Dean Duda je kolumnist Praskozora od početka listopada 2012. Emisija se se emitira na Trećem programu Hrvatskoga radija svaki dan od ponedjeljka do petka od 8 05 – 8 15., a dan rezerviran za Deana Dudu je srijeda.

Profesor Duda je autor knjiga Priča i putovanje: hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni žanr (1998), Kulturalni studiji: ishodišta i problemi (2002), Hrvatski književni bajkomat (2010), Kultura putovanja (2012); priređivač je antologija, zbornika i leksikona. Bio je urednik u Zarezu i dugogodišnji suradnik u Feralu. Od 1990. predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za komparativnu književnost. Područje njegova rada je široko i zahvaća književnu teoriju, kulturalne studije, popularnu kulturu, kulturu putovanja, povijest i teoriju pripovjednih žanrova.

3. listopada 2012.

Ovaj bih prvi komentar najradije započeo minutom šutnje. Zapravo bi to

trebale biti dvije minute. Ogromna dvominutna rupa u eteru kao potpuni osjećaj

izgubljenosti svakoga tko sudjeluje u radiofoniji s ove ili s one strane. Čista

muka. Radijski udarac na život onih koji program proizvode i onih koji ga

slušaju, nelagoda koja izaziva ključno pitanje: što se to zbiva? zašto se

dogodilo?

Prvu minutu šutnje posvetio bih Ericu Hobsbawmu, povjesničaru i drugu,

koji je u ponedjeljak ujutro u devedeset i petoj godini u Londonu prestao gledati

svijetu u naličje. Okončana su zanimljiva vremena, šumom odjekuje pad velikog

hrasta. Druga minuta šutnje pripala bi hrvatskoj akademskoj zajednici,

preciznije i korektnosti radi: velikoj većini te zajednice, odnosno njezinu

osjećaju solidarnosti i karikaturalnoj ideji javnoga visokog obrazovanja koju već

godinama, u teatralnoj pozi hineći da nije ni kriva ni dužna, zagovara, uzagaja i

zalijeva financijskom vodicom naplaćujući ono što se ne bi smjelo naplaćivati.

Ta minuta šutnje, međutim, nije zamišljena kao odavanje „praznog ništa“

samo uvelom socijalnom osjećaju velike većine akademske zajednice, nego i

kao otužni spomenak njezinu mentoru – nazvali ga ovom prilikom državom ili

resornim ministarstvom, dakle toj nakupini nečega koja svojim odlukama već

godinama dopušta krivolov i daje krivolovcima odriješene ruke povlačeći se iz

javne sfere i prepuštajući javna dobra predatorskoj gladi jahača neoliberalne

tranzicijske apokalipse i sitnim kokošarima. Jer tako, tobože, mora biti, svijet

ide u tom smjeru, pa zašto da ne dokrajčimo zajednička dobra suptilnom

privatizacijom uime tržišta, poduzetničke klime i konkurentnosti, da razbudimo

ljenčine u javnom sektoru, pootpuštamo što se otpustiti mora, jer na početku 21.

stoljeća živimo – tako bi možda mogao glasiti naslov zamišljene pete knjige u

Hobsbawmovu historiografsko-dijagnostičkom nizu – doba prekariteta.

Bit ću posve jasan: odluka o besplatnom visokoškolskom obrazovanju jest

čisto politička odluka, stvar političke volje, zagovor određenog koncepta i

vrijednosti, guska manje u tranzicijskoj magli, onaj jednostavni i dalekosežni:

odlučili smo, imamo sve argumente, idemo i gotovo! Jer je dobro za zajednicu,

jer je dostupno svima, jer je već plaćeno kroz porez, jer je dobro za društvo, jer

se razumije kao osnovno ljudsko pravo i jer se radi o jednom od temeljnih

razloga postojanja nečega što se obično definira kao država.

Zgusnuto vrijeme bez pravog rješenja – tim bi se riječima moglo opisati

trenutno stanje u području koje se naziva visokim obrazovanjem i znanošću.

Zgusnuto – jer se zbilja radi o nekoliko tjedana u kojima se zaredao niz

poluinteligentnih odluka, nastavak lova u mutnom, pritisaka na socijalno

najnezaštićenije, pokušaj da se neoliberalno prestilizirani zakon koji regulira

područja znanosti i visokog obrazovanja uvrsti u saborsku proceduru, histerija

kraja stare i početka nove akademske godine začinjena plaćanjem svega i

svačega, zatim prijetnja jednog sindikata štrajkom zbog nepotpisanog temeljnog

kolektivnog ugovora i njegovo usputno zaobilaženje osnovnog problema.

Kad bih se oslonio na naslove najpoznatijih knjiga Erica Hobsbawma,

onaj historiografsko-dijagnostički niz koji sam već spomenuo, rekao bih da u toj

zgusnutosti vremena živimo istodobno i doba kapitala, i doba imperija, i doba

krajnosti. Jedino smo daleko od doba revolucije. Međutim, besplatno visoko

obrazovanje dostupno svima moglo bi, u nešto netegnutijoj interpretaciji,

predstavljati svojevrsnu mikro-revoluciju. Ali na vidiku nema subjekta te mikro-

revolucije, ni smjera nema niti kompasa. Onako u Krležinu izvodu tipa: naslikati

bi te trebalo, ali slikara nema ili knjigu bi o tome trebalo napisati, ali autora

nema – dakle: vrijeme je zrelo za mikro-revoluciju, ali mikro-revolucionara ni

za lijek. Ili barem reformatora. Nema, ponavljam, političke volje, ni u resornom

ministarstvu, a pogotovo je nema u velikoj većini akademske zajednice.

Naime, kvalitetno i svima dostupno obrazovanje najvažniji je resurs za

nastanak boljeg i pravednijeg društva. Na državi je da to prepozna kao svoj

temeljni interes. Nažalost, iskustva tranzicijskog kapitalizma i uloga države u

tom procesu govore posve suprotno: država je postala zarobljenica korumpiranih

partitokratskih elita i neprestano reproducira bešćutnost prema svojim

građanima. Usto, društvo je duboko konfliktno na svim razinama, a država

svojim rješenjima te konflikte samo produbljuje. I zato takvu državu, kao

nedovršenu neoliberalnu tvorevinu, treba tući po slabim mjestima podsjećajući

je kakva je njezina socijalna uloga odnosno kakva bi trebala biti. Obrazovanje je

jedno od tih mjesta, kao i zdravstvo. Za njih već izdvajamo kroz porez i različita

davanja. Zašto bismo plaćali dvaput? Da bi javni fakulteti upisivali prekobrojne

studente koji plaćaju i nemaju gdje sjediti na nastavi, a nastavnici od tih novaca,

što je uvriježena praksa na pojedinim fakultetima, podizali sebi plaću za trećinu

radno-zajamčenog iznosa. Upravo je zato o socijalnom osjećaju i solidarnosti u

širem akademskom miljeu uvelike izlišno govoriti.

Zašto besplatno obrazovanje? Zato što je na taj način barem u prvom

koraku svima dostupno. Uvjerili smo se da je tranzicijski kapitalizam iznimno

uspješan samo u jednom području: proizvodnji socijalnih i klasnih razlika, i te

razlike najprije osjećamo u zdravstvu i obrazovanju. Država koja ne radi na

ravnopravnosti svojih građana i ne čuva zajednička ili javna dobra, koja, na

primjer, ne jamči dostupnost obrazovanja i zdravstva svima, takva država teško

da ima neki dublji razlog postojanja. Obrazovanje ne smije reproducirati

postojeće klasne i socijalne razlike. Ako je besplatno, onda je mogućnost takve

reprodukcije svedena na najmanju moguću mjeru. Dakle, zato besplatno

obrazovanje. I zato besplatno zdravstvo. I zato, na primjer, Treći program

Hrvatske televizije.

Međutim, borba za javno dobro odnosno besplatno javno visoko

obrazovanje nije auto-cesta po kojoj sigurno i brzo vozite do zajamčenog cilja.

Nekad ide bolje od zamišljenog, a nekad u mraku lupate glavom o zid tražeći

rješenje. Polako i ustrajno, ali uvijek odlučno – to je jedini način. Od proljetne

blokade 2009. određene su ideje počele cirkulirati, postale su šire prihvaćene i

prepoznatljive. Besplatno obrazovanje ušlo je u javne rasprave i neke

partitokratske agende. Rijetko ćete naići na političara koji će javno biti protiv

besplatnog obrazovanja, ali to još uvijek ne znači da će se za njega založiti. Oni

koju su se tobože zalagali uvijek su zapravo podvaljivali nekakva polurješenja.

Navikli smo da partitokratska koketiranja s idejom besplatnog obrazovanja

uvijek imaju postojan trgovački reziduum, u pravilu izražen konvertibilnošću

ECTS- bodova u novčane iznose. Ispada da ti nesretni bolonjski bodovi nisu

uvedeni da bi navodno iskazivali opterećenje, nego da bi se utvrdila tečajna lista

prema kojoj se odvija visokoškolska naplata.

Nakon prošlogodišnjeg štrajka i odbacivanja paketa štetnih zakona o

visokom obrazovanju, sveučilištu i znanosti, u sindikatu Akademska solidarnost

odlučili smo koncem godine izraditi dokument u kojem ćemo argumentirano

iznijeti naša stajališta, dakle pojasniti ono zbog čega su nam neoliberalni i

konzervativni krugovi govorili da smo anarhisti ili neokomunisti. Tako je

nastala Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju, tekst koji su zajedno

pisali studenti i nastavnici, i u kojem stoji kako treba izgledati javno visoko

obrazovanje, koje vrijednosti treba zagovarati javno sveučilište i što znači

slobodna znanost. Dovršena je 8. ožujka ove godine i objavljena u Zarezu,

objavljena je zatim i kao samostalna knjižica i dostupna je na mrežnim

stranicama Akademske solidarnosti. U njoj se detektiraju problemi, predlažu

rješenja i iznose zahtjevi, a sve u cilju očuvanja visokog obrazovanja kao javnog

dobra dostupnog svima. Ukratko: protiv uznapredovale komercijalizacije i

svođenja visokog obrazovanja na mitske potrebe onoga što se naziva tržištem i

gospodarstvom, odnosno onoga što je od tog gospodarstva, da ne velim:

privrede, u postjugoslavenskom stanju ostalo, i navodno slobodnog tržišta.

Trenutno situacija ili ovo recentno zgusnuto vrijeme još jednom jasno

potvrđuje: 1) da se država povlači iz javne sfere i prepušta zajednička dobra i

područja znanosti i visokog obrazovanja hirovitosti tržišta s ciljem svođenja

čitavog sustava na njegovu kratkoročnu isplativost; 2) da se znanost i visoko

obrazovanje tretira kao nepotreban trošak u strukturi javnih financija i da se u

skladu s tim reduciraju kadrovski potencijali i socijalna prava, uvodi dobna i

rodna diskriminacija, čime se pokušavaju sanirati posljedice višegodišnje

katastrofalne politike u području visokog obrazovanja i znanosti; 3) da se

nastavlja komercijalizacija visokog obrazovanja i znanosti očuvanjem školarina

i karikaturalnim oblicima naplate što se u postojećim uvjetima razumije kao

znak prijeko potrebne »poduzetničke klime« na obrazovnim i znanstvenim

institucijama, jer je, čini se, posrijedi jedini stabilan izvor financijskih sredstava

potrebnih za prividno funkcioniranje sustava.

O privatnom poduzetništvu u visokom školstvu gotovo je izlišno govoriti.

Čak kad bismo i stavili u zagrade privatnog titulara i zaglumili ideološku

nepristranost, teško da bismo za hrvatske primjere privatnih visokoobrazovnih

inicijativa mogli naći neku lijepu riječ. Uglavnom su posrijedi više škole

poslovne ekonomije, menadžmenta, medija i sličnih radosti. Ali u Hrvatskoj je,

ponavljam, veći problem kako su neki javna sveučilišta i fakultete pretvorili u

privatnu prćiju koja omogućuje basnoslovnu zaradu i dovodi javni visokoškolski

sistem do apsurda. Riječ je o specifičnom modelu javno-privatnog partnerstva:

resursi javni, zarada u privatnim džepovima, a platiše su oni koji su sve to već

jednom platili.

Izgleda da polako curi vrijeme u kojem su mogući pregovori, vrijeme u

kojem nastaju dokumenti i prijedlozi. Preostaje, izgleda, samo i jedino

konkretnija borba. I da se ne lažemo: ta je borba dubinski klasna. Ako smo to

svladali, onda bi i minuta šutnje s početka ovog komentara, mogla biti samo

svečana i posvećena jedino časnom starcu i drugu Ericu.

10. listopada 2012.

Ako postoji kompleks s kojim se književna historiografija teže nosi, onda

je to svakako fenomen tržišta. Naime, književnohistoriografski rad pokušava u

pluralne ritmove fenomena književnosti, kao i u njegovu različitu socijalnu

lociranost, unijeti elementarni stupanj reda, a popularna književnost ili način na

koji književni proizvod na globalnom tržištu postaje popularan, lako može

dovesti književnog povjesničara do stanja u kojem odustaje od posla, odlaže

svoj alat i upisuje na nekom pučkom učilištu večernji tečaj prekvalifikacije –

web dizajn, ekološko poljodjelstvo, bilo što, ionako živimo u vremenu

prekarnosti i cjeloživotnog obrazovanja.

Popularno je, prema jednoj od jednostavnijih operativnih definicija, ono

što se dopada velikom broju ljudi, i držat ću se ovom prilikom samo tog

kriterija. Kad se dogodi ta situacija da se nešto dopada velikom broju ljudi

obično posegnemo za kategorijom koja semantički nedvosmisleno upućuje na

opseg i doseg same stvari, naime, radi se u tom slučaju o takozvanom fenomenu.

Kad se spomene fenomen, svi ustuknu, naoštre se polupismena medijska pera i

praktikanti fenomenološkog pristupa, infotejment odradi obavezne likove, svi

smo usisani i obuzeti onom strašću kojom smo u djetinjstvima skupljali sličice

Životinjskog carstva ili salvete. To bi, nekako, trebala biti idealna situacija za

književnog povjesničara, ali spor i razložan, kakav uglavnom jest, teško dolazi

do riječi usred medijske panike kad fenomen dolazi iz područja književnosti.

U posljednjem desetljeću globalno je, na primjer, osviješten takozvani

fenomen skandinavskog kriminalističkog romana. Iako popularnost toga

geografski lociranog žanra nije od jučer, status globalnog fenomena

skandinavski je kriminalistički roman uvelike stekao sredinom prve dekade

novog tisućljeća nakon uspjeha trilogije Millennium Stiega Larssona. Fenomen

je, naravno, polučio sinergijski učinak jer tako u pravilu funkcioniraju stvari u

polju popularne kulture – filmovi švedski i filmovi holivudski, linije odjeće u

H&M-u, romani na kioscima, Lisbeth simo, Apple tamo, autorova prerana smrt,

verzija slučaja njegove nepriznate udovice, bešćutni otac i halapljivi brat i tako

dalje.

Stoga kad zaneseni romanima u kojima se Lisbeth Salander obrušava na

sistem u domaćim parfumerijama ili trgovinama opće higijenske prakse ugledate

policu s knjigama pristupačne cijene, one koja obično počinje nekom niskom

deseticom (dva ili tri), a završava s devet i devedeset, i na njoj hrvatsko izdanje

romana Joa Nesbøa (na primjer Crvendaća, Nemeze ili Đavolje zvijezde),

najprije vam upada u oči reklamni nagovor koji pompozno s naslovnice tvrdi da

je posrijedi „novi Stieg Larsson“. Kako je Larssona i njegovu trilogiju bilo teško

izbjeći i budući se ona prometnula u globalni kriterij fenomena, naravno da bi

književni povjesničar, ako već nije odložio alat, morao zatečen zapitati: „Kakav

novi Larsson“? i stati u obranu Nesbøa, barem zbog činjenice da s njim dijeli

navijačku strast prema jednom nogometnom klubu iz sjevernog Londona. Pa

čovjek je još za svoj prvi roman iz ciklusa o detektivu Harryju Holeu dobio

1997. nacionalnu norvešku, a godinu dana kasnije i skandinavsku žanrovsku

nagradu! Kad je Larsson propisao, Nesbø je već imao ono što bismo spokojno

mogli nazvati opusom! Međutim, ta etiketa o „novom Stiegu Larssonu“,

dospjela je do nas u euforičnoj globalnoj recepciji fenomena izravno s engleskog

izdanja na kojem, dodouše, postoji i mrvica zdravog razuma, pa se na naslovnici

Crvendaća nalazi samo „the next Stieg Larsson“: dakle, ne novi nego sljedeći,

očevidno u smislu globalnog uspjeha i milijuna prodanih primjeraka.

Usto, književni povjesničar, ako otvori, hrvatsko izdanje Crvendaća, ali i

ostale prijevode Nesbøovih romane u toj seriji, postaje mrzovoljan zbog

jednostavne činjenice da nisu prevedeni s norveškog nego s engleskog jezika.

Međutim, posrijedi je globalni fenomen skandinavskog krimića i bolje ga je

tržiti sad kad ide nego nikad, neovisno o pravilima zanata ili muci književnog

povjesničara. Doduše sličnu sudbinu desetak godina ranije doživio i Henning

Mankell, čiji romani (sveukupno dva) iz serije o inspektoru Wallanderu jednako

tako nisu prevedeni s izvornika nego s njemačkog i engleskog, pa se tako u

jednom od njih švedska regija u kojoj se nalazi Wallanderov Ystad u romanu

logično piše i zove onako kako je zovu Nijemci.

Ima, doduše, u Wallanderovu slučaju i bedastijih globalnih primjera. BBC

je posljednjih godina snimio tri sezone s po tri epizode serije prema

Mankellovim romanima s Kennethom Branaghom u ulozi Kurta Wallandera.

Serija je uglavnom snimljena na takozvanim autentičnim lokacijama, kadrovima

voze automobili sa švedskim registracijskim oznakama (manje je važno to što

Wallander u romanima vozi Peugeot, a u seriji Volvo), na zaslonima kompjutora

vidi se švedski jezik, ali glumci govore engleski. Dakle, ako je riječ o trendu,

onda u njemu na svoj način participira i domaća industrija knjige. Nasreću,

Mankell je 2009. Nespokojnim čovjekom zaključio Wallanderov ciklus, pa

književni povjesničar ima ipak nekakav mehanizam kontrole štete, ali ga to nije

spasilo da većina prijevoda tog zaključnog romana na koricama sadržava iskrenu

preporuku upravo Kennetha Branagha, nešto poput: „Wallander je lik

kompleksan i čudesan, osvoji vas odmah. Sa svim svojim slabostima, on je

duboko human policajac“.

Kako su to Skandinavci ili nešto uže Šveđani, uspjeli s krimićem? I može

li domaći zainteresirani čitatelj fenomena povezati i sagledati distinkcije u tom

polju krušaka i jabuka koje čine i pioniri žanra Maj Sjöwall i Per Wahlöö s

ciklusom romana o Martinu Becku (postoje tek dva hrvatska prijevoda i snažno

sjećanje na tv-seriju, bilo onu s Göstom Ekmanom ili kasniju, od romana posve

emancipiranu s Peterom Haberom u naslovnoj ulozi) kojim je ustoličen žanr

sociokrimića u vrijeme švedske države blagostanja upravo kao radikalna kritika

u okvirima koje trpi popularna književnost. To polje krušaka i jabuka čini i

Mankell, i neprevedeni Håkan Nesser, i Åke Edwardson s inspektorom

Winterom, i Islanđanin Arnaldur Indriðason, i dosadnjikava Liza Marklund, i

romaneskne sapunice Helene Tursten, kao i slične novije proizvode iz radionice

Camille Läckberg, koja se u nas reklamira kao vrh vrhova, ili Mari Jungstedt,

koja će zbog jednostavnosti ionako kad tad doći na red? Da ne širimo priču na

Finsku i Leenu Lehtonainen i njezin ciklus o detektivki Mariji Kallio, i da se ne

natječemo književnopovijesnim činjenicama koje bez pogreške završavaju u

provincijskoj egzotici.

Skandinavski krimić postao je globalni fenomen u trenutku kad polako i

sigurno gubi snagu, iako mu marketing nikad nije bio bolji, slabi jer njegova

socijalna i politička komponenta ubrzano blijedi i jer mu preostaje tek atraktivno

pakiranje lokalnog načina života i političke korektnosti. Jedina koja još uvijek

pomiče granice jest Norvežanka Karin Fossum sa svojim ciklusom romana o

inspektoru Konradu Sejeru, detektivu u klasi Becka i Wallandera, ali to što se

doista može smatrati najboljim od najboljeg još uvijek nije naišlo na interes

hrvatskih nakladnika.

Desetljećima je Njemačka bila Skandinavcima izlazno tržište i još se

uvijek prvi prijevodi novoobjavljenih romana promptno pojavljuju u njemačkim

izdanjima. Ali da fenomen ne bi bio samo književni fenomen, pobrinuli su se

sami Skandinavci. Zainteresiranom promatraču, pa i književnom povjesničaru,

ono što odmah upada u oči jest već spomenuta sinergija književnosti, televizije i

filma u kojoj je do krajnosti iskorišten zavodljivi imaginarij švedskog ili

skandinavskog načina života, isprva kao socijalna i politička poruka, a u novije

vrijeme kao pouzdan turistički paket aranžman. Sinergija se mjestimice, kao na

primjer u Danskoj, pretočila u vrhunce samostalnog televizijskog žanra europske

produkcije. Nije baš Žica, naravno, jer teško da je u postojećoj popularnoj

konstelaciji moguće dosegnuti tu vrst plafona, ali upravo na trećem programu

HTV-a gledamo prvu sezonu danske serije Ubojstvo. Uslijedit će, nadam se i

druga sezona, s uvijek teškim zadatkom da zapletom i svježinom džempera

Sarahe Lund dosegne prvu, što joj, čini mi se, ipak nije uspjelo. Ali ima još

kvalitetne robe iz istoga serijskog dućana, prevodili je kao Utvrda ili Most, i

izgleda da su Danci našli televizijsku zlatnu žilu, prikladan žanr, kako vremenu

tako i mediju.

Nakon IKEA-e i ABBA-e, pa i nakon Volva, Šveđani su u polju

popularnog uspješni, eto, i u kriminalističkom romanu. Najprije zato jer su

pomaknuli okoštale granice žanra, kvalitetom pokrenuli industriju, proširili je na

čitavu regiju, a posljednjih godina izazvali i nešto stručniji, da ne velim

akademskiji, interes za fenomen. Do nas odjeci tog fenomena dolaze

zahvaljujući globalnim valovima tržišta i povremenoj politici ukusa televizijskih

urednika. Naposljetku, čini mi se da se treća dob Mankellova Wallandera,

njegovi starački problemi i kraj romanesknog ciklusa uvelike podudaraju i sa

samom književnom snagom skandinavskog kriminalističkog romana. Ali to je

tek stajalište književnog povjesničara. Tržište ionako rijetko kad dijeli

vrijednosnu logiku književne povijesti.

17. listopada 2012.

O čemu šutimo kad govorimo o Hajduku? Mislim, naravno, na splitski

nogometni klub. Pitanje može izgledati jedva smisleno jer u pravilu završava u

lošoj interpretativnoj beskonačnosti potrošenih odgovora. Svakako mi nije

namjera da položim prvostupnički ispit iz opće spalatistike i mitologiziram grad,

klub i njegovu slavnu „naj smo jači“ prošlost, da iskoristim zamornu odskočnu

dasku autobiografskog narcizma i pripovijedam o dječačkom ponosu i suzama iz

davnih dana sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je svijet bio mlad i

mirisao „na još“, a Slaviša Žungul bio istodobno i otac i sin i duh sveti. Emocije

su, kako je to rekao Bukle Hlevnjak u obljetničkom dokumentarcu i ovom

prilikom hateveovski prilagođenom prijevodu, hajebana stvar i zato ih je prije

ulaska najbolje odložiti na garderobi.

U tom se smislu moj odnos s Hajdukom već godinama može svesti tek na

refren onog pjesmuljka Miše Kovača. Dakle: „Odavno više ne plačem zbog

tebe, ne plačem / Sva se duša smiruje, što je bilo, bilo je“. Klub je davno ubijen,

leži poput pregažene mačke na asfaltu i tek poneki optimist ili pak brojna

vjernička sljedba (koju nije potrebno uvjeravati da je život moguć i nakon smrti)

misli da truplo ipak pokazuje znakove života. Žao mi je, života nakon smrti

jednostavno nema i zato mi se suvislim čini jedino pitanje svih pitanja, naime:

tko i kako plaća sprovod.

Hajduk je zapravo metafora hrvatskoga prvoligaškog nogometa, uvelike i

sporta općenito, pa kad govorimo o Hajduku zapravo šutimo o specifičnoj

konfiguraciji javnog interesa. Činjenice su općepoznate: dugovi, neplaćeni

porez, pa opet dugovi, mjeseci bez plaće, pretvorbe, privatizacije i

preoblikovanja, kreditna nesposobnost, zatim iznova dugovi, masa ispred

gradskog poglavarstva, pritisak da se grad kao većinski vlasnik kluba prometne

u jamca, na kraju opet i još jednom dugovi, suspenzije i strah. Iskorišteni

retorički arsenal jednako je tako dobro poznat: javni interes, interes lokalne

samouprave, stup identiteta, zajednička baština i javno dobro. Scenarij koji smo

posljednjih desetljeća imali prilike vidjeti bezbroj puta. Ništa problematično,

jednostavno smo navikli. Država i lokalna zajednica interveniraju, iznalaze

sredstva i mehanizme, pokrivaju manjak i sve to u ime višeg interesa.

Međutim, nogomet nije autistična djelatnost i doista postoji i zbog toga da

bismo ga gledali. Mogu li porezni obveznici, ako već nisu na stadionu, onda

barem na javnoj televiziji, koju ionako pretplatnički financiraju, gledati kako to

igraju oni čije se dubioze ispiru njihovim novcem? Gdje bi bilo logično medijski

pratiti ono što financirate javnim novcem osim na javnoj televiziji? Ali, naravno,

u skladu s boljim običajima, ono što javno financiramo, poput obrazovanja i

zdravstva, moramo još jednom platiti, u ovom slučaju onome tko je u navodno

žestokoj konkurenciji otkupio pravo na prijenos ligaških utakmica, neke arene

ili max tevei na koje brzinom svjetlosti dogmiže sportsko-komentatorski kadar

prethodno školovan na javnoj televiziji. Ukratko: kopirajt na javno financiranu

sportsku djelatnost ima privatna kompanija koja činjenicom da nam je naše

uskraćeno ubire profit.

Tako se nalazimo u paradoksalnoj situaciji. Poreznim izdvajanjem

financiramo jedan oblik sportske djelatnosti koji, da bismo uživali ili patili u

njegovoj potrošnji, neovisno o tome je li igra mučenje ili nije, to je u ovoj

raspravi ionako periferni poluargument, opet plaćamo trećoj strani bila to

posredno komercijalna televizija ili neposredno kompanija koja se definicijom

poslovne djelatnosti pojavljuje na tržištu kao „ponuđač usluga kabelske

distribucije“. Ispada da je javni interes ili interes zajednice moguće do kraja

ispratiti jedino ako imamo posrednika koji na tome zarađuje. Logično bi bilo,

kad već postoji javna televizija, da hrvatski nogomet gledamo na toj istoj javnoj

televiziji kojoj već plaćamo pretplatu. Zašto je nogomet odnosno održavanje

prvoligaških klubova na životu uvijek i najprije vezano uz lokalnu zajednicu

(osim u rijetkim i iznimnim slučajevima kad se pojave subjekti kolokvijalno

pokriveni sintagmom „neki ruski tajkun“ ili „neki Talijan“), a gledanje tog

nogometa jedino uz mogućnost da nekom dodatno platimo?

Ključ rješenja ove ili sličnih zavrzlama leži u onome što bih prigodno

nazvao sinergijom javnog sektora odnosno barem i za početak kompatibilnih

dijelova javnog sektora. Partitokracija, koja je u svojim olimpijskim ciklusima

uvelike zaslužna za demografski boom i hladnopogonsko bujanje birokratskih

aktera u javnom sektoru, taj problem ne može riješiti jer je za nju socijalna

država preteško pitanje. Ona, uostalom, svoju vladajuću ulogu zamišlja jedino i

samo kao napuštanje broda koji tone jer ga je nakrcala pretjeranom količinom

vlastitog tereta, pa namjerava sprovesti radikalne mjere discipliniranja tražeći po

svijetu „Kineze“ i „ruske tajkune“ kojima će na brzinu prepustiti ono što je

godinama stvarano kao niz servisnih služba za bolji život zajednice.

Došlo je vrijeme da se postave ključna pitanja o smislu i načinu

funkcioniranja javnog sektora. Korifeji domaće ekonomske politike

tačerističkim cinizmom, uz pomoć medijskih vjesnika neoliberalne budućnosti i

nevidljive ruke tržišta, dnevno stigmatiziraju javni sektor: neučinkovit je,

hipertrofiran, lijen zbog sigurnog priključka na državnu sisu, zapušten,

nekreativan. I to govore, na primjer, oni, koji su početkom ljeta povisili cijenu

cestarina na hrvatskim auto-cestama i tako, barem prema medijskim napisima

njima inače sklonih dnevnih fanzina, otjerali tristo tisuća vozila na staru cestu od

Zagreba do Splita, dakle, kako se to obično kaže, preko Knina. Isti oni koji ne

planiraju, kad dođe „neki Kinez“ i plati koncesiju, vratiti nam naših 20 lipa u

litri benzina, nego ih preusmjeriti, naravno, poduzetnicima koji oko nas jedini

mogu pokrenuti ama sve živo i mrtvo. A da su, na primjer, malo razmislili i

snizili negdje u lipnju cijenu cestarine na auto-cestama, bi li povećanom

frekvencijom prometa zaradili više nego što su uprihodili najlakšom mogućom

mjerom i udarcem po džepu? Hoće li nekog Hajdaša Dončića i sličnu ekipu

netko možda priupitati i u tom smjeru jer očevidno je posrijedi loša poslovna

odluka s dalekosežnim posljedicama.

Javnom sektoru preostaje jedino da se samoorganizira i to najprije

prostorno, na razini lokalne zajednice i iskoristi resurse lokalne samouprave.

Krenimo, vježbe radi, u tako postavljenom smjeru: bi li brojni zaslužni

umjetnici, slikari, bilo tko, tko uživa u gradskim ateljeima i sličnim prostornim

povlasticama, mogli te povlastice dijelom uzvraćati javnosti, pa za klince i

zainteresirane amatere dvaput tjedno po uru i pol, na primjer, održavati

radionice i podučavati ih osnovama zanata? Bi li plesači i prevoditelji koji su

umjetničkim statusom priskrbili državne zdravstvene i socijalne sigurnosne

mehanizme, mogli možda zajednici uzvratiti tečajevima jezika i školama plesa,

recimo, u prostoru osnovnih škola od osam sati navečer kad nastave nema?

Hoće li, da spomenem i drugi primjer, zagrebačko Sveučilište kao vlasnik

Studentskog centra u svome malenom udjelu napraviti korak prema sinergiji

javnog sektora i shvatiti da u sastavu ima barem tri umjetničke akademije na

kojima studenti proizvode programom i ispitima uvjetovane umjetničke sadržaje

koji bi se, ima li što logičnije, zainteresiranoj javnosti morali pokazati i prikazati

u prostoru Studentskog centra kao javno dostupan kulturni sadržaj. Pa da

pogledamo te semestralne i diplomske predstave, filmove i poslušamo glazbene

izvedbe u prostoru koji studentima pripada, da ih u drugom koraku snimi javna

televizija i uključi u svoju ponudu. Je li tako komplicirano da se ono što je

financirano javnim novcem učini dostupno u javnom prostoru? Možemo li na

sličan način dalje osmisliti proizvodnu ulogu dijelova javnog sektora?

Naravno da možemo, ali nedostaje volje i snage. Domaći tačeristi ne znaju za

milost i zato im je ne treba nuditi, niti je od njih očekivati. Oni, jednako tako,

odavno više ne plaču zbog nas, i ne vidim zašto bismo trebali Zauzmi, obrani,

proizvodi – tu bi parolu trebalo okačiti na poderanu zastavu javnog sektora. Jer

lako je zapustiti stvari i zatim cviliti. Rad u javnom sektoru iziskuje nešto

drukčiji habitus sudionika, a sinergija njegovih dijelova mogla bi s vremenom

proizvesti točke u kojima bi fragilne konture socijalističke politike za 21.

stoljeće, kao u onim dječjim crtežima kad slijedom brojki iscrtavamo lik, trebalo

jednostavno spojiti u smislenu cjelinu.

24. listopada 2012.

Najdosadniji su obljetnički komentari. Čista matematika kulturne

historiografije, posve prikladna u sredini koja neprestano računa okruglo, broji

jubileje i izmišlja tradiciju, da ne bi pred zrcalom malograđanskog srama

slučajno zaboravila svoje velikane, iako ih se u pravilu zapravo rijetko sjeća s

ključnim razlogom: da bi promislila gdje se nalazi, kamo ide i što je u

međuvremenu propustila. Odrade se tako obavezni likovi kao na klizačkim

natjecanjima prije slobodnog sastava, netko odsimulira Milku Babović i šlus.

Zabilježili smo, obilježili i možemo dalje jer nas uopće ne diraju naši mrtvi

kapitali, ali smo se riješili institucionalne nelagode i nitko nam neće zamjeriti

što ne talasamo previše u ionako maloj bari prepunoj bezubih krokodila.

Ali ponekad se obljetnički komentar isplati napisati i izgovoriti. Da se

nekako svedu računi i razmisli zašto su neki kapitali mrtvi, da se barem

komentator namiri i da ne bi poslije bilo uobičajene glagolske igre tipa: mogli

smo, trebali smo, morali smo... O čemu je konkretno riječ? Prošlo je 80 godina

od takozvanog povratka Filipa Latinovicza, od onog prvog nakladničkog

svitanja 1932. godine, kaptolskog kolodvora, pretpostavljene 23 godine otkad

Filipa nije bilo u onom njegovom zakutku, a on je još uvijek znao kako sve to

dolazi... i kvaka, i Meduza, i zid, i pekari, i mesari... Filipu je, eto, 120 godina,

40 romanesknih i 80, reklo bi se, recepcijskih, još uvijek sadrži elementarnu

dozu čitateljske zaljubljivosti, barem u prvih nekoliko poglavlja, koja nas često

sprječava da mu postavimo poneko, pretpostavimo, neugodno logičko-

obljetničko pitanje. Gdje se on to vraća nakon 23 godine kao situirani gospodin

kad je s toga istog kolodvora otišao prije 11 kao siromah? Je li moguće

seosku/ladanjsku kuću u kojoj majka živi i u koju dolazi prvi put zvati

„roditeljskim domom“ i tko bi od nas to tako nazvao? Odnosi li se uvodni

„zakutak“ na grad u kojem je proveo djetinjstvo i, pretpostavljamo, mladost do

mature barem ili samo na dio grada oko stana i Reginine trafike? I, napokon, što

s tim povratkom ima činjenica da mu je ubrzo dosadilo pa su mu se tmurni

europski gradovi učinili ipak boljom varijantom od Kostanjevca i lokalne

družbe?

Njegovu će autoru sljedeće godine biti 120 godina od činjenice

građanskog rođenja („zakonitog“ stoji u prvom izdanju Filipa Latinovicza,

„službenog“ piše autorskom odlukom u posljednjem), kao što je prošle

zaokruženo tri desetljeća od smrti Miroslava Krleže. Sve sjajni povodi za

obljetničarsku kulturu, a nama ostaju jednako tako neugodna pitanja što s njim i

kako, traje li među nama, vraća li nam se i što smo u međuvremenu napravili da

bi se kao rijedak korektiv i putokaz napokon trajno nastanio među živima. I u

tom smislu ne stojimo baš dobro, dapače, stojimo loše u trenutku kad nam

Krleža govori smislenije i dublje no ikad, kad bi, na primjer, Velikog meštra

sviju hulja trebalo javno čitati po trgovima i na radničkim prosvjedima od Brača

do Gredelja, malograđansku ljubav spram takozvanog hrvatstva tući

argumentima klasnog repertoara, herezi trećosti od bogumila do Jugoslavije

ponuditi osmišljenu formu prikladnu vremenu, a sliku Evrope kao krvave i

razdrte rane medijski ponavljati do nesvjestice uz vijesti iz Grčke, Španjolske i

Italije. Preteško je već iz ovih nekoliko primjera, preteško je i novinarima u

hrvatskim medijima koji su nakon kolektivnog dvadesetgodišnjeg zimskog sna

posljednjih mjeseci, čini se, naslutili o čemu se radi. Dakle, ne stojimo dobro u

tom smislu na nekoliko razina. Ne stojimo dobro najprije infrastrukturno.

Započeto početkom novog milenija na temeljima Krležine personalne

enciklopedije, izdanje njegovih Djela u nakladničkoj koprodukciji Hrvatske

akademije, Naklade Ljevak i Matice hrvatske stalo je definitivno nakon 20-ak

objavljenih svezaka negdje 2005. Simfonijama, Baladama Petrice Kerempuha i

odličnim izdanjem Izleta u Rusiju, gdje su tekstologije i estetskog kapitala radi

objavljeni u istom svesku i izdanje „zadnje autorove ruke“ i prvo, koje u

komparativnoj povijesti žanra predstavlja nedvojbeno jedan od modernističkih

vrhunaca. Stvar stala jer za nju nije bilo novca, ni interesa, a vjerojatno (i posve

razumljivo) niti snage onih koji su čitav projekt u tišini vukli. Dakle, začepili

smo duh u nakladničkoj boci upravo onih godina kad je sve nekako društveno

izgledalo poletnije dok se nije suočilo s recesijskom željeznom zavjesom.

Nedovršeni bi projekt morao u javnosti izazvati neka pitanja i isprovocirati

poneki odgovor, ali tišina koja je pratila petogodišnje objavljivanje Krležinih

svezaka bila je na njegovu svršetku još gromoglasnija. Nedostaje tako, na

primjer, cjelokupna esejistika, a nije se uspjelo realizirati ni knjige Krležinih

marginalija uz natuknice enciklopedije JLZ, iznimnu građu koja je nekoliko puta

časopisno predstavljena. Kad im je, marginalijama, uz prekinuta Djela, dozrelo

vrijeme za knjigu, nuđene su kao samostalno izdanje nekolicini hrvatskih

nakladnika, ali interesa nije bilo pa je Vlaho Bogišić ponudio na koncu knjigu

beogradskom Službenom glasniku koji je promptno, o tridesetgodišnjici

autorove smrti, objavio 1000 izabranih komentara. Nosio je dakle taj nesretni

Bogišić, dakle, Krležine marginalije, skoro kao Supilo 400 godina kroatenlagera

naokolo, da bi naposljetku preko granice našao nekoga tko nije ponovio gestu

Baje Pašića iz Krležina eseja posvećena upravo kraju Supilove karijere.

Ima u spomenutim časopisnim izdanjima marginalija jedna meni posebno

draga, višestruko simptomatična, velika i dalekosežna u svojoj jednostavnosti.

Uz natuknicu Glačalo, naime, Krleža je pribilježio tek sljedeću rečenicu: „Nitko

u ovoj zemlji ne zove peglu glačalo.“ Sve je u njoj sažeto: i to da netko misli i

govori u ime naroda, ali ne onako kako govori i misli taj narod; i da se zna čiji je

jezik pa da završimo više s tim prijeporima; i da je bolje nazvati stvari pravim

imenima jer barem znamo gdje smo i s čim raspolažemo.

Dakle, što se objavljivanja, kako poznatog tako i nepoznatog Krleže tiče,

interesa kao zajednica nemamo, pa se doista možemo zapitati postoji li dublji

razlog da mu slavimo obljetnice ako na tim prigodnim susretima nemamo što

pokazati i ne radimo u tom smislu zapravo ništa. Imati veličinu koja nije živa i

pritom je slaviti, znači zapravo slaviti poraz i jalovom melankoličnom gestom

nekog utopljenika iz jednoga od Krležinih novelističkih ciklusa zaključiti sve te

prigodnjačke rituale kao još jedan u nizu nikom važnih poraza. Ukratko, da ne

zovemo peglu glačalom.

Ne stojimo dobro ni u onim aspektima koji obično nude odgovore na

pitanje je li uopće i koliko Krleža među nama živ. Dvije i pol loše kazališne

predstave, potpuna izostalost Krležine problematike i argumentacije u javnim

raspravama, i to upravo u godinama kad se njegovi tekstovi nenametljivo

pojavljuju kao nezaobilazan intelektualni kapital i materijal za dobru školu

kritičke i političke pismenosti. To što Krležini stilemi danas žive, na primjer, u

rečenici Viktora Ivančića, a njegove sitne dijaloge naslućujemo u novolistaškoj

trafici Predraga Lucića, kao ni to što ih nitko ne zna i ne može prepoznati samo

je simptom složenijeg kompleksa. Znači li pak, s druge strane, Krleža barem

nešto onima koji se površno kite praznim epitetima političke ljevice i jesu li ga

ikad uključili kao relevantnu postaju na putu svojih političkih formacija i

transformacija, jednako je tako zanimljivo pitanje. Zaključak je možda

preuzetan, ali Krleža kao tekst nikad nije bio življi, ali je istodobno Krleža kao

kontekst mrtviji no ikad. Opet pegla, a nikako glačalo.

S druge strane, oni koji su jedva dočekali rastanak s Krležom kao

totalitarnom gromadom koja hladnom spomeničkom sjenom nije dopuštala da

književna livada dosegne visoki stupanj biološke raznolikosti i urodi šarenim

literarnim cvijećem, oni koji su mu uz osmijeh mahali na rastanku, ti nemirni

dječaci i buntovnici (rekao bi sam Krleža dotičući se usput šezdesetosmaškog

kompleksa) doživjeli su posljednjih dvadesetak godina ostvarenje svojih ideala i

sad zdvojni u trećoj životnoj dobi bauljaju književnim poljem šireći radosnu

apokaliptičnu vijest kako nikad nije bilo gore i nepismenije. Očekivali su

glačalo, a dopala im je pegla, pa sad potežu argumente društva spektakla i

tabloidne kulture koju su nesvjesno i zdušno zagovarali upravo naspram

konstruiranog lika Miroslava Krleže.

Krležu smo dosad, da iskoristim poznatu i uvjerljivu retoričku matricu,

samo različito tumačili, a radi se o tome da ga iznova pročitamo. Na sva pitanja

koja su trenutno na dnevnom redu u njegovu opusu postoji barem neki motiv

koji se lako pretvori u kakav - takav odgovor. U ovoj književnosti rijetki su

tekstovi koje čovjek slobodnom voljom uzima u ruke dvaput. Ako ih ima

desetak, dvije trećine otpadaju na Krležu. I nije riječ o tome da prigodno

obožavamo mrtve, nego da radimo s onim što je kod njih živo. Pa da vidimo

onda tko u ovoj zemlji zove peglu glačalom.

31. listopada 2012.

„We gonna have a party when Maggie Tatcher dies!“ – (Slavit ćemo,

partijat ćemo, kad umre Maggie Thatcher! – mogao bi glasiti hrvatski prijevod)

– pjevaju tako posljednjih mjeseci navijači nogometnog Liverpoola, namirujući

tek trenutnim glasnim veseljem dugotrajni bijes i neizlječivu tugu, polovično

zadovoljenu pravdu, dok se prisjećaju poznatog navijačko-policijskog

pomračenja zdravog razuma i njegovih represivnih repova. Naime, 15. travnja

1989. 96 ljudi je poginulo, 766 je ozlijeđeno u navijačkoj tragediji koja se

dogodila na stadionu Hilsborouhg u Sheffieldu kad je njihov klub igrao

polufinalnu utakmicu nacionalnog kupa protiv Nottingham Forresta. Sistem – na

čijem je čelu bila upravo takozvana željezna lejdi – proglasio je navijače jedinim

i isključivim krivcima, i tako osigurao ključan povod za „sređivanje stanja“

zapravo represiju koja je uslijedila.

Glasno pjevačko veselje, dakle, namiruje bijes i tugu, skida prvi nanos

laka s otpornog sloja stigmatizacije ljudi što ih je sistem, uz zdušno

posredovanje konzervativno-tabloidne mašinerije proglasio životinjama, jer je

nezavisno povjerenstvo nakon 20 mjeseci temeljite istrage i gotovo pola

milijuna analiziranih dokumenta, napokon utvrdilo da u tom kompliciranom

slučaju policijske ruke nisu uopće čiste i da je, službenim rječnikom izvještaja,

„očevidno došlo do operativnog neuspjeha u pravodobnom odgovoru na

tragediju, kao i u upornom pokušaju da se nakon toga krivnja prebaci isključivo

na navijače“. Ispada da je javna stigma što su je dvadesetak godina trpjele

„pijane životinje“ uvelike alibi za sistemski promašaj i policijski konstrukt

profiliran nizom istražnih manipulacija, među kojima izdvajam tek činjenicu da

je 116 izjava od 164 ukupno prikupljene prepravljeno zbog toga što se u njima

spominjao loš rad policije i mogući udio represivnih snaga u tragediji.

Možda pjesmica zbilja ima samo prigodnu navijačku funkciju, možda je

tek stvar zakašnjele katarze, ali mnogi će stariji stanovnici Liverpoola reći da to

baš i nije sve jer odnos željezne lejdi i toga grada nije moguće svesti samo na

represivno-navijačku razinu nego ima složenu, trajnu i eksplicitno političku,

reklo bi se, povijest sukoba. Jedna se epizoda, relativno slabije poznata u

usporedbi s navijačkom tragedijom, ali nedvojbeno politički najvažnija, odvijala

između 1983. i 1987. i poznata je kao slučaj „liverpulskih četrdeset sedmero“.

Posve pojednostavljeno, radi se o godinama kad je 47 gradskih vjećnika u

Liverpoolu vodilo mukotrpnu borbu za javno dobro kontra kapitalističkih načela

i sustava vrijednosti poznatog pod kodnim nazivom tačerizam, nakarade kojoj

još i dan danas zdušno plješću legija kriznih profitera i lokalnih političara videći

u njemu rješenje svake vrste društvene boljetice. Ta lokalna borba protiv jedne

historijski specifične kapitalističke artikulacije, spominje se i pamti na ljevici i

prema dokumentarnom filmu Socialism on Trial ili, nešto slobodnije,

Socijalizam na optuženičkoj klupi.

Izlišno je raspravljati, barem ovom prilikom, o logici i smjeru liverpulske

političke borbe, trockističkom entrizmu, militantima, jedinoj oazi, štoviše,

pukotini u armirano-betonskoj zgradi tačerizma i socijalističkom sustavu

vrijednosti u britanskom kontekstu 1980-ih. Better to break the law than break

the poor – slogan je što su ga liverpulski vijećnici preuzeli iz ranijih političkih

borbi vođenih neposredno po svršetku Prvoga svjetskog rata. Dakle, „Bolje je

prekršiti zakon nego zgaziti (do kraja, nadodajem) siromašne“ glasilo je njihovo

borbeno načelo s jasnim javnim političkim učinkom.

A taj javni politički učinak dovoljno govori sam zasebe. Njihovo

četverogodišnje upravljanje gradom vidljivo je prema čvrstim i neupitnim

pokazateljima u životu zajednice, na primjer: 6300 obitelji počelo je živjeti u

nečemu što nalikuje na stambeni prostor dostojan čovjeka, izgrađeno je 4800

novih kuća i bungalova, 7400 stanova i kuća je renovirano, otvoreno je 6 novih

dječjih vrtića, provedena je reorganizacija zdravstva i školstva, a samo je u

školstvo utrošeno 10 000 milijuna funta, 10 000 ljudi je godišnje bilo zaposleno

zahvaljujući različitim programima grada, izgrađeno je 5 novih sportskih centara

i 3 nova parka, a plaćanje rente je zamznuto u razdoblju od 5 godina. U

godinama ideološki propisane štednje i privatizacije javnih resursa ulagalo se u

zajednicu i javno dobro, odolijevalo fabrikacijama i pritiscima jer uvijek je bolje

prekršiti pravila i zakon nego zgaziti siromašne, zatući doslovno život ionako

sveden na minimum.

Zašto spominjati liverpulske rane, kako se to obično nadodaje u sličnim

komentatorskim prilikama, danas i ovdje? Zbog vrlo jasnog razloga. Na

Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, što je tek jedan od primjera

nakaradnog funkcioniranja javnoga visokog školstva, svojevrstan mikro-

tačerizam uspješnih i izvrsnih na djelu, dakle na tom je fakultetu posljednjih

dana zaživjelo naplaćivanje po dobru čuvenih ECTS-bodova pomnoženih po

jedinici studentskog opterećenja sa 120 kuna propisanih humanistici, najmanje

željenom djetetu reformskih vjetrova.

Brutalno zaživjelo, s neba palo i navodno ovjereno pravilo kao represivna

mjera prema onima koji nisu, kako to stoji u priglupim dokumentima upitne

pismenosti javno objavljenim za ovu priliku, i to bez potpisa, zaglavlja, broja

odluke, na mrežnim stranicama fakulteta, „osvojili“ zamišljeni brojčani iznos.

Institucija tako naplaćuje ispite u iznimno konfuznoj situaciji, koju je uvelike

proizvela skupa s sveučilišnim vlastima, izravno prisvajajući nastavnički rad bez

ikakva dogovora s onima koji taj rad obavljaju. Da se ne natežemo dodatno oko

koncepta otuđenog rada spomenimo tek da taj otuđeni nastavnički rad,

kvantificiran odlukama viših sveučilišnih tijela, plaćaju oni koje doista, po

liverpulskom modelu, možemo proglasiti siromašnima, pa i više od toga. Jesu li

nastavnici pregovarali o cijeni svoga rada u brutalnoj kažnjeničkoj koloniji i je li

dovoljno, ponavljam po stoti put očevidno, umjesto partije otvorenih političkih

karata s odgovornima i navodno jačima, prakticirati silu na najslabijima? Da

možda ponovimo liverpulsku pouku? Kome? Gluhima?

Ostala su, na primjer, tako vašem djetetu nakon odslušanih 10 semestara

dva nepoložena kolegija, kvantificirana s po 6 ECTS-bodova i morate, dok vam

nezavisne agencije cijenu grijanja dižu za gotovo 40% posve pogađajući

namjere vlade, isporučiti instituciji 2 puta po 720 kuna da bi se studij priveo

sretnom kraju. Dva ispita, sveukupno gotovo 1500 kuna, tri mjeseca grijanja

nekog zagrebačkog stana od 70-ak kvadrata prije nezavisnog poskupljenja.

Možda ste već tri mjeseca bez posla ili niste od srpnja vidjeli plaću? Kako

riješiti enigmu u kojoj je glupost jedina nepoznanica? Ako ne polože, sve

ispočetka, 120 kuna po bodu, i „Vozi, Miško!“

Trivijalnosti sličnih izvoda prosječan građanin ionako sluša i živi dnevno,

i zbilja ih nije potrebno izvoditi do apsurda da bi tobože svima bili jasni i

razgovjetni. Miško ionako vozi, a može i bez gledanja. Radi se o brutalnom

pristanku na igru bez mrvice socijalne osjetljivosti. Neka im je, kad nisu osvajali

i protrčavali onako kako nitko nije znao da treba trčati i osvajati, kad nisu bili

spremni ni dovoljno fleksibilni spram spoznaje da se pravila mogu mijenjati u

hodu i da ono što je navodno vrijedilo za igru u njezinu početku, nipošto ne

vrijedi na njezinu kraju, jer se nekom prohtjelo da javno trži kao da je njegovo.

Je li bolje prekršiti pravilo ili zatući studente, koji ispadaju neodgovorni i

lijeni gotovo prema istim policijskim i sistemskim kriterijima prema kojima su i

navijači Liverpoola bili pijana bagra kriva za smrt 96 ljudi? Je li bolje

suspendirati vlastitu, sistemsku glupost i pokazati minimum socijalne

osjetljivosti ili proizvesti stotine malih privatnih tragedija? Je li bolje usmjeriti

javno visoko školstvo prema vrijednostima liverpulskoga političkog modela ili

se iživljavati na najslabijima? Ovdje se zapravo ne radi ni o kakvom kršenju

zakona, ne radi se niti o iznevjerenom pravilu jer u ovom slučaju pravila nema,

nema modela, nema ničega do pukog institucionalnog silovanja. Kakvo je

uostalom to pravilo koje nitko ne razumije? I može li uopće konfuzija biti

pravilo? Nebitno je, važno je da Miško vozi i da se pritom karte naplaćuju.

Kad se, i ako se, što ovisi samo energiji i smjeru zainteresiranih, jednom ostvare

ciljevi borbe za besplatno javno visoko školstvo neće biti potreban nikakav

poseban party. Dapače. Možda neće na licima ostati ni trag zadovoljstva kao što

obično ostaje nakon izborene pobjede. Ali ostat će plejada praznih figura koje su

u sivim zonama konfuzije što su je sami proizvodili pomišljali da pritom

obnašaju odgovorne javne funkcije. Besplatno visoko školstvo bit će samo po

sebi, ako hoćete, party i to ne kao zluradost izazvana priželjkivanom činjenicom

nečije smrti nego kao nedvosmislen putokaz jedne drukčije politike.

7. studenog 2013.

Popularna kultura polako i sustavno postaje sastavnim dijelom složenijeg

kompleksa koji obično, pa tako i komentatorski provizorno bez dalekosežnih

ambicija, nazivamo osjećajem za povijest. Čak i u našim prilikama. Još je,

doduše, dijeli ozbiljan korak da bi postala barem minimalno prisutan sastavni

dio ispoliranih službenih povijesti i stalna protokolarna figura samopercepcije

zajednice. Još je uvijek daleko od školskih udžbenika, pedagoških projekcija i

kataloga obaveznog znanja, ali je ipak nekako naišla na suvisliji analitički

interes i, eto, prije koji tjedan demokratskom voljom, i to ne po prvi put i

uobičajeno uz nešto buke, zakoračila i u zabranjeni vrt malograđanske počasti.

Naime, kad mala tradicija, a to je popularna kultura, zaskoči veliku, onda

je, htjeli to ili ne, uvijek posrijedi nekakav skandal, a kad se dogodi obrnuto,

onda je to blagotvorni učinak discipliniranja, akulturacije i izvođenja pijanaca i

n arkomana na pravi put. Kad god neki bend zasvira domoljubnu, to je

automatski u očima vlasnika zajednice iskorak u civilizaciju, dokaz da i kopile

može imati mrvicu svijesti, ali ako se imenom nekoga probisvijeta i rokera

nazove gradska ulica, onda je, naravno, riječ o očekivanom skandalčiću.

Odozgor prema dolje može uvijek, ali obrnuto samo pognute glave.

Bilo je i, naravno, u tom međusobnom odnosu velike i male kulture, i

udvaranja, obostranog, reklo bi se nešto tvrđe: razmjene. Ali sva ta udvaranja i

dodvoravanja bila su zapravo tek milosrđe jedne strane, nipošto ostvarenje

politički dalekosežne, ali, vrijedi priznati, i pomalo naivne ideje o zajedničkoj

kulturi koja je kao priželjkivani ishod proizišla iz radikalnijeg dijela spektra

vrijednosnog sistema europske države blagostanja.)

Imenovanje ulica, štogod akteri mislili o zaslugama, arbitrarnosti i radu

mitske svijesti – za koju je ime, naravno, uvijek i nužno sama stvar, kao što je,

na primjer porijeklo ili prezime – predstavlja klasičan primjer borbe za značenje.

Činjenica da su Milan Mladenović i Karlo Metikoš dobili svoje ulice važnija je

od čitavog zdruga naklapala koji politički promašeno, kad je riječ o

prvospomenutom u tom paru, dipla o drogi, sidi, porijeklu i ograničenoj

popularnosti.

Upravo takva naklapanja, što se često ne razumije, sastavni su dio

cirkulacije popularne kulture, njezina stalna prtljaga sive boje. I taj je primitivni

otpor samo politički refleks pasa čuvara koji, kolikogod i sami formativno prošli

većinu svoga životnog puta kroz popularnu kulturu – jer već desetljećima

drukčije nije moguće, osim ako ne živite na pustom otoku, a i tad uspjeh

projekta nije zajamčen – dakle, iako u njoj, spomenuti čuvari još uvijek nisu o

popularnoj kulturi, ali niti od nje, naučili aposlutno ništa. Najprije nisu naučili

da to eksplicitno čedo modernoga doba koje je punoljetnost steklo u

hobsbaumovski kratkom 20. stoljeću ne mari za nacionalne granice i da je

prostor njegove distribucije načelno neograničen. Kad mu se god nametnu

granice, neovisno o tome kakvom kvalitetom i glupošću trenutno raspolaže u

izobilju šarene ponude, posljedice se teško daju sanirati.

Nekad su, u predindustrijsko vrijeme narodne kulture, to bili oni junaci,

nitkovi i lude Petera Burkea koji su se protokom vremena preobrazili u moderne

popularne vragove i na svim stranama svijeta izazivali moralnu paniku.

Prethodnici spomenutih naklapala koje danas smeta Mladenović, urlali su prije

stotinu i pedeset godina protiv masovnih okupljanja u gradskim parkovima,

rogoborili protiv radničkog ili subklasnog opijanja u pubovima na svršetku

radnog tjedna i mislili da su samo oni, posvećena manjinska elita, izabrani da

tumače mjeru svijeta, daju ritam povijesti i da se kulturom (s velikim početnim

slovom) bore protiv sveprisutne anarhije. I uzalud je s takvima voditi razgovore

o, na primjer, ishodištima, da ne velim: uvjetima proizvodnje, pjesama kao što

su Na Kordunu grob do groba, Padaj silo i nepravdo ili Bilećanka jer najprije o

tome ne znaju ništa, a zatim i stoga što su, u tom neznanju, te pjesme za njih

jednoznačne, ideološki okamenjene strukture, a ne primjeri cirkulacije tipične za

pop-kulturni kapital koji svoje akcente može gipko i pragmatično mijenjati

ovisno o interesima zajednice koja njime trenutno, zbog bilo kakva razloga i

interesa, raspolaže.

Zato je u nas teže naći nekog Edwarda Palmera Thompsona koji će

napisati povijest nastajanja radničke klase, Jonathana Rosea koji će povijest

čitateljske publike zadužiti studijom o intelektualnom životu radništva ili barem

nekog poput Carla Ginzburga da podrobno mikrohistorijski obrazloži heretička

stajališta nekog mlinara iz 16. stoljeća koji je, gle inkvizicijskog čuda, zamislio

da je svijet stvoren onako kako iz sira nastaju crvi. Otpor, ako nije dio

nacionalnog imaginarija ili se ne može protumačiti kao važna postaja na putu u

definitivnu sreću od stoljeća sedmog naovamo, dakle ako se ne može uklopiti u

invenciju tradicije nacionalne ili državotvorne ideje, obično nije kurentna roba.

Međutim popularna kultura nije samo to odnosno jest, uz otpor, i

prilagodba i podilaženje. Ali prije svega, da zaokrenemo malo ovu pripovijest,

popularna kultura jest dostupnost bez ograde. I ako postoji paralelizam u

strukturi institucionalnog rasporeda velike i male povijesti, one pozlaćene,

junačke, nacionalne ili već kakve, koja se glanca po akademijama i na

prigodnjačkim obljetničarskim skupovima, popularna kultura ima jedno

privilegirano rodno mjesto, jednu institucijicu koja je njezina i metafora i

metonimija i sinegdoha, možda i heterotopija sama u odnosu spram kulture s

velikim K, i koja zaslužuje svaku vrstu poštovanja – institucijicu koja je drugo

ime za dostupnost.

To je kiosk, točnije novinski kiosk, dakle: trafika, ili kako se već kome

sviđa. I taj kiosk zbog svoje važnosti zaslužuje barem polovicu energije i

prostora na policama za knjige koja je inače posvećena povijesti kulturnih

institucija, sveučilišta ili nacionalnih biblioteka. Najprije zato jer je kiosk

knjižnica siromašnih i ne preskače ili privilegira razine kulturne kompetencije,

jer je sveprisutan u rasponu od zadnjeg sela do najvećeg gradskog trga, jer pred

njegovim pultom i prozorčićem nitko ne osjeća nelagodu, jer je neselektivan u

ponudi, i jer je, koliko god se to može učiniti apsurdnim, upravo zato savršen

primjer za svaku kulturnu ambivalenciju, pa čak i za tešku artiljeriju dijalektike

prosvjetiteljstva. Kiosci su preteče svake ideje mreže i najpouzdaniji primjer

realizacije ideala opće dostupnosti u kontroliranim uvjetima. U tom su smislu i

robne kuće po gradskim četvrtima samo modernističko proširenje ideje ili mreže

kioska, ali za razliku od svoga zlatnog razdoblja u desetljećima socijalističkog

modernizma nisu bile na vrijeme cijepljene protiv transformacija i tranzicija,

prilagodljive onako kako je to bio kiosk. Jednako se tako u sliku kioska uklapa i

televizija, uvjerljivo definirana negdje na njezinu početku kao „luksuz

siromašnih“, kao što ni suvremeni web-portali nisu ništa drugo doli jedna od

tehnoloških primjerenih realizacija ideje kioska.

Kiosk je otpočetka školovao najmlađe za potrošački model jer se, osobito

u onih začitanjih i nesklonih štednji, svaki izvanredni novčani dobitak, neka

bakina, tetina, stričeva metalna ili papirnata svotica, redovito u roku odmah

trošila na kiosku. Kiosk je bio i mjesto prvih čitateljskih sportskih inicijacija,

seksualnih maštarija, popularno-znanstvenih fascinacija, tinejdžerskih

preznojavanja i pripadne poster-kulture na zidovima sobe, pop-glazbena školica

i prvi susret većine sa stranim jezikom izvan školskog programa.

Nešto, uvjetno rečeno, kulturniji parnjak kioska u svjetu popularne kulture

– kao još jedan prilog institucijicama u polju popularnog – bio bi svakako

bibliobus. O njemu bar postoji nešto noviji zbornik radova posvećen domaćim

pokretnim knjižnicama u rasponu, kako stoji u podnaslovu, od kočije do

suvremenog bibliobusa, ali njegovu zbiljsku i simboličku vrijednost teško da

smo kao zajednica do kraja osvijestili. Bibliobus je jedna od onih stvari za koje

kolokvijalno koristimo iskaze tipa „da ga nema trebalo bi ga izmisliti“. Iz

bibliobusa mali Billy Eliot, u istoimenom filmu Stephena Daldryja, krade svoju

prvu knjigu o baletu, zahvaljujući bibliobusu čitav jedan rubni, prostorno

marginalizirani svijet bez osnovne kulturne infrastrukture namiruje svoje

potrebe. Bibliobus je zapravo knjižnica za zakinute, jedna vrlo nategnuta

metaforička varijanta luksuza siromašnih koji nisu, opet metaforički, siromašni

vlastitom krivicom. To što bibliobus još uvijek vozi i što je red na njegovim

vratima, znači da stvari ipak imaju smisla. Možda bi uz hrabre vatrogasce i

pripadnike gorske službe spašavanja kojima gotovo dnevno javnost upućuje

poneku čestitku, istu stvar barem povremeno trebalo uputiti i ekipi iz bibliobusa.

U ime dostupnosti, svakako.

14. studenog 2012.

U paralelnim svjetovima histerije koju dnevno živimo i proizvodimo, na

prvi pogled udaljene stvari i pojave povezuju se kontekstualno u sistem koji

samo potvrđuje da se o histeriji radi. Poremećaj je ozbiljan, dijagnostika

uobičajeno slaba, terapija, na žalost, nikakva.

Na primjer: ugledni filozof objavi knjigu o protjeranoj političkoj desnici,

njezinu statusu i tjeskobi njezine dnevne i akademske legitimacije, mediji se o

tome raskokodaču, a ugledni intelektualci – koji navodno nisu desničari nego tek

jeftini cvrkutavi liberalni demokrati s narcističkim poremećajem (što se u

hrvatskom medijsko-političko-popularnom žargonu paradoksalno i prigodno

naziva «ljevicom») – rastrube se o tome kako je Hrvatskoj doista desnica

potrebna jer se tek u izbalansiranom svijetu političkih ideja i projekata može

ostvariti puni smisao demokratskog života i sagledati korektivna (što god to

značilo) korist konzervativne ideologije. Ravnoteža, konkurentnost ideja i

argumenata, zastupljenost tobože stigmatizirane desno-konzervativne

argumentacije, jedno veliko «dajmo da se čuju» (neinformiranost je uvijek naša

greška) – dakle, čitav interpretativni paket koji uz to dolazi i očekivani bonus:

veliki neartikulirani histerični napadaj smijeha i plača, i sve to na dobrobit

zajednice.

Još jedan «na primjer»: vaše ili naše dijete, učenica ili učenik šestog

razreda, stigne doma s papirnatim pozivom pedagoške službe osnovne škole, u

kojem stoji da «vi», kao roditelj, morate obavezno prisustvovati policijskoj

poduci posvećenoj prevenciji nasilja koja će se u toliko i toliko sati održati u

školi, i skupa s tim ultimativno sročenim pozivom, to naše i vaše dijete, donese

doma i neku kartonsku knjižicu sa svojim otiskom prsta u kojoj je uz njegove

podatke upisano i ime «njegova policajca». Najprije se malo smrznete,

poluhisterično poluoduzmete, zbog tvrdokuhanog stila u formulaciji poziva i

razdražljivo planete, jer, da kojega vraga ima vas škola privoditi policiji i kakvo

je to uzimanje otisaka djeci po školama, a onda se razdraženost stiša jer

nagledali smo se britanskih kriminalističkih serija, manje-više fikcionalno

naučili kako funkcionira projekt «policije u zajednci» i koji mu je smisao. A

možda smo u svojoj građanskoj neukosti propustili neku epizodu u kojoj je

uzimanje otisaka i sudjelovanje u policijskoj edukaciji dogovoreno i propisano

(neinformiranost uvijek ide nama na konto), jednako kao što su, valjda,

dogovoreni i propisani zdravstveni i građanski odgoj. Pretjerana razdražljivost,

strepnja, uznemirenost? Odaberimo simptom, i sve opet zbog dobrobiti

zajednice, naravno.

Još jedan «primjer»: tjedan dana pratimo poduzetničko-kamatarsku

sudbinu jedne obitelji iz zadarskog područja. Pratimo je na različite načine

(neinformiranost je, svakako, naša greška) i još uvijek nismo utvrdili jesu li

ostali bez obiteljske kuće zbog države, dakle poreznoga duga, ili banke, odnosno

hipotekarnog kredita, ili se pak radi o sinergijskom učinku obiju kamatarskih

strana. Oduzimanje oduzetima, kao metaforičko ostvarenje još jednoga

histeričnog fragmenta. Neovisno o razlozima i dimenziji te tragedije, neovisno

čak i o tome da se dnevno događa desetak sličnih slučajeva koji ostaju, tko zna

zašto, izvan interesa histerične javnosti, ostaje činjenica da smo danima medijski

pratili praktičnu provedbu zakona na terenu, vježbanje reda i poretka, pokazni

primjer koji komprimiran u svojoj nasilničkoj dimenziji jednoznačno upućuje na

to što čeka svakog tko se nevješto i neupućeno, bez potrebnog znanja i vještina,

zaputi poduzetničko-obrtničkom stazom i, pritom, ne uspije ostvariti vlastiti

naum. Snage ekonomskog reda i porezno-bankarskog poretka zbrisat će ga s lica

zemlje i neće mu pomoći svi hrvatski nogometni šalovi i nacionalne zastave jer

u sličnim situacijama, zbog apsolutne premoći protivnika, snaga tih simbola i

sva ta nacionalna patetika ima učinak slabiji od uboda komarca. Fiskalnog reda

mora biti, neovisno o tahikardiji, povraćanju i kontrakcijama, i to, naravno, na

dobrobit zajednice.

Zatim nam, a to je samo još jedan «na primjer», predsjednik Vlade u

kratkom televizijskom intervjuu napokon javno obznanjuje i pojašnjava da

živimo zapravo u izvanrednom stanju. Doduše, objašnjenje je odrađeno na

primjerima iz javnog sektora koji, za razliku od realnog, siguran u svojoj

povlaštenosti, još nije shvatio krajnju složenost situacije i pritom je, za razliku

od realno-sektorski osviještenih i osobito sigurnosno-štićenih osoba, osjetljiv

kao skupocjena Fabergeova jaja. Možda se nekom i dopadaju političari koji su

demokraciju posisali iz holivudskih političko-demokratskih epova i za svaki

problem imaju rješenje preuzeto iz velike knjige velikih misli velikih ljudi, ali

ako dva opozicijska mandata nisu dostajala da se osmisli kakav takav plan, onda

imamo posla s nešto dubljim i pogubnijim političkim deficitom koji ne može

ublažiti ni hinjena duhovitost, opća demokratska ironija usporedbe prema kojoj

su komunisti svojedobno de facto iz šume došli na vlast s nekom idejom

petogodišnjeg plana, a liberalnim demokratima je osam opozicijskih godina

proteklo u čistoj meditaciji. I odjednom bum (jer neinformiranost je uvijek naš

grijeh) – izvanredno stanje, i to bez uobičajene kontra-figure, obavezne u

ovakvim prilikama, onog prikladnog široko odjekujućeg pitanja: Tko to zaziva

izvanredno stanje? Što ćemo prepoznati u ovom primjeru? Somnambulizam,

oduzetost, bolove u različitim dijelovima tijela? Međutim, i ta je leksičko-

mentalna artiljerija «izvanrednog stanja» jedino, samo i opet zbog dobrobiti

zajednice.

Desnica, policija, red, izvanredno stanje i dobrobit zajednice. O čemu se

radi? Sve je to, reklo bi se, ok, relativno podnošljivo, ono što se obično kaže:

«za ljude», ali ipak je malo previše čak i u slučaju da nizu histeričnih karaktera,

napadaja i oduzetosti ne posvećujemo veću pozornost, pa čak i tada kad nas naša

vlastita histerija priječi u tome. Knjiga i autora ionako ima raznih, primatima još

uvijek ne isključuju elektriku pa neka čitaju makar i krive stvari, rekao je

svojedobno jedan pjesnik, kao što je drugi, negdje u isto vrijeme, ispjevao

legendarni stih da «nijedne nema bolje od naše – dodao bih preventivne –

policije».

Ali, desnica, policija, izvanredno stanje i dobrobit zajednice? Dovoljno da

se čovjek oduzme, blokira, zgrane, da se fragmenti života pretvore u sistem i da

zamisao o histeriji poprimi materijalni lik. Jer, kažu udžbenici, da histerične

oduzetosti nastaju iznenadno, iako ne postoji oštećenje živaca, mišića ili

zglobova. Oduzeti organ ili čulo upućuje na razloge nastajanja. Ako je to ruka,

onda se nešto nije htjelo ili nije trebalo učiniti, noge se oduzimaju kako bi se

odgodio odlazak na mjesto gdje se mogu očekivati neugodne situacije. Gubitak

moći govora se događa kada se nešto ne smije reći.

Oduzeti ste doslovno tjelesno, ali i preneseno, što znači blokirani? Ono

računi, dugovi, režije, krediti, ovrhe... Ne možete pronaći riječi kojima biste

opisali stanje u kojem se nalazite, osjećate «gađenje» i jedva ste u stanju izustiti

nešto poput «strašno», «grozno», «užas», «smeće», «prljavo»... Lišeni ste jezika

i sredstva da pomno prikažete i istražite donje dijelove društvenog tijela u

kojima se nalazite? To je samo logika i vokabular karakterističan za repertoar

kojim raspolaže histerija, a zapravo znači samo to da smo svi zajedno idealan

materijal za novi ciklus.

Histerija je tek ulazna točka u projekt demokratski ovjerenog provođenja

«reda i zakona», drugim riječima «sređivanja stanja» ili u našem slučaju

samoproglašenog «sređivanja krize», a taj projekt nije nepoznat u novijoj

političkoj povijesti kapitalističkog načina proizvodnje svijeta, kao što su dobro

poznate i njegove žrtve. Histerija je, napominju Peter Stalybrass i Allon White,

u zanimljivoj knjizi posvećenoj politici i poetici transgresije, kao društveno

patološka pojava svoj tzv. vrhunac doživjela pred kraj XIX. stoljeća, da bi zatim

naglo počela opadati. U istom je razdoblju, tvrde oni, građanska kultura stvorila

niz «boemskih» periferija koje su proizvodile «graničnu» simboličku ponudu

sličnu nekadašnjim karnevalskim formama, formama koje su se dijelom

realizirale i u avangardnim poetikama početkom XX. stoljeća.

Naime, histerija očevidno zahtijeva otpor, izaziva prosvjede, puni ulice i

trgove, pokreće obespravljene građane i sindikate, provocira kulturnu

proizvodnju – dakle, stvara široku frontu drugosti koja će, ako već ne može

drugačije, barem periodički, poput karnevala, okrenuti stražnjicu vlasnicima

dominantnog načina proizvodnje svijeta. Nakon što smo se 1990-ih općim

demokratskim izborom vratili u 1848., čini se da danas strukturno nismo daleko

od problema koji su bili na dnevnom redu koncem XIX. stoljeća. Je li u tom,

nimalo nategnutom, paralelizmu ostvariva slična reakcija na podražaj ili je

socijalna blokada jednako snažna kao i financijska pa je unaprijed izvršena

ovrha nad potrebnom količinom energije? Prvo, u svakom slučaju, jer vrijedi

uložiti socijalno-zdravstveni napor, i to doslovno, za dobrobit zajednice.

21. studenog 2012.

Postoje razdoblja u godini obično vezana uz neku sajamsku priredbu

knjige, autora ili nakladnika, ovisno već o tome kako su taktički postavljeni

naglasci, u kojima se odjednom sve što pokušava misliti ozbiljno napne oko

problema čitanja. Postoje i poslovi i radni zadaci koji su neposredno i

kontinuirano vezani uz knjigu, pa nekako u sličnim prigodama zahvaljujući

nešto trajnijim i organiziranijim inicijativama upućenih i kompetentnih nastoje

problem čitanja i nečitanja uspostaviti kao točku na jalovom dnevnom redu

nečega što jest javni, odnosno ovisno o žargonu, širi društveni interes. Postoje

ljudi zaposleni u knjižnicama i već komentirani junaci iz bibliobusa, generalno

prezreni kao lokalni, proračunski i državni paraziti, smiješni u svojim sitnim

neambicioznim karijerama poput njihovih izvedbi u holivudskim filmovima,

idealni za istresanje roditeljske nervoze kad se pet minuta prije zatvaranja ne

može hitno naći primjerak neke obavezne lektire za potomka željnog propisane

fikcije. Postoje u tom nizu katastrofičari i optimisti, kulturni pesimisti

konzervativne provenijencije jer su se mase otele kontroli pa navodno čitaju

svašta i ništa, kao što postoje razdragani kulturtregerski glasovi koji knjizi

pokušavaju vratiti izgubljenu auru, osmisliti ritual listanja, dodira i kupnje

knjige kao događaja koji se pamti, promaknuti atmosferu knjižare u stil

srednjoklasnog života kojemu nedostaju tek jabuke, vino i reš prepečen tost.

Postoji i lagana komentatorska nervoza u tom lancu zabrinutosti za čitanje koja

ne može izbjeći pitanje razloga ili elementarnog interesa na temelju kojeg se

različiti akteri uključuju u detektiranje i proizvodnju problema. Iako redom

parcijalni ti se interesi, kad je posrijedi zabrinutost za činjenicu da sve manje i

lošije čitamo, skladno nadopunjuju. I to doista ne bi trebalo smetati. Briga za

čitanje postaje krovna ili kišobranska odrednica pod kojom su okupljeni svi

elementi u postojećem životu knjige jer naravno svrha i smisao knjige jest

naravno u tome da je se pročita. Dozirana zabrinutost se pojavljuje i objavljuje

ciklički, kad već neki od spomenutih aktera za to osjeti potrebu ili određena

grupa redefinira parcijalni interes da bi zatim uslijedila više ili manje osmišljena

intervencija nakon koje zajednica ipak postaje svjesnija gorućeg problema da

sve manje i lošije čitamo. Neovisno je li pogled usmjeren prema djeci u

osnovnim i srednjim školama, tzv. običnim posjetiteljima narodne knjižnice ili

ljudima treće životne dobi, je li dijelom osmišljen kao Noć knjige u kompletu s

ostalim noćima – muzeja i kazališta jer dan nije dovoljno dobar za masovni

spektakl, jesu li posrijedi pisci kao učila pa ih se škole ponekad sjete i domame

na razgovor zanimljiv samo polaznicima osnovnoškolskih literarnih i

novinarskih grupa, ako ih još ima, Lidranistima i rijetkim učiteljicama koje se ne

žele predati.

Simptomatika te zabrinutosti uvijek jednostavno upućuje samo na jednu

stvar – činjenicu da je jedan važan sektor kulturne industrije u krizi, da jedva

preživljava i da mu prijeti nestajanje, kao što nestajanje prijeti i navici da ljudi

uzimaju knjigu u ruke. U tom se smislu redovito pojavljuje spasilačka služba.

Prisjetimo se tek ciklusa koji je nekako započeo FAK-om potaknut, kako su to

definirali pojedini akteri, strahom od smrti čitanja. I bilo bi posve promašeno,

neovisno o razlozima i konačnom ishodu ustvrditi da se stvari nisu pomaknule i

prešutjeti da se doista prije desetak godina u društvenoj dinamici književnosti,

knjige, nakladništva i medija nešto dogodilo. Tko god da je bio najveći profiter

u toj situaciji i tko god da je ispao u konačnici naivan i tko god da je pobjegao ili

ostao na tom brodu koji posljednjih, recesijskih godina ubrzano tone, sve to

danas izgleda manje važno. Nakon medijskoga ispuhanog balona uslijedio je

sljedeći ciklus multiplicirane spasilačke djelatnosti s nešto ozbiljnijom

kondicijom kojom dominira nevladina scena i poduzetni pisci uglavnom dječje

književnosti pa je osnovan mali milijun udruga za promicanje čitanja, kako se

obično aktima definira takav tip djelatnosti. I tu ima svega. Od prodaje vlastitih

knjiga po povoljnijoj cijeni od tržišne, preko kreativnog čitanja s djecom do

klubova čitatelja, biblioterapije i sličnih iscjeliteljskih tehnika. Prošlog se tjedna

tako oglasila grupa kompetentnih ljudi sa zahtjevom da se osnuje službeno tijelo

Republike Hrvatske sa zadaćom poticanja čitanja. Iz precizne detekcije

problema proizišao je zahtjev upućen najvišim državnim tijelima da se osnuje

dakle službeno, krovno, međusektorsko tijelo sa sljedećim primarnim zadaćama:

a) izrada nacionalne strategije za promicanje čitanja i kulturu općenito i

poticanje navika čitanja među građanima svih dobi; b) objedinjavanje,

koordiniranje, evaluacija i osiguranje kontinuiteta postojećih kvalitetnih

projekata; c) poticanje i objedinjavanje rezultata znanstvenih istraživanja radi

trajnog praćenja razvoja čitanja i čitatelja u Republici Hrvatskoj i d) trajna skrb

o kulturi čitanja u smislu redovite analize promjena, društvenog konteksta

čitanja, dosljedne izrade novih nacionalnih projekata te osiguranja, koordinacije

i evaluacije njihove provedbe. Te su primarne zadaće proizišle iz točne

dijagnostike postojećeg stanja, odnosno kako u dokumentu stoji slijedom

spoznaja svakako relevantnih, pa i onih "stečenih ponajprije kroz PISA projekt,

ali i kroz longitudinalna istraživanja provedena u nekim europskim državama

koja ukazuju na izravnu korelaciju razvijene vještine čitanja i općeg

profesionalnog uspjeha pojedinca. O čemu je riječ i kako prevesti činjenicu da

su ljudi koji čitaju dobri u poslu koji rade što se tehničkim jezikom neoliberalno-

psihološke provenijencije valjda naziva općim profesionalnih uspjehom

pojedinca. Nebitno, barem zasad. Radije bih predloženu inicijativu ciljano

pročitao kao najavu politike koja želi dokinuti stanje koje se uobičajeno naziva

kultura bez društva, dakle okrenuti koliko je to moguće jedan dio kulturne

industrije u društveno osmišljen proces, izvući je iz sektorske čahure i vječnog

kucanja na vrata nadležnog ministarstva i uporna traženja zadovoljenja vlastitih

apetita. Možemo naravno funkcionirati kao kultura bez društva, ali tako

očevidno samo potpisujemo vlastitu smrtnu presudu.

Točka ili mjesto na kojemu se stvari mogu promijeniti, barem u smislu da

se nešto društva prožme s kulturom, počinje – a gdje drugdje nego u lokalnoj

zajednici, onoj što smo je nekad zvali mjesnom, u onim tko zna od koga u

međuvremenu zaposjednutim zajedničkim prostorima, pa istodobno u lokalnoj

ispostavi narodne knjižnice, kao i u kvartovskoj osnovnoj školi. Ta uvjetno

govoreći kulturna politika odozdo, kao poželjan model društva s kulturom može

biti sastavni dio sinergije javnog sektora o kojoj sam u prethodnim komentarima

već nešto rekao. Infrastruktura postoji, sudionici su tu, i učitelji i nastavnici i

knjižničari, u muškom i u ženskom rodu, i građani i upravna tijela gradskih

četvrti i prirez koji nam ubiru. Međutim, nije riječ o proizvodnji poželjnoga stila

života i spektaklu koji mami, kvartovskoj Noći knjige, nego o životu samom,

mogućnosti da se od kolijevke pa do groba učimo kritičkoj pismenosti potrebnoj

za život u visokokomercijaliziranoj demokraciji. Sve što je barem u kulturi

financirano javnim novcem, mora doprijeti do najmanjeg oblika organizacijskog

života, kao obaveza tijela vlasti i kulturne industrije da napuste strategiju

sačekuše u hladnom pogonu i prikladnih evenata i da nam polože račune najprije

u prostoru kvartovskog zajedništva. Kada kultura postane društvo, a to može

postati samo odozdo, onda će biti jasnije kako vještine čitanja vode

profesionalnom uspjehu pojedinca bez pozivanja na sumnjive testove jer će

svaki kulturni čin postati odozdo življena činjenica i minimalni socijalni kapital.

Tad ćemo se manje pitati o vještinama i kompetencijama čitanja, izražavati

zabrinutost i boriti se protiv umiranja navike uzimanja knjige u ruke. Na razini

metafore, radije biram kapilarnu povezanost odozdo, nego krovna tijela.

Naposljetku, jedan primjer iz bogatog repertoara promašaja u osmišljavanju

poticanja kulture čitanja, kao korektiv unaprijed. Nije loše puhati na hladno.

Naime koncem prošlog milenija kad je Blairova Cool Britannia obilježavala

godinu knjige formiran je odbor koji je trebao osmisliti kampanju za

popularizaciju čitanja. Njegovi članovi, tipično za politiku Novih laburista,

uglavnom su bili predstavnici korporacija, sponzora, marketinških i oglašivačkih

agencija, koji su vrijeme provodili u ozbiljnim i stručnim raspravama o

proizvodnji čitateljskih potreba, ciljanim skupinama i vizualnom liku kampanje.

Ali tu je bio i stari majstor, Richard Hoggart, tada već osamdesetogodišnjak,

autor znamenite knjige Upotrebe pismenosti koja je davne 1957. trasirala put

britanskim kulturalnim studijima, čovjek koji je svoj radni vijek proveo između

sveučilišta i UNESCO-a. Bilo je to vrijeme novolaburističke marketinške magle,

careva novog ruha, trećeg puta koji je završio pred zidom u slijepoj ulici,

ukratko, nastavka tačerističke politike drugim sredstvima. Jedno od idejnih

rješenja proizišlih kao plod mukotrpna rada te majstorske radionice za

proizvodnju magle sastojala se u prijedlogu da se u kampanji angažiraju Spice

Girls, tada naravno na kreativnom vrhuncu i da na majicama, odnosno na

grudima nose natpis Reading is good for You, čitanje je dakle dobro za tebe,

dobro za vas, dobro za posjetitelje njihovih koncerata koji će netom po svršetku,

oznojeni i napukla glasa pohrliti u knjižare i knjižnice i ubiti se od čitanja. To da

u visokokomercijaliziranoj demokraciji ljudima treba kritička pismenost,

ponavljam, nikome od uključenih osim staroga Hoggarta nikome nije palo na

pamet. Jer, vrijedi dodati knjiga je oružje i moramo je uzeti u ruke.

28. studenog 2012.

Najprije, ovo bi morao biti komentar bez sentimenata: bez pozivanja na

socijalno porijeklo, bez iritantne nostalgije, bez popističke simbolike koja

tobože dodatno legitimira i, svakako, bez mitologije koja bezrezervno otupljuje.

Situacija je kritična i sentimentima nema mjesta.

Razlog je očevidan: radi se, naime, o radnicima, radništvu ili radničkoj

klasi – već leksički izbor legitimira poziciju koju zauzimamo kad te imenice ili

sintagmu potežemo u govoru i uvlačimo u svakodnevnu raspravu – radi se,

dakle, o višestruko prezrenom subjektu, o prebrisanom kolektivnom akteru u

svim domaćim tranzicijskim procesima, o nekadašnjem mnoštvu brutalno

zgaženom kapitalističkom kontrarevolucijom. Riječ je o onima koji su, kako

čuvena pjesma kaže, isprva bili ništa s dobrim izgledima da postanu sve ili,

konkretnije, u našim okolnostima, bili jednom polunetko i polunešto da bi u

međuvremenu postali nitko i ništa.

Ako medijski život predstavlja neki oblik dokaza da nešto doista živi (a

takvi su kriteriji, nažalost, na snazi), radnicima je zbilja davno odzvonilo.

Pojavljuju se povremeno tek kao skandal, kao sporedni likovi investicijskih

drama i bezimeno topovsko meso silnih pretvorbi i privatizacija. Ima, na

primjer, na Hrvatskoj radioteleviziji čitav spektar politički-korektnih

specijaliziranih emisija o svemu što podnosti minimalnu definiciju socijalnog

identiteta: ima i djece i životinja, i etničkih manjina i treće životne dobi, i

branitelja i znanstvenika, i dijaspore i bolesnika, i obrtnika i partnera, i banaka i

poduzetnika, i vjernika i potrebitih, ali radnika – njih jednostavno nema. Kao da

su nestali, kao da su se tranzicijom usput pogubili, kao da ih se preskače jer se

osjeća da mogu biti i smetnja i prijetnja.

Nema ni institucije radničkog pravobranitelja, niti emisija o radnom

pravu, a činjenica da netko tri mjeseca za svoj rad nije dobio plaću obično se

medijski fokalizira kroz poduzetničko-vlasničku figuru i ispada dovoljno

apstraktnom i socijalno aseptičnom, kao onaj sat koji odbrojava posljednje

sekunde pred početak Dnevnika, da zapravo ne dira nikog. Solidarnost netko

mora organizirati, rekli su svojedobno čelnici jednog sindikata, i pogodili

meritum stvari.

Možda je posrijedi tek glupost, a možda je negdje na početku novoga

kapitalističkog života sastavljen hegemonijski ugovor koji kontinuirano

povećava kapacitet bešćutnosti u zajednici i zatvara oči, uši i usta kad su

posrijedi prava izborena ustrajnom borbom u davnim i zaboravljenim radničkim

bitkama. Odricanje izborenih i zajamčenih prava tumači se danas globalno kao

jedino rješenje, iako je zapravo dio problema, štoviše: njegova srž. Kome danas

nešto znači osmosatni radni dan, plaćeni prekovremeni sati, stalni radni odnos,

topli obrok i naknada za prijevoz, kad je sve to na bubnju jer su se veliki dečki

negdje 2008. globalno malo zaigrali pa sad štetu treba bešćutno sanirati na nekoj

drugoj, poznatoj adresi, a male postkolonijalne državice, kakva je naprimjer

Hrvatska, izgubljene u slijepoj ulici krize slijede to rješenje, ponavljam, kao da

je rješenje a ne dio problema, štoviše: njegova srž.

Prekarijat svih zemalja odriče se naplate odrađenog samo da bi mogao

uživati u ekskluzivnoj povlastici vlastite prekarnosti. Solidarnost netko mora

organizirati, rekli su svojedobno čelnici jednog sindikata, i pogodili meritum

stvari. Trebaju nam drukčiji sindikati, čuje se sve glasnije s različitih strana.

Postoje, međutim, i bolje vijesti. I ova je emisija, poštovani slušatelji,

njima posvećena jer se rijetko gdje mogu čuti. Pomodnim žargonom rečeno, radi

se o aktualnoj lokalnoj kartografiji područja borbe, mapiranju pozicije koju su

službeni kartografi prebrisali i isključili. O čemu je riječ?

Vijest prva. Prije desetak dana, točnije u subotu 17. studenog Mladi

antifašisti Zagreba i Muzej kvarta udruge Kontraakcija, organizirali su Marš

solidarnosti „Zauzmi, obrani, proizvodi!“ koji je završio tribinom

Deindustrijalizacija i radnički otpor u Kulturnom centru Peščenica. Ruta marša

vodila je otuđenim prostorima grada, odnosno nekadašnjim proizvodnim

pogonima koji su u međuvremenu izgubili primarnu funkciju i zaživjeli kao

žetoni na tržištu nekretnina. Naime, privatizacija društvenog vlasništva dovela je

do deindustrijalizacije na cijelom zagrebačkom području, osobito na Peščenici,

nekoć industrijskom srcu grada, gdje je svojedobno radilo preko 60.000 ljudi.

Činjenice su poznate: proces otimanja sredstava za proizvodnju pratilo je

gašenje radnih mjesta i golem rast nezaposlenosti. Prerađivačka industrija u

gradu je ili propala (Prvomajska, Jedinstvo, Naprijed, Zagrepčanka, Šavrić,

TDZ...) ili je nastavila raditi sa znatno smanjenim kapacitetima (Končar, Tesla,

RIZ...). Proces je bio razoran, a u većini privatiziranih, kao i novoosnovanih

poduzeća, radnička prava i utjecaj radnika na politiku poduzeća svedeni su na

minimum. Međutim, dodaju organizatori, privatizacija ni nakon 20 godina nije

završena. Tek slijedi udar na energetski sektor, kao i nekretninske špekulacije

nekadašnjim privrednim zemljištem. Socijalni status bivših radnika je pritom

zanemaren, društveno tkivo zajednica formiranih oko lokalnih pogona planski

razgrađivano, a solidarnost među radnicima sustavno dotučena.

Vijest druga. Prije nekoliko mjeseci u Zagrebu je osnovan Centar za

radničke studije, skraćeno CRS. Posvećen je teorijskoj problematizaciji

intelektualne i političke praznine koju je otvorilo ‘čišćenje’ akademskog

prostora i javnih rasprava od svih ostataka marksističke teorijske tradicije, i

njezinom, kako odmjereno stoji u dokumentima, bar djelomičnom ispunjavanju.

Ceresovci primjećuju da je odbacivanje marksizma kao kritičke teorijske

tradicije imalo dalekosežne posljedice na oblike što su ih rasprave o

dramatičnim socioekonomskim i političkim transformacijama poprimile zadnjih

desetljeća. Restauracija kapitalističkih odnosa u Hrvatskoj i drugim

postjugoslavenskim državama, primjećuju dalje, odvijala se u uvjetima u kojima

je marksizam bio temeljito ušutkan i ideološki ‘neutraliziran’. Intelektualno

brisanje marksizma kao sistematične kritike kapitalističkih društvenih odnosa

omogućilo je gotovo potpuno ideološko zamagljivanje socijalno pogubnih

učinaka restauracije kapitalizma. Privatno vlasništvo i tržište, kao dominantne

institucije društvene regulacije, postali su stoga politički ideal i neupitna osnova

organizacije društvene proizvodnje i distribucije. CRS je osnovan s ciljem

aktivnog suprotstavljanja tim dobro utvrđenim trendovima i želi doprinijeti

reafirmaciji nedogmatske, kritičke i nesektaške marksističke tradicije u

Hrvatskoj i široj regiji, s posebnim naglaskom na reafirmaciji marksističke

kritike političke ekonomije.

Vijest treća. CRS je već organizirao odnosno suorganizirao dva relevantna

skupa: najprije prije mjesec dana konferenciju Dva desetljeća poslije kraja

socijalizma, posvećenu, najsažetije, kapitalističkim procesima u

postjugoslavenskom stanju s marksističkog stajališta, a zatim, prošli vikend,

zajedno s Multimedijalnim institutom i Pravom na grad, još jednu, naslovljenu

Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara. Polazište potonje

bila je analize geneze i trenutnog stanja krize, njezinih posljedica po sferu rada,

po javni sektor i različita netržišna dobra. Raspravljalo se o smjerovima

političkog djelovanja i novim političkim kategorijama koje bi omogućile

sindikatima, društvenim pokretima i političkim akterima da zaustave paralizu

koju nameće trenutna dominantna interpretacija krize kao krize javne

rastrošnosti i neodrživosti socijalne države.

Vijest četvrta. Ovaj je vikend i Radnička borba – politička organizacija

koja se bori za ostvarivanje neposrednih socijalnih zahtjeva radnika, studenata i

nezaposlenih, i pritom zagovara jedinstvenu frontu potlačenih utemeljenu na

solidarnosti – organizirala sindikalnu konferenciju Radnički otpor uništavanju

poduzeća. Na konferenciji su sudjelovali sindikalisti koji su se u posljednje

vrijeme suprostavlja li brutalnom privatnom interesu koji uništava poduzeća,

kao i sindikalni predstavnici javnih poduzeća u kojima se priprema privatizacija

i otpuštanje radnika. Namjera konferencije je posve logična: sindikalno

povezivanje i zajednička fronta, solidarnost i zajedničko djelovanje.

I to je za danas dovoljno vijesti iz podzemlja. Možda se još baš ne budi

hrvatski istok i zapad, možda još regionalno ne padaju ni sila niti nepravda,

možda još mislimo da su europska radnička gibanja negdje daleko, ali da se

nešto očevidno pokreće, i to u dobrom smjeru, više nije samo aktivistički kredo

ili pusta želja birtijaške izmaglice nakon petog piva u nizu. Jer solidarnost netko

mora organizirati, rekli su svojedobno čelnici jednog sindikata, i pogodili

meritum stvari. Trebaju nam drukčiji sindikati, čuje se sve glasnije s različitih

strana. Socijalno partnerstvo je prevara i radnička klasa ne glasa, poručuje

dalekosežno i lokalna anarhosindikalna scena.

I tako dok malograđanska medijska scena podvaljuje bofl optimizam navodno

prikladan 21. stoljeću, prezreni grade smislenu frontu otpora. To što nisu vijest,

to samo govori da imaju pravo. Kad postanu vijest, svi ćemo zajedno još imati

neke šanse, bez sentimentalne bagaže.

5. prosinca 2012.

Nikad mi nisu sjele raznorazne popularne uzrečice koje neki povijesni

događaj ili pak, da iskoristimo jedan od bisera intelektualne nespretnosti,

takozvanu povijest kao takvu – simplificiraju, ukrute, prebrišu razlike, ujednače

aktere i onda gestom reduktivno-bahate dijagnostike donose govorniku

spoznajnu aureolu kao da iz njega izlazi koncentrat čiste pameti. Doduše:

naknadne, ali koga za to briga.

Mislim na one krilatice o vječnom vraćanju jednakoga ili pak o povijesti

koja se najprije događa kao tragedija a zatim kao farsa. I ne mislim da one

nemaju smisla u matičnom problemskom kontekstu, bio on Nietzscheov,

Marxov ili tko zna čiji. U njemu slijede iz nekih pojmovnih putanja, imaju svoje

mjesto i razlog, priređene su nekim analitičkim alatom. Mislim konkretnije na

njihovu svakodnevnu operacionalizaciju i zato mi ne sjedaju nikako, najprije

zbog antipatije distanciranog pogleda iz ptičje perspektive, a zatim i zbog

simulacije uvida koji kao da stiže iz neke još transcedentnije nebeske točke.

Uzmimo, na primjer, kompleks koji već navikom nazivamo tranzicijom i

zapitajmo se komentatorski postoji li neka njegova ranija domaća književna

varijanta koju smo propustili pročitati na vrijeme pa je danas, uz višak naknadne

pameti, možemo izvući iz ormara kao dokaz vraćanja, tragedije i farse.

Primjer gotovo kao lopta na volej. Među Krležinim novelističkim

ciklusima, uz domobranski i glembajevski, postoji i onaj treći, obično nazvan

gradskim, malograđanskim ili pak ciklusom novela okupljenih oko motiva smrti,

nastao u razdoblju od 1919. do 1937. i u rasporedu Krležinih djela jednostavno

žanrovski naslovljen Novele. Obično se smatra nešto manje homogenim od

domobranskog ili glembajevskog, što mi se čini veoma upitnim zbog

jednostavnosti kriterija. Naknadna pamet, međutim, vidi u tim novelama

problemsku usmjerenost na jednu, u našim okolnostima prvu

unutarkapitalističku tranziciju, tematsko oblikovanje gradske transformacije i

njezinih socijalnih aktera, najprije i svakako onih koji su, igrom lošeg slučaja,

priželjkivani i neprestano nestajući subjekt liberalnog diskurza posljednjih

desetljeća. Mislim, naravno, na srednju klasu, svojevrstan «mokri san»

postsocijalističkog imaginarija, nešto što se tobože stalno stanjuje i smanjuje, a

navodno je kohezivno socijalno tkivo između onih po društveno-hijerarhijskom

mjestu gore i dolje.

Zato bih, naravno da sebi olakšam i mogući smjer učinim sigurnijim nego

što zapravo jest, izdvojio dva ključna momenta tranzicijski (modernizacijski) i

srednjoklasni, u namjeri da spomenuti Krležin ciklus čitam u dosluhu s idejom

«drame napretka», kako Eric Hobsbawm, efektno naziva zbivanja u doba

kapitala, dakle drame koja transformira društvo i njegove aktere veoma

intenzivno, proizvodeći, kao i recentna tranzicija, dobitnike i gubitnike, i

drukčiji socijalni raspored.

Htio bih naglasiti da činjenica što je radnja novela smještena u gradske

prostore dosad nije urodila smislenijim dijagnosticiranjem izgleda, lika i

funkcije, rekao bih analitičkog kapitala, što ga nudi grad i njegovi prostori, nego

je ostajala na plutajućim apstrakcijama i uvidu gotovo srednjoškolsko-lektirnog

tipa da je «radnja smještena u grad», ne videći da je narativna proizvodnja

mjesta ili prostora jednako transformativni, izvedbeni čin, i da taj «grad» nije

nipošto i nikako samorazumljiv ili asocijativno jednoznačan, kao što to nije

uostalom ni «selo». Naime, tranzicijski grad u Krležinim novelama nije tek

poprište zbivanja i nužna kulisa – on je zbivanje samo, uvjet proizvodnje svijeta

i njegovih aktera, istodobna samoproizvodnja i transformacija. Posrijedi je

konkretna historijski-narativna lokalizacija modernizacije: grad su prostori,

prostori su ljudi, ljudi su grad; ili događaj je grad, grad su ljudi, ljudi su događaj.

I sve to u skladu s Krležinom ključnom mentalnom figurom, najčešće leksički

oprimjerenom kao simultanitet, istodobnost raznovremenoga ili barem

istodobnost višeplanskoga. Novele o tranziciji kao svijest o pluridogađajnosti u

gradskoj jedinici vremena jer u tom smislu novelistički ciklus izgleda kao

književna verzija modernističke filmske simfonije grada. Razmišljate o

suvremenoj varijanti?

Demografija izvedbe odnosno predloška narativne izvedbe jest otprilike

sljedeća: u Zagrebu 1880. živi 29 584 stanovnika; 1921. nijihov broj iznosi 110

000; 1931. – 185 581! Okvir zbivanja, negdje na pola puta, nudi nadstražar

kraljevske redarstvene straže Florijan Kranjčec, konkretno opisujući

transformaciju, tranziciju odnosno učinak modernizacije: «Taj biser među našim

gradovima. Taj naš «velegrad»! – Da to je sada velegrad! Tu ima sada

amerikanskih prospekta, ravnih kao da si ih linirom povukao. I voda će se

regulirati, i sazidat će se novi mostovi, i silno će grad nabujati! Narast će! Bit će

doista pravi amerikanski velegrad! Sazidat će se novi kolodvori, nove široke

ulice, bit će to prava milota!». Padaju vam na pamet suvremeniji opisi i

zagovori?

A kad je taj isti Florijan Kranjčec prvi put u životu promarširao kroz taj

nesretni grad kao domobran na jednom manevru još prije velikog potresa (9. XI.

1880.), onda je ta naša metropola bila još selo. Stupovi Svetoga Trojstva stajali

su pozabijani nasred trgova kao zavjeti protiv kuge i turskih ratova, i drvena

raspela stajala su uz plotove, i zahodi su prije kiše zaudarali, polja i oranice bili

su odmah u centru samoga grada, «a danas, eto, već se i trokatnice grade i modra

se gradska zastava vije iznad pedeset hiljada glava, danas stoji nova prvostolna

crkva na Kaptolu, i grb kraljevine blista i sja na Svetom Marku». Međutim,

okolnosti Kranjčecu nisu išle na ruku (jer sinek je postal revolucionar), pa na

koncu u birtiji gubitnički zaključuje: «Sto puta proklet onaj dan, kad mi je noga

stupila u taj grad! Sve mi je progutao taj blatni magleni grad, sve mi je uzeo,

gospodo moja!» Prepoznajemo problem? Je li dovoljno za tragediju i farsu?

Zato: jednostavno i telegrafski. Novela Hodorlahomor Veliki uspostavlja

semantiku kulturnog prostora grada kao rubnog ili provincijskog u odnosu na,

uvjetno govoreći, glavni grad europske kulture XIX. stoljeća. U jednom je

aspektu na djelu lišavanje provincijskog kompleksa činjenicom da Pero Orlić

ispaljuje na Pariz šest hitaca iz svoga buldoga, kompleksa koji bismo danas

vjerojatno osmislili i u okviru samokolonizacije, odnosa periferije i centra, uz

svijest da novela završava simboličkim poništenjem fascinacije i

samokolonizacijskog registra. Zvuči poznato? Srednjoklasno manje ili više?

Veliki meštar sviju hulja pak govori o «vlasnicima» modernizacije» i

«žrtvama tranzicije» diskurzom i motivikom «crne kronike». Kraljević je

novinar, a modernizacije, naravno, nema bez medija. Sve mi je već prezento,

rekli bismo, u vlastitom haustoru: «Kućerina ta odvratna sagrađena je prošlog

stoljeća i spada među prve trokatnice u našem gradu, kad kućevlasnici nisu

gradili na tridesetpostotnim profitima, ali je ipak škrto i loše građena, te se

glasovi razabiru dobro i jasno, kao da su zidovi od ljepenke, a ne od cigle...».

Čuju se iskorijenjeni seljaci, činovnici u vladinoj registraturi, ljudi koji se ožene,

izrode djecu i žive u dvije sobe pa se žderu kao zvjeri u kavezu, čuje se i kako

plače Vlasta Jurišić, tipkačica kod financijskog ravnateljstva, koja sanja da

postane kino-glumica i jahtom proputuje svijet. Kraljević je stoga, za razliku od

suvremene medijske scene, «cjelina, u kojoj se simultano javljaju svi, pa i

najbesmisleniji detalji», od društvenog dna do šefa I. HPZ odnosno pozicije

onog što se današjim rječnikom zove tajkun ili vlasnik sredstava za proizvodnju,

lik protiv kojeg, kažu radnici u noveli, štrajk nema smisla. Želite li što dodati?

Socijalna panorama tranzicije očevidna je i u noveli Mlada misa Alojza

Tičeka, gdje se ideološki i represivni aparat prelama kroz generacijski sukob,

kao i u Smrti Florijana Kranjčeca ili Vražjem otoku. Smrt Tome Bakrana donosi

fuziju represivnog i odvjetničkog kompleksa u kažnjeničko-bolničkim uvjetima,

dakle pravosuđe i zdravstvo, kao što Vjetrovi nad provincijalnim gradom –

upućuju na školski sustav, svijet u kojemu profesor matematike Rafael Kukec,

«ni živ ni mrtav» jer mu je sve «mutno i nejasno», na koncu pogiba nigdje u

praznini. Smrt bludnice Marije – to je pak hotel, svećenstvo i prostitucija –

trgovina robama i uslugama, Smrt Rikarda Harlekinija – književnost, kultura i

mrtvačnica, Na samrti je blokada emocionalno ispranih likova u stop-fotografiji,

Cvrčak pod vodopadom – zadnja, naknadna, sintetički jaka slika, gubitnika,

pisoara, pijanstva i bolesti. Zamislimo sve istodobno u jedinici gradskoga

vremena i uopće nam neće biti važno jesu li novele gradske, malograđanske ili

okupljene oko motiva smrti. Ostat će tek žrvanj prve tranzicije.

Je li, dakle, čitanje Krležina novelističkog ciklusa moglo, osim vježbe, biti

tranzicijski korektiv? Jest, ali samo iz pozicije naknadne pameti, jer tko je

mogao znati da se od od prve rečenice prve novele («Pero Orlić sanjao je o

Parizu već u pučkoj školi»), inscenira socijalna drama koja gotovo pravocrtno

vodi do zaključne rečenice posljednje novele: «Svi smo mi čikovi u mokraći»?

Od (europskog) sna do (recesijskog) dna – vječno vraćanje jednakoga ili isprva

kao tragedija a zatim kao farsa. Izbor baš i nije nešto. Draži su mi Mišo Navala i

Rudolf Kranjčec. Jer povijest možda jest učiteljica života, ali život nije poslušan

učenik. Ili, drugim riječima, ljudi nisu samo proizvod okolnosti nego... Nego

što? Dopunite po vlastitom nahođenju.

12. prosinca 2012.

Kad ubuduće budete prolazili Runjaninovom ulicom u Zagrebu, htio bih

da vam na pamet ne padne Milan F. Živković.

Kad god budete kuloarski, u društvu, razgovarali o tome kako u Hrvatskoj

ne postoje pristojne dnevne novine, koje biste vi i ostali sudionici kavanske

debate svakako zdušno kupovali već ujutro na kiosku, htio bih da se nikako ne

sjetite Milana F. Živkovića.

Kad god čujete da su vaši prijatelji ili poznanici (novinarike i novinari)

brutalno ostali bez posla, neka vam kroz glavu nipošto ne prođe ime Milana F.

Živkovića.

Ako ikad osvijestite ideju da ljudi koji sudjeluju u istom radnom ili

proizvodnom procesu ne smiju imati različite vrste ugovora o radu, jer tako trpe

statusu primjerene modele ucjene i prekariteta, jer je fragmentirana osnovna

radna solidarnost i da suprotstavljeni partikularni egzistencijalni interesi priječe

bilo kakav oblik elementarnog zajedništva, nemojte pomisliti na Milana F.

Živkovića.

Ako vam je slučajno promaklo da medijski nakladnici traže smanjenje

PDV-a na svoje proizvode (a jedno su već izborili prije nekoliko godina),

nemojte zakrpati tu rupu u znanju pitanjem koje je u svojoj naivnosti pokušao

postaviti i Milan F. Živković: hoće li se oprošteni porez na dodanu vrijednost

sliti vlasnicima izravno u profit ili će od njega neku korist imati javnost odnosno

zajednica kao takva, ali i medij ili radnici, upravo oni koji svakodnevno dolaze

na posao s mučninom u želucu, jer im se neki mogul može obratiti ciničnom

oproštajnom rečenicom i preporukom da potraže nove životne izazove.

Ako pak svesrdno vjerujete u partitokratsku demokraciju koja se prema

ljudima odnosi agresivno malograđanski kao da su peseki u večernjoj šetnji i

povlači lajnu prikačenu na ogrlicu uz obavezno „Fuj to mali, kam trčiš, kaj ti

pada na pamet!“, onda potisnite Milana F. Živkovića duboko do dna zaborava.

Napokon, tko je taj Milan F. Živković i zašto ga treba izbaciti iz svakog

razgovora o medijima? Dotični je, naime, kao savjetnik za medije u Ministarstvu

kulture (Runjaninova 2, 10000 Zagreb), imao rijetko smislen posao i radni

zadatak: pripremiti dokumente koji bi proizišli iz široke javne rasprave odozdo,

u kojoj su logično na sudjelovanje pozvani i struka i stručnjaci i najšira

zainteresirana javnost, i zatim, nakon odmjeravanja argumenta i prijedloga,

oblikovati novi smjer medijske politike.

U središtu te nove politike nalazili bi se javni mediji, mediji kao javno

dobro, očuvanje i poboljšanje javnog informativnog interesa, smislenije

reguliranje pravila igre u medijskom polju i činjenica da su informiranje i

obrazovanje, ako hoćete, osnovni elementi funkcioniranja zajednice koja drži do

sebe, a nije tek tabloidno usmjerena histerična i frustrirana masa nadraženih

psovača. Jer gase se novine i tjednici, životare neprofitni mediji, nema ideje o

smislenijem opstanku i funkcioniranju lokalnih medija, razbuktala se posve

neregulirana mrežna medijska sfera s vrlo zanimljivim javnim učinkom, o čemu

svakako treba povesti računa. Postoji i HRT, postoji i pretplata ili pristojba, pa

bi se možda moglo osmisliti neki novi model koji bi vodio sustavnijoj zaštiti

javnoga medijskog interesa s uključenim mehanizmima socijalnog pogodovanja

zakinutima i najsiromašnijima.

Iako se nešto posla u tom smislu obavilo, rijetko se kad informacija o

tome, bile posrijedi tribine, debate, okrugli stolovi ili dostupne analize, pojavila

na stranicama glavnih medijskih igrača, sve dok jedan tekstić u Novom listu nije

sveo čitavu reformu na novi parafiskani namet i pokrenuo lavinu. I tu je pukla

svekolika bruka.

Ta sedma be razina jednoga od mogućih prijedloga o kojima će se

raspravljati sljedećih sedam-osam mjeseci, a sudjelovanje u raspravi nije nikom

ograničeno, preko noći je pretvorena u novi porezni namet ili još jednu

parafiskalnu omču oko vrata ionako umirućim hrvatskim građanima. O

socijalnim implikacijama tog prijedloga nigdje ni riječi, o njegovu mjestu u

reformskom modelu niti slovca, ali se zato zažarilo tabloidno na sve strane i kao

u sličnim prilikama nitko se nije upitao jesu li prvi definitori medijske moralne

panike, dakle: mediji sami, shvatili o čemu je riječ nego je Pavlovljev medijsko-

politički efekt još jednom procvao u crveno-bijelo-plavim bojama žutoga

hračka. Skandalozno! Novi namet na HRT! A da cestarinu plaćaju i oni koji

nemaju automobil? Ima li kraja hrvatskoj nesreći? I tako dalje, i sve gore.

Problem medija definirali su, dakle, mediji sami, jer čim se spomene

porez i porezna uprava sveukupno ljudstvo pada u duboki trans i čuje jedino

zvukove frulice koju slijepo hipnotički slijedi. Ministrica kulture, kao politički i

simbolički prva figura projekta, doživjela je novinsku izložbu svojih najlošijih i

karikaturalnih fotografija, uz usputno silovanje fejsbuk junačina u silnim

komentarima ispod objavljenih tekstova o temi. I samo me upitna pristojnost

sprječava da vam ne citiram salvu uvreda u trijumfalnom suočenju nas samih s

nama samima. Dakle, ja neću, ali vama uvijek ostaje Jutarnji list.

Političari su se iznova iskazali, od Lučina do Lesara i svih onih

Glavaševih likova koji u parlamentu repaju u ritmu bećarca. Medijski

komentatori samo su dodavali građu za lomaču i odrađivali iznova

glasnogovornički posao pa smo tako imali prilike pročitati argumente upućene

javnoj televiziji poput: budući da ne proizvode kvalitetan program, glasam da im

se pristojba smanji. Da uzvratim kontraargumentom: budući da kontinuirano

proizvodite smeće, nije čudo što vas otpuštaju i što vam naklada pada? Ima li

takav odgovor smisla? I je li to uopće način razgovora kad je reforma posrijedi?

Što je, na primjer, s obaveznim zdravstvenim osiguranjem, s ljudima koji

mjesečno izdvajaju nekoliko tisuća kuna, a liječnika nisu posjetili godinama, ali

znaju da se iz mase sredstava liječe njihova djeca, penzioneri i nezaposleni. Da

ukinemo zdravstveno osiguranje pa da se liječe oni koji imaju? S druge strane,

što s tzv. autorskim nametom na prazne medije u zampovsko-josipovićevskoj

režiji? Što s idejom da se logikom knjižnične posudbe namiruje autorska

naknada, za što je Ministarstvo kulture već proračunski osiguralo sredstva iako

je posuđena knjiga moguće već prošla nekoliko ciklusa subvencioniranja i

financijske potpore? Ima li u ovoj zemlji uopće smisla za reformsku politiku

koja vodi računa o solidarnosti i zajedničkim dobrima ili sve završava u

hipertrofiji huškačkog skandala?

Činjenica da su problem medija u reformi definirali sami mediji, osobito

oni koji bi reformama mogli izgubiti ili bi se morali drukčije ponašati,

uzrokovala je niz povezanih pogrešaka. Naime, Ministarstvo kulture suočeno s

panikom i partitokratskim modelom, odigralo je upravo ono što je zamišljeno

kao njegova uloga u medijskom scenariju. Kad bih se poslužio starom

Althusserovom kategorijom interpelacije, definiranom kao postupak kojim se

uspostavljate kao unaprijed pripremljeni subjekt odnosno odazivate se u onoj

ulozi koju od vas zahtjeva prozivač, pozivač, sistem, moć ili unaprijed priređeni

scenarij – rekao bih da je histerija kompletirana upravo onako kako su je

zamislili prvi definitori, dakle mediji. Umjesto da govori o okviru nove medijske

politike, Ministarstvo kulture je partitokratskim argumentima opovrgavalo ideju

novoga parafiskalnog nameta. Dakle, nisu rekli: ej, usporite malo, ne radi se o

tome nego o... ajmo polako, korak po korak, stišajte doživljaj... odakle vam

poluinformacije, tendenciozne interpretacije... nova medijska politika upravo

vrijednosno počiva na onom što je posve suprotno od vaših nabrušenih

očnjaka... nema sječe glava... uključite se još više da odmjerimo argumente a ne

da ukrućujemo javnost... mislimo ozbiljno... radimo dobro i javno...

Ali, ništa od toga. Partitokratska linija diferencijacije u slučaju Milana F.

Živkovića slijedila je istu medijski predviđenu poziciju i gotovo u koprodukciji

dolila nešto besprizornog neukusa u liku velike dame koja o Palestini, na

primjer, nema vlastito mišljenje nego se ponaša kao mala koju bi mogli izbaciti

iz igre ako velikim očevima potvrdno ne kimne glavom, pa se onda u lokalnoj

zajednici šepuri političkim mišićima.

Trebalo je nekoliko dana i nešto sporiji ciklus triježnjena opijenih da se

oglase prvi racionalni argumenti iz periferije tzv. mejnstrima medijskog polja,

da vrijednosni smjer nove medijske politike poprimi i poneki afirmativni

naglasak. Nešto poput: možda sve to i nije tako bezvezno jer... da ne ponavljam.

Međutim, oni koji su priredili lomaču odjednom su izgubili interes za problem i

ponašaju se tako da ih tema više uopće ne zanima. Jer je, u međuvremenu, pao

snijeg, Severina se susrela s Milanom i ima novu ploču, a pojavili su se i golemi

somovi koji proždiru golubove. S takvima treba igrati drukčije, ali igrača izgleda

nema.

Hoće li se, unatoč smjeni, rad na novoj medijskoj politici nastaviti? Izgleda da

hoće, ali nakon ovakve opomene, pitanje je u kojem obujmu i s kakvim

vrijednosnim modelom. Grubi nasrtaj ne može se tek tako prebrisati i njegove će

posljedice ostati kao prijetnja, a prijetnja je uvijek ograničenje. Usto, dobri su

ljudi jednako važni kao i dobre ideje. Drugo je pitanje kako će se rad na projektu

nove medijske politike posredovati – a kako drukčije nego medijski – najširoj

javnosti, točnije svima jer se svih tiče. Ako je svako zlo za neko dobro, htio bih

vjerovati da smo iz slučaja Milana F. Živkovića svi izvukli neku pouku. A to baš

i nije neki zaključak...

19. prosinca 2012.

Dijagnostika lokalnoga književnog polja, ako to nije preteška sintagma u

našim okolnostima, relativno je rijetka i nezahvalna disciplina. Rijetka najprije

zato jer teže nalazi medij u kojem bi se ostvarila, a zatim, posve

komplementarno medijskoj neprilagođenosti, i stoga što zahtijeva minimum

analitičke kondicije kojom obično ne raspolažemo. To što se na kraju

kalendarske godine obično ustroje pregledne liste značajnih knjiga ili što netko

konzumira ponuđenu priliku da isporuči javnosti što je sve čitao tijekom godine,

nipošto ne znači da smo prešli granicu općih popisa i zašli u područje

dijagnoze. Dijagnostika, naime, nije isto što i inventura, klasičan žanr na

svršetku godine, kad popisujemo i otpisujemo sve (staro i novo) čime smo

raspolagali u godišnjem ciklusu da bismo odredili mjeru potrošnje, habanja i

amortizacije, dijelom kao u onoj Arsenovoj Čistim svoj život i njezinu svima

jasnom refrenu posvećenom nepotrebnim stvarima: „Gdje li sam ih kupio?/ Gdje

sam ih sakupio?“

Nezahvalna je pak dijagnostika stoga jer se, upravo u namjeri da ne bude

inventura, uvijek otvara po bokovima, pa se u grupi zainteresiranih redovito

može naći kvalificirana osoba koja će dijagnostičaru uputiti relevantan prigovor

i upozoriti na nedostatke njegovih uvida. Fali ovo, nedostaje ono, dijagnostičko

je oko iskošeno i time partikularno, zapravo irelevantno, podržava se plemenita

namjera, ali se rezolutno odbacuju zaključci jer stvari na terenu stoje posve

drukčije. U drugom se koraku dijagnostički prilog uglavnom razumije kao

prijekor ili kritika nakon čega slijede takozvani prigovori odozdo, iz sfere

neposredne proizvodnje, rogoborenje marnih ljudi svakodnevno uključenih u

ciklus rada na knjizi i tako dolazimo do apsurdnog momenta uspostavljenog

neprijateljstva, dijagnostičke bahatosti i nezahvalnosti, navodno dubokog

nerazumijevanja istodobno temeljnih i fragilnih procesa životne brutalnosti u

kojoj samo rijetki uspiju držati glavi iznad vode. Dijagnoza tako postaje

parazitska djelatnost bez socijalne osjetljivosti i sluha za probleme, kao, eto još

jednog primjera, u onoj Fortinbrasovoj elegiji Zbigniewa Herberta kad se grubi

realist mrtvom danskom kraljeviću obraća u kontraregistru jer ga, za razliku od

Hamletovih tlapnji, čeka projekt kanalizacije, reforma zatvorskog sistema i

dekret o prostitutkama i prosjacima.

Prihvatimo li se, dakle, višestruko nezahvalne i jednako tako nelagodne

uloge dijagnostičara domaćega književnog polja u ciklusu nešto duljem od

godine dana odnosno, posve konkretno u ovoj prigodi, unutar desetogodišnjeg

vremenskog okvira tranzicijske neokapitalističke konjunkture, tri nam se žanra

nameću kao nositelji transformacije književno-nakladničkog polja sa

zanimljivim infrastrukturnim razlozima i socijalnim učincima s jedne, kao i s

prepoznatljivim simboličkim i socijalnim kapitalom s druge strane: roman,

putopis i literatura za samopomoć. I upravo tim redom, i ne bez razloga.

Okvir te književno-nakladničke transformacije genološke provenijencije

društveno se odvija kao takozvana rekonstitucija građanskog društva odnosno

barem kao njezin pokušaj, u kojem vodeću ulogu kad je kultura posrijedi

preuzima tipičan iluzionistički imaginarij srednje klase, „mokri snovi“ napokon

zasluženog napretka i izborenog mjesta u nekonfliktnom svijetu ljudskih prava,

Europe bez granica, šoping centara, IKEA-inog namještaja, zimskoga i ljetnog

godišnjeg odmora, podnošljivih kreditnih rata i roditeljske kulture koja je

vlastitim potomcima u stanju osigurati dobro obrazovanje (preferencije idu u

smjeru privatnog ako je moguće) i, naravno, isti takav odgoj. Njezina se pojavna

forma objavljuje kao životni stil i ima, kako su to davno utvrdili proučavatelji

supkultura, podudarnu ili homološku strukturu između socijalnih praksi,

uvjerenja i područja kulturnih dobara. Ova tvrdokuhana formulacija samo znači

da se socijalna pozicija može pratiti logikom njezina vrijednosnog modela u

različitim aspektima življene kulture kao distinktivan način života. Budući da ne

raspolažemo sustavnijim istraživanjima domaće srednje klase, unatoč činjenici

da je proučavanje te socijalne pozicije posljednjih godina globalno iznimno

uznapredovalo, preostaje nam tek poluetnografska deskripcija i nježno

podsjećanje na iluzije s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, u

međuvremenu okrutno balzacovski izgubljene, da ćemo naprosto svi pukom

činjenicom promjene društvenog uređenja postati, a što drugo, doli dobrostojeća

srednja klasa jer smo svojim životom u totalitarnom sistemu na račun

mukotrpnog staža takav ishod jednostavno zaslužili. Po defaultu nam je

pripadao bolji život i adekvatan socijalni položaj jer smo bili teško sputani, a

nacionalna država plus parlamentarna demokracija plus tržišno gospodarstvo

(kao leksički prezervativ za kapitalizam što je većina otkrila tek prije nekoliko

godina) vode upravo u tom smjeru i jamče sigurnu izvedbu.

E sad, kakve veze imaju spomenuti književni žanrovi i konjunktura

književno-nakladničkog polja sa srednjoklasnim tranzicijskim imaginarijem?

Hrvatska je književnost desetljećima sanjala romaneskni boom i zazivala

buđenje iz dekadentno-socijalističkog sna kojim je, kad su posrijedi prozne

fikcionalne vrste, dominirala kratka priča, da bi se napokon, neposredno nakon

milenijske prekretnice, upravo kad su se zahuktale neokapitalističke

transformacije i kad su šoping centri počeli opkoljavati hrvatske gradove,

romaneskna java dogodila u opsegu koji ni najgorljiviji sanjači nisu mogli

očekivati. Ono što su duhoviti kritičari definirali kao otpornu PAT (Pavličić –

Aralica – Tribuson) poziciju preko noći se transformiralo u masovni

demokratski pokret. Dolazna točka toga popularnog uskrsnuća sažeta je u

znamenitoj rečenici koja je posljednjih godinu-dvije gotovo uvriježena i uvelike

postaje element književno-naklapačkog folklora, naime, da danas doista svatko

može napisati i objaviti roman. A folklor je, prisjetimo se Gramscija, ozbiljna

stvar koju moramo ozbiljno razmatrati.

Činjenica da je roman već jednom historijski, da ne dodajem uzalud: i

ekonomski, a ima tome u europskim okvirima više od dvjesto godina, odigrao

ključnu ulogu u konstituciji građanskog društva i književno-nakladničkog

kapitalizma nekako je u oduševljenju svima promaknula i tom se zajamčeno

sretnom vezom, nažalost, nije pozabavio baš nitko. O popratnim sadržajima

epohalnog obrata poput od nagrada i sajmova preko žirija i natječaja do

književnih klubova i sinergije s filmskom ili televizijskom industrijom – jednako

tako nismo čuli ni jednu suvislu riječ. Nema građanskog društva bez romana,

kao što nema njegove rekonstitucije bez rekonstitucije romana. Publika je,

naravno, pretpostavljena srednja klasa jer to je uvelike njezin žanr.

Zatim je uskrsnuo putopis, kao što su proradili tour operatori, navodno

jeftini aranžmani i čitava infrastruktura nagovora i zagovora potrebna da se

distinktivnost naših života pokaže upravo u činjenici da putujemo svijetom, da

smo tobože s onu stranu masovnog i konfekcijskog turizma, da je život bez

putovanja promašeno zemaljsko trajanje. Pojavili su se junaci dalekih

horizonata, usamljenici zapuštenih itinerera, polupismene starlete i avanturisti

koji su u srednjoklasnom imaginariju zauzeli isto ono mjesto distinkcije koje

obično u roditeljskim ustima zauzima neslućeni uspjeh njihova potomstva koje

se, eto, blago nama, udalo za stranca ili oženilo strankinjom pa živi udobno

negdje izvan granica besperspektivne domovine dok se na primjer, njezina

vršnjakinja, susjedova mala pati, nema ni dečka ni posla i nikako da završi faks.

Fakat da ste negdje bili, uprizorili to u književnu formu i objavili zajednici višak

kojim komparativno raspolažete izazvao je, razumljivo, nešto manju

demokratsku pomamu od romanesknog booma, ali se savršeno uklopio u

srednjoklasni imaginarij koji tiho stenje za svojim autentičnim herojima.

Derivacije se poznate: biciklom simo i tamo, na motoru lijevo i desno,

transsibirskom do kraja, prezentacije, kulinarske tajne i otkrića, televizijske

inačice, što znate o Hrvatskoj, Šuker – Šuker!, Šuškova pizzerija negdje u

Kanadi, Demokratska Narodna Republika Koreja i zluradi podsmijesi, Marco

Polo i, da ne ponavljam, posjetite Kubu prije nego što Castro umre. Ako ne

putujete ili nemate za putovanje ostaje vam samo bolna frustracija, život kao

promašaj i mjesto među tranzicijskim gubitnicima. Specifična povezanost

određenih putničkih praksi i kapitalističke ekonomije, socijalnog imaginarija i

popularnog heroizma, dirigirane proizvodnje slobodnog vremena i konkurencije

životnih stilova, opet je u procesu rekonstitucije, nažalost, interpretativno

izostala. Kako god bilo, putopis je, i domaći i prijevodni, nakon desetljeća

nevidljivosti u boljim knjižarama izborio pravo na vlastitu policu.

Bolne rane srednjoklasnog promašaja ili pak ozljede duše i tijela

zadobivene društvenim uspjehom, napokon su pronašle vlastiti medij pa su

podvrgnute ljekovitoj kuri literature za samopomoć, isprva u prijevodu, a

posljednjih nekoliko godina i u hitoidnom domaćem autorskom pothvatu. Sva

silesija savjeta kako izići na kraj sa samim sobom i veseliti se ovom ili onom,

graditi i poticati samopouzdanje zadnja je književno-nakladnička niša

konjunkturne transformacije i kapitalističko čedo koje smo zbilja zaslužili jer

nam je masovna terapija svakako potrebna. Iluzije su pogubljene, recesija ždere,

odgovora nemamo, a od količine savjetnika boli glava. Ali i tu su već povučene

neke demarkacije pa se spominju dobre knjige za samopomoć (one koje čovjeku

zbilja pomognu) i one loše, proizvodi propulzivne self-help industrije.

I što nakon ovakve dijagnostike preostaje? Cinizam dopušta prihvatljivo

sintetičko rješenje. Da bismo si pomogli, okrenimo se biblioterapiji. Romanom i

putopisom do ozdravljenja! Pokrpajmo srednjoklasni imaginarij. Sigurno ćemo

daleko stići.

26. prosinca 2012.

Zarezu ne pakovati – to bi, starinskim rječnikom, mogla biti moguća

poruka najnovijih gibanja i iskrica na minijaturnoj kulturnoj sceni zemlje koja je

blagdanski prikladno količinu preostale energije očajnički odlučila posvetiti

navlačenju kondoma na mrkvicu, masturbaciji i crkvenim antropološkim

istinama. Zapravo teško da je posrijedi poruka, prije je riječ o minimalnom

prilogu poluraspravi koji, kad već postoji radiofonijska prilika, ima deset

komfornih minuta da u očekivanju 350. broja spomenutog „dvotjednika za

kulturna i društvena zbivanja“ dotakne određene svježe naglaske. Jer medij u

načelu ne treba braniti nego čitati, gledati ili slušati. Kakav god da bio uvijek

raspolaže samim sobom da bi se obranio, izravno ili neizravno, konkretnim

tekstom ili uređivačkom politikom. Napokon, upravo je objavljen zimski

dvobroj, konačno su nakon besprizorno duge stanke proradile i Zarezove mrežne

stranice pa se svatko zainteresiran može uputiti u njihova stajališta, interese i

preokupacije. Arhiva je jednako tako dostupna, na štetu ili korist, jer sve što je

javno objavljeno može i mora biti izloženo javnoj kritici. Nema jamstava

unaprijed. Nikome.

U Jutarnjem listu, iz središta pogona korporacijske medijske priče, Zarezu

su posljednjih dana, a sve negdje u novim epizodama sapunice o ministrici

kulture, njezinu savjetniku za medije i zamišljenoj reformi, upućena dva

zanimljiva prigovora. Prigovarači, autori s nedvojbenom javnom težinom unutar

zidova liberalnog svijeta, pritom su gotovo fenomenološki dosljedno stavili u

zagrade vlastiti medijski kontekst i kao slobodni ljudi u slobodnoj zemlji

posredovali svoja, jednako tako slobodna, stajališta. Problem je, međutim, u

tome što se prigovori slijepi na matični kontekst vraćaju kao bumerang, ali to

nas ovom prilikom uopće ne zanima. Kontekst se, naime, ne može prebrisati,

čak ni priznanjem da vam nije draga ideologija medija u kojem zarađujete za

kruh. Uvijek preostane blato koje vam se lijepi za cipele koliko god nastojali

uspostaviti distancu spram smeća u kojemu, eto, ispunjeni ekološkim porivom

liberalno participirate. To je sudbina kolateralne štete koliko se god pravili da

ona ne postoji.

Prvi se, duboko karakterni, prigovor odnosi na krucijalnu spoznaju

Miljenka Jergovića da je Zarez „dio zajedničkog serkla, društva i plemena

profesorice Zlatar“, da je „mrtav i neutjecajan, ali je nepresušni izvor kadrova

Ministarstva kulture, imena za peticije, kandidata za imenovanja i postavljenja“,

da je, usto, „intimni projekt i prostor profesorice Zlatar, mjera njezina socijalnog

ukusa i interesa“. Zarez je dakle, misli Jergović, škola za pačiće male velike

mame, a ljudi koji u njemu rade i objavljuju tek su bezimeni budući kulturni

birokrati i potpisivači cirkularnih izjava umreženi u serkl, društvo i pleme zbog

izgledne karijerice u kulturnom pogonu, stipendije ili potpore. Ta

javnosektorska i endžioovska boranija bez kralješnice instrumentalizirana je

mjera ukusa trenutne ministrice kulture i njezin inkubator. Budući da je, kao i

svaka boranija, puka praznina zaokupljena mrvicama, takva je i njezina

kuratorica i zaštitnica. Sve te nule od karaktera ne bi bile vrijedne bardova bijesa

da fikcija ne nalaže kako bi se baš one egzemplarno uhljebile u javnom

dnevnom listu koji bi proizišao iz Živkovićeve medijske reforme.

Drugi prigovor upućen Zarezu tiče se profesionalnih standarda novine

koji su, misli Jurica Pavičić, ispod kriterija novinarske struke, čisti amaterizam

intervjua bez uvodnika i tekstova bez fotografija, promašenih prikaza zastarjele

problematike knjiga i događaja, skoro pa „trutovski punkt“ nekompetentnih

figura, dotacijski „lezi lebe da te jedem“ geng koji T-portal i Darko Polšek, kao

Pavičićevi negativni medijski junaci, šišaju u relevantnosti barem za tri koplja.

Uz ponešto veteranskoga autobiografskog sentimenta, iznova smo čuli sličan

argument: ako je Zarez, otjelovljen u televizijskoj pojavi njegova glavnog

urednika, primjer javnog ili neprofitnog medija, uzalud nam medijska reforma i

svaki pokušaj redistribucije kad će od njega profitirati nepismeni i irelevantni,

oni koji nisu svladali medijsku abecedu nego su posvećeni ideološkom

pravovjerju. Bolje im je da nauče opremati tekstove, odigraju koju u drugoj

županijskoj, uspostave nužne standarde, dosegnu relevantnost T-portala, a onda

sole o medijima i reformama.

Zbrojeni, spomenuti prigovori upućuju na nekompetentni klijentelizam

gotovo malodobnih subjekata kojima netko drugi glavu nosi, a oni planduju i

sišu na državnim jaslama dok im se ne ukaže vrhovna milost u obliku

priželjkivane kulturnjačke sinekure. U svakom slučaju, od njih zasad ništa kad je

od novinarstvu i medijima riječ.

Zlatarica i Živković su punoljetni ljudi, vjerojatno svjesni svojih

nastojanja i limita, i s obzirom na izabranu taktiku stišavanja skandala zaslužuju

svaki oblik argumentirane kritike. Zarez, međutim, ne pripada tom paketu, niti

se u njega zborski prijetvorno gura i upravo mu zato ne treba pakovati. Da ga se

kojim slučajem redovito prati i čita, moglo se i ranije naći solidnog materijala za

obračun, ali Zarez godinama nije golicao liberalni medijski libido i tek ga je

politički komplot odjednom vratio u raspravu, u kojoj mu je namijenjena uloga

blijede i bezukusne mantinele za krupniji komentatorski ulog. Zarez već

godinama ne pogađa i ne slavi mjeru liberalnog kulturnjačkog folklora, što je

bio jedan od njegovih početnih orijentira i samonametnuta omča oko vrata. Kad

se uređivačka politika napokon promijenila i borbenije profilirala, kad se

odustalo od koncepcije oglasne ploče za sve što dospije u redakciju, kad je

hrvatski kontekst iznjedrio i nešto drukčiji politički subjekt, onda je, logično,

potonuo s onu stranu interesa pretpostavljenoga vrijednosnog ugovora.

Postoji, međutim, konstanta u Zarezu koja ga temeljito čuva od

komentatorskih špekulacija i uloge aduta u završnom računu. Zarez je uvijek

pripadao ljudima koji ga rade i to je njegova jedina trajna odrednica još od

pokretanja u zimu 1998. i prvog broja objavljenog 19. veljače 1999. godine. Bio

je proizvod usmjeren i kapacitiran onako kako se u određenim okolnostima

moglo i s obzirom na ono čime se raspolagalo. Neki su od njega odustajali, drugi

su dolazili; nekad je bio bolji, nekad lošiji. Prijekora i podsmijeha nikad nije

nedostajalo, profesionalne metafizike o irelevantnosti jednako tako.

Negdje na početku, kad se vrtio oko pet tisuća prodanih primjeraka, kad

su ga franjevci čekali na bosanskim autobusnim kolodvorima i besplatno dijelili,

slovenska i srpska misleća i zainteresirana javnost držala najboljim

postjugoslavenskim kulturnim proizvodom, a Makedonci prevodili u njemu

priređene temate i tekstove, Zarez je imao i propustio priliku da postane

značajniji medijski proizvod. Ali sobica od pet kvadrata i rad na tekstovima na

stubištu zgrade u Hebrangovoj, nervoza i napetost, brzo su trošili ono malo

ljudskog materijala u optjecaju. Otporniji su ostajali, uporniji došli na svoje, sve

se nekoliko puta preoblikovalo i trajalo. Prijepori o smjeru nikad nisu do kraja

raščišćeni (jer su kapaciteti bili limitirani preživljavanjem, a preživljavanje

određeno kapacitetima), sve dok se posljednjih godina iz sive zone relativno

kvalificiranog trajanja nije politički profilirao kao glasilo onoga čemu se u

Hrvatskoj u strahu, mondenoj opčinjenosti ili bijesu tepa ili blebeće kao o novoj

ljevici. Zarez je zapravo tek time postao ono što je trebao biti od početka, ali

ljudi i tekstovi ne rastu na grani niti su oduvijek negdje među nama pa ih samo

treba prepoznati i ubrati.

Iako je politički relevantniji nego ikad, Zarez muku muči s problemom

šire društvene ili kulturnjačke vidljivosti jer ono što za uredništvo jesu događaji i

povodi, očevidno ne pogađa ukus i interes pretpostavljenog stereotipa kulturne

publike koja parametar inercijom gradi u skladu s mjerom pola ure kulture ili se

operativno predmnijeva u atavizmima kulturnjačkih rubrika dnevnih novina.

Zarezova profesionalna razina u tom smislu više odgovara nekadašnjem

omladinskom tisku nego što se podudara sa stereotipnim uglancanim modelom

publike zainteresirane za kulturu, vječito podijeljene u dva tabora desnih i

liberalnih, njihovih i malo manje njihovih koji kad zagusti znaju ostati jedino

zgranuti i šokirani.

Čitatelji su ga napuštali ili se od njega hladili upravo onako kako je on

iznevjeravao njihova očekivanja u lutanjima i traženju, kao što su mu, s druge

strane, dolazili novi čije je vrijednosne modele pokušao usvojiti i ovisno o

kapacitetima zadovoljiti. Zarez je tako istodobno postao vježbalište, i dobro je

da je tako, ali i medij s jasnom profilacijom u kojemu se ne traži za svakoga

ponešto, nego funkcionira kao nešto za neke koji ovise o tome koliko su neki

drugi povukli. U tom je smislu često korišten kao oglasna ploča onih koji nisu

imali kamo niti su drugdje mogli da bi se prvom prilikom od njega ogradili i

utekli. Ali to i jest njegova vježbališna ili, ako hoćete, društvena funkcija. I zato

se Zarezu možemo vraćati i od njega odlaziti, misliti sve najbolje ili najgore, ali

mu nipošto ne možemo predbacivati da je mjera klijentelističke sljedbe i

uskratiti sudjelovanje u raspravi o medijskoj reformi.

Zato Zarez ne treba braniti. Ako se nije u stanju obraniti sam, onda je zbilja

bolje da ga nema. Ali ako ste pažljiviji čitatelji vjerojatno znate da kapaciteta

ima. Zarez, dakle ovisi samo o Zarezu. Tako je bilo od početka i to uopće nije

loš ishod. Dapače.

2. siječnja 2013.

Već drugi put muzejska godina završava izložbom o socijalizmu. Bauk,

avet ili sablast, kako vam već leksički odgovara ovaj poznati i prilagođeni

refren, iznova kruži krajem godine. Prošlu smo zaključili izložbom Socijalizam i

modernost. Umjetnost, kultura, politika 1950.-1974. u Muzeju suvremene

umjetnosti, a ovu Refleksijama vremena 1945-1955. u Galeriji Klovićevi dvori.

Izložbe drukčije po opsegu i dosegu, vremenski dijelom komplementarne,

različite s obzirom na aspekte kojima su zaokupljene, relativno dorečene u

namjeri, svaka sa svojim slabim mjestima, optimalnim projekcijama, prtljagom

totalitarnih bizarnosti, locirane u godine kad je svijet – a to mi se čini

komentatorski važnim – bio mlad i lokalno i globalno.

U mirijadama blagdansko-prazničnih poruka što bi mogla značiti

činjenica da već dvije tegobne, krizne i recesijske godine završavamo sa

socijalizmom u muzeju, koliko god taj projekt historijski bio ambivalentan,

protuslovan, cinizmom reduciran ili nostalgijom hipertrofiran, biološki jednima

posve nepoznat a drugima pak konstitutivan, neovisno o predznaku stečenom

konkretnim iskustvom? Ako muzej nije samo drugo ime za ropotarnicu

povijesti, a čini se da nije, mogu li se izložbe posvećene socijalizmu, neovisno o

ključnim interpretativnim naglascima, čitati kao simptom? Ako mogu, simptom

čega? Interesa umjetničko-muzejske struke, zajamčene distinktivnosti na tržištu

kulturnih dobara, tendencija u humanističkim i društvenim disciplinama,

društvene klime, frustracije krizom?

Ne vrijedi žuriti sa zaključcima. Bolje je pokušati jednostavnim pitanjem:

zašto se povremeno okrećemo socijalizmu? Ne onom trulom, dekadentnom

projektu u terminalnoj fazi kad njegova uzgojena militarističko-totalitarna

posteljica izbacuje svoje krvave plodove, nego – kako sam već nagovijestio –

onom mladom, začetom u jednako tako obnovljenom svijetu koji je, izišavši iz

kataklizme Drugoga svjetskog rata, globalno zračio uvjerljivim optimizmom.

Socijalizmu domaćem koji živi i raste zajedno sa zapadnoevropskom državom

blagostanja, onom koji je čedo modernosti i modernizacije, kao što je i ta ista

europska socijalna država, i koji se u našoj varijanti urušava i zbog logike

kontekstualno spojenih posuda, dakle zbog stvari koje su i europsku državu

blagostanja uvelike stajale glave.

Ponekad, naime, izgleda da su i jedan i drugi projekt izravno ili neizravno

potkopale zajedničke izvanjske okolnosti: kapitalistički obrat u neoliberalni

mrak, naftne krize, nemoć eurokomunizma, ideja države kao lošeg vlasnika -

mantra koju nekritički preuzima europska socijaldemokratska politika

isporučivši predatorima na dlanu sve što je desetljećima gradila. Zato se teško

othrvati uparenom dijakronijskom modelu jer negdje na isteku modernosti

slijede dezorganizirani kapitalizam postindustrijskog razdoblja i dekadentni

socijalizam u jednoj državi koji, destruiravši modernističku supstanciju projekta,

završava u etnopolitikama 19. stoljeća.

Ova naizgled nategnuta pripovijest o paralelnom svršetku svoje

utemeljenje nije isisala iz komentatorskog prsta. Paralelni životi dvaju projekata

proizlaze iz dubinske strukture modernizacije, modernosti i, kad je kultura

posrijedi, pluralnih formi modernizma kao općeg sustava ideja s minimalnim

nacionalnim varijantama. I nije, čini se, preuzetno ustvrditi kako su obje

političke konfiguracije rezultati procesa modernizacije, procesa koji se sredinom

19. stoljeća razvija u dva paralelna smjera – kao modernizacija tehnologijom s

jedne i modernizacija emancipacijom s druge strane, i oko toga se, tvrde neki,

oblikuju sve aktivne političke pozicije, ovisno o preferencijama tipa

modernizacije i njihovu rasporedu.

Jugoslavenski socijalizam u tom razdoblju može se stoga tumačiti kao jedan

od likova opće modernosti. Najprije jer je modernost projekt, i to projekt

usmjeren prema budućnosti, dakle, načelno teško dovršiv i u tom smislu

operativno proturječan, projekt koji operira u dva modaliteta vremena:

sadašnjost se transformira da bi postupno sve većem broju ljudi «sutra»,

odnosno na putu prema tome «sutra», bilo bolje. Postoji, dakle, «sutra» i

postoji «bolje» što zapravo znači da mentalna figura progresa ili žudnja za

napretkom upravlja ulozima, odlukama i rješenjima. Paralelno se odvija

demokratizacija različitih sfera društvenog života. Ne mislim, naravno, na

politički pluralizam liberalne demokracije, nego na masovno osvajanje

života odozdo u područjima javnog zdravstva, obrazovanja, tehnike i

kulture. Nešto se zbiva i s realizacijom ideje industrijske demokracije pa bi

i modernost, vjerojatno, s globalnog stajališta izgledala drukčije da se nije

uspostavila i kao socijalističko samoupravljanje.

Znam da se ovakva kratka tumačenja otvaraju svakom obliku

tranzicijskoga nadmenog cinizma, ali jednako tako znam da nakon odmjeravanja

argumenata cinizam naglo utihne. Socijalizam je, sa stajališta modernosti, puno

više od ispraznih totalitarnih rituala. Socijalizam kao modernost ili pak

modernost kao socijalizam je i Novi Zagreb, i Split III., i domovi zdravlja, i

Leksikografski zavod, i Školska knjiga, i Končar, i Podravka, i filmski grad u

Dubravi, i Institut Ruđer Bošković, i tunel kroz Učku, i RTV Zagreb, i III.

radijski program, i sve ono što možete nadodati kao element procesa

modernizacije, a svjedoči o tome da socijalističko društvo očevidno ubrzano

nadoknađuje svoje startne manjkove pa se ta komprimirana ili nadoknadna

modernizacija, 1970-ih ovjerava ulaskom Jugoslavije u grupu srednje razvijenih

industrijskih zemalja.

Modernost kao socijalizam je i 22-godišnja tekstilna radnica Smilja

Glavaš, junakinja 14-minutnog dokumentarca K. Golika Od 3 do 22 (1966) koja

je ovladala osnovama pismenosti i računa, ali dalje jednostavno ne ide, i to ne

zato što ne bi sama htjela ili možda ne želi, nego stoga što jednostavno ne

postoji minimum uvjeta da se u kontekstu filmski posredovane dvostruke

opresije kućnog i industrijskog patrijarhata otvori prostor za napredak.

Modernistički filmski postupak u čijem je središtu željezna logika dnevnog

vremena majke, supruge i radnice do ruba pojačava ambivalenciju socijalističke

modernosti. Što, na primjer, Golikovoj junaknji znači činjenica da je zagrebačka

«Mladost» iste 1966. godine, u prijevodu s njemačkog, objavila šest popularnih

priručnika namijenjenih osnovama modernog života, redom: Savršena

domaćica, Spolni život, Majka i dijete, Kuharstvo, Bonton i Kućni liječnik? Ili

još jedna vremenska podudarnost: što Smilji Glavaš znači što se tih mjeseci u

«Badelovim» pogonima priprema predstavljanje Nare i Inke? Kako izgleda

njezin imaginarij napretka i u kakvim se transformacijama zatekla?

Toj vezi socijalizma i modernosti, s europskom državom blagostanja kao

komparativnim i okvirnim modelom, moramo, uz nužan oprez, pristupiti u

pluralu socijalnih proturječja, ali nipošto ne smijemo izostaviti mentalnu figuru

ili društveni osjećaj napretka. Upravo ono što nam sa stajališta psihohistorijskog

pristupa danas do neba nedostaje.

Ovako ukratko skiciran, socijalizam je, barem u jugoslavenskoj izvedbi,

tipično prosvjetiteljska struktura koja proizlazi iz modernizacijskih procesa, što

ga, naravno, ne priječi u mogućim zastranjenjima ili devijacijama, niti lišava

odgovornosti u gomilanju proturječja i bizarnih ambivalentnih ishoda. Međutim,

apsurdi, ambivalencije ili bizarnosti koje danas s viškom interpretativnih

kapaciteta priskrbljujemo socijalizmu mogu se uglavnom prenijeti na svako

područje sistemske historiografske interpretacije.

Dijalog između nominalista i realista ionako traje gotovo po sličnoj

špranci što ju je u nešto drukčijem modelu ponudio svojedobno Borges – da se

ljudi rađaju kao platonisti ili aristotelijanci. Međutim, najslabiji od svih

prigovora koji cirkuliraju javnim poljem jest onaj tipa «nismo imali» ili «da

barem imamo», pa slobodno dodijelite u nastavku konstatacije ili kondicionala

socijalizam ili kapitalizam, socijalnu državu ili slobodno tržište, ništa se bitnije

neće promijeniti. Imali smo ili imamo onoliko koliko smo imali ili koliko

imamo, i ništa tu ne pomažu čisti pojmovi i hinjena sveznalačka procjena

njihova limitiranog ostvarenja.

Da barem imamo liberalizam ili neoliberalizam uzdahnut će, na primjer,

tupavi zagovornici za koje svijet uvijek postoji negdje kao daleki ideal ili knjiški

opis, cinično dometnuvši da kod nas sve poprima bastardni ili nahero oblik. Ali

svugdje su posrijedi distorzije i kontekstualni okviri, uvijek imamo posla sa

specifično artikuliranim kronotopima, njihovim cijepnim podlogama i

smjerovima kojima ponekad ravna kontingencija.

Možda je vrijeme da se postavi pitanje koliko je socijalizma ili koliko je

europske države blagostanja danas potrebno da bismo izišli iz rupe u kojoj

se koprcamo poput ranjenih životinja. U tom smislu europska socijalna

baština jednako kao i domaći socijalizam nije muzejsko nego zbiljsko

političko pitanje. Iz nostalgije, naime, ne nastaju politički programi.

Djelomična reartikulacija socijalističke modernosti jest nedvojbeno

mogućnost da se neka pitanja vrate u optjecaj ili da se barem promisli zašto

su se zagubila negdje s onu stranu horizonta javne sfere. Prilika je to da se

promisle neke odluke i da se raspravi o nekim rješenjima.

Netko je prije par godina na jednom od zidova koji vode preme Trgu

žrtava fašizma napisao najljepši zagrebački grafit: «Sretna nova 1917!».

Poruka jasna k'o dan, pitanje je samo do koje ste granice spremni ići i što

vam izaziva manju nelagodu. Ja, u svojoj recesijskoj kratkovidnosti i

ideološkoj sljepoći, osim reartikulirane i obnovljene ideje europske

socijalne države i prikladne socijalističke politike, ne vidim drugi izlaz.

Možemo i prešutjeti riječ «socijalizam», ruža ako je ruža ionako miriše

kojim je god imenom zvali. Zato, sretna nova... (tri točkice)

8. siječnja 2013.

„Živim po liječničkim predsobljima i čekaonicama i tu po tim mračnim,

neugodnim i neizračenim sobama listam prospektima putničkih i turističkih

agencija i čitkaram stare, izlizane, poderane časopise u kojima nema ničeg

zanimljivog...“ – konstatira Krležin pripovjedač na otvaranju novele Cvrčak pod

vodopadom, objavljene prvi put 1937., i nastavlja: „Po tim me turističkim

prospektima putničke agencije zovu i najgostoljubljivije pozivaju da provedem

Uskrs u Firenci ili Božić u Egiptu, a ovdje u predsoblju nije naloženo, čuje se

pokvaren kotlić iza stijene, kako šumi u jednom zahodu kao vodopad u daljini,

vonja po kalošama i po rastopljenom snijegu, u časopisima se piše o tendenciji u

umjetničkom stvaranju, a stol je prenatrpan reklamama za lijekove i preko

dvadeset hiljada lijekova preporučuje se bolesnicima na užitak i za potpuno

ozdravljenje...“

Da ne duljim s citiranim izvodom: sve je tu, sve zove na smisleniju

analizu kompleksa praznika i blagdana, dokolice zbog zdravlja ili rada zbog

dokolice, razrovanih živaca i potrošačkog okvira u razdoblju tzv. organiziranog

kapitalizma i njegove lokalne varijante. I naravno da bi vrijedilo pogledati kako

stoji s godišnjim odmorima, putovanjima, turizmom i slobodnim vremenom u

Krležinoj pripovjednoj prozi. Jer reaktualizacija Krleže, kako sam već u par

navrata u ovim komentarima pokušao predložiti, ima iznimno zanimljiv smjer

ako joj pristupimo iz recesijskih problema restauracije kapitalizma u našim

prilikama, problema koji nam godinama nisu bili vidljivi ili smo glumili da ih ne

primjećujemo, a sad su, eto, nekako sve intenzivnije i masovnije u prvom planu.

Bolesniji smo, kažu statistke, više nego ikad, lijekova, časopisa i

prospekata ima u nekontroliranom izobilju, s grijanjem još uvijek postoji

ozbiljan problem, a generalni društveni osjećaj nedvojbeno nalikuje završnoj

konstataciji spomenute novele, naime, da smo svi mi zapravo „čikovi u

mokraći“. Ta, uvjetno nazvana „prva tranzicija“, njezini dobitnici i gubitnici,

koji vrište i planduju u mikrosvjetovima Krležine novelistike, nije mrtvo slovo

na papiru, niti su njezini akteri puko fikcionalna bića nego, dapače, naši

suvremenici u nešto drukčijim tehnološkim uvjetima, i s tim čitateljskim ili

analitičkim ulogom Krležine stranice pod našim rukama i očima govore nikad

jasnije i glasnije. Prekogranični odlazak na skijanje i izgladnjivanje zapuštenog

djeteta u nekoj slavonskobrodskoj sobi, karlovačko „ne“ toplani i vesela,

poskakujuća, dekorirana lica na sljemenskoj skijaškoj utrci – samo su elementi

zbiljskog repertoara kojim je lako dopuniti i dodatno aktualizirati Krležinu

bravuru. Zastat ćemo ovom prilikom tek na terenu dokolice ili slobodnog

vremena, blagdana i praznika, vikenda i godišnjih odmora.

Ideja slobodnog vremena ili semantički bliske i historijski nešto drukčije

artikulirane „dokolice“, računa da je dnevno, tjedno, mjesečno ili godišnje

vrijeme podijeljeno na dio koji je posvećen radnim aktivnostima i obavezama, i

dio u kojemu one ne utječu presudno na organizaciju i potrošnju vremena. U toj

dihotomno postavljenoj ekonomiji potrošnje, dio dnevnog (tjednog, mjesečnog

ili godišnjeg) vremena oslobođenog obaveza otvara pitanje što ljudi planiraju i

čine kad vjeruju da su slobodni, kao i niz klasičnih prvoloptaških potpitanja:

slobodni od koga ili čega i slobodni za koga ili što.

Većina proučavatelja u postdisciplinarnom području tzv. studija dokolice,

slaže se da fenomen koji nas zanima nastaje polovicom 19. stoljeća kada

reorganizacija radnog ritma, povezana s industrijskom revolucijom, uspostavlja

novu distribuciju socijalne potrošnje vremena, ali je jednako tako osviještena i

spoznaja da je dokolica – tržišno proizvedena, regulirana i tako kontrolirana –

postala sastavnim dijelom kapitalističkih društava. Povijest dokolice neodvojiva

je stoga od povijesti rada, jer je nadzor nad duljinom i kvalitetom radnog

vremena bio jedan od središnjih sukoba u dugim sindikalnim borbama za

radnička prava, kao što je jednako tako značajna i kontrola nad sadržajem

vremena koje se troši izvan rada, i tu se ključnim pojavljuje odnos između

slobodnog vremena i svijeta potrošnje, dakle, zimskoga godišnjeg odmora i

odlaska, na primjer, na skijanje. U skladu s tom idejom vrijeme se iznova

prekraja i dijeli pa se školski praznici elastično prilagođavaju jeftinom

skijaškom tjednu ili produljenoj ljetnoj turističkoj sezoni. Kontrola školskog

vremena ravnala se nekad logikom poljodjelskih radova, a danas je očevidno u

talonu sa srednjoklasnim imaginarijem i njegovim stilsko-potrošačkim

habitusom.

Često se naglašava činjenica da se razumijevanje slobodnog vremena

temeljito promijenilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, i to njegovim

postupnim izlaskom iz dominacije radnog vremena. Hrabre prognoze izrečene

koncem prošlog tisućljeća upućivale su da će se oko 2010. granica između

radnog i slobodnog vremena na stanovit način izbrisati, ali se pritom, naravno,

nije pomišljalo na vojsku nezaposlenih. Naprotiv, rašireno značenje slobodnog

vremena kao vremena regeneracije, koje je oslobođeno od tegobe rada, trebalo

se u toj prognostičkoj interpretaciji nadograditi novim značenjskim aspektima

što ih proizvode prakse koje nastoje podići kvalitetu života, ostvariti sreću i

zdravlje. Iz toga valjda proizlazi ogromna količina slobodnih dana, mostova i

praznika, kao i sve ravnopravnije uvažavanje zimskih odmora u odnosu na

dugotrajno privilegirane ljetne.

Iako spomenutom tezom odjekuje «dokoličarski optimizam»

karakterističan za klimu i oblike države blagostanja nakon Drugoga svjetskog

rata, naime ideja da će rast produktivnosti i plaća nužno dovesti do smanjenja

radnog vremena i, naposljetku, do «društva dokolice», vrijedi dodati da je

značajnu ulogu u tom zazivanju sreće i nekonfliktnosti odigrao i široko

zagovarani koncept «stila života», kao tobože jak pojam koji je „klasu“ učinio

besmislenim analitičkim oruđem pa su se, na primjer, razrađivale ideje tzv.

konkurencije između tzv. slobodnovremenskih, dokoličarskih karijera odnosno

repertoara aktivnosti u slobodno vrijeme koje stvaraju određeni tip

dokoličarskog profila, na primjer sportaša (pa i naših skijaša), kompjutorskog

frika ili kućnog majstora.

U tom smislu i tradicionalno polje kulture, visoke ili popularne umjetnosti

oblikuje kulturne profile za slobodno vrijeme. Doista nije teško zamisliti slijed

potrošačkih (čitanje, slušanje glazbe, odlazak na koncert ili kazališnu predstavu,

gledanje filma, posjet muzeju ili galeriji) ili pak proizvođačkih, stvaralačkih –

uvelike: amaterskih i hobističkih – praksi (samostalnih stvaralačkih pokušaja,

kreativnih radionica, sudjelovanja u zboru ili radničkom orkestru, na primjer)

koje grade tradicionalno polje kulture, visoke ili popularne umjetnosti i oblikuju

kulturne profile u slobodno vrijeme. Prisjetimo se samo reakcija koje su

uslijedile u veljači 2012. nakon jednog istraživanja domaćeg tržišta knjiga,

osobito argumenta kojim su osporavani tobože porazni rezultati, naime

pojašnjenja da je čitanje sezonska djelatnost, što zapravo znači da je uvelike

rezervirano za vrijeme godišnjih odmora. Pridodamo li tome ljetno bujanje

festivalske kulture kao dio turističke ponude, upotpunit ćemo ideju dihotomne

ekonomije i njezin dokoličarski paket. Vrijedi se, jednako tako, podsjetiti i na

popularnu medijsku reprezentaciju koja svake godine ritualno ponavlja dvije

ključne epizode u seriji priprema za godišnji odmor: prva je proljetna i

posvećena je pripremi tijela odnosno skidanju suvišnih kilograma, a nakon nje

slijedi ljetna kojom dominiraju preporuke tipa što čitati ili koje knjige ponijeti na

godišnji odmor. Naravno, posrijedi su ključni elementi potrošačkog društva,

njegovih mitova i struktura, pri čemu je kategorički imperativ «univerzalne,

demokratske ljepote, upisan kao pravo i dužnost na zabat potrošačkog društva,

neodvojiv od vitkosti» (rekao je svojedobno Baudrilllard).

Na stranu debljina i vitkost, radi se o turizmu, slobodnom vremenu i

potrošnji. Sve su ostalo popratne pojave. Jer, prvo: turizam je dokoličarska

djelatnost, dakle aktivnost poduzeta u slobodno vrijeme, što pretpostavlja

društveno jasno strukturiranu opreku spram reguliranoga i organiziranog rada.

Turizam zato pokazuje kako su rad i dokolica organizirani kao odvojena i

regulirana područja društvene prakse u konkretno-historijskim »modernim«

društvima. Biti turist znači biti »moderan« i povezan s glavnim

transformacijama u polju plaćenog rada. Drugo: turizam karakterizira

izmještenost i distinktivnost jer je to djelatnost koja se organizira na posebnim

mjestima i odvija se u određenim vremenskim razdobljima što pretpostavlja

kretanje ljudi prostorom, odnosno putovanje i boravak na novim lokacijama koje

nisu uobičajeno boravište i mjesto radnih aktivnosti, dakle nisu izravno

povezane s plaćenim radom i u pravilu nude distinktivnost odnosno suprotnost u

odnosu na rad. I, napokon, treće: turizam mora pokazati stilski socijalni višak u

odnosu na prosjek ili pak u odnosu na one koje nisu u stanju putovati ili krenuti

na odmor, i tu smo na korak do stila života i dokoličarskih profila tranzicijskih

skijaša ili neke slične modno-zdravstveno-rekreativne prakse.

I čemu onda čuđenje kad je logika svijeta takva? Tabloidna medijska

histerija u godini štednje i rezova ili zavist Krležinih „čikova u mokraći“? Ima li

se ili nema čime financijski pokriti turistička, dokoličarska ili skijaška epizoda

posve je promašen argument, strukturno unaprijed uključen u logiku proizvodnje

same stvari. Jer možda se ipak radi samo o mehanizmu kontrole slobodnog

vremena i potrošnji, koliko god argumentacijski mahali srećom, vjerovali da

smo slobodni i pucali od zdravlja i kvalitete života.