vrijeme ljubavi.pdf

7/28/2019 vrijeme ljubavi.pdf

1/413

JJ U L I E T T E

B E N Z O N I

VR I J EME LJUBAVIB


2/413

N A S L O V O R I G I N A L A

JULIETTE BENZONI

CATHERI NEIl suffit d'un amour V

S FR A N C U S KOG PR E V E O

IVO BAKOTI


3/413

JUL IETTE BENZONI

KATERINAVRIJEME LJUBAVI

1984.

OTOKAR KEROVANI RIJEKA


4/413

Opra Mundi, Paris, 1969.Toute reproduction mme partielle strictement inter-

dite sans accord pralable d'Opra Mundi.


5/413

DRUGI DIO

S HODOASNICIMAU COMPOSTELLE


6/413


7/413

Glava prva

SAMOSTAN AUBRAC

Magla je iz asa u as postajala sve gua.Njeni dugi sivi pramenovi obavijali su iscrpljenugomilu hodoasnika poput vlanog plata ... Kakodugo se ve vuku tim travnatim pustarama, is-presijecanim kaljuama ustajale zelenoplavkastevode? Bez sumnje, satima! A ni po emu se jonije moglo zakljuiti da je odmorite u blizini.

Sa sve etiri strane visoravni stao je da zavijavjetar probijajui na mahove maglu koja se odmahzatim skupljala jo gua i tea.

Pomijeana sa ostalima, pjeaila je i Kate-rina. Savijajui se u leima, glave oborene podvelikim eirom koji je vjetar posuvraao, pridr-avala je to je bolje mogla skute svoje pelerinekoju je vjetar nadimao. Pri tom se iz sve snageopirala o tap kako bi vjetru uspjeno odoljela.Za pet punih dana, otkako su krenuli iz Le Puyja,uvjerila se da je taj dugi hodoasniki tap odneprocjenjive pomoi kad umor shrva. Pogotovozato to je svojom lijevom rukom pridravala je-dnu od svojih drugarica, Gillettu de Vtuchelies,onu enu koju je na uskrsnoj misi opazila sla-banu i stalno muenu kaljem. Bila je to udovicaod etrdesetak godina, iz ugledne obitelji i savr-eno odgojena, ali joj se na traginom licu odra-avala neizljeiva tuga. Bila je mila, sjetna i du-

7


8/413

boko pobona. Videi kako se s mukom kree ikako joj uzbrdo ponestaje daha, Katerina nije

mogla a da joj ne ponudi svoju pomo. Gillettaje isprva to odbila. Bit u vam samo na teretu, sestro! Dosta

vam je i vlastite muke.Zaista je bilo tako. Tegobe dana bile su sasvim

dovoljne za njena lea, a uz to su je boljele inoge, izranjene tekim cipelama od grube koe.No ona je osjeala da je drugarici potrebna hitnapomo, zato joj se ljupko nasmijei.

Sa mnom je sve u redu! A udvoje se i

podupiremo.Oslonjene jedna o drugu, nastavile su tego-

ban put koji je, to u sati vie odmicali, postajaosve muniji. Jo u rano jutro napustili su sjenikeMalbouzona i zaputili se u samostan Nasbinals,udaljen jedva neto vie od dvije milje. No izne-nada se digla magla i ubrzo im je postalo jasnoda su krenuli krivim putom. Nikakve ga hrpekamenja nisu obiljeavale .,. Tada je voa hodo-asnika okupio svoje drugove i rekao:

Moramo proslijediti ovim putom ma kamoon vodio. Skrenemo li s njega, izlaemo se opa-snosti da se po ovoj magli vrtimo u krugu. Ipake nas on nekamo odvesti i, svakako, najbolje jeprepustiti se milosti Bojoj!...,

Odgovorio mu je amor odobravanja. vicar-cima i Nijemcima, koji su hodali na zaelju, aneki i jahali na konju, preveli u voine rijei.Nitko od njih nije prigovorio, toliko je ve bio

snaan utjecaj to ga je taj ovjek vrio nad tomneobinom druinom. Moglo mu je biti oko etr-deset pet godina, no istinu govorei, Katerina otome nije imala jasna suda. Iz prianja drugihsaznala je da se zove Gerbert Bohat, da je jedanod najbogatijih graana Clermonta, no to se ni-kako nije slagalo s njegovom linosti. Onako vi-sok i mrav, liio je na asketu. A opet, njegovozbrkano lice kao da je bilo obiljeeno svim ljud-skim strastima. Sive su mu oi obino odraavale

8


9/413

nadmo, ali, s vremena na vrijeme, Katerina bividjela kako njima prelazi nekakav nemir, pri-lino slian strahu. U ophoenju je bio vrlo hla-dan, pa ako je i pokazivao oite sposobnosti davodi ljude, Katerina je jasno osjeala kako Ger-bert Bohat mrzi ene. Ton kojim se njoj obraaobio je leden, jedva uljudan, dok je prema drugimhodoasnicima znao biti srdaan. No kad bi dolovrijeme molitve, Katerina je uviala da se duatoga ovjeka umije i zagrijati...

Otkada je Gerbert naveo svoju subrau daproslijede nepoznatim putom, neprestano su ho-

dali. U jednom im se asu uinilo da konanomogu odrediti poloaj: stigli su do nekog starin-skog mosta to je vodio preko jedne brzice.

To je Bes rekao je Gerbert a ovajmost vodi u Marchastel. Moramo ii pravo napri-jed. Neemo se zaustaviti u Nasbinalsu, nego usamostanu Aubrac. Hrabro!

Te su rijei svakoga razveselile. Neki je mu-karac, koji je ve bio na hodoau, rekao da ese u samostanu Aubrac osjeati daleko ugodnijenego, u Nasbinalsu. Hospicij1) redovnika pustinjakaznao je doekati iznemogla putnika. Proslijedilisu pjevajui, ali, malo-pomalo, kraj je utonuo umaglu i glasovi su zamukli na usnama koje sutraile sui zrak.. Opet su hodali nasumice.

Ponekad bi kroz poderotine magle nazreli iizbjegli jamu tresetita, usjeklinu nekog klancaili sedlo kakva breuljka, no ponajee su hodalipipkajui, oiju uprtih u zemlju kako ne bi izgu-

bili put. A stala se sputati i no koja e opasnostudeseterostruiti. Hoe li se. morati zaustavitiusred pustoi, logorovati po ledenom vjetru s ko-jim su se ve mijeale sitne pahuljice snijega:Ni posljednjih dana marta snijeg i mraz nisurijetki na pustim prostranstvima Aubraca. Uspr-kos svemu, pa i nevremenu i bolnim nogama, Ka-

Posebna samostanska zgrada u kojoj su u sred-njem vijeku redovnici, ukonaivali hodoasnike.

9


10/413

terina nimalo nije gubila hrabrost. Da bi pronalaArnauda, bila je. spremna da podnese i deset puta'

vie..Odjednom, Gillette de Vauchelles spotakne se0 jedan kamen i padne svom teinom povukaviza sobom i Katerinu. U koloni nastade komeanje1 zaas se pred dvjema, enama stvori GerbertBohat.

Sto se tu dogaa? Zar ne moete pazitikako hodate?

Ton je bio suh i bez imalo blagosti. Kateriilaodgovori, isto tako otro. Onako umorna, nije bila

voljna da otrpi Klermontinevu zlovolju. Moja je drugarica iscrpljena! Pa onda, taj

put koji kao da i nema kraja!... Ako se ovouope moe nazvati putom! I jo ta magla...

Tanka Gerbertova usta razvuku se u prezrivosmijeh.

A tek je pet dana otkako smo krenuli!Ako je ta ena bolesna, morala je ostati kod kue!Krenuti u hodoae nije isto to i poi na zabavu!

Bog hoe... Bog hoe suho odsijee Kater'ina daprije svega budemo milosrdni prema drugima i daim u nevolji pomognemo! Lijepe li mi zaslugepoi na ovako dugu pokoru kad si u punoj snazi!Umjesto da prigovorate, milostivi gospodine, boljebiste uradili da nam ponudite svoju pomo!

r Zeno! odvrati Gerbert Ovdje nitkone pita za vae miljenje. Dosta mi je i moje du-nosti: ove ljude moram voditi do svetog groba

apostola! Bilo koji od naih drugova pruit e vamsvoju pomo.

Smijem li vas upozoriti da sam vam seobratila s milostivi gospodine"? Nisam naviklada mi se .netko obraa sa eno". Uostalom^ imamli ime: zovem se Katerina de Montsalvy!

Vi ste prije svega nesnosno oholi! Ovdjesmo svi samo hrpa grenika i grenica na putupokajanja..

10


11/413

Prezriv i prijekoran ton Klermontinev samoje do kraja raspalio ionako teko suzdrljiv Ka-

tarinin bijes. Ba vam pristaje da govorite o tuoj oho-losti brate" odsijee ona namjerno podvlaeiglasom rije brat. To osjeanje, oito, izvrsnopoznajete... pogotovo ako se sudi po aru vaegmilosra!

Sive Gerbertove oi planu bijesom. Pogledmu se sukobi s Katerininim, ali ona ne oborioiju. Pred vidljivom srdbom toga ovjeka osje-tila je neku divlju radost. Morao je jednom za-

uvijek shvatiti da ona nee prihvatiti njegovuvlast... Upravo je to sasvim jasno govorio smrk-nut Katerinin pogled. U njemu se Gerbert nijevarao.

Instinktivnom kretnjom on podie ruku ukojoj je bio teak tap. Jedan se hodoasnik hitroisprijei, uhvati podignutu ruku i prisili je da seopet spusti.

Ne tako, brate! Obuzdajte se! Ne zabo-ravite da razgovarate sa enom, a ne sa slugom.Bogamu! Vama i vaim divljim overnjanskim ma-nirima ree pridolica podrugljivo. Zar nebiste pametnije uradili da nas izvedete iz ovemagle to nam prodire sve do smrznutih kostiju?Za svau ste odabrali loe mjesto i ja u venekako pomoi gospi Katerini da nau sestru po-drimo do konaita... ukoliko ono uope po-stoji!

U samostanu e dobiti potrebnu njegu

promrsi Gerbert vraajui se na elo kolone. U njegov u samostan povjerovati kad muugledam krovove! primijeti Katerinin brani-lac pomaui 'jo j da pridigne jadnu Gillettu, ko-jo j su koljena klecala od umora. Trebalo biovu enu nositi... zavri traei neto pogle-dom oko sebe.

Katerina mu se zahvalno osmjehnu. Dotadaga jo nije bila zapazila i udila se njegovu iz-gledu, neobinom za hodoasnika. Bio je mlad.

11


12/413

mrav, srednjeg rasta, crnokos, no po crtama nje-gova lica nikako se ne bi moglo rei da je poboanhodoasnik. Nieg skladnog nije bilo na tom, inaeneobino izraajnom licu: usne debele, mesnate,

jiad njima dug, velik, i u sredini malo razbijennos, sitne utonule plave oi pod izblijedjelim obr-vama, brada etvrtasta, odluna, ali mnotvo pre-ranih bora. Crte su bile grube, izraz ivahan, po-gled je odavao inteligenciju, no podrugljivi naborioko usta otkrivali su i nezadrljivu podrugljivost.

Svjestan nijemog Katerininog ispitivanja, onse nekako udno nasmijei uvlaei usne, uslijed

ega mu se usta razvukoe do uiju, zatim skineveliki hodoasniki eir koji je nosio zabaen ne-kako pretjerano kicoki i njime gotovo pometezemlju.

Josse Rallar, lijepa gospo, va sam slu-benik! Parianin sam, kad ustreba i plemi, akrenuo sam u Galiciju1) da ispunim jedan zavjet,no isto tako da i dobijem oprost za svoje mnogo-brojne grijehe. Hej vi tamo, tko e mi pomoi daovu enu ponesem do hospicija?

Od najbliih susjeda nitko se ne ponudi. Ho-doasnicima je, oito, bilo dovoljno i vlastite muke.Svi su bili umorni i promrzli. Neki su na ljutomvjetru to je ibao visoravan pvokotali zubima.Nitko nije imao hrabrosti da ponese i ovaj do-datni teret. Katerina je pomislila kako lie nakrdo preplaenih ovaca i nije mogla da savladaosjeaj prezira. Zar je to uzajamnost koja moravladati meu pokajnicima? Na poticaj GerbertaBohata gomila se ve spremala da ponovo krene,

kada Josse, razmiui one koji su ga okruivali,potapa po ramenu nekog mukarca srednjegrasta, to je pogrbljen stajao s nabijenim eirom.

Hajde, kume! Doite da mi pomognete!Zar se ljudi, kao to ste vi, brao, mogu dratisvetima? to? Ni jednog dobrovoljca? Ali vi ne-ete odbiti, kume.

*) Galicija je i panjolska pokrajina a obuhvaaCorpgne, Pontevetira, L-jgo i Orense (op. prev),

12


13/413

Nisam ja va kum! promrmlja ovaj neusuujui se ipak da se odupre.

Josse ga stade vui i tako stignu do Katerine

koja je pridravala Gillettu. Ovaj, oito, nije biooduevljen, ali Josse se smijao ne osvrui se nanjegovo mrgoenje.

Ama hajte! Ta nismo li obojica Pariani?Oholost je straan grijeh, osobito za hodoasnika,brate! Gospo Katerino, predstavljam vam gospo-dina Colina des Epinettes, istaknutog pravnika ivrlo uena ovjeka kojega sam, na svoju velikuradost, opet ovdje sreo. Hajde, brate, prihvatitegospou s ove, a ja u s druge strane. Ne prilii

da se gospa Katerina zamara kad smo mi tu!Bijesni pogled istaknutog pravnika" odjed-

nom je u Katerini pobudio elju da se nasmije,pa je zaas zaboravila na svoj umor. Bila bi sezaklela da ga je ula kako guna:

avo te odnio! Tebe i tvoj zmijski jezik! sve to, dakako, na raun svoga sugraanina.

No Colin je svejedno prebacio sebi oko vratajednu Gillettinu ruku, a Josse je to isto uradio

s drugom. Tako poduprta, jadna ena praktikinije vie dodirivala zemlju. Katerina je uzelanjenu, gotovo praznu torbu i tap. Ponovo su kre-nuli, no ovaj je zastoj svakome razvezao jezik.Hodoasnici su se sada tuili na dugotrajan put ipomrinu koja ih je okruivala. Neki su se bo-jali da ne propadnu u jame tresetita i zazivalisvetog Jakova neka ih sauva od te neposredneopasnosti.

Umuknite! zau Katerina odnekud umagli zapovjedniki glas Gerbertov. Ili radijezapjevajte!

Ne usuujemo se! odvrati netko. Za-to ne priznati da smo zalutali?

Zato to nismo! usprotivi se voa. Samostan ne moe vie biti daleko...

Katerina se ve spremala da i sama izustisumnju, ali se ba tada oglasi kroz maglu dalek

13


14/413

i slabi zvuk zvona, kao da Klermontincu daje zapravo. Bohat pobjedniki viknu:

Zvono redovnika pustinjaka! Na pravomsmo putu! Naprijed!

Diui tap visoko poput zastave, on jurneu smjeru zvuka. Izmorena gomila krene za njim.

Nadajmo se da ima osjeaja za pravac promrmlja Josse. Nieg nema varljivijeg odmagle!

Katerina ne odgovori. Bila je promrzla i pre-tjerano umorna. No zvonjava se sada ula svejasnije, a uskoro se u mraku ukaza i slabanouto svjetlo. Gerbert Bohat ga pozdravi kao svoju

linu pobjedu. Ono je vatra to je redovnici pale na vrhuzvonika. Stigli smo.

Magla se odjednom raspri i Katerina s olak-anjem opazi kako pred njom is'krsava masa zde-pastih zdanja. Probijajui nebo svojim otrimcrnim bridovima, jedna ogromna starinska kula,zatim masivni etvrtasti zvonik okrunjen vatrom,pa visoka laa poduprta monim svodovima, kaoda su titili mranu skupinu glomaznih zgrada

s rijetkim otvorima. Hospicij redovnika pustinja-ka, zaklonjen krajnjim prijevojem prostrane za-ravni, imao je izgled prave tvrave. Hodoasniciivnu i stanu klicati od veselja, te tako nadjaajuzvonjavu koja im se sada orila pravo nad gla-vama. Sa kripom se otvore i ulazna vrata, a triredovnika s bakljama u ruci poure doljacima ususret.

Mi smo bojaci1)! povie snano Ger-bert. - Molimo za konak!

Uite, brao, azil vam je otvoren.Kao da je samo ekao da hodoasnici stignu,

snijeg je iznenada poeo silovito padati zasipljuiprostrano utabano dvorite iz kojega je do nosnicadopirao otar miris torova. Sva iscrpljena, Kate-

*) Bojaci su bili vjernici koji su, radi ispatarsjaza svoje grijehe, dobrovoljno lutali od mjesta do mje-sta i ivjeli od milostinje.

14


15/413

rina se naslonila na jedan zid. Ve e se u spa-vaonici ponovo pridruiti svojim drugaricama . . .Ali veeras, ni sama nije znala zato, htjela je da

naas ostane sama. Moda zato to ju je ovo ne-obino putovanje zbunjivalo, usprkos njenoj hra-brosti. Meu tim se ljudima osjeala strancem,tue su joj bile njihove tenje, njihove elje. Svisu oni eljeli da se pristupom apostolovu grobuposvete, da u neku ruku, jo za ivota, osigurajusebi mjesto u raju. A ona? Dakako, ufala se dae Bog dokrajiti njen krini put, izlijeiti jojljubljenog mua, a nadasve, omoguiti joj da gaopet vidi, osjeti njegovu ljubav, vatrene poljupce,

sve to predstavlja pravog, ivog Arnauda. Nijeona jurila za nekom nedostinom duhovnosti, negoza ovozemaljskom, tjelesnom ljubavi bez koje nijeimala hrabrosti da ivi.

Sad emo se razdvojiti kratko e Ger-bert Evo dolaze sestre hospitalke i one e sepobrinuti o enama. Mukarci neka pou za mnom!

Stvarno, iz jedne od zgrada izlazile su etiriredovnice, i one poput redovnika u crnoj

mantiji augustinskog reda, no neto ivljoj zbogbijelog kolira,.Josse Rallard i Colin predadu dvjema od njih

jadnu, napola onesvijetenu Gillettu. Katarinaprie.

Moja je drugarica iscrpljena. Treba jojnjege i mnogo odmora. Nemate li kakvu sobu ukojoj bih se o njoj mogla brinuti?

Hospitalka mrzovoljno pogleda Katerinu. Bilaje to jedna od onih krepkih seoskih djevojaka

to se ne boje silovitosti ni ovjeka ni ivotinja.Ona najprije smjesti Gillettu na nosila po koja jeila jedna od sestara i tek poto ih je zajednos ovom podigla, uostojila se da odgovori.

Imamo samo dvije, a zauzele su ih jednaplemkinja i njene sluavke. Ta je gospoa stiglapred deset dana. sa slomljenom nogom. Upravoje zbog te nezgode jo uvijek tu.

15


16/413

Shvaam. No, zar ne bi mogla otpremitisvoje ene u zajedniku odaju i ustupiti mi jednusobu?

Sestra Leonarda nekako iskrivi lice, to seuostalom moglo shvatiti i kao podrugljiv osmijeh,te samo slegne snanim ramenima.

Ja se lino ne bih usudila da je za tozamolim. Ona j e . . . recimo, malo nepristupana.To je, oito, vrlo visoka gospoa.

Ipak mi ne izgleda da se date lako zastra-iti, sestro primijeti Katerina. No ako se tegospe bojite, ja u rado sama urediti tu stvar.

Ne bojim se ja nje odgovori sestra

Leonarda nego se i ja i majka nadstojnica ua-savamo od njene vike. A Bog je tu damu obdariostranom glasinom!

Sve tako razgovarajui, Katerina je hodalaza nosilima dok ova nisu, kroz mala oniska vrata,ula u zgradu sestara hospitalki. Nekoliko drugihena hodoasnica stiglo je kasnije. Nale su se uogromnoj kuhinji, poploanoj golemim isklesanimkamenovima, u kojoj se miris zapaljenih drvamijeao s mirisom kiselog mlijeka. Sa niskih a-avih svodova visili su vijenci luka i komadi dim-ljenog mesa. Na reetkama od vrbova prua su-ili su se sirevi, a pred ogromnim kaminom dvijesestre pomonice, zasukanih rukava, ivo su po-slovale oko velikog crnog lonca u kojemu se ku-hala gusta juha s kupusom.

Poto su nosila poloili pored vatre, sestraLeonarda nadvi se nad bolesnicu.

Jako je blijeda ree. Dat u joj okre-

pljujue pie, a dotle e joj spremiti krevet... Kaite mi gdje je ta gospoa opet e

Katerina ne odustajui od svoga nauma razgo-varat u s njom... I ja sam plemkinja.

Sestra Leonarda nije sada mogla suspregnutismijeh.

To sam ve znala! ree Samo povaoj upornosti. Idem sama da s njom govo-

16


17/413

rim... ali unaprijed znam to e odgovoriti. Po-starajte se za ovu jadnicu!

Hospitalka se udalji. Katerina se najprije nad-

nese nad Gillettu koja je malo-pomalo dolazilak sebi, a onda se predomisli i uini tri korakau pravcu kojim je pola sestra Leonarda. Okli-jevala je da ostavi Gillettu, no tada joj prie jednaena.

Ja u bdjeti nad naom drugaricom ree. Samo vi poite da to uredite.

Katerina se zahvali smijekom i krene zaredovnicom. Opazi je pred sobom u ledenom vla-nom hodniku na ijem je kraju pokucala na jedna

vrata i zatim ula.Gospoa sa slomljenom nogom imala je za-ista snaan glas, jer kad se i Katerina zaustavilapred vratima, ula ju je kako grmi.

Moje su mi dvorkinje potrebne, sestro! Taneete valjda da ih poaljem u dvoranu na dru-gom kraju zgrade? Krevet je krevet, i svejednoje da li se nalazi u ovoj ili onoj sobi!

Sestra Leonarda je odgovorila neto to Ka-terina nije razumjela, moda zato to se pitala

gdje li je ve ula taj glas koji joj se odjednomuinio tako poznat... i koji je sada ve uvelikepsovao.

Bogamu, sestro, bar je to jasno. Ne damsvoje sobe!

Neki neobuzdani nagon pokrene Katerinu. Onaotvori vrata i ue u malu onisku sobu koju jegotovo itavu ispunjao veliki krevet s izblijedjelimzavjesama i jedan unjasti kamin. No im je pre-

la prag, zastala je zapanjeno, kao ukopana.Sjedei na krevetu oslonjena o mnotvo ja-stuka, jedna krupna i snana ena prepirala sesa sestrom Leonardom koja je, u poreenju s ovomimpozantnom osobom, izgledala sasvim beznaaj-nom. U gospoinoj bujnoj sijedoj kosi jo se vidiopokoji rii pramen, a lice raspaljeno srdbom bilojoj je crveno poput opeke. Utopljavali su je brojnipokrivai. Ramena joj je prekrivala crvena dal-

* Katerina, knjiga V

17


18/413

matika podstavljena lisijim krznom a iz irokihrukava prijetei se pruila prema redovnici njenaskladna bijela ruka.

Gospoinu panju privukla je kripa upravootvorenih vrata, a kako je u njihovu polumra-nom okviru razabrala obrise neke ene, poela jena njoj da iskaljuje svoj bijes.

A tako! U moju se sobu ulazi kao u mlin.Tko je ona tamo?

Guei se gotovo od uzbuenja, ne znajuida li da se nasmije ili zaplae, Katerina se stadeprimicati sve dok je plamen iz kamina nije pot-puno osvijetlio.

Ta to sam ja, gospo Ermengardo! Zar steme zaboravili?Stara se gospoa naas ukoila od zaprepa-

tenja. Razrogaila je oi, nemono oborila ruke,nijemo rastvorila usta i odjednom tako problije-djela da se Katerina uplaila.

Ermengardo! *> upita ona prestravljeno zar me ne prepoznajete? Reklo bi se da me sebojite. Ta ja sam, ja ...

Katerino! Katerino! Djevojice moja ! . . .Bio je to pravi krik od kojega se sestra Leo-

narda trgla. Ve slijedei trenutak hospitalka sedoslovno morala baciti na svoju uzbuenu gou

jer je Ermengarda de Chateauvillain, zaboravlja-jui na svoju povredu, htjela skoiti iz krevetai potrati k svojoj prijateljici.

Vaa noga, gospoo grofice! Do vraga i moja noga! Pustite me, bo-

gamu! Katerino! Ta nije mogue? ... Nekako je

isuvie lijepo da bi bilo istinito.Dok se ona otimala sestri iz ruku, Katerina jepritrala i stala je grliti. Stisnute jedna uz drugu,dvije ene su se vatreno ljubile. Mladoj su eninavrle na oi suze radosnice.

Imate pravo, ovo je i odvie l ijepo! . . .Pravo udo! Oh, Ermengardo, tako sam sretnato vas opet vidim, tako sretna... No kako stese vi nali ovdje?

18


19/413

A vi?Ermengarda je blago odgurnula Kater inu i,

drei je malo podalje od sebe, ispitivaki pro-

matrala. Izmijenili ste se malo . . . ili nita! Jed-

nako ste uvijek lijepi, moda i ljepi! U neemuste ipak drugaija... manje upadna, ali zatomnogo uzbudljivija. Rekla bih: profinjena, produ-hovljena. Neka me avo nosi, ali ovjek bi rekaoda su vas izvadili iz izloga.

Gospoo grofice odluno je prekine se-stra Leonarda molila bih Vas da u ovom svetomdomu ne spominjete vie sotonu. Neprestano ga

zazivate.Ermengarda se okrene prema njoj i pogleda

je s nehinjenim uenjem. Sta, vi ste jo tu? Ah da, pitanje sobe.

E pa, izbacite one dvije lijenine, otpremite ih uzajedniku spavaonicu, a na njihovo mjesto do-vedite vau bolesnicu. Sada, kad je uza me go-spoa Brazey, vie mi nitko ne treba. A sada nasostavite, imamo da razgovaramo.

Otputena tako drzovito, hospitalka se ugrizeza usnu, ali se nakloni i utke izae. Samo su vratakoja je za sobom zalupila svjedoila koliko je ozlo-voljena. Grofica pogleda za njom, slegne rame-nima, zatim se s mukom malo pomakne u kre-vetu koji zacvili pod njenim teretom. Sad je bilomjesta i za njenu prijateljicu.

Sjedite ovdje, draga, i razgovarajmo. Ko-liko je godina prolo otkako ste me onda napu-stili da biste na juri zauzeli Orleans?

Pet godina ree Katerina. Ve petgodina! Brzo prolazi vrijeme. Pet godina ponovi Ermengarda kako

uzalud nastojim saznati to je s izvjesnom gospo-om Brazey. Kad sam posljednji put ula za vas,bili ste u Lochesu dvorska dama kraljice Jolande.Zar vas nije stid?

Jest, prizna Katerina, ali dani su mi teklia da to nisam ni primijetila. A inae, draga Er-f

19


20/413

mengardo, morat ete se odviknuti da me nazi-vate Brazey. To vie nije moje prezime . . .

Nego koje?

Od svih najljepe: Montsalvy! reemlaa ena tako ponosno da stara grofica nijemogla zadrati smijeak.

I tako ste pobijedili? Negdje mora da jezapisano kako ete me stalno iznenaivati, Kate-rino! Kakvom ste se alkemijom posluili da tvrdo-glavog gospodina Arnauda navedete da poklekne?

Kad je ula ime svoga mua, Katerina jeprestala da se smijei. Njena njena usta trgnu seod boli i ona pogleda u stranu.

Duga je to pria. . . proapta. Jezivapria.. .Gospoa de Chteauvillain naas uuti. Pro-

matrala je svoju prijateljicu i instinktivno osje-ala kako je razdire duboka bol, prvi put tako-

jasno oitovana. Nije znala kako da nastavi raz-govor bojei se da je ne povrijedi. Trenutak zatimona ree neuobiajenom blagou:

Pozovite jednu od mojih dvorkinja. Ona evam pomoi da skinete tu mokru odjeu, osuite je i pribaviti vam drugu... malo oveu, alitoplu. Donijet e nam veeru, a tada ete mi sveispriati. ini se da ste sasvim iznurena ...

I jesam! prizna Katerina lagano seosmjehnuvi. Ali najprije se moram pobrinutiza jednu svoju drugaricu, onu kojoj je toliko po-trebna soba.

Izdat u nareenja . . . Ne! prekine je Katerina moram sama

otii, no odmah u se vratiti.Izala je na hodnik ba u trenutku kad su

Gillettu uvodili u susjednu sobu koju su napu-stile Ermengardine sobarice. Tu se zatekla i enato je bila obeala Katerini da e se pobrinuti zabolesnicu. Ona je doeka sa smijekom:

Kau da ste u ovom domu sreli prijateljicu ree. Ako elite, ja u noas ostati uz nau

20


21/413

drugaricu. Nema nikakvih zahtjeva i ne zano-vijeta.

Ali ree Katerina ne bih htjela d a . . .

I vama je potreban odmor.Druga se nasmije. Hajte, izdrljivi ja sam nego to izgleda!

Mogu ja spavati bilo gdje: na kamenu, po kii...ak i stojei.

Katerina ju je. promatrala sa zanimanjem.Bila je to mlaa ena od kojih tridesetak godina,sitna, crnoputa, tanka, no njena suncem i vjetromopaljena koa odavala je zdravlje o kojemu susvjedoili i njeni vrsti bijeli zubi. Bila je odje-

vena u siromanu, ali istu odjeu. Neto povij ennos i velika pokretljiva usta davala su njenu licuveseo izgled i ono se Katerini dopalo.

Kako se zovete? upita je blago; Margot! No zovu me Margot la D-

roule1) ... Nisam ja... ba za preporuku! dodas tako poniznom skromnosti da se Katerina ganula.-

utite! ree joj. Hodoasnici su svibraa i sestre. Vrijedite koliko i svatko od nas...I hvala vam na pomoi. Bit u u susjednoj sobi,pa ako me ustrebate, zovite.

Budite bez brige izjavi Margot snaiu se i sama. Uostalom, jadnoj Gilletti treba samomalo dobre juhe i dug okrepljujui san... mato mislio na voa koji je se eli otarasiti.

A to je o njoj rekao? Kako nee dozvoliti da sutra krene s nama,

jer ne eli vui bolesnike, sve do Compostella.Katerina se namrti. Taj.Gerbert kao da je

naumio svima nametati svoju volju, ali ona jevrsto odluila da mu odsada ne poputa^ , To emo jo vidjeti! ree. Sutra e

sve izai na vidjelo. Tu u stvar ja s njim urediti.Ukoliko naa sestra ne eli ostati, krenut e s nama!

Ona se jo jednom osmjehne Margoti koja, juje gledala s udivljenjem i vrati se u Ermengardinusobu.

*) Stranputica

21


22/413

Bilo je ve kasno u noi kad je Katerina pre-stala da govori, ali u romanikom dvoritu hospi-cija zvono redovnika pustinjaka jo je uvijek

odjekivalo dajui Katerininoj prii neobian kon-trapunkt, koji je samo podvlaio njen tragianprizvuk. Ermengarda je tu priu sasluala odpoetka do kraja ne prozborivi ni rijei, a kadje Katerina uutjela, stara je gospoa uzdahnulai odmahnula glavom.

Da mi je neka druga ena to ispriala, nebih povjerovala ni polovicu. No ini se da usuds vama ima posebne planove. Pa i ta vaa hodo-asnika mantija obina je ala!... I tako ste na-

umili u Compostelle? A to ako tamo ne zateknesvoga mua?

Krenut u dalje. I na kraj svijeta akoustreba, jer dok ga ne pronaem, neu imati mirani pokoja.

A ako je opazio da ga je, umjesto ozdrav-ljenja, guba jo vie unakazila?

Svejedno u mu slijediti trag. Kad ga naj-zad stignem, nitko me i nita nee moi od njega

odvojiti! Dobro znate, Ermengardo, da ivot beznjega nema za me nikakva smisla. Na alost, znam to i suvie dobro. Otkada

gledam kako stalno upadate u jezivi kripac iuputate se u najkrvavija razraunavanja, pitamse da li zaista treba zahvaliti nebu to je Arnauade Montsalvyja poslalo na va put.

Nebo mi nije moglo udijeliti divnijeg da-ra! klikne Katerina tako zanosno da Ermen-garda namrti obrve i nehajno primjeti:

Kad samo pomislim da ste mogli vladaticarstvom. Znate li da vas vojvoda Filip nije nikadazaboravio?

Katerina problijei i naglo odstupi od svojeprijateljice. To podsjeanje na minule dane bilojoj je muno.

Ermengardo! ree smireno Ako eliteda ostanemo prijateljice, nikada mi vie ne spomi-

22


23/413

njite Filipa. Hou da zaboravim itav taj diosvoga ivota.

Znai da sve zaboravljate vraki brzo. To

ne mora da je ba lako. Moda. A l i . . . i Katerina odjednomublai ton.

Ona ponovo sjede uz Ermengardu, jo uvijekuurena na .kraju kreveta i blago je zamoli.

Radije mi priajte o mojima, o majci i ujakuMathieuu o kojemu tako dugo nemam vijesti.Dakako, ukoliko i vi neto znate.

Naravno da znam promrmlja Ermen-garda. Oboje su dobro, ali im nedostatak vijesti

pada tee nego vama. Kad sam posljednji put bilau Marsannayju, opazila sam da su se znatno pos-tarali. Inae su zdravi.

Moje . . . otpadnitvo nije im zadalo pre-tjerane neugodnosti? upita Katerina pomalo uneprilici.

Tek sada ste se zato zabrinuli! primjetistara gospoa prikrivajui smijeak. Ne, umiritese doda brzo, videi da se Katerinino lice smra-ilo nita im se neugodnog nije dogodilo. Voj-voda ipak nije toliko podao da bi se njima osve-ivao zbog razoaranja u ljubavi. Naprotiv, svemi se ini da se on nada kako e vas elja da njihvidite, dovesti jednoga dana ponovo u njegovezemlje. Zato i nije poinio glupost time da ih otjerau progonstvo i tako ih izgubi iz vida. Po: mommiljenju, on eli da saznate koliko je veliko-duan. A imetak vaeg ujaka prilino raste, tone bih mogla rei i za onaj Chateauvillainov.

to time hoete da kaete? Da sam i sama u neku ruku prognana. Vidi-te, duo, imam sina koji lii na mene. Englezamu je bilo ve navrh glave a i toga to se kaoFrancuz osjeao vrlo neprijatno. Zato se oenios mladom Izabelom de la Tremoille, sestrom vaegneprijatelja, negdanjeg velikog komornika.

Nadam se da ne lii na njega! povieKaterina sa zgraanjem.

23


24/413

Nimalo! Ona je mila. Osim toga, moj je sinvratio vojvodi Bedfordu orden podvezice i otvorenose pobunio protiv naeg dragog vojvode Rezultat

je bio taj da su vojvodine trupe zaposjele nadvorac Grancey, a ja zakljuila sam kakoje dolo vrijeme da malo proputujem zemljomKao talac bila bih nemogua Zato ste me i na-li ovako daleko, na putu za Compostelle kamoljudi odlaze radi spasenja due, na to u i jasada ozbiljno misliti. Ipak blagosiljam ovu pro-kletu nezgodu u kojoj sam slomila nogu i zadralase ovdje. Inae bih ve bila daleko i ne bih se svama sastala.

Na alost uzdahne Katerina ponovoemo se razdvojiti. Vaa e vas noga prikovati zakrevet sigurno jo nekoliko dana, a ja ve sutramoram dalje sa svojim drugovima.

Ve ionako rumeno lice gospoe de Chateau-villain obli tamno crvenilo.

U to nikako ne vjerujte, ljepotice! Nalasam vas i vie vas ne naputam. Kreem s vamaNe budem li mogla jahati, moji e me ljudi poni-

jeti na nosilima, ali tu neu ostati ni minutu vieod vas. A sada, kako bi bilo da malo odspavate?Kasno je i mora da ste umorni. Doite uza me, imamjesta za obadvije.

Katerinu nije trebalo moliti, odmah se uvuklau krevet, pored svoje prijateljice. Odjednom ju jeobuzela radost i vjera u budunost kad je pomislilada e na put krenuti s Ermengardom, iji je duhtako vrst i nepokolebiv. Ta znamenita udovicabila je neunitiva. Ve ju je jednom, nakon smrti

malog Filipa, Katerina drala satrvenom. Bila sepognula, prekono postarala. Kao da joj se umbio poremetio a sada je, evo, zatie spremnu nasve, jaom nego ikad. Nema sumnje, s "Ermengar-dom e put biti laki i daleko ugodniji.

Vatra je u kaminu zamirala. Grofica je utrnulasvijeu i soba je utonula u mrak. I protiv svojevolje, Katerina se nasmijeila kad se sjetila kakvoe lice uiniti Gerbert Bohat kada ujutro ugleda

24


25/413

impozantnu damu na njenim nosilima i shvati dae ubudue morati i nju ubrajati meu svoje hodo-asnike. Nema ta, bit e zanimljivo gledati kad

se budu suoili. Na to mislite? iznenada e Ermen-gardin glas. Osjeam da jo ne spavate.

Na vas, Ermengardo, a i na sebe. Imalasam sreu da vas sretnem na poetku ovog du-gog puta.

Sreu? Nju sam imala ja, draga moja. Eto,mjesecima, ta kaem, godinama se nasmrt dosa-ujem. Zahvaljujui vama, ivot e mi, nadam se,postati raznolikiji i vedriji, do vraga. Ve sam

bila umala, Bog neka mi oprosti, no sada samozdravila.I da dokae to svoje udesno uskrsnue, Er-

mengarda odmah zaspi i stade tako silovitohrkati da je uskoro nadjaala tugaljivo bren-canje zvona.

U drevnoj romanikoj kapeli hospicija sloniglasovi hodoasnika ponavljali su za ocem opatom

rijei obredne molitve bojaka. Gospode, koji si Abrahama naveo da ode

iz svoje zemlje pa ga iva i zdrava doveo do krajanjegova puta, udijeli svojoj djeci istu zatitu.Pomozi nam u opasnostima i daj snage naimnogama. Budi nam hlad na sunanoj pripeci,kabanica protiv kie i vjetrine. Ponesi nas kadsmo umorni i brani nas u pogiblima. Budi nampotporni tap koji e nas uvati od padova, i luka

to prihvaa brodolomnike!...No Katerinin se glas nije pridruio ostalima.U duhu je ponavljala estoke rijei to ih je izmje-njivala sa Gerbertom Bohatom, upravo prije negoje ila u kapelu da prisustvuje popudbenoj misii propovjedi. Kad je pod trijemom ugledao mladuenu koja je jednom rukom pridravala jo uvijekblijedu Gillettu de Vauchelles, Klermontinac seizobliio od srdbe. Potrao je k dvjema enama

25


26/413

tako brzo da nije odmah opazio kako za njim dolaziErmengara, podupirui se dvjema takama.

Ta ena nije u stanju da nastavi put ree

suho. Misu, dakako, moe sluati, ali emo jeostaviti na brigu sestrama hospitalkama.Katerina je sebi bila obeala da e biti blaga

i strpljiva ne bi li umekala Gerberta, no odmah jeosjetila po lakom podrhtavanju da joj strpljenjenee biti dugo.

Tko je donio tu odluku? upita neu-obiajenom mirnoom.

Ja! A kojim pravom, molim vas? Na ovom sam hodoau ja voa. Odlu-

ujem ja! Mislim da grijeite. Na polasku iz Puyja

biskup vas je odabrao za naeg vodia jer ste muse uinili razboritim, a i zato to ste ovaj put ve

jednom preli. Ali vi niste. na voa" u smislukoji vi toj rijei pridajete.

Kako to mislite? Niti ste vi kapetan, niti smo mi vojnici.

Zadovoljite se, brate", time da nam pokazujeteput i ne brinite se odvie za nas. Gospa Gillettaeli da proslijedi s nama i tako e biti.

Sive oi mukareve planu opasnim bijesom,,to je Katerina u njega ve bila navikla da vidi, ion zakorai prema eni.

Vi se usuujete prkositi mojo j odluci? povika Gerbert s podrhtavanjem u glasu.

Katerina hrabro izdri njegov pogled, ak muse i hladno nasmijei.

Ne prkosim joj: samo odbijam nain na kojinam je nameete. Uostalom, budite spokojni,Gilletta vam nikako nee biti na smetnji. Nastavite put jaui.

Jaui? A gdje mislite nabaviti konja?Ermengara, koja je dotad sa zanimanjem

pratila razgovor, prosudi da je vrijeme da se i onaumijea. Ona doepesa do Gerberta.

26


27/413

Pa eto, ja imam konje i dat u joj jednoga!Da nemate ta protiv?

Ta se upadica, oito, nikako nije dopala Kler-

niontincu, jer on nabere obrve i gledajui starudamu s vidljivim prezirom ree: Tko je sad ova? Odakle ste vi upali, starice?U zao as. Udovica Chateauvillain odjednom

pocrveni kao grimiz. Oslanjajui se vrsto o svojetake, uspravi se itavim tijelom i, onako visoka,gotovo se Bohatu unese u lice.

Vas bi trebalo pitati, mladiu odakle stepali,. kad ste tako neotesani. Do vraga! Vi stezaista prvi koji se usudio nazvati me staricom",

i savjetovala bih vam da to vie ne ponovite uko-liko ne elite da vas moji ljudi naue pristoj-nosti. No, kako vam se namjeravam pridruiti dabih putovala zajedno sa svojom prijateljicom,groficom B . . . de Montsalvy, rei u vam da sezovem Ermengarda, grofica Chateauvillain iz Bur-gundije, i da sam vojvoda Filip mjeri svoje rijeikada mi se obraa. Imate li jo neto da kaete?

Gerbert Bohat je bio zateen i s vidljivim senaporom suzdrao da ne izvali kakvu drskost.Autoritativan ton stare gospoe djelovao je i protivnjegove volje. Otvorio je usta, ponovo ih zatvorioi najzad slegnuo ramenima.

Ma koliko da. to elini, ne mogu sprijeitida nam se pridruite, ni oprijeti se polasku oveene, jer ete se o njoj brinuti vi.

Hvala vam, brate ree smjerno Gillettai ljupko se nasmijei. Vidite, moram svakako nagrob svetog Jakova... to je potrebno da bi mi

sin ozdravio.Katerini, koja je netremice promatrala Bohata,

uini se da je s njegova lica odjednom nestalosrdbe, a neto poput aljenja zablistalo u njego-vim oima.

On okrenu glavu. Radite to hoete! ree suho. Ne

zahvaljujte mi!

27


28/413

Dok se udaljavao, Katerina je u prolazu uh-vatila njegov pogled. Bila je sigurna da e joj tajovjek biti odsada neprijatelj. Jedino nije mogla

da razumije neobian izraz njegova pogleda. Unjemu je bilo hladnog bijesa, osvetljivosti, ali ineeg drugog. A Katerina bi se mogla zakleti da

je to drugo" bio strah.O svemu tome razmiljala je u hladnoj kapeli,

okruena bukom neusklaenih glasova koji suobjavljivali svoje pouzdanje u Gospoda. Sto je nanjoj moglo da u ovjeku kakav je bio GerbertBohat izazove strah? Kako, trenutano, nije tompitanju mogla nai odgovor, odluila je da ga

ostavi za kasnije. Moda e joj u tome pomoiErmengarda ije je poznavanje ljudi zaista veliko.Nesvjesno je izala iz crkve, kao i drugi, pri-

mila i ona komad kruha koji je na vratima samo-stana dijelio polaznicima jedan redovnik i zauzelamjesto meu svojim drugovima. Odbila je konjato joj ga je ponudila Ermengarda. Sestra Leo-narda joj je vjeto povila noge na jednoj je bioveliki mjehur koji je u meuvremenu pukao i sada se osjeala sposobnom za pjeaenje.

Zatrait u vau pomo kad vie ne budemmogla ree Ermengardi koju su dvije hospitalkepenjale na rieg konja. Dvije druge posadile suGillettu na neku mirnu kobilu koja je dotad nosilajednu od udoviinih pratilica. Dvije sobarice, kojesu sa jo etiri naoruana mukarca sainjavaliitavu Ermengardinu pratnju, jahale su na istomkonju i zauzele mjesto na zaelju, meu rijetkimkonjanicima

Pred razdraganom kolonom rastvorie se ve-lika ulazna vrata Od sinonjeg snijega i magleostalo je samo sjeanje. Na plavom, sasvim vedromnebu sjalo je sunce, a jutarnja hladnoa najavlji-vala je lijep i topao dan. Od samih zidina staroghospicija put se poput iroke kamenite grede strmosputao u jarak, sav obrastao mlaom travom, aovaj kao da je predstavljao prvo odmorite prije

28


29/413

silaska u duboku dolinu Lote, odakle se dizalaplaviasta magla.

Josse Rallard i Colin su, kao po dogovoru,zauzeli mjesta tako da im se Katerina nala u sre-dini. Ovog posljednjeg kao da je prola sinonjazlovolja. Promatrao je krajolik, neobino veseo uto svjee jutro, i .zadovoljno se smjekao.

Kako je priroda divna! povjeri se onKaterini. Kako se moe ivjeti u naim smrdlji-vim gradovima kada svuda uokolo ima toliko svje-ine, istoe, slobode.

Pogotovo kad u tim gradovima ima tolikonemoguih ena! doda Josse ljubazno se smi-

jeei svome drugu.No kao da se Parianinu ta ala nije dopala

jer se odjednom namrtio, slegao ramenima i poaomalo naprijed. Katerina svom susjedu uputi is-pitujui pogled.

Zato se ljuti? upita. Da mu nisterekli neto neprijatno?

Josse prasne u smijeh, namigne mladoj enii veselo prebaci torbu preko ramena.

Ako elite biti dobra s dinim Colinom apne on svakako izbjegavajte da mu govoriteo enama, a osobito ne o njegovoj vlastitoj.

A zato? Jer je to najstranija otrokona to ju je

avo ikada bacio u svijet, pa ako se na estitiprijatelj, u kojem nema ni trunka junaka ni vitezalutalice, i upustio u hodoasnike pustolovine, ura-dio je to samo zato da njoj umakne. A ima sve:

zdravlje, imetak, ugled. Na alost, ima i gospuAubiergu, a da bi ivio to dalje od nje, bio bikadar, vjerujem, otii do egipatskog sultana. Kadbi morao da bira izmeu lanaca jednog roba i svognaslonjaa u ulici Haudriettes, siguran sam da bivie volio lance.

Zar su stvari dotle stigle? povie Kate-rina prestraeno. Zar ga toliko mui?

29


30/413

Jo i gore! ree Josse s tugom. Mlatiga kao psa!

Tek to je to rekao, kadli Gerbert Bohat, na

elu kolone, zapoe neku crkvenu pjesmu kako biuskladio korake. No Josse stade pjevuckati jednupjesmu napitnicu koja je bila daleko veselija.


31/413

Glava druga

RUBINI SVETE FOY

U dva dana prevlie teak put to dolinomLote i uskim klancima Dourdoua vodi iz Aubracau sveti grad Conques. Dvadeset dugih milja, a samosu jednu kratku no proveli u Espalionu, negda-njem dobru vitezova templara, gdje su drugi voj-nici kalueri, hospitalci svetog Ivana Jeruzalem-skog, uradili sve da hodoasnike okrijepe. GerbertaBohata kao da je spopalo nekakvo bjesnilo jer

nije htio da slua ni uzdahe ni jadikovke svojeete.Za Katerinu su ta dva dana bila svojevrsni

pakao. Njena ranjena noga strahovito ju je boljela,ali je i dalje uporno odbijala da uzjae konja. i-nilo joj se da je Bog nee usliiti ako taj put neprijee u trapljenju, kao i svaki najubogiji hodo-asnik. Te je patnje podnosila radi Arnauda, damu Gospod podari ozdravljenje, a njoj omoguida ga pronae. Za takvu bi sreu bila hodala i po

uarenom ugljevlju...Meutim, bez pomoi jednog viteza svetog

Ivana koji se nad njom ganuo te joj njena i veraskrvavljena stopala puna mjehura izviao doksu redovnici na koljenima simboliki prali hodo-asnicima noge, Katerina bi bila prisiljena da natom mjestu prekine putovanje ili dopusti da jenose.

l


32/413

Redovnik-vojnik premazao joj je izranjenenoge mjeavinom od ostataka svijea lojanica, ma-slinovog ulja i alkohola, i to je djelovalo udesno.

Prokuani je to konjiki recept rekaojoj je smijeei se. Nai mladi redovnici kojimaje koa na bedrima i stranjici jo preosjetljivana duga jahanja, uvelike mu pribjegavaju.

U jednom loniu spremio joj je malo togaudotvornog lijeka i on se pokazao neobino ko-risnim. Pa ipak, kad je naveer iskrslo seoce sasvojom golemom opatijom, kao okaeno o strmepadine doline Ouche, Katerina se gotovo onesvi-

jestila. Ravnoduno je pogledala predivnu baziliku

pred kojom su se njeni drugovi zanosno bacili nakoljena. Dua vam je na jeziku! progunala je

Ermengarda. I ne pokuavajte da s drugima po-ete u opatiju... koja je, uostalom, krcata. Imaovdje, kako su me uvjeravali, pristojna gostionicai tamo emo odsjesti.

Katerina je oklijevala bojei se Gerbertovihprezrivih rijei, no voa hodoasnika samo je sleg-nuo ramenima.

Smjestite se gdje moete! Opatija je vepuna, te ni sam ne znam kamo u sa svojomdruinom. Svatko e se nekako snai: u sjenikuili kod nekog seljaka. Radite dakle to hoete,ali ne zaboravite na sveanu misu, razne obrede iprocesiju koja e zatim uslijediti.

A kad emo opet na put? zabrinutoupita Katerina.

Tek prekosutra. Ne sumnjate valjda, se-

stro, da je ovo jedno od znaajnijih vjerskih sre-dita. Svakako zasluuje da jedan dan u njemuprovedemo u molitvi.

Rekavi to, on hladno pozdravi, okrene se izaputi prema glavnim vratima opatije ne osvr-ui se na Katerinino prosvjedovanje. Usprkos du-gom i napornom putu kojim je ve proao njenljubljeni, ona ga je eljela ubrzati i ne zaustav-ljati se osim kad je to neophodno. Provesti tu

32


33/413

itav jedan dan, makar joj on vratio toliko po-trebnu snagu, drala je stranim propustom.

Koliko li izgubljena vremena! promr-

mljala je pruajui ruku Ermengardi koju sunjene pratilice s mukom skidale s konja. Udovicade Chateauvillain, umorna i sama od dugoasnog

jahanja, bila se ukoila kao daska. No veselost jenije nimalo napustila.

Kladimo se, prijo, da znam to mislite! ree razdragano vodei Katerinu pod trijem jednavelike gostionice poduprte stupovima, to joj jedavalo izgled nekakve tvrave.

Hajde recite!

Dali biste sve da sutra ujutro moete uzja-hati dobra konja, napustiti ove brbljave bogo-moljce te poput vjetra odjuriti prema onom graduu Galiciji u kojemu vas, kako se nadate, netooekuje.

Katerina i ne pokua da to porekne. Samo seumorno nasmijei.

Tako je, Ermengaro! Ubija me ovo sporopjeaenje. Pomislite da smo tu sasvim blizu Mont-salvyja, da bih lako mogla skoknuti da zagrlimsvoga sina. No ja sam krenula na hodoae ineu da varam Boga. Ukoliko u toku putovanjanekako ne doznam da drugdje moram traiti Ar-nauda, proslijedit u sa svojim drugovima do krajaputa. Uostalom, lake je kad nas je mnogo. Put

je opasan, sve vrvi od razbojnika. Pametnije jedrati se jaeg. S vaim dvorkinjama i naoru-anim ljudima bilo bi nas tek sedmero. A pitanjeje da li bi nas toliko ostalo i do kraja, jer ve je

jedan od naih vojnika pobjegao.Zaista je bilo tako. U zoru, kad su naputaliposjed Espalion, Ermengardina oruana pratnjabrojila je samo tri ovjeka: etvrti je nestao. Naveliko Katerinino udo, to staru gospou nijenaroito ozlovoljilo. Samo je slegla ramenima.

Burgunani ne vole da putuju. Pomisaoda ide u panjolsku nije oduevljavala Saulgeona.

Vie je, izgleda, volio da se vrati kui.

Katerina, knjiga V 33


34/413

Ta neoekivana filozofska mirnoa iznenadilaje Katerinu. Predobro je poznavala Ermengardu injenu nepopustljivu krutost u ophoenju s oso-

bljem, a da joj njeno dranje ne bi izgledalo ne-obinim. Ili se strana gospoa do te mjere izmi-jenila?

U gostionici ,,K sveto] Foy" doekali su go-spou de Chateauvillain s poastima kakve doli-kuju njenu rangu. Uostalom, Ermengarda je kaonitko znala natjerati ljude kako da je slue. Usvratitu je bilo mnogo svijeta, no ipak je dobiladvije sobe: jednu za sebe i Katerinu, drugu zasvoje dvorkinje i Gillettu de Vauchelles, koju je

odluno uzela pod svoju zatitu.Putnice su veerale brzo i utke. Sve su bileumorne, ali dok je Ermengarda, im je ula usobu legla i odmah zaspala, Katerina se, usprkosumoru, zadrala na prozoru koji je gledao na malitrg. Srce joj je bilo odvie ojaeno da bi moglazaspati. A san i nije bio toliko vaan jer e tuostati i sutradan. Sjedei na kamenom okrajkuu udubini prozora, Katerina je pogledom pratilaneobian i ivopisan prizor koji se odvijao na-

polju. Pred crkvom su se, kako to esto biva u ve-likim hodoasnikim centrima, bili smjestili la-krdijai i izvodili svoje ale pred skupljenim se-ljacima i hodoasnicima koji su, u nedostatku pro-stora, leali pred samom crkvom. Bilo je tu mu-ziara to su svirali u gusle, lutnju, harfu i flautu.Neko mravo mome, obueno u kostim napolazelen napola ut, ongliralo je s upaljenimbakljama. Sjedei u podnoju jedne od dviju ro-manikih kula na proelju, neki je pripovjedapukih priica u stihovima, naikan arenim tra-kama, zanosno podigao prst i oko sebe okupiohrpu mladia i djevojaka. A bila je tu i neka vithadjevojka u jarkocrvenoj odjei te onako bosonoga,uz zvukove muzike, poskakivala pred visokim ka-menim proeljem na kojemu je Krist, velian-stveno i patniki izraen, blagoslivljao rukomokupljeno ljudstvo. Plamenovi baklja oivljavali

34


35/413

su, kao u kazalitu, udesne likove Pos l jedn jegsuda na duborezu sredinje plohe portala, ukra-ene pozlatom kao neka stranica evanelistara.

Odabranici kao da e se sad vinuti u nebeskevisine, a prokletnici jo bolnije previ jati u m u-kama pakla, uz pakosno cerenje demona.

Taj magian dekor uzbudio je Katerinu. Po-mislila je kako je upravo to mjesto olienje putato ga je prevalio Arnaud, a za njim i jadni Gau-thier. Najprije vitez s crnom maskom, u pratnjisvoga titonoe, zatim kran plavokosi Normana-nin mora da su nekad sjahali pred tim uzvie-nim crkvenim predvorjem i naas se pomijeali

s isto ovakvom gomilom to sada tako spokojnosniva pod otvorenim nebom... Katerni je bilodovoljno da naas zatvori oi pa da pred njomiskrsne lik gubavca u bijegu i slika onog edasjevernjakih uma. Gdje su oni sada? to sedogodilo s njima i kako da im ue u trag ona,nemona ena? Jer, kao to nije mogla vjerovatida je Arnaud za nju zauvijek izgubljen, isto takonije htjela dopustiti da je Gauthier poginuo. U go-rostasu je bilo neeg neunitivog. Smrt ga nije

mogla oboriti tek tako, u naponu snage, i onakomlada. Uradit e to nakon dugih godina, potostarost njena sluavka razruje njegovo gra-nitno tijelo.

Katerina se odjednom trgne iz snatrenja.U gomili koja je gledala lakrdijae opazila je Ger-berta Bohata. Prilazio je plesaici u crvenom. Zadihana djevojka upravo je prekinula ples i spre-mala se da sakuplja priloge, kad Gerbert stadepreda nju. Usprkos udaljenosti, mada ona nijebila ba velika; Katerina je bez naprezanja pra-tila njihov razgovor. Svojom mravom rukom Ger-bert je ukazivao as na djevojinu razgolienu ineukusnu haljinu, as na izrezbareni Kristov lik,a sa lica mu se nedvojbeno itao bijes. Predba-civao je plesaici to se usudila nastupiti predcrkvom i u odjei koju je drao neednom. I za-ista, visoka crna prikaza to je pred njom iskrsla

3

35


36/413

kao da je djevojku prestraila, pa je podigla rukuu strahu da je on ne izudara.

Odmah zatim, Katerinu obuze neki laki ne-

mir. Puritanski bijes Gerbertov nije, izgleda, biopo volji grupi seoskih momaka koji su as prijesluali pripovjedaa. Nikakvo zlo nisu vidjeli utome da se plee pred crkvom, i ustali su da braneplesaicu. Jedan od njih, snaan momina aKaterinu je malo podsjetio na Gauthiera po-grabio je Gerberta za ovratnik mantije dok sumu druga tri prijetei prilazila, a djevojke gastale psovati svojim kriavim glasovima... Sva-kog asa Gerberta Bohata mogli su poeti zlo-

stavljati.Katerina ne bi znala rei to ju je natjeralo

da se hitro umijea. Zaista nikakve simpatije nijeosjeala prema tom ovjeku koji je po njenumiljenju bio krut, dosadan i nesmiljen. Modase prosto povela za injenicom da joj je on po-treban ako eli stii u Galiciju... Ipak, ona izjuriiz sobe, sie u dvorite gdje su Ermengardini ljudipred spavanje ispijali posljednje ae vina i obratise naredniku.

Brzo! naredi mu ona. Poite oslo-boditi vou hodoasnika. Svjetina e ga raznijeti!

Vojnici pograbe oruje i potre. Pola je zanjima, ni. sama nije znala zato, jer vojnicima nijebila potrebna. Moda iz znatielje da vidi kako ese Bohat drati. Da pravo kaemo, sve je brzosvrilo. Tri su Burgunanina imala iroka lea,strane pesnice, lica sasjeena hladnim orujemu dugogodinjem ratovanju. Gomila se pred njima

razmakla kao more pred pramcem broda, a Kate-rina je jrnula za njima i stvorila se uz Gerbertapod trijemom opatije. Svjetina je i dalje psovala,ali se povlaila poput angrizavog psa kojemu suzaprijetili biem i, malo-pomalo, se razila vraa-jui se lakrdijaima koji su naas bili prekinulisa svojim majstorijama.

Sad ste izvan opasnosti, gospodine r reenarednik Beraud Gerbertu. Vratite se samo na

36


37/413

spavanje i pustite te ljude da se zabavljaju. Ne.ine nikakva zla. Onda e' obraajui se.Ka-terini: /

Gospoo, uinili smo kako ste' eljeli; Mo-emo vas otpratiti do gostionice. Vratite se bez mene! odgovori mlada

ena. Meni se ne spava. , r Ako sam dobro razumio, treba vama da

zahvalim za ovu intervenciju ree hladilo Bohatdok su se vojnici udaljavali. Da v a s nisammoda zvao u pomo?

Za to ste i suvie gordi.. Mislim, naprotiv,kako biste bili sretni da su vas sasjekli, No virdjela sam da ste u nevolji pa sam mislila

Otkad su to ene u stanju daemisle! uzdahne Bohat s tako prezrivim izrazom da jeKaterina osjetila "kako jei podilazi bijes.'Nije tajovjek bio samo. udan, nego i zaista mrzak. Nijese ustruavala da mu to kae. n ;

Priznajem da one esto prave ludosti, oso-bito kad im padne na um da spaavaju'ivot- ka-kvom uvaenom i umnom mukarcu. Ja zaista

alim, gospodine, i-molim vas da mi oprostite.Bila bih uinila daleko pametnije vda sam mirnoostala na svom prozoru i gledala kako va vjeajupred samim vratima opatije, a zatim* sigurna daste umrli kranski i na najvee dobro vjere, oti-la spavati pomolivi se prethodno za upokoj vaeplemenite due. No zlo je uinjeno,'zato dopustite"da sada odem. Laku no, gospodine Gerbert! i

Ve je bila krenula, kadli je on zadra,-Tasarkastina upadica ga je zaprepastila, kad se?Katerina okrenula prema njemu, na licu mu nijeprimijetila ni traga srditosti. J

Hoete li mi oprostiti, gospo Katerino?ree on muklo. Sasvim je tano da bi mi bezvae pomoi oni bijednici bili oduzeli ivot. Moraobih vam, dakle, biti zahvalan; Ali doda saestinom koja je postepeno opet ovladala njegoviiiiglasom . muno mi je da se zahvaljujem jednoj

37


38/413

eni, tim vie to mi ivot predstavlja nepodno-ljiv teret. Da se ne bojim Boga, ve bih ga odavnasam sebi bio oduzeo.

Navesti druge da vam ga oduzmu samo jevarka kojom Boga ne biste mogli obmanuti. Reiu i to da bi zloin u tom sluaju bio dvostruk,

jer bi se vaoj skrivenoj namjeri moralo prido-dati i zlo koje bi vam nevini nanijeli vaom pri-silom. I, ne smatrajte da mi dugujete zahvalnost.Uradila bih to isto za bilo koga.

Gerbert ne odgovori. Kada se Katerina za-putila prema gostionici, on je stao da koraa porednje, lagano pognut. Kao da mu je odjednom po-

stalo teko da se s njom rastane, a Katerina nikakoda dokui taj njegov novi hir. Kako je on utio,ona upita:

Vi mrzite ene, zar ne? Iz dna due i svom svojom snagom...

One su zamka u koju se mukarac neprestanohvata.

Odakle vam ta mrnja? to su vam oneuinile? Zar niste imali majku?

To je jedina ista ena koju sam upoznao.Sve ostale samo su blato, razvrat i pretvornot.

Katerina se mogla osjetiti povrijeena timgrubim sudom. Ipak, osjetila je samo nekakvosaaljenje jer je iza Gerbertovih rijei' nasluivalaprikrivenu patnju.

Jeste li ih uvijek tako mrzili? ponovoe ona. Ili pak.,.i Nije ekao da zavri.

Ili ste ih odvie voljeli? U stvari, mislimda je ba to. Ja oduvijek nosim u svojoj krviprokleti okus ene i ona je oduvijek moja nepri-jateljica. Zato je i mrzim!

Odsjaj gorue svijee iz jo uvijek otvorenogduana jednog trgovca sa svetim slikama osvijetlio

je naas lice stasitog hodoasnika i ruku kojomje pridravao- svoju crnu mantiju. Obrazi su mugorjeli nekt>m mranom strasti, a ona slobodna

38


39/413

ruka podrhtavala. Katerinu je to navelo da gaprestane izazivati.

Pogledajte me! naredi mu. i recite

mi da li stvarno vjerujete da sam blato, razvrati pretvornost.

Nepomino je stajala u- utom svjetlu vota-nice izlaui plamteem pogledu mukarca svojeisto lice, koje je, osloboeno kapuljae to ju jeobdan nosila, bilo uokvireno zlaanom kosom s ri-im odsjevima. Gusti uvojci slobodno su joj pa-dali po vratu nadomjetajui mu donekle negda-nji kraljevski nakit kojega se dvaput odrekla.

Ljupko se smijeei, promatrala je svoga drugakoji je odjednom problijedio. Kao da se pretvoriou kip, ali kip iz ijeg je pogleda izbijala vatra.

Hajte, gospodine Gerbert, odgovorite mi!On tada iroko zamahne kao da eli otjerati

neko avolsko privienje i povue se u sjenu opa-tijskog zida.

Odvie ste lijepi a da ne biste bili samavao koji je doao ba zato da me napastuje.Ali neete me svladati, ujete li? Neete pobije-diti! Vade retro Satanas.. .*)

Obuzet nekakvom .vjerskom jezom, spremaose da pobjegne.. Katerina shvati da nikad neebiti mogue urazumiti toga ovjeka i da mu jei sam duh naet. Bolesnik u neku ruku. Ona slegneramenima. Njena smijeka nestade.

Ne govorite gluposti! ree ona umorno. U meni nema nieg avolskog. Vi traite du-evni mir, a ja neto drugo... Ali to mi ni vi

ni ijedan mukarac ne moete dati... osim jednogjedinog.I protiv svoje volje, Gerbert Bohat se usudi

da upita: Tko je taj ovjek? Drim prekine- ga Katerina da vas

se to ne tie! Laku no, gospoine Gerbert!

*) Odstupi, sotono!

39


40/413

Ovaj put ona se uputi prema gostionici a daon i ne pokua da je zadri. No je bila tiha iglasovi su postepeno zamirali. Negdje se oglasi

zvono. Jedno pseto stade lajati. Katerina osjetiumor i neko neodreeno obeshrabrenje. Nadalase da e smanjiti napetost izmeu sebe i Gerberta,no shvaala je da to nikada nee biti mogue. Taj

je ovjek vukao za sobom neku tajnu i ona nemaprava da je razotkriva. A svi pokuaji koje bimogla poduzeti da mu razgali duu, ostat e bezu-spjeni. Kad je tako, emu da i pokuava?

. Sutranji dan uinio se Katerini beskonanodug. Dobar njegov dio provela je u lijeenju svojeranjene noge, no trebalo je i da prisustvuje i-tavom nizu obaveznih vjerskih dunosti. A u sebi

je osjetila takvu uurbanost da nije bila kadrasabrano se moli ti . . * Beskonano je dugo pro-matrala kako u dimu tamjana, slian nekom ta-janstvenom privienju, blista neukusan, ali ras-koan zlatni kip svete Toy, optoen brojnijimdraguljima nego to je u proljee cvijee na liva-dama. Lik joj je bio neobian i djelovao je pri-lino zastraujue s onim svojim nepominim oi-ma. Katerina ju je gledala s izvjesnim strahomi nikako da u njoj., vidi sliku male trinaestogo-dinje svetice koju su zbog njene vjere udaralina muke, ve prije nekakva udovinog idola oijeg se upornog i razvaljenog pogleda munoosjeala.

Ipak se govorilo da ona ima mo da oslo-

baa zatoenike. eljezne reetke, okovi, lanci, tapotresna svjedoanstva zahvalnosti, leali su na-slagani pozadi kipa. No usprkos svemu, Katerina

je osjeala kako se gui u toj maloj crkvi, okru-eni' niice pokleklim ljudima, sputana ljubavnomenjom od koje je nita nee moi osloboditi.

O (luga kleanja^ utrnule su joj noge i to jepodsjeti .na beskonano, duge molitve kojima jeksa svojom sestrom Loysom prisustvovala u Bogo-, t -

40


41/413

roinoj crkvi u 'Dijonu. Ona' se pridigne, okreneglavu i opazi kako se Gerbert Bohat u nju za-gledao. On odmah skrene pogled,' ali ne tako brzo

da u njemu ne bi zamijetila onaj neobian izraz,istovremeno beutan i bojaljiv, to ga je veranije bila zapazila. I protiv svoje volje, Katerinaumorno uzdahne.-

'Ne valja mii zamjeriti -...apne joj sa-svim blizu blagi Gillettiri glas Gerbert je ne-sretan, ovjek.

Odakle'to znate?. Ja to ne,znam, ali psjeam. .. On uasno

trpi: zato je tako surov.

Unato svojoj hrajbroti i dobroj volji, Kate-rina nije mogla da krene s dugom procesijom ukojoj e svetiin kip pronijeti oko itava graa,sve do polja to ve' danima vape za kiom. Vra-tila se u gostionicu i pridruila Ermengardi kojanije ni izlazila iz. kreveta. Udovica ju je doekalas prikrivenim podsmijehom.

Eh, Katerino, zar vam jo nije dosta Oe-naa? Kad ete se najzad opametiti te prihvatitii moj savjet i konja? Zar zbilja elite proslijediti

s tom itavom gomilom, kad bismo mogle iimnogo bre?Katerina stisne usne te, skidajui ogrta, is-

kosa pogleda prijateljicu. Ne zapoinjite opet. Ve sam vam navela

svoje razloge. Put je opasan i samo se brojno jakimogu oduprijeti razbojnicima.

Stara se gospoa protegne, krepko zijevne izatim uzdahne:

A ja drim da se razbojnicima moe lakeumai dobrim brzim konjima, nego epavim no-gama. Uostalom, ako ovako nastavimo, unaprijedvam kaem da ete odjednom poludjeti... a i jas vama.

U dnu svoje due Katerina je Ermengardi da-vala za pravo, ali to nije htjela priznati. Bila jeuvjerena da e, ako .do kraja ne ostane s hodo-asnicima kojima se pridruila, Bog prema njoj

41


42/413

biti strog i kazniti je tako da se nikada vie nesastane s Arnaudom. No gospoa de Chateauvil-Iairi odavna je znala da ita na lijepom izraajnom

licu svoje prijateljice.Ona proapta: Hajde, Katerino, vjerujte malo vie u

Boju velikodunost i ne drite ga prostim trgov-cem koji se samo pridrava sklopljenih poslova.Zar ste zaboravili da je on i milosrdan.

Ja to i te kako uvaavam, Ermengardo,no ipak emo krenuti s ostalima.

Govorila je odluno i tonom koji, nije dopu-tao prigovora. U tome se Ermengarda nije va-

rala. Umjesto odgovora samo je nemono uzdah-nula.

Procesija sa svetom Foy mora .'da. je bilauspjena jer je sutradan u. zoru kiilo kao iz kablakad su hodoasnici napustili. Conques,, i krenulina put pjevajui uobiajeneTcrkvene pjesme. Ka-terina je zauzela svoje staro mjeto-Izmeu JosseaRallara i Colina des Epinettesa. Hodala je hrabro

i nije se okretala da na zaelju.Vidi Ermengrdui njenu pratnju na konjima. Grofici j uspjelo,Bog zna kako, da za vrijeme odmota nabavi jodva konja. Na jednom je jahala jedna od sobarica,a drugoga, bez tereta, vodio je ,za uzdu narednikBraud. Katerina je znala da je-taj konj odreenza nju, ali nije htjela za to ni da. uje. .

Put se strmo uspinjao obronkom breuljka,zatim sputao u dolinu Lota i vodio dalje u Figeac.

Smetala je i kia. Ona-je zamagljivala krajolik,oduzimala sjaj njenoruiastcm vrijesu to j tekpoeo cvasti, kapala s najsiunijeg listaj padalau oi, a grubu odjeu hodoasnika inila jo te-om. as sitna i tiha, as bijesna kd bi je oinuovjetar, zaodjela je tmuran krajolik golemom tu-gom, tekom kao svijet* pa se Katerini inild da

je ta tuga polegla i na njnu duu. Toga jutranikome nije bilo do pjesme. Gerbert. je na'elu

42


43/413

hodao pogrbljen, glavu uvukao meu ramena inije se okretao.

Odjednom, kad su ve bili na vrhu strmine,

zaue se na zaelju kolone povici. Stanite!... Za ljubav Boju, stanite!Sad se Gerbert okrenu, a za njim i ostali.

Neto nie, na obronku, tri zadahtana redovnikaupinjala u se da ih stignu. Ponekad bi se spo-takli o kamen i posrnuli, no i dalje su vikali imahali rukama.

ta je sad? zlovoljno zaguna Colin. Jesmo li neto zaboravili, ili nam se ti sveti ljudiele pridruiti?

To bi me zaudilo odvrati Josse Ral-lard koji je pribliavanje redovnika promatraonamrteno. Nita ne nose, a nemaju ni tapa.

Onda su zabrinuti da ih nad grobom sve-tog apostola moda ne zaboravimo u svojim mo-litvama skrueno e Colin.

No njegov ga drug pogleda tako smrknuto dase nije usudio nastaviti sa svojim pretpostavkama.Uostalom, Gerbert Bohat se urnim korakom veuputio prema zaelju kolone i poao u susret do-ljacima. Sastali su se ba nekako blizu Katerinei njenih drugova, te je ona ula svaku njihovurije. A to i nije bilo teko, jer su tri redovnika,iako gotovo bez daha, vikali da se sve orilo.

Okrali su nas! S plata svete Foy nestaloje pet krupnih rubina!

Povici negodovanja i srdbe doekali su tuvijest, no Gerbert se odjednom razgoropadio i od-mah im odgovorio:

- To je sramno nedjelo, no ja ne vidim za-to ste tako dugo trali za nama da nas o tomeobavijestite. Ne pretpostavljate, valjda, da je tajva lopov jedan od nas. Vi ste sveti ljudi, no im i . . . smo poboni bojaci.

Najstariji od fratara zbunjeno obrie svojeiroko rumeno lice s kojega mu je urkom cijedilakia i nemono odmahne.

43


44/413

Sugave ovce avolove kriju se ponekadmeu najboljima od nas. A injenica da netkopripada nekom skupu hodoasnika ne daje mu,

samim tim, svjedodbu svetosti. Ima sluajevad a . . . Nismo bili sami u Conquesu juer . . . i l i . . .

no onda kad je kraa poinjena. Zaista se divimvaem kranskom milosru kad ste se odmahokomili na bijedne hodoasnike, a niste ni pomi-slili na onaj lakrdijaki i pelivanski olo koji sesino producirao pred vaom crkvom.

Katerina se morala napregnuti da se ne na-smije. Gerbertu je preksinonja nezgoda oito jo

bila na srcu, no fratar je udario u jo tunijetalambase. Pelivani su, kako vam je poznato, otili

jo juer ujutro, a poslije toga, za vrijeme po-dnevne procesije kip je bio nedirnut. Svi su dra-gulji bili na mjestu.

Jeste li u to sasvim sigurni? Upravo je mene i ovdje prisutnu brau

preasni opat bio zaduio da se uvjerimo je lis kipom sve u redu prije nego ga vratimo na

njegovo mjesto. Mogu vam jamiti da nije nedo-stajao ni najsitniji dragulj. A jutros nije bilo petkrupnih rubina ... a vi ste jedini stranci koji suproteklu no proveli u naem gradu!

Nakon tog uvjeravanja nasta tiina. Svima jezastao dah jer su osjeali da su dokazi redovnikaneosporivi. Pa ipak, Gerbert je odbijao da priznasvoj poraz i Katerina se u tom trenutku divilahrabrosti i upornosti kojom je branio svoje ljud-stvo.

To jo ne dokazuje da smo mi krivi! Con-ques je svet grad, no ipak samo grad, napuenljudima meu koje se vrlo lako moe uvui zlo.

Poznajemo svoje ugave oce i preasni opatih obrauje itavo jutro. Ali brate... bilo bi da-leko jednostavnije utvrditi da ukradeni draguljinisu ni kod jednoga od vas.

to time hoete da kaete?

44


45/413

Da je nas samo troje, no ako biste dozvo-lili da vas pretraimo, ne bismo vas ipak dugo'zadrali.

Na ovoj kii? odgovori prezrivo Ger-bert. A vi biste pretraili i ene? Za nama dolaze i dvije sestre. Uostalom,

evo ih ree redovnik koji je oito imao odgo-vor za sve. A odmah iza okuke je i kapelica ukoju bismo se mogli smjestiti. Molim vas, brate.Radi se o slavi svete Foy i potovanju bojem.

Diui se na prste nogu, Katerina stvarnoopazi kako putem pristiu dvije duvne, zadihanekao i njihovi pratioci i prokisle poput svih ostalih.

Gerbert odmah ne odgovori, ve uze da razmilja,a mlada je ena osjeala isto to i voa, premdaje ivo negodovala na pomisao da su orobili jednusveticu. To pretraivanje mora da mu je biloodvratno^ a sigurno ga je, kao i Katerinu, ljutiloponovo traenje vremena. On najzad baci jedanpogled uokolo.

to mislite o tome, brao? Pristajete. lida se podvrgnete toj... neugodnoj formalnosti?

Hodoae nam namee poniznost. reeColin skrueno. To e ponienje dobro doi jere ga sveti Jakov pribrojiti naim zaslugama.

Tako je! - prekine ga Katerina kipteiod nestrpljenja No obavimo to brzo, ionakosmo izgubili previe vremena!

Gomila se zaputi prema kapelici od kamenakoja se dizala neto podalje na glavici breuljka,uza sam rub ceste. Odatle se izvrsno vidio itavConques, ali nikome nije bilo do divljenja. Tre-

balo je ekati na kii. Putovanja u velikim skupovima zaista su

krasna stvar ironino e Ermengarda priaviKaterini. Ti estiti redovnici okruili su nasstraom i nadziru nas kao da smo krda ugavihovaca. A ako misle da e i mene pretraivati...

Svakako ete morati dopustiti, draga pri-jateljice, inae e sumnja pasti na vas, a kako su

45


46/413

nai drugovi ozlojeeni, mogli biste se zlo provesti.Oh, to ste vi nespretni, brate!

Taj posljednji dio reenice bo je upuen

Josseu koji je, spotakavi se o jedan kamen, takosilovito na nju naletio da su se oboje nali nakoljenima.

Vrlo mi je ao pokajniki e Parianin ali na ovom je putu vie rupa nego na man-tiji redovnika prosjaka. Jesam li vas povrijedio?

Hitro joj je pomogao da se pridigne, otresa-jui rukom blato s haljine i kapuljae mlade ene.Doimao se tako nesretno da se na njega nije moglaljutiti.

Nita, nita! ree ljubazno se smijeei. Bit e toga jo.Zatim poe i sjede s Ermengardom na stijenu

pod strehom kapelice u koju su upravo uleduvne. Bilo je odlueno da se najprije pretraiene kako bi se asne sestre mogle to prije vra-titi u samostan. Nekoliko je mukaraca, meu nji-ma i Gerbert, dobrovoljno pristalo da ih pretraenapolju. Sreom, kia je naas prestala.

Lijep je ovaj kraj! ree Katerina poka-

zujui rukom sivi, zeleni, a mjestimice i plavikrajolik to se pruao pred njihovim nogama.

Zaista je lijep podrugljivo odgovoriErmengarda no vie bih voljela da je ve da-leko za nama, Ah, evo stiu i moje pratilice, haj-demo sada! Pomozite mi!

Oslanjajui se jedna o drugu, dvije prijate-ljice Uu u kapelicu. Unutra je bilo hladno, vlano,zaudaralo je na plijesan pa se stara gospoa svanajeila, iako je bila toplo odjevena.

Pourite vas dvije! grubo dobaci re-dovnicama. I ne bojte se, jo nikoga nisampojela nadoda aljivo, videi da su se pre-straile.

Obje su bile mlade, oito impresionirane tomkrupnom i snanom enom koja je govorila s to-likom sigurnou, no svejedno su je pretrailetako temeljito da. je Ermengarda kipjela od ne-

46


47/413

strpljenja. Tada se ona starija okrene Katerinikoja je strpljivo ekala.

Sada ste vi na redu, sestro! ree joj

prilazei. Najprije mi dajte tu kesicu to vamvisi o pojasu.Katerina bez rijei otkai oveu kesu od vr-

ste koe u kojoj je drala brojanice, neto zlat-nine, lovaki no od kojega se nikada nije odva-

jala i gravirani smaragd kraljice Jolande. Skrom-nost njene hodoasnike odjee nije joj, naime,doputala da na prstu nosi tako skupocjen dra-gulj, a opet, nije se od njega htjela rastajati, timprije to je krenula u panjolsku, rodnu kralji-

inu zemlju, pa bi joj njen grb mogao biti odpomoi, kako je rekla sama Jolanda.Duvna istrese kesu na uski kameni oltar pa

ugledavi bode, iskosa pogleda Katerinu. Neobian predmet za enu koja za svoju

obranu smije imati samo molitvu. To je no moga mua! suho odvrati

mlada ena. Nikad se od njega, ne odvajam,a ve sam navikla da se branim od razbojnika.

Koji bi za ovo pokazali veliko zanimanje ree sestra ukazujui na prsten.

Katerina se zajapuri od bijesa. Vrijeao ju jepostupak i ton te ene i pourila se da je uutka.

Poklonila mi ga je lino kraljica Jolanda,vojvotkinja Anua i majka nae kraljice. Viditeli u tome neko zlo? Ja sam ...

Gospoa visoka roda, bez sumnje? pre-kide je druga sa sarkastinim osmijehom. Do-voljno je samo pogledati ovo. to imate da ka-

ete ... plemenita gospo?Pred oima zabezeknute Katerine odmotala

je komadi platna sumnjive istoe koji mladaena nije bila ni zamijetila. Na njemu je divnimzagasitocrvenim sjajem blistalo pet rubina sveteF o y . . .

to je to? povika Katerina. Nikadih nisam vidjela. Ermengardo!

47


48/413

To je neka arolija! ote se krupnojdami. Kako su ti dragulji tu dospjeli? Mo-ra da. . .

arolija ili ne, tu su! vikne sestra i vi ete odgovarati za krau.

Uhvatila je Katerinu za ruku i stala je po-vlaiti napolje viui:

Brao! Prekinite! Nale smo rubine! A evokradljivke!

Sva crvena od bijesa i stida to su odjednomu nju uprte tolike oi, Katerina grubo odgurnesuhu redovniinu ruku.

Nije istina! Nita nisam ukrala!... Ni

sama ne znam kako su se ti rubini nali u mojojnovarki... Netko mora da ih je u nju metnuo.Prekinu je srdito gunanje hodoasnika.Ona s uasom shvati da joj ne vjeruju. Ogor-

eni zbog kie, zadravanja i teke optube, svisu se ti estiti ljudi lako mogli pretvoriti u vu-kove. Katerinino srce obuze panika. Oko nje seprijetei stao zatvarati krug, a ta pakosna enaneprestano je kriala kako je treba vratiti u Con-ques, izvesti pred opatov sud i zatim objesiti...

Sestra je bila prekinuta u svom uijivomnapadu. Do nje je doepesala Ermengarda, po-grabila je za ruku i poela njome tresti kaoljivom.

Prestanite s dernjavom! vikne. Tavi ste, djevojko, sasvim poludjeli! Kako smijeteoptuiti jednu plemkinju?... Znate li s kimerazgovarate?

S kradljivkom zakreta ova sva izvansebe. Sa besramnicom koja kriom nosi bodei jo jednu ukradenu stvar. Jer taj prsten za kojitvrdi da joj ga je dala kraljica Jolana ...

Opet je morala umuknuti. Ermengardina li-jepa ruka se podigla i svom snagom sruila nanjen obraz. Na njemu je ostao trag svih petprstiju.

Ovo e vas nauiti pristojnosti i suzr-ljivosti, moja sestro" povie ona podvlaei

48


49/413

glasom rije sestra. Ako su svi samostani na-pueni takvim otrokondama kao to ste vi, Bogzaista ne mora da je ba sretan u takvu dru-

tvu! A onda zagrmi iz svega glasa. Beraud i ostali, naprijed! Na oruje!Prije nego su se zapanjeni hodoasnici i do-

sjetili da ih u tome sprijee, tri Burgunanina supotjerala konje do u samo sredite okupljene go-mile i zauzeli poloaj do triju ena. Beraud jepolako izvukao ma dok su njegovi ljudi skinulis ramena luk od tisovine i zatakli strelice. Hodo-asnici su s dubokom tiinom pratili te prijeteepripreme. Ermengarda se iroko osmjehnu.

... Tko se prvi makne, nee uraditi ni tri ko-raka! ree ona grubo. A onda e odjednomljubazno. Budui da su snage sada izjednaene,radije razgovarajmo!

Uprkos prijetnji, Gerbert stupi dva korakanaprijed. Jedan vojnik uperi u njega strelicu, .nogrofica zadri njegovu ruku dok je voa hodo-asnika podigao svoju.

Smijem li govoriti? Izvolite, gospodine Bohat! Je li istina da su rubini naeni u o v e . . .Izraz koji se on nije usudio upotrijebiti sve-

jedno je razbijesnio Katerinu. Da, brate, kod mene! vikne ona. Ali

tako mi Boga i spasa moje due, kunem se dane znam kako su k meni prispjeli!

Budalatina!- klikne duvna. Ah, zaista u se naljutiti! proguna

Ermengarda. Uutite, sveta djevojko, inae vie

ne odgovaram ni za sebe ni za vas. Nastavite,gospodine Bohate!Gerbert prie jo nekoliko koraka, ali ne snizi

glasa. S jedne strane je oevidan . . . flagrantan

delikt, a s druge strane jedino rije ove ene... Ako, brate, budete i dalje postupali s Ka-

terinom kao da je kriva, oduzet u vam rije.Mogu li znati to namjeravate uraditi?

i Katerina, knjiga V 49


50/413

Smrknuti Klermontinev pogled ne poniknu,nego se najprije prezrivo zaustavi na Katerinikoja zadrhta od bijesa, a zatim opet prijee na

njenu prijateljicu. Mogu jedino da gospu Katerinu izruim,redovnicima, neka je odvedu u Conques i predaduopatovoj pravdi...

Gdje e je gomila raznijeti .prije nego istigne do opatije! Ne, gospodine, ona se nee vra-titi u Conques. Vama njena rije moda mije do-voljna, no meni jest jer je poznajem. Zato dobroujte: rubine ste pronali i'to je sretna okolnost.Ponesite ih, gospodo redovnici i vratite ih vaojsvetici... a uzmite i ovo za svoj trud!...

Rekavi to, ona dobaci najbliem sveenikuprilino teku novarku koju ovaj uhvati u letu.

A nas ete pustiti da u miru odemo! Inae? povienim e glasom Gerbert. Inae emo odvrati Ermengarda smi-

reno prokriti sebi put kroz vae redove! Nema vas ba mnogo! Moda. Ali smo naoruani... i hrabri.

Svaki moj ovjek vrijedi za desetoricu. Igra jedakle ravnopravna. Mogue je da. nas i nadvla-date, no ne vjerujem. U svakom sluaju, naa bivas smrt skupo stajala! Rijetki su meu vama,0 poboni ljudi, koji e itavi stii do Compostella.

A sada, Katerino, zamolite nau dobru sestru davam vrati ono to je vae.

Nikada! povie duvna odluno i he po-:putajui. Ovaj je dragulj sigurno ukraden!1 njega valja predati ocu opatu,

S uzdahom nestrpljenja grofica joj istragneiz ruku novarku, uvjeri se da iz nje nije nitanestalo i bez rijei sve prui Katerini. A ondanaredi obraajui se jednoj od svojih ena:

Amiella! Dovedite konje! Gospoi Giliettie Vauchelles prepustit ete onoga na kojemu ve

jae . . .Ali ova odluno prie i stane uz Katerinu.

50


51/413

I ja odlazim s vama! Vjerujem da je gospaKaterina nevina. Nikad pokvarena ena ne bimogla biti tako dobra.

Vjerujem i ja! povika Margot la Droue]po vodei se za Gillettom. I ja u s vama. Uosta-lom, potrebna sam gospi Gilletti.

Ermengarda de Chteauvellain se nasmije. uvajte se, gospodine Bohat, uskoro vie

nitko nee ostati uz vas. To bi me iznenadilo! Poteni ljudi nimalo

nee poeljeti da putuju u drutvu sumnjive enekoja na nas moe navui samo prokletstvo. Od-lazite! . . . kad je ve nemogue bez prolijevanja

krvi izruiti krivca pravdi, i ne elimo da vasvie vidimo!Stajao je pred okupljenom masom hodoa-

snika koji kao da su se sve vie zbijali jedni uzdruge ne bi li to dalje bili od osumnjiene. Nekisu se i krstili... Katerini je dolazilo da zaplaeod jarosti. A kad je vidjela kako Gerbert, onakouspravan u svojoj tamnoj odjei i s tekim ta-pom u ruci, pokazuje na nju s prezirom, dolazilojoj je da zajaue. Gorjela je stidom, kao od usi-

janog eljeza. A kad joj Ermengarda dade znakda uzjae na raspoloivog konja, ona povika:

Kako da odem ne dokazavi prethodnosvoju nevinost, kako...

Kad bi za to postojala i najmanja mogu-nost, ja bih vam savjetovala da se vratite u Con-ques prekine je Ermengarda ali, ovi vamljudi ne bi dali dovoljno vremena. Oni su nera-zumni fanatici. A kad ena nosi ime kao to jevae, ne smije da se osvre na miljenje ovakvih

jadnika. Uzjaite!Svladana i malo umirena prezirom, gotovo

ravnim Gerbertovom, to se osjeao u glasu staregospoe, ona poloi nogu na Braudovu ponuenuruku i popne se u sedlo... Gomila se razmaknepred tim malim skupom kojemu se pridrui Gil-letta, a za njom je poskoila i Margot, sretna po-put djevojice za vrijeme praznika... Strah i

4*51


52/413

osuda itali su se na svim licima, no gospoa eChateauvillain samo prezrivo slegne ramenima.Prolazei pored Gerberta Bohata, Katerina za-

ustavi konja i glasno mu dobaci: Osudili ste me a da me niste ni sasluali,gospodine Bohat. Za vas sam, ve time to samosumnjiena, ujedno i kriva. Je li to vaa pravdai vae pravosue? Zato mi ne moete vjerovati,kad se kunem spasenjem svoje due, da nisam nitakla one dragulje? Svatko vam moe posvjedo-iti da sam se jo prije procesije vratila u gostio-nicu i da iz nje vie nisam izlazila...

Zato gubite vrijeme razgovarajui s lju-dima tvrdoglavijim od samih vragova? povieErmengarda nestrpljivo. Meutim, Gerbert se za-gledao u mlau enu i promrmljao bezbojnimglasom.

Moda ste imali sauesnika! Ako ste ne-vini, poite s mirom, ali ja vjerujem da je tonemogue. A ja...

A vi ste presretni to vam se pruio iz-govor da proslijedite bez mene, zar ne?

Da! prizna on iskreno. Zbog togasam sretan. Pored vas, nijedan mukarac ne moeozbiljnije misliti na spas svoje due. Opasna stevi ena. Dobro je to nas ostavljate.

Katerina nije mogla susprei osmijeh gorine. Velika vam hvala na komplimentu. Na-

stavite samo svoj put pobonosti, gospodine Bo-hate, no znajte da se trenutano otklonjene opa-snosti mogu opet javiti, ako u sebi nemamo snageda ih otklanjamo. Neto mi govori da emo se jo

vidjeti... pa bilo to tek u Compostelleu!Ovaj put Gerbert ne odgovori nita, ve seprekrsti tako hitro i s toliko istinskog straha dase Katerina, iako ljutita, jedva suzdrala da mu sene nasmije u lice.

To je dovoljno, draga. A sada doite!Katerina posluno krene za svojom prijate-

ljicom priteui konju uzde, potjera ga u kaskako bi to bre prela kratku zaravan to se

52


53/413

pfttala pred njom, a zatim se opet stala sputatiu dolinu Lota. Kia je opet poela padati, ali

sitno, polako, kao da joj se nee, odvie nenamet-ljivo da bi bila muna. Katerina je, nekako opi-jena, svejedno promatrala otvoren prostor predsobom. Spopadala ju je elja da podbode konjai potjera ga u galop, ne bi li osjetila onu poznatuopojnost od trke po vjetru. No znatna teina Er-mengardina i njena jo uvijek bolesna noga nisudoputale takvu brzinu. Trebat e se jo, prilinodugo, zadovoljiti polaganim hodom.

Za jahaima se ula pjesma iji je odjek do-

pirao s jugovinom:Marijo, zvijezdo mora ^Blistavija od sunca,Izvedi nas s ovog puta tmine:Zdravo Marijo!...

Katerina stisne usne te koljenima nesvjesnopodbode konju sapi. Spopade je bezrazlono osje-anje da je ta pjesma, na svoj nain, jo vie iz-opuje iz zajednice vjernika. Ne zazivaju li hodo-

asnici s tolikim arom Bogorodicu samo zato dabi se zatitili od uroka to bi ga, po njihovu mi-ljenju, mogla ona na njih navui?

Malo-pomalo pjesma se stade gubiti, zami-rati, dok najzad sasvim ne utihne. Ermengardapotjera konja kako bi sustigla Katerinu koja jebila neto odmakla. Neko su vrijeme dvije eneutke jahale uporedo. Katerina, koja je neprestanomislila na svoje ponienje, opazi kako je mar-kantno lice njene prijateljice ozario iroki smi-

jeak. Ona osjeti kako Ermengarda uiva u svojojpobjedi te ljuti to vikne:

'Sad ste; mislim> zadovoljni? Satjerana samkamo ste eljeli! Gotovo da povjerujem kakoste mi vi sama proturili one dragulje u novarku.

Udovica se ne namrti na strogi ton mladeene, jedino izjavi.

Vjerujte, zaista mi je ao to nemam do-voljno mate i snalaljivosti, inae bih se, stvarno,

53


54/413

vrlo rado bila posluila tim sredstvom. Hajte, Ka-terino, dosta je tog ljutitog mrgoenja. Ovako ete

u panjolsku stii bre i Bog se .nee moi navas ljutiti jer ni za to niste krivi. A to se tieopasnosti koje nas oekuju, vjerujem da emo imse uspjeno moi suprotstaviti. Pogledajte... kakose pred nama nebo razvedrilo! Kao da nam seoblaci uklanjaju s puta... Zar vam se to ne inidobrim znakom?

Usprkos svojoj zlovolji, Katerina se veseloosmjehne.

Morala bih se prisjetiti ree da ste

uvijek, moja draga Ermengardo, umjeli privuinebo na svoju stranu... ili, bar stvari podesititako da svatko u to povjeruje. No htjela bih ipakznati kako su oni prokleti rubini svrili u mojukesu i tko li ih je mogao ukrasti!

Odgovor na to pitanje znat e se jo iste ve-eri. Iscrpljeni i gotovo bez daha uslijed brzog

jahanja, Katerina i njeni drugovi stigli su u od-morite Figeac i odsjeli u najveoj gostionici ugradu, suelice sudnici i bivem Ostal de la Mo-neda", to jest, negdanje kraljevske kovnice novca.Premoreni jutronjom nezgodom vie nego putom,koji istini za volju, i nije bio tako dug, Katerinai Ermengarda dopuste da se druge etiri ene odupomoliti u crkvi, a same sjednu u gostioniko dvo-rite, pod kronju ogromne platane kroz ije jegrane neoekivano prodiralo jarko crveno svjetlosunca na zapadu. Isto tako neoekivano prie jojovjek te se nametljivo baci pred njom na ko-

ljena preklinjui za oprost: Rubine sam ukrao ja izjavi Josse Ral-lard razgovijetno, ali ne preglasno zbog sluavkikoje su s koarama punim rublja prolazile na dnudvorita. Pravio sam se da sam posrnuo i pro-turio ih u vau kesu kad smo skupa pali. Doaosam da vas molim za oprost.

Dok je Katerina, i suvie zateena da bi mo-gla govoriti, promatrala kako taj ovjek, vidljivoizmuen i prekriven prainom, ponizno klei pree*

54


55/413

njenim nogama, Ermengarda uini junaki naporkako bi ustala s klupe i dohvatila svoju taku.

Kad joj to nije uspjelo, ona povika: I ti dolazi da nam sve to ispria tekonako?... a da pri tom i ne pocrveni. Ali, mla-diu, sad u te smjesta predati sucu koji e si-gurno imati'komad konopa da ti ga stavi na ras-polaganje. Hej, vi tamo!

Katerina je uutka uhvativi je za miicu.Njen mio pogled unio se u neobine zelenkastezjene .mukareve i u njegovo, istovremeno surovoi prefinjeno lice.

Samo as! Hou da najprije odgovori nadva pitanja. Pitajte! ree Josse odgovorit u. Prije svega, zato ste to uinili? to? Krau? E pa odgovori on slijeui

ramenima ne preostaje mi nego da vam seispovijedim. Na dalek put u Galiciju krenuo samjedino zato da malo poveam udaljenost izmeuebe i suca istraitelja koji me u Parizu eka s do-voljno dugim i vrstim uetom. Dvor udesa bilo

mi je obitavalite, no vie se nisam usuivao iznjega izlaziti jer sam bio nekako previe poznat.Tada sam odluio da malo proetam zemljom...Dakako, o samom sebi nisam gajio nikakvih ilu-zija. Znao sam da e mi se uz put pruati prilike,pa kad sam ugledao onaj kip od istoga zlata, savoptoen dragim kamenjem, pomislio sam kako seuope nee primijetiti ako ih nekoliko i skinem,a sebi u osigurati starost. ta ete, napast!

Mogue! No kad ste ve poinili nedjelo,zato ste krivicu svalili na mene? vikne Kate-rina. Zato ste dopustili da mene optue? Dobroznate da mi je ivot bio na kocki.

Ne! Izloio sam vas opasnosti daleko manjeno to bih sebe bio. Ja sam obian bogac, skit-nica... a vi ste velika dama. Ne vjea se tektako jednu gospou. A tu je bila i vaa prijate-ljica. Plemenita gospoa ima zatitu... svoje na-oruane ljude. Znao sam da e vas braniti svim

55


56/413

sredstvima, a meni u obranu ne bi bio priskoionitko. Bili bi me bez suenja objesili o prvo drvo.Osjetio sam strah, uasan strah koji mi je paraoutrobu. Vjerovao sam da nee odmah primijetitikrau, da nee posumnjati u pobone hodoasnike,bar dok ne prevalimo dobar komad puta. Kad samugledao redovnike, shvatio sam da sam izgubljen.Tada. . .

Tada ste meni povjerili svoj plijen do-vri mirno Katerina. A da su me ipak poelizlostavljati?

Kunem se Bogom, u kojega nikad nisam

prestao vjerovati, da bih se bio prijavio. A akomi ne bi povjerovali, tukao bih se za vas do po-sljednjeg daha!

Katerina naas uuti razmiljajui o rijeimakoje je izgovorio s neoekivanom ozbiljnosti. Naj-zad ona ree:

A sada drugo pitanje: zato ste se pridru-ili nama? Zato uope priznajete krivicu? Ja samslobodna, nita mi ne prijeti, a ni vama. Ovimsvojim postupkom sve dovodite u pitanje. Vi ne

znate kako u ja reagirati i neu li vas izdati. Morao sam riskirati ree Josse ne zbu-njujui se nimalo. Nisam vie htio da ostanems onim krvolonim bogomoljcima. Dosta mi je biloGerberta Bohata i gospodina Colina. Kad ste viotili, put je izgubio svaki interes i . . .

Pa si sebi rekao podrugljivo e Ermen-garda kako e se, u nedostatku rubina, do-epati kraljiinog smaragda. Jer oi ti sigurnonisu u depu, zar ne?

Josse se ni sada ne udostoji da joj odgovori.Odolijevajui i dalje ispitujuem pogledu Kate-rine, on ree:

Ako tako mislite, gospo Katerino, ne okli-jevajte vie da me izruite. Htio bih vam rei josamo ovo: Uinio sam vam nepravdu kako bihsebi spasio ivot, no sada se zato ljuto kajem. Dase nekako iskupim, doao sam da vam ponudimsvoje usluge. Ako dopustite, pratit u vas i bra-

56


57/413

niti... Jesam skitnica, ali sam hrabar i rukujemmaem kao plemi. Na putu kojim ste vi poliuvijek zatreba snana ruka. Hoete li da mi naj-

prije oprostite, a zatim da me uzmete za slugu?Kunem se spasenjem svoje due da u vam vjernosluiti.

Opet zavlada utnja. Josse, jo uvijek na ko-ljenima, nije se micao oekujui Katerinin od-govor. Ova, umjesto da se naljuti, osjeti nekuudnu njenost prema tom neobinom momku koji

je bio zanimljiva mjeavina oiglednog nepote-nja, uzvienih osjeanja i neosporivog arma. Inajkakljivije stvari postajale su nekako prirodnekad bi on uzeo o njima raspravljati. Ipak, prijeno to e mu odgovoriti, ona pogleda u Ermen-gardu koja je stisnutih usana utjela, a to je biolo predznak.

Sto mi savjetujete, draga prijateljice?Udovica ljutito slegne ramenima.

Kakav savjet da vam dam? ini mi se daposjedujete iste sposobnosti kao arobnica Kirka.Ona je ljude pretvarala u svinje, vi oito radite

obratno. Postupite kako hoete, ja ve znam vaodgovor.Dok je to govorila, Ermengarda je najzad do-

hvatila svoju taku i odbijajui Katerininu ruku,ustala, ali s hvalevrijednim naporom. A kad jeKaterina, bojei se da ju je uvrijedila, bojaljivoupitala:

Kamo ete, Ermengardo? Ne zamjerite, mo-lim vas, na ovome to u vam rei, ali...

Ta kamo bih? proguna stara dama.

Idem rei Beraudu da prokrstari gradom i na-bavi nam jo jednog konja. Taj momak modatri brzo, ali ne dovoljno da bi nas pjeice slije-dio do Galicije.

Oslanjajui se o svoje take, slina velikomratnom brodu koji se jako naginje, Ermengardadostojanstveno izae iz dvorita gostionice.

57


58/413

Glava trea

BURGUNDSKI POSLANIK

Petnaest dana kasnije, Katerina i njena prat-nja stignu u podnoje Pirineja i prijeu brziceOlorona preko starinskog utvrenog mosta Sau-veterre. Putovanje se odvijalo bez neprilika jersu zemlje kroz koje su prolazili bile ponajvievlasnitvo mone obitelji Armagnac, a u njimase nije trebalo bojati engleskih drumskih razboj-

nika. Utvrenja koja su jo bila u njihovim ru-kama nalazila su se veinom u Guyenni, pa akoi nisu mnogo marili za neprilike to bi ih mogliimati s grofom Ivanom IV d'Armagnac, ija jepolitika prema njima bila u posljednje vrijemeveoma elastina, dobro su se uvali da ne dirajuu njegove posjede.

Preko Cahorsa, Moissaca, Lectourea, C

vrijeme ljubavi.pdf

Documents