windelband grčka filozofija

Sociologija 1. godina Povijesni uvod u sociologiju (Ozren unec)

Socioloka skriptarnica E-mail: [email protected] 1

WINDELBAND

GRKA FILOZOFIJA 1. Kozmoloko razdoblje: mileani (Tales, Anaksimen, Anaksimandar), Heraklit,

elejci (Ksenofan, Parmenid, Zenon), Leukip (atomist), pitagorejci (Pitagora, Filolaj, Arhit), Empedoklo, Anaksagora

Prvo pitanje filozofa je pojam svjetske tvari, pratvari (arhe) koji preutno sadrava pretpostavku o jedinstvenosti svijeta. Svisu metafiziki racionalisti koji u svojoj psihologiji zastupaju grubi idealizam nema razlikovanja miljenja i opaanja.

Svi mileani su hilozoisti, vide bitak kao neto ivo. Tales je poelom proglasio vodu. Anaksimandar uvodi beskonanost (to apeiron) kao poelo i daje mu pojmovne oznake arhe nenastalost, neprolaznost, neiscrpnost i neunitivost. Ono je kvalitativno neodreeno i Anaksimandar ga naziva i boanstvom. Potaknut oznakom beskonanosti Anaksimen vidi zrak kao bitak, njegovim zgunjavanjem i razrjeivanjem nastaje sve pojavno. Heraklitu je arhe sama promjena, a ne tvar. Ona je dosljedna sma sebi te svijetom vlada sudbina, red, um (logos) koji se spoznaje racionalno. Harmonija se ostvaruje postojanjem suprotnosti u krunom toku izmjene stvari. Elejci su izraziti racionalisti te Parmenid izjednauje bitak i miljenje. Bitku pripada tjelesnost, a ne-bitak, tj. prazni prostor ne postoji. Mnotvo i kretanje su obmana. Zaetnik kole Ksenofan razvija monoteistiko-panteistiko gledite da je sve jedno, oblika kugle i ogranieno, nenastalo, vjeno i nepokretno. Zenon brani elejska shvaanja svojimapoijama, nedoumicama (Ahilej i kornjaa, itd.). Filolaj vidi stvari kao odraze brojeva. Tjelesnost postoji u matematskoj ogranienosti neogranienoga u oblikovanju prostora. Onovna pitagorejska kategorija je kvantiteta. Leukip bitak naziva atom koji se kree u beskonanom praznom prostoru. Empedoklo razlikuje etiri elementa (zemlja, voda, zrak i vatra) kao nenastale i neunitive. Oni su u sebi istovrsni i nepromjenjivi, ali pri tom djeljivi. Poto su i u djelovima nepokretni, Empedoklo uvodi ljubav i mrnju kao pokretne snage gibanja. Anaksagora razvija prvi teleoloki sustav. On tvrdi da postoji bezbroj elemenata, a pokreta je najfiniji od svih, tvar kretanja, misaona tvar, um (nous).



2. Antropoloko razdoblje: sofisti (Protagora, Gorgija, Hipija), Sokrat, Euklidova megarska kola koja se pridruuje kinicima (Anisten, Euklid, Diogen), kirenjani (Aristip, Hegezija).

Drutvena previranja dovode u sredite preispitivanje zakona, koristi i tete koja proizlazi iz pokoravanja zakonu. Poinje potraga za normama vrijednosnog procjenjivanja.

Sofisti su prvi profesionalnci u pouavanju, razvijaju tehnike uvjeravanja koje vode do eristike (Protagora svaka teza ima antitezu). Senzualisti su, duevni ivot sastoji se od opaaja koji poiva na kretanju. Spoznajni skepticizam vodi ih u nihilizam. Iz subjektivizma i relativizma proizlazi maksima kao je ovjek mjerilo svih stvari. Protagora ui da su bogovi svakom ovjeku dali jednaku udorednu plahost i smisao za pravednost. Zato bi svi ljudi trebali imati jednaka prava, a pozitivno zakonodavstvo je samo ostvarenje interesa monih, tj. onih koji stavraju zakone. Iz toga slijedi i da je jedini motiv za izvravanje zakona osobni interes. udorednost je konvencionalna, a prirodni zakon je nagonsko odreenje ovjeka. Tako mudrac treba slijediti vlastitu prirodu, a ne zakone. Sokrat istie samospoznaju kao osnov udorea. Valjanost ovjeka je u njegovom uvidu, a taj se temelji na tonom poznavanju stvari. Krepost se sastoji u spoznaji dobra iz koje nuno proizlazi i injenje dobra (psiholoki intelektualizam). Znanost odreuje kao pojmovno miljenje s ciljem definiranja, a njen poetak je uvid u vlastito neznanje. Ironijom i majeutikom Sokrat nastoji pronai ono zajedniko u miljenjma pojedinaca. Tako je i osnovni odnos znanstvene spoznaje podreivanje posebnog pod ope (indukcija). Predmet znanosti je etika. Teleoloko promatranje prirode. Kinici nalaze krepost u bespotrebnosti iz kojeg proizlazi odbacivanje kulture i ideal prirodnog stanja. Kirenjani su hedonisti te vide krepost kao sposobnost uivanja, postizanja naslade.



3. Sistematsko razdoblje: Demokrit, Platon, Aristotel. Zbog sistematizacije prijanjih znanja vidljiv je pragmatiki paralelizam, najvie u rascjepu zbilje i racionalizmu.

Demokrit je materijalist, tj. atomist. Miljenje treba iz opaaja zakljuiti ono ime se on objanjava, pri emu je prvi korak redukcija svih pojava na mehaniku atoma (kvalitativnih odnosa na kvantitativne). Atomi pokazuju beskrajnu raznovrsnost oblika. Njihovo osnovno svojstvo je materijalnost (zauzimanje prostora) iz kojeg slijede veliina i tromost, a kod gomilanja atoma javljaju se gustoa i tvrdoa. To su primarna svojstva stvari, odk su svi kvalitativni opaaji sekundarna. Dua je sainjena od vatrenih atoma pa opaaja nastaje kad su oni pokrenuti sliicama (paslikama) koje su izljevi stvari. Prava spoznaja je kretanje vatrenih atoma izazvano najfinijim sliicama. Na taj nain Demokrit kvantitativno odreuje razliku opaja i miljenja. Prava spoznaja dui daje mjeru i harmoniju te ju uva od afektivnog uenja. Time se ostvaruje prava srea, koja je mjerilo i svrha ljudskog ivota. Platon je bio glavni Sokrat uenik, ali je bio i pod utjecajem pitagorejskih shvaanja te dionizijskih misterija. Za njega je metafizika imaterijalni eleatizam, on trai bitak u idejama. One su netjelesni, zbiljski bitak koji se spoznaje pojmovima. Due su u predzemaljskom ivotu gledale iste likove te je spoznaja sjeanje potaknuto opaajem. Ta asocijacija budi u ovjeku filozofski poriv, ljubav prema idejama. Tu se javlja novi zadatak znanosti utvrivanje odnosa ideja, tj. logikih odnosa meu pojmovima (podreivanje i usporeivanje). Cjelokupnost logikih operacija koje se primjenjuju naziva dijalektikom. Odnos ideja prema pojavama onaj je pralika i paslike, pojave u nekoj mjeri sudjeluju u idejama. Postoji bezbroj likova, a opa odreenja vrijede samo za vrsne pojmove. Dua tako zauzima meupoloaj u podvojenoj zbilji te ju Platon dijeli na umni i neumni (jaina volje i osjetilna udnja). Ona ima mogunost due besmrtnosti kroz sudjelovanje u idejama. Iz toga izvire negativan moral izbjegavanja svijeta, tj. pojavnosti. Prema dijelovima due Platon dijeli krepost na mudrost, sranost i samosvladavanje te im pridruuje estitost ili pravednost kao njihov pravi odnos. Poto je vjerovao u udoredno savrenstvo vrste etiki problem postaje kod njega politiki. Dravni sistem temelji na podjeli due i kreposti vladari, uvari i proizvoai postiu pravednost kad svatko vri svoju dunost. Selekcija se vri pomou obrazovnog sistema. Osnov drave je



jedinstvo uvjerenja, a njena glavna svrha udoredni odgoj. Platon izdvaja ideju dobra kao uzrok i svrhu sveg dogaanja te joj teleoloki subordinira svu pojavnost, iako ne uspijeva raraditi neku daljnju hijerarhiju pojmova. Ona je svjetski um ili boanstvo i radi nje se nepostojee (prazan prostor) ispunjava pojavama putem matematskog oblikovanja (konstrucija pojavnog pomou trokuta). Taj proces vodi demiurg. Ono to se ne da teleoloki objasniti je mehanika nuda koja je djelovanje popratnog uzroka (prostora). Iz misli o ureenosti cjelokupnog kretanja svemira izvire pojam svjetske due kao njegova jedinstvenog principa. Aristotel dijeli filozofiju na dijalektiku, etiku i fiziku, a kao bit znanosti postavlja nakuku o oblicima i zakonima znanstvenog miljenja. Tu metodoloku zadau on ispunjava formalnom logikom isto spoznajnoteoretskog karaktera. I objanjenje i dokazivanje oznaava pojmom izvoenja, to znai pokazivanje logike nude. Poto je ope doista postojee rije je o dedukciji, izvoenju posebnog iz opeg. Zadatak je logike, dakle, utvrditi odnos opeg i posebnog te se razvija silogistika. Jedini logiki princip je onaj proturjenosti, a zakljuak govori jedino o podreivanju pojmova (kvalitativno i kvantitativno). On se izvodi na temelju premise u kojima se subjekt i predikat dovode u odnos s posrednim pojmom. Definiranje se vri tako da pojam izdvajamo iz openitijeg pomou dodavanja posebne oznake. S druge strane nalazi se istraivanje kao induktivan postupak. Postojee je bit koja se u pojavama sama razvija, a razumijemo je pomou odnosa oblika i tvari. Materija je bit dana samo u mogunosti, tek pomou oblika je ona u zbilji openito je zbiljsko samo u posebnom, a posebno postoji jer se u njemu ostvaruje openito. Dakle, pojedinana stvar je bit ili supstanca, ali odreena pripadanjem vrsti. Ostvaruje se u stanjima i odnosima te Aristotel razvija sistem kategorija da bi ih prikazao: supstancija, kvantitet, kvalitet, relacija, prostorno i vremensko odreenje, in, trpljenje, poloaj i vladanje. Osnovni principi dogaanja su materija, oblik, svrha i uzrok kretanja. Kretanje je vjeno, a poto je uzrokovano djelovanjem oblika na tvar isti oblik je prvi, nepokretni pokreta, savreni bitak, boanstvo. Razvija teistiki monoteizam, transcedentnosti se pridruuju nauk o bogu kao apsolutnom duhu, imaterijalnom. Sve dogaanje, dakle, proistjee iz enje materije za bogom, a priroda je ukupnost prijelaznih oblika. Najsavrenije je kruno kretanje koje pripaada eteru od kojeg su nainjene zvijezde. Nii oblici su ustvari Empedoklova etiri elementa s tendencijom pravocrtnog gibanja koje ukljuuje centrifugalni i centripetalni smjer. Dua je za Aristotela entelehija tijela, oblik koji se ostvaruje u



kretanjima i promjenama organskog tijela. Razlikuje vegetativnu i animalnu (ugoda i neugoda temeljena na predodbi) duu kao materiju za ostvarenje ovjeku tipina oblika uma, ijim utjecajem nagon postaje volja, a predodba spoznaja. Razlikuje radni i trpni um, pri emu je prvi trajan i opi. Krepost je svojstvo pomou kojeg se ovjek osposobljava za umni rad. Etike kreposti proizlaze iz odgoja volje, usmjeravanja uma da pronalazi pravu sredinu. Dijanoetike vrline upravljene su na najvie vrijednosti (bitak, duhovnost, umnost). Blaenstvo je u istom miljenju, samospoznaji. Savrena udorednost postie se u dravi. Klju njenog uspjeha je u ustavu, koji treba biti usmjeren na ope dobro. Osnovna svrha je odgoj.

HELENISTIKO RIMSKA FILOZOFIJA 1. Etiko razdoblje: akademska i peripatetika kola, stoici (Zenon, Hrizip, Kleant), epikurejci (Epikur, Metodor, Fedar); idovska filozofija religije (Filon) Helenizam je kulturno-povijesno razdoblje mijeanja helensjog duha s onima istoka i zapada, s procvatom zasebnih znanosti. Filozofija se okree etici, ali ovaj put izrazito individualnoj. Trai se blaenstvo za pojedinca, razvija se ideal mudraca koji postie nepomuenost.

Stoici razvijaju logiku sudova gdje istiu voljni element odluke o kakvom pojmovnom odnosu kao bitan. Fizika im je Heraklitska, svime vlada logos, a dio tog boanskog uma je u obliku spermatikog logosa u svim stvarima. Time je i mogua spoznaja. Mudrac prihvaa svjetski poredak i tei samodostatnostijer se njome postie nepomuenost. Njime vlada razum te je on bez afekata, apatian. Njegove etiri osnovne vrline su razboritost, hrabrost, pravednost i umjerenost. Stoici razvijaju ideje kozmopolitizma i jednakosti svih ljudi. Mlaa stoa (Seneka, Marko Aurelije, Epiktet) je puno blia religioznoj tematici, a zaotrava se i dualizam duha i materije. Materija je zlo, a tijelo je tamnica duha. Marko Aurelije ak razlikuje duu kao pokretnu snagu organizma od duha (pneume). Epikurejci vide ataraksiju kao bezbolan mir i bezbrinost. Spoznajom se otklanja strah - jer su dobro i zlo stvar osjeta ne treba se bojati smrti, s njom prestajemo postojati. Ue hedonizam: bol je zlo, a ugoda dobro. Poto vide ugodu prvenstveno kao odsutnost boli okreu se duhovnim zadovoljstvima kao viim i trajnijim. Epikur obnavlja Demokritov atomizam uz dodatak spontanog skretanja atoma s njihove putanje ime otvara prostor slobodi u ljudskom djelovanju. Bogove je on preselio u



neki meusvijet, gdje nezainteresirano uivaju. Spoznajni je senzualist opaaji su kriterij i izvor istine.

2. Religiozno razdoblje: novopitagorejci, mlaa stoa (vidi gore), idovska filozofija religije (Filon), apologeti (Justin), gnostici (Justin), novoplatonizam (Plotin). Pojaan etiki dualizam iz suprotnosti duha i materije. Zadnji plod je oduhovljenje svemira i monizam duha.

Apologeti smatraju samu materiju indeferentnom, zlo nastaje naopakom upotrebom slobode od strane ljudi i demona. Ipak, zlo je vidljivo u sklonosti materiji, a dobro u sklonosti duhu. Razlikuju duu i duh. Javlja se predodba duha kao samostalnog stvaralakog principa. Plotin oznauje duh kao jedinstvo koje u sebi nosi mnotvo (emanacija). Dua je uvijek aktivna, samo je tijelo trpno. U samosvijesti je vidljivo da su duh kao znanje i bitak su identini, a ona je ujedno i savijest (znanje o udorednosti). Jedno se dosee ekstazom.

SREDNJOVJEKOVNA FILOZOFIJA: Aurelije Augustin, Ivan Scot Eriugena, Anselmo, Roscelin, Abelard; arapska znanost (Avicena, Averroes), idovska znanost, Duns Scot, Vilim Occam, dominikanci (Toma Akvinski), franjevci (Roger Bacon), mistika. Razvoj feudalne i crkvene moi. Sva filozofija je kranska, naziva se skolastikom jer se slui filozofijom samo kao oruem za objanjavanje i pouavanje Boje objave. Ona ima i svoju karakteristinumetodu postavljanja teza i antiteza te se unutar tog sistema ipak razvija autonomna filozofska rasprava. Uz nju se razvijala i mistika, koja nastoji pojedinca dovesti Bogu pomou intuitivne spoznaje.

Augustin u svojm Ispovijestima opisuje svoja lutanja i analizira svoju unutarnju borbu te se prikljuuje manihejskoj nauci o neprestanoj borbi dobra i zla. Izlaz iz skepse nalazi u samoizvjesnosti: sumnjam, dakle jesam. Pod utjecajem je novoplatonizma, Bog je sredite svega, uzrok i svrha; sve dobro potjee od njega, a zlo je samo nedostatak dobra. Bio je prvi voluntarist postavio je mo volje iznad razuma. Povijest vidi kao razvoj i sukob dvije zajednice ljudi, onih koji ive po Bogu



i onih koji ive po ljudima. Cilj povijesti je potpuno odvajanje i pobjeda nebeske drave. Na svom putu do Boga ovjek treba njegovu milost i pomo Crkve. (Kalin) Ivan Scot Eriugena izraziti je realist univerzalije su supstancije, utoliko realnije koliko su openitije. Ope (rodni pojam) je najbitnije i najizravnije zbiljsko koje posebno (vrstu i individuum) iz sebe stavra i u sebi sadri. Sve stvari svijeta su teofanije, pojave Boga (logiki panteizam). Podrava i novoplatonski idealizam, tj. sustav emanacije: razvoj napreduje u hijerarhiziranom stupnjevitom prijelazu logikih openitosti. Raspadanjem se posebno vraa u prabit. Anselmo od Canterburya iz stupnjevanja bitka izvodi ontoloki dokaz postojanja Boga: apsolutno bie je i apsolutno realno, Boja esencija ukljuuje i njegovu esenciju, ono to je u intelektu mora biti i u stvarnosti. Umjereni realizam ili indiferenizam vidi pojedinanu stvar kao nositelja svojstava koja su mu zajednika s drugima. Ova realna slinost je ono nerazliito u tim individuima. Tako se rod nalazi u svojim vrstama i vrste u svojim pojedinanostima. Roscelin je glavni mislilac nominalizma. Univerzalije su skupna imena zajednikih oznaka za razliite stvari, glasovi koji vrijede kao znakovi za raznovrsnost supstancija ili njihovih akcidencija. Individuum je datost u osjetilnoj zbilji (senzualizam). Abelard razvija sermonizam (ope je izreka i konceptualizam (ope je sam pojam). Bio je racionalist te smatra da je miljenje norma istine, a lui se dijalektikom. Univerzalije postoje na tri razine: u Bogu kao pralike stvari, u stvarima kao jednakost bitnih oznaka nekih individua i poslije stvari, u ljudskom razumu kao pojmovi i izreke dobivene miljenjem koje usporeuje stvari. Toma Akvinski zastupnik je intelektualistikog determinizma volja tei onome to razum spoznaje kao dobro. Psiholoka sloboda izbora mogua je samo po tome to razum prua volji razliite mogunosti kao sredstvo za postizanje svrhe, ime se tad odluuje za ono to spoznaje kao najbolje. Kao etiki ideal sloboda je nunost koja poiva na tlu znanja. Filozofija je podreena teologiji, dok je prva znanost o bitku konanih stvari, druga je znanost o nunom bitku Boga. Toma je umjereni realist, priznaje opem egzistenciju, ali tako da se opa bit individualno oblikuje u svakoj pojedinanoj stvari. Duns Scot smatra da mo predoavanja prua volji predmete i mogunosti izbora, lai volji pripada apsolutno samoodreenje i odgovornost. Prirodni proces proizvodi



kao sadraj svijesti mnotvo predodbi koje su zbrkane, one na koje se volja usmjeri postaju intenzivnije i jasne, dok ostale nestaju. Za Tomu je i Boja volja podreena njegovu razumu, on nuno stvara ono to spoznaje kao dobro. Duns ui da je Bog stvorio svijet iz apsolutne samovolje te da je mogao to uiniti kako god je htio, na bezbroj razliitih naina. Ta suprotnost odraava se i u etici pa Occam ide tako daleko da tvrdi da je Bog mogao odrediti udorednost upravo suprotno od one koju poznajemo. Ivan Buridan pak, nastoji razviti pojam udoredne slobode kod kojeg se determinizam treba rijeiti prirodne nunosti, a indeterminizam samovolje. Njemaki misticizam razvija Tomin sljedbenik Eckhart, a blizak mu je i Nikola Kuzanski koji je nastojao izmiriti misticizam i skolastiku. Bitak i spoznaja su jedno, Bog je nadbitak, nadspoznaja. Samoobjava je proizilaaenje Boga u svijet, a sve via spoznaja je povratak njemu. Kroz spoznaju se uklanja mnotvo i materijalitet, skida se pokrov s duhovne biti. Boga se spoznaje tako da se Bog postaje odbacivanjem svega, pa i sebe sama. Kuzanski kae da vjena ljubav treba biti spoznata ljubavlju i ljubljena spoznajom.

FILOZOFIJA RENESANSE 1. Humanistiko razdoblje: Giordano Bruno. Giordano Bruno jedinim je autoritetom problasio razum i slobodno istraivanje te provodi ivot u progonstu i na kraju biva pogubljen pod optubom nauavanja beskonanosti svemira i mnotva svjetova. Priroda je ili Bog sam ili boanska mo koja se javlja u samim stvarima. Bog se oblikuje od naturae naturans do naturae naturatae. Svijet je beskonaan i sastoji se od monada minima, atoma koji su centri sila. Spoznaja je u biti samospoznaja ovjeka. Svojim trudom ovjek (homo faber) gradi i odreuje svoj ivot, sudbinu i sreu. (Kalin)

2. Prirodnoznanstveno razdoblje: Kepler, Francis Bacon, Decartes, Hobbes, kartezijanci, Spinoza, Leibniz.

Opozicija skolastici izraena ponajprije u potrebi za novim metodama koje mogu omoguiti nove spoznaje.

Bacon smatra da iskustvo treba oistiti od varki. On ih naziva idolima te razlikuje: idole roda (opeljudske zablude svrhovitost, perceptivne navike i sl.), spilje



(osobne zablude i ogranienja), trga (nastaju u govoru) i pozornice (ponavljanje greaka prolosti). Opaaje treba dopuniti eksperimentom te indukcijom utvrditi akiome za objanjavanje zbilje. Treba pronai formalne uzroke dogaanja sve je temeljeno u oblicima kao postojanim bitima pojava (utjecaj skotizma i Platonova idealizma). Bio je antropoloki i socijalni naturalist te utilist sva znanost je sredstvo podreenja prirode ljudskome duhu. Za empirijske pitagorejce predmet znanstvenog istraivanja je kretanje, indukcijom treba pronai matematske odnose u nizovima pojava. Keplerovi zakoni. Galileo odreuje mehaniku kao matematsku teoriju kretanja. Rezultivna metoda trai najjednostavnije matematski odredive procese kretanja, a kompozitivna vodi od njih do iskustva. Dakle, filozofija je nauka o kretanju tijela, a racionalna znanost je matematika. Decartes ide dalje te tvrdi da induktivna (rezultivna) metoda treba dovesti do jednog principa najvie i apsolutne izvjesnosti kojim se po kompozitivnoj metodi moe objasniti itav opseg iskustva. Analitikom metodom, iz poetne sumnje, izvire spoznaja da je izvjesnost bitka samosvijesti fundamentalna istina (cogito ergo sum). Uroene ideje su u tom smislu jasne i razgovijetne predodbe, da su intuitivno postavljene duhu, u sebi jasno i vrsto odreene. Time on naglaava spoznajnoteoretsko znaenje neposredne racionalne evidencije. Takve spoznaje duh mora priznati, dok kod nejasnih i nerazgovijetnih ovjek zadrava bezgraninu i bezrazlonu djelatnost, ali kada sudi na temelju njih dolazi do zablude. Decartes preoblikuje kartezijanstvo u euklidski tok (?) dokazivanja. Na temelju one racionalnosti on izvodi kartezijanski dokaz opstojnosti Boga, ali se pritom slui s mnogo skolastikih pretpostavki. Samosvijest sebe zna kao konanu i nesavrenu, a ovo znanje moe proizlaziti samo iz pojma apsolutno savrenog bia. Ovaj pojam kao uzrok te spoznaje mora biti realan barem kao i njen uinak. Taj dokaz moemo nazvati i antropoloko-metafiziki. Kao zadnje atribute iskustva Decartes nalazi prostornost i svijest. Ti atributi odnose se disjunktivno pa su dva svijeta potpuno heterogena i neovisna. Tijela su dijelovi prostora, ogranienja ope protenosti, korpuskule; kao realiteti su nedjeljivi, ali kao matematske tvorbe beskonano su djeljivi. Nema niti atoma, niti praznoga prostora, tjelesni svijet je beskonaan i u njemu vrijedi zakon o odranju kretanja. Sva svojstva i stanja su modusi atributa, modifikacije osnovnog svojstva supstancije. I tijela i duhovi su konane supstancije, nasuprot Bogu, koji je beskonani bitak.



Leibniz definira miljenje kao raunanje s pojmovnim znakovima stvari. POtrebno je, dakle, pronai ope formule znantvenog istraivanja, tj. utvrditi univerzalni znanstveni jezik. On razlikuje (kao Aristotel ranije) dvije vrste neposredne i intuitivno izvjesne spoznaje: ope, umu po sebi oigledne istine i injienice iskustva. Prve imaju vanvremensko, a druge jednokratno vaenje, ali i jedne i druge su u sebi izvjesne i na njima se zasniva mogunost svega izvedenog. Mogunost jednog pojma spoznaje se ili kauzalnom definicijom ili neposrednim iskustvom vlastite zbilje. Jasna predodba je, odijeljena od svega ostalog, sposobna za prepoznavanje vlastitog predmeta, a razgovijetna je jasna u spoznaji svakog dijela i njihove povezanosti. Tako intuitivna izvjesnost a priornih istina poiva na naelu proturjenosti, dok kod a posterirornih treba dodati objanjenje po naelu dovoljnog razloga jer su one jasne, ali ne i razgovijetne. Lebniz razlikuje racionalne i empirijske, tj. nune i sluajne istine te, shodno tome, bezuvjetnu i uvjetnu nunost. Svojim vitalizmom on izmiruje mehanicizam i teleologiju mehanizam je sredstvo i pojavni oblik ivog sadraja svijeta, Boja stvaralaka mo ispoljava se kao mehaniki red. Time je utemeljio i fiziko-teoloki argument opstojnosti Boga koji e zastupati ljudi poput Boylea i Newtona: univerzum kao veliki mehanizam svojim svrhovitim uincima dokazuje svoje porijeklo iz najvie inteligencije. Kod Leibniza dogaanje postaje uinak, a supstancije preuzimaju znaenje sila, kao to i filozofski pojam Boga dobiva stvaralaku mo kao bitnu oznaku. Slijedi da je i tjelesna supstancija kao sila natprostorna i imaterijalna, a prostornost i kretanje su uinci te sile. On vidi tijelo kao mehanizam zbog svrhovitosti, a ne protenosti. Supstancija je jedinstvo u mnotvu, biti predodbe pripada pojednjavanje raznolikosti oblika. Iz tih shvaanja izvire Leibnizova monadologija. Monade su isto unutarnji, zatvoreni princip. Zbog imanentne djelotvornosti sile monada je duevne prirode, njena stanja su predodbe, a razlike su u jasnoi i razgovijetnosti kojom reprezentiraju univerzum, tj. predodbenoj moi ili intenzitetu. Princip djelatnosti monade je prijelaz od pasinosti prema aktivnosti, kroz beskonano male impulse ona tei osvijetenju. Razvojni sistem kree se od materije kao najnie do centralne, potpuno aktivne monade, Boga. Na sve supstancije protegnut princip korespodencije vodi determinizmu, sustavu prestabilirane harmonije iz beskonanih mogunosti Boja volja odreuje stupanj intenziteta svake monade. Nunost Bojeg bitka je apsolutna, a konanih stvari hipotetika. Pojam slobode za



konane supstancije zadran je samo u udorednom znaenju prevlasti uma nad osjetilima i strastima. Spinoza razvija potpuno panteistiki sustav: Bog je beskonanost atributa, opstoji u njima kao oni u modusima. On je natura naturans i natura naturata, istodobno i nerazdvojivo. Razlikuje beskonane i konane moduse: za Boga, pojedinane stvari i beskonani univerzum; za prostornost, likove i beskonani prostor ili materiju; za svijest, pojedinane funkcije predoavanja i htijenja te beskonani intelekt. Svako konano ovisi o drugom konanom, a Bog kao osnov njihove biti (opa bit stvari) jednako je prisutan u svakome (ne-emanacija). Njegovo shvaanje kauzalnosti kao matematske posljedice potpuno uklanja oznaku stvaranja. Iz samog pojma boanstva slijedi bezvremenost njegovih modifikacija. Za Spinozu bit religije nije u priznavanju dogmi, ve u uvjerenju te htijenju i djelovanju iz njega. Drava, dakle, ne smije vriti nikakvu prinudu. Zalagao se i za povijesnu kritiku religije. Filozofija uope postaje pobornik religijske tolerancije i samostalnosti drave. Machiavelli se tako zalae za ukidanje moi crkve, odvajanje duhovnog i svjetovnog. Za njega je drava produkt potreba i interesa i iz tog naturalizma izilo je njegov beskrupulozni pragmatizam u razmatranju postizanja i koritenja dravne moi. Morusova Utopija zapoinje opisom bijede masa i dravne nepravde u njegovoj suvremenosti. Drava bi umjesto surovog kanjavanj krenja zakona trebala ukinuti izvor zloina. Taj izvor mrnje, zavisti i drugih zabluda je nejednakost posjeda. Tako je osnov njegova otoka Utopije ukidanje vlasnitva i uvoenje zajednikog posjeda. Svi imaju jednaka prava i jednako radno vrijeme od est sati. Ostalo vrijeme ostaje pojedincu za bavljenje duhovnim dobrima po vlastitom izboru. Bacon se u Novoj Atlantidi bavi prije svega materijalnim unapreenjem, politko unapreenje je popratna pojava. Tako on pie o narodu istraivaa i pronalzivaa s mnogim konkretnim idejama, koje variraju od puke fantazije do realnih predvianja. Campanella je u svom Gradu sunca izradio briljiv nacrt budue socijalistike drave, tj. dravnog apsolutizma koji odreuje svaku sferu drutvenog i individualnog ivota. Grad je sagraen po matematskom planu, osim podjele radnog vremena (etiri sata) drava odreuje i aktivnosti slobodnog vremena, odreuje zanimanje pojedinca, kao i partnera, ak je i vrijeme spolnog openja astroloki proraunato. Sve je usmjereno dobrobiti cjeline. Dravom upravlja



birokracija stupnjevana prema znanju. Tako Gospodar Sol ili Metaphisicus utjelovljuje svo znanje, a tri kneza pod njim pojedine aspekte (mo, mudrost, ljubav). Hobbes se zalae za isto svjetski apsolutizam. Suverenitet naroda i njegova voljaukljuena je u monarha, njihov ugovor je nepovrediv. Dravna religija treba biti javna, ali je religija pojedinca stvar privatnog miljenja. Poto voljom upravlja nagon za samoodranjem (egoizam) i napredak je usmjeren na osjetilnu egzistenciju. Sa stanovita njegove senzualistike psihologije dobro i zlo postoje samo sa socijalnog stanovita. Tako drava najbolje zadovoljava pojedinane egoizme, ona regulira prirodno stanje koje ima oblik rata svih protiv sviju.

FILOZOFIJA PROSVJETITELJSTVA: Locke, Hume, Berkley, kotski moralisti, enciklopedisti (Diderot, DAlembert, Holbach), Voltaire, Montesqieu, Rousseau.

Locke otvara pitanje granica ljudske spoznaje, pri emu kree od njena izvora i razvojnog toka. Sve ideje iziviru iz iskustva, a razlikuje jednostavne (vanjski i unutarnji opaaj) i sloene ideje. Iz Lockeove neodreenosti s obzirom na odnos onih funkcija prema njihovim izvorno osjetilnim sadrajima otvara se mogunost stvaranja razliitih nazora prema razliitim stupnjevima samodjelatnosti due. Ipak, kada dolazi do pitanja stvaranja apstraktnih predodbi, on je nominalist. Poto su opi pojmovi intelektualna stanja od kljune vanosti je jezik, pa je za Lockea logika ustvari semiotika, nauka o znakovima. Razlikuje intuitivnu (neposredno slaganje dvije ideje), demonstrativnu (posredan odnos ideja, zakljuivanje, dokazivanje) i senzitivnu (pojedinane egzistencije konanih bia oko nas) spoznaju. Razlikuje primarna i sekundarna svojstva tijela: lik, veliinu, poloaj, kretanje i vrstou nasuprot osjetilnim doivljajima. Supstanciju dri nespoznatljivom te izvodi demonstrativnu izvjesnost opstojnosti Boga (kartezijanski+kozmoloki dokaz). Imperativni karakter etike zahtijeva mo zakonodavca, kako bi mogao djelovati na volju pojedinca. udoredne sudove vidi kao afekte refleksije. Zalagao se za diobu vlasti na zakonodavnu, izvrnu i federativnu (vanjska politika). U prirodnom stanju ljudi su jednaki i slobodni, iz praktinih razloga ljudi pristupaju stvaranju drutvenog ugovora kojim se odriu dijela svoje slobode. Narod je jedini suveren, privremeno ga povjerava vladaru. Locke je bio osniva liberalizma i jedan od prvih pobornika vjerske tolerancije.



Berkley je isti nominalist, a svojim radom nastojao se boriti protiv ateizma. Tijelo je samo kompleks ideja bez supstancije, ona je upravo taj skup svojstava. Bit tijela je biti predoen. Konani duhovi spoznavaju se po beskonanom i iako djeluje kroz prirodne zakone bit Bojeg duha je sloboda volje, koja se oituje u udima.

Humeovu nauku ve njegovi suvremenici oznauju kao skepticizam, ali on je bitno razliit od nauka kojima to ime povijesno pripada. Rije je o konzekventnom i estitiom empirizmu, pozitivizam je stanovite koje je Hume spoznajno-teoretski obrazloio. On u intelektualnim funkcijama razlikuje impresije i ideje, kao kopije impresija te na tom temelju razlikuje i intuitivnu i demonstrativnu spoznaju. Intuitivnom spoznajom se jednostavno tvrdi injenina impresija, njihova apsolutna izvjesnost je samo ona njihove prisutnosti kao predodbi. S njima su intuitivno dani prostornost i vremenski kontinuitet, kao najelementarniji oblik asocijacije predodbi. Hume dodaje jo dva takva zakona: slinost, tj. kontrast i kauzalitet. Na prvome, koji je ustvari analiza zakonomjernosti, usporeivanje veliina, poiva demonstrativna spoznaja. Zato je matematika (naroito aritmetika) jedina demonstrativna znanost jer utvruje odnos impresija, bez tvrdnji o njihovom odnosu sa svijetom. Supstanciji ne pripada nikakav realitet, on nastaje navikom jednakog predoavanja; zakonom asocijacije ideja nuno dolazi do predoavanja koegzistencije impresija, osjeaj te nunosti zamiljen je kao realna jednorodnost osjetilnih elemenata, kao supstancija. Jednako nastaje i kauzalitet, samo preobrazbom (sukcesijom) ponavljanog vremenskog slijeda predodbi; ni on se ne moe analitiki objasniti, u predodbi uinka ne nalazi se ona uzroka. Time Hume dokida realitet dvama glavnim pojmovima koji se problematiziraju u razdoblju prije njega: supstancija i kauzalitet su samo idejni odnosi, oni poivaju na podmetanju impresija refleksije pod impresije senzacija. Time i metafizika stvari mora uzmaknuti ped metafizikom znanja. Rousseau je bio najutjecajniji mislilac prosvjetiteljstva, Njegov Drutveni ugovor inspirirao je sastavljae Povelje. Postojee drutvo on vidi kao neprirodno, jer su ljudi prirodno jednaki i slobodni. To stanje ukinuto je pojavom privatnog vlasnitva, nakon ega se razvija izvjetaena i jednostrana kultura koja negira prirodu ako pravu izvornost. Zato on poziva na povratak prirodi, ali pritom on stremi budunosti, a ne divljatvu. Da bi drutvo sauvalo onu slobodu i jednakost drutveni ugovor treba odraavati volju svakog pojedinca. Suverenitet pripada samo narodu u cjelini,



on je nedjeljiv i neotuiv, a upravna vlast samo je sluga naroda. Pojedinac je za njega tabula rasa, on se razvija prvo fiziki, zatim osjetilno, intelektualno i moralno, prima seksualni odgoj i nastavlja ivot u mudrosti. Sav odgoj treba biti prirodan, intelektualni i moralni jedinstven, a ni fiziki rad ne smije biti zanemaren. I on dri da sva spoznaja izvire iz iskustva, ali postoji i spontanitet nae rasudne moi, aktivnost due kao samostalne supstancije. Odbacuje sve objavljene religije i zagovara deizam okrenut svemonoj volji i inteligenciji najvieg udorednog bia?? (Kalin)

NJEMAKA FILOZOFIJA 1. Kantova kritika uma Predmet spoznaje. Razlikovanjem miljenja htijenja i osjeanja kao osnovnih formi ispoljavanja due, Kant dijeli svoju nauku na teoretski, praktiki i estetiki dio. Zadatak je kritika uma, a metoda je kritika ili transcendentalna. Potaknut Humeom on uvia da um pomou logiko-pojmovnih operacija ne moe utvrditi egzistenciju ili kauzalni odnos zbiljskih stvari. Granice racionaliteta i dalje nisu utvrene, i dalje je nepoznat odnos spoznaje prema njenom predmetu. U Kritici istog uma on polazi od injeninosti sintetikih sudova a priori u matematici, istoj prirodnoj znanosti i metafizici. Analitiki (objanjavajui) sudovi utvruju pripadnost predikata subjektu koja je zasnovana u samom subjektu. Kod sintetikih (proirujuih) sudova to pridavanje mora imati i razlog koji se logiki razlikuje od obje strane. Kod sintetikih sudova a posteriori (opaajnih) taj razlog je sam opaaj, dok je kod sintetikih sudova a priori, tj. opih principa tumaenja iskustva, on neto drugo. Vidljivo je da aprioritet znai stvarnu openitost i nunost vaenja, koja prelazi svako iskustvo i ne da se na njemu zasnovati. Bit umne djelatnosti je sinteza (sjedinjavanje razliitosti), a sinteza teorijskog uma odvija se kroz tri stupnja: povezivanje osjeta u zrenja (dogaa se u oblicima prostora i vremena), povezivanje zrenja u iskustvo prirodne zbilje (dogaa se pomou pojmova razuma), povezivanje iskustvenih sudova u metafizike spoznaje (pomou oih principa, ideja). Kritika istrauje koji su to posebni oblici sinteze na svakom stupnju i u emu je njihova openitost i nunost. Sva matematika poiva na apriornim predodbama beskonanog prostora i vremena. One su nuna sinteza osjetilnog zrenja, njegova postojana forma, te lee u osnovi svih opaaja (osjeta i samoopaanja). One vae za sve opaajne predmete, ali ne dotiu stvar o sebi, imaju empirijski i



transcendentalni realitet. Prirodnoj znanosti je dalje potrebno niz opih teza o povezanosti stvari. To su oblici sinteze razuma, isti razumski pojmovi ili kategorije. I povezanost zorova je, dakle, na nain predoavanja, mi pripisujemo zakone prirodi. Kant otkriva da predmeti miljenja nisu nita drugo do proizvodi samog miljenja i taj spontanitet uma ini jezgru njegova transcendentalnog idealizma. Analitikoj logici on dodaje sintetiku i razvija svoju nauku o sudu (predmetnom miljenju). Iz etiri gledita kvantiteta, kvaliteta, relacije i modaliteta on izvodi po tri vrste sudova i prema njima dvanaest kategorija. Dodavanjem kategorije opaajnom sudu nastaje iskustveni sud. Iskustvo je sistem pojava u kome je prostorna i vremenska sinteza osjeta odreena pravilima razuma. Analogije iskustva sadravaju metafiziku prirode one dokazuju da su supstancije ono postojano u prirodi, njihov kvantum je stalan, sve promjene odvijaju se prema zakonu uzroka i uinka i sve supstancije stoje u uzajamnom djelovanju. Najvanija je ovdje dinamika teorija materije supstancija onoga to se kree u prostoru je produkt dviju sila (atrakcije i repulzije), koje meusobno u razliitoj mjeri odravaju ravnoteu. Stvari o sebi (noumena) su granini pojmovi iskustva, predmeti jednog neosjetilnog zrenja o kojima naa spoznaja ne moe nita rei, to bi zahtijevalo mo proizvodnje sadraja, a ne samo oblika. Da bi potpuno zamislio nkeu pojavu razum zahtijeva obuhvaanje totaliteta uvjeta, ali to je nemogue zbog beskonanosti pojavnog svijeta. Iz tog odnosa razuma i osjetilnosti proizlaze nune, ali nerjeive zadae ideje. Mo potrebna za ovu najviu sintezu razumskih spoznaja je um. One ideje ne konstruiraju zbilju, ve djeluju samo kao regulativni principi, a Kant ih nalazi tri: dua, svijet i Bog. Kad razmatra ideju Boga on rui sve prijanje argumente, ali naglaava da se ni njihova suprotnost ne da dokazati, ona prelazi iskustvenu spoznaju. Iz tog odnosa razuma (potreba za okonanjem niza pojava) i osjetilnosti (potreba za beskonanim nastavljanjem) izrastaju antinomije istog uma: svaka teza ima antitezu. Kategoriki imperativ. Apriorni predmet praktikog uma je udoredni zakon. udoree je predomiljaj prema dunosti, dobra volja. Iz sintetikog odnosa svrhe i sredstva proizlaze hipotetiki imperativi. Kategoriki imperativ upuen je na sebe sama, nema empirijskog odreenja. On je izraz autonomije praktikog uma, samoodreenja umne volje i tie se oblika htijenja, zahtjeva njegovog opeg vaenja: Radi tako, kao da bi maksima tvoga djelovanja pomou tvoje volje, trebala postati opim prirodnim zakonom. Motiv za pokoravanje udorednom



zakonu treba biti potovanje zakona, tj. dostojanstvo linosti. Sloboda je predmet apriorne vjere. Praktiki um ima inteligibilni karakter,a njegova sloboda oituje se u odgovornosti (savjest). Ztao on ima primat nad teorijskim umom, koji je nuan produkt kauzalne povezanosti pojava, empirijskog je karaktera. Najvie dobro Kant vidi u sjedinjenju udoredne i osjetilne volje, kreposti i sree, i to u smislu da je jedino krepost dostojna sree (nekauzalno i neteleoloko odreenje). Etika svijest iziskuje realitet najviega dobra, vjerom posee iznad iskustva i postulira realitet linosti iznad vremenske egzistencije, besmrtni ivot, i udoredni svjetski poredak, zasnovan u najviem umu, Bogu. Tako Kant svoj moralni dokaz Boga temelji vjerom, a ne znanjem. Religija poiva na pedodbi udorednih zakona kao Bojih zapovijedi. ovjek u svojoj dualnoj prirodi ima i prirodnu sklonost zlu, tj. osjetilnom iz ega slijedi potreba boanske moi i apsolutne ljubavi da bi se taj odnos obrnuo. Istinski najvie dobro je zajednica svetih, udoredno religiozna povezanost ljudskog roda. Moralitet je u namjerama, a pravo samo moe iznuditi legalitet djelovanja koji se ostvaruje u dravi. Napredak ljudske povijesti bio bi proirenje vladavine udoredne slobode, a poto se kultura okree rastu ljudske sree, ona ide u propast. Prirodna svrsishodnost. Mo osjeaja ili odobravanja je sintetiko svojstvo svrsishodnosti predmeta odnoenja. Takvi apriorni osjeaji su uzvieno i lijepo. Oni su prosuivanja svrsishodnosti i u svim sluajevima sadravaju podreenje predmeta pod svrhu. Kant istie da je u osnovi cijele njegove kritike lei mo supsumcije posebnoga pod ope, rasudna mo. Um isporuuje principe, a razum predmete, dok rasudna mo izvodi primjenu principa na predmete. Primjena kategorija praktikog uma na teorijski je teleoloko promatranje prirode. Kod razluivanja estetikog suda dolazi Kant do pojma lijepog, ono je bezinteresno i bezpojmovno, isto predodbeno svianje. Pridodatna ljepota je usmjerena na predmet te se razlikuje tehnika i lijepa umjetnost. Genije je inteligencija koja djeluje kao priroda (originalnost i egzemplarnost). Uzvieno, pak stvara nelagodu iz osjeaja nedostatnosti dok se ne javi svijest o nadmoi moralnog dostojanstva nad prirodom. Prirodnoznanstvena teorija je mehanika, kritika teleologija tie se graninih pojmova ovog objanjenja. To je prvenstveno ivot zbog uzajmnog kauzaliteta dijela i cjeline u organizmu. zato je teleologijsko promatranje organizma nuno i opevaee. Druga granica spoznaje je specifikacija prirode. Kao cjelina ona se promatra teleoloki, a u u ogromnom mehanizmu njenih kauzalnih



povezanosti vidi se realizacija najvie umske svrhe. Boanski duh pokazuje se kao um, koji sa svojim oblicima proizvodi i sadraj te u njemu ostvaruje svoj vlastiti ivotni poredak, on je intelektualno zrenje ili intuitivni razum.

2. Razvitak idealizma: Jacobi, Fichte, Schelling, Hegel. Fichteovo djelo je potpuno idealistiko rastvaranje pojma stvari o sebi. Poto je iskustvo djelatnost svijesti usmjerena prema stvarima ono se moe izvesti ili iz stvari ili iz svijesti. Prvo objanjenje je dogmatiko, a drugo idealistiko. Fichte odbacuje sinkretizam i kae da se mora birati, a poto su oba sistema dosljedna izbor ovisi o tome kakav je tko ovjek. Ipak i udoree i teoretsko rszmiljanje vode idealizmu. injenica iskustva sastoji se u stalnom odnoenju bitka i svijesti, u tome da se realni niz predmeta promatra u idealnome nizu predodbi. Svijest prua osnov objanjenja iskustva ukoliko je u samoj sebi reflektirana djelatnost, koja samu sebe promatra, kao samosvijest. Bit inteligencije je da samu sebe promatra. Princip idealizma je samosvijest, sav bitak pojmljiv je samo kao produkt uma, pa je i predmet filozofijske spoznaje sistem uma. Nunost u njemu je teleologijska. Dijalektika metoda je tako sistem u kome svaka zadaa prouzvodi novu: teza, antiteza, sinteza. Spoznavanje je samospoznaja uma koja se uzdie do osjetilnog zora. Da bi postavilo samo sebe Ja odreuje Ne-Ja, a oni se uzajamno odnose unutar Ja (subjekt-objekt). Prvo samoogranienje je nezasnovana osjetilna djelatnost, osjet. Namjesto stvari o sebi nastupa nesvjesno samoogranienje Ja, koje Fichte naziva produktivnom snagom fantazije. Ja nije miran bitak, ve beskonana djelatnost ili nagon, a njegova najunutarnjija bit je autonomija udorednog uma. Djelovanje je, dakle, izvorno, a bitak svrhovito postavljeno sredstvo za nj. I on smatra meusobno ograniavanje sfera slobode u vanjskom zajednikom ivotu individuuma principom prirodnog prava. Kao praprava on izdvaja zahtjev individuuma za slobodom njegova tijela kao organa potvrivanja dunosti, njegova vanjskog vlasnitva kao vanjske sfere djelatnosti za to, njegova samoodranja i njegove slobode kao linosti. Ona postaju djelotvorna tek prisilom drave. On smatra da se drava treba brinuti i za pravo na rad. Zagovara zatvorenu trgovaku dravu.



U Schellingovu radu moe se razlikovati pet perioda: filozofiju prirode, estetiki idealizam, apsolutni idealizam, nauku o slobodi te filozofiju mitologije i objave. Sva priroda proeta je ivotom, stvaralaka je i svrhovita; dvojstvo privlane i odbojne sile plete harmoniju svijeta. Priroda je vidljiv duh, a duh nevidljiva priroda. To iskonsko jedinstvo subjekta i objekta neposredno je izraeno u samosvijesti. Znanje se temelji na podudaranju objekta i subjekta, apsolut znai njihov identitet. Njega objavljuje umjetnost, ljepota je beskonano prikazano kao konano. Schelling kritzira racionalizam jer um ne moe shvatiti egzistenciju i slobodu u njihovom iracionalnom temelju (utjecaj misticizma). (Kalin) Hegel se slae s postavljanjem spoznajnog problema kao primarnog, ali smatra da se odgovor moe nai jedino spoznavajui. Agnosticizam mu je takoer neprihvatljiv, jer ako je spoznavanje razliito apsolutnom onda uope ne moe biti istinito. Spoznaja je mogua zbog identiteta svijesti i svijeta. Umnost i zbilja istovjetni su, svijet proima jedinstvena zakonitost. Hegelov racionalizam je panlogizam to je umno, to je zbiljsko, to je zbiljsko, to je umno. Ideja (um, umnost) je ono osnovno, bit i bitak svega. Ona se razvija tako da tek na kraju dolazi do svijesti o sebi. On se odvija kao dijalektiki proces svijesti i svijeta. U tom odnosu i objekt ima odliku subjekta, on je objektivni subjekt. Dijalektika, tj. logika, isto je to i ontologija, put samorazvoja apsolutne ideje. Razvoj se odvija trolano, sainjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Posljednja trostruko ukida prve dvije: njihovo jednostrano znaenje je prevladano, relativno znaenje sauvano, a izvorni smisao pretvoren je u viu istinu. Pri tome je zbiljska cjelina rezultat sa svojim postajanjem, iako je apsolutno zapravo rezultat tek na koncu on uistinu jest, a njegova priroda je upravo u tome da je zbiljsko subjekt ili samopostojanje. Ideja se tako pokazuje kao miljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja. I cijeli Hegelov sistem je trodijelan. Duh o sebi je, prema svom apsolutnom sadraju, carstvo kategorija. Razvija ga logika kao nauka o bitku, biti i pojmu. Duh za sebe, u svom drugobitku, nesvjesnosti, samootuenju jest priroda. Njene likove razmatraju mehanika, fizika i organika. Duh o i za sebe, u njegovu ivotu, koji se svijesno vratio samome sebi, razmatra filozofija duha. Ovdje se razlikuju tri stupnja: subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Subjektivni duh je ovjek, koji je istodobno i najvie prirodno bie. Oblici objektivnog duha su pravo (izvanjski pritisak), moralitet (samoodreenje slobodne volje) i udoree (sinteza u oblicima). Ti oblici su povijest i drava, povijest razvoja drave je napredovanje u



svijesti o slobodi. Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti kao zor, tj. osjetilna pojavnost; u religiji kao predodba i uvstvo; u filozofiji kao isti pojam. Sadraj umjetnosti je ideja, anjen oblik osjetilni slikoviti lik, ideja shvaena kao prema svome pojmu oblikovana stvarnost jest ideal. Prema tome Hegel razlikuje simbolinu, klasinu i romantinu umjetniku formu. U svom djelu Hegel vidi kraj povijesti filozofije, Ideja u obliku pojma spoznaje samu sebe kao biti i bitak svijeta te vidi i osvijeuje svoj samorazvoj. ovjek je postao apsolut i doao do apsolutnog znanja izloenog u Enciklopediji filozofskih znanosti. Bit ideje je dakle sloboda, jer je njena supsatncija sadrana u njoj samoj, ona je nezavisna u svome razvoju, istovjetna je u svim likovima zbilje. (Kalin-Windelband) Kierkegaard

windelband grčka filozofija

Documents