Dijelom preuzeto iz doktorske disertacije „Reindustrijalizacija kao osnova strategije razvoja Panonske Hrvatske“, doc.dr.sc. Nataša Drvenkar, Ekonomski fakultet u Osijeku

Utjecaj industrijalizacije na globalizaciju - uvodno

Industrijska revolucija preobrazila je ravnotežu političke moći – unutar nacija, među nacijama, među civilizacijama; revolucionirala je društveni poredak; i jednako mnogo promijenila načine mišljenja i načine činjenja (Landes, 2003.). Posljedica industrijskog napretka jest rastući jaz između modernih industrijskih zemalja i onih koje zaostaju, između bogatih i siromašnih. Godine 1750. razlika između zapadne Europe (isključujući Britaniju) i istočne Europe u pogledu dohotka po stanovniku bila je možda 15%, a 1800. godine malo više od 20%. Do 1860. godine porasla je na 64%, a do 1900.-ih godina na gotovo 80%.1 Kreiranje velikog unutrašnjeg tržišta, dostupnost ograničenih materijalnih resursa i dostupnost kapitala radi ulaganja u proizvodne aktivnosti, tri su osnovna pokretača razvoja koja su proizašla iz Prve i Druge industrijske revolucije. Kreiranje velikog unutrašnjeg tržišta bilo je nužno radi razvoja proizvodnih organizacija i radi potpunog iskorištavanja statične i dinamične ekonomije razmjera, kako bi se reducirale cijene i potakla konkurencija između lokalnih proizvođača. Pri tome je, svakako, bila potrebna i snažna regulatorna uloga države kako bi stabilizirala fiskalni i monetarni sustav, uspostavila zdrav sustav prepoznavanja i valoriziranja intelektualnog vlasništva materijalnih i nematerijalnih dobara. Kada unutrašnje tržište postane premalo za ekspanziju proizvodnje, potrebno je poticati osvajanje novih tržišta – poticanje sudjelovanja u međunarodnoj trgovini. Snažan napredak Engleske, kroz industrijsku revoluciju, omogućio joj je izuzetno snažan politički utjecaj na ostale zemlje. Prema Landesu (1969. u: Bianchi i Labory, 2006.), industrijska revolucija je postavila nove modele proizvodnje, opseg proizvodnje kao i tipologiju proizvoda, koji su promijenili ravnotežu ekonomskih snaga na način da je industrijalizacija od početka postala politički imperativ za sve vlade i države koje su „morale“ slijediti nove engleske industrijalce. Prihvaćanje engleskih uvoznih dobara značilo bi redukciju vlastitih sredstava, smanjivanje vlastite proizvodnje i rast nezaposlenosti. Prihvaćanje engleskog „izazova“ bi pak značilo poticanje industrijalizacije, ali bez tehničkog znanja, raspoloživih financijskih sredstava i trgovinskih mreža koje je Velika Britanija posjedovala. Ipak, Francuska, Njemačka i Belgija činile su snažne napore kako bi se što brže industrijalizirale, ali njihov cilj nije bila globalna orijentiranost kao u slučaju Engleske, već ekspanzija u ostatak Europe i kolonije (pogledati Tablicu 20.). Taj napredak bio je

1 Aldcroft, „Europe's Third World?“ i P. Bairoch, „Main Trends in National Economic Disparities“, u: Landes, 2003.

omogućen kreiranjem bankarskih institucija i dioničarskih asocijacija. Landes (1978. u: Bianchi i Labory, 2006.) argumentira kako je razdoblje između 1850. i 1873., razdoblje u kojoj je europska industrija postala „odrasla“.

Tabela 1. Raspodjela svjetske proizvodnje prerađivačke industrijeZemlje i područja 1830. 1860. 1913.SAD 2,4 7,2 32,0Velika Britanija 9,5 19,9 13,6Njemačka 3,5 4,9 14,8Francuska 5,2 7,9 6,1Rusija 5,6 7,8 8,2Ostali 60,5 36,6 7,5

Izvor: Bairoch, 1982., u: Bairoch i Kozul-Wright, 1996.

U 18. stoljeću, tekstilna industrija Engleske bila je prva industrije koja je pokretala gospodarski razvoj. Uspon upravo ove industrije u najvećoj mjeri je bio zbog velike i rastuće potražnje za pamukom u tom vremenu, koji je zamijenio vunu (zbog jednostavnosti održavanja i različitih mogućnosti bojanja). Primjena strojeva u tekstilnoj industriji, uz povoljnu cijenu pamuka, omogućili su brz rast proizvodnje i specijalizaciju. Britanske tekstilne tvornice u SAD-u se nisu pokazale suviše uspješnima u samom početku industrijalizacije. Britanski strojevi bili su dizajnirani za gospodarstvo koja su imala veći kapital i više radne snage od američkog, u tom vremenu. Bilo je teško konkurirati uvoznim britanskim proizvodima. Ulazak SAD-a u svjetsku ekonomsku utrku, bio je poprilično originalan, ali nimalo jednostavan. Kako opisuje David Ricardo, početkom 19. stoljeća englesko i europsko gospodarstvo bilo je temeljno na eksploataciji zemlje koja je pripadala veleposjednicima, a koji su ju dali u zakup industrijskim poduzećima. Kada su se podmirili troškove zakupnine i troškove radne snage, profit je ovisio o učinkovitosti tehnologije proizvodnje i veličini tržišta na kojem su se prodavali industrijski proizvodi. U tom kontekstu, mogućnost povećanja proizvodnje ovisila je o mogućnosti povećanja tržišta, odatle i izlaska na međunarodno tržište. Tako je konkurencija pojedinih poduzeća postala konkurencija između nacija u međunarodnom trgovinskom modelu u kojem je svaka zemlja pokušala održati konkurentsku prednost nacionalnih industrijskih šampiona, ali uz uvjet da zadrže svoj politički suverenitet (Bianchi i Labory, 2006., str. 7). U novim američkim državama, industrijska poduzeća imala su odriješene ruke jer nisu bili u ničem ograničavani (imali su raspoloživa zemljišta i raspoloživu radnu snagu zbog velikog broja doseljenika – samim time i veliki broj potrošača). Njihova jedina opasnost je bila u mogućnosti nastanka monopola ili u proizvodnji iznad potreba. Ipak, Shermanovim aktom 1890.

godine uspostavljena je anti-trustovska politika, kojom se svaki pokušaj monopoliziranja smatrao kriminalom. U počecima industrijalizacije SAD-a, razvoj se temeljio na „learning by doing“2 paradigmi. Pad realne cijene pamuka prije 1860.-ih odrazila se na povećanje produktivnosti i samim time, poboljšanje konkurentske pozicije američke industrije (Puth, 1993.). Tome su svakako doprinijeli embargo na uvoz robe iz Britanije 1808. godine i rat, koji su omogućili širenje američke proizvodnje, jer je postojao strah od ponovne dostupnosti britanskih proizvoda na američkom tržištu 1815. godine. Uvođenjem uvoznih tarifa, uzimajući u obzir i porast transportnih troškova, relativnom brigom za ukus potrošača, američka industrija napokon je mogla konkurirati britanskoj. The Boston Manufacturing Company osnovana 1812. godine, bila je jedna od rijetkih kompanija tog vremena koja je mogla konkurirati britanskoj tekstilnoj industriji. Uspon industrije SAD-a započeo je dosta rano, oko 1820.-ih godina (Puth, 1993.). Ono što je bilo najznačajnije za održivi i kontinuirani gospodarski rast tog vremena, bila je pojava novih industrija 1860.-ih godina. Prednost industrije, tog vremena, bila je u mogućnosti kopiranja i prilagođavanja znanja i iskustava britanskih industrijalaca. Brojni su stručnjaci za izgradnju strojeva emigrirali u Ameriku, te su se tamo njihova znanja i vještine dobro plaćala. Osim toga, američki industrijalci morali su se natjecati s britanskima na domaćem tržištu, što je rezultiralo brojnim prilagodbama radnika, managera, pa čak i potrošača. Sam proces industrijalizacije nije bio jednostavan – prelazak s individualističkog farmerskog pristupa na onaj industrijski (gdje je netko „iznad“ pojedinca i gdje stroj preuzima odgovarajuću ulogu čovjeka) zahtijevao je brojne prilagodbe. Nove metode i proizvodi postepeno su, ali generalno rado prihvaćani. Industrija je postala vodeća gospodarska grana SAD-a 1865.-ih godina. Poljoprivreda je stvarala 62% dodane vrijednosti, a industrija čak 38%. O brzini industrijalizacije govori i podatak kako je već 1880.-ih godina to bilo izjednačeno, a 1909. godine industrija je stvarala gotovo tri puta veću ukupnu dodanu vrijednost SAD-a, 74% u odnosu na 26% (Fogel i Engerman, 1971. u: Puth, 1993.). S udjelom od 36% svjetskih industrijskih kapaciteta, SAD se gotovo izjednačio sa zemljama poput Njemačke, Velike Britanije i Francuske. U većini industrija koje su se razvijale u to vrijeme (tekstilna industrija, proizvodnja čelika i sl.), SAD je postao svjetski lider u novim tehnologijama. Razdoblje od 1865. do 1914. godine obilježeno je velikim tehnološkim napretkom SAD-a. Ipak, postojali su gotovo nedostižni rivali. Tako je, primjerice, bilo gotovo nemoguće sustići njemačku kemijsku industriju.

2 David P. (1970.) Learning by Doing and Tariff Protection: A reconsideration of the Case of the Antebellum United States Cotton Textile Industry. Journal of Economic History u: Puth, R.C. (1993.) American Economic History. Fort Worth: The Dryden Press

Kako Landes (2003.) ističe, Britaniji dvadesetog stoljeća bi jedino nova industrijska revolucija omogućila da drži korak s ostalima: inovacije i poduzetništvo u elektronici, farmaceutskim proizvodima, optici i staklu, strojevima i motorima (pogledati Tablicu 20.). Krajem Drugog svjetskog rata, kad su skoro svi industrijski suparnici SAD-a bili u ruševinama, glavnina je svjetskog industrijskog proizvoda nastajala u Americi. Prvi svjetski rat i Fordovo uvođenje tehnologije tekuće vrpce u SAD-u, potaknuli su britansku industriju na promjene. Britaniju je i kočila individualnost kojom su žrtvovali produktivnost, a brzinu skupine određivala je brzina njezinog najsporijeg pripadnika – iz tog razloga povećanje nadnica po količini proizvoda nije urodila plodom. Dvadeseto je stoljeće podijeljeno dvjema točkama: 1914. godina i 1945. godina. Zbog hladnog rata, zapadne su sile htjele i trebale Njemačku, stoga su joj ponudili znatnu pomoć. Energija i radne navike poraženih Nijemaca, glavni su nosači njezinog oporavka i napretka. Uvođenjem nove valute, prestala je kontrolirati cijene i zgrtane su zalihe izašle iza svojih skrovišta. U dvadeset je godina njemačka valuta, uz švicarski franak, postala najjačom valutom u Europi. Nicale su nove tvornice, i njemačka se roba prodavala posvuda, uživajući jedinstven glas zbog svoje solidnosti i dizajna. Svoje su „njemačko ekonomsko čudo“ temeljili na radu, obrazovanju i odlučnosti, i, naravno, američkoj financijskoj podršci – baš kao i Japanu. S time što je njihovo čudo bilo spektakularnije.

Japansko „čudo“ i „nova globalizacija“

Kako je samo promašeno u Japan Heraldu, 1881. godine: „Ne mislimo uopće da će Japan ikada postati bogat: to onemogućuju prirodni uvjeti, s iznimkom klime, i sklonost samih ljudi nemaru i užitku. Japanci su sretna rasa; zadovoljni su s malo i vjerojatno neće postići puno“ (u: Landes, 2003., str. 443). Brzina gospodarskog napretka Japana zaprepastila je njegove konkurente. Nešto je tehničkog umijeća Japana došlo zahvaljujući tome što su proizvođači drugih zemalja naručivale od japanskih tvrtki izradu proizvoda koje bi kasnije označavali svojom markom i prodavali kao svoje proizvode. Mnoge su tako proizvode Japanci kopirali postupkom tzv. “obrnutog inženjeringa“, slali su izaslanstva da posjete zemlje Zapada i ponizno uče (Amerikanci su smatrali da se nemaju razloga plašiti tih „poraženih malih ljudi“), ali ono što je još doprinijelo njihovom razvoju bila je njihova sposobnost da se ne zadrže na oponašanju, već da inoviraju. Japanci su promatrali Europljane kao civilizaciju koja nije bila poput tihog proučavanja konfucijanizma, već je ona bila praktičko postignuće pred njihovim očima. Landes (2003.) sam zaključuje kako, iako to ne može dokazati, vjeruje da bi čak i bez europske industrijske revolucije, Japanci prije ili kasnije ostvarili vlastitu. Japan je u razdoblju 1867. -1868. godine imao revoluciju, ali ju Japanci radije zovu restauracijom. Bili su spremni na nju – tradicijom učinkovite vlasti, svojom visokom razinom obrazovanosti, svojom čvrstom obiteljskom strukturom, svojom etikom rada i samodisciplinom, svojim

osjećajem nacionalnog identiteta i urođene superiornosti. Znanja dobivena zapošljavanjem stranih stručnjaka i tehničara i slanjem japanskih predstavnika u inozemstvo, bila su osnovica za vršenje izbora pomnim i fleksibilnim uspoređivanjima. Opće je obrazovanje širilo znanje, usađivalo disciplinu, poslušnost, točnost i poštivanje cara. Japanci su razvijali ono što im je komparativna prednost, a ne zavodljivu tešku industriju, po modelu kasnog sljedbenika. Početkom 1880.-ih godina vlada je rasprodala svoje tvornice privatnim poduzećima. Godine 1913. jedna četvrtina svjetskog izvoza pamučne pređe bila je iz Japana, i Japan je počeo jako ugrožavati Britaniju na trećim tržištima. Država je odigrala presudnu ulogu: financirani su izviđači u inozemstvu, dovodili su strane stručnjake, gradili su infrastrukturu, subvencionirali komercijalne pothvate, a talent i odlučnost japanskih patriota samo su dodatno pomogle u tom zaletu: spremnost na mijenjanje u nacionalnom interesu. Japan je bio prva zemlja van Zapada koja se industrijalizirala: druge su zemlje slale mlade ljude u inozemstvo da nauče nove metode i ostajale su bez njih, Japanci su se vraćali; druge su zemlje uvozile strane tehničare da poduče njihove ljude, Japanci su pretežno sami sebe podučavali; druge su zemlje uvozile stranu opremu i trudile se da je što bolje koriste, Japanci su takvu opremu mijenjali, činili je boljom, pravili je sami (Landes, 2003.). „Siromašne zemlje postaju bogate proizvodeći ono što proizvode bogate zemlje“ (Rodik, 2009., u: Domazet, 2010.). Japanska etika kolektivne odgovornosti – naprosto nitko sebi ne dopušta da bude slaba točka – dovodila je do učinkovitog timskog rada, zajedničkih ideja radništva i menadžera i posvećivanja pozornosti detaljima radi eliminiranja pogrešaka (nulti škart). Ova etika rada i ove osobne vrijednosti su, zajedno s državnim inicijativama i kolektivnim opredjeljenjem za modernizaciju, omogućile tzv. „japansko ekonomsko čudo“. Individualizam je bio golema prednost u potrazi za ekonomskim bogatstvom u stoljećima koja su prethodila industrijskoj revoluciji. Ali nakon što su Japanci vidjeli put kojega su željeli slijediti, njihove su se kolektivne vrijednosti pokazale golemom prednošću. Zašto Kina tada nije uspjela? Landes (2003.) napominje da odbacivanje strane tehnologije bilo je utoliko ozbiljnije što je sama Kina već dugo tonula u tehnološko i znanstveno mrtvilo; nastavljala je svoje kretanje zahvaljujući ranijim postignućima i gubila brzinu jer su talentirani ljudi davali prednost otmjenom životu. Konačno, Kina je bila svijet za sebe. Zašto nije stvarala vlastite znanstvene i industrijske revolucije? Pred tisuću godina Kinezi su bili dobrano ispred bilo koga drugoga – i svako Europe. Landers (2003.) smatra da su i u Kini i u Europi znanost i tehnologija bile (i jesu) svije strane istog novčića. Odgovor na novo znanje bilo koje vrste je cjelovit, a društvo koje zatvara oči za novinu iz jednog od tih izvora već ih je zatvorilo za novinu onog drugog. Kini su nedostajale institucije za otkrivanje i učenje (škole, akademije, učena društva, izazovi i takmičenja). Sve strano postalo je loše, a Kinezi su u prošlosti svoju

zemlju smatrali „jedinim pravim centrom civilizacije“ (iz publikacije Kineske akademije znanosti pisane za čitatelje tinejdžere, u: Landes, 2003.).

Bitne godine za promatranje temelja globalizacije kakvu je poimamo u današnjici je razdoblje od 1870. do 1913. godine (Sachs i Warner, 1995., u: Bairoch i Kozul-Wright, 1996.). Ovo razdoblje najprije karakteriziraju niske tarifne barijere, tehnološki napredak u transportu i komunikaciji, rast izvoza i tržišnih udjela. To je omogućilo snažnu trgovinsku dimenziju između Sjevera i Juga u kojoj su se zemlje u razvoju (Latinska Amerika, Azija i dijelovi Afrike) specijalizirali za izvoz sirovina i uvoz industrijskih proizvoda. Zatim, međunarodni kapitalni tokovi su se relativno stabilizirali pod utjecajem zlatnog standarda, ali i sve snažnijeg prodora značaja snažnih financijskih institucija. Ovo razdoblje obilježio je brži gospodarski rast u zemljama u razvoju nego u razvijenim zemljama. I, u konačnici, kao rezultat Prvog svjetskog rata (1914.-1918.), socijalističke revolucije i novog pokreta zeitgeist3, globalni kapitalistički sustav je opustošen za više od pola stoljeća. Sachs i Warner (1995., u: Bairoch i Kozul-Wright, 1996.) ističu kako je svjetsko gospodarstvo na kraju 20. stoljeća izgledalo vrlo slično kao ono krajem 19. stoljeća. Tijekom dva desetljeća prije Prvog svjetskog rata, u svijetu je bio prisutan sličan stupanj međunarodne ekonomske integracije. Ekonomska dimenzija globalizacije tog vremena bila je izuzetna, ali je završila s Prvim svjetskim ratom, nakon čega je uslijedilo 7 desetljeća protekcionizma i državnog upravljanja nacionalnim gospodarstvom. To je rezultiralo političkim i ekonomskim neuspjehom, jer vlasti tog vremena nisu bile u stanju držati korak sa slobodom kapitalizma. Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica kako je kapitalistički model gospodarenja manje upitan u raspravama nego sam proces globalizacije. Od pada komunizma, čini se kako nije bilo puno alternativa kapitalizmu (Tablica 21.). Od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća Jean-Jacques Servant-Schreiber proračunski se pitao kako da tadašnja Europa odoli i odgovori američkom privrednom i gospodarskom izazovu. Landes mu danas odgovara da po svemu sudeći tom izazovu još ni sada Europa ne može nikako odgovoriti, jer teško prihvaća liberalni izazov (Strpić u: Landes, 2003., str.815.). Ono što je već 1998. godine, po završetku knjige Bogatstvo i siromaštvo naroda dvojilo Landesa, bilo je to hoće li američka budućnost biti razvijena po liku friedmanovskog savršeno konkurentskog kapitalizma ili će pak na koncu prevladati neki postkejnzijanski oblik državnog intervencionizma.

3 Glavni ciljevi pokreta Zeitgeist su jedinstvo i ravnopravnost kroz iskorjenjivanje rata, siromaštva, kriminala , društvenog raslojavanja i korupcije, a oštro kritizira monetarni sustav.

Tabela 2. Tri modela kapitalizma: SAD, Njemačka i Japan

Modeli kapitalizma/područja

SAD Njemačka Japan

Dominantna ideologija

Slobodni poduzetnički liberalizam;

Socijalno partnerstvo;

Tehno-nacionalizam;

Političke institucije

- Liberalna demokracija;

- Podijeljena vlada;- Grupni interesni

liberalizam;

- Socijalna demokracija;

- Slaba birokracija;- Korporativno

pravo;

- Razvojna demokracija; snažna birokracija; uzajamnost poduzeća i države;

Ekonomske institucije

- Decentralizacija;- Otvoreno tržište;- Otvoreno tržište

kapitala;- Tradicijski

antitrust;

- Organizirano tržište;

- Lojalna centralna bankovna i financijska tržišta; određena kartelizirana tržišta;

- Vođena, zatvorena tržišta; bankovno centrirana kapitalna tržišta; uske mreže poduzeća; karteli u „sunset“ industrijama;

Izvor: Dicken, 2003., prema: Doremus i ostali, 1998.

Završetkom Prvog svjetskog rata, završila je i globalizacija koja je do tada postojala. Sve do Drugog svjetskog rata, SAD i Zapadna Europa dominirali su u svjetskoj ekonomiji. Ironično, Japan nakon poraza u ratu počeo je ubrzavati svoj gospodarski rast i očekivalo se kako će u sljedećem stoljeću upravo on dominirati svjetskom ekonomijom – sve dok gospodarstvo Japana jednostavno nije usporilo svoj gospodarski rast. Uplitanje SAD-a u Drugi svjetski rat moglo bi se smatrati ključnim potezom zbog kojega je sve više jačala moć SAD-a u međunarodnim odnosima i SAD su postale „svjetski policajac“. Ta je moć i institucionalizirana 1944. godine u Bretton Woodsu (država New Hampshire) kroz prvi međunarodni dogovor o usklađenom funkcioniranju globalnoga gospodarstva. Proizvodno-tehnološka osnova za funkcioniranje Bretton Woodsa bio je masovni način proizvodnje. Takva je proizvodnja povećala proizvodnost rada omogućavajući sve brži tehničko-tehnološki napredak omogućavajući razvoj tzv. potrošačkog društva i kupovne

moći potrošačke klase diljem svijeta. Svi se autori slažu da je razdoblje između Bretton Woodsa i godine 1973. godine bilo razdoblje najvećeg gospodarskoga poleta u povijesti čovječanstva i na toj osnovi najvećeg poboljšanja životnog standarda u povijesti (Staničić, 2000.). To je postignuto velikim dijelom i zato što je globalno gospodarstvo organizirano razvijano na osnovi zlatno-dolarskoga standarda fiksnih tečajeva, što je omogućivalo sigurnost i stabilnost u poslovanju i poslovnom planiranju. Kroz vrijeme, američki proizvodi nisu više bili toliko konkurentni na svjetskome tržištu, što je dovelo do značajnog američkog najprije vanjskotrgovinskog, a poslije i proračunskog manjka. Samim time, došlo je do pada vrijednosti dolara (a gotovo u isto vrijeme je jačala njemačka marka i japanski jen), najprije prema ostalim valutama, a onda i na padu vrijednosti dolara prema zlatu. Da bi sačuvale stabilnost uz pomoć fiksnih valutnih odnosa, druge su zemlje povećale pritisak na dolar, što u uvjetima dvaju velikih manjkova, SAD nisu mogle izdržati, pa je godine 1971. tadašnji predsjednik Nixon ukinuo konvertibilnost dolara za zlato. U svojoj suštini, to je označilo pad zlatno-deviznoga standarda, fiksnih tečajeva i, zapravo, raspad sustava “Bretton Woodsa”. 1973. godine uveli su se plivajući tečajevi. Na skali efikasnosti rada, britanski je sustav bio na dnu, amerikanci i Nijemci stajali su znatno bolje, a Japanci su bili gotovo najbolji. Tako je, primjerice japansko gospodarstvo u razdoblju između 1950.-1987. godine raslo po prosječnoj stopi od 7,9%, dok je u Njemačkoj prosječna stopa rasta BDP-a bila 4,6%, Velikoj Britaniji 2,5% i SAD-u 3,2% (Tablica 22.).

Tabela 3. Godišnje postotne stope rasta po zemljama, 1950. – 1987.

Zemlja Stopa rasta BDP-aProduktivnost rada u

industrijiJapan 7,9 8,0Njemačka 4,6 4,3Ujedinjeno Kraljevstvo 2,5 2,8SAD 3,2 2,6Izvor: Porter, 1990., str. 279-280

Nakon Drugog svjetskog rata...

„Teorija slobodne trgovine nije jamstvo Djeda Mraza da će svi ostvariti dobitak. Njegova klasična i neoklasična verzija ne sprječava gubitak za sve. Ipak, vjetrovi ekonomske

povijesti mogu neke zagrijati, a neke zamrznuti neovisno o distributivnoj pravdi.“ (Samuelson, 2001., u: Mendoza, 2003.).

Nakon Drugog svjetskog rata, svjetska je trgovinska politika promijenila orijentaciju i uočila prednosti slobodne trgovine, ne samo za ekonomski prosperitet već i za međunarodnu harmoniju – uz vodstvo SAD-a, diplomacija i struka tražile su od svakoga da se otvori. Ipak, domišljatost japanskog otpora ulaženju stranih proizvoda postala je legendarna. Palice za bejzbol bušene su po prispijeću radi provjere jesu li u potpunosti drvene; dopušten je ulazak nove medicinske opreme temeljene na visokoj tehnologiji, ali zdravstvena skrb nije plaćala postupke upotrebe te opreme; francuske skije su pokušali isključiti pod izlikom da je snijeg u Japanu drugačiji… sve dok Francuzi nisu zaprijetili da će isključiti japanske motocikle uz obrazloženje da su ceste u Francuskoj drugačije (Landes, 2003.). Poruku su, naravno, shvatili. Merkantilistička politika Japanaca doista je zanimljiva i budila je gnjev i zbunjenost među trgovinskim partnerima i ekonomistima. Naime, uvoziti se, bez problema, mogu prestižne marke, u pravilu povezane s nacionalnim specijalizacijama: škotski viski, francuski konjak, belgijska i švicarska čokolada, prtljaga Vuitton, satovi Patek i Rolex i tome slično, međutim, nema mjesta filmu marke Kodak, jer Japanci imaju vlastitu marku Fuji. Zar Japanci ne shvaćaju komparativne prednosti i ne znaju da slobodna trgovina potiče rast i bogatstvo? Cilj ekonomske politike nisu niske cijene i distribucija uz popust; cilj je udjel na tržištu, povećan kapacitet, industrijska i vojna snaga (Samuels, „Rich Nation, Strong Army“, u: Landes, 2003., str. 598). Ako ljudi sada manje troše, više štede, njihova će djeca imati više i Japan će biti jači. Za Japancima došli su i „mali tigrovi“, ambiciozni azijski pridošlice koji su pokazali put drugim aspirantima – Tajvan, Koreja, Singapur i Hong Kong. Svima su im glavni aduti radna etika koja donosi veliki proizvod uz male nadnice, i, kao u Japanu, i kako Landes (2003.) zanimljivo zapaža, iznimna spretnost ruku koja dolazi od jedenja štapićima i osobito je korisna u mikro-montaži. Nikada kapital nije bio tako mobilan. Izravno investiranje u inozemstvu od strane industrijskih nacija raslo je 1980.-ih godina pet puta brže nego svjetska trgovina, a deset puta brže nego svjetski proizvod; čak i kad su se ti tokovi usporili devedesetih godina, izravno je investiranje industrijskih nacija u zemlje u razvoju i dalje raslo (Landes, 2003., str. 599). Procjene ukupne proizvodnje poduzeća što ih kontroliraju Kinezi (Kina, isključujući Indoneziju, Tajland, Maleziju i Filipine) govore o 2,5 bilijuna $ u 1990.-im godinama, što je više od proizvodnje Japana (2,1 bilijun $), upola koliko proizvodnja SAD-a, i raste brže nego oboje (Rohwer, „Asia Rising“, u: Landes, 2003.). Ipak, uspjeh jugoistočne Azije treba gledati s određenom dozom opreza. Naime, Landes (2003.) ističe kako je korištenje moderne tehnologije puno lakše nego njezino pronalaženje; što je brži rast to su veći negativni sporedni efekti – potrebne su društvene i političke institucije sposobne da ovladaju problemima i stvaraju rješenja, a njih u velikoj mjeri nema; onečišćenje je ogromno (a jedna studija iz 1990. godine izvještava da loš zrak sa razinom olova tri puta višom nego u Europi i SAD-u

smanjuje kvocijent inteligencije za šest poena do dobi od sedam godina (Friedman, 1996., Kaplan, 1997., u: Landes, 2003.), kvaliteta života je upitna.

Henry Ford je jednom izjavio kako kupci automobila mogu imati njegove automobile u boji koju žele, pod uvjetom da žele crnu boju – bit masovne proizvodnje, prodavati ih jeftino i svi će ih kupovati. Ta su načela postala osnovica američke automobilske industrije, kao i drugih grana proizvodnje. Usprkos ratu i svim trgovinskim ograničenjima, godine 1960. Japan je proizveo 482.000 automobila i izvezao oko 8%; deset godina kasnije proizveo ih je 5,3 milijuna i izvezao 1,1 milijun; 1974. Japan je zamijenio Zapadnu Njemačku kao najveći svjetski izvoznik automobila; šest godina kasnije, izvezao je oko 6 milijuna vozila i ostavio za sobom SAD kao najveći proizvođač automobila na svijetu (Cusumano, u: Landes, 2003.). Dok su se američki proizvođači automobila, sa svojim velikim serijama i rijetkim promjenama modela (sjetimo se modela „T“), plašili svakoga prekida proizvodnje i nakupljali sigurnosne zalihe, japanski su proizvođači težili minimiziranju zaliha korištenjem sustava pravodobnosti „Just in Time“. Promatrali su američke kućanice, koje su vodile evidenciju i kupovale kad im je potrebno, a robe prolaze glatko kroz samoposluge – zar se ne bi moglo na taj način proizvoditi automobile? Znatiželja, promatranje, usputno razmišljanje – ukratko, važnost ljudskog faktora. Ekonomist Harvey Leibenstein govori o tome kako je ideal Zapada predodžba kratkoročnog ugovora, drugim riječima, ugovorni ideal udruživanja u tvrtku, a ne ideal dugoročnog pripadanja. U izvjesnom smislu zapadni pristup predstavlja niz ugovora i podrazumijeva privrženost pojedinoj kvalifikaciji ili radnom mjestu, a ne lojalnosti tvrtke općenito – 49% japanskih radnika je 1976. godine reklo da bi trebali pomoći drugima nakon što su obavili vlastite zadatke, a takvog je raspoloženja bilo svega 16% američkih radnika (Landes, 2003., str. 614). Landes ističe niz „grijehova“ američke automobilske industrije: 1) samozadovoljstvo (najbolji smo, uvijek smo to bili), 2) odsustvo uživljavanja u potrebe drugih, 3) ostatak licemjernog oslanjanja na državnu podršku, 4) kratak i sebičan vremenski horizont, zbog kojeg su uprave američkih poduzeća koristile predahe od japanske konkurencije da povise cijene i dividende umjesto da investiraju i poboljšavaju tehnike. Tako američka automobilska industrija danas lebdi između starih i novih metoda.

Rast i razvoj zahtijeva više nego samo slobodnu trgovinu – skupu lekciju za mnoge zemlje u razvoju, koje liberalizacijom trgovine još uvijek nisu uspjele iskoristiti potencijalne koristi (Mendoza, 2003.). Globalni kapitalistički sustav oblikuje se na način da gotovo sve regije svijeta ulaze u aranžmane otvorenog tržišta kao i integracije koje djeluju kao usklađene institucije. Kao i u 19. stoljeću, ovaj novi krug globalizacije dovodi do ekonomske konvergencije svih zemalja koje se uključe u taj sustav. Unatoč kritikama,

tržišta roba, usluga i kapitala (ali ne i rada) vjerojatno su slobodnije nego u bilo kojem drugom trenutku, a globalna ekonomska integracija veća je nego što je bila u bilo koje vrijeme nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Nekoliko zadnjih dekada potvrdilo je značajno restrukturiranje svjetske ekonomije u kojoj je sve više prisutno premještanje industrijske proizvodnje4 i zaposlenosti u zemljama u razvoju, dok razvijene zemlje postaju sve više uslužno orijentirane. Globalizacija omogućava to restrukturiranje kroz povećanje trgovinskih i investicijskih tokova zajedno uz tehnološke i povezane organizacijske promjene. Rastom globalnih proizvodnih sistema pod utjecajem ekonomske i političke dimenzije globalizacije, došlo je do fascinantnog rasta FDI i premještanja proizvodnje. To je posebno izraženo u sektoru visoke tehnologije i radno intenzivnoj industriji (ponajviše tekstilnoj). Globalni proizvodni sistem sve više postaje „just-in-time“5 proizvodni sistem. Otvoreno tržište, multinacionalne korporacije i nove informacijske tehnologije postali su nove snage ekonomskog rasta i razvoja današnjeg globalnog gospodarstva, a koje prisiljavaju promjenu ekonomske politike mnogih zemalja (Chang i Rowthorn, 1995., u: Bairoch i Kozul-Wright, 1996.).

Internacionalizacija financijskih transakcija, ponajviše na osnovi informacijsko-komunikacijske revolucije, omogućila je strelovito prenošenje financijskih transakcija između najudaljenijih točaka svijeta, što je dovelo do višestrukog odvajanja financijskih od robnih tokova. Unatoč azijskoj financijskoj krizi u razdoblju 1997.-1998. godine, zemlje azijskih tigrova, Hong Kong, Singapur, Tajvan i Južna Koreja bilježile su visoke stope gospodarskog rasta zahvaljujući svojim nacionalnim industrijskim politikama (Tablica 23.). Kroz industrijalizaciju, zemlje Istočne Azije transformirale su se u industrijske sile dajući milijunima siromašnih svojevrsni recept za prelazak u klasu građana s perspektivom. Kao što je bio slučaj u Prvoj industrijskoj revoluciji, industrija današnjice čini povijesni preokret u gospodarskom razvoju zemalja poput Kine i Indije i postaje vodeća gospodarska djelatnost tih zemalja. Zašto upravo ove zemlje? Nije li trošak radne snage nizak i u Africi ili Južnoj Aziji? Sigurno da postoje brojni razlozi, a time i polemike zašto je svjetsko gospodarstvo raspoređeno geografski upravo ovako. Jedno

4 Vertikalna fragmentacija proizvodnje noviji je fenomen globalizacije. Ona vodi povećanju trgovanja intermedijarnim proizvodima (dijelovima i komponentama), ali isto tako i u uslužnim sektorima u smislu (trgovanje „zadacima“). Tu se često onda može javiti problem „izvornosti“ samog proizvoda – postavlja se pitanje koji je udio koje zemlje u dodanoj vrijednosti finalnog industrijskog proizvoda. 5 Just-in-time predstavlja organizacijsku strategiju kojom se smanjuju troškovi u proizvodnji, ali kroz učinkovito i sinkronizirano djelovanje svih poslovnih funkcija poduzeća. Tako se postiže efikasan model ušteda kroz smanjivanje vremenskih transakcija u manipulaciji sirovinama i gotovim proizvodima, a ključan cilj ove strategije je brz odgovor na zahtjeve potražnje na tržištu. Kolijevka just-in-time strategije je u Japanu od 1970.-ih godina, a kao najbolji primjer poduzeća koji primjenjuje ovu strategiju bila je, a i ostala, Toyota. Kasnije se ova strategija proširila i u druge industrije diljem svijeta.

od mogućih odgovora leži u klasterima. Ukoliko jedna lokacija počne privlačiti industrijska poduzeća, ostalim poduzećima je profitabilnije locirati se tamo, nego biti „pionirima“ novih lokacija drugih regija. Možda neke početne razlike nisu išle u korist Istočne Azije, ali razlike u Africi i Južnoj Aziji 1980.-tih godina išle su im na štetu poput, primjerice, precijenjenosti tečaja u Africi nakon robnog „boom-a“ 1970.-ih godina ili sovjetskog modela „barijera“ koji je još bio snažan u Istočnoj Aziji.

Tabela 4. Ciljevi industrijske politike novo-industrijaliziranih ekonomija

Produbljivanje industrijske

strukture

Podizanje lokalnih sadržaja

FDI strategijaPovećanje

tehnoloških napora

Promocija velikih

lokalnih poduzeća

Hong Kong

Nema NemaPasivna

„otvorena vrata“

Nema, osim tehničke podrške malim i srednjim

poduzećima

Nema

Singapur

Vrlo jak poticaj specijaliziranim

visoko-tehnološkim

industrijama, bez protekcionizma

Nema, osim

promicanja novih malih

i srednjih poduzeća

Agresivno ciljanje i

screening transnacionalni

h poduzeća posebice u aktivnosti s

visokom dodanom vrijednosti

Nema za lokalna poduzeća, ali je

ciljanje na transnacionalnim poduzećima koja

podižu R&D

Nema, osim za neka javna poduzeća

unutar ciljanih područja

Taiwan

Snažno ulaganje u kapital, znanje i

tehnološki intenzivne industrije

Jaki pritisci za

podizanje aktivnosti

na lokalnoj razini

FDI screening, poticanje

lokalne difuzije tehnologije

Snažna tehnička potpora za R&D

aktivnosti i njihovu primjenu u mala i srednja

poduzeća; vladino upravljanje

visoko-tehnološkog

razvoja

Sporadično u smislu

ulaženja teške industrije, ali

uglavnom javnog sektora

Koreja

Snažno ulaganje u kapital, znanje i

tehnološki intenzivne

industrije, a posebice u

intermedijarnim i kapitalnim dobrima

Stroga lokalna

pravila za podršku

industrije, zaštitu

lokalnih dobavljača i promicanje

FDI suzdržanost, osim za potrebe

pristupa tehnologiji,

izvoz, zajednička ulaganja i poticanje

licenciranja

Ambiciozne lokalne R&D aktivnosti u naprednim

industrijama, ulaganja u tehnološku

infrastrukturu, strateško

tehnološko usmjeravanje

Poticanje privatnih

konglomerata da

internaliziraju tržište, vode

tešku industriju i

stvaraju izvozne

brandoveIzvor: Lall u: Bianchi i Labory, 2006., str. 86

Dijelom preuzeto iz doktorske disertacije „Reindustrijalizacija kao osnova strategije razvoja Panonske Hrvatske“, doc.dr.sc. Nataša Drvenkar, Ekonomski fakultet u Osijeku

„Nova globalizacija“...

Nakon reforme Deng Xiaopinga 1978. godine, Kina je sve više počela dominirati svjetskom ekonomijom i ubrzavati svoj gospodarski rast. Tako je, primjerice stopa rasta BDP-a u razdoblju 1980.-1989. godine bila prosječno 10,8%, u sljedećim razdobljima nastavila rasti po prosječnoj stopi od oko 10%, a unatoč svjetskoj ekonomskoj i financijskoj krizi 2008. godine, nastavila rasti po stopi 9% te nešto nižoj stopi 2009. godine od 8,7% (autorica prema UNICTAD, 2011.). Kako ističu Aslund i Dabrowski (2008.), od 2000.-te godine gotovo cijela Euroazija, od Kine, Indije do Baltika, rasla je po prosječnoj stopi rasta od 7 do 11% godišnje. Zbog visokih stopa rasta u mnogim manje razvijenim zemljama, svijet se suočava s potpunom ekonomskom konvergencijom, koja je postala dominantna tema globalne ekonomije današnjice (Balcerowicz, Fischer, 2006.; Gaidar, 2005., u: Aslund, Dabrowski, 2008.).

Od tihog promatrača, Kina je zahvaljujući nizu reformi, mentalitetu i ne toliko iznenađujućoj strategiji industrijalizacije uspjela postati jedna od vodećih gospodarskih sila svijeta. Trenutačno je druga vodeća izvozna sila svijeta, odmah iza EU27, a potom i SAD-a (Tablica 24.). Iako nemaju značajan udio u svjetskom ulaganju u R&D, rastuća gospodarstva svijeta (zemlje u razvoju) ostvarile su izuzetne stope rasta. Tako je, primjerice Kina ostvarila fascinantnu stopu rasta ulaganja od 40%, Indija od 27,3% i Tajvan od 25,1% (Scoreboard, 2009.). Kina ostvaruje svoje „ekonomsko čudo“ i kao takva, ozbiljno je „protresla“ svjetske gospodarske tokove i paradigme. Od nekadašnjeg „zatvorenog carstva za sebe“, sve više prerasta u ekonomsku silu koja itekako zna izvući koristi od globalizacije. Nekako bi se moglo zaključiti kako je Kina uspjela provesti „tihu strategiju industrijalizacije“ temeljenu na „učenju od drugih i promatranjem drugih“.

„Siromašne zemlje postaju bogate proizvodeći ono što proizvode bogate zemlje“ (Rodik, 2009., u: Domazet, 2010.).

U razdoblju 1995.-2000. godine, prema ostvarenom izvozu, najdinamičniji sektori prerađivačke industrije bili su proizvodnja nafte (160 mlrd. američkih dolara i godišnjom stopom rasta od 16,4%), telekomunikacijska oprema (207,7 mlrd.američkih dolara i godišnjom stopom rasta od 13,2%) i ostali, uglavnom sektori visoke tehnologije (lijekovi, različiti električni uređaji i strojevi, kompjutorska oprema i sl.). U razdoblju 2000.-2005. godine, situacija se na svjetskom tržištu drastično promijenila. Visoko tehnološke

sektore zamijenili su uglavnom nisko tehnološki i resursno orijentirani (mogli bi uzeti kao pretpostavku da je razlog tome upravo ubrzana industrijalizacija Kine, Indije i ostalih). Prvo mjesto ipak je zadržala visoko tehnološka industrija -proizvodnja optičkih instrumenata (42,5 milijardi američkih dolara i godišnjom stopom rasta od 26%), a potom su slijedili sektori poput starog željeza (23,5 mlrd. američkih dolara i godišnjom stopom rasta od 25,7%) i ostali poput proizvodnje i prerade željeza, željezne i čelične legure i slično (autorica prema UN COMTRADE statistici).

Tabela 5. Top 5 zemlja u najbrže rastućim sektorima prerađivačke industrije u 2000. i 2006. godini

Pet najbrže rastuća sektora (dodana

vrijednost)

Vodeće zemlje ili regije(% dodane vrijednosti u svjetskoj

dodanoj vrijednosti)

Vodeće zemlje u razvoju ili regije(% dodane vrijednosti u ukupnoj

dodanoj vrijednosti zemalja u razvoju)

2000. 2006. 2000. 2006.

Proizvodnja ostalih dijelova i pribora za motorna vozila (ISIC6 357), godišnja stopa rasta 16%

SADKina JapanVelika BritanijaBrazilFrancuska

26,517,57,6

6,65,14,4

KinaSADBrazilJapanVelika BritanijaRepublika Koreja

34,120,46,35,8

4,83,5

Kina Brazil Republika KorejaIndijaTajvan Meksiko

54,015,8

9,96,73,02,5

KinaBrazil Republika KorejaIndija Tajvan Meksiko

68,012,5

7,05,11,41,1

Proizvodnja radijskih, televizijskih i optičkih proizvoda (ISIC 328), godišnja stopa rasta 15,4%

SADJapanKina TajvanRepublika Koreja

61,815,14,12,9

2,9

SADJapanKinaRepublika KorejaTajvan

69,110,16,8

4,81,7

Kina TajvanRepublika KorejaMalezija Brazil

30,121,6

21,26,63,4

KinaRepublika KorejaTajvan Malezija Brazil

43,0

30,310,74,31,8

6 International Standard Industrial Classification, dostupno na: http://unstats.un.org/unsd/cr/registry/regcst.asp?Cl=27 (ponovljen pristup: 10.05.2012.)7 ISIC 35 odgovara NKD 2007 i NACE (Rev.2), odjeljak 30;8 ISIC 32 odgovara NKD 2007 i NACE (Rev.2), odjeljak 26;

Proizvodnja električne opreme (ISIC 319)

JapanSADKina NjemačkaItalija

21,619,412,212,13,5

Kina JapanSADNjemačka Indija

28,219,111,910,32,9

Kina Singapur Republika KorejaBrazil Indija

45,210,1

7,86,55,8

KinaIndijaSingapurRepublika KorejaBrazil

64,96,85,2

4,54,4

Proizvodnja metala (ISIC 2710), godišnja stopa rasta 10,4%JapanSADKina Njemačka Republika Koreja

22,713,812,75,7

3,6

Kina Japan SADNjemačka Republika Koreja

23,819,010,94,9

3,4

Kina Republika KorejaIndija Meksiko Tajvan

40,1

11,67,06,66,2

KinaRepublika KorejaIndija Meksiko Tajvan

54,6

7,87,34,13,8

Proizvodnja strojeva i uređaja, d. n. n(ISIC 2911), godišnja stopa rasta 8,9%

JapanSADNjemačkaKinaItalija

22,420,312,86,55,7

JapanSADNjemačkaKina Italija

21,516,712,211,04,8

Kina Republika KorejaBrazil Meksiko Indija

37,2

14,37,76,15,9

Kina Republika KorejaBrazil Indija Singapur

46,4

11,56,35,84,8

Izvor: UNIDO (2008). International Yearbook of Industrial Statistics 2008. Cheltenham: Edward Elgar

Razdoblje između 2003.-2007. godine može se smatrati razdobljem zlatnog perioda ekonomskog rasta i bogatstva svjetske ekonomije, koja nije tako brzo rasla od 1970.-ih godina prošlog stoljeća. Prema izvješćima Svjetske banke, zahvaljujući ekonomskom rastu Kine i Indije, ne samo da se smanjio udio već se smanjio i apsolutni broj siromašnih u svijetu (Chen i Ravallion, 2007., u: Aslud i Dabrowski, 2008.). GoldmanSachs (2003.) i PriceWaterhouseCoopers (2006.) su predviđali da će do 2050. godine Kina biti najveća svjetska ekonomija, zatim SAD i Indija; E7 ekonomije (BRIC zemlje12, uključujući Indoneziju, Meksiko i Tursku), bit će 25% jače nego trenutačni G7 (van der Zee i Brandes, 2007.).

9 ISIC 31 odgovara NKD 2007 i NACE (Rev.2), odjeljak 27;10 ISIC 27 odgovara NKD 2007 i NACE (Rev.2), odjeljak 24;11 ISIC 29 odgovara NKD 2007 i NACE (Rev.2), odjeljak 28;12 Brazil, Rusija, Indija i Kina

Tabela 6. Predviđene stope rasta BDP-a i ukupnog faktora proizvodnosti (TFP) prema odabranim svjetskim regijama

Regija u %Godišnje stope

rasta BDP-aGodišnje stope

rasta TFP-aGodišnje stope

rasta BDP-aGodišnje stope

rasta TFP-a2005. – 2050. 1980. – 2005.

Afrika 1,3 0,5 3,1 0,1Sj. Amerika 3,2 1,6 3,0 1,0J. Amerika 1,4 0,5 2,3 -0,5Kina 4,5 2,6 5,4 2,2I. Europa 1,5 1,5 1,9 1,1Z.Europa 1,9 1,4 2,6 0,9Indija 4,1 2,1 4,9 1,5Japan 1,5 1,5 2,5 1,2Mediteran 2,1 0,9 3,1 -0,5Cijeli uzorak 2,6 1,3 3,0 0,6Izvor: Poncet, 2006., u: van der Zee i Brandes, 2007.

Jedna od manifestacija globalizacije kraja 20.-tog i početka 21. stoljeća je povećanje trenda međunarodnog sourcinga, tj. oblika međunarodne suradnje. Sam termin sourcing predstavlja situaciju kada neko poduzeće dio svoje proizvodnje šalje drugom poduzeću ili na neku drugu lokaciju u tuzemstvu ili inozemstvu na daljnju obradu/doradu/sklapanje. U prerađivačkoj industriji ovaj termin nije toliko nov – počeo se razvijati 1970.-ih godina u ICT sektoru, gdje su vodeće lokacije za sourcing bile smještene u Istočnoj Aziji. Od sourcinga se razvio novi termin offshoring. Ono što je omogućilo upravo ove procese, jest mogućnost razdvajanja proizvodnje na nekoliko manjih komponenti (Krugman, 1995., OECD, 2005, u: van der Zee i Brandes, 2007.). Posebice je to moguće u ICT sektoru, primjenom i razvojem komunikacijske tehnologije i kompjuterske podrške. Glavni razlog premještanja proizvodnje u druge dijelove svijeta (posebice zemlje u razvoju) su svakako niska cijena rada, ili općenitije, niski proizvodni troškovi (uključujući i lokaciju, energiju, transport i ostale troškove). U 2004. godini, poduzeća iz SAD-a uštedila oko 11 milijardi američkih dolara outsourcingom u Indiju (Erber i Sayed-Ahmed, 2005., u: van der Zee i Brandes, 2007.). Ipak, pretpostavka je da će se cijene rada u budućnosti početi lagano izjednačavati onima u razvijenim dijelovima svijeta. Globalizacija i povećana primjena sourcinga u prerađivačkoj industriji i uslugama iznimno su značajna za povećanje produktivnosti. Ipak, direktni i produbljeni efekti nisu detaljno istraženi u studijama. Neke su studije ukazale na negativne efekte outsourcinga na plaće i samu vještinu zaposlenika, dok su druge pak ukazivale na pozitivne efekte po

pitanju produktivnosti. Ipak, čak i ove pozitivne studije nisu do kraja uspjele potvrditi svoje teze. Efekt outsourcinga na produktivnost može se najjače očitovati možda samo u prerađivačkoj industriji (Olsen, 2006., u: van der Zee i Brandes, 2007.). Kada se govori o outsourcingu, treba istaknuti kako je Europa ipak malo opreznija po pitanju premještanja proizvodnje. Naime, europska prerađivačka industrija kao imperativ stavlja kvalitetu proizvoda, kao i kvalitetu dobavljača. Prisniji odnos između proizvođača i potrošača/kupaca izuzetno je bitan i prisutan na europskom tržištu. Osim toga, europsko tržište rada pruža bezbroj „talenata“, stoga je lociranje proizvodnje na europskom tržištu i dalje bitno. I, u konačnici, visoka produktivnost europske radne snage i visoki rizici izvan Europe upućuju na činjenicu kako postoji budućnost prerađivačke industrije Europe (KPMG Survey, 2004., u: van der Zee i Brandes, 2007.). Globalizaciju, neminovno, prati i novi termin financialisation. Pojam koji je relativno nov i teško ga je definirati, ali se odnosi na pojavu sve većeg rasta shareholder value tj. „vrijednosti za dioničare i stakeholdere“ kao svojevrsnog modela korporativnog upravljanja. Osim ovog značenja, financialisation je i proces koji se odnosi na rastuću dominaciju kapitalnih financijskih tržišnih sistema nad bankovnim financijskim sistemima ili – jednako tako – svojevrsnu „eksploziju“ financijskog trgovanja s bezbroj novih financijskih instrumenata (Dore, 2002.; Epstein, 2005; Krippner, 2005., u: van der Zee i Brandes, 2007.). Manufuture (EU) i Monodzukuri (Japan) nove su industrijske paradigme koje se oslanjaju na masovnu customizaciju, veće i kvalitetnije usluge i servise, umreženost i suradnju koja podrazumijeva i obuhvaća globalizaciju. Ova dva termina u svojoj srži uzimaju u obzir i klimatske promjene te brigu za okoliš, ali i posljedice offshoringa, što u SAD-u nije prioritet, bar ne još uvijek, kako ističu van der Zee i Brandes (2007.).

Sastavni dio procesa globalizacije jest i (post) socijalistička tranzicija, koja je karakteristična za bivše europske socijalističke zemlje i zemlje nastale raspadom SSSR-a. Upravo je i Hrvatska bila, a i još uvijek je, zahvaćena ovim procesom. Glavna obilježja tog proces su: 1) izgradnja pluralističkog demokratskog političkog sistema, 2) procesi traženja rješenja izlaska iz društveno-ekonomske krize, traženje optimalnog odnosa državne i tržišne regulacije i usklađivanje ekonomskih i socijalnih interesa u dinamičnom kontekstu rasta nejednakosti u raspodjeli dohotka i društvenog bogatstva, 3) procesi permanentnog preispitivanja sadržaja normativne i institucionalne infrastrukture i aktivnih elemenata sistema upravljanja i njihovog prilagođavanja realnim problemima, i 4) procese prihvaćanja i adaptacije novih društveno-ekonomskih vrijednosti karakterističnih za tržišne sisteme (Adžić, 2009.).

Industrijska se poduzeća jednostavno moraju „prilagoditi“ i tražiti brojne ne cjenovne strategije, želje i potrebe potrošača moraju se ugrađivati u nove proizvode temeljene na višoj primjeni znanja. Najvrjednije faze proizvodnog procesa nisu više one u samoj proizvodnoj fazi, već procesi prije te faze i procesi nakon te faze – dakle, razvoj proizvoda i marketing. Upravo ove faze u sebi imaju ugrađenu najveću mjeru inovativnosti i znanja, ljudskog kapitala, organizacijskog kapitala (način organiziranja timova stručnjaka) i socijalnog kapitala (sustav povjerenja, norme i etički kodeksi). Često se u ekonomskoj literaturi može pronaći kako je za uspješan razvoj danas najrazvijenih zemalja svijeta (posebice zadnjih pedesetak godina) bio ključan tzv. „treći faktor“. Taj “treći factor” ukazuje na znanje, a sublimira druge varijable poput razvitka općeg obrazovanja, štednje stanovništva, prihvaćanja nove tehnologije, direktnih stranih investicija i slično. Prema Domazetu (2010.), „treći faktor“ čine sljedeći elementi: 1) sustav inovacija, 2) potpora poduzetnicima za rast i razvoj, 3) znatno podizanje edukacije i vještine stanovništva, uključujući i veća razina obrazovanosti institucija radi revitalizacije zajedništva, 4) investicije u tzv. tradable sektor, 5) kombinacija efikasnosti investicija i realne kamatne stope kao bitan element razvoja i 6) novi odnosi rada i kapitala. Na važnost „trećeg faktora“ ukazao je Vladimir Stipetić već 1971. godine. Neke ocjene ukazuju da ukupnom rastu investicije doprinose oko 40%, rad oko 10%, a ostatak od 50% pripada upravo „trećem faktoru“. Sustav inovacija je možda najvažniji dio „trećeg faktora“, a čine ga nove tehnologije, novi procesi, nove ideje i drugi noviteti, koje čine konkretnu proizvodnju i gospodarstvo konkurentnijom (Domazet, 2010.).

Sve ove globalizacijske promjene zahtijevaju sustavnu prilagodbu. Kako nije moguć „povratak stare“ industrijske politike koja se temelji na državnoj zaštiti, uspon Kine (poput uspona Japana 1980.-ih godina) zahtjeva prilagodbu i sasvim novu industrijsku politiku koja će zaštiti čak i liberalne zemlje. Neoliberalna „revolucija“ nastala 1980.- ih

godina gotovo je eliminirala pojam industrijske politike. Ipak, politika potpunog otvaranja zemalja, privatizacija imovine kao i deregulacija ekonomskih aktivnosti nisu pokazale značajan efekt. Naime, Björkroth (u: Bianchi i Labory, 2006.) pokazuje kako nema niti teorijskih niti empirijskih dokaza koji upućuju na to da je, primjerice, otvaranje mreže industrija (npr. prirodni monopoli poput električne energije, plin, opskrba vodom i sl.) omogućilo snižavanje cijena i povećanje kvalitete, potom ni povećanja blagostanja i napretka. Izuzetak su telekomunikacijske tehnologije isključivo zbog inovativnosti tog sektora. Takva sučeljavanja stare industrijske politike i liberalizma dovela su do dva bitna intelektualna i operativna polja: 1) uloge inovativnosti i istraživanja, i 2) uloge teritorija i formiranja kooperativnih klastera (Bianchi i Labory, 2006.). Naftna kriza, godine stagnacije i inflacije determinirali su snažnu potrebu za novim pokretačima ekonomskog rasta. Iz toga su proizašle brojne ekonomske teorije poput Henceove teorije rasta koja se, uz ostale faktore, temeljila i napretku u tehnologiji (Romer, 1986.) i ljudskim vještinama (Lucas, 1988.). Brojne teorijske i empirijske studije nastale su kako bi prikazale utjecaj endogenih faktora koji su, u svojoj osnovi, specifični za svaku zemlju (npr. Barro, 1991.). Nove teorije ukazuju na sve složenije karakteristike socijalnih i ekonomskih dinamika koje omogućuju zajednici da poboljša svoje kapacitete za generiranje viška, da akumulira bogatstvo i da favorizira otvaranje novih industrijskih poduzeća. Znanost postaje generator novih ekonomskih mogućnosti i uz napredak informacijsko-komunikacijske tehnologije stvara „novu ekonomiju“ koja nužno zahtjeva redefiniranje industrijskih struktura. Naglasak se stavlja na potrebi ulaganja vlade u masovna fundamentalna istraživanja ili pak u nove komunikacijske infrastrukture i lokalne oaze visoke tehnologije i sektore visokog tehnologijskog razvoja (po principima opće poznate Silikonske doline13). Integracija europskog tržišta izazvala je nužnost povezivanja u klastere sveučilišta, poduzeća i javnih ustanova diljem Europe, kako bi se stvorile transnacionalne mreže inovativnosti i, isto tako, konsolidirali znanstveno-tehnologijski kapaciteti nužni za pokretanje novih proizvodnih aktivnosti na lokalnim razinama. Općenito gledajući, razvojno orijentirani pristup zemalja koje zaostaju u razvoju trebao bi se temeljiti na osiguranju dovoljnog broja politika kojima će se poticati inovativno djelovanje i stvaranje prilika za razvoj. Taj razvoj, vrlo vjerojatno, neće proizaći iz laissez-faire pristupa, što sve više postaje značajnije nego sama liberalizacija trgovine (pogledati Gomory i Baumol, 2000.; Hausmann i Rodrik, 2002.; Rodrik, 1999.). Koliko god djelovalo nerazumno, ovaj pristup sasvim je razumljiv ukoliko se promotri industrijski razvoj danas najrazvijenih zemalja svijeta u njihovim ranim fazama razvoja

13 Silikonska dolina (engl. Silicon Valley) predstavlja „jedino mjesto na zemlji koje ne pokušava otkriti kako postati Silikonska dolina“, Robert Metcalfe. Silikonsku dolinu osnovalo je Stanford University dok je bilo u financijskim poteškoćama – dio sveučilišnog zemljišta dali su high-tech tvrtkama na koncesiju u trajanju od 99 godina. Danas je ono sinonim za koncentraciju visoke tehnologije i znanstvena dostignuća ICT sektora.

(podsjetimo se samo uvozno-supstitutivne razvojne strategije industrijalizacije, kao i ostalih strategija).

Tabela 7. Izvozna moć odabranih zemalja u 2011. godini

Zemlja/grupacijaIzvoz, % svjetskog

izvozaUvoz, % svjetskog

uvozaPlatna bilanca, mil.

euraEU 27 16 17 -158.986SAD 11 17 -520.018

Japan 6,9 6 +58.248Kina 14,1 12 +138.790

Izvor: autorica prema: Eurostat Database, 2012.

Dijelom preuzeto iz knjige „Kako se zemlje natječu – strategija, struktura i državno upravljanje u globalnoj ekonomij“, autor Richard H. K. Vietor, Harvard Business School Press

Stazama azijskog visokog rasta

Japansko ekonomsko čudo

Edwin O. Reischauer, rane 1950-te godine, kraja američke okupacije Japana, opisao je slikovito situaciju gospodarstva Japana:

„Kao prvo, postoji problem može li Japan, bez obzira na politički i ekonomski sustav koji će s vremenom izabrati, pružiti zadovoljavajući životni standard u budućnosti. Japan ne može uzgojiti dovoljno hrane kako bi prehranio svoje stanovništvo. Ne može proizvesti dovoljno tkanina kako bi se sašila odjeća za milijun ljudi. Ima jako malo nafte ili željeza te nema dostatne količine ostalih ruda i sirovina potrebnih za uspostavu moderne industrijske privrede. Najlon i druga sintetička vlakna uništila su većinu potražnje za svilom, drugim najvećim izvoznim proizvodom, koji je Japan proizvodio bez ograničenja. Sve što Japan može ponuditi na svjetskom tržištu vlastita je energija – ljudska snaga te energija od ugljena i vode. Pomoću njih Japan je u stanju transformirati uvezene sirovine u proizvode pogodne za izvoz. Slaba profitna marža od takvog reeksporta trebala bi biti dostatna da se plati sav uvoz koji Japan mora izvršiti kako bi podupro vlastite ljude. Da bi to ostvario, izvoz mora biti ogroman. Ali gdje da Japan pronađe svoja tržišta u ovako podijeljenom svijetu, na Dalekom Istoku poremećenim revolucijama i ogorčeno

odlučnim da ne trguje s Japanom? Situacija u japanu u osnovi je vrlo slična onoj u Engleskoj, ali beskonačno gora.“

Između 1954.i 1971. godine, japanska realna ekonomija rasla je po prosječnim godišnjim stopama od 10,1%.

Štednja, investiranje, konfucijanizam bili su ključni u transformaciji cijele ekonomije. Postojao je „jako rasprostranjen dualizam u upotrebi radne snage“ – velika poduzeća u teškoj industriji i mala poduzeća koja prevladavaju u više od 70% privrede. Radnici u velikim, strateškim poduzećim apriključili su se „radničkim sindikatima“ sa sustavom mirovina i stalnim zapošljavanjem. Ta tri sveta čuda zajedno – uchiwa – bila su ključna za japanski uspjeh koji je uslijedio. Japan je također profitirao od izrazito dobrog obrazovnog sustava. U osnovnim i srednjim školama profesori su bili cijenjeni i predani obrazovanju japanske djece. Pismenost je bila široko rasprostranjena, čak i među ženama. Sustav je bio rigorozno meritokratičan, temeljen na natjecateljskim prijemnim ispitima, te je činio hijerarhijsku piramidu s tokijskim Sveučilištem na vrhu. Kao posljedicu, Japan je dobio menadžerske, znanstvene te posebice inženjerske stručnjake sposobne za učinkovito prihvaćanje inozemne tehnologije. Osim toga, novo japansko uređenje zapravo nije ostavilo nikakvu ulogu vladarima, vojsci ili obiteljskim vlasnicima trdicionlnog zaibatsua. Državna uprava, preoblikovana u dvanaest ureda ministara odgovornih slabom premijeru, ubrzo je došla do stanja u kojem su dva ministaratva postala dominantna – Ministarstvo financija i Ministarstvo međunarodne trgovine i industrije. Zapošljavali su najtalentiranije studente s najboljih japanskih sveučilišta. ¸Upravljanje bez direktnog nametanja pravila pozivanjem na moralnu odgovornost, formiranje kartela i spajanje poduzeća kreirali su industrijsku strukturu... ukoliko se rast kreidita smatrao pretjeranim, možda i potičući inflaciju, centralni bankari mogli su tražiti sporiji rast – upravljanje kreditima putem moralne odgovornosti.

Važniji od cijene tehnologije bio je sastav tehnologije koja se uvozi. Bilo je presudno da najbolje tehnologije budu stavljene na raspolaganje japanskim poduzećima. Na taj način su se tehnološke licence koristile za poticanje različitih industrijskih politika.

Nakon ukidanja novčane pomoći 1952. godine, to nije bio jedini problem, Jugoistočna Azija gajila je prezir prema Japanu, a SAD je žestoko branio Japan. Korejski rat u međuvremenu se pokazao značajnim kratkotrajnim poticajem budući da su SAD velik dio proizvodnje ratnih dobara prebacile u Japan. Pad cijena nafte zbog proizvodnje na Srednjem istoku, kao i međunarodni monetarni sustav (Bretton Woods, 1944.) obećavao je osigurati povoljne trgovinske uvjete u

narednom desetljeću. Između 1952. – 1960.g., japanski političari, državni službenici i direktori poduzeća počeli su usvajati politike ekonomskog razvoja. Gledane zajedno, one su činile nacionalnu strategiju razvoja. Prvo je bila potrebna rekonstrukcija (izgradnja infrastrukture i osnovnih industrija). Prepoznavanje japanske uvozne ovisnosti bila je polazna točka. Dakle, gdje će Japan pridobiti svoja tržišta te u kojim bi se industrijama mogao istaknuti? Odgovori na oba pitanja, iako teški, bili su očiti – tržište će biti SAD, jedina država čija privreda nije bila oštećena, a koja ima veliki potencijal potrošnje i velike devizne pričuve. Sektori koj je Japan odabrao imat će proizvode s visokom dodanom vrijednosti i to baš ondje gdje je imao komparativne prednosti prema SAD-u. Japan je odbacio logiku konkuriranja niskim cijenama (zbog niskih plaća) zbog: 1) zemlja bi ubrzo izgubila svoju prednost niskih plaća prema drugim južnoazijskim zemljama koje su bile još siromašnije; 2) bogati Amerikanci bi naposlijetku zahtijevali proizvode s višom dodanom vrijednosti, a koji odgovaraju njihovom višem dohotku; 3) Japan ne bi nikada mogao rasti jako brzo, a zasigurno ne bi mogao sustići SAD da je njegov nacionalni doprinos bio u skromnoj novostvorenoj vrijednosti radno-intenzivne ekonomije. Sukladno tome, japanski je parlament 1950.-ih godina donio niz zakona koji su bili namijenjeni industriji. Ti su zakoni, s relativno malo detalja, usmjeravali državne vođe ka potpori izabranih industrija usmjerenim financiranjem, poreznim poticajima, zaštitom od uvoza i alokacijom deviza, tehnološkim akvizicijama, administrativnim upravljanjem kartela i, u slučaju potrebe, racionalizacijom.

Kako zbog inozemnog zaduživanja ne bi bilo opterećenosti gospodastva obvezom servisiranja dugom, isto tako, strani investitori bi ulaganjem mogli utjecati na investicijske odluke, a dividende bi izvlačile novac iz zemlje... stoga je bilo nužno naći način financiranja – to je bila domaća štednja. Postojao je vjerojatno značajan vremenski pomak između prilagođavanja potrošnje većem raspoloživom dohotku, nije postojala socijalna sigurnost koja je motivirala dugovječne Japance na štednju za staru dob, sustav obračuna plaća bio je temeljen na jednokratnim isplatama bonusa, često u iznosu jedne trećine godišnje plaće, država je omogućila mnoge porezne olakšice na štednju i zadnje, cijene japanske robe široke potrošnje i stanova ostale su prilično visoke pa su obeshrabrivale napadnu potrošnju koja je uočljiva na Zapadu. Stoga je osobna štednja rasla od 6 do približno 13% BDP-a između 1954.-1971.g.

Japan Inc. - kako bi se implementirala izvanredna ekonomska strategija, japansko vodstvo trebalo je izgraditi institucionalnu strukturu – menadžersku organizaciju – koja funkcionira! Možda ipak najviše zadivljuje struktura BDP-a. Potrošnja koja je u početku činila 63%, pala je na 50% - što su više postajali bogati, to su manje trošili onoga što su proizvodili. Državna se potrošnja smanjila sa 16 na 7% - rasla je po stopi od 5%, manje od polovice stope rasta ukupnog gospodarstva (10,6%). Budući da je porezna struktura bila jako progresivna, povećavanje prihoda dovelo je do rasta suficita, što je ubrzalo godišnje rezanje poreza. To je jedo za drugim potaknulo ekonomski rast – bila je to neka vrsta kotrljajuće ekonomije ponude. Motor toga gospodarstva očito su bile investicije koje su porasle s 19 na 37,4% BDP-a, a do 1971.g., godišnja

stopa rasta bila je 14,5% - drugim riječima, Japan Inc.investirao je više od trećine svoga proizvoda u nove pogone i opremu. To je bilo neobično – niti jedna velika korporacija ne investira ni približno tome. Izvoz je rastao po stopi od 14,7% , a uvoz ipak malo sporije. Budući da je produktivnost rasla gotovo dvostruko brže od inflacije, nije ni čudo da su japanski jedinični troškovi rada padali sve više u odnosu na najveće konkurente, pokrećući njegovu međunarodnu konkurentnost.

Ukidanje zlatnog standarda - Bretton Woodsa i nametanje uvoznih kvoti Japanu od 10% ... Japansko čudo je završilo.