ODGOJNI ASPEKTI SPORTA – SLIKA O SEBI I PROBLEMNA PONAŠANJA OBZIROM NA UKLJUČENOST I USPJEŠNOST DJECE U SPORTSKIM

AKTIVNOSTIMA

Veno Đonlić (Filozofski fakultet u Rijeci, Hrvatska), Orjana Marušić Štimac (Osnovna škola "Nikola Tesla", Rijeka, Hrvatska),

Sanja Smojver-Ažić (Filozofski fakultet u Rijeci, Hrvatska) UVOD

Sport danas zauzima visoko mjesto u društvu. Predstavlja vrlo složenu odgojno- obrazovnu djelatnost i značajan je čimbenik razvoja mladih. Na žalost, pod utjecajem općih društvenih vrijednosti i u sportu uspjeh i kompetitivnost postaju važniji od samog odgoja. Umjesto stjecanja znanja, vještina, podizanja sposobnosti i usvajanja moralnih vrijednosti, na prvom mjestu među ciljevima sportskih aktivnosti sve se češće ističe samo postizanje visokih rezultata i uspjeha. Iz tog razloga potrebno je veću pozornost dati upravo odgojnim aspektima rada s djecom u sportu.

Odgojni utjecaj na mlade sportaše imaju treneri i nastavnici koji s njima neposredno rade, roditelji, škola, grupa vršnjaka i okolina. Redovna nastava tjelesne i zdravstvene kulture, koja je dostupna svoj djeci, manje je pod pritiscima postizanja rezultata za razliku od sportskih klubova u kojima je na prvom mjestu postizanje uspjeha. Opstanak klubova nerijetko je u neposrednoj vezi s postignućima. Stoga treneri i pored svojih znanja i dobrih namjera, pod pritiscima uprava klubova, roditelja i drugih, moguće u drugi plan stavljaju odgojni rad s djecom. Međutim, upravo bi treneri i sportski psiholozi trebali neprestano isticati kako je cilj sportskih aktivnosti djece i mladih uravnotežen psiho-fizički razvoj. Pri tome se ne smije zanemariti ni značajna uloga roditelja kroz njihovu podršku i realna očekivanja (Woolgar i Power, 1993). Djeci i mladima od izuzetne je važnosti vršnjačka skupina u kojoj je status pojedinca određen i njegovom sportskom kompetentnošću (Ambron i Brodzinsky, 1979). Uključivanje u različite sportske aktivnosti omogućava veći broj socijalnih kontakata i doprinosi razvoju prosocijalnog ponašanja. Nedovoljnim i neodgovarajućim odgojnim radom s djecom i kod sportaša možemo očekivati različite oblike nepoželjnih ponašanja i negativne utjecaje vršnjačke skupine. Stoga je važno pravilno usmjeriti rad trenera koji trebaju dobro poznavati svoje sportaše i razloge njihova uključivanja i ustrajanja u bavljenju sportom. Sportaši sami navode da su glavni motivi za bavljenje i ustrajanje u sportskoj aktivnosti uspjeh, zabava i izazov (Wann, 1997). Pretjerano isticanje samo jednog od ovih motiva može imati i neželjene posljedice, te je cilj rada sportskih djelatnika uravnotežiti ih. Imajući na umu poznatu Aristotelovu tezu Panta metron est - mjera je bit svega, u današnje vrijeme kada sport gubi neposrednu radost i postaje mukotrpno vježbanje, rad s mladima valja usmjeriti tako da omjer zabave, spontanosti i oduševljenja bude uvijek dovoljno doziran s napornim radom, postavljenim ciljevima i očekivanim rezultatima. Kako bi se što više djece i mladih uključilo u sportske aktivnosti, potrebno je pravilno postaviti ciljeve i izazove prilagođene svakom pojedincu. Time se omogućuje doživljaj uspjeha i jača motivacija za daljim sudjelovanjem u sportskim aktivnostima.

Doživljaj uspjeha i osobne efikasnosti temeljni su čimbenici razvoja slike o sebi i prevencije neželjenih oblika ponašanja (Wigfield i Eccles, 1992). Stoga je cilj ovoga istraživanja bio utvrditi povezanost između uključenosti i uspješnosti u organiziranoj sportskoj aktivnosti i različitih aspekata slike o sebi te poremećaja ponašanja.

1

METODA Ispitanici

U istraživanju je sudjelovalo 274 učenika, od toga 153 sportaša i 119 nesportaša iz 4 osnovne škole i 12 sportskih klubova iz Rijeke. Prosječna dob sudionika je 14.4 godina. Djevojčica je bilo 126 (46%) a dječaka 148 (54%). Košarkom, odbojkom i rukometom bavi se 194 sudionika (71 %), a preostalih 29% sportaša uključeno je u različite druge sportove (nogomet, vaterpolo, plivanje, sinkronizirano plivanje, ples, atletika, borilački sportovi, biciklizam, veslanje, jedrenje, stolni tenis, tenis, badminton, boćanje, streljaštvo i gimnastika). Svi sportaši uključeni su u organiziranu sporstku aktivnost kontinuirano najmanje 12 mjeseci. Mjerni instrumenti 1. Rosenbergova skala samopoštovanja (Rosenberg Self-Esteem Scale, 1965) je jednodimenzionalna skala i mjeri globalno samopoštovanje ili opću vrijednosnu orijentaciju pojedinca prema samom sebi. Skala sadrži 10 tvrdnji, pet u pozitivnom te pet u negativnom smjeru. Sudionici na skali Likertovog tipa (pet stupnjeva) procjenjuju u kolikoj se mjeri tvrdnje odnose ili ne odnose na njih. Teorijski raspon rezultata je od 0 do 40. Viši rezultat znači veću razinu samopoštovanja. Cronbach alfa koeficijent pouzdanosti iznosi 0.80. 2. Skala percipirane kompetentnosti za djecu (Perceived Competence Scale for Children - Harter, 1982) mjeri percipiranu kompetentnost u šest domena (globalna, akademska, sportska, socijalna, bihevioralna kompetentnost i tjelesni izgled). Za potrebe ovog istraživanja prikazani su rezultati na podljestvicama sportske i socijalne kompetentnosti. Svaka podljestvica sadrži šest čestica za koje sudionici procjenjuju u kolikoj se mjeri one odnose ili ne odnose na njih same. Odgovori se daju na skali od četiri stupnja. Mogući raspon rezultata je od 0 do 24. Viši rezultat upućuje na višu percipiranu osobnu kompetentnost. Cronbach alfa koeficijent pouzdanosti iznosi 0.72 na podljestvici Percipirana sportska kompetentnost i 0.75 na podljestvici Percipirana socijalna kompetentnost. 3. Skala samoprocjene ponašanja djece – YSR (Achenbach, 2001) je standardizirani mjerni instrument za procjenu problema djece i mladih. Ponašanje se procjenjuje na 118 čestica koje čine 8 sindromnih skala: povučenost, anksioznost/depresivnost, tjelesne poteškoće, socijalni problemi, problemi mišljenja, problemi pažnje, kršenje pravila (delinkventno ponašanje) i agresivno ponašanje. Skale povučenosti, anksioznosti/depresivnosti i tjelesnih poteškoća čine internaliziranu dimenziju koja podrazumijeva psihološke teškoće usmjerene na pojedinca i pretjerano kontrolirajuća ponašanja. Skala agresivnosti i skala kršenja pravila (delinkventnog ponašanja) odnose se na eksternalizirane probleme. Ispitanici procjenjuju svoje ponašanje u posljednjih šest mjesci na skali Likertovog tipa od 3 stupnja. Viši rezultat na svakoj subskali i glavnim dimenzijama podrazumijeva veću zastupljnost problemnih ponašanja. Koeficijenti pouzdanosti Cronbach alfa su zadovoljavajući za sve subskale i kreću se od 0.66, za subskalu povučenost/depresivnost, do 0.86 za agresivnost, odnosno za dimenziju internaliziranih problema 0.87, eksternaliziranih problema 0,89, te za ukupnu skalu 0.94. 4. Procjena uspjeha u sportu Procjene uspješnosti u sportu (uspješan/neuspješan) davali su treneri, obzirom na slijedeće komponente: kondicijska spremnost, usvojenost tehnike, usvojenost taktike, efikasnost u igri, odgovornost i redovitost na treninzima i utakmicama, motiviranost, timski rad i samokontrola. Uspješnima je procijenjeno 107 sportaša a 46 neuspješnima.

2

REZULTATI S ciljem utvrđivanja razlika u samopoštovanju, dimenzijama kompetencije i

problema u ponašanju provedene su dvosmjerne analize varijance s obzirom na spol i razinu sportske aktivnosti. U Tablici br. 1 prikazane su aritmetičke sredine i standardne devijacije u promatranim varijablama i značajnost razlike među skupinama.

Dobiven je značajan glavni efekt varijable bavljenje sportom na mjere globalnog samopoštovanja, percipirane sportske i socijalne kompetentnosti. Uspješni sportaši statistički su značajno višeg samopoštovanja od neuspješnih sportaša i nesportaša, (F(2,274)= 8.811, p<0.001). Uspješni sportaši procjenjuju i svoju sportsku kompetentnost značajno višom od neuspješnih sportaša i nesportaša, (F(2,274)= 17.227, p<0.001). Procjene osobne socijalne kompetentnosti također su značajno više kod uspješnih sportaša u odnosu na neuspješne sportaše i nesportaše, (F(2,274)= 8.964, p<0.001).

Analiza varijance pokazuje značajan glavni efekt bavljenja sportom na svim sindromnim subskalama poremećaja ponašanja. Uspješni sportaši imaju značajno manje izraženu anksioznost/depresivnost u odnosu na nesportaše (F(2,225)= 4,035, p<0.05). Uspješni sportaši percipiraju manje tjelesnih poteškoća (F(2,225)= 3.94, p<0.05), manje su povučeni (F(2,225)= 3,03, p<0.05), imaju manje socijalnih problema (F(2,225)= 4,57, p<0.05) i manje su skloni kršenju pravila (F(2,225)= 3,99, p<0.05) u odnosu na neuspješne sportaše. Uspješni sportaši imaju značajno manje problema pažnje (F(2,225)=5.10, p<0.05) i manje su agresivni (F(2,225)= 5.14, p<0.05) u odnosu na neuspješne sportaše i nesportaše. Značajna interakcija spola i bavljenja sportom dobivena je samo na subskali anksioznost/depresivnost, (F(2,231)= 3.08, p<0.05).

Glavni efekt bavljenja sportom je značajan i za internaliziranu i eksternaliziranu dimenziju ponašanja. Neuspješni sportaši, kao i nesportaši imaju značajno više od sportaša izražene internalizirane probleme (F(2,223)= 5.121, p<0.01). Sportaši imaju značajno manje eksternalizirane probleme u odnosu na ostale dvije skupine (F(2,223)= 5.059, p<0.01), kao i općenito manje ukupnih problema u ponašanju (F(2,223)= 6.739, p<0.01) Tablica 1. Aritmetičke sredine i standardne devijacije na promatranim varijablama prema uključenosti u sport i značajnost razlike među skupinama

Nesportaši Neuspješni sportaši

Uspješni sportaši

p

Samopoštovanje M SD

32.67 6.55

30.81 5.63

36.46 3.99 <0.001

Percipirana sportska kompetentnost

M SD

17.32 3.44

16.14 3.24

19.42 3.04 <0.001

Percipirana socijalna kompetentnost

M SD

18.01 3.43

17.19 3.13

19.65 2.58 <0.001

Internalizirani problemi M SD

9.76 7.73

10 6.95

6.41 6.69 <0.01

Eksternalizirani problemi M SD

12.81 8.26

14.13 9.67

9.41 8.17 <0.01

Ukupni problemi ponašanja M SD

39.17 21.40

39.81 23.15

27.9 22.07 <0.01

3

RASPRAVA Rezultati ovog istraživanja potvrđuju pozitivnu povezanost između uspješnog

bavljenja sportom i pozitivnih aspekata slike o sebi te značajno manje zastupljenih problema u ponašanju. Uspješno bavljenje sportom snažan je čimbenik razvoja samopoštovanja i percipirane kompetentnosti. Bez obzira na spol sudionika uspješni sportaši pokazuju značajno više globalno samopoštovanje i svoju socijalnu i sportsku kompetentnost procjenjuju značajno višom nego li nesportaši ili neuspješni sportaši. Slični rezultati dobiveni su i u istraživanju sa srednjoškolskom populacijom, gdje se pokazalo da sportaši imaju pozitivniju sliku o sebi, više tjelesno samopoimanje i manju anksioznost (Smojver-Ažić, Anđelić-Breš, Đonlić, 2002). Uspješno bavljenje sportskom aktivnošću povezano je i s manje izraženim internaliziranim i eksternaliziranim problemima u ponašanju. Organizirana sportska aktivnost reducira anksioznost i depresiju (Diego i Kaplan, 2000) i može biti zaštitni faktor u razvoju socijalnih problema i problema kršenja pravila. Uspjeh kroz sport može pridonijeti socijalnom razvoju pojedinca kroz pripadnost sportskom klubu i razvoja socijalne mreže u skupini vršnjaka. Međutim, ukoliko adolescent koji je uključen u neku sportsku aktivnost nije uspješan, to može biti rizičan faktor za njegov psihološki razvoj. Neuspješni sportaši tako postaju agresivnijima, imaju izraženije probleme kršenja pravila i iskazuju veću povučenost, što je moguće i posljedica njihova neuspjeha u sportskoj aktivnosti. Svakako, s obzirom na korelacijsku prirodu istraživanja, ne može se zanemariti i mogućnost da su neuspješni oni pojedinci koji su se i uključili u sport zbog već prisutnih problema ponašanja, te kao takvi i možda nisu uspješni u sportu kojim se bave.

Posebice je zanimljiv rezultat koji govori da su po zastupljenosti problema u ponašanju neuspješni sportaši sličniji nesportašima, odnosno da se skupina sportaša značajno razlikuje s obzirom na procjenu njihove uspješnosti. Ovaj podatak jasno sugerira da nije dovoljno samo promatrati uključenost u sport, a zanemariti druge važne komponente, kao što su uspjeh, motiviranost i odgovornost u radu. Ako to izostaje, bavljenje sportom ne mora imati pozitivan učinak.

Dobiveni rezultati sukladni su nalazima Weiss i Duncana (1992) čije je istraživanje pokazalo da djevojčice i dječaci koji se smatraju uspješnim u sportu percipiraju sebe dobro prihvaćenim među vršnjacima. Prisjetimo li se činjenice da su globalno samopoštovanje i različite domene percipirane osobne kompetentnosti osnove izgradnje ličnosti i sveukupnog funkcioniranja, bavljenju sportom mora se pridati i veća pozornost. Pravilno usmjeravanje djece u pojedine sportove i pomno praćenje njihovog napredovanja u sportu od presudne je važnosti. Visoko samopoštovanje i usvojene moralne vrijednosti glavni su čimbenici otpornosti na sve neprihvatljive oblike ponašanja. Stoga treneri i roditelji posebnu pozornost trebaju obratiti djeci koja su u sportu neuspješna. Dugotrajno iskustvo neuspjeha u njima važnoj aktivnosti može imati štetne posljedice na razvoj njihove ličnosti, narušavanje slike o sebi, razvoj neprilagođenih oblika ponašanja, socijalnog statusa u vršnjačkoj skupini i efikasnosti u brojnim drugim aktivnostima. Potrebno je razumijeti razloge neuspjeha i daljnji rad usmjeriti ka ostvarivanju uspjeha, koji se može različito definirati za svako dijete. S time treba upoznati i roditelje kako bi prilagodili svoja očekivanja. Halpern (2003) upozorava da je uključenost djece u sportske aktivnosti danas više usmjerena na roditelje nego li na djecu. Dok su se djeca nekad tjelesnim aktivnostima bavila u svojim dvorištima i otvorenim dječjim igralištima, društvene promjene i strahovi roditelja za sigurnost djece rezultirala su većom uključenosti djece u organizirane sportske klubove. Tako je od neformalne igre sport dobio sasvim novi karakter aktivnosti koju strogo nadgledaju roditelji. Osim njihove fizičke prisutnosti oni se uključuju svojim očekivanjima i pritiscima na djecu. Međutim, ako dijete nije uspješno u tome čime se bavi treba mu pomoći, a ne očekivati previše samo zato jer svakodnevno treniraju.

4

Zbog spoznaja da različiti programi tjelesne aktivnosti pridonose tjelesnom, emocionalnom i socijalnom razvoju djece, organizirani oblici bavljenja sportom ne smiju se ograničiti na rad samo s izuzetnim sportašima. Neobično je da se npr. na akademskom planu djeci omogućuje školovanje na različitim razinama obzirom na njihove sposobnosti ili teškoće, dok na planu sporta najčešće nije tako. Stoga nije čudno što se sve više djece ne uključuje u sport i što sve više djece nakon nekog vremena odustaje od sporta. Treneri i roditelji moraju biti svjesni činjenice da pozitivne promjene kod djece induciraju upravo oni sami svojim ponašanjem. Horn (2002) i Weiss (2000) posebno ističu odgovornost trenera i mogućnost poboljšanja njihove efikasnosti u radu. Figler i Whitaker (1991) smatraju potrebnim posebno educirati trenere ne bi li povećali uspješnost u ostvarivanju ciljeva vodeći računa o tome u kolikoj mjeri njihovo cjelokupno ponašanje utječe na djecu. Svi koji neposredno rade s djecom i mladima u sportu, moraju dobro poznavati i uvažavati zahtjeve teorije tjelesnog odgoja, kako se njihov rad ne bi sveo na prakticizam koji može imati štetne posljedice. Jednako tako treba izbjegavati i isključivi tehnicizam, koji podrazumijeva orijentaciju samo na tehničku izvježbanost i postizanje različitih normi koje su same sebi svrhom, zanemarujući važnost očuvanja zdravlja, jačanja organizma, skladan tjelesni i psihološki razvoj. Srodna pojava je i formalizam, koji je usmjeren na pretjerano naglašavanje oblika pokreta zanemarujući njihov sadržaj i odgojno djelovanje. Treniranjem u pojedinim sportskim disciplinama potrebno je uz podizanje razine motoričkih znanja i dostignuća, motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, izgrađivati i pozitivna svojstva ličnosti. To je moguće postići kroz poticanje usvajanja moralnih vrijednosti, kulturnog ponašanja i razvoja karakternih osobina. Odgovarajućim planiranjem i programiranjem treninga, natjecanja i sadržaja vezanih uz njih kao što su putovanja, zajednička druženja i zabave potiče se emocionalni razvoj. Razvijanjem smisla za prirodnost, ljepotu, skladnost i ritmičnost potiču se i estetske vrijednosti. S ciljem ispitivanja složenosti uloge trenera od kojih se očekuje istodobno poticanje razvoja specifičnih vještina, usmjeravnje u postizanje postavljenih ciljeva, jačanje motivacije, razvoja slike o sebi, prosocijalnog ponašanja i usvajanje pozitivnih društvenih vrijednosti, neophodna su daljnja istraživanja u ovom području i veće uključivanje sportskih psihologa u rad sportskih klubova. Na temelju dosadašnjih spoznaja i iskustava može se zaključiti kako je kroz odgovarajući pristup, uvažavajući specifičnosti svakog pojedinca, neophodan optimalan omjer napornog rada i zadovoljstva. Krajnji je cilj što veći broj djece uključiti u sportske aktivnosti i omogućiti im doživljaj zadovoljstva i uspjeha. LITERATURA

1. Ambron, S. R. i Brodzinsky, D. (1979). Lifespan Human Development. New York: Holt, Rinehart i Winston.

2. Diego, M. i Kaplan, M. (2000). Moderate involvement in sports is related to lower depression levels in adolescents. Adolescence, 35, 793-797.

3. Figler, S. K., Whitaker, G. (1991). Sport and Play in American Life. Dubuque, IA: Wm. C. Brown.

4. Halpern, R. (2003). Physical (In) Activity among low-income children and youth. Robert Wood Johnson Foundation.

5. Horn, T. S. (2002). Coaching effectiveness in the sport domain. U: Horn, T.S. (Ur.), Advances in sport psychology, 309-354. Champaign, IL: Human Kinetics.

6. Smojver-Ažić, S., Anđelić-Breš, S., Đonlić, V. (2002). Personality traits and coping with stress among adolescents athletes and nonathletes. Kineziology New Perspectives: 3rd International Scientific Conference, Opatija.

7. Wann, D. L. (1997). Sport psychology, New Jersey: Prentice Hall.

5

8. Weiss, M. R. (2000). Motivating kids in physical activity. President's Council on Physical Fitness and Sports Research Digest, 3, 11, 1-8.

9. Weiss, M. R., Duncan, S. C. (1992). The relation between physical competence and peer acceptance in the context of children's sport participation. Journal of Sport and Exercise Psychology, 14, 177-191.

10. Wigfield, A., Eccles, J. S., (1992). The Development of Achievement Task Values: Theoretical Analysis. Developmental Review, 12, 265-310.

11. Woolgar, C. i Power, T.G. (1993). Parent and sport socialization: views from the achievement literature. Journal of Sport Behavior, 16, 171-189.

Sažetak Cilj istraživanja bio je utvrditi povezanost između uključenosti i uspješnosti u organiziranoj sportskoj aktivnost i različitih aspekata slike o sebi te poremećaja ponašanja. Ispitano je 274 učenika, 153 sportaša i 119 nesportaša. Uspješni sportaši imaju značajno više samopoštovanje, percipiranu sportsku i socijalnu kompetentnost od neuspješnih sportaša i nesportaša. Jednako tako, uspješni sportaši imaju značajno manje izražene internalizirane, eksternalizirane i ukupne probleme ponašanja. Na temelju ovih rezultata može se zaključiti kako povezanost između uključenosti u sport i razvoja djece i mladih ovisi o razini uspješnosti. Stoga je s ciljem poticanja djece na uključivanje i ustrajanje u sportskim aktivnostima važno sustavno odgojno djelovanje koje podrazumijeva stručnost trenera i uvažavanje specifičnosti rada sa svakim pojednicem.

6