno, koljik, letvik, stadij stupovlja i stadij pilanske oblovine. Ti su stadiji dobili nazive prema sortimentima koje u neko doba razvoja mogu dati, ali oni nose i obilježja temeljena na biološkim svojstvima i ekološkim zahtjevima konkretne vrste drveća. Koljik je razvojni stadij koji nosi obilježja starijeg mladika. U tom razvojnom stadiju je vrlo intenzivno prirodno izlučivanje i odumiranje stabala i primješanih vrsta drveća zbog vertikalnog zasjenjivanja debla i krošnji već oblikovanih stabala. Sastojina je okomito raslojena na etaže. Čišćenje od grana posebno dominantnih stabala je vrlo intenzivno, što će imati presudan utjecaj na formiranje kvalitete deblovine. U ovom razvojnom stadiju, kako je već napomenuto kod starijeg mladika, nastaje kulminacija visinskog prirasta sastojine i kulminacija prirasta krošanja stabala u širinu. Kad je sastojina u ovom razvojnom stadiju, onda se u njemu već prepoznaju stabla budućnosti. Inače stabla u razvojnom stadiju koljika imaju prsni promjer od 5 do 7 cm. Letvik je razvojni stadij koji s biološkog stajališta nosi obilježja mlade sastojine. U letviku se prirodno odumiranje i izlučivanje stabala nastavlja i doživljava kulminaciju. U tom razvojnom stadiju dolazi do diferencijacije stabala u debljinske, visinske i vrijednosne razrede. Izdiferencirane etaže sastojina su stabilne i konačne te kao takve u postotnim odnosima moraju dočekati kraj ophodnje. Sortimenti koji se mogu dobiti u tom razvojnom stadiju su


23

letve ili žioke, nekad vrlo intenzivno upotrebljavane za ograđivanje pašnjaka i torova za krupnu stoku. Prsni promjer stabala u letviku iznosi od 7 do 15 cm. Razvojni stadij stupovlja nosi obilježje strukturno stabilne sastojine koja daje sortimente stupova za vodove. Stabla u tom razvojnom stadiju imaju prsni promjer od 15 do 25 cm. Razvojni stadij pilanske oblovine vezan je uz sortimente koje pruža, a sastojina može biti srednjodobna, starija i stara sastojina. Prsni promjeri su iznad 25 cm. Opisani razvojni stadiji odnose se na sastojinu sjemenjaču. Sastojina panjača nema razvojnoga stadija ponika. Branjevina je stariji naziv za sastojinu u jednom od ranijih razvojnih stadija (ponik, pomladak, mlađi mladik) dok nije odmakla zubu stoke. Kada bi sastojina izrasla izvan dohvata zuba stoke nazivala se otvorenom. Guštik je stariji naziv za nenjegovanu sastojinu u razvojnim stadijima starijega pomlatka i mladika. 3.9 DOB SASTOJINE Šuma nikada nije sastavljena od sastojina iste dobi jer sve sastojine ne nastaju istodobno. Niti sva stabla u nekoj sastojini nisu apsolutno iste dobi. Apsolutno jednodobne sastojine u kojima su sva stabla iste dobi u prirodi su rijetka pojava. Primjerice, takva sastojina može nastati nakon požara, kada na zgarištu odjednom proklije velika količina sjemena alepskoga ili crnoga bora. Ili primjerice kada poplava nanese sjeme vrba i topola na prud rijeke u ritskom području. Apsolutno jednodobne sastojine su šumska kultura, intenzivna kultura ili šumska plantaža ako se zna godina njihova osnutka. Šumske sastojine s obzirom na dob mogu biti jednodobne i raznodobne. Jednodobna je ona sastojina koju tvore stabla podjednake dobi. Osim podjednake dobi, stabla su u jednodobnim sastojinama podjednakih prsnih promjera i visina. Raznodobna je ona sastojina u kojoj su stabla različite dobi. Osim toga, stabla u razdodobnoj sastojini su različitih prsnih promjera i visina. 4.0 BONITET Usporedimo li dvije sastojine iste dobi, sastojinskog i uzgojnog oblika na dva lokaliteta uočit će se znakovite razlike u njihovoj strukturi. Ista vrsta drveća različito će rasti i razvijati se na različitim staništima. Pod staništem podrazumijevamo sveukupnost značajki tla i klime nekoga područja. Bonitet staništa (lat. Bonitas - dobrota, vrsnoća) je stupanj veće ili manje kvalitete nekog staništa. Bonitet se odražava kroz sposobnost neke vrste drveća (sastojine) da na nekom tlu, pri normalnim klimatskim uvjetima i za određeno razdoblje postigne neku visinu i proizvede neki obujam drva po jedinici površine. Bonitet je odraz kvalitativnih prilika nekoga staništa, a kvantitativni odraz pokazuje u visini i obujmu drva. Istraživanja su pokazala kako postoji izvjesna zakonitost u pogledu promjene visine i obujma neke vrste drveća u ovisnosti o promjenama značajki staništa. Radi se o tome da su visine stabala i količina proizvedenoga obujma drva utoliko veći ukoliko stanišne prilike nekoj vrsti drveća više odgovaraju i obrnuto.


24

Bonitet staništa se označava rimskim brojevima od I do V, gdje I označava najbolje, a V najlošije uvjete staništa. Temeljni bonitetni razredi dalje se mogu raščlaniti na podrazrede I/II, II/III, III/IV itd. Bonitiranje je postupak kojim se određuje bonitet. Njime se uspoređuje visina neke sastojine određene dobi s elementima istovrsne sastojine u prirasno-prihodnoj tablici. S opadanjem visine i obujma stabla odnosno sastojine opada i bonitetni razred. Bonitet sam za sebe ne pokazuje ništa o kvaliteti stabala u sastojini. Kvaliteta sastojine pokazuje je li koja sastojina sastavljena od tehnički boljih ili lošijih stabala u usporedbi s istovrsnom sastojinom na istom bonitetu. Kvalitetu sastojine ocjenjujemo na temelju uzorka odabranih stabala koja ocjenjujemo u dubećem stanju. Promatramo njihove morfološke karakteristike: oblik i razvijenost krošnje, duljinu i čistoću debla od grana, rašljavost i punodrvnost, razvijenost žilišta, užljebljenost debla, zdravstveno stanje… Razlike u kvaliteti sastojina nastaju usljed raznolikih biotskih i abiotskih utjecaja. Na kvalitetu sastojine možemo utjecati šumskouzgojnim postupcima. 4.1 SKLOP SASTOJINE Sklop (pokrovnost, zastor) je stupanj zastiranja tla s krošnjama ili projekcija krošanja na tlo. Vrijednost sklopa sastojine može se izračunati kao odnos krošnjama zastrte i ukupne površine sastojine, a izraziti u postocima. Sklop može biti gušći ili rjeđi, što ovisi o bonitetu staništa, sastojinskom obliku, dobi sastojine i šumskouzgojnim postupcima. Na kvalitetnijim staništima sklop je obično gušći. Kod sastojina koje tvore svjetloljubive vrste sklop je rjeđi. U starijim sastojinama iste vrste drveća sklop je rjeđi. Šumskouzgojni postupci prekidaju sklop privremeno ili trajno. Razlikuju se: 1) vrlo gusti sklop – krošnje stabala zadiru jedna u drugu 2) gusti sklop – krošnje se dodiruju, a mjestimično zadiru jedna u drugu 3) potpun ili normalan sklop – krošnje su pravilno raspoređene i tek se dodiruju 4) nepotpun ili djelomično prekinut sklop – razmaci između krošanja susjednih stabala su toliki da u njih ne može stati krošnja normalno razvijenog stabla 5) rijedak ili prekinut sklop – razmaci između krošanja su toliki da u njih može stati krošnja normalno razvijenoga stabla Do prekida sklopa može doći prirodno (sušenje stabala, udar groma, vjetroizvala, snjegoizvala, golobrst i sl.) ili umjetno (sječa stabala). Sklop može biti prekinut privremeno ili trajno. Sklop je privremeno prekinut ako je otvor između krošanja toliki da ga susjedna stabla bočnim rastom svojih krošanja mogu ponovno zatvoriti. Sklop se privremeno prekida zbog gubitka krošnje pojedinačnih stabala, ponajprije usljed navedenih prirodnih uzroka ili umjetno, prilikom prorjeđivanja u jednodobnoj sastojini. U prebornoj sastojini sklop se privremeno prekida prebornom sječom. Sklop je trajno prekinut ako je otvor toliki da ga susjedne krošnje više ne mogu zatvoriti. Takav otvor naziva se progala, a sklop nazivamo progaljenim. Trajni prekid sklopa nastaje usljed gubitka krošanja nekoliko susjednih stabala, skupine ili grupe stabala. Prirodni trajni prekid sklopa nastaje, primjerice, usljed sušenja grupa i skupina stabala, elementarnih


25

nepogoda kao što su snjegoizvale i vjetroizvale, a umjetno prilikom provedbe pomladnih sječa ili tzv. svijetle prorjede.

Slika 1. Stupnjevi sklopa Trajno razgoljenu površinu, ne veću od 0,1 ha, nazivamo plješina. Površinu koja nije obrasla šumskim drvećem, a veća je od 0,1 ha, nazivamo čistina. Čistine se obično ucrtavaju u šumskogospodarske karte zbog potrebe za osnivanjem sastojine na njima. Promatramo li iz bočne vizure raspored krošanja u sastojini uočit ćemo kako mogu biti raznoliko raspoređene u njezinu profilu. Riječ je o obliku sklopa. S obzirom na oblik sklopa sastojine mogu biti: a) vodoravno sklopljene b) okomito sklopljene c) preborno (stepenasto) sklopljene. Vodoravno su sklopljene sastojine kod kojih se krošnje svih stabala nalaze približno u istoj ravnini. Iz bočne vizure etaža krošanja izgleda poput jednog pojasa. Prostor između krošanja i tla nije ispunjen krošnjama drveća. Ovaj oblik sklopa tipičan je za čiste jednodobne sastojine pionirskih vrsta drveća i umjetne sastojine (šumske kulture, intenzivne šumske kulture i šumske plantaže). Okomito su sklopljene sastojine kod kojih su krošnje stabala raspoređene u dva ili čak tri pojasa tj. etaže. Ovaj oblik sklopa je karakterističan za mješovite jednodobne sastojine. Okomiti oblik sklopa imaju i čiste bukove sastojine. Preborno su sklopljene sastojine u kojima su krošnje raspoređene na različitim visinama, pa ispunjavaju čitav profil. Čitav prostor do tla ispunjen je krošnjama. Bočna vizura u sastojinu odaje prebornu sliku rasporeda krošanja. Jedinica površine sastojine višestruko je zastrta krošnjama. Ovaj oblik sklopa karakterističan je za preborne sastojine.


26

Slika 2. Vodoravni sklop

Slika 3. Okomiti sklop

Slika 4. Preborni sklop Značaj sklopa. Sklop je jedan od čimbenika koji utječu na oblik stabla. Drugačiji je izgled stabala koja se razvijaju u gušćem sklopu od onih koja su rasla u rjeđem sklopu. Zbog gušćega sklopa stabla su ravnih debala, punodrvna, bez grana, dugačka, s malim i simetričnim krošnjama, imaju slabo izraženo žilište, težište im je smješteno visoko. Rjeđi sklop stvara niska stabla, malodrvna, s kraćim deblom i izraženim žilištem, velike krošnje, s debelim granama, rašljama, nisko smještenim težištem. Sklop utječe na formiranje krošanja. Gusti sklop stvara male krošnje s tankim granama. Kod rijetkog sklopa događa se obrnuto, a javljaju se živići po deblu. Sklop utječe na korijenski sustav i žilište. Kod gustog sklopa korijenski sustav je manje razgranat. Sklop utječe i na kvalitetu drvne tvari. Kod gustog sklopa deblo je ravnije, pravilne žice, bez kvrga, čisto od grana. Kod jednodobnih sastojina kvaliteta drva je veća (zbog homogenije građe) nego u prebornim (okružljivost). Sklop utječe na tlo. Što je gušća sastojina to je tlo bolje zaštićeno od neposrednoga utjecaja atmosferilija, a negativna strana toga je da se teže rastvara listinac jer nema dovoljnoga utjecaja atmosferilija. To uzrokuje nakupljanje sloja nerastvorenoga listinca. Sklop utječe na fruktifikaciju stabala. Rjeđi sklop omogućuje rjeđi priliv svjetla krošnjama, pa stabla bolje rađaju sjemenom.


27

Sklop utječe na izbojnu snagu panjeva. Kod gustog sklopa panjevi odumru i strunu jer nemaju dovoljno svjetla. 4.2 GUSTOĆA I OBRAST SASTOJINE Gustoća sastojine je broj stabala, iznos temeljice ili obujma po jedinici površine u nekoj sastojini izvjesne dobi, uzgojnog oblika, uzrasle na staništu određenoga boniteta. Gustoća sastojine se izražava obično brojem stabala po jedinici površine (kom/ha), iznosom temeljnice po jedinici površine (m2/ha) ili volumenom po jedinici površine (m3/ha). Obrast je najbolje mjerilo kod promatranja odnosa stabala u sastojini. Obrast iskazuje odnos elemenata strukture stvarne i normalne (idealne) sastojine. Obrast je broj stabala, iznos temeljnice ili obujam sastojine po jedinici površine uzgajane u određenom uzgojnom obliku na izvjesnom bonitetu, u odnosu na broj stabala, iznos temeljnice ili obujam sastojine koja se normalno razvijala, a iste je dobi, uzgojnog oblika i nalazi se na staništu istoga boniteta. Elementi strukture normalne jednodobne sastojine prikazani su u prirasno-prihodnim tablicama, a normalne preborne sastojine u tablicama koje se zovu normale. Obrast se iskazuje u stotinkama cijeloga broja. U jednodobnim sastojinama često se izražava kao količnik odnosa stvarne i normalne temeljnice. U raznodobnim i prebornim sastojinama usporedbom stvarnoga i normalnoga obujma. Obrast se iskazuje kao: - normalan, ako mu je vrijednost iznad 0,80 - ispod normalnog, od 0,50 do 0,80 - slab, od 0,31 do 0,50 - vrlo slab, ispod 0,31. Obrast može biti veći od 100%. Obrast se ne određuje u jednodobnim sastojinama u kojima je započela obnova. Između sklopa i obrasta postoje razlike. Sklop pokazuje međusobni prostorni odnos stabala u sastojini i stupanj pokrovnosti tla. Obrast je mjerilo s obzirom na odnos temeljnice i volumena u sastojini. U rijetkim sastojinama u kojima su se razvila stabla velike krošnje sklop može biti potpun, a obast nizak.


28

4. UVOD U NJEGU ŠUMA 4.1. UVOD Njegu šuma predstavlja niz šumskouzgojnih postupaka koji su u regularnim šumama vremenski i prostorno odijeljeni, a traju skoro tijekom cijele ophodnje sastojine (slika 1). Za njegu šuma je bitno da se tijekom ophodnje kontinuirano obavlja u skladu s potrebama sastojine. Njega šuma prati sve razvojne stadije sastojine od ponika do stare sastojine.

Slika 1. Šumskouzgojni postupci njege i pomlađivanja jednodobne šumske sastojine tijekom ophodnje po razvojnim stadijima

Da bi se njega šuma kvalitetno obavljala uzgajivač šuma mora poznavati i uvažavati prirodne procese koji vladaju u šumskim ekosustavima. Zahvati njege šuma se moraju obavljati u skladu sa strukturnim značajkama sastojine te šumskouzgojnim značajkama, biološkim svojstvima i ekološkim zahtjevima pojedinih vrsta drveća. U skladu s tim zadatak je uzgajivača šuma da uz puno uvažavanje prirodnih procesa i odnosa u sastojini koju njeguje, a imajući u vidu ciljeve gospodarenja šumskom sastojinom, utvrdi načela kojih će se pridržavati kod primjene njege šuma. To se posebice odnosi na kriterije, metode i intenzitete odabira stabala koja se njegom žele ukloniti iz sastojine.

Intenziteti i metode zahvata moraju uvažavati prirodne procese u sastojinama, a sve s ciljem formiranja i održavanja prirodne strukture sastojine koja će osiguravati stabilnost, produktivnost, biološku raznolikost, potrajnost, a to znači i kvalitetnu prirodnu obnovu.

Njegom nastojimo zamijeniti prirodne kriterije odabiranja stabala sa šumskouzgojnim kriterijima, posebno kad se radi o ocjeni kvalitete stabala i odabira stabala budućnosti. Na taj način uz zadržavanje prirodnosti šumskog ekosustava povećavamo vrijednost prirasta, drvne zalihe kao i općekorisnih vrijednosti šuma (ekološke i zaštitne). Kvalitetna gospodarska šuma je istodobno i šuma koja dobro obavlja općekorisnu funkciju!

POMLADAK MLADIK MLADA SREDNJODOBNASTARAPONIK

STARIJA STARA STARAPONIK

N-broj stabalaV-volumen

ophodnja

NV

RADOVI S TLOMZAŠTITA MLADE SASTOJINENJEGA NAKON DOVRŠNOG SJEKAPOPUNJAVANJEČIŠĆENJE

PRORJEDE

POMLAĐIVANJE


29

4.2. POJAM, CILJ I SVRHA NJEGE ŠUMA Pod njegom šuma podrazumijevaju se šumskouzgojni postupci kojima formira takva struktura sastojine koja će osiguravati njezinu stabilnost, produktivnost i sposobnost prirodnoga pomlađivanja. Cilj njege šuma je u tome da se tijekom života sastojine utječe na njenu strukturu kako bi se postigao postavljeni cilj gospodarenja uz osiguravanje trajne stabilnosti, dobre produktivnosti i mogućnosti kvalitetne prirodne obnove. Njega šuma se obavlja sa svrhom: a) sprječavanja šteta b) odabiranja c) njegovanja odabranih stabala d) povećanja kvalitete stabala i šumske produkcije Postupci njege šuma imaju, između ostaloga, svrhu spriječiti štete do kojih bi moglo doći ako ih ne obavimo. Prije toga potrebno je poznavati vrste i značajke šteta koje mogu nastati na stablima, primjerice od divljači, stoke, leda, mraza, suncožara, biljnih bolesti, vjetra, snijega, glodavaca… Provedbom onih postupaka njege šuma koji imaju svrhu sprječavanja šteta neće biti nepotrebnih troškova uklanjanja posljedica šteta. Ulaganje u njegu šuma ima tako preventivni karakter. Njegovanjem sastojina želimo prirodno, spontano odabiranje koja se događa u sastojini zamijeniti odabiranjem temeljenim na šumskouzgojnim načelima. Šumskouzgojno odabiranje treba obavljati u skladu s ciljem gospodarenja, ali s intenzitetom koji je usklađen s prirodnim odabiranjem. Na taj će se način šumskouzgojno odabiranje u najvećoj mogućoj mjeri približiti prirodnome odabiranju. Postupcima njege šuma obavljamo šumskouzgojno odabiranje. Ono može imati: a) negativan karakter b) pozitivan karakter

Slika 2. Lijevo: pozitivano dabir; desno: negativan odabir Postupcima njege šuma koji imaju karakter negativnoga odabiranja uklanjaju se iz sastojine sve nepoželjne jedinke. Time se najvjerojatnije pomaže poželjnim jedinkama. Ova je vrsta odabiranja usmjerena prema postavljenom cilju, ali ne u smislu neposrednoga odabiranja stabala budućnosti budući da u razvojnom stadiju sastojine u kojemu obavljamo negativno odabiranje još ne možemo uočiti takva stabla.


30

Postupcima njege šuma koji imaju karakter pozitivnoga odabiranja iz sastojine se uklanjaju ona stabla koja ometaju razvoj uočenih stabala budućnosti bez obzira na kvalitetu takvih stabala. Dakle, pozitivnim odabiranjem pomažemo uočenim stablima budućnosti za koja pretpostavljamo kako trebaju ostati u sastojini zbog svoje kvalitete i vrijednosti, a uklanjamo stabla koja im konkuriraju, ometaju razvoj, bez obzira je li konkurent dobar ili loš. Pozitivnim odabiranjem njegujemo odabrana stabla, njihova debla i krošnju. Želimo da su odabrana stabla slabo izraženih žilišta, pravnih debala, bez rašlji, čista od grana, visoko nasađene, pravilno razvijene krošnje, želimo da su punodrvna, bez kvrga i drugih grešaka. Takva stabla trebaju dočekati kraj ophodnje. S njima treba obaviti pomlađivanje sastojine tj. stvaranje nove generacije. Do razvojnoga stadija starijega mladika obavlja se negativno odabiranje, a od razvojnoga stadija starijega mladika pozitivno odabiranje. To je zato jer se od razvojnoga stadija starijega mladika u sastojini mogu uočiti stabla budućnosti. 4.3. BIOLOŠKI I GOSPODARSKI KARAKTER NJEGE Obavljanje njege šuma utemeljeno je u činjenici kako je fenotip stabla rezultat genotipa i staništa (okoliša). Njegujući šumu utječe se na morfološke značajke stabala (fenotip) i sastojine u cjelini (morfologija). Istodobno, utječe se na sastojinsku klimu i tlo (stanište). Proizilazi kako njegom šuma njegujemo čitav šumski ekosustav.

Njegovana sastojina pruža gospodarske i općekorisne blagodati te zadovoljava potrebe privrede, društva i okoliša. Ciljevi gospodarenja nisu dar prirode i ne mogu se postići ako se sastojina prepusti isključivo spontanim prirodnim procesima. Ciljevi se postižu ako se sastojina njeguje. Već se u sastojinama mlađih razvojnih stadija (pomladak, mladik) ne mogu postići zadovoljavajući rezultati glede strukture sastojine, posebice omjera smjese, ako se samo prepuste spontanom razvoju i isključivo prirodnome odabiranju. Obično su sastojine koje nisu u mladosti njegovane vrlo guste. Stabla imaju visoki stupanj vitkosti, reduciranu krošnju, pa su zbog toga neotporna na abiotske i biotske čimbenike (snijeg, led, vjetar, kukci, gljive i dr.). Osim toga u njima se nalazi veliki postotak fenotipski loših stabala, pa im je gospodarska vrijednost niska. Uzgojno jače vrste dominiraju. Primjerice, ako je mlada sastojina hrasta lužnjaka prepuštena prirodnome odabiranju, uzgojno jače pionirske vrste drveća vrlo brzo nadvladaju hrast i potisnu ga. On postupno odumire i nestaje iz sastojine. Sastojine hrasta lužnjaka prepuštene spontanomu razvoju već od mladosti tijekom cijelog života daju lošije sortimente i imaju usporen rast. To je zbog toga što se u strukturi takvih sastojina nalazi puno fenotipski loših stabala. Uzgojni postupci njege u regularnom gospodarenju obavljaju se tijekom gotovo cijele ophodnje sastojine, pri čemu su pojedini postupci vremenski i prostorno odijeljeni. Njega sastojina počinje u trenutku kad se na pomladnoj površini, u fazi oplodnih sječa, pojave ponik i pomladak s kojima možemo računati kao s budućom sastojinom ili kao s dijelom buduće sastojine. Kako sastojina tijekom ophodnje prolazi različite razvojne stadije, tako i različiti zahvati njege prate određene razvojne stadije.

Šumskouzgojni postupci njege u prebornom gospodarenju prostorno su i vremenski objedinjeni jednim zahvatom. Njegova je svrha, između ostalih, ispunjenje funkcije njege preborne sastojine.


31

4.4. KLASIFIKACIJA ŠUMSKOUZGOJNIH POSTUPAKA NJEGE ŠUMA Njega šuma u jednodobnim sastojinama sjemenjačama obuhvaća slijedeće glavne grupe postupaka: - postupke s tlom zbog poboljšanja edafskih uvjeta postojećem i budućem mladom naraštaju - zaštitu mladoga naraštaja od različitih štetočina i nepovoljnih ekoloških čimbenika - popunjavanje nedovoljno obnovljenih površina - njegu pomlatka nakon dovršnoga sijeka - njegu sastojine čišćenjem - njegu sastojine prorjedom. Osim toga u umjetno podignutim sastojinama (šumskim kulturama, intenzivnim kulturama i šumskim plantažama) obavljaju se i dodatni postupci koji imaju za cilj poboljšati edafske prilike (obrada i ishrana tla) i kvalitetu odabranih stabala (rezanje grana i oblikovanje krošnje). Ovi se postupci obrađuju u kolegiju Osnivanje šuma. Sječe njege u sjemenjačama su: - sječa u okviru njege pomlatka nakon dovršnog sjeka - čišćenje - prorjede. U sastojinama panjačama obavljaju se slijedeći postupci njege koji su ujedno i vrste sječa: - trijebljenje - čišćenje - prorjeđivanje. 4.5. PREKLAPANJE NJEGE I POMLAĐIVANJA Njega i pomlađivanje sastojina nisu prostorno i vremenski odijeljene skupine šumskouzgojnih postupaka. Dapače, u regularnom se gospodarenju preklapaju, a u prebornom gospodarenju se obavljaju istodobno. Njega sastojina započinje već tijekom pomladnoga razdoblja kada se na pomladnoj površini pojave ponik i pomladak na koje se može računati kao na dio buduće sastojine. Iz toga proizilazi kako pojedini postupci tijekom pomladnoga razdoblja, mogu imati karakter njege onoga mladoga naraštaja (ponika i pomlatka) koji se pojavio prije ili tijekom pomladnoga razdoblja. Ove postupke često nazivamo njegom pomlatka pod zastorom. To se posebice odnosi na slijedeće postupke njege šuma: - postupke s tlom zbog poboljšanja edafskih uvjeta postojećem i budućem mladom naraštaju - zaštitu mlade sastojine od različitih štetočina i nepovoljnih ekoloških čimbenika. U pravilno njegovanim sastojinama, dobro strukturiranim, posljednja prorjeda katkad može obaviti ulogu pripremnoga sijeka. Preklapanje njege i pomlađivanja posebice je istaknuto u prebornom gospodarenju. Naime, doznaka u prebornom gospodarenju ima za cilj ispuniti nekoliko funkcija, a jedna od njih je funkcija njege. Funkcijom njege u prebornoj sastojini želi se pozitivnim osobinama pojedinih stabala, bez obzira u kojem sloju sastojine se ona nalazila, osigurati nesmetan razvoj. Dakle i ovdje na neki način izabiremo stabla budućnosti, favoriziramo ih, uklanjamo iz njihove okoline stabla koja im smetaju, a to mogu biti i kvalitetna prekobrojna stabla. Ovdje je nužno napomenuti da u prebornoj sastojini sva stabla mogu biti stabla budućnosti, bez obzira u kojem sloju sastojine se nalaze i u kojem su razvojnom stadiju. Istodobno provodimo čišćenja u grupama pomlatka i mladika, prorjeđuju se grupe letvika i stupovlja, prebiru se prekobrojna i zrela stabla kao i stabala kojima je opao prirast.


32

5. NJEGA ŠUMA DO PRVE PRORJEDE 5.1. UVOD S njegom šuma počinje se usporedno s pojavom ponika i pomlatka s kojima možemo računati kao s budućom sastojinom. U tim razvojnim stadijima sastojine karakteristične su intenzivna međuvrsna i unutarvrsna konkurencija koje uzrokuju visoki mortalitet biljčica. U prvih nekoliko godina života gustoća sastojine opada od nekoliko stotina tisuća biljčica ponika po hektaru do nekoliko desetaka tisuća stabalaca po hektaru.

Primjerice, na pojavu i opstanak ponika hrasta lužnjaka posebice utječu štetnici i bolesti žira, vlaga i temperatura tla u fazi klijanja žira, trajanje proljetne poplave ako je šuma poplavnoga karaktera, intenzitet svjetla u prvih tri do pet godina razvoja, konkurencija uzgojno jačih vrsta drveća, konkurencija grmlja i prizemnoga rašća, stanje populacije štetnika, posebice šumskih glodavaca, brojnost populacije divljih svinja i žirenje, brojnost srneće divljači i pepelnica.

Ponik obične bukve posebice je osjetljiv na mraz i suncožar. Na brojnost ponika i pomlatka poljskog jasena utječu led, doba i trajanje poplave, zbijenost tla, konkurencija grmlja i prizemnoga rašća, posebice amorfe, brojnost populacije svinja, jelenske i srneće divljači te glodavaca. Obična jela osjetljiva je na nagle promjene sastojinske mikroklime, mraz i žegu.

Do prve prorjede u jednodobnim sastojinama sjemenjačama obavljaju se sljedeći postupci njege šuma:

- radovi s tlom - zaštita mladoga naraštaja - njega pomlatka nakon dovršnoga sijeka - popunjavanje nedovoljno pomlađenih površina - čišćenje. Tim se postupcima:

- poboljšavaju stanišni uvjeti mladom naraštaju - štiti mladi naraštaj - regulira sastojinski oblik (vrsta, omjer i oblik smjese) - regulira gustoća sastojine - obavlja negativna selekcija.

5.2. POSTUPCI S TLOM Kada govorimo o njezi šuma ne misli se samo na njegu sastojine već i na njegu sastojinske klime i tla ili njegu staništa. Dakle, njegom šuma njegujemo šumski ekosustav.

Postupci s tlom obavljaju se s ciljem poboljšanja edafskih prilika postojećem i budućem mladom naraštaju. Iz ovoga proizilazi kako počinju već u tijeku pomladnoga razdoblja, pa su najbolji primjer preklapanja pomlađivanja i njege šuma.

Obuhvaćaju rahljenje zbijenoga tla, nagomilane i nerazgrađene mrtve šumske prostirke, površinsku odvodnju i sl.

Navedeni postupci nastavak su onih koji su se obavljali ili su se trebali obavljati prilikom pripreme staništa za pomlađivanje sastojina. Svrha im je stvoriti što povoljnije edafske uvjete poniku i pomlatku. U većini slučajeva se obavljaju pod zastorom krošanja stare sastojine. Oni omogućavaju bolje preživljavanje mladoga naraštaja koji u poboljšanim edafskim uvjetima ima povoljnije uvjete za asimilaciju i stvaranje zalihe organske tvari koja mu omogućava disanje i preživljavanje.


33

Postupci s tlom obavljaju se ručno ili strojno. Ručnim alatima obično se obavljaju na malim površinama, na mikrolokalitetima u sastojini gdje postoji potreba. Strojevi se upotrebljavaju ako se postupci s tlom moraju obaviti na većim površinama. Rahljenje tla se obavlja uz pomoć rotacijskih sitnilica (rotofreza, motorna kopačica). Površinska odvodnja vode iz lokava obavi se kopanjem plitkih kanala „sisavaca“ kojima se voda izvuče do većih kanala i odvoda.

5.3. ZAŠTITA MLADOGA NARAŠTAJA Mladi naraštaj (ponik, pomladak) se zaštićuje od različitih štetočina (biljaka, životinja, mikroorganizama) i nepovoljnih ekoloških čimbenika (mraz, žega, led, snijeg i sl.). Najprirodniju i najjeftiniju zaštitu pruža zastor krošanja starih stabala. Zastor krošanja stare sastojine zaštićuje mladi naraštaj tijekom pomladnih sječa. Posebice se to odnosi na zaštitu od mraza i suncožara. Zastor stabala matične sastojine podržava se sve dotle dok postoji potreba i dok se pomladak ne osamostali. Osim matičnih stabala glavne vrste drveća, u ovu se svrhu mogu koristiti podrast, visoko grmlje, poludrveće i sporedne vrste drveća iz podstojne etaže. Njih se može uspješno koristiti za finu regulaciju priljeva svjetla na pomladnu površinu, posebice kod intenzivnog gospodarenja, na malim površinama. Zaštita od štetne flore u prvom se redu odnosi na uništavanje korova mehaničkim ili kemijskim sredstvima, ručno ili mehanizirano. Postupci se obavljaju prije i nakon dovršnog sijeka, dok se sastojina nalazi se u razvojom stadiju ponika ili mlađeg pomlatka. Tako se primjerice mehaničko uklanjanje korova obavlja dok postoji opasnost da nadraste biljke u prvim godinama razvoja. Postupak se naziva žetva korova. Ima za cilj dovođenje dovoljno svjetla vršnom pupu biljke, a obavlja se ljeti, tijekom lipnja ili srpnja, prije nego im dozrije sjeme. Žanje se korov oko biljke, u obliku lijevka čije su stranice i uzdužna os stabalca pod kutem od 450. U središtu lijevka je biljka koju njegujemo. Tako zaštitimo biljku od polijeganja korova preko nje.

Slika 1. Lijevo: u mlađem mladiku česta je međuvrsna konkurencija. Stabla posebice ugrožavaju korov, grmlje te agresivne pionirske vrste drveća. Tada je zaštita mladih stabala mehaničkim, a katkad i kemijskim sredstvima, neizbježan postupak njege šuma.

Desno: u razvojnom stadiju starijeg pomlatka intenzivna je unutarvrsna konkurencija, posebice u čistim sastojinama i u mješovitim sastojinama skupinastog i grupimičnog oblika smjese. Čišćenjem se ovi odnosi mogu regulirati u skladu s šumskouzgojnim svojstvima drveća i ciljevima gospodarenja sastojinom.

Podizanje ograda oko sastojina je preventivni postupak. Ograda se podiže prije početka pomlađivanja, a ostavlja se sve dok nova sastojina izraste iz zone u kojoj je ugrožena od šteta od divljači (obično razvojni stadij mladika). U preventivne postupke spadaju i trovanje glodavaca, održanje brojnoga stanja divljači na normalnoj razini…


34

5.4. POPUNJAVANJE NEDOVOLJNO POMLAĐENIH POVRŠINA Obavlja se zbog nejednoliko pomlađene površine. Popunjavanje nedovoljno obnovljenih površina se obavlja na svim nepomlađenim dijelovima pomladne površine čija je površina u cjelini veća od 2 ara. Popunjavati se može sadnjom sadnica obloženoga ili gologa korijenja te sadnicama dobivenih iz pregustog pomlatka u istoj sastojini ili u njezinoj neposrednoj blizini.

Popunjavanje može imati karakter oplemenjivanja sastojine. Tako se na prikladnom staništu bukove sastojine popunjavanjem mogu oplemeniti javorima, običnim jasenom, hrastom kitnjakom, lipom ili voćkaricama. Navedene će vrste dobro doći za popunjavanje onih dijelova pomladne površine na kojima je korov onemogućio pomlađenje bukve.

Ukoliko je došlo do degradacije tla koje je izgubilo svojstva šumskog tla (zakorovljenje, zamočvarenje, zbijanje, erozija i dr.) popunjavanje se provodi isključivo s pionirskim, a nikada s klimatogenim vrstama drveća.

Popunjavanje se obavlja neposredno nakon dovršetka pomlađivanja, kako ne bi bilo razlike u visinama biljaka iz prirodnoga pomlatka i biljaka iz popunjavanja. Popunjavanje nije pošumljavanje niti umjetno pomlađivanje.

5.5. NJEGA POMLATKA NAKON DOVRŠNOGA SIJEKA U ovoj fazi njege šuma započinje negativna selekcija. Njega pomlatka nakon dovršnoga sijeka obuhvaća: - uklanjanje stabala pričuvaka koji su su zaostali nakon dovršnoga sjeka zbog dodatne zaštite pomlatka na pojedinim lokalitetima - sječu na čep oštećenih stabalaca - sječu predrasta - sječu grmlja i ostalih agresivnih vrsta (pionirskih, invazivnih neofita) koje ugrožavaju pomladak. U ovoj fazi njege temeljni je cilj dovođenje svjetla pomlatku na njegov vršni pup uklanjanjem svi onih jedinki koje mu oduzimaju svjetlo kako bi se ubrzao njegov visinski rast i prirast te izlazak iz opasne zone gdje ga ugrožavaju korov, grmlje, izbojci iz panja i agresivne pionirske vrste drveća.

Slika 2. Sječa stabala pričuvaka koja su zaostala nakon dovršnoga sjeka zbog dodatne zaštite pomlatka na pojedinim lokalitetima obavlja se u sklopu njege pomlatka nakon dovršnog sjeka Biljke koje ugrožavaju pomladak uklanjaju se sječom pri tlu, prelamanjem na osi debalca i prevršivanjem ili prelamanjem vršnoga izbojka. Uklanjaju se samo štetne biljke koji ugrožavaju glavnu vrstu drveća.


35

Postupci se izvode se pretežito ručno, uz tradicionalne alate (srp, kosir, mačete i dr.), a moguća je i uporaba mehanizacije primjenom čistača, kosilica, rotofreza i sitnilica koja se podiže iznad pomlatka i siječe sve ono što vršnom pupu pomlatka glavne vrste oduzima svjetlo. 5.6. ČIŠĆENJE Sastojine se čiste u razvojnim stadijima starijega pomlatka i mlađega mladika. U razvojnom stadiju starijega pomlatka stabaca su se uglavnom sklopila nad tlom. Međutim, još se uvijek ne razlikuju deblo i krošnja. Cijela središnja os stabalca je obrasla grančicama. Vršni pup stabalca starijeg pomlatka postupno se oslobađa konkurentskog korova i grmlja. Izložen je svjetlu koje mu stimulira visinski rast i prirast.

Uskoro će zbog sklopljenosti i nedostatka svjetla u prizemnim slojevima sastojine početi proces prirodnog odumiranja donjih grančica na stablima starijega pomlatka. Time će početi proces prirodnog čišćenja debla od grana i razvojni stadij mlađega mladika. U njemu će se postupno razdvajati prostor krošanja od prostora debala. U početku će prostor krošanja sezati gotovo do tla, a kasnije će se prostor debala povećavati.

Slika 3. Analiza vertikalne strukture mladika

U prostoru krošanja mogu se razlučiti tri sloja: gornji, srednji i donji. Gornji sloj tvore stabla čiji su vrhovi krošanja u gornjoj trećini prostora krošanja, srednji sloj čine stabla čiji su vrhovi krošanja u drugoj trećini prostora krošanja, a donji sloj tvore stabla čiji su vrhovi krošanja u donjoj trećini prostora krošanja.

Svakom od tih stabala može se ocijeniti kvaliteta: dobra, srednja i loša. Dobra su zdrava, pravna stabla, bez grešaka i morfoloških deformacija, s pravilnom, simetričnom krošnjom i pravilno oblikovanim vrhom. Srednje kvalitete su zdrava stabla s neznatno izraženim morfološkim deformacijama koje se rastom u povoljnom okruženju još mogu popraviti. Ova stabla mogu postati dobra ili loša, ovisno o njezi. Loša su bolesna stabla, oštećena stabla, stabla s nepopravljivim deformacijama krošnje ili debla, krošnjata stabla.

Na prirodnu dinamiku formiranja strukture mlađega mladika utječu vrsta, omjer i oblik smjese, dinamika rasta i prirasta vrsta drveća koje tvore sastojinu, šumskouzgojna svojstva vrsta drveća, a posebice odnos prema svjetlu, te prilike staništa. U čistim sastojinama poljskog jasena, u razvojnim stadijima starijega pomlatka i mlađega mladika, na strukturu sastojine ponajprije će utjecati stupanj vlažnosti staništa (režim poplava i pojava zaleđivanja

1/3

1/3

1/3

Prostor krošanja

Prostor debala


36

poplavne vode). U čistim sastojinama obične bukve na datom staništu struktura mladika bit će uvjetovana rastom i prirastom bukovih stabala. Unutarvrsna individualna selekcija bit će glavnim čimbenikom formiranja mladika. U mješovitim sastojinama hrasta lužnjaka i običnoga graba na strukturu mladika utjecat će udjel i oblik smjese tih vrsta drveća. Ne treba zaboraviti na odnos uzgojno jače i slabije vrste drveća koji uvjetuju osim šumskouzgojnih svojstava tih vrsta drveća i prilike staništa.

Iz navedenoga proizilazi kako su razvojni stadiji starijega pomlatka i mlađega mladika oni u kojima se oblikuje buduća sastojina. U tim se razvojnim stadijima nalaze začeci buduće strukture sastojine. Ako se ne obavi čišćenje ili se obavi pogrešno, struktura sastojine će se oblikovati na način koji najčešće nije u skladu s ciljevima gospodarenja. Greške će se kasnije teško ispraviti.

Zato je čišćenje neophodan i važan postupak njege šuma. Čišćenjem se odstranjuje iz sastojine sve ono što se smatra nekvalitetnim i suvišnim za njezin budući razvoj. Zato čišćenje ima karakter negativne selekcije.

Sijeku se rakasta, savijena, rašljava, prelomljena, granata, oštećena stabla, stabla s abnormalno razvijenom krošnjom, stabla sa slomljenim, oštećenim ili deformiranim vrhom, izbojci, izdanci, predrast, stabla deformirana u obliku čungara, sabljastoga rasta, kandelabri itd. Uklanja se predrast i sva nadrasla stabla koja se ne mogu skladno uklopiti u sastojinu. Uklanjaju se prekobrojne pionirske vrste drveća. Tim se zahvatom može održati raznolikost sastojine, pa zbog toga ne moraju sjeći druge vrste drveća ako ne ugrožavaju glavnu vrstu i ako imaju mjesto u skladnoj strukturi sastojine. To se posebice odnosi na vrste plemenite bjelogorice. Glede reguliranja sastojinskog oblika, čišćenjem utječemo na: a) vrstu smjese – sastav po vrstama drveća b) omjer smjese – zastupljenost pojedinih vrsta po broju na jedinici površine c) oblik smjese – prostorni razmještaj vrsta drveća u sastojini Mješovite sastojine treba formirati tako da ih tvore vrste podjednakih ekoloških zahtjeva i bioloških osobina. Na primjer, obična bukva i obična jela, obični jasen i gorski javor, crna i bijela topola i sl. Nastoji se oblikovati grupimična vodoravna struktura (grupe istih vrsta), tako da pojedinim vrstama omogućujemo međusobnu ravnopravnu konkurenciju u borbi za prostor iznad tla i u tlu. Primjerice, u sastojinama hrasta lužnjaka i poljskog jasena. Čišćenjem se može pomoći proces formiranja vertikalne strukture sastojine. Sporedne vrste drveća u gornjem i srednjem sloju treba ukloniti, a glavne vrste drveća pomagati. Omjer smjese u ovoj se fazi može izraziti samo kao učešće broja stabala neke vrste drveća u ukupnoj gustoći sastojine. Primjerice, u mješovitim sastojinama hrasta lužnjaka i običnoga graba u ovim se razvojnim stadijima obično nalazi oko 40000 biljaka po hektaru. Od toga bi trebalo biti oko 80% hrastova i 20% grabova s ostalim primješanim vrstama drveća. Za čišćenje je katkada moguće obilježiti stabala koja treba ukloniti i to zarezivanjem oštrim alatom tzv. zadiračem ili markiranjem uz pomoć sprej-boje. Čišćenje se obavlja mehanički, ručnim alatima (kosir, mačeta, sjekira) ili mehanizirano (rotacijski čistači, motorne pile) i kemijski (arboricidi). Posječena stabla se polažu na tlo. Njihovo iznošenje iz sastojine ovisi o mogućnosti korištenja. Stabla posječena u čišćenjima mogu se iskoristiti kao drvna biomasa za proizvodnju energije.


37

6. NJEGA ŠUMA PRORJEDOM

6.1. UVOD Prorjede su šumskouzgojni postupak njege kojim uz pomoć pozitivnog odabira sistematski usmjeravamo rast i razvoj odabranih stabala, oblikujemo optimalnu strukturu sastojine u skladu s ciljevima gospodarenja, povećavamo njezinu kvalitetu, stabilnost i vitalitet te pripremamo sastojinu za prirodnu obnovu. Prorjedom sastojine prirodni odabir stabala zamjenjujemo šumskouzgojnim. Šumskouzgojni odabir temelji se na šumskouzgojnim kriterijima (šumskouzgojna svojstva vrsta drveća, struktura sastojine, značajke staništa, cilj gospodarenja). Međutim, šumskouzgojni odabir mora biti usklađen s intenzitetom prirodnog odabira te uvažavati prirodnu silvidinamiku i strukturu sastojine. Usklađenost šumskouzgojnih postupaka sa zakonitostima prirodnoga razvoja sastojine jedna je od temeljnih značajki Zagrebačke škole uzgajanja šuma. Postupci njege trebaju se obavljati tako da usmjeravaju razvoj sastojine prema načelima prirodnih procesa u prašumi, ali na temelju kriterija koji proizilaze iz ciljeva gospodarenja. Prorjedom usmjeravamo svu pažnju prema odabranim stablima budućnosti osiguravajući im uvjete za normalan rast i razvoj. Prorjedom se uklanjaju stabla koja ugrožavaju odabrana stabla budućnosti te stabla koja su suvišna i indiferentna u strukturi sastojine. Sastojina tijekom ophodnje prolazi kroz različite razvojne stadije. Rastom i razvojem stabala pojačava se konkurencija za stajališni prostor. Za svaki kvadratni metar prostora nemilosrdno se bori po nekoliko stabala. Obično pobjedi ono koje je uzgojno jače (brži rast) ili pak ono koje je zauzelo kvalitetniji prostor u tlu. Na taj način od više desetaka tisuća stabala glavne vrste drveća po hektaru u razvojnom stadiju pomlatka do kraja ophodnje ostane približno 100 do 200 stabala. Takav dinamički proces razvoja sastojine događa se u prašumi, ali i u gospodarskoj šumskoj sastojini. Razlika je u tome što se u gospodarskoj sastojini ti procesi odvijaju pod utjecajem i kontrolom uzgajivača šuma koji na temelju znanstvenih načela odabire stabla koja će dočekati kraj ophodnje. Odabrana stabla moraju proizvoditi najkvalitetniji drvni volumen, osiguravati stabilnost šumskoga ekosustava i na kraju ophodnje pomladiti sastojinu. Kod svega toga vrlo je značajno da uzgajivač šuma uskladi svoje zahvate tako da ne poremeti stabilne odnose koji vladaju u staništu i biocenozi, a da istodobno omogući najkvalitetnijim stablima optimalan rast i maksimalan prirast. To znači da intenzitet prorjede mora biti takav da omogući nesmetan i nesmanjen prirast sastojine, a način (metoda) prorjede mora osigurati prirodnu strukturu sastojine i optimalan razvoj odabranih stabala budućnosti. Kako sa zahvatima prorjede utječemo na cijeli šumski ekosustav (stanište i biocenozu) neophodno je imati što više kvalitetnih informacija o sastojini (struktura sastojine). Prije izvođenja prorjede treba znati odgovore na slijedeća pitanja: 1. Kada treba početi s prorjeđivanjem sastojine tj. kada obaviti prvu prorjedu? 2. Kojim intenzitetom treba prorijediti sastojinu odnosno koliko se može maksimalno posjeći

prorjedom, a da se ne umanji proizvodnja i ne naruši stabilnost sastojine? 3. Na koji način obaviti doznaku odnosno kojom metodom treba izvesti prorjedu? 4. Kako često treba sastojinu prorjeđivati odnosno koliki je turnus prorjede?


38

6.2. CILJEVI PRORJEDA Planirajući i obavljajući zahvat njege sastojine prorjedom moramo u svakom trenutku uvažavati ciljeve koje želimo postići prorjedom. To su: – odabiranje i pomaganje fenotipski najkvalitetnijim stablima u sastojini (stablima budućnosti) – formiranje optimalne strukture sastojine – njega krošanja i debala odabranih stabala budućnosti – dobijanje maksimalnoga kvalitetnoga prirasta u određenim dobnim i strukturnim uvjetima sastojine – formiranje stabilne i produktivne sastojine koja će u određenom trenutku biti sposobna za prirodno pomlađivanje.

Na kraju, jednim od značajnih ciljeva prorjeda smatramo i prihod drvnoga volumena posječenoga prorjedama. Taj se prihod naziva prethodni prihod. Prethodni prihod u intenzivnom šumskom gospodarstvu čini čak 50% ukupnoga prihoda koji se ostvari tijekom ophodnje. 6.3. PRIRODNO IZLUČIVANJE STABALA U SASTOJINI U razvojnom stadiju starijega mladika (koljika) kulminira visinski prirast stabala u sastojini. Zato dolazi do intenzivnoga izlučivanja po visini, prirodnoga odumiranja potisnutih stabala i formiranja etaža u sastojini. U tom se razvojnom stadiju mogu uočiti ona stabla koja su se izborila za životni prostor u tlu i iznad tla. Među njima možemo odabirati stabla budućnosti. Brzina izdvajanja i odumiranja stabala ovisi o gustoći sastojine (broju stabala po jedinici površine), biološkim svojstvima vrsta drveća koja tvore sastojinu te o bonitetu staništa. U razvojnom stadiju starijega mladika počinje intenzivno izlučivanje stabala u visinske, debljinske i vrijednosne razrede. To je dugotrajan proces koji traje sve do kraja ophodnje. Intenzitet izlučivanja najviši je u mlađim razvojnim stadijima sastojine (mladik, mlada sastojina) i prema starijim razvojnim stadijima (srednjedobna sastojina , starija sastojina, stara sastojina). Primjerice, kulminacija tečajnoga godišnjega visinskoga prirasta za hrast lužnjak događa se kod prsnoga promjera od približno 5 cm i dobi od 14 godina, a kulminacija prosječnoga visinskoga prirasta događa se kod prsnoga promjera od približno 10 cm i dobi od 21 godinu. Kulminacija tečajnoga godišnjega debljinskoga prirasta za lužnjak događa se kod prsnog promjera od približno 9 cm i dobi od 20 godina, a kulminacija prosječnoga debljinskoga prirasta događa se kod prsnoga promjera od približno 16 cm i dobi od 32 godine. Prema tome, u tom razdoblju života sastojine hrasta lužnjaka vrlo su intenzivna izdvajanja u visinske, debljinske, a time i vrijednosne razrede. Izlučena stabla prirodno odumiru i formiraju se etaže. Do odumiranja dolazi zbog horizontalnog i vertikalnog zasjenjivanja izlučenih stabala. Horizontalno zasjenjivanje počinje ranije i utječe na odumiranje postranih grana te reduciranje krošnje. Vertikalno zasjenjivanje oduzima gornje svjetlo, uzrokuje izlučivanje u donje etaže i postupno odumiranje. Taj proces počinje ranije kod heliofilnih vrsta drveća, a kasnije kod skiofilnih vrsta. Kod sastojina topola počinje oko treće godine, hrasta lužnjaka oko 14. godine, a kod bukve oko 30. godine.


39

6.4. KLASIFIKACIJA STABALA U SASTOJINI Svakoj prorjedi prethodi klasifikacija stabala kako bi se znalo iz koje etaže treba ukloniti stabla i istodobno kojim stablima u kojoj etaži treba pomagati u razvoju odnosno koja su odabrana stabla budućnosti. Klasificiranjem stabala određujemo socijalni položaj stabala u sastojini, procjenjujemo njihove šumskouzgojne značajke, vitalitet i razvojnu tendenciju. Metode prorjeđivanja međusobno se razlikuju po tome koje se kategorije stabala uklanjaju iz sastojine. Zato svaka metoda prorjeđivanja zahtjeva prethodnu klasifikaciju stabala kako bi se znalo iz koje etaže sastojine treba ukloniti stabla i istodobno kojim stablima u određenoj etaži treba pomagati u razvoju. Svaka metoda prorjeđivanja je vezana uz određenu klasifikaciju stabala u sastojini. U literaturi uzgajanja šuma opisano je puno originalnih metoda prorjeđivanja i originalnih klasifikacija stabala u sastojini. Bez obzira na to možemo istaknuti osnovne kriterije na kojima se temelje sve do sada poznate klasifikacije: – visina stabala – kvaliteta stabala mjerena gospodarskim kriterijima (kvaliteta krošnje i debla, kvaliteta prirasta i dr.) – biološka svojstva stabala (vitalitet, razvojni stadij, razvojna tendencija svakog stabla i dr.). Najstarije klasifikacije su se temeljile samo na visinama stabala kao jedinom kriteriju (Seebach 1844, Cotta 1849, Koenig 1846, Burckhardt 1849, Flury 1888. i dr.). Drugi autori su kod klasifikacije pored visine u manjoj ili većoj mjeri uzimali u obzir gospodarske kriterije kvalitete stabala i biološka svojstva vrsta drveća (Kraft 1884, Heck 1887, Schwappach 1902, Klaer 1911, Schaedelin 1931, Asmann 1954, Dekanić 1964, Leibundgut 1978 i dr.). Mi ćemo se upoznati s Kraftovom, Schaedelinovom i Dekanićevom klasifikacijom. 6.4.1. Kraftova klasifikacija (1884) Jedna je od najstarijih, najupotrebljavanijih i u literaturi uzgajanja šuma najpoznatijih klasifikacija. U prvotnom obliku Kraftova klasifikacija se zasnivala samo na visinama stabala u sastojini. Kasnije je modificirana jer je uočeno da je kriterij visine stabala sam za sebe nedostatan. Obzirom da se prorjedama između ostaloga razmiču krošnje te se na taj način mijenja količina svjetla i kvaliteta deblovine, u modificiranom obliku dodani su kriteriji veličine i oblika krošnje. Dakle Kraftova klasifikacija se temelji na visini stabla te obliku i veličini krošnje. Kraft u sastojini razlikuje pet kategorija stabala, s tim što u četvrtoj i petoj kategoriji izdvaja dvije podkategorije: 1. Prevladajuća (predominantna) stabla. To su najviša stabla koja se u odnosu na ostala stabla u sastojini izdvajaju velikom i razgranatom krošnjom. Jako su granata, često s deblom nepravilnoga oblika. 2. Vladajuća (dominatna) stabla. Po visini ta se stabla nalaze nešto niže od stabala prve klase, obično su pravnog debla i pravilne, visoko nasađene krošnje. U njegovanoj sastojini ova stabla tvore njezin glavni dio.


40

3. Vladajuća (kodominantna) stabla. Ova stabla su po visini niža od stabala prve dvije klase. Ako se nađu u povoljnim uvjetima mogu prijeći u klasu dominantnih stabala. Krošnje mogu biti bočno stisnute između susjednih stabala. Ova stabla po svojim morfološkim značajkama čine prijelaz između stabala prve dvije klase i slijedećih klasa. 4. Nadvladana stabla. Stabla koja visinom zaostaju za stablima prethodne tri klase. Krošnje su im male, kržljave, stiješnjene bočno i odozgo. Mogu biti razvijene u jednom smjeru (oblik zastave). Ovaj razred se dijeli na dva podrazreda: 4a – stabla s krošnjama koje su jako stisnute, a samo su im vrhovi slobodni

4b – stabla s krošnjama koje su pod svodom stabala prva tri razreda. Gornji dio krošnje je slobodan, a donji je zbog zasjene odumro.

5. Potisnuta stabla. Sva stabla koja su sasvim zaostala rastom u visinu. Živu krošnju imaju samo stabla onih vrsta koje mogu podnijeti jaču zasjenu (skiofiti). Ovaj razred se također dijeli na dva podrazreda: 5a – stabla sa još živom krošnjom 5b – stabla sa odumirućom ili odumrlom krošnjom. Stabla prve tri klase čine glavni dio sastojine, a zadnje dvije sporedni dio sastojine.

Slika 1. Kraftova klasifikacija stabala u sastojini. Ova je klasifikacija pogodna za čiste jednodobne sastojine sa slabom diferencijacijom stabala po visini kao, na primjer, u čistim borovim ili smrekovim monokulturama

6.4.2. Schaedelinova decimalna klasifikacija (1931) Schädelinova klasifikacija uzima u obzir tri elementa za klasifikaciju: visinu stabla, kvalitetu debla i kvalitetu krošnje. Svakoj kategoriji stabala dodjelio je brojčanu ocjenu. Ocjene se zbrajaju i tako se dolazi do ukupne ocjene za svako stablo. Zato je ova klasifikacija poznata i kao decimalna. S obzirom na visinu stabla autor razlikuje četiri kategorije: 1. vladajuća stabla (100) 2. suvladajuća stabla (200) 3. nadvladana stabla (300)


41

4. potisnuta stabla (400) S obzirom na kvalitetu debla stabla mogu dobiti ocjene: 1. stabla kvalitetnoga debla (10) 2. stabla osrednjega debla (20) 3. stabla nekvalitetna debla (30) S obzirom na kvalitetu krošnje stabla mogu dobiti dvije ocjene: 1. stabla dobre (umjereno razvijene i simetrične) krošnje (1) 2. stabla osrednje razvijene krošnje (2) 3. stabla loše (male, stisnute, nerazvijene) krošnje (3) Ovim je načinom moguće dobiti 4 x 3 x 3 različitih ocjena tj. 36 kombinacija u rasponu od 111 do 433. Vladajuća i suvladajuća stabla tvore glavni dio sastojine, a nadvladana i potisnuta stabla sporedni dio sastojine. 6.4.3. Dekanićeva biološko-gospodarska klasifikacija (1964) Najčešće je upotrebljavana klasifikacija u nas. Ona je značajna i po tome što je autor na njenoj osnovi odredio način prorjede za naše regularne šume. Klasifikacija se temelji na biološkim osobinama vrsta drveća, visinama i kvaliteti stabala. Sva stabla u sastojini razvrstana su u dva dijela sastojine: proizvodni dio sastojine i pomoćni dio sastojine. Proizvodni dio sastojine tvore stabla kojima je primarna funkcija proizvodnja volumena drva. Glavnina volumena sastojine kumulirana je na stablima toga dijela sastojine. Stabla pomoćnoga dijela sastojine zaštićuju tlo od neposrednih utjecaja atmosferilija te zasjenjuju i zaštićuju debla stabala proizvodnoga dijela sastojine. Tako povoljno utječu na kvalitetu debala stabala proizvodnoga dijela sastojine. Proizvodni dio sastojine dvore stabla dviju etaža: 1. Dominantna etaža (A). Tvore je najviša stabla koja su glavni nositelji proizvodnje i prirasta sastojine. 2. Nuzgredna etaža (B). To su stabla koja su potisnuta iz dominantne etaže, ali na kojima se još uvijek stvara znatniji prirast. Po potrebi mogu zamijeniti stablo dominantne etaže.

Slika 2. Biološko-gospodarska klasifikacija stabala Pomoćni dio sastojine tvore stabla koja pripadaju podstojnoj etaži (C). To su izlučena stabla i ona nisu u mogućnosti zamjeniti stabla iz proizvodnog dijela sastojine, osim ako se ne radi o vrstama koje mogu podnijeti zasjenu (obična bukva, obična jela i obična smreka). Eventualni

B A A A B

D C C D C

D C

B C

A


42

sušci i odumrla stabla svrstavaju se u kategoriju (D). To su potpuno potisnuta i suha stabla pod svodom krošanja stabala prethodnih etaža. 6.5. PRVA PRORJEDA U doba kulminacije tečajnoga visinskoga prirasta možemo početi s njegom sastojine prorjedom. Znači da se s prorjedama počinje onda kad se u sastojini formiraju etaže odnosno kada se jasno luče stabla glavnoga i sporednoga dijela sastojine. Prorjede počinju u razvojnom stadiju starijega mladika (koljika), nekoliko godina nakon zadnjega čišćenja, a nakon kulminacije tečajnoga visinskoga prirasta sastojine. To je razvojni stadij sastojine u kojem je intenzivno izlučivanje stabala po etažama. Stabla budućnosti su zauzela poziciju u dominantnoj i nuzgrednoj etaži, pa ih je lako uočiti. U stanišnim i strukturnim uvjetima koji vladaju u našim hrastovim sastojinama to je dob oko 20., a u bukovim sastojinama oko 30. godine.

6.6. INTENZITET PRORJEDE Prorjeda je prijeko potreban i nezamjenjiv šumskouzgojni postupak njege sastojine. Pri izvođenju svake prorjede treba točno odrediti njezin maksimalni intenzitet ili donju granicu volumena sastojine nakon prorjede čijim bi prekoračenjem sastojinu degradirali. U mlađim razvojnim stadijima sastojine intenzivno je izlučivanje i prirodno odumiranje stabala zbog intenzivnoga rasta, prirasta i međusobne konkurencije stabala. U to doba su biološki potencijal stabala i njihova vitalnost najveći što omogućava prorjedu visokoga intenziteta, a da to ne šteti volumnom prirastu i stabilnosti sastojine. U srednjedobnim, starijim i starim sastojinama intenziteti prorjeda moraju biti manji zbog toga što takve sastojine u svojoj strukturi moraju imati veći volumen kako bi zadržale stalnost prirasta i stabilnost. Dakle, što je sastojina starija to u svojoj strukturi mora sadržavati veći temeljni drvni volumen koji je potreban za njezino funkcioniranje glede proizvodnosti i stabilnosti. Sve sastojine prije početka prirodne obnove odnosno oplodnih sječa moraju imati dovoljan drvni volumen koji će biti raspoređen u optimalnu strukturu. Ako se držimo načela kako starije sastojine trebaju imati veći temeljni drvni volumen od mlađih i kako temeljni volumen mora rasti s godinama, onda proizilazi kako volumen posječen prorjedom mora biti manji od vrijednosti tečajnoga prirasta, ali zato može biti najviše u visini prosječnoga prirasta. Treba se prisjetiti krivulja prirasta: vrijednost prosječnoga prirasta uvijek je niža od vrijednosti tečajnoga prirasta do određene dobne granice sastojine u kojoj se krivulje sijeku. Na temelju navedenoga, volumen prorjede u nekoj dobi sastojine možemo izračunati tako da ukupni volumen sastojine u toj dobi podijelimo s dobi sastojine ili s dobi izraženom u desetljećima ili s vrijednošću dobnoga razreda. To znači:

nV

V up

Na temelju toga izračunamo intenzitet prorjede:


43

100u

p

VV

I

odnosno

1001

nI

gdje su VU ukupni volumen sastojine, VP volumen prorjede, n dob sastojine izražena u desetljećima. Navodimo dva primjera koji se mogu primijeniti na jednodobne sastojine. Ako jedna 40-godišnja sastojina ima volumen od 200 m3/ha onda volumen prorjede iznosi 50 m3/ha (Vp = 200/4 = 50 m3/ha). Intenzitet prorjede iznosi 25% (I = 50/200 x 100 = 25%, ili jednostavnije, I = 1/4 x 100 = 25%). U drugom primjeru, ako imamo sastojinu iste dobi, ali s većim volumenom koji iznosi 250 m3/ha, onda će volumen prorjede iznositi 62,5 m3/ha (V = 250/4 = 62,5 m3/ha), a intenzitet prorede će biti isti (I = 62,5/250 x 100 = 25%). Iz navedenih primjera vidi se da su za iste dobi sastojina intenziteti prorjeda jednaki, bez obzira na vrijednost volumena sastojine. Uz isti intenzitet prorjede, a veći ili manji volumen, volumen prorjede će biti manji ili veći. Proizilazi kako intenzitet prorjede neposredno ovisi o dobi sastojine.

Na Grafikonu 1. donosimo razdiobu teoretskih intenziteta prorjeda izračunatih prema navedenoj formuli po dobnim razredima u bukovoj sastojini. Predloženi intenziteti prorjeda temelje se na prirodnom razvoju sastojine. Usporedbe radi, prikazani su i intenziteti smanjenja broja stabala izračunati prema razdiobi broja stabala u bukovoj sastojini na I bonitetu, po dobnim razredima (Špiranec 1975).

0

10

20

30

40

50

60

70

80

20 30 40 50 60 70 80 90 100 110

Dob (godine) - Age (years)

I (%

), M

(%)

I (%)M (%)

Grafikon 1. Teoretski intenzitet prorede (I) i mortalitet (M) u bukovoj sastojini po dobnim

razredima Grafikon pokazuje kako su intenziteti prorjede najviši u mlađim razvojnim stadijima sastojine i kako se smanjuju s povećanjem dobi sastojine. Konkretno, u 20-godišnjoj sastojini intenzitet prorjede iznosi 50% od ukupnoga volumena sastojine (I = 1/2 x 100), a u 110-godišnjoj sastojini iznosi 9,1% (I = 1/1,1 x 100).


44

U toj sastojini, u dobi od 20 godina, nalazi se 9250 stabala po hektaru, da bi ih u 110. godini ostalo 190 komada po hektaru. Intenzitet smanjenja broja stabala u sastojini između 20 i 30 godina iznosi 68,1%, a u razdoblju između 100 i 110 godina 13,6%. Na temelju navedene dinamike i intenziteta smanjenja broja stabala tijekom ophodnje, možemo zaključiti kako se izračunati intenziteti prorjede dobro uklapaju u prirodni trend razvoja sastojine, odnosno slijede trend i intenzitet prirodnoga smanjenja broja stabala. To je neobično značajno glede činjenice kako nijedan zahvat u sastojini, a pogotovo prorjeda, ne smije poremetiti unutarnju građu ili strukturu sastojine kao ni šumsko tlo. Šumsko tlo i struktura sastojine stvarani su stoljećima u dinamičnoj ravnoteži svih članova šumskoga ekosustava. Zbog toga intenzitet prorjede mora biti u skladu s zakonitostima prirodnoga razvoja sastojine. Grafikon pokazuje da su intenziteti prorjede najviši u mladim sastojinama te da se povećanjem dobi sastojine smanjuju. Konkretno, u 20-godišnjoj sastojini intenzitet prorjede iznosi 50 % drvne mase, a u 140-godišnjoj sastojini on je 7,1%. U Tablici 1. prikazana je simulacija razvoja bukove sastojine na I bonitetu, od 20. do 120. godine, prema opisanim intenzitetima i načinu prorjede te turnusom prorede od 10 godina. Vidljivo je kako s obzirom na dob temeljni volumen sastojine raste, dok intenzitet prorjede opada. Zbog toga je volumen prorjede podjednak bez obzira na dob sastojine. Njegove vrijednosti su između 50,0 i 65,4 m3/ha. Te vrijednosti odgovaraju prosječnome prirastu za određenu dob. Volumen prorede nikada nije veći od iznosa tečajnoga prirasta. Tablica 1. Razvoj bukove sastojine na I bonitetu s intenzitetom prorjeda I = 1/n x 100 i turnusom prorjeda od 10 godina

Dob Volumen sastojine

Intenzitet prorede

Volumen prorede

Volumen nakon porede

Tečajni prirast

Prosječni dobni prirast

Godina m3/ha % m3/ha

20 100,0 50,0 50,0 50,0 12,0 5,0

30 170,0 33,3 56,6 113,4 13,0 5,7

40 243,4 25,0 60,8 182,6 13,3 6,0

50 315,6 20,0 63,1 252,5 13,9 6,3

60 391,5 16,7 65,4 326,1 13,1 6,5

70 457,1 14,3 65,4 391,7 12,4 6,5

80 515,7 12,5 64,5 451,2 11,6 6,4

90 567,2 11,1 62,9 504,3 10,5 6,3

100 609,3 10,0 60,9 548,4 9,4 6,0

110 642,4 9,1 58,5 583,9 8,6 5,8

120 679,9 8,3 56,4 623,5 5,6


45

Da bismo usporedili ove intenzitete prorjeda s intenzitetima prorjeda drugih autora predloženih u prirasno-prihodnim tablicama na primjeru hrastovih sastojina, donosimo Grafikon 2. Sve raspodjele osim Matićeve imaju zajedničko obilježje niskih intenziteta u mladim sastojinama, do dobi od približno 40 godina, upravo one dobi kod koje sastojine pokazuju najveći biološki potencijal glede reagiranja i prilagođavanja na zahvate njege prorjedom. To se naročito odnosi na raspodjele 1, 3 i 4 kod kojih se trend slabih intenziteta prorjeda zadržava do kraja ophodnje. Raspodjela broj 2 koja prikazuje intenzitete jakih prorjeda po Gerhardtu. On nakon dobi od 40 godina predlaže jake intenzitete kako u srednjedobnim tako u starijim i starim sastojinama.

Intenziteti prorjeda ovdje obrazloženi temelje se na prirodnome razvoju sastojine. Ona u svom razvoju nakon prirodne obnove počinje s velikom gustoćom u razvojnom stadiju pomlatka, da bi na kraju ophodnje završila sa svega sto do dvjesto tijekom vremena i proreda odabranih, u pravilu najkvalitetnijih, stabala.

6.7. METODA PRORJEDE Kad se odredi kada će se i kojim intenzitetom sastojina prorjeđivati odnosno koliko će se posjeći, slijedeći korak je određivanje kako će se sjeći odnosno kojim će se načinom (metodom) ostvariti zadani intenzitet. Nije svejedno hoće li se volumen određen za sječu posjeći po načelima niske ili visoke prorjede. Nakon svake prorjede sastojina mora ostati neporemećene strukture. To znači da relativni odnosi stabala u sastojini prije i nakon prorjede trebaju biti ujednačeni. U literaturi uzgajanja šuma opisan je veći broj različitih metoda prorjeđivanja šumskih sastojina. S obzirom na dio sastojine kojemu pripada većina stabala ili većina drvnoga volumena koji se prorjedom uklanja, metode prorjeđivanja općenito se mogu podijeliti na dvije skupine: a) niske prorjede b) visoke prorjede

Grafikon 2. Distribucija intenziteta proreda s obzirom na dob za sastojine hrasta

0

10

20

30

40

50

60

20 40 60 80 100 120 140Dob (godine)

Inte

nzite

t, %

Wimmenauer - slabe

Gerhardt - jake

Juttner - umjerene

Juttner - jake

Matić


46

Niske prorjede karakterizira uklanjanje stabala iz sporednoga dijela sastojine, ali i pojedinih stabla iz glavnoga dijela sastojine, posebice deformiranih, bolesnih i oštećenih stabala. Težište niske prorjede je na stablima koja treba ukloniti, a ne na stablima koja treba pomagati. Iz toga proizilazi kako niska prorjeda ima karakter negativne selekcije. Zato sastojine koje su njegovane niskom prorjedom imaju nerazvijenu podstojnu etažu i horizontalan oblik sklopa. Visokim prorjedama njeguju se odabrana stabla budućnosti u glavnom dijelu sastojine. Uklanjaju se stabla koja konkuriraju i smetaju razvoju odabranih stabala budućnosti bez obzira na kvalitetu konkurenta (visoka prorjeda ima karakter pozitivne selekcije). Pri tome se stabla sporednoga dijela sastojine čuvaju zbog zaštite tla i čišćenja debala stabala glavnoga dijela sastojine od grana. Zato je oblik sklopa sastojina koje se njeguju visokom prorjedom vertikalan. U Hrvatskoj se služimo metodom koju je osmislio Dekanić (1964) i koja se temelji na njegovoj biološko-gospodarskoj klasifikaciji stabala. Prema toj metodi stabla koja dolaze u obzir za sječu su u prvom redu ona koja neposredno ugrožavaju pozitivnom selekcijom odabrana stabla budućnosti. To znači da je sva pažnja usmjerena na odabrana stabla i da se vade, osim nekvalitetnih i bolesnih, ona stabla koja ugrožavaju odabrana bez obzira na njihov izgled i kvalitetu i to u okvirima zadanoga intenziteta i na određeni način. Zadani ukupni volumen prorjede sastoji se od dijela koji će se posjeći u proizvodnom dijelu sastojine i dijela koji će se posjeći u pomoćnom dijelu sastojine:

)()( CpBApp VVV U proizvodnom dijelu sastojine (A + B etaža) sječe se najmanje onoliko od zadanoga ukupnoga volumena prorjede koliko volumen proizvodnoga dijela sastojine sudjeluje u volumenu cijele sastojine:

.).........()( MINV

VVVVU

BApBAp

U pomoćnom dijelu sastojine (etaža C) sječemo najviše onoliko od zadanoga ukupnoga volumena prorjede koliko pomoćni dio sastojine sudjeluje u volumenu čitave sastojine:

..............)( MAXVV

VVU

CpCp

Pri tome su: Vp – zadani ukupni volumen prorjede Vp(A+B) – volumen prorjede u proizvodnom dijelu sastojine, m3/ha Vp (C) – volumen prorjede u pomoćnom dijelu sastojine, m3/ha VA, VB, VC – volumeni pojedinih etaža sastojine, m

3/ha

Ta načela osiguravaju da se od ukupne količine koja se mora posjeći prorjedom najveći dio posiječe u krošnjama proizvodnoga djela sastojine pri čemu se pomaže odabranim stablima budućnosti. Zahvati u pomoćni dio sastojine su minimalni i sječe se samo ono što je bolesno, suhovrho i prekobrojno.


47

Primjerice, ako u nekoj sastojini prorjedom moramo posjeći 50 m3/ha, a sastojina od ukupnoga volumena u proizvodnom dijelu ima 80% dok u pomoćnom dijelu ima 20%, onda će se u njezinu proizvodnom dijelu posjeći 80% od 50 m3/ha (što iznosi 40 m3/ha minimalno, a može se posjeći i više). U pomoćnom dijelu prorjedom će se posjeći 20% od 50 m3/ha (10 m3/ha maksimalno, a može i manje). Na taj su način metoda prorjede i zadani intenzitet u potpunosti zadovoljeni.

6.8. TURNUS PRORJEDE Vrijeme za slijedeću prorjedu je onda kada se s prethodnom prorjedom postigao željeni cilj na cijeloj površini sastojine ili barem na njenom većem dijelu. Turnus prorjede ovisi o dobi sastojine, intenzitetu prorjeda, biološkim svojstvima vrsta drveća koje se njeguju prorjedom i gospodarskim prilikama. Ako bi se doslovno pridržavali preporuke Hayera iz 1854. godine (prema Balenu 1929) da prorjede treba obavljati "rano, često i umjereno" i ako bi to doveli do apsurda, onda bi bilo idealno da svake godine sastojinu prorjedimo onoliko koliko je to potrebno. Međutim, to onemogućuju biološki, ekološki, strukturni i gospodarski čimbenici u svakom šumskom ekosustavu. Za takav pristup prorjedama nema povoljnih uvjeta, a s mehanizacijom bi upropastili sastojinu i tlo. Zbog toga bi bilo dobro Hayerovu devizu "rano, često, umjereno" prilagoditi današnjim spoznajama i uvjetima te je transformirati u "rano, rjeđe, jače". Ako bi se držali ponuđenih intenziteta i metode prorjede turnusi od 5 godina u mlađim razvojnim stadijima i 10 godina u srednjodobnim, starijim i starim sastojinama bi zadovoljavali. To ponajprije ovisi o stanišnim i strukturnim prilikama u svakoj sastojini. 6.9. UTJECAJ PRORJEDE Kako vidimo sastojine se prorjeđuju sistematski, u turnusima, s definiranim intenzitetima i metodom, od razvojnoga stadija starijega mladika (koljika), pa do razvojnoga stadija stare sastojine. Prorjede se obavljaju do početka pomlađivanja sastojine, a katkada posljednja prorjeda može obaviti ulogu pripremnoga sijeka. Dakle, najveći dio ophodnje neke sastojine otpada na prorjede. Zašto su prorjede važne? Njihov značaj proizilazi iz ciljeva prorjeđivanja i činjenice kako svaka njegovana sastojina potpunije ispunjava ciljeve gospodarenja i bolje zadovoljava potrebe gospodarstva, društva i okoliša (koristi od šuma) od nenjegovane sastojine. Naime, ciljevi gospodarenja se ne mogu ispuniti ako se sastojina ne njeguje, bez obzira kakvi ti ciljevi bili te je li riječ o gospodarskoj šumi, zaštitnoj šumi ili šumi posebne namjene. 6.9.1. Utjecaj prorjede na stanište i asimilaciju Svaka prorjeda izaziva privremeni prekid sklopa šumske sastojine. Tim se prekidom do šumskog tla privremeno dovodi više svjetla i topline. Time se utječe biološke i biokemijske procese u šumskom tlu, kratkotrajno ubrzava razgradnja mrtve, nerazgrađene šumske prostirke i intenziviraju procesi humifikacije. Sve to utječe poboljšanje stanja ishrane šumskoga tla, pa možemo zaključiti kako prorjedom poboljšavamo prirodnu ishranu šumskog drveća.


48

Istodobno, dok se sklop ponovno ne zatvori do tla dopire više oborine, pa se mijenja i vodni režim. Tako smo prorjedom izazvali i svojevrsno «zalijevanje» šumskoga tla. Povećani dotok oborine na tlo, u zajednici s više svjetla i topline, privremeno mijenja šumsku klimu te optimizira biološke i biokemijske procese. Privremeni prekid sklopa prorjedom dovodi više svjetla i topline u prostor krošanja. Sve to utječe na povećanu asimilaciju te povećani prirast drvne mase, što je posebice značajno ako se akumulira na odabranim stablima budućnosti. Tako prorjedama pomažemo smanjenju koncentracije CO2 u atmosferi (tzv. ponor ugljika) jer se veže u intenzivnijoj asimilaciji njegovanih šuma. 6.9.2. Utjecaj prorede na strukturu šumske sastojine Jedan od ciljeva prorjeda je formiranje optimalne strukture sastojine. Optimalna struktura šumske sastojine je ona u kojoj će sastojina biti stabilna, vitalna, produktivna, sposobna se samoobnoviti i biti u stanju ispuniti ciljeve gospodarenja. Jasno je kako se sistematskim prorjeđivanjem struktura šumske sastojine oblikuje sukladno ciljevima gospodarenja, uz uvažavanje prirodnih procesa, značajki staništa i šumskouzgojnih svojstva vrsta drveća koje tvore šumsku sastojinu. S obzirom kako biološki potencijal ili sposobnost rekacije na prorjedu kod šumskog drveća opada s dobi, oblikovanje strukture šumske sastojine od posebnoga je značenja u mlađim razvojnim stadijima (stariji mladik, mada sastojina). Eventualne pogreške kasnije će se teško moći ispraviti. Pri tome je metoda prorjede od posebnog značenja. Već smo istaknuli kako sistematskim provođenjem niske prorjede oblikujemo sastojinu horizontalnoga oblika sklopa. Time se onemogućuje pozitivan efekt pomoćnoga dijela sastojine na zaštitu šumskoga tla i čišćenje stabala proizvodnoga dijela sastojine od grana. Sastojinu će biti teže uspješno prirodno pomladiti. Istodobno, u proizvodnom dijelu sastojine sklop ostaje netaknut. Stabla glavne vrste drveća se ne njeguju, prirast im stagnira, a kvaliteta opada. Krošnje im ostaju stisnute, slabo razvijene što će otežati fruktifikaciju dovoljnih količina sjemena u doba pomlađivanja. Visoke prorjede koncentrirane su na proizvodni dio sastojine, a manje na pomoćni dio sastojine. Ovim se metodama pomoćni dio sastojine štiti upravo zbog navedenih funkcija toga dijela sastojine, a njeguju se stabla proizvodnoga dijela sastojine među kojima se i kumulira prirast kvalitetne drvne mase. Sastojine imaju razvijen vertiklani oblik sklopa, a sve to ima pozitivan efekt na pomlađivanje sastojine. Prorjedama utječemo na sastojinski oblik. Njima se regulira vrsta, omjer i oblik smjese šumske sastojine, posebice u prvim prorjedama. Iako je sastojinski oblik utemeljen čišćenjima, prorjedama se može na njega utjecati, pogotovo u mladosti dok je biološki potencijal sastojine visok. Prevelikim intenzitetima prorjede ili adekvatnim intenzitetom, a slabo provedenom doznakom, možemo izazvati poremećaje u strukturi sastojine. Takvi poremećaji obično se osjećaju do kraja ophodnje, primjerice u starim sastojinama sa smanjenom drvnom zalihom, nedovoljnim brojem stabala glavne vrste drveća, slabim prostornim rasporedom tih stabala, povećanim brojem stabala s deformitetom debla ili krošnje i stabala smanjenoga vitaliteta. 6.9.3. Utjecaj prorjeda na debljinski prirast Prorjedama se poveća srednji prsni promjer sastojine jer se povećava debljinski prirast stabala koja su ostala u sastojini. Prorjeđivane sastojine za istu dob imaju veći srednji promjer


49

od neprorjeđivanih sastojina jer su rjeđe (imaju manji broj stabala po jedinici površine), posebice ako je riječ o sastojinama u kojima su obavljane niske prorjede. Ako promatramo jedno stablo onda debljinski prirast nije isti uzduž čitavoga debla. Mijenja se ovisno o socijalnom položaju stabla u sastojini i obliku krošnje. Prorjedom se utječe na debljinski prirast uzduž debla odabranih stabala, oblikuju se njihove krošnje, a time se utječe i na duljinu te oblik debla. Stablo raslo u potpunom (normalnom) sklopu koji se održava prorjedom ima kratku krošnju, dugo deblo koje je uz očuvanje podstojne etaže čisto od grana. Takvo je stablo cilindričnoga debla (punodrvno) jer je debljinski prirast podjednak uzduž debla, za razliku od stabala na osami, rubnijh stabala ili onih u progaljenom sklopu. Prorjedom se povećava stajališni prostor izabranih stabala budućnosti jer se iz njihova okoliša uklanjaju konkurenti. Povećani stajališni prostor i osvjetljenje krošnje utječu na povećanje debljinskoga prirasta, prirasta temeljnice i u konačnici prirasta volumena izabranih stabala. Ti se efekti osjećaju sve dok se ne dosegne maksimalni stajališni prostor po stablu nakon kojega se gube i postaju štetni. 6.9.3. Utjecaj prorjede na volumnu produkciju Pokusima je ustanovljeno kako se prorjedama ne može značajnije povećati ukupna volumna produkcija neke šumske sastojine. Često citiran u literaturi je pokus Assmann-a (1961) koji je tri smrekove sastojine na lokalitetu Dalby u Švedskoj prorjeđivao različitim intenzitetima, a četvrtu je ostavio netaknutu (kontrolna). U 81. godini kada je pokus zaključen, ispostavilo se kako je najveću produkciju (volumen sastojine u 81. godini + mortalitet do 81. godine) imala kontrolna ploha. Volumna produkcija prorjeđivanih sastojina (volumen u 81. godini + volumen prorjeda do 81. godine) bila je neznatno niža. Treba primjetiti kako intenzitet prorjede nije značajnije utjecao na volumnu produkciju prorjeđivanih sastojina. Tablica 2. Strukturni elementi smrekovih sastojina u dobi od 81 godinu, u Assmannovom pokusu na lokalitetu Dalby u Švedskoj

Broj stabala Temeljnica Srednji

promjer Srednja visina

Volumensastojine

Volumen prorjede

Ukupna volumna

produkcija Broj

plohe Tretiranje

kom m2 cm m m3 m3 m3

I Kontrolna 1396 64,9 24,3 26,8 917 305 1222

II Umjerena

niska prorjeda

600 43,2 30,3 28,1 608 590 1198

III Jaka niska

prorjeda 336 34,2 36,1 27,2 437 739 1176

IV Vrlo jaka

niska prorjeda

200 28,9 42,9 28,5 367 766 1133

Njegom sastojina se ne utječe na kvantitetu koliko na kvalitetu sastojine (Leibundgut 1984, Lang 1982, Koestler 1952, Pintarić 1969). Primjerice, na kraju ophodnje vrijednost volumena drva njegovane bukove sastojine 5 – 6 puta je veća u odnosu na nenjegovanu sastojinu (Schober 1972). Dakle, pravilno prorjeđivane sastojine u odnosu na neprorjeđivane ne moraju imati različit volumen, ali imaju kvalitetniju drvnu masu, veći vitalitet i stabilnost. Assmann-ov pokus pokazao je kako je u intenzivno prorjeđivanoj smrekovoj sastojini (ploha IV) vrijednosna produkcija za 15% veća nego na neprorjeđivanoj kontrolnoj plohi.


50

Tablica 3. Produkcija vrijednosti u Assmann-ovom pokusu

Ploha I Ploha II Ploha III Ploha IV

Ukupna volumna produkcija 100% 98% 96% 93%

Ukupna neto produkcija vrijednosti

100% 113% 114% 115%

Može se zaključiti kako su prorjede nezamjenjiv i neophodan uzgojni postupak njege šuma. Potrebno ih obavljati u svakoj sastojini, bez obzira na njezinu namjenu, jer samo prorjeđivana sastojina može optimalno i trajno ispunjavati gospodarske i općekorisne funkcije šuma. Preduvjeti prorjeđivanju su vrsno poznavanje šumskouzgojnih svojstava vrsta drveća, posebice njihova rasta i razvoja, strukture šumske sastojine i značajki staništa na kojima ona raste. Prorjede se obavljaju intenzitetom koji je u skladu s intenzitetom prirodnoga odabira, ali prema šumskouzgojnim kriterijima. Kriteriji šumskouzgojnoga odabira moraju uvažavati ciljeve prorjeđivanja.


51

7. UVOD U POMLAĐIVANJE ŠUMA 7.1. DEFINICIJA Pomlađivanje šuma (istozn. obnova šuma, regeneracija šuma) je dio uzgajanja šuma koji se bavi procesima i metodama izmjene generacija. Pod pomlađivanjem podrazumijevamo izmjenu stare šumske sastojine mladom ili izmjenu zreloga stabla novim, mladim stablom. S obzirom na prirodu postanka sastojina ili stabala nove generacije razlikuju se generativno i vegetativno pomlađivanje. S obzirom na metodiku kojom stvaramo novu generaciju razlikuju se prirodno i umjetno pomlađivanje (tablica 1). Tablica 1. Vrste pomlađivanja s obzirom na prirodu i način postanka nove generacije

Pomlađivanje generativno vegetativno

prirodno Naplodnja pomladne površine sjemenom starih (matičnih, zrelih) stabala

Iz dijelova starih (matičnih, zrelih) stabala (panjeva, žilja)

umjetno Sjetva sjemena Sadnja sjemena Sadnja sadnica

Sadnja dijelova stabla

7.1.1. Prirodno pomlađivanje Prirodnim pomlađivanjem nova generacija se stvara generativno ili vegetativno. Prilikom generativnoga prirodnoga pomlađivanja nova generacija nastaje iz sjemena koje na pomladnu površinu dospije anemohorijom, hidrohorijom, zoohorijom ili na neki drugi način s krošanja starih (matičnih, zrelih) stabala. Ta stabla se mogu nalaziti na površini koja se pomlađuje ili uz nju, u njezinoj blizini. U prvom slučaju govorimo o prirodnom pomlađivanju pod zastorom krošanja, a u drugom o prirodnom pomlađivanju s rubova posječene sastojine. Kod vegetativnoga prirodnoga pomlađivanja nova generacija nastaje iz dijelova stabla (panja, žilja, povaljenih grana), u obliku izbojaka i izdanaka. Stara stabla se zato moraju nalaziti na površini koja se pomlađuje. 7.1.2. Umjetno pomlađivanje Umjetnim pomlađivanjem novu generaciju stvaramo sjetvom ili sadnjom. Prilikom generativnoga umjetnoga pomlađivanja nova generacija nastaje sjetvom ili sadnjom sjemena te sadnjom sadnica. Sadnice su čitave biljke, s golim ili obloženim korijenom. Umjetno vegetativno pomlađivanje obavlja se sadnjom biljaka s prikraćenom stabljikom, dijelovima stabljike (reznica, motka), čitavim korijenom (korijenjak), dijelovima korijena ili uz pomoć povaljenica. Prilikom umjetnoga pomlađivanja stara stabla mogu biti na pomladnoj površini ili uz nju.


52

7.1.3. Pošumljavanje Pošumljavanje je osnivanje nove šumske sastojine sadnjom sadnica ili sjetvom sjemena na obešumljenom zemljištu. Šumsko zemljište koje se pošumljava spada u kategoriju neobrasloga proizvodnog šumskog zemljišta. Pošumljavanjem nastaju umjetne sastojine (šumske kulture, intenzivne kulture, šumske plantaže). Pošumljavanje je dakle osvajanje šumom novih površina: mediteranskih goleti, zapuštenih poljoprivrednih površina, bara, vriština, bujadnica, livada i sl. Pošumljavanje se obavlja pionirskim vrstama drveća, a nastale sastojine su pionirskoga karaktera. Zato treba razlikovati pojam pošumljavanja od pojmova umjetno pomlađivanje i popunjavanje. Prirodno pomlađivanje također može imati karakter pošumljavanja, primjerice zašumljenje izvanšumske površine u procesu progresivne sukcesije pionirskih vrsta drveća. 7.2. METODE PRIRODNOGA POMLAĐIVANJA I VRSTE POMLADNIH SJEČA Prirodno pomlađivanje se ostvaruje: 1. pod zastorom 2. na goloj površini 3. na rubovima Svaki od ova tri temeljna načina pomlađivanja na različit način utječe na prilike staništa i odgovara različitim vrstama drveća. Usporedimo li režim svjetla, topline, zračne vlage i vlage u tlu kod ova tri načina pomlađivanja doći ćemo do zaključka kako se pod zastorom pomlađuju konačne vrste drveća, na goloj površini pionirske vrste drveća, a na rubu uvjeti staništa odgovaraju pomlađivanju pionirskih, prijelaznih i konačnih vrsta drveća. 7.2.1. Prirodno pomlađivanje pod zastorom Prirodno pomlađivanje pod zastorom se ostvaruje sjemenom koje na pomladnu površinu dospije s krošanja starih (matičnih, zrelih) stabala koja se nalaze na pomladnoj površini. Ovim načinom pomlađivanja nova generacija (ponik, pomladak) nastaje postupnim uklanjanjem starih (matičnih, zrelih) stabala, obilnim urodom sjemena, naplodnjom pomladne površine tim sjemenom, klijanjem sjemena, pojavom ponika pod zastorom krošanja te rastom i razvojem ponika u mlađi pomladak. Prirodno pomlađivanje pod zastorom je proces koji se pojavljuje i u prašumi, kao jedna od faza njezina životnoga ciklusa. U gospodarenim šumama prirodno pomlađivanje je proces koji je potpomognut šumskouzgojnim postupcima pomlađivanja šuma. Odvija se pod


53

kontrolom šumarskoga stručnjaka koji u prirodnim gospodarskim šumama postupak vodi tako da primjenjuje zakonitosti prirodnoga pomlađivanja iz prašume. Tako raspadanje prezrelih stabala i istodobno pomlađivanje pod zastorom u prašumi odgovara sječi starih (matičnih, zrelih) stabala i istodobnom pomlađivanju pod zastorom u prirodnoj gospodarskoj šumi. Prirodno pomlađivanje pod zastorom krošanja starih stabala se ostvaruje: - oplodnim sječama - prebornom sječom. 7.2.2. Prirodno pomlađivanje na golim površinama Prirodno pomlađivanje na golim površinama ostvaruje se naplodnjom takvih površina sjemenom, obično nakon sječe svih stabala stare (matične, zrele) sastojine odjednom. Naplodnja se može ostvariti i bočnim osjemenjavanjem s rubova ili neposječenih dijelova stare sastojine (otuda izraz za pomlađivanje s rubova posječene sastojine). Pomlađivanje na golim površinama ili pomlađivanje s rubova posječene sastojine se ostvaruje čistom sječom. Prirodno pomlađivanje na goloj površini obuhvaća i prirodno zašumljenje neobraslih proizvodnih šumskih zemljišta ili drugih sličnih kategorija zemljišta (primjerice zapuštena poljoprivredna zemljišta ili neodržavane livade košanice). Naime, u prirodi će se gotovo svaka obešumljena površina na kojoj postoje uvjeti za pomlađivanje šumskog drveća prirodno zašumiti. Na njoj će se najprije pojaviti pojedinačna stabla, a zatim skupine, grupe i konačno čitave sastojine pionirskih vrsta drveća. Najbolji primjer prirodnoga zašumljenja pionirskim vrstama drveća je pomlađivanje alepskoga bora na zapuštenim poljodjelskim površinama u našemu primorju i na otocima. Slično je na nekadašnjim gorskim pašnjacima i livadama koje postupno osvaja obična smreka. U brežuljkastom i brdskom pojasu na ogoljele površine često se naseljava obična breza. U nizinskom području na napuštenim poljodjelskim površinama i livadama prirodno se pomlađuju vrbe, topole, crna joha i poljski jasen. 7.2.3. Prirodno pomlađivanje na rubovima Rubno pomlađivanje povezuje značajke pomlađivanja pod zastorom krošanja i pomlađivanja na golim površinama. Ostvaruje se rubnom sječom. Rubnom sječom se omogućuje pomlađivanje heliofilnijih (pionirskih) vrsta drveća s vanjske, osunčane strane ruba stare sastojine te poluheliofilnih (prijelaznih) i skiofilnih (konačnih) vrsta drveća s unutarnje, sjenovite strane ruba pomladnoga ruba. Intenzitet osvjetljenja, topline i vlage te pomlađivanje pojedinih vrsta šumskoga drveća stupnjevano je od vanjskoga prema unutarnjem dijelu rubne pomladne površine. Rubno pomlađivanje se ostvaruje uz rub šumske sastojine, ali i u njezinoj unutrašnjosti, tamo gdje se rub može oblikovati. 7.3. POMLADNA POVRŠINA I POMLADNA JEZGRA Pomladna površina je šumsko zemljište na kojem se obavlja pomlađivanje. S obzirom na veličinu prostiranja pomladnih površina, pomlađivanje može biti:

– na velikim površinama – na malim površinama


54

Ako pomlađivanje obuhvaća čitavu sastojinu odjednom kažemo kako se ono obavlja na velikoj površini. Ako se pomlađuju dijelovi sastojine kažemo kako se pomlađivanje obavlja na maloj površini. Male površine mogu biti u obliku pruga koje mogu biti uže ili šire, različito orijentirane, nizane jedna uz drugu, na preskok ili na kulise te u obliku krugova koji mogu biti manji ili veći, pravilni ili nepravilni, u grupama ili skupinama. Pomladna jezgra (inicijalna jezgra) je dio sastojine u kojem se pomladak pojavio i odakle se pomlađivanje na malim površinama širi.

Slika 1. Osnovne metode pomlađivanja sastojina: 1 – na goloj pomladnoj površini čistom sječom; 2 – pod zastorom krošanja oplodnim sječama; 3 – rubnom sječom; 4 – kombiniranim metodama pomladnih sječa na malim površinama; 5 – pod zastorom krošanja prebornom sječom

7.4. POMLADNO RAZDOBLJE Pomladno razdoblje je trajanje pomlađivanja. Kod pomlađivanja oplodnim sječama pomladno razdoblje traje od pripremnog do dovršnog sjeka. Može se opisati i kao razdoblje od pojave ponika i pomlatka na pomladnoj površini u dovoljnom broju da ih možemo smatrati budućom sastojinom do dobi kada se novi mladi naraštaj dovoljno razvio i postao samostalan. Ako se pomlađivanje obavlja na malim površinama tada svaki dio sastojine ima svoje pomladno razdoblje koje zove specijalnim pomladnim razdobljem. Zbroj specijalnih pomladnih razdoblja tj. razdoblje potrebno za pomlađivanje čitave sastojine tvori opće pomladno razdoblje. Ako se pomlađivanje obavlja na velikoj površini tada je specijalno pomladno razdoblje jednako općem.


51

Slika 2. Shematski prikaz specijalnoga i općega pomladnoga razdoblja na primjeru pomlađivanja sastojine oplodnim sječama na malim površinama u obliku krugova. Naznačeno specijalno pomladno razdoblje odnosi se na pomladnu jezgru 1 (Schütz 2002)

7.4.1. Početak pomlađivanja Pomlađivanje je najosjetljiviji i najznačajniji dio života neke šumske sastojine. Tim se šumskouzgojnim postupkom stvara nova šumska sastojina. Međutim, nije svejedno kada početi s pomlađivanjem, u kojem razvojnom stadiju, u kojoj dobi, pri kakvim strukturnim i stanišnim prilikama u šumskoj sastojini, pri kakvim kvalitativnim značajkama stabala i pri kolikoj vrijednosti koju mogu postići na tržištu. Početak pomlađivanja povezan je s pojmom zrelosti. U gospodarenju šumama smatra se kako je zrelost postignuta kada sastojina dosegne dob u kojoj je nabolje polučena njezina namjena (cilj gospodarenja). S obzirom kako namjena sastojine može biti različita, proizilazi kako postoji više vrsta zrelosti. Zrelost može biti definirana kao:

- fizička dob u kojoj počne odumiranje i raspadanje stabala u sastojini - šumskouzgojna razdoblje u životu šumske sastojine u kojem sistematski i

planski, uz pomoć pomladnih sječa, može početi uvođenje mladoga naraštaja i postupna izmjena generacija

- tehnička dob u kojoj sastojina daje najveću količinu ciljanih sortimenata - apsolutna dob u kojoj sastojina producira najveći drvni volumen ili dob u

kojoj kulminira prosječni volumni prirast - ekonomska dob u kojoj sastojina ima najvrjedniju drvnu masu ili doba

kulminacije prosječnoga prirasta vrijednosti drvnoga volumena. Proizilazi kako za neku sastojinu neće biti ista ophodnja s gledišta fizičke, tehničke, apsolutne ili ekonomske zrelosti. Šumskouzgojna zrelost sastojine je razdoblje u kojem proces pomlađivanja može započeti. Tada je sastojina fiziološki zrela jer obilno plodonosi, što je jedan od preduvjeta za prirodno pomlađivanje. Međutim, obilno plodonošenje ne može biti jedini preduvjet za donošenje odluke o početku pomlađivanja sastojine. Primjerice, sastojine hrasta lužnjaka u nas počinju obilnije plodonositi već u dobi 70 – 80 godina, što je za pokretanje procesa pomlađivanja prerano. To znači kako se za odluku o početku pomlađivanja moraju uzeti još neki kriteriji.


52

Zato se šumskouzgojna zrelost povezuje s ekonomskom zrelošću. Ekonomska zrelost sastojine nastupa kada ona proizvodi najvrjedniju drvnu masu odnosno kada kulminira prosječni prirast vrijednosti drvnoga volumena sastojine (Slika 3). U njegovanim sastojinama visoke kakvoće koje u potpunosti koriste produkcijski potencijal staništa to je ujedno točka u kojoj prosječni vrijednosni prirast drvnoga volumena dosiže produkcijski potencijal staništa (plodnost), a tečajni vrijednosni prirast drvnoga volumena je jednak prosječnomu.

Slika 3. Odnos tečajnog i prosječnog prirasta vrijednosti drvnoga volumena sastojine u odnosu na plodnost staništa na modelu smrekove sastojine u Švicarskoj (prema Bachmannu 1968)

U slučaju kada sastojina ne koristi u potpunosti produkcijski potencijal staništa jer ga njezin prosječni vrijednosni prirast ne dosiže, dob pomlađivanja s ekonomske točke gledišta može nastupiti ranije, ali ne prije li su ispunjeni ekološki i biološki preduvjeti. To se posebice odnosi na sastojine smanjena obrasta i degradirane sastojine. Teoretski je prirodno pomlađivanje najbolje započeti u razdoblju kada prosječni prirast vrijednosti drvnoga volumena počinje kulminirati, ali uz ispunjenje ostalih ekoloških i bioloških uvjeta za pomlađivanje, o čemu će biti riječi u nastavku. 7.4.2. Trajanje pomlađivanja S obzirom na trajanje, pomlađivanje može biti: – u granicama pomladnoga razdoblja – trajno Pomlađivanje u granicama pomladnoga razdoblja se odnosi na raspon vremena u kojem se dogodi izmijena dviju generacija šumskih sastojina. Za neku pomladnu površinu obuhvaća razdoblje od pojave ponika i pomlatka na pomladnoj površini u dovoljnom broju da ih možemo smatrati budućom sastojinom do dobi kada se novi mladi naraštaj dovoljno razvio i postao samostalan. Pomladno razdoblje je to dulje što je vrsta drveća koju pomlađujemo osjetljivija na mraz, žegu, korov i što bolje podnosi zasjenu (ekološki zahtjevi i biološka svojstva vrsta drveća!). Za pionirske vrste drveća pomladno razdoblje je relativno kratko. Za konačne vrste drveća pomladno razdoblje je relativno dugo. Primjerice, za pomlađenje vrbove sastojine pomladno razdoblje može potrajati samo jednu ili dvije godine. Pomladno razdoblje za hrast lužnjak je 5


52

– 10 godina. Za pomlađivanje bukove sastojine pomladno razdoblje može trajati i do 20 godina. Osim šumskouzgojnih svojstava vrsta drveća koje pomlađujmo, pomladno razdoblje ovisi o strukturi sastojine. Znamo kako je svrha njege šuma, između ostaloga, pripremiti sastojinu za prirodno pomlađivanje. To znači oblikovati strukturu sastojine na način koji će omogućiti kvalitetno prirodno pomlađivanje. Sastojine koje su slabo ili nikako njegovane, pa nemaju dovoljno stabala vrste drveća koju želimo pomladiti ili su ta stabla neravnomjerno raspoređena u prostoru sastojine, nerazvijenih ili oštećenih krošanja, sastojine slaba obrasta, razbijena sklopa i slično neće se prirodno pomladiti bez problema. Kvaliteta staništa također može utjecati na duljinu pomladnoga razdoblja. Kod staništa viših boniteta za očekivati je kraće pomladno razdoblje. Stupanj degradacije staništa neposredno je povezan s duljinom pomladnoga razdoblja. Na degradiranim šumskim tlima pomlađivanje će trajati dulje. Isto se odnosi na strmine, mrazišta, bare i slične lokalitete. Trajno pomlađivanje odnosi se na kontinuiran priliv mladoga naraštaja u strukturu šumske sastojine. Pomlađivanje je trajno u prebornom gospodarenju ili u slučaju kada se šumom gospodari u srednjem uzgojnom obliku. 7.5. UVJETI ZA POMLAĐIVANJE Da bi pomlađivanje uspjelo: a) stara (matična, zrela) stabla moraju biti fiziološki zrela i moraju uroditi s dovoljnom količinom zdravog sjemena b) sjeme mora doprijeti do tla (pomladne površine) c) tlo (pomladna površina) mora biti u takvom stanju da sjeme može proklijati i da ponik može normalno rasti i razvijati se. Ova tri preduvjeta obuhvaćaju niz čimbenika koji utječu na uspjeh prirodnoga pomlađivanja. Prirodno pomlađivanje je zasigurno najsloženiji proces u životu šumske sastojine, jer za njegov uspjeh treba ostvariti specifične, uravnotežene odnose tih čimbenika. Čimbenike o kojima ovisi uspjeh prirodnoga pomlađivanja dijelimo na:

a) fiziološke (zrelost stabla, cvatnja, formiranje sjemena, periodicitet uroda, kvaliteta

sjemena) b) stanišne

1. klimatske (svjetlo, toplina, vjetar) 2. klimatsko-edafske (voda, ugljik (IV) oksid) 3. edafske (značajke tla na kojemu se pomlađivanje obavlja)

c) orografske (nagib, izloženost, nadmorska visina, mikroreljef) d) biotske (utjecaj mikrobiocenoze, zoocenoze, fitocenoze i antropogeni čimbenik).

Djelovanje svakog pojedinog čimbenika ovisno je o općem značenju tog čimbenika za život vrste koju pomlađujemo (ekološka valencija), o udaljenosti biljke od njezina optimuma unutar areala (vrsta je osjetljivija što je udaljenija od optimuma) te od intenziteta utjecaja ostalih čimbenika (Liebigov zakon i Mitscherlichov zakon). 7.5.1. Priprema staništa U pripremu staništa ubrajamo sve one aktivnosti kojima stvaramo ili popravljamo stanišne uvjete za pomlađivanje. Priprema staništa obavlja se po potrebi, na čitavoj pomladnoj površini ili samo na njezinim dijelovima, gdje je to potrebno.


53

Tu spadaju: 1. Sječa prekobrojnog podrasta i grmlja. Obavlja se ručnim alatima ili uz pomoć mehanizacije. Zahvalnije je ne uklanjati sav podrast i grmlje već iskoristiti pojedine biljke za kontrolu svjetla na mikrolokalitetima na pomladnoj površini. 2. Uklanjanje korovne vegetacije. Obavlja se ručnim alatima, uz pomoć mehanizacije ili uz upotrebu kemijskih sredstava. 3. Rahljenje zbijenoga tla, tla s nagomilanim sirovim humusom ili nerastvorenim listincem. Obavlja se uz pomoć ručnih alata, a češće motornih kopačica (freza) i sličnih oruđa. 4. Površinska odvodnja zamočvarenoga tla kopanjem plitkih kanala, tzv. “sisavaca”. 5. Ograđivanje pomladne površine. Obavlja se zbog zaštite sjemena, ponika i pomlatka od divljači i stoke. Ograda se podiže prije početka pomlađivanja, a ostaje dok nova sastojina ne izraste izvan dohvata zuba stoke ili divljači (razvojni stadij mladika). Tijekom toga razdoblja ogradu je potrebno kontrolirati i po potrebi obnavljati. 6. Postavljanje otrovnih meka protiv glodavaca. Prije je potrebno ispitati gustoću populacije glodavaca.


59

8. PRIRODNO POMLAĐIVANJE OPLODNIM SJEČAMA 8.1. TEMELJNE ZNAČAJKE Prirodnim pomlađivanjem pod zastorom krošanja starih stabala oplodnim sječama u nas se pomlađuju jednodobne sastojine. Prirodno pomlađivanje pod zastorom krošanja starih stabala oplodnim sječama izvodi se tako da postupno uklanjamo stabla stare (matične) sastojine uz istodobnu pojavu prirodnoga ponika i pomlatka nove generacije šumske sastojine. Tako u jednom trenutku, u tijeku pomladnoga razdoblja, na pomladnoj površini istodobno rastu dvije generacije šumskih sastojina: stare (matične) sastojine i nove sastojine u razvojnim stadijima ponika i mlađega pomlatka. Time se omogućava trajan sklop krošanja nad tlom i osigurava potrajnost šumskoga gospodarenja (nema prekida šumske produkcije što je istaknuto i u definiciji pojma šume!). Postupna redukcija sklopa pomoću oplodnih sječa služi uzgajivaču šuma za regulaciju fizioloških (urod sjemena), stanišnih (svjetlo, toplina, vjetar, vlaga, CO2) te biotskih čimbenika (fitobiotski, zoobiotski, mikrobiotski) na način da se omogući izmjena generacija šumskih sastojina bez šoka za novu sastojinu i stanište. Redukcijom sklopa oplodnim sječama u sastojini se događaju promjene u odnosu na stanje prije sječe: - opada vlaga zraka - raste količina vlage u površinskom sloju tla - optimizira se bilanca vlage u odnosu na sklopljenu sastojinu - raste količina topline - intenziviraju se mikrobiološka aktivnost i razlaganje mrtve organske prostirke - optimiziraju se svjetlosne prilike za rast nove generacije - raste fruktifikacija starih (matičnih) stabala - raste svjetlosni prirast na starim (matičnim) stablima - raste količina prizemnoga rašća. Promjene moraju biti usklađene s fruktifikacijom starih (matičnih) stabala, naplodnjom pomladne površine, klijanjem sjemena, pojavom ponika te njegovim rastom i razvojem. Pomlađivanje pod zastorom krošanja starih stabala oplodnim sječama se obavlja s tri temeljna sijeka: 1. pripremni sijek 2. naplodni sijek 3. dovršni sijek Osim ova tri sijeka, u nekim sastojinama još se izvode jedan ili dva naknadna sijeka. Naknadni sjekovi obavljaju se između naplodnog i dovršnog sjeka. Broj sijekova povezan je s ekološkim zahtjevima i biološkim svojstvima vrsta drveća koje se pomlađuju, strukturom sastojine koja se pomlađuje te orografskim i stanišnim prilikama. Tako je broj sijekova veći prilikom pomlađivanja skiofilnih vrsta drveća (bukva), a manji prilikom pomlađivanja heliofilnih vrsta drveća (hrast, jasen). Neki sjekovi se ne obavljaju u sastojinama smanjena obrasta ili prekinuta sklopa, u sastojinama bez izražene podstojne etaže ili onima u kojima je bujno razvijen sloj grmlja i prizemnoga rašća. Na erodibilnim tlima


60

i strminama potreban je veći broj sjekova, slično kao i na toplim, južnim stranama ili u mrazištima. Oplodne sječe upotrebljavaju se za pomlađivanje vrsta drveća teškoga sjemena koje se ne može rasprostirati daleko od matičnoga stabla (hrast, bukva, kesten) te skiofilnih vrsta drveća, osjetljivih na nagle promjene svjetlosnih prilika (bukva). Matična sastojina mora imati visoku dob (mora biti u razvojnom stadiju stare sastojine) za konkretnu vrstu jer tada dobro fruktificira, biološki potencijal matičnih stabala je slabiji, pa zato imaju slabiju izbojnu moć. U protivnom bi izbojci iz panjeva nakon sječe nepotrebno konkurirali pomlatku, pa bi u slučaju izostanka njege prerasli biljke iz sjemena. Na pomladnoj površini često ima pomlatka koji se pojavio prije početka oplodnih sječa. Ta stabla mogu urasti i u sloj visokoga grmlja. Nazivamo ih podrast. Podrast se pojavljuje pod zastorom od dobi kada stabla počinju fruktificirati. Kada se stara sastojina posiječe dovršnim sijekom podrast u odnosu na novu generaciju koja je još u razvojnom stadiju mlađeg pomlatka postaje predrast. Podrast/predrast se negdje može, a negdje ne može uklopiti u novu sastojinu. Ako ne može jer je krošnjat, nastao iz panja ili žilja, eliminira se.

(a)

(b)

(c)

(d)

Slika 1. Proces pomlađivanja šumske sastojine oplodnim sječama. a – izgled sastojine prije početka pomlađivanja. b – izgled sastojine nakon pripremnoga sjeka. Njime su razmaknute krošnje i izazvan pojačan urod sjemena preostalih, najkvalitetnijih stabala. Istodobno, tim se sijekom stanište priprema za prihvat i klijanje sjemena. c – sastojina nakon naplodnoga sjeka. Ovim sijekom se dozira svjetlo novoj generaciji koja raste pod krošnjama. Intenzitet ovoga sijeka ovisi o potrebama za svjetlom nove generacije. d – nova generacija nakon dovršnoga sjeka. Ovaj se sijek izvodi kada novoj generaciji više ne treba zaštita krošanja starih stabala. Ako je potrebno, razdoblje između naplodnog i dovršnog sijeka može se produljiti primjenom naknadnih sjekova. 8.2. SJEKOVI OPLODNIH SJEČA 8.2.1. Pripremni sijek Ovo je prvi sijek koji se obavlja s obzirom na pomlađivanje, a ne s obzirom na njegu sastojine. Njime se stvaraju uvjeti koji će omogućiti da se na pomladnoj površini pojavi


61

i razvija brojan i vitalan prirodni ponik i pomladak onih vrsta drveća koje želimo u budoćoj sastojini. Pripremnim sijekom trajno se prekida sklop proizvodnoga dijela sastojine (progaljuje se, pa se u starijoj literaturi za ovaj sijek može pročitati naziv progalni sijek), razmiču se krošnje stabala glavnih vrsta drveća. Time je povećan pristup svjetla i topline na krošnje neposječenih stabala, pa je ubrzan urod sjemena. Stabla koja ostaju moraju biti ravnomjerno raspoređena kako bi se osigurala naplodnja te potreban stupanj sklopa u ovoj fazi pomlađivanja na cijeloj pomladnoj površini. Za sjemenjake treba po cijeloj pomladnoj površini ostaviti podjedanko razmještena, lijepa stabla glavnih vrsta drveća s dobro razvijenom krošnjom. U ovom sijeku iz sastojine se uklanjaju morfološki loša, deformirana i prekobrojna stabla, stabla onih vrsta čije sjeme u prvoj fazi pomlađivanja ne želimo na pomladnoj površini. Istodobno, redukcijom sklopa pripremnim sijekom na pomladnoj površini rastu osvijetljenost, količina topline, optimizira se bilanca vlage u odnosu na sklopljenu sastojinu, intenzivira se razlaganje mrtve organske prostirke (pojačava se mikrobiološka aktivnost), optimiziraju se svjetlosne prilike za rast nove generacije i raste količina prizemnoga rašća. Sve to priprema pomladnu površinu za prihvat sjemena i stvara optimalne ekološke uvjete za njegovo klijanje, pojavu ponika te njegov rast i razvoj u pomladak i to u dovoljnim količinama da bismo ga mogli smatrati budućom sastojinom. U pripremnom sijeku vadi se najveći dio stabala iz pomoćnoga dijela sastojine. Primjerice, u hrastovo-grabovim sastojinama posijeku se najdeblja grabova stabla da se spriječi obilno plodonošenje graba, jer je on uzgojno jača vrsta od hrasta. Međutim, dobro je ostaviti tanka grabova stabla ili pojedina stabla drugih vrsta drveća (šumsko voće) iz pomoćnoga dijela sastojine. Time ćemo lakše regulirati osvjetljenje na pomladnoj površini i spriječiti njezino zakorovljenje ako nema dosta stabala glavne vrste u proizvodnom dijelu sastojine. Pripremnim sijekom odmah se može regulirati omjer smjese buduće sastojine jer tim sjekom uklanjamo i nepoželjne vrste. Pri tome treba voditi računa o raznolikosti buduće sastojine. Zato nije dobro ukloniti baš sve ostale vrste, posebice vrste plemenite bjelogorice i šumske voćkarice koje su pojedinačno primješane u sastojinama koje pomlađujemo. Ovim se sijekom preporuča posjeći do jedne trećine volumena sastojine. Ne smije se pretjerati s intenzitetom jer bi moglo doći do promjena u tlu u smislu degradacije, zamočvarenja, zakorovljenja, obilne pojave pionirskih vrsta, naseljavanja invazivnih heliofilnih vrsta grmlja i sl. Bitno je na pomladnu površinu prije naseliti pomladak nego korov! Intenzitet zahvata se određuje na temelju općeg stanja sastojine, njezine strukture, volumena, šumskouzgojnih svojstava vrsta drveća koje je tvore, značajki klime na tom području i značajki tla. U načelu, kod pomlađivanja sastojina skiofilnih vrsta drveća i onih koje uspijevaju u oštrijim klimatskim prilikama, na strminama, siromašnijim tlima i sl. intenzitet pripremnoga sijeka bi trebao biti niži (15 – 20%). Obrnuto je prilikom pomlađivanja sastojina koje tvore heliofilne vrste drveća (20 – 30%). Pripremni sijek se može obaviti u bilo koje doba godine zbog toga jer na tlu još nema pomlatka kojeg bi mogli oštetiti. Primjerice, u hrastovo-grabovim sastojinama deblje grabove se može posjeći tijekom ljeta. Izbojci koje potjera neće stići odrvenjeti do prvih mrazeva, pa ćemo tako umanjiti opasnost od prekomjernog razvoja grabova pomlatka. Ukoliko se na dijelovima pomladne površine ipak pojavio ponik ili mlađi pomladak koji ima šanse opstati, onda se na tim lokalitetima pripremni sijek obavlja zimi kada je tlo pod snijegom ili smrznuto.


62

8.2.2. Naplodni sijek Nakon pripremnoga sijeka obavlja se drugi sijek u nizu oplodnih sječa – naplodni sijek. Razdoblje između pripremnoga i naplodnoga sijeka naziva se naplodno razdoblje jer kroz to vrijeme stabla svojim sjemenom naplođuju pomladnu površinu. Najbolje je ako se naplodni sijek obavi u onoj godini kada su stabla dobro urodila sjemenom, a tlo je spremno za prihvat i klijanje sjemena. Osim toga, naplodni sijek se može obaviti jednu do maksimalno dvije godine nakon dobroga uroda sjemena. To zato jer se pomladak svih naših vrsta drveća dobro održava bez dovoljne količine svjetla do dobi od dvije godine. Ako se naplodni sijek izvede kasnije, pomladak propada zbog nedovoljne količine svjetla. Naime, što je stariji to mu treba više svjetla. Potreba za svjetlom naglo raste s dobi. Ne uspije li naplođenje pomladne površine prilikom obilnijeg uroda sjemenom, pa moramo čekati slijedeći obilan urod, može se u međuvremenu dogoditi zakorovljenje pomladne površine. Tada se pribjegava umjetnom pomlađivanju pod zastorom krošanja starih stabala. Osim toga, umjetnim pomlađivanjem često se pomažemo na lokalitetima koji nisu dovoljno prirodno naplođeni sjemenom. U tom slučaju govorimo o kombiniranoj prirodno-umjetnoj obnovi. Na pomladnoj površini ostaje približno toliki broj podjednako porazmještenih stabala da pomladak do dovršnog sijeka može dobiti dovoljno svjetla i da istodobno bude zaštićen od sunca, mraza i vjetra. Osim toga, pomladak i dalje treba zaštitu od korova koji bi ga mogao nadrasti. Preostala stabla još mogu uroditi i sjemenom naploditi površine koje nisu bile naplođene nakon pripremnoga sijeka. Zato se za dovršni sijek ostavljaju najkvalitetnija stabla. Ovim sijekom treba na pomladnu površinu dovesti toliko svjetla koliko je potrebno poniku da se pojavi i razvija u pomladak, a pomlatku da se dalje razvija i jača. Obično se u naplodnom sijeku posiječe do polovice stabala koja se na pomladnoj površini nalaze nakon pripremnog sijeka. To je kod skiofilnih vrsta približni intenzitet između 25 – 30%, a kod heliofilnih vrsta približno 30 – 50%. 8.2.3. Naknadni sijek Naknadni sijek se obavlja po potrebi, između naplodnog i dovršnog sijeka. Obavlja se u onim sastojinama čije su vrste drveća osjetljive na mraz, jaru, isušivanje tla, pa njihov pomladak treba postupno osamostaljivati. Tu moramo imati u vidu o kojoj se vrsti drveća radi, kakvi su ekološki uvjeti staništa i kakve su strukturne osobine sastojine. Razmak između naknadnih sjekova je 2 – 3 godine. Primjerice, naknadni sijekovi se mogu upotrebljavati prilikom pomlađivanja: - bukovih sastojina (zbog skiofilnosti bukve) - sastojina poljskog jasena (zbog smanjenja negativnoga utjecaja viška vode i leda te opasnosti od zakorovljenja pomladne površine amorfom) - sastojina običnog jasena i gorskog javora (zbog opasnosti od mraza). Na mrazištima, južnim ekspozicijama i strmim terenima oplodne se sječe moraju oprezno izvoditi. Bolje je obavljati više sjekova i produljiti pomladno razdoblje nego sastojinu i stanište naglo izložiti promjenama koje mogu biti opasne za nju i tlo.


63

8.2.4. Dovršni sijek Dovršnim sijekom uklanjaju se preostala stara stabla s pomladne površine. Njime se završava izmjena generacija. Dovršni sijek se obavlja se na kraju pomladnoga razdoblja, kada se na pomladnoj površini pomladak razvije do te mjere da mu nije potrebna zaštita starih stabala. Naprotiv, kada ih ne bi uklonili stara stabla bi mu svojom sjenom samo štetila. Pri tome treba voditi računa o brojnosti pomlatka i stupnju njegova razvoja. Kada je pomladak sposoban za samostalan razvoj procjenjujemo prema njegovu izgledu. Primjerice, ako se primijeti kako su kod crnogorice iglice kratke i orijetke, biljke tanke i slabe, lišće na pomlatku bjelogorice nema jarko zelenu već blijedo zelenu boju ili se postavlja u horizontalan položaj u traženju svjetla, vršni izbojak kod crnogorice je kraći u odnosu na prvi bočni i sl. Kod bukve se dovršni sijek obavlja kada je pomladak visok približno 0,5 – 1,0 m, kada nas «udara po koljenima» dok hodamo kroz njega. Kod hrasta je to približno 0,5 m. Razmak između naplodnog i dovršnog sijeka ovisi o šumskouzgojnim svojstvima vrste drveća koju pomlađujemo. Za heliofilne vrste te vrste otporne na mraz taj razmak je 3 – 5 godina maksimalno, a kod skiofilnih vrsta traje i do 10 godina. Stara stabla za to vrijeme dobro prirašćuju visinski i debljinski, kumuliraju tzv. «svjetlosni prirast». Dovršni sijek se izvodi oprezno, uz strogu kontrolu kretanja mehanizacije prilikom izvlačenja, isključivo zimi da se spriječi ili barem smanji oštećenje pomlatka. Uputno je označiti smjerove obaranja, a po potrebi mogu se okresati jače grane na starim stablima kako bi što više umanjili štete na pomladaku. 8.3. POMLADNO RAZDOBLJE KOD OPLODNIH SJEČA Koliko će pomlađivanje oplodnim sječama trajati odnosno koliko će trajati pomladno razdoblje ovisi o vrstama drveća koje pomlađujemo, osjetljivosti tih vrsta na mraz, sušu, vrućinu te o intenzitetu i načinu gospodarenja. Osim toga, ovisi o: odnosu vrste drveća prema klimatskim čimbenicima, orografskim čimbenicima, značajkama tla, količini prizemnoga rašća, stanju u kojem se nalazi sastojina koju pomlađujemo (njezina struktura), odnosu pojedine vrste drveća prema svjetlu i dr. Slika 2. Shema različitih mogućnosti slijeda sijekova kod oplodnih sječa

Pripremni sijek

Naplodni sijek

I. naknadni sijek

Dovršni sijek

II. naknadni sijek


64

Oplodne sječe u skraćenom pomladnom razdoblju obavljaju se bez pripremnoga sijeka. Pripremni sijek ponekad se ne mora obaviti u sastojinama u kojima je obrast smanjen usljed sušenja starih stabala. Slično je i u sastojinama heliofilnih vrsta drveća s rjeđim krošnjama i u sastojinama s nerazvijenim pomoćnim dijelom. U tim slučajevima stupanj sklopa može biti smanjen u mjeri kao da je pripremni sijek obavljen. Duljina pomladnog razdoblja je različita kod različitih vrsta: heliofilne vrste se brže pomlađuju, a skiofilne sporije. Pomladno razdoblje je kraće ako je klima vlažnija i urod učestaliji. Na mrazištima, u hladnim, sjenovitim klancima, na mokrom barskom tlu pomlađivanje je osobito sporo. U normalnim prilikama pomladno razdoblje kod hrastova lužnjaka i kitnjaka traje 6 – 8 godina. Kod bukovih sastojina je 10 – 15 (20) godina. Slika 3. Shematski prikaz slijeda i intenziteta oplodnih sječa tijekom pomladnoga razdoblja u rasponu 7 – 12 godina i naplodnoga razdoblja u rasponu 2 – 5 godina 8.4. OBLICI OPLODNIH SJEČA Oplodne sječe mogu se obavljati: - na velikim površinama - na malim površinama. Male površine mogu biti u obliku krugova i pruga. Koji ćemo oblik oplodnih sječa upotrijebiti ovisi o šumskouzgojnim svojstvima vrsta drveća koje pomlađujemo, intenzitetu uroda sjemenom, orografskim značajkama i intenzitetu gospodarenja. 8.4.1. Oplodne sječe na velikim površinama (Hartig-Hayerove oplodne sječe) Metodu je krajem 18. stoljeća u Njemačkoj razvio Hartig za pomlađivanje bukovih sastojina. Kasnije je Hayer doradio tehniku njezina izvođenja. Postala je najčešće upotrebljavani oblik oplodnih sječa, ponajprije u prvoj polovici 19. stoljeća. Primjenjivala se u sastojinama svih važnijih vrsta drveća, u ondašnjoj Njemačkoj čak i u sastojinama smreke, jele i bukve. U nas su oplodne sječe na velikim površinama najčešće izvođeni oblik oplodnih sječa, premda je danas trend za uporabom oplodnih sječa na malim površinama.

Pomladno razdoblje

Drvna zaliha, m3/ha Pripremni sijek

20 – 30% drvne zalihe

Naplodni sijek

Dovršni sijek

30 – 50% drvne zalihe 2 – 5 godina

5 – 7 godina


65

Oplodnom sječom na velikoj površini obuhvaćena je čitava sastojina odjednom. To znači kako se od jednoga uroda očekuje podjednaka naplodnja čitave pomladne površine što se u stvarnosti rijetko ostvari. To je i najveći nedostatak ove metode. Naime, usljed neredovitih i neujednačenih uroda dijelovi pomladne površine se moraju umjetno naploditi sjetvom ili sadnjom sjemena. Pogodne su za pomlađivanje skiofilnih vrsta drveća (obična bukva). Nije ih dobro primjenjivati za pomlađivanje vrsta drveća koje se plitko zakorijenjuju (primjerice smreke) jer nakon pripremnoga sijeka na velikoj površini lako može doći do vjetroizvala. 8.4.2. Oplodne sječe na malim površinama u obliku krugova Obično započinju istodobno, na nekoliko, međusobno odvojenih pomladnih površina u istoj sastojini (tzv. pomladne jezgre). Pomladne jezgre mogu biti: - dobro naplođeni lokaliteti - lokaliteti na kojima se ponik i pomladak već pojavio - progaljena mjesta - mjesta u sastojini koja nam odgovaraju za početak pomlađivanja s obzirom na šumskouzgojni plan pomlađivanja sastojine - mjesta za koja pretpostavljamo da će se na njima ponik najprije pojaviti (pripremljeno stanište, dobar urod stabala). Brojnost, udaljenost i prostorni raspored pomladnih jezgri ovise o šumskouzgojnom planu pomlađivanja. Veličina pomladnih jezgri ovisi ponajprije od odnosa vrste koju pomlađujemo prema svjetlu (heliofiti – veća površina, skiofiti – manja površina), reljefu, izloženosti, nagibu i opasnosti od vjetra. Prilagođuje se trajanju pomladnoga razdoblja, pripremljenosti tla i matične sastojine za obnovu, konfiguraciji terena, smjeru proširivanja, smjeru dominirajućega vjetra i transportnoj granici. Pomladne jezgre su pravilnoga ili nepravilnoga kružnoga oblika, a proširuju se centrično ili ekscentrično. O njihovom broju, površini, prostornom rasporedu te brzini i površini proširivanja ovisi trajanje općega pomladnoga razdoblja i konačni oblik sastojine koji mora biti jednodoban. Maksimalna razlika između dobi pojedinih grupa nakon završetka postupka pomlađivanja treba biti jednaka ili kraća od trajanja općega pomladnoga razdoblja. Zato se broj, veličina i raspored pomladnih jezgri mora brižljivo planirati, a njihovi položaji i smjer proširivanja detaljno kartografski kontrolirati (šumskouzgojni plan). Na pomladnim jezgrama se obavi potreban zahvat: pripremni, naplodni ili dovršni sijek, već prema stanju pomlađenja na odabranom mjestu za početak pomlađivanja. Ako je na pomladnoj jezgri obavljen pripremni sjek, u godini punoga uroda obavi se naplodni sjek. Istodobno s naplodnim sjekom pomladna jezgra se prstenasto proširuje izvedbom pripremnoga sijeka. Kada se mladi naraštaj na početnom dijelu pomladne jezgre dovoljno razvio da mu nije potrebna zaštita matične sastojine, na njoj se obavi dovršni sijek. Istodobno se na prstenima koji su se prvi proširili obavlja naplodni sjek, a površina se i dalje prstenasto proširuje pripremnim sijekom. Sječe se na ovom načelu nastavljaju dok se krugovi ne spoje čime je cijela sastojina pomlađena. Opće pomladno razdoblje ili razdoblje potrebno za pomlađivanje čitave sastojine može potrajati do 20 godina. Specijalno pomladno razdoblje ili razdoblje potrebno za pomlađivanje jedne pomladne jezgre ovisi o ekološkim zahtjevima i biološkim svojstvima vrste koju


66

pomlađujemo. U svakom slučaju, postupak treba biti brži kod pomlađivanja heliofilnih vrsta drveća, a sporiji kod pomlađivanja skiofitnih vrsta drveća. Površina pomladnih jezgri i tempo njihova proširivanja bit će manji kod skiofita i obrnuto kod heliofita.

Sastojina nastala ovakvim načinom pomlađivanja sastoji se od jednodobnih grupa mladoga naraštaja u razvojnim stadijima od pomlatka do koljika. Crta vrhova krošanja grupa treba imati blago valovit oblik. Razlika u dobi grupa mora biti u granicama općega pomladnoga razdoblja. Ovdje je nužno napomenuti da se s povećanjem dobi sastojine visine stabala u grupama postupno izjednačuju. To je u skladu s biološkim svojstvom drveća da se s povećanjem dobi tečajni visinski prirast smanjuje. Tako ovim načinom pomlađivanja formiramo jednodobne sastojine. Međutim, što je pomladno razdoblje dulje, a površina grupa manja, razlike u visini i njihovoj dobi su izraženije, pa sastojina poprima raznodobni karakter.

Slika 4. a – jednodobna sastojina prije početka prirodnoga pomlađivanja oplodnim sječama na malim površinama u obliku krugova. Pomladna jezgra u sastojini. b, c, d – sukcesivno proširivanje i povezivanje grupa u sastojini e – pomlađena sastojina nakon dovršetka postupka. Crta koja spaja vrhove krošanja blago je valovita oblika. Razlika u dobi grupa u granicama je općega pomladnoga razdoblja. U ovoj fazi sastojina odaje raznodoban izgled. S vremenom će se crta vrhova krošanja ujednačiti jer će se visinski prirast najstarijih grupa usporavati (nakon kulminacije visinskoga prirasta), a mlađe grupe će sustizati visinom najstarije. 8.4.3. Prirodno pomlađivanje oplodnim sječama na malim površinama u obliku pruga Pruge se obično nižu jedna do druge. Mogu biti široke 2 – 4 visine sastojine. Smjer napredovanja pruga je suprotan smjeru vladajućega vjetra. Najprije se na prvoj pruzi obavi pripremni sijek. Na drugoj, susjednoj pruzi, pripremni sijek se obavi onda kada se na prvoj pruzi obavi naplodni sjek. Na trećoj se pruzi pripremni sijek obavlja istodobno s naplodnim sjekom na drugoj pruzi i dovršnim sjekom na prvoj pruzi. Pomlađivanje se nastavlja na ovom načelu dok se čitava sastojina ne pomladi.


67

Ako s pripremnim sijekom počnemo na više paralelnih pruga u sastojini tada govorimo o oplodnim sječama na kulise. Kulisa je dio neposječene sastojine između dvije pruge na kojima je sječa obavljena.


68

9. PRIRODNO POMLAĐIVANJE PREBORNOM SJEČOM I PREBORNO GOSPODARENJE 9.1. UVOD Prirodno pomlađivanje prebornom sječom također je vrsta pomlađivanja pod zastorom krošanja. Upotrebljava se u sklopu prebornoga gospodarenja prebornim šumama. Preborne šume u nas tvori obična jela i njoj primješane vrste: zato su preborno gospodarenje i prirodno pomlađivanje prebornom sječom kao dio tog načina gospodarenja vezani uz šume u kojima je glavna vrsta drveća obična jela. Povijesno gledano, preborna sječa ili prebiranje spada u najstarije načine sječe. Isprva je to bila sječa odgovarajućih stabala s obzirom na vrstu, dimenzije i kvalitetu na najpogodnijim mjestima, uglavnom prema trenutnim potrebama vlasnika šume. S obzirom na ovakve kriterije jasno je kako su se obično sjekla najljepša stabla, u blizini naselja i prometnica. Većinom se iskorištavao najkvalitetniji dio stabla, a ostatak se ostavljao u šumi što je često izazivalo pojavu biljnih bolesti. Šuma je bilo u izobilju, pa se pomlađivanje prepuštalo prirodi. Stabla su se sjekla bez reda i kontrole jer nije bilo organiziranoga šumarstva. Tako su mnoge šume postupno degradirane. Pretvarane su u panjače, šikare, šibljake i na kraju u golet. To je posebice bilo izraženo na nagnutim terenima gdje je tlo bilo izvrgnuto eroziji, a posljedice su bile pojave bujica, poplava, klizanja tla, nestanak izvora vode i sl. Tako je preborna sječa u prvotnom, primitivnom obliku vodila pustošenju šuma sa svim pratećim posljedicama. S pojavom i razvojem prebornoga gospodarenja preborna sječa poprima sasvim drukčiji karakter. Primjenjuje se samo u prebornoj šumi. Njezin je cilj nejednoličnim prekidanjem sklopa, uklanjanjem odgovarajućih stabala, istodobno pomladiti i njegovati prebornu sastojinu te trajno održati njezinu prebornu strukturu. Preborna sječa u prebornom gospodarenju šumama danas predstavlja «najprirodniji» i za šumski ekosustav gotovo idealan način gospodarenja. Prebiranje ili odabiranje za sječu onih stabala koja nam u datom trenutku zadovoljavaju kriterije odabira (najčešće po vrsti drveća, dimenzijama i kvaliteti) nije istodobno i preborno gospodarenje. Važno je napomenuti da se preborno (prebiranjem) može sjeći u svakoj uređenoj i neuređenoj šumi, a preborno gospodariti samo u prebornoj šumi. 9.2. PREBORNA ŠUMA Preborna šuma sastavljena je od prebornih sastojina. U prebornoj sastojini na jedinici površine rastu stabla obične jele i drugih u toj šumskoj zajednici primješanih vrsta drveća. Stabla su različitih visina i prsnih promjera, a oblik smjese je stablimičan ili grupimičan. Prebornu šumu možemo definirati i ovako: to je visoka šuma u kojoj se na razmjerno maloj površini nalaze stabla svih dimenzija (s obzirom na prsni promjer i visinu), pomiješana pojedinačno (stablimično) ili u manjim grupama (grupimično). Ili ovako: to je trajna šuma sa stalnim prebornim sklopom u kojoj se pomlađivanje i njega obavljaju stablimičnim ili grupimičnim odabiranjem, uglavnom istodobno i na istoj površini. Preborna šuma trajno ima nejednoličan izgled i preborni oblik sklopa. Stabla različitih dimenzija rastu jedno pored drugoga i jedno iznad drugoga. Zato je tlo višestruko zastrto


69

krošnjama. Čitav prostor sastojine ispunjen je krošnjama. Neke su slobodne, neke stisnute između krošanja susjednih stabala, a neke potisnute ispod viših stabala. Ovakav izgled preborne šume mora biti trajan. Ne smije biti značajnijega prekida prebornoga sklopa da bi se šuma mogla smatrati prebornom. To je temeljna razlika od ostalih gospodarskih oblika šuma. Zbog ovoga neki prebornu šumu smatraju idealnim gospodarskim oblikom šume. Neki je čak pogrešno smatraju «najprirodnijom» šumom, po izgledu najbližu prašumi. Međutim, preborna struktura se u jelovo-bukovoj prašumi pojavljuje samo kao jedna od njezinih faza razvoja i traje relativno kratko. Preborna šuma ne može se identificirati s prašumom, jer je ona zajednički proizvod prirode i prebornoga gospodarenja. U tom smislu treba istaknuti kako je preborna šuma prirodna šuma jer nastaje prirodnim pomlađivanjem, ali je zato njezina preborna struktura umjetnoga karaktera. Ta se struktura može trajno održavati samo prebornim gospodarenjem i prebornim sječama kao dijelom toga gospodarenja. Dakle, preborna šuma je gospodarski oblik šume koji se postupno gubi ako se šuma izuzme iz redovitoga prebornoga gospodarenja.

Slika. Preborna šuma

Preborno uzgajati šumu znači šumskouzgojnim postupcima trajno održavati prebornu strukturu. Karakteristična preborna struktura nije u potpunosti prirodni fenomen. Ona nestaje i moguće ju je trajno održati samo sistematskim planskim šumskim gospodarenjem i sustavnim prebornim sječama. I uravnotežena preborna šuma s optimalnom strukturom, prebornim sklopom, bez prebornih sječa, prepuštena nagomilavanju volumena i samoregulacijskim procesima postupno osiromašuje stablima donjega i srednjega sloja te se pretvara u jednoslojnu strukturu s horizontalnim sklopom. Umijeće je šumara da prebornu šumu trajno održava u prebornom stanju. Prebornu šumu karakterizira: - gospodarenje bez ophodnje - ravnomjerno raspoređena drvna zaliha na čitavoj njezinoj površini - profil sastojine ispunjen krošnjama stabala - preborni oblik sklopa - trajno pomlađivanje - neznatne oscilacije volumena koje se događaju zbog preborne sječe - težnja ka maksimalnoj proizvodnji na minimalnoj površini - koncentrirano izvođenje uzgojnih postupaka s obzirom na vrijeme i prostor - biološka stabilnost - strukturna labilnost. 9.3. STRUKTURNA OBILJEŽJA PREBORNE SASTOJINE Idealna preborna struktura sastojine predstavljena je stablima različitih dimenzija koja su po jedinici površine raspoređena po karakterističnoj prebornoj distribuciji stabala, u kojoj je normalni volumen raspoređen tako da osigurava maksimalni prirast, optimalno prirodno pomlađivanje i stabilnost ekosustava.


70

Iz toga proizilazi kako su temeljni pokazatelji strukture preborne sastojine: a) distribucija stabala po debljinskim stupnjevima b) volumen i njegova razdioba po debljinskim razredima 9.3.1. Distribucija stabala po prsnim promjerima U prebornoj sastojini najviše ima tankih stabala, manje srednje debelih, a najmanje debelih stabala. Naime, da bi se moglo trajno sjeći stabla izabrane dimenzije zrelosti, nije dovoljno imati jednaki broj stabala u svim debljinskim stupnjevima. U nižim debljinskim stupnjevima treba imati više stabala nego u višim iz nekoliko razloga; prvo, zbog neizbježnih prirodnih gubitaka, drugo zbog polaganijeg rasta tankih stabala od kojih jedan broj živi pod većim ili manjim zastorom viših stabala, i konačno, zbog potrebe selekcije među susjednim stablima. Broj stabala opada usporedno s porastom prsnoga promjera. Ovu je zakonitost Liocourt (1898) opisao geometrijskim nizom kojega je izrazio ovako:

a0, aq1, aq2, aq3, …, aqn-1, aqn

Tu je (a) broj stabala u debljinskom stupnju dimenzije zrelosti, (q) koeficijent geometrijske progresije, (n) broj debljinskih stupnjeva od taksacijske granice do dimenzije zrelosti. Koeficijent geometrijske progresije je odnos između broja stabala u jednom debljinskom stupnju i u neposredno višem. Konstantan je za određeni bonitet i vrijednost mu je između 1,3 – 1,5. Na boljim staništima taj je odnos niži, a na lošijim staništima viši. U sastojinama s većom primjesom smreke ili bukve taj je odnos viši.

Koeficijent geometrijske progresije računamo prema obrascu: 3

3,4H

q

Slika 1. Distribucija stabala i volumena po debljinskim razredima u prebornoj sastojini. Stvarna distribucija stabala po debljinskim razredima predstavljena je punom crtom, a normalna distribucija crtkano. Stvarna distribucija volumena po debljinskim razredima predstavljena je crnim stupcima, a normalna bijelim. Iz ovih elemenata moguće je zaključiti kako je volumen ove sastojine veći normalnog, k tome loše raspoređen po debljinskim

0

20

40

60

80

100

120

140

160

180

200

3-10 11-20 21-30 31-40 41-50 51-60 61-70 71-80

Debljinski razredi (cm)

N/h

a, V

/ha


71

razredima. Nagomilana su srednje debela stabla od 30 do 50 cm prsnog promjera. Zato će doznaka biti koncentrirana upravo na te debljinske razrede.

9.3.2. Volumen i njegova distribucija po prsnim promjerima Volumen sam za sebe nije dostatan pokazatelj strukture i kvalitete preborne šume. Potpuni uvid daje njegova razdioba po debljinskim razredima na pojedinim bonitetima. Veliki volumen ograničava razvoj preborne strukture i onemogućuje pomlađivanje, dok mali volumen ne zadovoljava jer se najveći dio prirasta nakuplja na najdebljim stablima uz istodobnu degradaciju tla. U prebornoj sastojini nije dobar ni prevelik ni premalen volumen, već treba težiti optimalnom (normalnom) volumenu koji odgovara staništu. Taj je volumen definiran normalama.

Optimalni volumen (normalna drvna zaliha) preborne sastojine je onaj kod kojeg su osigurani maksimalna stabilnost, proizvodnja i prirodno pomlađivanje. Francuzi su prvi upotrebili visinu dominantnih stabala (H) za izračunavanje normalne drvne zalihe (V). Tako je normalna drvna zaliha izražena u silvama po hektaru jednaka deseterostrukoj srednjoj visini dominantnih stabala:

HV 10

Prema Susmelu normalna drvna zaliha u m3/ha se dobije prema obrascu u kojem je normalna drvna zaliha jednaka trećini kvadrata srednje visine dominantnih stabala:

3

2HV

Ove dvije formule daju približno isti rezultat kada je silva jednaka kubnom metru što je slučaj kada je H = 33 m (III bonitet po Šurićevim tarifnim tablicama). Izračunate normalne drvne zalihe po navedenim formulama daju nam podatak u sredini ophodnjice. Ako grupiramo debljinske razrede prema trećinama dimenzije zrelosti, tada taj volumen treba biti razdijeljen u odnosu 1:3:5. To znači kako volumen debelih stabala iznad 51 cm prsnog promjera treba biti 5 puta veći od volumena tankih stabala (prsni promjeri ispod 30 cm). Volumen srednje debelih stabala čiji je prsni promjer od 31 do 50 cm treba biti 3 puta veći od volumena tankih stabala. Neki autori navode kako razdijeljenost optimalnog volumena po debljinskim razredima treba biti 20 % (udio volumena tankih stabala prsnog promjera do 30 cm) : 30 % (udio volumena srednjih stabala prsnog promjera od 31 do 50 cm) : 50 % (udio volumena debelih stabala prsnog promjera iznad od 51 cm). Uz pomoć izračunate dimenzije zrelosti i koeficijenta geometrijske progresije može se konstruirati frekvencijska krivulja normalnoga niza stabala. Broj stabala pravilno opada od taksacijske granice i zaustavlja se kod debljinskoga stupnja dimenzije zrelosti. Odnos između broja stabala u dva susjedna debljinska stupnja definiran je koeficijentom geometrijske progresije. Normalne drvne zalihe prema Klepcu za naše preborne šume su uglavnom u skladu s rezultatima koji se dobiju uz pomoć francuske formule. Ako silve pomnožimo s korekcijskim faktorom dobit ćemo normalnu drvnu zalihu u kubnim metrima.


72

Tablica 1. Normale za preborne šume prema Klepčevu “Novom sustavu uređivanja prebornih šuma“ za bonitetne razrede po Šuriću

d – debljinski stupnjevi V – drvna zaliha N – broj stabala vs – volumen srednjega stabla G – temeljnica k – koeficijent Liocourtove krivulje ds – srednji prsni promjer Tablica 2. Usporedni obračun normalne drvne zalihe. V1, V2 i V3 se uglavnom poklapaju. Veća je razlika jedino na I bonitetu koji je u praksi rijedak slučaj (Klepac 1997)

Bonitet po Šuriću I II III IV V

H (m) 43 38 33 26,5 20,5 V1 (silva) 430 380 330 265 205 D (cm) 110 100 85 75 60 v1 (m3) 16,27 11,54 7,38 5,04 2,63

v2 (silva) 11,421 9,704 7,225 5,681 3,603 m3/silva 1,425 1,189 1,021 0,887 0,730 V2 (m3) 613 452 327 235 150 V3 (m3) 686 478 346 248 158

V=H2/3 (m3) 616 481 341 234 140 H – srednja visina dominantnih stabala D – dimenzija fiziološke zrelosti v1 – volumen jelovog stabla prsnog promjera od D cm prema Šurićevim tablicama v2 – volumen jelovog stabla prsnog promjera od D cm prema jedinstvenoj tarifi u silvama V1 – normalna drvna zaliha izražena u silvama po hektaru; V1 = 10H V2 – normalna drvna zaliha izražena u m3/ha; V2 = V1 x m3/silva V3 – normalna drvna zaliha izražena u m3/ha, prema Klepčevim normalama


73

9.3.3. Vrsta smjese Preborne šume u Hrvatskoj su one u kojima je glavna vrsta drveća obična jela. One nose isključivo obilježje obične jele jer su preborna struktura i preborno gospodarenje vezani s ekološkim zahtjevima i biološkim osobinama te vrste drveća. Preborno se može gospodariti samo s onim šumama u čijoj smjesi se nalazi obična jela jer je ta vrsta u svojem prirodnom području rasprostranjenja od svih skiofita najpodesnija za preborno uzgajanje. Preborno gospodarenje najviše odgovara čistim jelovim šumama ili šumama u kojima je jela prevladajuća vrsta, kao na primjer, u mješovitim šumama jele i bukve, jele, bukve i smreke, jele i smreke. Ustanovljeno je kako jela može u zasjeni proživjeti čitavo stoljeće, i više, pa je stoga razumljivo da se načelo prebiranja razvilo u uređenim šumskim područjima koja obiluju jelovim šumama. Pogrešno je primjenjivati preborno gospodarenje u čistim smrekovim šumama jer je smreka pionirska/prijelazna vrsta drveća i nema šumskouzgojne značajke koje omogućuju njezin preborni uzgoj. Isto tako pogrešno je govoriti o prebornom gospodarenju čistim bukovim šumama. Naime, bukov pomladak u najranijoj dobi ne može kao pomladak jele izdržati dugotrajnu zasjenu. Ako se svjetlosni uvjeti ne promjene na veće vrijednosti pomladak propada ili opstaje uz plagiotropni rast. 9.3.4. Omjer smese Omjer smjese preborne sastojine ovisi o nizu čimbenika, a ponajprije o karakteristikama staništa i o načinu prebornog gospodarenja. Preborna sastojina je mješovitog karaktera. U njezinu omjeru smjese dominira obična jela, a uz nju je najzastupljenija obična bukva. Od ostalih vrsta u omjeru smjese obično pridolaze gorski javor, mliječ, obični jasen, gorski brijest i obična smreka. U načelu, sa svakom sastojinom gorskoga pojasa u čijem omjeru smjese ima više od 10% jele treba preborno gospodariti. U prebornoj šumi česta je prirodna izmjena vrsta drveća. Nastaje kada se pod jednu vrstu drveća prirodno pomlađuje druga vrsta drveća. Ta se pojava zbiva mjestimično, ali katkada zahvaća i veće površine. Jasno se zapaža u sastojinama u kojima u omjeru smjese dominira jedna vrsta drveća, a druge su u prošlosti intenzivnije sječene. Primjerice, najčešće se ispod jele pomlađuje bukva, a ispod umjetno unašane smreke jela. Zbiva se i proces pomlađivanja jele pod bukvom. 9.3.5. Oblik smjese Raspored stabala (oblik smjese) u prostoru preborne sastojine može biti stablimičan i grupimičan. Kod stablimičnog rasporeda stabla različitih dimenzija su raspoređena nejednolično u prostoru. Krošnje potpuno ispunjavaju sastojinski prostor, pa se u tom slučaju formira tipični preborni sklop. Mladi se naraštaj pojavljuje i razvija također pojedinačno, rjeđe u grupama. U ovom slučaju distribucija stabala po debljinskim stupnjevima poprima karakterističan oblik Liocourtove krivulje. Stablimičan preborni oblik karakterističan je za bukovo-jelove šume na krševitu terenu, na vapnenoj geološkoj podlozi. Za grupimični oblik smjese karakteristično je grupiranje stabala u grupe čiji je promjer do 1,5 visine najviših stabala u sastojini, odnosno do 0,01 ha. Time je omogućena konkurencija zbog gušćega sklopa u svakoj grupi. Grupimični oblik smjese dolazi u sastojinama uzraslim na staništima blaga nagiba s dubokim, hranivima bogatim i vlažnim tlima, najčešće na silikatnoj, a ponekad i na dubljim tlima na vapnenoj geološkoj podlozi. Krivulja distribucije stabala ima padajući oblik, ali s karakterističnim «zadebljanjem» u višim debljinskim razredima.


74

U profilu preborne sastojine razlikuju se nadstojna, srednjostojna i podstojna stabla odnosno postoje tri sloja (nema etaža kao u jednodobnim sastojinama). Njihov položaj nije određen apsolutnim iznosom visine i prsnoga promjera već relativnim odnosom prema susjednim stablima. U nadstojnom su položaju stabla čije se krošnje slobodno razvijaju ili su pod neznatnim utjecajem krošanja susjednih stabala. To su ona stabla koja su se u oštroj međusobnoj konkurenciji definitivno izborila za prostor u tlu i iznad tla. U srednjestojnom položaju su stabla koja konkuriraju susjednim i natječu se za životni prostor u srednjem i gornjem sloju. Kod povoljnih strukturnih promjena (sječa) izbore se za dominantan položaj u sastojini. Ostala su stabla u podstojnom prostornom položaju i ona najčešće čekaju povoljne prilike za rast u vis. To je moguće zbog skiofilnosti jele. Dok bi u jednodobnim sastojinama ovakva stabla bila biološki otpisana, u prebornoj sastojini ona čekaju povoljan trenutak (dovoljno svjetla) da urastu u srednjestojni položaj i dalje. 9.3.6. Dob U prebornoj sastojini dob nije bitna, jer stabla istih visina i prsnih promjera mogu biti različite dobi. Međutim, kriteriji za definiranje razvoja pojedinačnih stabala ili stabala unutar grupa u mlađim razvojnim stadijima vrijede kao i u jednodobnoj sastojini (ponik, pomladak i mladik). 9.4. EKOLOŠKE PRILIKE U PREBORNOJ ŠUMI 9.4.1. Stanište Preborne šume u hrvatskim Dinaridima se prostiru u gorskom (altimontanskom) vegetacijskom pojasu, na nadmorskim visinama 700 – 1100 m. To znači kako su izložene niskim temperaturama, velikim količinama oborina, posebice snijega, jakim vjetrovima, kratkom vegetacijskom razdoblju. U takvim prilikama preborni sklop štiti tlo od erozije i isušivanja, a ponik i pomladak od mraza i nedostatka vlage. Pod trajnim prebornim skopom ublaženi su ekstremi temperature. Preborni sklop osigurava mirnu sastojinsku atmosferu, čuva zračnu vlagu i vlagu tla. Time su osigurani povoljni uvjeti humifikacije. Povoljno djeluje na koncentraciju CO2 u prizemnom sloju sastojine, neophodnu za održanje ponika. Naime, višom koncentracijom CO2 u prizemnom sloju omogućena je bolja asimilacija poniku kojemu inače u prebornom sklopu pri tlu ne stoji uvijek na raspolaganju dovoljno svjetla. Preborni sklop umanjuje i nepovoljno fiziološko djelovanje vjetra, štiti sastojinu od odnošenja listinca. Svjetlo je u prebornoj šumi maksimalno iskorišteno. Prebornom sječom kontrolira se pristup neposrednoga i difuznoga svjetla u prebornu sastojinu čime se utječe i na druge ekološke čimbenike (vlagu i temperaturu). Pri tome treba znati kako svjetlo utječe na rast i razvoj stabala različitih vrsta drveća koje tvore prebornu sastojinu koja su uz to različitih dimenzija (različitih razvojnih stadija). Pregust sklop nepovoljno utječe na razlaganje mrtve organske prostirke. Nagomilava se sirovi humus što otežava pojavu ponika. 9.4.2. Zastarčenje Ako stabla u podstojnom sloju (ponik, pomladak, mladik) dugotrajno zastiru stabla iz gornjih slojeva, pa se jedva mogu razvijati u visinu, nastaje zastarčenje. Tako visinski prirast zastarčene jele iznosi jedva nekoliko centimetara, a one na osunčanim mjestima može iznositi i do 50 cm. Pršljeni grana zastarčenih stabala malo su udaljeni.


75

Prirodno odumiranje grana jako je usporeno. S vremenom grane takvih stabala jako odebljaju. Zato su takva stabala u kasnijoj dobi, ako se i oslobode zasjene granata i kvrgava. Premalo svjetla uzrokuje i karakterističan izgled iglica i krošnje. Naime, takva stabla proširuju krošnju i postavljaju lišće odnosno iglice u potrazi za difuznim svjetlom (kišobranasti oblik krošnje). Donje grane se suše, pa krošnja postaje kraća (tanjurasta). Ako se sklop krošanja naglo otvori zastarčeno stablo se neće moći brzo prilagoditi novonastalim prilikama, pa ugiba. Postupnim otvaranjem sklopa, zastarčeno stablo se postupno prilagođava. Godovi zastarčenog stabla su uski, katkada toliko da se naziru pod lupom. Kada se sklop otvori, godovi postaju širi. Ako je razlika u širini godova velika i ako se to dogodi naglo, postoji opasnost od pojave okružljivosti. 9.5. PREBORNO GOSPODARENJE Razloge nastanka i uvođenja prebornog gospodarenja šumama možemo tražiti u strahu od nestanka šuma i posljedica neurednih prebornih sječa, čistih sječa te općenito zbog stihijskoga gospodarenja sa šumama prije nešto više od dva i pol stoljeća. Budući da se preborne šume uglavnom razvijaju u gorskom području, strah od posljedica čistih sječa (erozija, lavine, nemogućnost prirodnoga pomlađivanja obične jele) naveo je na razmišljanje kako prirodnijim načinom gospodariti takvim šumama. Na prostorima Hrvatske preborno se sjeklo, ali i organizirano preborno gospodarilo, već sredinom XVIII. stoljeća. Razvojem europske šumarske znanosti, posebno krajem XIX. stoljeća, razvio se teoretski, praktični i znanstveni pristup prebornom načinu gospodarenja koji nalazi uporište u razvoju šumarske znanosti u zapadnoj Europi, a veliku primjenu u šumama dinarskog područja Hrvatske.

Ideja prebornog gospodarenja počela se razvijati u smrekovo-jelovo-bukovim šumama u francuskim i švicarskim alpama. Kasnije se proširila i u ostale europske zemlje, uključujući i Hrvatsku.

Preborno gospodarenje je trajno održavanje normalne drvne zalihe raspoređene u prebornu strukturu. To se postiže prebornim uzgojnim postupcima kojima istodobno njegujemo i pomlađujemo, oblikujemo i održavamo prebornu strukturu, iskorištavamo zrela stabla i ona koja se moraju užiti iz navedenih razloga. Preborno gospodarenje obuhvaća sistematsko, plansko provođenje šumskouzgojnih postupaka u prebornoj sastojini, a preborna sječa je dio tog gospodarenja. Uzgojnim postupcima nastojimo formirati prebornu sastojinu optimalne strukture koja će u omjeru smjese imati vrste s najvrjednijim i najvećim prirastom, a koja će se maksimalno koristiti produkcijskom sposobnošću tla i istovremeno obilno stvarati prirodni pomladak. Odabiranje stabala za sječu ili doznaka stabala u prebornoj šumi je vrlo odgovoran i stručan posao s kojim bi se trebali ispuniti ciljevi gospodarenja u prebornoj šumi a to su: - uzgajanje mješovitih prebornih sastojina koje osiguravaju kvalitetan prirast i stabilnost sastojine - obilan prirodni pomladak - maksimalno korištenje produkcijske sposobnosti staništa - postizanje najveće vrijednosti proizvodnje.

Ako prebornu sastojinu prepustimo samoregulacijskim procesima (isključimo je iz gospodarenja) u njoj će postupno (za 15 – 20 godina, prema Schütz 1989) doći do procesa nivelacije sklopa: sastojina osiromašuje stablima donjega i srednjega sloja, a preborni sklop se pretvara najprije u vertikalni, a kasnije horizontalni. Usporedo s tim mijenja se i


76

sastojinska mikroklima. Uvjeti postaju nepovoljni za održanje jelova ponika što dovodi do prekida procesa prirodnoga pomlađivanja. Tablica 3. Neke značajke preborne sastojine kod optimalnog i visokog volumena

OPTIMALNI VOLUMEN VISOKI VOLUMEN

intenzivno pomlađivanje otežano pomlađivanje optimalan priliv i uraštanje donjih u gornje slojeve poremećen priliv i uraštanje donjih u gornje slojeve

veća brojnost, raznovrsnost i vitalnost pomlatka manja brojnost, raznovrsnost i vitalnost pomlatka

manji udio debelih stabala veći udio debelih stabala

veća vitalnost stabala manja vitalnost stabala

veća raznolikost prizemne flore manja raznolikost prizemne flore

stabilna klima sastojine narušena klima sastojine

veća ponuda hrane za divljač manja ponuda hrane za divljač Prekid procesa prirodnoga pomlađivanja predstavlja pucanje temeljne karike u lancu funkcioniranja ekosustava preborne sastojine. Naime, prirodno pomlađivanje, trajan priliv mladih stabala i njihovo uraštanje u gornje slojeve preduvjeti su održanja preborne sastojine. Ako želimo održati prebornu sastojinu treba održati prirodno pomlađivanje, a to znači i prebornu strukturu sastojine. Preborna struktura, prirodno pomlađivanje i održanje preborne sastojine međusobno su ovisni procesi. 9.5.1. Funkcije doznake u prebornom gospodarenju Odabiranjem stabala za sječu i sječom u prebornoj šumi istodobno provodimo njegu i pomlađivanje, formiramo prebornu strukturu, iskorišćujemo šumu i održavamo njezinu higijenu. Iz toga proizilazi kako gospodarenje u prebornoj šumi obuhvaća dvije skupine šumskouzgojnih postupaka, i to: a) njegu mladog naraštaja (stabala i grupa pomlatka i mladika) b) prebiranje, u koje spada prorjeda (stabala i grupa koljika, letvika i stupovlja) te iskorištavanje zrelih stabala. Svi postupci u prebornoj šumi vremenski su i prostorno koncentrirani te čine nerazdvojivu cjelinu. Ukoliko izostane jedna od navedenih radnji, dolazi do poremećaja u strukturi preborne sastojine koji se odražavaju na prirast, pomlađivanje i stabilnost. Prilikom doznake stabala treba imati u vidu funkcije koje ta doznaka mora ispuniti: 1. stalno pomlađivanje 2. održanje preborne strukture 3. njegu preborne sastojine 4. sanitarno-higijensku funkciju 5. funkciju iskorištavanja 1. Stalno pomlađivanje. Doznaka stabala za sječu treba biti obavljena tako da omogući pojavu i održanje ponika i pomlatka, oslobađanje stabala pomlatka od zastora zrelih i krošnjatih stabala te olakša uraštanje stabala pomlatka i mladika u gornje slojeve sastojine (priliv). Svaki poremećaj u kontinuitetu prirodnoga pomlađivanja početak je pucanja lanca stabilnosti ekosustava preborne sastojine. Tamo gdje nema stalnoga prirodnoga pomlađivanja nema ni preborne strukture i obrnuto. Ostvarenje načela stalnog pomlađivanja


77

u prebornoj sastojini znači stvoriti uvjete za klijanje sjemena, odnosno za održanje mladoga naraštaja u najranijoj dobi. Zato se iz sastojine uklanjaju najstarija i najgranatija stabla kako bi se na njihovom mjestu pojavio ponik i pomladak. Prirodno pomlađivanje temeljni je preduvjet trajnoga održavanja preborne strukture o kojoj ovisi produktivnost i stabilnost čitavoga ekosustava. 2. Održanje preborne strukture sastojine. U prebornom gospodarenju doznaka se ne koncentrira isključivo na najkrupnija i najljepša stabla nego na stabla čijim uklanjanjem održavamo i poboljšavamo prebornu strukturu sastojine. Održanje preborne strukture istodobno je preduvjet održanja funkcije stalnoga pomlađivanja jer je optimalno prirodno pomlađivanje obične jele moguće samo u prebornoj strukturi. Zbog toga doznaka može obuhvatiti pojedina stabla u svakome od debljinskih stupnjeva, ako je to potrebno za ispunjenje ove funkcije. Normalni broj stabala po debljinskim stupnjevima (uravnoteženo stanje) definiran je Liocourtovim zakonom. Svako odstupanje od toga ima za posljedicu narušavanje preborne strukture, a time i stabilnosti sastojine. Ako u nekom debljinskom stupnju ima više ili manje stabala nego što bi trebalo biti prema "uravnoteženom stanju", onda se to regulira pravilno izvedenom doznakom, postupnim dovođenjem strukture sastojine u stanje blisko uravnoteženom. Dokazana je povezanost između preborne strukture, ekoloških čimbenika i čimbenika pomlađivanja. Preborna struktura utječe na one ekološke čimbenike (svjetlo, vlaga, humus) koji su presudni za prirodno pomlađivanje. Zato svaki poremećaj preborne strukture nužno dovodi do prekida kontinuiteta pomlađivanja i priliva novih stabala u donji sloj preborne sastojine. 3. Njega sastojine. Ovom funkcijom želi se pozitivnim osobinama pojedinih stabala, bez obzira u kojem sloju sastojine se nalazila, osigurati nesmetan razvoj. Dakle i ovdje odabiremo stabla budućnosti, favoriziramo ih, uklanjamo iz njihove okoline stabla koja im smetaju bez obzira na njihovu kvalitetu. Time obavljamo pozitivni odabir. Istodobno obavljamo i negativan odabir: provodimo čišćenja u grupama stabala pomlatka i mladika. Uklanaju se krošnjata stabla koja ugrožavaju nesmetan rast stabala pomlatka, mladika i drugih kvalitetnih stabala koja trebaju prostor za razvoj. Prorjeđuju se grupe stabala dimenzija letvika i stupovlja te uklanjaju prekobrojna stabla. 4. Sanitarno-higijenska funkcija. Doznaka obuhvaća prelomljena, natrula, dvovrha, deformirana, bolesna, rakasta, i sl. stabla. Time se održava higijena sastojine. 5. Funkcija iskorištavanja. Funkcija iskorištavanja preborne sastojine ostvaruje se kroz funkcije njege, stalnog prirodnoga pomlađivanja te prebiranja zrelih i prekobrojnih stabala. Osim toga pravilo je doznačiti stabla zadnjeg, najvišeg debljinskoga stupnja ili stabla čiji je prsni promjer dosegnuo dimenziju zrelosti.

Može se zaključiti kako je prvenstveni zadatak u gospodarenju prebornom sastojinom formiranje i održavanje preborne strukture. Samo ćemo na taj način osigurati kontinuirano prirodno pomlađivanje, koje je značajna pretpostavka produktivnosti i stabilnosti prebornih jelovo-bukovih sastojina.

Dva su načina provedbe prebornih uzgojnih postupaka. Stablimični način primjenjuje se u prebornim sastojinama stablimične strukture. Stabla se doznačuju pojedinačno, tako da nakon sječe sastojina ostaje nepromijenjena jer se sklop ne otvara naglo već se krošnje neznatno razmiču. Stablimični način ujedno je i klasični, tipični, način prebornog gospodarenja. Grupimični način primjenjuje se u sastojinama grupimične strukture. Stabla se doznačuju tako da se održavaju grupe stabala podjednakih dimenzija tj. grupe istoga razvojnoga stadija. Promjer ne treba biti veći 1,5 visine najviših stabala u sastojini (0,01 ha). Posebnu pozornost treba posvetiti čišćenju u grupama pomlatka i mladika te prorjeđivanju među mladim, srednjedobnim i starim stablima.


78

9.5.2. Ophodnjica To je razdoblje između dva zahvata sječe u istoj prebornoj sastojini. U prebornom gospodarenju kod nas ophodnjica iznosi 10 godina. Prekratke ophodnjice nisu dobre zbbg činjenice što se u sastojini prečesto obavljaju gospodarske aktivnosti što može dovesti do oštećenja šumskog tla i stabala. Osim toga, prekratke ophodnjice su povezane s pitanjem mogućnosti organizacije radilišta u kratkim turnusima. Preduge ophodnjice nisu dobre jer su povezane s prejakim intenzitetom sječe sa svim posljedicama po strukturu sastojine, pomlađivanje, stanište i kvalitetu stabala (okružljivost). 9.5.3. Intenzitet sječe Godišnji etat (volumen predviđen za sječu) u normalnoj prebornoj sastojini jednak je godišnjem volumnom prirastu odnosno razlici između normalnoga volumena preborne sastojine prije i poslije sječe. Kako je to u praksi teško izvedivo te opasno za stanište i sastojinu, ophodnjica iznosi nekoliko godina. Tako etat odgovara razlici volumena sastojine prije i poslije sječe za duljinu ophodnjice odnosno volumnom prirastu za duljinu ophodnjice (Vidjeti sliku 2: E = M – m). Radi ilustracije navest ćemo primjer normale za preborne šume na III. bonitetu. Optimalni volumen u sredini ophodnjice iznosi približno 350 m3/ha. Uz ophodnjicu od 10 godina volumen prije sječe je 400 m3/ha, a volumen poslije sječe je 300 m3/ha; intenzitet sječe je 25%; desetgodišnji etat 100 m3/ha.

Slika 2. Shematski prikaz normalne preborne šume (Klepac 1997) Obično iznosi približno 22 – 25 % od ukupnoga volumena sastojine. Ako je volumen veći od normalnog, intenzitet sječe može biti veći, ali ne preko 30%. Ako je volumen sastojine ispod normale, intenzitet se može smanjiti do iznosa 10 – 15%. To je i granični intenzitet ispod kojega ne bi trebalo ići.


79

Slika 3. Shematski prikaz razvoja volumena preborne sastojine tijekom tri ophodnjice. Volumen sastojine nikada ne pada ispod određenoga minimalnoga iznosa. Njegov se iznos kreće u rasponu od minimalne vrijednosti na početku ophodnjice (nakon sječe) i maksimalne vrijednosti na kraju ophodnjice (prije sječe). Siječe se dio volumena koji odgovara prirastu koji se kumulira za duljinu ophodnjice. 9.5.4. Prednosti prebornog gospodarenja 1. Prebornim gospodarenjem trajno se održavaju ekološki uvjeti u sastojini i na staništu koji omogućuju trajno pomlađivanje (svjetlo, temperatura, vlaga, CO2). 2. Prebornim gospodarenjem trajno se održava preborni sklop koji omogućuje optimalno korištenje neposrednog i difuznog svjetla, trajnu zaštitu tla od erozije i isušivanja te stabala od nepovoljnog djelovanja snijega, leda, vjetra i mraza. 3. Omogućeno je trajno prirodno pomlađivanje na velikim nagibima i u gorskim predjelima. 4. Trajnost šumske produkcije na maloj površini. 6. Intenzivno gospodarenje: moguće je pomaganje individualnih prirasnih mogućnosti svakoga stabla. Preborna sastojina omogućuje pridobivanje debljih sortimenata od jednodobne. 7. Preborna šuma trajno i jednakomjerno ispunjava sve gospodarske i opčekorisne funkcije. 9.5.5. Nedostaci prebornog gospodarenja 1. Preborno gospodarenje je zahtijevno i intenzivno: zahtijeva visoku stručnost i kontrolu izvođenja postupaka na terenu. 2. Preborno gospodarenje moguće je primijeniti samo u šumama u kojima je obična jela glavna vrsta drveća (skiofit). 3. Složenije je izvođenje sječe, izrade i izvlačenja nego kod regularnog gospodarenja. Štete na stablima su češće. Treba koristiti sortimentnu metodu i kresanje grana. 4. Okružljivost na zastarčenim stablima.

Ophodnjice

m3/ha

Volumen sastojine na početku ophodnjice

Volumen sastojine na kraju ophodnjice

Iskorišteni dio volumena prebornom sječom


80

10. POMLAĐIVANJE ČISTOM SJEČOM 10.1. TEMELJNE ZNAČAJKE Prirodno pomlađivanje na goloj pomladnoj površini se ostvaruje sječom svih stabala stare (matične) sastojine odjednom tj. čistom sječom. Nova generacija pojavljuje se na goloj pomladnoj površini uz postranu zaštitu neposječenih stabala stare (matične) sastojine ili bez te zaštite. U prvom slučaju je riječ o pomlađivanju čistom sječom na maloj površini, u drugom slučaju o pomlađivanju na velikoj površini. Nova generacija nastaje: a) iz sjemena koje je na golu pomladnu površinu dospjelo postranim naplođivanjem s neposječenih dijelova stare sastojine (otuda naziv pomlađivanje na goloj pomladnoj površini s rubova posječene sastojine) b) iz sjemena koje je na pomladnu površinu palo sa starih stabala prije njihove sječe c) iz panjeva i žilja posječenih stabala. U prva dva slučaja riječ je o prirodnom generativnom pomlađivanju. U trećem slučaju riječ je o prirodnom vegetativnom pomlađivanju. U prva dva slučaja rezultat pomlađivanja je sastojina sjemenjača, u trećem slučaju rezultat pomlađivanja je sastojina panjača. S obzirom kako se pomladak mora pojaviti što prije nakon sječe, potrebno je da vrste koje pomlađujemo ovim načinom fruktificiraju svake godine velikim količinama sjemena. Sjeme mora biti lagano kako bi se lako transportiralo do najudaljenijih dijelova gole pomladne površine. Pomladak će rasti bez zaštite nadstojnih stabala ili s minimalnom bočnom zaštitom starih stabala u slučajevima kada se sječa obavlja na maloj površini. Zato su potrebne vrste heliofilnog karaktera, otporne na mraz, sušne prilike, brzoga rasta s obzirom na opasnost od korova. Ovim načinom moguće je prirodno pomlađivati isključivo pionirske vrste drveća: vrbe, topole, borove, johu, brezu. Ekološke prilike na goloj pomladnoj površini uvelike se razlikuju od onih na pomladnoj površini pod zastorom: 1. puni je intenzitet osvjetljenja 2. toplije je, pojavljuju se temperaturni ekstremi i mraz, ubrzan je gubitak vlage tla isparavanjem 3. suše je, manja je relativna vlaga zraka 4. veća je snaga vjetra 5. površinski sloj tla je suši, u barskim prilikama obično se dogodi zamočvarenje 6. veće su količine prizemnoga rašća, a često se dogodi i zakorovljenje pomladne površine 10.2. OBLICI ČISTE SJEČE Tri su oblika prostorne organizacije pomladnih površina kod čiste sječe: 1. čista sječa na velikoj površini 2. čista sječa na maloj površini u obliku pruga 3. čista sječa na maloj površini u obliku krugova 10.2.1. Čista sječa na velikoj površini To je čista sječa čitave sastojine. Obuhvaća obično nekoliko desetaka hektara, ovisno o površini na kojoj se sastojina prostire. Nakon sječe, pomladna površina obično je prepuštena


81

naplođivanju sjemenom starih stabala iz susjednih, neposječenih sastojina. Te su sastojine s obzirom na veličinu pomladne površine obično udaljene od njezinih središnjih dijelova. Zato ovakvo pomlađivanje obično dugo traje. Prije se pomladna površina degradira nego što pomlađivanje uspije. Da bi se čitava pomladna površina naplodila susjedne sastojine moraju tvoriti vrste drveća laganoga sjemena koje će se anemohorijom brzo i daleko rasprostirati. Osim toga, vrste moraju brzo rasti kako bi izbjegle bujnom razvoju prizemnoga rašća. Uz sve to, na nagnutim terenima moguća je pojava erozije, pa pomlađivanje u tom slučaju ne uspije. Na ravnom terenu s visokom razinom podzemnih voda ili na prostoru poplavnih šuma, moguće je zamočvarenje. Jednom riječju, ova metoda pomlađivanja u praksi uspijeva teško ili samo u iznimnim slučajevima, a s ekološkoga gledišta je neprihvatljiva zbog procesa koji dovode do potpune degradacije tla. U ekstremnim slučajevima degradacija može toliko uznapredovati da onemogući uspijevanje pionirske šume. Tada se proces ontogenetskoga razvoja vraća na prvu razinu – na razinu obešumljene površine koju najprije moraju osvojiti pionirske vrste prizemnoga rašća i grmlja (vidjeti lekciju ontogenetski razvoj šume). Zbog svega toga se primjena ove metode danas izbjegava. Ovaj se način pomlađivanja izbjegava u zemljama naprednoga šumarstva, posebice onima koje njeguju prirodni pristup uzgajanju šuma. Među njih spada i naša zemlja u kojoj je čista sječa zakonom o šumama zabranjena. Češća primjena ove metode je u kombinaciji s umjetnim pomlađivanjem gdje se na pomladnoj površini nakon čiste sječe obavlja sjetva sjemena ili sadnja sadnica. 10.2.2. Čista sječa na maloj površini u obliku pruga Ova metoda uključuje planiranje sječina tako da im dajemo oblik uskih i dugih površina – pruga. Sječa obično započinje na onom kraju sastojine koji se nalazi na suprotnoj strani od smjera dominirajućega vjetra u tom kraju (ruža vjetrova). Sječine se nižu jedna za drugom i napreduju u smjeru vjetra. To je zato da se lakše obavi naplodnja anemohorijom i da pomladna površina bude koliko-toliko zaštićena od svih negativnih učinaka vjetra. Izvoz posječenih stabala mora se obavljati kroz neposječene dijelove sastojine.

Slika 1. Presjek šumske sastojine koja se pomlađuje čistom sječom u prugama (prerađeno prema Matthews 1989) Uspjeh ovoga načina pomlađivanja ovisi o: 1. širini pruge 2. orijentaciji pruge 3. smjeru napredovanja sječe Što je pruga šira teže su prilike za uspjeh pomlađivanja. To posebice treba imati u vidu s obzirom na činjenicu kako se slijedeća pruga siječe tek onda kada pomlađivanje na


82

posječenoj pruzi u potpunosti uspije. Najbolje je pomlađenje uz rub pruge koji je najbliži staroj sastojini. Što je pruga šira manje će sjemena dospjeti na dijelove pomladne površine koji su udaljeni od stare sastojine. Osim toga, stara sastojina pruža pomladnoj površini i pomlatku dodatnu zaštitu. Što je sjeme lakše, naplođenje će biti bolje. Zato pruge mogu biti nešto šire (35 – 70 m ili 2H) prilikom pomlađivanja vrba i topola. Uže moraju biti prilikom pomlađivanja johe ili borova (25 – 35 m ili 1H). Uske pruge preporučaju se prilikom pomlađivanja obične smreke, jasena, javora, lipe i sl. (do 25 m ili do 1H). Ovo su samo okvirne vrijednosti za navedene vrste drveća koje se mogu i mijenjati, ovisno o ekološkim prilikama u pojedinim krajevima. Pravac pružanja pruge utječe na ekološke prilike na pomladnoj površini. Tako pruga otvorena istoku osigurava osunčanost pomladne površine od zore do popodneva. Rosa brzo ishlapi, a pojačana je opasnost od pojave mraza. Ova je strana zaštićena od zapadnih vjetrova, ali je otvorena suhim, hladnim vjetrovima istočnoga smjera. Pruga otvorena zapadu je osunčana cijelo popodne, do zalaska sunca. Zato je puno toplija i suša od od one izložene istoku. Upotrebljava se samo tamo gdje je toplina u minimumu. Zaštićena je od suhih istočnih vjetrova, a prva je izložena oborinama koje dolaze sa zapada. Na ovoj strani duže se zadržava jutarnja rosa. Južna, jugozapadna i jugoistočna strana veći dio dana su izložene suncu. Zato se smatraju nepovoljnim za ovaj način pomlađivanja. Sjeverna, sjeveroistočna i sjeverozapadna izloženost se smatraju povoljnima zbog toga što osiguravaju najpovoljnije uvjete vlage na pomladnoj površini. Nepovoljne su samo na velikim visinama i u uvjetima gdje dominiraju jaki vjetrovi tih smjerova. Smjer napredovanja sječe otkriva nam kako se nižu pruge prilikom pomlađivanja. Pruge se nižu u smjeru koji je obrnut od onoga odakle puše dominirajući vjetar. Na mjestima gdje u tlu ima dovoljno vlage (sjeverna izloženost, viši položaji i predjeli s puno oborina) pomlađivanju u prugama pogoduje napredovanje sječe smjerom od istočnih, jugoistočnih, južnih i jugozapadnih, eventualno i zapadnih strana, tako da jače svjetlo i toplina mogu dopirati na pruge. Obratno je na lokalitetima gdje je vlaga tla mala i gdje bi moglo doći do suše (južna izloženost lokaliteta, vapnenci, pjeskovita tla). Čista sječa u prugama može se ostvariti u tri oblika: 1. čista sječa s nizanjem pruga jedna uz drugu 2. čista sječa na preskok 3. čista sječa u kulisama Čista sječa s nizanjem pruga «jedna uz drugu» ostvaruje se neposrednim nizanjem pruga tako što sječa počne s one strane sastojine koja je suprotna smjeru dominirajućega vjetra. Kada se pomladi prva pruga slijedi sječa druge pruge i tako redom dok se cijela sastojina ne pomladi. Čista sječa na preskok ostvaruje se na uskim prugama. Sastojina se podijeli na uske pruge. Kada se istodobno posijeku sve neparne pruge (prva, treća, peta itd.), i kada se one uspješno pomlade, slijedi sječa i pomlađivanje parnih pruga (druge, četvrte, šeste, itd.). Na ovaj način se pomladno razdoblje skraćuje u odnosu na čistu sječu s nizanjem pruga jedna uz drugu. Čista sječa na kulise ostvaruje se tako što se odjednom posječe nekoliko pruga u sastojini. Nakon sječe između posječenih pruga ostanu široki neposječeni dijelovi sastojine, tzv. kulise. Nakon pomlađenja posječenih pruga slijedi sječa ostatka sastojine, opet u dva ili više navrata u prugama. Primjerice, najprije se posijeku prva, četvrta, sedma itd. pruga. Kada se one pomlade slijedi pomlađivanje na drugoj, petoj, osmoj itd. pruzi, a tek onda na trećoj, šestoj, devetoj itd. pruzi.


83

10.2.3. Čista sječa na maloj površini u obliku krugova Ovaj način pomlađivanja nastaje ako se u sastojini, istodobno na nekoliko mjesta, posjeku skupine ili grupe stabala kružnoga oblika. Tako se načine progale i plješine koje se naplode sa susjednih starih stabala. Za mjesta na kojima će se obaviti sječa mogu se odabrati i pomladna jezgra. Takva se mjesta dalje proširuju čistom sječom u obliku prstena čija širina može biti različita, slično onoj koja se određuje za pruge. Prednost ovoga načina pomlađivanja je u činjenici što se pomladne površine nalaze okružene starom sastojinom koja ih naplođuje i štiti od nepovoljnih ekoloških čimbenika, posebice nagla isušenja i zakorovljenja tla. Najveći je nedostatak u činjenici što ovim načinom otvaranja stare sastojine povećavamo opasnost od vjetroizvala i vjetroloma te pojave mraza na pomladnim površinama. 10.3. PREDNOSTI ČISTIH SJEČA 1. Jednostavnija izvedba u usporedbi s ostalim metodama. 2. Olakšana je uporaba mehanizacije. 3. Nema šteta na pomlatku jer se on uglavnom pojavljuje nakon sječe i izvlačenja. 4. Kratko pomladno razdoblje. 5. Omogućuju maksimalnu koncentraciju radne snage i sredstava. 10.4. NEDOSTACI ČISTIH SJEČA 1. Imaju za posljedicu šok za šumski ekosustav i degradaciju tla jer izazivaju: - isušenje tla - zamočvarenje tla - zakorovljenje - na nagnutim terenima eroziju - promjenu konzistencije tla - negativne promjene u biocenozi tla 2. Pomladna površina izložena je punom osvjetljenju, djelovanju vjetra, tuče, mraza i sl. 3. Omogućuju pomlađenje samo pionirskih vrsta drveća koje su s gospodarskog i općekorisnog gledišta manje vrijedne u odnosu na ostale vrste drveća. 4. Na sječini ostaje puno otpada što može biti izvor zaraze. 5. Stvaraju ružnu sliku krajolika gdje se obavljaju.


84

11. POMLAĐIVANJE RUBNOM SJEČOM Rubno pomlađivanje je model pomlađivanja koji objedinjuje značajke pomlađivanja pod zastorom i na goloj pomladnoj površini. Rubnom sječom stvara se pomladna površina t. j. pomladna pruga duž ruba stare sastojine. Sastoji se od vanjske pomladne pruge, koja leži izvan sastojinske rubne crte, a široka je 1/2 do 2/3 sastojinske visine, te od unutarnje pomladne pruge koja leži u sastojini, uz sastojinsku rubnu crtu, a široka je 1/2 do 2 sastojinske visine. Minimalna ukupna širina rubne pomladne pruge jednaka je visini sastojine (1/2 + 1/2), a maksimalna (2 + 2/3) te visine. U prvom slučaju govorimo o zatvorenom rubu, a u drugom o progaljenom rubu.

Slika. Shema rubne pomladne pruge (izvor: Vajda 1962) A – zatvoreni rub B – progaljeni rub a) sklopljena stara sastojina a) sklopljena stara sastojina b) unutarnji dio rubne pruge širok 1/2 H b) ukupna šrina rubne pomladne površine c) vanjski dio rubne pruge širok 1/2 H b') unutarnji dio rubne pruge širok 1H + 2/3H d) pomladak b") vanjski dio rubne pruge širok 1/2 H

d) pomladak Pomladni rub se može formirati na vanjskoj strani sastojine, ali i u sastojini. Vanjski pomladni rub općenito je ravan, ali on može biti i prelomljen, uvijen, stepenast i sl. Kada se pomladni rub formira u sastojini obično ima oblik kruga ili elipse u kojoj se već nalazi formirana grupa dobro razvijenoga pomlatka (pomladno jezgro). Takav bi se način mogao nazvati i prstenasta rubna sječa. Ako pomlađenje napreduje od središta pomladne jezgre na sve strane jednako, onda je to koncentrično napredovanje, ako pak napreduje samo u jednom dijelu opsega onda je to ekscentrično napredovanje pomlađivanja (pravilni i nepravilni krugovi).

Slika 1. Nizanje sastojina u šumi koja se pomlađuje rubnom sječom. Razmak A – B predstavlja jedan sjekored (izvor: Korpel i dr. 1991)


85

Ekološke prilike na pomladnoj površini formiranoj rubnom sječom različite su na njezinim pojedinim djelovima. Naime na pomladnoj površini moguće su četiri situacije koje stvaraju ekološke uvjete za istodobno pomlađivanje vrsta drveća različitih ekoloških zahtjeva i bioloških svojstava:

- dio vanjske pomladne pruge kojega ne može doseći zasjena stabala s unutarnje pomladne pruge (ekološke prilike odgovaraju goloj pomladnoj površini i pomlađivanju heliofilnih odnosno pionirskih vrsta)

- dio vanjske pomladne pruge koji je bliže unutarnjoj pomladnoj pruzi, pa ga ujutro i poslijepodne zasjenjuju stabla s unutarnje pomladne pruge (ekološke prilike odgovaraju pomlađivanju heliofilnih i poluheliofilnih vrsta ili pionirskih i prijelaznih vrsta drveća)

- dio unutarnje pomladne pruge koji je neposredno uz vanjsku pomladnu površinu i kojega bočno obasjava sunce (ekološke prilike odgovaraju pomlađivanju poluheliofilnih i poluskiofilnih vrsta drveća ili prijelaznih i konačnih vrsta drveća)

- dio unutarnje pomladne pruge koji čini granicu prema neposječenom dijelu sastojine, ograničen je uvjetima na kojima više nema dovoljno svjetla za pomlađivanje poluskiofilnih već samo skiofilnih i konačnih vrsta drveća).

Prirodnim pomlađivanem na rubnim položajima omogućeno je pomlađenje svih vrsta drveća – onih s teškim sjemenom na unutarnjoj pruzi, a onih s lakim sjemenom na vanjskoj pruzi, vrsta sjene i polusjene na unutarnjoj pruzi, a vrsta polusvjetla i svjetla na vanjskoj pruzi. Pošto su na rubnom položaju svjetlo, toplina i vlaga u različitom stupnju zastupani, to takav položaj pruža uvjete za pomlađivanje drveća s najrazličitijim ekološkim zahtjevima tako da je omogućen razvoj sastojine različitih vrsta drveća. Da se ta sastojina trajno održi mora se u mladosti dati izvjesna prednost onim vrstama koje polagano rastu t. j. vrstama koje podnose zasjenu pred onom koje brzo rastu t. j. vrstama koje trebaju svjetlo. To se provodi tako da se na unutarnjoj pomladnoj pruzi najprije stvori, na primjer, jelov, bukov, potom hrastov, jasenov, grabov i javorov, a kasnije kada ta pruga daljnjom sječom prijeđe u vanjsku, popune se još preostale praznine vrstama koje trebaju svjetla.

Slika 2. Proširivanje rubne pruge prema unutrašnjosti sastojine (izvor: Matthews 1989)


86

Najpovoljnije su prilike za uspješno prirodno pomlađenje ako je pomladna površina okrenuta sjeveru i sjeverozapadu. Stara se stabla obaraju u staru sastojinu kroz koju se i izvoze, pa tako nema štete na pomlatku. U praksi se ovaj način pomlađivanja rijetko primjenjuje u svojem temeljnom obliku već se obično kombinira s drugim temeljnim oblicima. Kod zatvorene rubne sječe potrebno je sastojinu uz rubnu crtu tek neznatno progaliti. Kod rubne sječe vođene tako da se obavlja i progaljivanje krošanja na unutarnjoj pomladnoj pruzi postupak je isti kao što je opisan kod pomlađivanja pod zastorom krošanja, pa se i faze sječa nižu istim redom.


87

12. UZGOJNI OBLICI ŠUMA 12.1. UVOD Tri su uzgojna oblika šuma:

- uzgojni oblik visoke šume (sjemenjača) - uzgojni oblik niske šume (panjača) - uzgojni oblik srednje šume (združene sjemenjača i panjača)

12.2. UZGOJNI OBLIK VISOKE ŠUME Visoku šumu tvore sastojine nastale generativnim načinom iz sjemena, dakle sjemenjače. S obzirom na način gospodarenja visoke šume mogu biti regularne i preborne. 12.2.1. Regularna šuma i regularno gospodarenje Regularna visoka šuma je skup jednodobnih sastojina. U jednodobnoj sastojini stabla su podjednake dobi, visina i prsnih promjera. Karakterizira je zvonolika distribucija stabala po prsnim promjerima i jasno izražen horizontalni ili vertikalni oblik sklopa. Klasifikacija stabala se obavlja po etažama sastojine. Jednodobna sastojina nastaje u relativno kratkom pomladnom razdoblju koje nije dulje od 20 godina. Jednodobne sastojine nastaju oplodnim sječama i čistom sječom na velikim i malim površinama. U regularnoj šumi primjenjuje se regularno gospodarenje. Regularno gospodarenje obuhvaća prostorno i vremenski odvojenu provedbu šumskouzgojnih postupaka njege i pomlađivanja za svaku jednodobnu sastojinu tijekom ophodnje.

POMLADAK MLADIK MLADA SREDNJODOBNASTARAPONIK

STARIJA STARA STARAPONIK

N-broj stabalaV-volumen

ophodnja

NV

RADOVI S TLOMZAŠTITA MLADE SASTOJINENJEGA NAKON DOVRŠNOG SJEKAPOPUNJAVANJEČIŠĆENJE

PRORJEDE

POMLAĐIVANJE

Slika 1. Shema razvoja jednodobne sastojine s naznakom vrste šumskouzgojnih postupaka te krivuljama broja stabala (N) i drvnoga obujma (V)


88

To znači kako su šumskouzgojni postupci vezani uz razvojne stadije koje jednodobna sastojina prolazi tijekom ophodnje. Od početka ophodnje jednodobne sastojine visoke regularne šume se njeguju. Njega započinje još tijekom oplodnih sječa. Razlikuju se šumskouzgojni postupci njege čišćenjem (negativna selekcija) od šumskouzgojnih postupaka njege prorjeđivanjem (pozitivna selekcija). Stare sastojine se pomlađuju oplodnim sječama ili čistom sječom, uz istodobni nastanak nove generacije šumske sastojine. Tijekom ophodnje broj stabala po jedinici površine opada intenzitetom i prema kriterijima odabira u sklopu njege sastojine čišćenjem (negativna selekcija) i prorjeda (pozitivna selekcija). Istodobno, drvni volumen sastojine raste i akumulira se na njegom odabranim najkvalitetnijim stablima koja su nositelji prirasta i stabilnosti sastojine. Zahvaljujući njegovanju, na kraju ophodnje po jedinici površine ostane mali broj najkvalitetnijih i najkrupnijih stabala. Ona će svojim sjemenom pomladiti sastojinu i otvoriti novu ophodnju koja u slučaju pomlađivanja oplodnim sječama započinje nakon obavljena naplodnog sijeka. Jednodobne sastojine visoke regularne šume imaju svoju dob izraženu u godinama ili u dobnim razredima. Pojedine sastojine visoke regularne šume razlikuju se po dobi odnosno po dobnim razredima. Raspon dobnih razreda kod jednodobnih sastojina visoke regularne šume iznosi: - 5 godina za ophodnje do 30 godina - 10 godina za ophodnje do 60 godina - 20 godina za ophodnje preko 60 godina. Kako su ophodnje jednodobnih sastojina sjemenjača u nas uglavnom dulje od 60 godina, raspon dobnih razreda iznosi 20 godina. To znači kako su u prvi dobni razred svrstane sve sastojine čija je dob do 20 godina. U drugom dobnom razredu su sve sastojine čija je dob od 21 do 40 godina. U trećem su one čija je dob od 41 do 60 godina i tako redom. 12.2.2. Preborna šuma i preborno gospodarenje O ovoj temi već je bilo riječi u lekciji prirodno pomlađivanje prebornom sječom, pa ćemo se ovdje na nju kratko osvrnuti. Preborna šuma sastoji se od prebornih sastojina. U prebornoj sastojini stabla su različitih dimenzija odnosno visina i prsnih promjera. Prebornom šumom gospodari se prebornim načinom. Šumskouzgojni postupci u prebornom gospodarenju su prostorno i vremenski koncentrirani što znači da se u prebornoj sastojini njega i pomlađivanje obavljaju odjednom, u sklopu preborne sječe. Preborno gospodarenje je trajno održavanje optimalne (normalne) drvne zalihe raspoređene u prebornu strukturu. To se postiže šumskouzgojnim postupcima kojima istodobno njegujemo i pomlađujemo, oblikujemo i održavamo prebornu strukturu, iskorištavamo zrela stabla i ona koja se moraju užiti iz navedenih razloga. To se ispunjava kroz funkcije doznake u prebornoj sastojini. Odabiranjem stabala za sječu i sječom u prebornoj šumi istodobno provodimo njegu i pomlađivanje, održavamo prebornu strukturu, iskorišćujemo šumu i održavamo njezinu higijenu. Iz toga proizilazi kako preborno gospodarenje obuhvaća dvije skupine šumskouzgojnih postupaka, i to: a) njegu mladog naraštaja (stabala i grupa pomlatka i mladika)


89

b) prebiranje, u koje spada prorjeda (stabala i grupa koljika, letvika i stupovlja) te iskorištavanje zrelih stabala. Svi šumskouzgojni postupci u prebornoj šumi vremenski su i prostorno koncentrirani te čine nerazdvojivu cjelinu. Ukoliko izostane jedna od navedenih radnji, dolazi do poremećaja u strukturi sastojine koji se odražavaju na prirast, pomlađivanje i stabilnost.

Slika 2. Shema drvnoga volumena preborne sastojine koji se tijekom jedne ophodnjice kreće u rasponu između donje vrijednosti na početku ophodnjice (nakon preborne sječe) i gornje vrijednosti na kraju ophodnjice (prije preborne sječe). Volumen nikada ne pada ispod donje granične vrijednosti. Istodobno, preborna sastojina trajno zadržava prebornu strukturu. 12.3. UZGOJNI OBLIK NISKE ŠUME 12.3.1. Definicija i temeljne značajke Niska šuma (panjača) je takva šuma koja je nastala sječom stabala iz čijih panjeva i žilja dolazi do prirodnog obnavljanja posječenih stabala. Panjačom je zovemo zato jer su gotovo sva stabla nastala vegetativnim načinom, uglavnom iz izbojaka iz panja, rjeđe iz izdanaka iz žilja. Budući da se sposobnost stvaranja izbojaka smanjuje s dobi, sastojina se mora sjeći u ranoj dobi (do otprilike 40 godina), dok je niska. Zato se uzgaja u kraćoj ophodnji u usporedbi s visokom šumom i nosi naziv niska šuma.

ophodnjice

m3/ha

V max.

V min.


90

Slika 3. Prirodno vegetativno pomlađivanje: a) izbojci, b) izdanci

Gospodarenje šumom u niskom uzgojnom obliku može se voditi tamo gdje od prirode pridolaze i dobro uspijevaju vrste drveća koje imaju sposobnost vegetativne regeneracije. Znači kako su biološke značajke vrste drveća i stanišne prilike temeljni preduvjeti za mogućnost gospodarenja u niskom uzgojnom obliku. Niska šuma jedan je od najstarijih oblika gospodarenja šumom. Podaci o postojanju panjača postoje od rimskoga doba, a u srednjoj Europi bile su poznate već u 10. stoljeću. Velike površine visokih šuma pretvorene su u panjače u doba intenzivne industrijalizacije Europe, kada su trebale velike količine drva za gorivo u pećima čeličana i za ogrijev. Osim za ogrijev i industriju, drvo iz panjača se koristilo za šibe, kolce, letve i sl. Panjača može nastati namjerno i slučajno. Namjerno, iz navedenih gospodarskih potreba, kao jedan od načina gospodarenja šumom. Slučajno, zbog pogrešaka prilikom obnove i njege visokih šuma, nekontroliranih sječa ili zbog drugih biotskih čimbenika. Primjerice, ako se u mladosti sastojine ne njeguju (posebice u razvojnim stadijima pomlatka i mladika) izbojci iz panja zbog bržega rasta mogu nadrasti biljke iz sjemena. Čista sječa također može izazvati nastanak panjače. Neuredno prebiranje karaktera negativne selekcije također može izazvati postupnu degradaciju sjemenjače u panjaču. Panjače su nerijetko u nas nastajale i kao posljedica nešumarskih utjecaja: nekontroliranih intenzivnih sječa u privatnim šumama, brsta stoke, posebice koza i ovaca u mediteranskome području, nakon požara i sl. Kod svih slučajeva nenamjernoga nastanka panjaču smatramo degradacijskim oblikom visoke šume. Imajući u vidu da su čiste sječe kao način obnove šuma u nas zakonom zabranjene i da u gospodarenju hrvatskim šumama nikada nisu imale značajnu ulogu, panjače su u nas uglavnom nastajale slučajno. 12.3.2. Vrste drveća za uzgajanje u niskom uzgojnom obliku Vrste drveća s kojima se može gospodariti u niskom uzgojnom obliku su bjelogorične: hrastovi, kesten, grabovi, crna joha, jaseni, javori, bukva, vrbe, topole, breza, lipa. Sve vrste nemaju podjednaku sposobnost obnavljanja iz panja. Najdulje je zadrže pitomi kesten, hrastovi, grabovi, crna joha. Ta je sposobnost kraća u bukve, jasena i javora. Iz žilja dobro tjeraju izdanke bijela topola i bagrem. Dobro i obilno iz panjeva tjeraju pitomi kesten, hrastovi, grabovi, joha, vrbe. Bukva ne pokazuje najbolja svojstva za uzgajanje u niskom uzgojnom obliku. Izbojci imaju u prvim godinama veliki prirast koji daleko nadmašuje prirast biljaka iz sjemena. Znači kako biljke iz panja brže rastu, pa se panjača u cjelini brže razvija od sjemenjače. Brže dosiže sve razvojne stadije u odnosu na sjemenjaču (kod niske šume nema razvojnoga stadija ponika). Međutim, ta prednost nije dugotrajna. Već nakon 20–25 godina prirast naglo opada i to ovisno o kvaliteti tla. Na lošijem tlu prirast će ranije početi opadati, pa će i za postizanje određenih dimenzija stabala biti potrebna dulja ophodnja panjače. Na kvalitetnijem tlu rast i razvoj su intenzivniji, pa će za istu vrstu drveća biti potrebna kraća ophodnja.


91

12.3.3. Gospodarenje niskom šumom Postanak i ophodnja. Niska šuma obično nastaje nakon čiste sječe sjemenjače u mlađim razvojnim stadijima, dok panjevi imaju dobru izbojnu snagu. Ophodnja niske šume ovisi o cilju gospodarenja, vrsti drveća i staništu. Primjerice, za proizvodnju šiba košaračke vrbe dovoljna je ophodnja 1–2 godine, za proizvodnju kolja u sastojini pitomoga kestena upotrebljavala se ophodnja 4–8 godina, za bagremove kolosijeke upotrebljavala se 5-godišnja ophodnja, za proizvodnju ogrijevnoga drva ophodnje do maksimalno 40 godina. Kako ophodnja ovisi o vrsti drveća i staništu već smo naveli. Općenito, donja granica ophodnje određena je uporabljivošću drvne mase dobivene sječom panjače, a gornja granica određena je s dobi panja. Naime, sa starošću panja opada sposobnost vegetativne obnove. Zato je sa svakom novom ophodnjom panjača sve lošije kvalitete, pa postupno degradira u šikaru odnosno u makiju na području eumediterana. Vrste niskih šuma. Najrašireniji je bio oblik jednodobne niske šume. Na kraju ophodnje, sastojina bi se posjekla čistom sječom, a iz panjeva bi potjerali novi izbojci. Tako bi svi izbojci bili podjednake dobi. Gospodarenje bi se organiziralo tako da se šuma podjeli na onoliko podjednakih djelova (sastojina) koliko ophodnja broji godina. Svake bi se godine sjekao jedan dio, a na kraju ophodnje sječa bi se vratila na dio odakle je počela. Tako bi se ostvarila potrajnost u gospodarenju panjačom. Poznat je i oblik niske šume s pričuvcima. Ona nastaje ako se prigodom sječe jednodobne niske šume ne posjeku sva stabla, nego se po hektaru ostavi 20–30 lijepo uzraslih stabala, pojedinačno ili u skupinama, da se do kraja slijedeće ophodnje dobiju sortimenti većih dimenzija. U literaturi se ponegdje spominje i tzv. preborna niska šuma. Ovaj oblik gospodarenja panjačom podrazumijeva na kraju ophodnje sječu samo najdebljih izbojaka. Tako je tlo uvijek pod zastorom krošanja. Treba naglasiti kako preborna niska šuma nema nikakve veze s prebornom šumom i prebornim gospodarenjem. Danas zapravo nema potrebe za gospodarenjem šumama u niskom uzgojnom obliku. Gospodarenje u niskom uzgojnom obliku postupno degradira sastojinu (sa starošću panjeva smanjuje se izbojna snaga pa su izbojci sve kržljaviji, smanjena je genetska varijabilnost) i stanište (posebice nakon čiste sječe panjače). Osim toga, panjače nerijetko uspijevaju na kvalitetnim tlima, posebice u kontinentalnom dijelu zemlje, na kojima bi se uzgajanjem sjemenjača postigle veće gospodarske i općekorisne dobiti. Zato njihovo održavanje nema opravdanje niti s gospodarskoga niti s općekorisnoga gledišta. S obzirom kako je većina niskih šuma u nas nastala slučajno smatramo ih degradacijskim oblikom visokih šuma, a ne ciljanim uzgojnim oblikom. Zato niske šume treba prevoditi u visoke šume. Doba sječe. Prema nekim autorima sve listopadne vrste drveća imaju najjaču izbojnu snagu u razdoblju najintenzivnijega visinskoga prirasta. Najpogodnije vrijeme je rano proljeće, prije početka vegetacije. Ljetna sječa je nepovoljna zato što su panjevi i izbojci tada pod jakim ujecajem sunca, pa se stoga često isušuju, a izbojci često do zime ne odrvene. Zimska sječa također nije povoljna. Izvoz posječenog materijala mora se obaviti prije pojave izbojaka. Sječu stabala treba obaviti što niže, a presjek panja mora biti kos i gladak. U poplavnom području panj može biti i viši. Visina mu je tolika da poplava ne ugrozi izbojke.


92

12.3.4. Šumskouzgojni postupci u niskoj šumi

Šumskouzgojni postupci koji se obavljaju u panjačama tijekom njihove ophodnje dijele se na:

a) šumskouzgojne postupke njege b) šumskouzgojne postupke obnove

Njega panjače. U šumskouzgojne postupke njege panjače ubrajamo trijebljenje, čišćenje i prorjeđivanje.

Trijebljenje je reduciranje nekvalitetnih i prekobrojnih izbojaka iz panja, kako bi preostali kvalitetniji izbojci brže rasli. Trebalo bi se obavljati 2–3 godine nakon nastanka mlade panjače.

Nakon trijebljenja obavlja se čišćenje koje ima karakter negativne selekcije. Čišćenjem se iz sastojine odstranjuju nekvalitetne, prekobrojne i nepoželjne jedinke. Čišćenje se obavlja prije prorjeda.

Prorjeda je česti oblik njege s obzirom da se većina panjača u Hrvatskoj nalazi u dobi od 30 do 50 godina. To je dob u kojoj je svaku sastojinu, bilo kojeg uzgojnog oblika, nužno njegovati prorjedom. U toj dobi je uravnotežena okomita i vodoravna struktura sastojine, prepoznaju se stabla budućnosti.

Na temelju izgleda sastojine te odnosa broja stabala iz sjemena i panja lako je ocijeniti budućnost sastojine i način njezine pretvorbe u visoki uzgojni oblik. Osim toga, prorjedom povećavamo kvalitetu sastojine, posebno dajući prednost stablima iz sjemena ili kvalitetnim stablima iz panja.

Prorjeđujući panjače mora biti jasan cilj gospodarenja. On prije svega ovisi o kvaliteti sastojine i staništa. Posebno je važno učešće stabala glavnih vrsta drveća, njihova kvaliteta, brojnost i prostorni raspored stabala iz sjemena i kvalitetnih stabala iz panja, okomita i vodoravna struktura sastojine te njezin utjecaj na stanje tla. Ako u panjači uspijevaju stabla glavnih vrsta drveća iz sjemena, u minimalnom broju od 80 do 100 komada po hektaru, pravilno raspoređena po cijeloj površini, a takve su kvalitete da mogu biti nositelji proizvodnje buduće sastojine iz sjemena, onda ćemo prorjede obavljati tako da pomažemo tim stablima. Takve će prorjede ujedno biti zahvati posredne konverzije iz niskoga u visoki uzgojni oblik i imat će dugoročni karakter.

Ukoliko je panjača takvih strukturnih i kvalitetnih osobina da ima mali broj stabala iz sjemena ili da su takva stabla izlučena u niže etaže, loše kvalitete, pa zato nisu dovoljna za posrednu konverziju uzgojnoga oblika, prorjede će imati zadatak da postupno, do kraja propisane ophodnje, pripreme sastojinu za prirodnu obnovu. Prorjedama će se davati prednost kvalitetnim stablima, pripremat će ih se za dobar urod, a tlo za prijem sjemena i dobar razvoj mlade biljke. Isto tako, prorjedama će se formirati struktura koja će podržavati optimalne stanišne uvjete za nesmetanu i uspješnu prirodnu obnovu. Kod toga je nužno uvažavati činjenicu da stabla vegetativnoga porijekla ranije doživljavaju kulminaciju životnih procesa kao što su primjerice prirast i urod sjemena. Radi toga ophodnja panjača koje se pripremaju za neposrednu konverziju iz niskoga uzgojnog oblika u visoki ne bi trebala biti duža od 60 godina.

Što se tiče intenziteta prorjeda oni se, kao i za jednodobne sastojine visokog uzgojnog oblika, određuju prema formuli I = 1/n x 100, gdje je I intenzitet prorede, n dob sastojine izražena u desetljećima. Način ili metoda prorjede se određuje na temelju postotnoga učešća pojedinih etaža odnosno proizvodnoga dijela (A+B) i pomoćnoga dijela sastojine (C) u ukupnom obujmu sastojine.


93

Obnova panjače. Vodeći računa o strukturnim osobinama panjača i kvaliteti staništa na kojem se razvijaju, sve se suvislo obrasle panjače na sačuvanom šumskom tlu trebaju obnavljati prirodnim pomlađivanjem oplodnim sječama. Ukoliko iz bilo kojih razloga u panjači izostane urod sjemena ili je potrebno unositi glavnu vrstu drveća, pomlađivanje treba obavljati umjetnim načinom, sjemenom ili sadnicama, držeći se načela i metoda koje vrijede za prirodno pomlađivanje oplodnim sječama. Na taj ćemo način uz najmanje troškove polučiti stabilne, biološki raznolike i produktivne sastojine visokog uzgojnog oblika što mora biti krajnji cilj obnove svake panjače. Kod toga moramo imati na umu vrlo značajnu činjenicu da panjače većinom sadrže nekvalitetna i za tržište manje vrijedna stabla iz panja, ali zato u većini slučajeva imaju sačuvano šumsko tlo. Kod obnove je vrlo bitno sačuvati sva kvalitetna svojstva šumskoga tla, ponajprije njegovu plodnost, prirodnu strukturu i mikrobiološku aktivnost. To je jedino moguće prirodnim pomlađivanjem oplodnim sječama u dva, rjeđe više sjekova, ovisno o stanju sastojine i tla. Ukoliko je panjača razbijena sklopa, s praznim i krošnjama matične sastojine nepokrivenim, manje-više zakorovljenim površinama, nužno je na ta mjesta, postupkom popunjavanja, unijeti sadnice neke od pionirskih ili prijelaznih vrsta drveća (javori, jaseni, divlja trešnja, divlja kruška, brekinja, breza, i dr.). Napravili bi veliku pogrešku kada bi panjaču obnavljali čistom sječom uz sadnju neke od crnogoričnih vrsta. Na šumskim tlima koja su formirana dugotrajnim utjecajima čimbenika koji odgovaraju biljnoj zajednici, crnogorica ne bi izdržala konkurenciju bjelogoričnih vrsta drveća koje bi se ubrzo pojavile na tom staništu. Crnogorične pionirske vrste drveća treba saditi na degradiranim šumskim tlima koja su izgubila ona svojstva koja klimatogenoj sastojini pružaju optimalne uvjete za rast i razvoj. 12.4. UZGOJNI OBLIK SREDNJE ŠUME 12.4.1. Definicija i temeljne značajke Glavna se karakteristika srednje šume sastoji u tome što se na istoj površini uzgajaju stabla generativnoga i vegetativnoga podrijetla, pa je prema tome riječ o združenoj sjemenjači i panjači. Srednja šuma je kombinacija između gospodarenja u visokom i gospodarenja u niskom uzgojnom obliku. Morfologiju sastojine u srednjem uzgojnom obliku karakterizira podstojno i nadstojno drveće. Nadstojno drveće čine stabla generativnoga podrijetla, iz sjemena (najmlađa stabla iz sjemena su dakako među podstojnim drvećem). Podstojno drveće čine stabla vegetativnoga podrijetla tj. izbojci i izdanci iz panjeva i žilja. Kako s nadstojnim tako se i s podstojnim drvećem gospodari posebno odnosno u tolikoj međusobnoj vezi što je ophodnja nadstojnog drveća višekratnik ophodnje podstojnog drveća. Prilikom svake sječe odnosno pomlađivanja podstojnog drveća, obnavlja se istodobno prirodnim ili umjetnim načinom buduće nadstojno drveće. Time postupno nastaju dobni razredi nadstojnog drveća čija međusobna razlika u dobi iznosi onoliko godina, koliko traje ophodnja niskog drveća. Zbog toga su sastojine srednje šume raznodobne. I u visokoj regularnoj šumi odnosno u jednodobnoj sastojini sjemenjači ima često stabala vegetativnoga podrijetla. Razlika je između takve visoke šume i srednje šume u činjenici što se u visokoj šumi ne gospodari posebno s podstojnim drvećem. Osim toga, u visokoj šumi daleko je veći broj nadstojnih stabala nego u srednjoj šumi.


94

Od visoke šume s pričuvcima razlikuje se srednja šuma po tome što su u prvoj gotovo sva stabla generativnoga podrijetla. Osim toga, broj pričuvaka po jedinici površine je manji od broja nadstojnih stabala u srednjoj šumi. Od niske šume s pričuvcima razlikuje se srednja šuma po tome što su pričuvci u takvoj šumi vegetativnoga podrijetla. U srednjoj šumi su nadstojna stabla generativnoga podrijetla, a pored toga, po jedinici površine ih ima više nego pričuvaka u niskoj šumi. 12.4.2. Vrste srednjih šuma 1. Prema gustoći nadstojnog drveća po jedinici površine razlikujemo: a) Srednje šume s malom gustoćom nadstojnog drveća. One donekle nalikuju niskim

šumama s pričuvcima. Podstojnu sastojinu takvih šuma tek malo zasjenjuju krošnje nadstojnih stabala. Ukupni broj nadstojnog drveća može pasti i na 50 komada po hektaru, a volumen tog drveća redovito je manji od 100 m3/ha.

b) Srednje šume s normalnom gustoćom nadstojnog drveća. Gustoća nadstojnog

drveća iznosi u njima približno 100 – 150 stabala po hektaru, a volumen približno 100 – 200 m3/ha.

c) Srednje šume s velikom gustoćom nadstojnog drveća. Po svom se obliku ovakve

šume približavaju visokim šumama s vertikalnim sklopom. Podstojnu sastojinu takvih srednjih šuma u znatnoj mjeri zasjenjuje nadstojno drveće. To zasjenjivanje ne smije iznositi prije sječe više od 2/3 površine. Gustoća nadstojnog drveća može iznositi približno 200 – 300 stabala po hektaru, a njihov volumen približno 200 – 400 m3/ha. Ovakve srednje šume čine prijelaz prema visokim šumama. Što ima više nadstojnog drveća i što je ono niže tim slabije raste podstojna etaža.

Kod kraće se ophodnje podstojne sastojine može uzgajati veći broj nadstojnog drveća. Na siromašnom tlu i hladnoj klimi podstojno drveće teško podnosi zasjenu, uslijed čega se u takvim prilikama smije uzgajati samo mali broj nadstojnog drveća. 2. Prema razmještaju nadstojnog drveća razlikujemo: a) Srednje šume u kojima je nadstojno drveće podjednako razmješteno po cijeloj

površini (stablimičan raspored nadstojnog drveća). b) Srednje šume u kojima se nadstojno drveće uzgaja u manjim grupama i

skupinama, po nekoliko stabala ili po nekoliko ari. Podstojna sastojina dobro uspijeva između grupa i skupina nadstojnog drveća. Ispod takvih grupa ona međutim znatno zaostaje u svom prirastu.

c) Srednje šume u kojima se nadstojna stabla uzgajaju pojedinačno i u grupama.

Ovakve se šume po svom obliku približavaju visokim šumama s podstojnom sastojinom.

3. Prema sastavu srednjih šuma s obzirom na vrste drveća razlikujemo: a) Čiste srednje šume gdje je nadstojno i podstojno drveće sastavljeno od iste vrste

drveća.


95

b) Mješovite srednje šume gdje je nadstojno i podstojno drveće sastavljeno svako od jedne ili više vrsta drveća.

4. Prema dobi stabala nadstojne sastojine razlikujemo: a) Trajne srednje šume, u kojima kod nadstojnih stabala postoji više dobnih razreda.

Takve šume predstavljaju prave srednje šume. Razlika je između pojedinih dobnih razreda jednaka, kako je na početku ovog poglavlja već spomenuto, duljini ophodnje niskog drveća. Po istoj površini ima dakle na koncu ophodnje podstojne sastojine koja iznosi, na primjer 20 godina, nadstojnih stabala u dobi od 20, 40, 60, 80 … godina.

b) Privremene srednje šume, u kojima su sva nadstojna stabla jednake dobi. Takve

šume prelaze u niske šume čim se posijeku nadstojna stabla. Ovaj oblik srednjih šuma nastaje ako se nakon njihova osnutka zanemaruje prigodom sječa podstojne sastojine podizanje budućih nadstojnih stabala.

12.4.3. Vrste drveća za uzgajanje u srednjem uzgojnom obliku Za podstojno se drveće mogu upotrebljavati one vrste koje posjeduju sposobnost dobrog tjeranja izbojaka iz panjeva i žilja. Prednost dakako imaju one vrste koje pored toga daju dobro ogrijevno drvo, a podnose donekle i zasjenu, kao što su: grab, klen, javor, jasen i pitomi kesten. Često se međutim nađu u podstojnoj sastojini i brijest, lipa, joha, a kod slabog zasjenjivanja po nadstojnom drveću te na dobrom tlu i hrast. Među podstojnim se drvećem nalaze općenito razne vrste bjelogoričnog drveća. Za nadstojno je drveće najbolje uzgajati one vrste koje imaju rijetke krošnje. U prvom redu dolaze ovdje u obzir hrast, bor i ariš, ali se upotrebljavaju i mnoge druge vrste kao jasen, brijest, javor, breza. Kao nadstojno se drveće nađu, iako rjeđe, bukva, smreka i jela. 12.4.4. Gospodarenje srednjom šumom Postanak. Srednje šume se mogu formirati iz mladih visokih šuma koje su otprilike toliko stare koliko će iznositi ophodnja budućeg podstojnog drveća. Postupak prigodom formiranja takvih šuma prikazan je uglavnom u pretvorbi visokih šuma u srednje. Ophodnja. Obično se za podstojno drveće uzima ophodnja 10 – 20 godina. Ona se međutim može kretati između 5 – 30 godina. Zavisi to od svrhe gospodarenja, staništa te jačeg ili slabijeg zasjenjivanja po nadstojnom drveću. Čim je stanište povoljnije, tim može biti ophodnja podstojnog drveća kraća i obratno. Ako se želi iz podstojne sastojine dobivati ogrijevno drvo većih dimenzija, mora se naravno predvidjeti dulja ophodnja. Također kod slabijeg zasjenjivanja po nadstojnom drveću može biti ophodnja podstojnog drveća dulja. Kod jačeg pak zasjenjivanja mora ona biti kraća, jer podstojno drveće uslijed zasjene znatno zaostaje u rastu odnosno propada. Ophodnja je nadstojnog drveća višekratnik ophodnje podstojnog drveća. Njezino trajanje zavisi od svrhe za koju se žele upotrijebiti nadstojna stabla. Nadstojnom se drveću daje obično ophodnja 80 – 140 godina. Gusto se krošnjatim vrstama drveća (bukva, lipa) ne smije kao nadstojnom drveću dati dugačka ophodnja, jer bi u tom slučaju podstojno drveće trpjelo od zasjene.


96

U trajnim srednjim šumama obično postoji potreba da se pored najstarijih stabala sijeku i pojedina mlađa nadstojna stabla. Potrebu sječe takvih stabala redovno uvjetuje smanjivanje zasjene odnosno snižavanje broja stabala u pojedinim dobnim razredima. Sječa i pomladivanje. U potpuno odrasloj trajnoj srednjoj šumi nalazi se neposredno prije sječe: – podstojno drveće koje je na kraju svoje ophodnje – nadstojno drveće u dobi 1, 2, 3, 4-struke ophodnje podstojnog drveća. Broj nadstojnog drveća koji je potrebno održavati u pojedinim dobnim razredima može se donekle ustanoviti po prostoru što ga trebaju zastirati krošnje svih nadstojnih stabala odnosno krošnje stabala pojedinih dobnih razreda. Zbog toga je potrebno znati koliku površinu zastiru krošnje stabala u različitoj dobi, a to se može ustanoviti mjerenjem. Broj nadstojnog drveća u pojedinim dobnim razredima zavisi obično od uspjeha pomlađivanja ili od potrebnog broja nadstojnih stabala. On je prema tome manje više proizvoljan i jedva se može unaprijed odrediti. Svakako međutim treba taj broj biti veći u mlađim nego u starijim razredima. U istoj se godini kad se obavlja sječa podstojnog drveća sijeku i stabla najstarijeg dobnog razreda, a isto tako i sva suvišna stabla mlađih dobnih razreda nadstojnog drveća. U pogledu sječe i pomlađivanja trajnih srednjih šuma postupa se kako slijedi. Na površini, određenoj za godišnju sječinu, najprije se posiječe po pravilima sječe za niske šume, izradi i izveze sve podstojno drveće. Zatim se obilježe i posijeku najstarija nadstojna stabla kao i ona stabla mlađih dobnih razreda koja je potrebno da se izvade. Nakon izrade i izvoza ovih stabala valja se pobrinuti, da se posječena nadstojna stabla nadomjeste uzgojem novih takvih stabala iz jačih biljaka ili iz sjemena (što je rjeđe).

Slika 4. Trajna srednja šuma s ophodnjom podstojnoga drveća 25 godina i nadstojnoga drveća 100 godina. a – stanje prije sječe u sastojini srednje šume s podstojnim stablima vegetativnoga podrijetla čija je ophodnja 25 godina i stablima generativnoga podrijetla čija je dob jednaka 1, 2, 3 i 4-strukoj ophodnji podstojnoga drveća. b – ista sastojina nakon sječe. Posječeno je podstojno drveće i nadstojno drveće koje je doseglo kraj ophodnje.


97

Nadstojno drveće se uzgaja u malim grupama. Dogodi li se da u šumi ima pomlatka nastalog iz sjemena nadstojnog drveća treba se njime nadoknaditi posječeno nadstojno drveće. Preporuča se da se u onim godinama kada nadstojno drveće urodi sjemenom tlo ispod njih pripravi kako bi sjeme moglo lakše klijati. U slučaju da na pojedinim mjestima ne uspije uzgoj pomlatka iz sjemena, može se njegova uloga prepustiti prije sječe izabranim, lijepo uzraslim, izbojcima iz panjeva, s kojima se u buduće posve gospodari kao sa stablima nastalim iz sjemena. U privremenim srednjim šumama, kako je već naglašeno, sva su nadstojna stabla jednako stara. Prigodom svake sječe podstojne sastojine može se posjeći, ako je potrebno, jedan dio nadstojnih stabala. U tom se slučaju smanjuje njihov broj, budući da se posječena stabla ne nadoknađuju uzgojem novih stabala iz sjemena. Kad se posijeku sva nadstojna stabla, takva šuma prelazi u nisku šumu. Njega. U srednjim šumama najviše posla zadaje uzgoj pomlatka budućeg nadstojnog drveća. Zato se glavna njega srednjih šuma i sastoji baš u stalnom pomaganju nesmetanog rasta takvog pomlatka. U tu je svrhu često potrebno da se odstranjuje korov, kao i susjedni nadrasli izbojci iz panjeva koji smetaju njegovu rastu. Osim toga treba se tome pomlatku u pravo vrijeme priskrbiti potrebno svijetlo postupnim odstranjivanjem suvišnoga broja nadstojnog drveća kao i kresanjem donjih grana na takvom drveću. Napominje se kako je osobito teško iz sjemena uzgojiti pojedina stabalca onih vrsta koje traže u svom rastu mnogo svjetla. Zato je najbolje da se ova stabalca uzgajaju u malim grupama. U njegu nadstojnih stabala spada eventualno i rezanje grana. Kod dulje se ophodnje podstojne sastojine može u njoj provesti i prorjeda.

uzgajanje suma

Documents