Moji baka i deda Šušnice bili su po-nosni Krajišnici, Bosanci sa Gr-meča i podgrmečkog kraja, iz sela

Dabar i Podlug... Oboje su sa 16 godinastupili u NOB. Deda Đuro zajedno sa čet-voro svoje braće u Šestu krajišku parti-zansku, a baka Mira u Drugu proleterskubrigadu. Baka je bila ranjavana na Sutjesciu nekoliko uzastopnih bitaka sa četnicimai Es-es-ovcima a prehodala je tifus u pov-lačenju sa preživjelim Dalmatincima. Kra-jem rata su se upoznali i vjenčali.

mmm

Deda je prihvatio garnizonsku službuprvo na bugarskoj granici, pa se moj starirodio u Pirotu, a onda i na albanskoj gra-nici, pa su stari i stric odrastali u Tetovu.Kad su došli u Banja Luku 1960, pričali sumakedonski a jedva razumijeli srpsko-hr-vatski. Bili su i do kraja ostali istinski par-tizani i komunisti (a ne komunjare) kojisu pazili svoj komšiluk, prijatelje i uživaliu zajedničkom životu sa svim ljudima inarodima u Bosni. Što bi kod nas rekli -nisu se dali vagnuti u stranu ni za jotukad su došla ova nevjerna vremena. Nisunikada bili vjernici, niti se kod njih mogaoosjetiti taj nacionalistički konstrukt sr-pstva. Sad sa ovom pameću znam da sukao i svi Krajišnici smatrali sebe Srbima,pravoslavcima, ali nisu tome pridavali po-litički značaj ili životnu bitnost. Njihovaetnografija, kultura i ekonomija življenjatokom 20. vijeka je bila daleko od mo-nolitnog i ujedinjavajućeg političkog kon-strukta svetosavskog srpstva koji je do-pirao iz Beograda i Vojvodine dvadese-tih, tridesetih i ponovo osamdesetih i de-vedesetih godina - već je bila istinski bo-sanska, ili još preciznije, autohtono bo-sansko-krajiška.

mmm

Sjećam se bakinog komentara na slikečetnika i srpskih dobrovoljaca na barika-dama u Hrvatskoj 1991. - Sine, rekla mije, evo opet ovih bradonja četnika i po-pova, a mislila sam da smo mi to pobije-dili jednom za svagda... Oni će nam svimaglave doći...

mmm

I deda Ostoja, majčin otac, sa šesnaestje otišao u partizane, sa doktorom Mla-denom na Kozaru gdje je učestvovao upodizanju ustanka. Preživio je prvu naci-stičku, ustašku i četničku ofanzivu na tuplaninu. Kada se vratio u selo Bistricupodno Prosare, počela je odmazda ... Ubi-janja ili odvođenja zarobljenika, antifaši-sta i seljana, u Staru Gradišku i Jaseno-vac. Muškarce su odvozili u radne logoreu Austriji i Njemačkoj. Tako i mog dedu,no on je iz tog logora pobjegao nakončetiri mjeseca i vratio se u partizane. Prvou štajerske a onda ponovo na Kozaru idalje po Bosni.

mmm

Kad se sjetim svog djetinjstva, nekesvoje lične prošlosti, uvijek se sjetim do-življaja, slika i raje iz dva banjalučka na-selja u kojima sam odrastao - Rosulja iBorika. Najljepša i najnostalgičnija sje-ćanja i slike su ipak iz radničkog naseljai raje u Boriku, jer sam tu proživljavaoone slatke prijeratne tinejdžerske i gim-nazijske godine. Vrbas, kajak, raja izkluba... Mufta, Muhamed, Sina, Smailaga,Albin, Boro, Pota... Takmičenja u kajaku narijekama širom bivše Juge... Zezancije sarajom iz zgrade… Džimi, Smaja, Roske,Darma… Prva zaljubljivanja i simpatije.Sjećam se djevojke sa imenom ElizabetaSotelo, zvali smo je Beti Bup. Samo njenoime je bilo dovoljno da mi uši otpadnu.Banja Luka i Borik mog djetinjstva u od-nosu na ovo sada, bile su šarolike, iz-mješane i stopljene oaze različitih ljudi,imena, porodičnih priča, običaja i isto-rija, različitih vjera i narativa, različitihtemperamenata.

mmm

Sjećam se da je pred sami rat u Banja-luci svako pokretao neki svoj mali biznis.Ljudi su pravili i izvozili posteljinu, kožnugalanteriju i ko zna šta već... Kafići i slasti-čarne su radili ko ludi, naročito oni boričkiod kafića K4 preko Venecije, Moneta i Ka-

jaka do Tilta, Džoja i Moskve... Bilo je svega,sve dok nam nisu počeli obećavati daćemo svi jesti zlatnim kašikama. Tada je izkomšiluka isparilo više od polovine mojihdrugara...

mmm

U gimnaziju sam krenuo u jesen 1991.i prve šokove rata sam doživio u tim da-nima. Sjećam se kako su moji drugari izrazreda nestajali jedan po jedan... A ondapar dana ili sedmica poslije neko donesehaber u razred da se Selma, ili Valentin, iliMario više neće pojavljivati u školi i da suizašli iz Banjaluke. To su za mene biletraume.

mmm

U gimnaziji su moju raju prvi put po-pisivali po nacionalnosti. Negdje u maju1992. profesor Mile Sumrak, zamjenik di-rektora i član SDS, uleće u razred kod nasi kaže: - Ajmo, djeco, napišite ovdje svojeime i prezime i nacionalnost. I dade da porazredu kruži taj obrazac. Dođe i do menei tada sam prvi put vidio da djeca nisusamo djeca već i Srbi, Muslimani i Hrvati.Bio sam šokiran, nisam se mogao pomje-riti . Sad sa ovom pameću shvatam da jepopisivanje po nacionalnosti prvi korak udehumanizaciji čovjeka. Ja nisam znaokojoj kategoriji pripadam i kraj svog imenapišem - Jugosloven. To čini i Bojan, drug do

mene u klupi. Ode Sumrak sa spiskom, alise nakon nekog vremena vrati... Prozvamene i Bojana i kaže nam da nacionalnostJugosloven ne postoji, da ta država višene postoji i da se izjasnimo drugačije...

Kažem mu da ja ne znam šta drugo danapišem i da moram pitati majku.

... Zbunjeno je izletio iz razreda... I sadarazmišljam kako je simbolično da je savtaj jad i čemer srpskog nacionalizma i ratau naš razred donio čovjek koji se prezivaSumrak. Te 92. nestalo je pola mog raz-reda... a tih godina i pola moje Banjaluke...Sumrak rata je počistio ulice, naselja, sela,sjećanja... I sada nam srpski nacionalistipokušavaju prodati priču da ta vremena,ti ljudi, ta djeca, taj život... nikada nisu nipostojali. I da je ovako bolje.

mmm

Početak rata za mene predstavlja spoz-naja da je moj burazer od strica Boris, di-jete iz mješovitog braka, iz kasarne JNAnajednom završio na Vukovaru sa svojih18 godina. Bio je tenkista, preživio je i kadase vratio krajem ’91. imao je priče zbogkojih mi se sve to sranje zgadilo odmah napočetku. Pričao mi je: - Ulazimo mi tenko-vima u Vukovar na samom početku... Neznam ni za šta, ni zbog čega, ali tu sam. Potenku počeše zvonit meci, a moja nogaodmah pade sa gasa. Tenk stade a meni

IXsubota / nedelja, 18–19. jul 2015. Nedelja / Ljudi, sećanjaVIII Nedelja / Ljudi, sećanja subota / nedelja, 18–19. jul 2015.

Ja sam ponosni unuk partizana

Srđan Šušnica

drugu sa nekim četničkim pje-smama... Od Topole, od Topole... Oj,vojvodo Sinđeliću itd... Pita ga stari:Matere ti, Zoka, od kad to ti slušaš tepjesme? A Zoka mu odgovori da jeon njih oduvijek slušao. Ja se na za-dnjem sedištu Juga 45 u trenu na-smijem: Aha, baš si ih slušao ranije, al’na vokmen! Uhvatio sam ljutit tatinpogled u retrovizoru... Dok sam trep-nuo dobio sam po nosu. Ćutao samdok se nismo vratili kući... Stari mestavio pred sebe i reko da moram pa-ziti šta pred kim pričam... Taj njegovsavjet nikad nisam poslušao.

mmm

Većina Srba je prosto legla sa pe-tokrakom a probudila se sa kokar-dom i ne shvatajući šta im se dešava.Kad su shvatili, bilo je kasno i za njihi za njihove familije. Sve ostale šprehesu bile samo traženje opravdanjazašto su od partizana i komunista po-stali četnici i nacionalisti.

mmm

U aprilu 1992. moja porodica jeosjetila svu žestinu srpskog naciona-lizma. Mog starog, Miodraga Šušnicuubile su paravojne formacije SDS, tzv.SOS-ovci, po nalogu Stojana Župlja-

nina i vrha SDS, a onda su za to ubi-stvo u banjalučkim dnevnim novi-nama Glasu okrivili banjalučke Mu-slimane i Hrvate. Nama su u nekolikonavrata poslije ubistva pretresali stan,iznosili tatine stvari i pratili staru... Ta-tine kolege i istinski prijatelji su uspi-jeli policijski riješiti to ubistvo, ali tajslučaj nikada nije procesuiran nasudu. Izvršioci, organizatori i nalogo-davci žive sa mnom u istom gradu.Da apsurd bude veći, taj novinski čla-nak koji je za ubistvo mog oca inkri-minirao i dehumanizirao sve Musli-mane i Hrvate optužujući za to poro-dice Beganović i Klindić, napisao jenaš porodični prijatelj - novinar BoroMarić. Kad ga je stara pitala - ZaštoBoro, bolan, lažete i izmišljate? On jeodgovorio: Moralo se! Nakon toganismo imali više kontakta sa njim.

mmm

Tog aprila 1992. počelo je orga-nizovano teroriziranje, zastrašivanjei protjerivanje nesrba iz Banjaluke. Jasam gubio prijatelje iz komšiluka, izkajakaškog kluba, iz gimnazije... Dokraja rata u Banjaluci je ubijeno oko220 civila, a protjerano je oko 75.000ljudi! Samo zato što su bili Muslimaniili Hrvati. A u Banjaluci nije bilo nidana rata. Srbi su se odrekli svojih

među njima sam stekao prijatelje... Po-kušavamo da markiramo događaje imjesta i tako skrenemo pažnju javno-sti na zločine istrebljenja i genocida nadnesrbima u Banjaluci, Prijedoru, Sre-brenici i drugim opštinama ove RS. Za-jedno sa našim komšijama, Bošnjacimai Hrvatima, obilježavamo stratišta svihnaroda u BiH, ali ja sam se fokusirao nazločine nad nesrbima počinjene odstrane srpskih snaga a u ime srpstva.Zašto? Zato što će nam se pokoljenja sti-djeti za ono što smo učinili na pragu 21.vijeka. Srpske vlasti i snage devedese-tih, osvajajući i čisteći opštinu po op-štinu u Hrvatskoj i Bosni u halucinoge-nom piru odbrane tzv. srpske zemlje -obezvrijedile su srpske žrtve Jasenovca,Jadovnog i drugih stratišta... Ginter Grasje lijepo govorio Nijemcima: Tek kadaosjetite istinski sram za ono što je poči-njeno u vaše ime i doživite istinsku ka-tarzu, tek tada imate pravo na vlastitesuze! Ima li ičeg takvoga u Banjaluci, uRS, u Srbiji? Nema! Jer da ima - ne biBanja Luka bila dio RS, i ne bi bilo RS jerbi je se odrekli kao najsramnijeg pe-rioda u srpskoj istoriji... I ne bi taj grad biocentar poricanja genocida i sistemat-skih zločina koje su srpske snage poči-nile... Ne bi bio grad zaborava i amne-zije svega što je nesrpsko...

počeše suze ići niz lice... Jebote, gdjeme ovo guraju! ... Cijela se kolonazaustavi, a Šljivančanin urla na nasko na robove...

mmm

Još te zime, moj stari je uspio po-kupiti sa fronta na Strugu kod Oku-čana, Andreju, Beograđanina,doveo ga kući i meni rekao: Spremiga, on danas ide kući da ne bi pogi-nuo. Bukvalno ga je skinuo sa oklop-njaka i u uniformi doveo u Banjaluku.Momak je bio crn ko ugarak, imaoje blata po kosi i u ušima, oči su mubile ko fildžani... i sav se tresao. Na-vuko je svoju civilku koju je držaokod nas, stavio minđušu u uho i pra-vac Beograd... Mislim da sada živi uItaliji. Njegova su vojnička pisma jošuvijek kod mene u kući.

mmm

Regrutovani Banjalučani svih na-cija 1992. sve češće su se vraćali iz Hr-vatske u kovčezima. Sjećam se kakose drvoredi kod parka Petar Kočić, namom putu ka gimnaziji, sve višepune smrtovnicama.

mmm

Marta 1992. stari i ja smo išli napecanje, na Plivu, sa tatinim kolegomZokom iz SUP-a. Na po puta, Zoka iz-baci kasetu Merime Njegomir i ubaci

komšija i prijatelja za imaginarno ljo-tićevsko i velimirevićevsko srpstvo.

mmm

Bio sam svjedok kako grupe na-cionalista hodaju gradom i tjerajumomke da se prekrste a ako ovi tone bi znali ili bi to uradili na „pogre-šan“ način - tukli su ih. Sjećam se dasu skidali gaće momcima da vide dali su osunećeni ili nisu, pa ako jesu -tukli su ih. Gledao sam kako ljude iz-bacuju iz stanova, upadaju im u kuće,kako ih tuku kundacima na cesti,kako ih odvode ko zna gdje...

mmm

Sjećam se i dana kada je srušenaFerhadija zajedno sa još nekoliko dža-mija tog dana. Bio je maj 1993. i svastakla na okolnim zgradama i robnojkući Boska su popucala. Osim sta-kala na SUP-u, oni su znali da će dža-mije biti rušene pa su pootvarali sveprozore... Ja nisam mogao vjerovati,nisam želio vjerovati da se to desilo...Neki su slavili, neki plakali.

mmm

Sjećam se dana kada su našekomšije Kalkani i moj drug Samir iza-šli iz Banjaluke. To jutro je bilo tiho.Nedugo poslije njih izašli su i Džon-

nakon rata vratili dio bista narodnihheroja u Banjaluci, što nije slučaj udrugim sredinama. Sve što ima bo-sansko-hercegovačko nasljeđe ili go-vori o nekadašnjem interetničkom izajedničkom životu je nepoželjno ipod udarom je organizovane amne-zije i ignorisanja...

mmm

Palili su arhive i službene eviden-cije policije, sudova i opštine – isprvaza novac i po želji, a poslije rata siste-

Većina Srba jeproSto legla

Sapetokrakom a

probudila SeSa kokardom ine ShVatajući

šta im SedešaVa. kad Su

ShVatili, bilo jekaSno i za njih

i za njihoVefamilije. SVe

oStale špreheSu bile Samo

traženjeopraVdanjazašto Su odpartizana ikomuniSta

poStali četnicii nacionaliSti.

ljudi su do daske zatrovani srpskimklero-nacionalizmom i etno-fašiz-mom. Uporedo sa tim Dodik i nje-gova klika bjesomučno pljačkajujavni novac i resurse maskirajući svojkriminal nacionalističkim populiz-mom... Dodik i njegova bratija taj-kuna godinama izvlače novac i vri-jednosti u Srbiju, Rusiju i Švicarsku...

mmm

Ima u Banjaluci dosta raje koja neprihvata ova nacionalistička sranja i

mmm

Možemo se svi mi pozivati i načojstvo i na petokraku, i na Tita i napartizane, ali naši ratni lideri su bilioberčetnici, obernacionalisti i ludaci,a ova sadašnja vladajuća političkaelita u tom mom gradu Banjaluci, abogami i u Srbiji, ne razlikuje se ideo-loški ni za jotu od tih ratnih zloči-naca... Samo su im metode i maskedonekle prefinjenije... Bojim se novihsukoba u Bosni. n

RadeRadovanović

matski i masovno. Količina toga štose želi zaboraviti u Banjaluci je tolikada prazninu koja tom prilikom nastajeništa ne može ispuniti. Pa ni silni novipop-mitološki i nacionalistički narativii spomenici. Banja Luka je dobila spo-menik Stefanu Nemanji (?), banu Mi-losavljeviću, dobila je i desetine novihpravoslavnih crkava, neke na mje-stima na kojima nikada nije bilo crkve.Srpske i državne zastave Srbije semogu vidjeti svugdje a zastave BiHsamo na institucijama BiH u gradu.

mmm

Moje istraživanje pokazuje da susrpske vlasti u Banjaluci promjenilinaziv 50 odsto ulica, njih oko 240,brišući sve nesrpske narative a na-mećući samo srpske i pravoslavne.Ljude, stare Banjalučane, možda naj-više pogađaju ove posljedice urbi-cida i kulturocida vidljive u Banjaluciu nazivu skoro svake ulice i na sva-kom kutku. Ni meni se ne mili živjetiu ulici koja nosi naziv četnika iz Dru-gog svetskog rata, a kamoli nekomčovjeku kojeg su srpske snage pro-tjerale ili mu pobile najmilije.

mmm

U zadnjih šest, sedam godina Do-dikove vladavine javni i medijski pro-stori, politička arena i umovi mladih

lići. Samirov burazer se krio od vojskei praktično nije izlazio napolje osimda promjeni mjesto skrivanja. Krio sei kod nas u kući. Bio je floter – osobakoja živi po krajevima grada u kojemga neće prepoznati da je Musliman iliHrvat... O da, stranci su imenovali iovu kategoriju ljudi.

mmm

Današnja Banja Luka ne liči naonu staru. Nove srpske vlasti su jošza vrijeme rata obrisale sve musli-manske, hrvatske i nedovoljno srpskeidentifikacije iz naziva ulica, nazivamjesnih zajednica i škola. Porušili susve džamije u Banjaluci i franjevačkisamostan na Petričevcu. Na prostorubanjalučke biskupije ubijeno je 8 ka-toličkih sveštenika, a nekoliko ih jebilo zatvarano i premlaćivano! Srpskinacionalisti su u septembru 92. na-sred ulice izrešetali imama džamijena Hisetama! U godinama poslije rataporušili su ili pustili da propadnedosta spomenika kulture, skulpturaakademskih BH umjetnika, srednjo-vjekovnih utvrđenja i starih bosan-skih kuća... Skoro sve što je ostavštinaosmanske, muslimanske, katoličke,austrougarske i naše bosanske nara-cije. Pod udarom zaborava su bili ispomenici iz NOB-a, ali su par godina

Današnja Banja Luka ne liči na onu staru. Nove srpske vlasti su još za vrijemerata obrisale sve muslimanske, hrvatske i nedovoljno srpske identifikacije iznaziva ulica, naziva mjesnih zajednica i škola. Porušili su sve džamije uBanjaluci i franjevački samostan na Petričevcu. Na prostoru banjalučkebiskupije ubijeno je 8 katoličkih sveštenika, a nekoliko ih je bilo zatvarano ipremlaćivano! Srpski nacionalisti su u septembru 92. nasred ulice izrešetaliimama džamije na Hisetama! U godinama poslije rata porušili su ili pustili dapropadne dosta spomenika kulture, skulptura akademskih BH umjetnika,srednjovjekovnih utvrđenja i starih bosanskih kuća... Skoro sve što je ostavštinaosmanske, muslimanske, katoličke, austro-ugarske i naše bosanske naracije.

Bele trake - solidarnost sa žrtvama u Prijedoru: Srđan Šušnica sa svojom rajom

O sagovornikuSrđan Šušnica, kulturolog, rođen je u Banjaluci1976. Završio je banjalučku gimnaziju a potomdiplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu,a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banja-luci. Magistrirao je na Fakultetu za društvenenauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kul-turolgije. Bavi se kulturološkim istraživanjimabosanskih i balkanskih tema, pisanjem i dru-štvenim aktivizmom okrenutim protiv kulturezaborava, istorijskog revizionizma, nacionali-zma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.

Sjećam se bakinog komentara na slike četnika i srpskih dobrovoljaca na barikadama /// Oni će nam svima

glave doći... /// Takmičenja u kajaku na rijekama širom bivše Juge /// U gimnaziji su moju raju prvi put

popisivali po nacionalnosti /// Tenk stade a meni počeše suze ići niz lice /// Jebote, gdje me ovo guraju! ///

Naši ratni lideri su bili oberčetnici, obernacionalisti i ludaci...

Bio sam svedok...: Srđan Šušnica