Marko Ragu`

187

Vertikalni odnos između ljudi

[to smjelije Tolstoj napada elemente

dotada{njeg poretka, dr`avu, cara i crkvu, {to

vatrenije zahtjeva bolje uređenje svijeta za

~ovje~anstvo, to se ljudsko srce, otvoreno za svaki

nagovje{taj spasa, sve sna`nije okreće prema njemu.

Stefan Zweig, Tri pjesnika svog `ivota - Tolstoj

Lav Nikolajevi~ Tolstoj o nekim va`nim oblicima nasilja

Već su odavno zaboravljene ideje Lava Nikolajevi~a Tolstoja (a uskoro će biti i stota godišnjica njegove smrti) – u koje je taj pisac uložio mnogo

truda (kako u oblikovanju, tako i u sprovođenju u realnost tadašnjeg ruskog društva) – a koje se ti~u duhovne i socijalne obnove društva, kao preduvjeta za po~etak dugog procesa „izgradnje“ jednog novog oblika zajednice, koji bi, idejno, trebao biti zasnovan na u~enju Isusa Krista. Ako se analizira Tolstojev roman Uskrsnuće, a naro~ito dijelovi u kojima govori o ustroju Države, njenoj istinskoj svrsi, na~inu na koji se Moć manifestuje, te ako se obrati pažnja na teme i obrazlaganja tih tema u velikom broju Tolstojevih publicisti~kih tekstova (a pisao je npr. o obrazovanju, o razlozima teškog ekonomskog stanja ni`ih slojeva društva, o ropskoj podređenosti ni`ih slojeva društva nakon njihovog formalnog

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

188

oslobađanja od kmetstva, o novcu, smrtnoj i tjelesnoj kazni itd.), doći ćemo do zaklju~ka da u Tolstojevim opservacijama postoji određena sli~nost sa nekim modernim teorijama a la Michel Foucault – ako se zanemari to da je Tolstoj nudio “izlaze”, odnosno istupao je s vlastite ideološke pozicije. (Nipošto se ovdje ne zanemaruju vrlo važne novine u modernom shvatanju Moći, nastale, prije svega, primjenom teorije diskursa – ali sada nije rije~ o tome.)

Iz današnjeg ugla gledanja, sasvim se pouzdano može kazati da je kod Lava Tolstoja veoma važna “problematika drugosti” – dovoljno je samo napomenuti da je po~eo pisati roman Uskrsnuće kako bi mogao finansirati troškove emigracije ruske kršćanske sekte (u pitanju su duhoborci), nad kojima je tadašnji režim primjenjivao veoma surove metode. Takva tematika je prisutna i u Tolstojevom romanu Had`i-Murat, gdje je “probijena” još i danas veoma ~esta crno-bijela slika dvije sukobljene strane – u ovom slu~aju, ruska i ~e~enska. U tom romanu su suprotstavljeni Rusi i ^e~eni, Hrišćani i Muslimani, Tla~itelji i Tla~eni – a Lav Tolstoj nipošto svoj roman nije pisao u odnosu na “stranu” kojoj rođenjem pripada, zaobišao je crno-bijelo predstavljanje stvarnosti. Ruski, možda najveći, klasik je time pisao o Drugom, na na~in da je isticao duhovne vrijednosti ~e~enskog naroda, uzvišenost njihove borbe za oslobađanje od ruske okupacije (a baš ta tematika, na tom dijelu Evrope, aktuelna je i u 20. stoljeću, kao i na po~etku 21.).

U posljednjoj fazi svoga stvaralaštva div iz Jasne poljane je pisao književnost koja je u potpunosti podređena ideološkom, odnosno njegovim nastojanjima da mijenja društvo u kojemu živi. Isusovo u~enje o borbi protiv zla na nenasilan na~in, odnosno, neuzvraćanjem zlu – zlim, nasilju – nasiljem, naro~ito je prisutno u pripovijeci Krivotvoreni kupon (ali i u velikom broju drugih pripovijedaka). U pripovijeci Krivotvoreni kupon, Lav Tolstoj opisuje širenje zla po agonalnom principu, a pokreta~ agonalnih sukoba jeste jedna banalna zla namjera dvojice gimnazijalaca koji odlu~uju da krivotvore kupon i zamijene ga za pravi novac. Kupon po~inje kolati od ~ovjeka do ~ovjeka, proizvodeći sve veće i veće zlo (što naposlijetku kulminira ubistvima), da bi na kraju taj agonalni lanac bio presje~en jednim kr{ćanskim postupkom, ~ime se, umjesto agonalnog lanca, ulan~anog zla (koje se kao takvo povećava), među ljudima po~eo širiti lanac kršćanske ljubavi i dobra.

Zeni~ke sveske

189

U Kreutzerovoj sonati opet Lav Tolstoj problematizira problem braka – kao temelja na kojemu se zasnivaju zajednice – na na~in da, pristupajući tome kroz dioptriju novozavjetnog u~enja, brak određuje kao jedno od osnovnih jezgri iz kojih proisti~u agonalni, lanci zla, šireći se društvom. (“Kršćanskog braka ne može biti i nikada nije bilo, kao što nikada nije bilo i ne može biti ni kršćanskog bogoslužja (Mat. VI, 5-12; Ivan IV 21), ni kršćanskih u~itelja i otaca (Mat., XXIII, 8-10), ni kršćanskog vlasništva, ni kršćanske vojske, ni suda, ni države.”, autor piše u Pogovoru Kreutzerovoj sonati.)

Ako se zanemari ideološki sloj – koji se, gledajući iz perspektive “našeg vremena”, nikako ne može održati, Tolstojevo “ogoljavanje” društvenih struktura, prikazivanje njihovog pravog lica, više je nego aktuelno. Birokratski sistem, svrha ratova, sudstvo, zatvori, policija i vojska (kojima, prema Tolstoju, nije svrha da štite narod, nego vladajuće strukture), samo su neke od tema kojima se Lav Tolstoj bavio. Tolstojev napad na Državu (a to je vrijeme caristi~ke Rusije), i na visoke društvene slojeve, plemstvo, bio je snažan, ali je naro~ito optuživao Crkvu, koja je imala obavezu da sprovede duhovni preporod društva, a koji bi trebao biti temelj i za socijalni preporod. Stoga ga je Crkva ekskomunicirala. U sovjetskom periodu su Tolstojevo u~enje mnogo zloupotrebljavali – prije svega tako što su njegovu kritiku caristi~ke Rusije i nastojanja da se društvo reformiše, nategnuto tuma~ili kao “prorokovanje” Revolucije i “sovjetske ere”.

Nad svakim ~ovjekom nasilje se po~inje primjenjivati njegovim rođenjem. To se ti~e potrebe (a ta potreba je, moramo to priznati, nužna) vaspitavanja, odgajanja, “pripitomljavanja”, kako bi se nekome nametnuo određeni sistem vrijednosti. Gabriel Marcel (tekst ^ovjek u pitanju) kaže:

“U mjeri u kojoj u~i govoriti u pozitivnim uslovima, dijete u~estvuje u nekoj vrsti ponovnog stvaranja svijeta.”

Može biti da većina roditelja u svojoj djeci želi obnoviti vlastiti svijet. To ~ak kreće od samoga u~enja jezika. James Joyce (Portret umjetnika u mladosti) piše:

“Kad se duša jednog ~ovjeka rodi u ovoj zemlji, na nju bacaju mreže da bi je zadržali da ne uzleti.”

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

190

Naravno da ovdje ne treba ići u krajnost. Ivan Bunjin (u romanu @ivot mladog Arsenjeva) piše da ako bi jedno ljudsko biće ~itav svoj život provelo na pustom otoku (a da ima – hipoteti~ki govoreći – mogućnost da preživi), ono ne bi bilo svjesno ~ak ni svoje smrtnosti. Ali ko može pouzdano tvrditi da je na~in na koji se djeca odgajaju dobar, da se njime se ne sprovodi nasilje (a ono mora to biti jer se djeca pripremaju za život u zajednici koja je zasnovana na nasilju – a upravo je to silovanje humaniteta). Franz Kafka u Pismu ocu potvrđuje sljedeće u iskaznom obraćanju ocu:

“U svojoj naslonja~i Ti si vladao svetom. Tvoje mišljenje bilo je ta~no, svako drugo bilo je ludo, preterano, bezumno i nenormalno. Pri tome je tvoje samopouzdanje bilo toliko veliko da uopšte nisi morao da budeš dosledan, a ipak nisi prestajao da budeš u pravu.”

Porodica je o~ito mikrozajednica koja može imati svoga zakonodavca – obi~no ga ima – a koji zakon i gradi i sprovodi ga na proizvoljan na~in. Obi~no je “iznad” pravila koje sam uspostavlja. A i u porodi~nom vaspitanju djeteta, pogotovo u školstvu, dominira vertikalni odnos između ljudi, a takav odnos je refleksija organizacije života u našim društvima...

Na primjer, kao jedan od motiva radi kojega dijete u~i, Lav Tolstoj navodi strah od kažnjavanja. Tolstoj u publicisti~kom spisu “Progres i definicija obrazovanja” (odgovor g-nu Markovu. Ruski vesnik, 1862 g., br.5), iznosi sljedeće:

“Lako se može dokazati da se ne smeju dozvoliti takvi motivi. Prikriveni ili pak primetni, ti motivi su sledeći: prvi i naj~ešći je da de~ak u~i – da ne bi bio kažnjen. Drugi – de~ak u~i da bi bio nagrađen. Treći – de~ak u~i da bi bio bolji od drugih. ^etvrti – de~ak ili mladić u~i da bi postigao povoljniji položaj u svetu. Ti motivi, koje svi priznaju, mogu da se razvrstaju u tri razdela: 1. u~enje na osnovama poslušnosti, 2. u~enje na osnovama samoljublja, 3. u~enje na osnovama materijalne koristi i ~astoljublja.”

Lav Nikolajevi~ ovdje govori kako su na~ela na kojima se zasniva obrazovanje, razni pedagoški pravci i škole, zapravo pogrešni. “Ti se motivi mogu ovako razvrstati: prvi i glavni je želja da se ljudi naprave onakvima kakvi bi nama bili korisni (spahije daju služin~ad na obuku i u svira~e; vlada sprema oficire, ~inovnike

Zeni~ke sveske

191

i inženjere).” Država, njene institucije, postoje u stvari radi toga da se putem nje osigura o~uvanje jednog malobrojnog, povlaštenog sloja ljudi, koji su svoja bogatstva stekli otimanjem od nižih, potla~enih društvenih slojeva. Takav poredak u određenoj zajednici se veoma ~esto održavao nasiljem. A kao što Moćni u okviru jedne zajednice ekonomski eksploatišu Nemoćne, tako i Moćne zajednice nastoje ekonomski eksploatisati Nemoćne. Zakon koji Moćni nameću Nemoćnim oni sami ~esto ne poštuju (u smislu da važi i za njih). Ponekad je to u smislu da onaj koji predstavlja Zakon taj Zakon sprovodi prema vlastitom nahođenju. Možemo za primjer uzeti dramu Kaligula (Albert Camus): tamo je Zakon i Centar tog svijeta “ludi” car, Zakon je ono što on kaže, što izađe iz njegovog “bolesnog” uma (naravno da nas sada ne zanima problematika apsurda, koja je klju~na za objašnjenje drame, već tek mehanizmi Moći). Pa ~ak i ako postoji neki tamo rimski Zakon, on ga može pogrešno tuma~iti, dakle praviti novi Zakon, ili potpuno zanemarivati, jer ima takvu moć. Kako veli Fjodor Mihajlovi~ Dostojevski u Zlo~inu i Kazni:

“Ko je jak i snažana umom i duhom, taj im je gospodar! Ko mnogo smije, taj je za njih u pravu. Ko na veliko može pljunuti, taj je kod njih zakonodavac, a ko najviše smije, taj je i najviše u pravu.”

Evo pak šta njegov savremenik piše o formalnom ukidanju kmetstva u Rusiji (u pitanju je spis Ropstvo u na{e vreme):

“Ukidanje kmetstva i robovlasništva sli~no je onome što su krimski Tatari radili sa svojim zarobljenicima: izmislili su da im raseku kožu na tabanima i da unutra naspu iseckanu ~ekinju. Kad bi na njima izvršili tu operaciju, skidali bi im okove i lance. Ukidanje kmetstva u Rusiji i robovlasništva u Americi, ako je i ukinulo raniju formu ropstva, ne samo da nije uništilo njegovu suštinu nego je izvršeno tek onda kad je ~ekinja u tabanima zagnojila rane i kad je moglo biti potpuno sigurno da zarobljenici neće pobeći i bez lanaca i okova, i da će raditi.”

Od toga vremena, pa do danas, obi~aj je da se ljudi drže u ropstvu, manje oružjem, doslovnim nasiljem (premda je 20. stoljeće prepuno toga – ali, eto, da za primjer uzmemo “mirna” vremena”), već uz pomoć novca. Danas su veoma aktuelne teme koje se ti~u negativno zasnovanog monetarnog sistema, banaka, preko kojih moćne i bogate zapadne zemlje vrše ekonomsku eksploataciju tzv. zemalja “trećeg svijeta”. Ruski klasik se krajem 19. stoljeća dotakao i svrhe novca. U svome

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

192

kratkom djelu, nedvosmisleno jednostavna naziva [ta je novac, Tolstoj govori da je novac za radni~ku klasu ono što su lanci i okovi bili za kmetove i robove:

“Glavno pitanje ~itave ekonomske znanosti glasi: Kako je to, da oni, koji imadu zemlju i kapital, mogu sve one, koji nemaju zemlje i kapitala držat u pod~injenosti? Odgovor, što ga zdravi ljudski razum daje na ovo pitanje, glasi: Ovo stanje stvara se novcem, koji ima vlast da podjarmljuje ljude.” (Između ostalog, knjiga [ta je novac, Lava Tolstoja, štampana je u Zagrebu, Tisak i naklada knjižare Lav. Hartman - Kugli i Deutsch -, vjerovatno u posljednjoj deceniji 19. ili prvoj 20. stoljeća - ta~na godina izdanja nije navedena: iz toga su razloga prisutne “greške” u prethodnom citatu.)

Na razloge teškog ekonomskog stanja ni`ih slojeva društva, ruski kjiževnik se osvrnuo u tekstu O gladi. Tolstoj je obi~avao obilaziti sela, naj~ešće u svojoj, tulskoj guberniji, a prilikom jednoga takvog obilaska je ~ak i napravio statisti~ke podatke o ekonomskom stanju seljaka. U tom je spisu Tolstoj objasnio otkuda dolazi to da upravo oni koji se bave proizvodnjom – zemljoradnici i sl. - imaju najmanje od dobara koje proizvode:

“A izlaza iz tog lažnog kruga nema i ne može biti zato što je posao koga su se prihvatile administracije i uprave – neizvodljiva stvar. Taj se posao sastoji ni više ni manje nego u tome da se ishrani narod. Mi, gospoda, prihvatili smo se da prehranimo hranioca, onoga koji je sam sebe hranio i hrani i nas. Dojen~e hoće da hrani svoju dojilju, parazit onu biljku od koje uzima hranu. Mi, viša klasa, koja živi od njega, koja ne može ni koraka da napravi bez njega, mi hoćemo njega da hranimo! U toj zamisli i jeste ono što je najstrašnije.”

U Tolstojevo vrijeme bila je veoma rasprostranjena “tjelesna kazna”, protiv koje je Tolstoj dizao glas – njegov je stav da se ljudi koji urade nešto loše ne smiju kažnjavati tjelesnom kaznom, jer time postaju još i gori, nego se moraju “ispravljati” prosvjetiteljstvom (problematika kažnjavanja prestupnika je veoma važna u pomenutom piš~evom romanu Uskrsnuće). Lav Nikolajevi~ Tolstoj nije zaobišao ni Bosni i Hercegovinu, povodom aneksije. U svome, nezavršenom radu, objavljenom u novembru 1908. godine, koji se zove O pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji, Lav Tolstoj govori ovako:

“Austrijska vlada odlu~ila je da narode Bosne i Hercegovine koji se doskora

Zeni~ke sveske

193

još nisu smatrali u punoj vlasti austrijske vlade, proglasi za svoje podanike, to jest prisvojila je sebi pravo, bez saglasnosti tih naroda, da raspolaže proizvodima rada i životima nekoliko stotina hiljada ljudi. To pripajanje izazvalo je složene diplomatske intervencije drugih vlada i uznemirenost slovenskih naroda – naro~ito srpskog i crnogorskog – koji su, iz otpora prema postupku austrijske vlade, spremni ~ak i na o~ajni~ki rat protiv neprijatelja nesravnjivo ja~eg po vojnoj sili. U stvari, dogodilo se ono što se obi~no i stalno ponavlja. Jedno od onih najvećih razbojni~kih gnezda, nazvanih velikim državama, koje pomoću svakojakih obmana, laži, nasilja i najraznovrsnijih zlo~ina protiv osnovnih zahteva morala drže u strahu milione i milione ljudi plja~kajući ih, jedno od tih gnezda, prisvajajući sve veću i veću vlast nad njemu potpuno tuđim stotinama hiljada ljudi slovenskog plemena, rešilo je da otvoreno u~vrsti tu svoju vlast i, kad je smatralo da mu je za to pogodan trenutak, objavilo je da ono odsada smatra te narode potpuno svojim podanicima.”

Nije potrebno – u ovom kontekstu – pisati o rješenjima koje je Tolstoj ponudio u cilju da se dokine takvo stanje, zato što je izgradio ideologiju, koja nikada nije sprovedena u realnost, nije instalirana u zajednicu (premda je Tolstoj imao sljedbenike), a svaka ideologija može biti ~ista jedino dok je u obliku ideje – sprovođenjem će nužno doći do rasipanja i na kraju preobražavanja u vlastitu suprotnost. Na tome odnosu se zasniva takođe epizoda iz romana Braća Karamazovi, Fjodora Dostojevskog, koja je imenovana Legendom o Velikom Inkvizitoru. U pitanju je suprotstavljanje Isusa Krista, kao oli~enja kršćanske ideje, tj. idealizma, i Velikog Inkvizitora, kao oli~enja onoga što je nastalo spuštanjem te ideje u realitet – a nastala je potpuna suprotnost. To se dogodilo i nekim ideologijama iz 20. stoljeća – na primjer, suprotstavljenost komunizma i staljinizma. To dolazi otuda što se svaka ideologija nužno mora instalirati u određenu zajednicu potiskivanjem druge ideologije, da bi se iza toga opet pojavio problem njenog održanja (a sve se to ostvaruje putem razli~itih oblika nasilja). J. Derrida (u knjizi Marksove sablasti) upotrebljava pojam egzorcizam – istjerivanje đavola – da opiše ono što jedna ideologija ~ini predstavnicima druge ideologije po preuzimanju dominacije u određenoj zajednici. U fundamentu zajednica koje pripadaju, prije svega, zapadnom civilizacijskom krugu, sadržano je nasilje – u razli~itim oblicima. One se zasnivaju na nasilju i održavaju putem nasilja. Osnovni razlog tome jeste upravo hijerarhija u zajednici. Sve je to i princip kojega se drži totalitarna država (ali na na~in da je sve ono što postoji i u “blažim” oblicima vladavine – otišlo u jednu nezamislivu, monstuoznu krajnost: ona želi, kako kaže Leszek Kolakowski, da ljude pretvori u

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

194

“mrtve predmete” (\avo u istoriji), da ih u~ini “ciglom građevine”. Možda je najbolje o tome zapisano kod Michela Foucaulta (Nadzirati i ka`njavati) – tu se govori o sijaset metoda kojima se sprovodilo pripitomljavnje drugog, kažnjavanje prestupnika radi pouke ostalima i sli~no, a sve u cilju održanja poretka.

Publicisti~ki spis Ne ubij (napisan 1900-te godine) Lav Tolstoj zapo~inje sa nekoliko citata iz Novog Zavjeta (npr. “...jer svi koji se ma{e za no` od no`a će i izginuti), a u njemu, kao i u spisu Ne mogu da ćutim (objavljenom osam godina kasnije), on “grmi” protiv smrtne kazne. Međutim, za razliku teksta Ne mogu da ćutim, “klju~ dekaloga” Ne ubij, govori o smrtnoj kazni za careve, kraljeve... Lav Tolstoj je protiv toga da se carevi kažnjavaju na smrt, to jest da se kažnjavaju onim kaznama koje i oni sami primjenjuju nad svojim podređenim:

“Hristovo u~enje ukida zakon oko za oko i zub za zub, ali ti ljudi – koji ne samo što su se uvek pridržavali nego se i sad pridržavaju tog zakona, i to u strahovitim razmerama, izricanjem smrtnih kazni i ratovima, primenjuju ga, i ne samo oko za oko nego i bez ikakvog povoda naređuju da se ubijaju hiljade, kao što to ~ine objavljujući rat – nemaju prava da se bune zbog primene tog zakona prema njima, i to u tako maloj meri da jedva jedan ubijeni kralj ili car dođe na sto hiljada, a možda i na milion ubijenih i ubijenih prema naredbama i uz saglasnost kraljeva i careva. Kraljevi i carevi ne samo da se ne mogu buniti zbog takvih ubistava, kao što je ubistvo Aleksandra II ili Umberta, već bi se morali ~uditi kako su ta ubistva tako retka posle stalnih i mnogobrojnih primera koje oni daju ljudima u tom pogledu.”

Tolstoj je nesumnjivo nastojao izgraditi utopijsku zajednicu. Smatrao je da se Carstvo Božje treba izgraditi na zemlji – u vezi s tim, G. Steiner (u knjizi Tolstoj ili Dostojevski), kaže ovako: “Tolstoj je neumorno pripovedao da nema dokaza o postojanju drugog sveta i da carstvo božje moraju da izgrade ruke smrtnika.”) U filozofiji i književnim teorijama danas dominira postupak koji se zove “dekonstrukcija” – na njoj se ~ak i zasnivaju neki novi, savremeni oblici utopija. One se prije svega ti~u pluralizacije društva (organizacija takvog društva u kojemu će svaka skupina ili individua imati “prostor” za sebe, društva u kojem više neće biti “gušena” od strane jednog ideološkog Centra), zatim razbijanja monolitnog viđenja identiteta, tj. nuđenje “slike” identiteta kao spleta razli~itosti, koje nisu suprotstavljene, već se prožimaju (izdvajaju se prije svega zna~ajni stavovi Amina Maloufa, o ~emu je pisao u knjizi Ubila~ki identiteti). To su nesporno plemenite ideje, ali se ne može ne

Zeni~ke sveske

195

priznati da su utopijske. To će reći da utopije nipošto nisu negativne – svako bi ih vrijeme trebalo imati, bar kao protivtežu distopijama, jer se njima na idejnom planu uspostavlja “cilj”, koji, više no jasno, povijesno gotovo nikada neće biti dosegnut.

U ovome tekstu ponudio sam neke stavove Lava Tolstoja o određenim problemima, a veoma je zanimljivo u kolikoj su mjeri sli~ni nekim modernim “pogledima” na iste stvari (to se ne može podvesti pod univerzalizam teme, zato što je problem totalitarizma, ipak, tema koja dominira u dvadesetom stoljeću) - s tim da je nužno zanemariti “rješenja” koja Lav Tolstoj nudi. Ali ~ak i ne potpuno, jer on nudi i nešto ~ega danas veoma mnogo nedostaje – duhovnost kao sadržaj. U tom smislu evo jedne njegove pre/poruke:

“Nije potreban patriotizam, ni ponos, ni mržnja, ni ratni~ka hrabrost, nego je potrebno jedino ono što je uradio taj nazaren, što su uradili i sad rade u Rusiji duhoborci, molokani, jegovisti, slobodni hrišćani, što su radili i rade u Persiji babisti, isti takvi ljudi u Turskoj, Indiji, što rade u hrišćanskom, budisti~kom, muhamedanskom svetu hiljade i hiljade ljudi koji su postali svesni svoga unutrašnjeg duhovnog na~ela i nikakvu vlast ne priznaju za višu od tog duhovnog na~ela.”

Brojni su razlozi radi kojih je Tolstoj i danas itekako aktuelan (ne samo prema univerzalnosti njegove umjetnosti, već i prema njegovim stavovima koji se ti~u društva – ~ak bi bio zanimljiv jedan opsežniji uporedni rad sa nekim današnjim važnim teorijama, koje se na sli~an na~in ti~u društva).

O “vertikalnom odnosu” između ljudi, pisao je Dževad Karahasan u svojim Izvje{tajima iz tamnog vilajeta (u pitanju je pripovijetka Karlo Veliki i tu`ni slonovi) – lik u pripovijeci govori sljedeće:

„Mržnja je u krajnjoj liniji dobra, onome koga mrziš priznaješ da ti je ravan i mržnjom od njega praviš svojevrsnog partnera. Dok ste jedan drugom ravni, a zasigurno je to slu~aj dok se mrzite, vi možete jedan drugog razumjeti, jedan o drugome nešto shvatiti i nau~iti. To će se sigurno i dogoditi, kad-tad, a tada će nestati i mržnje. Ali ako je odnos između dvoje ljudi vertikalan, ne ravnopravan nego odnos boljega i lošijeg, nema razgovora i nema razumijevanja. A najgore je što tada odnosa zapravo i nema, jer jedna ili obje strane uobražavaju da postoji vertikalni odnos u kojem su one ona gornja strana. Tada nema odnosa jer nema komunikacije, nije

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

196

moguća bilo kakva razmjena i upoznavanje, postoji samo prazno ljudsko samoljublje. To je prvobitni ljudski grijeh, moj dragi prijatelju, zbog tog je osjećanja, kako bi ti rekao, ljudima uskraćen raj. I neka je!“ Taj vertikalni odnos između ljudi je onaj u kojemu se neko nastoji držati u podređenom položaju, ~ime ni onaj koji je nadređen ne može shvatati kao ~ovjeka – u punom smislu – onog ko je podređen, ali i obrnuto. Takav odnos može vladati između dvoje ljudi, ali i u okviru jedne zajednice ili između zajednica. U Pogovoru za Izvje{taje iz tamnog vilajeta, Karahasan domeće kako midomeće kako mi živimo u anti-prosvjetiteljskom vremenu, koje je otpo~elo ratom u Bosni (ali se to anti-prosvjetiteljsko vrijeme nipošto ne ti~e samo ovog dijela Evrope), jer, ratom u Bosni je okon~an 20. vijek – koji je obilježen prosvjetiteljstvom.

Prosvjetiteljstvo je od fundamentalnog zna~aja i u idejama Lava Nikolajevi~a Tolstoja. Preko prosvjetiteljstva je želio želio sprovesti u realnost svoju viziju boljeg svijeta. Danas je, međutim, veoma teško vjerovati da se time nešto takvo može postići. Premda, ako se bolje razmisli, ništa drugo osim prosvjetiteljstva i ne može dolaziti u obzir. Zar se protiv nasilja u društvu – dugoro~nije – zaista nije najbolje boriti prosvjetiteljstvom? Sistemskim građenjem hijerarhije vrijednosti, ali na ispravan na~in – što je moguće više. Na kraju ovog ogleda, zaklju~no, navest ću par citata iz piš~evog spisa Caru i njegovim pomoćnicima – poruka Lava Nikolajevi~a Tolstoja, alii nama ba{tinicima svakako:

“(...) Treće – treba ukinuti sve prepreke obrazovanju, vaspitanju i obu~avanju. Treba: a) ne praviti razlike u pristupu obrazovanju među ljudima razli~itih položaja i, prema tome, ukinuti sve specijalne zabrane predavanja, obu~avanja i knjiga za narod koje se smatraju štetnima; b) dozvoliti slobodni pristup u sve škole licima svih nacionalnosti i veroispovesti, ne izuzimajući ni Jevreje koji su, ko zna zašto, lišeni tih prava; v) ne zabranjivati u~iteljima da izvode nastavu u školama na onim jezicima kojima govore deca koja posećuju školu; g) i najglavnije, dozvoliti osnivanje i program svih vrsta škola, kako najnižih tako i najviših, svim ljudima koji žele da se bave pedagoškim radom. (...) Najzad, ~etvrto, i najzna~ajnije, treba ukinuti sva ograni~enja verske slobode. Treba: a) ukinuti sve zakone prema kojima se svako nepriznavanje crkve koju priznaje vlada kažnjava kao zlo~in; b) dozvoliti otvaranje i postojanje bogomolja baptista, molokana, štundista i dr.; v) d o z v o l i t i verske skupove i propovedi svih veroispovesti; g) ne spre~avati ljudima razli~itih veroispovesti da vaspitavaju svoju decu u onoj veri koju oni smatraju pravom.”