Univerzitet „Džemal Bijedić“ u MostaruFakultet humanističkih naukaOdsjek:KomunikologijaNastavni predmet:Opća komunikologija

Seminarski rad na temu:

JAVNO MNIJENJE

Mentor:prof.dr.Semina Ajvaz Student:Elma Kovačević

Mostar,novembar 2014

Sadržaj

Uvod...................................................................................................................................3

Pojam javnog mnijenja.......................................................................................................4

Habermasov pojam građanske javnosti..............................................................................7

Javno mnijenje i oblici društeve svijesti.............................................................................8

Istraživački rad..................................................................................................................10

Zaključak...........................................................................................................................14

Literatura...........................................................................................................................15

2

UVOD

Pojam javnog mnijenja neraskidivo je vezan sa kategorijom građanske javnosti.Ali,ukoliko je

značenje riječi javan/javna/javnost, objašnjeno, ostaje da se ukaže na značenje termin

mnijenje.Latinska riječ opinio(eng. I fr. Opinion) znači nesiguran i nepotpuno dokazani sud.U

značenju riječi mnenje sadržano je značenje reputacija,odnosno glasa, ugleda, ocjene u

mišljenju drugih.Tako su ova dva značenja povezana u značenju ugleda koji je sumnjiv i koji

tek treba da se dokaže.Pojam javnog mnijenja nose veoma jak prizvuk kolektivnog

mišljenjakao mišljenja gomile.Tako se u 18. vijeku javlja pojam javnog mnijenja koji se

odnosi na rezonovanje publike sposobne da sudi.

Dž.Lok je u „Ogledu o ljudskom razumu“ izložio tezu o „zakonu mnijenja ili reputacije“

(Law of opinion and reputation),koji počiva na prećutnoj društvenoj saglasnosti i predstavlja

neformalni splet mišljenja čija je indirektna, socijalna kontrola efikasnija od formalne,

zvanične cenzure jer se između ostalog koristi prijetnjom državnim ili crkvenim sankcijama.

3

POJAM JAVNOG MNIJENJA

Javnost kao posredujuća instanca između društva i države omogućava obrazovanje publike

koja postaje nosilac javnog mnijenja.Javno mnijenje je zapravo nosilac publiciteta koji

obezbjeđuje demokratsku kontrolu državne djelatnosti.Politička demokratija,u čijem je

središtu načelo narodne suvjerenosti,postala je norma javnog života i pokazatelj ljudskih i

političkih sloboda.U tom smislu se može reći da javno mnijenje kako je interpretirano u

okviru liberalne društvene teorije ne postoji u onim državama koje suspenduju načelo

političke demokratije.Jedan od uslova za stvaranje i funkcionisanje demokratskog javnog

mnijenja oslanja se na kategoriju autonomije ličnosti koje od svakog građanina pravi

političkog subjekta,sposobnog ne samo da kritički rezonuje,već i da učestvuje u političkom

životu zajednice.Najvažniji uslov za funkcionisanje demokratskog javnog mnijenja, jeste

slobodna cirkulacija informacija,što je moguće samo tako gdje sredstva informisanja nisu

predmet državnog monopola.Tamo gdje jesu,oblikujući činilac javnog mnijenja ili tzv.

„pseudojavnosti“, javlja se u obliku cenzure.Cenzura kao reprezentativan model manifestacije

moći određene grupe i njoj korespodentnog političkog sistema ,onemogućava kritičku

funkciju javnosti, tim prije što ona javno mnijenje iz sredstva za oslobođenje društva pretvara

instancu očigledne represije u svim domenima društvenog života.

Štoviše „razvitkom moderne birokracije i modernih sredstava za saopćavanje,saopćavanjem

novina,slušanjem radio vijesti,gledanjem televizije-što sve predpostavlja pasivno izlaganje

čovjeka tuđem glasu-javno mnijenje je dobilo i značenje nečeg više pasivnog,više izloženog

slobodnom oblikovanju sa strane organizovanih i društvenih medija,putem propagande i

publiciteta.

Rajt Mils u svojoj studiji ukazuje na činjenicu da „široka javnost ustvari niti pokreće pitanja

od sudbonosnog značaja za čovjeka,niti o tim pitanjima donosi konačnu odluku“.

Obrazložavajući svoju tezu da se klasična zajednica različitih sektora javnosti transformiše u

društvo masa,Rajt Mils, najprije podsjeća na činjenicu da se ideal individue kao ultimatne

vrijednosti povlači pred naletom tzv. „demokratije masa“ , i da je umjesto harmonije interesa

na sceni permanentna borbla klasa i organizovani politički pritisci.

4

Napredo s ovim procesom odvija se transformacija publike u masu,pokažujući četiri

osnovne dimenzije:

Promjena u srazmjeri manifestuje se tako što u jednoj ekstremnoj situaciji dva lica

u neposrednom odnosu razgovaraju jedno sa drugim,dok u dijametralno suprotnoj

ekstremnoj situaciji jedan govornik koristeći se mrežom komunikacionog sistema

govori milionima sušalaca i gledalaca ne stupajući s njima u neposredan kontakt.

Druga karakteristika odnosi se na mogućnost repliciranja bez bojaznih od

unutrašnjih ili spoljašnjih replesalija.Javnost posredovana masovnog

komuniciranja predpostavlja apsolutan komunikacijski monopol sa pasivnim

grupama recipijenata.

Na trećem mjestu pojavljuje se odnos formiranja mišljenja prema njegovoj

realizaciji u društvenu akciju.

Konačno radi se o lakoći sa kojom mišljenje utiče na stvaranje odluka i

preduzimanje konkretnih akcija.

Razliku između pulike i mase moguće je najbrže uočiti na osnovu mjihovih dominantnih

načina opštenja.U zajednici grupa publike diskusija predtavlja pretežno sredstvo opštenja,a

sredstva masovnog komuniciranja ako i postoje samo proširiju i oživljuju diskusiju vezujući

jednu primarnu publiku sa diskusijama jedne druge publike.U masovnom društvu,dominantan

tip opštenja predstavljaju zvanična sredstva komuniciranja,a razni sektori javnosti postaju

samo tržišta na koja djeluju sredtsva masovnog komuniciranja, te su svi pripadnici mase

izloženi dejstvu tih sredstava.U modernim teorijama društva,jaavno mnijenje je izgublo

značenje neposredne i izvršne volje naroda,budući da se između dva pola komunikacijskog

procesa ispriječilo mnogo posrednika bilo u obliku političkih stranaka,sredstava masovnog

komuniciranja ili „stručne“ kritike.

Ono što sferu građanske javnosti čini nestabilnom,promjenljivom iprotivriečnom,jeste

činjenica da se preko individualnih mišljenja ili interesa kroz nju izražavaju interesi grupa ili

klasa tako da „pojedinci koji u početku polaze od svojeg ličnog mišlljenja sve vuše usklađuju

svoje lično mišljenje sa mišljenjem i stavovima grupe sa kojima se najviše izjednačuju.

Tako ose pokazuje da savremeni pojam javnog mnijenja sadrži dva modaliteta-kritičke

instance koja predstavlja normu ili uzor i manipulativnog publiciteta koji predstavlja

činjenicu.

Mogućnost ispitivanja manipulativnog karaktera javnosti ili manipulacije javnim mnijenjem

ohrabreno je različitim psiho-socijalnih istraživanjima koja su opisala i otkrila specifična

5

ponašanja određenih društvenih grupa u posebnim historijskim situacijama.

Lipmanova istraivanja javnog mnijenja iz psihološke perspektive, koja su ukazala na

mogućnost eksploatacije receptivnosti ljudskih čula,sa jedne, i Rajhova istraživanja

„psihologije masa“ sa druge strane,pokazala su da je javno mnijenje izvrsno polje za različite

vidove manipulacije publikom.U društvenoj teoriji,pojam manipulacije se koristi u smislu

negativne konotacije,tačnije, kao umjeće zavođenja i vođenja masa sa ciljem da se postigne

njihova zavsinost, suzbijanje kritičkom rasuđivanja i pasivnim prepuštanjem uticaja koji

dolaze s polja.Najdjelotvorniji modeli manipulacije javnim mnijenjem i masom publike koja

ga čini jesu propaganda koja u sebi ima artikulisan politički interes i reklama koja

komercijalizuje osnovne izvedene ljudske potrebe.I dok se za propagandu može reći da

inherentna politici uopšte,dotle manipulacija reklamom izraženija u razvijenijim

tzv.“potrošačkim društvima“.

Na javno mnijenje utiču,između ostalog, i tradicija,kao i društveni sistem vrijednosti.Treba

podsjetiti da u formiranju i funkcionisanju javnog mnijenja ne učestvuju podjednako svi

članovi grupe, i da zato javno mnijenje nije prosti zbir izolovani individualih mišljenja, već

predstavlja ono mišljenje koje izražavaju pojedinci kao predstavnici određenih društvenih i

političkih grupa.Javno mnijenje,kao složen psiho-socijalni fenomen,predmet je izučavanja

mnogih nauka-psihologije,sociologije,politikologije,matematike i statistike.Najpoznatiji način

istraživanja javnog mnijenja je anketa, koja obuhvata određeni broj članova grupe,čije se

mišljenje utvrđuje, a koji su prema određenim statističkim principima izabrani kao adekvatni

predstavnici svoje društvene grupe.Istraživanja javnog mnijenja su,ukazujući,između

ostalog,na fenomen „ Opinion makers-a“ ( proizvođači mnijenja),uticajnih pojedinaca koji

kreiraju stav javnosti povodom određenog pitanja,potvrdila ne samo dimenziju

populacije,koja je inherentna procesu društvene komunikacije,već i činjenicu dinamičke

prirode javnog mnijenja i javnosti.

HABERMASOV POJAM GRAĐANSKE JAVNOSTI

6

Jigren Habermas ukazuje na raličite promjene strukture koje je javnost pretrpjela tokom

historije i time je određuje kao historijsku kategoriju.

Iako su kategorije javnosti i javnog mnijenja svoj potpuni smisao i značenje dobili u

građanskom(liberalnom) društvu,njeni korijeni,kao što je pokazano,javljaju se još u

Grčkoj,odnosno,rimskoj antici.Prema Habermasovom mišljenju, građanska javnost,koju

definiše kao sferu privatnih ljudi okupljeni u publiku,nastaje naporedo sa javljanjem tržišta

koje je osnažilo razmjenu i cirkulaciju dobara.Time je obezbijeđenja i svojevrsna

komunikativna praksa koja je omogućila da se iz privatne sfere pojavi građanska

javnost.Literarna javnost koja nastaje u klubovima i salonima, nije još uvijek autohtono

građanska,jer se u njoj mogu prepoznati elementi reprezentativne javnosti dvora i plemićkog

društva.Ukazujući na činjenicu da je politička građanska javnost ,posredovana literarnom

javnošću,Habermas naglašava značaj intimne porodične sfere kao osnovu iz koje izrasta

građanska javnost.

Proces razvoja građanske javnosti, Habermas ispituje na primjerima razvijenih

zapadnoevropskih zemalja.Brojne historijske promjene,dovele su tako i do promjena u

strukturi građanske javnosti.Te promjene su najočiglednije u pogledu statusa publike koja se

sve više pasivizira.Prema Habermasovom miljenju,građanske forme društvenosti(porodični

salon,klubovi) u toku našeg vijeka,zamijenjene su novi modelima društvenosti ,za koje je

karateristično uzdržavanje od političkog i literarnog rezonovanja.

Naporedo sa ovim procesom komercijalizacije,kojim se podilazi opštem ukusu,javlja se

proces razaranja javnosti,budući da se neposrednim opštenjem sa potrošačima kulturnih

dobara zaobilazi institucija umjetničke kritike,a time i kritike uopšte.

One promjene funkcija javnosti koje se u dnevnoj štampi naslućuju u okviru modernih

elektronskih medija postaju vidljive.Dok je čitalac pred štampanom riječi,nužno morao biti

sam i izlovan u svojoj privatnosti,da bi usvojio pročitano,dotle moderni mediji potpuno

savlađuju ovu distancu, mijenjajuci i sam oblik komunikacije,dejstvujući prodornije nego što

je štampa ikad mogla. Time se mijenja u ponašanje publike koja više nema mogućnost da

djeluje direktno.Ona dobija drugu fizionomiju,budući da postaje zarobljenik medija kome je

oduzeta perspektiva distance,neophodne za kritičko rezonovanje.

7

JAVNO MNIJENJE I OBLICI DRUŠTVENE SVIJESTI

Javno mnijenje kao fenomen socijalnog života pripada onom redu društvenih pojavakoje

stimulišu ponašanje ljudi u različitim sferama njihove aktivnosti. Posebno se to odnosina

politički angažman koji predvodi politička javnost, utičući na taj način na tok

društvenihkretanja. Shodno ulozi i značaju javnog mnijenja i političke javnosti u praksi se

osjećala potreba zasnivanja teorijske disciplinečiji bi predmet istraživanja bio fenomen javnog

mnijenja. U tom smislu, izučavanje javnog mnijenja kao pojave za sebe mora postati predmet

posebne teorijske discipline – teorije javnog mnijenja (Đor đević) Ovakav zaključak

neisključuje mogućnost uzgrednog bavljenja ovim fenomenom mnogih teorijskih disciplina

kaošto su: političke teorije-politologija, socijalne psihologije, sociologije saznanja i sve

višekomunikologije.Politologija javno mnijenje smatra neodvojivim dijelom političke prakse.

Zato je nekiod teoretičara smatraju politološkom disciplinom sa jasno definiranim predmetom

svogaistraživanja. Pošto socijalno-psihološki mehanizmi predodređuju procese formiranja

iizražavanja javnog mnijenja, samim tim i socijalna psihologija pronalazi sopstveno

poljeistraživanja. Posebno je to važno sa aspekta transformacije i formiranja grupne svijesti.

Javnomnijenje kao produkt kojim se izražava „kolektivni duh“ nosi sve moguće

pretpostavkegrupnog ponašanja.

Sociologija saznanja, izučavajući faktore koji uslovljavaju nivo saznajnih vrijednosti

pojedinih oblika svijesti, otkriva i determinante koje određuju nivo saznajnih moguć

nosti javnog mnijenja. Pošto sociologija saznanja to izučava u globalnim odnosima, teorija

javnogmnijenja bi, koristeći se tim istraživanjima, tragala za tim razlozima na svom području

istraživanja.Komunikologija sve više za svoj predmet veže pojam javnog mnijenja.

Najvažnijuulogu u tom komunikacijskom procesu zasigurno imaju mediji koji mogu

„osigurati principijelne mogućnosti komuniciranja međučlanovima javnosti.“ (Price).

Iz svega navedenog proističe da je zadatak teorije javnog mnijenja da tokom

istraživanjaobezbijedi metodološko objedinjavanje svih uglova posmatranja pojave koja je

njen predmet.Javno mnijenje kao socio-psihološki fenomen nije samostalna društvena pojava

već

jeuslovljena razvijenošću zajednice, složenošću društveno-političkog sistema, tradicija...Javno

mnijenje u toku formiranja svog dominantnog stava polazi od mase pojedinacakoji još ne

komuniciraju.Pokušavajući da definišu javno mnijenje, mnogi teoretičari su u svom pristupu

ovom fenomenu vršili upoređivanja sa drugim oblicima svijesti – naukom, ideologijom,

8

tradicijom,religijom i dr. Iz različitog poimanja funkcije javnog mnijenja proizilazila je ova

veza sadrugim oblicima društvene svijesti.

Oni su javno mnijenje uzimali kao oblik svijestičijim se posredstvom ljudi izražavaju o politi

čkim, moralnim i pravnim pitanjima.

bitna razlika između nauke i javnog mnijenja je slijedeća:

- Javno mnijenje nije fenomen svijestičija je uloga na nivou spoznaje svijeta kojomotkriva

činjenično stanje. Nauka ima zadatak da utvrdi naučne istine. Tako se posredstvomnauke

uspostavlja veza između ljudi i stvarnosti. Nasuprot tome, posredovanjem javnogmnijenja

konstituiše se jedna druga veza izmeđučovjeka i stvarnosti. Ljudi kao pripadnici javnosti,

suočeni sa objektivnim svijetom, razmjenjuju ideje, mnijenja o njemu i u tomrasuđ

ivanju suočavaju mišljenja, procjenjuju tuđe ideje, mnijenja i stavove.

Javno mnijenje je dugo tema teorijskih rasprava jer ono predstavlja važan aspekt ponašanja

ljudi. Javno mnijenje svrstavamo u one oblike svijesti koji izražavaju vrijednosni,kritički

odnos pojedinaca ili skupina prema datoj društvenoj realnosti. Ovaj odnos pojedincaili grupa

prema aktuelnoj stvarnosti izražava se posredstvom javnog mnijenja, ali iideologije i njima

sličnim pojavama. Javno mnijenje je duboko utkano u svakidašnju ljudsku praksu, te

samimtim ono nema moćnpr. ideologije jer se njegovim posredstvom izražava vrijednosno-

kritičkiodnos javnosti naspram društvenih problema.

Nasuprot tome, ideologija je univerzalniji oblik saznanja i zato se prema njenim projekcijama

svijet mora mijenjati temeljitije, dublje i trajnije. Samim tim ideološkakomponenta u strukturi

ponašanja „mora biti prisutna u svim djelatnostima gdje su ljudskikolektivi prinuđeni da

zauzimaju ocjenjivački stav prema svijetu“, a javno mnijenje upravo predstavlja formu

ispoljavanja stavova javnosti prema aktuelno datoj političkoj stvarnosti.Dakle, ideologija

predstavlja formu za ponašanje ljudi, ali javno mnijenje nema snaguideologije. Ideologija je

stimulativna toliko da ljudičesto daju život za nju.

Ideologija i javno mnijenje svojim djelovanjem na ponašanje ljudi određuju njihovu političku

svijest. Jezgro te političke svijesti grupa jesu, prije svega, njihove ideologije. Poštosu one

sistem određenog pogleda na svijet iz kojeg se izvode stavovi i vrijednosni sudovikako

pojedinaca tako i grupa, one predstavljaju idejni milje svih njihovih orijentacija, stavovai

mnijenja u odnosu na prezentirano zbivanje.

9

ISTRAŽIVAČKI RADMLADI U KOMUNIKACIJI S MEDIJIMA

Mediji su naša svakodnevnica.Nezamisliv je život savremenog čovjeka bez masovnih

medija.Međutim kakav je odnos medija i društva?Jesu li mediji ubrzali,poboljšali ili unazadili

društvene promjene?Kako društvo reaguje na medije,da li je riječ o saglašavanju

razmimoilaženja,sukobu?

Odnos medija i društva je višeslojan i veoma složen.Bez slobodnihnezavisnih i kritičkih

medija je nezamislivo razvijati demokratiju.Novinari istražuju i ukazuju otvoreno i kriticki na

sve nepravilnosti sa ciljem da se isprave.Niko,a pogotovo vlastodršci ne voli biti kritikovan,pa

se javljaju tenzije između političara i medija, ali ne samo njih.Novinari nisu idiličnom odnosu

ni prema jednom segmentu društva.

Medij na neki način obavljaju funkciju straže koja upozorava društvo na nadolazeće

opasnosti.Po Lasvelu mediji imaju zadatak da objašnjavaju i tumače informacije s ciljem da

društvo shvati značenje onoga što je njima sadržan.

Dakle ,novinari ne vrše samo puki prenos inforimacija,već ih i objašnjavaju kako bi pripadnici

društva shvatili o čemu oni govore.Mediji na taj način čuvaju informaciju društvu i njegovoj

prošlosti.Moglo bi se reći da mediji imaju ulogu,vaspitača,odnosno roditelja.Ali svoj uticaj

šire na način koji je mnogo efikasiniji.

MEDIJI I DRUŠTVO

Mediji su sastavni dio života svakog čovjeka bez obzira na rasu,obrazovanje,imovno

stanje,duštvenost...

Niko ne može izbjeći uticaj masovnih medija.Pa čak i kada se neko stvarno trudi da izbjegne

masovne medije,pa ne kupuju novine, nema radio,računar ili televizor, ipak htio ili ne, mora

doći u dodir sa masovnim medijima,makar preko nekih posrednika.Masovni mediji nisu samo

vijesti i informacije.Nisu ni puka zabava,a nisu ni moćno sredstvo edukacije,vć su sve to

zajedno.

10

Masovni nam mediji u kuću,porodicu,radnu sredinu unose određeno viđenje svijeta,kojeg baš

ne želimo uvijek prihvatiti,ali ga ne možemo ni odbaciti.Odnos medija značajno određuje i

odnose u društvu.Mediji nisu iznad ni izvan društva.Najtačnije definisanje odnosa medija i

društva je da kakvo je društvo takvi su i mediji.

Vrlo često mediji su nazivani sedmom silom,zbog njihove društvene snage.Mediji su izuzetno

moćni,i mogu uticati kako na društvo tako i na pojedince.Ali nije dobro kada mediji počnu

djelovati sa pozicije sile.Neki pak nazivaju medije četvrtom vlašću.Medijski poslanici ne

trebaju pretendirati da budu niti sila, niti vlast , jer se time dobija lažan utisak o moći koja de

facto ne postoje.Nije dovoljan naslov u medijima da bi se nešto promijenilo,treba šira

društvena klima i razumijevanje,pa je zato potrebno da se javnost javlja i budi.Mnogo je

važnije da novinari mogu djelovati profesionalno,samostalno i nezavisno a ostvarenje uticaja

takvog izvještavanja,nije više na novinarima nego na drugim djelovima javnosti i civilnog

društva.Novinari nisu ni sudije ni tužioci,ni policija ,oni samo rade svoj novinarski posao ,u

kojem ukazuju na ono što se događa,a dalje je na ostalim društvenim instrumentima.

„Danas je poznato da je javno komuniciranje dio industrije kulture koja je dio gospodarstva i

djeluje prema zakonitostima tržišta ,ali njihovi proizvodi(novine,TV,radio,knjige,film) ključni

su za stvaranje utisaka,doživljaja i osjećanja,koja nam omogućavaju razumijevanje svijeta“.

MLADI U KOMUNIKACIJI SA MEDIJIMA

Poseban akcenat se stavlja na učešće mladih u medijima i to iz dva razloga:

-zato što mediji imaju ogroman uticaj na društvene procese i formiranje javnog mnijenja, i

zato je prostor koji daju mladima i načine na koji ih predstavljaju od velike važnosti za njihov

generalni položaj u društvu .

-zato što je nasup u medijima najefikasniji način da mladi ljudi stupe u kontakt s javnošću,jer

javnost najveći dio informacija prima posredstvom informaciono-komunikacionih kanala.

Čak 72% mladih smatra da su mediji dominantni kanal saznanja o svijetu oko njih,što jasno

pokazuje koliki je značaj,ali i kolika mora biti odgovornost medija za informacije koje

plasiraju.Istraživano je kako mladi percepiraju medije i koliko su zastupljeni u različitim

medijskim sadržajima.Iz istraživanja se moglo vidjeti da 96% njih redovno prati TV-program,

90% radijski program,80% novinski , a internet prati 60%.Ovako visok procenat onih koji

prate internet,tumači sa činjenicom da postoji broj institucija koje ga posjeduju kao i

povoljnija cijena računara u odnosu na prethodne godine.

11

Kada je riječ o medijskim sadržajima,mladi najviše prate filmove i serije 36% ,zatim sport

24%,informativne sadržaje prati 18% ispitanika ,muzičke programe 14%,dok obrazovne

sadržaje prati samo 8% mladih.Od novina u najvećoj mjeri,zastupljena je dnevna štampa 74%

i sportske novine 32%.

MLADI I MEDIJI

Poznato je da je televizija najzastupljeniji medij u svakodnevnom životu.Stoga ne čudi

podatak iz istraživanje prema kojem mladi najviše vremena provodi ispred TV-a, i to u

prosjeku 3,5 sata dnevno.Kada je riječ o zastupljenosti mladih u medijima, istraživanje je

pokazalo da 68% ispitanika misli da su mladi rijetko zastupljeni u medijima,12% njih misli da

nisu uopšte zastupljeni,19% njih smatra da su mladi dovoljno zastupljeni u medijskim

programima, dok 2% smatra da ih ima i previše.

Na pitanja,šta je potrebno uraditi da se taj broj uveća,31% predlaže,da se napravi medijska

kuća,koja će biti posvećena isključivo mladima.Njih 21% predlažu,da se promijene uredničke

strukture,dok je 15% ispitanika potpuno pisimistično jer smatraju šta se god uradi ,ništa se

neće promijeniti.

Ovo istraživanje, obuhvatilo je procjenu pojavljivanja mladih u medijskim tekstovima,koji se

tiču zvaničnih institucija,ekonomskih tema, zdravstva,obrazovnog sistema,političkog života i

kulture.Analiza televzijskih sadržaja je pokazala da se mladi rijetko pojavljuju kao

akteri,odnosno komentatori stanja o ovim oblastima,društvenog života.Postoje i apsurdne

situacije,pa tako u temama koje se tiču prvenstveno mladih kao što su obrazovanje i

sport,mladi se skoro uopšte ne pojavljuju kao kompetentni sagovornici.

U prosjeku se mladi kao akteri (oni koji daju izjavu) pojavljuju manje od jednom sedmično u

novinskim tekstovima i televizijskim prilozima o bilo kojoj temi da je riječ.

Postavlja se pitanje šta je problem na relaciji mladi-mediji ,da li su mediji nezainteresovani za

pitanja mladih, ili ipak mladi ne znaju da plasiraju informacije o sebi i svom radu?

12

RAZRADA I RJEŠENJE PROBLEMA

Na osnovu prethodnih iznesenih podataka,jasno je da postoje problemi u komunikaciji medija

i mladih.Na pitanje šta je problem u toj komunikaciji nude se različiti odgovori:

-Neki misle da je problem u medijima jer mlade ne shvataju dovoljno ozbiljno jer su im

interesantniji drugi društveno politički akteri,dok drugi misle da je problem u mladima,jer ne

znaju zainteresovati medije za svoje aktivnosti i koji se ne znaju nametnuti kao relevantni

društveni činioci.Međutim za lošu komunikaciju između mladih i medija su odgovrni i jedni i

drugi.Najbolje riješenje bi moglo biti formiranje medijske kuće koja bi bila posvećena samo

mladima,odnosno da se izmjene programski sadržaji postojećih medijskih kuća,tako da

povećaju učestalost i broj sadržaja za omladinsku populaciju.

Da bi ovo moglo da funkcioniše ,od velike važnosti je angažovanost mladih.Oni bi na taj

način dobili mogućnost da ih javnost prepozna kao aktere koji znaju i imaju šta da kažu.

13

ZAKLJUČAK

Djelatnici odnosa sa javnošću,posebno u radu sa medijima,utječu na oblikavnje javnog

mišljenja.Javno se mišljenje može definirati na više načina, ali većina znanstvenika se slaže

da je javno mnijenje skup gledišta izabranih pojedinaca zainteresiranih za određenu

temu.Interes za određenu temu,kako kaže definicija,ukazuje na to da su odnosi sa javnošću

dvosmjerni,koji javnost ne smiju shvaćati kao masu ili publiku.Zapravo, da bi se oblikovalo

javno mnijenje, potrebna je interakcija i stalna komunikacija organizacije i te javnosti.Samo

stalna i obostrana komunikacija afirmirat će stavove i interese obiju strana,doprinoseći na taj

način međusobnom razumjevanju i usklađivanju zajedničkih,pojedinačnih i opštih interesa.Na

tom putu odnosi sa javnošću mogu surađivati sa kreatorima javnog mnijenja-opinion

makresima.Moć medija se odlikuje u njihovom snažnom uticaju na ljude i on može biti

pozitivan i negativan.Na nama je da odlučimo koje ćemo medijske sadržaje pratiti i na koji

način će oni uticati na nas.

14

LITERATURA

Zorica Tomić,KOMUNIKOLOGIJA,Beograd 2003

Stjepan Malović,MEDIJI I DRUŠTVO

Publikacija „MEDIJI I MLADI“ Helsinški parlament građana

Iz knjige Bože Skoke „ PRIRUČNIK ZA RAZUMIJEVANJE ODNOSA S

JAVNOŠĆU,mpr Zagreb.

15