1. Vazetje Sigeta grada (Mleci, 1584.)- posvećena Jurju Zrinskom, sinu sigetskog branitelja- prvi hrvatski povijesni ep- pisao prema kronici Ferenca Črnka, komornika Zrinskoga- 4 pjevanja; 1056 dvostruko rimovanih dvanaesteraca- predmet je bio suvremen i nacionalan: glasovita borba oko Sigeta i junačka smrt hrvatskog bana Nikole

Šubića Zrinskog (1566.)- Karnarutić je zadržao objektivnost historičara, ističući povijesnu veličinu sultana Sulejmana, razborita i

čestita vladara, čija je slika jedno od najzornijih mjesta u spjevu- Među najuspjelije stihove u spjevu idu oni u kojima su osobito do izražaja došla pjesnikova vojnička

zapažanja i iskustva (i sam je neko vrijeme bio kapetan hrv. konjice u mletačkoj vojsci); npr. opis konja Sulejmanova i njegove skupocjene opreme

- Karnarutićevo je rodoljublje usko povezano s katoličkim gledanjem (prije završne bitke Zrinski svojim vojnicima drži govor u kojem tursku opsadu tumači kao kaznu za grijeh, za moralne propuste kršćana u cijeloj državi)

1. Vazetje Sigeta grada (Mleci, 1584.; Sj. Hr, 1661, Petar Fodroci) "Zrinijada" POSTHUMNO posvećena Jurju Zrinskom, sinu sigetskog branitelja prvi hrvatski povijesni ep pisao prema kronici Ferenca Črnka, komornika Zrinskoga 4 pjevanja; 1056 dr12 predmet je bio suvremen i nacionalan: glasovita borba oko Sigeta i junačka smrt

hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog (1566.) plemić Petar Fodroci ga je ponovo izdao 1661.g. u sjevernoj Hrvatskoj i posvetio

ga praunuku sigetskog junaka Nikoli Zrinskomu opjevan je na vergilijanski način, s detaljnim opisima glavnih junaka, s brojnim

katalozima vojske, razvedenim opisima mjesta i vremena i s linearno komponiranom pričom

to je u hrv. književnosti prvi ep koji je obavio važnu društveno-povijesnu funkciju nacionalnog epa

prvi hrvatski junački ep s temom iz suvremene povijesti Karnarutić je zadržao objektivnost historičara, ističući povijesnu veličinu

sultana Sulejmana, razborita i čestita vladara, čija je slika jedno od najzornijih mjesta u spjevu

među najuspjelije stihove u spjevu idu oni u kojima su osobito do izražaja došla pjesnikova vojnička zapažanja i iskustva (i sam je neko vrijeme bio kapetan hrv. konjice u mletačkoj vojsci); npr. opis konja Sulejmanova i njegove skupocjene opreme

Karnarutićevo je rodoljublje usko povezano s katoličkim gledanjem (prije završne bitke Zrinski svojim vojnicima drži govor u kojem tursku opsadu tumači kao kaznu za grijeh, za moralne propuste kršćana u cijeloj državi)

SADRŽAJ (by me)UVOD

U posveti se obraća Jurju Zrinskom, sinu Nikole Zrinskog. O Nikoli se slavni glas neće ugasiti, nego će ići od naroda do naroda, suvda će ga se slaviti. Odlučio je i autor dati svoj obol tome, pa će napisati o hrabrosti Nikole svoje djelo, posebice o pogublji u Sigetu. Pa mu svoju muku – ovo djelo daje i moli ga da primi ovaj dar od svog sluge.

PARVI DIL [najvaljuje da će pjevati o Sigetu, i navodi da se zbog Zrinskog Sulejman uputio na Siget, a onda je kroz cijelo pjevanje opis sultanove vojske, da bi na kraju došli do Sarajeva, tamo se utaborili i dignuli zastavu za koju nitko ne mari.]Sad će on pjevati o Sigetu, hrvatskih vitezovima i knezovima koji su se tamo vorili protiv Turaka. Boj je zapodjenuo Solimanin [Sulejman], koji je mnoge zemlje već osvojio: Gazelu, Egipat, Biograd [Beograd], Budim i ubio je Lauša kralja koji je još bio mlad, protjerao Njemce preko Beča, Siget iako je bio mali, svako toliko je upadao u tursko područje i kad bi uspjeli malo bi sasjekli turaka. Tamo je bio Mikloš Zrinski, gospodin i vitez, visoka plemena, hrabar, poštena imena, vatreni vojnik. Hrvatki ban i hrvatski štit. Poznavali su ga dobro i begovi i paše i ispod i iznad Dunava, jer kad bi se s nekim sukobio, taj iz boja nije izlazio živ. Čuvši što mu čini hrvatski ban, Sulejman je odlučio opsjesti i osvojiti Siget, a sve u Sigetu pobiti. Poslao je čauše po zemlji, da pronesu zapovijed da svatko tko ima imanje, treba sa carom ići u boj, svi spahije, kadije. Tko ne bude slijedio carevu zapovjed, njega će pobiti. Nitko se nije ustezao, svi su došli, uskoro je i car izašao iz Carigrada, na izabranom konju. [opis konja, svakog njegovog dijela, kopita, trbuha, repa itd.] gizdav konj, pjena mu ide iz usta, velike nozdrve, skokovit, lijepo diže noge, miran, a brz kao sokol. Sedlo mu je bilo iz Karamanije, koža preko njega izvezena zlatnim cvjetićima, srebrom, cafilom modrim, rubinom, dijamantom. Zlatni stremeni, bogato ukrašeni: biserima itd. Poptuga je bila od svile isto ukrašen dragim kamenjem, kao i podvojak. Na vratu mu je bio ogarnik od crvene cile, ukrašen zlatom i smaragdima, biserima… a svo te dragocijensoti su donešene / poklonjene caru iz raznih krajeva sviejta. A pokraj njega ibrahimovi sinovi [??? ]su bili svi zdravi, mladi, okretni, svi obučeni u modru svilu. A pred njima Turaka kao mrava. Car je jahao zlovoljan, stari sjed, malo zdrav u nogama, u licu blijed, tanašan u struku, širokih pleća, visok vrat, tanak nos. Tulipan i ruža su mi bili sviti na glavi, a na njemu hazdija zlatom tkana poklonjena od kršćana. Skinuo je sa sebe dolamu od sviel i obukao zlatnu preko bijele košulje, drago kamenje su bili gumbi, stavio je pojas Stipan bega i sablju Skender bega. Ne može se ni procijeniti koliko je vrijedna bila ta oprema u kojoj je jahao da ode kršćanstvo robiti. Svi su mu se klanjali, sav je sjeo u zlatu i biserima, dragim kamenjima. Šalvare od crnog baršuna, čizme srebrom podkovane, ostruge zlatom skovane. Imao je 3 savjetnika s kojim se savjetovao i uvijek ih vodio u voj, jahali su blizu njega, imali su sablju, luk i strijele od zlata i prekrasne konje. Pred njima, iza njih i po 30 sa svkae strane ulaka. Svi jednako obučeni, s jednakim strijelama i lukovima, na glavi žarkule [janjičarske kape] s perjem, svi jednakog držanja i iste dobi, idu 2 po 2, a svi koji su bili s desna su bili ljevaci. Pred njima je jahao sandžak [visoki donstojanstvenik] Tajileri, sa svojim junacima s čapljinim perima, s puno zastava koje su na sebi imale zlatne jabuke, mjesec. Pred njima idu topovi na kolima s kojima oholi Turci tuku gradove. 10 000 janjičarskih aga, punih snage i jedva se čekaju pobiti. Stari tobdžije s mladima, da bi ih naučili. Vuku još taraske [starinske topove] nakon kojih ništa ne ostaje stajati. Nose strijele, puške. Jedva čekaju da se zarate i dobiju slavu. 1000 spahija je caru s desna, svaki ima sablju, bodežni mač, na nekim ja pancir, na drugima oklop, zatim štit i koplje, s lijeva sulfatari, s desna patari prehudi., 35 000 njih, spremni sablje izvlačiti i po zimi i po žegi. Za time ide puno Turaka koje vodi Katipiriljer-paša, mnogi među njima su siromašni, Čarnaci, Čarkasi i ini ubogi. A onda na kraju deve, kobile, mazge, magarci, gvozdene golove vuku bivoli i volovi, svi naprćeni svakavim stvarima. Pred time ide karamanski šereg, Sokolović beg, podunavski, blagajski beg, paša iz Rumanije, beg iz Morije, i mnogi ibrgovi iz Turske i Albanije, beg budimski Arslan , Karinski beg, iza svakoga od tih begova 10000 jaše. Svi imaju sulice, zastave, svi oboružani i s nekakvim oklopima na glavam ili tako nečem, imaju štitove, mačeve,

noževi, buzdovani, svatko na svom konju. Svi su se odazvali caru, a svi su jaki i sposobni, svaki haramija je skupio družinu i došao u vojsku. Ali tu su i mnofi pastiri, šobani itd. koji gone stada koje vojska jede. A onda idu sarahorije [???] koji nose motike, lopate, kose, sjekire, prisiljeni i u plaču sljede vojsku. Nakon 15 dana došli su do Sarajeva, pričekali su družinu, počeli su razvlačiti šatore, zauzeli su ogromni prostor, 2 ugarske milje, polje, lugove, pekli i jeli. Digli zastavu visoko, vidi se izdaleka, ali za to nitko ne mari.

DRUGI DIL Car je htio znati koliko je njegova vojska velika, pa je si je pozvao zbor 33 pisara [ako

dobro skužih], te im da u zadatak da prebroje vojsku i da do trećeg obroka dođu kod njega. Na kraju je ispalo da su doveli 400 000 konjanika i 100 000 pješaka [naravno, to je daleko preuveličano od realne brojek koje je tamo bila u boju]. Uhoda koji je bio u vojski, je s konjanicima i pješacima je došao do Sigeta i sve napravio da je carevu moć ostavio u tom mejstu, da ne zna kud će ići. [nije da kužim baš ovo, al hajde]. Car je sazvao paše i rekao da pripreme vojsku, da idu na Dravu, neka Hasan-beg preko nje napravi most i onda su krenuli, 150 000 oko cara, svi na konjima, pješadija i topovi ispred njega, a sarahorija s patancima iza njega, a da nitko ne ide iz vojske brinu se čauši s turbanima i buzdovanima, zbijaju vojsku. Pod njima zemlja bubnji da se čuje 10 milja daleko. Straža ide ispred 2 milje hoda, vodi ju beg Tarali Mehmet, a snjim i bosanski i s njim Bošnjani. Vojska je strašno izgledala, pogotovo kad bi zasjalo sunce, kao zmajevi su onda izgledali. Preko Drave je Hamza-beg radio most, ali što je po danu napravio, kroz noć bi rijeka razvalila, pa je poslao caru pismo, car je to razumio, posalo mu pismo i bijeli ribac, dajući mu na znanje da ako most ne bude napravljen da će ga tim bijelim rupcem objesiti. Kad je to paša razumio, potrudio se više, sve mobilizirao da se most napravi. Donjeli su puno dasaka kod Osjeka, gdje je beg radio taj most. U manje od 10 dana digao je jak, tvrd i milju dug most. Kad je preko rijeke prošla vojska, kod Pečuja su digli šator, mnogo slasti su im nosili svi kmetovi, a glasovi o svemu su doneseni u Siget. Slušao ih je Zrinski, tješio Hrvate učinivši pokrenui vitezove. Uzepo je 1000 pješaka mladih koji su se već borili s turcima i 500 konjanika da svi u gusu putuju, da svi idu k Šiklovpi u k Pečuju. [idu napasti 1. Struža koju je Sulejman posalo ispred vojske] Pred njima ide vojvoda Gašpar Alapija, a snjim i Miklouš Kobac, Patačić Petar, Papratović Vuk. Našli su kod Drave mnogo turaka kako brode i kako su oko grada Šiklova, to su turci bega Taralije, dosta ratoborni. Tu su pasli sad konje. Ovi su ih napali, neki se brane, ali ih ovi ubijaju, neki bježe. I beg Taralija se sakrio i tako osramotio svoj rod – pobili su mu družbu, blago odnjeli, razbili šator, popljenili sve, naprtili begove deve, mazge i konje, uzeli zlata, srebra, šatore itd. neke su ranili, neke ubili. Turska nesreća, naši se veselili. Po tome zna svaki vojvda da je bez straže biti sramota i škoda. Kada treba bdjeti, nema spavanja, kad se treba borit, ne piju se zdravice, junaci vojuju poslušno, a glumni luduju. Lako se je pobiti, ali treba i dobiti. I Cezar je imao straže, svi pametni to imaju. Krenuli su onda nazad u Siget, vodeći roblje i blago. Došli su u Siget, svi im čestitaju, uzimaju breme onome tko je donio blaga, uzimaju stremene onim koji su sjeli, skidaju im čizme s nogu, sablje odpašuju. Ide Zrinski, rukuje se, grli ih. Daruju ga plijenom. Vojvode mu dovode konje i roblje. On je primio malo stvari i dao dosta uzdarja, jnemu ne treba puno, zato je svima bio ugdan i drag – vojnici ne žele skupa gospodina jer im us rce stavlja gorčinu pelina. Svih je primao na svoj dvor. Hrvati su bili čast njegova dvora, uvijek su mogli doći kod njega u bilo koje doba. Onda ih je ispitvao kako je bilo, kako su se nosili. Dok su se oni tako razgovarali, spremala su se razna jela. Postavili su stolove, pripremili vina svakojaka, nalili u kupove, zdravice pjevali u zdravlje cesara i vino prolijevali za pogiblju cara. Bugarkinje su pjevali, trubili u trublje, u tom veselju

došao je do njih glas da car ide do Sigeta. I tad su svakoga zapale zle misli. Onda ih Zrinski bodrio da ne budu zlovoljni i da je sve ok dok je cesar živ, da se ničega ne boje. Oni mu odgovorili da ih nije strah u viteškim djelima, znamo da smo prah, ali znamo da ćemo se biti sa silom koju je teško dobiti jer je puno jača od nas.

TRETI DIL Išli su preko novog mosta Beglerbeg Natulaj, paša Okaj, Beglerbeg Drumeli, hrpetina

turaka, a prošao je i car preko Drave. 6 dana su prelazili dravu, on je bio u šatoru i čekao da vojska prijeđe. Tad su mu paše rekli, što su mu do sad krili, da su mu prednju stražu naši razbili. Onda se on ozlovoljio i govorio kako je on slavni car i kako ga se uviejk cijeli svijet bojao, klanjao i donosio mu harač i molio me za mir, a sad pod starost ovako. Kad su se već usudili, znati će koga su probudili. Prije nego je osvanulo, digao je vojsku sa Drave i krenuo prema Sigetu. Došli su do mjesta gdje je bio taj boj. Tu je paši Arslanu odrubio galvu, iako je krvi Otomana, jer se digao ispod grada Jule i pobjegao okrznuvši mu dio kule. Četvrti je dan proša otkad je Eršan-hej otišao do Pečuja, tad je stigao u Pečuh. Drugu večer je stigao do Svetog lovrinca, blizu Sigeta. Kad ej to Zrinski čuo, sazvao je viteški sigetski zbor. Čekaju da im kaže što želi od njih. I onda ide njegov govor: „moji sinovi, moja braćo, nikad niste bili ljeni za vojnička djela, hrabri ste bili, moge ste truske čete razbili, njihove kmetove za roblje uzeli, sluge ste cesara, vitezovi protiv sile cara. Ne bojite se smrti koja će svih uzeti, nego veselo i hrabro sačekajte boj. Bolje se je hrvati, viteški odupirati, nego sramotno dati. Onaj tko umre pošteno, slava mu do neba dopire, a tko život svrši sramotno, sav glas mu se skrši. Možda je moćniji, ali s nama je uvijek dan, a ne noć, jer završivši ovaj trud, duđe će nam ići u raj. Bog određuje kada nam je kraj, a mi ćemo ga napustiti slavno, tako da se nikada ne zaborave naša imena, dok teku rijeke i vrijeme. Znate d aje neću pobjeći ida je uviejk moja sulica bila prvi udarac. Nikad vas nisam ostavio, neću ni sada, dio ste moje duše. Nije me strah ovog zla koje je pred nama, dok god mogu vladati rukama. Nas se boje i Turci i car. Svak nek sada izvuče svoju sablju i prisegne Bogu da će se za kršćansku vjeru boriti do smrti, da bi satrali tu silu pogansku koja ide na nas.“ Zrinski je prvi prisegao, pa Gašpar Alapija, onda njegov brat, pa svi vitezi i ostali. Bogu su se obećali, moleći ga da bude s njima. Zrinskome dali vjeru da će se s njime boriti do smrti, rekli su mu: “ne mislimo da ćeš otići od nas, držimo da bi za nas i umro, jer nikada nisi ništa sramotno napravio, niti bio nevjeran. Mi smo spremni primiti tvoje zapvjedi, ne bojimo se čekati taj boj, ispunit će se što god zapovjediš. “ Zrinski: „moja je zapovjed da čuvate zidine Sigeta, da svatko sluša svog vojvodu, tko se ogluša, desit će mu se smrt. I imajte još nešto na pameti: nikad ne pričajte s Turcima i ne primajte njihove poruke. Gledajte ih kao krvnike, bodite, sjecite. Pripremite topove koji ste za njih zaduženi, imati gobusi [valjda kugli] i imate praha. A vi vojvode i moji vitezi izabrani, obranite svak svoje mjesto viteški. 2300 nas je kršćana, ne bojmo se!“ Onda je svatko išao na svoj položaj s oružjem. Dan i noć su tu stajali, tu su jeli i spavali, kad je jedan spavao drugi je stražario. Prošao je 30. 7., došlo je knjima 10 000 turaka. [a možda i još 100 000 ali bo.. ], naši su van skočili, mnogi su glavom platili, tko god je do zidina došao u tabor se nije vratio nego je ostao mrtav. Svaki dan sve više turaka ih napada, ali se oni svaki dan Turcima opiru i od grada ih tjeraju. Do 6.8. su išli u boj, puno su Turaka pobili. Onda se car spusti sa svojom vojskom i opkolio Siget. Raspeo šatore, toliko ih je bilo da je izgledalo kao da je pao snijeg. Naši su se i dalje borili protiv te sile. Krenuli su pucat topovi, sve je bilo u dimu. Pala je noć, pa su oni 3 puta Isusa zvali u pomoć. Slejdećeg dana nije još ni sunce granulo, krenula na njih množina sarahorije koji su nosili zemlju u košarama i stavljali ju ispred grada, a naši su ih gađali lukom i strijelama. Zrinski ide među ranjenima u gradu, pomiče vitezove gdje je potreba, iako je tužan u srcu, na licu

pokazuje radost, da bi svih ohrabrio. Ne mogavši novi Siget držati, zapalio ga je. Turci su onda ušli u taj dio, donjeli i topove i počeli po unutarnjem gradu biti, nisu stali ni dan ni noć. Tako su ga udarali, došao je 10.dan,, ignali su naše van, poginuli su Martin Bošnjak i stari Lovrenac, Blaž Dijak i Dando Ferenac, Sekulić Marijan, Juraj Petar Batoj, Radovan Andrijan, svi hrabri vojvode i ljudi koji su se našli s njima. Ali prije nego su umrli, puno su Turaka sasjekli. Car je gledao iz daleka, s čemerom, jer je mislio da će brzo osvojiti Siget, a ne s ovoliko muke, grizao ga je crv da mu je smrt sve bliže, kad se ovoliko turske krvi po polju proljeva. Zazvao je Sokolović-pašu, naredio mu da sve tjera na Siget s njegovim [sultanovim] buzdovanom, da se Siget osvoji, spali, razori. Ponovo će tamo sazidati grad, ako treba, samo nek padne.ČETVARTI DILMehmet Sokolović se poklonio caru, otišao iz šatora noseći buzdovan, pozvao k sebi paše, rekao im da je car otpasao skender, stavio pancir na sebe, prioasao sablju, konj mu je pripremljen i da mu je rekao da kad mu veziri, begovi i paše ne znaju ratovati, štede se i očito nisu prave vjere, onda ću ja u ovim svojim starim godinama stati ispred vojske i povesti, pa makar se ne vratio pod šator. Onda kaže da je on pao na koljena i molio ga da to ne radi, jer je sramota da car za tako malu stvar izgubi život, da su mu svi vjerni i napadaju sigetske zidine. Onda je on pristao da ne ide, dao mi svoj buzodvan kao svjedoka, i sad traži od njih da pokažu svi znakove svoje vjere. Idemo svršiti boj! Time im je zapalio svima srca, otišli su oni u šatore po svoje oružje, sablje. Onda su odpustili vodu iz okolo grada (isušili su jarak.), onda su počeli kositi krov sa svih strana i nositi tokoje svakog kitja, pune vreće vune, pamuka. Krennuli su opet na siget, naši brane, ubili su pašu kajerskog i carevom kapičiji, i još hrpetini drugih i odbili su ih od grada. Car je to vidio, spopala ga žalosti, srce mu tuče, oblijeva ga smrtni znoj, problijedio je. Dođe k njemu Sokolović, ali ga je našao mrtvog. A onda je paša, narazumniji od carevih ljudi, cijeloj vojsci sakrio smrt cara. Poslao je po careva sina sultana Selina, a vojsku je dalje tjerao u napade. Prošao je 27.8., i onda je on otišao do paša i rekao im sa sulejmanovom sabljom u ruci i rekao im da ih više ne moli ni prosi, nego im daje Sulejmanovu zapovjed da ponovno napadnu Siget. Oni su to prihvatili. U grad stavili puno suhog drva i zapalili. Sve se zapalilo, vene grad. Naši se brane, turci i dalje biju, ovo gori. Ona su opet naše time istjerali van, oteli neke žene za roblje, poklali vojnike, poginuo je Ivan Novaković. Onda su Turci probili unutra, a preostali vojnic sa zrinskim su se povukli u utvrdu. Svi su klonuli, bezvoljni, pa im Zrinski govori: „ovo je naša pokora za naše grijehe, daje kritiku društva u kojem gost nije ugošćen, žedan napojen, gladan nahranjem bos obuven, nitko ne pomaže udovicama, tko je u tamnici, ne može van, ubogima se krade i ono malo što imaju. Više se boga ne ljuvi, gube se prijatelji, ne štuju se svetinje, grijeh se ne ispovjeda, ne čuju se riječi koje bog zapovijeda. Svatko određuje kad slavi blagdane, božji službenici se progone iz crkve i zbog svega toga na snevjernici progone. Ako se zemlja ne porekorene i ne vrati rimskoj crkvi, jer su otišli za francima, neće biti dobro. Zato istrpimo nevolju koju nam je dao Bog, ne gubimo vjeru, nego ga molimo da nam oprosti grijehe. Da se zna da nas nisu oni dobili, nego da nas je iz grada istjerao oganj.“ Onda je svom komorniku rekao da mu donose različite stvari, uglavnom obukao se ful lijepo i bogato, u atlas, stavio 100 ugarskih zlatnika u džep, da ako netko nađe njegovo tijelo i dotojno ga pokopa da mu to bude nagrada, zatim sablju njegova oca koja mu je uvijek donosila pobjedu, crni šešir što ga je nosio na svadbi i perce nek zadjene za njega. Klučeve grada je spremio isto džep da ih odnese u juriš, onda se on u to obukao, nema pancira, nego štit i ide na gradski zid pred vojsku, a za njim idu oni koji su ostali živi. Jedva čekaju da izađu van, Lovrinac Jurinić je nosio zastavu cesarevu, močeći boga da dospije doći do cara i ubiti ga. Onda su zapalili jedan

gvozdeni mužar pun praha [baruta] i sve se zadimilo, kad se maknuo dim, turci su ugledali Zrinskog koji si je sabljom krčio put. Strah im je bilo mu prići, pa su Zrinskog ubili puškom, izdaleka. Da ga osvete u juriš su krenuli Jurinić Lovrenac, Ferenac Herenc [komornik od Zrinskog: Ferenc Črnko] i svi ostali koji su bili, sjekli Turke i sjekli su ih sve dok nisu svi izginuli. Onaj prah kojim su turci zapalili grad, je i njih spalio. Onda su turci išli ophoditi mrtvace, mnogi viči „medet!“ [milost] Glavu Zrinskog je Sokolović poslao sa zlatom i svilom cesaru s veseljem, a on ju je primio s tugom. Oprao ju suzama i rekao „ova glava je slavu ulovila koja će prestati tek kad se svrši svijet.“ Svi su plakali i glavu su odnjeli u Čakov, dali ju popovima koji su je s poštenjem i tugom zakopali u kloštru Svete Jelene.