vjesnik svetiŠta · 2016. 9. 19. · da s njom čekaju dar duha svetoga, bez kojeg se ne može...

VJESNIK SVETIŠTA

ISSN 1331-703 BROJ 1 GOSPA TRSATSKA, 2012.

MARIJIN TRSAT 1/20122

PAPA NAM GOVORI

MARIJA – UČITELJICA MOLITVE

Iz Papine kateheze na općoj audijenciji 14. ožujka 2012.

tape Marijina hoda, od nazaretskog do jeruzalemskog doma, preko križa gdje ju je Sin povjerio apostolu Ivanu, označene su sposobnošću da sačuva trajno ozračje sabranosti, kako bi o svakom događaju mogla razmatrati u tišini svoga srca, pred Bogom (usp. LK 2, 19-51) i u razmatranju pred Bogom mogla također shvatiti Božju volju u pojedinom događaju i postati kadra prihvatiti je u svom srcu. Prisutnost Majke Božje s Jedanaestoricom, nakon Uzašašća, nije dakle neka jednostavna povijesna zabilješka o nečemu što pripada prošlosti, već ima značenje od velike vrijednosti, jer ona s njima dijeli ono što joj je najdragocjenije: živo sjećanje na Isusa, u molitvi; dijeli s Isusom to poslanje: čuvati spomen na Isusa i tako čuvati njegovu prisut-nost. Posljednji spomen Marije u dva spisa svetog Luke vezan je

uz dan subotnji: dan u kojem je Bog otpočinuo nakon stvaranja, dan šutnje nakon Isusove smrti i očekivanja njegova uskrsnuća. Upravo u tome događaju svoje korijene ima tradicionalno slavlje blažene Djevice Marije subotom. Između Uzašašća i prve kršćanske Pedesetnice, apostoli i Crkva se okupljaju s Marijom da s njom čekaju dar Duha Svetoga, bez kojeg se ne može postati svjedocima. Ona kojoj je već dano roditi utjelovljenu Riječ, dijeli sa čitavom Crkvom očekivanje istog dara, da se u srcu svakog vjernika "oblikuje" Krist (usp. Gal 4, 19). Kao što nema Crkve bez Duhova, tako nema ni Duhova bez Isusove Majke, jer je ona živjela na jedinstven način ono što Crkva proživljava svaki dan po djelovanju Duha Svetoga. Častiti Isusovu Majku u Crkvi znači dakle učiti od nje biti zajednica koja moli: to je jedna od bitnih obilježja prvog opisa kršćanske zajednice opisane u Djelima apostolskim (usp. 2, 42). Često je molitva uvjetovana teškim okolnostima, osobnim problemima koji potiču ljude da se obrate Gospodinu da ih prosvijetli, da ih utješi, da im pomogne. Marija poziva proširiti dimenzije molitve, obraćati se Bogu ne samo u potrebi i ne samo za sebe same, već jednodušno, ustra-jno, vjerno, kao "jedno srce i jedna duša" (usp. Dj 4, 32).

Dragi prijatelji, čovjek u svom život prolazi razne, često teške i zahtjevne, prekretnice koje zahtijevaju neodgodive odluke, odricanja i žrtve. Isusovu je Majku Gospodin stavio u teške trenutke povijesti spasenja i ona je znala odgovoriti uvijek s punom raspoloživošću, koja je plod duboke povezanosti s Bogom sazreloj u ustrajnoj i intenzivnoj molitvi. Njoj povjerimo sve prekretnice našeg osobnog i crkvenog života, kao i svoj konačni prijelaz Ocu. Marija nas učiti nužnosti molitve i pokazuje nam kako samo sa stalnom, prisnom, ljubavlju ispunjenom povezanošću s njezinim Sinom možemo hrabro izaći iz "naše kuće" da bismo se otisnuli do granica svijeta i posvuda naviještali Gospodina Isusa, Spasitelja svijeta. Hvala!

E

Marijin Trsat – Izdaje Uprava Svetišta Majke Božje Trsatske; izlazi tri puta godišnjeGlavni i odgovorni urednik fra Antun Jesenović; grafički urednik Matija Hranjec; lektura i korektura Martina Kekelj

fotografija: fra Ivica Pečnik, Slobodan Radić, Arhiv SvetištaList uredio: fra Zoran Bibić

Naslovnica: motiv s obnovljene slike Christophora Tasche: „Navještenje i prijenos Nazaretske kućice na Trsat“ Adresa uredništva: Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka; telefon 051 452-900

web stranica Svetišta: www.trsat-svetiste.commail adresa: [email protected]

Tisak: Tiskara Kron ČakovecGospa Trsatska 2012., Rijeka

MARIJA SE NASTANILA NA TRSATUDA NAM BUDE BLIZU

fra Antun Jesenović, gvardijan i čuvar Svetišta

Dragi štovatelji Trsatske Gospe, dragi hodočasnici, prijatelji i čitatelji Marijina Trsata!

slavlju smo blagdana Uskrsa. Uskrsli Krist je početak nad svim počecima, ali i završetak cijele povijesti, alfa i omega. Sve što je Isus učinio za nas je učinio. Zato možemo reći da smo po uskrsnuću zadobili neizmjerna duhovna, nebeska i zemaljska dobra koja nam se pružaju po sakramentima i pomažu nam da iz dana u dan budemo sve više Božji, da zajedno s Kristom hodimo ovom zemljom, da poput Krista ljubimo, opraštamo, prihvaćamo sve ljude. Uskrsna stvarnost, Isusova pobjeda nad grijehom i smrću, početak je novosti koju nam je najavio Isus, a svojim uskrsnućem započeo tu novost za svakoga od nas.

Marija, Majka Isusova, najbliža je bila Isusu, s Njim se radovala, trpjela i nadala Božjoj pobjedi. Od samoga početka ona je sudjelovala u Isusovu djelu spasenja. Ona ga je odgajala ljubiti Boga i čovjeka, ona ga je pratila na svim njegovim putovanjima, trpjela je s Njim u njegovoj muci i smrti, radovala se uskrsnuću, bila je u prvoj Crkvi s apostolima i slušala Isusov nalog "Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svim narodima". Zbog te bliskosti s Isusom u Njegovu djelu spasenja nazvana je suotkupiteljicom Kristo-vom. Ako je Isus početak Radosne vijesti u svijetu, onda je to i Marija, jer ona ga je začela, nosila, rodila, odgajala posluživala prije nego je tu novost i sam najavio i ostvario. Na taj je način u svim Isusovim djelima prisutna i Marija. Inače, naslov "Marija, početak boljega svijeta" (Mundi melioris origo) izvorno se nalazi napisan na svodu svetišta Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu kraj Krapine. Marija živi u Nazaretu, ali je htjela da u vihoru velikih križarskih ratova i nemira sagradi sebi svoj tihi Nazaretski dom na Trsatu. Bilo je to 10. svibnja 1291. godine. Tako nas izvješćuje vjekovna tradicija našeg Svetišta. Njezina

trajna prisutnost na Trsatu osjeća se sve do današnjeg dana, ne toliko po m a t e r i j a l n o j kućici koliko po njezinoj ljubavi, brizi, zaštiti i zagovoru svih onih koji su joj se kroz stoljeća utjecali. A bilo ih je mnogo, bezbroj. Pred njezin lik dolazili su mornari koji su se spremali na daleka putovanja, a dolazile su još i više njihove obitelji moleći zaštitu i zagovor svojih najdražih na nemirnim morima svijeta. K Mariji dolaze obični, jednostavni

iskusila u svom životu. Ona je ovdje na Trsatu, hrvatskom Nazaretu, za svakog čovjeka i potrebnika i sve nas dovodi Kristu, Sinu svome i Sinu Božjemu. Zato je i središte našeg hodočašća Euharistija - Isusova prisutnost među nama, jer se po svetoj pričesti Isus nastanjuje i u nama. Pred nama je blagdan Trsatske Gospe koji je ujedno i službeni početak hodočasničke godine. Marija se nastanila na Trsatu da nam bude blizu, da joj možemo doći, približiti se, reći joj sve ono što nas tišti, što nam ne da spavati. Recimo joj sve ono dobro što bismo htjeli poželjeti drugima, svima onima koji nas trebaju, koji se na nas oslanjaju. Zato Vas pozivam da već sada planirate svoj hodočasnički dan na Trsat. Očekuje Vas Gospa Trsatska, Majka milosti i naša majka. Radosno Vas očekujemo i mi franjevci, čuvari ovog Svetišta.

ljudi, naši seljaci i težaci, tražeći od nje pomoć u obiteljskim problemima, u odgojnim poteškoćama s djecom koja upadaju u moderne ovisnosti nerada, neodgovornosti, droge, alkohola i lažne slobode na polju ljudske spolnosti. Roditelji su izbezumljeni, unatoč tolikim knjigama sa psihološkim i pedagoškim pristupima i savjetima o odgoju djece. Još uvijek je Marija ona koja najbolje razumije današnje majke i očeve i ima za njih riječi utjehe, ohrabrenja i savjeta. Marija razumije mlade izbezumljene poremećajem životnih vrednota, besperspektivnom budućnošću, obiljem ponuđenih užitaka koji čovjeka ostavljaju praznog i nesretnog. Marija razumije starce i bolesnike, tješi ih u njihovoj napuštenosti i osamljenosti. Marija razumije i intelektualce, znanstvenike, ljude položaja i ugleda, razumije izbjeglice, prognane i siromahe jer je i sama isto

U

MARIJIN TRSAT 1/2012 3

UVODNIK

Da bismo utažili čežnju i očuvali žar u svojim srcima te ga pretvorili u oganj, potrebno nam je vratiti se Evanđelju – temelju našega života.


ČEŽNJA U SUSRETU BOŽJE RIJEČI

Angela Lovrić, OFS Trsat

usret nosi u sebi iskre topline, pun je osjećajnog naboja, radosti, veselja, iziskuje i tjera na razmišljanje. Susret nema u sebi nit trajanja, on je prolazan i upravo zbog svoje trenutačnosti susret zna biti presudan: susret sudbine, susret koji ostavlja duboki trag u našem životu, susret koji dovodi do prekretnice, susret koji izaziva u nama transformaciju naših usmjerenja, shvaćanja. Čovjek živi za neke susrete, a od ponekih susreta živi cijeli život.Iskreni čovjek vjernik, a naročito vjernik franjevac, živi ili bi bar trebao živjeti od susreta s Božjom Riječi u otvorenosti i iskrenosti srca. No koliko puta sjedimo, stojimo, slušamo Božju Riječ za vrijeme liturgijskih obreda, slušamo Riječ koja nas ne dotiče, odbija se, koju ne zamjećujemo? Na “Riječ Gospodnja“ nesvjesno odgovaramo „Bogu hvala“ i na takav način dokidamo doživljaj punine Božje Riječi. Ne prihvaćamo njezin poticaj da uđemo u širinu i dubinu naših ljudskih odnosa i da se susretnemo tamo gdje se čini da je ugasla svaka mogućnost ljubavi.Kažemo da želimo nasljedovati Gospodina Isusa po primjeru sv. Franje Asiškog. A kako je postupao Isus? On nije sjedio zatvoren u sobi i pisao knjige s namjerom da se kasnije prošire među ljudima. On je ljude susretao. Njegovi susreti zapisani su i opisani u Riječi Božjoj, u Evanđelju. Evanđelje je polazišna točka svakog vjernika franjevca i naše je poslanje evangelizirati stoga nam je potrebna Riječ Božja da nas potiče, pokreće te da kroz nju uronimo u dubinu i širinu naših ljudskih odnosa. Nažalost, često puta sjedimo, stojimo, slušamo Riječ Božju iz prvih redova klupa u crkvi sa željom da budemo viđeni na prvom mjestu u crkvi, da nas nakon izlaska sa štovanjem pozdravljaju. Sve to godi našem egoizmu i hrani našu samodostatnost. Takav način ponašanja i razmišljanja okreće nas jedino nama samima, potvrđivanju sebe i svojih ambicija jer Božju Riječ koristimo u svrhu zadovoljavanja svoje religiozne ambicioznosti. Božja Riječ u nama ne pali oganj ljubavi prema Bogu nego prema sebi i vlastitom probitku. Velik je to rizik za svakog vjernika, pogotovo vjernika franjevca jer na

takav način dovodimo svoje franjevaštvo do ledene zakržljalosti. Franjevac je vjernik čežnje za Bogom i čovjek za kojim Bog čezne. Ako je čovjek Bogu nalik, a Bog čezne za čovjekom, onda Bogu biti nalik znači čeznuti za drugim čovjekom.Da bismo utažili čežnju i očuvali žar u svojim srcima te ga pretvorili u oganj, potrebno nam je vratiti se Evanđelju – temelju našega života. Moramo se upustiti u avanturu s Gospodinom, biti evanđeoske osobe koje iz jakog iskustva vjere žive oblik života koji nam je ostavljen u nasljeđe: “Opsluživati Evanđelje prelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje!“. Onda ne ostajemo na bezsadržajnim i nesvjesno izgovorenim riječima, na opsluživanju nekih religioznih obreda, nego spoznajemo da je Bog naša životna snaga, unutarnji kliktaj duše koja rađa ljubav. Bog koji nam se objavljuje u takvoj vjeri iskustveni je živi Bog koji upravlja svim našim mislima i djelima. U njemu se mičemo i jesmo. Takav Bog je drugačiji od onoga kojeg stvara neka ljudska religija i religioznost koja ljudsku projekciju Boga i njegovih riječi stavlja u službu zadovoljenja svojih osobnih potreba.Živjeti Evanđelje znači odlučno poći k Njemu, zatim odlučno poći k bratu čovjeku, uskladiti svoju volju s voljom Božjom. To je

vjera, život u kojem se uprisutnjuje Kraljevstvo Božje u svijetu. Kraljevstvo Božje je uistinu blizu, potrebno je samo ući u životni zahvat obraćenja, mijenjanja mental-iteta, načina života u susretu s Božjom Riječi. Isus kroz susret u Božjoj Riječi traži od nas da svoju volju preispitamo prema Božjoj volji i usmjerimo se k svekolikom dobru. Tako On naviješta ljubav kojom se u osobnom susretu zauzima za potlačene, bolesne, osuđene, gubavce naših dana, a ne za naš osobni boljitak, ugled, probitak, njegovanje ega ili jačanje osobnih ambicija.Stoga se u molitvi iskrena i otvorena srca te po zagovoru naše Majke Milosti, Gospe Trsatske, susretnimo s Božjom riječi u punini i potpunom predanju kao što je i ona sama učinila. Recimo Gospodinu svoj „Da“! Čežnjom svoga srca pohrlimo Mu u susret. Gospodin Isus je i nakon svoga Uzašašća htio ostati nama ljudima blizak i zato nam je ostavio znakove i riječi da posreduju Njegovu blizinu i hrane našu čežnju. Pozvao nas je na susret s Njim u sakramentima!

S


»NAVJEŠTENJE I PRIJENOS NAZARETSKEKUĆICE« U NOVOM SJAJU

akon godinu i pol dana restauracije u baziliku Trsatskog svetišta vraćenaje slika »Navještenje i prijenos Nazaretske kućice na Trsat«, djelo slikara Christophora Tasche nastalo 1714. godine. Riječ je o vrijednoj i dimenzijama ogromnoj slici, ulju na platnu veličine 724 x 302 centimetra, postavljenoj na istaknutom mjestu u trsatskoj crkvi. Slika i njezin pozlaćeni ukrasni okvir restaurirani su na Odjelu za štafelajno slikarstvo Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu pod vodstvom višeg konzervatora-restauratora Slobodana Radića, voditelja toga Odjela HRZ-a, a konzervatorsko-restauratorske radove u cijelosti je financiralo Ministarstvo kulture. Slika je smještena na svoje mjesto, u trijum-falni luk u crkvi, gdje zajedno s ukrasnim okvirom i uokvirenim natpisom s

grbovima donatora – baruna Franza Ignaza d'Androche i njegove supruge Marije Elizabete von Windishgratz – smještenima ispod slike, čini cjelovitu kompoziciju. U restauraciju su bili uključeni brojni stručnjaci i suradničke ustanove, a ona je značila i prvi izlazak Taschine slike iz trsatske bazilike, gotovo 300 godina nakon što je naslikana i u svetištu postavljena. Naime, jedinu prethodnu intervenciju na slici su 1961. in situ izveli restauratori Viroubal i Bulić.

Na slici su prikazana dva prizora: Navještenje Marijino i prijenos Nazaretske kućice na Trsat, a restauratori su na njoj nabrojili i 41 anđela. Konzervatorsko-restauratorskim radovima na slici osigurana je stabilnost slikanog sloja i nosioca; stari dotrajali podok-vir je zamijenjen novim; pomoću sistema napinjanja slike preko opruga postignuta je konstantna napetost slike. “U konačnici, uklanjanjem starog laka i prethodnih intervencija konačno se može sagledati kvaliteta Taschina izražaja. Slika je prije bila jako tamna, bilo je i dosta intervencija restau-ratora iz 1961., no mi smo je pokušali dovesti u originalni sloj. Slika je sada svjetlija, čitljiva, jasnija, konsolidirana, dovedena u dobro stanje”, objasnio je Radić.

N

NAKON RESTAURACIJE U TRSATSKO SVETIŠTE VRAĆENA MONUMENTALNA SLIKA CHRISTOPHORA TASCHE

Portret donatora d' Androche

Konzervatorsko-restauratorskim radovima na slici prethodili su istraživački radovi: ultravioletne snimke preslikanih područja slike, snimke portreta donatora termalnom kamerom, probe uklanjanja laka s lica slike, kao i kemijska analiza premaza na poleđini slike. Nakon uklanjanja potamnjelog laka na lijevoj strani slike još uočljivije se nazire portret donatora d' Androche. “Istraživački radovi su pokazali da je njegov portret nastao u prvoj varijanti slike i nije poznato zašto je prekriven slojem boje koju je proveo sam Tascha”, izdvaja Radić.

Mirjana GrceDetalj Arkanđela prije i poslije radova.na lijevoj strani nazire se portret d'Antroche

POVIJESNE CRTICE

PRILIKE U VRIJEME TRSATSKOGGVARDIJANA FRA RAFAELA RODIĆA (I.)

fra Daniel Patafta

ra Rafael Ivan Rodić (1870. – 1954.) ubraja se u red hrvatskihfranjevaca koji su svojom širokom djelatnošću dali pečat vremenu u kojemu su živjeli. Kao pobornik reforme Reda Rodić je pripadao uskom krugu suradnika časnog sluge Božjega fra Vendelina Vošnjaka, te je po osnutku nove provincije u njoj obavljao niz važnih službi. Bio je prvi kustod novoos-novane Provincije (1900. – 1903.), službu gvardijana obavljao je u Zagrebu (1900. – 1903., 1909. – 1912.), Varaždinu (1903. – 1909.) i na Trsatu (1918. – 1923.), u vodstvu provin-cije sudjelovao je kao definitor, kustod i naposljetku kao provincijal (1912. – 1918.). Bio je urednik homiletske revije Dušobrižnik, aktivan sudionik Hrvatskog katoličkog pokreta i organizator Trećoredskog saveza. Godine 1923., u vrijeme službovanja na Trsatu, imenovan je apostolskim administratorom u Banatu, a 1924. prvim beogradskim nadbiskupom.Iz ovog sažetog presjeka važnijih službi koje je Rodić obavljao izdvaja se i ona trsatskog gvardijana, koja naspram mnogih drugih službi ne bi bila toliko zamjetna da se ne radi o jednom specifičnom povijesnom razdoblju za Rijeku, i tadašnji Sušak, a to je vrijeme pada Austro – Ugarske Monarhije, talijanske okupacije, D' Annunzijeve avanture i napo-sljetku pripajanja Sušaka Hrvatskoj, odnosno Kraljevini SHS. Rodić je službu trsatskog gvardijana preuzeo 25. lipnja 1918., tri mjeseca prije kraja Prvog svjetskog rata i

nestanka stare Monarhije, u vrlo nesigurnom i sudbonosnom vremenu za grad na Rječini. Pokušaj uspostavljanja vlasti Narodnog vijeća SHS iz Zagreba za Rijeku - Sušak bio je spriječen savezničkom vojnom okupacijom grada. Dana 7. studenoga 1918. na Trsat su iz Rijeke stigle američke i talijanske postrojbe. Talijanski su vojnici, prema pisanju samosta-nskog kroničara, zaposjeli Čitaonicu i izvjesili na njoj i na Kaštelu talijanske zastave. Nova grupa Talijana stigla je na Trsat početkom prosinca, a dva su se oficira nastanila u samostanu. U samostanu je nekoliko mjeseci djelovala i osnovna škola jer su Talijani zauzeli školsku zgradu (S. Majstorović, Ivan Rafael Rodić, prvi beogradski nadbiskup, Slavonski Brod, 1971., 26 – 27). U međuvre-menu riječko je Talijansko Narodno vijeće (Consiglio Nazionale delli Italiani di Fiume) preuzelo vlast u gradu, čime se pogoršao položaj Hrvata i drugih netalijana u Rijeci. Trsat, koji se nalazio u sklopu Sušaka, tada zasebne administrativne jedinice koja se do 1918. nalazila pod upravom hrvatskog bana, dijelio je tih godina sudbinu Rijeke. No, talijanska okupacija i prevrat u Rijeci bili su početak puno većih nevolja koje će tek uslijediti, a koje neće mimoići ni trsatski samostan. Pravi problemi nastupili su dola-skom talijanskog pjesnika avanturista i žestokog nacionalista Gabriellea D' Annunzia u Rijeku početkom rujna 1919. Kao gorljivi zagovornik aneksije Rijeke i okolice Italiji te idejni prethodnik talijanskog fašizma D' Annunzio je uz pomoć svojih ardita, postro-jbe dezertera iz talijanske vojske sastavljene od nacionalista, pjesnika, filozofa i različitih kriminalaca, uveo strahovladu u Rijeku. Odmah po njihovu dolasku započeo je teror nad Hrvatima, tako zagrebački dnevnik Obzor bilježi kako je na Rijeci zatvoreno oko 400 osoba, a na Sušaku 130 (Obzor, br. 217., 16. IX. 1919.). Prema bilješkama samostanskog kroničara arditi su tih dana navalili i na sam samostan: jedni su poplavili samostansko dvorište, a drugi počeli premetačinom samostana. Jedan oficir je motivirao napad na samostan rekavši da je poslan po višoj

zapovijedi da obavi premetačinu, jer su čuli da u samostanu ima sva sila oružja i municije. Dok je taj još bio kod o. gvardijana vojnici su već pretresli sav donji dio … Kad su braća otišla na molitvu, nastavili su rigoroznu premeta-činu. U knjižnici je jedan od vojnika postavio pakleni stroj i na njem držao ruku za cijelo vrijeme premetačine. Jedan od otaca snažno je protestirao, što su nestale mnoge samostanske stvari, koje su se kasnije našle u džepovima vojnika (S. Majstorović, Ivan Rafael Rodić, str. 27). Trsat i Sušak kao etnički čisto hrvatska naselja nisu bila pošteđena nasilja d' Annunzijevih ardita i pripadnika regularnih talijanskih postrojbi, koje su se i dalje nalazile u Rijeci i na Sušaku. Cijelo to vrijeme prijetila je opasnost da će trsatski franjevci biti odvedeni u Italiju, kao što je to bio slučaj s trsatskim župnikom, hrvatskim povjesničarom i rodoljubom, Andrijom Račkim koji je sredinom svibnja 1920. odveden u sušački zatvora a potom u Trst, gdje je ostao do srpnja 1921. Za to vrijeme službu trsatskog župnika obavljao je fra Rafael Rodić. U svome pismu trsatskom gvardijanu Rodiću od 15. listopada 1922. senjski biskup Josip Marušić zapisao je, osvrćući se na njegovu župničku službu u tom vremenu, sljedeće: … Ordinarijat je povjerio službu privremenog upravitelja trsatskom župom Tvom velečasnom gospodstvu, koji si kroz 6 godina tako slavno vršio službu provincijala Provincije sv. Ćirila i Metoda. Prilike onoga vremena u trsatskoj župi imperativno su iziskivale od Ordinarijata da spomenutoj župi da takva svećenika, koji može i zna braniti prava Crkve, plodonosno širiti slavu Božju i spas duša (S. Majstorović, Ivan Rafael Rodić, str. 32). Talijanska okupa-cija Sušaka i Trsata potrajat će do 1923. godine, a cijelo to vrijeme službu gvardijana i čuvara svetišta vršit će fra Rafael Rodić. Ovo iznimno teško i sudbonosno vrijeme za Sušak i Rijeku bit će obilježeno, osim talijanskom okupacijom i nasiljima d' Annunzijevih ardita, i pojavom žutog pokreta, odnosno starokatoličkog pokreta.


F

U AULI PAPE IVANA PAVLA II. PRIKAZAN FILM »RABSKI MIR« SANJINA BADURINE

Rapske benediktinke tihe i vrijedne čuvarice otokaFilm s geslom benediktinki u podnaslovu »Da se u svemu slavi Bog« prikazuje svakodnevni život devet redovnica unutar zidova rapskog samostana, život u molitvi i radu

REDOVNICE U OKU KAMERE

edan od ožujskih Trsatskih razgovora u Pastoralnom centru u Auli pape Ivana Pavla II. bio je posvećen rapskim benediktinkama. Prikazan je dokumentarni film autora Sanjina Badurine »Rabski mir« u kojemu Badurina oslikava život benediktinskih redovnica u drevnom samostanu Sv. Andrije Apostola u Gradu Rabu. Nakon projekcije koja je okupila i nekolicinu riječkih Rabljana, o rapskim benediktinkama i njihovom samostanu, karizmi, načinu života i mjestu koje imaju u životu Raba i Rabljana, govorio je student teologije u Rijeci, Rabljanin Antonio Šarin.

S geslom benediktinki u podnaslovu »Da se u svemu slavi Bog« – film prikazuje ritam života u samostanu u kojem danas živi devet redovnica: njihov svakodnevni život u ritmu molitve i rada. Kako je uvodeći u projekciju rekla prof. Marijana Medanić, radi se o jednostavnom filmu bez puno riječi, koji je u cjelini meditativno-molitven te na taj način prikazuje život časnih sestara potpuno posvećenih molitvi i radu.

GostoljubivostU 40 minuta film je nizom iznimnih kadrova i slika praćenih molitvama redovnica, prije svega ambijentalno mjestio samostan, ponovo ga otkrivajući i kao jednu od prepoznatljivih vizura Grada i otoka Raba.

Povjerenje»Dogodi se da netko u potrebi, prije ode k benediktinkama, nego k župniku«, ilustrirao je povjerenje koje uživaju rapske benediktinke. Objasnio je da je ovaj samostan jedan od osam ženskih benediktinskih samostana na našoj obali, drugi po starosti te da su iz njega benediktinke osnivale druge samostane, pa tako i nekadašnji u Rijeci. »Filmom sam želio Rabljanima i drugima, pokazati te časne osobe, redovnice benediktinke koje žive među nama Rabljanima, koje žive s vjerom, misleći uvijek i na nas izvan svoga samostana. Gotovo tisuću godina samostan rapskih benediktinki živi u kontinuitetu i ima iznimno važno mjesto u životu Raba. Želio sam prikazati i promovi-rati kako žive naše benediktinke, pa možda nekoga i potaknuti da im pomogne, jer one doslovno žive od svoga rada«, kaže Sanjin Badurina, producent, redatelj i snimatelj.

Mirjana Grce

Oslikavajući ritam dnevnih aktivnosti klauzurnih redovnica i njihov život po pravilima sv. Benedikta – zajedničke molitve, osobne molitve i meditacije, raspodjelu poslova, zajednički ili individualni rad: spremanje drva, obrađivanje vrta, izradu hostija, ručne radove, izradu čestitki od konca, spra-vljanje rapske torte – film je pokazao i više od toga. Primjerice, benediktinsku gostoljubivost i otvorenost onima koji pozvone na njihova vrata, sliku Čudotvorne Gospe Rapske povjerenu benediktinkama, jednostavnost i skromnost života, a najviše duhovnu baštinu koju i njeguju i čuvaju. Šarin je istaknuo da počeci ovog samostana sežu u 1018. godinu te da su benediktinke puno toga utkale u rapsku povijest. One žive s otokom, a njihove molitve uvijek uključuju i njegove žitelje, jer su – iako žive u klauzuri – uvijek otvorene za čovjeka i njegove potrebe.

Franjevke otišle – film ostao »Rabski mir« je Sanjin Badurina snimao više od godine dana, završio ga je 2009. a 2010. je prikazan na Festivalu hrvatskih vjerskih filmova na Trsatu. Prikazan je i na Rabu, a trenutno se pod naslovom »Rab silence« vrti na on-line festivalu u Los Angelesu, Svjetskom festivalu dokumen-tarnog filma. Dokumentarac o rapskim benediktinkama nije jedini Badurinin film koji se bavi crkvenim temama i osobama. Iako ga redateljski zanimaju i druge teme, kaže da su one vjerske za njega najveća inspiracija. Tako je lani snimio film o fra Odoriku Badurini, kamporskom franjevcu i rapskom kroničaru, a 2001. film o franjevkama i njihovom rapskom samostanu Sv. Antuna Opata – i sreća je da je taj film napravio, jer franjevki od lani na Rabu više nema.


J

„BILO JE: ILI ODUZIMAMO PUTOVNICUILI ĆEŠ RADITI ZA NAS“

Krajem kolovoza prošle godine, prilikom promjena osoblja i zaduženja u trsatskom samostanskom bratstvu, iz samostana u Slavonskom Brodu na novu službu u Trsats-kom svetištu došao je fra Ivan Sršan, franje-vac s bogatim redovničkim i svećeničkim iskustvom.

Nakon burnih godina provedenih s hrvatskim iseljenicima u austrijskom Salzburgu, te u misijama u afričkom Togu, fra Ivan Sršan, franjevac Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, služio je vjernicima u Našicama, a potom u Slavonskom Brodu. Posljednjih šest mjeseci svoj mir pronašao je u Svetištu Majke Božje Trsatske gdje će se uskoro, s početkom nove hodočasničke godine susretati s brojnim hodočasnicima iz Hrvatske i svijeta. Najvažniji dio njegova apostolata na Trsatu služenje je vjernicima u sakramentu ispovijedi. „Volim sjesti u ispovjedaonicu. Želim pomoći ljudima u otvaranju srca Bogu, jer samo tako mogu doživjeti susret s Gospodinom. Đavao je majstor u zatvaranju ljudskih usta i odgov-aranja od ispovijedi. 'Otvori svoje srce'- kaže Isus, jer tek kada se čovjek otvori Bogu postaje novi čovjek“, ističe fra Ivan.

Dušobrižnik u SalzburguFra Ivan je na Trsatu od kraja ljeta 2011. godine. Za svećenika je zaređen 1966. godine. Njegovi prvi svećenički koraci vezani su uz Hrvatsku, a onda uz Austriju gdje je u Salzburgu, u Hrvatskoj katoličkoj misiji, od 1973. do 1983. godine obavljao službu dušobrižnika naših iseljenika. „Većina vjernika bili su hrvatski 'gastarbajteri' koji su takvima bili priznati u Austriji, ali bilo je i izbjeglica koji su se uključili u misiju“, rekao je fra Ivan dodajući da ih je tadašnji jugoslavenski konzulat razlikovao i da se ta razlika osjećala. „Glavni razlog zašto je tadašnji konzulat bio protiv misije bio je vlč. Vilim Cecelja koji je za njih bio neprijatelj 'broj jedan'. Stalno su ga prisluškivali, htjeli odvesti u Jugoslaviju i tamo mu suditi, ali austrijska ga je policija dobro čuvala. Nije bio ni za što kriv, sveto je obavljao svoju svećeničku službu i to mu nisu mogli opros-titi“. Vladajući komunistički režim prisilja-vao je okupljene vjernike oko fra Ivana na špijunažu protiv hrvatskoga naroda i države, prisjeća se ovaj franjevac, dodajući da je za komunističku vlast sve hrvatsko imalo predznak: 'ustaško'. Vjernici su pozivali na obavijesne razgovore u konzulat gdje su im prijetili i ucjenjivali ih. „Bilo je - ili oduzi-mamo putovnicu ili ćeš raditi za nas!“, ističe fra Ivan dodajući da su vjernici zbog sigurn-osti svoje obitelji i životne egzistencije bili prisiljeni raditi za jugoslavenski konzulat. Nije mu bilo lako biti svećenik jer se nalazio između napada na vlč. Cecelju i naroda koji je bio prisiljen na špijunažu. S pokretom Hrvatskog proljeća situacija se dodatno zakomplicirala. „Ekonomskih emigranata s obiteljima nije baš bilo, nego bi pojedinci, nakon što bi se situirali, pozvali ostale članove svoje obitelji. Hrvatska katolička misija tada je odigrala važnu ulogu u čuvanju hrvatskog svijeta i njegova okupljanja oko Crkve. „Bilo je nevjerojatnih scena nakon Titove smrti.“, rekao je fra Ivan prisjećajući se nedjeljnih misa kada su nagovoreni i ucijenjeni vjernici dolazili na euharistijska slavlja u majicama na kojima je pisalo:

„Druže Tito mi ti se kunemo“ provocirajući na taj način vjernike koji su zbog komunističkog režima morali emigrirati iz Hrvatske. Smirivanjem političkih prilika put je fra Ivana odveo u misije u Togo u Africi.

U misijama u ToguDavno sanjana želja za misijama pala je u drugi plan s novim obavezama, no kada mu se ponovo ukazala prilika, nije ju htio propustiti. „Nakon ukazanja Gospe u Međugorju rodila se ta želja, ali sam je se plašio zbog svojih godina. Pitao sam tada jednu od vidjelica želi li Gospa da idem. Rekla je: 'Idi, sve će biti u redu'. To mi je dalo neizmjernu snagu.“, svjedoči fra Ivan o svom odlasku u misije. Prije odlaska u Afriku 1984. godine boravio je u Strasbourgu u Francuskoj gdje je učio francuski jezik i odakle je nakon usvojenog znanja otputovao u Sjeverni Togo u franjevačku misiju. Tamo ga je dočekao nekadašnji trsatski franjevac, fra Bernardin Šulj. Život u misijama nije lak i morao je puno toga naučiti, a kao primjer neopreza navodi malariju od koje je obolio. Vremenom je naučio komunicirati s domorodačkim stanovništvom koje na svoj način pristupa slavljenju misa i doživljaju vjere. „Činjenica je da Europa gubi osjećaj kršćanskih korijena, osobito zapadna i sjeverna Europa. Domorodačko stanovništvo koje pristupa kršćanstvu nerijetko to čini i zbog približavanja modernom svijetu, ali većina shvaća ono bitno, da je Bog jedan i da je Isus Krist posrednik između Boga i nas ljudi. Mladi nakon krštenja prime potvrde s pečatom mjesna biskupa koje im postaju svojevrsne osobne karte koje nikada do tada nisu imali i s kojima mogu putovati po zemlji, pa čak i po nekim susjednim zemljama.“, rekao je fra Ivan koji je u Togu ostao do 1987. godine. Govoreći o snazi Duha Svetoga, prisjeća se kako su se ljudi mijenjali što su više upoznavali i živjeli kršćansku vjeru: „Manje su bili poganski raspoloženi, više


SLAVONSKA FRANJEVAČKA ISHODIŠTA I UČILIŠTA

PREDSTAVLJENE DVIJE KNJIGEFRA EMANUELA HOŠKA

nisu išli na poganske sastanke. Sveta misa ih oblikuje, sakramenti djeluju na njih i kršćanski život zahvaća zajednicu.“ Mladih misionara iz Francuske nema, pa zato dolaze misionari iz ostalih krajeva svijeta: Hrvatske, Slovenije, Poljske, Meksika, Filipina. Danas, kao ispovjednik u svetištu Majke Božje Trsatske, fra Ivan svim vjernicima poručuje da ustraju u vjeri i ljubavi prema Gospodinu i Nebeskoj Majci: „Ona nas ljubi Isusovom ljubavlju i želimo preko nje i s njom spoznati i ljubiti Gospodina.„

Helena Anušić

SVETOM JURJU MUČENIKU

Slavimo danas pobjeduKad smrću život zadobi,Naš sv. Juraj mučenik,Trsatske župe zaštitnik.

Mučenik slavni postajeZa ime Krista Isusa

Jer to je Ime spasenjaI snaga sviju vjernika.

Obasjan svjetlom istineOdabra Krista za svoj put

I na tom putu ustrajaVjeran Gospodinu do kraja.

Krista životom svjedoči,Za Njega proli svoju krv;I stog pred licem Gospoda

U nebu sada prebiva.

Neka i nas zagovara,Da Gospod nas blagoslovi,Blago nam grijehe oprosti

I sveti mir nam udijeli.

učilišta« spomenuo rad o Stjepanu Vilovu, piscu dviju knjižica ekumenske tematike iz 18. stoljeća, za kojega je ustvrdio da je bio ekumenist prije ekumenizma. Prilog je dr. Hoško naslovio »Kontroverzijski spisi Stjepana Vilova«, a o Vilovu je rekao da u svojim knjižicama više piše katolicima nego pravoslavcima, no da bi htio da i jedni i drugi budu više Kristovi učenici, uz završnu poruku da je riječ o malim ekumenističkim knjigama prije ekumenizma – da su one razgovor kratak i krotak.

Mirjana Grce

riječkoj gradskoj vijećnici predstavljene su 25. siječnja dvije knjige crkvenog povjesničara i umirovljenog sveučilišnog profesora trsatskog franjevca dr. fra Emanuela Hoška. Riječ je o novim znanstvenim prilozima dr. Hoška proučavanju povijesti i baštine slavonskih franjevaca – o knjizi »Slavonska franjevačka ishodišta« koju je predstavila dr. Ines Srdoč Konestra te knjizi »Slavonska franjevačka učilišta« o kojoj je govorila dr. Dijana Stolac, a obje je objavila Kršćanska sadašnjost.Prema riječima dr. Srdoč Konestra knjiga »Slavonska franjevačka ishodišta« sinteza je franjevačkoga života i djelovanja na prostoru Slavonije i Podunavlja u kojoj autor donosi spoznaje o poslanju i ulozi toga reda na tom području. Naglasila je da je dr. Hoško znanst-venik širokog kulturološkog pristupa, što je pristup kakav franjevci zaslužuju te da se i u ovoj knjizi iščitava njihov kulturološki doprinos Slavoniji i Podunavlju. “U nekim budućim pisanjima, Hoškove će nam knjige pomoći sagledati kulturološku sliku prošlih stoljeća u Slavoniji”, zaključila je. Govoreći o knjizi »Slavonska franjevačka učilišta«, dr. Stolac je istaknula da su ta učilišta dio hrvatske opće i kulturne povijesti i da je raspon učilišta i osoba koje je autor sabrao u knjizi kulturna povijest Hrvatske.Knjige su predstavljene u sklopu Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Dr. Hoško je iz knjige »Slavonska franjevačka


U

Ivana Lukić

VIŠE OD PEDESET GODINA U ZBORUSVETIŠTA MAJKE BOŽJE TRSATSKE

edna od malobrojnih Trsaćana u zboru Trsatskog svetišta, svima nam znana Zorica Matković, pjeva u ovom zboru preko pedeset godina. Njezina odanost Trsatskom svetištu i zboru Svetišta nagradio je Trsatski dekanat od kojega je prije četiri godina primila priznanje za pedeset godina pjevanja u crkvenom zboru. Iako danas, zbog životnih okolnosti više ne živi na Trsatu, nije joj nimalo teško iz riječkog naselja Srdoči redovito dolaziti na njezin Trsat na pjevačke probe i misna slavlja, bilo nedjeljom ili blagdanom. Jedna je od onih koji gotovo nikada ne izostanu s mise zornice na Trsatu. Trsatsko svetište bio je i ostao njezin drugi dom.Zoricu sam upoznao kada sam prije petnaest godina počeo aktivno pjevati u zboru Svetišta Majke Božje Trsatske. Otada do danas odvili su se mnogi veliki događaji u Svetištu kojima je zbor bio sudionik, posebno dolazak blago-pokojnog pape Ivana Pavla II. koji će nam svima trajno ostati u sjećanju. Tijekom tog razdoblja, zbor mi je postao poput obitelji i svakog člana zbora doživljavam

članom svoje vlastite obitelji, pa tako i Zoricu. Na početku razgovora dotičem se njezinih prvih dana pjevanja u zboru, o kojima ona vrlo rado govori.

- Zorice, puno ljudi Vas pozna, ali za one koji Vas eventualno ne poznaju, recite nam par besed o sebi.- Rojena san na najlipjen mestu na svitu, na Trsatu i to na Vrlijah. Tata se zval Gaetano, a Trsaćani su ga zvali Gajo. Mama Milka bila je Hreljinka, tako da iman i hreljinske krvi po mame. Kršćena san i pričešćena va župnoj crekve svetoga Jurja, a mi Trsaćani ki smo hodili va Sveti Juraj na mašu smo govorili da smo pasali „pod koprivić“, to je ono stablo ča raste kraj Svetoga Jurja. Bermala san se va katedrali sv. Vida, aš tako je onda bil običaj da ki gredu na bermu da se bermaju va katedrali. Počela san kantat va zboru Majke Božje pu fratrih otkako sam krenula va osnovnu školu, tu na Trsatu. Četiri razreda san finila na Trsatu, a četiri va školi va „Bobijevon“ na Sušaku, kade je sad gimnazija. Vjeronauk mi je držal vlč. Mirko Župan. S manun je tad na vjeronauk z Svilnoga dohajal pater Zvjezdan Linić, ma onda još ni bil franjevac. Moja familija odvavek je bila uz našu crekvu. Najprvo san kantala va dječjen zboru, učil nas je pater Otto Psarić, a probe smo imeli va sobe kade je sad nova suvenirnica. Kad san prijela prvu svetu pričest, već san kantala va dječjen zboru, tako da ukupno kantan preko 60 let, samo to nemoj pisat, aš ne moren verovat da iman tuliko let. (smijeh)

Saku nedelju smo kantali na maši na 11 i pol pred oltaron sv. Antona.

-Spominjete dječji zbor…kada ste počela

kantat va mješoviton zboru, kadi ste i danas? -1958. leta san počela kantat va mješoviton zboru i to na nagovor tadašnje voditeljice i orguljašice Damjane Pavletić, mame naše današnje voditeljice Klaudije, tako da va „velon“ zboru, tako san ga vavek zvala, kantan 54 leta. Kantalo se vavek ko i danas po nedelji na maši na 10 ur, meni je 5 min rabilo od kuće do crekve. Na Staro leto, Vazmeni pondejak i Jurjevu kantalo se i va župnoj crekve sv. Jurja. Kantala san vavek va sopranima - i danas na koru stojin na iston mestu kade san stala pred tuliko let. Na onom mestu kade ti stojiš, zada mene, stal je i kantal pokojni Franić Huserik. Krasan tenor je imel, a bil je puno let solista. Kad god kantaš solo, ja se njega domislin, pogotovo kad je božićno vrime i kad kantamo „Čestit svijetu“. Onaj tvoj solo je nekad on kantal, pa se vavek domislin moje mladosti na koru. Lipo nan je bilo, sjećan se puno lipih događajih i puno dragih osoba ke su pasale kroz zbor. Jako pamtim patera Gabrijela Đuraka, bil je gvardijan, a sopal je i na orgulje. Jedanput na Viliju Božju je takov led storil po Trsatu, tako da san komać došla na polnoćku, a kad san došla na kor, p. Gabrijel mi veli: „Zorice, kad si po ovakvom vremenu došla na polnoćku, budi sigurna da će te Isus uvijek pratiti na tvom putu“. Te njegove besede su mi celoga života davale hrabrosti da gren naprvo. Za Vazam se vavek učila nova maša i to je bilo posebno svečano. I danas kad kantamo Kolbovu, Matzovu ili neku drugu mašu ku smo i onda kantali, rečen mojima va zboru neka mi daju one „žute“ note, ke nisu novije, aš san onda z njih kantala.

- Kako je bilo onda kantat va crkvenon

Zbor Svetišta Majke Božje Trsatske jedan je od onih zborova s područja Riječke nadbiskupije u kojem pjevaju pjevači sa svih strana Rijeke i okolice. Zanimljivo je da je najmanje pjevača upravo s Trsata, a po brojnosti dominiraju Grobničani, koji su stoljećima tradicionalno vezani uz Svetište i poznati su kao dobri pjevači. Zbor je uvijek aktivan sudionik svih važnih događaja u Svetištu Majke Božje na Trsatu.


J

Cvetan Pelčić u razgovoru s g. Zoricom Matković

zapovijedi da obavi premetačinu, jer su čuli da u samostanu ima sva sila oružja i municije. Dok je taj još bio kod o. gvardijana vojnici su već pretresli sav donji dio … Kad su braća otišla na molitvu, nastavili su rigoroznu premeta-činu. U knjižnici je jedan od vojnika postavio pakleni stroj i na njem držao ruku za cijelo vrijeme premetačine. Jedan od otaca snažno je protestirao, što su nestale mnoge samostanske stvari, koje su se kasnije našle u džepovima vojnika (S. Majstorović, Ivan Rafael Rodić, str. 27). Trsat i Sušak kao etnički čisto hrvatska naselja nisu bila pošteđena nasilja d' Annunzijevih ardita i pripadnika regularnih talijanskih postrojbi, koje su se i dalje nalazile u Rijeci i na Sušaku. Cijelo to vrijeme prijetila je opasnost da će trsatski franjevci biti odvedeni u Italiju, kao što je to bio slučaj s trsatskim župnikom, hrvatskim povjesničarom i rodoljubom, Andrijom Račkim koji je sredinom svibnja 1920. odveden u sušački zatvora a potom u Trst, gdje je ostao do srpnja 1921. Za to vrijeme službu trsatskog župnika obavljao je fra Rafael Rodić. U svome pismu trsatskom gvardijanu Rodiću od 15. listopada 1922. senjski biskup Josip Marušić zapisao je, osvrćući se na njegovu župničku službu u tom vremenu, sljedeće: … Ordinarijat je povjerio službu privremenog upravitelja trsatskom župom Tvom velečasnom gospodstvu, koji si kroz 6 godina tako slavno vršio službu provincijala Provincije sv. Ćirila i Metoda. Prilike onoga vremena u trsatskoj župi imperativno su iziskivale od Ordinarijata da spomenutoj župi da takva svećenika, koji može i zna braniti prava Crkve, plodonosno širiti slavu Božju i spas duša (S. Majstorović, Ivan Rafael Rodić, str. 32). Talijanska okupa-cija Sušaka i Trsata potrajat će do 1923. godine, a cijelo to vrijeme službu gvardijana i čuvara svetišta vršit će fra Rafael Rodić. Ovo iznimno teško i sudbonosno vrijeme za Sušak i Rijeku bit će obilježeno, osim talijanskom okupacijom i nasiljima d' Annunzijevih ardita, i pojavom žutog pokreta, odnosno starokatoličkog pokreta.

zboru? Znamo da su to bila neka druga vremena...Nas ki smo va crekvi kantali vrebale su mnoge napasti i iskušenja, ali vjera je bila vavek jača i to nas je održalo. Neki člani zbora su imeli problema na delu zato ča kantaju va crekve, aš su delali va državnim službama. Ja osobno nisan imela problema, aš nisan na delu o tomu govorila, ali nisan ni tajila da kantan va crekvi, delo san vavek odbavila i nikad nisan bila na bolovanju. Bila san kontrolor va tadašnjoj Riječkoj banki, a kasnije na SDK –u. Zbor je sakuda šal kantat – sagdere su nas judi lipo prijeli i vavek je zbor bil na dobru glasu po pitanju kvalitete i to je ostalo i danas. Pamtim kako smo vavek zdušno kantali Vilharov „Veličaj“, to je bila himna zbora, tako smo ju od srca kantali i sad kad se toga domislin ne moren verovat da je to bilo pred tuliko let.

- Iako ste već preko 20 godina nastanjeni na Srdočima, ne falite na probama i mašama na Trsatu? Dapače, jedna ste od najredoviti-jih na misama zornicama va adventu.- Ja, od 1990. više ne bivan na Trsatu, preselila san se na Srdoči. Mama je zadnja umrla od roditeljih i to me jako pogodilo. Jako san bila vezana uz roditelje i kad god moren gren ih posjetit na groblje. Ja san Trsaćanka i mada ne bivan na Trsatu, osjećan se i dalje župljankom župe sv. Jurja i moje posljednje počivalište će bit na trsatskon groblju, kraj mojih pokojnih roditelja i brata. Dojden va zbor, aš mi jako puno znači i tu pozabin na se brige, a na zornice volin dohajat - jako se veselin Božiću i djetetu Isusu i to me vraća va moje djetinjstvo - da ne govorin da se vozin jednu uru va autobusu, ma ni ta žrtva mi ni teška.

- Vašu prisutnost na misi ili probi na Trsatu jedino može spriječiti odlazak u

Međugorje… osobno san bil sudionik va grupi koju ste vodila u Međugorje. Ugodno me iznenadilo to ča ste va Međugorju već „domaća“, mnogi Vas tamo poznaju… kako je to sve počelo?

Kad mi je mama umrla 1986. leta, šla san prvi put s pokojnun tetun Blaženkun z Pašca. Od tad san bila preko 100 put. Za mene je Međugorje sveta zemlja, tamo se dijeli duševno i tjelesno ozdravljenje. Tamo je neč posebno. Nisan se nikad nadala da ću ja tamo vodit ljude. Puno san ljudih upoznala, surađujen z divnun familijun Roviš va čijem je vlasništvu putnička agencija „Pino Viaggi“ z Kršana i puno let nas oni pelju z autobusima. I sam si videl da su to lipi i udobni autobusi. Vavek smo smješteni pu istoga čovika va samon središtu Međugorja.

- Otkako pjevam u zboru, vidim jedan odnos poštovanja prema Vama kao članici s najstarijim „stažom“ . Nekoliko puta se dogodilo da Vas nije bilo i nastala je prava „uzbuna“. No bilo je tu i komičnih situacija…recite nan malo ča o tomu. Nisan verovala da se judi va zboru za me tuliko pojidaju…. Osjećan da me judi vole, a i ja volin njih, oni su meni ko familija. Ako slučajno falin, zajedno me zove naša Klaudija ili ti…ili neki drugi. Lipo je to, aš kad čovik sam živi ko ja, to mu je onda sve na svitu. Lani oko Vazma san bila sprečena doć, pa to su se si živi pojili. A lipo san njin rekla: „Ja samo Isusu polažen računi!“ Pa su rekli da me više neće zvat, ma sejno zovu i hvala ča se pojidaju. A da se živomu se dogodi, to stoji – sjećaš se kako san se jedanput zabunila, šli smo va Zagreb, pa san namesto nedelju na 6 manje kvarat jutro, došla dan ranije – subotu…dojden pred Dvoranu mladosti, a nema busa ni nigdere nikoga, a ja san bila sigurna da je trebalo poć subotu…ma me je bilo sran, a drugi dan kad san došla na mesto polaska va busu su mi kantali Čija je ono divojka koja rano rani. Dobro san se domis-lela, ma se sjećaš kad smo bili va Zagrebu i kantali smo va onoj lipoj crekve na Jarunu z njihovin zboron? A tamo je bil na maši i gradonačelnik Zagreba gospodin Milan Bandić. Ja ga onda nisan poznala, ni bil tuliko poznat ko danas, to je bilo pred skoro 10 let. Ma sejeno se on odnekud mene spoznival ne bin bila šla. I šla san k njemu, pozdravila

ga i pitala po domaću: - Čujte, šinjor, otkud se vi mene spoznivate? Ja san vas negdere videla, a ne znan kade? – A on se je nasmel i predstavil se, ruku mi dal i pital me je da kako san, a ja opet po domaću: - A kako ću bit?! Kako moren bit kad z 42 leta i 7 misecih staža iman slabu penziju, a sako leto od 2000. leta mi znimaju na penziji…pa Vas ja lipo prosin da Vašemu kolegi onomu „debelomu“ v Rike rečete neka nan penzije malo poveća…- Ne znan je me ča razumel, aš ja moj trsački govor sagdere promoviran, ma se je nasmel, a nasmeli su se i drugi. (ponovno smijeh)

- Zorice, puno smo toga čuli i verovatno celi „Marijin Trsat“ ne bi bil dovoljan da nan sve ispričate. Jako mi je ugodno ćakulat z Vami i neka nan vavek tako bude va našen dragon zboru... ča bite za kraj poručila čitateljima „Marijina Trsata“ i svim vjernicima dobre voje?- Poručila bin simi ki kantaju va crkvenon zboru neka kantaju z srcen i dušon, va besedami z kemi se obraćamo Bogu i Majki Božjoj kantamo i dvostruko molimo. Naš zbor je odvavek, usudin se reć, aš ja kantan jako puno let, bil poznat po kvalitetnom pjevanju. Poznan ljudi ki dohajaju na mašu na 10 ur samo zbog našeg pjevanja, a si znamo da lipo pjevanje uzdiže vjernika Bogu. Jako je žalosno i to moren z punim pravom reć, da kada svećenik na kraju maše da blago-slov, a zbor svečano pjeva završnu pjesmu, većina vjernika počne govorit na sav glas i potpuno pozabe kade su dotad bili. Z crekve treba izlazit va tišini, dostojanstveno, a onaj duševni mir ki smo primili na svetoj misi trebamo ponijeti svojim najmilijima u svoje domove.Vavek mislin da san mlada, pozabin na leta i mislin da moren z jednakun forcun doć na Trsat kantat i molit, samo molin Boga i Majčicu Božju Trsačku da mi da snage da to delan do Božje volje.A simi vjernicimi ki imaju lipi glas i vole kantat i oteli bi slavit Boga z „dvostrukun molitvun“, neka nan se pridruže. Vavek fale glasi, ma neka dojdu mlaji i neka zduraju puno let ko i ja. Probe su utorkon i petkon na sedam ur večer, a kantamo va crekve saku nedelju i blagdanon na maši na deset ur. Dojdite i videt ćete kako je lipo bit član jedne vele familije ka se zove zbor Svetišta Majke Božje Trsačke.


Razgovarao: Cvetan Pelčić

Na koru trsatske bazilike 1965., Zorica stoji 3. slijeva, za orguljama fra Gabrijel Đurak

GLE, KAKO JE DOBRO I MILO KAOBRAĆA ZAJEDNO ŽIVJETI


ivot u novicijatu u svetištu Majke Milosti na Trstu obilježen je različitim događa-njima kroz cijelu godinu. Kako proteklih godina tako i ove godine, svako crkveno- liturgijsko vrijeme ima svoju posebnost. Počevši od adventskih zornica koje su duboko ukorjenjene u našem hrvatskome puku, te korizme koja je ovdje na marijanskome Trsatu na poseban način prepoznatljiva po nedjeljnoj pobožnosti križnoga puta do proslave Vazma, Krista Uskrsloga kojemu kličemo: „Aleluja!“. Pobožnost i razma-tranje križnoga puta duboko su ukorijenjeni u korizmu da bi čovjeku vjerniku dali što veću vjeru u križ i uputili ga kako nositi svoj križ gledajući u Krista razapetoga. Kada čujemo za korizmu, prvo na što pomislimo je križni put i muka Gospodina našega. Međutim u svetištu Majke Milosti na Trsatu novaci svakoga petka u korizmi polažu Pravilo Manje braće. Prema tradiciji naše Provin-cije, najmlađi članovi bratstva recitiraju napamet Pravilo pred svom braćom, kako bi tim činom polaganja potakli sebe ponajprije, a potom i ostalu braću na što bolje obdržavanje svetoga Evanđelja, kako zahtijeva i samo Pravilo u prvom poglavlju: „Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.“. U petak 2. ožujka s psalmistom smo klicali:

Z

<

pritom Pulu, Vodnjan i Bale. Posebna milost za nas bila je zajedništvo sa sestrama Drugoga franjevačkog reda, klarisama, koje ove godine obilježavaju svoj veliki jubilej jer je pred 800 godina njihova utemeljiteljica sveta Klara osjetila Božiji poziv i krenula za Kristom potaknuta primjerom svetoga našega oca Franje. O toj povijesti slušali smo i učili od brojnih izlagača, na simpoziju koji se 16. i 17. ožujka održavao u samostanu sestara klarisa, u Zagrebu.Vrhunac bratskog zajedništva bilo je međuprovincijsko hodočašće novaka u Asiz od 10. do 15. travnja. Hodočašće nas je sve ispunilo divljenjem i oduševljenjem. S radošću u srcu smo hodočastili onim mjestima u kojima je sveti Franjo boravio, molio i iskusio milost Svevišnjega. Porcijunkula, Rivotorto, Greccio, La Verna i mnoga druga svetišta utisnula su u nas neizbrisivi trag i ostavila nam lijepa sjećanja. Susreli smo Franju kakvoga još nismo poznavali - upravo su nas ta mjesta uspjela vratiti u prošlost i približiti život ovoga Sveca. Mjesto Franjina obraćenja, okupljanja prve braće te propovije-danje i načini slavljenja Boga ohrabrili su nas da što vjernije i sa što većim žarom nasljedu-jemo Krista, po primjeru našega serafskoga Oca. Zahvalni Bogu za protekle milosne događaje koji su obilježili ovaj dio naše novicijatske godine, možemo samo usklik-nuti: „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?“

„Gle kako je dobro i milo kao braća zajedno živjeti!“, u zajedništvu s braćom postulantima iz Samobora koji su nas toga dana već tradicionalno posjetili da bi prisustvovali polaganju Pravila našega Reda. Pred braćom postulantima i samostanskom zajednicom Pravilo su uspješno položili fra Stjepan Hrkač i fra Andro Gluščić. Istoga dana razgledali smo grad Rijeku i naš Trsat. Već par dana poslije, točnije, 6. ožujka, iznova smo bili svjedoci bratskog zajedništva, koje se od samog početka postav-lja kao bogatstvo i ideal našega Reda. Tih smo dana ugostili franjevačke novake s Visovca, provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Susrete smo ispunili molitvom, zajedničkim druženjem, sportskim aktivnos-tima i zajedničkim izletom u Istru posjetivši fra Stipan Saraf

fra Andro pred samostanskom zajednicom polaže Pravilo sv. Franje

franjevački novaci na hodočašću u Asizu


S

VELIKI JUBILEJ SESTARASV. KLARE

redinom ožujka bilo je posebno sve- čano kod naših sestara klarisa u Mikulićima, u Zagrebu. Povodom 800. obljet-nice osnutka Drugog franjevačkog reda, sestre klarise obilježile su 16. i 17. ožujka Dane Sv. Klare. Održana su zanimljiva predavanja u kojima su nam stručni predavači približili život i djelo sv. Klare. Posebno izdvajam izlaganje klarise s. Tarzicije Čičmak o teologiji sv. Klare u njezinim pismima Janji Praškoj. Sestra Tarzicija nam je predstavila Klaru u njezinom teološkom svijetlu te je obradila Klarinu kristocentričnu misao, odnosno kako prigrliti ljubav Božju koja nam se najviše očitovala u njegovom križu. Ovdje osobito dolazi do izražaja Klarin lik siromaštva: siromaštvo za nju prestavlja drugo ime za Krista. Ljubiti siromaštvo znači pobijediti samoga sebe, a sve zbog Krista, njegove poniznosti i dragovoljnog siromaštva.

Slušajući predavanja o pozivu, duhovnosti i svetosti sv. Klare te o njezinu utjecaju na današnji svijet, razmišljah o sestrama klarisama koje su s nama slušale spomenuta predavanja s one druge strane rešetki. Točnije, razmišljah o jednoj mlađoj sestrici, malenoj biljčici sv. Klare, usuđujem se reći 'našoj' klarisi. Naša nekadašnja trsatska framašica, Ida Duvnjak, danas je sestra Marija Zoè, jedna

uputili smo se prema Varaždinu gdje smo se susreli s fra Lucijem Jagecom, donedavnim gvardijanom i čuvarom našeg Trsatskog svetišta. U Varaždinu smo obišli katedralu Uznesenja Marijina te franjevačku crkvu Sv. Ivana Krstitelja. Nakon okrijepe u samostans-kim prostorijama, pošli smo u kratko razgleda-vanje varaždinskih znamenitosti, a posjetu ovom divnom gradu zaključili smo molitvom kod grobnice pokojnih franjevaca na gradskom groblju. S posebnom zahvalnošću izmolili smo molitvu Franjevačke mladeži za dušu pokojnog fra Berislava, osnivača i prvog duhovnog asistenta Frame Trsat kojemu dugujemo mnoge zahvalne molitve za sve godine njegova predana služenja mladima na Trsatu.

I na kraju, što dodati osim jedno veliko hvala, hvala svima koji su svojim trudom omogućili ovu veliku i važnu obljetnicu za cijelu franjevačku obitelj. Naročito jedno veliko hvala našem sv. Franji i sv. Klari čijim stopama radosno i hrabro koračamo ovim svijetom, kao nasljedovatelji franjevačke karizme, živeći Evanđelje po njihovom primjeru.

Dolores Turkalj, Frama Trsat

od klarisa prožeta radošću iako još u novicijatu.

Putu poziva sestre Marije Zoè bili smo najbliži svjedoci mi, trsatski framaši, od njezinog početnog razmišljanja o ulasku u samostan sestara klarisa, preko neshvaćanja okoline i nedostatka razumijevanja od strane vanjskih (čitaj: svjetovnih) promatrača, sve do nepovjerenja jednog dijela rodbine u ozbiljnost njezinog poziva. Sve su to činjenice koje su bile aktualne i u životu sv. Klare prije 800 godina. No kako kaže jedna poslovica: sve je dobro što se dobrim svrši. Tako je i u ovaj mladi život Gospodin utkao svoj poziv. S. Mariju Zoè volimo zvati našom klarisom. To nije puko hvalisanje, već iskreno izricanje radosti što s ponosom možemo reći da nam je Gospodin podario tu neizrecivu milost i blagoslov da imamo jednu klarisu koju pozna-jemo i s kojom smo više godina živjeli zajedno u Frami na Trsatu. Ako ćemo pravo, sve su klarise naše, jer smo povezani s njima unutar naše franjevačke obitelji. Mi ih radosno nosimo u srcima, a one nas prate u svojim molitvama. Nakon radosnog susreta sa sestrom Marijom Zoè i ostalim sestrama klarisama, noseći ih i dalje u svojim srcima i molitvama, članovi Frame i Franjevačkog svjetovnog reda s Trsata predvođeni gvardijanom fra Antunom,

središnje euharistijsko slavlje Jubileja klarisa predslavio je mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski

s. Marija Zoè, nekadašnja trsatska framašica


PET GODINA PRIHVATILIŠTA ZABESKUĆNIKE „RUŽE SV. FRANJE“

T Tribinom "I ja sam čovjek" u riječkoj Gradskoj vijećnici započeo je u pone-djeljak 26. ožujka program obilježavanja petogodišnjega rada Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“. Prihvatilište su osnovali članovi Franjevačkog svjetovnog reda s Trsata koji ga i danas vode u suradnji s brojnim volonterima.Ime Prihvatilišta usko je povezano s članovima OFS-a i njihovim apostolatom. „Prema legendi, kada se sv. Franjo jednom prilikom bacio u grm trnovitih ruža, ruže su izgubile trnje. Na tom mjestu u Asizu, Franji-nom rodnom gradu, i danas rastu ruže bez trnja, a probate li ih presaditi na bilo koje drugo mjesto, ružama će ponovno narasti trnje. U nadi da će po zagovoru sv. Franje i za mnoge naše sugrađane bar djelomično nestati trnje, dali smo Prihvatilištu ime po Franjinim ružama da nas uvijek podsjećaju kako se po vjeri događaju čuda“, objašnjavaju volonteri. „Od prvoga dana Prihvatilište svojim korisnicima ne nudi samo krov nad glavom i topli obrok, nego i program resocijalizacije koji se do sada pokazao vrlo uspješnim“, rekla je voditeljica Prihvatilišta Vilma Mlinarić, dodajući da se u društvo vratilo više od 67% korisnika. Svoja su svjedočanstva s okupljenima podijelili neki od korisnika Prihvatilišta koje svoja vrata otvara svima bez obzira na vjersku ili neku drugu pripadnost.

volonterima Prihvatilišta „Ruže sv. Franje“. „Ulaskom Hrvatske u EU našu će zemlju zapljusnuti novi val beskućništva.“, upozoreno je na tribini na kojoj je o beskućništvu u Europskoj uniji i mogućnostima prevencije govorila Jovana Trifunović, glasnogovornica ERSTE Zaklade za Jugoistočnu Europu, koja je prošle godine riječkom Prihvatilištu „Ruže sv. Franje“ dodijelila treću nagradu za socijalnu integraciju u konkurenciji više od 1800 projekata s područja Jugoistočne Europe, uključujući zemlje bivše Jugoslavije. Upozo-rila je da ne postoji jedinstvena strategija o prevenciji i borbi protiv beskućništva na razini EU, nego svaka zemlja rješava taj gorući problem na svoj način. „Zakoni u nekim državama čak omogućavaju kriminalizaciju beskućnika jer se novčano ili zatvorski kažnjavaju svi oni koji se nađu na ulici bez smještaja nakon dva upozorenja, a kažnjavaju čak i one koji kopaju po smeću. Europa to osuđuje, ali bez strategije ne može utjecati na državu. Ipak, pozitivan primjer pruža Austrija, pa se tako samo u Beču izdvaja 680 milijuna eura za socijalne programe dok 6 600 ustanova nudi smještaj. Njihov jedini problem su imigranti bez statusa.“, istaknula je Trifunović.

Od beskućništva nitko nije zaštićen

Iz Prihvatilišta upozoravaju na posljednja istraživanja provedena u EU prema kojima je

Hrvatskoj prijeti novi val beskućništva

„Beskućnici čine jednu od najznačajnijih kategorija socijalne isključivosti, brojni od njih su hrvatski branitelji, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, bivši zatvorenici – ljudi koji životnu situaciju u kojoj su se našli nisu sami odabrali već su stjecajem okolnosti postali beskućnici“, istaknula je V. Mlinarić dodajući da je Prihvatilište krov nad glavom, topli obrok i program resocijalizacije pružilo svima koji su pokucali na njihova vrata bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili neku drugu pripadnost. Oko tristo osoba prošlo je kroz riječko Prihvatilište, a najveći je broj njih u dobi od 30 do 60 godina, čak 74%. Zbog ograničenog kapaciteta koji iznosi samo trinaest kreveta, Prihvatilište prima samo muškarce od kojih su mnogi i radno sposobni. Prihvatilište je pokrenulo jedinstveni projekt časopisa o beskućništvu i srodnim temama „Ulične svjetiljke“. Časopis prodaju korisnici Prihvatilišta koji od prihoda dobivaju pola iznosa što im olakšava ponovno osamo-staljenje i vraćanje u društvo. U kojoj mjeri su im programi resocijalizacije pomogli posvjedočili su bivši i sadašnji korisnici Prihvatilišta: Tomislav Žic, Dinko Zaharija i Safet Abdulah. Iskrenim ispovijestima o padu na dno društva koje im se dogodilo zbog kockanja, alkoholizma, ovisnosti o opijatima ili drugim razlozima, te o putu k izlazu iz beskućništva i potrazi za novim stranicama života, posvjedočili su i zahvalnost


ZOVI ISUSA

2,7 milijuna ljudi bez krova nad glavom, dok UN procjenjuje kako ta brojka u svijetu premašuje jednu milijardu. U Hrvatskoj je zakonom problem beskućništva nov i još uvijek nedefiniran te je za ostvarivanje prava sustava socijalne skrbi potrebno prebivalište. U programima resocijalizacije koje provodi riječko Prihvatilište korisnici sudjeluju u sportskim radionicama, prodaji časopisa „Ulične svjetiljke“ te radnim terapijama i rehabilitacijama. Prihvatilište se u svojem radu suočava s različitim problemima – nedostatak kapaciteta što se osobito osjetilo ove zime, mjesečni prihodi, nedostatna komunikacija s psihijatrijskom službom, a ne pomaže ni trenutni Zakon o prebivalištu Republike Hrvatske zbog čega mnogi korisnici od Prihvatilišta traže pomoć za rješavanje dokumenata i statusa. Riječka nadbiskupija ustupila je prostor za rad Prihvatilišta u dvorištu crkve sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali te financijski sudjeluje sa 16.82%, Grad Rijeka Prihvatilište nema u proračunu, nego se prijavljuje na natječaje u potrazi za sredstvima te je Grad do sada sudjelovao s

prihvaćanja. Sve potrebne informacije o Prihvatilištu za beskućnike „Ruže sv. Franje“ mogu se pronaći na njihovim službenim mrežnim stranicama ili na broj telefona 051 512-131.Program obilježavanja 5. godišnjice rada riječkog Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“ potrajao je tjedan dana. Zainteresirani su mogli svakim danom od 8 do 19 sati posjetiti prostor ovog jedinog doma za ljude bez krova nad glavom na području Primorsko-goranske županije i šire, u dvorištu crkve sv. Romualda i Svih svetih na Kozali, Baštijanova 25a. U Auli pape Ivana Pavla II. u utorak, 27. ožujka na Trsatu u 16 sati otvorena je izložba o dosadašnja tri nastupa Hrvatske nogometne reprezentacije beskućnika na svjetskim prvenstvima socijalno marginal-iziranih osoba te je istoga dana Svetištu Majke Božje Trsatske služena sveta misa zahvalnica. Posljednjega dana obilježavanja, 30.ožujka je u Filodrammatici na Korzu otvorena izložba "Primijeti me!" koja se mogla razgledati do 6. travnja, nakon čega je bila upriličena humani-tarna aukcija fotografija na platnu s motivima beskućništva.

Helena Anušić

I nema ni u kome drugom spasenja.Nema uistinu pod nebom drugoga imena

dana ljudima po kojemu se možemo spasiti. (Dj 4,12)

Isusa zovi dok ti duša ploviMorem života baš poput lađe.

I onda Ga zovi kad ti dušuNa moru života oluja snađe.

Kad ploviti moraš kroz tminu noćiČekajuć' s nadom svitanje zore.I opet Ga zovi kad utiha dođe,

Na Njegovu riječ kad smiri se more.

Isusa zovi i čvrsto vjeruj:Uvijek je s tobom i vjerno te vodi.Stoga se ne boj već odvažno kreniI s Isusom hrabro kroz život brodi.

Zazivaj često Isusa KristaI čezni za njim svim bićem svojim.Njegovo ime nek' najdraži gost jeU ustima, srcu i mislima tvojim.

Ivana Lukić

18.32%, Primorsko-goranska županija sa 7.2%, dok najveći dio sredstava, 57.66% ukupnih prihoda, Prihvatilište prikuplja donacijama i nagradama. U rad Prihvatilišta uključeno je pedeset volontera svih dobnih skupina koji ističu kako ih rad s 'gubavcima našeg vremena' obogaćuje i oplemenjuje. „Beskućništvo i socijalna isključenost problemi su od kojih nitko nije potpuno zaštićen, neovisno o sloju društva kojem pripada. Iz prezentiranih se podataka može vidjeti potreba svakog pojedinca (osobito onog koji je socijalno marginaliziran) za razumijevanjem i potporom drugih iz svoje društvene sredine.“, ističu volonteri Prihvatilišta i iz iskustva u radu s korisnicima dodaju da je velik broj njih radno sposobno. Oni još uvijek nisu dosegli dovoljan broj godina radnog staža za mirovinu i riječ je o zdravim, sposobnim osobama koje žele raditi, ali ih u tome sprječava birokracija, nedostatak 'dobrih veza' ili problem stigmatizacije društvene okoline. Beskućnici nisu i ne žele biti bespomoćni, pasivni, već su to većinom inteligentni ljudi željni rada i društvenog


rsat je kroz povijest bio mjesto zahvale, molitve i zavjeta. Zahvalnost Majci Milosti izražavana je na različite načine o čemu svjedoči kapela zavjetnih darova, no jedni od najupečatljivijih darova su oni koje je ostavio knez i kapetan kliški, Petar Kružić. Uspomenu na njega Trsat je dužan čuvati, rekao je trsatski franjevac i povjesničar, fra Emanuel Hoško u nedjelju 18. ožujka kada je ovo hrvatsko Marijansko svetište hodočastila Povijesna postrojba „Kliški uskoci“.

Kružićevi znakovi zahvalnosti i pobožnosti

Petar Kružić počeo je graditi Trsatske stube. „Nije ih izgradio u sadašnjem obliku, nego nešto kraće, ali onaj najteži dio pristupa Trsatu, gdje je tlo okomito, Kružić je učinio prohod-nim i stube su 1531. godine bile završene.“ Uz ovaj, danas neizostavan dio hodočasničkog puta vjernika koji pristižu na Trsat, Kružić je na vrhu stuba dao izgraditi kapelu sv. Nikole koja i danas tamo stoji. Nažalost, teško ju je očuvati od vandala zbog kojih reljef domaćeg kipara Zvonimira Kamenara nije uvijek dostupan oku javnosti“, upozorio je fra Emanuel i dodao da u trsatskoj bazilici leže ostaci ovog kliškog kneza. Povijesni podaci govore da je Kružića, u noći s 11. na 12. ožujka, ubio Atli-aga odsjekavši mu glavu koju je Murat-beg Tardić slavodobitno nataknuo na koplje i pokazao kliškim uskocima koji su se nakon tog čina povukli s Klisa. Kružićevo tijelo bilo je preneseno na Trsat. „Njegovu glavu kasnije je od Turaka otkupila Kružićeva sestra Jelena te je zajedno s

tijelom dala pokopati na Trsatu“, rekao je fra Emanuel dodavši da je do restauracije u 17. stoljeću taj dio crkve bio kapela sv. Petra i Pavla koju je Kružić dao sagraditi, a kasnije je s još jednom kapelom pretvorena u crkvenu lađu i danas predstavlja mauzolej Petru Kružiću.Još jedan znak zahvale i poveza-nosti Kružića i Trsata vidljiv je u svetištu crkve gdje stoji velika svijeća koju su nakon jedne pobjede s njegovim vojnicima, senjskim uskocima, Kružić i Mijo Parišević ostavili Trsatskom svetištu. Fra Emanuel Hoško ističe kako su Kruži-ćevi znakovi zahval-nosti s jedne strane iskazi njegove pobo-žnosti, a s druge strane dokaz njegove vojne uspješnosti koja ga je tjerala na zahvalnost prema Majci Božjoj Trsatskoj.

Hrvatski branitelji u kliškim unifor-mamaDanas svoju zahval-nost iskazuju Povijesne

T

TRSAT JE DUŽAN ČUVATI USPOMENUNA PETRA KRUŽIĆA

postrojbe „Kliški uskoci“ koji su se do trsatskog Svetišta uspeli Kružićevim stubama i tijekom misnoga slavlja dostojanstveno čuvali grob svoga vojskovođe. Ideja o osnivanju Povijesne potrojbe javila se 2005. godine s ciljem oživljavanja povijesne i kulturne baštine Klisa. Jedan od povoda bila je i želja da se u taj proces uključe dragovoljci Domovin-skog rata, pripadnici IV. gardijske brigade HV-a, o čemu svjedoči zapovjednik Povijesne postrojbe Damir Žura koji kaže da su članovi postrojbe hrvatski branitelji koji čuvaju sjećanje na vremena kada je Klis krvario za gospodarski i drugi prosperitet Europe, a u domovinskom ratu branitelji su bili ti koji su bili spremni puškom stati u obranu domovine i koji danas s ponosom mogu nositi i odoru Povijesne postrojbe Kliških uskoka.

Helena Anušić


iječka udruga „Mladi za Krista“ (MZK) ekumenska je u sastavu i poslanju. U osnovi, svojim djelovanjem i riznicom materi-jala, udruga pomaže u nastojanjima kvalitet-noga utjelovljivanja vjere u kontekstu osobnog duhovnog putovanja, obitelji, Crkve i društva. Interaktivno, dinamično, promišljeno, kreativno, spoj suvremene tehnologije i tradicije, riječi su koje opisuju identitet Mladih za Krista, naše vrijednosti pa i metode rada. Petnaestogodišnje djelovanje udruge obilježeno je pomaganjem Crkvi u

Premda smo križni put planirali postaviti od 02. do 04. travnja, kišno vrijeme nas je u tome spriječilo pa je stotinjak ljudi prošlo križnim putem prvi dan. Ukoliko vi niste bili te sreće, križni put možete virtualno proći na mrežnoj stranici Riječke kršćanske televizije http://www.rikatv.net/#

Melanie Ivančević

naviještanju evanđelja na jedinstven i kreati-van način. Držeći prst na pulsu naroda i promišljajući o vlastitoj duhovnosti, iz naših ideja, svjeton-azora, pitanja i nedoumica razvijale su se različite službe i oblici duhovnosti s kojima se mnogi mogu poistovjetiti, a naročito mladi koji jako drže do autentične vjere. Framaše i MZK-ovce zbližili su isti ciljevi. Postavljanje „Isusovog križnog puta“, koji je osmislio kreativni tim MZK-a, samo je jedan vid naše suradnje. U želji da naglasimo vrijed-nost i vjernike podsjetimo na tisućljetnu kršćansku tradiciju Križnog puta, kao i na značaj Velikog tjedna i Uskrsa, četvrtu godinu zaredom postavili smo nešto suvremeniju verziju Križnoga puta na Fortici. Postojeće smo postaje nastojali oživjeti kroz aktivnosti i sadržaje poput slika, biblijskih tekstova, različitih predmeta i glazbu. Svakome smo prolazniku htjeli približiti Isusovu žrtvu, patnju i smrt da bi se zapitao: „Kakve veze ima Kristova žrtva sa mnom danas?“. Na kraju križnog puta, ispod praznog križa, prolaznici uzimaju zapečaćenu kuvertu koju otvaraju na uskršnje jutro. Unutra se, naime, nalazi tekst koji potiče na proslavu Uskrsloga, koji je živ i među nama.

R

o prvi puta u Svetištu Majke Božje Trsatske u tjednu prije Cvjetnice organizirano je biblijsko bdijenje u obliku kontinuiranoga čitanja Svetoga Pisma kroz pet dana. Početak biblijskog bdijenja bio je na blagdan Navještenja Gospodinova koji je svečano proslavljen u ponedjeljak, 26. ožujka. Večernju svetu misu predvodio je gvardijan trsatskog bratstva fra Antun Jesenović uz koncelebraciju više svećenika. U Nazaretu, na dan Navještenja, Božja Riječ je Tijelom postala, po Marijinom pristanku Bog je na jedinstven način ušao u ljudsku povijest i približio se ljudima postavši Emanuel – 'S nama Bog'. To je događaj spasenja koji zbog duhovne povezanosti Nazareta i Trsata ima poseban odjek u Trsatskom svetištu, posvećenom boravkom svete nazaretske kućice od 10. svibnja 1291. do 10. prosinca

1294. godine.Na blagdan Blagovijesti, nakon večernje svete mise, započelo je u trsatskoj bazilici biblijsko bdijenje s ciljem da se vjernicima približi otajstvo Utjelovljenja i da bolje upoznaju Božju Riječ. Prvi je s čitanjem Svetoga Pisma započeo gvardijan fra Antun, a nakon njega izmjenjivali su se vjernici. Svaki je čitač čitao po pola sata. Prvu večer i noć vjernici su se izmjenjivali bez prekida, a sljedećih je dana čitanje bilo prekinuto za vrijeme svetih misa i u noćnom vremenu od 24 do 6 sati. Aktivno se uključio veliki broj vjernika, a mnogi su od njih posvjedočili da je ovakav susret s Božjom Riječi njima neobično i zanimljivo iskustvo. Zahvaljujemo svim vjernicima koji su se rado odazvali na ovo biblijsko bdijenje! Nadamo se da će ovo javno čitanje Božje Riječi u crkvi potaknuti vjernike da češće uzimaju Bibliju u

ruke i da je nastave i osobno čitati u svojim obiteljima. fra Zoran Bibić

P

ISUSOV KRIŽNI PUT NA DRUGAČIJI NAČIN

BIBLIJSKO BDIJENJE U TRSATSKOM SVETIŠTU


TREĆI FESTIVAL HRVATSKIHVJERSKIH FILMOVA

DRAGI HODOČASNICI!

Pođimo i ove godine na zavjetno hodočašćenašoj Majci Božjoj Trsatskoj, Majci Milosti, Kraljici Jadranai Zaštitnici naših pomoraca i branitelja Lijepe Naše.Očekujući Vaš dolazak na Trsat, srdačno Vas pozdravljaju Vaši trsatski franjevci.

“Marijo, Majko našeg Trsata,što povrh divnog stoluješ mora,

slave Te srca vjernih Hrvata.Ostani Majkom suznih nizina,Kraljicom budi sviju Hrvata.”

PRIJAVE HODOČASNIKA

Pozivamo sve župnike i voditelje hodočašća u Svetište Majke Božje Trsatske da datum i broj hodočasnika koji dolaze subotom ili drugim danima prijave telefonom, faksom ili putem elektronske pošte.Telefon: 00385/(0)51 452 900Fax. 00385/(0)51 217 - 347E-mail: [email protected]

MOLITVE I ZAHVALE MAJCI BOŽJOJ TRSATSKOJ

Draga Majko Trsatska! Hvala što si prisutna uvijek uz mene, moju obitelj. Spasila si mi sina, kćer, roditelje i mene. Događaju nam se čudne, nesvakidašnje stvari u životu, ali prebrođujemo to uz Tebe i Boga. U svakom trenutku ste u našim srcima.

ožujak 2012.

Draga Majčice Božja! Hvala ti što si mi vratila vid, čuvala me na operaciji i izmolila snagu za sutra. Molim te čuvaj me i dalje. Budi mi vodilja i spasiteljica. Molim te i volim, jer imam samo tebe i Boga. Hvala!

travanj, 2012.

Hvala ti Bože na svemu i što me upućuješ na pravi put. Daj da mi djeca budu živa i zdrava, da uspiju u životu. Hvala ti Majko Trsatska!

travanj 2012.

Hvala ti Majčice Trsatska na svemu što imam. Čuvaj nas od zla. Blagoslovi moga muža i sinove, molim te. Hvala ti!

travanj, 2012.

Na Festivalu sudjeluju filmovi svih žanrova u kojima se iskazuju evangelizacijske i društvene vrijednosti Katoličke crkve u Hrvata - igrani, dokumentarni, animirani, obrazovni, amaterski... Prethodna dva festivala izazvala su izuzetnu medijsku pozornost i ukazala na vrijedna ostvarenja filmova ovoga žanra i tematike. Na internetskoj adresi http://trsat.istrafilm.hr može se saznati više o prošlogodišnjim festivalima.

Treći festival hrvatskih vjerskih filmova održat će se od 7. do 9. lipnja u hrvatskom marijanskom svetištu na Trsatu u Rijeci u organizaciji Istra filma i Franjevačkoga samostana TrsatOvaj specijalizirani filmski festival na jednom mjestu okuplja i natjecateljskom vrednovanju izlaže godišnju produkciju vjerskih filmova snimljenih u Hrvatskoj i hrvatskoj dijaspori diljem svijeta.

POD OKRILJEM MAJKE MILOSTI


rsatsko svetište poznato je kao mjesto Božje milosti, Gospinih hodočasnika koji se slijevaju i izriču svoje želje i molitve. Poznato je po svojim drevnim i čuvenim „Trsatskim stubama“, ali i trsatskim franjevcima koji su kroz vjekove bdjeli i danas bdiju nad Svetištem. No, je li Trsat poznat kao odgojna kuća mladih franjevaca koji ovdje provode godinu novicijata? Na Trsatu, pod okriljem Majke Milosti, svake godine nova generacija mladića kroz molitvu, studij, rad i različite druge aktivnosti upoznaje prve korake redovničkoga života i temelje franjevačke karizme.

T

vjesnik svetiŠta · 2016. 9. 19. · da s njom čekaju dar duha svetoga, bez kojeg se ne može...

Documents