visoka medicinska Škola zdravstva doboj · obaveza (prezentacija 1.) komunikacija i timski rad....
TRANSCRIPT
OSNOVE KOMUNIKACIJE U
ZDRAVSTVU
VISOKA MEDICINSKA ŠKOLA ZDRAVSTVA DOBOJ
Doc. dr Sreten Tešanović [email protected]
Poštovani studenti, Nadam se da ste dobro i zdravo. U današnjem terminu je planiran Kolokvij 1. Zbog situacije u kojoj se nalazimo, nastavljamo dalje sa nastavnim cjelinama. Vaše seminarske radove i prezentacije, trebate poslati 30. 05. 2020., kako sam vam i predstavio na prvom održanom predavanju u okviru predispitnih obaveza (prezentacija 1.)
KOMUNIKACIJA I TIMSKI RAD
This PowerPoint Template has clean and neutral design that can be adapted to any content and meets various market segments.
With this many slides you are able to make a complete PowerPoint Presentation that best suit your needs.
Danas se više cijeni međuzavisnost od nezavisnosti
Tim je specifična vrsta organizovane i strukturisane male grupe ljudi koja ima zajedničke interese i ciljeve (najčešće profesionalne).
Tri su osnovna načina izučavanja tima – izučava se
njegova struktura, dinamika i razvoj tima.
9. KOMUNIKACIJA MEĐU ČLANOVA TIMA
1) Timska struktura podrazumijeva raspored organizovanost i trajnost postojeće grupe. Struktura se može shvatiti kao analiza pozicija,
međuljudskih odnosa, uloga ili sistema rangiranja članova grupe. Analizu ciljeva tima, a ciljevi određuju opštu svrhu postojanja nekog tima.
Timska struktura i dinamika razvoja tima
2) Dinamika razvoja tima – svaki tim posjeduje identitet koji treba razlikovati od ostalih timova. Poželjno je svakom timu dati ime, imenovati elemente grupnog identiteta, da ima vođu i članove. Vođa je uglavnom osoba koja ima sposobnost da na različite načine utiče na članove tima. (tako se ostvaruje visok stepen saradnje u timu da bi se ostvarili postavljeni ciljevi tima, a i zajednički
ciljevi na nivou organizacije).
Tim je složen energetski sistem koji crpi i troši svoju energiju na više načina.
Na timsku dinamiku uticaće: stil rukovođenja, stepen konformizma, saradnja, takmičarstvo, konflikti, stvaranje alijansi i koalicija, stilovi donošenja odluka. Tim je po suštini živi sistem, koji kao i svaki drugi živi sistem prolazi kroz različite prirodne faze razvoja.
Tim jednog dana počne da postoji i jednog dana nestane, rasformira se. Postoji zadovoljstvo pripadništva, bliskosti i uzajamnosti, tako se i neke profesionalne grupe i timovi u zdravstvu na ovaj način i formiraju. Obrazuju se ili na osnovu uzajamnih privlačnosti, kompatibilnosti i izazovnosti da sarađuju zajedno. Pravilo u zdravstvenoj profesiji je namjerno formiranje timova sa namjernim izborom vođe.
Tim poslije faze nastanka prolazi kroz fazu stabilizacije koja se u početku odvija brže a kasnije usporava. Tim prolazi kroz različite krize da bi došao do svoje optimalne stabilizacije. Razvoj tima je složen proces i zavisi od mnogih vanjskih i unutrašnjih faktora. Identitet tima je važan faktor koji utiče na brzinu i kvalitet razvoja tima.
Profili i vrste: vođe tima i članova tima
VOĐE I
ČLANOVI TIMOVA
1. Veliki diktator 2. Veliki tata 3. Hodajući kompjuter 4. Tatin sin 5. Kreator
PROFILI ČLANOVA TIMA PROFILI VOĐE TIMA 1. Dobar saradnik 2. Izazivač 3. Istraživač 4. Dobra vila 5. Buntovnik bez razloga 6. Žrtveni jarac
1. Veliki diktator je vrsta vođe koji apsolutno čvrsto i dosljedno uvijek sve najbolje zna i voli da kontroliše i zna da bi mlađi mogli bolje da rade samo da hoće. Netolerantan je, ne toleriše slabost i neodlučnost kod saradnika, nesavršenstvo i odlaganje, ne cijeni novosti, ne poštuje tuđu slobodu i individualnost. Privatno i profesionalno nikako ne miješa, privatno na poslu apsolutno kontroliše i lično zadovoljstvo uvijek žrtvuje radi ostvarenja poslovnog cilja.
2. Veliki tata je tip vođe koji ima mnogo sličnosti sa velikim diktatorom, ali on vjeruje da su međuljudski odnosi važniji od postizanja ciljeva. Ovaj tip vođe vjeruje da dobar vođa treba da bude čvrst, ali umjesto biča vjeruje u to, da lijepa riječ sva vrata otvara. Dozvoljava mane i slabosti, ali i podržava sve oblike igre i kreativnosti svog saradnika, ima snažno razvijenu empatiju, mnogo više vjeruje u nagone i emocije nego u čist razum.
Štedi svoje saradnike gdje god može, vodi računa o njihovom doškolovavanju. Veruje da je ljudska priroda promenljiva i da ukazano povjerenje i pozitivan stav mogu mnogo da pomognu.
3. Hodajući kompjuter je profil vođe otvoren za nove ideje koje će racionalno razmotriti, aktivno traga za novim rješenjima, cijeni tuđa mišljenja i jako voli da razmjenjuje nove strategije za rješavanje starih problema. Ovaj vođa ima fantastičnu sposobnost da se distancira od svojih i tuđih problema koje shvata kao izazov a ne kao katastrofu, voli da planira, ima širok opseg interesovanja, puno čita, putuje i usavršava se.
Lako komunicira sa sebi ravnim ljudima i uvijek je budan za neku novu informaciju. Cijeni ljude otvorenog uma koji kontrolišu svoja osjećanja i mogu da funkcionišu u svako doba dana i noći.
4. Tatin sin je profil vođe bez obzira da li je bukvalno tatin sin pa je naslijedio ulogu vođe u timu ili je po vezi došao na to mjesto, a ne zaslužuje ga. Primjećuju se izvjesne dječije karakteristike vođe tima, često mijenja raspoloženje tako da je upadljivo prijateljski i topao sa nekim saradnicima, a ekstremno hladan i neprijateljski sa drugim. Takav vođa na neki način rukovodi odozdo za razliku od diktatora i velikog tate koji rukovode odozgo.
5. Kreator – ovaj profil vođe tima nekonvencionalan je, originalan i neuobičajen. Ima razvijenu maštu i više ga zanimaju nova rješenja nego stari problemi. Vrlo je ambiciozan, sklon avanturi i istraživanju, veoma inspiriše članove tima ka kreativnom radu i različitosti. Pouzdan je, pa tim pod njegovim vođstvom osjeća veliku sigurnost i sklon je da eksperimentiše.
Članovi tima se svakako razlikuju po individualnim karakteristikama u prvom redu, pa prema istraživanjima u komunikologiji razlikujemo 6 tipova članova tima. 1. Dobar saradnik član tima koji njeguje viziju i ciljeve organizacije. Izuzetno je kritičan prema ostalim članovima tima ali ne i prema rukovodiocu tima. Odan je timu i posvećuje vrijeme dinamici tima ali
odbija ili izbjegava da preuzme na sebe rukovodeću ulogu.
Siguran je i pouzdan, ostali članovi tima se oslanjaju na njega i dijele s njim svoje ideje. On često voli da promijeni plan rješenja problema ali pri tom ne želi da stane na čelo tima. Najviše insistira na atmosferi u timu, kad se radi.
Inače je društven, entuzijasta i po pravilu duhovit.
2. Izazivač Član tima koji po karakteristikama stalno postavlja pitanja i lako se konfrontira u prvom redu sa vođom tima. Direktan je i često preispituje ciljeve, metode i etiku rada, insistira na iskrenoj diskusiji i ne voli diplomatiju i monotoni rad tima. Članovi tima ga ponekad vide kao cjepidlaku jer odluke zasniva na otvorenoj i iskrenoj konfrontaciji, pa ga ponekad drugi članovi tima izbjegavaju.
3. Istraživač Po strukturi takav član tima koji kao kompjuter barata informacijama, najviše od drugih u timu. Pokreće tim ka visokom nivou postignuća, pouzdan je i završava zadatke na vreme, efikasan je, poštuje granice i ne voli da gubi vrijeme. Nudi savjete vođi tima koji su utemeljeni na njegovom stručnom iskustvu, ne osjeća se prijatno kad treba da preuzme ulogu vođe tima, uvijek želi da zna šta se tačno od njega očekuje u zadatku.
4. Dobra vila Član tima koji kao osoba istančano osjeća dubinske procese koji se odvijaju u grupi (timu), jer ima istančane percepcije, posjeduje sposobnost empatije sa članovima ali i vođom tima. Po pravilu su umjetnici slušanja i razrješavanja konflikata, jer su u stanju su da svoju sjajnu klimu i atmosferu plasiraju, čak i u visoko stresnim situacijama.
Ostali članovi tima ovakvog člana doživljavaju kao osobu koja puno pruža i ohrabruje, ali ipak misle da su povremeno previše opušteni i privatni. Ne osjećaju se prijatno kad treba javno da kritikuju druge članove ili šefu da cinkare nekog od članova tima. Ovakav profil člana tima može se opisati kao vješt komunikator, najčešće raspoložen, duhovit i sklon je da se naljuti na druge članove tima kad oni ne uviđaju značaj timskog rada.
5. Buntovnik bez razloga Član tima koji je dominantno motivisan rivalitetom prije svega sa vođom tima i nesvjesno prisiljen da se takmiči, te tako podiže sve više zid između sebe i vođe. Tokom sastanka tima on obično smeta.
U odnosu na vođu tima osjeća skrivenu zavist i ljutnju, a otvoreno pokazuje "pravedni bijes“, uvijek napada prvi u stresnim situacijama, u slučaju sukoba on potpiruje obje sukobljene strane.
6. Žrtveni jarac Član tima koji izgleda kao zbunjena, povučena, trapava i nedovoljno agresivna osoba na kojoj drugi članovi tima prazne svoju agresiju, jer ne smiju to da čine na nadređenima. Na psihološkom nivou žrtveni jarac omogućava ventilaciju zabranjenih emocija, naročito agresije. On je osoba na kojoj se iskaljuje nezadovoljstvo i bijes do te mjere da se grupa ponekad iživljava sa glupim i vulgarnim vicevima na njegov račun.
10. KOMUNIKACIJA SA SPECIFIČNIM GRUPAMA BOLESNIKA
Otežana
komunikacija sa:
1.djecom i mladima (adolescentima), 5. osobama u krizi, 2. starijim osobama, 6. kognitivno ograničenim 3.slijepim i slabovidim osobama, osobama 4. fizičim ili mentalnim invaliditetom, 7. sa smetnjama doživljavanja i 5. osobama u stresu, ponašanja.
Najvažniji elementi koji određuju uspješnost procesa komunikacije su: - osobine i trenutno stanje bolesnika, - opšti uslovi okoline u kojoj se odvija komunikacija.
KOMUNIKACIJA SA DJECOM, ADOLESCENTIMA I I NJIHOVIM RODITELJIMA
Uspješna komunikacija s djecom i adolescentima snažan je faktor psihosocijalnog razvoja i značajan faktor u procesu liječenja. Uspjeh komunikacije s djecom i adolescentima zavisi od našeg poznavanja specifičnosti karakterističnih za pojedinu fazu razvoja, kao i od razvoja ličnosti djeteta i adolescenta.
Komunikacija sa djecom i adolescentima
Važno je naglasiti da svaki uzrast ima svoje specifičnosti, uspješna komunikacija ne temelji se samo na vještini komuniciranja već i na dobrom poznavanju psiholoških specifičnosti svake faze psihosomatskog razvoja, koje zahtijevaju različite pristupe modifikovane prema djetetovim emocionalnim reakcijama.
U komunikaciji s djecom potrebno je upoznati djetetov uobičajeni način komuniciranja, te procijeniti je li on primjeren djetetovoj dobi. Za uspješnu komunikaciju s djecom, u bilo kojim okolnostima, bitno je ispuniti neke preduslove: −poznavati i razumjeti dobre norme dječjeg razvoja, − pokazivati poštovanje i iskrenost, − pokazivati povjerenje pomoću iskrenosti i dosljednosti u ponašanju, − procijeniti djetetove potrebe u datoj situaciji,
− procijeniti djetetovu sposobnost uspješnog suočavanja s promjenama, − procijeniti i prilagoditi jezičko izražavanje djetetovom nivou razumijevanja, − koristiti neverbalnu komunikaciju: umirujući dodir, ljuljuškanje, pogled u oči i umirujući izraz lica, − koristiti humor i aktivno slušanje, − umjesto razgovora koristiti, zavisno od starosti djeteta, druge komunikacijske tehnike: pričanje priča, crtanje, kreativno pisanje, omiljene igračke, − koristiti posebne oblike komuniciranja za djecu s posebnim potrebama, npr. jezik znakova.
Period rane komunikacije Poklapa se s periodom ranog djetinjstva, od 0-6 godina i obuhvata predjezični period (0-2 godine), kao i period rane jezičke komunikacije (2-6 god). U tom periodu dijete ovlada maternjim jezikom za potrebe svakodnevnog komuniciranja i verbalno komunicira u različite svrhe . Do kraja tog perioda dijete je sposobno davati i dobijati nove informacije razgovorom.
Komunikacija s djecom od rođenja do navršene druge godine života U prva tri mjeseca života dojenče svoja raspoloženja izražava glasanjem, smijanjem i plakanjem. Sluša glasove i druge zvukove, stvara zvukove zadovoljstva, plače kad ima različite potrebe, stišava se i smiješi kad mu se obraćaju. Npr: Dojenče plače jer osjeća nelagodu zbog gladi. Ima potrebu da ga neko riješi te nelagode, ali nema namjeru pozvati ga porukom, pa najčešće plače.
Ovo je period predintencijske komunikacije u kojem djeca još nisu naučila namjerno slati poruke okolini, već odrasli, na osnovu djetetova ponašanja i emocionalnih znakova, čitaju upućene poruke. S vremenom, djetetove sposobnosti pamćenja i učenja, omogućuju mu, da otkrije kako njegova određena ponašanja dovode do predvidljivih odgovora, tj. kako dijete porukom može djelovati na ljude i izazvati tačno određenu promjenu. Ovo je period intencijske (namjerne) komunikacije.
Do navršene 2 godine života dijete nauči i zna koristiti oko 50 prepoznatljivih riječi. Ponavlja riječi koje čuje, kombinuje dvije riječi u rečenicu, koristi negacije, razumije pitanja i na postavljena pitanja adekvatno odgovara -„da“ i „ne“ U komunikaciji s djecom te dobi treba prilagoditi izražavanje djetetovom nivou razumijevanja, koristiti omiljene igračke, a i druge komunikacijske tehnike (poput čitanja).
Komunikacija s djecom od druge do navršene šeste godine života U razgovoru s djecom te dobi treba biti jasan, određen i iskren, pažljivo ga slušati, postavljati mu pitanja i pokazati mu poštovanje. Važno je dopustiti djetetu da izrazi svoje mišljenje o temi komuniciranja, kako bi ono zadržalo svoje dostojanstvo i gradilo samopoštovanje.
Treba nastojati biti u ravnini djetetova pogleda kako bi nas dijete doživjelo kao sebi jednakima. Potrebno se lagano nagnuti naprijed prema djetetu, što ostavlja utisak aktivnog slušanja. Tokom razgovora dijete treba gledati u oči, čime mu pokazujemo iskrene namjere i omogućavamo mu da se osjeća važnim i poštovanim. Za pridobivanje simpatija i uspostavljanja bolje komunikacije s njima dobro se koristiti i humorom.
Umjesto razgovora ponekad se treba koristiti i drugim komunikacijskim tehnikama, poput čitanja, pričanja priča, crtanja, igranja uloga, pantomime...
Predškolski, školski uzrast i adolescencija Predškolska dob obuhvata period od 5-7 g. života. Verbalna komunikacija je već dobro razvijena, pa dijete pokušava prepričavati priče s detaljima, povećava dužinu rečenice, koristi više veznika itd. U ovom razdoblju djeca vole maštati, pa teško razlikuju stvarnost od mašte.
Školski uzrast (7-12 g.) potpuno su sposobna izraziti svoje osjećaje riječima. Pri komunikaciji potrebno je koristiti vještine slušanja. Aktivnim slušanjem, iskrenošću, iskazanim povjerenjem i dosljednošću u ponašanju prema djetetu ostavlja se utisak sigurnosti i ostvarujemo put ka kvalitetnoj komunikaciji.
Za izražavanje osjećaja, mogu se ponuditi i druge komunikacijske tehnike, poput pisanja, pričanja ili crtanja. U komunikaciji školsku djecu treba podsticati da izraze svoje osjećaje i emocije, dopustiti im da postavljaju pitanja i ispituju, a prikladno ih je nagraditi pohvalom.
Adolescencija je prelazak iz djetinjstva u odraslu dob koje započinje pubertetom (oko 12 god. života), a završava usvajanjem uloga i odgovornosti odrasle osobe (u dobi oko 18-19 godina). Adolescentni period često je praćen povlačenjem, buntovništvom, gubitkom motivacije i razdražljivošću . Zato je za uspješnu komunikaciju s adolescentima najprije potrebno uspostaviti povjerenje i omogućiti im nezavisnost i uspostavljanje identiteta.
Od velike je važnosti izbjegavati prosuđivanje i autoritativan pristup. Tokom komunikacije s adolescentima treba biti iskren, jasan i određen te izbjegavati nejasnoće. Treba se potruditi razumjeti riječnik adolescenata i njihov neformalni način izražavanja.
Komunikacija sa djecom i adolescentima u bolnici
This PowerPoint Template has clean and neutral design that can be adapted to any content and meets various market segments.
With this many slides you are able to make a complete PowerPoint Presentation that best suit your needs.
Boravak u bolnici za svakog čovjeka je neugodan, a za dijete je čak i dodatno zastrašujući, jer znači i odvajanje od roditelja. S obzirom na to da boravak roditelja s djecom u bolnici ima izrazito pozitivan učinak na ishod liječenja, dobro je obezbijediti smještaj za djetetovu majku ili bar mogućnost boravka roditelja u bolnici tokom dana. Svakom bolesniku, bez obzira na dob, boravak u bolnici izaziva i pojačanu tjeskobu.
Jedan od glavnih ciljeva komunicije s djecom je pomoći im da umanje tjeskobu. Iskrenost je nužan preduslov za uspostavljanje povjerenja. Djetetu se ne smiju prešutiti bitne informacije, ne smije se varati, vjerujući da će ga istina prestrašiti. Naprotiv, ako djeca razumiju šta se događa i ako imaju podršku od osoba koje ih okružuju, lakše će prevladati stresne situacije.
Uključivanjem djeteta u razgovor o njegovu liječenju uvažit ćemo ga kao osobu, a proces komunikacije postat će mu važan oblik emocionalne podrške. U mlađim dobnim grupama, način komunikacije je potrebno prilagoditi uzrastu. Dijete u predjezičkoj fazi komunikacije, plačem reaguje na sve novo i nepoznato, pa tako i na zdravstvene profesionalce.
Kako bi ih moglo upoznati, treba mu uvijek prilaziti s osmijehom, umirujućim tonom glasa, gledati ga u oči i nježno milovati po ruci i leđima. Kad prestane na nas reagovati plačem, znači da nas je upoznalo i prihvatilo, pa ga tek tad možemo uzeti u ruke, pričati mu i igrati se s njim. Zbog intenzivnog izražavanja negativnih emocija, djeca u dobi od 3 do 5 g. života često su agresivna, pa odbijaju saradnju s zdravstvenim radnicima.
U komunikaciji s njima najvažnije je pomoći im da se osjećaju opušteno, te da im bude ugodno u našem društvu. Da bi znali u kojoj mjeri nas dijete razumije, važno ga je što češće i dugotrajnije gledati u oči dok komuniciramo, biti s njim strpljiv i ohrabrivati ga u komunikaciji, ne prekidati ga dok govori, ne osuđivati ga niti kritikovati.
Za lakše uvođenje u komunikaciju sa zdravstvenim radnikom, djetetu treba postavljati kratka i razumljiva pitanja, čime se oslobađa straha te počinje opuštenije iznositi svoje misli i osjećaje. Za komunikaciju s predškolskom djecom dobro je koristiti komunikacijske tehnike poput crtanja, pričanja priča i igru. Pomoću njih dijete može razumjeti i savladati situaciju koja mu se inače čini nerazumljivom ili prijetećom.
Kako bi dijete pripremili za dijagnostičku pretragu, invazivnu medicinsku intervenciju ili operaciju, prije postupka treba obaviti 15-min. razgovor, te mu u tom razgovoru kratko i jednostavno objasniti šta ćemo zajedno raditi.
Pritom mu treba dopustiti pitanja, koja su nam korisni pokazatelj razumijevanja i spremnosti djeteta na proceduru koja predstoji. Školska djeca u dobi od 7 do 12 god. sposobna su verbalno izraziti svoje osjećaje.
Nakon što djetetu objasnimo proceduru, tražimo od njega da nam je nacrta, kako bi vidjeli je li nas dobro razumjelo i postoje li još neki dodatni strahovi. Podsticanjem njegovog razumijevanja situacije, jača se njegov osjećaj kontrole i otklanja osjećaj bespomoćnosti. Stariju školsku djecu i adolescente važno je uključiti u razgovor o njihovoj bolesti, planiranju liječenja i brizi, jer mogućnost odlučivanja smanjuje djetetove strahove.
Za uspješnu komunikaciju sa starijom školskom djecom i adolescentima važno je: − njegom djeteta treba se baviti jedan, tj. što manji broj zdravstvenih radnika, koji će mu pružati toplinu i nježnost, − omogućiti roditeljima da budu s djetetom, − stvoriti okolinu koja djetetu pruža osjećaj sigurnosti, uvažiti djetetov kućni raspored aktivnosti, − ne pokušavati potisnuti djetetovo izražavanje bijesa, već prihvatiti njegovo ponašanje (plakanje,vrištanje) kao zdravu manifestaciju.
− približiti se djetetu dok plače ili je ljutito i pružiti neverbalnu komunikaciju (dodir) u svrhu pokazivanja prihvatanja djetetovog ponašanja, − održati uzajamno poštovanje u razgovoru s djetetom tako da se ne ismijavaju ili umanjuju njegovi strahovi ili percepcije, − reagovati na emocionalni ton onog što dijete priča, a ne na sadržaj, pomoći mu da razumije šta osjeća (strah, bijes, bespomoćnost) i zašto se tako osjeća, − govoriti polako i smireno, ne treba prestrašiti dijete dugim objašnjenjima,
− razuvjeriti ga da niko nije kriv za njegovu bolest, − dati mu igračku ili poznati predmet, po mogućnosti od kuće, koji će ga umiriti i utješiti, − ponuditi djetetu da ispriča priču o nekom događaju ili da opiše šta se događa na slici koja mu se pokaže, dopunjavati priču i opis i pomagati mu da izrazi svoje osjećaje i izvuče pouku, − djeca uživaju u manipulativnoj i konstruktivnoj igri, pružiti djetetu igračke koje se mogu slagati, ponuditi mu da u igri npr. napravi gips za lutkinu slomljenu nogu, podstaći ga da ispriča kako ju je lutka slomila.
Adolescenti definišu bolest kao niz simptoma (npr. umor, ograničenje svakodnevne aktivnosti), ali su već u stanju razumjeti pojavu tih simptoma. Zbog mogućnosti sagledavanja vlastite odgovornosti za svoje zdravlje, skloni su zatražiti i saslušati savjet zdravstvenog radnika-stručnjaka. Stoga se zdravstveni radnici trebaju tako i ponašati: niti previše autoritativno, niti previše blisko.
U stresnim situacijama, adolescentima je važno kognitivno savladavanje situacije, biće sposobni preuzeti kontrolu i odgovornost za vlastiti život, pa ih u tome treba ohrabriti. Pri pripremi adolescenata za medicinske zahvate ili operaciju neophodno im je dati jasne informacije, uključujući i opis očekivanih osjećaja. Ako je to moguće, dobro im je pustiti video snimke vršnjaka sa sličnim iskustvima.
Osnovno načelo komunikacije s adolescentima je odnositi se prema njima u skladu sa stepenom razvoja, sposobnosti i potrebama, fleksibilno i individualno. − pružiti informacije, protumačiti situaciju i pomoći u sagledavanju emocionalnih doživljaja, − podržati sličnost s vršnjacima, ali istaknuti vrijedne razlike, − informisanjem zajednički planirati i pomoći u donošenju odluka,
− podsticati kreativne planove suočavanja sa stresom putem mašte, − podsticati motoričku aktivnost radi opuštanja, − obratiti pažnju na nagle promjene raspoloženja, znakove agresije, glavobolje, umora, uživanja alkohola ili opojnih droga te na njih upozoriti nadležnu osobu (ljekara, psihologa)
Zdravstveni radnik koji radi s djecom mora usko sarađivati i s njihovim roditeljima. Roditelji od zdravstvenih radnika očekuju iscrpne informacije o stanju djeteta, planu i ishodu liječenja. Pritom treba znati da su roditelji u sličnom emocionalnom stanju kao i njihova djeca,
Komunikacija zdravstvenih radnika sa roditeljima djece i adolescenata
Roditelji su često uplašeni i tjeskobni, pa vrlo često zbog te pojačane emocije ne čuju šta im je rečeno ili ne zapamte da im je išta rečeno. Zbog toga je vrlo važno znati kako komunicirati s roditeljima i postići dobru saradnju koja je potrebna djetetu. Zdravstveni radnik mora razumjeti roditelje i dati im maksimalnu podršku, te im tako omogućiti aktivnu ulogu u procesu liječenja.
U komunikaciji s roditeljima treba biti empatičan, omogućiti roditelju da iskaže svoje osjećaje, slušati ga, biti strpljiv i podstaknuti ga na postavljanje pitanja, o svemu šta ga zanima. Cilj uspješne komunikacije je: dobiti i ispravno prenijeti poruku, omogućiti pritom djeci i roditeljima da izraze svoje osjećaje, smanje zabrinutost i napetost.
Treba im pomoći da razumiju i na najbolji mogući način rješavaju svoje probleme vezane uz bolest i proces liječenja. Kako bi postigli te ciljeve, zdravstveni radnici moraju graditi i usavršavati vlastite najznačajnije osobine i vještine uspješne komunikacije: samopouzdanje, otvorenost, srdačnost, poštovanje, empatiju i asertivnost.
