Tema : Visoka renesansa i manirizam; Michelangelo, Antonio Sangallo stariji; Antonio Sangallo mlai, Peruzzi, Romano, Vignola

Visoka RenesansaMeu historiarima ope je prihvaena podjela renesanse na tri razdoblja:1. Rana renesansa (1400-1500)2. Visoka renesansa (oko 1500-oko 1520/30)3. Manirizam (oko 1520/30-1600)Visoka renesansa je esto bila posmatrana kao vrhunac renesanse i svih njenih stremljenja i postignua. Ovakvo shvatanje moramo gledati s rezervom, jer ono nikako ne treba znaiti da je itav period rane renesanse bio samo uvod za 20-30 godina visoke renesanse, te da je kao takav bio beznaajan. Svakako da to nije sluaj, te da su i u ranoj renesansi stvarana remek djela i djelovali izvanredni slikari, kipari i arhitekte ija vrijenost nije nita manja od onih koji su djelovali u periodu visoke renesanse. Meutim, tu teba istai jednu bitnu razliku. Naime, dok su osnivai rane renesanse otvorili vrata za jedan iroko rasprostranjen stil itavog razdoblja u okviru kojeg su mogli djelovati majstori razliitog kvaliteta, to nije sluaj sa visokom renesansom. Ona je dala neobino mali broj velikih majstora, genija u pravom smislu te rijei, koje manje sposobni umjetnici nisu mogli podraavati. Njihova djela su odmah postajala klasina, a njihov autoritet ravan najslavnijim umjetnicima i djelima antike. Moemo rei da, na izvjestan nain, visoka renesansa jeste predstavljala kulminaciju svih onih vrijednosti i ideja koje je renesansa openito propagirala, a u isto vrijeme predstavljala je i zaetak neeg novog. 1. MichelangeloMichelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni roen je 6 marta 1475.g. u mjestu Caprese, blizu Arezza, u Firentinskoj republici. Bio je talijanski skulptor, slikar, arhitekta, pjesnik, i ininjer u periodu visoke renesanse koji je izvrio neuporediv uticaj na razvoj umjetnosti Evrope. Michelangelov strastveni i izrazito personalizirani stil rezultirao je manirizmom, sljedeim pokretom u evropskoj umjetnosti nakon visoke renesanse.S obzirom da je predmet naeg izlaganja period visoke renesanse te manirizma mi emo se fokusirati na Michelangelovo stvaralatva od 1505.g. pa do njegove smrti.a) Michelangelo od 1505.g. do 1516.g.1505.g. tj. jednu godinu prije nego to e papa Julije II naruiti Bramanteu ponovnu izgradnju Sv. Petra, pozvao je Michelangela iz Firence da mu osmisli ogromnu grobnicu ukraenu skulpturama koja je trebala biti smjetena u bazilici Sv. Petra. Da bi udovoljio njegovom zahtjevu Michelangelo je morao napustiti par projekata na kojim je radio u Firenci. Danas nam nije ostalo nita do izvjetaja i par crtea koji rekonstruiraju trospratni mauzolej kojeg su planirali Julije i Michelangelo. Istraivai se generalno slau u sljedeem: Michelangelo je nainio vei broj preliminarmih nacrta, od kojih je papa izabrao onaj koji je podrazumjevao slobodnostojeu strukturu sa ovalnom grobnom odajom za sarkofag. Donji spoljanji dio je trebao biti ukraen niama u kojem su se trebale nalaziti statue Viktorija flankirane postoljima na kojim bi se nalazile figure Robova. Tu je trebalo biti najmanje 6 Viktorija i 16 Robova. Na drugom bi se spratu nalazile statue Mojsija i Sv. Pavla. Uprkos injenice da nijedan savremeni tekst ne spominje statuu pape, neke teorije ukazuju da je sam sarkofag trebao da je dri. U svakom sluaju, do danas su sauvani dokumenti koji svjedoe da je mermerni blok za izradu papinog lika bio dostavljen. Najvjerovatnije je figura trebala biti leea. Nakon to je Michelangelo proveo godinu dana donosei mermerne blokove iz Cattare i zapoeo sa njihovim oblikovanjem, papa ga je prekinuo u radu. Uzrok za to nije ba sasvim jasan, ali Julijeva grobnica e u narednih 40 godina postati prava nona mora za Michelangela. Iako nikad dovrena prema planu, grobnica je prvi primjer u kojem je on kombinovao skulpturu i arhitekturu. Od preko 40 statua velikih razmjera koje su bile planirane za grobnicu, Michelangelo je dovrio samo nie sa svojom bogatom dekoracijom, prije nego to je otiao sav bijesan za Firencu 1506.g. U ovom periodu su ve bile skicirane poze dva Roba koja se sada nalaze u Luvru, te figure Mojsija.Nakon Julijeve smrti u februaru 1513.g. Michelangelo se vratio izgradnji grobnice. Mnotvo kamenja koje je bilo predvieno za izgradnju je oteeno, a neto je ak i ukradeno. Julijev nasljednik nije zahtjevao slobodnostojeu grobnicu, vjerovatno zato to njena izgradnja u bazilici Sv. Petra sada nebi ni bila dozvoljena pod novim papom. Zato se Michelangelo vrea jednom od odbaenih nacrta o kojem znamo dosta podataka iz nacrta i ugovora. Grobnica je trebala biti pripojena uz zid, sa papom koji je prikazan u trenutku kada ga aneli podiu odnosno sputaju u sarkofag na drugom spratu. Iznad njega u izdignutoj nii Djevica sa djetetom lebdi, kao u kakvoj viziji. U drugim niama su se trebali nalaziti sveci, dok je ostatak projekta trebao pratiti plan iz 1505, s tim da se broj Viktorija trebao smanjiti na 6, a Robova na 12.Iako je Michelangelo radio neprekidno tri godine na grobnici, tek su tri statue bile priblino privedene kraju. Mojsije se danas nalazi u grobnici, iako je zauzeo mjesto u uproenoj verziji projekta iz 1545. Meutim dva Roba, za koje nije bilo prostora u konanoj verziji, Michelangelo je kasnije poklonio i oni se sada nalaze u Luvru u Parizu. Mojsije je poetno planiran za mjesto u oku drugog sprata, gdje bi bio gledan odozdo, sa otrim skraenjem. Danas se skulptura nalazi u centralnoj poziciji, na nivou tla, i stoga se njen torzo ini neobino dug, to se vrlo lako da ispraviti ako unemo i pogledamo je s desne strane. Mojsije je prikazan ne samo kao da je tek siao sa Sinajske planine, niti iskljuivo kao srdit na Izraelane jer su u njegovom odsustvu oboavali Zlatno tele. On u rukama dri ploe sa Boijim zapovjedima, te gleda naprijed sa prorokom inspiracijom, kao ovjek koji je vidio Boga i razgovarao sa Njim. Rogovi na njegovoj glavi su simbol njegove svetosti koji je uobiajen u kranstvu.Dva Roba koja se danas nalaze u Luvru, vjerovatno su trebala flankirati uglove ispod Mojsija. Robovi su najvjerovatnije na poetku predstavljali personifikacije umjetnosti utuenih smru njihovog najveeg pokrovitelja tj. pape. Kasnije su, kako navodi Vasari, dobili znaenje teritorija koje je Julije II osvojio. U svakom sluaju, Michelangelo je te figure osmislio kao suprotnosti. Figura tzv. Roba na umoru je prikazana kako se preputa okovima, dok je Pobunjeni rob prikazan u pokuaju oslobaanja. b) Michelangelo od 1516.g. do 1533.g.Michelangelo se vraa u Firencu krajem 1516.g. da radi na bitnoj porudbini tj. projektu Pape Lava X za fasadu crkve San Lorenco. Ova Mediijevska crkva je postala jo znaajniji simbol dinastike moi sada kada je glava porodice postao vojvoda, a naroito kada je sklopio rodbinske veze sa francuskom kraljevskom porodicom. U svojoj posljednjoj godini ivota Giuliano da Sangallo je predao nekoliko alternativnih nacrta za fasadu. Meutim Giulianovom raskonom projektiranju nedostaje sutina visoko-renesansne kompozicije jer je kod njega efekat cjeline izveden iz mnotva nadreenih elemenata, a ne iz principa cjelovitog dinaminog razvoja koji je bio karakteristian za arhitekturu Leonarda i Bramantea.Porudbu je dobio Michelangelo, koji je tri godine radio na planovima fasade, za koju je namjeravao, prema vlastitim rijeima, da bude ogledalo arhitekture i skulpture cijele Italije. Njegova planirana dvospratna graevina, skoro slobodnostojea, trebala je da ukljuuje i 12 stojeih statua u mermeru, est sjedeih u bronzi i 15 reljefa. Michelangelo je proveo mnogo mjeseci vadei mermer, prvo iz Carrare, zatim Seravezze, unutar granica Firentinske republike. Da bi doao do novih rudnika u Seravezzi morao je izgraditi put kroz planine. Iako znamo premalo o konano projiciranom izgledu fasade, do danas je ostao sauvan drveni model fasade koji je izgraen za Michelangelova detaljna istraivanja. Unutar svoje guste i kompaktne strukture isprepletenih elemenata, statue i reljefi bi vjerovatno izvirili van svojih nia i okvirova, stvarajui dramatino uzajamno dejstvo masa, te svjetlosti i tame. Iznenada, u martu 1520.g. ugovor za izgradnju fasade je poniten, a mermerni blokovi naputeni na Michelangelovo ogorenje. Razlog je bila Lorenzova smrt u maju 1519.g., to je uskratilo fasadu za njen raison d' etre, te je novac sada bio potreban za drugi projekt, a to je za grobnu kapelu dvojice vojvoda Lorenza Velianstvenog (umro 1492.g.) i Giuliana (ubijen 1478.g.). Prema dokumentu, planovi za pogrebnu kapelu bili su predstavljeni od strane Kardinala Giulia kanoniku San Lorenza u Junu 1519.g., manje od mjesec dana nakon Lorenzove smrti. Izgradnja je poela u novembru 1519.g., a Michelangelo je bio arhitekta od samog poetka. Navodno mu je bilo traeno da izgradi novu kapelu na lijevoj strani transepta tako da to bude, u planu barem, pandan ranijoj Brunelleschkijevoj sakristiji. Rad je napredovao nepravilno i nikada nije dovren. Neke od skulptura nikada nisu dovrene, druge nikada nisu ni zapoete. Bez obzira na to, kapela Medici je jedina Michelangelova arhitektonsko-skulpturalna fantazija koja je realizirana barem priblino svojoj zamisli. Grobovi i njihove skulpture su najvjerovanije osmiljeni na brzinu, jer je do aprila 1521.g. Michelangelo bio u Carrari sa crteima i gotovim razmjerama, spreman da narui mermerne blokove. Pisma i skice ukazuju da je u prvoj fazi, bio planiran slobodnostojei spomenik, sa po jednom grobnicom na svakoj od etiri strane, ali je konani raspored smjestio vojvode u zidne grobove i protjeravi Magnifici-ja na trei zid, ispod statua Madonne i Svetih Kozme i Damjana. Ovaj zid nikada nije dovren: Madonna Medici je ostala nedovrena, a statue svetaca zatitnika su najzad dovrili uenici. Bile su planirane i figure etiri rijena boga koje bi se nalazile ispred grobove, ali one nisu nikad zapoete sa izradom, tako da su nam poznate samo sa crtea i modela.Sredinom 1526.g. dolazi do otvorene netrpeljivosti izmeu pape Klementa VII i cara Karla V. U septembru je Vatikan napadnut i opljakan od strane gibelina pod kardinalom Pompeo Colonnom, koji je izgubio papinske izbore 1523.g. U januaru 1527.g. papa je naredio utvrivanje Rima protiv carskih snaga. Uasna Pljaka Rima je poela rano ujutru 7. maja 1527.g. Nakon mjeseci neizrecivih uasa pljakanja, spaljivanja, muenja, ubijanja, skrnavljenja papa, koji je od juna bio zatvorenik u Castel Sant' Angelo, pobjegao je i otiao u Orvieto. Interesantno je da su mnogi tadanji dravnici, uenjaci i pripadnici ope populacije smatrali da je ovo ponienje bila Boija kazna za paganizam Medicijevskog Rima.Ova tragedija je oznaila kraj visoke renesanse u Rimu.U Medici kapeli, Michelangelo je dodao jo jedan sprat Bruneleskijevskom planu, mogue, djelomino, da bi podigao prozore, glavni izvor svjetlosti, iznad oblinjih krovova. U svojim pilastrima od pietra serene, meutim, zadrao je neposrednu slinost s Brunelleschijevim mjerilima. Tavanica kupole poput one u Panteonu, danas ogoljena i bijela, bila je orginalno ukraena od strane Giovanni da Udine-a, ali je Klement naredio da se dekoracija okrei. Tradicionalno dvobojna arhitektura od kamena pietra serena i bijelog su postavljeni kao kontrast drugoj mermernoj arhitekturi, bogato ukraenoj i uglaanoj. Nemjerljiva po stilu, karakteru, sutini, proporcijama i skali sa prvom arhitekturom, druga se sastoji ne samo od grobova sa svojim statuama, ve takoer i od bonih tabernakula, koji su jedinstvenog oblika i jo uvijek enigmatine svrhe. Oni izviruju toliko iza pilastera da se gotovo sreu na uglovima, ispred zarobljenih korintskih kapitela onoga to bi trebala biti primarni nacrt.Sarkofazi vojvoda imaju lune poklopce koji podravaju leee muke i enske figure koje predstavljaju No i Dan, Zoru i Suton. Vojvode prikazani kao mladii u rimskom oklopu, sjede u niama na drugom spratu. esto prisutna kritika da figura Dana izgleda kao da spada sa sarkofaga bila bi manje opravdana da su rijeni bogovi namijenjeni da lee na platformi iznad tla, bili izraeni, jer bi oni upotpunili krunu kompoziciju figura. Michelangelove figure imaju tendenciju da prevazilaze svoje okvire, tako da moemo posmatrati postupno poveanje dimenzija figura Doba dana kroz skice.Vojvodske statue nisu trebale da predstavljaju prave portrete. To svjedoe i Michelangelove rijei koje je zabiljeio savremenik: On nije uzeo od vojvode Lorenza niti od vojvode Giulianoa njihov lik za model onako kako ih je priroda stvorila i oblikovala, ve im je dao veliinu, razmjer, dostojanstvo ... za koje mu je izgledalo da e im donijeti vie slave, rekavi da za hiljadu godina niko nee moi znati da su izgledali drugaije. Rimski oklop je bio prikladan za kapetane-generale katolike crkve, to su vojvode i bili, a jo i vie za rimske patricije, zvanje dodijeljeno Lorenzu i Giulianu u grandioznoj ceremoniji na Kaptolu 1513.god, to je upotpunjeno Rimskim trofejima, Medicijevskim simbolima, personifikacijama rijeka Tiber i Arno, i oltarom na kojem je misa bila proslavljena.Statue vojvoda, kao i svetenik iza oltara, gledaju prema Madonni Medicci. Ona je predstavljena kao Djevica doilja najstariji i jedan od najistrajnijih motiva Michelangelovog stvaralatva. Dan i Zora, oboje muke figure, suoeni su sa Djevicom i djetetom. Zora i No, oboje enske figure, okrenuti su od njih. Zora je predstavljena kao djevica, sa vrstim, visokim grudima, a No kao majka, iji su stomak i grudi izmijenjeni poroajem i dojenjem. U Djevici Mariji ova dva prikaza su ujedinjena. Iznad Madonne Medici nalazi se freska na kojoj je prikazano Uskrsnue koju je takoer izradio Michelangelo. Nikad zapoete statue rijenih bogova moda su trebale predstavljati rajske rijeke, ili su trebale imati geografsko znaenje, s obzirom da je Vasari, koji je bio jedan od Michelangelovih pomonika u kapeli, rekao da je Michelangelo elio da svi dijelovi svijeta budu tu.Kompozicije dva vojvodska groba su meusobno suprotne na suptilan a u isto vrijeme i znaajan nain. Dok je Giuliano predstavljen kao otvoren i veseo, Lorenzo je zatvoren, sumoran, uzdran zbog ega je i zasluio nadimak Il Pensieroso (Mislilac). Giuliano dokono dri par novia, kao da namjerno eli ostaviti utisak dareljivosti. Lorenzo se oslanja laktom na zatvorenu dekorisanu kasu. Svjetlost se slobodno igra na licu Giuliana, ali Lorenzovo lice je u sjeni zbog kacige i napola skriveno njegovom rukom.Giuliano i Lorenzo, iako povezani sa nekim tipovima likova i pozama iz Sikstinske kapele, manje su masivni i energini. udna vrsta umora obavija obje figure. Moda se vrijedi pri tome prisjetiti da je Michelangelo dok je radio na ovim statuama, iako tek u svojim 40-tim, napisao da je ve star, i da bi se nakon jednog dana rada morao odmarati etri. Njihova ramena su sputena, miii oputeni, a ruke objeene. Dremljivo lice Giuliana nema onu estinu i ubjedljivost figura Davida ili proroka Sikstinske kapele. Iako su figure Doba dana miiave, one ili se gra u beznadenoj prepletenosti sa vlastitim udovima ili klonjavaju u umoru. Lica mukih figura su nedovrena. Dan je samo skiciran, meutim u gruboj povrini Sutonove tune glave neki prepoznaju Michelangelovo vlastito unakaeno lice. Dovrena, ili skoro dovrena lica su udno ornamentalna, i premda na neki nain nestvarna, duboko poetina. No, sa svojim izrazito helenistinim nosem i ne sasvim zatvorenim oima, nemirno sanja svoju izgubljenu djecu. Zora, s izrazom lica koji podsjea na italo-bizantijske Madonne Duecenta, izgleda kao da tuguje nad svojom neplodnou.Michelangelove snane enske figure su izraene iz mukih modela, a to dokazuju i mnoge sauvane studije mukog tijela koje je uradio za figuru Noi. enske grudi koje se vide na zavrenim skulpturama ne pojavljuju se na skicama. Ornamentalni oblici butina, cjevanica i glenjeva prenose nategnute lukove sarkofaga u figuralne mase. Madonna Medici je preoblikovana mnogo puta i smanjena u toku izrade, donji dijelovi razotkrivaju poetnu veliinu grupe. Iako duboko meditativno lice Djevice i miiavo tijelo Djeteta nikad nije konano dovreno, Michelangelovo koritenje trozubog dlijeta daje ovim odlomcima atmosferski kvalitet, kao da ih gledamo kroz veo izmaglice.Cjelokupan efekat je uznemirujui a takvi su i detalji ornamenta. Cerea maska simbol lanih snova, privlai panju na sitne, reue maske friza koji se protee iza figura Doba dana, nagovjetajui da je smrt nona mora iz koje emo se probuditi. Arhitektura kapele, raspoloenje njenih statua, kao i njeni personalizirani dekorativni motivi imali su neposredan i dubok efekt na rad savremenih umjetnika u Firenci. U onom periodu koji je poznat kao kriza Manirizma, Kapela Medici je centralni spomenik.U toku izrade statua za Kapelu Medici, Michelangelo je razvijao radikalno nove arhitektonske forme. Kardinal Giulio de' Medici je planirao biblioteku za San Lorenzo od juna 1512.g. gdje bi smjestio Medicijevsku kolekciju knjiga i rukopisa. Meutim porudba je data Michelangelu tek nakon to je Giulio postao papa Klement VII u novembru 1523.g. Biblioteka Lurenziana je trebala biti izgraena kao trei sprat povrh monakih objekata povezanih sa San Lorenzom. Izgradnja je zapoela 1524.g., da bi bila zaustavljena 1526.g., nastavljena zajedno sa Kapelom Medici nakon 1530.g. i naputena 1534.g. kada se Michelangelo preselio u Rim. 1557.g. poslao je nacrt za stubite, ali nikada nije vidio zdanje u svom konanom obliku.Ulazna dvorana je iznenaujua. Njena dva visoka sprata su sainjena od superponiranih redova udvojenih toskanskih stubova koji prividno podravaju entablature, ali su u stvarnosti udubljeni u nie u zidu, gdje su flankirani pilastrima. Ova izvanredna ideja, ini se da preokree funkcije zida i stuba. U veoj razmjeri i arhitektonskim terminima, konflikt izmeu linije i mase koji smo mogli vidjeti u Michelangelovim ranim skulpturama je opet oivljen. Jo od minojskih vremena nisu se nosai suavali prema dolje, kao to to ine ovdje pilastri, i nikada ranije pilastri nisu bili isjeeni u tri nejednaka dijela promjenom u lijebljenju povrine. Predanje govori da je Michelangelu nacrt stubita doao u snu. Izvijeno centralno stepenite izgleda kao da tee nadolje u snanom kontrastu sa stepenicama ravnog stepenita koje ga flankira. ak i dananji turisti obino zastanu prije nego to se ponu penjati, i veina ih bira vanjsko stepenite radije nego da se kreu protiv silazne kaskade centralnog stepenita. Napetost koju je Michelangelo namjeravao postii ovdje je oigledna kako ulazimo u dugu itaonicu, ija je horizontalnost neoekivana nakon vertikalnosti vestibila/predvorja. Na prvi pogled itaonica izgleda mnogo vie konvencionalna. Pilastri podupiru, zidovi se ne ugibaju, i nema lebdeih konzola. I onda, dok analiziramo strukturu i prostor, poinjemo shvatati da se bitka idalje odigrava i da smo uhvaeni u njoj. Najuznemirujui aspekt prostorije je to da nema razumnog fokusa ili krajnje take. Pilastri, stropne grede, podne are stvaraju neprekidni kavez od prostora u kojem su zarobljeni stolovi (koje je takoer osmislio Michelangelo), dva po traveju, zajedno sa posmatraem.Danas vidimo biblioteku bez svoje krunske odlike, koja bi upotpunila niz kontrastnih prostora sa vrhunskim efektom. Parada identinih traveja osmiljena je da bi vodila do jedne od najudnijih prostornih ideja renesanse, trougaonoj biblioteci rijetkih knjiga, koja okruuje labirint radnih stolova osvjetljenim prikrivenim izvorima svjetlosti. Prostor koji je bio na raspolaganju Michelangelu izmeu ve postojeih graevina zaista jeste bio trougaon. Meutim, drugi arhitekti bi najvjerovatnije pokuali da uklope pravougaonik ili krug u raspoloivi oblik. Michelangelo je stvorio prednost od mane. Naalost njegova biblioteka rijetkih knjiga nikad nije izgraena.Plan za grobnicu pape Julija II je od narudbe pa do izrade pretrpio mnoge izmjene. etvrta verzija projekta je formalizovana u pisanom ugovoru iz 1532.g., te je podrazumjevala zidnu grobnicu sa figurom Mojsija smjetenim na gornjem spratu, te figurom pape koji je naslonjen na sarkofag. U konanoj verziji njihova mjesta su zamjenjana. Velianstveni Mojsije, kojeg smo trebali gledati odozdo, odlikuje se strahovitom snagom i autoritetom. On predstavlja ovjeka sposobnog za mudro vostvo, ba kao i za strahoviti gnjev. Kako je s vremenom je grobnica dobila totalno novo znaeje tako su i njene skulpture. Robovi su trebali da poput Atlasa podravaju vijenac, napreui se ispod njegove enormne teine. Meutim oni nikada nisu dospjeli na mjesto koje im je bilo namjenjeno. U Firenci su pronaena jo etiri figure Robova te jedna Viktorije. Svakako bilo bi neralno pokuavati predpostaviti njihov redoslijed na donjem dijelu grobnice kako je predviao ugovor iz 1532.g. Grobnica Julija II ostala je nedovrena jer je papa vie silom nego ubjeivanjem natjerao Michelangela da prekine radove koji su bili jo u poetnoj fazi, da bi radio freske na tavanici Sikstinske kapele. S obzirom da je elio to prije da se vrati radu na grobnici Michelangelo je zavrio tavanicu u rekordnom roku od etri godine (1508-12.g.). Da je grobnica ikad zavrena onako kako ju je Michelangelo prvobitno projektovao sigurno bi bila jedno od njegovih najboljih ostvarenja.c) Michelangelo nakon 1534.g.U periodu od 1534.g. do 1550.g. Michelangelo je uglavnom radio freske za papu. Po zavretku ovih opsenih porudbi Michelangelo je ve imao 75 godina. Njegov sve slabiji vid te generalno loe zdravlje sprijeili su ga da prihvata monumentalne slikarske porudbe, ali je idalje mogao oblikovati kamen i projektirati graevine. U ovom su periodu, njegovi arhitektonski oblici postali grandiozniji i bogatije vezani, kao da je njegov smisao za masu, koji je u njegovom ranijem radu proizaao iz ljudske figure, mogao funkcionisati samostalno u apstraktnim arhitektonskim oblicima. Osim njegovog kontinuiranog nadzora, premda na daljinu, rada na detaljima Biblioteke Laurenzijana, dva od tri Michelangelova najznaajnija pozna arhitektonska projekta zapoeo je Antonio da Sangallo mlai.Vidjeli smo kakav je bio efekat Michelangelovog centralnog prozora i kolosalnog krovnog vijenca na Antonievoj fasadi na Palazzo Farnese. U Antonievom dvoritu Michelangelo je intervenisao sa revolucionarnim rezultatima. Izveo je Antonijev drugi, jonski sprat sa manjim izmjenama. Ali na treem spratu napustio je udvojene stubove, zamjenjujui pilastre na bazi visine. Svaki pilaster je flankiran polupilastrima, i ti grupisani pilastri predstavljaju novo organsko bogatstvo statinim arhitektonskim elementima koje je osmislio Antonio. Ovoj novoj vitalnosti divili su se arhitekti XVII stoljea, i u odreenom smislu Michelangelo je bio tu pomaui da se posije sjeme barokne arhitekture. On je prenio istu vrstu napetosti i unutranjeg ivota prozorima koje je osmislio za trei sprat, sa njihovim prekinutim pragovima i odlivcima u obliku privjeska u uglovima, fantastinim konzolama, lavljim glavama i prekinutim odlivcima unutar lunih zabata. Svi su ovi elementi u vezi sa odvanim, dramatinim efektima koje je Michelangelo postigao u svom spajanju vanjskog dijela bazilike Sv. Petra.Ovdje je Michelangelo preuzeo stvar u potpunosti. Antonio mlai je nastavio izgradnju Bramanteovog osnovnog projekta, iji su stupovi i lukovi koji dre kupolu ve bili izgraeni i zato nisu mogli biti mijenjani ni u jednom sutinskom aspektu. Vasarijeva freska pokazuje stanje radova u to doba: Bramanteovi dvojni pilastri su ve bili izgraeni, bavasti svodovi transepta jo uvijek imaju drvene skele, Bramanteova privremena dorska konstrukcija okolo apside pojavljuje se na lijevoj strani, a na desnoj dio broda stare konstantinovske Bazilike Sv. Petra jo uvijek stoji. Meutim u sreditu, zidari polau kamenje zdanja koje Michelangelo naroito nije volio tj. ogromnog ambulatorija kojeg je dodao Antonio. On se takoer moe vidjeti na planu koji je predstavljen papi. Ovaj sistem galerija i loa bi proirio crkvu skoro duplo u odnosnu na njenu ve gigantsku veliinu, model pokazuje da bi ambulatorij podravao meusprat kao i drugi jonski sprat iji ogromni otvoreni lukovi nemaju nikakve oigledne svrhe. Otvorena galerija bi spajala glavnu zgradu sa skoro nezavisnom fasadom koja kulminira u dva kampanila koji su visoki koliko i kupola.Moramo priznati da je Antoniev plan fantastian. Ni u jednom trenutku oko ne moe izdvojiti jedan dominantni oblik, uvijek moramo birati izmeu dva oigledno jednake vanosti. ak i kupola ima superponirane peristile, a rebrsta koljka (umjesto Bramanteove polulopte) je stjenjena izmeu peristila i vanjske lanterne. Bramanteovi ugaoni tornjevi su pretvoreni u udne oktagonalne graevine osvijetljene okulusima i nazubljeni obeliscima.Michelangelo je napisao otro pismo kritikujui projektiranje kao germansko tj. varvarsko. Istakao je da bi trebala vojska straara da raisti loe naveer, da bi one predstavljale sklonite za svakakve vrste zloinaca, te da bi se izgradili deambulatoriji, cijeli dijelovi Vatikana, ukljuujui i Sikstinsku te Paolina kapelu bi morali biti srueni. Ko god da se udaljio od Bramantea, Michelangelo je rekao, udaljio se od istine. Potom je prihvatio porudbu da dovri baziliku Sv. Petra bez novane naknade, za spas svoje due, i potom razvio novi, jedinstveni plan. Eliminisao je deambulatorije i fasadu sa tornjevima. Bramanteov plan grkog kria je ponovno prihvaen, zajedno sa jedinstvenim kolosalnim redom za eksterijer. U interesu stabilnosti kupole, Michelangelo je meutim, potisnuo Bramanteove manje grke krieve, mijenjajui ih za jednostavnije zasvoene prostore i poveavajui obim stupova. Michelangelova fasada je trebala biti u obliku hrama od slobodnostojeih stubova, podreena krunskom efektu kupole. Da bi ujedinio eksterijer Michelangelo je upotrijebio korintski red kao sveobuhvatnu temu uparujui korintske pilastre u donjem dijelu crkve, te korintske stubove u peristilu i lanterni kupole. Projektovao je firentinsku rebrastu kupolu, umjeto Bramanteove polulopte, dijelei je na est rebara umjesto osam (kao kod firentinske kupole), pa su ak i njena rebra zajedno sa rebrima lanterne sparena. Tako itava crkva, od tla do sfere na lanterni, odaje utisak kolosalnog monolita. Da bi poveao efekat jedinstva i zbijenosti, Michelangelo je sjekao preko uvuenih uglova transepta dijagonalnim masama. U trenutku njegove smrti tambur i peristil kupole su bili jo u toku izgradnje. Konana verzija kupole je neto uzdignutija od Michelangelovog orginalnog plana, koji je bio blii polulopti, premda i dalje prati njegove namjere. Naalost, kupola, tako bitna kao centralizirajui element u Bramanteovoj i Michelangelovoj koncepciji, sada se jedva nazire iza fasade zato to je brod produen u XVII stoljeu.Jedinstvo koje je Michelangelo ovdje stvorio, zasjenjuje detalje, a sukob izmeu zida i stubova koji je prisutan u njegovoj Kapeli Medici i Biblioteci Laurenziana je ovdje rijeen; stubovi su konano pobjedili. Dok je osnovne forme i prostor u unutranjosti odredio Bramante, plastini, skulpturalni efekt unutranjih detalja, koji bi on sigurno ostavio prilino ozbiljnim, je zapravo umanjen u XVII stoljeu dodatkom od inkrustacija od obojenog mermera i zlatnih mozaika.Michelangelov jedini, ali znaajan doprinos graanskoj arhitekturi je njegov nacrt da objedini i dekorie Kapitol u Rimu, mjesto koje ima veliku simbolinu vrijednost kao centar antikog Rima. Protiv svoje volje, premjestio je 1538.g. antiku bronzanu konjaniku statuu Marka Aurelija, za koju se tada smatralo da je Konstantinov portret, na centralno mjesto ove piazze. Statui je obezbjedio jajoliku bazu i projektovao duplo stepenite za glavni ulaz za Palazzo Senatoro sa stranje strane piazze. Michelangelo, najvjerovatnije, nije pravio druge nacrte prije 1561.g., kada je poeo rad na irem kaptolskom projektu. On je sigurno bio zaduen za generalnu ideju projekta, ije su dvije palae, Palazzo dei Conservatori i Palazzo Nuovo, u nespretnom poloaju jedna spram druge zbog konfiguracije terena i ve postojee arhitekture koja je morala biti uzeta u obzir. Michelangelov nacrt za plonik piazze koristi motiv zraka da bi prikrio odnos izmeu graevina, i kao rezultat toga veina posjetitelja predpostavlja da su zgrade postavljene paralelno. Ovo je jedan od odlinih primjera tereta onog to predstavlja renesansni smisao za red.Michelangelove Palazzo Nuovo i Palazzo dei Conservatori su, poput Sv. Petra, obuhvaene kolosalnim korintskim redom, unutar kojeg mali jonski red izgleda kao da je zarobljen. Upotreba prave entablature za portik, a ne lune arkade koja je do tada ve postala tradicionalna je tipini Michelangelizam.est dana prije svoje smrti, sa skoro 89 godina Michelangelo je jo uvijek radio. Razbolio se nakon to je pokisnuo i u poetku je odbijao savjet svojih uenika da ide da se odmori. Na koncu je podlegao, vjerovatno od upale plua. U svojoj oporuci predao je svoju duu Bogu, svoje tijelo zemlji, nasljedstvo najblioj rodbini, te zatraio od svojih prijatelje, ukljuujui i Tommaso Cavalierija, da ih njegova smrt podsjea na smrt Krista.ManirizamTokom 30-tih godina XVI stoljea manirizam postaje vladajui stil u centralnoj Italiji. Iako je Michelangelov uticaj bio neupitan, on je imao i svojih rivala na polju arhitekture u Firenci koji su zadrali svoju nezavisnost te nisu prihvatali njegove ideje i teoriju.2. Antonio Sangallo starijiJedan od protivnika Michelangelovih ideja. U mladosti je bio aktivan kao vojni arhitekta, a pored toga je projektovao sakralne i profane graevine za manja mjesta. Takoer je uestvovao u dovravanju crkve Santa Maria del Calcinaio u Kortoni, koja je jo bila nedovrena kada je umro Francesco di Giorgio. Nakon smrti njegovog mlaeg brata Giuliana 1516.g., Antonio je ostavljen dvije godine kasnije prihvatio rad na jednoj od najveih porudbi tog vremena hodoasnikoj crkvi Madonna di San Biagio u Montepulcianu. Crkva je bila podignuta u cilju obiljeavanja uda koje se desilo na jednoj od padina koje okruuju grad, tako da je Antonio za izgradnju dobio plac okruen lijepim karjolikom bez ikakvih predhodno izgraenih zdanja.Graevina na kojoj je radio od 1518. do svoje smrti 1534.g., bila je jedan od najambicioznijih projekata tog perioda, sa izuzetkom bazilike Sv. Petra u Rimu, ija se izgradnja razvlaila nakon smrti Bramantea ikako su prijedloge za dalji nastavak izgradnje predavali pojedinci kao Raphael, Peruzzi i drugi. Antonio je izabrao plan grkog kria okrunjen kupolom, slino planu njegovog brata Giulianoa za crkvu Santa Maria delle Carceri u Pratu. S obzirom da je i ona ostala nedovrena iza njegovog brata, naslijedio je i njeno zavravanje. Antonio je izbjegavao tipinu firentinsku elegantnu povrinu sa mermernom inkrustacijom, te je konstruisao svoju crkvu od blokova travertina (porozni talog krenjaka iz izvorskih voda, moe biti bijele, utomrke i krem boje) koji daje graevini neoekivanu masivnost. Glavna fasada je trebala biti flankirana sa dva slobodnostojea tornja, ali je izgraen samo jedan. Premda postoji opcija da je ideja za tornjeve dola od Bramanteovog nacrta za Sv. Petra, takvi tornjevi su se takoer esto pojavljivali na Leonardovim skicama.Antonio je postavio tri kubina sprata tornjeva u kanonskoj smjeni dorskog, jonskog i korintskog reda. Oktogonalni etvrti sprat nije izgraen do 1564.g., i nije sigurno da li prati originalni plan. S obzirom da je dovren samo jedan toranj, izostalo je dosta od efekta kojeg je Antonio namjeravao da postigne. Meutim, ako zamislimo i drugi toranj, nije teko uoiti kolika bi tenzija postojala izmeu ovih masivnih vertikala i fasade. Fasada nastavlja dorski red prvog sprata tornja samo u formi pilastera. Drugi sprat je podijeljen na udubljene panele, a centralni pano je probijen prozorom koji je uokviren zabatnom edikulom.Kao kontrast stoje tornjevi koji su bogato vezani, sa etvrtastim ugaonim stupovima i udvojenim stubovima, to ini da zidovi koji se nalaze izmeu budu otro udubljeni, a entablature isprekidana. S obzirom da je i njegov brat Giuliano primjenjivao isti princip prilikom rada na fasadi crkve San Lorenzo u Firenci, esto se postavlja pitanje gdje je tu Antonieva orginalnost. Ona vjerovatno lei u novom osjeaju za dramu, koji nikada nije bio prisutan u Giulianovom radu, a uvijek je bio tu u Antonievim djelima. Nama izgleda kao da se odvija borba izmeu grupica stubova i stupova u oku s jedne i masivnog zida s druge strane. Zid je oivljen tabernaklima ogranienim na drugom spratu sa segmentnim zabatima iji su donji krovni vijenci/kornie prekinuti, motiv koji e kasnije koristiti Michelangelo. Efekat razuenosti entablatura je povean na etvrtom spratu ugaonim obeliscima. ak i vijenci zabata tri fasade su isprekidani prema nebu. Kupola, tako impresivna kada se gleda iza apside, ostavlja mali utisak iza glavne fasade, gdje bi bila natkriljena tornjevima.Efekt koji ostavlja unutranjost je neodoljiv, ne u pogledu definisanja prostora, kojeg bi oekivali u Brunelleschi-Alberti-Bramanteovskoj tradiciji, ve zbog utiska onog to izgleda kao gruba masa. Akcenat nije na zidovima ve u vezivanju uglova i udubljenih i izboenih - koji su tretirani skoro kao da su unutranji zidovi prizemnih spratova tornja. Rimski dorski red je identian, i svana i iznutra, ali ove snane izboine djeluju svadljivo kada su premjetene unutra. Zato to su unutranji zidovi pokriveni travertinom cijelom duinom, podupirai se ne odvajaju od zidova na tradicionalna firentinski nain. Bavasti svodovi, meutim, su bijeli intonaco, tako da stvaraju iluziju da pod podrava lebdee lukove nasuprot bijelog prostranstva neba.Montepulciano, kulturni centar Cinquecenta uprkos male veliine, je proaran nizom palaa koje su izgradili najvei arhitekti, ukljuujui i par onih koje je izgradio Antonio da Sagnallo Stariji. Najizvornija od tih palaa je Palazzo Tarugi, koja ima dvije fasade koje gledaju na centralnu piazzu nasuprot katedrale. Antonio je nainio svaku od fasada priblino simetrinim, ali je varirao u spajanju da bi uveo arkadu otvorenog kuta u prizemlju i otvorenu loggiu, sada sada zatvorenu zidom, na najviem spratu. Prikladni i ugodni kao to su ovi ugaoni trijemovi/verande sigurno bili za njihove stanovnike, koji su vjerovatno i zahtjevali njihovu izgradnju, oni u isto vrijem i naruavaju simetriju fasada uprkos tekom centralnom luku. Suprotno tradicionalnom obrazcu, nii sprat je jonski, a gornji dorski. Konano, jonski stubovi prizemlja, smjeteni na izdignutom podijumu, uzdiu se da bi obuhvatili piano nobile, to predstavlja rani primjer gigantskog reda koji je kasnije koristio Michelangelo. Nikakav vijenac ne razdvaja dva sprata, prema tome prozori zone piano noble izgledaju kao da lebde nagore tj. kao da e udariti o balustradu koja se prostire du drugog sprata.3. Antonio Sangallo mlaiAntonio da Sagnallo mlai je roen 12. aprila 1484.g. u Firenci, a umro je 3. avgusta 1546.g. u Terniju. Neak je Giuliana i Antonia da Sangalla starijeg. Bio je matovit arhitekta ije je dvije najznaajnije graevine kasnije prepravio Michelangelo. Poetno je bio drvodjelja odgovoran za kolosalne skele koje su bile neophodne za izgradnju etri Bramanteova luka koja e drati kupolu bazilike Sv. Petra. Antonio je uskoro i sam postao arhitekta. 1517.g. kardinal Alessandro Farnese je dobio palau u centru Rima i odluio da je prepravi po Antonievom planu. Ovo je jedna od najvelianstvenijih i najuticajnijih rimskih renesansnih palaa. Svakako da je razlog za to bila injenica da su na njoj udrueno radili i Antonio i Michelangelo. Antoniev nacrt je bio ambiciozan od samog poetka ogroman pravougaonik ija fasada predstavlja veoma visok blok zidova koji podsjea na Palazzo Strozzi, s tim da je rustinost ograniena na uglove i centralni ulaz zasvoen lukom.Oba reda pilastera to se moe nazvati Alberti-Laurana tradicijom i Bramanteovi udvojeni stubovi su ovdje zamjenjeni sa pravilno razmaknutim prozorima koji su uokvireni stubovima i zabatima, tzv. edikula prozorima. Na prizemlju, Antonio je prihvatio tip kleeeg prozora (kojeg je upotrijebio i Michelangelo 1517.g. na Palazzo Medici u Firenci). Oni su ovdje povezani vijencima koji nastavljaju njihove pragove. Za edikule drugog sprata, Antonio je upotrijebio korintski red. Edikule podravaju visoke baze koje se naslanjaju na vijence i koje su povezane manjim vijencima na nivou praga, kao u prizemlju. Prozori imaju trougaone i lune nadvratnike, izuzev centralnog, koji ponavlja motiv ulaznog portala koji se nalazi ispod. Trei sprat je kombinacija oba donja, s tim to sada edikule oslanjaju na konzole kao i u prvom spratu. Meutim ovdje su prozori toliko izvijeni da probijaju trouglaste nadvratnike. Sav arhitektonski ukras, ukljuujui i masivne ugaone blokove, je u kamenu, te se izdvaja u odnosu na ravnu mrkoutu povrinu zidova od cigle. Velianstveni efekti ove fasade uveliko ovise od jedne promjene koju je nainio Michelangelo. Antonijev krovni vijenac bi vjerovatno bio ui, manje ili vie na skali vijenaca izmeu spratova, te bi tako cjelina davala prilino difuzan utisak. Samo je prednje krilo palae bilo u toku izrade prije Pljake Rima 1527.g., i to nepotpuno do nivoa piano nobile. Tek 1539-40.g. je Alessandro, sada papa Paul III, nastavio gradnju po orginalnom planu, pod orginalnim arhitektom, sa nekim promjenama na unutranjosti. Meutim, 1546.g. je papa, nezadovoljan Antonijevim projektom za krovni vijenac, pozvao Sebastiano del Piomba, Perino del Vagu, Giorgio Vasarija te Michelangela da iznesu svoja idejna rjeenja. Prihvatio je kolosalni krovni vijenac koji je predloio Michelangelo, koji je jo i tei od onog na Palazzo Strozzi. S obzirom da je kombinovao elemente razliitih redova, krovni vijenac je bio toliko teak da su na nekim mjestima Antonijevi zidovi morali biti ponovno graeni da bi ga mogli drati.Upravo Michelangelov krovni vijenac daje osjeaj jedinstva cijeloj strukturi. Prema Vasariju, koji vjerovatno pretjeruje, Antonio je bio toliko nezadovoljan da je na koncu i umro od oka i tuge. Druga Michelangelova izmjena je povukla elemente zgrade u centralni fokus: naime on je eliminisao luk centralnog otvora na drugom spratu i uokvirio ga sa korintskim redom drugog sprata u grupi stub-pilaster-stub. To je dalo novo jedinstvo drugom spratu i oslobodilo prostor da Michelangelo moe smjestiti ogromni grb porodice Farnese.Antoniov trokrilni ulaz, predstavlja sam od sebe malenu baziliku. Centralno krilo je bavasto zasvedeno, dok bona krila imaju ravnu tavanicu. Oba krila podrava rimski dorski red. Plitak, skoro kavernozan efekat je pojaan uskom entablaturom, koja ini da izgleda kao da se rebra kasetiranog svoda izdiu direktno iz stubova. Skoro je sigurno da je ova ema osmiljena prije nego to je Giulio Romano otiao za Mantovu 1524.g. zato to je primjenio ovu ideju na Palazzo del Te. Antonijevo dvorite, da je ostavljeno kako je zamiljeno, bi bilo konvencionalno velika reprodukcija superponiranih redova Koloseuma. Meutim, kao to emo vidjeti, Michelangelo je prepravio trei sprat da bi stvorio drugaiji efekt. to se tie Antonijevih neuspjelih projekata za baziliku Sv. Petra, opet se moramo okrenuti ka poznijem radu Michelangela.

4. PeruzziBaldassare Peruzzi roen 7. marta 1481.g. u Sijeni, a umro 6. januara 1536.g. u Rimu. Slikar i arhitekta, radio je mnogo godina sa Bramanteom, Raphaelom i kasnije Sangallo tokom izgradnje nove bazilike Sv. Petra. Iako je bio jedan od voa visoke renesanse, izgleda da je podlegao manirizmu u izvanrednoj Palazzo Massimo alle Colonne. Izgraena na mjestu gdje je uska ulica zakrivljena, fasada je prolaznicima bila vidljiva samo u segmentima (danas proirena ulica dozvoljava da se fasada vidi u cjelosti). Peruzzijev projekt, kao i Vasarijev jednu generaciju kasnije u Uffizi u Firenci, u potpunosti okree u svoju korist ovu na prvi pogled oteavajuu okolnost. itav niz nosaa - pilastri, pojedinani stubovi, stubovi u parovima, ulaz, pa ponovo stubovi u parovima, pojedinani stubovi i na koncu pilastri, stvarali su poseban doivljaj kako u vremenu tako i u prostoru. Peruzzi je izabrao toskanski red koji je bio uskraen ak i za triglife tako da oko luta preko krivine bez zustavljanja. Sa nivoa ulice, prozori sprata piano nobile (sprat za plemie, tj. prvi sprat namjenjen vlasniku i njegovoj porodici), svaki na svom irokom podijumu, mora da su izgledali kao da se kreu du krivine u sveanom, pravilnom ritmu. Drugi i trei sprat izgladaju kao da plove u rustinom zidu, dok su njihovi okviri dekorisani matricama i svicima.5. RomanoGiulio Romano (oko 1499.g. - 1546.g.) slikar i arhitekt, bio je Raphaelov uenik i nasljednik. U periodu od 1527.g. do 1534.g. radio je na svom remek djelu arhitekture i fresko slikarstva u Palazzo del Te u okolici talijanskog grada Mantove. Izgradnju je poruio mantovski markiz Frederico II Gonzaga, koji ju je zamislio kao prigradsku vilu za oputanje i uivanje, po uzoru na rimsku Villu Farnesinu.Giulio je izrazio tri vanjske fasade sa ritmikim slijedom razliitih grupa oblika, a sve uokvirio upotrebom rimskog dorskog reda. Dorski red obuhvata prizemni sprat i mezanin (polusprat) za sluge i skladita. Osjeaj napetosti i sabijenosti stvara neobina rustinost zida. Dok je povrina fasade drugog sprata sainjena od glatkih, albertijevskih blokova, prozori i lukovi prvog sprata su izuzetno rustini, tako da njihovi ugaoni blokovi i arhivolte izgledaju kao da se ire odnosno kao da e progutati elegantnu arhitekturu koja ih okruuje. Ovaj konflikt je opisan kao titanska borba bezoblinosti i forme.Dvorite je jo ekstrimnije. Pilastri su postali stubovi u paru koji djeluju veoma otmjeno. Vijenac koji dijeli prizemlje i mezanin je nestao, albertijevski blokovi su uveani u pogledu veliine i projekcije, a neki su i uinjeni grubim, kao da je konflikt izmeu bezoblinosti i forme okonao u stapanju krajnosti. Meutim, tu je rat uao u novu fazu. Prozori su ogranieni zabatima iji se rasputeni uglovi ba i ne sreu na vrhu; postoji miljenje da su prisilno razdvojeni rustinim potpornim kamenjem koje se nalazi ispod njih, a koje je i samo lagano izdignuto u poreenju sa ostalim susjednim kamenim blokovima. Giuliov projekt najavljuje da se sada arhitektonski elementi sukobljavaju jedni sa drugima, i da je ranija renesansna harmonija oblika pokleknula pred unutranjim silama u projektiranju. Osim toga postoji jo jedan neoekivani element ovdje, izmeu svaka dva stuba, bilo da su iroko razdvojeni ili postavljeni u paru, sputa se centralni triglif, ostavljajui praznu rupu iznad.Nijedan renesansni arhitekta nikada nije prekrio pravilo antike artikulacije tako dramatino. Iako postoje miljenja da je Giulio primjetio ovaj alarmantni fenomen na razbacanim ruevinama koje su okruivale njegovu kuu u Rimu (djetinjstvo je proveo u blizini Trajanovog foruma). Meutim, on ovaj motiv nije koristio pokuavajui da stvori imitaciju ruevina. Motiv je i previe sistematian, jer se ponavlja u pravilnim intervalima na spoljnjoj fasadi, i na samo dvije unutranje fasade u dvoritu. Efekat je, na posmatrae-savremenike, morao ostavljati dramatian dojam, zato to su tu prihvaeni renesansni principi zasnovani na antikom rijeniku arhitekture, kao i visokorenesansni smisao za red izazvani na totalno neuobiajen nain. U unutranjosti se nalazi niz prostorija ijoj se raskoi i luksuzu u to vrijeme nije moglo nai premca, meutim danas tog skupocjenog namjetaja vie nema. Sreom slikovni ukras koji je Giulio izradio sa svojim uenicima munjevitom brzinom i danas je na mjestu. 6. VignolaJacopo Barozzi (1507.g. 1573.g.), roen u Vinjoli, blizu Bolonje, poznatiji kao Giacomo da Vignola. Karijeru je poeo kao slikar pod tutorstvom Sebastiano Serlio-a, arhitekte i slikara koji je najvie poznat po svojoj raspravi Opta pravila arhitekture (Regole generali di architetura) kao i po ulozi nosioca renesanse u Francusku. S obzirom da je Serlio uio od Peruzzia u Rimu, na taj nain je i Vignola doao u kontakt sa tradicijom visoke renesanse prije nego to je i stigao u Rim 1530.god. Nakon to je doao u Rim, radio je sa Peruzzijem i Antonio Sangallom mlaim u Vatikanu, te bio zaposlen na zavravanju Palazzo Farnese kao i same bazilike Sv. Petra u Rimu nakon 1564.god. Vignolin rad razotkriva njegovu elju da oivi i kodifikuje bramanteovsku tradiciju, to je bila ne tako neobina ambicija za eru u kojoj su se masovno pisale rasprave i tipizacije. Umjesto da izume vlastite kapitele, kao to su to radili mnogi arhitekti Quattrocenta prije njih ukljuujui i samog Michelangela, maniristiki arhitekti generalno su bili zadovoljni sa kopijama Bramanteovih kapitela za baziliku Sv. Petra. Meutim Vignola je odredio smijer klasine arhitekture za naredna tri i pol stoljea sa svojim djelom Pravila za pet arhitektonskih redova (Regole delli cinque ordini di architettura), koje je prvi put izdato 1562.god., te potom pretampano bezbroj puta sve dok tradicija klasinog graditeljskog obrazovanja nije izumrla u XX stoljeu. U ovom djelu se nalaze 32 ilustracije propraene uputstvima za konstrukcije, proporcije te upotrebu arhitektonskih redova toskanskog, dorskog, jonskog, korintskog i kompozitnog. Sve je bilo zasnovano na antikim rimskim modelima, na taj nain da je ostavljalo jak bramanteovski utisak. Na Vasarija, ini se, nije ostavilo utiska niti iskustvo dovravanja Michelangelovih graevina, niti saradnja sa maniristikim arhitektima Vasarijem i Ammanatijem, izuzev to je to jo vie kod njega podcrtalo klasicizam. Danas je najvie poznat po radu na unutranjosti crkve Il Gesu u Rimu, glavne crkve jezuitskog reda. esto nazvana najranijom baroknom crkvom, njen plan je zasnovan na Albertievoj crkvi Sant'Andrea u Mantovi.Vignolina Villa Farnese u Capraroli je moda najgrandioznija profana graevina renesanse. Smjetena je na vrhu brda. Vignola je bio suoen sa neobinim problemom, jer je vila trebala biti izgraena povrh ve postojee pentagonalne tvrave. 1581.god. Michel de Montaigne je ustanovio da je vila bila pentagonalna po formi, ali je izgledala kao isti pravougaonik. (Dok je) iznutra bila savreno kruna. Napetost koju bismo oekivali izmeu pet strana temelja tvrave i etiri strane vile, ovdje nije prisutna. Naprotiv, osmiljena konstrukcija predstavlja izvor naeg oduevljenja. Vignola je pojaao uglove utvrde sa ugaonim blokovima, okrunivi ih vijencem i parapetom (zidnom ogradom), te obezbjedivi ih sa dva nadviena, rustina, luna ulaza povezana balustradnim rampama i flankirana zabatnim prozorima. Motiv ugaonih bastiona se nastavlja, ponovo sa ugaonim blokovima, u gornjim spratovima. Izmeu ovih visokih uglova, protee se sedmo-travejni red preko svake fasade, sa jonskim redom na drugom i korintskim na treem spratu. Red pilastera drugog sprata obuhvata loggiu (sada zastakljenu) lukova koja prua pogled na oblinja brda i doline. Prozori ispunjavaju ove traveje na drugoj strani. Zadnji sprat je podijeljen na red duguljastih prozora koji se naleze ispod meusprata etvrtastih prozora, a sve je opet uokvireno istim gigantskim redom stubova.Ideja krunog dvorita je spomenuta jo od strane Albertija, koji ga je izjednaio sa krunim planovima nekih antikih hramova. Villa Farnese je prvi dovreni primjer. Rustini lukovi dre piano noble dvojnih jonskih stubova flankirajui lukove koji kulminiraju u balustradu sa urnama koje skrivaju poetak treeg sprata. Dvorite tako izgleda kao ponovno oivljena, dvospratna ema Bramanteovog Palazzo Caprini, samo u krunoj formi. Dramatino spiralno stubite, sainjeno od dvojnih toskanskih stubova, podsjea na Bramanteovu spiralnu platformu za Vatican Belvedere.