vjesnik svetiŠta · 2016-09-19 · crkva danas slavi uznesenje blažene djevice marije dušom i...

VJESNIK SVETIŠTA

ISSN 1331–703 BROJ 2 VelIka GOSpa, 2009.

Marijin Trsat – Izdaje Uprava Svetišta Gospe Trsatske; izlazi tri puta godišnjeGlavni i odgovorni urednik fra Lucije Jagec; grafički urednik Slavko Katnić; lektura i korektura Gordana Ožbolt

List uredio fra Zoran BibićNaslovnica: V. Metzinger, Madona Immaculata, ulje na platnu, Franjevački samostan, Trsat; zadnja stranica: Trsatske stube

Adresa uredništva: Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka; telefon 051 452 900Tisak: Tiskara Šuljić Marinići

Velika Gospa 2009, Rijeka

papa Nam GOVORI

Svjedočanstva majčinske brige u marijanskim svetištimaDraga braćo i sestre!Crkva danas slavi Uznesenje Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo. U Bibliji se posljednje spominjanje njezina zemaljskog života nalazi na početku Djela apostolskih gdje je Marija predstavljena sabrana u molitvi s učenicima u Dvorani posljednje večere dok iščekuju Duha Svetoga (Dj 1,14). Nakon toga, dvostruka predaja – jeruzalemska i efeška – potvrđuje njezino “usnuće”, kako to kažu istočnjaci, izričući time da je “usnula” u Bogu. Bio je to događaj koji je prethodio njezinu prelasku sa zemlje na nebo, što ga ispovijeda neprekinuta vjera Crkve.(...) Kako uči II. vatikanski sabor, Blažena Djevica Marija uvijek se promatra unutar otajstva Krista i Crkve. U toj perspektivi, “Majka Isusova, kao što je na nebu, već proslavljena tijelom i dušom, slika i prvijenac Crkve koja će imati svoje ispunjenje u budućem vijeku, tako je i na zemlji znak sigurne nade i utjehe Božjemu narodu na putu, sve dok ne dođe dan Gospodnji (usp. 2Pt 3,10)” (Lumen gentium, 68). Iz Raja Bogorodica nastavlja neprekidno bdjeti, posebice u teškim trenucima kušnje, nad svojom djecom koju joj je sam Isus povjerio prije no što

će umrijeti na križu. Kolika li se svjedočanstva te njezine majčinske brige susreću dok se posjećuju svetišta koja su joj posvećena! Marija uznesena na nebo pokazuje nam posljednji cilj našega zemaljskog hodočašća. Podsjeća nas da je čitavo naše biće – duh, duša i tijelo – određeno za puninu života; da će, tko god živi i umre ljubeći Boga i bližnjega, biti preobražen na sliku slavnoga tijela Krista uskrsloga; da Gospodin ponižava ohole, a uzvisuje neznatne (usp. Lk 1,51-52). To Majka Božja vječno izriče otajstvom svoga uznesenja. Budi uvijek hvaljena, o Djevice Marijo! Moli Gospodina za nas.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji na Veliku Gospu,

15. kolovoza 2008.

�MARIJIN TRSAT 2/2009

proslavu Euharistijske godine za Riječku nadbiskupiju. Godinu Euharistije pod motom: „Krist naša nada“

otvorio je naš nadbiskup, dr. Ivan Devčić, 18. travnja 2009. a trajat će do 10. listopada 2010. godine.

Papa Benedikt XVI. proglasio je Svećeničku godinu na blagdan Presvetog Srca Isusova, 19. lipnja 2009. i trajat će do istog blagdana slijedeće 2010. godine. Sa čitavom katoličkom Crkvom nastojat ćemo produbljivati svećenički poziv u današnjemu vremenu, jer povjeravajući svećeničku godinu Blažanoj Djevici Mariji Papa

Pred nama su blagdani Velika i Mala Gospa. Blagdani koji se širom naše domovine a i u vjerničkom svijetu slave na svečan način i sa mnogo vjerničkog puka. Naročito je to vidljivo u našem Trsatskom Svetištu, gdje su uz blagdan Trsatske Gospe, ovi blagdani naročito slavljeni uz prisutnost velikog broja vjernika i hodočasnika. Uvijek iznova impresionira me dolazak Riječana i uže okolice. Ja u njihovu prisustvu doživljavam iskaz njihove vjere i svjedočenje da je Trsat duboko urezan u njihove duše i govore svojim prisustvom: „Trsat je naš, Trsat je moj. Trsat je dio našega života, nešto što je svjetla točka našeg vjerničkog hoda kroz našu svakidašnjicu.“ Na Trsatu se doživljava radost, ohrabrenje, utje-ha očinskog i majčinskog doma, snaga za naš svakidašnji život da možemo ići naprijed u svim okolnostima našeg osobnog, obiteljskog, društvenog i ekonomskog života. Ali ne samo Rijeke i okolice, nego i Istre, Primorja, otoka, Like i Korduna, zapadnog dijela Hrvatske. Možemo reći da je jednostavno Trsat duhovni biser naše Domovine ali i hodočasničko odredište za mnoge hodočasnike iz Slovenije i Italije. Na Trsat navraćaju mnogi turisti iz inozemstva a i mnoge udruge i škole iz naše domovine.

Za Riječku nadbiskupiju, Trsatsko Svetište bilo je ove godine, 26. travnja, mjesto održavanja centralne proslave 800. obljetnice kako je sv. Franjo dobio od pape Inocenta III. odobrenje Pravila kako ga je on zamislio, a Pravilo glasi: „Pravilo i život Manje braće jest ovo: Obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista...“. Mi franjevci, čuvari Marijinog Svetišta, ovdje smo već preko petsto i pedeset godina i nastojimo Radosnu vijest Isusa Krista kojeg nam je Marija podarila po riječima u svojoj kući u Nazaretu: „Evo službenice Gospodnje...“ živjeti i navješćivati hodočasnicima.

Sa svim vjernicima ali i hodočasnicima ove i slijedeće godine, nastojat ćemo se što bolje uključiti u

Dragi štovatelji Trsatske Gospe, dragi hodočasnici, dragi čitaoci i prijatelji Marijinog Trsata!

nam piše: „Dragi svećenici, Krist računa na vas. Po uzoru na svetog Arškog župnika, prepustite da vas osvoji Krist i bit ćete u današnjem svijetu vjesnici nade, pomirbe i mira“.

Poruka blagdana Marijinog Uznesenja na nebo kao i blagdana Njezina Rođenja neka bude i naš put vjernosti Bogu i njegovim planovima s nama ljudima da se još više po Mariji uključimo u djelo spasenja koje bog nudi svim ljudima.

Mi, čuvari Trsatskog Marijinog svetišta, s velikom radošću očekujemo vas, hodočasnike i štovatelje Marijine i želimo vam da doživite ovdje dodir Božje ljubavi.

Fra Lucije Jagec, čuvar Svetišta i gvardijan

Marijin TrsaT za Veliku Gospu 2009. Godine

Josip Botteri Dino, Krunidba Bl. Dj. Marije, vitraj u trsatskoj bazilici

4 MARIJIN TRSAT 2/2009

O ženi OdjevenOj sunceM

Svetkovina Uznesenja Bla-žene Djevice Marije daje nam mogućnost da zavirimo

u sam sadržaj te dogme i uočimo domašaj te njezine izvanredne povlastice. Kao posljednju istinu vjere o Blaženoj Djevici papa Pio XII. proglasio je 1950. godine da je Marija, Isusova i naša Majka, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu te apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus obvezao sve katolike na čvrstu vjeru u to otajstvo. To je bio rezultat uvjerenja da Isus, Božji Sin, nije mogao dopustiti da njegova majka trune u grobu nakon smrti, zatim plod duge tradicije različitih proslava toga blagdana i na Istoku i na Zapadu, intenzivnoga proučavanja povjesničara i teologa, brojnih ikonografskih i umjetničkih prikaza Djevičine proslave tijekom mnogih stoljeća te konačno pozitiv-nih odgovora velike većine biskupa na upit Svetoga Oca o tome što vjernici općenito misle o konačnoj Marijinoj sudbini.

BIBLIJSKI TeMeLJI DoGMe o UzNeSeNJU MARIJINU

Iako se u Svetome pismu ni na jednome mjestu ne spominje Marijino uznesenje na nebo (pa čak ni gdje ni kada je umrla), ova se istina vjere temelji na Bibliji koja se tumači u Crkvi. Papa u Konstituciji, naime, ističe kako su Marijino uznesenje naučavali crkveni oci, brojni teolozi i sveti pisci, koji se “u rasvjetljavanju svoje vjere u Uznesenje služe određenom slobodom činjenica i izreka Sv. pisma”. Drugim riječima, pozivaju se na neke odlomke i tumače ih u kontekstu Marijine sudbine nakon završetka njezina zemaljskoga putovanja, i tako dokazuju kako se ta povlastica slaže sa Svetim pismom.

Konkretno, riječ je o sljedećim recima:a) Post �, 15: “Neprijateljstvo ja

zamećem između tebe i žene” – nova Eva je najuže povezana s novim Adamom, premda mu je podređena, u borbi protiv paklenog neprijatelja: “Kao što je Kristovo uskrsnuće bilo bitni dio i konačni znak te pobjede, tako se i za Mariju borba, koja joj je bila zajednička sa Sinom, morala završiti proslavom njezina djevičanskoga tijela.”

b) Izl 20, 12: “Poštuj oca svoga i majku svoju” (usp. Lev 19, 3). “Otkako je naš Otkupitelj postao

Marijin sin nije mogao, kao najsavršeniji obdržavatelj božan-skoga zakona, osim što je štovao svoga nebeskoga Oca, ne poštivati i svoju Majku. Pošto je mogao odati toliku počast svojoj Majci da je sačuva nedirnutom od grobnoga raspadanja, treba vjerovati da je to zaista i učinio.”

c) Iz 60, 3 prema Vulgati: “Proslavit ću mjesto na kojem počivaju moje noge.” Djevičino tijelo je svetište u koje je Gospodin stao svojim nogama.

d) Ps 45, 10. 14-16: “Zdesna ti je kraljica u zlatu ofirskom... Sva lijepa korača kći kraljeva... U haljini od veza šarena kralju je dovode, pratnje su joj djevice, druge njezine... u kraljeve dvore ulaze.” Tekst psalma primijenjen je na Mariju – Kraljicu “koja pobjednički ulazi u nebeske kraljevske dvore i sjeda zdesna božanskom Otkupitelju... besmrt-nome Kralju vjekova.”

e) Ps 132, 8: “Ustani, Gospodine, pođi k svom počivalištu, ti i Kovčeg sile tvoje!” Crkveni oci,

teolozi i sveti pisci “u Kovčegu saveza, napravljenom od drveta koje ne može istrunuti i postavljenom u Gospodnji hram, vide sliku prečistog Marijina tijela, očuvanog od svake pokvarljivosti groba i uzvišenog u nebesku slavu”.

f) Pj �, 6 (usp. Pj 4, 8 i 6, 9): “Zaručnica iz Pjesme nad pjesmama, koja silazi ‘iz pustinje kao stup dima iz kada smirne i tamjana’ da bi bila okrunjena, slika je one nebeske Zaručnice koja je, zajedno s nebeskim Zaručnikom, uzdig-nuta u nebeske kraljevske dvore.”

g) Lk 1, 28: “Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama!” – osobito su skolastički teolozi tumačili ove anđelove riječi pri navještanju jer su u Uznesenju gledali ispunjenje punine milosti koja je darovana Djevici i poseban blagoslov kao suprotnost Evinu prokletstvu.

h) Otk 12: u “ženi odjevenoj suncem, mjesec joj pod nogama” (usp. Otk 12, 1), teolozi su vidjeli skriveno opisano Uznesenje Blažene Djevice Marije.Crkva, dakle, u Uznesenju vidi

posvemašnju posljedicu posve jedinstvenih veza između Marije i Isusa na fizičkoj – tjelesnoj razini, a još više na razini vjere. Što se tiče tijela, Marija, primivši u svoje krilo božansku Riječ i obukavši je našim ljudskim tijelom, postaje – poput kovčega novoga Saveza – sjedište utjelovljene Prisutnosti Božje među nama. Stoga je nedopustivo pomisliti da bi Djevičino tijelo, tako čvrsto povezano s Kristovim čovještvom zbog biološko-majčinske funkcije, poslije bilo odvojeno od Sina zbog podložnosti grobnom raspadanju.

Na moralnoj ili vjerskoj razini Marija je, kao nova Eva, uz Krista te je u ovisnosti o novom Adamu (Kristu) najuže sudjelovala u otkupiteljskome djelu svog Sina, u borbi i pobjedi protiv đavla, grijeha i smrti. Stoga, kao što je uskrsnuće bilo završetak spasenja što ga je izvršio Krist, prikladno je bilo da Marijino sudjelovanje u toj borbi

Ekleziološki doseg dogme o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo

Gvido Reni, Uznesenje Marijino, 17. st.

5MARIJIN TRSAT 2/2009

bude okrunjeno proslavom njezina djevičanskoga tijela. O takvom povlaštenom jedinstvu Majke i Sina govori nam upravo poruka Sv. pisma. Kroz sveopće razmišljanje o Marijinu otajstvu, Duh Sveti je sugerirao Crkvi da između redaka uoči i ono što slovo Pisma ne kaže izričito. I to je učinila današnja Crkva, kako svjedoči konstitucija Munificentissimus Deus.

PoVezANoST IzMeđU MARIJINA UzNeSeNJA I

CRKVeKao najizvrsniji ud Crkve – Tijela

Kristova, kao suradnica Božja u ostvarenju spasenjskoga plana s ljudima i kao Bezgrešna Djevica osjenjena Duhom Svetim, uznesena Marija je “eshatološka slika” Crkve. Konačna Marijina proslava jedna je od “velikih stvari” koje Bog kao znak postavlja svojoj Crkvi. Zalog je to onoga što je čitava zajednica vjernika pozvana postati. Taj odnos između Marije i Crkve, i što se tiče Uznesenja, ima svoj biblijski temelj u Isusovim riječima koje je s križa uputio Majci i ljubljenom učeniku: “Ženo! Evo ti sina!... Evo ti majke!” (Iv 19, 26b). Ovom je “oporukom” Isus htio darovati Mariju kao “majku” svim svojim učenicima, koji su bili predstavljeni u učeniku prisutnome pod križem.

Prema židovsko-biblijskom naučavanju, duhovno očinstvo ili majčinstvo uključuje, među ostalim, primjernost. To znači: duhovni otac ili majka su za svoju djecu “primjer” nasljedovanja i življenja (usp. 1Kor 4, 15-16; 1Pt �, 6; Iv 8, 39). Primijenimo li to na Mariju kao “majku” Crkve, to znači da svaki vid njezine osobe (kreposti, povlastice itd.) ima svoj crkveni odjek, to jest postaje slika, tip, primjer onoga što Crkva mora biti u svome putničkom razdoblju, kao i u onom proslavljenom. Uznesenje anticipira u Marijinoj pojedinačnoj osobi stanje čitave Crkve u životu “svijeta koji dolazi”.

U svakom slučaju, na osobni i pojedinačni Marijin položaj, ma kako bio važan, nije se nikada u Crkvi gledalo izdvojeno. Njezine povlastice u odnosu na Krista te otajstva koja označuju čitav njezin život nisu nikada odvojeni od spasenjske zadaće koju je izvršavala za dobrobit čitavoga čovječanstva. S toga gledišta i “čudo” njezina tjelesnog uznesenja u nebo postaje “događaj” spasenja koji poprima sveopće značenje za

vjerničko čovječanstvo i za čitav svijet. Marijino uznesenje nije samo neka osobna činjenica koja skladno zaključuje primjeran događaj spa-senja: ono predstavlja otkupljenje ko-je je došlo do posvemašnjeg dovršenja u jednom članu od niza onih kojima je potrebno.

NoVA PeRSPeKTIVAII. VATIKANSKoGA SABoRA

Vlastiti tekst definicije dogme o Uznesenju BDM izjavljuje da je Marija, Bezgrešna i uvijek Djevica, završivši tijek zemaljskoga života, dušom i tijelom uzeta u nebesku slavu. Dakle, subjekt uznesenja nije toliko tijelo ili duša, koliko Marijina osoba u svoj svojoj cjelovitosti, i to shvaćena kao Majka Božja, Bezgrešna i uvijek Djevica. Istine su to do kojih je došla vjera Crkve tijekom vjekova rasta i napretka. Ono što je samoj definiciji nedostajalo ili nije bilo dovoljno jasno istaknuto, dopunio je II. vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium (LG). Petnaestak godina nakon svečanoga proglasa Pija XII., Marijino uznesenje tako dobiva svoje pravo mjesto i puni sadržaj u nauku, slavlju, vjeri i pobožnosti Crkve.

Ta doista nova teološka perspek-tiva, vlastita Saboru, jest eklezijalna pespektiva. Iznesena je u LG, br. 68. Evo toga nauka: “Marija, proslavljena u nebu dušom i tijelom, slika je i početak Crkve budućega vijeka; kao takva znak je sigurne nade i utjehe Božjemu narodu koji putuje prema danu Gospodnjem.” Pojmovi koji se tu upotrebljavaju međuovisni su i posljedični: uznesena Marija već je slika i početak ehatološke buduće Crkve; kao takva, za narod Božji koji putuje u povijesti prema danu Gospodnjem, ona je znak sigurne nade pa stoga i utjehe.

Označujući uznesenu Mariju u slavi kao znak i početak buduće eshatološke Crkve, Sabor je htio ustvrditi da još za vrijeme svoga povijesnog putovanja Crkva u Mariji ima početak svoje buduće stvarnosti. Taj je početak već slavan jer Marija u sebi ima dostojanstvo savršene slike onoga što će biti Crkva budućnosti. Marija je prvi i savršeni član povijesne Crkve. Nije izvan ili iznad Crkve; s njom Crkva započinje i već dostiže svoju savršenost. Sve njezino majčinsko poslanje i njezina suradnja s Kristom je zbog Crkve. Jednako tako, ona predstavlja lik i uzor (uzorak, model) Crkve koja se u

svome povijesnom ostvarivanju mora na njoj nadahnjivati u stalnom pro-cesu nasljedovanja i poistovjećiva-nja; u njoj je već postigla vrhunac moralnog i apostolskog savršenstva; prema njezinu mnogostrukom zago-voru, mora se usmjeravati kako bi pobijedila grijeh i poteškoće života (LG 61-65). U ovoj eklezijalnoj perspektivi, koja nadopunjuje onu kristološku, Marijino poslanje i povlastice, uključujući tu i Uznesenje na nebo, postižu svoju pravu važnost i svoju pravu svrhu.

Dosljedno tome, Marijina proslava poprima vrijednost eshatološkoga znaka za sav Božji narod koji putuje prema danu Gospodnjem: ona je znak koji mu je dan da ga podržava u sigurnoj nadi u vlastito eshatološko ostvarenje, kao što je Marijino, i da ojača one koji se još nalaze u opasnostima i nevoljama te se bore protiv grijeha i smrti. Stoga Marijino uznesenje nije za narod Božji koji putuje stvarnost koja otuđuje, nego poticaj i ohrabrenje da nastoji ostvariti svoj povijesni put prema konačnom eshatološkome savršenstvu. Činjenica da je Marija – jedna od nas – postigla u nebu potpunu slavu, daje nam “sigurno” jamstvo da se Kristova obećanja mogu ostvariti. Marija je naša sestra koja je “već stigla” na cilj; samo nas je “nadišla i pretekla”! Ali u njezinoj sudbini čitamo svoju, i to s velikom radošću!

Da zaključimo: u svojoj providnosti, milosrdni Bog vodi zajednicu vjernika – Crkvu u njezinu povijesnom hodu. Tijekom stoljeća je, pod vodstvom Duha Svetoga i uza suglasnost biskupa kao nasljednika apostola, s rimskim biskupom – papom na čelu, dozrijevao i oblikovao se u istine vjere sadržaj objavljen u Svetome pismu i Predaji. Dogma o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo posljednja je u tome dugom neprekinutom nizu. U poniznoj službenici Gospodnjoj, koja je postala Spasiteljevom Majkom, prepoznajemo ljepotu Crkve kao Zaručnice Kristove. Njezina proslava jamstvo je naše konačne sudbine i znak da valja ustrajati na putu vršenja Božje volje i izgrađivanja Njegova kraljevstva. U tome nam je Marija, bez ikakve sumnje, pomoćnicom, zagovornicom i uzorom.

fra Krunoslav Kocijan


Sluga Božji Vendelin bio je osobiti štovatelj Majke Božje, napose Majke Milosti na Trsatu. Znao se zadržavati u svetištu te dugo moliti. Braća franjevci govorili su kako često na koru crkve satima moli i meditira. Bio je revni poslužitelj Svetišta te pobožnik Gospe Trsatske.

DJeVICA MARIJA PoSReDNICA MILoSTI

Časni sluga Božji Vendelin Voš-njak u svome je duhovnom životu njegovao osobito pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koja je izgleda kulminirala u Trsatskom svetištu za njegova višegodišnjeg boravka na Trsatu. Rastu njegove marijanske pobožnosti pomogli su i sveti oci te drugi pobožni pisci prvih kršćanskih vjekova, koji o Mariji govore "kao o svjetlu koje čitav svijet rasvjetljuje. Njima je Marija tajanstveni onaj most koji zemlju s nebom spaja, ključ koji nam vrata nebeska otvara, izvor sviju milosti, kanal svih dobara". Posebno ističe da je Crkva potvrdila ovaj nauk, ali i brojne nazive kršćanskog puka koji su sažeti u Lauretanskim litanijama. U svojim propovijedima, Djevici Mariji najčešće pridaje naslove: Majka Božje milosti, posrednica milosti, odvjetnica kršćana.

Posebno Sluga Božji naglašava da Marija kod svoga Sina, a našega Spasitelja "imade posebnu milost i moć" koje nema nijedan stvor, pa ni anđeli. Ona je napose posrednica svih milosti što ih kršćani primaju od Boga. Objašnjava da je Djevica sudionica u djelu Otkupljenja Isusova, poput Gospodina koji je Ocu poslušan do smrti na križu, i Marija pristaje na žrtvu, "jer sve što Isus prihvaća to i ona prihvaća". Ovom dragovoljnom žrtvom "Marija je zaslužila sve milosti našega spasenja i posvećenja, te je zaslužila da bude posrednicom sviju milosti".

Ovaj počasni Marijin naslov, posrednica milosti, otac Vendelin posebno objašnjava: "Istina je da mi sva dobra dobivamo od Boga po Kristu" koji je jedini posrednik

Časni sluga Božji o. Vendelin Vošnjak

između ljudi i Boga jer je dao samoga sebe za otkup svih ljudi od grijeha. Napose ističe: "Sve dakle milosti koje nam se dijele bilo kada i na koji način, dijele se zato jer nam ih je Krist zaslužio i stekao." Malo dalje nastavlja: "No, ako je i prvotni i glavni posrednik milosti samo jedan, i to Krist Gospodin, to ipak ne priječi da bl. Djevica Marija bude također posrednica, no u različitom stupnju, tj. ne prvotna i glavna nego drugotna i podređena, jer gledom na plodove otkupljenja sva su stvorena bića Isusu podređena, pa i Marija. Time što se Marija pridružila djelu otkupljenja svoga Božanskog Sina, dragovoljno ga prikazala Bogu Ocu kao žrtvu, ona nam je zaslužila sve milosti, time je i ona postala posrednicom sviju milosti".

Premda Katolička crkva nije službeno Mariju proglasila posred-nicom milosti, ipak je "ovaj časni naslov i odliku" stavljala u svoje javne molitve koje upravlja osobito u svom bogoslužju Bl. Djevici Mariji. Drugi je vatikanski sabor Marijino posredništvo i ulogu u djelu spasenja ukratko objasnio: "Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima

Franjevac Vendelin Vošnjak (1861.–1933.) nosi počasni naslov “časni sluga Božji”

jer je Crkva službeno izdala Dekret o krepostima kojim je potvrdila da je ostvario krepostan i svet život na herojski način. U njegov se zagovor mnogi pobožnici utječu te svjedoče da su primili brojna uslišanja. Očekuje se čudesno uslišanje koje bi Crkva potvrdila pa bi bio proglašen blaženim.

Časni sluga Božji Vendelin bio je tijekom života posebno povezan s Trsatskim svetištem. Njegovom je zauzetošću Franjevački samostan na Trsatu, a onda i Trsatsko svetište, pripojen Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda. Slovenski franjevci željeli su da pripadne njihovoj pokrajini jer su hodočasnici iz Slovenije rado hodočastili u drevno marijansko svetište na Trsatu. Otac Vendelin obrazlaže: Trsat se nalazi u Hrvatskoj, stanovnici govore hrvatskim jezikom, Rijeka je posebno prometno povezana s glavnim gradom Zagrebom; ujedno pripada hrvatskoj biskupiji. Te je argumente uvažila generalna uprava Franjevačkog reda te je 1900. samostan pridružen novoosnovanoj Hrvatskoj provinciji.

Više je puta o. Vendelin bio namješten u Franjevačkom samostanu na Trsatu. Obavljao je službe gvardijana i vikara, tj. zamjenika mjesnog poglavara. Pomagao je odgojiteljima mladih franjevaca savjetom, a bio je i njihov ispovjednik i duhovnik. Braća su ga poštovala kao utemeljitelja svoje provincije (pokrajine), a iznad svega kao pobožnog i svetog člana zajednice.

Više mu je puta bila povjerena služba tzv. čuvara Trsatskog svetišta. Na njega je spadala skrb da se hodočasnicima pruže duhovne usluge, da mogu obaviti svoje pobožnosti Trsatskoj Gospi, da se ispovjede, slave sv. misu i čuju prigodnu propovijed. Ujedno je u svetištu često osobno propovijedao i ispovijedao.

Uživao je poštovanje hodočasnika i domaćih vjernika te okolnih svećenika, kao i onih koji su dolazili s hodočasnicima. Doimao se pobožnošću i sabranošću pa je izazivao u vjernika posebni respekt. Jedna je trsatska vjernica posvjedočila da su, gledajući kako prolazi samostanskim klaustrom, govorili: “Gre svetac!” Time su posvjedočili njegov “glas svetosti”.

U SLUžBi TRSATSKOG sVeTiŠTa

Časni sluga Božji o. Vendelin Vošnjak

�MARIJIN TRSAT 2/2009

TrsaTski euharisTijski konGresi

Tijekom prve polovice 20. stoljeća na području Hrvatske održano je više od pedeset euharistijskih kongresa, od čega su tri bila nacionalna. Svima je svrha bila duhovna obnova pojedinca i zajednice Božjeg naroda. Središte svega okupljanja je euharistijski Isus, a glavna im je zadaća bila da kršćani crpe iz euharistije životnu snagu – sabrani u različitosti odražavaju zajedništvo s Kristom Gospodinom i međusobno zajedništvo okupljenih.

Kao provjereno hodočasničko okupljalište, Trsat je bio domaćin nekoliko takvih kongresa. Prvi kongres na Trsatu, hrvatsko-slovenski, održan je 2. i 3. rujna 1902. godine. Prema pisanju tadašnjeg tiska, svrha je kongresa bila obnova vlastitoga vjerskog života, u prvom redu svećenika kao glavnih nositelja vjerske obnove. Nakon svečane sjednice otvorenja, slavljena je u crkvi Majke Božje svečana pontifikalna misa, zatim je uslijedilo euharistijsko klanjanje i procesija glavnom gradskom ulicom Sušaka. Okupilo se oko 200 svećenika, a slavlju su prisustvovala i četiri biskupa – senjsko-modruški Antun Maurović, ljubljanski Antun B. Jeglič, naslovni beogradski biskup Ivan Krapac i nadbiskup Lawova Josip Teodorowicz (Katolički list, 4. rujna 1902.).

Sljedeći je euharistijski kongres održan na Trsatu od 6. do 8. rujna 1924. godine. To je bio drugi euharistijski kongres franjevačkih trećoredaca. Organizirao ga je Savez Trećeg reda sv. Franje sa središtem u Zagrebu. O njemu je pisao i Katolički list 11. rujna 1924., nazivajući ga “najvećom katoličkom slavom”, što je Hrvatsko primorje do sada pamti. U istom broju piše: “Preko 30 tisuća hrvatskog katoličkog naroda zgrnulo se sa sviju strana ovamo, da u ovom proslavljenom Gospinom prošteništu iskaže čast i ljubav svoju prema euharistijskom Spasitelju… Svi vlakovi i svi parobrodi, koji su tih dana dolazili na Sušak, bili su krcati naroda… I talijanski parobrodi koji voze s Rijeke u Opatiju, bili su tih dana prepunjeni putnika.” Program kongresa obuhvaćao je liturgijska slavlja i manifestacije te niz predavanja za vjersku i stalešku

izgradnju pridošlih hodočasnika i sudionika. Prema pisanju Katoličkog lista, bilo je govora o molitvi, Crkvi i svećenstvu, svećeničkom pomlatku, socijalnom načelu ljubavi, odnosu prema državnoj vlasti i politici, Katoličkoj akciji, tisku, kinu i modi, kletvi i psovki, obilježavanju tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva, stanju franjevaštva te o Euharistiji kao život i Gospi posrednici milosti. Kongresu su prisustvovali i biskupi: banjalučki Jozo Garić, senjsko-modruški dr. Josip Marušić, krčki dr. Josip Srebrenić te šibenski dr. Jerolim Mileta. Istaknuto mjesto među govornicima zauzeli su dr. fra Teofil Harapin i književnik dr. Velimir Deželić st. Papa Pio XI. podijelio je svim sudionicima kongresa potpuni oprost.

Biskupijski euharistijski kongres održan je na Trsatu 14. i 15. kolovoza 19�1. pri proglašenju crkve Majke Božje bazilikom. U nizu značajnih ličnosti Hrvatskoga katoličkog pokreta (HKP), na ovome je kongresu sudjelovala i Marica Stanković. Bili su prisutni i hrvatski biskupi: beogradski nadbiskup fra Rafael Rodić, đakovački Antun Akšamović, banjalučki fra Jozo Garić, krčki Josip Srebrenić i kapitularni vikar Senjsko-modruške biskupije, a poslije i njezin biskup, Ivan Starčević. Kongres je završio velikom procesijom koja je iz crkve krenula prema središtu Sušaka. Tamo je na glavnom trgu okupljenim vjernicima, njih desetak tisuća, nagovor održao Augustin Juretić, da bi se procesija zatim vratila na Trsat.

Osim ovih kongresa, Trsat je u prvoj polovici 20. stoljeća nekoliko puta bio i mjesto susreta đaka i stude-nata nadahnutih idejama HKP-a i krčkoga biskupa Antuna Mahnića, a 1937. i mjesto održavanja kongresa liturgijskog pokreta za Senjsko-modrušku biskupiju.

fra Daniel Patafta

i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika" (LG VIII, 62). Malo dalje kaže da Marija "posreduje kod svoga Sina" (LG VIII 69) za ljude.

Naslov Marija posrednica milosti opravdava "neograničeno ono pouzdanje koje su toliki narodi kroz dvadeset vjekova gajili naspram preblaženoj Djevici, te se ne može ni zamisliti pravi kršćanin katolik koji ne bi osjećao da je "Marija njegova posrednica na nebu". Sluga će Božji s pravom izreći svoje divljenje: "Pa kad ona posreduje i za one koji joj se ne utječu, kako da neće posredovati za one koji je za to izričito mole."

fra Rajko Gelemanović

Molitvau euharistijskoj

godiniriječke nadbiskupije

Gospodine, vjerujemo da si prisutan u Euharistiji i želimo obnoviti svoju ljubav prema tom daru. Pomogni nam da Euharistija postane središte našega vjerničkog života. Molimo Te za sve naše obitelji da ih okupiš na nedjeljnoj Euharistiji oko svoga stola. Otvaramo ti svoje srce; učini ga dostojnim za susret s Tobom u svakoj Euharistiji. Ti ga mijenjaj tako da i naš život postane euharistijski. Ti si Nada naša. Ispuni nas svojim Duhom da Tvoju nadu svjedočimo u beznađima ovoga svijeta. Neka to osjeti svaki pojedinac, svaka naša obitelj, naša župa i cijela Nadbiskupija. Amen.

18. travnja 2009. –10. listopada 2010.


ČAĐAvA GOSPA TrsaTska

Zar postoji čađavi lik Gospe Trsatske? Postoji već dva desetljeća. To je reljef

lika Gospe Trsatske, koji je uoči proslave �00. obljetnice Trsatskog svetišta izradio riječki akademski kipar Zvonimir Kamenar da bi bio postavljen u Kapelu svijeća. I ta je kapela tada nastala kako bi se vjernici odviknuli paliti svijeće u crkvi i u Kapeli zavjetnih darova. Kapela je poslije proširena s novim postoljem za svijeće, ali danas jedva pruža dovoljno mjesta svima onima koji pale svijeće na Trsatu.

PALJeNJe SVIJećA VJeRNIčKI Je oBIčAJ

Vjernici pale svijeće u svim marijanskim svetištima, a i na drugim mjestima. U Zagrebu bi bilo neshvatljivo da nema sve one gomile svijeća pred Gospom od Kamenitih vrata. Tako je razumljivo da pale svijeće i u sklopu Trsatskog svetišta. No opravdano je postaviti pitanje: zašto palimo svijeće na tim mjestima?

Neki tako žele izraziti svoju pobožnost prema Majci Božjoj, jednom zato što nešto mole, drugi put zato što zahvaljuju za ispunjenu prošnju. Dok pale svijeće i gledaju ih kako gore, štovatelji Majke Božje i dalje mole. Njihova molitva prati plamen svijeće. Možda plamen svijeće podržava njihovu molitvu, a svakako je jedan od njezinih izraza. No opravdano je pitanje: Je li to baš prikladan način kako umnožiti svoju molitvu? Još je opravdanije pitanje: Je li ta naša molitva način približavanja liku Majke Božje da bismo je nasljedovali kao Isusovu majku, svu predanu nebeskom Ocu i spremnu da mu služi čitavim životom? Teško da plamen svijeće budi takve molitvene nakane.

No slušajući razgovore onih koji kupuju svijeće da bih ih zatim zapalili, puno njih tako potvrđuje sjećanje na svoje pokojne. Takvi su ljudi potaknuti prije svega spomenom na svoje pokojne i njihova svijeća ne gori u čast Majci Božjoj. I takvi katkad mole za svoje pokojne. Redovito ne tako dugo koliko gori svijeća. Udalje se prije nego što svijeća izgori. Opravdano je paliti svijeće za pokojne jer nas izgaranje svijeće podsjeća da je tako izgorio njihov život, da su nas svojim životom prosvjetljivali i zagrijavali, da mnogo toga ne bismo vidjeli da nas oni nisu poučili i na to nas upozorili.

Trebalo bi zapravo učiniti više. Uz molitvu za pokojne, valja priložiti i molitvu za nas same jer i naš život izgara poput svijeće i, manje ili više, naslućuje se kada će dogorjeti plamen našeg života. Valjalo bi stoga moliti da nam život gori plamenom koji svijetli drugima dobrim primjerom, koji vodi brigu o drugima pa ih tako zagrijava, koji izgara nesebično i bez računice, u povjerenju u Boga koji je početak našega života.

MožeMo LI ISKoRAčITI Iz oBIčAJA?

Kaže naša narodna mudrost: “Bolje da propadne selo nego običaji!” No paljenje svijeća nije običaj koji treba propasti i ne treba od njega odustati na prostoru koji je za to prikladan. Crkva i Kapela zavjetnih darova sigurno nisu takvo mjesto, a nije ni spomenik pokojnog pape Ivana Pavla II. ispred crkve.

Mi koji palimo svijeće, ne smijemo ih paliti kao zamjenu za svoju molitvu, ni u čast Gospi ni za svoje pokojne. U plamenu svijeće trebamo vidjeti odjek onog uskrsnog usklika uskrslome Gospodinu: “Svjetlo Kri-stovo”! Još bismo trebali čuti, kada palimo svijeću, one Isusove riječi: “Vaša djela neka svijetle ljudima da ih oni vide!” Dakle, taj čin paljenja svijeće valja popratiti ispovijedanjem

vjere u Kristo-vo uskrsnuće i u vlastito us-krsnuće. Ne bismo smjeli napustiti Kape-lu svijeća prije nego što smo odgovorili na pitanje: Kome trebam pružiti svjetlo vjere i svjetlo života, kome bih za-pravo trebao biti “sljepački štap” da može dostojanstveno kročiti kroz ovaj

život? Ako palimo svijeću samo zato

da ona svojim izgaranjem nastavi našu jedva započetu molitvu, ako se ljutimo što nismo našli mjesto gdje ćemo postaviti svoju svijeću pa mičemo onu koju je netko prije nas stavio premda još nije dogorjela – nešto nije u redu. Ako smo svijeću zapalili, a nismo ni pogledali lik “Čađave Gospe Trsatske”, nego smo ispunjeni samo svojim mislima i uspomenama pa nema u nama želje da nasljedujemo vjeru i ljubav Isusove majke Marije – nešto ipak nije u redu. Ako palimo svijeću da bismo tako pokazali da nismo zaboravili godišnjicu smrti nekoga od svojih najbližih, a ne dozovemo u svijest za što im trebamo biti zahvalni i čak slijediti njihov dobar primjer, premda su nas okružili dobrotom i ljubavlju, onda – nešto nije u redu.

Gospa Trsatska neće nam zamjeriti što je u kapeli svijeća na Trsatu postala “Čađava Gospa Trsatska”, ako palimo svijeće svjesni da i naš život gori poput svijeće, ali takve koja širi oko sebe svjetlo pobožnosti prema njoj i poštovanja prema pokojnima s odlučnošću da želimo da plamen naše životne svijeće očituje “svjetlo Kristovo” i izgara potvrđujući ljubav i vjernost prema dobru vjere i dobru života koji smo primili.

Čađava Gospa Trsatska ima mjesto na Trsatu. Mi trebamo provjeriti svoje mjesto pred njom.

fra emanuel Hoško

Vjernici pale svijeće u Kapeli svijeća (snimio fra Peter Deže)


TrsaTski Marijini dani

Zavjetnim hodočašćem pomoraca i Senjana u Svetište Majke Božje na

Trsatu, u nedjelju �. svibnja otvoreni su ovogodišnji Trsatski Marijini dani, tradicionalna vjerska i kulturna manifestacija kojom se u Trsatskom svetištu tradicionalno dočekuje i priprema za svetkovinu Majke Božje Trsatske. Prvim taktovima Gradske glazbe Trsat, do Svetišta je krenula svečana procesija pomoraca i svih ljudi od mora koji već više od sedam stoljeća Majku Božju Trsatsku štuju kao svoju zaštitnicu, zagovornicu i pomoćnicu, što je u svojoj propovijedi pod svečanom svetom misom apostrofirao senjski župnik i dekan msgr. Mile Čančar, predvodeći brojnu skupinu senjskih hodočasnika. Sve nazočne pozdravio je, a organizatorima u ime pomoraca zahvalio kapetan Darko Glažar, istaknuvši kako sve hodočasnike-pomorce na Trsatu povezuje more, a ujedinjuje štovanje prema Majci Božjoj Trsatskoj.

Podizanjem zastava Majke Božje Trsatske, Republike Hrvatske i Grada Rijeke na jarbol ispred Svetišta, idućih je dana Trsat bio središte vjere i kulture, a osobito u znaku proslave 800. godišnjice Franjevačkog reda. Do srijede su u Svetištu održane svibanjske pobožnosti i svete mise, a od srijede do nedjelje svaki je dan bio prepoznatljiv po nekom drugom važnom sadržaju. Tako je 6. svibnja u Auli Ivana Pavla II. proslavljen tradicionalni Majčin dan na kojem su nastupili dječji zborovi Mali Riječani i Morčići. Hodočasničkim danom FSR-a i FRAME u četvrtak, 7. svibnja, započela je i blagdanska vjerska trodnevnica koju je predvodio fra Darko Tepert. Iste je večeri u Auli predstavljena knjiga dr. fra Emanuela Hoška Zapadno-hrvatske povijesne teme. Hodočasnički dan redovnica u petak zaključen je riječkom premijerom dokumentarnog filma Hrvatske televizije Manji brat – fra Bonaventura Duda, također u Pastoralnom centru. Zavjetno hodočašće franjevaca Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, ove je godine iznimno održano dan uoči blagdana Gospe Trsatske, 9. svibnja, a predvodio ga je provincijal fra Željko Železnjak. Navečer istog dana u Svetište je hodočastila Udruga Vojska Bezgrešne, a u Auli je održana večer hrvatske marijanske pjesme i poezije.

Trsatski Marijini dani završili su slavljem blagdana Majke Božje

Trsatske 10. svibnja. Hodočasničku procesiju s čudotvornom slikom Majke Božje Trsatske i euharistijsko slavlje predvodio je riječki nadbiskup msgr. dr. Ivan Devčić.

“U vremenima velikih iskušenja, kršćani su uvijek s pouzdanjem gledali u Krista kao temelj svoje nade i sigurnosti. Za njega su se hvatali kao za čvrsto sidro koje je kadro odoljeti i najvećim olujama. Danas, kada se, kako vidimo mnogo toga urušava – što su ljudi izgradili kao da je utemeljeno na pijesku – imamo posebno potrebu produbiti i učvrstiti svoju vjeru u Krista, koji je isti jučer, danas i uvijeke. Zato smo proglasili euharistijsku godinu u našoj nadbiskupiji i za njezino geslo uzeli Krist, naša nada. Svoje planove i nakane koje želimo ostvariti tijekom euharistijske godine, preporučujemo nebeskoj Majci Mariji,” poručio je, među ostalim, nadbiskup Devčić koji

je slavljem predsjedao u zajedništvu s franjevačkim provincijalom fra Željkom Železnjakom, trsatskim gvardijanom fra Lucijem Jagecom i drugim trsatskim franjevcima te riječkim svećenicima.

STePINAC – PRIJATeLJ TRSATSKoG SVeTIšTA

Bistu kardinala bl. Alojzija Stepin-ca u trijemu Aule pape Ivana Pavla II. – rad akademskog kipara Ante Jurkića, a dar Svetištu ministra kulture Bože Biškupića – na blagdan Majke Božje Trsatske otkrio je ministrov izaslanik Zvonimir Pliskovac, a blagoslovio nadbiskup Devčić te je izložena vjernicima na štovanje. Uz bistu kardinala Stepinca, koji je, kako je rekao zamjenik trsatskoga gvardijana fra Serafin Sabol, bio prijatelj Trsatskog svetišta, u budućnosti će mjesto naći i biste drugih hrvatskih svetaca i blaženika.

Riječki nadbiskup msgr. dr. Ivan Devčić predvodi večernju sv. misu na blagdan Majke Božje Trsatske (snimio fra Peter Deže)


U SveTiŠTiMA ČOvjeK iSKRenije TRAži

BOGARazgovor s vlč. Dražen Karačićem, župnikom župe Sv. Križ Začretje

|Velečasni župniče, evo na Trsa-tu smo ne samo zanimljivom po ambijentu, jer je to svetište Gospe Trsatske, nego i po raspjevanosti koja još uvijek odjekuje, premda je hodočasnička misa završila prije skoro pola sata. Molim vas, predstavite sebe i skupinu koju ste doveli.{Ja sam velečasni Dražen Karačić, dekan krapinskoga dekanata. Dolazim danas sa župom Sv. Križ Začretje, sa šest autobusa i nekoliko automobila. U toj sam župi pet godina. Iskreno mogu reći, za sebe i za moje vjernike, da ovamo rado dolazimo svake godine. Prije dvije godine došli smo s osam autobusa. Ljudi ovamo radosno dolaze jer u ovom svetištu uistinu svi zajedno osjećamo prisutnost naše nebeske Majke Marije, poseban mir i osjećaj koji se koji put ne da iskazati riječima. Moja majka koja je umrla prije pet godina, rado je ovamo dolazila svake godine sa svojom župom u Dugom Selu. A meni je danas i imendan, moje je krsno ime Antun, slavim sv. Antuna. Drago mi je što smo danas ovdje, svi zajedno, oko naše nebeske Majke Marije i oko sv. Antuna koji je, kao što ste u propovjedi rekli, pružio ruke i primio Isusa, malo dijete u svoje naručje.|Impresionira ta velika raspjevana skupina od trista ljudi. Je li to samo prenošenje pjevanja iz župne crkve na Trsat ili je Trsat dodao još nekakvu, recimo tako, veću energiju pjesmi? {U našoj župi pjevanje je na visokoj razini. Prošle je godine pater Sebastijan, koji je sad u Slavonskom Brodu, vodio zbor kojega je dosta obogatio, ali u Sv. Križu ima puno pjevačkih udruga, od onih najmanjih, djece, do odraslih, te kulturno-umjetničkog društva. Ljudi vole pjevati i pjevaju rado, pogotovo na Trsatu i u Mariji Bistrici. Vjernici se osobito u marijanskim svetištima otvore i lijepo pjevaju.|Spomenuli ste Mariju Bistricu, marijansko svetište. Nedaleko od Sv. Križa Začretje je krapinsko Svetište Trški Vrh. U koja marijanska svetišta vodite ljude svoje župe?{Do sada, u ovih pet godina, na Trški Vrh koji nam je blizu idemo prvu nedjelju u sedmom mjesecu, onda idemo na Trsat, bili smo već tri godine za redom u Međugorju s četiri-pet autobusa. Tu je još Marija Bistrica, zatim Lobor, gore Majci

Božjoj na brdu i još u poneke crkve, ali to su glavna svetišta.|Koja dobra vidite od takvoga hodočasničkoga puta? To je zapravo čitava župa na nogama. Osjećate li da to ima svoje opravdanje, s vašega aspekta, ponajprije kao svećenika

koji je župnik i koji vodi određenu vjersku zajednicu ?{Zasigurno ima učinka. Tu je na prvome mjestu sv. ispovijed, zatim sv. pričest, a u zadnje sam vrijeme svjedokom da se ljudi koji možda u župnoj crkvi ne prisustvuju redovito svake nedjelje svetoj misi,

Razgovorao fra emanuel Hoško

Hodočasnici u procesiji polaze na molitvu Križnoga puta (snimio fra Peter Deže)


rado odazivaju na hodočašća, a i tu imaju prigodu ponijeti sve ono što nose u svom životu, svoje križeve i svoje poteškoće i probleme; tu se uistinu događaju osobna i obiteljska obraćenja.|Obraćenje je bitan znak kršćan-stva. Isus počinje svoje javno djelovanje: “Vjerujte Evanđelju i obratite se.” Vjerujete li vi doista da i danas – u ovo vrijeme koje zovemo postmoderna, koje zapravo ne znamo ni definirati i koje nas uvijek nanovo iznenađuje: ono što očekujemo događa se, ali se događa puno toga više i na političkom i na kulturnom i na egzistencijalnom planu – obraćenje ima svoje mjesto i kako se ono očituje u životu nekoga tko je bio vjernik pa je malo sustao ili nekoga tko uopće nije bio vjernik, ali postaje vjernikom u nečem što nadilazi njegova očekivanja, kao što su hodočasnička događanja?{Zasigurno da i danas postoje obraćenja. Često ih i ne vidimo jer možda više gledamo na vanjštinu čovjeka. Evo i na današnjoj sam sv. misi spomenuo maloga Tea koji je poginuo s četiri godine; prošli tjedan je bio pogreb. Njegova obitelj – i roditelji i djed i baka – išli su u crkvu, ali kada ga pogodi tragedija i nevolja i križ u životu, čovjek još iskrenije traži dragoga Boga. I da upravo u trenucima kada je teško i kada kažemo da je kriza i u društvu i financijska i materijalna i duhovna pa i moralna, koliko god se sve gleda negativno, ljudi ipak traže Boga, traže mir. Spomenut ću i iskustvo iz vašega Franjevačkoga reda. Dok sam bio u Sisku kapelan, došao je tamo Darko Tepert i rekao župniku da se želi krstiti, ali da bi želio postati i svećenik.

Milosti punaMarijo, milosti punaK’o jutarnje rose cvijet,Blagoslov na tebe izliBog svevišnji, vječan i svet.

Poniznost te kruni sjajemK’o sunce zoru što svićeČistoća resi ljepotomČitavo tvoje biće.

Ti ljubljenom Božjem SinuPremilom Majkom postaA darom milosti BožjeDjevicom vazda osta.

Škrinjo prepuna blaga,Marijo sveti grade,Čuvarice Božje riječi,Prejasna Zvijezdo nade.

Ivana Lukić

Tada se župnik nasmijao, ali Darko se krstio i postao i franjevac i svećenik. Vidimo da Bog daje različite putove i načine da čovjek dođe do obraćenja.|Ovo vaše svjedočanstvo ne samo da je vjerodostojno, nego je na svoj način i upozorenje koje puno obećava. Može biti podrška onima koji doista traže obraćenje. Ne znaju zapravo što je, ali nisu zadovoljni s onim kako ovoga trena žive, nego hoće nešto više, hoće nešto bolje. Spomenuli ste da je pjesma razvijena u Začretju. Postoji li i kakva višeslojna pastoralna djelatnost u vašoj župi koja se očituje u različitim skupinama koje imaju neke posebne ciljeve, koje su si stavile pred sebe neke posebne zadatke, koje se angažiraju oko osobitoga vida kršćanskoga života i, evo, obavljajući to, živeći to, same su u toj svojoj vjeri djelatne, a u isto vrijeme vama kao župniku znače produženu ruku? {Svakako oko sebe treba okupiti dobre ljude, ljude koji će u svako vrijeme u župi djelovati i biti svećeniku desna ruka. Imamo i liturgijsku skupinu koja se brine za čitanja, za različite susrete, seminare, duhovnu obnovu. U župi imamo i neformalni Caritas, svaki tjedan se na vrata župnoga dvora zvoni, kuca, ljudi traže različite pomoći, da se plati struja, voda, za kruh i za različite potrebe. Jedna grupa mladih djeluje svjedočeći živoga Boga i tako okuplja i druge. Prošle smo godine iz naše grupe mladih poslali jednu kandidatkinju u Đakovo u časne sestre, u red sestara Sv. Križa. Imamo i grupu ministranata pa su vjernici uključeni na različite načine, bilo da je riječ o duhovnome ili materijalnom. Kad smo pošle godine postavljali novi

krov na župnu crkvu, svaki je dan došlo dvadeset-trideset dragovoljaca koji su od srca došli pomoći svojim radom, svojim rukama, tako da ljudi djeluju na različite načine, pomažu, žele pripadati nekoj odgovarajućoj skupini i žele tako djelovati i u samoj župi i u Crkvi.|Hvala vam na razgovoru. Usuđujem se zamoliti vas još nešto. Možda ovaj današnji boravak na Trsatu nadahnjuje u vama neku posebnu poruku koju biste uputili svojima, za koje se može mirne duše pretpostaviti da će ih dosegnuti, ali i čitateljima lista ovoga Svetišta „Marijina Trsata.“

Poruka svim ljudima, svim hodočasnicima, svima otvorena srca i duše mogla bi glasiti da je jedan od načina, i to vrlo dobrih, kako doći k Bogu, k Isusu – Marija. Uzeti Mariju za ruku i krenuti kroz život. Zato su i ova hodočašća oaze u našim životnim pustinjama, putovima, životnim previranjima, jer koji put treba i stati, treba se nahraniti, napojiti, ohrabriti i krenuti prema onom svome konačnom cilju, a to je – biti ovdje bolji čovjek, bolji kršćanin, a doći i jednoga dana u nebo.

Hodočasnici ispred trijema Aule Ivana Pavla II. u redu za sv. ispovijed (snimio fra Peter Deže)


pred prViM RedOvniČKiM

zaVjeTiMaZacijelo se ništa novo neće

dogoditi u životu svetišta i samostana na Trsatu jer, kao i svake godine s početkom rujna, mlada generacija franjevačkih novaka po završetku godine kušnje, u ruke provincijalnog ministra polaže svoje prve redovničke zavjete. To bi se zavjetovanje moglo nazvati nekakvom formalnošću zato što su mnogi naraštaji novaka tako činili i mnogi će još činiti. Samo u životu onih koji će osobno uskliknuti “Evo me”, zbiva se velika novost i velik preokret. U pitanju su tri Božja dara: poslušnost, siromaštvo i čistoća, koji su od velike važnosti za ostvarenje Gospodnjeg nauma s njima. Novicijatska godina bila je za mene na izgradnju i plodonosna, u suživotu s braćom upoznaš franjevaštvo, svoje bližnje, sebe, svoje slabosti i nedostatke, ali ne da se osuđuješ, već da se promijeniš. Osobno smatram da su u proteklom razdoblju, pripremajući se za ovaj veliki dan, važno i neizostavno značenje imali: Euharistija, liturgijska molitva Časoslova, nastava i, kao šećer na kraju, duhovne vježbe

Moji snoviMoji su snovi katkad teški, U njima kao putnik, tebe sam tražio. Tvoj je san ipak prije našao mene!Ti si me zvao dok sam ja još spavao!

Odonda sanjam bez štapa i bez torbe;Anđela i slavu tvoga raja!Kao Jakob prije svoje borbe,Sanjam da život nema više kraja!

I sanjam te dalje i kad se sprema oluja.Sanjam te, da mi nisi daleko!Svijet je zapjevao onu pjesmu straha, Ali Ti si u mojoj lađi spavao!

U mom snu noć je opet mirna.Samo mi srce plamsa, kao da gori!Blago je kad imaš čista srca,Sanjam kako mi to govoriš na gori.

Tvoje lice slabome je snaga,Sama sebe sam ti obećao!Život mi je kao da sanjam,Ipak u onom vrtu samo Ti nisi spavao!

Katkad sanjam i o svome križu.Jedan svijet koji ne može bez tebe!Da ima ljubavi u čovjekovom srcu!Da više ne igra rata nijedno dijete!

Moji su snovi katkad divni!U njima kao putnik, tebe sam tražio! Svoj san poslao si ti mi,S kojim si me na vječnost probudio!

fra Peter Deže

kleknuo pred Njega i preko Njegova posrednika, obećao Mu da ću biti najmlađi brat.

koje nam je u Vukovaru održao moderator fra Ratko Radišić. Već sam spomenuo da prve redovničke zavjete smatram Božjim darom, pa iako ih zavjetujemo na jednu godinu, kao važan životni čin pobuđuju u meni veliku radost i uzbuđenje jer se okreće nova životna stranica. Što bih trebao biti, što ostajem, što postajem nakon petog rujna ove godine? Trebao bih biti čovjek otvorena srca, raširenih ruku, radosna oka, biti samo djelić onoga priprostog jednostavnog čovjeka kakav je bio sv. otac Franjo. Ostajem grješnik, Božje stvorenje slabo i malovjeko, koje bez Njegove milosti ne može učiniti niti pedalj koraka. Postajem najmlađi brat, brat koji bi trebao biti na službu ostaloj braći i braći ljudima uvijek i u svakoj prilici, poslušan i veseo. Važan je taj datum jer do kraja ovozemaljskog života u srcu moraju ostati utisnuti slika i pojam najmlađeg brata. Zato ću moliti milosrdnog Gospoda, ako jednom postanem ohol i licemjeran, mrzovoljan i bezvoljan, kada mi vlastiti križ postane teret, da me samo podsjeti kako sam jednom

Novaci s odgojiteljima u samostanu Sacro Convento u Asizu

Znam da ću na izmaku moga danaUzeti torbu i svoj šešir stari.Pa ne rekavši nikome ni zbogom ni laku

noć,Otići daleko, u mir neznanog

samostana.

Molit ću: Primite me za najmlađeg brata.

Da čistim štale ili da stada gonim.Drva cijepam, bdijem kraj teških vrata.Ili ko zvonar da dnevno sedam puta

zvonim.

Za odjeću mi je dosta skut kostrijeti. A za radost, malo pjesme iz dola.Za kratki odmor, dosta mi je daska

tvrda.A za suhi obrok, samo ugao stola.

(Nikola Šop, Najmlađi brat

fra Silvio šćepanović)

1�MARIJIN TRSAT 2/2009

zaniMljiVa Godina u FraMi

Kao i protekla, tako je i ova framaška godina bila puna dojmova, novih iskustava i svega ostalog što jača našu vjeru.

Osim molitve i kontemplacije, u protekloj smo framaškoj godini pokazali da je bitno i svojim djelima, tj. akcijom živjeti svoju vjeru; ostvarili smo time spoj molitve i djela, upravo kao i sam sv Franjo. Nastavili smo svaki mjesec posjećivati potrebite obitelji te domove i udruge poput Doma sv. Ane, Lopače, Udruge Srce, doma na Braščinama.

Mjesec svibanj, mjesec posvećen Mariji, započeli smo duhovnom obnovom u Čabru kod sestara sv. Ivana don Bosca. Ondje smo imali lijep program kojim smo se duhovno obnovili, a obnovu je vodio naš duhovni asistent fra Zoran Bibić. Sredinom mjeseca, točnije šesnaestoga svibnja, uslijedio je Susret katolika Riječke nadbiskubije u Novom Vinodolskom gdje smo u druženju s mladima iz naše Nadbiskupije kroz program i misu oživjeli našu vjeru i zajedništvo. Mjesec svibanj zaključili smo duhovskim bdijenjem na Delti, posvećenim našemu pokojnom papi Ivanu Pavlu II. Ondje se održao prigodan program, uključujući

svjedočanstva i pjesme svih katoličkih zajednica grada Rijeke, a vrhunac je bila sv. misa koju je predvodio naš nadbiskup dr. Ivan Devčić.

I mjesec lipanj, službeno posljednji ovogodišnji mjesec, protekao je pun dojmova. Sve je započelo blagdanom Tjelova, zatim izborom novog vijeća Frame Trsat, festivalom duhovne glazbe, tj. Vidfestom i završnim susretom Best of na kojem smo dodjeljivali diplome pobjednicima u određenim framaškim kategorijama. Svakako je vrijedno spomenuti novoizabrano vijeće Frame koje će nas voditi u framaškoj 2009./2010. godini: Marta Radoš – predsjednica, Filip Polegubić – potpredsjednik, Jakov Mandić – voditelj formacije, Dolores Turkalj – tajnica, Ana Radošević – blagajnica te vijećnice Sandra Kvaternik i Suzana Ravaršan.

Sada se veselimo Franjevačkim hodu (Rijeka – Pula – Assisi) od 26. srpnja do 5. kolovoza te kampiranji-ma, posjetu klarisama i Veloj Gospi.

Sve u svemu, kao što se može zaključiti, protekla je godina bila ispunjena, zanimljiva i puna dojmova. Nadamo se da će iduća biti još bogatija.

Filip Polegubić

Duhovsko bDijenje

Subotnje predvečerje, duhovsko predvečerje. Većina mladih tek se pripremala za večernji izlazak razmišljajući o provodu koji tek predstoji, dok se jedna druga grupa mladih (i svih onih koji se tako osjećaju) okupila na Delti na duhovskom bdijenju. Ti mladi su predstavnici svojih zajednica i bratstava, odnosno predstavnici Salezijanske mladeži, Skauti, Frama Žabica, Frama Krnjevo, Frama Trsat, Vojska Bezgrešne, Neokatekumeni, predstavnici prihvatilišta Ruža sv. Franje i drugi.

Okupilo se oko dvjestotinjak duša koje zajedno ponosno tvore djelić Mreže katolika grada Rijeke. Duhovsko bdijenje počelo je kratkom uvodnom molitvom i zazivom, nakon čega su uslijedila dva prekrasna svjedočanstva: jedno od predstavnika zajednice neokatekumena, drugo od župnika s Viškova koji je rodom iz Kolumbije i koji nas je sve nadahnuo svojim iskrenim svjedočanstvom vjere. Prvi dio večeri bio je ispunjen duhovnom glazbom, dok je okosnica večeri bila svečana sv. misa s našim nadbiskupom msgr. Devčićem. Misa je bila prekrasna… a još posebniju atmosferu stvorile su svjećice koje su svojim plamenom obasjavale lica onih koji su ih pažljivo štitili od naleta povjetarca, održavajući tako njihov plam na životu… Ove je večeri taj plam za svakoga od nas imao posebnu i važnu simboliku – prisutnost Duha Svetoga među nama. U tim trenucima molitve osjetila sam uistinu zajedništvo nas mladih, iako nismo bili u velikom broju, ali smo bili složni i ponosno svjedočili svoju vjeru.

Malo dalje od mjesta slavljenja sv. mise nalazila se skupina drugih mladih koji su prolazili, poneki čak i zastajkivali, malo promatrali i odlazili. Neki su nas pomalo s nevjericom gledali začuđenim pogledom, a na licu im se očitavala zbunjenost, nerazumijevanje i pitanje zašto svi mi mladi molimo zajedno ne obazirući se na okolinu, na zvukove prometa u daljini, na njih… Eh, u tim sam trenucima osjetila koliko je zapravo važno svjedočiti vjeru i kako je značajno ponosno je živjeti: biti u svijetu, a ne biti od svijeta...

Dolores Turkalj

Framaši na duhovnoj obnovi u Čabru


TRPjeTi S BLižnjiMA

Svatko od nas danas dolazi u doticaj s teško oboljelom osobom bilo u krugu bliže ili daljnje obitelji, u krugu prijatelja ili po službenoj dužnosti. Tada se obično nađemo u čudu i ne znamo točno što treba činiti. Najveći dar koji tada možemo drugome darovati jest naša ljubav, naša potpuna pažnja i zanimanje za njega kao čovjeka s njegovim neotuđivim dostojanstvom darovanim od Stvoritelja. Pažljivim slušanjem izrečenog i neizrečenog od takva čovjeka, razvijamo osjećaje sućuti i razumijevanja. A sućut znači “trpjeti s drugima”, uživjeti se u bol druge osobe; tek kada smo se uživjeli u njezin položaj, spoznajemo težinu njezina trpljenja. Tada se, kako kaže sv. Pavao, možemo “radovati s radosnima i plakati sa zaplakanima” (Rim:12,15). Jer teško bolesnom čovjeku nije težak čin smrti, nego polagano umiranje u kojem se susreće s beznadnošću, usamljenošću, trpljenjem i velikom patnjom tijela i duše. Nažalost, najčešće takve neizlječive bolesnike izbjegavamo, kao da u njima ne prepoznajemo Krista Patnika, a oni baš u tim posljednjim trenucima vape za našom blizinom, pažnjom, sućuti, vape za našom ljubavi. Ujedno su to trenuci prožeti Gospodinovom velikom milošću za nas osobno jer nas potiču na promišljanje o svim aspektima ljudske egzistencije, obogaćuju nas, a ujedno se polako gubi i naš osobni

strah od smrti koji neizbježno počiva u svakome od nas.

Svatko od nas bio je Ilija pod smrekom sa svojim osjećajima bezizlaznosti, golema beznađa i u-mora duše. Gospodin zna da ljudima ispod smreke ne trebaju mudri savjeti, već im treba ponijeti teret. Nažalost, mi ljudi nismo rado sami s Gospodinom, osobito ne s tugom i s čekanjem jer treba ponijeti nevolje naporna pješačenja i samoću. Nije nam potrebna velika retorika da izrazimo svoju potištenost i tugu, previše je

MarijoO Marijo, može li se uopće o tebi pisati, Djevice slavna i blagoslovljena,

a da se ne pogriješi u opisu tebe i tvoje čiste ljubavi prema nama, tvojoj neposlušnoj djeci? Može li se izreći i riječ dostojna tvoga imena? Može li se govoriti o tebi, a da se ne spomene Krist Gospodin, jer ti si jednostavno On. Ti si sva u Sinu, jer je Sin sav u tebi. Ako je bilo koje stvorenje ljubljeno od Boga, onda si ti najviše, ako je bilo koje stvorenje blizu Bogu, onda si ti najbliže, ako je bilo koje stvorenje vršilo Božju volju, onda si ti to činila savršeno, bez pridržaja i bez sumnji.

O Marijo, govoreći o tebi, govorim o Isusu. Ti si najljepše djelo Božjih ruku, ti si čisti dijamant na kojemu se zrake Božje ljubavi i milosti raspršuju na čitavo čovječanstvo, a da te ni na koji način ne dotaknu ili povrijede, kao i kod Kristova začeća. Može li Svjetlost oštetiti Dijamant pri prolasku kroz njega?

Sjećam se samo kako si me znala tješiti dok sam bio odvojen od svijeta, iza rešetaka, što sam si ih sam priuštio svojim nesmotrenim životom. Što si ti tada činila za mene, siromašne su riječi kojima bih se izrazio, zato pišem ovu pohvalnicu tebi u čast, o Marijo.

Kada sam bio napadan sa svih strana zbog istine, ti si stala uz mene i majčinskom me nježnošću krijepila na putu ustrajnosti prema Istini. Pokazala si mi kako je to bilo nekada davno, kako ti je mač nevjere i neposlušnosti ljudi, probo grudi, ali odustala od vjernosti nisi. Pokazala si mi kako ti i danas ljudi svojom nevjernošću Bogu zabadaju mač, a osobito ubijanjem Živoga Isusa u utrobama majki. Pokazala si mi kako vjera ne znači vjerovati (jer i đavli vjeruju i dršću (Jak 2,19)), već biti vjeran.

Hvala ti, Bezgrješna moja Gospodarice, što si odredila da ti svoj život darujem bez pridržaja u svojstvu roba, hvala ti što si me izabrala da i ja budem pod tvojim plaštem, da ti se i ja smijem držati za skute kao malo dijete u onaj strašan Dan pohoda Gospodnjega, kada nitko živ neće biti siguran, osim onaj koji je s tobom jer, Majčice, tko tebe ljubi, taj se ne gubi.

Hvala ti što bdiješ nad spasenjem moje duše, što ne dopuštaš, ti Kraljice anđela, zlodusima da me napadaju, a kada se u svojoj oholoj nesmotrenosti i malo odmaknem od Boga, i padnem i razbijem se, ti tada ne možeš, a da mi se ne smiluješ, da mi ne pohitaš u pomoć, te moliš svoga Sina da me ne kazni, već vapiješ za mene: ˝Sine moj, budi mu milostiv, vina nema, milosti nema, blagoslova nema, ja sam i njegova majka, smiluj mu se!” Može li milosrdni Sin koji je umro i za najvećega grješnika, ostati hladan na ovakve riječi pomiješane sa suzama. I tada se Božjom milošću, po tvojim rukama, Majko, opet dižem i ozdravljen od rana vraćam u boj. Za tebe, o Marijo.

Ljubim te, ljubim te, ljubim te Bezgrješna Djevice Marijo. Hvala ti što si uz mene. Hvala ti, Majko.

Veseljko Kralj

danas javnog demonstriranja “boli” i vođenja beskonačnih i bespotrebnih razgovora, a premalo ustrajanosti u istini i šutnji pred Bogom. Boga spoznajemo u glasu tihe šutnje, šutnje koja govori, u blagom i nježnom lahoru ispred Majke Milosti, ispred Presvetog Oltarskog Sakramenta gdje dovodimo sve one koji su nam stavljeni na životni put. Ali da bismo mogli iskreno, lijepo i čista srca moliti za druge, moramo biti zaljubljeni u Isusa Krista. Puno ih je koji kažu da vjeruju u Isusa Krista, ali malo je onih koji ga priznaju za svoga Gospodina, za svoga Spasitelja.

Angela Lovrić

Kapelica Gospe Trsatske uz cestu na otoku Krku (snimio fra Bernardin Plantek)


ZAR niSMO POTReBni OBRAĆenjA?

Na Blaženu Djevicu Mariju Crkva primjenjuje riječi Svetog pisma: “Gospodin me je imao u početku svojih putova, prije nego je išta učinio u početku.” Tako Marijina povijest počinje ne devet mjeseci prije rođenja, već prije nego je svijeta bilo, u dalekom prapočetku kad se u Božjem umu rađa veličanstvena simfonija stvaranja kojemu je početak i kraj, alfa i omega Isus Krist – Bog koji postaje čovjekom i Marija, njegova majka i najbliža suradnica.

No zajedno sa svojim sinom Isusom Kristom, Marija nije samo određena ljudska osoba, kći Joakima i Ane, ona i njezin Sin nisu samo privatne ličnosti, označene svojim imenom i prezimenom; njih su dvoje glave Novog čovječanstva, novi Adam i Eva. S njezinim je, naime, sinom Isusom Kristom i njegovim otkupiteljskim djelom, na razvali-nama u koje se istočnim grijehom urušilo čovječanstvo, započelo zidanje Božjega grada i izgradnja Novoga svijeta. Ranokršćanska poslanica

Diognetu, koja jednostavnim riječima opisuje mnogima nevjerojatan program kršćanskog života, kao privlačnu snagu kršćanstva napose ističe svetost odnosno visok duhovni standard obiteljskog života: nasuprot poganskom promiskuitetu, kršćanski supruzi čuvaju bračnu vjernost, ne izlažu i ne napuštaju djecu i odbacuju zlo pobačaja. Nasuprot umornoj civilizaciji poganskog hedonizma koja se vodila načelom Jedimo i pijmo, uživajmo život, jer sutra nam je umrijeti!, a zapravo i nije znala što je život, ljude je privukla riječ Isusa Krista koji kaže: “Ja dođoh da imaju život, u izobilju da ga imaju!”

I, zaista, nasuprot toj civilizaciji još do polovice prošlog stoljeća svjetlo Evanđelja i Kristova milost bili su kvasac novog života i istinskog preporoda narodima Europe i novoga svijeta. To vrijedi i za nas Hrvate. Naš se narod prije skoro četrnaest stoljeća susreo s Isusom Kristom i uzeo njegovo Evanđelje za svoj Put, svoju Istinu i svoj Život... Nije

papa poljakNa pješčanom žalu stojim.Oh, Bože zar si ostavio mene?Sretan sam što postojim,Jer On, lavinu ljubavi pokrene.

Mladić iz Wadowica bez oca ostade,Radnička prva iskustva osjeti.Riječ mu “oružje” postade.Svećenik mladi vjeri se posveti.

Stameni katolički stup XX. vijeka.Student, glumac, sportaš, svećenik.Nositelj nove nade, dobrote rijeka,Dušobrižnik, svijetli lik.

Proživljavaše kušnje i mnoge mijeneNemoćni starac, drhtavih ruku,U Vječnost, krenu, stalo je vrijeme,Svetac odmah, u ovom trenutku.

Ivan Buljan

bila laka naša povijest, ali ostavši vjerni savezu što su ga naši stari sklopili sa svetim papom Agatonom, zaslužili smo da budemo užitnici Papina obećanja i pokazali se jačima od osmanske sile, od cesarstava i kraljevstava, od zla bezbožnog komunizma koji nas je ugnjetavao pola stoljeća, a Božjom smo milošću i hrabrošću naših branitelja odoljeli i zlu genocidnog rata.

No kada smo milošću Božjom, a protiv volje “velikih” ovoga svijeta, ostvarili i svoju državu, umjesto da počne moralna obnova naroda, na usjevima se Lijepe naše pokazao svakovrsni korov koji baca u bescjenje krv naših vitezova i suze tolikih obitelji kojih se sinovi, muževi, očevi nikada neće vratiti s bojišta... U hrvatskom je, naime, nacionalnom biću, pa i u njegovu katoličkom dijelu, previše maha uzelo trostruko zlo: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Požuda tijela – to je spolno bezakonje, vidljivo i na našim ulicama. Požuda očiju – to je bogaćenje povlaštene manjine i pauperizacija srednjeg staleža pa i onih koji su već siromašni. Oholost života – to je bahatost onih kojima je materijalno blago zaslijepilo oči pa ne vide bližnjega pokraj sebe te su bešćutni i neosjetljivi za potrebe siromaha kojih je i u našem društvu sve više... Zar onda nismo potrebni obraćenja? Neka nam duh obraćenja, pravi kršćanski duh, izmoli Blažena Djevica, Velika Gospa koju častimo i slavimo!

fra Gracijan Biršić

Vjernička obitelj pred kipom Majke Božje na ulazu u trsatski samostan (snimio fra Ivan Miklenić)


pjesMa po Mjeri sV. Franje

slaviM stvoriteljaSlavim Stvoritelja što jesam ono što jesam.Slavim ga za svjetlo očiju, plamen razuma, oganj ljubavi.Slavim ga zbog mjesta gdje stojim, zbog vremenakad k njemu sa zemljom žurim,za ljude koji su oko mene, za patnju i za svu radost,premda je ona po Adamu smanjena.Slavim ga što ga smijem slaviti, slavim gajer sam sretan i što ću biti sretan.Slavim ga za dan i noć, za vjetar i za zemlju,za drveće i more, za strah i za smirenje.Slavim ga zbog grešnika i svetaca.Slavim ga za zbrku i čekanje,za razlike i sklad, za slobodu i obveze i za najveću utjehu, za ljubav.Slavim ga što imam ruku koju pružam,nogu kojom plešem, srce koje za njega kuca,oči koje upravljam u njegov vrt.Slavim ga za razum koji proniče stvarnost, sudi i mjeri,za snage svojega bića koje su skrivene,za mjesto svetih obećanja,za magnetsku iglu koja ne miruje.Slavim ga za sve, jer sam mnogo toga vidio odprvog trena života do danas i slušao, pjevaoi govorio i mislio i želio.Slavim ga zbog najveće moći koju mi je daoda ljubim i da stvaram iz ljubavi.Za njim, Stvoriteljem, trčim kao jare za pastirom,kao sjena za tijelom, kao ljubljena za ljubljenim,pa sam tako uz njega kao cvijet u visokoj travi.Amen, amen, sve većom postaje moja radosti stalno sve više znam, premda to ne mogu iskazati.

Prošlo je osam stoljeća kako je papi Inocentu III. sv. Franjo Asiški predočio svoj životni program. Ponudio ga je kršćanskom svijetu više životom nego riječima. No i ono malo ispisanih uredbi po kojima je živio, papi je bilo dovoljno da iskaže Franji povjerenje i papa mu je odobrio taj nacrt života. Tako je najodgovorniji čovjek Crkve potvrdio franjevački način života i Prvo pravilo sv. Franje. Stoga je ovo Franjina godina, 800. obljetnica odobrenja franjevačkog pokreta u Crkvi.

Sv. Franjo je duhovni pokretač, svjedok i navjestitelj Evanđelja, a bio je i pjesnik. Najpoznatija je njegova pjesma Pjesma stvorenja. Ta je pjesma glas njegove vjerničke duše, ali i životni program: sva stvorenja, sve što jest, valja upraviti prema Bogu koji je Stvoritelj svijeta, dobar i pun ljubavi prema svemu što je stvorio.

Tom pjesmom nadahnut, slovenski je pjesnik, kršćanski mislilac, ali i dobrohotan i naivan političar Edvard Kocbek (1904.–1981.) ispjevao pjesmu Slavim Stvoritelja. Pjesmu bi trebao prepjevati neki hrvatski pjesnik, ali i ovakva govori mnogo svima nama jer odiše radošću i vjerom, iako je Kocbek živio u našem vremenu, a jugoslavenski je komunizam na njemu slomio svoju batinu.

fra emanuel Hoško

ZapaDnohrvatske povijesne teMe Nova knjiga fra Emanuela Hoška

U Auli pape Ivana Pavla II. predstavljena je �. svibnja, u sklopu Trsatskih Marijinih dana, nova knjiga franjevca i povjesničara dr. fra Emanuela Hoška Zapadnohrvatske povijesne teme.

Knjigu je izdalo Povijesno društvo Rijeka, a sadrži radove koje je dr. Hoško tijekom dva desetljeća objavljivao u našim crkvenim i svjetovnim znanstvenim časopisima i zbornicima radova. U njima se dr. Hoško bavi različitim crkvenim i kulturnim povijesnim temama ujedinjenima prostorom zapadne Hrvatske, prostorom biskupija Riječke metropolije. U pet poglavlja – Rijeka, crkveno i kulturno središte zapadne Hrvatske; Senjsko-modruška biskupija; Istra i Kvarnerski otoci; Franjevci u zapadnoj Hrvatskoj;

Kulturni djelatnici i njihovo djelo – posvetio se temama i pitanjima, osobama, događajima i djelima važnima u crkvenoj i kulturnoj povijesti ovog dijela Hrvatske, od kasnoga srednjeg vijeka do, primjerice, Branka Fučića i ljevice Hrvatskoga katoličkog pokreta.

Primarni njegov znanstveni interes su Trsat i povijest franjevaštva, no istodobno rekonstruira povijest Crkve zapadnohrvatskih biskupija. Piše o odnosu Frankapana i Kurjakovića prema franjevcima; o utjecaju i širenju opservanata unutar franjevaštva; o prisutnosti franjevaca na biskupskim katedrama u Krbavi, Senju, Krku, Pićnu; o djelovanju visokih škola na Trsatu; doprinosu Bartola Kašića i Franje Glavinića trsatskoj historiografiji; o odnosu

trsatske i loretske historiografije i drugim temama. Predstavljajući dio povijesnih tema ove knjige, dr. Marko Medved zaključio je da je značajka Hoškova rada sustavnost, a kriterij istinoljubivost, dok je dr. Ines Srdoč Konestra, analizirajući autorovo bavljenje književnim temama, istaknula vrijednost i izvornost njegova znanstvenog bavljenja i duhovnim književnim temama na području zapadne Hrvatske.

1�MARIJIN TRSAT 2/2009

izvelo predstavu Zalogaj o životu sv. Vinka Paulskog, zaštitnika siromaha. Tako su beskućnici i siromašne osobe prikazom života i djela tog sveca izmamili od brojne publike dugi pljesak. Pozivu na nastup odazvala se Udruga osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, odnosna njihova glazbena skupina pod vodstvom prof. Natalije Hriberski, te dramska skupina koju vodi dr. Mirjana Pintarić, koje su svojom

nazočnošću i na-stupima oboga-tile humanitarnu večer na Trsatu, od koje je sav prihod namije-njen Kući utoči-šta u koju je nedavno prova-ljeno i počinjena veća materijalna šteta. Može se reći da je i ovo-godišnja večer milosrđa na Tr-satu urodila za-paženom novča-nom donacijom koja će barem malo pripomoći u prehrani i na-bavi potrebnih

preDstavljanje knjiGe Fra GraCijana birŠiĆaPosljednji dan mjeseca svibnja,

svetkovinu Duhova na Trsatu, proslavili smo dojmljivo. Nakon svečano proslavljene večernje svete mise, bili smo pozvani u Pastoralni centar pape Ivana Pavla II. na predstavljanje najnovije knjige na-šega brata fra Gracijana Biršića Brevijar moga franjevaštva.

Uvodne riječi, kratki životopis i djelovanje fra Gracijana izložio je naš gvardijan fra Lucije, a zatim je predao riječ predstavljačima, fra Zoranu Bibiću, magistru novaka, i msgr. dr. Milanu Šimunoviću.

Kao magistar franjevačke duhovnosti, fra Zoran je analizirao knjigu iz franjevačke perspektive, istaknuvši kako je ova knjižica mo-zaik sastavljen od bisera najvažnijih franjevačkih nadahnuća, divan

buket najljepših cvjetova ubranih na livadi franjevaštva.

Fra Gracijan posvećuje svoju knjigu onome “čudesnom danu 16. travnja 1209. kojim je i u mome životu svako dobro počelo”. Toga je dana sv. Franjo dobio od pape usmeno odobrenje svoga načina života i toga dana zapravo započinje život Manje braće, a tako i život svakog franjevca osobno. Fra Gracijan piše kao franjevac, iskrenim duhom prati i susreće Franju, nalazi ga i doživljava na svoj način; u franjevačkim izvorima, u molitvi, u hrvatskom pjesništvu, duboko u duhovnosti kao i u programu života!

Dr. Milan Šimunović posebno je istaknuo Franjino siromaštvo, a napose ekološko razmišljanje koje je fra Gracijan obradio kao razmatranje

Fsr VijesTi• Drugu godinu zaredom, bratstvo

Franjevačkoga svjetovnog reda s Trsata u Auli pape Ivana Pavla II. organiziralo je 7. lipnja kulturno-glazbenu večer osoba s posebnim potrebama, kako bi im omogućili svu kreativnost dramskog, likovnog i glazbenog izričaja pred širom javnosti. Središnje mjesto i ovaj je put pripalo Teatru siromaha Kuće utočišta “Sveti Vinko” sestara milosrdnica, koje je pod vodstvom autorice Marije Bušić

u poglavlju Molitva za milost dobrog vremena. Ocijenio ju je izvanrednim, kao i cijelu knjigu i priznao da je ova prva knjiga u Franjinu životu, koju je pročitao u jednom dahu, jedne večeri.

Fra Gracijan se zahvalio preda-vačima istaknuvši da ove analize daleko nadmašuju njegovu knjigu, a da je predstavljanje doista ostvarilo svoj cilj svjedočila je izvanredna atmosfera i oduševljenje publike koja je nekoliko puta nagradila autora silnim pljeskom. Ispunjeni dobrim raspoloženjem i s izvanrednim interesom za ovu knjigu, razišli smo se u nadi da ćemo se uskoro ponovno sastati na predstavljanju sljedeće knjige našega fra Gracijana!

fra Peter Deže

na-mirnica za sve veći broj korisnika jedine kuhinje za siromahe grada Rijeke, koji svaki dan tamo dolaze na ručak.

• U organizaciji Socijalne inicijative FSR-a i Frame, na Trsatu je 18. lipnja održana tribina o ekologiji Smeće – apokaliptički znak vremena. Uz predavača prof. dr. Stanka Uršića, fizikalnog kemičara s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i angažiranog ekologa, u goste su stigli b. Zoran Milić i b. Lovro Sučić, predvodnici Socijalne inicijative iz Mjesnog bratstva FSR-a Zagreb-Kaptol.

• Već tradicionalno, najveće hrvatsko, a možda i svjetsko bratstvo FSR-a, ono s Kaptola iz Zagreba, održalo je 6. lipnja svoj dan bratstva u sklopu hodočašća Majci Božjoj Trsatskoj. Osim hodočasničke svete mise u Svetištu, razgledavanja Kapele zavjetnih darova i riznice te pobožnosti križnog puta, ovo je bila prigoda da se i trsatsko bratstvo odazove druženju u Auli Ivana Pavla II. Nakon dvosatnog programa, ispunjenog dramskih uracima, pjesmom, smijehom i zakuskom, kaptolski FSR održao je klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, a potom se oprostio od Trsata za ovu godinu.

Nastup glazbene skupine Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom (snimio Siniša Pucić)


Trgu bana Josipa Jelačića, ispred crkve, zajedničkim druženjem.

Ovogodišnji susret zborova orga-niziran je angažmanom velikog broja karlovačkih vjernika aktivnih pri samostanu i župi Presvetog Trojstva, kao i suradnjom franjevačkog samo-stana i Grada Karlovca koji je ovu manifestaciju uvrstio u događanja u povodu proslave Dana Grada. Velika pohvala članovima zbora domaćina i svima koji su vodili brigu da se toga dana u Karlovcu osjećamo kao kod kuće.

Cvetan Pelčić

SUSReT ZBOROvAUz brojne nastupe u Svetištu

tijekom cijele liturgijske godine, članovi zbora Svetišta Majke Božje Trsatske prisustvovali su IV. susretu zborova Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, koji je održan u subotu 27. lipnja u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva u Karlovcu. Susretu je, uza zbor Trsatskog svetišta, prisustvovalo ukupno 18 zborova iz cijele provincije – iz Karlovca, Požege, Čakovca, Borova Naselja, Iloka, Našica, Klanjca, Zagreba, Virovitice, Đurmanca, Vukovara, Krapine, Đurđenovca i Varaždina.

Zbor Svetišta Majke Božje Trsatske predstavio se dvjema skladbama koje je izveo na koru karlovačke franjevačke crkve Presvetog Trojstva, a koje redovito izvodi na euharistijskim slavljima na domaćem terenu i to: Slava iz Mise u D-duru Vladana Vuletina i Coronata Mater Dei, napjev iz arhiva trsatskog samostana iz 17. stoljeća, pod vodstvom Klaudije Kraljić i uz orguljašku pratnju Igora Vlajnića. Pjevači su i na ovom susretu dostojno predstavljali Svetište u kojemu svake nedjelje i blagdanom pjesmom slave Gospodina.

Nakon koncertnog dijela progra-ma u kojem je svaki zbor izveo dvije skladbe, uslijedilo je svečano misno slavlje koje je predvodio provincijal fra Željko Železnjak u zajedništvu

s braćom franjevcima, a koje su pjesmom pratili svi zborovi. Na kraju misnog slavlja prisutnima se obratio i gvardijan karlovačkog samostana fra Franjo Tomašević i karlovački gradonačelnik prof. Damir Jelić, inače župljanin župe Presvetog Trojstva. Gradonačelnik i provincijal uručili su prigodne darove i diplome vodite-ljima zborova. Susret je okončan na

MlaDa Misa na trsatuU subotu 20. lipnja u 18.30 sati na spomen Bezgrešnog Srca Marijina

slavio je u Svetištu Gospe Trsatske svoju mladu misu vlč. Ivan Šarić, svećenik Riječke nadbiskupije. Vlč. Ivan rođen je 1983. u Rijeci. Nakon srednjoškolskog obrazovanja stupa 2003. u Bogoslovno sjemenište “Ivan Pavao II.” u Rijeci. Po završetku filozofsko-teološkog studija na Teologiji u Rijeci, godinu svoga đakonata i praktikum provodi u župi sv. Mateja na Viškovu.

Na samom početku misnoga slavlja, koje je pjesmom uzveličao župni zbor s Vežice, a prigodnom propovijedi vlč. Božo Barišić, svećenik Zadarske nadbiskupije, mladomisnika i sve prisutne vjernike pozdravio je gvardijan i čuvar Svetišta fra Lucije Jagec. Uz mladomisnika bio je prisutan i velik broj svećenika suslavitelja, bogoslova sjemeništa “Ivan Pavao II.” iz Rijeke te brojni vjernici. Po završetku slavlja sve je prisutne uz riječi zahvale svojim roditeljima i svima okupljenima, kao i ocima franjevcima koji su mu omogućili da u Svetištu proslavi mladu misu, pozdravio mladomisnik, preporučivši se tom prigodom svima u molitve. Nakon misnog slavlja zajedništvo je nastavljeno uz zakusku u Pastoralnom centru Svetišta, Auli Ivana Pavla II.

Za svoje mladomisničko geslo vlč. Ivan odabrao je citat iz knjige Otkrivenja: “Evo sve činim novo.” Neka mu u tome pomogne Gospodin koji ga je u svoju službu odabrao, kao i majčinski zagovor B. D. Marije da uvijek spremno Gospodinu izriče svoj: “Evo me!” te tako poput Marije donosi na svijet Krista koji sve čini novo.

Antonio šarin

Zbog Svetišta Majke Božje Trsatske na koru franjevačke crkve u Karlovcu

Draga Majko, Gospo Trsatska!U vjeri smo došli u tvoje svetište, u vjeri te molimo da nas čuvaš i braniš od svakoga zla, moliš se za nas i pomogneš nam u našim nevoljama. čuvaj nas, volimo te!

Marica, Marin, Karla, Davor16. srpnja 2009.

vjesnik svetiŠta · 2016-09-19 · crkva danas slavi uznesenje blažene djevice marije dušom i...

Documents