veljko stijepovic - kristina i ja

7/16/2019 Veljko Stijepovic - Kristina i Ja

http://slidepdf.com/reader/full/veljko-stijepovic-kristina-i-ja 1/134

Kristina I ja

Kristina I jA

Nikad nisam volio avione. Cak ni igracke, bilo to avioni,

helikopteri, zapravo bilo sta sto leti, izazivalo mi je neku

vrstu gnusanja, i mucnine u stomaku. Nikad nisam

pouzdano znao zasto je to tako, pogotovo sto me visine inije strah Bog zna koliko, ali sama pomisao na tu hrpu

gvozdja, lima i olova, koja pluta vazduhom, na hiljade

kilometara iznad zemlje utjeravala mi je nemir. Uvijek sam

avione i aerodrome povezivao sa necim sto je mnogo vise

od straha, necim sudbinskim, misticnim. Kao da oni sluze

da simbolizuju neke nase etape, prekretnice, bitne

smjernice, nekad i zadnje stanice. Kao dijete, cesto sam

imao neki bizarni scenario u svojoj glavi, vezan bas za

avione. U toj mojoj masti, ja se spremam da udjem u njega,

kad odjednom iz cista mira cujem neki glas iz dubine, kojimi kaze da ne ulazim, i ja kao ne udjem, a na kraju se taj

avion srusi posred Atlantika. To je bio onaj bolji scenario, a

onaj manje dobri, odnosio se moju nagluvost na taj

unutrasnji glas i moj ulazak u avion, gdje na pola leta

javljaju putnicima da su otkazali motori. U takvom razvoju

misli, maksimalno sjeban sto sam usao u avion, iako sam

cuo glas koji mi je govorio da ne udjem, krecem da sizim i

galamim na sve zivo u avionu. Znajuci sebe, ni u takvom

tenutku ne bih prihvatio neki dostojanstven odlazak, nego

bi se obrusio na stjuardese i pilote, tjerajuci u pickumaterinu cijelu avio industriju i njihove inzinjere kurtone



Kristina I ja

koji nisu u stanju konstruisati jedan siguran avion. Jednom

pizda, vazda pizda. Kreiranje tih misli ipak sam zavrsavao

onog trenutka kada avion krece da pada.

Osim tih misli, takodje sam aerodrome zamisljao kao

lokacije velikih ljudskih previranja i dilema. U tih par minuta

do ulaska u avion, vidio bih covjeka u kome se vodi najveca

bitka koja postoji, bitka koja ce mu odrediti dalji tok zivota, da

li uci ili ne uci u taj avion. Ulazak predstavlja oprostaj od

svega starog, voljenog, poznatog…a neulazak opet neki novi

nemir i vjecito pitanje koje ce se postavljati - E sta bi bilo da

sam usao u taj avion? - I jedna i druga strana vuku za rukav sa

svojim prednostma, kao neki odlicni trgovacki putnici koji se bore za nasu paznju i eventualnu zaradu, skrivajuci lukavo

mane svojih proizvoda kao zmija noge, a ubrzo kojoj god se

strani privoljeli , vec je kasno. Ili iz aviona sa sjetom gledamo

ono sto ostavljamo, ili pak sa sjetom gledamo u taj avion, kako

nam odlazi neki novi pocetak, neka nasa zlatna sansa. Kao da

su aerodromi i predvidjeni za kajanja, kako god okrenes,

uvijek se zali za onim ko ostaje, i strepi od onoga sto nas ceka,

ali tako nazalost biva i ako ne udjemo u tu letjelicu. Uvijek je

mnogo lakse reci vozacu autobusa da stane, iskociti iz voza na

nekoj usputnoj stanici, nego u avionu posumnjati u ispravnost

svoje odluke i tog puta, jer tada nema natrag. Avion se necesamo zbog nas okrenuti natrag, niti ce sletjeti da nas ostavi na

nekoj stanici… bicemo njegovi zatocenici koliko traje put, ali i

zatocenici sopstvenih misli koje nam nece dozvoliti luksuz da

tek tako ponistimo odluku zbog koje smo krenuli na put. A

onda kada stignemo na to odrediste, uvijek je lakse samo se

prepustiti novonastaloj situaciji, nego li se iznova i iznova

boriti sa svojim mislima. Ne zaboravite i onu najrealniju

soluciju vezane za ljude i letenje, a da to nije nista od onoga

sto sam ja rekao, vec prosto ljudi putuju, vracaju se i tako u

krug, ali posto sam ja po prirodi serator i palamud, prasta mi seza ranije napisano.



Kristina I ja

Nisam mnogo puta letio avionom, ali i to malo, bilo je

krajnje stresno i traumaticno po mene. Sto zbog oceve price,koju sam kao klinac cuo milon puta, o navodnoj visecasovnoj

borbi aviona sa losim vremenon za vrijeme njegovog leta, sto

zbog gomile pogledanih filmova pa i par procitanih knjiga na

tu temu. Rekli su mi da je najbolji nacin da pobijedis strah, da

se sa njim suocis, tako da sam posteno par puta stao svom

srahu na crtu, ali svaki put kad sam to uradio, bio sam jos

sjebaniji i preplaseniji, tako da sam digao ruke od svega i

voznju avionom stavio pod definiciju krajnje nuzde i necega

sto bi valjalo izbjegavati.

Obicno, pred let bih dosao na aerodrom nekih par sati

ranije.Samo bih sjedio gledao u ljude koji dolaze, odlaze,

valjda sam na njihovim licima zelio da procitam tu banalnost,

kakvu prestavlja let avionom. Imao bih obicaj da se zagledam

u lica tih ljudi, probam da citam u njima, ili ono sto se nazire,

ili ono sto bih volio da bude. Cesto bi konstruisao filmske price

u obicnom zagrljaju momka i djevojke, prije nego on udje u

avion, smisljao savrsene recenice kojima je on poziva na

njegovo cekanje, pa makar bilo i visegodisnje. Dumao bih o

nekom deki sa sesirom, koji odlucuje da u svojoj osamdesetoj

godini ispuni san iz djetinjstva i zaputi se ka velikoj avanturi u prasumama Amazona, ostavivsi iza sebe dzangrizavu porodicu

i njihove sebicne prohtjeve. Ne bih postedio imaginacije ni

klinca koga roditelji salju kod tetke na raspust, zamisljajuci da

je mozda bas taj slinavi sestogodisnjak buduci genije, koji ce

promjeniti buducnost nase planete,a ja kao imam cast da ga

gledam kako bojazljivo ulazi u avion, okrecuci se da mase

roditeljima. Pogledom uspjevam da registrujem i mladu

djevojku sa azijskog podneblja, u kojoj vidim teroristu, koja

uspjeva sa eksplozivom uci u avion i u slavu svojih mrtvih

predaka i momka Dzasmina koji je u Teheranu, dici avion uvazduh, i naciniti sve njih ponosnim.



Kristina I ja

Eto o tome cesto znam mozgati, cekajuci svoj avion. O

svemu, sem o sebi. Svojih misli sam postedjen, bar naaerodromu. Strahujem od razmisljanja o svojim problemima

jer se strepim da bi u takvoj atmosferi mogli postati jos veci,

okrutniji; i da mi ne bi dali mira dugo po napustanju

aerodroma. A opet, i o ljepim stvarima nesto specijalno ne

dumam, jer uvijek nad njima osjecam neku skrivenu zebnju,

sto vec ide na dusu mom strahu od buduceg leta, ili

jednostavno sto sam takav kakav jesam.

Tog dana i nisam toliko rano stigao na aerodrom, koliko

sam ranije znao da poranim. Svega dva i po sata, sasvimdovoljno, da se pripremim, malo ispalamudim i da se konacno

spremim za let. Putujem kod sestre u Cirih. Ona tamo radi

neko vrijeme, roditelji penzioneri borave kod nje i njene

porodice, tako da se s vremena na vrijeme i ja zaputim ka

njima, budem koji dan i odmah se izgubim. Moji roditelji i

sestra takodje znaju za moju ljubav sa vazduhoplovstvom, tako

da me i ne cimaju mnogo da im dolazim u posjetu. Obostrano

se zadovoljimo vidjenjem dva puta godisnje.

O sebi vam nemam nesto posebno reci, ono sto treba da

znate, to cete saznati citajuci ove redove. Zasad vam jedovoljno to da se spremam za put, jedem neki bajati sendvic sa

kulenom ,pominjem lopove koji su me odrali za sendvic, U u

kojem ima vise svega nego kulena, i ispijam kiselu vodu Knjaz

Milos. Jun je mjesec. Iako je jutarnji let, mnogo je vruce.

Improvizovo sam lepezu od nekih novina i pored toga sto

smatram da je to pederski, masem tim novinama pokusavajuci

sebi priustiti malo osvjezenja. Nije guzva na aerodromu, cak je

i premalo ljudi, s obzirom koliko sam ih ranije znao da

zaticem. Nekih par metara od mene, djevojcica od nekih 2-3

godine, igra se sa visokim procelavim ocem igre skrivanja.Ona se krije iza majke, a otac je kao trazi i ne moze da je



Kristina I ja

nadje. Djevojcica se smije, gotovo grohotom…Glavna je

atrakcija na cekalistu. To malo ljudi i ja, gledamo djevojcicu.

Svi bi je ustinuli za obraz i pomilovali koliko je slatka, alinecemo, onda bi otac znao gdje se ona sakrila i igra vise ne bi

imala smisla. Smijem se i ja, gledajuci tu plavusicu, iako bas

nisam ljubitelj male djece, stavise, i pored toga sto sam ujak

godinama i dalje nemam neki odnos prema djeci, i dalje ih

smatram malim razmazenim davezima, koji jedu, seru i

kenjkaju. Djevojcica je primjetila da se i ja smijem, pokazuje

mi prstom da cutim, da je tata ne bi razotkrio. Namigujem joj i

time dogovaram cutanje. Njen otac, dobrocudni rmpalija, sad

je vec trazi na nekoj drugoj strani a ona i dalje srecna, smije se

i cupa majku sa ledja da je dobro prikriva.

- ‘’Sanja, ne guzvaj me. Budi dobra’’ , vice joj majka, i

dalje joj ne otkrivajuci poziciju. Odjednom sam stao kao

oparen, zbunjen, taj glas mi je i te kako bio poznat… Nisam

vidio facu djevojcicine majke, vidio sam djevojcicu i njenu

majku sa ledja kako je skriva, ali taj glas… znam ga, ne da ga

znam, nego…

Onda se majka okrenula. Samo sam stigao reci, ni sam ne

znam koliko glasno, ali sasvim dovoljno da me ona i svi u

blizini cuju :

- Kristina… jebote… ti si…

*

Gdje stanuju sjecanja? Ni dan danas ne znam odgovor na

ovo pitanje. Na mnoge stvari je bolje ne znati odgovor, sto

zbog toga sto nam se mozda nece svidjeti, a i zbog toga stoneke stvari treba drzati neotkrivene, i u njihovoj tajnovitosti



Kristina I ja

nalaziti resenje, i to na osnovu onoga sto nam treba u tom

trenutku. ‘Oces srece, ‘oces tuge, ali da ne znas kako je

istinski.

Da li se trebamo truditi da neke stvari koje su godinama

daleko iza nas zaboravimo, odlozimo u ladicu davno proslog

vremena, gdje vladaju samo paucina i zutilo neminovnosti,

odakle se ne izvlace nikad, cak i po cijenu povremenog

osjecaja praznine… ili pak trebamo uspomenama dozvoliti da

uvijek budu prisutne, tu negdje, pa ma kakve bile , lijepe ili

lose? Ubijedjen sam da one lijepe uspomene vremenom

postaju jos ljepse. Kao da im proteklo vrijeme da samo na cari

i neodoljivosti, dok one manje lijepe , zavisno od nas samihkakvi smo, ostanu ruzne, ili i njima damo sansu i pripisemo ih

ludosti, nezrelosti, trenutnom spletu okolnosti, ili ko zna

cemu… Ukratko, i njih prihvatimo kao dio nas samih, nesto sto

nas opisuje podjednako kao i lijepa sjecanja. Nacuo sam od

starijih ljudi da se u nekim vaznim trenucima zivota, kad nam

se desavaju neke za nas bitne stvari, rijetko kad sjetimo stvari

koje smo toliko tezili da sacuvamo u sjecanju, zatvorivsi vrata

zaboravu… U takvim trenima se sjetimo onih malih, sitnih

stvari, za koje smo mislili da su previse beznacajne da bi

uopste mogle da stanuju u nama toliko dugo. Sjetimo se

banalnosti, nekadasnje svakodnevnice, i ko zna cega jos, na prvu loptu tako nebitnog i neshvatljivog, koje tek kad predje

kroz to sito vremena, postaje nesto najljepse, nesto sto nas je

zapravo i odredilo, ali sto u tom trenutku nismo mogli da znati,

sve dok nam vrijeme ne ukaze na to. Pokojni djed je znao da

kaze :

-Sad kad sprcah devedesetu, niti se sjecam škola koje sam

ucio, niti gradova i zemalja kojima sam lutao, a tako bi volio

znati… Samo se sjecam ovih suma kuda sam k ’o dijete

hajdukov’o,v ase pokojne babe kad dovede ovce na potok,njenog crvenog vunenog prsluka, bijele haljine sa tufnama.



Kristina I ja

Zamisli toga se sjecam, a ne sjeca se bena matora, nicega van

ove sume i planine, i vase babe. E Ljuso , Ljuso…- rekao bi

djed dozivajuci babu, drhtavog glasa, skrivajuci suzu u oku dane primjete njegovi unuci. Ordenovan prvoborac a pusta suze.

Djed je tek pred smrt saznao da njegova svrha nije bila

proci rat, dobiti ordenje, obici zemlju i svijet, upoznati nove

ljude. Svrha su tako male stvari, koje su ga cinile srecnim a da

on to nije znao. Smatram da je umro srecan, jer je otkrio to.

Neki to ne otkriju nikad.

Ljepa sjecanja su tu da nam predstavljaju vjeciti pokretac

u zivotu, ali ne u smislu da u njih bjezimo kad god nam jetesko. Najgore je ogrnuti se plastom dobrog starog vremena, i

tu se skrivati od neprijatne sadasnjosti. Ne… ona su tu da nam

daju snagu, da na krilima tih prijatnih osjecaja hrabro

koracamo kroz zivot, u potrazi za nekim novim stvarima koje

ce jednog dana takodje biti etiketirana kao lijepa sjecanja, ko

zna mozda i prešišati prosla lijepa sjecanja. Tako se krug

nastavlja, uspomene radjaju nove uspomene. U tom krugu nam

prolazi zivot, i samo od nas zavisi, da li cemo jednog dana biti

ponosni starci, sa hrpom dozivljaja iz mladjih dana, ili

iskompleksirani matorci, neizivljeni, prazni, koji do podne

mrze sebe, a od podne citav svijet. Covjek bez uspomena,otprilike bi bio kao covjek bez imena, zavicaja… nekako

prazan, napusten, prepusten samo culima, logici, ali bez onog

unutrasnjeg damara, koji je tu da nas drzi, baca u visine, spusta

u provalije. Taj damar su upravo sjecanja, nekako vjecito

prisutna, tu negdje, naizgled nekad zaboravljena, pritajena, ali

opet tu.

*



Kristina I ja

Kad se sjetim Kristine, cesto ne bih znao gdje bih je

skladistio… Isprepletani osjecaji ljubavi, srece, tuge,

ljubomore, povremene mrznje, gotovo svih osjecanja koja prosta ljudska dusa moze registrovati, vezani su za Kristinu.

Dugo sam se trudio da je zaboravim, i dobar period se zanosio

tom tvrdnjom, lazuci druge, ali najvise sebe. Posto to nisam

uspio, odlucio sam da igram drugacije, i da je smjestim na

stranu losih sjecanja, nadajuci se da ako je priklonim necemu

sto se ne pamti po lijepom, naci cu neki unutrasnji sklad sve

dok vremenom nisam shvatio istinu, od koje sam toliko dugo

pokusavao da pobjegnem… da se ona ne moze zaboraviti,jer

stvari koje vas odredjuju bilo za citav zivot, bilo za jedan

njegov dio, se ne mogu zametnuti slobodnom voljom, prisilom, jer odricati se tih stvari iz tog perioda zivota, bilo bi

kao odricati se sebe, i svega onoga sto si bio, sto si radio, sto si

volio… A onaj ko se odrekne sebe da bi se sklonio od bola,

sujete, ili ko zna cega, taj je picka i nula od covjeka, kakve

iskreno ne zelim da vidim medju stranicama ove price. Oni

ako se i zadese ovdje, citace hladno, povremeno se tek boreci

sa svojim nemirima proslosti, i tek povremeno upadatii u

dileme nekog proslog vremena, kome su tako bezdusno

zatvorili vrata… Ali ne ocekujem da budu poljuljani u svojim

mislima, jer onaj ko je bio u stanju odreci se sebe, sta njemu

moze pricica nekog insana, koji na sva usta blebece o svojoj proslosti, ne stideci se nijednog poraza, blama, pa i

katastrofe… jer kakve god da su - moje su. Ova prica je za one

iskrene, pa i naivno iskrene, koje nece biti sramota da sebi i

drugima priznaju svoje gluposti ,padove, ispale, velika

osjecanja prema nekome, pa bilo ona uzvracena ili

neuzvracena, ali i one koje nece precutjeti ni po koji trijumf, pa

ma koliko skromni bili, treba ga reci, pa makar stidljivo i sa

vidnom tisinom u glasu, ali opet treba.



Kristina I ja

Kristina…nije htjela u zaborav, nije htjela medju losa

sjecanja…mislim da vam ne ostavljam veliki izbor gdje bi je

stavili, jer je to previse ocigledno. Ona je obiljezje moje proslosti, kao da su svi minuli dani obojeni njenim glasom,

ocima, bojama… Ona je povremeno tumbanje sadasnjosti, jer i

dalje povremeno uhvatim sebe da razmisljam o njoj, sto mi

kadkad zakomplikuje svakodnevnicu… Ona je veliki vodic

buducnosti, jer saznanje da sam bio u stanju da se nadljudski

dam nekome, i nesebicno to isto dobijem, daje nadu da jos

postoje ljudi od kojih ocekujes, kojima das, a da to nije nesto

sto te kosta slomljenog srca.

Ona je moje najljepse sjecanje…

*

Jos prije naseg rodjenja, htjeli mi to ne htjeli, Kristina i ja

smo bili gurnuti jedno prema drugom. Ne kapirate o cemu

govorim… Kristinina majka Nadica i moja Nevena najbolje su

prijateljice jos od srednjoskolskih dana, kasnije cimerke i

koleginice na istom fakultetu, poslije kume jedna drugoj, i

vjecite sestre - sto bi znale nerijetko da kazu. Ni Nadica ni Nevena nisu imale rodjenih brace i sestara, sto je samo uticalo

da jedna u drugoj pronadju sestru koju nikad nisu imale.

Gledajuci slike iz skolskih dana Nadice i Nevene, rijetko kada

uspijevam da se ne zacenem od smijeha. Bile su u nekom svom

fazonu, pocevsi od nekih ludackih tapiranih hipi frizura, preko

odjece, koja definitvno nije cesto vidjana tih godina barem u

nasem gradu, pa do same muzike koju su slusale. Iako to nikad

nisu priznale, kao da su i djecu dobijale po nekom dogovoru,

ali ne njihovom , vec vise sudbinskom. Sanjale su da imaju

djevojcice koje ce se voljeti i druziti kao njihove majke, i da cese ta veza nastaviti. Medjutim oba puta kad su ostajale trudne,



Kristina I ja

dobijale su suprotne polove. 1978 godine rodila se moja sestra

Nasija, a iste godine Nadicin sin Marko, da bi ’84-te Nadica

dobila cerku Kristinu a moja stara mene. I pored tenepodudarnosti polova, prijateljstvo nasih majki je nastavljeno

istim intezitetom, tako da mogu reci da sam do trece godine

mislio da su Marko i Kristina moji brat i sestra kao i Nasija, ali

da spavaju svojoj kuci. Moja Nevena i teta Nadica, odmalena

su mi dokaz kako mozes voljeti nekoga, a da taj neko ti nije

krvni srodnik, zapravo samo prijatelj, ako to ‘’samo’’ vazi za

prijatelja.

*

Kristina je bila muskobanjasta djevojcica. Punacka,

okruglih obraza, kratke kose, bila mi je kao drug, pravi muski.

Niko u ulici me nije zadirkivao sto se druzim sa njom, jer je

vecina mislila da je ona djecak. Cak na moju sramotu, mene su

zadirkivali da sam djevojcica u odnosu na nju. Jednom

prilikom , nismo imali ni pune cetiri godine, igrali smo se u

parku, kad je jedna babetina nasim majkama rekla, da nije

vidjela ljepsu djevojcicu od mene

– ‘’Joj, kako lijepa mala, crnkica, napumpane usne, lice

k ’o u andjela, treba vas dvije zene da se prijateljite, kadodrastu das ovu malu za ovog krkana’’ –

Ne moram da vas podsjecam da je krkan u ovom slucaju

bila Kristina. Nase stare su se na to smijale, dok sam ja na glas

sizio i psovao svakog ko me nazove djevojcicom. Sem

Kristinu. Na nju nisam smio da udarim, bila je dovoljno

krupnija od mene, da bih zacutao samo kad bi me namrsteno

pogledala. Ionako me par puta posteno pocupala za kosu.

Stavise, bilo me cesto i strah da boravim sa Kristinom u

drustvu, tako da sam izbjegavao da se igram sa njom, kad tu ne bi bio neko od starijih da nas nadgleda, jer je njoj bilo znatno



Kristina I ja

zanimljivije da mene ugrize, udari, gurne, nego li da se igramo

s loptom ili necim drugim.

Nekih par mjeseci po proslavi cetvrtog rodjendana,

Kristina se razboljela, dobila je tezak oblik bronhitisa, pa je sa

majkom morala da se privremeno preseli na more. Ljekari su

rekli da je jedini nacin da se u tom uzrastu dijete obracuna sa

upalom bronhija, da se sto vise izlaze morskoj klimi i da ce se

bolest povuci vremenom. Nadica se spakovala sa

Kristinom,?????????????? i gotovo osam mjeseci provele na

moru, dok su cika Stanko i sin Marko ostali u Pljevljima. Za to

vrijeme uopste nisam video Kristinu. Moja majka im je

mjesecno isla u posjetu, dok sam ja u medjuvremenu krenuo uvrtic i samo s vremene na vrijeme bih se sjetio Kristine. Novo

drustvo u vrticu, fudbal za koji sam poceo sve vise da se

zanimam, gotovo da su je i potisnuli iz mog sjecanja. Sve do

jednog jutra…

Majka me probudila ranije, rekla mi da se brzo spremim,

hoce neko da me pozdravi. Bio sam ubijedjen da je to oceva

sestra Zorka, jer je ona bila sklona da me budi kad god

doputuje odnekle, a zadrzi se i ne vidi me dugo. Zorka me je

uvjek balavila kad krene da me ljubi, ali bih to uvijek junacki

istrpio jer sam znao da oni silni pokloni na krevetu, nisu bas zasvakoga. Zorka je arhitekta, putuje svuda po svijetu, i donosi

mi poklone, kakvi bas nisu mogli da se nadju kod nas u

prodaji. Posle njenih poklona, uvijek bi bio glavni baja u ulici,

jer bi se svi sjatili kod mene da vide sve te silne igracke, za

koje nisu znali ni da postoje. Medjutim, Zorki nije bilo ni traga

ni glasa. Kad sam usao u dnevnu sobu moja majka je u krilu

grlila i ljubila djevojcicu duge plave loknaste kose, lijepog

osuncanog lica i nevjerovatno ocaravajuceg osmijeha…

Nesumnjivo, bila je to Kristina, ali ne Kristina koju sam

zapamtio, debela ruznjikava… Ispred mene je stajala najljepsadjevojcica koju sam ikad u zivotu vidio. Zbog nje sam istog



Kristina I ja

trena zaboravio Andju iz vrtica, dotadasnju simpatiju. Stajao

sam ukopan, samo je gledao ispitivacki, kukavicki drzeci

distancu.

–‘’Zar neces pozdraviti drugaricu?’’- rekla je majka.

Na te majcine rijeci, smugnuo sam u kupatilo, zakljucao

se i dugo nisam izlazio. Nisam mogao da vjerujem da je to ona.

Kao da je neko kidnapovao staru Kristinu, i umjesto nje,

njenim roditeljima podmetnuo novu, ljepsu, mrsaviju, sa

zubima…

Nekoliko dana mi je trebalo da prihvatim novu Kristinu.Da bi koji dan kasnije stvari koliko toliko krenule da se vracaju

u normalu, ako se to sto je sledilo kasnije moze smatrati

normalom.

Bio sam zaljubljen u Kristinu. (mozda je bolje reci,

Zaljubio sam se u Kristinu)???????????????????

Tad sam naucio istinu koja ce se prije ili kasnije cesto

potvrditi svakom muskarcu, a to je, da smo mi muski vise nego

vizuelna bica, i da bi mi bili peceni treba nam samo lijepa

zenska pored sebe, zajebi me sa onim vrijedna, dobra dusa,osjecajna, to su smislili oni tipovi da opravdaju sebe, sto nisu

ulovili dobru ribu, ‘kao nije sve u ljepoti’. I nije, da ne bude

zabune, ali realno i bez ikakvog dodvoravanja zenskom svijetu,

zenski izgled je pokretac svega, ali zato je i Bog dao zenama

da su ljepsi pol, jer uostalom da nisu, potpisujem da se zbog

zena, ne bi vodili ratovi, niti bi mi muskarci bili borci za

zenska srca. Tek u nekom ozbilnijem dobu shvatio sam da je

ovo moje razmisljanje obicna zabluda.

Sa Kristinim povratkom, odjednom je sve vise djecaka pocelo da zalazi u nasu ulicu. Svi oni su se trudili da na neki



Kristina I ja

nacin privuku njenu paznju. Neki je imao najbolje patike, neko

je najbolje imitirao duska dugouska, neko od njih je imao

ujaka fudbalera… Odjednom sam shvatio da su svi oni mojineprijatelji i da cu morati sa svakim da se izborim, da bi ih

drzao podalje od Kristine. Borba je krenula… Pretvorio sam se

u zlobnog orlica, spremnog da svakom ko bi joj se priblizio

skoci za vrat. Djecacima iz ulice nije trebalo mnogo da shvate

da imaju posla s nekim ko nece ustuknuti cak i u slucaju da

dobije batine od starijeg od sebe, tako da su se povlacili,

pravdajuci se da onaj mali profesorski sin ima nesto ludacko u

sebi, i da ce nekome izbiti oci ako mu stane na put. Tih dana

sam dobijao dobre batine od roditelja, jer bi se na svakih par

dana, novi roditelj zalio mojim roditeljima, da sam nacinioneku pakost njegovom sinu, bilo da sam ga udario, gurnuo u

blato, iscijep’o mu majcu…

Niko nije mogao da pretpostavi da je to zbog Kristine.

Svoju naklonost prema njoj izrazavao sam nesebicnoscu po

pitanju dijeljenja slatkisa, igracaka, slikovnica… a ona? pa ne

znam, uvijek bi mi drzala stranu kad bi se tukao sa drugim

djecacima, jer je osjecala da se tucem zbog nje, ali nesto bas i

nije bila velikodusna da sa mnom dijeli njene kolace…

*

Prvi pravi incident u javnosti, zbog Kristine, desio se na

zajednickoj proslavi sedmog rodjendana. Ona je starija 23 dana

od mene, tako da su nasi roditelji odlucili da zajednicki

proslavimo rodjendan u lokalnom restoranu. Tu se skupilo

dosta rodjaka, komsija sa obadvije strane, djece iz ulice. Sve je

bilo spremno za proslavu rodjendana, koji je ujedno znacio i

nasu proslavu zbog polaska u prvi razred osnovne skole.

Problem je nastao kad sam poslusao savjet lokalnih tinejdzera

besposlicara, koji su mi rekli da kad ti se svidja djevojka, trebada joj ga pokazes, jer sve zene luduju za onim sto mi muskarci



Kristina I ja

imamo u gacama. Nije mi bas bilo jasno, zasto je to tako, ali

sam htio da vjerujem tim 15-godisnjacima, koji su me

uvjeravali da tako funkcionise svijet izmedju zena i muskaraca.Da ih citiram ,, ‘oces trebu, pokazi stojka, bez stojka neces

uloviti trebu’’. Odlucio sam da riskiram, uradim sta treba i

ulovim ,,trebu’’. Poenta je bila uhvatiti vrijeme kad niko ne

gleda i pokazati Kristini ‘stvar ’. Smatrao sam da je rodjendan

idealna prilika. Uhvatio sam je samu iza nekog stuba, dok je

bio njen red da zmuri, odrasli su bili zauzeti icem i picem, tako

da niko nije puno mario za nas. Osmotrio sam da slucajno neko

ne baci baci pogled na nas i kada sam bio ubjedjen u

bezbjednost ‘operacije’ krenuo sam u realizaciju.

-‘’Kristina, imam nesto za tebe, vidi’’- rekao sam i

zamahao joj nekom stvarcicom, tik pored nogu. Ne znam sto,

ali sam se osjecao krajnje opusteno dok to radim, smatrajuci da

je to jedini i najbolji nacin da kazem a i da pokazem Tini kako

stoje stvari. Ona je prvo zbunjeno gledala, a onda rekla da zna

da je to pisa, i da to svi djecaci imaju, i da je vidjela kad je bila

na moru, kod Stojana, djecaka koji se kupao go na plazi.

Ubjedjen sam da se kojim slucajem Kristina nasmijala na moj

‘ ponos’, ili rekla kako je pisa u Stojana veca nego u mene,

gotovo sam siguran da bi u buducnosti sa mnogo manje

samopouzdanja istu stvar pokazivao djevojkama. Da ne budezabune, ja nisam izrastao u perverznjaka koji golog tijela,

ogrnut u kaput, pokazujem djevojkama medjunozje. Iako djecji

naivno, osjecao sam ipak neki znacaj tog trenutka, neko

saznanje da me oni mladici iz ulice i nisu toliko presli. Ne

vjerujem da sam je pitao ista vise jer se vec sledeceg trena

pojavila moja sestra iza ledja i lupila mi takvu samarcinu, da

sam skoro sjeo na dupe.

-‘’Kretenu majmunski sta radis to? Jesi ti normalan-‘’ -

vristala je Nasija.



Kristina I ja

Zbunjen, a i posramljen sestrinom reakcijom zbunjeno

sam cutao, gledajuci cas u Tinu, cas u moju sestru. Nista nisam

kapirao. Htio sam da sestri kazem, da ovako idu stvari izmedjuzena i muskaraca, i sta ima ona tu da se mijesa.Njeno vristanje

me bunilo, a ona samarcina od maloprije jos vise. I dalje sam

osjecao neka zujanja u lijevom uvu. I taman kada sam

pomislio da ce se to na tome zavrsiti i da cu se vratiti svojoj

udobnoj rodjendanskoj proslavi, tek je slijedio vrhunac. Sestra

me je tuzila majci, koja me je u kupatilu restorana grdila i

tukla prutom, trazeci da joj kazem ko me je nagovorio da to

uradim. Dok sam ja kukao iz sveg glasa, teta Nadica me je

branila i klela moju majku da prestane da me bije, pravdajuci

me da sam dijete, ‘a sta djeca znaju’. Kristina je kroz otvorenavrata kupatila gledala moje muke, nijednom ne pokazavsi

saosjecanje, kao da sam dobio sto sam zasluzio. Ne smijem se

zakleti,ali cak mislim da se i smijala. Jebote, uradis sve zbog

nje, isplaniras situaciju, stvoris atmosferu, pokazes joj mamac,

a dobijes blamiranje i jos podsmjeh.

Tad sam naucio lekciju broj jedan. Zene ne vjeruju

muskim suzama, i zasto ih onda za dzaba prolivati. Od tada,

nikada vise nisam pustio suzu, a da je zbog zene u pitanju.

*

Skola… fuj.

Polazak u skolu nije jedno od mojih ljepsih sjecanja, sem

Kristine naravno, sa kojom sam djelio djacku klupu. Sam prvi

dan polaska u skolu i ona cuvena svecanost kad ucitelji vrse

prozivku svojih djaka, sve u pratnji svojih roditelja,

nagovjestila je probleme, koji ce me kroz skolu pratiti.

Roditelji su od mog prvog dana u skoli napravili veselje u

malom, ili jos preciznije circus u malom.



Kristina I ja

Dok su drugu djecu na svecanu prozivku pratili po jedan,

ili eventualno oba roditelja, iza mene je isao citav garnizon,

sastavljen od tetki, kumova, komsija. Oni su bili krajnje bucni,veseli, isticuci mene i Kristinu u prvi plan, kao najljepse,

najpametnije i jos ne znam kakve. Mada realno, Kristina i jeste

bila najljepsa, crta lica koje samo Bog moze kreirati i to

jednom u ko zna koliko, obucena u neku svjetloplavu haljinu

sa tregerima, pravog djackog drzanja, dok se za mene, onakvog

kakvog jesam i pored najbolje volje mojih najblizih, to tesko

moglo reci. Obukli su mi neko debilno odjelce, sve sa sakoom

i leptir masnom, dok je kum pratio svaki Kristinin i moj korak

kamerom. Sto je najgore, morao sam non-stop da se smjeskam

u kameru i da glumim da je to sve super okomene????????????????? iako bih najradije kuma sutnuo u jaja i

nabio mu tu kameru u dupe. Unosio mi je kameru u facu i

tjerao me da recitujem neku pjesmicu o petlicu pevacu, a ja ne

da nisam znao tu pjesmicu, nego nisam znao kako se zovem u

tom trenutku. I dan danas se jezim kad pogledam

sedmogodisnjeg sebe, skrbavog, bez prednje dvojke, zalizane

kose, se nastelovanim kezom u kameru. Jedno je definitvno,

bio sam mnogo ruzan prvak. Iako svi tvrde krajnje suprotno,

moje misljenje se ovde najvise uvazava.

Drugovi iz odeljenja,u svoj toj saradi oko mene,prepoznalisu u meni sminkera i razmazenog klinca, koji voli da skrece

paznju na sebe. Vjerujte, najmanje sam zelio po tome da se

istaknem. Jedino se nisam bunio kada sam morao Kristinu da

drzim za ruku, jer smo u redu po dvoje ulazili u ucionicu.U

jednom trenutku,umoran od cijele situacije i pritiska kome sam

bi izlozen, opsovao sam nesto na glas, pomijuci ‘’kurceve i

picke’’. Ta psovka je bila aktuelna medju klincima u ulici. Kad

‘oces nekoga da sjebes, kazes da su oni ‘’kurcevi i picke’’. To

sam rekao i ubrzo se pokajao, ali na moju srecu to niko nije

cuo. Ali i danas je tu corpus delikti u vidu vhs kasete, gdje sesa mojih usana jasno cita moj pozdrav cijelom auditorijumu.



Kristina I ja

Cale je prso kad je kuci procitao moje rijeci sa usana,ali sam

dobro prosao. Samo jedna sklempa.

*

Imao sam nezgodu da upadnem u odeljenje gdje je bila

skupina od desetak djecaka koji su bili drugari i prije polaska u

skolu, i na moju jos vecu nezgodu od prvog dana me uzmu na

zub, sto zbog Kristine, a sto zbog mog stava ‘ ja sam ovdje

glavni’ . Drugi dan sam umalo dobio batine na odmoru.

Sacekali su me kod kioska za sendvice i krenuli na mene.

Trojica su dezurala da ko ne naidje, a cetvorica su krenula

prema meni. Najvisociji od njih mi je rekao

-Kako cemo pretuci manekena,pisaces placuci sta cemo ti

uraditi-

U strahu nadolazecih batina, primjetio sam staru granu

naslonjenu o neku plocu, uzeo je, i svom silinom odvalio

jednog ‘u glavu’. Isti taj djecak kome sam napravio veliku

cvorugu na celu,posle je postao moj najbolji prijatelj, ili vise

brat, Borko. Slucajno je napipao cvorugu,i tek kad je video da

tu ima i krvi,poceo je da se dernja i placuci krenuo da me

prijavi uciteljici.Ja sam I dalje stajao ukopan u mjestu drzecigranu I cekajuci sledeceg…sledeceg nuje bilo jer su se



Kristina I ja

munjevitom brzinom razbjezali. Ne moram vam reci, da me je

Borko maksimalno zajebao po pitanju placa, drao se vise nego

ja posle onog ‘incidenta’ sa Kristinom u restoranu. Epilogsvega, opet sam ja najeb’o. Uciteljica mi je iscupala usi,

pozvala moje i Borkove roditelje, dobio neku kaznu od

direktora, a vrhunac je slijedio kuci. Ne znam ko me je vise

tukao, otac ili majka. Ukratko, jad. Danima nisam mogao k’o

covjek da sjednem na stolicu. Roditelje zabolje sto sam se

samo branio, oni su povjerovali u pricu da sam njih sedmoricu

jurio skolskim dvoristem sa granom u ruci.

Dolasci u skolu mi nisu bili prijatni, jer sam se plasio

Borkove osvete, ali na moje iznenadjenje, nje nikad nije bilo.Mnogo godina kasnije su mi priznali, da su od osvete odustali

iz dva razloga, prvog- znali su koliko sam nadrljao u cijeloj

situaciji , a drugi… kad je budala imala muda da udari granom

ko zna sta mu moze pasti na pamet…

Situacija sa drugovima se ubrzo smirila,i postali smo

pravi prijatelji,mada u tom periodu drugarstvu je kumovalo sto

ja njih nisam zelio za protivnike,jer sam bio usamljen a oni u

gomili,mada bez ikakvog kurcenja,nisu ni oni zeljeli mene za

suparnika,znali su da imam svoje bubice,I da je bolje ne

udarati na mene.Za prva dva dana boravka u skoli,dao sam povod da me upamti citava skola,sto zbog glamurozno

seljackog prvog dana u skoli,sto vec sutradan zbog udaranja

druga iz razreda.Ni malo mi nije prijala popularnost te vrste,jer

sam prosto zelio da sve mirnije tece,da idem u skolu,vrtim se

oko Kristine I da igram sa ortacima iz ulice fudbal.Tada sam

shvatio da se nekad najmanje mi sami,pitamo za svoje

postupke,kao da pod kapom skrivamo neku avet,koja I pored

svih nasih nastojanja da radimo jedno,ona nas vuce na

suprotno.Istinu govoreci,vrijeme ce pokazati,da sam jedina

avet u cijeloj ovoj prici ja sam,a ne neko stvorenje koje mikreira neprilike.



Kristina I ja

Uciteljicu od prvog dana nisam gotivio,ne znam sto.Ta

netreperljivost je posebno produbljena posle onog cupanja

usiju kad sam udario Borka,nisam veliko zlopamtilo,ali podobro mi je usi otegla,da sam u tom periodu cak pomisljo na

neku osvetu,ali naravno kad porastem.Zbog uciteljica sam

zamrzo,sve sto je bilo vezano za skolu.Sam pogled na tu

visoku,msavu prosjedu zenu,stvarao mi je neku neprijatnost a I

podsjetnik kako se izivljavala nad mojim usima.Mada,ni ona

mene nije nesto posebno mirisala,pogotovo sto mi je od drugog

dana zadenula etiketu,,razmazeni problemcic,,koga ce ona

dovesti u red kad vec nisu roditelji.Moje muke su posebno

podmazivali moji roditelji,koji su rekli uciteljici posle sukoba

sa Borkom,da ja jesam bezobrazan,I da ona ima svako pravo Injihov blagoslov,da me za najmanji problem kazni nekom

,,fizickom disciplinskom mjerom,,Matora krava je to obilatao

koristila,bio je dovoljan nekad I obican trenutak nepaznje dok

nesto uciteljica prica,da me kucka necim potkaci,pa bio to

drveni lenjir,ili nesto drugo.Ali jebiga,ona je mudo,u cjeloj

prici,ona pise pravila,ona je ta koja cupa usi,sasvim dovoljno

da se povinujem I smirim.I smirio sam se,ako se uopste moze

reci da sam napravio I jedno sranje.Dolazio sam u skolu,nosio

uredno svoj pribor sa knjigama,izbjegavo grane I tudje glave,I

sve je u jednom trenutku izgledalo tako normalno,sto bi rekli

klasicno djacki.Ubrzo sam shvatio da to nije moje prirodnostanje,to biti normalan,ali opet krivca nisam trazio ni u sebi,ni

u onom djavolku sto mi cuci na ramenu,vec prosto u spletu

okolnosti.

Ta nova nevolja se zvala Kristina, tacnije djecak iz

drugog odeljenja u koga se ona zaljubila. Zvao se Janko,

preselio se iz Svedske, gdje je rodjen, vrativsi se u rodni grad

svoga oca, da zavrsi skolu. Majka mu je bila Svedjanka, tako

da je od nje nasledio dugu plavu kosu, koja mu se kovrdzala

oko usiju, nevjerovatno svijetle oci, zbog kojih su sve

prvakinje padale u trans. Na moju nevolju i Kristina.Imao samI ranije, prije skole sukobe sa drugim djecacima zbog



Kristina I ja

Kristine,I mnogo mi je olaksavala cinjenica,da je ona bila

ravnodusna na sve te djecake,ali sad…tu je bio neko ko joj se

mnogo svidja,zapravo neko na koga ona otkida.Janko je bionajljepsi djecak,Kristina najljepsa djevojcica u generaciji,I

medju djacima su kruzile price I o Jankovim simpatijama

prema Tini. Odmah mi je padalo na um da bi tu bubasvabu iz

Skandinavije trebalo nauciti pameti. Razlog…pa nema razloga.

Kristina.Posto nisam znao kako drugacije mu dolijati,odlucio

sam se za staru dobru metodu,koja rijetko kad

omane,bezobrazluk-provokacija-pesnica. Nisam mogao iz cista

mira da udarim na njega, trebalo mi je nesto sto bi me

opravdalo ako dodje do nasih roditelja. Smislio sam…

Jednog proljecnog popodneva, moja i Jankova uciteljica

izvele su svoje razrede na lokalni fudbalski stadion da se

djevojcice igraju izmedju dvije vatre, a djecaci fudbala. Ne

moram vam reci na koga sam najvise nasrtao… sve u nadi da

ce me taj djecak odgurnuti ili opsovati, da bih imao razlog da

krenem na njega. Medjutim, djecak mi nije dao ni najmanji

povod, uvijek bi se sklanjao, cak i izvinjavao za ono sto nije

njegova krivica. Stvari se nisu odvijale po planu… Djevojcice

su prestale da igraju izmedju dvije vatre i dosle da gledaju nasu

utakmicu, djevojcice oba odeljenja su navijale za Janka,ali ne

za njegovu ekipu, vec za njega, medju i njima i moja Kristina,koja je svom snagom klicala Janku…

-‘’Zajebi ovo’’-rekao sam, i iz cista mira svom snagom

udario Janka, nogom u stomak. Djecak se uhvatio za

stomak,pao na zemlju i poceo da place… ostalo mozete

pretpostaviti, izvlacenje usiju od strane uciteljice,jos silovitije

nego posle Borka, batinanje od roditelja, opet neki ukor od

direktora… skolski psiholog je pozvao moje roditelje da im

prenese da imam velikih problema sa agresivnoscu,i da

probamo da zajednicki rijesimo problem. Roditelji su ugledniclanovi zajednice, niko nije sumnjao u njih kao vaspitace, znali



Kristina I ja

su da je problem u meni. Odlucili su da mi zaprijete da ce me

istjerati iz skole i poslati u neku skolu van Pljevalja, e to je

upalilo, bar na kratko.Udaranjem Janka,apsolutno nista nisam postigao,sem kranje suprotan efekat.On je bio jos omiljeniji

medju djevojcicama,naravno I medju mojom Kristinom,gotovo

su se utrkivale koja ce mu prici,pitati dali ga jos boli,usput mu

nudeci svoju uzinu,I slatkise.Nije vam tesko da

pretpostavite,da sam posle toga definitivno postao omrazen u

cijelom kolektivu.Uciteljica me nije gotivila te nije,posle toga

ni djevojcice,direktoru nisam bio simpatican,jer me precesto

gledao za nekoga ko je tek prvi razred osnovne

skole,jedino…medju drugovima iz odeljenja krenuo sam da se

namecem kao lider.Dvije tuce za kratko vrijeme,dali su mireputaciju u odeljenju nekoga,s kim se ne treba kaciti.To me

bunilo,jer sam bio siguran da bi me par drugova iz odeljenja po

dobro istreslo iz gaca kad bi se potukli,ali se nisam bunio zbog

njihovog misljenja,cak stavise,prijalo mi je.

*

Taj strah od izbacivanja iz gracke skole,I slanja u neku

seosku ,drzali su me podalje od nevolje tacno godinu

dana,kada me je pronasla nova neprilika.Posto sam u to

vrijeme,imao neku hronicnu prehladu grla,nacuo sam roditeljeda sapucu nocu,kako me treba odvesti u Beograd kod nekog

pravog ljekara,jer ovi nasi vec dugo mi lijece obicnu prehladu

bez uspjeha.Posto sam cuo,da majka,pominje neke sinuse,bio

sam siguran da je to neka neizlijeciva bolest,da mi spasa

nema,I da je Beograd I njihovi ljekari jedini izlaz.Sjutradan

sam uciteljici na odmoru rekao,da sam tesko bolestan,da

moram na mucnu terapiju,a da roditelji to kriju od mene,I da

sigurno necu dolaziti,izvjesno vrijeme u skolu.Prvo mi nije

vjerovala,I njena reakcija bila je-Sta sad smjeras-u tom

trenutku,iako mi se nije plakalo,krenuo sam da kenjkam,dasam uspio da raznjezim uciteljicu,da I ona zaplace,zagrli me,I



Kristina I ja

posalje kuci,uz ispracaj,da ne brinem zbog izostanka,jer ce sve

biti sredjeno,ona I director ce se za sve postaratii.Dosao sam

ranije kuci,roditelji su me zacudjeno gledali,jer su znali dasrijedom imam 4 casa,a ja se pojavio vec posle odmora.Odma

sam im rekao

-Necu da idem u skolu,dok ne ozdravim,znam da morate u BG

da me vodite,I znam da je nesto mnogo opasno.

Roditelji su na to,poceli da se smiju,gotovo grohotom…nista

nisam kapirao.Rekao sam povisenim glasom

-Ljudi,pa zar ja nemam sinuse,a to je bolno,I ja osjecam kako

me boli,posebno nocu-

Otac mi je na to rekao

-A gdje te boli-Stao sam u cudu…dje li je taj sinus,djavoli ga cijedili.Stvari mi

se uopste nisu svidjele kakav su tok primile…ocekivao sam

odlazak u Bg,lijecenje necega sto me ne boli,I ono

najbolje,nema skole danima,ko zna,mozda I nedeljama,a

trenutno jedino sto dobijam je roditeljska smijurija.Morao sam

u trenutku da pokazem taj sinus sto me boli,inace roditelji mI

nece povjerovati.Dje li moze biti sinus,razmisljao sam trista na

sat,a onda sam prelomio

-Ovde me boli,tu je taj sinus,nocima mi ne da, da spavam,a ja

vam nisam rekao,jer necu da vas sjekiram-rekao sam I pokazao

na stomak,moleci sve zivo,da se tu nalazi taj sinus.Cale I majka su se prevrnuli od smijeha.Matori su se

smijali,kao ludaci,pokazujuci prstom na mene,I suzdrzavajuci

se novih napada smijeha.Bio sam provaljen.E jebiga…nista od

lijecenja u Bg,zapravo ono najbitnije,nista od izostanka iz

skole.Majka mi je objasnila da hocu ici u BG,ali na rutinski

pregled grla,I to na jedan vikend.Razocarala me kad mi je

rekla,da imam obicnu smrkavicu,koja ne prolazi neko vrijeme,I

da hoce da me neki specijalista pogleda,da mi vise ne bi curio

nos.Ja ocekivao jebeni sinus,a dobio smrkavicu,ocekivao

izostanke iz skole nedeljama,a dobio vikend,gdje cak ni onaj petak necu izostati iz skole…jebem ti zivot.A onda mi je sinula



Kristina I ja

genijalna ideja…uciteljica I dalje misli da sam tesko

bolestan,mozda bih mogao da joj precutim,saznanje da mi nije

nista,bar neko vrijeme.Otisao sam sjutradan uskolu,nastelovane face,,ja sam mnogo bolestan,I sve me

boli,,uciteljica me docekala kao heroja,koji uprkos

bolesti,koristi svaki dan da dodje u skolu,dok se definitivno ne

zaputi u BG na lijecenje.Prvo sto mi je rekla,bilo je

-Pozvacu danas tvoje roditelje,da podrzim ljude,a I da pitam

sta je sa tobom,da im ne treba nesto,podrska znaci-odmah sam

se snasao,I zamolio je da ne zove neko vrijeme,jer su mnogo

utuceni,a I mnogo ljudi zivka,a njih to sve boli,jer svakom

objasnjavaju isto I iznova prolaze kroz agoniju.Imao sam 8,5

godina,I jebes me,ako nisam bio namazaniji,nego sad,konj od27 godina.Uciteljica je rekla da je to u redu,I da ja mogu

kuci,kad god hocu,ako imalo osjetim bolove.U medjuvremenu

sam se naruzao znanjem,i od roditelja saznao da su sinusi u

glavi,a ne u stomaku,I da kad oni bole,glava puca.Taj dan sam

otisao jos ranije kuci,prije odmora,jer sam se pozalio da,,opet

krece glavobolja,,E sad je bio problem…nisam mogao kuci,jer

su tamo bili roditelji,odlucio sam da odem na bilijar,sacekam

da se zavrse casovi,I vratim se kuci regularno,kao da sam

dosao sa nastave.Narednih 10 dana trajala je jedna od mojih

najvecih podvala ,moji kuci su mislili da sam u skoli,a ovi u

skoli da se lijecim,a ja sam svako jutro kretao u skolu,alimjesto u nju svracao u bilijar klub,tu provodio vrijeme dok

traju casovi,a onda se produzenim putem vracao kuci,da me ne

bi primjetili drugovi iz razreda.Znao sam da jedina opasnost da

budem otkriven prije vremena,prijeti od Kristine,tacnije od

njenih tuzibabskih sklonosti prema meni.Olaksavajuca

okolnost za mene,bila je njena okupiranost Jankom tih

dana,tako da nije mnogo marila zasto mene nema,pa to sigurno

nije pominjala svojima kuci,jer bi njeni odma zvali ,da pitaju

sta je samnom.Mojima kuci je postajalo sumnjivo,da u zadnje

vrijeme nemam nikakve domace zadatke,I slabo sta zaucenje…ja bih uzeo knjigu iz matematike u nju stavio strip



Kristina I ja

Zagora,ili Dilan Doga,I isao u sobu kao da ucim,povremeno

nesto naglas pricajuci,da bi moji mislili da se preslusavam.A

onda…Kristina je progovorila,tacnije, cutala je dovoljnodugo,zatim lancanom reakcijom sve u jednom satu je

razotkriveno,a taj lanac je isao ovim smjerom,Kristina-njeni

roditelji-moji roditelji-uciteljica,a onda povratnom reakcijom

uciteljica-moji roditelji-njeni roditelji- Kristna,trazila se

informacija gdje sam ja,posto se to sve saznalo bas za vrijeme

mog odsustva iz kuce.Pronasli su me u sred bilijarske

partije…Ovo je moj kraj,bila je prva reakcija kad sam na

vratima kluba primjetio roditelje sa uciteljicom.Bilo je lijepo

dok je trajalo,moralo se kad tad zavrsiti.Onda su oni u

dogovoru,roditelji,uciteljica I director,spremili mi takavscenario,da nisam znao gdje se nalazim.Iscenirali su,da sam

izbacen iz skole,I da mogu do mile volje da bjezim iz nje,sve

dok me ne uhapsi milicija,I posalje u zatvor,zato sto djeca koja

ne idu u skolu,ubrzo postanu kriminalci.Vise nisu ni pominjali

seoske skole…znaci najebo sam.Poceo sam da placem,I da ih

molim da to ne rade,jer cu se popraviti,I da se to vise nece

ponoviti.Driblali su me kao magarca dva sata,cekavsi da

isplacem sve suze,pa mi tek onda rekli,kao pruzice mi jos

jednu priliku,ali zadnju,da zadnje ne moze biti.Majka I pored

svega,nije propustila priliku,da me pred uciteljicom I punim

bilijar klubom isara rukom po dupetu,I dodatnoizblamira.Moram vam priznati da se to sve desavalo za jednim

stolom u bilijarnici,gdje sam ja,koji placem , I kumim da me ne

izbacuju iz skole,bio glavna atrakcija ljudima u klubu.Otac je

smisleno zelio da se to sve desi,bas tamo,jer je znao da posle te

sramote,koju sam dozivio,vise mi nece pasti na pamet da

udjem u taj klub.Matori je bio u pravu,od tad sam zamrzio

bilijar.Opet sam morao da idem kod skolskog psihologa,2 puta

nedeljno,I trpim tog matorca,kome je nevjerovatno smrdilo iz

usta,em to,em mi je jebao glavu o nekim glupostima.Po

njegovom misljenju,osim agresivnosti,imao sam I drugi problem,hiperaktivnost,zbog koje me mjesto ne drzi,a



Kristina I ja

pogotovo skola.Smatrao je da visak energije koji imam,treba

ispravno da kanalisem,a ne tako sto cu se non stop tuci,I

bjezati iz skole.Preporucio je mojima da me daju na nekisport,I da ce to sigurno pomoci.Zelio sam da krenem na

karate,zbog opcinjenosti Nindzama I Brus LIjem,medjutim to

nije dolazilo u obzir,jer su smatrali da bi me to dodatno

nacinilo ratobornim.Dali su me na stoni tenis.

Dosadnijeg sporta u zivotu nisam video,obicno prebacivanje

ping ponga preko mrezice,toliko me izludjivalo,da sam svojim

nezalaganjem nervirao trenera,da me je jednom najurio sa

treninga,I rekao da se vise ne vracam.Ko ga jebe,to sam I htio

da postignem…ali iskreno,bio sam I totalni antitalenat za taj

sport.Dok su se ostala djeca trudila da precizno prebacujuloptice u polje protivnika,moja verzija te igre bila je,lupiti po

loptici iz sve snage,I njome gadjati protivnika,po mogucnosti u

glavu.To me je zabavljalo,I zasmijavalo,skrivanje tudjih glava

medju rukama,kad bi bio moj red da serviram.Trener je ubrzo

provalio sto moj antitalenat,sto moju verziju tog sporta,da mi

je rekao da se gubim,I vise ne pojavljujem,jer ako jos jednom

se pojavim,on ce mi mojom metodom odrubiti glavu.Nisam

rizikovao,I tako je zavrsena moja prva sportska

misija.Porazavajuce.Opet sam molio roditelje,da me daju na

karate,ali od toga nije bilo nista.

Narednih godinu dvije , drzao sam se po strani.Totalno

zatisje. Nisam mogao u kupatilo otici a da me neko ne prati od

strane roditelja.Izgubio sam bio njihovo povjrenje do

kraja,nisam znao gdje je veca tamnica,dali u skoli ili medju

roditeljima kuci. Roditelji su me dovodili u skolu, cesto i

odvodili, to im je bio jedini garant da ne napravim neku novu

glupost. U medjuvremenu sam postao jedan od boljih djaka u

generaciji,bio sam bukvalno nadzorisan I tjeran da ucim,

Kristinu gledao svaki dan ali sam odlucio da je se klonim dok

smo u skoli, jer njena blizina je za mene uvijek znacila potencijalnu nevolju.



Kristina I ja

Kristina je postajala ljepotica u koju su bili zaljubljeni svi

od prvog do cetvrtog razreda,a ja sam bio osudjen da gledam

kako se oko nje vrte razni tipovi,kojima bih najradije glavuiscupao,ali zbog problema u kojima sam bivao,morao sam da

okrecem glavu od cjele situacije.Janko koji je bio faca broj

jedan medju djecacima,klonio se Kristine,jer umio je bolje od

bilo koga da cita moje krvnicke poglede i prijetece stisnute

usne.U jeku mog potisnutog bijesa,sto ne mogu na moj nacin

da se borim za kristinu,I udjem u okrsaj sa konkurencijom,oko

mene je pocela da se vrti djevojcica iz odeljenja

Svetlana.Iskreno ja ni jednu djevojcicu sem Kristine nisam

primjecivao,tako da mi je bilo cudno sta ta mala sa frizurom

,,ala pipi duga carapa,,hoce od mene,sve dok mi jednom nalikovnom nije rekla.

-Veljo,ja sam tebe zaljubila-

Samo sam je gledao,potpuno zbunjen,ne znajuci sta da

kazem.Ona je u ruci drzala neku kovertu, sa nacrtanim srcem

na njoj,dala mi je,I rekla da procitam kad dodjem kuci.Svetlana

je bila najbolji djak u odeljenju,djelovala je zrelije od svih nas

u svakom pogledu,I miljenica uciteljice I skolsokog osoblja.Do

tad sa Svetlanom,jedva da sam komunicirao,tacnije bio sam

jedan od inicijatora da je zovemo bubalica I streberka,tako da

sam u prvi mah sumnjao,da nije u pitanju neki trik,da bi mi se

osvetila za uvrede.Posto sam se uvjerio da nije trik,rekao sam

-Sta ti hoces od mene,zar vi sve ne ludujete za Jankom-

Ona mi je na to rekla,da Janko jeste ubedljivo najlepsi

decak u generaciji,ali da se njoj ne svidja.Rekla mi je,da joj se

svidja moja nepredvidivost,I to sto delujem mnogo

ratoborno.Strpao sam pismo u dzep I pomjerio se od

nje.Procitao sam ga kuci na miru,tu je bilo svega, od ljubavnih

stihova Mike Antica,do njenih izjava naklonosti prema

meni,mnoge recenice nisam razumio,al sam preretpostavio da je nesto umjetnicki,I da to mora biti dobro.Jedna njena



Kristina I ja

izjava,mi je bila posebno nerazumljiva,da ono sto nam najvise

treba je cesto tu ispred nas,a da toga nismo svjesni.Pismo sam

iscijepao posle citanja,jer mi je odma Kristina pala na pamet,Ito kako mi je ona oduvjek pred ocima,I kako oduvjek znam sta

zelim sa njom.Svetlanu sam vidjeo sutradan u skoli I rekao joj

-Da znas koliko se meni neko drugi svidja,ne bi ti palo ono

pismo na pamet-

ona mi je rekla da je mislila da sam drugaciji,zaplakala I

pobegla u wc.Ubrzo se proculo da me Svetlana simpatise,I na

moje cudjenje navukao Kristinin gnijev na mene,koja je I za

najmanji moj nestasluk,bila spremna da me tuzibaka kodroditelja I ocrni.I pored svega,kuju nisam mogao da mrzim,u

trenu bi mi doslo da je zadavim, a vec iduceg trena,sanjao bi

kako je drzim za ruku,I hodamo nedje u prazno bez cilja..Ako

je lekcija broj jedan o musko zenskim odnosima,naucena u

kupatilu onog restorana,za vrijeme mog batinanja sto sam

Kristini pokazao sta sam pokazao,lekcija broj dva je naucena

otprilike u vrijeme kristininih ispada prema meni,a to je…da

su neke ljubavi bezuslovne,da takve ljubavi ne zahtjevaju da

sve bude bajno,krasno,cak I ono najbitnije,da te druga strana

voli.To su ljubavi koje postoje,same zbog sebe,zbog te

osobe,kojoj I ide ta silna doza osjecaja,koja prijeti da razorigrudi onome ko emituje tu ljubav.Te bezuslovne ljubavi,cesto

ostanu takve kakve jesu,nesretne,jer jedino u toj formi,u vidu

tuge,one mogu I da postoje.Tuga I patnja radjaju tou

bezuslovnost,nista drugo.Nekad prizovemo I drugu stranu,tog

nekog kog bi mi zeleli da nas zavoli,ali imam utisak da vec

tada malo gubi na tezini,jer covjeku je mnogo prirodnije stanje

da nesto zeli I da za tim pati,nego da mu to samo das.Tada sam

shvatio I prihvatio istinu,koja ce me pratiti citav zivot,a to je da

cu Kristinu uvjek voljeti,pa nebitno,dali ona bila uz mene ili

ne,ako bude,bice voljena,a ako ne bude,isto joj se hvata.Onosto je sledilo kasnije,samo je utemeljilo moju tvrdnju,zapravo



Kristina I ja

ono sto sam tako osjecao.Kristina je svojim boravkom u mom

zivotu,budila u meni sve porive,koje djecak bubuci muskarac

mora da ima,da bi prigrabio stvari,za koje misli da mu punim pravom sleduju.Iako nisam bio bas najponosniji na probleme

koji su me pratili,jer sam njima kidao I sjekirao roditelje,Imao

sam utisak da sam pre Kristine,bio kukavica,plasljivko od

batina druge djece,a njenim postojanjem,postao sam

borac,mozda ne uvijek pravican I posten,ali opet borac koji

uopste ne haje za fizicku bol I koji se ne plasi nikoga.Nisam

imao Jankovu ljepotu,moje oci nisu bile fatalne za

devojcice,one se nisu zbijale hodnikom kao kad prodje on,ali

sam osjecao da I ja imam konja za trku,nesto sto nece

razoruzati ljude kao Jankove oci,na prvi pogled…moje oruzje je postalo srce.Uvidio sam da su mogucnosti svacijeg srca,ne

samo mojeg, neogranicene,ako se samo ima petlja da se slede

njegovi nagoni,I da se ide do kraja,cesto zanemarujuci glasove

realnosti,koji su tu,nekad da nas prizovu pameti,ali I vise da

nas sputaju.Ima nesto,I u onom probijanju zidova glavom,ako

znate na sta mislim.Iako tom zidu na kraju nece biti nista…

Kristina,tacnije moja osjecanja prema njoj, nacinili su od mene

tipa,koji se nikad nece ni pred kim povucii,pa ma ko bio sa

druge strane.Ne mislite da sam nesto specijalno hrabar,daleko

od toga.Bilo da se povucem,il od tog nekog zaradim bol,kad

stavim na neku imaginarnu vagu neprijatnosti,I jedno I drugo boli,ali mnogo vise,onaj tas iznad koga stoji,povukao se.Bol

prodje,ali zulj povlacenja,zulja dugo..Zbog osjecaja prema

njoj,imao sam utisak da sve mogu,udariti na jaceg,istrpiti

veliku bol,uraditi najvecu ludost,istrpiti najvecu kritiku,mogao

sam sve…a opet nisam mogao nista,sve sam mogao,sem njoj

se svidjeti… Sve je ukazivalo da sam se konacno pronasao,a

onda…

Onda je muzika usla u moj zivot. Imao sam deset godinakada sam rovareci po sestrinim muzickim kasetama, pronaso



Kristina I ja

jednu kasetu cudnog naziva – Zabranjeno Pusenje-, sama rijec

da je nesto zabranjeno, natjerala me da je tu kasetu ukljucim u

kasetofon. Od tad pa nadalje nista nije moglo ostati isto.Opcinjenost je najmanje sto sam osjecao, dok su se

predamnom nizale sve te fantasticne pjesme… Sate i sate sam

provodio slusajuci o tim neobicnim likovima o kojima su

pjevali momci iz benda. Ubrzo sam pustio duzu kosu, kupio

lanac za farmerke, pocijepao teksas jaknu, farmerice, odjecu za

koju nisu znali ni roditelji a ni uciteljica. Polazio sam u skolu u

jednoj odjeci,u onoj koju bi mi spremila majka, kod druga se

presvlacio u odjecu koju sam nosio u rancu,moju rokersku, i do

skolskog kupatila je nosio gdje sam opet oblacio staru odjecu,

bivao sam roker s kojim se nije bilo pozeljno kaciti. Kakav jeto roker koji ne pusi… ubrzo sam nabavio neku paklu cigara i

pred ostalom djecom puckao, pokazujuci im da sam ‘mnogo

zajeban’, jer sam sa sobom nosio neku staru britvu.Poceo sam

medju drugovima I ostalim djacima da propagiram drugaciju

muziku,od one kojoj smo bili gurnuti uciteljicinom voljom.Do

tad, morali smo da slusamo djecje pjesmice,nase stare

izvorne,I pjesme za igru.Iskreno,jos tada a i ranije,me je boleo

kurac za nekog vuka,koji je buba lenja,I sta ce reci njegova

pokolenja,a podjednako za neke pjesme dje pominju Mitu

bekriju,Dimitrija sina Mitra,iako su mi danas sve te pjesme

super,cak ih rado slusam.Donosio sam vokmen u skolu,I svima pustao muziku koju ja slusam,a tu je bilo svega, Zabranjenog

pusenja najvise,ali I nekih stranih grupa kojima nisam ni naziv

znao pravilno da izgovorim,ali im je muzika ubijala,a za rjeci

tih pjesam sam se snalazio preko sestre,koju sam tjerao da mi

prevodi o cemu pjevaju.Ubrzo sam nabavio neki zeleni

sprej,njime sarao svoju rokersku garderobu I ispisivao muzicke

parole po njoj.Jedna od njih je glasila,ZNANJEM KARATI

SELJAKE,po naslovu jedne pjesme od grupe VIOR.Ne moram

vam reci da nisam imao pojma sta znaci karati. Nevolje su

opet bile na vidiku… a ko bi mi nevolje donio nego staravoljena Kristina. Prenijela je svojoj majci, ova mojoj ,a ja



Kristina I ja

debelo platio i cigare i britvu, bacilli mi rokersku garderobu,

jedino sto je dobro bilo je da me nisu tjerali da se osisam, a

lanac sam uspio da sakrijem. Tad sam definitivno bio ubijedjenda ce me Kristina obiljeziti na neki nacin, na koji, to tad nisam

znao.

*

Onda je na red dosao pubertet,I sve one

divne,traumaticne,slatke I ogavne stvari koje on nosi sa

sobom.Zanimljivo,pubertet je poput starenja,primjecujemo sve

te promjene na drugima,sem na nama samima,mada,I pubertet

je vrsta starenja.Primjetimo porasli nos,na najboljem prijatelju,ne na nama,ostru adamovu jabucicu,neki glas ko iz

bureta,dok sebe I dalje vidimo bar fizicki,kao nevina derista,sa

po kojom bubuljicom na licu,koja ce naravno proci pitanje

vremena.Pubertet nekome prodje lagano,da ne osjetis

promjene,dok nekoga tresne poput zemljotresa,sa svim

mogucim posledicama I promjenama.

Velicina moje glave,nikad nije bila sporna,bio sam

glavonja I prije puberteta,dok sam u njemu jos vise oglavico,I

potvrdio status glavasa.Otac je na to znao da kaze,da je za

muskarca,bolje da ima vecu vugla,nego da ima malu

okruglu,skladnu glavu,nisam ga razumio,ali dobro.Moj otactakodje ima respektabilno pozamasnu velicinu glave,tako da

geni nisu postedili ni mene te,,privilegije,,Osim ,,glavice,,kosa

je pocela da dobija neku crnu ugljen nijansu,a uporedo sa

kosom,ten je krenuo da tamni.Bio sam preslikani otac Niko iz

tog perioda.Jedino sto sam od majke nasledio,bile su neke

usne,koje su mi pogotovo u tom dobu pravile velike

probleme.Majka ima pune,prirodne jarko crvene usne,tako da

smo I ja I sestra,to nasledili od nje.Uvjek sam izgledao kao

nasminkan,tako das u djeca prosula foru da koristim

sminku,tako da sam tu prvu godinu puberteta proveo,tukuci seI svadjajuci sa drugom djecom,ujedno braneci svoju cast,jer



Kristina I ja

karmin nisam u zivotu drzao u ruci.Ubrzo sam se ipak izborio,I

zezanja u vezi usana su prestala.Kristina je jedna od onih

srecnica,koje pubertet jedva da je pipao.Lijepa kao I uvjek,bezijedne bubuljice,ili bilo koje tinejdzerske nepravilnosti na licu,I

dalje je bila djevojcica o kojoj su sanjali svi,samo osim njenih

vrsnjaka I malo mladjih,o njoj su poceli da mastaju I

osmaci,vidno stariji djecaci.Nevolja je htjela,da njenim

odrastanjem sve vise I vise protivnika,kacim sebi na vrat,jer

me I dalje bjesnilo hvatalo, ako bi neko zadrzao pogled na njoj

duze od onog dozvoljenog,slucajnog u prolasku.Kristina je

oduvjek sumnjala,da sam zaljubljen u nju,to joj nikad nisam

rekao,niti bilo kojom rjeci,to nagovjestio,a svoju

blagonaklonost I obzir prema njoj pravdao sam velikim prijateljstvom izmedju nasih porodica,I sto to tako mora biti.

I Kistina i ja, smo u medjuvremenu koliko toliko sazreli.

Ja sam sve manje i manje upadao u neprilike, a Kistina je

odjednom postala pazljiva prema meni.Valjda joj je trebalo

vremena da shvati da sam joj maksimalno naklonjen,I da nema

potrebe da bude toliko zla I okrutna prema meni.Tome su

doprinijeli I njeni roditelji,koji su primjetili da sam mnogo

pazljivi I osjecajniji prema njoj,nego ona prema meni,tako da

su cesto znali da uticu da jedna djevojcica ne smije da bude

bezobrazna prema nekome ko joj je pravi drug.Totalnoneocekivano,Kristina je pocela da se mijenja…Cak me u

jednom leksikonu,kod neke drugarice iz odeljenja ,potpisala

kao njenog druga.Ruku na srce, bio sam zadovoljan I tim

,,drug,,cak I bez onog ,,najbolji,,Samo kad bih se sjetio koliko

sam toga prosao,da bi me uopste nazvala drugom,stvaralo je

opet blago zadovoljstvo.Po mojoj slobodnoj procjeni,ako mi je

desetak godina trebalo,da bi me nazvala drugom,za nekih jos

deset mozda budem I najbolji drug,a ko zna, mozda za nekih

trideset,cetrdeset, budem nazvan I momkom,nikad se ne

zna.Prestala je da me otkucava za incidedente u koje bi svremena na vrijeme upadao, cak me i branila za neke moje



Kristina I ja

gluposti.E to su vec bile novosti.Prosto nisam mogao da

vjerujem,da ona,koja je bila zaduzena za moja tuzibakanja,I

spijuniranja,odjednom postaje zastitnik,I pred roditeljima I pred nastavnicima,I neko ko me iskreno savjetuje,da moram

mnogo bolje da se ponasam,nego li to trenutno radim. Poceli

smo i zajedno u skolu da idemo, uopste nas nije bio blam da

nas zadirkuju ostali, ono djecje da smo momak i

djevojka.Stvari posle toliko godina,konacno su dobijale,ako ne

nista drugo,onda barem neki normalan tok.

Poceli smo da se zanimamo za iste stvari. Nije mi trebalo

mnogo vremena da joj prenesem svoju strast prema muzici,

omiljenim knjigama, filmovima…pjevusio bi joj,sve te divne

pjesme,koje sam slusao,I bukvalno je tjerajuci,da cuje ,,evo jossamo ovu,,prepricavao knjige koje sam citao,a filmovi su

postalI stvar,koje nismo propustali.Imali smo samo dva kanala

na tv-u,tako da nisi smio dozvoliti luksuz,da se daje neki film,a

ti da ga ne pogledas.Roditelji nam nisu dali da iznajmljujemo

vhs kasete,kada je radna nedelja,tako da Smo hvatali,,daj sta

das,,Odmah posle filma,ako ga nismo gledali zajedno,vec

odvojeno,svak svojoj kuci,odmah smo zvali jedno drugo

telefonom,da sumiramo utiske. Zbog mene je zavoljela i

sport… zajedno smo isli da gledamo Rudara, gotovo da nismo

propustali utakmice. Zavukli bi se u potkrovlje tribine, kupili

masu sjemenki i sokova i kao kakvi divljaci dernjali se inavijali citavu utakmicu.Imali smo nasu poziciju,u samoj

blizni komentatorske loze,odakle bi imali najbolji pregled,I

gotovo bez prestanka bodrili nase Polimlje do pobjede.To mi je

bilo posebno fascinantno…Kristina koja je skroz mirna, dok ne

dodjemo na tribinu,I dok ne pocne utakmica,a onda se

pretvara,u takvog navijaca,koji zna I sudiji da dobaci,ako

smatra da je pogrijesio.Sta reci…bio sam totalno zaljubljen,bio

sam I ranije,I tada mislio da ne moze vise,ali upoznajuci neke

nove momente u vezi nje,koje nisam znao ni da ima,to vise

nije bila samo zaljubljenost,vec ludilo.Posmatrajuci njenustrast,koju iskazuje bodreci samnom nas gracki klub,dalo mi je



Kristina I ja

taku ideju,koja mi nije dala mira,sve dok nisam krenuo u njenu

realizaciju.Poceo sam da treniram fudbal… Naravno da osim

ljubavi prema fudbalu,najveci pokretac mog pocetkatreniranja,bila je upravo ona.Zapravo,kad vam posteno

priznam,samo ona.Jesam ja volio fudbal,ali ni priblizno kao sto

sam volio nju.Sanjao sam da me bodri,kad dam gol,potrcim ka

onoj strani tribine,gdje je ona,podignem majicu na kojoj bi

bilo ispisano njeno ime,I neka parola tipa,,Ovo je za tebe,,Tako

da nosen svojom zaludjenoscu sto prema njoj I mnogo manje

prema fudbalu,upisao sam se u pionire Polimlja,I krenuo da

treniram.

*

Uvijek sam bio dobar ulicni fudbaler,medju drustvom iz

ulice,I drugovima iz odeljenja,ali se nikad nisam zanosio da

sam neki kalibar veci od toga.Nikad nisam bio hitar I

brz,solidno sam baratao loptom,dobro driblao,I reko,da malo

probam,da bi me Kristina pratila.Naado sam se da ce vristati

kad dam gol,pa barem duplo jace,nego li, kad neko drugi da

gol.Totalno neocekivano,vec posle prvog treninga,ispostavilo

se da nisam toliko los,I da predstavljam ozbiljnog konkurenta,I

za djecake koji su trenirali,dugo prije mene.Posle par

treninga,trener nase selekcije,pozvao je moje roditelje da imsaopsti,da posjedujem talenat I da bi trebali I oni da me

motivisu,da budem redovan na treninzima,I da sve to mnogo

ozbiljnije shvatim.Moji su konacno odahnuli,pomislili su,da

sam se konacno pronasao u necemu,pa makar to bio i hobi,I da

ce me ta obuzetost fudbalom,u slobodne sate,odvuci od

problema I mangupisanja kojima sam bio sklon.

Generacija 84 godiste podmladak FK Polimlje,bila je

jedna od talentovanijih generacija,jos od generacje 75

godiste,koja je svojevremeno osvojila trofej na nekom jakom

turniru u Beogradu.Moji saigraci su bili Murat Junkovic,I Sale



Kristina I ja

Cacic,danas fudbaleri eminentnih evropskih liga,I svakako dva

nasa najbolja fudbalera u tom uzrastu.

Krenuo sam ozbiljno da treniram ali iz nekog cudnog,nidanas meni jasnog razloga, i da dobijam kilograme. Posle

svakog treninga roditelji nisu mogli da me odvoje od stola,

tako da sam i pored zavidne fudbalske vjestine, postao bucko

koji juri za loptom. Trener u dogovoru sa roditeljima,bacali su

me na razne dijete, ali ja sam uvijek nalazio nacina da se

dokopam masnih vjesalica, euro kremova, ili vec neceg

drugog. Dobio sam nadimak Toputic, po bivsem fudbaleru

Polimlja, koji je i pored vidljivog viska kilograma, uspjesno

igrao lopte.Taj nadimak mi je bio prihvatljiv do nekle,jer je

Toputic stvarno dobro igrao,ali s druge strane bio je stijena,sane malom stomacinom,tako da taj dio sa trbuhom ,mi nije dao

puno uzivanje u tom nadimku,tacnije nadimak mi je vise

smetao nego imponovao. Da bi ubrzo poslije tog nadimka,

dosao novi, Debelcevic, koji me je nervirao do te mjere, da

sam opet upadao u tuce, kad god bi me neko nazvao tako.I

pored problema sa tezinom,nisu me otpisivali u klubu,smatrali

su da je to samo faza,koja ce mi omoguciti da vremenom

ojacam muskulaturu,I postanem robusni centarfor,kakvim su

zeljeli da me naprave.

Krenuli smo da igramo takmicarske utakmice sirom Srbije

I Crne Gore.Zbog viska kilograma,trener mi je dao mali radijuskretanja,moja uloga je bila napadac-egzekutor, da primam

lopte u sesnaestercu na gotovo,I da ih probam sprovesti u

mrezu.Kristina nije mogla iscekati prvu utakmicu na domacem

terenu,a mi smo ko u inat prvih ko zna koliko utakmica, igrali

na strani.Iako sam se fudbalu,posebno privolio zbog nje,iz

treninga u trening pocinjao sam sve vise I vise da volim taj

sport,i postajao gotovo zavistan od njega. Posebno sam zavolio

trenera,Djola Lakica,tek penzionisanog fudbalera,koji je sa

velikom strascu,prenosio nam znanje,I trudio se da od nas

napravi prvo ljude,pa tek onda fudbalere.Djole nije imao nekuveliku karijeru kao igrac,igrao je za male klubove u



Kristina I ja

zemlji,najveci uspjeh mu je bila jedna drugoligaska sezona u

Vranjanskom Dinamu a ostalo nije ni vrijedno pomena,ali I

pored toga,ja nisam imao dilemu,ko je moj heroj,I fudbalskiuzor.Zelio sam da sutiram lijevom kao Djole,iako sam izraziti

desnjak,da se radujem na nacin na koji se on raduje,neki su me

zafrkavali da sam cak skidao I njegov hod.On je jedan od onih

ljudi,koji te podstice,hrabri,motivise,jer smatra da za sve

postoji resenje,I pravi put,ako samo ulozis sebe u to,ali do

kraja,ne stedeci se ni malo.Nije bio najponosniji na svoj

fudbalski staz,ali je rekao,da je uvijek mirno spavao jer je

davao sve od sebe,I da zna da nije mogao bolje od toga,jer

prosto ne mozemo svi biti veliki fudbaleri.Svaki trening bi

pocinjao nekom njegovom pricom,anegdotom izkarijere,salom…to su bile zivotne stvari,kojima je pokusavao

da nam predstavi kakav je u stvari zivot,kakvi su ljudi koje

srecemo u njemu,cemu treba teziti u zivotu,I kako kroz njega

hodati.Posle treninga,posjedali bi na centru igralista oko

njega,I slusali ga,cesto ga tjerajuci da nam iznova I iznova

prica neke price.Nikome nije padalo na um da ide kuci,a da

nam trener, barem nesto ,opet ne isprica.Iz velikog postovanja

prema Djolu,gotovo,bilo je nemoguce,na svakom

treningu,utakmici,ne dati svoj maksimum.Posmatrajuci

njega,koji se toliko trudi oko nas,kome apsolutno nista nije

tesko,neko ko sve radi neisfoliranim osmijehom na licu,Ivelikom ljubavlju,sto prema profesiji,sto prema nama,budilo je

kod nas potrebu,da ga sopstvenim zalaganjem I trudom cinimo

posebnim.Voljeli smo ga kao oca.

Posebno mi je ostala u sjecanju njegova izjava na

poluvremenu jedne utakmice.

Igrali smo u Niksicu,protiv podmladka FK CELIK,u

pitanju je bio turnir za igrace do 14 god.Ni malo prijatno

gostovanje za mene,jer su me neki sa tribina,uporno

zezali,Debeli,debeli,da ja od treme I zbunjenosti,nisam umio

da se sastavim sa loptom.Nikad nisam umio da funkcionisem pod pritiskom.Ja jesam bio dosta krupniji od drugih,ali nisam



Kristina I ja

bio bas toliko debeo,kako ma publika prozvala.Promasio sam

masu prilika za gol,I time sebi stvorio jos vecu nervozu I

pritisak,koje su me dodatno vukle u nove promasaje.Cak Isaigraci su postajali nervozni zbog moje igre,koja je vise nego

stetila timu.Vise bi koristio ekipi,da su igrali bez mene,nego

samnom na toj utakmici.Publika ko u inat,nije prestajala da mi

se smije,I da me cascava sve kreativnijim I kreativnijim

nadimcima,vezanim za moju tezinu.Ljudi,cisti pakao… ja

masim neku izglednu priliku,a publika koju cine klinci nasih

godina pjevaju-dajte loptu debelom-Molio sam se u sebi,da me

trener izvede iz igre,I prekrati mi muke,agonija je dugo

trajala,a tek je bilo prvo poluvrijeme.Nisam mogao da

zamislim da I dalje ostanem na terenu.Na poluvremenu,rekaosam treneru

-Izvlaci me iz igre,ovo nije moj dan,ne mogu da

podnesem,one sto me pljuju-a on mi je na to rekao,nesto,sto cu

pamtiti citav zivot,I sto ce mi biti zvijezda vodilja za neke

buduce okrsaje,I sto ce,slobodno cu reci,postati moj zivotni

moto.

-SINE,AKO SE SAD POVUCES IZ

IGRE,POVLACICES SE IZ SVAKE BORBE U

ZIVOTU,BJEZACES KAD GOD OSJETIS TESKOCU IFRKU…AKO SAD POKAZES DA IMAS MUDA,I OD

CEGA SI STVOREN,VELIKU SI STVAR ZA SEBE

NAPRAVIO.JA TE NECU IZVODITI IZ IGRE,TI KAKO

HOCES-

Vratio sam se na teren,jer nisam zelio Djola da

razocaram.Po holivudskom scenariju,ova prica bi isla u tom

smjeru,da se ja ,pun prkosa,ponosa,I nadljudske snage vratim

na teren,I utisam publiku svojom preporodjenom

igrom,golovima,da I protivnicka publika stane na mojustranu.Medjutim,u stvarnom zivotu…tako ne biva.Ja na toj



Kristina I ja

utakmici , ne da nisam dao gol,nego sam bio gori nego li u

prvom poluvremenu,ocaj,najgora ikad odigrana utakmica…ali

sam uspio jedno…ostao sam citavu utakmicu na terenu,I nisamse povukao I pored ismijavanja sa tribina,kojima sam bio

izlozen citavu utakmicu.Mi smo na kraju ubjedljivo izgubili,I

svi se slozili da je to najgore odigrana utakmica ove

generacije,a njen najgori pojedinac na terenu,nije bilo tesko

zakljuciti ko je to bio.Postidjeno,zelio sam sto prije,da se

pojavim kuci,I poceo da razmisljam, dali ikad vise da se

pojavim na terenu,ili uopste treningu.Pred vratima

svlacionice,cekao me Djole.Trener me zagrlio , toliko jako,

kao da mi cestita golove,saigraci su bili u cudu,jer su smatrali

da sam zasluzio kritiku I ribanje,a ne zagrljaj.Za njega sam bio pobjednik,iako sam ubjedljivo izgubio I bio najgori,bio je

srecan jer sam ostao na terenu uprkos svemu.Ja tad nisam

osjecao tezinu Djoletovih rjeci.Tek kad sam pocinjao da

zrim,shvatio sam znacaj svega onoga,sto je trener pokusavao

da mi kaze.Shvatio sam,koliko je bitno ostati u igri do kraja,ne

povuci se ni onda kad izgleda da ladje odavno plutaju morskim

dnom,ni onda kad si izlozen ruglu I ismijavanju od drugih,ni

onda kad drugi sumnjaju u tvoj kvalitet I podsticu te da se

manes svega,jer ti nisi za to…ni tad ne treba odustati,jer se igra

nastavlja samo ako mi ostanemo njeni ucesnici,bez nas-nema

ni igre,ali…bez igre ni mi ne postojimo.Naucio sam,da nije jedina borba u zivotu,ona za Kristinu,takmicenja sa vrsnjacima

u nekim klinackim igrama ko je bolji,borba u zivotu je nesto

mnogo vise…Za 4 godine treniranja fudbala,nikad nisam

sanjao da postanem profesionalni fudbaler,iako sam volio tu

igru, imao solidan kvalitet I podrsku celnika u klubu,koji su

zeljeli da izguram do statusa seniorskog prvotimca.To su

zeljeli ne samo meni,vec cijeloj mojoj generaciji,da nas Djole

izvede u profesionalne fudbalere.Osjecao sam da volim taj

sport,ali da nikad necu moci da mu se predam,koliko je

neophodno,iz prostog razloga,sto sam fudbal zelio da igram zadusu,ali ne da mi bude sve u zivotu,I da od njega zivim.Djole



Kristina I ja

je primjetio da nemam ambiciju,kojoj su tezili neki iz ekipe,ali

mi to nije zamjerao.Rekao mi je da kada osjetim da mi fudbal

nije u vrhu prioriteta,slobodno napustim citavu stvar,jer se tajsport, igra iz velike strasti,a ne polovinom srca,gdje drugu

polovinu cine fudbalu skroz suprotne stvari.

Kristina je naravno pratila moje igre u Polimlju,dok na

kraju joj nisam rekao da ne dolazi na utakmice,jer bolje igram

kad ona nije tu.Valjda od velike potrebe da se dokazem pred

njom,nisam uspijevao da pokazem ni procenat koliko sam

mogao.Uz negodovanje,ipak me poslusala.

Tih dana,ona I ja , Postali smo toliko bliski, da je to

postalo sumnjivo i nasim roditeljima. Kad nismo bili u skoli,

visili smo po ulici ili po cijeli dan se zivkali telefonom. Ja samu nju bio zaljubljen, te zaljubljen, ali sam odlucio da cutim o

tome, i da je imam pored sebe pa makar i na ovaj nacin. Znao

sam da nemam nista od toga da joj kazem,jer tad bi mozda

izgubili odnos kakav sam sanjao da cu imati jednom sa njom.

Postala je moja najbliza osoba, moje sve.

Ti dani sestog na sedmi razred,prolazili su mi u velikom

zadovoljstvu,jer sam konacno uspio,posle toliko godina

vrzmanja oko Kristine,da je privolim,da me prihvazti sebi,a da

znam da mi nece nesta napakostiti,ili me roditeljima

ospijunati.U jeku tih prijatnih osjecanja koja su se

desavala,uspio sam da napravim incident u skoli,koji me umalonije kostao prebacivanjem iz mog razreda u neki iz druge

smjene.O izbacivanjima iz skole,tad se nije pricalo,jer sam bio

medju najboljim djacima,tako da mi nisu mogli nista.Pozadina

incidenta,Kristina naravno. Bili smo na nekoj eskurziji na

Zlatiboru,jedan dan sa prenocistem,I sve je ukazivalo na

idealno proveden dan na planini.Cjeli dan smo jurili

gradom,vozili pedaline na jezeru,imali izlet u sumI,a uvece

umorni dosli da prespavamo u hotelu,I ujutru natrag kuci.Bio

sam u sobi sa Alenom I Pedjom,tipovima iz drugog odeljenja

sa kojima su me stavili da spavam.Razdvojili su me za prenociste od drugova iz mog razreda ,jer me razredni staresina



Kristina I ja

toga dana cuo kako pjevam bezobraznu pjesmu o nekom

malom postaru,I o njegovim aktivnostima sa zenama kod kojih

svraca dok djeli postu,pa za kaznu morao sam da spavam sadrugim odeljenjem.Alen je bio ok tip,ali sa Pedjom se nisam

razumio…Pred samo gasenje svjetla,I polaska na

spavanje,Pedja je izasao iz kupatila blazenog osmjeha na

licu.Bez ikakve zelje da bi me provocirao,jer nije znao da ja

uopste poznajem Kristinu,rekao je

-Joj ljudi,kako sam ga izdrko,bruka…zamisljo sam da

jebem,onu plavusu iz 7-b,onu lijepu sa loknama-

meni u tom trenutku pocinje kuvanje,ali ne krecem na

njega,dok ne budem sto posto siguran,na koju misli,iako sveukazuje na Tinu.

-Da se ne zove ta mala Kristina-pitao sam ga,stezuci desnu

pesnicu u dzepu,I pokusavajuci da obuzdam bjes.

-Ja,ja,Kristina se zove,rekao je crni Pedja,ne sumnjajuci

sta mu se sprema.Samo sam ustao,I zaletio se na njega

-Na kojoj si ga izdrko,majku ti jebem-rekao sam I svom

silinom ga odvalio pesnicom po nosu.Krv je siknula ko

luda,djecak se zateturao I poceo da place.Alen je sokiran lezaona njegovom krevetu,potpuno uplasen da reaguje I kaze bilo

sta.Nepun minut kasnije,svi nastavnici su se nacrtali u

sobi.Nasto je haos, Pedja place,nastavnica tehnickog sva

sokirana,pokusava da mu zaustavi krvarenje,a mene sobom juri

razredni,I nastavnik fizike da mi usi razvuku.Nevjerovatno

sam se isprepadao tu noc,sto zbog Pedje kome sam nagrdio

nos,sto zbog 2 grmalja od nastavnika koja me jure da naplate

pravdu.Tu noc se tek pred zoru zaspalo,jer sam morao da

napisem izvjestaj na licu mjesta,zasto sam to uradio,I da u

ponedeljak u pratnji roditelja to predam direktoru,I ostavimnastavnickom vjecu da odluce o svemu.Vise od svega,bilo me



Kristina I ja

strah sta ce otac na to reci,tacnije koliko ce poludjeti kad cuje

sta sam uradio.Plasio sam se,sta ce biti sa mojim nosem,kad

obavjeste cala… Ni malo manja frka te noci,bila je kakosastaviti izvjestaj.Nisam mogao da napisem,,udario sam ga,jer

je izdrkao kurac,zamisljajuci kako jebe moju simpatiju,,to bi

definitivno,bio najgori napisan skolski izvjestaj u istoriji

obrazovanja.Trebalo mi je nesto,da me opravda,ali sta moze

opravdati incident koji sam napravio.Pretpostavljo sam,da ni

Pedja kad bude pisao svoju verziju dogadjaja,sigurno nece

pomenuti drk-sesn vezan za Kristinu,nego ce prosto napisati,da

sam ga udario iz cista mira.Alen uplasen cijelim razvojem

situacije,branio se neznanjem za citav slucaj,kao nije bio u

toku…to je vec islo meni u korist.Napisao sam da sam gaudario,zato sto mi je opsovao sestru,a ja sam kao mnogo

osjetljiv kad mi neko pomene porodicu u tom

kontekstu.Medjutim,ni u najvecim kosmarima,nisam mogao

pretpostaviti sta ce se desiti kad Pedja dostavi izvjestaj.Taj ludi

seronja,doslovce je napisao kako je bilo,sta je on rekao,a sta

sam ja uradio.Da pojasnim,on je ispao drkadzija u bukvalnom

smislu te rijeci,a ja siledzija,ali ne u toliko bukvalnom

smislu.Na kraju kad se te 2 stvari stave na vagu,ja najebavam

maksimalno,a on biva vracen u njegov onanija svijet,bez

ikakve kritike,sa svom mogucom paznjom,jer je bio na meti

manijaka,a manijak sam naravno ja.Scena kad je moj razredni pred punom zbornicom,morao

da procita Pedjin izvjestaj,odnosno njegovu verziju

dogadjaja,stvar je koja je preko noci, postala kultna,mnogo

dalje od nase skole.To se saznalo, jer je nastavnik

fizickog,odsevljen komikom siuacije,cijelu stvar,prepricavao

po gradu,iako je ta stvar morala da ostane,u okvirima

skole.Moj razredni je bio veliki covjek,pravican,preposten

tip,sklon da pohvali I pomogne,ali I da kazni I povuce za usi,za

neki baksuzluk.Volio me je kao djaka,ali nije podnosio stvari

koje sam bio sklon,da uradim,sto iz sopsvene gluposti Inemara,sto iz potrebe,da drugu djecu nasmijem svojim



Kristina I ja

stosom.To sto se desilo te veceri u zbornici,sto je slobodno

mogu reci uslo u anale,svih besposlicara I problemcica,islo je

otprilike ovakoPrvo je razredni pred punom zbornicom,procitao moj

izvjestaj.On je bio folerski,I nafilovan,kako samo ja umijem da

iskenjam.Lupetao sam o svojoj vezi sa porodicom,koliko nam

oni znace,I kako ne smijemo da dozvolimo bilo kome,da nam

na bilo koji nacin dira u najmilije.To sam napisao,kao uvod,a

onda pomenuo,da sam htio da odbranim sestrinu cast,jer je

Pedja opsovao.Znao sam, da se nece niko upecati od

nastavnika na moje gluposti,jer su me dovoljno dobro

poznavali,da bi uopse povjerovali u to.Svi su znali da ce Pedjin

izvjestaj dati realnu sliku,I da ce to biti dokaz,po kome cenastavnicko vjece odrediti kaznu za mene.Pedja uostalom

nikad nije napravio ni najmanji problem,tako da su svi znal,i

da je sve moje maslo,od pocetka do kraja.Onda je dosao na red

citanje Pedjinog izvjestaja…Razredni je uzeo Pedjin list iz

koverte ne sluteci sta u njemu pise.Krenuo je da cita,dok nije

zastao na recenici koja je trebala,da rasvijetli cijeli slucaj.

Pedja je doslovce napisao,da je izdrkao,tim rijecima,jer ni on

ni ja,niti bilo ko od nas,iz tog uzrata,nije znao za druge termine

,poput masturbacija,onanija,ili sta vec.Razredni je

stao,zagledao se u papir,I poceo da se meskolji,kao nesto ne

moze da procita,sve u nadi,da ce za to vrijeme,smisliti nekiadekvatan izraz,koji ce zamjeniti Pedjin.Nesto mu nije

islo…Vrijeme je prolazilo,I svi su cekali da cuju to sto

trebaju.Onda je posteni razredni starjesina,iskoristio izraz,koji

je sve muske nastavnike,koji su donekle bili verzirani u

pozadinu incidenta,gotovo rasplakao od smijeha.Rekao

je,svoju verziju Pedjinog izvjestaja

-On me je krvnicki udario iz sve snage,po nosu I donjem

delu cela,samo zato sto sam se malo ceskao u kupatilu-

Nastavnica Ruskog nista nije kapirala,rekla je



Kristina I ja

--Iju,jeste ono dijete divlje,udarilo druga,jer se pocesao u

kupatilu,jeli on normalan-

Te izjave nastavnice Ruskog jezika,izazvali su jos vecu

smijuriju medju muskim nastavnicima,dok se razredni

preznojavao,drzeci papir u ruci.Pretpostavljam,da mi je u

njegovim mislima,pravio leptir masnu od usiju,jer sam ga

uvalio u nevidjena govna,I nacinio ga predmetom

komedije,pred samu penziju.Nastavnik fizickog,koji je posle,I

sirio pricu po gadu,od smijeha je napustio sjednicu,I otisao

vani da se smiri.Posle te situacije, I do samog kraja male

mature,nastavnik fizickog,I mene I Pedju oslovljavao je

nadimkom ,,Cesko,,Onda su svi definitivno znali staznaci,,ceskanje,,

Taj period je bio toliko neprijatan za mene,sa svake

strane,sto od roditelja,nastavnika,skolskih psihologa,da sam

mislio ,da se to nikad nece zavrsiti.Svi su bili nefer,niko nije

potencirao Pedjine dogodovstine sa desankom,I pominjanje

Kristine kao sredstva za postizanje efikasnijeg orgazma,sva

koplja su se lomila oko mene,I onoga sta sam ja uradio.Onda

sam shvatio jos jednu istinu…vecina ljudi su drkadzije,i teze

da zastite svoga,koji je takodje drkos,tako sto ce preci preko

njegovih drk izleta,I jezgro problema,naci na drugoj strani.A

ovde problem nisam bio samo ja,vec I masturbator,koji je unjegovim mislima,Kristinu razvaljivao od znate cega.Pedja je

naravno precutao Kristinu u njegovom izvjestaju,I da sam ga

udario,jer se ,,ceskao,,zamisljajuci nju.To je izgleda

nebitno.Kad sad razmisljam o toj situaciji,dodje mi nekako gej

Pedjin izvjestaj, jer ispada da sam ga udario,jer on to ne teba

da radi,mislim na drkanje,ako ja nisam ukljucen u to,drugo

objasnjenje ne vidim,zasto bi ja tukao nekoga,kad svak ima

pravo da se,,dira,,koliko zeli I gdje zeli.Ispada kao pederska

sujeta,drkao a nije me zvao,jebote pi… Naravno da ce neko od

vas reci…pa sta si I ti,nego 14-GODISNJI DRKADZIJA,ok ljudi,istina je to,ali za sebe sam smatrao da sam posteniji



Kristina I ja

drkadzija,ja sam to radio kad iznajmim xxl filmove,jer tim

djevojkama I stoji u opisu radnog mjesta,da milionima

napaljenih klinaca,omoguce ljepse I manje stresnosazrijevanje.Kristina je bila nesto cisto,gdje su samo emocije

radile,nesto sto sam drzao podalje od cijele price vezane za

porno filmove I casopise.Imao sam utisak da zene iz pornica

sluze za praznjenje tjelesnog,a Kristina sluzi da se voli,I nju

nisam mogao uopste da zamislim u seksualnom

smislu.Medjutim,nedugo kasnije stvari su se I na tom polju

promjenile…ali otom potom.

Ubrzo je citava skola saznala za razloge incidenta sa

Pedjom,I nacinili mi jos vecu neprijatnost.Tada je definitivno

svak znao,koliko sam slab na Kristinu,ali sam im zato timdogadjajem poslao jasnu poruku

-SJEBACU VAS SVE,AKO I SAMO POMISLITE DA

DRKATE NA NJU,DA NE KAZEM VISE-

Tih dana Borko I ekipa cesto su me zafrkavali,na racun

toga.Kad god bi neko iz odeljenja,od muskih naravno,pitao

nastavnika da izadje u wc,oni su mi govorili da je sumnjiv,I da

bi trebao za njim da krenem,,kao,,predhodno je krisom gledao

Kristinu,stavio je u drk memoriju,I otiso u kupatilo da se

olaksa,,Iako mi je Borko najbolji prijatelj,rekao sam mu daobrati paznju sta prica,da ne bi opet radila ,, grana u

glavu,,Znao je da se ne zajebavam,tako da je prestao.Najteze

mi je padalo,kad sam morao da se izvinim Pedji,jer je to bio

uslov da me ne prebacuju u drugo odeljenje.Zapravo siguran

sam,da bi me prebacili,ali samo par mjeseci,prije tog

incidenta,zaduzio sam skolu,jer sam bio 2 na regionalnom

takmicenju iz hemije,tako da su bili blazi nego inace.Jednog

vikenda,majka I cale,kupili su gomilu slatkisa,I zaputili se

samnom,kod Pedjinih roditelja da se ja pred njima iskreno

pokajem,zbog onoga sta sam uradio.Pedjini matori su se znalisa mojima,tacnije moj cale I Pedjin,obadvojica su Zabljacani,I



Kristina I ja

cesto su znali da njeguju zemljacke odnose,ako ne cestim

druzenjem,onda velikim medjusobnim uvazavanjem.Boravak u

Pedjinoj kuci,definitivno je bio jedan od gorih momenata sto semene tice.Samo sam sjedio na nekoj fotelji.blenuo u

pod,gotovo rijec nisam progovarao,sem naravno kada sam

Pedji procijedio ono izvini,pretjero sam.Ono sto me brinulo,to

je da se nisam uopste pokajao,iako sam masu losih stvari platio

tim incidentom,gotovo sam bio siguran,da bi to opet

uradio,pogotovo ako bi on pomenuo onu koju nije smio,barem

dok sam ja tu.Pedjini roditelji su dobri ljudi,uopste nisu dramili

oko citave stvari,smatrali su da je to obicna djecja stvar,kroz

koju svi mi prodjemo.Docekali su nas sve sa

mezom,kolacima,I osim mojih roditelja koji su potencirali moj bezobrazluk,oni nisu pominjali nista,tacnije inicirali su da ja I

Pedja treba da postanemo drugovi,pogotovo sto smo obojica

porijeklom Durmitorci,I da treba da pazimo jedan na drugoga,a

ne da se bijemo.Sto se mene tice,nije bilo sanse da postanem

drug sa tim drkadzijom,jer uvijek kad bih ga pogledao,pred

ocima bi mi izasla slika Pedje,kako spustenih gaca,sa

vrsnjakom u ruci,orgazmicno se trese,zamisljajuci moju

Kristinu ispod sebe.Uh,tad bi smatrao I da je dobro

prosao,samo sam mu nos nagnjecio.Pedja je naravno,glumio

zrtvena jagnje u cijeloj prici,vise nego sto je trebao,cesto je

potencirao desetodnevne bolove u nosu,I kao povremenevrtoglavice,koje je imao.Znao sam da kreten laze,da se ova

prica ne bi tako brzo zavrsila,I da bi ja jos nosio parolu

nasilnika,a on skromnog decka,koji je u svojoj naivnosti dobio

sta je dobio.Pedjin cale Gvozden,toliko je insistirao da nas

dvojica,treba da postanemo prijatelji,da nas je poslao

napolje,na ulicni kos da igramo basket.Pedja je bio

folirant,pred mojim I njegovi roditeljima,glumio je raspad

sistema,od bolova,a predamnom nista,ukratko,nije ga boljelo,a

I ako ga je boljelo malo u pocetku,to je do sad

prestalo.Odigrali smo miroljubiv basket,posle koga sam murekao prijateljskim tonom



Kristina I ja

-Pedja,sve je ok medju nama,ali zapamti…mozes ga drkati

na koju hoces djevojku,sem na Kristinu,Ako li probas jos jednom da to uradis,ja cu saznati,vjeruj mi saznacu,ne pitaj

kako,a onda ce biti bezveze, ne zezam se-

Pedja me na to zgranuto gledao,definitivno uvidjevsi da

ima posla sa ludakom,koga ne bi trebalo imati u svojoj

blizini.Naravno da ja nisam mogao znati ko na koga drka,ali

mi je olaksavala cinjenica,da ga barem istraumiram,I da mu se

moja faca nacrta svaki put pred ocima,ako bi pomislio na Tinu

u drk smislu.Pruzio mi je ruku I rekao

-Nema problema,necu vise nikad obecavam-

Bio sam zadovoljan postignutim,njegov pogled mi jeotkrivao da je bio vise nego ozbiljan,uostalom,bio sam I

ja…Tako sam I pored problema,uspio da izguram citavu

stvar,I frku privedemo kraju.Kadkad bi mi mi neki drug

srao,da mi nista od toga,nije trebalo,da sam citav posao mogao

zavrsiti,tako sto bi Pedji uzvratio istom mjerom,a ne da ga

bijem.Ista mjera podrazumijevala je,da ja izdrkam na njegovoj

simpatiji Nati iz 7-a,I to mu kazem.To je padalo u vodu, jer

sam bio ubjedjen I da sam to uradio,to Pedju ne bi toliko

pogodilo.

Kristina je znala za incident,ali o njemu nikad nismo

pricali,zbog medjusobne neprijatnosti o cijelom dogadjaju.Kad

sam vec poceo da pisem I neke vulgarnosti,kojih je nesumnjivo

bilo u zivotu,posebno nas muskih,ne sumnjajte da se necu ovde

zaustaviti.U periodu sazrijevanja,gotovo svi mi,mislim na

momke,prodjemo kroz fazu maksimalnog poistovjecivanja sa

sopstvenim medjunozjem.Mislim,o cemu pricam,to sam znao I

kao klinac kad sam imao onaj problem,zbog pokazivanja

Kristini . Te stvari posebno kulminiraju u pubertetu,kad svako

od nas,u svom probudjenom I tek stasalom vrsniku,pronadjenajboljeg prijatelja,cesto I nekoga ciji zov,bude mnogo glasniji



Kristina I ja

nego li zov samog srca,ali to valjda nekad I tako mora.Da ne

bude da vam palamudim,I drzim casove biologije,ili

seksualnog obrazovanja,jer to sigurno ne znam ni vise ni manjeod vas,hocu da kazem po mojoj cinjenicki ne toliko potkovanoj

logici,da mi muskarci,cesto zbog svoje zanesenosti I

ponesenosti polnim organom,ispadamo u zenskim ocima ili

ranjivi ili nesigurni.Recicu da svaki muskarac laze,ako kaze da

ga nikad nije mjerio pred drugovima,I da nije bio ucesnik

prestizne igre,kome je veci.Necu pominjati takmicenja,ko ce

prije da svrsi pri drkanju,I ko koliko vise puta to isto

moze.Znalo se,pobjednik uzima sve lavorike,I veliko

postovanje okoline,a onaj sa najmanjim biva osudjen na

podsmjeh,I gubitak postovanja,pa ma koliko on bio dobar unekim drugim stvarima.Stanko i Borko bili su inicijatori,da se

u odeljenju postavi,,kurceviti poredak,,I da svak na osnovu

velicine istog,zna svoje mjesto u odeljenju.Neki su pristali,ali

vecina nije,sto smo mi pripisali tome,da im je mnogo mali pa

ne smiju uci u okrsaj.Zbog moje,cesto patoloske potrebe za

dominacijom,I biti neko oko koga se sve vrti u drustvu,strepio

sam od tog takmicenja,iz prostog razloga,sto nisam znao sta

drugi imaju u gacama,I sta mi to takmicenje moze

donijeti.Plasio sam se,da mi sva reputacija koju sam imao,ne

nestane,ako ne pokazem potencijal I dolje.Ukratko,ugasio sam

ga,ako ne budem talentovan I u gacama.Od 17 djecaka izodeljenja,7 nas je pristalo na takmicenje,sve junak do junaka,ili

drugacije receno… budala do budale.Sam pogled na

skupinu,koji smo pristali na to nadmetanje,govorio je vise od

svega.Tu nije bio niko,a da do tad nije imao gomilu

problema,sto sa problematicnoscu poput mene I Borka,ili

ocjenama Srdjana I Zokija,ostala trojica su imala problem

manje vise jedne I druge vrste.Takmicenje je odrzano u starom

kabinetu tehnickog,koji je tada sluzio kao magacin.Nekako

sam najvise strepio od Srdjana,a cinilo mi se I ostala

takmicarska ekipa.Zasto od Srdjana…on je bio krajnjemiran,povucen djecak,nikad se nije ni u cemu isticao,nije bio



Kristina I ja

neki djak,niti je bio neki sportista,niti imao neki hobi kojim bi

skretao poznju,apsolutno ,,nacionalno prosjecan,,jedino… bio

je najveci flegmatik koga sam u zivotu video,covjek kome sefaca,nikad nije mjenjala,pa ma kako mu bilo

raspolozenje.Mrsave konstitucije,ne malo nizi od nas

ostalih,uvjek je izbjegavao nevolje a I takmicenja bilo koje

vrste,kad odjednom,medju prvima se prijavio za okrsaj.To mi

je mnogo smrdilo,pa sam predlozio da ga pokazujemo,jedan po

jedan,ali da krenemo od Srdjana,mjesto dogovorene procedure

da ga svi vadimo na jedan,dva,tri.Ekipa je znala da na nesto

sumnjam,pa su uvazili moj predlog.A onda…onda se desio

jedan od kosmarnijh trenutaka,koji je prijetio da nam slomi

samopouzdanje do kraja zivota,svim akterima te bitke ucentimetrima,sem Srdjanu.Srdjan je izvadio stvar,tacnije

stvarinu,koja se njihala na mrsavoj konstituciji,poput nekog

ogromnog valjka nasadjenog na sitno tjelo.Stanko je

zaprepasceno vrisnuo I rekao

-AAAAAAAAAAAAAAA,Sta je jebote to,jel to cudo

zivo-

Ja sam samo cutao,jer iz soka me nista nije moglo

povratiti,ta stvar je govorila sama za sebe.Da mi je u tom

trenutku,neko rekao da ta stvar ujeda,vjerujte da bih odmah

povjerovao.Srdjan je ponosno stajao,svjestan da ce po prvi put ponijeti neki trijumf,ali trijumf koji ce ga obiljeziti i

nadoknaditi sve dotadasnje propuste.Postao je car….Posle 10-

minutnog iscudjavanja Srdjanovoj alatki,nekako sam se

dozvao sebi,I rekao da je on pobjednik,ali da bi nas 6 trebalo

da nastavimo igru,I proglasimo najboljeg posle ubjedljivo

najboljeg,I utanacimo sta kome centimetri mogu donijeti.Nas

6-ica smo se pogledivali,niko nije imao petlju da krene

prvi…Srdjan nam je sjebao takmicenje,I uvukao strah,koji je

kvario srz nadmetanja.Borko je onda rekao

-Ljudi,ajmo na tri…jedan,dva,tri…-



Kristina I ja

Tada je ostatak nase skupine , usao u neku utjesnu borbu

za ,,mjesto pod suncem,,sem Srdjana koji se kao kralj povukaosa strane,da gleda nadmetanje konkurencije,koja ga ni

priblizno ne moze ugroziti.Onda smo ga svi bacilli na

vidjelo…odahnuo sam, kad sam video da nema ,,jos jednog

Srdjana,, medju ostatkom,jer sigurno ne bi preziveo jos jednog

tronosca toga dana.Iako bez nekih velikih razlika u

velicini,Borko,Zoki I ja,na kraju smo bili zadovoljnija

polovina,takmicarskog nadmetanja,jer smo imali vece nego

ostala trojica,a medju nama je bila mrtva trka,tako da smo

odlucili da podijelima 2 mjesto na 3 dijela.Zoki se malo

bunio,jer je smatrao da mu je za nijansu veci od mog IBorkovog,ali ja to nisam htio da uvazim,jer se racunalo cisto

meso,a ne I visak kozice na mesu,koji je on bas imao.Te

kriterijume,sam ja izmisljao I prosipao mu da su to standardne

procedure u mjerenju penisa,koje koristi neka komisija,koja

mjeri iste.Povjerovao mi je,jer sam koristio neke

termine,kao,,SPPM-STANDARDNA PROCEDURA

PENISOVOG MJERENJA.Kad se sad prisjecam tih

stvari,pomislim da bih I ja iz ove perspective,sebi povjerovo

na tome.I pored pocetne traume,na kraju se sve dobro

zavrsilo… Ubrzo su I djevojcice iz odeljenja saznale za

nas,,okrsaj u podne,,u starom kabinetu tehnickog,ali su se pravile da smo budaletine,I da njih to uopste ne tangira,jer smo

klinci I nezreli.Da li je to bila moja sugestija,ili prosto ziva

istina,ali Srdjan vise nije bio neko ko prolazi,a nevidljiv

je,prica a ne cuje se…postao je Srka boj,neko ko zasluzuje

postovanje svih nas.Sto bi rekao Stanko,,uvjek cu ustajati,kad

taj covjek prodje pored mene,,Ja sam cak I spjevao

pjesmu,koju je vecina iz drustva rado pjevusila.Sjecam se

samo dijela te pjesme,znam da je bilo nesto ovako

-BILO NA SNU,BILO NA JAVI-SRKA BIJE,KURCEM PO GLAVI



Kristina I ja

Narednih godinu dana,tacnije sve do zavrsetka male

mature,Srdjan je postao jedan od tipova,koji je neocekivano,iztotalane margine,u kojoj je godinama boravio,dospjeo do same

pozornice.Posmatrajuci Srku,imali smo utisak,da taj covjek

nece morati da za nista konkretno zapne u zivotu,bice dovoljno

da ga pokaze,I da stvari idu svojim tokom.Kristina je od nekih

djevojcica saznala da sam I ja bio ucesnik cuvenog mjerenja

ponosa,I bas se razocarala u mene.Da me pogresno ne

shvatite,nije se razocarala sto mi nije ko Srdjanov,vec kako

mogu biti toliko glup I primitivan.Rekla je da je nekad,za mene

pomisli kako nema pametnijeg I talentovanijeg,a onda je

iznenadim nekom gluposcu poput ove,da pomisli da glupljeg I prostijeg od mene nema.Naravno da nju ta ljutnja I

razocaranost,ne bi drzala dugo,zato sto bi je ubrzo iznenadio

nekom lijepom stvari,da bi ona zaboravljala predhodno

ucinjeno.Tacnije prastala mi je, jer je smatrala,da sam brzoplet

I nepromisljen,a uz to I impulsivan,tako da me nevolje I

neprilike brzo pronalaze.Tada sam pocinjao da vjerujem,da bi

se nekad sa Kristinom,stvari mogle odvijati drugim tokom,a ne

samo prijateljskim.Osjecao sam da brine o meni,na nacin koji

to rade samo ljudi koji me mnogo vole,tipa

roditelji,sestra,najuza rodbina…a opet nisam mogao biti sto

posto siguran u to,jer mi je cesto padalo na um,da sam predugo prisutan u njenom zivotu,pa valjda nekad I tako mora

biti.Radovala se mojim uspjesima nekad I vise od mene,a moje

nevolje I padove,dozivljavala kao svoje.Htjela je da postanem

fin decko,koji se svugdje pristojno I odgovorno ponasa,a ne

samo pred njom.Tesko vam je da shvatite da djevojcica,od 14

godina,moze biti tako ozbiljna,zrela,iskrena…ko god je

poznavao,ili poznaje nju,znace o cemu pricam.Vi

ostali,pretpostavljajte…

U najblizem drustvu a I medju ostalom djecom iz

generacije,uvijek sam slovio za cudaka.Ne mislim nafrika,koji je prica za sebe,I koga svi izbjegavaju,vec na nekoga



Kristina I ja

ko je prepun kontrasta za jednu licnost.Sa jedne strane sam bio

odlican djak,umjetnicki skoln,fudbaler,a sa druge strane bio

sam problematican,ekscentrican,cesto preagresivan,I sklonnavodjenju druge djece da me slijede u mojim

zamislima.Mnogi su smatrali I da sam krajnje zao I

pokvaren,drugacije nisu mogli da objasne neke moje

postupke.Krivili su I moju majku,koja me razmazila,I smatrali

da je ona kriva zasto sam postao djavo,a velicali oca Nika koji

me lesio od batina,jer su smatrali da je to jedini nacin da se

izadje na kraj samnom. Medju skolskim vijecem,uvijek sam

bio jedna od debata,sta I kako postupati samnom.Mnogo bi im

lakse bilo da sam bio los djak,tada bi slika bila potpuna,ali

ovako,stavljao sam ih u mat poziciju.Pitate se kako sam biodobar djak…prosto…nisam volio da ucim,I ja se nikad ne bih

sjetio sam da uzmem knjigu,ali sam uvjek,bar sto se ucenja tice

bio kontrolisan,da ne kazem prisiljavan,od strane roditelja.Oni

su imali toliko strpljenja da rade samnom,bilo koji predmet,ili

da dezuraju u sobi dok ucim,da je to prosto bilo

nevjerovatno.Naravno uvijek sam morao da budem

preslusavan,na kraju svega,nekad su mi vece sito bila

roditeljska pitanja,nego li nastavnici u skoli.Roditelji su znali

da sam budalaste naravi,neozbiljan,sklon svemu I svacemu,I

znali su da ako jos skoli okrenem ledja,propadam nacisto.Otac

se posebno iscudjavao mojoj potrebi da uvijek imam publiku pored sebe,I nekoga kome ce biti zanimljivo I smijesno,to sto

ja radim.Mislio je da sve radim,jer hocu po svaku cjenu,da

budem glavni u drustvu,pa ne bitno,dali to bilo dobro ili

lose.Roditelji su primjetili,da jedino transformaciju

dozivljavam,kada se Tina nadje u blizini.Tada nisam bio ni

nemaran,nekulturan,pretvarao sam se u djecaka,za

primjer.Moji su znali o cemu se tu radi,uostalom kao sto su

znali oduvjek,ali nista nisu pricali,znali su da mi nije lako,zbog

svega toga sa njom,sto traje godinama,tako da mi bar oni nisu

stajali na zulj.



Kristina I ja

Cak I najbolje prijatelje sam znao da bunim svojim

ponasanjem.Nekad bih bio veseo,komunikativan,a nekad bih

upadao u svoje faze,kad danima ne bih s nikim komunicirao,Ina bilo koga ko bi probao da mi se priblizi prosto bih se

neprijateljski obrusio,sem na Kristinu naravno,ona je uvijek

kidala pravila.Zbog takvih izliva ponasanja,cak sam dobijao

neke upute da me pregledaju djecji psihijatri,I to oni priznati u

svojim regijama.Odma da vam kazem,nisam caknut,to su

potrdili pregledi,a smek cijeloj situaciji dao je bolnicki

psiholog svojom izjavom

-Svi smo mi malo luckasti,ali to primjetimo samo kod

onih,ne koji su ludji,nego upadljiviji-

Psiholog bolnicki koji je cesto pricao samnom,u jednomrazgovoru,izvukao je iz mene,ono sto nije uspjevalo ni mnogo

strucnijm od njega.Posle nekih njegovih lukavih I

dvosmislenih pitanja,I mojih odgovora na ista,ispricao je moju

pricu,kao da sam mu je ja predhodno napisao na neki papir,a

on to samo iscitao.Pricao mi je o roditeljima,ljudima koji su mi

sve pruzili,i njihovoj sjekiraciji,sto imaju rdjavog sina,o

skoli,kako je mnogo lakse lijepo se ponasati nego uciti,I da

mogu biti po ponasanju kakav sam i djak,a stigao je I nju da

pomene…znate na koga mislim.Tinu.Rekao je da je tesko,biti

zaljubljen I voljeti nekoga toliko dugo,I zivjeti za tog nekog,a

biti toliko frustriran,jer su mozda sva ta osjecanja uzaludna,akoona ne osjeca isto.Taj nemir posebno nagriza djecaka,koji tek

postaje muskarac,koji tek pocinje da shvata zakonitosti I

pravila ovoga svijeta.Psiholog je znao za moje I Tinino

prijateljstvo,I da je ja zelim,na bilo koji nacin kraj sebe,ali da

nije isto biti drug s nekim koga volis,Ili mu biti par I voljeti

ga.Rekao mi je da ima I mnogo drugih djevojcica,osim Tine,I

da to tako gledam,a ne samo,ona,ona I ona.

Drugih je bilo oduvjek oko mene,u

skoli,ulici,parkovima,one su zapravo uvijek bile tu,djevojcice

koje prolaze,s kojima ides u skolu,I sve su todrugarice,poznanice…ali samo jedna je stanovala tamo,gdje ni



Kristina I ja

jedna od njih ne bi mogla nikad,u srcu.Jednostavno,bio sam

slijep,za sve ono sto nema veze sa Kristinom.Pricao sam mu,da

ne postoji stvar na svijetu,koju ne bih uradio za nju,pominjaosam mu odred vojnika,na koje bi se zaletio goloruk s

namjerom da ih unistim,iako sam klinac I za njih nejak,ako bi

probali da mi naskode Kristini na neki nacin.Govorio sam

mu,o mom strahu od aviona,dubokih voda,ali da bih se zbog

nje,vinuo avionom,pa I u svemir ako treba,I prepustio se

vodi,sve bez peraja I pomocnih slaufa.Slusao me je pazljivo,

taj dobrocudni covjek,strogih crta lica,pustivsi me da pricam o

bilo cemu,I sta god bi mi palo na pamet.Osjetio sam veliko

povjerenje prema njemu,I pricao mu nesto,o cemu sam samo

sam sa sobom dumao.Rekao je da ja nisam los djecak,kakodrugi pricaju,I da treba u inat svima da dokazem,da nisam

baksuz,nego skroz suprotno.Kristinu je pomenuo,u smislu,sta

bude bice,I da to ne uzimam srcu.

*

Prisnost je vrlina koja se ne dokazuje,u trenucima kad su

kockice slozene, kad sve ide pravim putem,I kada nista ne

ukazuje na zlo.Ona se dokazuje u trenucima,kad sve puca po

savovima,kada glava gubi razum,srce volju,kada spasa nema ni

u najavi.Moj ni malo drag period zivota,koji bi najpribliznije pokazao stanja,u kojima je prisnost dragih ljudi neophodna,bio

je vrijeme zavrsne godine osnovne skole.Otac se

razbolio…Medicinski problem koji je ukazivao na rutinsku

intervenciju,i nesto sto ljekari odrade gotovo

zmureci,odjednom je poprimilo skroz drugaciju

konataciju.Ljudi oko mene,mislim na majku I tetke,postajali su

mi krajnje sumnjivi,kao da su nesto tajili od mene.Po prvi put

na majcinom licu,primjecivao sam neke sijenke,koje su ga

mracile do neprepoznatljivosti,kao da je preko noci postala 15

godina starija.Odjednom je vodila neke tihe telefonskerazgovore,trudeci se da ja ne cujem ni rijec onoga sto se



Kristina I ja

prica.Majka je mnogo losa glumica,ako je mislila da moze

takvu stvar da zataji od mene,to da cale nije dobro.Osjetio sam

se nacisto pogubljeno…sestra je te godine upisala farmaceutskifakultet u Beogradu,nije bila kuci,I nije bilo fer da nju zivkam

u Bg I da me ona tjesi da ce cale ozdraviti,posto je majka radila

to mnogo lose.Tu je bila samo Kristina…Ona je bila totalno

nenaviknuta,na mene u tom izdanju,nekoga ko je danima

izgledao kao da je greskom sletio na planet zemlju I jedva da

sta uspijeva I da registruje I da shvati.Za sve sam izgubio

interesovanje,I samo mislio o tome da cale ozdravi I izadje iz

bolnice.Iako je moj otac Niko,po prici do sad predstavljen kao

neko ko je bio tu,samo da bije I kaznjava moje baksuzluke,on

je mnogo,mnogo vise…Ma koliko ja,nebrojeno puta trazio Iupadao u nevolju,za to bio kaznjavan od njega,uvjek sam

osjecao, da iza, tih njegovih velikih saka koje su iks puta

prangijale po mom dupetu,nogama,usima…uvjek mogu da se

sklonim I sakrijem,i osjecam beskrajno voljeno.Sa njim sam

jaci od cijelog svijeta,a bez njega sam slabic,koga I najmanji

povjetarac oduva.Iako sam cesto znao da budem ljut na oca,jer

sam smatrao da me prestrogo kaznjava za neke stvari,tih dana

mi je I te kako nedostajalo,da ja napravim neko sranje,a on me

udari iza usiju.Shvatio sam koliko je ocinska figura bitna u

odrastanju svakog djecaka,jer otac ne predstavlja samo model

po kome se kllinac pretvara u muskarca,vec I najveci temeljkoji je uvjek tu da te drzi,I ma kakve okolnosti u zivotu bile,da

ti ne da da padnes. Mene u to vrijeme,ni od koga nije bilo

strah,jer sam znao,ma koliko ja bio nestasan I zato tucen od

oca,znao sam ono najbitnije…da ako iko proba,da me na neki

nacin sasjece,povrijedi,spusti,na tog nekog,otac ce se baciti

poput tigra,kidajuci ga I lomeci,za svaku moju suzu.Mrzio sam

to,sto je Kristina prvi put vidjela moju ranjivost I veliki strah,I

da nisam ni priblizno silan I zestok kakvim sam zelio da se

predstavljam u drustvu.

Dani su prolazili,a situacija se nije mjenjala,Niko je biooperisan,I cekalo se neko vrijeme koje mora da prodje,da bi se



Kristina I ja

znalo sta dalje.Kristina me tjesila,da moram da budem jak,sta

god bude,iako me uvjeravala da je moj Niko stijena covjek,koji

ce nadvladiti I pobjediti cjelu situaciju.Pocinjao sam da jojvjerujem,jer sam znao koji je on borac,I da za njega ne postoje

nepremostive prepreke.U pocetku mi nisu dali da mu idem u

posjetu u bolnici,jer nije lezao u grackom domu zdravlja,vec

cak u Podgorici.Zamisljao sam ga,kako lezi u bolnickom

kevetu,skroz savijen I utisan od bolesti,nekako manj,i

mrsaviji,blijedji,ali sam znao da I u takvom stanju,on misli I

moli se za mene,I briga moje brige,vise nego li svoju bol.Znao

sam da on zna,koliko mi je potreban,I da zna za tamne oblake

koji me prate od njegove bolesti,I koji ne daju suncu ni da mi

priviri pod prozor,znao sam da on zna…za zid bez vrata I prozora,koji mi je odjednom preprecio put,I ne da mi ni korak

naprijed ni nazad,i ono najbitnije…znao sam da on zna,koliko

ga volim I sta bi sve uradio za njega.Daj Niko…ozdravi

mi…molim te.

Kad sam mu prvi put otisao u posjetu,u Kragujevacki

klinicki centar,skupljao sam snagu jos od Prijepoljske

autobuske stanice,da pred njim budem jak,I pokazem mu da

nisam uplasen,jer duboko vjerujem da ce on ozdraviti.Pravio

sam adekvatne face pred ogledalom,koje ce vjesto pred njim

prikriti, moj unutrasnji vulkan I veliku jezu koju sam

osjecao.Najveca bol koja postoji, je ona kad gledas nekog svogkoliko pati,a ti mu ne mozes pomoci.U takvim trenucima ne

pomaze skretanje misli na druge teme,niti mirenje sa

sopstvenom bespomocnoscu u kojoj se nalazis.Ne,tada se

traze resenja, koja nece imati svoju svrhu,niti ce promjeniti

situaciju…ali opet se traze.To vam je kao kad plutate

okeanom,nalazite se na sred njega,bez

camca,hrane,vode,drugih ljudi,samo vi i veliko nista,ali opet

odlucujete da plivate,pa dokle stignete,iako znate da ce vas

okean kad tad progutati.Cini mi se se da bi u takvim

momentima,kad bi mogao,covjek upio svu bol svogvoljenog,da bi njega postedio,a taj teret bola,stavio sebi na



Kristina I ja

pleca.Jacina te boli ne bila milostiva,prema onome, koje

mjesto oboljelog je preuzeo,ali ta punoca srca da tog nekog

tvog vise ne boli,nadjacavala bi svaki bol,pa ma koliko tijelo pucalo.Da se to moze uraditi,imali bi utisak da smo I onaj

okean savladali,doplivali do obale,I snasli I nasli izlaz u svoj

toj bezizlaznosti. Samo 2 puta u zivotu sam imao taj osjecaj,a

prvi put dozivljavao sam ga upravo tad.Bio sam samo klinac

koji stoji pred njim,I prihvata oceve lazi,da ga nista ne boli,a

njegova faca se krivi od naleta muke. Gotovo sat vremena

sam se pred njim drzao junacki,pricajuci mu,o novostima u

skoli,o tome kako je Crvena Zvezda izgubila od naseg

Rudara,golu koji sam dao Mogrenu u Budvi,o anegdotama iz

ulice…a onda pred polazak…rasplakao sam se I sav predhodnitrud,tek tako,bacio u vodu

-Niko,kad ces vise kuci-pitao sam ga,guseci se u suzama.

-Niko,kad cemo u Zabljak na skijanje,ove godine veliki

snijeg napado —

Niko,kad cemo u Beograd kod sestre,I tamo kupimo

adidasove kopacke-

a onda sam pred njim rekao,ono sto sam do tad,million

puta ponavljao,sto u sebi,sto na glas

- Niko…ozdravi mi…molim te,ali molim te.

Gotovo sam ridao, dok sam ga sve to pitao,natjeravsicjelu bolesnicku sobu I meni nepoznate ljude u njoj, da placu

samnom.Zaplakao je I moj Niko.Po prvi put u zivotu,video

sam njemu suze u ocima.Covjek koji mi je uvjek bio drugo

ime,za snagu,skrivanje emocija,gordost…plak ao je gledajuci

me u oci.Moje predhodno izgovoreno,bilo je previse I za

njega,za to veliko srce,koje umije beskonacno da voli,ali

odlicno istrenirano da bi to pokazalo bilo kome,pa makar to

bio I rodjeni sin.Srce mu je gubilo bitku sa razumom,po prvi

put u njegovom zivotu,zeleo je jedno,a desavalo se skroz

suprotno.Znam da je on najmanje zelio da zaplace,zelio je daostane pribran,smiren,kao I uvjek…ali srce je probilo u



Kristina I ja

paramparcad te silne celicne okove,koje su ga godinama

drzale,I konacno ga pokazalo u svom pravom svijetlu.Znao

sam koliko me Niko voli,I da sam njegova svrha zivota, jos odonoga dana kad sam zakmecao prvi put u bolnici,sve sam to

znao…samo nisam znao do tad,koliko smo slicni,I preslicni,I

da osim tih velikih glava,spojenih vucjih obrva,izrazenih

jagodica…imamo mnogo vise zajednickog,nego sto sam

mogao da pretpostavim.Bio sam njegova kopija u svemu,od

izgleda,preko vrsnog skrivaca emocija,koji uvjek djeluje kruto

I hladno…gdje je trebalo da se desi,da se on razboli,da bi mi

jedan drugome,suzama rekli,ono sto nismo nikad, koliko

volimo jedan drugoga,I koliko bi citav svijet izgubio

poentu,ukoliko bi me on napustio.Zapravo,svijet ne bi izgubio poentu,nego ga vise,ne bi uopste bilo.Suze su fukarska

stvar…ne postoji njihov dozvoljen br oj,vezan za neku

situaciju,vec kad krenu kao da ona koja sleti sa lica,pravi

prohodan put za deset novih,I tako u krug,suzama nema kraja.

Spremao sam se da krenem,vrijeme posjeta je bilo

zavrseno.Poljubio sam ga,I opet suznih ociju, krenuo ka

vratima.Pred sami izlazak iz bolnicke sobe,on mi je gotovo

glasno rekao

-Legendo,na proljece sigurno…snijeg nece otopiti prije

aprila,prvo skijamo,pa onda kopacke I ostalo…

Stao sam u cudu…Znao sam da on to ne kaze tek tako,on je neko ko svoju rijec ispuni,pa ne znam kakve okolnosti

bile.On ne daje obecanja reda radi,niti se brani od starih

obecanja,servirajuci nova obecanja.Ne..Pogledao sam ga

nepovjerljivo,I pored svega sto ga najbolje poznajem.Zelio

sam istinost te njegove tvrdnje da procitam I na licu,a ne samo

u rjeci.Lice je bilo izmuceno,da bi moglo reci nesto vise…I sa

osmijehom I suzama,napustio sam bolnicu.

Tom recenicom povratio mi je nadu,da stvari nece biti

onakve kako su ljudi saputali u Prijepolju,da mu nema spasa I

ne znam sta vec…vratio mi je nadu da ce se vratiti.Otac meuvijek zvao a I zove me I dalje,legendo.Znate sta sam htio da



Kristina I ja

kazem sa ovim da me zove I,, dalje,,Legenda je nadimak,koji

sam dobio odma po rodjenju,a to je ujedno I prvo Nikovo

obracanje meni.Zbog rizicne trudnoce,majka je gotovo 5mjeseci lezala u Beogradu,pokusavajuci da iznese trudnocu

samnom.Posle rodjenja sestre,6 godina ranije majka je imala

vise spontanih pobacaja,tako da te 84 godine,roditelji su na

savjet Pljevaljskih ljekara,odlucili da zbog mogucih

komplikacija u porodjaju,majka dobar period trudnickog staza

provede u prestonickoj bolnici,ujedno me I tamo rodi.Rodio

sam se prije vremena,tako da je I pored svih mogucih muka I

napora,koje je majka prosla odrzavajuci trudnocu,opet bilo

malih bojazni za moje zdravlje,upravo zbog tog prevremenog

rodjenja.Na kraju su ljekarske kontrole ipak pokazale da samkrajnje zdrav,sem neke neobicne situacije,koja je bunila I

najeminentnije specijaliste.Drzao sam oci zatvorene.Uopste

nisam otvorio oci,tacnije jos od izlaska iz utrobe,pa par dana

kasnije,samo sam zmurao.Ljekari su isprva sumnjali na neki

problem sa ocima.Posle tih par dana,pojavio se I otac,koji nije

prisustvovao porodjaju zbog obaveza u inostranstvu,koje je

imao kao tada inzenjer metalurske industrije .Kad me je on

prvi put uzeo u ruke,na iznenadjenje citavog medicinskog

osoblja,ja sam otvorio oci,I krenuo da trepcem.Gledao sam u

njega.On je na to poceo da se smije,I glasno rekao

-ljudi,on je legenda-I tako sam ja ostao legenda,naravno,samo me on tako

zvao. Tu pricu sam saznao,od njegovog prijatelja,tacije ljekara

koji je poradjao majku,inace cimera mu iz studentskih

dana,jednom prilikom kad je boravio kod nas u

Prijepolju.Osim legendo,tu su bili I drugi nadimci,poput

rdjo,pogani,nitkove…ali oni su bili nadimci koji bi predhodili

batinanju,a posledica,moje neposlusnosti.Ja njega

oslovljavam,odmalena isto,Niko,onako kako se I zove.Znao

sam da mogu da ga zovem I tata,oce,cale,babo,kako vec djeca

zovu svoga oca,ali meni je nekako najvise lezalo,bas to Niko.Kad bih kao klinac,pred drugom djecom,morao da se



Kristina I ja

zakunem u clana familije,da bi mi uvazili pricu koju bih im

pricao,ja bi samo rekao-Nika mi mog,istina je-niko nije

sumnjao,dali govorim pravo,jer su svi znali koliko sam ponesem sa njim,I da se ne bih kleo u njega,da nije tako kako

je.Ne sjecam se,koji sam razred osnovne skole bio,imali smo

za pismeni zadatak,da napisemo o svom ocu.Uciteljica je bila

iznanadjena,jer nijednom u sastavu,nisam upotrebio rijec

tata,vec samo moj Niko,moj Niko,a opet je bila odusevljena

sastavom,da je vjezbanku nosila da citaju njeni kuci.

Niko I ja,I pored povremenih neslaganja,oduvjek smo bili

zanimljiv sagovornik jedan drugome.Obojica volimo slicne

stvari,a ono sto nas najvise objedinjuje je ljubav prema

sportu,muzici I sahu.Od mojih djecjih dana,ljuti smo protivnici,ko je bolji poznavalac sporta,I ko je bolji sahista.U

tinejdzerskim danima sam preuzeo primat I na jednom I

drugom polju,I pored njegovih saljivih opovrgavanja da je

tako.Kasnije a povremeno I danas,prepiremo se,ko je bolji

muzicar.On je guslar,koji je oduvjek hodao na tankoj

liniji,izmedju guslanja sa jedne I prave profesije na drugoj

strani.Dugo je imao dileme,kom jatu se privoljeti.Na kraju je

pobijedila osnova razuma,a ne srca,jer je zelio stalno placen

posao,a ne zbijanja po zadimljenim guslarskim

vecerima.Muskarac ne zeli da je iko na svijetu bolji od

njega,pa cak ni rodjeni brat,jer cesto I tu se rode rivalstva,kojakadkad ruse porodice I kidaju veze.Jedina osoba kojoj

muskarac istinski zeli da bude bolja od njega,je njegov

sin.Razlog je jednostavan,sinov uspjeh otac dozivljava kao

svoj,jer zna da ga je on nacinio,on je formirao pobjednika,koji

je I oca premasio,a to vise nije poraz,vec dupla pobjeda.

Otac je ispunio obecanje,kao I uvjek.Nosen nadljudskom

voljom,kakvu imaju samo ljudi ne od celika,nego od velikog

srca,upustio se u beskompromisnu borbu sa bolescu.Znao je da

ima cerku studenta,koja je tek upisala fakultet,kojoj sledi 5-

godisnje studiranje,I da joj je neophodan,I znao je zamene…da sam vjecito sklon problemima,I lutanju, cak I po



Kristina I ja

stazama,koje mi je on tabao,nije smio ni da pomisli da sam

krenem.Moj otac nije bio izuzetak,svak se bori za svoju djecu,I

u casovima sopstvene bolesti,situacija je takva da se nekoizbori sa bolescu,neko ne,a to zavisi od mnogo stvari,na

nesrecu,nekad najmanje od samog covjeka.Te godine sredinom

marta,on,Kristina,njen brat Marko I ja,otisli smo na

skijanje.Nije me iznevjerio.Omogucio mi je,da I dalje ostanem

klinac,da ne odrastem prije vremena,I da zadrzim onu djecju

naivnost,koju samo roditelji mogu pruziti djetetu,stiteci ga od

tereta zivota,koje tjera da se odraste pre vremena,nekad I preko

noci.Cemu sluze roditelji…da ih

nerviramo,sjekiramo,kontriramo,da se ne slazemo sa njima,ne

malo puta u zivotu ih postenorazocaramo,zaboravljamo,smjestamo u staracke domove…da

bi oni I pored svega tu bili za nas,ne sjecajuci se nijedne nase

nepravde prema njima,jer njihova ljubav nema granice,ona

ostaje takva kakva je.Mnogi ljudi roditeljstvo shvate,tek onda

kad sami to postanu,I kad predju taj put,uzgoja covjeka od

pocetnih kilo mesa sa rodjenja.

Kad je Niko izasao iz bolnice,obecao sam da cu postati

bolji nego do tad.Dali sam ispunio obecanje…naravno da

nisam.Posle nekog vremena,stvari se vracaju u

normalu,svakodnevnica tjera da se krse I zavjeti,iako su u

trenutku izricanja,imali taj svecan ton u glasu I ukazivali namoje definitivne promjene.Na kraju krajeva,zavjet iz djecjih

usta,se I ne uzima za ozbiljno,ili ovo ja sad hocu sebe da

opravdam.

*-

Osim Kristine,koja je tu bila uvjek,prijatelji su mi dokazali

sta znaci biti podrska I istinski se naci za druga.Naucio sam da

samo jaka osjecanja prave mostove medju ljudima,ali one

neraskidive mostove.Ako porodicu cine ljudi,koji ce nas voljeti

sta god mi radili,I kakvi god bili prema njima,prijatelji su poput cvijeca koje se mora njegovati I zalivati,jer samo tako



Kristina I ja

moze opstati.Roditelji,sestra,brat,nece se naljutit,ako tek tako

nestanemo,nema nas dugo,pa se odjednom pojavimo,oni ce biti

srecni sto smo se uopste pojavili.Za prijatelje nije tako.Inajbolja prijateljstva popustaju pod teretom prostornih

razdaljina,godina negledanja,necujanja…ili ko zna vec

cega.Odgojen sam pricama koliko su prijatelji bitni u zivotu,I

kako posle porodice predstavljaju nas najveci oslonac.Uvijek

sam imao dobre drugove,velike ljude uvjek spremne da stanu

iza mene,za bilo koju stvar u zivotu.Tu njihovu

naklonost,kupovao sam istovjetnim odnosom prema

njima.Borko je oduvjek bio najbolji prijatelj,to je I

danas,gotovo 20 godina od onog naseg sukoba,kada sam ga

udario granom u glavu.On je jedini od svih drugova, oduvjek znao moja osjecanja prema Kristini,iako ja to nikad nisam pred

njim pricao,niti bilo sta potencirao u vezi nje.Kao pravi

drug,postovao je moje cutanje,ne zelivsi,cak ni jedinom

rijeci,da zalazi u ono,za sta je on znao,da je meni vise nego

sveto.Borko je najvise od bilo svega zelio,da budem kao on,da

djelim sve tajne,I da nema apsolutno nikakvih nepoznanica

medju nama.Uostalom tako je I bilo, ja nisam imao tajne,jedina

moja tajna je bila samo ona,ako se to moze nazvati tajnom,ono

sto svako zna,ali se pravi lud da ne zna.Mada kad covjek ima

jednu tajnu,uvjek sumnjas da to nije jedina,nego jedna od ko

zna koliko…Mnogo smo lijepih stvari zajedno prosli,ali Imnogo puta smo jedan drugog uvalili u nevolju.On je

covjek,koji osjeca prirodnu potrebu da se nadje prijatelju u

nevolji,a tom prilikom,ne ocekuje, ni hvala da mu kazes,jer

nije pomogao,da bi mu se ti oduzio,ili zahvalio,vec zato sto je

on zelio uraditi.Iskreno smatram,da sam postao mnogo bolji

covjek,druzeci se sa njim,I opazajuci Borkove

postupke,razmisljanja,njegovo srce,koje citav svijet gleda

jednim drugacijim ocima,nego li ja sam.Ja sam znao biti pun

predrasuda,povremene pakosti prema drugima,pogotovo ako

bih osjetio da me taj neko ugrozava na bilo kom polju,dok unjemu, nista nije bilo od toga.On je bio za sve isti,prostodusna



Kristina I ja

cesto I naivna dobricina,koji vise voli sve ljude,nego li sebe

samog.Posle porodice,Kristinu I Borka,dozivljavam kao

ljude,koji su me najvise predodredili za mnoge stvari uzivotu.Preko Kristine sam naucio kako voljeti,I uvijek se naci

za tog nekog,pa cak iako taj neko to ne vidi,ili nedovoljno

postuje,pogotovo mislim na onaj raniji period,dok preko

Borka…naucio sam da budem prijatelj,I da se trudim da to I

ostanem,pogotovo jer je on neko vrijedan?

Utisak vecine,uvjek je bio,da sam ja mnogo lose djelovao

na Borka.To donekle jeste tacno,ali I on je imao u sebi tu

vragolastu, nepromisljenu zivahnost.Ja nikad nisam mogao sa

strane da gledam Borkovu tucu,a da se u nju ne umijesam,ali

posteno da kazem,ne da razdvajam,nego da udarim nanjegovog protivnika.On je bio isti.Nas je najvise spajala

potreba za adrenalinom,od koga smo bili,pogotovo kao

klinci,zavisni.Neke stvari me je sramota I da pomenem,sta smo

radili,jer to nisu bile samo djecje gluposti,vec nekad I pravi

prestupi.Nase prijateljstvo,posebno je bilo na iskusenju,kad

smo imali nekih 13-14 godina,kad smo sa jos jednim

drugom,napali jednog srednjoskolca,koji je dan ranije,Borka

udario iz cistog mira.Ni malo nismo bili blagi,prema tom

tipu.Naoruzani motkama,tukli smo ga dok momak nije poceo

placuci da moli da prestanemo.Saznalo se ko su bili vinovnici

ekcesa,I sva trojica smo morali da damo izjave umiliciji.Privedeni smo u stanicu,kao najgori kriminalci,a ne

djeca osnovci.Dosla su dva pandura na skolski odmor,I u

dogovoru sa direktorom priveli nas na razgovor.Isprepadali

smo se kao picke,jer su nam prijetili da ce nas poslati u

popravni dom,a posle njega u zatvor.U to vrijeme,medju

osnovcima, aktuelan je bio neki film sa zatvorskom

tematikom,o mladicu koji dospjeva iza resetaka, zbog

problema sa zakonom,I o njegovoj mucnoj borbi da bi se

izborio za autoritet medju zatvorenicima.U toj njegovoj

borbi,on je par puta silovan od strane drugih robijasa,sto smomi odma povezali sa tim,da i nama to ne gine, ako nas posalju



Kristina I ja

tamo.Jedan inspector prvo sto nam je rekao,kad nas je

video,bilo je

-Jebali ste jeza u ledja-Sto sam ja pogresno protumacio tipa-Jebace vas,jez u

ledja-Sama pomisao,,da tu neko nekoga jebe,,bila je dovoljna

da se useremo u gace.Totalna trauma.U nasim glavama,vidjeli

smo scenario…velika soba popravnog doma,I kako neki

osamnaestogodisnjaci pokusavaju bilo milom,ili silom,da nas

ubjede,da postanemo njihove kucke,a onda koju godinu

kasnije…zatvor, velika sala za

tusiranje,nabildovani,istetovirani,celavi zatvorenici,I nas

trojica u cosku,sa sapunima u rukama,koje stezemo svom

snagom,da nam ne ispadnu.Znate sta znaci kad padne sapun….Inspektor je posebno mene sikanirao,jer sam bio odlican

djak,pa je mislio ,da sam ja organizator svega,,najlukaviji u

drustvu,I vucem naivne drugove da najebavaju

samnom,,Odlucili smo,da je bolje da se izblamiramo,pred

inspektorom,nego da nas jebava u dupe,belosvecka

hulja.Poceli smo da placemo sva trojica,I preklinjemo ga,da

nas postedi sad,jer cemo se popraviti,I da nikad necemo

napraviti ni najmanju glupost,cak ni na casu.Celavi onizi

inspector,je kao upisao nasa imena,rekao da cemo biti pod

prismotrom milicije svaki dan,cak I kad je mi ne vidimo,I da

najmanje sranje ako napravimo,ne gine nam,,Zabela iliSpuz,,Onda je on,opet kao, pricao sa nekim komandirom,pa su

jedva odlucili da nas puste.Mozete pretpostaviti,koliko je dugo

trajalo,onih dva ninuta,kada je inspector ko fol pricao sa

komandirom.Imali smo itisak da u ta dva minuta,nam staje

citav zivot…sa jedne strane,ili samo da nas zulja skolska

klupa,sto je bolja varijanta,ili ona crna..da nas zulja dupe u

zatvoru.Majka je znala,sta bi mi Niko uradio da je saznao,da

sam bio u miliciji na razgovoru,tako da smo citavu stvar sakrili

od njega.Pred Kristinom sam se vadio,da jesam bio u

miliciji,ali u svojstvu svjedoka tuce,nije mi padalo na pamet,da joj priznam pravi razlog mog boravka tamo,jer sam



Kristina I ja

znao da bi mi to opasno zamjerila.Slagao sam je..po mojoj

verziji,ja sam zapravo branio tog tipa,I kritikovao drugove

zasto ga biju.Ona je bila odusevljena mojim gestom,,jer jeuvijek znala da se u meni krije velika dusa,,Borka sam zamolio

da tako prica pred njom.To je bila moja prva I zadnja

laz,prema njoj.Stvarno nisam zelio,da mi sad okrene ledja,kad

smo postali toliko prisni I vezani,I da mi jedna glupost

poremeti sav trud.Na kraju je sve ispalo super,jer je ona

pomislila,da sam ja jos I zastitnik nevinih,I brojcano slabijih,a

ne picic,koji sa dva druga,plus naoruzani motkama,tukao

jednog,pa makar on bio I stariji dosta od nas. Moja stara je u

dogovoru sa Borkovom starom,dogovorila,da je najbolje da se

on I ja,ne druzimo van skole,jer uvjek napravimo neku glupostkad smo zajedno,mada iskreno,mi smo u problem upadali I kad

nismo skupa.Ta ideja nasih majki,nije mogla da zazivi,jer smo

se on I ja previse gotivili,da bi prekinuli druzenje.Vrijeme je

pokazalo da smo bili u pravu sto nismo prekinuli prijateljstvo.

Fraza da se suprotnosti privlace,ne vazi samo u ljubavi,vec

I u mnogim medjuljuckim odnosima.Borko I ja nismo imali

apsolutno ni jednu zajednicku osobinu,totalno razlicita

interesovanja ,suprotne poglede na zivot,a opet smo bili

nerazdvojni pajtosi.Nit koja nas je najvise spajala,osim gore

recenog u vidu potrebe za adrenalinom ,bila je i uvrnut smisao

za humor,podjebavanje I podvaljivanje onom drugom,naravnoliseno svake pakosti I prepredenosti.Mene nista na ovome

svijetu nije moglo da zasmije kao zbunjena Borkova faca kad

mu priredim neku glupost,dok je on dobijao napade smjeha na

moj smjeh,I na moje iznenadjene face,I smijehu nikad

kraja.Igra koju smo posebno cesto igrali,I koja je,slobodno

mogu reci obiljezila veci dio naseg drugovanja,bila je igra

cikanja.Da vam pojasnim,to je igra kad jedan od nas dvojice

zadaje neke zadatke,koje onaj drugi bi trebao da ispuni,jer ako

to ne uradi on je kukavica I,, bezmudas,, kako smo cesto znali

da kazemo.Onaj koji zadaje zadatak govori-Ajde cik uradiono-dok je na na drugom da na osnovu procjene sopstvene



Kristina I ja

hrabrosti I svih mogucih posledica,to uradi ili ne.Ono sto je u

pocetku imalo samo formu djecjeg zezanja,vremenom nas je

toliko obuzelo,da je to bilo sve vise negoigrarija.Naravno,imali smo tabelu I racunali pobjede,jer onaj

koji ne bi ispunio zadatak on je izgubio.Borko je posebno bio

nadaren za podrigivanje I prdeze.Ovim necu da

osporim,mnogo drugih kvaliteta koje ima moj prijatelj,ali u

tom dobu po tome je bio poznat. Bio je u stanju da ti podrigom

izgovori ime I prezime,a kad je vise inspirisan,cak I da vodi

razgovor na taj nacin.Ako je podrig bilo zastitni znak,po

prdezima je takodje bio prepoznatljiv.Te njegove ,,talente,,ja

sam obilato koristio za nasu igru cikanja.Posebno bi dobio

inspiraciju na casovima kod opasnih nastavnika gdje vladamrtva tisina.Iscimao bi ga,da nema muda,odnosno da je

bezmudas, ako ne snije iz sve snage da podrigne,al onako bas

da se otegne.Posto ni Borko ne voli da gubi,uradio bi

to…ostalo zamislite,grobna tisina,nastavnik mirno sjedi,mi

ucimo lekciju koju ce on da pita,a onda se prolomi

podrig,kakav sigurno nikad u zivotu niste culi.To je neki zvuk

iz utrobe,koji vam stvara podjeljena osjecanja,cas nevjerovatne

gadosti,cas erupcije smijeha.Posle tog podriga,ja od smijeha ne

bi uspjevao da se smirim,I pored Kristininog prijekornog

pogleda,pa je nastavnik obadvojicu izbacivao napolje sa

casa.Jednom sam ga ubjedio da prdne na likovnom,jer sam gaizazivao,,da nema sanse,da moze prdnuti,da zasmrdi do prvog

reda,,inace on I ja,sjedjeli smo u zadnjoj klupi.Borko je I tu

odnio trijumf,pustio je goluba,koji je prijetio da razori I

najneosetljivija cula,jedna drugarica iz odeljenja cak je I

povratila,na Borkov glas iz zadnjice.Ni on meni nije ostajao

duzan.Njegovi zadaci su bili tu I tamo ostvarivi,al mi je

posebno u sjecanju pecetiran jedan,koji samo sticajem

okolnosti,nije nam napravio nevolju,koja bi nas bez ikakve

dileme mozda I lisila daljeg obrazovanja.U to vrijeme,bio sam

jedan od zagovornika,da svi djecaci iz drustva treba danosimo,,kurtone,,sa sobom,jer je pitanje vremena,kad cemo



Kristina I ja

pojebati nesto.Znate da sam ja znao samo za Kristinu,I da je tu

pocinjao a I zavrsavao se moj vidokrug,ali cisto da bi se

pokazao pred drustvom,I glumio opasnog tipa,potencijalnog jebaca,bio sam u stanju

Izgovoriti takvu glupost.Kondome smo nabavljali od nekih

osmaka,koji su fino zaradjivali na nama.Kupovali su ih po

jednoj cijeni,a nama prodavali po paprenoj.Nas je bio blam,da

kupimo kondome,tako da smo morali nekako da se

snalazimo.Naravno kad smo prvi put dobili kondome,prvo smo

ih isprobali,cisto da vidimo kako baratamo stavljanjem oruzja

u futrolu,da se ne obrukamo pred djevojkama,kada dodje dan

d.Ps.ne moram vam reci,da u ovu pricu sa

prezervativima,uopste nisam zelio da ukljucim Srku boja,jer nisam zelio da gledam prizor,I njegove mucne pokusaje da

ugura svoje 2xl crijevo u slavinu normalne velicine.Kada smo

naucili tehnike stavljanja,drustvo iz ekipe me je pitalo

-I sta sad-

Ruku na srce,ni ja nisam znao sta tad,jer sam se ocigledno

zajebao u procjeni,da je najteze nabaviti I staviti kondom,a da

ce ostalo samo doci po sebi.Kondomi su stajali na nama,a to

sto je trebalo da dodje,jos nije dolazilo.Djevojaka nije bilo,ni u

najavi,ni u visegodisnjoj najavi

-I kad cemo karati-

Pitao se Stanko,ocigledno predvidjevsi cinjenicu,koga ,I gdje,ali mnogo vise ono prvo,koga..

-Uskoro Staki,dje si poletio…danas smo naucili lekciju kako

se stavlja,sad kad cure namirisu,sta sve znamo,lijepice se za

nas…a onda cemo da rasturamo-probao je Borko da me

vadi,svjestan da sam lupio da posle stavljanja kondoma,odma

dolazi sex

-A kad ce one to namirisati-nije se dao Stanko.

-Kako je bote kad,pa odma…dobro ne mozda cim izadjemo iz

kupatila,ali vjeruj mi osjetice.Alo jebote,nas 5 je stvilo

kondom,ubjedjen sam da niko drugi iz generacije nije-opetsam ja krenuo da lupam,I da se probam izvaditi iz govana,u



Kristina I ja

koja sam se sam upleo.Strahovo sam da ne kazu da sam

svirokurac,I da lupam gluposti,a to nije smjelo da se desi.

-A da mi njima kazemo,da smo stavljali kurtone,mozda je tako bolje-umjesao se Zoran,nimalo mi ne olaksavsi stanje.

-Kako bolan da kazemo…jesi ti normalan…da kazemo da smo

stavljali kondome,jedni pred drugima.Jeli ti to ne djeluje malo

pederski-rekao sam ja.

-Ja bi rekao da sam to uradio kuci,a recite I vi-opet ce Stanko

-Vi recite,ja necu…radje cu cekati da one same saznaju,nego

da lupam okolo-rekao sam samozadovoljno,svjestan da se

koliko toliko vadim iz neprilike,jer ortaci nece provaliti da sam

seronja koji je cjelu pricu izmislio,ili ono gore,lupio iz

sopstvenog neznanja.Neko ko bude ovo citao,namalopredjasnju izjavu,o mom cutanju pred djevojkama, da sam

nosio kondom,pomislice da ipak imam malo

pameti,medjutim…istina je bila skroz drugacija,nisam zelio da

Kristina sazna sta sam radio,tako da sam lupetao neke

razloge.Ubrzo smo shvatili istinu,da doci do

kondoma,predstavlja najlaksi deo,a najtezi je zapravo onaj

kako iskoristiti taj kondom.Posto smo vidjeli da nema nista od

konkretne upotrebe kondoma,koristili smo ih za neke druge

stvari,punili vodom,medjusobno se gadjali,I sto sta drugo.Sve

ovo sto vam pricam o prezervativima,pricam u kontekstu moje

I Borkove igre cikanja,I jednog Borkovog morbidnogzadatka,koji niko sa malo pameti i mozga u glavi,ne bi

prihvatio.

Ped sami zimski raspust,I dodjelu knjizica,na casu

geografije,Borko je drzeci kondom u rukama,pitao me

-Imas li muda da se ispisas u ovaj kondom,I bacis ga sa

prozora ucionice-

Bio sam na svasta spreman,ali na prvu loptu,to je bilo previse I

za mene,ali samo na prvu…U pocetku sam sokiran odbijao to

da uradim,a onda sam poceo da razmisljam…Ako to uradim

zapusicu Borku usta na dugo,I bicu definitivni pobjednik u,,cikanju,,a sa druge strane,razmisljao sam koliko bi me sjebali



Kristina I ja

svi iz skole,ukoliko bi se to saznalo.Odlucio sam da

rizikujem,jer ulog je bio preveliki.Uzeo sam mu kurton iz

ruke,ispisao se obazrivo ispod klupe,motreci da me neko oddrugova ili nastavnica ne primjeti ,I dobro ga zavezao kad sam

zavrsio nuzdu.Sjedjeli smo u zadnjoj klupi,tako da je to dosta

olaksavalo operaciju.Sad je isao tezi dio,otvoriti prozor,I to

izbaciti.Stvarno nisam bio kreten,da to nekome prospem na

glavu,I zelio sam da dolje ne bude nikoga,kad to

izbacim.Provirivao sam dolje ispod prozora,djelovalo je mirno

I tiho…otvorio sam polako manji prozorcic,koji je bio ispod

velikog,I polako progurao napunjeni kondom I bacio ga .U

prvi mah je djelovalo,da je sve ok proslo…da bi se koji sekund

kasnje zaculo-Ti jebem majku,izadjite picke dolje,da vas sve pobijem-

Svi su izasli na prozore da vide o cemu se radi,I nastavnici I

djaci,medju tim ,,zacudjenima,,bili smo Borko I ja.Na

skolskom dvoristu,stajao je domar Ismet,mokar do gole

koze,psujuci I prijeteci na sav glas.Ismet je bio pijandura,koji

je po citav dan pio zestinu,I rijetko kad bio trijezan,ali opet

posten I dobrocudan tip,koga smo svi voljeli.On je bio pod

gasom,I nije kapirao da je gadjan ,,pisackom u kondomu,,vec

vodom u balonu.Bilo mi je krivo sto sam zalio, starog dobrog

Ismeta,ali I pored svega,nisam mogao da zaustavim smijeh kao

ni vecina djaka,koji su izasli na prozore.To vam je onajsmijeh,svjesni ste da cete mozda tako nadrljati,da je to

strasno,ali opet ne mozete da prestanete da se smijete,I pored

svega.Direktor je sproveo istragu,da se sazna ko je to

uradio.Taj dan dozivio sam toliki stres,da sam obecao sebi,ako

samo sad prodjem nekaznjeno,smiricu se I postati

bolji,definitivno.Na moju srecu nije se otkrilo.Ismet je bio

predobar da bi ulazio u trazenje kivca,koji je mogao ozbiljno

da najebe od direktora,tako da je on na kraju rekao da nije

siguran odakle je dosao ,,balon,,pomenuo je da ga je gadjao

neko ,mozda van skole,tako sto je bio bacio u visinu balon,pase njemu ucinjelo da je dosao iz ucionice.Borko je izgubio igru



Kristina I ja

cikanja,ali od toga dana,postidjeni I posramljeni, onim sto smo

uradili,vise je nikada nismo igrali.To je bila nasa zadnja

partija.Bilo mi je krivo,zasto je bas Ismet morao da budedolje,I dobrodusna ispicutura poput njega najebe.Zasto dolje

nije bio u tom trenutku, nastavnik muzickog,nastavnica

Istorije,pa da ti ne bude zao,jer smo njih najvise mrzili,nego

plemeniti Ismet.Tad sam shvatio,da u zivotu,uvjek budu

popisani oni nevini,preposteni,ljudi koji ne bi ni mrava

zgazili,niti bilo kome naudili,dok oni koji zasluzuju da im

prospes,urin za vrat,to se ne desi nikad,jer govna su uvjek

dobro skrivena,kamuflirana medju drugim

govnima,obezbijedjena I maksimalno pazljiva za svoju

bezbijednost.Posle tog cina,kraj osnovne skole se mirno privodio kraju,grizla me savjest zbog onoga sto sam uradio,da

nista nije moglo uciniti da se osjecam bolje.Posebno me

porazavala cinjenica,da je Ismet prepoznao pocinioca,kad su

on I director usli u nasu ucionicu,video je moju poziciju pored

samog prozora,I veliki strah koji mi se ocitavao na licu.Znao je

da sam ja to uradio,jer se samo za mene I moglo

pretpostavljati da bi mogao da uradim tako nesto,ali nije nista

rekao,njegova ljutnja je odma prosla kad je video moju

uplasenu facu,I naslucene probleme koje bi mi doneo,ako bi

pokazao prstom na mene I rekao direktoru.Napravio se lud I

smislio nekog drugog pocinioca,koji nije iz skole.Bio sam porazen…porazen ljuckoscu I dobrotom covjeka,koji je u

svojoj sramoti,kad te neko doslovce pljune I popisa,stize da

razmislja o drugom covjeku,o njegovim osjecanjima,iako je taj

neko mu nanio tu podlost.-Kakav sam ja to uopste covjek-to je

pitanje koje sam toliko cesto postavljao sebi,da sa time nisam

uspijevao da se nosim ni malo.Nisam bio vise klinac,skoro

sam punio 15 godina,to me nije pravdalo ni malo.O sebi sam

poceo da razmisljam kao ogavnom kretenu,koji sve radi da

udovolji sebi,svom takmicarski nastrojenom egu,koji jedinu

ljuckost umije pokazati kada se Kristina nacrta prednjim,a sveostalo je totalno ljucko dno,ne vrijedno pomena.Razmisljao



Kristina I ja

sam da ja nisam samo nestasan I ziv,kako su me predstavljali

ljudi koji me vole,poceo sam da slusam stranu onih koji mi

nisu bili toliko naklonjeni,a na cije rjeci sam zelio da budemgluv.Po toj drugoj strani,ja sam bio zao,neobziran,sklon svemu

da bih sacuvao misljenje o sebi…Jebote dali su u pravu,dali

sam ja jedan od onih losih ljudi,koji su kao djeca bili upravo

kao ja,a posle postajali to sto jesu…osobe koje svi

izbjegavaju,koji gdje god se pojave,donose losu karmu I zrace

negativnom energijom.To su profili prevaranata,korumpiranih

mocnika,lopova,lazova,ubica,siledzija…dali je to jedno od

mojih buducih djelatnosti.Tek sam shvatao da nijedno Nikovo

batinanje nije bilo uzaludno.Trebao me tuci jos vise,vise…ne

samo po zadnjici,nogama,vec I po glavi.Da me je tukao poglavi,mozda bi mi istjerao I iskorijenio ovo zlo,koje nema veze

vise sa nestaslukom,vec sa samim djavolom.Stojeci pred

Ismetom,video sam veliki barikadu,koja stoji medju nama.On

jeste bio matori pijanac,koga rijetko je ko od odraslih ozbiljno

shvatao,ali on je stajao sa one strane ,gdje sija sunce,gdje

pravicnost,dobrota I ljucki obzir vladaju,sa one strane gdje

oprostaj I samilost brisu sujetu, ljutnju,zlobu…dok sam ja

stajao sa one pogresne strane,one mracne,gdje mi se naziru

djavolji rogovi,kad malo bolje progledas,I mnostvo sitnih

demona koji tumaraju oko mene.Mislio sam da ce me taj

osjecaj ubrzo pustiti,I da cu nastaviti kao da nista nije bilo…Morao sam da odem kod Ismeta,I izvinim se,drugacije

nisam video izlaz,sem izaci pred tog covjeka,I iskreno se

pokajati.Nisam ni malo nalazio opravdanje,u tome sto to nisam

namjerno uradio,bio sam svjestan prostatluka,pa I da nisam

nikoga pogodio.Otisao sam jedan dan kod njega u podrum,I

bez ikakvog okolisanjavanja,rekao mu da mi je zao,I da mi nije

bila namjera da ga pogodim,I da mi je krivo sto sam to uradio I

da niko nije bio pogodjen.Srcem je primio izvinjenje.On mi je

rekao da zna da sam se pokajao,I da mi to bude nauk za

ubuduce,jer mladost treba da zna i za moguce posledice,a nesamo se glupirati,I ici ko bez mozga.Pomenuo je da je I on bio



Kristina I ja

mlad,I stosta radio,i da mora misliti I otome,a ne istjerivati

pravdu sa balavurdijom u svojim poznim godinama.Stegao

sam mu ruku I krenuo.Osjecao sam se preporodjeno,kao dasam ispunio neko obecanje,koje me godinama tistilo I

proganjalo.Shvatio sam da nisam los toliko,I da mogu biti

pazljiv I osjecajan,I kada nisam sa Kristinom.

*

Onda je dosao 24 mart,sirene,sklonista…poceo je rat.Ono sto

je ranije bilo moguce vidjeti samo na filmu,I nekim dalekim

zemljama,preselilo se u nasu svakodnevnicu.Lose raspolozenje

medju ljudima,zebnja koja sa svakom sirenom vijori iznad

nasih glava,jezivi prizori sa tv dnevnika,sve je stvaralokosmarnu sliku,koja je odjednom zamijenila idilu naseg malog

grada.Svi smo bili zbunjeni pogotovo klinci,,jer smo mislili da

rata nece biti,I da ce u zadnjem trenu doci do nekog

dogovora,mada nekad bih pomisljao,I da su mnogi odrasli

ljudi,jos zbunjeniji bili nego li mi klinci.Prije pocetka

agresije,danima smo u skoli pricali o tome.Pricali smo,kako je

bolje za svijet,da se ne kace sa nama,jer cemo ih sve I

poniziti,ne samo pobjediti.Pominjali smo,da bi I mi,mogli

sudjelovati u ratu,ako da njega dodje,jer znamo gdje nam ocevi

kriju puske I pistolje,I da mozemo skinuti nekog Amera,ako

dodje do Prijepolja.Kad je krenuo rat,svi smo zanijemili…I plasljivo se privili uz roditelje,trazeci odgovor od njih za ono

sto se desava,I obecanje da ce se taj pakao sto prije zavrsiti.

Za vrijeme bombardovanja,Kristina I ja nismo se vidjeli tri

mjeseca. Njeni roditelji u stahu od granata i mogucnosti od

mobilizacije sina Marka ,otisli su u Italiju, i ostali tamo do

samog kraja agresije.Kristina u Padovi ima rodjenog

strica,tako da su se sklonili kod njega. Preko noci je sve

postalo bezveze… Dane sam provodio u sklonistu ,pogotovo u

pocetku ,na ulici sa drustvom, igrao fudbal i veci dio dana,

mislio o njoj.Najvise kada sam zelio da provodim vrijeme sanjom,nje nije bilo tu.Plasio sam se,da se nikad ne vrati,da ne



Kristina I ja

postane odusevljena zivotom u Italiji,I da odluci da tamo

nastavi skolovanje.S obzirom,koliko su njeni roditelji slabi na

nju,ne bi me cudilo,da zbog nje I ostanu tamo,samo kad bi onato zeljela.Strepio sam da ne upozna nekog Paola,koji ce joj

prodrmati tlo pod nogama,I vise nego li je to ucinio Janko kad

smo bili djeca,a podjednako sam strahovao I od njenog

povratka,gdje ona sanja,da se vrati u Italiju,jer je tamo ceka

ljubav njenog zivota.Zamrzio sam Zabare,jer sam bio ubjedjen

kako se oko nje vrzmaju ti mali zalizani latini,trudeci se da je

pridobiju na njihov italijano smek.Zamrzeo sam ih vise I od

Amerikanaca I njihovih granata.BoIjelo me to,je sam bio

ubjedjen da nju muvaju momci,dok ja boravim u memljivom

sklonistu,osluskujuci,da se oglasi sirena za kraj bombardovanja,da bi bar malo isao da igram fudbal,sve do

nove sirene,nove muke…Majka se cesto cujala sa Kristininom

majkom,prenoseci joj ,kako je stanje,atmosfera medju

ljudima,kako se drzimo.Osluskivao sam hoce li me Kristina

zvati da se javim na telefon.Ja nisam zelio prvi da je zovem,jer

sam smatrao da ona prva treba mene da trazi,jer ovde padaju

bombe,a ne tamo.Onda me jednoga dana pozvala…bio sam

van sebe od srece.Pricala mi je,kako joj je lijepo kod strica u

Italiji,kako je stric drzi kao malo vode na dlanu,I da joj

ispunjava svaku zelju I hir.Pominjala mi je odlazak u Rim,I sva

divna mjesta koja je posjetila…ali I pored svega toga rekla je,da jedva ceka da se vrati,jer joj mnogo nedostaje

grad,skola,drustvo,I ono sto me umalo nije oborilo na zemlju

kada je rekla…ja.JA JOJ NEDOSTAJEM,AAAAAA.Trudio

sam se da ostanem pribran,I da tome ne pridajem neki

znacaj,barem pred njom,ali mislim da je ona osjetila

ushicenje.Ja sam njoj pricao o tome sta se sve desavalo od kad

je ona otisla,o sklonistu,o Borku koji je operisao slijepo

crijevo,o filmovima koje sam gledao…Pitao sam je onako

usput kakve su Italijanke I Italijani,da nisu momci previse

napadni,sve kao kroz salu,ali I te kako sam bio ozbiljan.Rekla je,da je oni ne zanimaju,I da su mnogo ljepsi na tv-u nego u



Kristina I ja

prirodi,I onda rekla nesto totalno zbunjujuce…. kako je njoj

srce u Prijepolju ostalo.Zacutao sam ja,zacutala je ona.Posle

toga jedva smo jos koju rijec progovorili,I ubrzo oborilivezu.Nisam znao sta da pomislim,ni sta da kazem.Odma sam

analizirao,sta joj to znaci,,srce joj u Prijepolju,,Tina nije imala

momka nikad,posle Janka,I nesto kratko Stefana,nije imala ni

simpatije,skroz me zbunila onakvom izjavom.Razmisljao sam

da ne postoji neka njena tajna simpatija iz naseg grada,neko za

koga je znala samo ona I pokoja njena drugariva.Tek ponekad

bi mi padala na um,da sam mozda ja,taj koji cuva njeno

srce,dok ona nije ovde.Samo koji dan posle toga,dozivio sam

jos jedan pozitivan šok.Borko je nacuo I prenijeo mi,da je

Kristina,jos prije 5 mjeseci, priznala nekoj njegovoj komsinicina njenom rodjendanu,kako je izvjestan period zaljubljena u

mene.Osjetio sam se,kao da je neko uzeo malj,najveci koji

postoji,I njime me osinuo po glavi.

-Ne igraj se sa tim stvarima,o cemu pricas-planuo sam na

Borka,zeleci da odma,sredim situaciju,ako je neka zajebancija

u pitanju.

-Koji ti je kurac…nije zajebancija,rekla mi komsinica

Selma juce,da joj je Tina priznala kad su pricale.Ti se napravi

lud,kao da ne znas nista,da ne bi ja ispao tracara-rekao mi je

Borko zbunjen mojom reakcijom.Htio sam da ga

zagrlim,izljubim,ali to nisam uradio,jer bi time potvrdio onosto on zna,a sto mu ja nisam priznao,to da oduvjek otkidam na

Kristinu. Pokusao sam glumiti kulera

-Pa dobro ok, sta sad,svidjam se,svidjam…-

Medjutim,to sto sam rekao,ispalo je tako trulo I smijesno

,da smo obojica se prevrnuli od smijeha.U tom trenutku sam

pomislio,da sam konacno na putu za krov svijeta,posle toliko

jebenih, preteskih godina,provedenih u Tininoj blizini,konacno

sam cuo ono sto sam toliko zelio da cujem…da se I ja n joj

svidjam.Mislio sam,da bih mogao jednim skokom se vinuti

put neba,I na tom putu sresti neki nato



Kristina I ja

avion,raketu,satelit…konacno nisam osjecao prepreke I stege

koje ti ne daju da poletis...tu noc,bio sam najbolji na svijetu.

* Nisam mogao iscekati kada ce ona da se vrati,ali sam bio I

zbunjen,kako dalje.Do tad sam bio navikao,na nju u smislu,da

samo ja tu volim,a da me ona gotivi kao druga.Ovo je bila neka

nova uloga.

Odlucio sam da se zaposlim nekim stvarima,da bi mi dani

brze prosli,I da ne bih osjetio vrijeme koje prestoji do njenog

povratka.Poceo sam da pisem…I to sasvim slucajno, spletom

hiljadu okolnosti.Dobar dio vremena,poceli smo da ostajemo

bez struje,a na taj nacin,bez tv-a,video

rekordera,radia…treninzi u fudbalskom klubu su bili otkazanido daljnjeg,a vecina drugova otisla kod rodbine na selo…I u

takvoj situaciji,u kojoj sam se nasao,krenulo je totalno

umiranje od dosade.Igrao bih sah sa Nikom,dok se on ili ja ne

bi smorili,I opet praznina I veliko nista.Onda sam u tom bjegu

od dosade,uzeo neku svesku,I krenuo da pisem.Prvo sam

napisao neko moje vidjenje o stradanju zemlje u ratu,I to

pokazao nastavnici Srpskoh jezika.Zena nije vjerovala da je to

moje,pa je zvala moje kuci da provjeri.Moji nisu znali da sam

ista napisao,tako da je nesporazum brzo otklonjen.Mislio sam

da se to na tome zavrsilo,sve dok u nekim dnevnim

novinama,nije osvanuo taj rad,sa mojim podacima i velikimnaslovom-I OVAKO SE BRANI DOMOVINA-Roditelji su

bili prvi put odusevljeni necim sto sam ja uradio,da mi je

prosto bilo cudno vidjeti ih tako ponosne,jer je ponos obicno

bio rezervisan za sestru I njena djela,a za mene razocaranja I

kaznjavanja.Sacuvao sam taj primjerak novina,I s ludackim

nestrpljenjem ocekivao Kristinu da se pojavi,I da joj to

pokazem.Znao sam koliko ce se ona obradovati kada to vidi,da

me je vise radovalo njeno ushicenje,nego li je to nesto mene

posebno tangiralo.

Imao sam 15 godina,i zbog prevelike zanesenostiKristinom, nikad se nisam ljubio sa djevojkama, iako sam i



Kristina I ja

pored solidne velicine stomaka, dobijao ljubavna pisma od

nekih. Zanimala me je samo ona. Znao sam da joj moram sve

priznati,pogotovo ohrabren onim sto mi je ona rekla,I sto jeBorko cuo.Morao sam joj reci,pa I po cjenu,da je po srijedi

veliki nesporazum,I da ja nisam taj kome ona zuri,niti taj koji

joj se svidja.Ovo predugo traje,ovo mora izaci iz mene,jer ako

ne kazem,I to odma,kad je vidim…necu joj nikad ni reci.

A onda se ona vratila… dva dana pred njen

dolazak,gotovo da nisam spavao.Tad sam tek video koliko

sati,pa I minuti,znaju biti dugi,dok cekas onoga,koga je srce

toliko zeljno.Odma sam pojurio kod nje,kad je stigla.Hiljadu

puta sam bio kod Tine,I znam da je njen stan udaljen od moga

tacno 4 minuta I 28 sekundi brzosrednjeg hoda,toga dana jasam record oborio,nacrto sam se kod nje,za manje od minuta.

Bez kucanja I zvonjenja,usao sam kod nje,iako to nikad

nigdje nisam uradio,nervoza jebiga…Pojavila se

predamnom,gotovo ljepsa,nego li je zapamtio pre odlazak,ako

se uopste moze biti ljepse od toga

-Tina,jebote,gdje si-rekao sam I krenuo da je grlim,gotovo

da je udavim stiskom.Ona se nasmijala na moj vidno smusen

pozdrav,I rekla da nikad nisam umio biti formalan,niti

glumacki nastrojen,I prepustila se mom zagrljaju,stiskajuci me

takodje snazno za jednu djevojcicu.Pomislio sam da u tom

trenutku,slobodno moze da nastupi smak svijeta,da krenu poplave,zemljotresi,oluje,NLO unisti zemlju…za sve mi se

jebalo,kad je ona tu.Ubrzo su I njeni krenuli da me

grle,posadili me za sto u trpezariji,I poceli da iznose raznu

hranu,I poklon koji mi je kupila teta Nadica.To je bio ni malo

jeftin,lijep sat.Malo sam odglumio odusevljenost satom na

krilima odusevljenosti sto je Tina dosla…jer kome je padao na

um sat pored nje.Cim smo jeli,otisli smo napolje,I narednih ne

znam koliko sati,proveli u setnji,dok nam noge od bola nisu

otpale.Pricali smo o svemu,novim muzickim grupama koje

smo otkrili u medjuvremenu,mom radu koji je bio objavljen unovinama,procitanim knjigama.Price su isla jedna za



Kristina I ja

drugom,nesvjesni da je dan odavno zavrsen,I da smo presisali

dozvoljeni termin za ostanak napolju.Teska srca smo se

razdvojili.I pored siline osjecanja koja su me vodila prema njoj,

primjetio sam neku sitnicu,koja mi do tad nikad nije bola oci…

Kristina je imala tijelo. I to kakvo… Da li zbog toga sto sam je

uvjek gledao samo u facu, cesto zanesen njenom ljepotom,

primjetio sam da ona ima i druge stvari, koje sam primjecivao

kod drugih djevojaka, ali ne i kod nje. Stvarno velike sise i

dobru guzu…

Kad smo se vidjeli posle tri mjeseca, umjesto da je samo

grlim,I nista drugo, ja nisam mogao odvojiti pogled od njene

majice, koja je pokrivala vise nego dobre grudi, i nekog sorcicakoji je otkrivao prelijepo isklesane butine. Bio sam u cudu, i

osim osjecanja, dobio i nove prioritete u vezi nje.I pored

nelagodnosti,I neodlucnosti,jer Tinu nikad nisam pominjao

pred bilo kim,zeleci da otkloni dilemu,nacinio sam presjedan i

pitao Borka i ekipu, da li su primjetili kako je Kristina dobila

dupe i sise.Htio sam da znam njihov odgovor,jer mi je bilo

cudno,da nikad ranije nisam primjetio I ,,njene druge

kvalitete,, Oni su rekli da su to primjetili jos prije tri godine,

ali da ih je bilo strah da to pominju preda mnom, jer su znali

kakav sam kad je ona u pitanju. Opet sam bio u cudu…

*

Njen dolazak je donio ocekivane promjene.To se tako

naslucivalo…Ljeto pred polazak u gimnaziju, prvi put smo se

poljubili. Sjedjeli smo na nekoj klupi, a ja je satima davio kako

cu da kupim gitaru, oformim bend i postanem mnogo

popularan. Tu tvrdnju sam bazirao na izjavama nastavnika

muzickog, da sam nesumnjivo talentovan i da treba da sviram

neki instrument. Klasika me nije zanimala, zelio sam da

uzmem gitaru i da prasim rok. Ona me je samo slusala,i pitala

sta cu sa njom kad postanem popularan...



Kristina I ja

‘’Pa kako sta cu sa tobom, ides sa mnom, eto sta! Ne bih

ja tebe ostavio ovdje.’’ – krenuo sam da je grlim ali u tom

trenu ni ona ni ja, nicim izazvani, spojili smo usne.Bez prekida smo se ljubili ni sam ne znam koliko… znate

da u takvim trenucima,vrijeme ne postoji,nema ga…postoji

samo jedno praznilo I voljena osoba,zbog cijih usana ne vidite

niti osjecate bilo sta sem nje.Onda su tu magiju prekinula neka

djeca,koja su se pojavila,I krenula da nam se smiju I da nas

zezaju. Zagrljeni smo otisli… Prva ljubav, godinama cekana,

sanjana i dosanjana, nasla me je u njenom zagrljaju.Ako sam

na putu za krov svijeta,bio onda,kada mi je rekla da joj je srce

u Prijepolju ostalo,I kada mi je Borko prenio njene

simpatije…na krov sam se popeo onog trena kada sam je poljubio.Vise nije postojalo nista iznad,nista visocije,I nista

vise nemoguce.Konacno sam uspio…konacno je moja….Jebite

se svi…moja je.

*

Nasa veza nikoga nije iznenadila, I onako smo stalno

visilo zajedno, kao da je bilo ocekivano da onaj nekad

problematicni deckic, koji se koliko toliko prizvao

pameti,konacno povuce potez i zgrabi je sebi.Nasi roditelji su

bili zbunjeni u pocetku,ali su posle pristali na jedini logican

korak,ne mijesati se u to.Znali su za moju visegodisnju slabost prema njoj,I da nemaju prava,niko od njih,da mi kaze,niti da

mi zamjera bilo sta.Dovoljno dugo sam cutao,trpio,osjecao u

sebi,mnogi bi odusili mnogo ranije.

Drugovi kad su nas prvi put vidjeli zajedno,samo su

procijedili

-E vala neka je vise smuvo-ja sam bivao iznenadjen na te

komentare,jer sam mislio da je to rijetko ko znao za moje

osjecaje prema njoj…kakav debilizam od mene,a cim malo

vratim film unatrag,zapitao bi se,dali je postojao neko ko to

nije znao.Imao sam skoro 16 godina,od zivota sam video gokurac,jedva da sam ikad izasao iz Prijepolja,I video nesto van



Kristina I ja

njega,nisam imao pojma ni o cemu…jedino sto sam znao bila

je Tina,da sam je zasluzio posle tolike borbe,I da sad ne dam

nikome,da mi je oduzme,ili da mi stane na put.

*

Nisam se ni osvijestio posteno,od naleta emocija koje su

me preplavile tih dana,zbog konacnog osvajanja Kristine,kad

me je Niko jedno jutro ranije probudio,I rekao da se

spremim,da ne zakasnim na nastavu…Onako bunovnom,I

neispavanom,rekao mi je,da ocekuje od mene konacno pamet u

glavu,I da mi gimnazija prodje mnogo manje burno nego li je

to bio slucaj sa osnovnom skolom.Mehanicki sam klimaoglavom,nemajuci pojma o cemu prica,kakva gimnazija,kakvi

bakraci,a onda veliko tup po glavi,cim sam krenuo da se

razbudjujem…Covjece gimnazija,Niko je u pravu. Skroz sam

previdio I skolu I sve… postao sam gimnazijalac. Prvi dan kad

sam krenuo u gimnaziju,bio sam mnogo rasterecenij,jer sam

znao da ce to sve proci bez rodbine,kamere I

slicnog.Jebote,srednja skola…ko bi rekao,pa do juce sam bio u

mladjim razredima osnovne skole.Kad prolece to vrijeme…

Za razliku od osnovne skole,kada me za prvih par,vezuju

samo traume i blamovi,polazak u gimnaziju,bio je skroz

opustena stvar.Pred vratima skole,pojavio sam se sa Tinom,Izagrljeni usli u nju.Bez treme,napetosti,nervoze,bilo cega,sto

obicno prati neke krupne promjene u zivotu,samo smo otvorili

vrata,I zaputili se da trazimo nase odeljenje.Sve je odjednom

postalo tako lako I ostvarivo.Saznanje da necemo ici u isti

razred u gimnaziji,kao sto je to bio slucaj,osam godina u

osnovnoj skoli,samo je na kratko pomutilo nasu euforiju,ali I

preko toga smo brzo presli,jer smo znali,da tih sest sati u

skoli,ne racunajuci dva odmora naravno,mozemo provesti ne

gledajuci se.Tina je zapala u odeljenje koju su cinili vecinom

drugovi iz razreda iz osnovne,dok sam ja bacen u skroz neko



Kristina I ja

drugo odeljenje,gdje sam samo poznavao jednu djevojku,I to iz

vidjenja.

-Ko su jebote ovi-bila mi je prva reakcija kad sam videosve te nepoznate ljude oko sebe.Ps.pretpostavljam da ste

primjetili,moje cesto upotrebljavanje psovke,,jebote,,zbog te

moje ,,uzrecice,,koju koristim I danas,posebno u situacijama

iznenadjenja I I uzbudjenja,imao sam nadimak-Bote-koji me

pratio cijelo obrazovanje osmoljecko I srednjskolsko.Malo sam

se izbedacio ,kad sam shvatio,da ni Borko,niti I jedan pajtos sa

koji sam bio nerazdvojan,nece biti tu.Odmah sam posumnjao

da je to Nikovo djelo,jer je zelio da me razdvoji od stare

ekipe,da bi bio siguran da necemo praviti sranja,pa je urgirao

kod direktorke,da samo mene otcijepe od stare klape,ili pak suse neke rdjave stvari o meni iz osnovne,procule I do

gimnazije,pa su me njihovom voljom bez Nikovog

sudjelovanja,bacilli u nepoznato odeljenje.Nije mi bilo

svejedno,ali se nisam ni traumirao zasto je to tako,znao sam da

cu ionako na svim odmorima I pauzama, visiti sa Tinom,I

starim drustvom. Posmatrao sam te nove likove,koji su se

drzali u grupicama,I koji su me povremeno gledali

ispitivacki.Vecinom je rijetko ko od njih, bio iz samog

Prijepolja,najcesce su dolazili iz okolnih sela I prigradskih

naselja.S obzirom,da sam znam biti krajnje nepristupacan I

drzak,sklon predrasudama,pogotovo dok ne upoznamokolinu,odmah mi je pala na um,ona pjesma,ciji sam refren

kao klinac bio ispisao zelenim sprejom-Znanjem karati seljake-

samo sto sam ja za ovu priliku,izostavio to,,znanje,,tako da je

ispalo samo-Karati seljake-Zbog takvog mog stava I

razmisljanja,svjesno je I vama I meni,da sam jedini

seljak,zapravo seljacina, u svemu tome,bio samo ja,I niko

drugi.Ja zapravo nisam bio takav,ali u situacijama,kad bih

osjetio necije ,,sumnjive,, poglede,pa makar oni bili nevino-

ispitivacki,pretvarao sam se u nadrkanka,koji zeli da zastiti

sebe.Istog dana,I pored obostranog garda I sa moje strane Istrane vecine drugova u odeljenju ,upoznao sam se sa njima,I



Kristina I ja

na moje iznenadjenje,zagotivio ih sve istog trena,a do kraja

srednje skole,upisao ih u onu listu ljudi,koji se nikad ne smiju

zaboraviti,pa ne znam na koju stranu da nas zivot odvede.To su bili skroz drugacija djeca,od onih sa kojima sam do tad

visio.Rijetko kome od njih,je skola bila jedina obaveza u

zivotu.Za razliku od mene,kome je najveci napor u zivotu

predstavljalo,,dizanje kasike,,I ostalog pribora za jelo,oni su

imali mnogo drugih obaveza,pri kojima je skola,dolazila kao

rekreativna stvar.Poslovi obradjivanaja zemlje,cuvanje

stoke,pomaganje roditeljima u radu na pijaci,konstantni kucni

poslovi…prerano ustajane izjutra,da bi stigli na nastavu.Ne

spominjem one drugove,koji su cak morali po snijegovima,kad

sve zivo zametne i prekrije mecava,pjeske putuju u skolu,Isatima se bore sa nanosima.Oni I pored toga nikad nisu kasnili

u skolu,dok ja,koji vidim gimnaziju sa prozora,I koja mi je

daleko pola minuta,laganog hoda,uvijek sam kasnio,ili cak

nedolazio na prvi cas,ostajuci nekad I duze da

spavam,pogotovo ako bi moj roditeljii bili prva smjena.Prvi

put u zivotu,dobio sam heroje,a da to nisu moj otac Niko,neki

poznati muzicar,fudbaler,trener Djole Lakic,priznati kik-boks

tabadzija…to su postali ortaci iz odeljenja.Osjetio sam se

posramljeno pred njima,jer moje jedine obaveze u zivotu su

bile,da se ponasam uljudno,I budem dobar djak,jer mi je sve

drugo bilo obezbijedjeno od roditelja,a ja ni to nisam mogao Iumio da ostvarim.Razmazena stoka,drugog logicnog

objasnjenja nema.Druzenje sa takvim ljudima,I boravak sa

njima na casovima,nesto su najbolje sto je moglo da mi se desi

u to vrijeme.Ti ,,seljaci,,kako sam ih ja nazvao u sebi prvi

dan,nacinili su od mene mnogo ozbiljnijeg,boljeg,marnijeg

momka.Preko njih sam ucio,o

trudu,pozrtvovanju,odgovornosti,odricanju mnogih uzitaka,da

bi krucijalne stvari jednom mogle da zazive.Ja sam jedino

pred Kristinom bio covjek,a pred drugima nalicje covjeka,koje

svojim ponasanjem samo umije da zgrane,a ne I da odusevi,azbog njih…postajao sam odjednom stabilan,svoj,manje zao,jer



Kristina I ja

me bilo sramota,biti sa njima u drustvu,a biti toliko losiji od

njih.Osim par ekcesa koje sam napravio kasnije,ali ne bistre

glave,procitacete o tome kasnije,nisam vise napravio ni jednuglupost,a moju promjenu dugovao sam samo tim ljudima.Niko

je konacno postajao zadovoljan,ali je cutao o tome,jer nije bio

siguran koliko ce me to stanje drzati.Bivalo mu je cudno

gledati mene,koji odjednom ustajem na vrijeme u skolu,a da

me on bukvalno ne cupa iz kreveta,jos cudnije,da ja uzimam

knjigu u ruke,a da on I majka,ne klicu I ne vrse pritisak da to

uradim,a najcudnije da ja odjednom pitam,treba li kakva

pomoc u kuci.Jebote,jeli to odrastanje…jeli ja to postajem

bolji…u kako sam se zajebao,ako sam samo pomislio da je

tako,saznacete uskoro.*

Fudbal je odjedno poceo sve manje I manje da me

zanima.Otkidao sam ja I dalje na njega,ali samo u smislu,da sa

ortacima,igram na male golove,u parku,ali ne I da idem 4 puta

nedeljno na treninge.Primjetio sam da idem na treninge,samo

zbog ljubavi I postovanja prema treneru,I drugarima iz

kluba,zbog sebe samog to nisam radio.Dolazio sam da bi se

druzili,pricali,slusali Djola,ali zbog igre…uopste mi se nije

dolazilo.Bio sam spreman radije nedje tumarati sa Tinom,nego

li se znojiti na pripremama na plus 30,ili smrzavati na minus

temperaturama.Morao sam da prestanem da igram,I odluka kaoodluka nije bila mnogo teska,ali je najteze tek dolazilo…kako

to reci treneru I saigracima.Za te cetiri godine treniranja,postali

smo porodica u malom,I osjecali mnogo vise jedni prema

drugima,nego li puko igranje fudbala.Polazio sam od sebe,pre

godinu dana kad je takodje jedan drug,prekinuo da trenira,to

smo mu zamjerili,cak stavise,osjetili smo se izdanim,napustio

je porodicu.Sad je bio na mene red,da uradim isto,I nisam imao

pojma kako to da uradim.Nisam mogao tek tako,da prestanem

da se pojavljujem na treninzima,jer bi to bilo fuserski,ti ljudi

su zasluzivali da izadjem pred njih,I da im to saopstim uoci.Polazio sam od onoga,sto mi je trener davno rekao,a to da



Kristina I ja

se fudbal igra strascu,a ako strasti vise nema,treba ga se

okanuti.Pojavio sam se na treningu,s namjerom da im to

saopstim.Prvi put sam dosao bez torbe,I kopacki I dresa unjoj.Djole kad me video,odmah je provalio o cemu se radi,znao

je da sam dosao da se oprostim,I da nema vise fudbala.Jedva

sam suze suzdrzavao,pricajuci sa njim,cak u jednom trenutku,

sam zelio da se predomislim od svega,I odem kuci po

opremu…ali sam znao da bi to kratkog maha,I samo odlaganje

neminovnog.Bilo mu je zao zasto je to tako,cak me nagovorao

da dobro razmislim o svemu,da je to mozda samo tinejdzerska

faza,koja ce brzo proci.Pricao mi je o hormonima,koji luduju u

tjelu,I koji ne daju mladom covjeku,da se sam pita sa svojom

glavom.Ne zelim da citajuci ovo,pomislite kako me trener ubjedjivao da ostanem,jer sam ja bio vrhunski talenat,koji kuca

na vrata prvog tima,pa kao steta sto odustajem na korak do

cilja…Ne,to uopste nije po srijedi.Iz aviona se u startu

vidjelo,da I pored nadarenosti moje generacije,samo dva tri

igraca,mogu nesto ozbiljnije uraditi u fudbalu,dok ostali mogu

da eventualno probaju,ili se zadovolje amaterskim nivoom u

nekim nizerazrednim ligama,dok I oni ne dignu ruke od

svega.Medju ta dva-tri igraca,nisam bio ja.Bio sam dobar

igrac,snazan,kapirao igru….ali bio sam jedan od mase

njih,koje svaki grad ima u sebi, kojima I pored svega,hvali

neki factor,da bi mogli do kraja da se izdvoje iz velikegomile.Ovde po srijedi nije bilo trenerovo ubjedjivanje da

ostanem,iz razloga,sto klub gubi vanserijski biser,vec

jednostavno…bio sam njegov mali…kao svi ostali iz

tima.Neko ko je tu dosao sa nepunih dvanaest godina,I za te

cetiri I po godine,postao skoro covjek,odrastajuci tu pred

njim,I upijajuci njegove savjete,mozda I vise nego li rodjenog

oca.Djole je posebno volio nasu ekipu,jer smo mu bili prva

generacija,koju je preuzeo,posle igracke penzije.Kako smo mi

sazrijevali,pored njega kao ljudi I igraci,on je sazrijevao pored

nas kao trener,zato je srcu primao sve to.Izgrlio sam se sanjim,saigracima,I napustio stadion.Iako sam bio izdajica,jer



Kristina I ja

napustam,kada se to najmanje ocekuje,bez ljutnje su me

pustili.Trenirajuci fudbal,cesto sam Tini znao reci,klinackim

zanosom,da kad postanem profesionalac,I budem zaigrao uItaliji,Romi ili Interu,I zaradim gomilu para,ispunicu joj svaku

zelju.Od toga nije bilo nista,ali njoj nikad I nije ni bilo stalo do

novca,tada sam vec bio voljen od nje,tako da mi nisu trebali

bazeni,vile,sefovi sa novcem.

*

Po samom prestanku treniranja fudbala,odjednom sam se

nasao u nekom praznilu.Osim skole,povremenog

pisanja,Tine,od koje se nisam razdvajao,nista se drugo nije

desavalo.Ako je osnovna skola,prolazila u velikom ludilu,Ispidu,koji bi rijetko ko normalan,uspio da isprati,u gimnaziji je

bilo skroz drugacije,zatekao sam se,u nekom,za

mene,nepoznatom stanju.Sve nekako

mirno,usporeno,staticno.Ruku na srce,svo to klinacko

osnovnoskolsko ludilo,ne bih mjenjao za dan jedan sa

Kristinom u vezi,ali opet…trebalo mi je nesto da me pokrene

zbog sebe samog,jer sam sebi postajao smoren,a na taj nacin se

plasio da to ne postanem I drugima.Nju nisam mogao smoriti

nicim,jer je ona uvjek bila spremna ili da me slusa I pricamo

satima o bilo cemu,ili da prosto,satima cutimo bez rjeci

progovorene.U tim casovima cutnje,sve vise,I vise,poceo samda razmisljam o gitari.Nije mi dala mira,ta potreba,sto da se

necim novim bavim,sto zbog toga,sto sam stvarno volio taj

instrument,I zelio ga nauciti svirati. Miziku sam uvjek,ne

volio,nego obozavao,tako da je bio normalan tok dogadjaja,da

jednom zazelim,da nesto sviram.Roditelji su mi bez

pogovora,kupili gitaru,I to model,po mojoj zelji.Niko je uvjek

zelio,da naucim svirati gusle kao on,I ko zna,da povremeno

sviram sa njim na guslarskim vecerima,medjutim nije mi uspio

prenijeti tu ljubav prema guslama,zelio sam samo gitaru.Prvih

ne znam koliko dana,gitaru sam samo drzao na krevetu,diviose njenoj ljepoti,glatkoci,uzivao u nekom za mene opojnom



Kristina I ja

mirisu drveta,pozivao Tinu I drugove da je vide.Plasio sam

se,gotovo da je uzmem,da ne bi, bilo kako,ostetio

instrument.Tek koju nedelju posle kupovine gitare,krenuo samuciti je svirati…

Nisam zelio ici na casove gitare,vise me obuzimala

zelja,da se ona I ja,upoznajemo natenane,bez ikakve zurbe,I

pritska da je moram savladati,I nauciti dobro svirati po svaku

cjenu.Nabavio sam neku pjesmaricu,sa iscrtanim akordima,I

polako krenuo.Ako sam znao,da vrijeme nije postojalo,kad god

bih bio sa Kristinom,otkrio sam I drugu stvar u zivotu,koja

umije da ucini vremensku obmanu,ukrade ti sate I sate,a da

pomislis,da su minuti prosli.Pred Kristinim ocima I

sluhom,prosao sam veliki put,sto se tice gitare.Od onoganivoa,kad joj ja,nevjesto okidajuci po zicama,pokusavam

odsvirati poznatu pjesmu,koja nema veze sa originalom,pa do

stadijuma,kad vec to pocinje da lici necemu,iako daleko od

prijanja usima,pa vec do toga kada je to postajalo u najmanju

ruku,lijepo.Kada sam vec poprilicno,savladao vjestinu

sviranja,ona I ja se nismo umjeli zaustaviti u sviranju I

pjevanju.Ja bih svirao,zajedno pjevali,to snimali na starom

kasetofonu,I posle preslusavali,trazeci greske,I potencijalne

ispravke.Spojio sam dvije velike ljubavi,u jednu,jer je I

Kristina zavoljela gitaru,I uz mene pocela da se zanima,da I

ona nesto nauci.Tih dana,nas svijet,cinila je samoskola,brzinsko ucenje,I gitara kojoj smo nestrpljivo hitali.

*

Nekih godinu I po dana,od pocetka sviranja,oformio sam

prvi bend.Dva druga iz generacije,takodje su svirali,jedan

klavijaturu,drugi bubnjeve,tako da smo odlucili da

probamo,kako bi to zvucalo,ako bi se spojili.Bili smo

skeptici,do prve probe,a onda vidjeli da to sve zvuci,krajnje

zadovoljavajuce,I ono najvaznije,da ima mnogo prostora,za

dalji napredak.Nasli smo nekog pjevaca,takodje vrsnjaka,I bez

bas gitare,oformili sastav-LETOJEBCI-mi smo zapravo zeljelida imamo basistu,ali posto nismo znali nikoga ko svira bas,a



Kristina I ja

da I hoce da svira sa nama,u pricu smo usli,za bend bez bitnog

istrumenta,ali smo govorili da I The Doors,nisu imali

basistu,pa im to nije smetalo,da postanu jedan od najvecih bendova ikada.Kristina…odusevljena,ocekivano.Kao I svaki

mladi,krajnje pocetnicki bend,za mnogo stvari,pogotovo u

pocetku,nismo mogli da se slozimo.Jedan od njih je bio naziv

benda,bilo ih je mnogo u opticaju,dok nismo nasli

kompromisno resenje u – LETOJEBCIMA-Zanr muzike,koji

smo trebali da sviramo,takodje je bio diskutabilan.Svi smo

slusali drugaciju miziku.Ervin,klavijaturista, je bio vise

sevdah,sansona tip,koji je volio da slusa I svira,Arsena

Dedica,Davorina Popovica,Djordja Balasevica…Bubnjar

Coa,kao tipican bubnjar,volio je pjesme,u kojima ce biti visenego zaposlen,krvnicki lupajuci po bubnjevima,nije mogao

sebe da zamisli,da samo miluje po njima.Ja sam bio nesto

izmedju,kod mene je moglo da prodje,I jedno I drugo.Ujutru

sam znao da budem panker,I kacim katanac oko vrata,kao Sid

iz Sex Pistolsa,I citav sistem u kome zivimo,tjeram u deset

picki materina,smatrajuci da je anarhija,jedino stanje

prijemcivo covjekovom duhu…dok bi uvece,znao da se

raznjezim na Masima Savica,Legende,frulu Bore

Dugica.Pjevaca nista nismo pitali za misljenje,on je morao

pjevati sta mi odlucimo,ako uopste misli da bude sa

nama.Svirali smo obrade,vidjene na svakom koraku toliko puta,ubacujuci po par omiljenih pjesama za nasu dusu,koje

nisu bile bas toliko komercijalne.Krenuli smo uskoro I da

sviramo po klubovima.Nismo izuvali,kako smo svirali,daleko

od toga,jer smo bili I dalje novi I zeleni u tome,ali je to sve

zvucalo korektno,prijemcivo usima I nasim vrsnjacima,koji bi

dolazili da nas slusaju.Uz pjevaca,mal pomalo,I ja sam se

hvatao mikrofona,I postajao prateci vocal,hrabreci se sve

vise,da jednom zapjevam I kao glavni.Na tim svirkama,bili

smo I predmet obozavanja od djevojcica,koje su svrsavale na

Bajagine,Bebekove,Nirvanine pjesme,ali smo I bili predmet pljuvanja od malo starijih,I boljih sviraca,koji su dolazili da



Kristina I ja

nam traze mane u sviranju,I da se time nasladjuju I nama

sprdaju.To mi je tad smetalo,da bi tek, ko zna,koliko godina

kasnije shvatio da je sujeta muzicara nevjerovatna stvar,mozdasam to shvatio,onda kada sam I sam postajao sujetan prema

drugima.Bilo na svirkama,ili probama,moj najljuci kriticar,ali

istovremeno I najveci fan I podrska,bila je Tina.Znala je da mi

kaze,kad nisam bio na nivou,kada sam mogao mnogo bolje,ali

kakav god bio…ona me smatrala

najtalentovanijim,najoriginalnijim,najljepsim,I ko zna

kakvim.Voljena Kristina,nije umijela drugacije da misli,pa

nebitno,koliko to imalo veze sa realnoscu I istinom.

*

Dani su prolazili klasicno gimnazijski, skola, izlasci,

muzika i naravno Kristina. I dalje smo bili nerazdvojni,ili

jedno kod drugoga visili,ili smo se vodali se kao dva slijepca

gradom, potpuno gluvi za komentare,da se ponasamo

nedolicno za tako malu sredinu. U ljeto poslije treceg razreda

srednje skole, otisli smo zajedno na more.To je bio veliki

korak,ne za nas…koliko za nase roditelje .Ja sam momak,to

nije strasno,ali za Tinu,I njenog oca,naravno da to nije bilo tek

tako jednostavno.Do tad,I pored nasih cestih,non stop

gledanja,nikad nismo prespavali,jedno kod drugoga,niti smo

spavali u onom drugom smislu.To vec ide na dusu nasimroditeljima,koji iako se nisu mjesali,u nasu vezu,I te kako su

nas imali na radaru.Kod nje, kad bih bio,uvijek bi ,,kao

slucajno,banuo njen otac Stanko, trazeci neke novine,ili bilo

sta drugo,usput stigavsi da mi uputi znacajan pogled tipa-

Mali,pazi sta radis,ja te posmatram-Jeste mene volio cika

Stanko,jer sam mu bukvalno odrastao pred ocima,ali sto je

sigurno,sigurno je…Za njega sam u to

vrijeme,pretpostavljam,bio,,napaljeni glavolja,,koji se ne

razdvaja od njegove kceri,pa tek onda,klinac iz prijateljske

kuce.Moji kuci,nisu bili nista bolji,I dalje sumnjam namajku,da je namjerno sjebala,bravu na vratima moje sobe,da



Kristina I ja

ne bi mogla da se zatvore vrata,I da bi ona I Niko uvjek imali

uvida,sta se tamo radi.Niko mi je filovao pamet,da to ne moze

da se popravi,jer fali neki dio,koji nema vise nidje da sekupi,dok novu bravu nije spominjao.

Znao sam,da ce se kadtad morati desiti,ono sto predstavlja

vrhunac odnosa dvoje mladih,ali time se nisam

opterecivao,nego sam to prepustio spontanosti,mada su nasi

roditelji,zeljeli tu ,,spontanost,,da odgode,sto je duze

moguce.Ruku na srce,uspijevali su u tome.Posle dugih

pregovora,datih obecanja o ponasanju,Kristijna I ja,otisli smo

zajedno na more.Ona se tad prvi put odvojila od roditelja,dok

sam ja trenirajuci fudbal,znao cesto da odsustvujem.Glupo

reci,I malo bezveze…ali ta ,,spontanost,,desila nam se prvenoci u hotelu.Cim smo odjurili od kuce,I svih onih nadgledanja

I kontrola,kojima smo bili izlozeni u nasem Prijepolju,podlegli

smo strasti prvu noc.Osim pomena,da se to desilo,necu vam

vise nista reci o tome.Sta je pacenici,a…mislim na

momke…ocekivali ste da vam opisujem,kako je

bilo,jeli…malo drkanja uz laku literature,e pa pusite mi kurac

za to, nista vam necu reci.

*

U toj svakodnevnici u kojoj smo boravili, nismo ni postali

svjesni da smo vec postajali maturanti.Tri godine su minule,da

to nismo ni osjetili.Za te tri godine,osim pomenutih promjena,nije bilo jos nisto vrijedno pomena.Osjecala se

matura,I neke bitne stvari u vazduhu,svi su krenuli da pricaju o

fakultetima,neki uveliko spremali prijemne ispite,a ja sam

stajao sa strane,zatvarajuci usi,na takve price.

Bilo mi je dobro,tako kako jeste,da bih uopste razmisljao o

promjenama.Bio sam I dalje odlican ucenik,roditelji me nisu

bas ganjali da ucim,kako su to radili u osnovnoj skoli,ali

nadzorisanje I povremeno ceranje uvjek su bili prisutni, dok je

Tina ucila vrijedno,savjesno, i sanjala da upise stomatologiju u

prestonici.Razmisljanja o faksu i svemu tome,odlucio sam da



Kristina I ja

odlozim,za onda,kad to vise ne budem mogao odlagati,za sami

kraj srednje skole.

*Sve sto sam vam pricao I do sada rekao,o Kristini I meni

,receno je iz mog ugla,a da niko od vas pojma nema,kakva su

bila Kristinina osjecanja prema meni.Dali je ona bila samo

gracka ljepotica,koja je vremenom pala na nekoga ko je cjeli

zivot u njenoj bliznii I trudio se da pridobije njenu naklonost,ili

je pak svih tih godina I ona osjecala nesto prema meni.Ja

nisam od onih koji umiju nekome da kazu,volim te,sto zbog

toga sto bih se osjecao glupo I neprijatno dok to izgovaram,sto

zbog totalne besmislenosti te dvije rijeci.To su sigurno najvise

izgovorene I eksploatisane rjeci,odkad je ljudi.Cak dok ovo pisem,mogu zamisliti pecinskog covjeka,kako sve sa onom

tojagom na ramenu,njegovoj ljepsoj dlakavoj polovini,dzamrga

nesto tipa volim te,pa je tek udari tojagom po glavi.Kako sam

mogao onu plam,koja mi pece utrobom na sam

pomen,Kristinog imena,reci sa to, volim te.Mnogo je trulo,ne

da nije nista receno,nego I minimalizujem postojece.E

sad…Kad mi je Tina prvi put put rekla da me voli,zamolio sam

je da mi to vise nikad ne kaze.Zelio sam da to

osjecam,nacinom na koji me slusa,pogledom koji nadmasuje

svaki stih,dodirom koji svojom vrelinom,ostavlja crveni trag

na kozi…to njeno volim te,nalazio sam u tome,ne u rjeci.Rjeci prije ili kasnije sve upropaste.Teta Nadica,Tinina majka,kad je

postala svjesna cerkinih osjecanja prema meni,rekla je da tek

sad vidi da se nista u zivotu ne desava slucajno I da sav put

koje su nase majke zajedno presle,kao da nije bio zbog njih

samih,nego da bi njihova djeca se tako nasla.Ja sam zelio

manje sudbinskog u tome,pa sam to povezivao spletom

okolnosti,I nicim drugim,iako nisam mogao ostati slijep za

koincidencije.Plasilo me,da razmisljam,da je sve ovo,unaprijed

smisljeno,I da se sve u zivotu,desava po nekom odlicno

smisljenom scenariju,gdje se mi ,ne pitamo nizasta,vec samoigramo svoje role.Meni se svidjalo kako su stajale stvari



Kristina I ja

trenutno,ali me je I mnogo plasilo…nisam imao pojma kako ce

se sve izmedju nas dvoje zavrsiti,a sve sto je nepoznato,osim

velikoj nadi…vodi I velikom strahu.

*

Prvi ozbiljniji test,koji je zivot bacio pred nas,kao

iskusenje nase ljubavi i vezanosti,bio je problem u koji sam

poceo da upadam.Uporedo kako sam pocinjao da dobijam

umjetnicki izraz,I radim na prvim autorskim pjesmama,poroci

su poceli da ulaze u moj zivot,tacnije jedan,ali nimalo

naivan,alcohol.Dok su neki ljudi oko mene,cak I drugovi iz

benda,poceli da se zanimaju za lake droge,povremenotrazeci,sve veca I veca iskusenja,moja ahilova peta postao je

alcohol.Droga me je bilo mnogo strah,pogotovo sto sam kao

osnovac,imao prilike da vidim sestru jednog druga,posle

izvjesnog perioda uzivanja droga.To nije bila djevojka,koju

sam znao od ranije,nego hodajuci les,koji svojim uzasom plasi

ljude oko sebe.Tako da sam od tih stvari,odlucio da se

branim,jedinim logickim recenjem,ne probati nikad.O

alcoholu,drugacije sam razmisljao,I to je porok,koji te takodje

da unistiti,srozati na najnize grane,pogotovo ako te savlada,ali

opet cinio mi se manjim uzasom od droga,zbog kojih gubis

vezu,ne samo sa okolinom,vec I sa samim sobom. Primjetiosam veliki stepen tolerancije na pice ,I da mogu mnogo da

popijem a da ostanem trijezan,I tek poneko primjeti stanje u

kome jesam.Onda sam to poceo da zloupotrebljavam,I

pocinjao doslovce da se nalivam raznim picima.Nisam bio

probirljiv,bilo mi je bitno samo da ima alkohola u sebi. Sto je

najgore,nisam pio,ono klinacki I pubertetski, da bi bio u

fazonu,umjetnik koji pije,vec sto sam istinski uzivao,sto u

zestini koja mi para grlo,sto u osjecaju koji sledi kasnije.Prvo

sam pio samo vikendima,na probama I izlascima,a onda

krisom od roditelja I tokom radne nedelje.Kristina je odmahvidjela da vrag nosi salu,I od starta krenula u incijativu,da se



Kristina I ja

manem svega.Gotovo uvjek se desavalo,da me posle svirke,ili

nekog druzenja u gradu, Tina I Borko nose kuci,jer sam ja bio

odvaljen da bih mogao da stojim na nogama.Lagao samKristinu,da cu prestati,jer pijem da bih se kao malo

opustio.Ubrzo je usledila neka glupost,u vidu tucnjave,naravno

posle mog pijanisanja,uhapsen sam I proveo noc na

trijeznjenju u policijskoj stanici.Tek izjutra,kada sam se

dozvao sebi,uveliko u stanici milicije,postao sam

svjestan,kakvu sramotu,sam nanio I sebi,ali I

roditeljima.Trenutak kad roditelji I Tina dolaze po mene,nikad

necu zaboraviti.Otac me nijednom pogledao nije,niti mi sta

rekao,ali je njegova faca odavala vulkan koji puca.Taman

sam pokazao znake poboljsanja,posle toliko godina,vrationjegovu vjeru u mene…I onda mu priredim ovakvu stvar,koja

lomi roditeljska srca.Majka me psovala,govorila da vece bruke

u porodici nema od mene,da cu dati povod gradu opet da

prica,kako djete iz dobre kuce a opija se I pravi probleme.Sta

je te noci bilo,ja se ne sjecam,rekli su mi da sam se potukao sa

nekim tipom policiji od ranije poznatim,I da su u tucu uletjeli I

moji I njegovi drugovi,I da je nastala opsta tucnjava,gdje je

bilo posla I za ljekare.Zigosan sam kao krivac,jer da nisam bio

pijan,od tuce ne bi bilo nista.Kristina je dosla sa suzama u

policiju,nije zeljela da me vidi unutra,cekala me ispred

zgrade.Kad me zagrlila,pocela je doslovce da se trese i jeca,Ida mi govori da je najbitnije da mi nije nista I da je ona

ubjedjena da cu se promjeniti njoj za ljubav.Od stida sam htio

u zemlju da propadnem.Tog vrelog martovskog jutra kad su se

ljudi gotovo u majicama setali gradom,meni nije bilo nikad

hladnije,kao da sam bacen u neku zonu gdje sija sunce,a ja

okovan ledom,kome toplina nista ne moze.Nisam zasluzivao ni

takve roditelje, nju,niti drugove koji su uletjeli problematicnog

prijatelja da vade iz nevolje,iako je on za to kriv.Nisam bio

alkoholicar,ali sam definitivno previse I cesto pio za mladu

osobu,da nisam umio mimoici nevolju.Obecao sam sebi Idrugima,da je pijancenje za mene zavrsena stvar,ali opravdano



Kristina I ja

nisam smio obecati da nikad necu piti….pitate se

zasto,prosto…mnogo mi je prijalo lokati,pa sam se nadao da

bih jednoga dana,mozda I naucio normalno piti I uzivati ualkoholu,a ne samo pretjerivati I opijati se.

Izgleda,da ima nesto,u onoj izreci,kad kola jednom krenu

nizbrdo,da ih nista vise ne moze zaustaviti.Pad je

neminovan.Posle hapsenja,I velike bruke kojom sam pocastio

ljude koji me mnogo vole,krenulo je blago zatisje.Povukao

sam se izvjesno vrijeme,I rjetko gdje isao,osim u skolu.Nisam

isao ni kod Kristine,nego je ona dolazila kod mene,bilo me

sramota ici kod njenih,I suociti se sa njihovim prijekornim

pogledima.U dugoj istoriji moje porodice,od svih mogucih

predaka koliko ih u lozi znam,nijedan nije imao problem sazakoknom,da ne pominjem dali je kad bio privodjen,dok sam

ja za osamnaest godina,staigao dva puta da se pojavim

tamo.Pitao sam se,kako sam dozvolio sebi,takvu glupost,kako

nemam obzira prema ljudima,koji se toliko trude oko mene u

svakom pogledu,a ja im vracam na takav nacin.Nije

opravdanje da sam bio pijan,jer se odma postavlja pitanje,zasto

sam bio pijan,zasto osamnaestogodisnji skolarac,dozvoljava

sebi takav luksuz,da uopste bude pod gasom.Primjetio

sam,koliko su moji roditelji,tih dana,izbjegavali druge

ljude,bilo im je neprijatno na ulicu izaci,jer su sve komsije se

zanimale,sta se to desilo sa samnom te noci.Krenuo sam polako da okrecem novi list,u nadi da ce me sjecanje na jutro u

stanici milicije,kad tad osloboditi bolnog podsjetnika.Poceo

sam da se vracam normalnim aktivnostima.U tome su mi

pomogli ko drugi nego roditelji I Kristina.Bili su svjedoci

mojih unutrasnjih previranja od te noci,velike grize

savjesti,cak sam I smrsao dosta,da su se trudili po svaku

cjenu,da mi pomognu da to prije zaboravim,I vratim se na stari

kolosjek.

E sad se vracam na ona kola,koja jure strmoglavo,bez

mogucnosti,da se zaustave…Taman,sto sam poceo da sevracam u normalu,I hvatam opet normalan ritam sa



Kristina I ja

svakodnevnicom,desila se stvar,koja je na prvu loptu trebala da

bude moja velika sansa.Stvar koja je trebala,da me izdigne

iznad cijele situacije,I pokaze da sam ja mnogo vise od onogasto pokazujem,i kako pricaju moja djela.Dobio sam poziv,da se

sa svojim bendom pojavim na demo festivalu u Podgorici,na

kome smo, koji mjesec ranije,konkurisali sa autorskom

pjesmom I par odsviranih obrada.Bio sam odusevljen,kako

ja,tako drugovi iz benda,Kristinu naravno ne pominjem,jer je

ona bila van sebe od srece.Dobio sam novu priliku…sansu da

dokazem,da nisam nadobudni seronja,koji samo zna problem

izazvati,vec neko,ko ima sta ponuditi.Za pametne ljude,nove

ukazane prilike,znace sansu,koja se mora iskoristiti,ili ako

ne,dati sve od sebe u tome,pa sta bude.Za glupe I nezreleljude,nove sanse,su prilike za nova srljanja,nove padove,I nove

ambise.Ono sto je trebalo da mi da snagu,da se konacno

dozovem,jos vise me gurnulo ka dnu,podjednako,koliko I

hapsenje.

Stigli smo u Podgoricu,s nestrpljenjem ocekivali pocetak

manifestacije,a pogotovo nas izlazak na binu.Osjecali smo se

kao pravi bend,neko ko je prosao konkurs u ne maloj

konkurenciji,I ko je sada tu,da se bori za glavnu nagradu.Onda

sam totalno neocekivano, postao akter ponovljene istorije,ali sa

mnogo drugacijim ishodom…5 godine kasnije od one

utakmice u Niksicu,kad sam bio citavu utakmicu provociran,odstrane publike,desilo se nesto slicno,samo predmet provokacije

nije bila moja debljina,nego prosto izazivanje nervoznih

momaka, da se potucemo,a glavni ucesnici, opet Niksicani I

ja.Nevjerovatno da nikako I nikad nisam uspijevao,da se

skapiram sa ljudima,koji dolaze odatle.Momci iz Niksica,dosli

su u svojstvu publike,na festival u Podgoricu,da bodre neki

njihov bend,koji je takodje ucestvovao na festivalu.Oni su

provocirali,koga su stigli,ali ja sam im nekako najvise djelovao

podobno,za frku koju su trazili.Provokacija sluzi kao najbolji

zov za nepriliku,I ona kad se uputi moze izazvati dvojniefekat,ili ce biti iskulirana,ili pozvati na bojno polje.Ubjedjen



Kristina I ja

sam, da bih ja presao preko njihovih,ni malo prijatnih parola

upucenih meni,da tu nije bila Kristina,I da I nju nisu zakacili

svojim skandiranjem,jer su primjetili da smo u vezi.Tina memolila,da ne obracam paznju,I da se usredsredim na ono zbog

cega sam dosao…ali nisam izdrzao.Nisam mogao da istrpim

smradove,koji diraju u ono,sto se ne smije dirati,u ono jedino,

sto je jos ostalo cisto i neukaljano u meni, Kristinu.Majku vam

jebem,zajebali ste se,sve cu vas pobiti.Oteo sam Ervinu

boksera iz jakne,koji je u to vrijeme nosio sa sobom,I zaletio

se na njih,spreman da ubijem,pokidam,satrem,ne

razmisljajuci,sta bi se posle toga moglo desiti.Danas sam

jedino srecan,sto je to bio samo bokser,jer da sam imao noz ili

pistolj,ova prica bi se pisala iz zatvorske celije.Nisam u tomtrenu,video roditelje kuci,koji se mole, da se jednoga dana

dozovem sebi,nisam video ni Kristinu,koja je samo zeljela da

ne obracam paznju,na uvrede tih momaka,niti sam registrovao

drugove iz benda,koji su me molili,da ne napravim glupost u

danu,koji smo toliko sanjali I cekali.Nista nisam video…samo

sam video tri momka,sa pivom u rukama,koji bez ikakvog

razloga,vrijedjaju Kristinu I mene.Najvecu snagu koju covjek

moze osjetiti,nazalost,ne radja ljubav,vec bijes I prkos.Nosen

nevjerovatnom mrznjom prema tim momcima,upao sam medju

njih,I ne gledajuci gdje,krenuo da masem rukama,I bijem

bokserom.Jednog sam odma borio,da se bukvalno vise nijedizao,za vrijeme tuce,dok su ostala dvojica se odmakla I

povadila neke lance,kojima su krenuli da me biju,po glavi I po

tjelu.U takvim momentima,bol se ne osjeca,osjeca se samo

potreba da udaris jos jace,vise,podmuklije…Odmah se

umjesalo obezbijedjenje,izvuklo me iz okrsaja,a momke

udaljilo na distancu.

Organizator je bio van sebe od bijesa, rekao je,da je ovo

poslednji put da ja ucestvujem,na tom festivalu,jer se nikad

nije desio ni najmanji incident,sve dok se ja nisam

pojavio.Mnogi su odmah predlozili,da zbogincidenta,disfalifikuju moj bend,I odma napustimo prostor,da



Kristina I ja

bi posle povukli tu odluku,prvenstveno,zbog drugova iz

benda,koji su bili nevini u cijeloj prici.Ipak su nam dozvolili da

sviramo,ali se unaprijed znalo,to nam je bio zadnji put daucestvujemo na toj manifestaciji,pa sve I da u buducnosti

postanemo ne znam kaav bend.Na tom takmicenju sam

odsvirao prvu autorsku pjesmu koju sam uradio,a cak I taj, za

mene veliki trenutak nije mogao da ublazi osjecaj gorcine koji

sam osjecao zbog cijele stvari.Pjesma je bila o Kristini.Na

moju zalost osim pjesme,koju je cula I koja je trebala,da bude

moje najvece iznenadjenje za nju do tad,bila je svjedok mog

obracuna sa tim momcima,ali I onoga za nju mnogo

goreg,kako su me ti momci I pored toga,sto su I oni dobili

batina,bukvalno iskidali.Lanci po glavi,vise su boljeliKristinu,nego li sam ja,u onom bijesu,osjecao bol.Tina je

nanovo bila razocarana u mene…nije mogla da vjeruje kako

neko poput mene,ko apsolutno nije djubre I pokvaren,moze da

ispada negativac,I to samo zato sto ne umije prvo da razmisli I

kulturno se povuce,kad primjeti da ga provociraju.Mnogo

godina mi je trebalo da shvatim,da u duelu sa

primitivcima,postajes veci divljak od njih,ako se upustis u duel

sa njima.Kuliranjem konflikta,ipak pravis neku distancu

izmedju njih I tebe,postavljas granicu koja vas nikad nece moci

dovesti na isti nivo.Opet sam zelio da stavim tacku na sve te

stvari,ostavih ih iza sebe I produzim dalje.Jedino sto je lijepo na kraju ispalo u citavoj stvari je

trenutak kada sam odsvirao tu autorsku stvar-SAMO JA SAM

TE ODUVJEK VOLIO-Iako je Kristina bila ljuta na mene

zbog gluposti,koju sam napravio neposredno pre izvodjenja

pjesme,nije mogla sakriti odusevljenje na tu pjesmu.U toj

pjesmi sam opisao samo onako kako je oduvjek bilo izmedju

mene I nje,I da ma kakve okolnosti u zivotu bile,ja cu I dalje

raditi ono sto cinim od svojih ranih djecjih dana,to,da cu

zauvjek je voljeti I biti odan.Ta pjesma nikada nije snimljena u

profi studiju,jedini snimak te pjesme je video zapis upravo satog festival.Ljudi sve brzo zaboravljaju,pjesme pogotovo se



Kristina I ja

zamjene nekim novijim,aktuelnim,a ta pjesma I pored

zazivljenosti u to vrijeme medju gimnazijalcima I grackim

muzicarima,ubrzo se zaboravila.Na kraju se svela na onoga ko je uradio tu pjesmu,I onoga kome je ta pjesma posvecena, ali

I to je bila njena poenta.Vise od toga nisam ni zelio.

Roditeljima nisam rekao za ono sto se desilo u

Podgorici.Masnice na licu,pravdao sam padom na basketu,koji

smo kao odigrali,dok smo cekali festival.Inace dosli smo dan

ranije na festival,da bi se odmorili I spremni docekali pocetak.

To je bila istina,ali laz je bila da smo,da bi prekratili to

vrijeme,igrali basket,na kome sam ja navodno pao.Nisu

povjerovali u to.Majka je tih dana,zbog sjekiracije dobila visok

pritisak,imala probleme sa srcem,par puta zavrsila u hitnoj pomoci,a ja I pored svega toga,nisam umio da povucem rucnu

I okanem se nevolja

Moji problemi sa naravi,koju u tom periodu nisam

uspjevao da obuzdam,zabrinjavali su sve oko mene,plasili su

se da jednom ne naidjem na nekog ko ce me brutalno

pretuci,da ne kazem nesto vise.Ja nisam bio neki tucaros,iako

sam se cesto tukao.Dok su drugi momci koji vole da se

makljaju,bar radili na tome,vjezbali kuci,isli na kik boks,ili na

neku drugu borilacku vjestinu,ja sam bio iz druge price.Nisam

imao nikakvu tehniku u tuci,osim mahanja rukama I nogama,I

mnogo sam djelovao snaznije,nego sto sam to realno bio.Jesam bio solidno snazan,ali ni priblizno,kako je porucivala moja

konstitucija.Velika glava,sirok rameni pojas,misicave noge od

fudbala,stomacina,miks, vise sala nego misica,pozivali su

protivnika na oprez i respect.U stvarnosti,iole jak

protivnik,koji malo zna da udari kako valja,obara me na

zemlju,bez problema.Moj adut u ,,saketanju,,posebno sa jacim

od sebe,bio je krajnje bizaran metod,trpljenje bola.Nikad nisam

odustajao u tuci,pa nebitno koliko tip bio jaci od

mene.Proradio bi neki inat,pogotovo ako bi video da je frajer

jaci od mene,I da mu ne mogu nista.Iznova I iznova,bih kretaona njega,svaki put dobijajuci batine,ali nisam odustajao,sve u



Kristina I ja

nadi da ce protivnik prvi odustati.Nekad bi se I

povlacili,plaseci se da ne nagrde budalu od batina,a nekad su

uzivali u dzaku za batinanje,koji se uvjek sam,potura pod sake.Kao sin u izrazitoj patrijahalnoj porodici,sve sam dobio I

sve mi je omoguceno od roditelja,apsolutno sve…jedino sto

moji roditelji nisu mogli da trpe I jedino zbog cega sam

dobijao kritike I batine ,bile su upravo tucnjave u koje sam

upadao sa drugom djecom.Moji roditelji ne vjeruju u

nasilje,smatraju da se svaka nevolja mora izbjeci,I da je bolje

povuci se I progutati ponos,nego li uci u konflikt,koji tek

nikome ne moze dobra donijeti.

*

Dani zavrsne godine srednje skole,proticali su onako,kako

vecini mladih, koji osjecaju trenutak kraja jednog razdoblja

zivota,prelijepo I nezaboravno.Svi smo pretpostavljali a I

znali,da ce nas zivot rastrkati,na hiljadu strana,da ce mnogi

kontakti biti pogubljeni,I kao da smo u saznanju te

neminovnosti, svi u generaciji,od zivota grabili kao

ludi.Postajali smo nezadrzivi,htjeli smo sve I odma.To

vrijeme,kad se uziva u zivotu,ali I naslucuju I sanjaju neki

buduci koraci, meni I Tini,donijelo je prve sumnje I nemire po

pitanju zajednicke buducnosti.Imao sam 19 godina I nije me

bilo sramota da priznam,da sam bio samo sa jednom zenom,dadrugu nijednu nisam probao bar poljupcem ili dodirom,I bio

sam spreman da tako I ostane.Sto se Tine tice,ona je to zeljela

bar podjednako kao ja,da ne kazem vise.Znam da ce muski

citaoci ovog stiva,za ove moje zadnje recenice reci-Joj koja

picka papucarska-ok ljudi,mislite sta hocete,necu vas

ubjedjivati u suprotno.Zbog Tine,za mene nisu postojale

druge.To nije bila samo stvar povjerenja ili lojalnosti,pa necu

da je prevarim,nego jednostavno, previse mi je bila zastupljena

u zivotu,da bi ostavio prostora,da druga makar priviri.Naravno

da nisam mogao da ne primjetim,kad neka dundara,zamasegrudima ulicom,ili pak prodje sa minicem do usiju,to su stvari



Kristina I ja

koje refleksno primjetis,I to nema veze sa tim dali bi ti nacinio

prevaru.ili ne.Mislim,nije da ja ne bih tu radio nesto

nevaljalo,ali cim bi se Kristina pojavila,ja sam zaboravljao nasve.Kazu,da svaki umjetnicki nadaren tip licnosti,ima svoju

muzu,vjecitu inspiraciju,koja ga nosi u kreativnom smislu,I

predstavlja more nadahnuca,koje nikad ne presusuje.Za

mene,nije bilo dileme,ko je moja muza,jer mi je bio

dovoljan,nekad samo jedan pogled na nju,da mi glavom prodje

million ideja,melodija,pjesama,slika,da cesto ni djelic tog

inspirativnog poleta,ne bih uspjevao da uhvatim,I u konkretno

pretvorim.Bilo svojim

izgledom,glasom,osmijehom,karakteristicnim nacinom cesanja

nosa,pokretima usana kad se naljuti, nesvakidasnjom pozomkad spava…ona je budila u meni…iskreno ne znam,sta da vam

kazem,sta god bih rekao,bilo bi malo.

Tada sam bio vise nego siguran,da I Tina nije bila ljepa

koliko jeste,cak da je bila krajnje neupadljiva

djevojka,ubjedjen sam da bi je pronasao vremenom , pa bilo

kako.Mozda je ne bi jurio citav zivot, I kao klinac,ali bi na

kraju bila moja,iako ovim opovrgavam,ono sto sam rekao da je

nama muskarcima zenski izgled presudan,tada sam shvatio da

ima nesto mnogo vise…ali mnogo… poznavajuci nju, veliku

licnost I dusu kakvu ima ona,shvatite da Bog nekima da veliku

dobrotu,ali I veliku ljepotu,jer dobrota andjeoski sija,samo iz prelijepog lica,nikako ne obicnog.Cesto sam je znao

pitati,zasto je bila zla prema meni u klinackom periodu,I kako

je moguce da je od razmazene I arogantne djevojcice,mogla

postati takva kakva je sada.Priznala mi je jednu za

mene,krajnje neocekivanu stvar,a to je,da je oduvjek imala

potrebu,da bude uz mene,pa bilo da me iz prikrajka gleda sta

radim,ili da me prosto otkucava za moje vragolije.Rekla mi je-

Nit si mi bio drug,ni brat,ni simpatija,nista od toga,a uvjek me

vuklo nesto ka tebi,a posle si mi postao sve to I ono

najvece…ljubav zivota.*



Kristina I ja

Nase strepnje u vezi zajednicke buducnosti ispostavilo se

da nisu bile bez osnova…Ni ona ni ja,nismo uspijevali da

zatvorimo oci,na neki nama do tad,nepoznat nemir,nemir koji je slutio nesto nezamislivo,da ce posle srednje skole,svak

uhvatiti svoj voz sudbine,I da u njemu nece biti mjesta za ono

drugog.Uvjek sam u glavi imao dvije krajnjosti,vezanu za

Kristinu.Prva,da cemo ostati zauvijek zajedno,da se nikad

necemo razdvojiti,pa ne znam kakve okolnosti,u zivotu bile.Da

cemo jednoga dana,dobiti djecu,dati im imena koja smo

zeljeli,I kada odrastu…sa njima se smijati na gluposti,koje je

radio njihov otac u mladosti, da bi im osvojio

majku.Druga,nazalost gora slutnja..bila je neko prohladno

jesenje maglovito vece,pusta zeljeznicka stanica,I ona I ja.Vozkoji uskoro krece,I nas oprostaj,koji odlazemo da samoga

polaska voza.Ona negdje odlazi,gubi se,nestaje tim vozom u

magli,ostavljajuci me samog na stanici,da dugo gledam za

njim.

Ma koliko sebi to nikad nisam zelio da priznam,znao sam

za price drugih ljudi,koji su nerjetko znali da kazu,da najvece

ljubavi uvjek dozive svoj kraj,I da vremenom izgore u svojoj

silini.Priroda nam je dala da budemo umjereni u svemu,I da se

neumjerenosr svake vrste kaznjava,u bilo cemu…nazalost I u

ljubavi.Voljeti nekog previse,a biti voljen mozda jos vise,to su

stvari,koje odnose prevagu nad prirodom,I svim onim sto nam je ona dala,a nista ne smije biti iznad zakona koja diktira majka

priroda.Tada zivotne okolnosti u ime pravila prirode,serviraju

situacije ciji je cilj da stvari vrate u normalu,I poprave

pogresno ucinjeno.

Znali smo da sanjamo drugacije snove….ali I da se toliko

volimo,da tu ljubav ne mogu ugroziti neistovjetni snovi.Snovi

su krajnje cudna stvar…sa njima nikada nismo nacisto.Tu su

da nam podare nevjerovatne stvari,I predstave pokretac ka

njihovom dostignucu,ali tu su nekada,nazalost,da nas samo

zanose,I ucine gubitak sa realnoscu,koji ce nas sputavatihodom kroz zivot.Ne vjerujem da je ikada postojao,ili



Kristina I ja

postoji,covjek koji moze reci da je ostvario sve svoje

snove.Moze on to reci medju drugim ljudima,naci opravdanje

u mnogim velikim stvarima koje je napravio,ali dali je bastako.Uvjek ce postojati onaj dio nas,koji ce nas podsjecati na

nesto ucinjeno ili neostvareno,a u to vrijeme toliko

zeljeno.Neki ljudi ce utjehu za neostvarene snove,naci u nekim

drugim poljima,I na taj nacin naciniti kompenzaciju,mjenjati

istinsko zeljeno,za ono trenutno postignuto,ubjedivsi sebe da je

zapravo to pravo,a ne nesto, za cim smo zudjeli nekada

davno.Takodje ima ljudi,koji svoje neostvarene snove,samo

odloze nedje,na sigurno,na prvi pogled zametnuto

mjesto,cekajuci pravu priliku,da snove vrate na velika vrata,I

krenu u pohod ka njihovom ostvarenju.Zbog tih snova,Kristina I ja se nismo razumjeli… Tina je

zeljela da zajedno odemo u Bg, tamo studiramo, zivimo

zajedno, i da to bude to do zavrsetka faksa.Vidjela nas je,kako

zajedno zivimo,u nekom stancicu,odmicemo sa

studijama,vjencavamo se..Jasno mi je rekla,da ne zeli da se

razdvajamo za vrijeme studiranja,I da ako ja ne zelim u

Beograd,ona ce poci samnom gdje ja hocu.Ja sam zelio nju u

svim svojim planovima,ali…Moj problem je bio sto nisam

imao pojma sta cu sa sobom.Dok je ona jos od 8 razreda

sanjala da postana zubarka,I da u svom gradu otvori

stomatolosku ordinaciju,stvari samnom nisu bile ni izblizatakve.Prvo sam htio muzicku akademiju,pa knjizevnost,u

jednom periodu sportsko novinarstvo,pod impresijom tetke

Zorke pomislio da je arhitektura prava stvar za mene,pa me

medicina naglo zainteresovala.Profesije su se smenjivale kao

na traci,a vec je bio maj mjesec kad ljudi ulaze u zavrsne faze

spremanja prijemnih ispita.Nisam imao predstavu,sta zelim od

zivota,niti sam se smatrao dovoljno zrelim,da sa devetnaest

godina,prelomim,sta ce mi biti buduci poziv.Jedino u sta sam

bio siguran da zelim,to su bili Kristina I muzika,ostalo me nije

tangiralo. Smatrao sam da mi je vojska idealna prilika,za taj period zivota,odsluzim je I konacno shvatim sta hocu od



Kristina I ja

svega.Bio sam ubjedjen,da mi treba neki mnogo strog

ritam,koji ce me dovesti u red I srediti mi misli.Osim

vojske,zelio sam da skupim i novac za profesionalnu muzickuopremu,I bavljenju muzikom dam mnogo ozbiljniji smisao,a u

medjuvremenu osluskujem sebe,I odlucim sta hocu od

zivota.Bio sam spreman,da pustim Kristinu da ide bez

mene,naravno ne da raskinemo,vec da odrzavamo vezu na

daljinu,gdje bih joj ja,cesto dolazio u posjetu,a mozda vec

iduce godine I pridruzio u Beogradu.To mi je bilo

najlogicnije,zadrzavam je kraj sebe,a u medjuvremenu dumam

o svemu. Ona nije mogla da prihvati takav model veze,jej je

smatrala da je to samo uvod u ono sto se desi kad ljudi nisu

stalno zajedno.Htjela je,ili da zajedno pauziramo,ili zajednostudiramo…To uopste nisam mogao pretpostaviti da ce

reci.Bila je spremna da se zaposli kod ujaka u radnji,dok

ja,preko kumove veze,sluzim vojsku u nasem gradu.Ej…da

gubi godinu dana zivota, zbog moje nezrelosti,sto ne znam sta

cu sa sobom,koji idot bi dozvolio tako nesto za osobu,kojoj

samo lijepo zeli. Nisam zelio da bude tako…

Ne bih mogao da podnesem,da gledam Kristinu,koja radi u

poslasticarnici,zarobljena tu, mojom nemarnoscu I ljubavlju

prema meni.Ona da placa cehove,moje nezrelosti I

neozbiljnosti,kad moze da bude na putu svojih snova,I ne

odlaze njihov pocetak,zbog nekog,ko nista ne sanja.Kako ja,koji je volim,najvise na ovome svijetu,da dozvolim to mojoj

Kristini…kako….ali opet…nisam mogao ni tek tako,da upisem

bilo koji fakultet,I posle se vjecito kajem.Boze…daj mi

pameti.

Prvi put za cetiri godine veze,citav zivot

poznanstva,krenuli smo ozbiljno da se svadjamo.Nisam

pristajao,ni pod razno,da ona pauzira zbog mene,a ona nije

pristajala da ode sama da studira,I da se gledamo u petnaest,ili

mjesec dana,jer se plasila da ce to biti pocetak kraja.Strahovala

je od mog hladjenja,promjena koje me nekad znaju,bacati izkrajnosti u krajnost…I da joj je mnogo lakse,kad zna da sam



Kristina I ja

uvijek tu,nego da strijepi od mojih,,ludosti,,Tada me je I prvi

put povrijedila…sumnjom,da se mogu ohladiti od

nje.Kristina…kako...pa jedino,na ovome svijetu,u vezimene,sto je sigurno,I sto ce biti uvjek....to je ljubav prema

tebi.Vjerovatnije mi je bilo,da nekad golim rukama,medvjedu

u borbi,srce iscupam,nego tebe da prestanem voljeti.Prije bih

se kladio,da ce neki veliki oblak,zauvjek prekriti sunce,nego na

to,da te bar manje volim.

-‘’Tvoj problem je sto nikog ne slusas osim sebe samog.

Mislis da ti sve znas, ne das nikom da dopre do tebe, ni

roditeljima ni meni. Ta tvoja narav ide mi na zivce, covjece, ja

samo zelim da budem sa tobom, da se ne razdvajamo, ako ne

moramo, a ne moramo… zasto da ides u jebenu vojsku, kadnece niko drugi da ide, ukidaju je iduce godine, zasto hoces

bespotrebno da gubis vrijeme? Hajde da upisemo neki fakultet,

ne moramo u Bg, studiracemo, ti ces svirati.Ako neces

tako,ok …Pusti me da budem ovde sa tobom.Radicu,ti ces

odsluziti vojsku,I necemo se ni okrenuti godina ce proci,I mi

upisujemo faks.Sta je godina dana…molim te,ne tjeraj me od

sebe… - placnim glasom preklinjala me Tina.

*

Raskinuli smo noc prije maturske veceri.Setali smo kraj

Lima,drzali se za ruke,I nadali se,da ce ona druga strana popustiti u svojim namjerama.To se nije desilo…Dopratio sam

je do kuce,poljubio je,I krenuo.Oboje smo znali da je to kraj.

Ni ona,ni ja,nismo se pojavili na maturskoj veceri,I pored

kupljene haljine,odijela,cipela…Oni su ostali u

ormarima,fiokama,da cekaju neke nove prilike,a ko

zna…mozda I neke nove ljude.

*

Ne moram vam reci kako je izgledalo,odjednom biti bez

nekoga,ko vam je do tad bio sve.Prvi dan posle raskida,nisam

bio svjestan,ni naredni dan, ni onaj sledeci,ni onaj poslesledeceg,pa ni onog dana,sledeceg od sledeceg,sve dok jedne



Kristina I ja

noci nisam klonuo I definitivno postao svjestan bez koga sam

ostao.Tek sam shvatio,da ona nije otisla kod babe u selo,kod

brata u Novi SAD,kod drugarice u Bijelo POLJE…ona jeotisla iz mog zivota,I to zauvjek.Danima nisam iz kuce

izlazio,zabarikadirao se u sobi,I trazio mislima barem jednu

stvar u zivotu,za koju mogu da se uhvatim poput davljenika,I

nastavim dalje…trazio sam svoju slamka spasa.Kako produziti

dalje…u cemu naci smisao,volju,neki unutr asnji

pokretac….Razmisljao sam o

roditeljima,sestri,njihovoj,ponekad I neopravdanoj,velikoj

ljubavi prema meni…oni su najvise zasluzivali,da se trgnem iz

tog stanja,I konacno uradim nesto sa samim sobom.Nikad

nisam bio dobar sin,nikad nisam uradio neku ljepu stvar zanjih,da ih ucinim ponosnim,kako to samo roditeljima mogu

pruziti uspjesi djece.Ono malo ljepih stvari,sto bih

im,povremeno priustio,odmah bi ponistio nekim idiotizmom,I

ubijao njihovu nadu,da izlazim na pravi put.Znao sam to,da

imam I neke talente,nesto sto su uvjek drugi,primjecivali

vise,nego li ja sam,I da mozda konacno treba da radim na

sebi,I u tom licnom napretku,postanem bolji I tako nadjem

svoj izlazak iz bede…tako se otrgnem od Kristine. Citav zivot

sam imao jednu borbu, I jedan san u zivotu,osvojiti I ostati sa

Kristinom,tu su pocinjale,I zavrsavale se moje ambicije.Kao

dijete odrastao sam,ne sanjajuci,o tome da cu postati pilot,astronaut,Sale Djordjevic…mastao sam samo o njoj.Zbog

obuzetosti Tinom,mozda sam I zato postao totalni luzer,jer su

se svi moji snovi zavrsili ,onog trena kada me ona

zavoljela.Kad sam ostvario,ono sto sam kao klinac zelio,samo

sam stao.Vise nije bilo teznji,novih vrhova koje treba

osvojiti,novih pobjeda…sve van nje,su bile sporedne

stvari,koje ce se ostvariti,ili ne ostvariti,ali imajuci nju,za sve

me je boleo kurac.Da se razumijemo,nisam mislio da jednoga

dana,zivim od vazduha I ljubavi prema njoj,I ja sam duboko u

sebi,zeleo,pa makar I minorno, da postanem neko I nesto,ali



Kristina I ja

onog trena,kada sam o tome poceo bar malo vise da

razmisljam, kuda cu I kako cu,mi smo se mimoisli...

Kada sam konacno smogao snage,I izasao iz sobe,gdjesam danima boravio,nisam mogao sakriti iznanadjenje.Mislio

sam da je citav svijet, stao onog dana,kada smo mi nestali.Nije

bilo tako…Komsije Refik I Dzenana plijevili su bastu,istog

raspolozenja kao I uvjek,lokalni postar pijan se vukao

ulicom,nesto pjevuseci sebi u bradu,djeca su se vracala iz

skole,Sunce je bilo na istom odstojanju kao I ranije,ni vazduh

nije bio drugaciji…zivot je tekao kao I ranije,samo sam ja bio

stao,mrtav u svom tom zivilu,crn u svom tom sarenilu. Trebalo

je poceti sve iz pocetka…nauciti spavati,a da znas da je ujutru

neces vidjeti nauciti hodati,a da znas da ne ides ka njoj, nauciti jesti,a da ne zuris jer te ona ceka na uglu,nauciti raditi ljepe

stvari,a da znas da ih ona vise nece hvaliti,I na kraju…nauciti

ostati priseban,I sa tom prazninom ici zivotom.Svi su me tjerali

da pricam o tome,da ce biti lakse,ako se nekome izjadam,ako

se isplacem…a nista od tog nisam mogao.Sta mi ko moze

pomoci…nisam trazio saosjecanje,drugarski udarac u

rame,roditeljsi zagrljajaj,jer te stvari,nece vratit nju,niti ce

meni biti I malo bolje,vec cu osjetiti tudje sazaljenje,a to mi

sigurno ne treba.Ljudi odjebite,ok sam,nista mi ne fali… a

suze…ko u inat ,nijedna nije htjela vani,kao da tugu moram da

nosim poput bremena na ledjima,bez imalo olaksanja,bezimalo mira.Kao da sam ih trosio,I potrosio,na nebitne stvari u

zivotu,odavno ispucao bonus,I onda kada mi najvise

trebaju,njih vise nema,salter zatvoren.

Vrijeme mi je postala jedina utjeha…saznanje da ce bol

izgubiti tu trku sa vremenom,I da cu sa godinama steci

mudrost,ne da je zaboravim,vec da tu prazninu nosim, barem

dostojanstveno u grudima.Da nikad niko ne primjeti ,ni tracak

tuge na mom licu,da sjete ne bude u mom pogledu…da niko ne

primjeti Kristinine ostatke u meni.Neka se bar ne vidi spolja,a

to sto se kuva u meni,neka ostane moja stvar,to nek ide menina dusu.Mrzeo sam jedino,sto da bih dosao do tog nivoa,kada



Kristina I ja

proteklo vrijeme utisava bol…treba vrijeme I vrijeme da

prodje.Nisam mogao zaspati tek tako,I probuditi se,pet godina

stariji,gdje sam u snu,ostavio vremenu zavijet,da bez mene Imoga ucesca u bici,pobijedi bol,I dozvoli mi,jednog jutra da se

probudim,vidno stariji,ali oslobodjen od svega,ali ne I

uspomena.Uspomene na nju ne dam…jer ako je cijena

lisavanja bola,odreci se I njih,zajebi sve,neka boli,neka

otkida,neka me ubije…ali uspomene necete dobiti.Bez njih,za

mene se moze reci,da sam taj I taj,I nista vise…nema me.

Ni malo mi nije olaksavalo saznanje,koliko je I ona patila

posle razlaza…lose raspolozenje u koje je pala,silni izgubljeni

kilogrami,sjekiracija njenih roditelja da ce izgubiti

zdravlje.Sve to me dodatno kidalo,jer sam zelio da ona budesrecna,I da nekad shvati,da je ovako ispalo samo iz moje

ljubavi prema njoj,ni iz cega vise.Ona je zasluzivala sve

najbolje,I da otkrije svoju novu srecu,sto je prije moguce.

*

To ljeto,posle zavrsetka srednje skole I razlaza sa

Kristinom,proveo sam radeci na gradjevini.Ono sto je trebalo

da traje tri mjeseca,do polaska u vojsku,potrajalo je mnogo

duze.U vojsku na kraju nisam ni otisao.Zaposlio sam se kao

fizikalac kod nekog privatnog preduzimaca,I u nimalo laganom

radnom ritmu,trosio dane.Zapinjao sam iz petnih zilaradeci,nekih puta mnogo vise od kapaciteta sopstvene

snage,kao da sam time zelio sebe da kaznim za sve propuste

koje sam napravio zadnjih mjeseci.Ne znam koliko sam puta

sebi ponovio pitanje-Zasto samnom nikad nije tako lako,kao

kod kod drugih ljudi.Zasto u svemu idem nekim

tezim,zaobilaznim putem,a opet nigdje ne stignem na

kraju.Zasto nisam mogao biti,kao sav normalan svijet,koji je

imao sansu,I tu sansu bar probao da iskoristi.Moj poraz su bili

Kristina,neupisan fakultet,I sveukupna razocaranost u mene,sto

od porodice,drugova,I ona najgora…od sebe samog.Sretao bihs vremena na vrijeme,drugove koji bi povremeno dolazili kuci



Kristina I ja

vikendima.Svi su oni studirali,ponosno pokazivali prve ocjene

u indeksima,zivjeli neki sladak studentski zivot,o tome mi

pricali sa odusevljenjem…a ja sam bio jedno veliko nista,kojiih slusa,jos vise zaleci,za svojim prilikama. Iskreni prijatelji su

se saosjecali samnom,jer jedini iz starog drustva nisam otisao

na fakultet,ali su I oni oduvjek znali, da ih od mene nista ne

moze iznenaditi,bili su spremni da cuju il da sam zavrsio u

blatu,il da sam dotakao zvijezde,zlatna sredina,kojoj sam se

uvijek nadao,prosto nije bila za mene.Bilo je I onih koji su

znali da prokomentarisu,da se nista nije moglo vise ocekivati

od mene,da sam predodredjen za dno,I da je moje ponasanje

oduvjek nagovjestavalo nekoga,kome je bliskiji pad,nego li

let.Moja sramota,nije bio rad na gradjevini,znojem i prasinomzamazano lice,dok svi moji prijatelji ponosno marsiraju

amfiteatrima,I u glavama prave sliku izvjesno lijepe

buducnosti,ne…jer je I to profesija kao I svaka druga…moja

kazna je bila,totalna beznadeznost I nedostatak cilja,kao da su

sve moje ambicije,pocinjale I zavrsavale se,tu na skeli.Kao da

nekada boraveci sa Tinom,nisam zelio da postanem veliki

pjesnik,muzicar,romanopisac…nicega od toga,vise nije bilo u

meni,kao da mi je sve sa njom nestalo,kao da to nisam zelio

zbog sebe samog,vec prvenstveno I samo zbog nje…da bi nju

ucinio ponosnom.Tu se opet vracam na vec receno,da osim

nje,nisam imao,nijedan san u zivotu.Samnom na gradjeviniradilo je par vrsnjaka,ali su oni za razliku od mene,imali svoje

planove,kovali ideje za odlazak preko grane,nadali se necemu

pa I sedmici na lotou…svi su mislima lutali na neka bolja

mjesta,poslove koje ih cekaju,pa makar se to nikad ne desilo,I

zauvjek ostali na gradilistu,oni su ipak sanjali…Brojao sam

dvadeset godina,a nisam ni dalje znao sta zelim od

zivota,gotovo osam mjeseci od kraja mature,I prve propustene

prilike da nesto studiram.Razlog da jednu godinu pauziram da

bih razmislio o svemu,bilo je samo mazanje ociju samom sebi,

uzaludan bijeg od bunila, kome ni godinu dana kasnije,nisamuspio da pobjegnem.Kristinu sam izgubio,ne da bih pronasao



Kristina I ja

sebe,vec da bih nastavio da budem to,sto sam oduvjek

bio…totalni gubitnik.

Roditelji kad vide lose stanje,u kome se djete nadje,na svenacine pokusavaju da ga dozovu,ne birajuci sredstva za

spas.Pokusavaju da te trgnu ,izbave,opamete…ali na kraju

shvate,da se nalaze u situaciji bespomoci,osjete da su im ruke

vezane,I da sam ja zapravo jedini, koji moze da pomogne

samom sebi.Sjekiracija nastaje,ne kada se nize poraz za

porazom,vec kada ne postoji ni najmanja zelja,da se bilo sta

promjeni.Porazi zabole,kada se dese,s vremena na vrijeme,kad

si nenaviknut na njih,kada se u nizu povremenih ili cestih

pobjeda usunja koji poraz,ali kada se desavaju stalno…vise ih

ne dozivljavas kao lomove,vec kao nesto takonormalno,neiznenadjujuce,nesto sto ocekujes I uknjizis, I prije

no se latis necega.Zadnja roditeljska solucija kad vide da oni tu

vise ne mogu pomoci,I kad je ocigledno da onaj kome treba

pomoc,ne preuzima nista,da to stanje promjeni,jeste ono

roditeljsko,,samo nek je ziv I zdrav,,Tada su vec svjesni,gdje

vode stvari,mire se sa tim,prihvataju da njihovo dijete,ne da

nece ostvariti roditeljske potajne zelje,sopstvene ambicije,vec

nece ni ono najosnovnije,sto se bar za toliko

podrazumijevalo…da postane covjek na mjestu.Prioriteti se

mijenjaju, kriterijumi padaju,zelje nestaju…ostaje samo

roditeljska ljubav,koja tezi bar da ne izgubi dijete,pa ma koliko bilo neprilagodjeno i neostvareno.Niko je pocinjao doslovce da

me moli,da odem iz Prijepolja,da upisem neku visu skolu,samo

da nestanem odatle,pa bilo gdje.Znao je kako na mene djeluje

okruzenje u kome sam ostao,boravak na mjestu,u kome nista

drugo ne uspijevam da nadjem,do bola I zbunjenosti.Poceo je

da prica samnom,cesto ulazeci u teme,koje smo tako vjesto

izbjegavali jedan od drugoga.Pricao je o zivotu,o svojim

trijumfima,I padovima,dilemama…I o mnogim stvarima,za

koje sam mislio da nikad necu cuti iz njegovih usta.O zivotu je

govorio,kako neke ljude proslavi,neke satre,a da to uopste nijedo zivota,iako on nije za sve isti,nego do ljudi koji ga zive,I



Kristina I ja

nacina na koji se postavljaju prema njemu.Za neke je

maceha,za neke majka,ali kakav god da je,svak ima priliku da

ga zivi,I proba nesto uraditi u njemu.Niko I ja,apsolutno nikadranije nismo pricali o Kristini.On je znao oduvjek,da je

Kristina najsnaznija nit,koja me drzala nekom pravcu,pa ma

koliko on bio krivudav.Znao je, da sam preko nje sve

otkrio,svako osjecanje koje postoji na ovome svijetu,I koliko

god on volio sto imam Kristinu za sebe,strepio je dana,ako ona

vise ne bude bila tu…I kako cu se ja snaci u svemu

tome.Pricao je o svojim djevojkama,mnogo prije majke.Zelio

je to da predstavi,kao nesto tako jednostavno,usputno,cesto se

sluzeci frazom,,da je valjalo to bi trajalo,,ali matori me nije

mogao prevariti.U njegovom glasu,se I te kako naziralo prisustvo neke osobe,koju je on zeleo da precuti…I jeste

uspio,ali samo glasom.Shvatio sam,da je I on u mladosti imao

svoju ,,Kristinu,,onu najvise voljenu,tesko prezaljenu,ali

vremenom,ipak izbledjelu.Odlucio sam da ga poslusam,odem

iz Prijepolja.

*

Odlazak iz rodnog grada,je jedino mogao uciniti potrebnu

promjenu,koja bi me trgla od razmisljanja o njoj,I pokazati

neke nove vidike,tacnije,pokazati mi spas..Nas grad je bio previse obojen uspomenama,da u njemu, osim njih,nista drugo

ne bih uspio da pronadjem.Od mjesta koje sam toliko

volio,gotovo krvlju vezan za njega,preko noci je postala mala

depresivna,vjecito maglom okovana kotlina.To vise nije bila to

Prijepolje,ili to vise nisam bio isti ja…Otisao sam,nisam se

okrenuo,kao da ne napustam kucu,roditelje,sve poznato…zelio

sam sto prije da dodjem negdje,gdje cu biti dovoljno

daleko.Otisao sam u Novi Sad,upisao neku visu skolu.Tina je

jos krajem septembra prosle godine napustila Prijepolje,godinu

dana prije mene,krenula je stazama onih stvari,kojima je uvjek tezila,sa nadom da ce sve postati bolje,I da ce ubrzani zivot



Kristina I ja

koji prestonica nosi sa sobom,pomoci joj da proteklo ostavi iza

sebe. Nadao sam se da je uspjela…Majka je znala da mi

prenese za njene desetke na fakultetu,titulu najljepse brucoskinje, koju je ponijela boraveci na nekoj brucosijadi.Sve

su to bile lijepe stvari…ali sam slutio I u njoj bol,ali I veliki

ponos,da bi dozvolila bilo kome,da to primjeti. Kazu da je

ljubav sebicna igra…I da se ucesnici u njoj kostantno bore za

nevidljivu prevlast nad onim drugim.Svak se bori,da kad

jednom dodje do raskida,da on bude taj,koji manje pati,on

bude taj koji prije sve zaboravi,I naravno,on bude taj koji

trijumfuje.Ispada da je ljubav,samo spremanje za raskid,I

reakcije koje ce nastupiti posle njega.To mi mnogo ljigavo

zvuci,jer da je tako ,ispada da su sva osjecanja unaprijedsmisljena djelatnost,koja samo sluze da zavaruju drugu stranu,I

na slavi te prevare zavrede tudja osjecanja,koja opet imaju

neke skrivene motive.Ljudi,cemu to…ma koliko me tuklo po

srcu,to sto nismo skupa,podjednako me tuklo saznanje,da je

ona mnogo osjetljiva,I da joj sve ovo tesko palo.Da sam

mogao,kunem se,meni najsvetijim-Kristinom,preuzeo bih

njenu polovinu bola,da sam mogao, jer mi je uvjek,bio ljepsi

prizor u sjecanju,nje nasmijane,nikako uplakane,pa makar ja

time,dobio oznaku porazenog I ne znam kakvog. Mi nismo

znali za igre,mozda smo I zato,skupo platili odvajanje.Jednom

joj rekoh‘’L jepoto, nema meni srece,ako znam da i ti to nisi’’

Znam da cete reci, patetika do bola, ali iskreno puca mi

kurac sta vi mislite.Uvijek mozete da prestanete ovo citati.

*

Turbulentnih,prebrzih,vise lijepih a manje ruznih dvadeset

godina zivota,ostavio sam u rodnom gradu,I otisao…sve posle

toga,djeovalo je mnogo sporije,mirnije,ali…to mi je I tako

trebalo.Nisam ocekivao promjene,koje su tako brzo me

nasle.Nasao sam se u krugu ljudi,koji su me prihvatili

sebi,kojima nisam morao pricati nista, sta sam prosao I staradio.Ljude koji su proslost,ostavili u proslosti,u



Kristina I ja

sjecanjima,tamo odakle se ne vadi.Posle godinu dana uzeo sam

gitaru u ruke,krenuo opet da sviram i pisem pjesme,iako sam

bio ubjedjen da je to za mene zavrena stvar.Bio sam ziv… Kristina je I dalje bila tu,njoj jedino nisam uspio

pobjeci,bjezeci iz Prijepolja…ali to nisam ni zelio.Cesto sam u

mislima razgovarao sa njom,prenosio joj novosti o svom

zivotu,zamisljao njene reakcije,na moje nove pjesme…I dalje

nisam mogao da zamislim da sve ovo tece I odvija se bez

nje.Kao da je bila negdje skrivena,posmatra me,ali ja ne

uspijevam da je vidim iako je uporno osjecam…cak se I

ljutim,na nju,govoreci joj da sve ovo predugo traje,I da izadje

na vidjelo vec jednom…Ona naravno,ne bi izasla…

*

Pjesme iz mene,krenule su da teku kao lude.Opet sam

pocinjao da osjecam onu staru zelju za muzikom,kao da sam

gitaru samo bio odlozio na kratko,posle je uzeo,obrisao prasinu

I nastavio gdje sam stao.Postao sam bolji,iako godinu dana, je

nisam ni pipnuo.Ljudi oko mene,kolege sa fakulteta,bili su

odusevljeni pjesmama,uporno se pitajuci,odakle mi

inspiracija,I koje ta osoba,koja se provlaci svakim mojim

tonom I stihom.Na jednom nastupu,u studentskom klubu,prisla

mi je jedna djevojka,sa suzama u ocima

-Sta ti se desilo-pitala me je,gledajuci me pravo u oci.-Zasto toliko bola u tim pjesmama…zasto si mene tako

rastuzio…treba da pjevas ,,tra-la-la,,a ne tuzne pjesme…ti si

samo klinac…zivi.-

Bio sam zbunjen I nisam znao sta da kazem.Djevojka je

doslovce brisala suze rukama,I ljutito-tuznim tonom pricala

samnom.Zapravo,pricala je samo ona,ja sam cutao,vise

iznenadjen situacijom.Iz publike su dobacivali saljive

komentare,tipa, da je ona obozavateljka koja ugovara vidjenje

posle nastupa.Niko nije imao pojma,sta se desava na bini.Od

ne znam koliko ljudi,sto su se te noci skupili,u studentskom



Kristina I ja

klubu,da popiju pice,malo posjede I cuju nekog tipa sa

gitarom,samo jedna djevojka je osjetila o cemu sam pjevao.

Nista nisam stigao da joj kazem,ni kada se vracala na mjestogdje je sjedjela.Posmatrao sam je samo…djevojka je bila u

pravu.

*

Poceo sam da se smijem…I primjecujem druge

djevojke.Posteno da priznam,to je bilo vise osmatranje sa one

fizioloske strane,nego li sam zelio a I mogao,da idem

emocijama.Prvi put kada sam spavao sa djevojkom,a da to nije

Tina,bio sam skroz u nekom cudnom raspolozenju.Kristina je I

dalje bila,gdje je bila,naravno da nije mogla nestati posle

petnaestominutnog valjanja sa nekom brinetom,ali sam seosjetio sa muske strane,olaksano…ili prostije receno,da ne

jedem govna…seksualno zadovoljeno.Svideo mi se osjecaj,biti

sa te strane,bar svoj na svome,pa sam odlucio da bi taj osjecaj

mogao da me drzi duze,a ne samo povremeno.Pocele su druge

djevojke da ulaze u moj zivot…

*

Ako je borba za Kristinu,bila toliko duga,povremeno I

mucna,jer znate sta sam sve prosao da bi je prigrlio sebi,prica

sa ostalim djevojkama,odvijala se mnogo jednostavnije.To mi

je bilo nezamislivo…smuvati djevojku,a da ne treba da budesdeset godina zaljubljen,a usput upadnes u toliko nevolja.Stvari

su isle mnogo prostije.Neke djevojke osvojis,neke ne,ali sve u

svemu,uvijek budes u poziciji da se nesto desava,I naravno da

budes zadovoljan.Postao sam mnogo opusteniji na svakom

polju,nisam lose ucio,kostantno svirao,gledao se sa

djevojkama…Moji kuci su se osjetili blago olaksanje,ali

znajucu mene,I da samnom se nikad ne zna,bili su krajnje

oprezni I uopste nisu isli pred rudu.

Sta je bilo u pitanju,ne znam,ali I da sam zelio,nikako

nisam mogao da se zaljubim.Sad je vec isticala, treca godina bez Kristine,a ja sam neocekivano s obzirom na cinjenicu,da



Kristina I ja

sam osim nje,bio skroz neiskusan,odjednom usao u solidno

stanje sa ,,kvantitetom djevojaka,,Imao sam I losih trenutaka…

zapadao sam u faze, kada bih danima zivio u proslosti,pitajucise sta je sve ovo,gdje sam ja,ko su ovi ljudi,I naravno trazeci

Kristinu kao utociste od svega.Osjecao sam se kao da sam

zivio dva zivota…jedan u Prijepolju,I gorak I sladak u isto

vrijeme,ali ispunjen Kristinom,kao necim najvrijednim u

njemu,I onaj drugi zivot…koji nema nikakve slicnosti,sa

proslim,kao da ga zivi neki strani covjek,ali koji ima najvecu

kaznu,jer nije postedjen sjecanja na prosli zivot,I u takvoj

nedoumici,izmedju proslosti I stvari koje se trenutno

desavaju,ne umije da nadje balans.Apsolutno niko,koga sam

poznavao,nije boravio u mojoj blizini,cak ni na ulici nisamsretao poznate ljude,I pored toga sto je solidan broj

Prijepoljaca studirao ovdje.Kao da sam dobio drugu

sansu,priliku za novi pocetak,svoju kartu za bijeg od

necega,sto je moglo da me unisti do kraja.Postavljao sam sebi

pitanja…ako vec sve ide ovako,zasto Tine,bar nisam

oslobodjen…vrijeme je neumitno teklo,a ja od njega,nisam

dobijao,ono jedino sto sam trazio…ne da je zaboravim,vec da

me manje boli. Praznina u grudima I dalje je samovala u

meni,ni plica ni dublja,ali I dalje je bila tu.

*

Onda se I to moralo desiti…upoznao sam Milicu,skroz

drugaciju djevojku,od onih,sa kojima sam se gledao do

tad.Djevojku,koja je od prvog dana,krenula da me pridobija

svojom spontanoscu,cudnim smislom za humor,I naravno

izgledom.Poceli smo da se druzimo,ali sam odmah znao da

zelim vise od toga,nadajuci se da je obostrano.Desilo se ono

nepojmivo…nesto u grudima,je opet krenulo da se

meskolji,koprca…Iako su to stvari,koje se ne mogu

tempirati,predvidjeti,niti je srce sat,koji navijas, da krene opet

da osjeca,onda kada mi to zazelimo,pocelo je da se desavanesto za mene nemoguce…zeljeti prepustit se nekome, a da taj



Kristina I ja

neko nije Kristina.Koliko ljudi, je srce sposobno da voli u

jednom trenutku?Dali je moguce voljeti,istovremeno,nekoga

ko ce to biti uvjek,I nekoga ko se tek mozda sprema,da udje usrce,ne znajuci da to srce nikad nece biti oslobodjeno,te druge

strane,koja je uvjek bila,I bice tu?Nisam znao,ali sam morao

saznati…

S obzirom,da nikad nisam bio sklon ljubavnom

taktiziranju,ne sto sam ja nesto posebno,posten I dobar,vec

prosto,sto to nikad nisam umio,prenio sam Milici simpatije I

trenutna osjecanja,mnogo brze nego sto to inace ide…treci

dan.Znam da cete se smijati,I reci koji kreten,ali sta je tu

je…vise nisam imao strpljenja,cak sam smatro I sa trecim

danom,da sam podobro oduzio.Mnogo sam lakse Irasterecenije igrao,kad mi se djevojka svidi,samo u fizickom

smislu,tad bi bila pjesma,ali uvjek kada bi malo emocije

proradile,postajao sam cudak,sklon pretjerivanju…ili jurim

deset godina jednu djevojku,kao Kristinu,ili Milici istrtljam

neke stvari na trecem vidjenju.Slucaj za analizu,definitivno.

Milica je u pocetku bila krajnje zbunjena,nedorecena.Prva

reakcija,na moju objavu osjecanja,bila je ,da me uopste ne

poznaje dovoljno,ali svaka sledeca reakcija, je I vise nego

jasna porucivala…nisam imao sanse kod nje.Lopata brate,ili da

vam jos vise priblizim…pedala,korpa,sut,noga, kako

hocete…meni se isto hvata,odbijen,te odbijen.Prvo sam biozbunjen,pokusavajuci to nevjesto da prikrijem,a onda sam

umalo dobio napad smijeha.Iako sam osjecao veliku

nelagodu,sjetio sam se neocekivano dogadjaja iz

djetinjstva,koji mi je razvukao smjeh od uva do uva.Druga Iz

osnovne skole,Zokija,iskulirala je neka djevojcica,kojoj je on

putem ljubavnog pisma,pokusao da iskaze

osjecanja.Djevojcica je bila krajnje kulturna,pa je pozvala

Zokija, zahvalila mu se na pismu,ali mu I rekla,da osim

drugarskih,nema drugacija osjecanja prema njemu.Zoki se sav

sjeban,jadao Borku I meni,jer ga je ,,ljubav zivota,,iskulirala.Ja sam ga slucajno pitao,sta joj je on rekao,na to



Kristina I ja

sve.I Borko I ja,ocekivali smo odgovor tipa,,nista,otisao

sam,,ali dobili smo odgovor,koji nas je prvo shokirao,a onda

kad smo se pribrali,nasmijao do suza.Zoki je rekao,da joj jeopsovao majku, okrenuo se I otisao.

Stojeci pred Milicom,upravo odbijen,pao mi je

Zokijev,,metod,,na pamet,iz cista mira.Naravno da nisam

pomisljao,da ,,pominjem Milicinu majku,,ali u trenutku,nisam

mogao ni prestati da se smijem.Ubjedjen sam da je djevojka

pomislila,da nesto nije u redu samnom.Prijateljski smo se

rastali.

*

Bio sam nekako srecan,ne umijem to objasniti,I pored togasto na kraju, nista nije bilo sa tom malom, srecan, jer nisam

izgubio osjecaj za druge djevojke,a dobio saznanje da na

svijetu ima jos Kristina,iako originalnu,moju Kristinu,uvjek

moram drzati iznad svega.Na prvu loptu,Milica jeste bila moj

poraz,ali I moja pobjeda u isti mah.Nije se htjelo,da budemo

skupa,ali jeste,da se ona pojavi niodkud,iznenada,I toliko

godina posle svega,pokaze mi obrise staze,kojom bez straha

mogu da krenem,I onda se izgubi,isto iznenada,kao sto se I

pojavila.

Do tad,prije upoznavanja Milice,gotovo svaki dan mi je

pocinjao nekim mislima o Kristini,pa bilo da se pitam,sta litrenutno radi,ima li nekoga kraj sebe,dali se koliko

promjenila… nebitno sa kojom djevojkom se bar povremeno

gledao,ili bio nekoj vezici,Tina me na pocetku I kraju, uvjek

cekala,tacnije nije ni odlazila.Ta nova djevojka oko koje sam

se trudio,uspjela je na kratko,pa makar tih neuspjesnih par

dana,moga truda,skrene misli od Tine.Ni jedna djevojka,sa

kojom sam bio,nije uspjela da me okrene od Tine,a to je

uspjela,bar na kratko,djevojka koju nisam mogao da imam.To

tako ne biva u zivotu,ali zivot nema pravila,svakom je prica za

sebe,I kako mu se namjesti,ali bas zbog toga,zivot jedivan.Milicu vise nisam probao kontaktirati,samo sam



Kristina I ja

nestao,nije bilo potrebe da to nagovjestavam,jer sam siguran da

time ne bih nista postigao.Jesmo imali dogovor,da cemo ostati

u kontaktu,ali od toga nije bilo nista.Niti sam ja bio dovoljnoveliki,da bih sebe lisio povrijedjene muske sujete,niti je I

ona,nesto specijalno insistirala na drugarstvu.

Sa situacijama,koje ne budu prijatne za mene,vremenom sam

ottkrio, uspjesan mehanizam preko koga se branim od njih,a to

je sala na sopstveni racun,I naravno na situaciju u kojoj bih se

zadesio.Na glas bih rekao

-Care,njoj ne da puca kurac za tebe,nego joj puca,pa otkida-

ili prevedeno na knjizevni jezik,ne zanimam je nimalo,ali

nimalo..Poceo bih naglas da se smijem na svoju izjavu,nimalo

ukiseljeno niti od muke,tome pridodao jos koju izjavu, slicnogtipa,ali naravno na moj racun,bez ikakvog pomena,osobe koja

me upravo odbila,I ubrzo bi krajnje raspolozen,presao preko

citave stvari.Ubjedjen sam,da bi na ove moje izjave,psihijtri

dodali I to

-KRAJNJE USPJESAN VID SUOCAVANJA SA

NEGATIVNIM EMOCIJAMA,METODOM

HUMORISTICKIH PORIVA I PROCESOM

UNUTRASNJEG POTISKIVANJA SVOGA

NAGONA,SUPER EGO JE NADVLADAN-

opet se zajebavam I smijem dok ovo pisem,ali moze mi

se,citao sam dosta psiho literature.PS.nemam pojma ovo stosam rekao iz psihologije, dali je tacno,tacnije izmislio sam,ali

posto nemate ni vi pojma o tome,sta vas boli kurac da o tome

razmisljate.Ono za citanje psiholoske literature, I za to sam vas

slagao.Probao sam citati jednu,ali sam se smorio vec na desetoj

strani.Nacin da se salim u krajnje ne saljivim situacijama,ostala

mi je iz ranih djecackih dana. Stvar koja je Kristinu izludjivala

od mene,bilo je upravo to,sto sam u bezizlaznim sutuacijama

bivao nikad inspirisaniji za salu,a u obicnim bivao pribran,iako

bi trebalo da je obrnuto.Dobijao bih napade glupiranja,pred

neki tezak pismeni rad,dok svi gledaju uplaseni u pod,dok na



Kristina I ja

nekim zabavama I ortackim okupljanjima,pogotovo ako bi bio

u nekom tripu,cutao bih I bio ozbiljan.

Vecina ljudi,koju neko iskulira,tacnije odbije,brani se onimreceptom

-TA OSOBA,NIJE VRIJEDNA MENE,CIM NE VIDI MOJE

KVALITETE-

ja sam smislio svoju verziju iste

-DOK VI RAZMISLJATE,ZASTO VAS TA OSOBA NIJE

HTJELA,llI ZASTO NIJE UVIDJELA VASE

KVALITETE,NJOJ SE JEBE ZA VAS,AKO VAS SE I

DALJE SJECA-

Naravno da nisam robot,niti osmjeh moze zavarati gorak ukus

odbijanja,ali moze naciniti bolje.Na kraju krajeva,tu su ostaledjevojke,koje te ubrzo dovedu pameti,sto bi reko drug Cile

-PROTIV ROMANTIKE KA JEDNOJ OSOBI,AKO SI

ISKULIRAN,BRANIS SE SEKSUALNOM RADNJOM SA

DRUGOM OSOBOM-

moram vam priznati,ja ne poznajem nikakvog Cila,niti je on

moj drug,ovo sam ja rekao,ali mi prvo glupo bilo,da kazem da

je to moje,pa reko da kazem da je to nekog Cila,da ne kazete

da sam sirovina koja mnogo psuje.Ionako sta se svakakvih

psovki,naslusali da sad…Jedno je kada mi ostanemo hladni,na

tudju izjavu emaocija prema nama,osjecamo samo

imponovanje,potvrdu velicine I vrijednosti,rijetko se tadastavimo,u poziciju tog nekog,ko u sebi dozivljava buru stojeci

pored nas,I pokusava juci,da prelomi te rjeci preko usta…ali

kada se nama to desi,odnosno,kada mi budemo sa te strane

zbunjenosti I postidjenosti…tada nam se lomi citav svijet,ali to

vec ide na dusu,ljuckoj sebicnosti I bezobzirnosti.Takvi

smo,kakvi smo…

*

Znate ono kad kazu ljudi-Prvih 18 godina zivota,tako mi je

sporo prolazilo,a onda,godine samo proletjese-I kod mene je bio takav slucaj.Svega sam se sjecao ranije dozivljenog,kao da



Kristina I ja

se to vrijeme,tako sporo vuklo,I time mi ostavljalo dovoljno

vremena,da sve registrujem I pamtim,nekad I do

pojedinosti.Mnogi ljudi oko mene,za tu moju osobinu da sve pamtim,cesto su pripisivali tome,,majstor u pamcenju nebitnih

stvari,,a kadkad su I sumnjali u vjerodostojnost mog

sjecanja,jer su smatrali da mnoge stvari izmisljam,koristeci

nesjecanje drugih,pa im prosipam pricu.Nisam se mnogo

obazirao na takva misljenja.Cesto bih se pitao, dali sam

blagoslovljen ili proklet,cuvajuci u glavi toliko pojedinosti iz

rane proslosti.Jedno je bilo pamtiti stvari koje se ne daju

zaboraviti,poput Kristine,prvih pocetaka na raznim

poljima,velikih poraza,pokoje pobjede,ali dali su bas mnoge

stvari zasluzivale da budu sacuvane od vremena.Citao sam onekoj zeni,koja ima foto sjecanje svoje proslosti,I da zbog

tog,,dara,,ne moze da bude srecna u zivotu,zato sto bolne stvari

prozivljava svaki dan,a onda opet sjeca se dana koje propatila

zbog losih sjecanja,I tako citav zivot…strasno.Ja daleko od

toga,da sam imao takav tip memorije,ali sam imao sasvim

solidno sacuvane mnoge stvari iz proslosti.Neke sam pamtio

doslovce onakve kakve su bile,slikovito,a neke pamtio po

,svom raspolozenju tih dana,cak I po mirisima.Jednom sjedeci

u nekom kaficu,kao oparen,okrenuo sam se iza sebe,da sam

iznenadio ljude koji su sjedjeli samnom.Osjetio sam

zenski,,hugo boss,,parfem,koji je Kristina koristila,I najvisevoljela.Iza mene je stajala neka nepoznata djevojka,I sama

iznenadjena mojim naglim okretom.Nisam nista rekao,samo

sam se vratio za sto.Uvjek osjecajuci miris tog parfema,ja bih

neocekivano postao putnik u nekoj vremenskoj masini,koja me

cesto I mimo moje volje vracala u proslost.Tada bih se nasao u

mnogim situacijama od ranije,posmatrajuci ih iz ugla,potpuno

skriven od pogleda ljudi iz te proslosti.Video bih sve…

Proslo je nekih vec sest godina od odlaska iz Prijepolja,a te

godine su tako brzo proletjele,da bih cesto zamisljeno znao da

stanem,ne vjerujuci u brzinu vremena.Za tih sest godina,samotri puta sam otisao kuci,a od toga,dva puta jer sam



Kristina I ja

morao…prvi put kad je Borku umro deda,za koga je on bio

izuzetno vezan,a drugi put,kad majka nije bila dobro.Treci put

je bila u pitanju neka nova godina.Sa roditeljima sam se ipak cesto gledao,zasto je sestra zivjela u Beogradu,sa djecom I

muzom,tako da je sestrina kuca, bila lokacija gdje sam se cesto

sastajao sa njima.Nikad me nisu kritikovali zasto ne dolazim

cesce kuci.Znali su oni,podjednako koliko I ja,da dolje za

mene vise nema nicega.Takodje su I strepili I od to, par

puta,kada sam se pojavio u Prijepolju.Plasili su se,da ne

pronadjem opet stare okove,koji ce me opet vezati I

zarobiti,samo mozda jos silnije,jace…Kao da je u Prijepolju

ostala da zivi,neka zver,koja je svih tih minulih godina,samo

skupljala snagu,jacala u svojoj samoci I gladi,I cekalamene…njenu zrtvu.Roditelji su znali o svemu I vise nego

dobro.

Kristinu nisam video sest godina…Ni ona nije cesto dolazila

kuci kod njenih.Kao da smo potpisali precutni dogovor o

izbjegavanju jedno drudog…Majka me obavjestavala o njenim

novinama u zivotu,jer je znala koliko meni znaci sve o njoj, ali

naravno, samo ljepe stvari, druge nisam zelio da

znam.Roditelji su znali, da rjec Kristina,I sve vezano za

nju,nikada nece biti zabranjeno spominjati u nasoj kuci.Znao

sam za sve Kristinine desetke na faksu,dva ispita koja je djele

od diplome,ali sam saznao I za stvar,koju su roditelji uporno pokusavali da mi precute,cesto se praveci nevjesti…

trogodisnju vezu sa kolegom sa fakulteta,koja ide ka smo

jednom,braku.On je vec bio zavrsio,cekala se Tinina diploma,I

da se formalnosti srede.Skoro godinu dana su zivjeli

zajedno.To sam saznao,od druga iz generacije,koji mi je

slucajno spomenuo,,znas koga sam sreo,Tinu I buduceg

muza,,Taj ortak nije imao losu namjeru,jer je u pitanju

dobrocudan tip,brzeg jezika od pameti.Kad sam saznao…u

trenu je sve stalo.Taj drug je nastavio dalje da prica,a ja sam

video tipa koji prica,a rijeci kao da nisu izlazile.Ljudi su prolazili oko mene,nekako usporeno,kao da je svako od njih



Kristina I ja

prepoznao moje stanje,pa hodaju sporije da bi mi osmotrili

facu.Ulica se odjednom izduzila,kao da joj kraja nema,I da tog

dana,I pored moje dobre volje,ja necu neci izlazak iz nje.Bio sam razocaran u sebe.Znam da odma sledi vase pitanje,o

cemu pricam,da nisam mozda zbunjen,pa pod naletom

emocija,govorim gluposti.Ne ljudi…savrseno sam znao o

cemu pricam.Tini sam uvjek lijepo zelio,I njenu srecu

prizeljkivao kao jedini uslov,da I ja to budem jednog dana,ali

odjednom…nisam znao o cemu da mislim.Znao sam da ce

jednoga dana,doci I taj ,kad cu cuti I da ona ima momka,posle

da se udaje,dobija djecu,pa nebitno,dali ja to sve uradio prije

je…sve sam znao,I spremao sam se za to.Zamisljao sam taj

trenutak,kad ja to saznajem,kako puno srca konstatujem,da jesrecu pronasla osoba,koja je najvise na svijetu zasluzuje,I kako

u to ime,uzimam nesto I da popijem.Pojma nisam imao…

Saznajuci za njenu udaju…umro sam po drugi put.Ako je prvi

put,dio mene nestao,prije tih davnih sest godina,posle one

setnje kraj Lima,I svega onoga sto je posle bilo…drugi put sam

umirao tu,na ulici,pred drugom,svim tim nepoznatim ljudima

koji uporno hodaju I hodaju…Shvatio sam,da sam je tek tog

popodneva izgubio.Nju kao nju,izgubio sam posle razlaza…ali

onu ludu nadu,koja je zivjela u meni svih tih godina,krijuci se

od se od mog razuma tako vjesto… izgubio sam je

tad.Nadu…da jednoga dana,na ulici prepoznam Kristinu,Inastavimo tamo gdje smo stali.Zanimljivo,nisam ni znao da tu

nadu imam,sve dok nije nestala,u saznanju Kristine

udaje.Osjecao sam kako me napusta,izlazi iz mene,penje se

visoko ka zgradama,oblacima…daleko od mene.

*

Vremenom sam Novi Sad prihvatio kao svoj grad.Za tih sest I

po godina,solidno smo se razumjeli.Ja sam bio izgubljen za

svoj rodni grad,a Novi Sad tako lijep I veliki da mi pruzi

utociste.Svirao sam,nikad ozbiljnije.Imao sam vise iskustavasa bendovima,ali se vise nisam prolazio u toj prici.Zelio sam,



Kristina I ja

sam da budem,to mi je bilo jedino razumno resenje,jer na bini

ili na probi,ljude iz benda,nisam osjecao.Oni su bili puki

sviraci,muzicari koji su tu,da bi se nesto sviralo,nisu ulazilidublje u pricu koju sam pokusavao da izguram,pa sam shvatio

sa njima ili bez njih,da sam u tome sam,pa zasto onda ne bi

bukvalno sam svirao.Zaradio sam solidan respect medju

gradskim muzicarima,I malobrojnom publikom koja me pratila

po nastupima.Zelio sam vise od toga…Osjecao sam da mogu

otici mnogo dalje,da te pjesme moze slusati daleko veci

broj,nego li to trenutno cini.Te pjesme su zasluzivale da se

cuju,pjevuse,jer sam znao da u ovoj zemlji,od tolko

ljudi,postoji neko,ko ce u njima,pronaci nesto I za sebe,pa

makar se nikad I ne saznalo ime autora koji stoji iza tih njih.Zbog te obuzetosti muzikom,fakultet sam bio stavio skroz u

drugi plan,I takvim pristupom prema njemu,opet pocinjao

roditelje I sestru da sjekiram,koji su opravdano, opet strijepili

sta ce samnom na kraju biti.Ocekivali su od mene konacno

neku izvjesnost,I sve ono sto nju prati,poput diplome

fakulteta,veze sa ozbiljnom djevojkom,posla…Moji prijatelji

uveliko su zavrsavali skolavanja,zaposljavali se,kretali da se

zene,dobijali djecu,dok sa ja,po kriterijumima okoline ispadao

neko totalno neozbiljan,ko I pored dovodjenja u red za neka

pitanja,uveliko kaska za svojom generacijom.Nisu mi prijali

takvi komentari.Jeste da me boleo kurac,sta misli onaj,koji jedezurni prepricavac tudjih zivota I stvari,bilo mi je krivo sto je

to,osim moje porodice,bilo I misljenje nekih drugih ljudi,do

cijih mi je misljenja veoma stalo,prijatelja.Oni su prepoznavali

moju zelju da istinski izgaram da prestavim muziku sirem

auditorijumu,I to su postovali,ali se nisu slagali sa mojim

zanemarivanjem primarnih obaveza,vaznijih od muzike I

svega.Smatrali su da previse rizikujem,I da sam mnogo godina

provedenih na fakultetu stavio na kocku,zbog necega,sto bi

trebao da mi bude hobi I nista vise.Svi oni su voljeli moje

pjesme,citali price koje sam pisao,ali su ipak od mene zeljeli prvo diplomu pa tek onda sve ostalo.Znao sam da su u



Kristina I ja

pravu.Uvrnuta logika koja je mene nosila,bila je, da za fakultet

ce uvjek biti vremena,a da sve ovo sa muzikom treba da

probam dok sam jos mlad I pun elana.Nisam vidio sebe,unekim ozbiljnijim zivotnim godinama,kako I dalje se lozim da

nesto uradim u muzici,nesvjestan godina koje su prosle, I koje

mi za to vrijeme nista donijele.Uzasavao sam se slike iz glave

zamisljajuci buducnost,kako neki procelavi debeli ja,sa

gitarom u ruci,pravim neke pjesme,za koje mislim da ce mi

konacno prokrciti put.Smatrao sam da je bolje u mladosti

saznati kako stoje stvari,dali se sta moze ili ne moze uraditi,I u

saznanju te istine,znati kako dalje…ili nastaviti svirati I sanjati

neka bolja vremena,ili se povuci,posvetiti struci,a muzikom se

baviti samo iz ljubavi I licne satisfakcije.Cesto mi je padala naum jedna Kristinina izjava,pred sami nas raskid,vezana bas za

moju muziku I za potencijalno zanimanje u vidu upisanog

fakulteta.Govorila je, da sve sto nosim u sebi,jeste dar I

talenat,ali je isto I smatrala, da je jedini nacin da ne tresnem

nosem o zivotni pod,da imam ozbiljno zanimanje,I nesto sto je

krajnje suprotno od onoga sto ja istinski jesam.Nikada nisam

sumnjao u njene najbolje namjere prema meni,I znao sam da je

u pravu,na isti nacin,na koji su to I roditelji I prijatelji,ali

opet…Kako je ispravnije postupiti,poslusati najdraze,utisati

snove,I krenuti putem sigurnosti i manjeg rizika,ili bataliti sve

i poci onom stazom,koja neminovno vodi vise padu,nego liuspjehu,ali stazom koju srce navodi jedinu kao ispravnu,pa

nebitno sta se desilo posle toga?Srecan sam bio,sto sam

konacno posle toliko godina koje sam u proslosti proveo

nesanjajuci I nezeleci nista,konacno imao nesto ispred

sebe.Imao sam cilj…koliko ostvariv,to je vec manje bitno.

Ubijala me istina,da manje vrijedni ostvaruju moje snove.Sa

svojim polukvalitetom,u najboljem slucaju,uzimali su sve ono

sto mi pripada.Nisam nikad smatrao da sam najbolji,ali sam

znao da nisam ni mnogo losiji.Nisam sanjao novinske

stupce,prepoznavanje od drugih ljudi,niti bilo sta slicno,vecobicnu sansu,da pokazem sta znam ,I nista vise.Problem je



Kristina I ja

bio,sto nisam znao od koga da trazim tu sansu.Na tom nimalo

lakom putu,boraveci u studijima,snimajuci pjesme,placajuci

ljude koji mi rade aranzmane,stizao sam da upoznajemumjetnike raznih bransa.Svi neafirmisani.Tu je bilo

slikara,vajara,pjesnika,muzicara…neki od njih, zasluzivali su

ne samo slavu na nivou Srbije,r egiona,balkana…zasluzivali su

svecko priznanje.Spoznajem te istine,bio sam I odusevljen i

razocaran.Odusevljen kvalitetom ljudi koje mozes upoznati,ne

pretpostavljajuci sta sve kriju u sebi,I koliko toga mogu…ali I

razocaran saznanjem I nevjericom da oni od toga,mahom nisu

imali nista.Sta jebote ja da ocekujem… Njihova najveca

tragedija,bila je sto su rodjeni ovde,pod ovim nebom I

suncem,djeleci vazduh sa ljudima koji prave vrijednosti umijusamo da gaze I ismijavaju,a mulj I talog,stavljaju na vrh,I

njemu se klanjaju.Kakva smo jebena zemlja…kakva usrana

zabluda da smo nebeski narod…kakvo bucanje u patriotizam a

za svog covjeka,gori smo nego li prema najcrnjem

dusmaninu…najgori smo.

*

Tih dana,poceo sam da patim od velike nesanice.Strasno

saznanje,koliko noc moze biti duga,ako si svjestan svakog

minuta u njegovom sporom odmicanju.Kad shvatis da te

noci,od spavanja,nece biti nista,prepustis se razmisljanju o bilo

cemu,u nadi da ce sto prije svanuti.Misli se razviju,prodje nekovrijeme,pogledas u sat,u nadi da si uzeo od vremena bar par

sati,a onda se neocekivano sjebes…ispadne da je proslo jedva

nekih 45 minuta.Sta dalje?Previse si umoran da bi ustao iz

kreveta,I bilo sta radio,a previse razbudjen da bi mogao da

spavas.Misli se potrose posle nekog vremena,kao da noc ne

da,da u njenoj smijeni, glava bude bili cim zaposlena,a ako ti

to I dozvoli,to su neka bezvezna,crna razmisljanja,koja te vise

pokopaju,nego li ti dobra donesu.

U to vijeme, bio sam u vezi sa izvjesnom

Marom.Novosadjanka,ne malo mladja od mene,sa kojom sam bio u najduzoj vezi posle Kristine,5 mjeseci.Ona je stvarno bila



Kristina I ja

dobra djevojka.Lijepa,neiskvarena, odmjerenog

ponasanja,prestavljala je nekoga,koga vrijedi imati kraj

sebe.Jesmo bili suprotni svjetovi totalno,ali smo se nalazili nanekom ljudskom nivou,da sam je prihvatio sebi.Nije isto nekog

prihvatiti,I tog nekog zavoljeti, to su razlicite stvari iako mnogi

to mjesaju,jer se podrazumijeva,da kad nekog prihvatis,onda

ga I volis.U mom slucaju,prihvatanje je znacilo biti s nekim,ko

ce mozda vremenom,ili sticajem okolnosti,prirasti srcu.Vodio

sam je kod Borka na svadbu,na kojoj sam ujedno bio kum.Svi

nasi drugovi,kao I sam Borko,bili su šokirani. Marom.Smatrali

su da je preslikana Kristina.Mene nije posjecala ni malo.Jesu

obje plavuse,upadljivo punih usana I krupnih ociju,ali

apsolutno nisu imale nekih slicnosti,svaka je bila prica zasebe.Na kraju krajeva,to je uopste nebitno.Maru sam zelio za

sebe,sto zbog osjecanja kojima sam se nadao ka njoj jednog

dana,sto iz potrebe da sebe smatram konacno ozbiljnim

momkom,a ne samo palamudom.Mozda sam Maru I zato

poveo na svdbu,da bih I pred drugovima pokazao naznake

stabilnosti.Svadba je prosla kao I svako veselje,pijano I

ludo.Trudio sam se da budem veseo I dzek na svadbi najboljeg

prijatelja,iako sam istinu govoreci,jedva stajao na

nogama.Nazalost ne zbog pica,vec zbog insomnije,koja me

doslovce kidala.Posle zavrsetka svadbe,nisam ostajao u

Prijepolju,odma smo se Mara I ja zaputili u Novi Sad.Roditeljinisu bili u Prijepolju,vec kod sestre u Cirihu,koja se te godine

sa porodicom preselila tamo.Da su oni bili tu,upoznao bih

Maru sa roditeljima,ovako nije bilo potrebe da ostajem,tako da

smo bez zadrzavanja,krenuli natrag.

Nisam se osjecao najprijatnije zbog Mare u jednom

trenutku.Ona nije znala,da je kao prvo moj pokusaj da se

dozovem za neke stvari,a tek onda djevojka koja boravi

samnom.Pitao sam se dali je fer to sto radim.Polazio sam od

toga,kako bi meni bilo,da moje emocije predstavljaju polgon

drugoj strani,na kome ta osoba uvjezbava funkcioninje ustabilnoj vezi.Znao sam da me Mara voli,bio sam joj



Kristina I ja

prvi,srcem je ulazila u sve ovo samnom,a ja sam I dalje

robovao sopstvenim dilemama I nemirinma,nadajuci se da ce

one jednom proci,I da ce na kraju ostati ljubav premaMari.Imala je 19 godina,I vec je radila u firmi svoga oca,dok

sam ja imao skoro 26,a I dalje sam studirao I zanosio se

muzickom proboju.Samu cinjenicu da sam je poveo na svadbu

najboljeg prijatelja,Mara je povezivala sa tim,da smo ona I

ja,takodje u stabilnoj vezi,koja ima veliku tendenciju da

jednoga dana predje u nesto vise.Probao sam da se zamislim,da

jednoga dana budem u braku sa njom.Sve je to bilo

prihvatljivo,ona je dobra,pedanatna,privlacna,obozava da kuva

I da mi sve zelje ispunjava.Pored nje bih bio ususkan u pravoj

kucnoj idili,bez svadja I prepucavanja,ali opet tu nestohvali…osjecanja.Odlucio sam da dam vremenu da mi ih

stvori,jer valjda kad provodis s nekim dosta vremena

zajedno,moras ga vremenom zavoljeti.Mislio sam…

Ona je cesto spavala kod mene,cak se I solidarisala,I zbog

moje insomnije namjerno ostajala budna,da mi noci ne bi bile

dosadne. Nista nije pomagalo,da san dodje na oci.Cajevi,toplo

mlijeko,perseni…postajao sam neko ko sanja da spava.Kod

ljekara nisam zelio da idem,em ih onako ne volim,em sam se

plasio da mi ne smisle neku dijagnozu dugackog naziva,zbog

koje cu se jos vise usrati u gace,pa tek necu zaspati.Nisam

neko ko voli tablet,tako da je I to padalo u vodu.Jedne noci iz revolta,sto to vec dugo traje,nisam ni legao u

krevet.Odlucio sam cjelu noc nesto raditi,tumarati,citati,u nadi

da ce me san zateci neocekivano.Opet sam pizdeo,jer nista nije

pomagalo.Onda sam pred samu zoru uzeo gitaru.Oko cjele frke

sa Borkovom svadbom,nesanicom,nisam dugo svirao.Svirao

sam nesto neobavezno.Odjednom sam,krenuo da pjevam uz

jednu temu na gitari,slucajno smisljenoj.Osjecao sam kao da

mi neko sapuce te rijeci.Kao da je neki nevidljivi vilenjak mi

sjedio na ramenu,I odlucio da mi pokloni pjesmu.Za manje od

5 minuta,pjesma je bila gotova.Cetiri kratke strofe,refren kojise ponavlja dva puta,I to je bilo to.Zvala se-Nedostajes-Kad



Kristina I ja

sam je koji put jos odsvirao,nije bilo dileme o kome pjesma

govori.Kristina…dokle vise.

Kipeo sam od bjesa na sebe.Imao sam djevojku,koja mevoljela,spremna sve da uradi za mene,a ja sam pjevao pjesmu o

djevojci,za koju nisam bio siguran,dali me posle toliko

godina,ikad prizove u svoje misli.Sta je vise ovo,gdje vodi?Jeli

ovo moja kazna za grijehove nekog proslog zivota,jeli

andjelima zanimljivo da testiraju,po slucajnom uzorku

odabranog covjeka,dokle moze da gura sa osjecanjima prema

jednoj osobi,I dali mu taj teret moze ili ne moze sjebati zivot.

*

Ubrzo sam se rastao sa Marom.Smatrao sam da ona zasluzuje

da bar na kraju budem iskren.Rekao sam bez okolisavanja,dagodinama stojim u jednoj tacki,da nikad nisam nacisto sa

samim sobom,a kamoli sa drugima,I da nije fer da ona bude

neko ko ispasta zbog takvih stvari.Mara je bila spremna da se

bori,kako ona kaze,,da se uhvati u kostac I samnom I mojim

problemima,jer ona zna da se u meni krije neko vrijedan,,Nije

mi olaksavala takvim stavom ni malo.Na kraju ipak nije imala

kud.Otisla je.

Dali zbog toga sto sam se bio navikao na njeno prisustvo,prvih

par dana mi je bilo neobicno bez nje,cak sam sumnjao u

ispravost svoje odluke,da bi vremenom ipak shvatio da je to

bila prava odluka.Probao sam da se vratim u korak sa fakulteto,ali to je islo

mnogo kilavo.Fakultet je zahtjevao vrijeme,koje ja zbog

precestog sviranja nisam imao,I zahtjevao je radnu naviku,koja

ja nikad nisam imao.Nazirao se zavrsetak fakulteta I pored

svega,ali s obzirom na vrijeme koje sam mu posvecivao,to je

djelovalo I te kako daleko.

Svirao sam svuda po Srbiji.Jednostavno gitara na rame,I kretao

bih da sviram po klubovima,kojima je odgovarao moj metod,a

on je bio, ljudi koji udobno sjede u piblici ispijajuci svoja

pica,I ja koji sviram I pjevam.Krajnje prijatan I opustenambijent,bez ikakvog jaza izmedju bine I publike.Cesto iz zelje



Kristina I ja

da se sto bolje opustim,jer je veca opustenost,znacila mnogo

kvalitetnijeg mene na bini,pocinjao sam opet solidno da

cirkam,sto prije nastupa,sto za vrijeme trajanja svirke.Opet suse naslucivali problemi…Kao da sam probudio onog

pritajenog djavola u meni,kome je trebalo mojih par

pijanstava,da opet stvari uzme u svoju ruku.Probleme sam

izbjegavao,nisam zelio da se sukobljavam sa drugima,I trudio

sam se da pijem na solidnoj distanci od drugih,pa bilo to prije

ili posle nastupa.Posle jednog nastupa u Cacku,I pretjreranog

udaranja po lozi,samo sam pao.Mrak.Sledi rupa u sjecanju od

skoro 36 casova,kad sam se probudio u Cacanskoj

bolnici.Rekli su mi da sam toliko pretjerao sa picem,da su u

prvi mah pomislili da se necu probuditi.Nisam mogao davjerujem…bio sam na ivici da umrem.

Zelio sam da to ostane moja tajna i za prijatelje I

roditelje,medjutim predvidio sam cinjenicu u daljnjem ujaku

Iz Cacka,kod koga sam bio pre svirke na rucku.On je

obavijestio moje roditelje,koji su odmah se zaputili iz

Svajcarske.Njihova lica kada se pojavljuju na vratima sobe,bila

su mi nekako skroz drugacija,u odnosu na ranije.Strepio sam

od Nikovih psovki,kritika,majcinih prekornih pogleda…ali od

svega toga nije bilo nista.Video sam dva preplasena bica,koja

me suznih ociju pitaju zasto sam to uradio,zasto sam pio a

rekao da necu vise nikada.Nisam znao sta da kazem.Dovoljnome ubijalo saznanje,da sam im skratio zivot ni sam ne znam

koliko godina.Dojurili sui z Svajcaraske a danisu znali dali

sam ziv ili mrtav.Opet smo bili na pocetku svega…samo sta je

njihovo povjerenje zauvjek nestalo.

*

Izasao sam iz bolnice,I sa roditeljima otisao za Novi Sad.Oni

su zeljeli da krenem sa njima u Cirih na jedno vrijeme,ali zbog

moje ,,ljubavi,,prema avionima,od toga nije bilo nista.Plasili su

se da me ostave samog u Srbiji.Mjesto nazad kod

sestre,odlucili su da odu u Prijepolje.



Kristina I ja

Uplasen svim sto se desilo,narednih dana sam proveo

razmisljajuci o svemu.Zamisljao sam kako bi sve izgledalo da

se nisam probudio.Ko bi me najvise zalio,ko ne bi uopste,kako bi reagovali mali sestrici koji me mnogo vole.Kao klinac znao

sam da razmisljam o smrti.Pitao sam se kako to izgleda

napustiti osvaj svijet,koja je sledeca stanica,gdje to covjek

boravi kad umre.Covjek mi je djelovao tako slozeno bice,da

nisam mogao zamisliti da kad umre, to sve nestaje.Padalo mi

je na um,da je I smrt samo usputno mjesto,za ono sto se desava

kasnije,kao jedan od mnogobrojnih nivoa koje prolazimo,a da

mi za zivota predjemo tek prvi nivo,nesvjesni koliko nas jos

ceka toga.Mislio sam da kada I predjemo sve te nivoe,opet ne

pise,,game ower,,,nego da opet sledi nesto novo…sve sam prije mogao zamisliti,sem da smrt bude prosto kraj,gasenje

svjetla I laku noc,nema vise. Bilo je sranje kao dijete

razmisljati o tim stvarima,jer bih se uvjek izbedacio kad bi

pomislio da cu I ja jednoga dana umrijeti.Covjek je u sustini

velika picka,citav zivot kenja kako se najmanje plasi za svoj

zivot,a onda se desi neka neprijatna situacija,gdje on bukvalno

cmizdri I na pomisao da nestane sa ovoga svijeta.Dobro nisam

bas cmizdrio,posle onog u bolnici,ali da sam se usrao, jesam.

*

Neki dan posle tog dogadjaja,zazvonio mi je telefon.Javio sam

se ocekujuci roditelje,koji su me tih dana,zvali dvadeset putadnevno.Nisu bili oni.

-Sasa ti si… Kristina ovde-

Jeli ima smisla reci,koliko je srce u tom trenu

zalupalo…trebam li vam crtati ,koliko je sve odjednom postalo

nevazno,kao sam citav zivot zivio da bih ga prodao za zvuk tog

glasa.

-Ja sam-

Onda slijedi dugacka sutnja I sa jedne I druge strane,oboje

crpimo snagu za jos jednu rijec,a da ta rijec nije nase

ime.Mnogo bi lakse sve teklo,kad bi tim disanjem u



Kristina I ja

telefon,mogli reci sve sto treba,I to sustanje bi bilo

dovoljno.Bola bi I tada bilo,ali sigurno manje.

-Sto si to uradio,kako si mogao da budes tako glup…reci mi- placucim glasom punim ljutnjem I brige pitala me je

Kristina.Ja ne znam sta da odgovorim,kao prvo ne vjerujem da

je to I dalje ona…kao da neko koristi moju slabost prema njoj

pa se surovo sali samnom,ne mareci za posledice te sale po

onoga,kome je upucena.Hiljade misli glavom mi prolece,lutaju

tom brzinom,da nijednu ne vidim,nazirem samo obrise

ljudi…ko su oni?Ko sam ja?Jesam li ja uopste prezivio onu

komu od pijanstva?Da nisam umro,pa sad neupokojena dusa

prolazi kroz iskusenja,a prvo I najteze iskusenje,upravo mi

Kristina.Daj dozovi se,reci nesto u telefon,ona ceka…da nijemozda prekinula vezu?

-Tino…desilo se…ne znam kako…Tino…-

Zbunjeno pricam,zastajkujem,uzimam vazduh,izgovaram

jednu rijec,I sa veliki naporom smisljam drugu koju bih da

izgovorim,ali mnogo mi slabe ide.Tinin sad vec glasan plac

odzvanja telefonom

-Kako mozes tako da ubijas roditelje,Nasiju…sto hoces mene

da ubijes…-

Sta joj reci…daj majmune smisli nesto…ajde,ajde…ali rijeci

naravno zakazu kada su najpotrebnije,I od

velikog,,govornika,,nastaje nijem tip koji ne zna ili ne moze dakaze bilo sto.Odjednom mi pada na um ljutnja…razmisljam da

bih mozda trebao ljut da budem,I na taj nacin odagnam ovu

bol,koja vise ugrozava da ubije srce,nego li ono pijanstvo od

pre neki dan…ali kako…kako I zbog cega biti ljut na nekoga

ko te oduvjek iskreno volio,a ko to izgleda nikad nije ni

prestao.Razmisljao sam da joj kazem,Kristina sta ti znas o

ubijanju…ubijen sam vec osam godina…daj mi razliku

izmedju toga,da mrtav zivis Ili da budes stvarno mrtav.Zapravo

razlika postoji,mnogo je gore ovo prvo…kad si stvarno mrtav

bar si postedjen svega,a kad mrtav zivis, ne zivis zbog sebe veczbog ljudi u oklinini,iako ti dusa vene I vene…To joj nisam



Kristina I ja

mogao reci,jer znam da nije tako,znao sam koliko sam se

prepao posle onoga u Cacku…ali nisam ni totalno omanuo

istinu,godinama sam pokusavao da se snadjem unecemu,prihvatim pravila sredine kao jedini ispravan put,ali

opet nesto ne stima,opet lutam tamo vamo,nikako da se

dozovem u bilo cemu.Nisam bio srecan…dali zbog toga,sto

posle Kristine pravu srecu nisam osjetio,ili zbog toga sto sam

mozda bjezao od radosti,a da to nisam ni znao.Za

okolinu,nisam imao razloga da budem tuzan,jer sam imao

roditelje,sestru,njenu djecu,ujaka,tetku,ljude koji me vole…I

zbog toga sam bio srecan jer ih imam,ali zbog svojih

stvari,onih samo mojih…to nikad nisam mogao.Otac je imao

majku,majka oca,sestra zeta,zet sestru…svi smo u porodiciimali jedni druge,ali su svi oni imali I nekoga samo svog…ja

tog nekog nisam imao,jer je to bila samo Kristina.

Pokusavajuci da ostanem pribran po svaku cjenu,rekao sam joj

-Tino…desilo se sta se desilo…bitno je da sam sada

dobro.Bice mi to veliki nauk…ma bitno je samo da je sad sve

u redu-

Ona ne prestaje da place,osjecam njenu ljutnju na sebe

samu,jer je prije poziva,jedini zadatak sebi zadala…da ne

smije biti suza I da treba biti pribrana.Nije ocekivala da ce biti

toliko slaba.Zamisljam je dok pricamo…imala je ranije obicaj

kada zeli da zaustavi plac,pocne iz sve snage da grize usne,iznekog njenog ubjedjenja,da ce tad prestati suziti,jer ce fizicka

bol odagnati onu drugu.Nije se promjenila…znao sam da I

dalje to radi.Nije mi tesko da provalim,da je preko moje majke

saznala,sta je bilo te noci u Cacku.Majka je pomenula njenoj

majci Nadici,a ona je morala tu stvar da prenese Kristini,a ona

vec nije mogla da predje preko saznanja,da sam svojom

krivicom mogao da skoncam.Zeljela je ono sto I ja,da budem

bilo gdje na planeti,radim sta hocu…ali da budem ziv I

srecan.Znala je dok god sam tu negdje,pa nebitno dali bile

stotine,ili hiljade kilometara izmedju nas…znala je da samopet tu.Da zivim neki svoj zivot,da se smijem,povremeno



Kristina I ja

placem, sviram,radim negdje,druzim sa Borkom,igram sah sa

Nikom,volim neku djevojku…htjela je to da zna,a ne da me

oplakuje sto me nema.Znao sam koliko je I ona propatila kadasmo se razisli,svjestan sam bio da joj nisam podario ni jednu

jedinu stvar,za koju je mogla da se uhvati I da kaze da sam bio

los prema njoj,I na osnovu toga nadje razlog da me brze

preboli.Kao I svi parovi,I mi smo se znali svadjati…ali to su

uvjek bile smijesne stvari,koje te kasnije vise zasmiju,nego li

bilo sta drugo.

Polako je krenuo da se stisava onaj najsnazniji talas emocija,sa

samog pocetka razgovora.I dalje je bilo kriticno,ali prezivljen

najopasniji deo,obecavao je koliko toliko mirniju luku.Uspjeli

smo da pitamo jedno drugo,za neke stvari.Rekla je da je udataza Vuka,kolegu iz struke, vec godinu I po dana,imaju cerku

Sofiju.Zivjeli su privatno,iscekivali da podignu krevet za

stan.Pricala je o Sofiji,da je ista ona iz tog uzrasta,I da nije

uopste nemirna beba,kakve one znaju biti.Pricala je o

Vuku,covjeku velikog srca,koji joj svojom dobrotom prema

njoj I Sofiji,zivot cini idilicnim I skladnim.Rekla je kako sa

nekim stvarima iz proslosti,nikad nije uspjela da se obracuna,I

da ih je zive zakopala duboko u sebi,nadajuci se da ce tu

zauvjek ostati.Znao sam koje su to,,neke stvari,,ali nisam zelio

da pitam,jer smo I ona I ja savrseno znali na sta misli kad

kaze.Njenih pitanja za mene,nije bilo,jer znam da se plasilaonoga sto bi mogla cuti…strijepila je od moje totalne

iskrenosti prema njoj,I saznanja,da nikad nisam napravio neki

veliki korak u zivotu,mozda upravo zbog tih,,nekih

stvari,,Znala je koliko bi joj tesko palo,da to cuje,iako je

mogla da pretpostavi da je to jedan od razloga,ako ne

najveci,da ne kazem jedini .Ja nisam imao svog,,Vuka,,koji bi

mi pomogao u toj mucnoj borbi sa proslim vremenom,iako je

solidan broj djevojaka uspjeo da prodje za tih minulih

godina.Dali je Mara trebala da bude moj,,Vuk,,jeli to ona

bila?Razgovor je koliko toliko normalno tekao,I opetneocekivano,Kristina je odjednom rekla



Kristina I ja

-Kumim te I molim…dozovi se…reci mi da neces vise

priredjivati onakve stvari.Daj mi obecanje da ces biti srecan,da

ces se truditi…-suze su opet kretale,a onda je rekla I to,sto jedoslovce moglo u trenu da ubije

-Kako meni da bude dobro u zivotu,ako mi ti propadas-

Rekla je ono, sto sam ja njoj znao da kazem ranije,samo malo

prilagodjenije situaciji…da jedino njena sreca, uslovljava I

moju srecu.Nije zaboravila tu recenicu,koju sam joj tako davno

rekao,da je zbog nje, ona tada zaplakala,I trazila garanciju ,da

se nikad necemo rastati.Garancije ne postoje nizasta u zivotu,a

ja sam joj te godine dao..

-Tino…vjeruj mi,sve je dobro…budi srecna I zbog sebe I

mene-Rekao sam to,I oborio vezu,vise nisam izdrzao.

Sta je teze u rastanku…voljeti nekog,ko tebe vise ne voli,pa se

kidas tom nepravdom,ali je vremenom prihvatis…ili voljeti

nekog,ko I tebi dalje voli,a da se natrag vise nikad nece

moci.Ljudi,dajte mi prvo…

*

Danima posle tog razgovora sa Kristinom,osjecao sam se

krajnje utuceno.Nikad vise nisam bio prisutniji u

proslosti,nego li tih dana.Pitao sam se,sta bi se desilo,da sam je

samo poslusao I te godine sa njom upisao fakultet.Pustio sam

Kristinu od sebe,u nekoj teznji da se pronadjem u necemu,a jasam se posle nje izgubio nikad vise.Kao da je ona bila jedina

baklja u toj mracnoj pecini kojom sam tumarao…a ja se tako

naivno odrekao toga svijetla,u nadi da cu ipak nekako ubosti

put.Znao sam, da sam krenuo sa njom te godine, sve bi mozda

bilo drugacije…bilo je sad kasno o tome razmisljati.Posle

nekog vremena provedenog u takvom raspolozenju,odjednom

sam poceo da osjecam neko rasterecenje.U svim tim godinama

bez Kristine,znao sam se pitati,dali cu je ikada vise u zivotu

cuti ili vidjeti.Saznanje da sam je cuo,budilo je opet neki

spokoj,I pored bujice nemira koje je izazvao njen poziv.Znateda nikada nisam volio da razmisljam o sudbini…da bi



Kristina I ja

odjednom,potpuno neocekivano sve ovo izmedju Kristine I

mene,poceo da pripisujem necemu,sto je van nasih

moci.Razmisljao sam o tome,da moja sudbina mozda jeste,dami jedna osoba odredi zivot,prodrma ga,izbaci iz

tezista,putanje…da bi opet nastavio da se trazim,u nadi da cu

to I uspjeti jednoga dana…Zelio sam da se pronadjem vise od

svega.Neki se uspeju pronaci tako brzo,noseni samo voljom I

zeljom da rade na sebi,dok pak drugi to ucine kasnije,ili ono

najgore…nikad.Zelio sam da vjerujem,morao sam.

*

Najveca teznja koju sam zelio da ostvarim,tih mjeseci,bila je

uskladiti neke stvari,koje do tad nikako nisam

uspijevao:fakultet,muzika I pisanje.Zanimljivo,ovo drugodvoje, tako sam savrseno uklapao jedno sa drugim,mislim na

sviranje I pisanje,dok se fakultet slabo uklapao u bilo kojoj

kombinaciji.Morao sam da pocinjem da izgaram na svakom

polju,u nadi da cu nekako uspijeti.Pisao sam pripovijetke I

kratke price,I skupljao ih u prvu zbirku,dok je sa muzicke

strane takodje bilo pristojno,bar sto se tice stalnog snimanja

pjesama,i rada na novima.

Upoznao sam Jelenu,I sa njom bez suvisnih razmisljanja I

nepotrebnih tripova krenuo da se zabavljavam.Tri godine

mladja, apsolvent na arhitetekturi,bila je krajnje korektna na

svakom polju.Ona je isto mislila I za mene,tako da nije bilorazloga da nam ne bude dobro jedno sa drugim.Osjecala se

ipak neka zrelost,kao da su godine ipak odlucile da daju malo

pameti.Posle duzeg vremena vezao sam dva data ispita,bez

visemjesecne pause,I pored dugogodisnjeg I nemarnog

studiranja opet bio tu blizu.Uspio sam da se natjeram,I cak dva

puta u godini letio avionom do sestre I roditelja.Necu da

pomislite,da je sve bilo idealno,ali s obzirom na neke ranije

periode,bilo je ipak bolje.Otisao sam par puta I do

Prijepolja,jer je Borko postao otac,dvije preslatke

bliznakinje.On je bio totalno promijenjen u odnosu na ranijaizdanja,tacno se vidjelo kako brak I djeca,ne dozvoljavaju da



Kristina I ja

drugacije bude.Uopste mi nije licio na Borka,koji me nekada

davno nagovorio da se ispisam u kondom,bacim ga kroz prozor

I pogodim dobrog Ismeta.Cak sam otisao u posjetu I bivsemtreneru Djolu Lakicu.Mnogo se obradovao kada me

video.Satima smo pricali, sto evocirajuci stara vrtemena,sto

pricajuci o novim stvarima.Pricao je o mojoj generaciji sa

velikom ljubavlju,da smo bili posebni svi do jednog,svak na

svoj nacin,I da bi zelio jednog dana da se okupimo I udarimo

jednu partiju na male golove.Zelio sam I ja to…ali svi smo bili

rastrkani na hiljadu strana,da nisam znao koliko je to

realno,mada nikad se ne zna…

*

Ljudi…I to bi bilo to.Vise nema.Sad vas moram vratiti na sami pocetak,I ono junsko jutro na aerodromu,kada sam posle

punih deset godina video Kristinu.

*

-Kristina…jebote…ti si-

Gledala je u mene šokirano…kao da je sve vise mogla da

ocekuje da vidi na aerodromu,do mene.Kao da se sam duh

pojavio pred njom,prijeteci da ce je odvesti u svoje tamne

odaje,odakle nema povratka.Stezala je Sofiju za ruku,koja je

gledala naizmjenicno,cas u mene cas u majku.Djevojcica je

osjecala da se desava nesto bitno.

-Mama,ko je ovo-pitala je Sofija sad gledajuci samo umene.Primjetio sam I Vuka kako prilazi njima dvoma.

Na nekih 4-5 metara od mene stajala je ona,I dalje…moja

Kristina.Vidno punija nego li sam je zapamtio,krace kose nego

li je ranije nosila…ali nesumnjivo, bila je to ona.Citaoci…da

vas pitam nesto,postoji li nacin da se izbjegne zbunjenost u

ovakvim trenucima?Postoje li savrsene recenice,koje se mogu

izgovoriti I osjecaj totalne dezorijentisanosti bar malo

ublaziti?Sta uraditi…a ne ispasti istovremeno I tuzan I

smijesan.

Gledao sam u to, I dalje prelijepo lice… za mene toliko drago Ivoljeno.U trenu mi je proslo glavom,da se ovde zavrsava



Kristina I ja

svijet…da posle ovoga susreta, ce se neka ogromna ljubicasta

zavjesa spustiti preko neba,a neki glas samo reci-the end-I sve

odjednom nestati.Gledajuci je sa te kratke prostorne distance,koja ce svakog casa biti narusena,kad krenemo jedno prema

drugom u zagrljaj,shvatio sam…covjece…Ne volim je manje ,

ni posle toliko godina.Posmatrajuci nju,imao sam utisak kao

da sam prespavao zadnjih deset godina,kao jedan dan,probudio

se,I opet stao pored nje,ne znajuci da je proslo toliko dugo.

Krenuo sam prema njoj…znam da moram biti odmjeren zbog

njenog muza I kcerke,I da moram paziti sta I kako

govorim…ali kako da kontrolisem sve ovo.Drzeci Sofiju za

ruku,I ona je krenula koji korak prema meni.Zagrlio sam je iz

sve snage,moleci sebe samog,da jos sad,samo sad, suze ne pustim,I da cu se cim zamaknem od nje,isplakati kao

nikad.Zagrlila je I ona mene…osjetio sam njeno tesko duboko

disanje,I cesto ponavljano,jedva cujno sa njenih usana-O moj

Boze-Ne bih se nikada istrgao iz tog zagrljaja,ostao bih tu ,sve

dok me ne pronadje sudnji dan…ali morao sam da razmisljam

I o njenoj porodici.Odmah posle zagrljaja sa Tinom,pruzio sam

ruku Vuku,I rekao

-Drago mi je,Sasa-gledao je u mene neko vrijeme,a onda

snaznim srdacnim stiskom stegao mi ruku I rekao

-Drago je I meni,Vuk-

Vuk me nije gledao onim krvnickim pogledom kako muz znagledati bivseg momka njegove zene…gledao me blago,pun

nekog respekta,kao da konacno upoznaje nekog o kome je

toliko cuo.Nije imao razloga da me mrzi.Znao je dobro,koliko

sam volio,sad njegovu Kristinu,I da sam mu je predao

neiskvarenu,nerazocaranu…I da je iz te ljubavi,ona mozda I

ostala takva kakva je danas,jer mi sazrijevajuci jedno uz

drugo,ni za sta, osim voljeti se,nismo ni znali.

Cucnuo sam pored Sofije,pomazio je po kosi I pitao je,na koga

je tako lijepa.Djevojcica se postidjela,zaronila glavom u

majcinu suknju,smijuci se na glas.Zarovio sam po torbici kojusam nosio sa sobom,,iz nje izvadio snikers I jedan privezak za



Kristina I ja

kljuceve,brodic sa sidrom napunjen vodom I ukrasnom

plastikom.

-Sofija,vidi sta imam za tebe-Djevojcica se okrenula uzela poklone I odmah krenula da se zanima dobijenim.Zamolila me

je da joj snikers odma otvorim.Kristina I Vuk su se nasmijali.

Nepun minut kasnije cuo se dispecer koji poziva putnike za

Cirih,to je bio moj let.Uspravio sam se,stigavsi prije toga, jos

jednom da pomilujem Sofiju.Trebao sam da krenem.Gledao

sam opet u Kristinu,morao sam reci nesto…a rjeci opet nije

bilo.Oci su oboma vec bile vlazne…znao sam da se opet

borimo protiv suza,svak na svoj nacin.Ona grizom usana,a ja

molbama samom sebi,da izdrzim jos taj koji

trenutak.Razmisljao sam,dali je ovo onaj momenat kada jaodlazim srecan I ostavljam nju srecnu takodje. Zbog Sofije I

Vuka,I morala je biti srecna…a znate ono u ovoj prici ipak

toliko puta receno…moje srece bez tvoje nema.

-Kristina…vidimo se-rekao sam,I zaputio se ka pultu.

-



Kristina I ja

veljko stijepovic - kristina i ja

Documents