z l o b i n - wordpress.comz l o b i n . priČe iz zlobinske starine (od pamtivijeka do drugog...

Z L O B I N PRIČE IZ ZLOBINSKE STARINE

(od pamtivijeka do drugog svjetskoga rata)

SLIKOPIS

(Zlobin slikom na sliku)

PRILOZI ZA UPOZNAVANJE NAJSTARIJE PROŠLOSTI NAŠEGA MJESTA

POVODOM 170. OBLJETNICE ZLOBINSKE ŽUPE SV. IVANA KRSTITELJA (1844. - 2014.)

AUTOROV PROSLOV

Pred Tobom je, poštovani čitatelju, 40 priča iz zlobinske davnine. Povijest Zlobina ispričana kroz priče koje su pisane akribički i s navedenim izvorima, a opet su omogućile lepršavost i čitkost, pa se ne radi o klasičnom povijesnom štivu, već o kombinaciji znanstveno-povijesnog rada i beletrističkog uradka, koji je razumljiv i zanimljiv prosječnom čitatelju ove publikacije, ali itekako vrijedan za povjesničare kojima može biti temeljac za povijesnu sintezu cjelokupne prošlosti Zlobina (ako se ikada bude pisala) i izvorište prepuno vjerodostojnih i provjerenih podataka koji mogu biti od koristi u povijesnim istraživanjima naših ljudi i krajeva. Priče su podijeljene prema povijesnim razdobljima koje je, sukladno razvitku samoga mjesta, odredio autor. Najstarije je doba zlobinska prapovijest, od pamtivijeka pa do početka stalnog naseljavanja, tj. do 1732. godine, kada je otvoren promet po Karolini, prvoj modernoj prometnici koja je povezala hrvatsko primorje s hrvatskim sjeverom. Ovdje nije bilo ostataka ni Ilira, ni Grka, ni Rimljana, već je ljudska noga kročila u ova bregovita područja bogata šumama tek dolaskom Hrvata te razvitkom njihovih naseobina u Vinodolu. U srednjem vijeku, učvršćivanjem frankopansko-zrinske državine na ovom teritoriju počinje i njegova intenzivnija gospodarska eksploatacija, a time i prisustvo ljudi na ovom negostoljubivom području. No, tek s izgradnjom Karoline tu se čovjek ugnježđuje za stalno, pa Zlobin spada u mlađa europska i hrvatska naselja. Još, naime, nije navršio ni punih tristotine godina. Drugo je razdoblje od stalnog naseljavanja do osnutka župe (1732. - 1844.). To je početak zlobinske povijesti, formiranja i snaženja naselja kroz 112 godina, naročito u urbanističkom i demografskom smislu, koje je okrunjeno osnutkom zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja. U to vrijeme to je bio bitan pomak, jer je tek vlastita župa garantirala samosvojnost mjestu i svi su drugi parametri o tome ovisili, pa se tako niti škola nije mogla otvarati u onim naseljima koja nisu imala svoju župu. Tek je župa jamčila i mogućnost otvaranja škole. Isto vrijedi i za groblje. Ne smijemo zaboraviti ni to da je tada crkveni život bio osnov društvenoga života i da nije bilo djelatnosti koja nije doticala ovu činjenicu, od gospodarstva pa do vođenja matičnih knjiga. Stoga slobodno možemo reći da je Zlobin, kao naselje, nastao 1732. godine, ali da je naseobina u punom značenju postao osnutkom župe 1844. godine. Treće povijesno razdoblje traje od toga vremena, osamostaljivanja župe, pa sve do drugoga svjetskoga rata (1844. - 1945.). U tom stoljetnom razdoblju Zlobin živi svojim jednostavnim, ruralnim, čobansko-težačkim, katoličkim životom, koji nije ni lagan ni lagodan, ali je sadržajan i nije bez čari. To je romantičarsko razdoblje zlobinske povijesti, pa njegov završetak predstavlja i kraj staroga Zlobina. Nakon toga ništa više nije isto niti će biti isto kao do tada i Zlobin se postupno preobražava iz ruralnog u urbano naselje. Migracijske silnice sada su sasvim drugačije, mijenja se gospodarski osnov, zapostavljaju se prijašnje osnovne gospodarske djelatnosti, što je samo po sebi donijelo i puno toga pozitivnoga. Ona tamnija strana u svemu tome je ta da se zapušta baština, nameću se druge životne vrednote, a tradicija se potiskuje. No, to je globalni teret suvremene civilizacije, karakterističan za cijeli tzv. "Zapadni svijet", pa mali Zlobin nije mogao ostati izuzetak i svijet za sebe. Ove priče završavaju baš s tim razdobljem, možda i ne baš slučajno. Da nas podsjete na to što smo bili, što smo sve zaboravili, a što smo i nesvjesno baštinili od naših predaka i što trebamo prenijeti u naslijeđe budućim naraštajima zlobinskim da tako očuvamo svoje izvornosti i posebnosti u mijenama koje tek dolaze i koje nas očekuju.

PRASKOZORJE

NAJSTARIJE DOBA - PRIJE STALNOG NASELJAVANJA

VUČJA VREMENA

I.

NAZIV

Zlobin je tipičan toponim slavensko-hrvatskog podrijetla, s karakterističnim nastavkom -in (ili -inj), kao napr.: Gdinj na otoku Hvaru, Sinj, Tinj kod Zadra, Pazin, Žminj, Medulin, Ogulin, Severin, Zlarin, Labin, Plomin, Rovinj, Lošinj, Dobrinj, Hreljin, itd. U Bjelorusiji postoji i imenjak našega Zlobina, grad Žlobin, na gornjem tijeku rijeke Dnjepar, Gomelska oblast, koji ima oko 80.000 stanovnika. I pridjev zlo je vrlo čest u stvaranju toponima na svim slavenskim jezičnim područjima. U Hrvatskoj je izrazit primjer Pirovca, poznatog turističkog mjesta u Dalmaciji, koje se od prvog pisanog spomena iz 1298. godine spominje pod imenom Zlosela, da bi 1930. godine izvorno ime bilo promijenjeno u sadašnje. Ime našega, primorskoga Zlobina spominje se prvi put 1403. godine. Te je godine, a znamo i točan datum - 4. veljače, sudac Andrija Ševatić, za dušu svoju i sina Jurka, koji je te godine poginuo u vojni na Turke, darovao hreljinskim svećenicima plovanu Blaževiću, Šimunu, Antonu i Frančišku i njihovim nasljednicima, senokoš ka se zove Črni gori pod Zlobinac.* Zlobin tada još nije bio stalno naseljen i vjerojatno su na ovom području postojali samo "kozje staze", kolni putovi i ljetnje nastambe čobana i poljodjelaca iz Hreljina i okolnih mjesta. Evo kako je starodrevni kroničar hreljinske župe opisao to razdoblje: Starodrevna župa i općina Hreljin obuzimala je sav prostor, to jest sva kamenita brda i doline od Jadranskoga mora do Vrh Brda iza Zlobina. Stari Hreljani, koji su početno u jednom jedinom mjestu zvanom Hreljin stanovali, posjedovali su po svim stranama svoga prostornog okružja svoje zemlje, na kojima su, iza kako su turska četovanja prestala, kuće razgradili i to u Dolu, Kraljevici, Šmriki i Zlobinu u koje su se iz praktičnoih razloga malo po malo iz grada Hreljina preselili. Tako su sadašnjim župama: Dol, Kraljevica i Zlobin temelj postavili. Stanovnici pomenutih župa odjeljeni od matere župe posjeduju i uživaju još i danas po cijelom okružju hreljinskome zemlje svojih praotaca. (preuzeto iz Spomenice župe hreljinske) Stalno naseljavanje Brda i Zlobina započelo je gradnjom Karolinske ceste** i njezinim puštanjem u promet 1732. godine (gradnja je započela 1726. godine). U europskim relacijama Zlobin je mlado naselje, a u usporedbi sa sjevernoameričkim naseljima bio bi starije naselje. Tako je, primjerice, čuveni Los Angeles osnovan 4. rujna 1781. godine, pedesetak godina iza našega Zlobina. ___________________________________________________________________________ * I danas u okolici Zlobina postoje toponimi Črno i Pod mali Zlobin. U Hreljinskom urbaru iz 1700. godine navodi se toponim Černi, a Zlobin se uopće ne spominje iz čega se može zaključiti da u to vrijeme nije stalno naseljen. Ovaj podatak o prvom spomenu toponima Zlobin prenijet je iz knjige fužinskoga svećenika i povjesničara Andrije Račkoga "Iz prošlih dana Liča i Fužine" Sušak 1946. godine (a tu je prenijet iz knjige Đure Šurmina "Hrvatski spomenici", Sveska I, od godine 1100-1499, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1898.) ** Nazvana po tadašnjem austrijskom caru Karlu VI., koji je vladao od 1711. do 1740. godine. Karlo VI. otac je čuvene Marije Terezije.

No, zašto baš Zlobin? Pravu istinu nećemo nikada otkriti, ali iznijet ćemo dvije pučke teorije o tome zašto je Zlobin imenovan baš tim imenom. Po, prvoj, mogućoj teoriji, u ovim je brdskim krajevima poznatim po nevremenu, velikim snjegovima, snažnim vjetrovima i uopće nepoćudnoj klimi koja znatno odudara od pitome klime primorskih mjesta niže od Zlobina u pravilu bilo uvijek ružno, neugodno, nevaljalo, zlo vrijeme, stoga je i cijelom tom području dato ime Zlobin. To je moguće, a moramo imati na umu da je taj naziv nadjenut pred najmanje nešto više od 300 godina od prvog stalnog naseljavanja, kada na Zlobinu nije bilo stalnih stanovnika. Po drugoj, prema ovom autoru netočnoj pučkoj teoriji, na području Zlobina su naseljavani kažnjenici, prijestupnici, zli ljudi koji su činili prijestupe i po kazni poslani živjeti u planine gdje su osnovali naselje Zlobin. Ova teorija ne može biti točna, jer je toponim nastao daleko ranije od stalnog naseljavanja, 1403. godine, a vidjeli smo da je naselje utemeljeno tek izgradnjom Karolinske ceste, u prvoj polovici 18. stoljeća. Područje današnjeg Zlobina i njegove okolice bilo je u gospodarskim prilikama srednjega vijeka prevažno da bi se prepustilo prognanim prijestupnicima. Žitelji starodrevnih gradova Hreljina i Drivenika ovdje su imali područje za ljetnu ispašu, tu su sjekli drva, sijali zob i ječam, kosili sijeno, lovili divljač (ne smijemo zaboraviti činjenicu da je lov u to vrijeme bio važna gospodarska djelatnost, a ne šport kao što je to danas). Sve je to bilo od životne važnosti u to vrijeme za ta primorska mjesta i zato je malo ili nimalo vjerojatno da bi ih prepustili prijestupnicima-zločincima. Osim toga, da je Zlobin bio mjesto progonstva zacijelo bi bilo o tome i pisanih izvora.* Često su nazivi naših toponima u prošlosti pisani na različite načine. Jedan od razloga bila je upotreba latinskog, talijanskog ili njemačkog jezika u izradi karata. Takva praksa nije zaobišla ni Zlobin, pa se na zemljovidu iz 1831. godine, koji se čuva u Minerološko-petrografsko-paleontološkom muzeju u Zagrebu navodi Slobin, a ne Zlobin. Na mapi Hrvatske iz 1803. godine stoji, pak, Sclobiz. Sredinom pretprošlog stoljeća, onodobni svećenik je u zlobinskim matičnim knjigama Zlobin pisao kao Zlobinj. No, usprkos svih mijena, političkih, državnih, jezičnih, ideoloških, modnih i inih, Zlobin je i nadalje Zlobin. Na sreću, Zlobinjari nisu slijedili Pirovčane i mijenjali ime mjestu koje nosi od pamtivijeka. * Teoriju o sklanjanju zločinaca u Zlobin nalazimo u radu Zrinka Mičetića "Prapunjak i Vinodolski zakon". Autor ovoga rada se ne slaže s tom teorijom iz gore navedenih razloga, ali radi same zanimljivosti izučavanja zlobinske povijesti, prenosimo iz naznačene knjige teze o Zlobinu, kao mjestu progonstva i društvenim izopćenicima koji su navodno utemeljili Zlobin.

"... U Vinodolu svakako još dolazi u obzir sklanjanje zločinaca u Zlobin, što bi bilo na tragu biblijskog utočišta. Za tu mogućnost uporište je u predaji koja se u Praputnjaku prenosi s generacije na generaciju (ova narodna predaja nije samo praputnjarska, već je raširena cijelim Primorjem, ali predaja je nepouzdani povijesni izvor, a u ovom slučaju ne postoji niti jedan drugi povijesni izvor koji bi potvrđivao teoriju o postanku i naseljavanju Zlobina od prognaninh prijestupnika, op. R. T.) da Zlobin duguje i svoj nastanak i svoj naziv osobama koje su u prošlosti zbog zločina tamo prognane, a nju potkrepljuju i sljedeće činjenice: - gledajući sva mjesta koja se danas nalaze na području nekadašnjeg Vinodola, Zlobin je najviše uvučen u kopno i jedini smješten izvan kontinuiranog pojasa vinodolskog obradivog zemljišta na daleko najvećoj nadmorskoj visini, te razlog njegova nastanka u relativno nepovoljnim prirodnim uvjetima mora biti poseban (nadmorska visina Zlobina je oko 770 m, a prosječna nadmorska visina vinodolskih gradova je oko 210 metara, dok je prosječna nadmorska visina obradivih površina vinodolskih gradova još daleko niža jer su svi vinodolski gradovi smješteni na uzvisinama), - dva krajnja vinodolska grada Ledenice i Grobnik podjednako su udaljeni od Zlobina i - jedno Zlobinu nedaleko brdo ima dva ravnopravna vrlo znakovita naziva Gubilnik i Obešnjak i Obišnjak. Progon u Zlobin ne bi se mogao smatrati progonom iz kneštva koji se kao kazna spominje u Vinodolskom zakonu, ali je svakako moguće da je u spektru kazni po volji kneza postojalo progonstvo u Zlobin, koji je u tom slučaju mogao predstavljati i privremeno utočište ubojice do konačnog rješavanja njegove sudbine..."

II.

STARI GRCI PRASTANOVNICI ZLOBINA?

Godine 1884. u zlobinskoj župnoj spomenici Župe sv. Krstitelja onodobni zlobinski župnik Juraj Štanfel je napisao sljedeće: ... Na tako zvanoj Dorićevoj prenki ima do 40 tragova njekakovih starih stanova koji su morali, kako je po istih vidjeti, jako primitivno sagradjeni biti. O njih, kako i o svih drugih koje po Primorju tražiš, ljudi pripovijedaju, da su tuj Grci bivali koji su se radi 7 godina duvajuće bure odavle izsjelili. Drugi vele da su to bili za stada ljetni stanovi Hreljana, Dolana i Šmričana za nuždu, da se mogu u nje po noći ili pred zlim vremenom uteći. Moguće da su tuj živili frankopanski kmetovi, koje su Niemci kad su njihova dobra god. 1671. zaposjeli, rastjerali i kolike popalili... Čitatelju moramo najprije objasniti gdje se nalazi lokalitet Dorićeva prinka. To je predio kada se s glavne ceste u Zlobinu skrene na Gmajnicu pa nastavi ravno prema Silinu i nakon toga izađe na čistinu s koje puca pogled sve od Travnoga, preko Začjaka, Denebakotina, Stražbenice, Žliba, Vrhi, Kuti do Šćrbca. Eto ta mala uzvisina (staročakavski, arhaični naziv za uzvisinu na čistini je prinka ili prenka, op. R. T.) je "Dorićeva prinka". O postojanju ostataka tih primitivnih građevina na "Prinki Dorićevoj" o kojima piše pop Štanfel, autor ovih redaka nije imao prilike čuti u narodnoj predaji, ali je više puta čuo o starim Grcima kao prvim naseljenicima ovoga područja. No, jedno je predanje, a drugo su povjesne činjenice. Prema navedenom tekstu ostaci tih primitivnih naseobina mogli bi biti ili ostaci starogrčkog naselja ili ostaci ljetnih stanova Hreljana, Dolana i Šmričana ili ostaci stanova rastjeranih frankopanskih kmetova koji su tu došli nakon 1671. godine i propasti urote zrinsko-frankopanske. Prva teorija ne može biti nikako točna, jer sve do kasnoga Srednjega vijeka Zlobin je ...kao i ostala ova planina bukovom, javorom i jelovom skoro neprohodnom šumom obrašten...* . Grci su mogli na svojim jedrenjacima doploviti do Kvarnera i iskrcati se na njegovim obalama. No, ne postoje logične pretpostavke da bi se kretali dublje u unutrašnjost u pravcu današnjeg Zlobina, jer tu nije bilo ni ruda, ni drugih posebnih bogatstava koji bi privukli starogrčke istraživače. Eventualno, ako su i dopješačili s jadranskih žala do područja današnjeg Zlobina nisu se tu zadržavali niti gradili bilo kakvih naseobina, jer nije bilo ni strateškog, ni vojnog, ni gospodarskog, ni prometnog razloga da bi se ovdje zadržavali i gradili naselje. Najvjerojatnije nije točna niti druga teorija da su na tome mjestu bili koncentrirani ljetni stanovi Hreljana, Dolana i Šmričana, od kojih danas više nije ostalo niti traga, već samo spomen iz zapisa popa Štanfela. Naime, i sada negdje dublje u šumama oko Zlobina (Zvirjak, Plasa, Začjak, Travni, Kuti itd...) možemo naći raštrkane (a ne koncentrirane kao ove na Dorićevoj prinki koje spominje pop Štanfel) suhozide od kojih su bili izgrađeni ljetni stanovi koje su stanovnici iz primorskih sela koristili za ljetna obitavališta. Neki od tih negdašnjih čobana i težaka vjerojatno su ostajali na ovim područjima od ranog proljeća pa sve do kasne jeseni. Bili su to svojevrsni pioniri a la prvi bijeli doseljenici na američkom Divljem zapadu**, koji su krčili šume i stvarali kolne putove da bi * Navod iz istog teksta popa Štanfela. ** Samo što u ovom slučaju nije bilo Indijanaca, konja i revolvera. Prerije su zamijenile neprohodne i nepregledne šume, grizlije domaći smeđi medvjedi, čegrtuše poskoci i zmije šarke, planinsku pumu domaći, šumoviti ris, a kojota vuk.

ljudska noga i zaprežna kola mogla kročiti u ondašnji lokalitet Zlobina, koji je tada neprohodnom šumom obrašten, kako je lijepo i slikovito napisao stari zlobinski kroničar. Zašto, dakle, ova teorija najvjerojatnije nije točna? Zato jer ljetni stanovi starih Primoraca nisu bili koncentrirani na jednom mjestu, kao te naseobine na Prinki Dorićevoj (u prilogu je preslika katastarskog plana s oznakom položaja Prinke Dorićeve), već raštrkani po njihovim posjedima. Stoga bi mogla biti točna treća teorija koju navodi pop Štanfel* ili pak, četvrta, nova teorija, koju sada na ovome mjestu iznosi autor ovoga teksta, a ta je pretpostavka da se radi o ostacima naselja kojeg su u okolici Zlobina izgradili prvi stanovnici Ličkoga polja**, naseljeni u 15. stoljeća u Ličkome polju, da bi se potkraj tog stoljeća preselili, kako kaže stručna literatuta, u Zlobin, bliže Hreljinu, ali se niti ovdje nisu dugo zadržali.*** * Prezime svećenika Štanfela, rodom Fužinarca, se navodi različito. Ili Štanfel ili Štanfelj. Budući da je sam župnik svoje prezime pisao Štanfel, tako se i kroz cijeli ovaj rad koristi taj oblik prezimena, bez obzira na možebitnu drugačijost u određenim povijesnim vrelima. ** Današnji stanovnici Liča su potomci kasnije naseljenih Bunjevaca, koji su obnovili zapušteno naselje u Ličkom polju 1605. godine. *** Emilij Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, dio državine knezova Frankopana i Zrinskih, Zagreb 1923. godine.

III.

HRELJINSKI URBAR IZ 1700. GODINE

Zlobin nije bio stalno naseljen na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće kada je sastavljen Hreljinski urbar. Tu su se nalazile ljetnje nastambe za poljodjelce iz Hreljina, Šmrike, Dola i drugih obližnjih, primorskih mjesta, koji su tijekom ljeta radili u planini. Ni Zlobin kao toponim (naziv područja) nije zapisan u tom Urbaru, iako je prvi povijesni, pisani trag o imenu Zlobin zabilježen još 1403. godine*. Od toponima iz ovoga Urbara, koji bi današnjim Zlobinjarima bili zanimljivi i koji se danas koriste u neposrednoj okolici Zlobina bili bi: Černi (Črno), Draženo (Draževo), Plase, Peć, Prosik te uobičajeni nazivi lokaliteta, koji su vrlo rašireni u hrvatskoj toponomastici kao Glavica, Kalina, Njivine i Zagore, a koje i dandanas nalazimo u okolici Zlobina. Od zlobinskih prezimena, među podložnicima hreljinske gospoštije, spominju se: Blažina, Dorić, Grubišić, Jadro, Kružić, Kučan, Marohnić, Miloš, Paškvan, Polić, Sušić, Šporar, Šubat. Tadej, Tometić i Vukonić**. Nositelji svih ovih prezimena su među prvim zlobinjarsko-brdanjarskim žiteljima, osim Dorića, koji na Zlobin dolaze iz Hreljina u drugoj polovici XIX. stoljeća. Pripadnika Grubišića, Jadro-ta, Kučana, Miloša, Sušića i Vukonića više nema živućih na Zlobinu, a Paškvani i Šporari su davno nestali, već u sam osvit povijesti zlobinskoga naselja. Još zanimljiviji su nadimci koji se spominju u Urbaru, a među njima za Zlobinjare su najzanimljiviji: Baćo, Kmet i Seperkatia. Inače, obiteljski nadimci su se dugo vremena zadržavali u obiteljima i možemo i kroz njih pratiti demografska kretanja. Tako zajednički obiteljski nadimak Vuneš dijeli i zlobinski i hreljinski ogranak obitelji Miloš, a Vučići - Kružići su i na hreljinskoj i na zlobinskoj strani. Baćo, Kmet i Šeprkacije su čuvene zlobinske povijesne osobe, korjenike, i zacijelo vode podrijetlo od tih pionira koje bilježi Hreljinski urbar. Baćo je Matija Kružić (1858.-1939.) prema čijem nadimku se i dan danas njegovi potomci znaju nazivati Baćotini. Kmet je Mate Marohnić (1870.-1946.) znameniti zlobinski poduzetnik i veleposjednik. Kmet nije iza sebe ostavio živućih potomaka, a u zlobinskom puku ostao je upamćen po mnogim gospodarskim i društvenim djelatnostima. Njegovu drugu ženu Zlobinjari su zvali Marija Kmetova, a njegove posjede uz cestu Zlobin - Brdo Kmetove mašune. Seperkatia (kako piše u Hreljinskom urbaru) ili Šeprkacije (u zlobinskom, narodnom govoru) je obiteljski nadimak obitelji Marohnić. Zadnji muški potomak ove obitelji, koji je živio na Zlobinu, bio je Anton Marohnić-Tonić Marohnić (1881.-1956.), a po nadimku Šerprkacije bili su poznati i njegov otac Jura (1846.-1927.) i djed Grga (1810.-1877.) I tko sada može reći da nadimci ne mogu biti izvor za bolje razumijevanje prošlosti? ________________________________________________________________________ * O tome vidi više u priči iz zlobinske davnine br. I. ("Naziv"). ** U starijem Hreljinskom urbaru iz 1605. godine spominju se sljedeća prezimena koja se kasnije pojavljuju i kao zlobinska prezimena: Tometić, Miloš(ić), Polić, Grubišić, Jadro(tić) i Ružić.

HAJDUČKA VREMENA OD STALNOG NASELJAVANJA DO OSNUTKA ŽUPE

(1726. – 1844.)

Karlo VI (1711.-1740.) - Marija Terezija (1740.-1780.) - Josip II (1780.-1790.) - Leopold II (1790.-1792.) - Franjo II (1792.-1835.) -

Ferdinand I (1835.-1848.)

Rat za austrijsku baštinu (1740.-1748.) Sedmogodišnji rat (1756.-1763.)

Reformizam Marije Terezije (1740.-1780.) Jozefinizam (1780.-1790.)

Francuska revolucija-Napoleonovi ratovi-Ilirske provincije (1789.-1814.)

Metternich i habsburški apsolutizam (1815.-1848.) Ilirski preporod (1830.-1843.)

IV.

NAJSTARIJI ZLOBINSKI NASELJENICI

Početak stalnog naseljavanja Zlobina je vrijeme gradnje Karolinske ceste od 1726. do 1732. godine*. Prvo zdanje koje je na području današnjeg Zlobina sagrađeno u vrijeme početka gradnje Karoline bila je Pučka šterna na Fili. Gradili su ju kmetovi-podložnici iz Hreljina, Šmrike, Križišća i Dola. Hreljani, Šmričani i Dolani još će dugo radi ove činjenice svojatati pravo služnosti na ovoj šterni. Ti prijepori između njih i Zlobinjara trajali su gotovo stoljeće i pol nakon njezine izgradnje, jer je voda bila dragocjenost koja se nije smjela rasipati i na čije se trošenje pomno pazilo. No, i prije Karolinske ceste postojala je cesta koja je spajala stare primorske gradove** Drivenik i Hreljin s Fužinama, kao novim naseljem. Tako su, prema Hreljinskom urbaru iz 1700. godine, Driveničani i Hreljani imali zajedničku obvezu popravljanja ceste koja je iz Križišća preko Plasa i današnjeg Zlobina vodila do Fužina. Vjerojatno je trasa nove Karolinske ceste najvećim dijelom slijedila ovu staru cestu. Šterna je sagrađena upravo za potrebe gradnje ove ceste, prve moderne prometnice koja je povezivala Hrvatsko primorje s Panonskom nizinom. Poslije šterne izgrađena su dvije zgrade u njezinoj blizini. Jedna je bila odmah iznad Pučke šterne (stari zlobinski kroničar je u župnoj spomenici napisao da je zgrada sagrađena gore više napomenute šterne u koju je bila voda s njega kanalom koga je i sada poznati napeljana***). Može se sada samo nagađati gdje je bila ta zgrada, ali je logična pretpostavka da se nalazila negdje gdje je danas kuća ili Marije Mavrinac – Mere (Zlobin kbr. 41) ili Smiljke Grgurić – Barbine (Zlobin kbr. 40). Druga zgrada bila je sagrađena na mjestu današnje kuće Božice Kružić – Trumbićeve (Zlobin kbr. 45), a obje su služile kao skladište materijala i oruđa. To su bile prve stalne građevine na području današnjeg Zlobina. Ova pozicija nije izabrana bez raloga. Prvo, voda s Pučke šterne je bila vrlo blizu (cca stotinjak metara od udaljenije zgrade), a sam teren je odgovarao za izgradnju takvih objekata jer je bio na ravnijem dijelu trase buduće ceste i negdje na polovici puta između Hreljina i Fužina, Vrha Peći i Vrha Brda, tako da se zaprežna stoka (konji i volovi) mogu odmoriti od napornoga puta iz pravca Hreljina preko Vrh Peći i pripremiti za uspon na Vrh Brda koji tek slijedi. (U preslici katarstarskoga plana, koja se prilaže odmah nakon ove priče, pučka štrena je zatamnjena, kuća Božice Kružić je označena kosim crtama, Marije Mavrinac uspravnim, a Smiljke Grgurić vodoravnim crtama). Po izgradnji Karolinske ceste državne vlasti su poticale naseljavanje kmetova uz cestu. Razlozi su bili u činjenici da je u to vrijeme hajdučija na cesti bila uobičajena pojava, pa su stalni stanovnici uz cestu bili jamac kakve-takve sigurnosti, jer ipak su se drumski razbojnici klonili napadaja i pljačkanja u naseljima. Drugi bitan razlog je potreba prometa da se prijevoznicima (furmanima) i putnicima pruži svekolika usluga - okrijepa hranom i pićem te smještaj kako furmanima i putnicima, tako i za blago, a isto tako nužne su bile i obrtničke usluge kolara, kovača, potkivača, pomoćnih zaprega (za tzv. "četverenje") itd... Žitelji iz Primorja nisu baš rado prihvaćali preseljenje u divlje, planinsko, šumsko i neprohodno području. Zato su ih vlasti mamile raznim povlasticama kao ukidanjem kmetskog statusa, posjedima koji bi postali njihovo vlasništvo nakon što bi sami iskrčili šumu i šikaru, pa čak i već izgrađenim nastambama od strane države. Ponekad je tadašnja feudalna vlast zacijelo morala, uz ove pogodnosti, koristiti i represivne metode da naseli područje uz Karolinu.

*Povijesni izvori o trajanju gradnje Karolinske ceste su raznoliki. Većinom se smatra da je početak izgradnje godina 1726., a završetak 1732. No, prema nekim izvorima, početak gradnje je i 1725. godina, a završetak i godina 1736. Glavni inženjer na izgradnji ceste bio je austrijski časnik Antun Matija Weiss (1661. – 1738.). Cestu je službeno otvorio austrijski car Karlo VI. (hrvatski kralja Karlo III.), prema kojemu je cesta i nazvana „Karoolina“ i to puno ranije nego što su radovi završeni. Bilo je to 16. rujna 1728. godine kada se Car-Kralj provezao od Rijeke prema Bakru. No, cijela izgradnja dovršena je najvjerojatnije 1732. godine (uz možebitne manje dorade na pojedinim dionicama koje su završavane i kasnije). Dužina ceste od Karlovca do Rijeke bila je 106 kilometara (točnije 105,6 km). Riječki spisatelj Goran Moravček ovako opisuje Karolinsku cestu: Cesta je bila preuska i mjestimice prestrma, ispirana obilnim kišama, šibana vjetrom i zasipana debelim snježnim pokrovom, te se njome nije udobno putovalo, pa bi roba pokvarena stizala do odredišta. Visoki troškovi održavanja bili su dodatna teškoća. Karlova cesta vijugala je visovima Gorskoga kotara. Od obale se uspinjala prema Hreljinu i Zlobinu te odatle prema Benkovcu gdje je dosegla 881. metar nad morem, potom se blago spuštala do Fužina, onda opet uzdizala do svoje najviše točke između Beloga Sela i Brestove Drage (970 metara) ponad Sungera i Mrkoplja. Između Poljičke Kose i Staroga Laza Karolinska cesta se ponovo penje na više od 900 metara, a nakon toga teren se postupno snižava prema Ravnoj Gori, Staroj Sušici i Vrbovskom te dalje put Bosiljeva, Vodene Drage, Novigrada na Dobri i Dubovca doseže Karlovac. (Goran Moravček: Cesta stvarana kroz tri stoljeća, Sušačka revija br. 69.)

Glavni graditelj Weiss je 1736. godine opisao svoj graditeljski pothvat uz priloženih 12 zemljovida koji su prikazivali čitavu dužinu Karoline, a navodi da se od Rijeke do Karlovca stiže za tri dana, a kočijašima je na putu omogućena ispaša i jeftina konjska prehrana. ** Već sredinom XIV. st. Hreljin, Lič i Bakarac činili su jednu cjelinu, pa u morali postojati i putovi koji su preko današnjeg područja Zlobina povezivali Hreljin s Ličom. Dakle, cestovna umreženost postojala je na području Zlobina i prije Karoline. No, ti stari putovi su bili puno uži od tada suvremene Karolinske ceste, lošije izvedeni i nisu prodirali tako duboko u kontinent kao Karolina. *** Zapis pisan 1884. godine od tadašnjeg zlobinskog župnika Jurja Štanfela.

A tko su bili ti prvi zlobinski pioniri? Da li to uopće sada možemo i pouzdano utvrditi? O tome u župnoj spomenici nema nikakvog pisanog traga. Dugogodišnji zlobinski učitelj Vilko Grubešić, koji sada kao umirovljenik živi u Jadranovu, skupljao je podatke iz usmene predaje o ranoj povijesti Zlobina. Ti zapisi, kao i svaka usmena predaja, vrlo su nepouzdani. Iz njegovih zapisa, koji su u posjedu autora ovih priča, spominje se da su prvi doseljenici na Zlobinu bile porodice Polići i Šubati ... prvi Zlobinjar je nikakov Hreljan Polić, ki j na mestu današnje plovanije načinil baraku ... na Zlobin su prvi došli Kružići (Vučići) i Vukonići z Hreljina ... Brdo da j naseljeno 50 let prvo Zlobina i prvi naseljeniki da su bili Blažine - Jačinovi... Isto tako, autoru ovih priča iz zlobinske davnine, poznat je podatak da su mnogi stari Zlobinjari spominjali kako su Polići - Šmitovi, koji stanovahu na Vrh Peći, bili prvi žitelji zlobinski. Ovako govori predaja, a kao i svaka predaja nepouzdana je i kontradiktorna. Prvo, ako su najraniji doseljenici Polići i Šubati, tada nisu to mogli biti niti Kružići (Vučići) niti Vukonići. Naravno, vrijedi i obrnuto. Nadalje, Brdo je dio Zlobina i ako je naseljeno prije Zlobina tada su prvi naseljenici zlobinski u tom slučaju oni koji su prvo došli na Brdo. Istom logikom, Vrh Peći nije dio zlobinskog područja, pa ako su Polići (Šmitovi)* i obitavali na Vrh Peći prije stalnog naseljavanja Zlobina ipak nisu prvi stalni zlobinski doseljenici. U potrazi za prvim naseljenicima Zlobina mogli bi se rukovoditi sljedećim kriterijima: 1. Moraju se spominjati u najstarijim hreljinskim i zlobinskim dokumentima (urbari, ugovori, knjige rođenih, vjenčanih i umrlih, stališi duša i župne spomenice). 2. Njihove nastambe morale su biti blizu Pučke šterne, jedinog bližeg izvora pitke vode u to vrijeme na cijelom ovom području (po ovom kriteriju odmah isključujemo Brdo kao mjesto ranijeg doseljavanja). 3. Njihovi posjedi morali bi biti uz glavnu cestu (država je podsticala izgradnju kuća uz samu cestu radi održavanja ceste, zbog zaštite putnika i tereta od hajduka i razbojnika te pružanja obrtničkih usluga prijevoznicima i putnicima), a njihove kuće tik do same glavne ceste (dakle, prvi zlobinski naseljenici nisu bili ni u Prdočaju, ni na Gmajnici, ni u Uglici, ni u Pulu, ni u Žuljevcu**), a posjedi su morali biti i s jedne i s druge strane ceste. 4. Njihova imanja morala su biti među najvećim među Zlobinjarima, jer je osnovni razlog doseljenja tih prvih naseljenika bila zemlja (grunt) koju su mogli prisvojiti onoliko koliko bi iskrčili šume. Prema ovima navedenim kriterijima najpouzdaniji kandidati za prve zlobinske pionire bile bi obitelji Vukonić – Guštini (sadašnji kućni brojevi 43 i 43a), Kružići – Fićurini (sadašnji kućni broj 39) i Kružići – Vučići (sadašnji kućni brojevi 22 i 23). Naime, sve se ove porodice spominju u najstarijim pisanim dokumentima, imaju posjede i s jedne i s druge strane Karoline (za Vukoniće to su kuće i okućnice u vlasništvu pok. Amalije Tadej, Vladimira Tadeja, Milene Kružić i Marije Polić - Marice z Gmajnice te "Vrta" Ružice Brnelić i Darka Zoretića; za Kružiće - Fićurine to su kuće i okućnice sada u vlasništvu Ivanke Kružić Polić, Mladena Kružića i Zvonimira Kružića; a za Kružiće - Vučiće to su kuće i okućnice sada u vlasništvu Nenada Ružića, pok. Zlatana Kružića i Dragice Kružić te cjelokupni Vučićski dolac + škola sa školskim dvorištem + kuća i okućnica

Kučankinih.*** Sve ove obitelji ispunjavaju i uvjet iz točke 4. i njihovi posjedi su među najvećim između svih zlobinjarskih obitelji, a svima su im kuće blizu Pučke šterne.**** ___________________________________________________________________________ * U župnim knjigama zlobinske župe stoji da su Polići - Šmitovi zaista živjeli na "monte Peći". Poznati kao kovači, kolari, svestrani obrtnici i vješti majstori vjerojatno su pružali potrebne usluge u prometu na jednom od najtežih prijevoja Karolinske ceste - na Vrh Peći. ** Zlobinske poprečne "ulice" koje imaju izlaz na Karolinu. *** U prilogu je katastarski plan tog povijesno najstarijeg dijela Zlobina. Pučka šterna je označena crnom bojom, posjedi obitelji Kružić - Fićurini vodoravnim crama, posjedi obitelji Vukonić - Guštini uspravnim crtama, a posjedi obitelji Kružići - Vučići kosim crtama. **** Najudaljenije kuće od Pučke šterne, između kuća ovih obitelji, su kuće Kružića (Vučića) udaljene 200-tinjak metara, što je za tadašnji način života i nekadašnja mjerila vrlo blizu. Ako danas pogledamo te sve tri prve kuće izgrađene za prve zlobinske naseljenike (i kuću Vukonić, i kuću Kružić-Fićurin-Nacije Jakova Nacotina, i kuću Vučić-Stipaninkinu i Zlataninovu) uočit ćemo da su sve katnice istoga tipa, s istim položajem (čelom) prema glavnoj cesti i okrenutosti s pročeljem prema jugu.

V. NAJSTARIJI PODACI O ZLOBINSKIM KRŠTENICIMA

(1773. - 1800.)

Prije 1845. godine matične knjige za Zlobin vode se u župnom uredu u Hreljinu. U riječkoj pismohrani (Povijesni arhiv Rijeka, PAR) čuvaju se 4 knjige matica krštenih Hreljin. Prva za razdoblje 1772. - 1800., druga od 1801. do 1815., treća od 1816. do 1844. i posljednja, četvrta, od 1845. do 1863. godine. Najstariji pisani podaci o Zlobinjarima vode se upravo u ovim knjigama. No, podaci u njima (pogotovo u najstarijoj, prvoj knjizi) su poprilično nečitki, izblijedjeli i izbrisani. Zato će i ovi u ovome tekstu biti nepotpuni. Ipak, zbog starine, podaci iz prve knjige su najzanimljiviji i bit će na ovome mjestu obrađeni, ali tek od 1786. godine, jer se tek od te godine u matičnoj knjizi krštenih sistematiziraju podaci o krštenicima i po datumu i po mjestu rođenja (Hreljin, Ružić Selo, Meja Gaj, Melnice, Šmrika, Veli Dol, Mali Dol, Kraljevica, Zlobin i Brdo). Za ranije razdoblje, od 1772. do 1786. godine, uvršteni su u matičnu knjigu samo podaci prema nadnevku krštenja, a bez podatka iz kojega je mjesta krštenik, tada velike hreljinske župe. Za 1786. godinu podaci su nepotpuni, jer se tek tijekom te godine počima voditi popis kršetnika i po mjestu rođenja. Vjerojatno je te godine kršteno i rođeno više djece u Zlobinu, ali zabilježena su samo tri zlobinska krštenika i to: Matija Blažina, sin Jakova i Jelene (rođen 28. lipnja te godine, kumovi su bili Matija Šporar i Katarina, kći Petra Marohnića), Uršula, kći Tome i Jelene Šporar (rođena 22. rujna 1786. godine, kumovi su bili Matija Kučan i njegova žena Jelena) te Augustin, sin Stanka i Ane Vukonić (rođen 11. studenoga 1786. godine, a kumovi su mu bili Matija Šporar i Matejka Marohnić Jurjeva). Od kraja 1791. godine u matičnoj knjizi se navodi ne samo mjesto, već i kućni broj. Svi podatci za ovo razdoblje (od 1772. do 1800. godine) pisani su u matičnim knjigama latinskim jezikom(ovdje se navode u hrvatskom obliku). Bez obzira što do 1786. godine nije u maticama krštenih naznačeno mjesto iz kojega su roditelji i njihovo dijete koje se krsti, ipak možemo posredno, uz komparaciju s drugim matičnim knjigama utvrditi koja su zlobinska djeca krštena u tom razdoblju. Kako se radi o najstarijim podatcima o stanovnicima Zlobina, donosimo u nastavku tri tabele. U prvoj su krštenici zlobinski iz razdoblja od 1773. do 1786. godine. U tom razdoblju je (ali ne pouzdano i sa 100% sigurnošću) kršteno, tj. rođeno 37 djece u Zlobinu (u prosjeku 2,64 djeteta po godini). U drugoj tabeli je naveden broj

krštenika (tj. rođenih) po godinama u razdoblju od 1787. do 1800. godine. U trećoj tabeli su pojedinačni podatci o svim krštenicima iz navedenog azdoblja od 1787. do 1800. godine.

Tablica br. 1. (Krštenici u razdoblju 1773. - 1786.)

Red. Broj

Ime i prezime djeteta Datum rođenja

roditelji kumovi

1. Grga Kružić 25.1. 1773.

Stjepan i Margareta Matija i Jelena Kučan

2. Matija Kružić 2.2. 1773.

Anton i Margareta Stjepan Šubat i Katarina Kružić kći Grgina

3. Matija Šubat 1774. Nikola i Matejka Anton Šubat i žena mu Jelena

4. Mihaela Šubat 1774. Nikola i Barbara Matija Šporar i Margareta Paškvan

5. Marija Kružić 23.1. 1775.

Matija i Jelena Bartol i Marija Paškvan

6. Matija Šubat 26.10. 1775.

Nikola i Margareta Stanislav i Ana Vukonić

7. Matija Kružić 20.2. 1776.

Grga i Margareta Matija Šporar i Lucija Juričić

8. Uršula Vukonić 20.9. 1776.

Stanislav i Ana ? (nečitko)

9. Juraj Kružić 19.4. 1776.

Jakov i Katarina Matija Šporar i Katarina Paškvan Nikolina

10. Kvirin Ivan Marohnić 1776. Petar i Uršula Matija Šporar i Bartol Paškvan

11. Bartol Blažina 24.8. 1776.

Jakov i Jelena ? (nečitko)

12. Matejka Kružić 24.8. 1776.

Luka i Jelena ? (nečitko)

13. Brigita Uršula Tadej 8.10. 1777.

Ivan i Uršula Andrija Polić i žena njegova Marija

14. Marija Kružić 1780. Grga i Margareta ? (nečitko) 15. Anton Šubat 14.5. Matija i Uršula Matija Šubat i Margareta

1780. Polić 16. Matejka Vukonić 8.9.

1780. Stanislav i Ana ? (nečitko)

17. Marija Roža Kružić 22.09. 1780.

Grga i Marija ? (nečitko)

18. Matejka Šubat 14.12 1780.

Nikola i Matejka Juraj Vukonić i Uršula Vukonić Matijeva

19. Jakov Stjepan Kružić 1781. Matija i Jelena Matija Kučan i Marija Juričić Grgina

20. Ana Blažina 29.7. 1781.

Jakov i Jelena Luka i Jelena Kružić

21. Marija Vukonić 1.3. 1783.



Matija i Jelena Luka Kružić i žena njegova Jelena

23. Franjo Kružić 26.3. 1783.

Juraj i Marija ? (nečitko)

24. Magdalena Jelena Kružić

29.3. 1783.

Juraj i Margareta Matija Šporar i Katarina Paškvan Lukina

25. Apolonija Matejka Marohnić

9.2. 1784.

Juraj i Matejka Stanislav i Margareta Vukonić

26. Grga Josip Tadej 10.3. 1784.

Ivan i Uršula Matija Vukonić i Margareta Polić

Andrijeva 27. Ivan Petar Vukonić 12. 5.

1784. Stanislav i Ana Matija Šporar i

Margareta Širola Andrijeva

28. Matija Marohnić 8.9. 1784.

Anton i Margareta Matija i Uršula Vukonić

29. Luka Šimun Kružić 9.10. 1784.

Juraj i Marija ? (nečitko)

30. Grga Josip Kružić 27.2. 1785.

Juraj i Ana ? (nečitko)


Juraj i Margareta Matija Šporar i Katarina Paškvan Lukina

32. Stjepan Bartol Vukonić 14.8. 1785.


33. Matejka Lucija Kružić 20.9. 1785.

Matija i Jelena Stanislav Vukonić i Apolonija Paškvan

34. Matejka Kružić 28.6. 1786.

Jakov i Jelena Matija Šporar i Katarina Marohnić kći Petra

35. Matija Blažina 28.6. 1786.

Jakov i Jelena Matija Šporar i Katarina kći Petra Marohnića

36. Uršula Šporar 22.9. Toma i Jelena Matija

1786. Kučan i žena mu Jelena 37. Augustin Andrija

Vukonić 11.11. 1786.

Stanislav i Ana Matija Šporar i Matejka Marohnić Jurjeva

Tablica br 2. (Broj krštenih od 1787. - 1800.)

GODINA BROJ ZLOBINSKIH KRŠTENIKA 1787. 7 1788. 2 1789. 7 1790. 3 1791. 5 1792. 5 1793. 10 1794. 3 1795. 4 1796. 8 1797. 2 1798. 11 1799. 9 1800. 7

Dakle, kroz razdoblje od 1787. do 1800. godine, kršteno je u župnoj crkvi sv. Jurja na Hreljinu 83 zlobinska krštenika, ili preciznije, u jednoj godini prosječno 5,93 novorođenčadi primilo je osnovni sakrament.

Tablica br. 3.

(Krštenici u razdoblju 1787. – 1800.) Red. Broj

Ime i prezime djeteta Datum rođenja

roditelji kumovi

1. Antonija Marohnić 14.1. 1787.

Anton i Margareta Matija Juričić i Margareta Kružić

Antonova

2. Jelena Šubat 30.1. 1787.

Nikola i Matejka Luka Kružić i Matejka Marohnić Jurjeva

3. Juraj Marko Kružić 14.4. 1787.

Matija i Jelena Matija Šporar i Katarina Šepčić Grgina

4. Jelena Tadej 14.4. 1787.

Ivan i Uršula ? (nečitko) i Marija Tadej Grgina

5. Anton Blažina 17.5. 1787.

Nikola i Matejka Juraj Ivančić i Margareta Marohnić Antonova

6. Ana Kružić 5.5. 1787.

Luka i Jelena Jakov Blažina i Margareta Polić

7. Uršula Vidas 8.10. 1787.

Bartol i Matejka Matija Kružić Antonov i Margareta Sušić Grgina

8. Marija Šubat 29.2. 1788.

Anton i Marija Anton Ružić i Matejka Blažina Nikolina

9. Filip Ivan Krstitelj Marohnić

9.5. 1788.

Juraj i Matejka Matija Šporar i Marija kći Antona Kružića

10. Jovana Vukonić 16.4. 1789.

Stanislav i Ana Stjepan Butković i Matejka Blažina

Nikolina 11. Ana Marohnić 17.7.

1789. Anton Marohnić

Petrov i Margareta Anton Šubat Grgin i

Matejka kći Petra Marohnića

12. Teodor Stjepan Šubat 4.8. 1789.

Nikola i Katarina Anton Šubat i Marija (prezime nečitko) žena

Grgina 13. Uršula Blažina 14.9.

1789. Jakov i Jelena Stanislav Vukonić i

Margareta (prezime nečitko) žena Jurjeva

14. Marija Petra Doroteja Vidas

21.9. 1789.

Bartol i Matejka Matija Kučan i Margareta žena Grgina

(prezime nečitko) 15. Katarina Šubat 13.11.

1789. Nikola i Matejka Anton Šubat i Matejka

Marohnić Jurjeva 16. Jelena Kružić 29.12.

1789. Matija i Jelena Nikola Šubat i Matejka

Šubat Antonova 17. Matejka Paškvan 30.1.

1790. Luka i Barbara Bartol Vidas i Katarina

Šubat 18. Petar Polić 27.3.

1790. Ivan i Lucija Matija Šporar i Matejka

Paškvan Jurjeva 19. Lucija Blažina 4.11.

1790. Stjepan i Matejka Bartol Vidas i ? (nečitko)

20. Grga Ružić 6.3. 1791.

Luka i Jelena Anton Marohnić i njegova žena Margareta

21. Jelena Kružić 5.5. Juraj i Marija ? (nečitko)

1791. 22. Antonija Tadej 6.5.

1791. Ivan i Uršula (nečitko) i Marija

Blažina 23. Marija Roža Šubat 31.7.

1791. Nikola i Katarina ? (nečitko) i Matejka

Tomašić 24. Martin Vukonić 2.12.

1791. Stanislav i Ana Zlobin kbr. 11

Anton Marohnić i Jelena Blažina

25. Matija Paškvan 30.1. 1792.

Anton i Matejka Zlobin kbr. 9

Luka Kružić i Matejka Paškvan Jurjeva

26. Marija Marohnić 18.3. 1792.

Anton i Marija Zlobin kbr. 10

Matija Čop i Katarina Sušić

27. Juraj Šubat 13.4. 1792.

Mihovil i Matejka

Anton Šubat i Matejka Tomašić

28. Luka Blažina 3.10. 1792.

Nikola i Margareta Zlobin kbr. 3

Andrija Polić i Josipa Kružić

29. Katarina Blažina 7.11. 1792.

Jakov i Jelena Juraj i Matejka Paškvan

30. Blaž Matija Kružić 2.2. 1793.

Matija i Jelena Zlobin kbr. 13

Matija Turina i njegova žena Katarina

31. Anton Paškvan 5.5. 1793.


Matija Tomašić i Josipa Kružić Antonova

32. Marija Paškvan 17.6. 1793.

Bartol i Jelena Zlobin kbr. 16

Luka Kružić i Josipa Kružić

33. Margareta Marohnić 6.7. 1793.

Anton i Marija Matija Tomašić i Matejka Šubat

34. Lovra Bartol Tadej 10.8. 1793.

Ivan i Uršula Zlobin kbr. 1

Matija Šporar i Marija Tadej

35. Matejka Uršula Baretić 28.8. 1793.

Nikola i Ana Zlobin kbr. 34

Juraj Tomašić i Marija Sušić

36. Matija Blažina 30.9. 1793.

Stjepan i Matejka Zlobin kbr. 6

Anton Vidas i Marija Sušić

37. Uršula Kružić 1.10. 1793.

Juraj i Margareta Zlobin kbr. 13

Stanislav Vukonić i njegova žena Ana

38. Toma Polić 9.10. 1793.

Stjepan i Barbara Zlobin kbr. 14

Matija Kružić i Marija Sušić

39. Franjo Nikola Paškvan 23.11. 1793.

Luka i Barbara Anton Kružić i Marija Kučan

40. Stanislava Šubat 9.3. 1794.

Anton i Marija Matija Šporar i Matejka Šubat

41. Antonija Paškvan 9.3. 1794.

Anton i Matejka Matija Polić i Katarina Marohnić

42. Andrea Nikolina Mihaela Polić

25.11. 1794.

Mihovil i Matejka Zlobin kbr. 4

Anton Polić i Marija Polić Matijeva

43. Matejka Marohnić 4.1. 1975.


? (nečitko) i Matejka Šubat

44. Antonija Šubat 24.5. 1795.


Matija Šporar i Matejka Šubat Mihovilova

45. Matejka Uršula Blažina 12.9. 1795.

Nikola i Marija Zlobin kbr. 3

Anton (prezime nečitko) i Margareta Kučan

46. Matija Polić 20.9. 1795.

Stjepan i Barbara Bartol Paškvan i Jelena Vukonić

47. Marija Marohnić 2.2. 1796.


Matija i Marija Polić

48. Marija Šubat 3.4. 1796.


Matija Kružić i Marija Polić

49. Magdalena Ana Blažina 17.7. 1796.

Stjepan i Matejka

Anton i Katarina (prezime nečitko)

50. Tereza Uršula Šubat 12.09. 1796.

Matija i Jelena Zlobin kbr. 5

Anton Vidas i Matejka Tomašić

51. Matija Nikola Šubat 12.9 1796.

Stjepan i Marija Zlobin kbr. 4

Matija Kružić i Matejka Šubat Mihovilova

52. Luka Šimun Marohnić 1.10. 1796.

Josip i Marija Zlobin kbr. 16

Grga Širola i Matejka Paškvan

53. Euzebije Toma Kružić 16.12. 1796.

Ivan i Jelena Zlobin kbr. 18

Jakov Blažina i njegova žena Jelena

54. Antonija Apolonija Šubat

31. 12. 1796.

Nikola i Marija Anton Paškvan i žena mu Matejka

55. Ivan Nepomuk Anton Marohnić

10.5. 1797.


Matija i Marija Polić

56. Ivan Blažina 24.6. 1797.

Jakov i Jelena Ivan Kružić i Jelena Kružić Lukina

57. Anton Blaž Baretić 11.1. 1798.

Nikola i Ana Matija i Marija Polić

58. Matija Šubat 21.2. 1798

Matija i Jelena Matija Tomašić i Antonija Vidas Lukina

59. Juraj Marko Šubat 6.4. 1798.

Mihovil i Matejka Anton Vidas i Marija Antonija Šubat Grgina

60. Marko Jakov Tadej 10.4. 1798.

Ivan i Uršula Zlobin kbr. 1

Matija Polić i Marija Tadej Matijeva

61. Filip Jakov Šubat 26.4. 1798.


Matija Tomašić i njegova kći Marija

62. Anton Ivan Paškvan 13.6. 1798.


Matija i Matejka Tomašić

63. Jakobina Ana Kružić 25.6. 1798.

Matija i Jelena Matija Blažina i Jelena Kružić

64. Jakov Ivan Polić 22.7. 1798.


Martin Turina i Jelena Blažina

65. Andrija Paškvan 16.11. 1798.

Bartol i Jelena Zlobin kbr. 15

Juraj Paškvan i njegova žena Matejka

66. Andrija Nikola Šubat 24.11. 1798.

Stjepan i Margareta Zlobin kbr. 4

Grga i Marija Tadej

67. Toma Ivan Šubat 20.12. 1798.

Bartol i Ana Zlobin kbr. 12

Stjepan Polić i njegova žena Barbara

68. Petar Fabijan-Sebastijan Marohnić

18.1. 1799.

Anton i Marija Luka Ružić i Matejka Šubat Mihovilova

69. Juraj Ivan Šubat 17.4. 1799.

Anton i Margareta Zlobin kbr. 7

? (nečitko) i Marija Kučan Ivanova

70. Petrina Jelena Marohnić

29.4. 1799.

Josip i Marija Matija Polić i njegova žena Marija

71. Antonija Petrina Blažina

23.5. 1799.

Stjepan i Matejka Zlobin kbr. 6

Matija Tomašić i Marija Polić Matijeva


Ivan i Jelena Bartol Blažina i Matejka Marohnić Ivanova

73. Matejka Šubat 25.8. 1799.


Jakov Polić i Marija Polić Matijeva

74. Toma Ivan Sušić 8.12. 1799.

Ivan i Jelena Juraj Paškvan i Marija Paškvan Stjepanova

75. Lucija Šubat 11.12. 1799.

Nikola i Marija Matija Tomašić i Marija Kučan Ivanova

76. Toma Šubat 13.12 1799.

Matija i Jelena Bartol Vidas i Marija Blažina Martinova

77. Petar Fabijan-Sebastijan Kružić

18.1. 1800.

Matija i Jelena Zlobin 13

Luka Kružić i Jelena Kružić Ivanova

78. Matija Šubat 28.1. 1800.

Bartol i Marija Juraj i Matejka Paškvan

79. Marija Paškvan 23.3. 1800.


Matejka Polić Andrijeva i Katarina (dalje nečitko)

80. Jelena i Antonija Polić (blizankinje)

17.4. 1800.


Luka Kružić i Jelena Blažina; Andrija Polić i

Jelena Blažina 81. Jovana Jelena Šubat 22.4.

1800. Martin i Katarina Luka Kružić i njegova

supruga Marija 82. Jovana Petrina

Marohnić 18.6. 1800.


Matija Kučan i njegova žena Jelena

Podaci iz gornjih tablica mogu nam, nakon rasčlambe, pružiti puno dragocjenih podataka. Najviše je u razdoblju od 1773. do 1800. godine bilo bračnih parova Šubata (14), pa za njima slijede Kružići (12), i dalje Blažine (5), Marohnići (5), Paškvani (3), Polići (3) te po jedan bračni par Baretića, Ružića, Sušića, Šporara, Tadeja, Vidasa i Vukonića. S time da valja napomenuti kako su žene ranije umirale uslijed teških poroda i nehigijenskih uvjeta pri porođaju, a da su se udovci odmah ženili poslije smrti žene tako da vjerojatno imamo više parova u kojima je muž isti, ali su žene različite. Najviše djece imali su Matija i Jelena Kružić (devetero), slijede Stanislav i Ana Vukonić s osmero djece, pa dalje Anton i Marija Marohnić sa sedmero, Jakov i Jelena Blažina te Ivan i Uršula Tadej sa šestero, Anton i Matejka Paškvan s petero, Stjepan i Matejka Blažina, kao i Anton i Margareta Marohnić, Mihovil i Matejka Polić, Mihovil i Matejka Šubat, Nikola i Matejka Šubat sa četvero i naposlijetku s troje djece Juraj i Marija Kružić, Juraj i Margareta Kružić, Matija i Jelena Šubat i Nikola i Margareta Šubat. I na ovome mjestu treba skrenuti pozornost da je smrtnost djece u to vrijeme bila vrlo velika, tako da je veliki pomor djece bio u razdoblju od njihova rođenja, pa do desete godine života. To se zasigurno odnosi i na djecu ovdje naznačenih roditelja. Kumovi su, sudeći prema prezimenima bili iz Zlobina, ali i iz šireg područja hreljinske župe sv. Jurja, pogotovo iz Dola i iz samoga Hreljina. Djeci u ovom 27-godišnjem razdoblju kumovali su: Blažine (Jakov i njegova žena Jelena, Matejka Nikolina, Marija Martinova, Matija i Bartol), Stjepan Butković, Matija Čop, Juraj Ivančić, Juričići (Lucija, Marija Grgina i Matija), Kružići (Katarina kći Grgina, Luka i žena mu Jelena, Luka i žena mu Marija, Margareta Antonova, Matija Antonova, Marija kći Antonova, Josipa Antonova, Anton, Ivan i Jelena Lukina), Kučani (Matija i žena mu Jelena, Margareta i Marija Ivanova), Marohnići (Katarina kći Petra, Matejka Jurjeva, Anton i žena mu Margareta, Matejka kći Petra i Matejka Ivanova), Paškvani (Bartol i žena mu Marija, Katarina Nikolina, Katarina Lukina, Apolonija, Juraj i žena mu Matejka, Anton i žena mu Matejka i Marija Stjepanova), Polići (Andrija i žena mu Marija, Margareta Andrijeva, Matija i žena mu Marija Anton, Stjepan i žena mu Barbara, Jakov i Matejka Andrijeva), Anton i Luka Ružić, Sušići (Margareta Grgina, Katarina i Marija), Katarina Šepčić Grgina, Širole (Margareta Andrijeva i Grga), Matija Šporar i žena mu Margareta, Šubati (Stjepan, Anton i žena mu Jelena, Matija, Anton Grgin, Nikola, Matejka Antonova, Katarina, Matejka Mihovilova i Antonija Grgina), Tadeji (Grga i njegova žena Marija i Marija Matijeva), Tomašići (Juraj, Matija, žena mu Matejka i kćerka njihova Marija), Turine (supružnici Matija i Katarina te Martin i Jelena), Vidasi (Bartol, Anton i Antonija Lukina) i Vukonići (Stanislav i njegova žena Ana, Matija i žena mu Uršula, Juraj, Margareta i Jelena). Za pretpostaviti je da su se za kumove birali najodličniji, najviđeniji i najugledniji mještani. Što više kumstva na ljestvici bi značilo i viši rang uglednosti. Po tom kriteriju najodličniji je bio Matija Šporar sa 16 samostalnih kumstava, a jedno i sa ženom Margaretom. Slijede supružnici Luka i Jelena Kružić s 11 kumstava (Luka 5 puta samostalno, Jelena isto toliko, a jednom su i zajednički kumili), Matija i Marija Polić imaju ukupno 10 kumstava (4 pojedinačna Matije, 4 pojedinačna Marije i 2 zajednička), muž i žena Matija i Matejka Tomašić također 10 kumstava (Matija 5 puta samostalno, Matejka 3 puta samostalno, u jednom slučaju su i zajedno bili kumovi, dok je deseto kumstvo zajedničko kumovanje oca Matije i kćerke Marije), Stanislav i Ana Vukonić bili su kumovi 7 puta (4 puta Stanislav, Ana u 2 navrata, a jednom su bili i zajednički kumovi). Toliko kumstava imaju i Juraj Paškvan i

žena mu Matejka (5 puta je kumovala Matejka, jednom Juraj, a jednom su i zajednički bili kumovi). Naposljetku ovog popisa uglednika dolaze Matija Kučan i njegova žena Jelena sa šest kumstava (jedno zajedničko, 2 su Matijina, a 3 Jelenina). Nomen est omen, rekli bi stari Latini. Imena su znak i obilježje vremena. To je isti slučaj i za narečeno razdoblje 1773-1800. Najučestalije ime, kako muško, tako i žensko, je Matija (Mate, Matij, Matac), tj. Matejka (Matejica, Matejičina). Od 120 krštenika svaki peti (20%) dobio je to ime i sv. Matiju kao svog nebeskog zaštitnika. Tek po utemeljenju župe djeci su se počela najčešće nadjevati imena prema župnome patronu: Ivan (J/Ivić, J/Ivo, Jivan, Jovo, J/Ive, J/Ivica, J/Ivina, Ivanko, Ivačina/Ivačinka) i Ivana/Jovana (Jovica, Jova, Jivanka, Žvanka, J/Ifka...). Od kraja 1791. godine imamo u većini slučajeva i podatak o kućnim brojevima novorođenčadi i njihovih roditelja. Odmah treba ukazati da su ti brojevi u potpunosti neusporedivi sa sadašnjim kućnim brojevima i ni na koji način nije moguća usporedba sa sadašnjim stanjem (kbr. 1 - Tadeji, kbr. 3 – Blažine, kbr. 4 – Šubati i Polići, kbr. 5 – Šubati, kbr. 6. - Blažine, kbr. 7 – Polići, kbr. 9 – Paškvani i Šubati, kbr. 10 – Marohnići, kbr. 11 -Vukonići, kbr. 12 - Polići i Šubati, kbr. 13. Kružići i Blažine, kbr. 14 – Polići, kbr. 15 – Paškvani, kbr. 16 – Paškvani, kbr. 18 Kružići i kbr. 34 – Baretići). Po prezimenima krštene djece i njihovih roditelja, u razdoblju od 1786. do 1800. godine, može se razlučiti da su tada u Zlobinu i na Brdu obitavali: Baretići, Blažine, Kružići, Marohnići*, Paškvani, Polići, Ružići, Sušići, Šporari, Šubati, Tadeji, Vidasi i Vukonići. Od ovih najstarijih zlobinskih prezimena, prema popisu pučanstva iz 1948. godine**, obitavali su u Zlobinu te godine Blažine, Kružići, Marohnići, Polići, Ružići, Sušići, Šubati, Tadeji i Vukonići. Zlobinskih Baretića, Paškvana, Šporara i Vidasa*** (koji su također pripadali najstarijem valu zlobinskih doseljenika) nestalo je davno prije popisa iz 1948. godine. Ovim prezimenima gubi se svaki trag u sam osvit pisane zlobinske povijesti, tako da nisu sačuvani ni u narodnoj memoriji ni u usmenoj predaji. ___________________________________________________________________________ * Marohnići su prema popisu pučanstva iz 1948. godine, u Hrvatskoj najbrojnije zastupljeni upravo u Zlobinu s ukupno 71 nositeljem ovoga prezimena (potom slijedi Veli Dol s 32 Marohnića i Mali Dol s njih 19). ** "Leksik prezimena SRH" sačinjen prema popisu pučanstva iz 1948. g., Nakladni zavod

matice Hrvatske, Zagreb 1976. *** Kasnije su se u Zlobinu opet pojavili nositelji prezimena Vidas, ali oni nisu bili potomci tih najstarijih Zlobinjara. Potonji Vidasi su pristigli u Zlobin iz Benkovca Fužinskoga.

VI. POPIS 1779. - 1784.

U vrijeme popisa (1779. - 1784.) Zlobin je u sastavu Gospoštije fužinske*. Osim Zlobina i Fužina, kao središta, u ovu Gospoštiju potpadaju još i naselja Lič, Lokve, Belo Selo, Brestova Draga, Vrata i Sunger. U Zlobinu je popisano sljedeće: - 1779. godine 12 kuća, - 1780. godine 12 kuća - 1781. godine 13 kuća i - 1782. godine 14 kuća. Godine 1783/84. broj stoke u Zlobinu bio je sljedeći: - konja nema, - 17 volova, - 7 muzara, - 2 jalovice, - 3 juneta, - 4 teleta i - 137 ovaca. Obveznika poreza bilo je 12 kmetova sa 4 sina starija od 16 godina. Zlobin je po broju žitelja i po broju stoke četvrto mjesto u Gospoštiji, iza Fužina, Liča i Lokava. U tablicama koje slijede prikazat ćemo usporedne podatke o broju kuća, poreskim obveznicima i broju stoke za Zlobin i za 2 najveća naselja Gospoštije – Fužine i Lič.

• Tadašnji teritorijalani ustroj formiran je nakon zrinko-frankopanske urote (1671. godine), kada je bečka državna vlast od svih ovdašnjih primorskih posjeda koji su pripadali Zrinskima formirala tzv. komorna dobra. Lijepo to opisuje M. Čop u svojoj knjizi „Povijest Hreljina – knjiga prva“: …Državna vlast je od njih formirala komorna dobra, znači državna dobra, sa zahtjevom da joj budu neposredno podređena te da može slobodno činiti razne zahvate i preinake na području agrarne politike i drugih djelatnosti. Stoga se već u samom početku raznim gospodarskim i upravnim reformama vinodolsko i okolno područje zajedno s Rijekom i Trstom nastojalo što uspješnije uključiti u tadašnju, posebice trgovačku djelatnost između unutrašnjosti i morske obale. To je činila u ime države novopostavljena komorska uprava, tzv. kameralna gospoštija, kao njezina produžena ruka. Ona je preuzela i dalje vodila sve poslove u skladu s interesima države. Da bi se lakše upravljalo novostečenim vinodolskim dobrima, stanovništvo je bilo podijeljeno u šest komorskih kaštelanata: Vinodol u užem smislu te Bribir, Hreljin, Fužine, Bakar i Trsat. Najveći je bio kaštelanat Bakar s više od 1000 obitelji i 5.597 stanovnika; slijedili su kaštelanat Vinodol s približno toliko, Hreljin s oko 500 obitelji i 2.314 stanovnika, Trsat sa stotinu obitelji i 636 stanovnika te kaštelanat Fužine s više od 200 obitelji i 948 stanovnika… Feudalno-kmetski odnos između Komore i seljaka dolazi posebno do izražaja u obvezama kmetova. Davanja su raznovrsna. O tome piše i Vlado Oštrić u radu Fužine i okolna naselja u 18. stoljeću: …Glavne su obveze (davanja) zemljarina i kućarina, travarina, robota (radna obveza), desetine od ovaca, od janjadi i od žita (u različitim količinama od pšenice, raži, ječma i zobi). U tome ima raznih posebnosti. Uz kućarinu, površina kuća se računa i u osnovicu za zemljarinu, iako se zemljarina daje za plodno zemljište (tako je u Fužinama i Lokvama). Fužinarci i Ličani plaćaju travarinu od pašnjaka. Robota je obveza Ličana: dovoženje 375 trupaca od pilane u Liču. U Fužinama i Liču daje se desetina od ovaca (od koza ne), a u Lokvama samo od janjaca. Zato Fužinarci i Ličani daju 52 grla aLokvarci 2. No u Lokvama se žitna desetina daje u zrnu umjesto u snopovima. U davanjima (izračunatim u novcu) robota sudjeluje saq 28,5%, zemljarina sa 28,5%, desetina od stoke 22%, travarina 16% a žitna desetina 5%. Zbog raznih posebnosti u davanju sela su različito opterećena. Lič daje 50,98%, Fužine 29,25%, Lokve 19,77% svih davanja. Davanja se u toku druge polovine 18. stoljeća mijenjaju. Ponekad su manja, no češće su veća ili se uvode i tamo gdje ih prije nije bilo. Godine 1774. Fužine i Lokve plaćaju upola manje zemljarine i kućarine, ali Ličani sada plaćaju i zemljarinu. Robota raste. Ličani uz prijevoz trupaca daju stražu pred kaštelanatom i sudjeluju u potjerama za hajducima ili prestupnicima. Fužinarci imaju 73 dana „ručne robote“ i poštansku službu (raznošenje pošte). Povrh toga rabota uključuje i prijevoz dasaka i drvenog ugljena u Primorje… Ovakvi odnosi su potrajali sve do revolucionarne 1848. godine, kada se ukidaju kmetski odnosi. No, neka su sela oslobođena kmetskih davanja i ranije. Naime, ona sela koja su bila najmlađa u fužinskom kaštelanatu (a to su sva ona naselja nastala uz Karolinu i s Karolinom: Zlobin, Benkovac, Vrata, Belo Selo, Slavica i Brestova Draga) za razliku od ranije formiranih naselje (Lič, Lokve i Fužine) oslobođena su takvih feudalnih davanja. Vjerojatno su vlasti i na taj način željele potaknuti dolazak stanovništva u nova naselja uz Karolinu i omogućiti povećanje tih naselja koja su bila ključna za odvijanje normalnog prometa na Karolini. Ne smijemo ovdje zaboraviti da stanovništvo iz civiliziranih i uređenih primorskih naselja, i iz pitome mediteranske klime, nije baš objeručke prihvaćalo preseljenje u šumska i gorovita područja s negostoljubivom klimom.

U to vrijeme, u XVIII. i prvoj polovici XIX. st., dok je Zlobin bio u sastavu fužinskoga kaštelanata, crkveno je pripadao hreljinskoj župi sv. Jurja. Tako je bilo od pamtivijeka, pa sve do osnutka zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja 1844. godine.

Broj kuća u Zlobinu, Liču i Fužinama od 1779. do 1782. godine

Red. br. mjesto broj kuća 1779. g.

broj kuća 1780. g.

broj kuća 1781. g.

broj kuća 1782. g.

1. Zlobin 12 12 13 14 2. Lič 56 56 56 59 3. Fužine 74 74 78 83

Poreski obveznici u Zlobinu, Liču i Fužinama 1783/84.

Red. br. mjesto poreski obveznici 1783/84.

sinovi stariji od 16 godina

1. Zlobin 12 kmetova 4 2. Lič 54 kmeta 15 3. Fužine 64 kmeta+6 obrtnika 27

Broj stoke po popisu iz 1783/84.

Red.br. mjesto konji volovi muzare jalovice junad telad ovce ukupno 1. Zlobin 0 17 7 2 3 4 137 170 2. Lič 47 (od

toga 5 ždrebadi)

150 56 15 43 47 770 1.128

3. Fužine 4 99 33 16 27 28 65 272

Po broju kuća i poreskih obveznika Lič je veći od Zlobina za 4,5 puta, a Fužine oko 6 puta! No, po stočnom fondu je najbogatiji Lič. Iako s manje stanovništva ima 4 puta više stoke od Fužina, a od Zlobina više od 6,5 puta! Ličani imaju i relativno veliki broj konja (ukupno 47), pogotovo ako to usporedimo sa svega 4 konja u Fužinama (Zlobin nema niti jednog jedinog konja!). Iz ovih brojčanih pokazatelja bi se dalo zaključiti da se u Fužinama priličan broj pučanstva bavi kako obrtom, tako i upravno-državnim službama, a u Zlobinu i u Liču žive isključivo poljodjelci i stočari. Glavna gospodarska djelatnost u Gospoštiji fužinskoj u to je doba stočarstvo, a u Liču je neprijeporno najviše stoke i stočara*. Ovako impozantan stočni fond Ličani su vjerojatno imali i u

kasnijm razdobljima, jer prema pričanju dobrih poznavatelja starine u Zlobinu i okolici**, Ličani su sve do drugoga svjetskoga rata mnogobrojnim zaprežnim kolima prevozili cestom preko Stražbenice i prema Zlobinu, drva za ogrjev ili drvenu građu, dalje u pravcu primorskih naselja. ___________________________________________________________________________ * Podaci iz ovoga popisa stanovništva i domaćinstava koji je proveden austrijski precizno i detaljno, da se čak prebrojavaju i jalovice, preuzeti su iz teksta Vlade Oštrića "Fužine i okolna naselja u 18. stoljeću", tiskanom u monografiji "Fužine, u povodu 200. godišnjice škole Fužine (1785-1985)", Fužine, 1985.

** Iskazi Ignaca Kružića - Nacije Jakova Nacotina (1911. - 1980.) i Amalije Tadej rođ. Kalafatić (1922. -2013.)

VII. NAJRANIJA POVIJEST NASELJA

(1726. - 1844.)

Valja naglasiti da, kako bi danas mogli površno zaključiti, Zlobin nije odjednom naseljen, već su se njegovi stanovnici postupno doseljavali. Prema, za Zlobin, najstarijim sačuvanim podacima iz službenih popisa ljudi i imovine (popis iz razdoblja 1779. - 1784.) Zlobin ima - 1779. godine tek 12 kuća, - 1780. godine isto samo 12 kuća, - 1781. godine 1 kuća je više (ukupno 13), a - 1782. godine još je jedna kuća više (ukupno 14). Dakle, u razdoblju od pedesetak godina (od izgradnje karolinske ceste do ovoga službenoga popisa) Zlobin je naselilo ukupno dvanaestak obitelji. Kako smo u ovim pričama već ispričali* prvi naseljenici su se locirali bliže Pučkoj šterni, jer je voda ključ razvitka svakog naselja. Kasniji naseljenici grade svoje nove domove duž Karoline, sjeverno ili južno od Pučke šterne. I Brdo se naseljava u to zlobinsko vrijeme "prvoga praska". Voda se donosi u lodricama ili brintama uprćenim plašćanicom na leđima starih zlobinskih težakinja ili se dovozi na zaprežnim kolima. Osim s Pučke šterne, koristi se voda iz Mrzle va Ričini, ali za vodno gospodarenje bitni su i kalci (područja gdje se voda prirodno zadržavala, kao napr. u samom Zlobinu na Prinki ili na Vrh Brda uz samu Karolinu, a u udaljenijim predjelima to je bilo va Kosi i na Jezeru) i kaline (umjetne lokve koje je na pogodnim mjestima izgradio čovjek, primjer su Kalina i Stara Kalina). Zaključujući prema prezimenima krštene djece iz najstarijih matičnih knjiga u koje se unosi i mjesto rođenja novorođenčadi-krštenika (razdoblje od 1786. do 1800. godine**, koje se poklapa s ovim razdobljem službenog popisa) tada na Zlobinu i Brdu obitavaju: Baretići, Blažine, Kružići, Marohnići, Paškvani, Polići, Ružići, Šporeri, Šubati, Tadeji, Vidasi i Vukonići. To je 12 prezimena što odgovara i ukupnom broju kuća (i obitelji) tadašnjeg Zlobina, pa možemo slobodno utvrditi da nakon prvih naseljenika Kružića (Vučića i Fićurina) te Vukonića, dolazi od sredine do kraja 18. stoljeća drugi val naseljenika. U 14 kuća iz popisa 1782. godine moglo je živjeti cca 50-tak osoba. Popis nam to ne govori već spominje samo "12 kmetova sa 4 sina starija od 16 godina". Prema podatku iz "Spomenice župe zlobinske" u Zlobinu je 1830. godine bila 31 kuća, a broj stanovništva zajedno s financima se kretao oko stotinu. U odnosu na podatke 50-tak godine ranije iz prvog službenog popisa, broj kuća i broj stanovnika se udvostručio. Po podacima iz šematizma Senjsko modruške biskupije za 1851. godinu, rimokatolika (a tada su to bili svi zlobinski žitelji) je bilo 450, pa možemo zaključiti da je novi veliki val naseljenika došao u Zlobin u prvoj polovici XIX. stoljeća kada se broj stanovnika

učetverostručuje. U to vrijeme dolaze u Zlobin novi naseljenici iz Hreljina i okolnih mjesta, ali i iz drugih područja (napr. Tomljanovići iz Krivoga Puta, Kirci Kalafatići i Knezi, pa Kauzlarići iz Brestove Drage). ___________________________________________________________________________ * Priča IV. "Najstariji zlobinski naseljenici". ** Do 1786. godine se u knjizi rođenih-krštenih, koja se vodi u hreljinskoj župi Sv. Jurja, ne navodi mjesto iz kojega su roditelji djeteta. Kada smo već spomenuli prvi službeni popis, tada ćemo na ovome mjestu iznijeti i ostale podatke iz tog popisa koji se odnose na tu ranu zlobinsku prošlost, a ti nam podaci govore o tome od čega su živjeli prvi Zlobinjari i što im je bila gospodarska osnova. Naravno, uz kirijašenje po Karolini i pružanje usluga za odvijanje putničkog i teretnog prometa po ovoj prvoj suvremenoj cesti koja je povezala Primorje s unutrašnjosti Hrvatske. Iz prethodne priče saznali smo kako je u Zlobinu godine 1783/84. godine nije bilo niti jednog konja. Volova je bilo sedamnaest. Iz tog podatka da se isčitati da su volovi bili glavno sredstvo za kirijašenje. Vol je za te stare Zlobinjare, u odnosu prema konju, bio zahvalnija, gospodarski isplativija i korisnija domaća životinja. U istom razdoblju u Zlobinu je ukupno 170 grla stoke. Tridesetitri grla su stoka "krupnog zuba" (19,41%). Ovaca ima 137 ili u postocima 80,51%, pa je u tom razdoblju ovca glavni oslonac zlobinske obitelji. Kasnijih godina se situacija mijenja na način da krave potiskuju ovce, da bi od polovice 19. stoljeća krava bila isključivi gospodarski osnov zlobinskim obiteljima.* Duhovni život je tada bio isključiva okosnica općeg društvenog života, a centar društvenog okupljanja bila je župa i crkva. Župna crkva bila je crkva sv. Jurja u Hreljinu i sve duhovne potrebe Zlobinjari su obavljali u toj, tada njihovoj matičnoj župnoj crkvi. Kako se tridestih i četrdesetih godina 19. stoljeća broj žitelja naglo povećao, rasla je težnja Zlobinjara da ipak imaju i vlastiti bogoslužni prostor. Naravno, kapelicu, a ne crkvu, jer Zlobin tada još nije bio župa. Konačno, 1826. godine sagrađen je taj prvi bogoslužni objekt na Zlobinu. Kapelica je sagrađena na istome mjestu na kojem se nalazi sadašnja zlobinska župna crkva i bila je isto posvećena Sv. Ivanu Krstitelju***. ___________________________________________________________________________ * O tome više u pričama XXXIII. "Krave koje život znače" i XXXIV. "I mlijeko koje život znači". ** Vjerojatno su još ranije bila postavljena raspela na raskršćima cesta i putova, kao što ih i danas nalazimo na početku Prdočaja, na raskršću gdje se od glavne ceste odvaja put za Zlobinsku Dragu, pa na raskršćima kolnih putova na Kastavčevu i u Zvrijaku.

*** O tome piše u župnoj spomenici sljedeće: ... Dok je još Zlobin bio filijalka župe Hreljinske sagradili su si Zlobinjari svojom ponukom i svojim trudom i novci kapelicu sv. Ivana Krstitelja na istome mjestu gdje je i sadašnja župna crkva, da se mogu starci i djeca, koja nisu mogli na Hreljin k sv. misi, u njoj po nedjeljah i blagdanih Bogu pomoliti. Kad je godine 1844. ova kapela pretvorena u župnu crkvu odmah se je pokazala da ne odgovara svojoj svrsi ...

VIII. IZGRADNJA NOVE CESTE - LUJZIJANE

(Posljedice za Zlobin i ostala naselja na Karolini)

Više od tričetvrt stoljeća ili točnije 77 godine Karolina je jedina cesta kojom se prometuje od Primorja prema središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj. Sav teretni, poštanski i putnički promet odvija se ovom cestom, pa tu nalaze zaslužbu mnogu kirijaši, trgovci, poštari, krčmari, vlasnici prenoćišta, timaritelji stoke, kovači, kolari, zaštitari itd... Otvaranjem nove i suvremenije Lujzijane 1809. godine sav taj promet se preusmjerava na tu cestu i Karolina ostaje prazna u odnosu na ono prethodno stanje. Kirijaši su i nadalje mogli zaradjivati, jer uz novu cestu nije bilo stanovništva (pa ni volova, konja i kirijaša) koji bi mogli preuzeti obavljanje prijevoza robe, pošte i putnika. Ali su sada ti kirijaši trošili puno više vremena za dolazak iz naselja uz Karolinu do Lujzijane*. Na taj način su gubili dragocjeno vrijeme i zarada nije bila kao u prijašnja, dobra, stara vremena. Krčmari, trgovci, poštari, vlasnici prenoćišta, timaritelji stoke, kovači, kolari, zaštitari i drugi, koji su zaslužbu nalazili uz Karolinu ostali su potpuno bez posla i bili su u još težem položaju od kirijaša. O tim teškim vremenima govori nam i zapis popa Štanfela iz Župne spomenice, pisan 1884. godine: Kad je dograđena Luizinska cesta preko Jelenja prestala je ovdje trgovina i kirijašenje od kojega su ovdje najviše kmeti živjeli. To su uvidjele i vlasti, pa da olakšaju nezavidan položaj stanovništva u naseljima uz Karolinu, grade se u prvoj polovici 19. stoljeća spojne ceste između Karoline i Lujzijane. To je bila nova spojna cesta između Fužina i Lujzijane koja prolazi Kraljevim Jarkom, zatim spoj od Bukovca kraj Brestove Drage prema Lokvama. Osim toga i sama se Karolina novim trasama kojima se izbjegavaju strmine pokušava prilagoditi suvremenom prometu**. Na Zlobinu su novotrasirani dijelovi stare Karoline od Vrh Peći do Obišenjaka (stari put prolazi niže od Vrh Peći, da bi se potom cesta penjala prema Zlobinu. Nova trasa "sječe" teren kroz Franićevu kavu i na taj način ostaje u ravnini), zatim od kapele BDM 7 žalosti do Zastupa, gdje stara trasa prolazi niže od sadašnje ceste i konačno, najveća preinaka Karoline na području Zlobina je na Brdu. Brdanjarske kuće od Drage do Vrh Brda (tj. od kuća Kučanovih u Dragi koje su Talijani spalili u drugom svjetskom ratu, pa do kuća Matodove, Kraljeve, Betine i Špirotine na Vrh Brda) pokazuju lijepo staru trasu. Naime, već je u ovim pričama više puta naglašavano da su Zlobin i Brdo tipična naselja uz prometnicu i sve kuće se smještaju uz cestu i tome se sve podređuje. Tako su izgrađene i kuće na Zlobinskome Brdu. Novom trasom od Zastupa do Vrh Brda, Brdo ostaje izvan glavne

prometnice, pa se grade dvije spojne cestice, prva od raspela prema Dragi (nije više u funkciji, jer je preko nje prešao naftovod) i druga koja skreće od kuće Vene i Tončete s glavne ceste prema Dragi, a koja je i danas u funkciji. Usputno treba navesti da je ova spomenuta Venina kuća jedina na novoj trasi Karoline, a izgrađena je tek pred početak prvoga svjetskoga rata, dok su sve ostale stare kuće na Brdu izgrađene 150-tak godina prije. ___________________________________________________________________________ * Primjerice, zlobinski kirijaši su odlazili na novu cestu preko Brda, Mrzle i Ričine, do Gornjeg Jelenja ili preko novoizgrađene ceste koja je preko Kraljeva Jarka spojila Fužine s Lujzijanom. ** Karolinska cesta je temeljito obnovljena i rekonstruirana u dva navrata. Prvi puta još prije izgradnje Lujzijana (1780. godine), a drugi puta 1830. godine. O građenju tih novih cesta i novih dionica postojećih cesta u prvoj polovici 19. stoljeća napisao je 1884. godine nekoliko redaka i zlobinski ljetopisac - pop Štanfel u Župnoj spomenici: "... Oko godine 1830. bila ova cesta od Zlobina do Vrh Peći preložena po tako zvanoj Ratkovoj cesti koju je sagradio dozvolom fužinske gospoštine do šume u Zvirjak i Dragu. Ta cesta uništila šume tako kako danas stoje..." Ti zahvati u osuvremenjivanju prometnica vjerojatno su nešto olakšale život starim Zlobinjarima i Brdanjarima, ali vjerojatno ne bitno. I tako je puk životario do 1873. godine i do još veće katastrofe koja ga je tada snašla, a uzrokovana je puštanjem u promet željeznice Pešta-Zagreb- Rijeka*. ___________________________________________________________________________ * O tome vidjeti više u priči br. XXX. "Željeznicu guta već daljina". Ovdje samo navodimo kratki tekst zlobinskog ljetopisca, popa Štanfela koji je u kroniku pisanu 1884. godine, o tome napisao ove retke: " ... Kad je željeznica od Karlovca do Rieke 1873. sagrađena okrenula je po njoj sva trgovina na zator i propast ovih krajeva koji su od kirije živjeli...". Stanovništvu, barem zdravom i radno sposobnom tada ne preostaje drugo nego da se iseljava. Najprije na sjever Hrvatske, nešto malo čak i u Bosnu koja je pod upravom Austro-ugarske od 1878. godine, a najviše odlazeći u prekomorsku pečalbu.

IX. GOSTIONIČARI I TRGOVCI

Kako je Zlobin nastao uz prometnicu, za pretpostaviti je da je ovdje od tih "prvih vremena" bila potreba za ugostiteljima i trgovcima koji bi ugostiteljske i trgovačke usluge pružali furmanima, pratnji kola i kočija (koja se sastojala od pomoćne radne snage i oružničke zaštite) i putnicima svih vrsta, bilo oni putnici namjernici ili putnici slučajnici. Za usluge uz prometnice bili su bitni i kovači, i kolari, i potkivači, i cestari (koji su održavali i čistili cestu, omogućavali da bude prohodna što više vremena i tijekom zime) i kirijaši koji su pružali pomoć na strmim usponima (kada se nije moglo savladati uspon, a da se ne upregne još jedan par volova ili konja, tzv. "četverenje"), ali isto tako su bili važni i ugostitelji koji su pružali zaklon od kiše, snijega i drugih vremenskih nepogoda, okrijepu u piću i hrani, topli smještaj u sijenu za furmane i putnike, a krmu, timarenje i smještaj u štalama za konje i volove. Prva gostionica s tim navedenim popratnim sadržajima i uslugama bila je gostionica "Vukonić" (danas kbr. 43 i 43a) otvorena u isto vrijeme kada se počeo odvijati promet na Karolini. Egzaktno, s ove vremenske udaljenosti, i uz oskudne povijesne izvore, ne znamo točnu godinu kada je ova gostionica počela s radom, ali možemo reći da je to bilo najkasnije 1740. godine i da je to bila treća stalna građevina u Zlobinu, nakon one prve dvije koje je sagradila država, jednu poviše Pučke šterne, na mjestu gdje danas stoji ili kuća Marija Mavrinac (kbr. 41) ili Smiljke Grgurić (kbr. 40), a druga na mjestu današnje kuće Božice Kružić (kbr. 45)*. Prošlost ove gostionice možemo pratiti kroz 6 generacija obitelji Vukonić (Stanko-Augustin-Mate-Juraj-Toma/Tomina-Petar/Petrina) čiji je obiteljski nadimak bio Guštini. Nakon neprekidnog rada od nešto više od 2 stoljeća, ovaj ugostiteljski objekat se zatvara krajem 50-tih godina 20. stoljeća, a posljednji vlasnik iz guštinske loze bio je Petar Vukonić - Petrina (1895. - 1959.). U kasnijim i već "zrelijim" zlobinskim godinama gostionice otvaraju Juraj Kružić - Po(d)žup (1854. - 1919.), Rafael Marohnić - Rafac (1850. - 1922.) i Mate Marohnić - Kmet (1870. - 1946.). Svi ti gostioničari pružali su i dodatne usluge svojim gostima. Tako kuglane imaju gostionice Guštinih, Požupova i Kmetova. Trgovine drže i Guštini, i Rafac, i Kmet. Mesari su Rafac i Kmet. Sale za iznajmljivanje nude Guštini, Kmet i Rafac, a jedno vrijeme uz gostionicu Guštinih radi i peknjica. Uz navedene obrtnike koji pružaju razne usluge, maloprodajnu trgovinu je vodio u svojoj kući

(danas kuća u vlasništvu Vilima Polića – Tonetina, Zlobin kbr. 28) i Anton Šubat - Tone (1858.-1925.). Zadružnu trgovinu vode od 1905. do 1913. godine Anton Tometić - Tonac Mršić Malinar (1873. -1958.) i Ladislav Polić (1886. - 1918.). Zadružna trgovina je u to vrijeme bila u kući Grge Kružića - Grgoca (danas kuća Vladešinovih, kbr. 50), a izgradnjom posebne zgrade (na Zlobinu poznate pod nazivom Stara zadruga gdje se danas nalazi DVD) zadružni trgovci A. Tometić i L. Polić se sele u nove prostorije. Njih nasljeđuje Ivan Tomljanović - Barba Zadrugar (1866. - 1950.), koji vodi zadružnu trgovinu od 1913. do umirovljenja 1938. godine. Posljednji zadružni trgovac je Josip Polić - Kapural**, od 1938. do 1943. godine. U metežu nastalom po kapitulaciji Italije, 9. rujna 1943. godine, Zlobinjari raznose sve što zatiču u zadružnoj trgovini i ona prestaje s radom. Zadrugom je upravljao zadružni odbor, a članovi posljednjeg zadružnog odbora bili su: Petar Dorić (1879. - 1968.), Grgur Kružić – Javorov (1887 – 1942.), Ivan Kružić - Kumesar (1892. - 1972.), Anton Tometić – Mršić (1873. - 1958.), Stjepan Vukonić – Guštin (1861. - 1942.), Stjepan Šubat – Štefan Lojzin (1908. – 1978.) i Maksimilijan Kružić – Makse Požupov (1892. – 1943.) ___________________________________________________________________________ * Vidi priču IV. "Najstariji zlobinski naseljenici". ** Rođen 1913. , umro 2006. godine.

X. DRVOSJEČE, PALIRI I POLJODJELCI

Osim kirijašenja Karolinom (od 1732. godine)* i kasnije Lujzijanom (od 1809. godine) te bavljenja stočarstvom, Zlobinjari su ekonomsku okosnicu za privređivanje pronalazili i u poljodjelstvu te u eksploataciji šuma. Ogrjevno drvo su koristili u vlastitim kućanstvima, ali su ga i prodavali u Primorju, pa su i time priskrbljivali nužna sredstva za potrebe svojih obitelji. U to najranije vrijeme zlobinske (pred)povijesti drvosječe bi u šumama proizvodili i drveni ugljen te ga isto prodavali u primorskim mjestima. Još i danas na mnogim mjestima u šumama u okolici Zlobina nalazimo ostatke tih starih japnenica. Ti proizvođači drvenog ugljena nazivali su se u lokalnom dijalektu palirima (jednina: palir). U to prvo vrijeme bilo je još dosta jelova i smrekova drva u šumama oko Zlobina, pa su sječom jela i smreka opskrbljivali brodogradilišta u Bakru i Kraljevici koja su u velikim količinama u to doba potraživali drvenu građu potrebitu za izgradnju jedrenjaka. Osim u eksploataciji šuma oko Zlobina, Zlobinjari su u drugoj polovici 19. stoljeća sudjelovali u velikom iskorištavanju hrastovih šuma u Slavoniji, Turoplju, Moslavini, Prigorju, Podravini i Ugarskoj, gdje su odlazili preko zime u sezonsku migraciju, da bi se s proljeća opet vraćali Zlobinu i svojim gruntovima. Šumarsku tradiciju nastavljali su i u prekomorskoj emigraciji u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi na kraju 19. i početkom 20. stoljeća kada su krčili šume u Wisconsinu, Michiganu, Washingtonu i Montani (SAD) te u British Columbiji i Ontariu (Kanada). Povjest se i ovaj puta ponavljala, jer su pionirski krčili šume i utirali put civilizaciji u do tada nepristupačna područja sjevernoamaričkog kontinenta, isto tako kako su njihovi pređi, stotinu i pedeset do dvijesto godina prije, krčili šume u području na kojem se danas nalazi Zlobin. Osim šuma, u gruntu starih Zlobinjara bile su vrlo bitne i sjenokoše na kojima su kosili travu i sušili sijeno za svoje blago. No, bili su i poljodjelci, koji su na škrtoj zlobinskoj zemlji uzgajali zob, raž, ječam, krumpir**, mrkvu, zelje, grah, repu itd... što im je, uz mlijeko i mliječne prerađevine, bio glavni izvor prehrane. Zanimljivo je da su prvi Zlobinjari zadržali isvoje posjede i na području današnjeg Hreljina, Bakarca, Šmrike, Dola i Kraljevice. Ti posjedi su im bili važni radi uzgajanja vinove loze, budući da je vino u to vrijeme bilo jedan od najvažnijih prehrambenih proizvoda! No, ipak je bilo teško, gotovo nemoguće, voditi brigu o svojim zlobinskim i o svojim primorskim posjedima, pa postupno te svoje vinograde ili prodaju ili poklanjaju crkvi. To saznajemo iz Župne spomenice župe Zlobin gdje je Juraj Štanfel, župnik zlobinski od 1877. do 1888. godine i najplodniji zlobinski kroničar starih zlobinskih vremena zapisao, sljedeće: Kada je ovdje g. 1826. nastojanjem Augustina Vukonića, Ivana Marohnića, Stanka Vukonića i Mate

Šubata, prva kapela sagradjena, biskup Ježić nije htjeo dozvoliti u njoj misiti, dok ne polože kapital od 400 for. uz 6% kamata za njezino uzdržavanje. I za ovaj put su se napomenuti muževi pobrinuli, podpisali svoja posjedovanja koja su još od starine imali kod mora odakle su se ovamo doselili bili: 1. Ivan Marohnić vinograd u Dolu za 215. for. kupio Lovra Sikučan za 225 f. 2. Mate Šubat vinograd na Hreljinu za 47 for. 3. August Vukonić vinograd na Hreljinu za 69 for. 4. Stanko Vukonić (Juraj) vinograd na Hreljinu 69 for. Tom rasprodajom i darovanjem svojih primorskih posjeda, Zlobinjari su još više pospješili trgovinu i "robnu razmjenu" između primorskih naselja i Zlobina, pa je sve do unazad 50-tak godina bila uobičajena pojava da su Hreljanke i Dolanke dolazile u Zlobin prodavati ono što nije u Zlobinu uspijevalo niti se moglo proizvoditi: grožđe, smokve, vino, rakiju... ___________________________________________________________________________ * I prije izgradnje Karoline i stalnog naseljavanja Zlobina morali su na ovim područjima postojati praputovi koju su spajali Hreljin i Fužine (naselje je u Fužinama formirano još u 17. stoljeću, dakle, prije izgradnje Karoline) te Lič i Hreljin (Lič je još starije naselje, nastalo u 15. stoljeću, više puta napušteno, da bi se zastalno naselilo Bunjevcima 1605. godine, a kroz cijelo to vrijeme je potpadalo pod župu Sv. Jurja na Hreljinu, tako da je i to jedan dokaz da je nužno morala postojati komunikacija između ova dva naselja). Inače, i Fužinarsko i Ličko polje imaju daleko bolje preduvjete za osnutak naselja nego područje Zlobina. Zemlja je kvalitetnija, više je prostranih livada i oranica, a što je najvažnije i Ličko polje i Fužine obiluju vodotokovima, tako da su ti dijelovi Gorskoga kotara bili atraktivni naseljenicima u tom razdoblju, za razliku od negostoljubivog i bezvodnog Zlobina. I crkvena povijest Liča i Fužina je puno starija od zlobinske. Tako je župa u Fužinama osnovana 1725. godine, a župa Lič je još starija. Prvi pisani spomen na tu župu je iz 1700. godine. ** Zlobinski krumpir je oduvijek bio cijenjen po svojoj kvaliteti i ukusnosi. Prema pričanju starih Zlobinjara čak je ovomo dolazila pustopašna gospoda iz udaljenijih gradova (napr. Karlovca) da uživa u okusima krumpira uzgojenog na zlobinskom području.

XI. FURMANI*

Djelatnost kirijašenja u Zlobinu mogli bi podijeliti u tri razdoblja: prvo, po Karolinskoj cesti, dok je ova cesta bila jedina moderna prometnica koja je povezivala Primorje s Panonijom (od 1732. do 1809. godine); drugo, po Lujzijani, kada je otvaranjem ove ceste sav značajan promet s Karoline preusmjeren na ovu tada novoizgradjenu cestu (od 1809. do 1873. godine) i treće razdoblje, od izgradnje željeznice Rijeka – Zagreb – Budimpešta 1873. godine, pa do drugoga svjetskoga rata. U prvom razdoblju cijeli poštanski, putnički i teretni promet između primorskih gradova Rijeke, Bakra i Kraljevice prema panonskim dijelovima Hrvatske i gradovima Ogulinu, Karlovcu i Zagrebi odvijao se starom karolinskom cestom. Dakle, preko Zlobina je prolazilo najmanje stotinjak kočija, diližansi i vozova dnevno. Zlobinski furmani bili su u središtu prometnog dijela ovoga svijeta i zaslužba (i zarada) im je bila na dohvat ruke. Iz popisa stanovništva i domaćinstava 1783/84. godine razvidno je da tada Zlobin ima svega 13 kmetova i 17 volova. Konja nema niti jednoga, što znači da su tada zlobinski furmani prevozili teret isključivo s volovskim zapregama. Iz Gorskoga kotara bi u Primorje prevozili ogrjevno drvo, drvo za izgradnju brodova u brodogradilištima u Kraljevici i Bakarcu, drveni ugaljen, sijeno, krumpir... a iz primorskih gradova prema Gorskome kotaru i dalje prema Ogulinu i Karlovcu svu trgovačku robu koja se brodovima dopremala do riječke, bakarske ili kraljevičke luke. To je zlatno doba kirijašenja, furmani su na samom izvoru posla i zarade, nemaju konkurencije u drugim vidovima transporta, a djelokrug njihovog kirijašenja proteže se na dugačkom potezu od Rijeke do Karlovca, što je otprilike 100-tinjak kilometara. Osim kirijašenja, Zlobin ima i ostalih indirektnih koristi od glavnog trgovačkog puta koji prolazi kroz samo mjesto. Cesta omogućuje dobru zaradu ne samo kirijašima, već i kolarima, i kovačima, i tesarima, i gostioničarima, i trgovcima, i svratištarima. Sve to utječe da Zlobin širi i raste, pa da se od seoceta koje broji oko 60-tak stanovnika (1770-tih i 1780-tih godina) razvije u prvoj polovici 19. stoljeća u selo od 300-tinjak stanovnika.

U drugom razdoblju Zlobinjari nastavljaju s kirijašenjem, ali u ponešto nepovoljnijim uvjetima. Glavna cestovna prometnica više ne prolazi kroz Zlobin, pa moraju do glavne prometnice Lujzijane prijeći i desetak kilometara. Zaslužba i zarada im nije više, kao prije, na dohvat ruke. Osim toga, više nema ni indirektnih koristi od velikog broja kočija, diližansi, vozova i putnika koja su prije prolazili kroz Zlobin i omogućavale dobru zaradu i ostalim djelatnostima kojima su ljudi opsluživali promet na cesti. To je početak gospodarske stagnacije Zlobina. No, poslovi se ipak pronalaze na novoj cesti, pa stanovništvo još ne osjeća znatniji pad životnih uvjeta, koji će uslijediti u trećem razdoblju. ___________________________________________________________________________

* Lokalni naziv za kočijaša, vozara, kirijaša; dolazi od njemačke riječi "fuhrmann". Dolazak željeznice i njezin prolazak kroz samo mjesto, umjesto napretka i novih mogućnosti zarade i pronalaženja poslova, donio je propast kirijašenja kao gospodarske grane. Svu robu i putnike preuzima željeznica, a kirijašnje opstaje kao lokalna grana prijevoza koja prevozi teret samo između Zlobina i obližnjih primorskih mjesta (Hreljin, Kraljevica, Dol, Šmrika, Bakarac ... područje dužine od samo 20-tak kilometara, što je samo 1/5 dužine kirijašenja iz prvog i drugog razdoblja). Dakle, treće razdoblje zlobinskog kirijašenja je, na neki način, i završetak ove gospodarske djelatnosti. Ti događaji su toliko unazadili životne uvjete stanovništva u Zlobinu, da upravo tada započinje masovni odlazak Zlobinjara i zlobinskih obitelji u panonske dijelove Monarhije, a s vremenom i u emigraciju u prekomorske zemlje. Dolazak željeznice otvorio je tako vrata iseljavanju iz Zlobina, a cijelu situaciju je usložnjavala činjenica da su željeznice bile pod izravnom upravom Budimpešte i da domaći ljudi, pa i Zlobinjari, za cijeloga razdoblja Monarhije (sve do 1918. godine) nisu mogli dobiti zaposlenja na željeznicama, izuzev privremenih i sporadičnih poslova (napr. čišćenje snijega zimi, remont pruge i sl). Život pastira i kirijaša stvara posebne veze između životinje i čovjeka. To je još izrazitije za furmane nego za čobane. Furmani su svoje spavaće sobe gradili baš iznad štale u kojoj su boravile njihove životinje, to za slučaj da i tijekom noći budu u njihovoj blizini i da životinje mogu biti sigurnije, jer osjećaju blizinu svojega gospodara. Tegleća životinja, bilo konj, bilo vol, tretira se kao osoba, s njom se razgovara, raduje i tuguje. Kao i svaka osoba ima i osobno ime. Konji su: Cezar, Cvetko, Fuks (žutolisičje boje), Gidran, Lisac, Moro (crnodlak, vranac), Pram (smeđe boje), Sokol (žive naravi), Sultan (crvenosivi) i Šek (bijelac). Volovi su: Belac (blijedosive boje), Filac, Jelen, Mićok, Peran (crnosmeđ) i Šaran (šarenih boja). Ista imena i za konje i za volove bila su: Lisac (s lisom na glavi) i Sivac (dlake sive boje). A kada dođe vrijeme da se Lisac ili Sivac preda mesarima u klaonicu, tada je cijela kuća ožalošćena kao da je umro član najuže obitelji. Djeca i žene ne mogu suspregnuti plač, samo furman ne ispušta suze. To se ne priliči gospodaru kuće i njegovu dostojanstvu. No, potajice, kada ga nitko ne može vidjeti i njegove se oči orose.

JUNAČKO DOBA OD OSNUTKA ŽUPE SV. IVANA KRSTITELJA (1844.)

DO SREDINE DVADESETOG STOLJEĆA

Ferdinand I (1835.-1848.) - Franjo Josip I (1848.-1916.) - Karlo I (1916.-1918.) - Petar I Karađorđević (1918.-1921.) - Aleksandar I

Karađorđević (1921.-1934.) - Petar II Karađorđević (1934.-1945.) - Pavle Karađorđević regent (1934.-1941.)-Poglavnik Ante Pavelić

(1941.-1945.)-Maršal Tito (1945.-1980.)

Revolucionarna 1848. Ban Josip Jelačić (1848.-1859.)

Bachov apsolutizam (1850.-1860.) Austro-ugarska nagodba (1867.)

Ugarsko-hrvatska nagodba (1868.) Dragutin Kuen Hedervary (1883.-1903.)

Narodni pokret (1903.) Prvi svjetski rat (1914.-1918.)

Ujedinjenje Kraljevine SHS (1918.)

Vidovdanski Ustav (1921.) Šestosiječanjska diktatura (1929.-1934.) Velika gospodarska kriza (1930.-1934.)

Oktroirani Ustav (1931.) Atentat na Aleksandra (1934.)

Knez Pavle i namjesništvo (1934.-1941.) Banovina Hrvatska (1939.-1941.)

Drugi svjetski rat-Talijanska i njemačka okupacija- -Pavelićeva NDH-Titov narodnooslobodilački pokret (1941.-1945.)

XII. IZGRADNJA KAPELICE (1826.)

OSNUTAK ZLOBINSKE ŽUPE (1844.) TEMELJITA DOGRADNJA CRKVE (1866.)

Zlobin je sve do 1844. potpadao pod starodrevnu hreljinsku župu sv. Jurja. Razvojem mjesta i stalnim povećavanjem stanovništva u prvoj polovici 19. st. rasla je i želja za formiranjem samostalne zlobinske župe. To je bilo u vrijeme senjsko-modruških biskupa Ivana Krstitelja Ježića (rođen 1746., biskup od 1789. do smrti 1833.) i Mirka Ožegovića (rođen 1775., biskup od 1834. do smrti 1869.). Hreljinski župnik bio je u to vrijeme Matija (Mate) Balas*. Župnik hreljinski bio je od 1833. do 1844. godine. U rasvjetljavanju povijesnih činjenica oko ustrojavanja župe zlobinske, izgradnje župne crkve Sv. Ivana Krstitelja i početnog rada župe, pomoći će nam zapisi iz župne spomenice, koje ovdje navodimo u izvorniku. Prvi je tekst naslovljen u spomenici Viek i povjest župe Zlobin: Župa Zlobinska bila je do god. 1844. filijalka župe Hreljinske. Zlobinjarom je bilo jako težko, pače u zimsko doba često ne moguće polaziti k sv. misi na Hreljin, za to su nastojanjem najstarijih i najuglednijih seljana: Auguština Vukonića, Ivana Marohnića (Ivanka), Mate Marohnića (Durnajsa) i Mate Šubata (Biskupa) god. 1830. do 1831.** sagradili kapelicu sv. Ivana (Krstitelja) namjerom da će im biškup dati svake nedjelje i blagdana u njoj misiti, ili da se blagdanom u njoj barem pomoliti mogu Bogu oni koji ne mogu radi starosti ili zla vrimena na Hreljin. Tada je sa svimi i sa financi koji su ovdje bivali selo jedva 300 duša brojilo. Na preporuku Frana Ivana Kukuljevića velikoga bilježnika Zagrebačke županije, koj se je 1832. na Fužini po službenom poslu desio, komu su se bila napomenuta četvorica u ime svega sela utekla, saslušao ih je u Novome biskup Ježić, nu nije dopustio prije u novoj kapeli misiti, nego li polože kapital koj bude godimice iznašao interesa 24 for za njezino uzdržavanje. Osim toga morali su se Zlobinjari obvezati, da će vazda dati toliko ručnih težaka, koliko bude gradnja ili popravak novo sagrađene kapele zahtijevao, kako to piše iste godine na Ivana Mrzljaka arhidjakona i župnika Hreljinskoga. Napomenuta četvorica zauzimajući se za svoje selo i obće njegovo dobro namienila su svoja obćinska posjedovanja koja su imali na korist novo sagradjene kapele sv. Ivana kao fundaciu u vriednosti od 400 for. konveniranoga novca za uzdržavanje i

popravljanje iste. Budući da je Ivan Marohnić najveću vriednost darovao, za to je i po njegovu imenu izabran patron ili zaštitinik iste sv. Ivan Krstitelj. Kad je tako opstanak kapele osjeguran bio, dozvolio je biskup Ožegović (umro 1869.) god. 1835. prosinca 11. Mati Balasu župniku Hreljinskome blagosloviti novu kapelu te ju je već 27. prosinca iste godine uz prisutne: Ivana Soića (Šoića. op. R. T.) kapelana Hreljinskoga, Studenca župnika Fužinskoga, Petriša župnika Ličkoga blagoslovi. Od te dobi pa sve do 1844. polazili bi kapelani Hreljinski, kad im je bila misa plaćena, dana predprega i objed, po nedjeljah i blagdanih na Zlobinu sv. misu čitati propovijedati itd. Međutim napomenuta četvorica nisu ___________________________________________________________________________ * Rođen je 3. travnja 1782. u Belgradu-Grižanama, a mladu misu je služio 1805. godine. Prije Hreljina službovao je u Svetome Jakovu Šiljevici (danas Jadranovo) i Sv. Jeleni (današnji Dramalj). Godine 1844. imenovan je kanonikom arhiđakonom u Bakru, gdje je 29. kolovoza 1853. i umro. Sahranjen je u kripti bakarske crkve sv. Andrije. Prije njega, do 1833., župnik hreljinski bio je Ivan Mrzljak. ** Na drugom mjestu spomenice, u tekstu "Opis i postanak župne crkve sv. Ivana na Zlobinu", navodi se da je to bilo 1833. Još se u povijesnim izvorima spominju godine 1826. i 1829. Autor ovih priča se priklanja da je točna godina izgradnje i posvećenja kapelice bila 1826. godine. Potpuno obrazloženje slijedi naknadno u ovoj priči.

prestali svakom prilikom moliti i prositi, pače su po više puta išli glavom do biskupa prosjačiti da im dade vlastitoga svećenika, koj bi ovdje stalno bivao i duhovnu pomoć bez pogibelji života pružiti mogao, navodeć za razloge udaljenost župne crkve, zlo vrieme, pogibelj života, velik broj duša (400) slučaje umrlih do kojih nije mogao svećenik radi bure i mećave doći, i djecu koja su bez sv. Krsta u zimsko doba ovdje umrla. Župnici Hreljinski su njihove molbe svakom mogućom prilikom podupirali, i potrebu pravedne njihove želje dokazivali. Tako je god. 1849. župnik Hreljanski izviestio Crnkovića inspektora komorskih dobara i biškupa Senjsko-Modruškoga (Mirko Ožegović, op. R. T.), da je kapela sv. Ivana na Zlobinu za potrebu opskrbljena crkvenim ruhom pokućstvom i glavnicom od 400 for. Tako je malo po malo Zlobin od župe Hreljinske odciepljen te godine 1844. u samostalnu župu pretvoren. Župnik Juraj Štanfel, u prethodnom tekstu pisanom u župnu spomenicu godine 1884., navodi da se Fran Ivan Kukuljević, veliki bilježnik Zagrebačke županije, koji je 1832. godine boravio u Fužinama, zauzeo da najuglednije mještane Augustina Vukonića (sudca), Ivana Marohnića Petrova Ivanka, Matiju Marohnića Durnajsa, Jurja Vukonića i Matiju Šubata Mikulina Biškupa (zlobinske starješine) primi senjski (modruški) biskup. Petorica ovih najuglendijih mještana su tako dobili mogućnost da od samoga biskupa zatraže dozvolu za održavanje misa u novoizgrađenoj kapeli. No, to nije bilo 1832. godine, već 10. listopada 1835. godine u Kraljevskom Officiumu Castellanskom na Fuzini, što potkrepljuje dopis koji se čuva u pismohrani zlobinskoga župnoga ureda u kojem se moli Biskup Modruski (u to vrijeme to je znameniti Mirko Ožegović, imenovan za biskupa 1833. godine) da dozvoli održavanje svetih misa u novoj kapeli. Pismo je sastavljeno po samom velikom bilježniku Kukuljeviću, a potpisali su ga i petorica napomenutih Zlobinjara znamenom svetoga križa. Ivan Fran Kukuljević (1801. – 1878.) bio je pripadnik čuvene hrvatske plemićke obitelji Kukuljević-Sakcinski. Uz dužnost velikog bilježnika Zagrebačke županije (kako se navodi u citiranom tekstu iz spomenice) obnašao je još i dužnosti upravitelja gradskog magistrata Grada Bakra te upravitelja pisarnice Banskoga vijeća. Istaknuti je ilirac i pristaša ilirskoga pokreta. Prije toga, točnije 1. listopada 1835. godine, je Ivan Marohnić Petrov, također u Fužinama, potpisao obveznicu na 115 srebrnih forinti* (dobrih szrebernih Pinez) radi jamstva za uzdržavanje ove kapele. Prema njegovu imenu i osobnom patronu, kao najvećem dobročinitelju, odabran je sv. Ivan Krstitelj za zaštitnika kapelice i buduće župe.

Iz ovih podataka da se izvesti zaključak da je kapelica izgrađena ranije nego što je dobivena dozvola da se u njoj mogu služiti mise. Izgradnja je bila 1833., 1829. ili (najvjerojatnije) 1826. godine, a dozvola za služenje svetih misa dobivena je od mjesnoga biskupa tek nakon ove zamolnice upućene biskupu 10. listopada 1835. godine. Prvo posvećenje kapelice bilo je 11. prosinca 1835. godine od strane hreljinskoga (tada i zlobinskoga) župnika Mate Balasa. Drugo, svečanije posvećenje bilo je 27. prosinca iste godine, poslije Božićnih blagdana, na dan sv. Ivana evanđelistara i apostola. Ovaj blagoslov učinjen je uz svečanu koncelebriranu misu koju su služili Mate Balas, župnik domaćin i gosti: Studenac, župnik fužinski** i Jerolim Petriš, župnik lički. ___________________________________________________________________________

• Obveznica se čuva u pismohrani zlobinskoga župnoga ureda, a sastavljena je od strane bilježnika Izidora Mezzorane. Potpis Ivana Marohnića je u znaku križa, što zorno svjedoči da je bio nepismen kao uostalom i sva petorica tada najuglednijih Zlobinjara.

** Ostali podavi o ovome svećeniku, pa čak ni osobno ime, nisu poznati. Od izgradnje do tada, tj. 11. prosinca 1835. godine, kapelica je bila bogoslužni objekt u kojemu su se mještani molili, ali bez održavanja svetih misa i bez prisustva svećenika. Pogotovo su to činili nedjeljom ili blagdanom oni Zlobinjari koji iz bilo kojeg razloga (nevrijeme, nemoć, starost, bolest ili sl.) nisu mogli pohoditi nedjeljnu ili blagdanju misu u župnoj crkvi sv. Jurja u Hreljinu. Od tada, pa sve do osnutka župe, tj. 1844. godine, kapelani hreljinski dolazili bi nedjeljom i blagdanom služiti svetu misu u toj kapelici. No, dolasku kapelana moralo je prethoditi nekoliko uvjeta:

- misa je morala biti plaćena, - a kapelanu se morao osigurati ručak i prijevoz.

Sljedeći tekst iz župne spomenice govori o tome kako je izgrađivana kapela sv. Ivana Krstitelja, kasnije pretvorena u župnu crkvu, pa nam posredno rasvjetljava i to vrijeme osnutka zlobinske župe. Tekst je naslovljen Opis i postanak župne crkve sv. Ivana na Zlobinu*, a izvorno glasi: Sastavljajući ovu župnu spomenicu ne smijem propustiti opisati najznamenitije spomenike ove župe. Samo se po sebi razumijeva da među najosobitije spomenike na Zlobinu spada župna crkva. Vriedno je o njoj i njezinoj gradnji štogod ovdje na vječnu spomen upisati. Dok je još Zlobin bio filijalka župe Hreljinske sagradili su si Zlobinjari g. 1833. svojom ponukom i svojim trudom i novci kapelicu sv. Ivana Krstitelja na istom mjestu gdje je i sadašnja župna crkva, da se mogu starci i djeca, koji nisu mogli na Hreljin k sv. misi, u njoj po nedjeljah i blagdanih Bogu pomoliti. Kad je godine 1844. ova kapela pretvorena u župnu crkvu odmah se je pokazala da ne odgovara svojoj svrsi ... (nerazumljiv dio teksta, op. R. T.). U toj kapeli je prvi župnik Juraj Mance obavljao crkvene funkcije po misionarski. Samo se po sebi razumje da je tuj manjkalo puno crkvenog pokućstva. Kapelica bila bez zvonika sa jednim zvonom, koje je sada na kapelici BDM od 7 žalosti koje je iz Mljetaka** nabavljeno bilo. Kapela bila premalena te su pred njom napravili triem pod koga su se za vrijeme kiše uklanjali i oko godine 1851. jedan zvon obesili. Ovako je ta nova župna crkva stala sve dok je Aleksandar Car za župnika došao. Njemu mora puk zlobinski i danas biti zahvalan jer njegovom brigom njegovim nastojanjem je sadašnja župna crkva sagrađena. Puno je morao zaprieka svladati prije nego li je došlo do gradnje nove crkve. Među pučani bilo nesloge, a od vlasti

slabe potpore. Nesložne puntare*** Zlobinske znao je on lijepom riečju složiti i nagovoriti a većoj vlasti svojim načinom i postupkom dokazati potrebu gradnje nove crkve. God. 1865. dne 28. kolovoza držala se je doprinesbena razprava za gradnju njezinu. Sliedeće već godine (dakle, 1866., op. R. T.) stajala je nova crkva sa zvonikom kako ju danas vidimo (1866.) Dogradili ju Mate Škiljan i Juraj Car Kirci iz Crikvenice za 2240 f. koje je visoki patronat doprineo. Sagradio je Slovenac Mate Petrovič * I ovaj tekst zapisao je u župnoj spomenici svećenik Juraj Štanfel godine 1886. ** Starohrvatski naziv za Veneciju. *** Buntovnici, bundžije.

3 žrtvenika* i krstilnik koji je arhidjakon Bakarski g. Ivan Šoić dne 24. lipnja 1869. blagoslovio. On je slučajno kao bivši kapelan Hreljinski godine 1835. prvi Bogu žrtvovao u staroj još kapeli na obće veselje i zadovoljstvo malenoga za onda još puka Zlobinskoga. Tako je ova župna crkva kakva je danas sagradjena. Propovijedaonica je sagradjena 1884. za 130 for. Što preostalim slogom što prištednjom crkvene milostinje. Ostalo crkveno ruho se malo po malo nabavlja. Uglavnom Zlobinjarima nije bilo lako osigurati stalnu i redovitu službu Božju u prvobitnoj kapeli koja se nalazila na mjestu današnje župne crkve, a koja je bila izgrađena 1826. Također, dugačak i naporan je bio put pretvaranja te kapele u župnu crkvu i osamostaljivanje Zlobina u zasebnu župu odvajanjem od starodrevne župe sv. Jurja na Hreljinu. Kako je vidljivo iz već citiranih spisa najveća zasluga za to pripada onodobnim (prisjetimo se – to su 30-te i 40-te godine prošloga stoljeća) mjesnim starješinama: Augustinu Vukoniću, Matiji Šubatu Mikulinu (Biškupu), Ivanu Marohniću Petrovu (Ivanko), Mati Marohniću (Durnajsu) i Jurju Vukoniću. Oni su 10. kolovoza 1836. uputili pismo senjskome biskupu kojim ga mole da se omogući redovna služba Božja u zlobinskoj kapelici. To pismo, koje se čuva u Biskupijskom i kaptolskom arhivu u Senju**, pisao je na njemačkom jeziku onodobni hreljinski svećenik Balas, a po naputku narečenih zlobinskih starešina (koji su pismo i potpisali znakom križa). Njihova imena se navode u ovom obliku: Augustin Wukonich, Mathia Schubat Mikulin, Ivan Marochnig Petrov, Mate Marochnig i Georg Wukonich. Prije toga isti Zlobinjari pisali su, također preko hreljinskoga svećenika Balasa, pismo senjskomu biskupu na hrvatskom jeziku. Pismo je datirano u Zlobinu, 8. listopada 1835. godine ***. Isto se čuva u Biskupijskom arhivu u Senju, a u cjelosti glasi: Presvitli i premilostivi Naš Gospod. Biskupe! Mi zdola ponizno podpisati od strane sve nashe Obćine Zlobin ... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) se Njih Presvitlost nashega Premilostivoga Gospodina Biskupa za svim ... kako sliedi 1. vo Josh letta 1826 zagradili smo na nashi Stroshi u sred Obchine Jednu Czrkvitzu, u kojoj bimo z vrimenom z Vashijem daljnijem Dopuschenjom Svetu Mashu poslushati mogli, jerbo mi czele dobre dvi Ure od nashe Plovanije nastanjeni jesmo. Poradi ove Daljine, osobito pako po Zimi i zlom

Vrimenu dogodilo se je da vnogi starczi prez Svetoga sakramenta preminuli jesu, dapache i mnoga mala Diecka (djeca, op. R. T.) prez Svet Karsta pomerla su. 2. go Nadalje mozemo dokazati da vnogi Starchi i Stariche zarad velike Daljine po letto i vishe Dan Svete Mashe necsuju, niti Dicka (djeva, op. R. T.) poradi Golote po Zimi na Nauk Kerstianski odlaziti nemogu, i tako bash prez istoga Nauka vnogi osobito pak Siromahi, koji se z nicim podivati nimaju, ..... moraju ....(nečitka mjesta u tekstu, op. a.). 3. to Ova recsena Obchina Zlobin broji sveukupno 320 Dush. Radi kojih * Oltara. ** BAS 1779/1835, dopis od 10. kolovoza 1836., pisan njemačkim jezikom *** BAS 1450/1835, dopis od 8. listopada 1835., pisan hrvatskim jezikom.

prosi ponizno, dabi njih Presvitlost milostivi Gosp. Biskup poslali 2 Kapellana na Hrelinu naredite tako, dabi jedan do uffajuchega Providjenja na 15 ali 20 dan jedan put u ovoj Zrikvicki sluxiti doshao. Szvishe umiljeno prosimo, dabi se dostojali Sveti Blagoslov u istoj Crikvicksi, koji od Potribe jest naredili. U ovom uffanju, i u miljenoj Pokornosti ostajemo. Zlobin na 8. Xbra 1835. Najponizniji sini Augustin Vukonichz Matij Schubat Mikulin Matij Marohnihz Juraj Vukonich Ivan Marohnihz Petrov Stareshine * U ovom pismu spominje se godina 1826., kao godina izgradnje crkvice Sv. Ivana Krstitelja, koja je kasnije dograđivana da bi 1844. postala župna zlobinska crkva. U zapisima iz župne spomenice Viek i povjest župe zlobinske (pisan 1884. godine) i Opis i postanak župne crkve sv. Ivana na Zlobinu (pisan 1886. godine) navodi se da je ova crkvica sagrađena 1831. (u prvom, starijem tekstu) ili 1833. godine (u drugom, kasnijem tekstu). No, iz dopisa naših zlobinskih starješina koje je 8. listopada 1835. godine pisao u njihovo ime hreljinski župnik za senjskoga biskupa, navodi se da je ova ista crkvica i prvi sakralni zlobinski objekt izgrađena 1826. godine. Možemo li sada zaključiti koje je to bilo godine? Autor ove studije priklanja se stajalištu da je to bilo 1826., a ne ni 1831. ni 1833. godine. Zašto? Tekstovi u spomenici pisani su više od 50 godina nakon izgradnje i njihova vjerodostojnost je upitna u usporedbi s pismom pisanim svega 9 godina nakon izgradnje crkvice (ako je bila izgrađena 1826., a pismo je pisano 1835.). Za pretpostaviti je da je manja vjerojatnost za grešku moguća u razdoblju od 9 godina, nego u razdoblju od pola stoljeća. Osim toga, pismo za biskupa kojim Zlobinjari mole za redoviti dolazak kapelana u Zlobin, gdje bi u razmaku od 15 do 20 dana redovito služili svetu misu u toj novosagrađenoj kapeli, pisao je župnik Balas, koji je bio

neposredni sudionik svih zbivanja u Zlobinu, koji je u to vrijeme u sastavu njegove hreljinske župe. Malo je vjerojatno da bi on stoga počinio takvu pogrešku, a puno je veća vjerojatnost da je pogrešku pri pisanju navedenih tekstova u spomenicu pričinio zlobinski župnik Juraj Štanfel, koji je šesti zlobinski svećenik i nije neposredni sudionik niti svjedok događaja o kojima piše, već prenosi ili prepisuje iz raznih izvora podatke o povijesti mjesta i župe zlobinske. * BAS, br. 1450/1835. Osnutak zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja se nedvojbeno zbio 1844. i tada je ta kapelica postala župnom crkvom. Ne znamo točan nadnevak kada je biskup Ožegović donio dekret o osnutku župe, ali zabilježeno je kako je 10. prosinca 1844. godine vlč. Juraj Mance imenovan za prvog župnog administratora. Za zaštitnika župe odabran je sv. Ivan Krstitelj budući je župna crkva već ranije, dok je bila tek kapelica, posvećena ovome svecu (a radi činjenice da je Ivan Marohnić Ivanko dao najveći prilog za izgradnju tog prvog sakralnog objekta u Zlobinu). Danas se više ne može utvrditi kojem zlobinskom rodu je pripadao Ivan Marohnić Ivanko budući je Ivan Marohnić najčešće zlobinjarsko i ime i prezime, a u to vrijeme živjelo je nekolicina Ivana Marohnića, koji su svi prema godini rođenja mogli sudjelovati u tim zbivanjima. Nadimak, pak, Ivanko nije se zadržao u usmenoj zlobinskoj predaji da bi nam pomogao u odgonetavanju ove zagonetke.

Zlobinska crkva bila je neprikladna za novonastalu župu, koja je postajala sve brojnija, pa je bilo nužno njezino temeljito preuređenje. Za to je najzaslužniji župnik Aleksandar Car, a crkva je temeljito preuređena 1865/66. godine. Građevinske radove su poduzeli građevinski obrtnici iz Crikvenice Mate Škiljan i Juraj Car, a slovenski majstor Mate Petrovič izradio je 3 oltara i krstionicu. No, temeljita obnova crkve nije bila nimalo jednostavna zadaća. Radilo se o velikom građevinskom poduhvatu za koji je trebalo smoći znatna finacijska sredstva. To nije ni sada lagano, a nije bilo niti u to vrijeme. O borbi za preuređenje crkve govore nam mnogu dopisi pohranjeni u Biskupijskom arhivu u Senju.* Radi pomoći u obnovi crkve Biskupiji u Senj obraća se i Obćina Zlobin (dopis od 13. ožujka 1864. godine, BAS, 438/1864, koji smo obradili u priči o zlobinskoj Obćini), ali najčešće dopise višoj crkvenoj vlasti piše župnik Aleksandar Car. On je najžešći promicatelj i najuporniji zagovaratelj njezine obnove. Njegovu posvećenost toj misiji najbolje ćemo osjetiti u jednom od njegovih dopisa koje odašilje biskupu u Senj: Preuzvišeni Presvitli i Prečastni Gospodine Barone Gospodine Biskupe i najmilostiviji Otče! Župa Zlobin nahodi se u posvema biednom pložaju a još lošiemu podneblju, gdje u zimno doba pučanstvo sa nijednim inim mjestom, sniega i metjave radi, obćiti nemože. Što Njih i Preuzvišenost

se je udostojala paziti očinskom milosti, te sada na uhar (arhaizma u značenju korist, op. R. T.) tjelesni i duševni ovog puka isto mjesto god. 1844. na pravu župu Zlobin podignuti je blago izvoljela od koje doba pučanstvu nevolje omiljene i razblažene postaše ... nemoguće jest ovu župu Zlobin sa drugom kojom župom ... sdružiti. Pošto pako ova župna crkva nahodi se u pogibelnom stanju, te je nemoguće bez pogibeli očite u njoj rieč božju pripoviedati i Sv. Otajstva odsluživati. Stoga Ponovljeno usudjujemo se na Visoko Namiest. Vieće u privitku, kroz vruću priporuku od Njih i Preuzvišenosti našu prošnju podnili, za da bi se čim prie zadnja odluka riešila za popravak ovdašnje Crkve. Drugačije, na obću žalost, pri ovom nevoljnom i siromašnom puku, razvalinom postati hoće ... (dopis župnika Cara od 7. ožujka 1863. godine, BAS, 480/1863).

* BAS 480/1863, 392/1864, 439/ 1864, 498/1864, 1205/1864, 1787/64, 294/1865 i 974/1865.

Dana 31. svibnja 1865. godine župnik Aleksandar Car piše "Prečastnom Uredu Arhiđakonata Bakarskoga" dopis*: Prečastni Gospodine Arhiđakone i Kanoniče! Pošto hvala Vječnjemu ovdašnja novosagradjena župna crkva posvema dogotovljena jeste, i pošto je želja moga pobožnoga puka u istoj na dan svedčani Sv. Ivana Krst. župn. zaštitnika u zahvalu dragom Bogu prikazati Preč. Žrtvu. Stoga vrućom molbom, od strane mog puka kao i moje ... (nerazumljiiv dio teksta, op. R. T.) ... da bi se ovaj blagoslov crkve, zamoljena oblast pri Prečas. duh. Stolu. Za veću nabožnost i korist na spas dušah, sa doličnim slavjem u dan Sv. Ivana Kr. po Vašoj Prečastnosti obaviti blagouzmogao – Dobročinstvah kojih vruće mi našemi molitvami pri dragom Bogu, dostojnim učiniti nastojati budemo. Ovaj dopis, bakarski kanonik i Arhiđakon Mate Žuvičić proslijeđuje** "Prečasnom duhovnom Stolu u Senj"** odmah sljedeći dana, 1 lipnja iste godine, a Duhovni Stol Biskupije senjske daje dopuštenje Mati Žuvičiću da može na dan sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika župe zlobinske, održati svetu misu i blagosloviti kamen temeljac (ugaoni kamen) i početak radova na izgradnji nove crkve. Svečani blagoslov uz sv. misu održan je 24. lipnja 1865. godine. No, sredstva su u potpunosti osigurana na raspravi za njezinu izgradnju, koja je održana 28. kolovoza 1865. godine***. Novo podignuta crkva bila je dovršena sljedeće godine. Tako proširena i dograđena crkva stajala je na ponos svojih župljana i župnika Cara, Večerine, Marčića, Štanfela, Malinarića, Polića i Gržalja, punih trideset i dvije godine, sve do 9. kolovoza 1897. godine.

* BAS, 294/1865. ** BAS, 974/1865. *** "Opis i postanak župne crkve sv. Ivana na Zlobinu" (zapis u župnoj spomenici).

XIII. BLAGDAN KLEČANJA

ili ŠTO SE TO ZBILO U ZLOBINU 9. KOLOVOZA 1897.?

Svakog 9. kolovoza, počevši od 1898. godine, Zlobinjari slave svoj poseban župni blagdan nazvan Klečanje. Zašto se obilježava ovaj blagdan otkrit će nam zapis iz župne spomenice o događaju koji se zbio na taj dan, 9. kolovoza, sada već daleke 1897. godine. Zapis je pisan od strane popa Gržalja*, neposrednog svjedoka. ... Grom udario u crkvu za vrieme sv. mise. Dugo željkovana kiša spustila se na suhu, raspucanu zemlju, oživjela nam prirodu, osvježila nam zrak i donijela nam strašnu i golemu nesreću. Bilo je 9. kolovoza mjeseca u 7 i pol sati, kada župnik Gržalj služaše sv. misu pobožnom puku, koji se je uslied nevremena u velikom broju u ckvi sabrao. Kiša je lievala kao iz kabla a gromovi udaraše na sve strane, da je to strahovito bilo čuti. U sredini mise kada svećenik pere ruke udari grom u željezni na vrh tornja usadjeni križ, raznije i poruši sjeveroistočni dio kupole, te preko zvonova i lanca koga sasma raztrga koji služi za zvonjenje, siđe zvonikom u crkvu . U crkvi ubio je smjesta Ivana Kružića Jakovljeva** podporu i hranu siromašne djece i onemoglih roditelja. Munja je dalje išla do lievog pobočnog oltara, te ga podrovala i u desnoj sakristiji otišla u zemlju. Župnika je od strane epistole bacila na stranu evangjela, a dječaka koji mu je ministrirao bacila mu medju noge, dočim je drugi dečko klečeći na miru ostao. Nu obojici nije štete nikakve učinila. Marija Kružić Jakovova je oniemila, nu nakon nekog vremena se je u život povratila. Polića Matu Gašparova*** je težje ošinula da je morao u krevetu u težkim mukama ležati. Matejki Marohnić je natikaču (vrst obuće, op. R. T.) s noge svukla-ali noga sama neozlijeđena ostala. Jednoj je suknju na njoj raztrgalo a da se je ništa dogodilo nije - a mnogo jošte, što više-što manje ofurila i izranila. Nu, ne samo što je stiska svoju žrtvu pobrala, nego je ogromno kamenje, što se je sa vrha kupole na crkvu

srušilo, doljnji dio lađe porušilo i njekoje ljude strašno izranilo. Petru Marohniću (Buti****) je ruku u ramenu izčastilo, a druge mu ruke zapešće sgnječilo, te kožu s glave izgulilo. Andri Poliću Matijevu (Žilavac*****) glavu je strašno nakazilo, Gašparu Poliću (Gašparina*****) uz druge ozlede klavikulu slomilo. Kad se je nesreća zbila, narod je odmah pohrlio k crkvi, ali prestrašen nije se usudio u dim od ruševina nastali unići, dok nije otac župnikov prvi u hram provalio, da vidi jeli mu sin župnik u životu. Za otcem župnika pohrli i narod te iznesu ___________________________________________________________________________ * Ivan Gržalj (r. u Senju 1864. godine, u. u Zlobinu 1935. godine), zlobinski župnik od 1895. godine do smrti, 20. travnja 1935. godine. ** Rođen 1850. godine, iz porodice Vučića, nadimak Škebić. Za razumijevanje suvremenim Zlobinjararima bit će lakše ako se kaže da je to djed Ivića Mičičina. *** Rođen 1866., umro 1955. godine. Obiteljski nadimak Ripar. **** Buta - zlobinski obiteljski nadimak obitelji Marohnić. ***** Žila, Žilavac - zlobinski obiteljski nadimak obitelji Polić. ***** Isto iz roda Žila-Žilavaca. ranjenike i jednog sasma mrtva. Kad su ove iz crkve odnieli odieli se od vrha kupole po drugi put silna gromada tesana kamenja na crkvi oko zvonika, te je doljnji dio ladje do kraja srušilo tako, da su same zidine ostale. Sreća da je ljudstvo svo vani bilo, jer bi se još groznija nesreća dogodila bila. Krov, strop, stropna greda, baldekin, klupe, zastava, par slika križnoga puta-sve je jedna velika hrpa, gomila. Striela nije samo nesreću u crkvi prouzročila. jedna iskra udarila u podrum župnikov sasma razciepila i pragove kamena prelomila, druga pako pogodila je u kuću susjeda krčmara Rafa Marohnića* te probila u sobu, ali štetu nije učinila. Onaj isti dan je također grom udario u Hreljinu u zvonik župne crkve, ali nije ništa naudio, jer je isti munjevodom providjen. Ovo može a i mora biti dobra pouka onim koji nadziru i grade javne zgrade. Zvonik zlobinske crkve je tek dogradjen bio kamenom kupolom ...(nečitak dio teksta, op. R. T.) ... nevinih i siromašnih žrtava na njihovu savjest pada. Na lice mjesta došao je g. načelnik Nikola Polić, nu vratio se je neopravio ništa, jer od strane kotara nije nikoga kao ni liečnika bilo. Prvu pomoć pružio je čestiti starina liečnik fužinski g. Konić** koji je po najgorem vremenu dosti tegotan put prevalio, te kršćanskom ljubavi, a svojom poznatom vještinom nesretnicima boli utažio a i život im očuvao... Vrlo zorno i slikovito je ljetopisac - pop Gržalj opisao ovu pogibelj koja je snašla zlobinski puk. Nije ni čudno kada je bio neposredni sudionik i očevidac svih tih dogadjanja. Nama sada i onima koji dolaze, ostaje jedino da nastavimo tradiciju održavanja ovoga blagdana i da se svake godine na taj dan, 9. kolovoza, prisjetimo u našim molitvama pokojnog Ivana Kružića. Da se spomenemo i svih ovdje spomenutih mještana, kao i načelnika Polića i čestitog liječnika Konića. Mnogo je vremena od tada prohujalo i svi su oni već odavna mrtvi. Pokoj vječni daruj im Gospodine i vječna svjetlost svjetlila im! Zlobinjarima je trebalo dvije godine da obnove razrušenu crkvu i da izgrade porušeni zvonik. Radovi na obnovi su okončani 18. rujna 1899. godine postavljanjem novih zvona. Zaključno, možemo ustvrditi da su Zlobinjari u jednome stoljeću (točnije u 73 godine, od 1826. do 1899. godine, što je jedan prosječan ljudski vijek) izveli 4 velika građevinska poduhvata:

- izgradili kapelicu (1826.), - proširili tu istu kapelicu u župnu crkvu (1844/45.), - temeljito su preuredili i dogradili svoju župnu crkvu (1865/66.) te - nanovo izgradili srušeni zvonik i popravili sva oštećenja na crkvi prouzročena udarom groma (1898/99.), a sve to zorno govori o privrženosti naših mještana crkvi i župi! * Rafael Marohnić - Rafac (1850. - 1922.) jedan je od najbogatijih Zlobinjara svih vremena. Posjedovao je trgovinu, gostionicu, mesnicu i klaonicu. Njegovo bogatstvo bilo je toliko da je izazivalo strahopoštovanje, inače u ono vrijeme, siromašnih Zlobinjara. Tako je napr. Dorka Marohnić Šešerićeva zaklinjala Dragi Bože, izjednači mene i Rafaca! Kada je došlo do ujedinjenja u Kraljevinu SHS (1918. godine) preko noći mu se bogatstvo rastopilo nepovoljnim tečajem kojim su beogradske vlasti mijenjale austrijsku krunu za srpski dinar. ** U tekstu "Postanak, rast i razvoj naselja - stanovništvo i življenje" autorice dr. Nede Kauzlarić Andrić, koji je objavljen u knjizi "Fužine, u povodu 200. godišnjice škole Fužine (1785. - 1985.), Fužine, 1985., stoje i sljedeće dvije rečenice: ... Oko godine 1850. mjesto dobiva i svoga stalnog liječnika Josipa Konića, koji u Fužinama ostaje kao liječnik do svoje smrti 1909. godine, znači više od 50. godina. Pokopan je na mjesnome groblju na kojem i danas njemu i njegovoj obitelji stoji granitni spomenik, koji stanovništvo održava.

XIV. OLTARI U ŽUPNOJ CRKVI

O oltarima kapele (sagrađena 1826.), a kasnije župne crkve (od 1844.) ne znamo ništa. Nakon temeljitog pregradnje crkve 1865./66. godine* izgrađena su 3 nova oltara i krstionica, koji su blagoslovljeni na dan župe, 24. lipnja 1869. godine** od strane arhidjakona bakarskoga Ivana Šoića. Iz zapisa u župnoj spomenici znamo samo da je oltare i krstionicu izgradio Slovenac Mate Petrovič iz Cerknice. Prema Dobrovoljnoj pogodbi zaključenoj 18. rujna 1867. godine između Matije Petroviča, kao izvođača radova i župnika Cara, kao naručitelja radova (uz supotpise sudca Obćine Zlobin Mate Vukonića i kaštalda Felica Šubata) M. Petrovič je dužan izraditi tri oltara, od toga veliki i dva mala kao od najboljega lesa (dakle, radilo se o drvenim oltarima, op. R. T.) … načiniti i na miesto svoje postaviti i to do 24. lipnja 1868. godine ako bude moguće složiti i pervu ruku farbom dati, a god. 1869. u jamčenoj garanciji sve u najboljem redu mramoriziranjem sgotoviti i to do dana Sv. Ivana Krstitelja. U to delo pogodjeno Majstoru dati u novcu 1250 forinti … Majstor u ime kapare zadobi od zastupnika 300 forinti … kadno postavi u svoje mesto i svoj red imenovane oltare zastupnici dužni su Majstoru izbrojiti u gotovom novcu 500 for. Napokon kadno Majstor 1869. g. posvemu svoje delo načini i zastupnikom bez svake falinge izruči tad bit će posvemu izplaćen od pogodjene svote sa 450 for.*** Središnji oltar koje je izradio majstor Petrovič promijenjen je 1927. godine (tada je župnik zlobinski Ivan Gržalj) sadašnjim oltarom koji je izgradio sušački kamenoklesar Rude Matković.**** Oltar je urešen s kipom sv. Pavla (na desnoj strani) i sv. Petra (na lijevoj * Tada je župnik u Zlobinu Aleksandar Car, pokretač preuređenja i proširenja crkve. ** U to vrijeme župnik zlobinski je Lovra Večerina. *** Ova Dobrovoljna pogodba se čuva u pismohrani župnoga ureda sv. Ivana Krstitelja.

**** Na poleđini oltara urezan je sljedeći natpis: Ovaj oltar napravio je Rude Matković iz Sušaka 1927. Matković, vlasnik "kiparske i klesarske radionice", je poznat po tome što je isklesao mnoge kipove i oltare, a među ostalima i rozetu đakovačke katedrale. Otac je poznatog kipara Vinka Matkovića. Na dnu oltara s prednje strane je ugrađena mramorna ploča s natpisom Podigao puk zlobinski za župnikovanja Ivana Gržalja župnika 1927. Iz ovoga teksta da se zaključiti da je oltar podignut prinosima zlobinskih vjernika. Iz podataka pohranjenih u Urudžbenom zapisnika župe Zlobin za 1927. godinu moguće je zaključiti da je novi oltar blagoslovljen na dan župe – 24. lipnja 1927. godine. Naime, 28. svibnja 1927. godine Župni ured Zlobin umoljava u dopisu Predstojništvo Franjevaca u Trsatu za jednoga od redovnika za propovijed i sv. Misu na Ivanju i za blagosloviti novi oltar. Dana 7. lipnja te godine Župni ured Zlobin upućuje dopis i Župnom uredu u Bakar kojim umoljava Preč. Župni ured Bakar glede sv. Mise i propovijedi na Ivanje i za blagoslov novoga oltara. Dakle, župnik Gržalj je molio i Franjevce na Trsatu i bakarske kanonike da propovijedaju na sv. misi za Ivanju i da tom prigodom blagoslove oltar. Kako je 11. lipnja iste godine upućen dopis Samostanu u Trsatu u kojem se odgovara da nije potrebno za ovu godinu pošto su se preč. Gosp. Kanonici iz Bakra odazvali, da se zaključiti da je oltar blagoslovljen od strane bakarskih kanonika, a ne od strane trsatskih franjevaca. strani). Oltarna slika prikazuje krštenje Isusovo na rijeci Jordan, a slikom dominiraju likovi Isusa Krista i Ivana Krstitelja. Na "nebu" je Otac okružen golubom i četvoricom anđela, a još se tri anđela nalaze i na lijevoj strani slike. Ovaj motiv za oltarnu sliku je odabran budući je zaštitnik župe upravo sv. Ivan Krstitelj i dosta je korišten u sakralnom slikastvu. Ipak, za ovu župu radi se o dojmljivom slikarskom uradku slikara F. V. Goblenstaina (potpis na donjoj, lijevoj strani slike, uz naznaku godine nastanka slike 1868.*). O slikaru Goblenstainu nije bilo moguće pronaći nikakvih podataka u stručnoj literaturi niti na internetskoj mreži, no njegova spomenuta oltarna slika otkriva ga kao zrelog i profinjenog autora (pogotovo kada se ova slika usporedi sa 14 slika križnoga puta). Uz ovaj glavni oltar donedavno (sve do osamdesetih godina prošloga, dvadesetoga stoljeća) su stajala i dva pobočna, drvena. Desno je bio oltar posvećen BDM, sa njezinim kipom. Ovaj oltar i kip su kupljeni 1937. godine doprinosima vjernika, a kip je dovežen vlakom do željezničke postaje Zlobin i odatle je, u svečanom mimohodu i pod baldekinom, donešen u crkvu*. Drveni oltar je nagrizla crvotočina, pa je jednostavno uništen (zašto se nije razmišljalo o možebitnoj restauraciji?), a kip Majke Božje je položen na mjestu na kojem se nalazio ovaj oltar. Na lijevoj strani je bio također drveni oltar posvećen sv. Antunu Padovanskome s kipom ovoga sveca. Oltar i kip darovani su crkvi od majke svećenika R. Miloša - Marije Miloš po nadimku Maričete (1863. - 1957.)**, a na spomen njezina sina Antona Miloša (1900. - 1926.) poginulog u Americi. I ovaj oltar je nagrižen crvotočinom, pa je uništen kao i desni pomoćni oltar. Na mjestu gdje je nekada stajao oltar sada stoji samo kip. sv. Antuna. I u ovom slučaju vrijedi isto pitanje: zašto se nije razmišljalo o restauraciji? ___________________________________________________________________________ * Slika je nastala te 1868. godine i vjerojatno stavljena na za to predviđeno mjesto u središnjem oltaru koji je izgradio majstor Petrovič. Bilo je to vrijeme neposredno nakon

velikog preuređenja crkve za agilnoga župnika Aleksandra Cara. Izgradnjom novoga oltara 1927. godine, oltarna slika je iz staroga oltara prenijeta u novi. ** U župnoj spomenici je u vezi toga zapisano sljedeće: Dne 26. IX. 1937. bila je kod nas veličanstvena manifestacija ljubavi i pobožnosti prema Bl. Djevici Mariji. Naš gosp. župnik došavši pred tri godine u našu župu opazio je, da u crkvi nema kipa presvete Djevice Marije, koju obično ima svaka crkva. Kad je bila crkva uređena, priskrbio je lijepi kip Lurdske Gospe, koji nam je stigao pred samu svečanost. Da bude svečanost veličanstvenija pozvao je g. župnik preč. oca vikara Jerka Reka franjevca iz Trsata koji nam je mio, jer nas je više puta pohodio da pomaže župniku u duhovnoj pastvi. Iznenadio nas je sa visokim posjetom naš preuz. gosp Dr. Viktor Burić, koji se rado u naše romantično mjesto navraća u pohode svojem prijatelju našem g. župniku, s kojim su zajedno služili kao susjedi u čabarskom dekanatu. Njegovom se posjetu uvijek radujemo, jer smo time počašćeni te nam uvijek dobro došao, da nas krijepi sa svojom apostolskom rječju. Da svečanost bude svečanija preuzeo je blagoslov kipa i propovijed. 14 dana padala je kiša, a u subotu osvanuo je krasan dan, a osobito u nedjelju 26. IX. Sunce je divno sjalo, a zrak je bio čist, da se je sa našeg Zlobina vidjelo cijelo naše Hr. Primorje. Izgledalo je da se i sama priroda veseli dolasku Lurdske Gospe. Prije mise u pol 9 sati počela je procesija kojoj je prisustvovao čitavi Zlobin i mnogo ljudi iz obližnjih mjesta. Prisustvovalo je mnogo mladića, muževa, školske djece i djevojačko društvo. Doček kipa je bio na početku sela kod kapelice Sv. Križa (na Obišenjaku, op. R. T.) odakle su ga nosile djevojke u bjelini. Kip je bio okićen cvijećem i vijencima. Putem se pjevale pjesme i molila krunica. Došavši u crkvu blagoslovio je kip preuz. gosp. biskup uz asistenciju preč. oca Vikara i domaćeg župnika. Poslije blagoslova održao je propovijed preuz. gosp. biskup sa svojom rječitošću o Bl. Djevici Mariji kao pomoćnici i tješiteljici u svima potrebama. Poslije propovijedi bila je sv. Misa koju je služio domaći župnik. Iza sv. Mise se narod okrijepljen, duhovno po riječima svoga biskupa, razišao svojim kućama. Na misi pjevalo je domaće pjevačko društvo, a pratio je na harmoniju preč. Otac Vikar Jerko Rek. Poslije mise došla je deputacija uglednih župljana koja se zahvalila preuz. gosp. biskupu što je počastio našu župu sa svojim posjetom. Preuzv. gosp. biskup odgovorio im, da mu je milo što je svečanosti prisustvovalo tako mnogi muškaraca sa tolikom pobožnošću, te im rekao da ostanu vjerni katoličkoj crkvi i svojoj domovini.

XV. KRIŽNI PUT

Križni put je pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do plaganja Isusova tijela u grob. Sastoji se od 14 postaja, za svaku se postaju u katoličkim crkvama postavljaju slike (ili rjeđe kipovi) s likovnim prikazima Isusove muke. Postaje križnoga puta su sljedeće: 1. Isusa osuđuju na smrt, 2. Isus prima križ, 3. Isus pada prvi put pod križem, 4. Isus susreće svoju majku, 5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, 6. Veronika pruža Isusu rubac, 7. Isus pada drugi put pod križem, 8. Isus tješi jeruzalemske žene, 9. Isus pada treći put pod križem, 10. Isusa svlače, 11. Isusa pribijaju na križ, 12. Isus umire na križu, 13. Isusa skidaju s križa i 14. Isusa polažu u grob. I zlobinsku crkvu, naravno kao i sve ostale rimokatoličke crkve, krasi križni put. Slike su izrađene kod zagrebačkog "pozlatara" Slavoljuba Wagmeistera iz Duge ulice br. 13*. Pozlatar Wagmeister imao je još "trgovinu crkvenoga ruha i kovnih stvari" i "skladište za crkvena uređenja i obnovljenje starih žrtvenika". S. Wagmeister je bio ugledni zagrebački obrtnik specijaliziran za opremanje crkvi i izradu ckvenog inventara. I iz prezimena je očito kako se radi o strancu (Nijemcu ili Austrijancu). To je očito i iz pisma-ponude** koju je pisao 17. svibnja 1902. godine župniku Ivanu Gržalju: Velečastni gospodine!

Primio sam list, mene jako veseli, da su se opet na moju tvrdko navratio. Križniput, ovak kako su meni opisivali. Okviri iz čiste hrastovine lijepo izradjeno slike na plehu malani po Vašoj mjeri bi koštali najjeftinije 400 do 450 forinti. Ako želio još lijepše imati unda bi Vama točan nacrt napravio bi Vam stajal od 500 – 1000 forinti. Ja imaden baš sada jedan Križniput za župno crkvu bjelovarsku u poslu slike lijepo izradjeni i Okviri poligramirani uz cienu od 600 forinti čisti domaći posao. Ako bi Vama Velečastni gornija svota previsoka bila unda bi molio da bi meni po prilici svotu pisali koliko bi se mogli spedirati za taj Križniput. Ja ću Nima po Vašoj cieni naciniti da budete sasvim zadovoljan. * Od 1928. godine ova poznata zagrebačka ulica je preimenovana u Radićevu. ** U pismu nalazimo na tipične pogreške koje su svojstvene govornicima iz njemačkog govornog područja, koji još nisu dobro savladali hrvatski jezik.

Križniput, kada bi Velečastni naručili, od dana naručbe, najmanje 2 mjeseca bi trebao dok ga gotovim i na mjestu šaljem. Očekujem odgovor sa veleštovanjem, Slavoljub Wagmeister" Župnik Ivan Gržalj je očigledno ovu ponudu prihvatio i dogovorio izradu Križnoga puta za zlobinsku crkvu, a to nam potvrđuje račun "pozlatara" S. Wagmeistera od 28. kolovoza 1902. godine na 900 forinti. Račun je i specificiran: - jedan Križni put, - olio* slike na plehu, - hrastovi okviri, - natpisi pozlaćeni, - dovoz "franko" željeznicom na Plase. Slike Križnoga puta su nakon plaćanja uredno ispostavljenog računa dopremljene vlakom na željezničku postaju Plase, a odatle su u svečanoj povorci na zaprežnim kolima dovežene u Zlobin i prenijete u crkvu. Ne znamo točno kada, ali je za pretpostaviti da je to bilo zasigurno najkasnije do adventskog razdoblja 1902. godine. Od tada pa do današnjeg doba stoje postojano slike Križnoga puta u našoj crkvi i promatraju naraštaje Zlobinjara kako se krste, pričešćuju, pohode mise i "odlaze tamo gdje se vazda odlazilo".

* Ulje, slike izrađene uljanim bojama.

XVI. ZLOBINSKI ŽUPNICI*

(1844. - 1953.)

1. Juraj Mance prvi upravitelj župe (administrator**) u Zlobinu od 10. prosinca 1844. godine do 24. lipnja 1845. godine. Po svemu sudeći nije stanovao na Zlobinu. Rođen je u Vrbovskom 25. 3. 1811. Za svećenika se školuje u Senju, zaređen 5. 8. 1836. Od 5. 8. 1836. do 10. 8. 1837. kapelan u Pazarištu Gornjem, a od 10. 8. 1837. do 12. 11. 1837. kapelan u Budaku, pa od 12. 11. 1837. do 26. 1. 1841. u Oštarijama Ogulinskim, nakon toga, do 10. 12. 1844. u Mrkoplju. Od 10. 12. 1844. do 24. 6. 1845. administrator u Zlobinu. Potom kapelan u Vrbovskom (24. 6. 1845. do 29. 7. 1847.), pa u Brodu (od 29. 7. 1847. do 13. 6. 1848.). Župnik u Vrbovskom od 13. 6. 1848. do 21. 6. 1849. Dana 21. 6. 1849. imenovan za župnika župe Sv. Lucije u Kostreni. Umro dok je obnašao ovu dužnost 4. rujna 1879. Sahranjen u Kostreni. 2. Matija Škiljan zlobinski župnik od kolovoza 1845. do 1862. godine. Zasigurno možemo reći da je bio prvi svećenik koji živu u župnome stanu (plovaniji) u Zlobinu. Rođen je u Selcima 11. 2. 1803. godine. Školovao se u Senju, a za svećenika je zaređen 2. 10. 1831. Potom imenovan za kapelana u Čabru i u Grižanama. Zlobinski župnik od 1845. do 1862. Tada je imenovan župnikom u rodnom mjestu, gdje je vršio službu župnika do 1. 9. 1882. kada je umirovljen s godišnjom mirovinom od 600 forinti. U mirovini se nastanio u Crikvenici, gdje je i usnuo u Gospodinu 23. ožujka 1889. godine. 3. Aleksandar Car zlobinski župnik i učitelj od 1862. do 1868. godine. Rođen je u Crikvenici 26. 10. 1830. Za svećenika se školuje u Senju, a zaredio se 11. 12. 1853. Od 1853. do 1858. kapelan i učitelj u Kostreni sv. Lucija. U razdoblju od 1858. do 1860. amdinistrator u Prizni, a od 1860. do 1861. župnik u Kaluđerovcu. Nakon toga, do 1868. godine, župnik u Zlobinu. Od 1868. do umirovljenja 1. 1. 1913. župnik u Crikvenici. Umro u rodnome mjestu 8. 7.

1913. 4. Lovra Večerina administrator zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja od 25. 8. 1868. do 1. 5. 1869. godine. Od 1. 5. 1869. do 24. 2. 1876. godine zlobinski župnik. Rođen je u Dragi 3. 9. 1832. Školovao se u Senju, a svećenik postaje 1857. Službuje kao kapelan u Lovincu (1. 8. 1857. - 1. 8. 1858.), Dragi (1. 8. 1858. - 1. 11. 1860.) i Bakru (1. 11. 1860. - 23. 9. 1868). Nakon službovanja u Zlobinu, imenovan 24. 2. 1876. župnikom u Praputnjaku. Tu je umirovljen 1. 6. 1896. godine. Umire 25. 8. iste godine. * Ova povijesna studija obrađuje povijest Zlobina do sredine XX. stoljeća. Stoga na ovome mjestu nisu prikazani svi župnici, već jedino oni koji su bili u Zlobinu do 1953. godine (popis završavao s Ivanom Kauzlarićem koji je zlobinski župnik od 1935. do 1953.). Župnike zlobinske župe Sv. Ivana Krstitelja u razdoblju nakon 1953. godine prepuštamo nekom budućem proučavatelju zlobinske povijesti. ** Administrator je privremeni upravitelj župe. 5. Maksimilijan Marčić od 20. 8. do 21. 11. 1876. godine župni administrator i učitelj u Zlobinu. Rođen je u Zagorju, Sveti Križ Začretje, 24. 7. 1849. Školovao se za svećenika u Zagrebu i Senju. Zaređen 21. 6. 1873. Službuje kao kapelan u Rijeci (1. 7. - 29. 11. 1873.), Grižanama (29. 11. 1873. - 10. 8. 1876.) i kao cesarsko-kraljevski vojni kapelan u pričuvi (1. 9. 1873. do imenovanja za župnog administratora u Zlobinu). Nakon odlaska iz Zlobina, imenovan 25. 11. 1876. ravnateljem biskupijske pisarne i biskupski kancelar (tajnik). Dana 28. 3. 1881. imenovan predsjedavateljem duhovnog stola, a 2. 6. 1885. pravnim prisjednikom i referentom ženidbenog suda. Od 1890. do smrti 7. 4. 1896. župnik je župe sv. Lucije u Kostreni. 6. Juraj Štanfel administrator župe Zlobin po odlasku M. Marčića iz župe u studenom 1876. do 18. 1. 1877., kada je imenovan za župnika u Zlobinu. Ove dužnosti razriješen je 1. 6. 1888. godine. Rođen je u Fužinama 17. 5. 1843. Za svećenika se školuje u Senju. Zaređen 23. 7. 1871. Prvo službuje 1871. kao kapelan u Cerniku. Sljedeće godine je administrator u Cerniku, Kuželju i kapelan u Brod Moravicama, a 1873. kapelan u Jelenju, 1874. kapelan u Grobniku i Rijeci, 1875. kapelan u Bribiru, 1876. administrator u Gerovu i Prezidu, sve do imenovanja za administratora u Zlobinu krajem te godine. Dana 1. 6. 1888. napušta župu Zlobin i kao administrator biva raspodijeljen u župu sv. Jakov. Za župnika iste župe imenovan je 30. travnja 1889. godine, a 16. 7. 1898. imenovan je za župnika u Kukuljanovu, gdje je i umro 27. 9. 1907. 7. Luka Malinarić administrator zlobinske župe od 1. 5. 1888. do 3. 9. 1889. godine. Rođen je 17. 10. 1859. u Grižanama. Školuje se u Senju, za svećenika zaređen 27. 6. 1884. godine. Kao kapelan službuje u Lukovdolu (4. 8. 1884.), Bribiru (1. 5. 1885.) i Perušiću (9. 4. 1886.),

administrator župe u Gornjem Kosinju (10. 11. 1886.) Gornjokosinjski je svećenik sve do imenovanja za administratora župe sv. Ivana Krstitelja u Zlobinu (1. 5. 1888.). Nakon što je razriješen službe u Zlobinu (3. 9. 1889.) imenovan je za administratora u Lipicama, a 3. 7. 1891. postaje i tamošnji župnik. Od 15. 10. 1894. administrator je župe Krmpote, da bi 10. 3. 1896. postao i krmpotski župnik. Uz župu Krmpote obnaša i dužnost župnika u Ledenicama od 11. 3. 1912. do 30. 3. 1912. Godine 1937. je umirovljen. U mirovini živi u rodnim Grižanama, gdje i umire 27. 12. 1940. 8. Josip Polić je svećenik u zlobinskoj župi od 4. 8. 1889. do 4. 3. 1893. godine. Riječanin s Kozale, rođen 10. 2. 1859. Nauke završio u Senju, zaređen 27. 6. 1884. Kapelan u Kraljevici od 4. 8. 1884., u Bribiru od 1. 8. 1885., u Brinju od 20. 9. 1885., u Donjem Pazarištu od 22. 12. 1885. i napokon u Rijeci od 15. 2. 1886. Od 4. 8. 1889. administrator župe zlobinske, a za župnika imenovan 11. 2. 1890. Dana 4. 3. 1893. napušta službu zlobinskoga župnika, a još ranije (19. 8. 1892.) imenovan privremenim kapelanom i katehetom u samostanu Sestara benediktinki u Rijeci. Po razriješenju službe župnika u Zlobinu imenovan stalnim kapelanom i katehetom ovih riječkih časnih sestara. Dana 14. 8. 1899. imenovan kanonikom zbornog kaptola riječkoga. Umro 6. veljače 1923. u Rijeci. 9. Ivan Gržalj župnik zlobinski 42 godine i 7 mjeseci, od 22. 8. 1892. do smrti 20. travnja 1935. godine. Rođen je u Senju 4. 5. 1864. No, danas u Senju više nema niti jednog jedinog nositelja ovoga prezimena, a u razgovoru s brojnim Senjanima, autoru ovih redaka nitko se nije mogao prisjetiti da je uopće u Senju ikada obitavala obitelj Gržalj. Nauke završio u rodnome gradu, gdje je i služio mladu misu 18. 10. 1886. Kapelan je u Driveniku (od 25. 10. 1886.), u Delnicama (od 1. 5. 1887.), u Ravnoj Gori (1. 7. 1888.) i Bakru (od 6. 11. 1888.). Nakon toga imenovan je 5. 6. 1889. administratorom župe Drivenik, pa 16. 10. 1890. župe Dol (Križišće), a 22. 8. 1892. za administratora župe zlobinske. Od 11. 10. iste godine i župnik zlobinski. Umro je u Zlobinu 20. travnja 1935. i sahranjen u obiteljskoj grobnici na zlobinskome groblju u koju su prije toga bili sahranjeni njegovi roditelji, otac Vinko, "trgovački prokurista" i majka Marija r. Babić. U zlobinskome puku još traje neizbrisivo sjećanje na popa Gržalja, pa je i iz te činjenica razvidno koliko dobra je učinio za Zlobin. Zapamćen u puku zlobinskome i kao strastveni lovac i marni pčelar. 10. Ivan Kauzlarić zlobinski je župnik u razdoblju od 27. 4. 1935. do 1953. godine. Fužinarac rođen 27. 3. 1881., a umro u rodnome mjestu 3. 8. 1962. Školuje se za svećenika u Senju. Svećenički red primio je 29. 6. 1906. Prvo mu je svećeničko namještenje u Slunju (1906. imenovan za kapelana). Od 1912. je administrator u istoj župi, a od 1914. u Prezidu, da bi u tamošnjoj župi bio imenovan za župnika 1915. godine. U listopadu 1932. imenovan dekanom čabarskoga kotara. Sljedeće, 1933. godine administrator u Josipdolu, a od 27. 4. 1935. u zlobinskoj

župi Sv. Ivana Krstitelja, isprva kao administrator, a od 5. 8. 1936. i župnik. "Kao penzioner nastanio se je u Fužinama, gdje pomaže upravitelju župe koji rezidira u Lokvama koliko god mu sile dozvoljavaju. Kad ga je pritisla šećerna bolest i skleroza podnosi boli strpljivo. Preko godinu dana prikovan uz krevet priprema se na smrt, koja ga konačno oslobadja boli i trpljenja. Bio je svećenik pobožan i revan pa se pouzdano nadamo da je primio obilnu nagradu od Gospodina komu je vjerno služio čitav život. Pokojnika ispratila su na fužinsko groblje braća svećenici, a kondukt je vodio i održao oprosni govor preuzvišeni gospodin Ordinarij. Svaki svećenik dužan je za pokojnika prikazati jednu sv. Misu. DA POČIJET VA MIRE!"* * Dio iz nekrologa koji je objavljen u Službenom vjesniku Biskupskog ordinarijata Senjskog i Modruškog u Senju, broj 801/1962. od 20. rujna 1962. Svi ostali podaci o svećenicima prenijeti su iz „Albuma svećenika“ koji je pohranjen u senjskome Muzeju sakralne baštine.

XVII. DUHOVNA ZVANJA

Jedanaesti zlobinski župnik bio je domaći sin Rudof Miloš. Za Zlobinjare jednostavno Pop Rude. Župnik je zlobinski od 1953. do 1. svibnja 1969. godine. Rođen je 7. 4. 1883. u Zlobinu Umro 26. 2. 1971. i sahranjen u obiteljskoj grobnici na zlobinskome groblju 28. veljače. Prvi Zlobinjar koji je stekao visoku naobrazbu, a do danas ostao jedini svećenik koji je ponikao u našoj župi. Gimnaziju pohađa na Sušaku (ispit zrelosti položio je 1904.), a bogosloviju u Senju. Svećenički red je primio u Senju 5. 7. 1908., a tjedan dana nakon toga – 12. srpnja – slavio je mladu misu u zlobinskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u kojoj je i kršten. Potom službuje kao kapelan u Bakru (od 16. 8. 1908.), Ledenicama (od 1908.), Jelenju (od travnja 1910.), Mrkoplju (od 28. 9. 1911.), Perušiću (20. 7. 1912.) i Otočcu (3. 2. 1913.). Nakon službe u Otočcu, premješten za administratora i kasnije župnika župe Borićevac. Od 1. 8. 1916. administrator župe Modruš, a 18. 7. 1917. premješten za adminstratora župe Razloge. U Turkima je administrator od 1921., a u Divjakama od 1931. Za dekana vrbovskoga dekanata imenovan je 9. 8. 1934. godine, a 5. 10. 1945. začasnim kanonikom stolnoga kaptola senjskoga. Godine 1953., u danima krize međudržavnih odnosa između Italije i Jugoslavije nastale radi razgraničenja, podgrijavana je od strane komunističkih vlasti histerija protiv Italije, Vatikana, pape i katoličke crkve. U tim vremenima opasnim po Crkvu i svećenstvo pop Rude je protjeran iz Divjaka i sklanja se u rodni Zlobin. Službeno je razriješen dužnosti u župi Divjake tek 20. 4. 1954., a 11. 10. 1955. prihvaća imenovanje upravitelja župe Zlobin iako do tada de facto već 2 godine obnaša službu zlobinskoga

župnika. Razriješen je službe zlobinskog župnika 1. svibnja 1969. godine.* • Naprijed navedeni podatci su prenijeti također iz „Albuma svećenika.

Uz sve navedene službe, R. Miloš je od 1953. do 1963. godine obnašao i dužnost upravitelja župe sv. Jurja u Liču. Punih 10 godina je redovito vlakom odlazio iz Zlobina u Lič i vraćao se pješice starim putem Lič – Zlobin, preko Stražbenice. To je bio i hodočasnički put kojim su Zlobinjari hodočastili Majci Božjoj Snježnoj svakog 5. kolovoza (na petoga agusta). Ovo hodočašće bilo je jedno od najpopularnijih zlobinskih hodočašća. Hodočasnici su pješačili od zlobinske crkve do kapele Majke Božje Snježne u Ličkome polju. Odmorište na ovom 10-kilometarskom pješačenju bilo je na Kutima, gdje cesta zavojito započinje svoj silazak prema Liču. Nakon bogoslužja u živopisnom Ličkom polju, vraćali bi se pješice natrag istim putem. Poslije drugog svjetskoga rata prestaje ovo hodočašće, pa s pravom možemo reći da je pop Rude bio posljednji hodočasnik na drevnom hodočasničkom putu od Zlobina preko Stražbenice do Liča. Ne čudi da se tako agilnom svećeniku, kao što je bio pop Rude, obraća njegov biskup Viktor Burić u pismu od 23. srpnja 1958. godine, kojim mu čestita 50. obljetnicu svećenstva, sa sljedećim riječima: Dragi Rude! Pedest godina u službi jednoga gospodara rijedak je događaj. Pedeset godina u službi vrhovnog gospodara neba i zemlje kao dionik veliko-svećeništva Kristova i posrednik između Boga i ljudi rijetka je milost i poseban dar Providnosti. Ti si ih kao vjeran sluga Gospodinov proveo u radu za Njegovu slavu žrtvujući se na teškim i napornim župama za Njegovo kraljevstvo u dušama, koje su ti bile povjerene. Iskreno Ti i toplo čestitam zlatni svećenički jubilej uz molitvu i želju, da Ti Gospodin, kome si služio, uzvrati krepkim zdravljem, vedrinom duha i obilnim blagoslovom još dugi niz godina Tvoj rad za Njega, a u vječnosti neka Ti prema svome obećanju naplati stostruko svijetlom svoje slave. Preporučam se u Tvoje molitve i sradčno Te pozdravljam. Tvoj Viktor.

Povodom smrti R. Miloša, u Službenom vjesniku Riječko-senjske nadbiskupije broj 2, godina III., s nadnevkom 24. ožujka 1971. godine, objavljen je sljedeći nekrolog: Dne 26. veljače 1971. godine umro je u Zlobinu u 88 godini života časni starina i umirovljeni župnik Rudolf Miloš. Pokopan je dne 28. veljače 1971. godine u župnom groblju u Zlobinu u pratnji brojnog naroda i dvadeset i šestorice braće svećenika i nadbiskupa koadjutora Mons. Josipa Pavlišića, koji je vodio pogrebnu povorku i izrekao dirljivu propovijed nad odrom pokojnika...Teško je u malo riječi izreći ono što je pokojni Rude učinio u svom dugogodišnjem plodnom djelovanju, a još je teže izricati sud o jednom tako dugom životu angažiranom u službi Bogu i narodu. Gdje god je služio, radio je svojski i nesebično dijeleći radost i žalost sa svojim narodom, pun razumijevanja za sve njegove potrebe. Uvijek u akciji, uvijek u pokretu sve do svoje duboke starosti. Uvijek vjeran svom pozivu i svom obećanju na dan ređenja, pa i u danima najtežih iskušenja. Želio je da takvi budu i mladi svećenici. To im je i poručio sa svoga dijamantnog misničkog jubileja 14. srpnja 1968. godine: 'Neka mladi svećenici budu izmedju sebe kolegijalni, iskreni, kao mi nekada. Neka budu blizi jedan drugome, zajednički će lakše surađivati. Prije svega, neka uvijek nose duh svete Crkve pod vodstvom apostolskih poglavara, svojih biskupa. Grana koja ne siše sok stabla ugiba. I svećenik je samo toliko jak i svjež, koliko siše sok iz božanskoga stabla – Crkve. To im poručujem!' Nije li rekao mnogo?

Rudolf Miloš je zlobinski sin, pa nam ni čitatelji ni stručna javnost neće zamjeriti što pišemo nešto više o njemu kao osobi i njegovu vremenu župnikovanja. Kako je uopće došao za župnika u Zlobin i na koji način je otišao iz Divjaka, nabolje će nam ilustrirati zapis iz župne spomenice Župe Divjaka pisan po njegovu nasljedniku Josipu Šojatu*: U Divjakama je 12. srpnja 1953. biskup Pavlišić trebao krizmati 87 potvrđenika, ali biskup nije došao. Narodu se moralo reći da je biskup obolio, međutim, razlog je bio sasvim drugačiji. Prije toga bila je krizma u Čabru. Za vrijeme krizme partijci-partizani bacali su kamenje na crkvu, udarali štapovima, razbijali prozore na crkvi i župnom stanu i tako prouzročili paniku. Zbog toga je biskup prekinuo krizmu i odustao od krizmanja u okolnim župama. Komunisti su ga nakanili negdje iz zasjede ubiti. Biskup se jedva bespućima uspio probiti iz obruča kojim su "heroji" opasali Čabar. Župnik u Divjakama Rude Miloš ispitao je župljane kako su partijci u Divjakama i Skradu namjeravali sačekati i ubiti biskupa te je o tome obavijestio Biskupski ordinarijat u Senju. U izvješću navodi poimenice sudionike i organizatore lova na biskupa. Da bi se opravdala hajka na biskupa Pavlišića, počele su se širiti svakakve glasine i klevete o njemu. Na to je Biskupski ordinarijat u Senju izdao priopćenje u kojem se donose novi podaci o životu i radu biskupa Pavlišića. To je župnik pročitao u divjačkoj crkvi. Tada je 7. rujna pred župnim stanom održan miting protiv Italije i Vatikana, ali zapravo protiv župnika. Predstavnici "naroda" rekoše mu da mora otići iz Divjaka. Rude Miloš je pod teškim prijetnjama popustio i naredni dan otišao u Zlobin gdje se nastanio u kući svoje majke**... * Mons. dr. Josip Šojat (1912.-1996.) je znameniti i zaslužni svećenik Riječko-senjske nadbiskupije, utemeljitelj Bakarskih zvona (kasnije Zvona). Kad su komunističke vlasti nasilno zatvorile riječko sjemenište odlazi za župnika u Divjake, kao nasljednik R. Miloša. U Divjakam je župnik četitri godine (1955. – 1959.). ** Tekst je prenijet iz Zvona br. 9/1998, rujan 1998. godine, rubrika "Iz naših spomenica".

Dakle, 8. rujna 1953. godine R. Miloš napušta Divjake i odlazi u Zlobin. Odmah po njegovu odlasku iz Divjaka Mjesni narodni odbor je u župni stan naselio 4 stanara, a župne stvari zgurao u smočnicu. Pop Rude je službeno razriješen dužnosti župnika u Divjakama tek 20. travnja 1954. godine, a za upravitelja župe Zlobin imenovan je 11. listopada 1955. godine. Josip Šojat, njegov nasljednik u Divjakama, dolazi u Divjake 14. listopada 1955. godine i u župnome stanu zatiče stanare, a on se smješta u smočnicu. Kako je to izgledalo dočarat će nam opet tekst iz Spomenice župe Divjake: ... U Divjake sam stigao 14. listopada 1955. Stan je potpuno zauzet i u njemu su 4 stanara sa svojim obiteljima. Na tavanu spavaju dva zidara. Jedino je na prvom katu slobodna mala špajza, ali je zapečaćena. U nju je Odbor g. 1953. kada je protuzakonito uzeo stan, ugurao namještaj župnog ureda. Tu će možda biti prostora za jedan krevet i to bi bio nužan moj stan. Kasnije će se koji od stanara pomaknuti ili iseliti, pa će se moj životni prostor proširiti. U župnome stanu sam zatekao ove stanare: prizemno lijevo obitelj Tome Dolušića iz Bukovrha, desno Andriju Pleše koji se već iselio u Skrad, ali drži još namještaj u Divjakama. Na katu lijevo je obitelj Drage Kovača, a desno i na tavanu Toma Dolušić Furmanov sa svojom obitelji...

Eto, i u takvim vremenima morao je djelovati svećenik Rude Miloš. Osim njega bilo je još duhovnih zvanja koja su izravno ili neizravno izvorište imaju u Zlobinu. No, duhovna zvanja su tako rijetka. Upravo zato je svako duhovno zvanje poseban dragulj naše Crkve i našega naroda, pa ćemo napraviti na ovome mjestu prikaz svih duhovnih zvanja koja imaju ishodište u Zlobinu, makar ti duhovnici nisu rođeni u Zlobinu. Tri svećenika rođena u Sjedinjenim Američkim Državama su podrijetlom Zlobinjari. Izvor njihove vjere i svećeničkih zavjeta su njihovi roditelji-djedovi Zlobinjari koji su ih odgajali u kršćanskome duhu i uputili na put vjere. To su bili George Joseph Kruzick, John Maronic i Ronald Colombo. Bez svojih pobožnih roditelja-djedova oni ne bi postali svećenici i zato ih svakako valja spomenuti kao duhovna zvanja koja su plod duhovnog sjemenja zasijanog u Zlobinu. George Joseph Kruzick (iliti Juraj Kružić) sin je Jurja Kružića Stipaninkina (iz zlobinske obitelji poznatije pod nadimkom Vučići), a rodio se 27. ožujka 1927. godine u gradiću Tuluca, Illinois. Zaređen je 27. svibnja 1961. godine, a mladu misu imao je u crkvi sv. Petra u Winamacu, Indiana. Umro je 29. siječnja 1992. godine u Whiciti, Kansas, gdje je od 1985. do 1989. godine bio župnik u Crkvi Kristova Uskrsnuća.* Više puta je posjetio rodnu župu svoga oca i rodbinu u Zlobinu (strica Antona Kružića Tonaca Stipaninkina i sestrične Ernestu Kružić Arnestu i Josipu Polić Jožicu Tonetinu), a jednom prigodom je služio i misu u zlobinskoj župnoj crkvi. John Maronic (ili Ivan Marohnić) najstariji je sin Ivana Marohnića i njegove supruge Jovane. Imao je još sestru Josie i brata Josepha**. Rođen je 30. srpnja 1922. godine u gradiću International Falls, Država Minnesota. Father John, kako su ga zvali (Otac Ivan) utemeljitelj je reda poznatog pod nazivom "Misionari žrtve" (1964. godine). Radi se o hendikepiranim osobama koje kroz svoje patnje i boli svjedoče vjeru te tako pomažu sebi, ali i drugima. Umro je u Belleville-u, Država Illinois 11. rujna 1985. godine nakon dugogodišnje borbe s leukemijom. Neposredno prije njegove smrti, iste 1985. godine, 2. svibnja,"Misionari žrtve" su promijenile ime i postali "Pobjednici misionari" (eng. Victorious Missionaries). Iz svoga svetišta Gospe Snježne u Belleville-u proširili su se cijelim svijetom i sada u "misionarima" djeluje oko 2.000 osoba. Zlobin i Zlobinjari moraju biti jako ponosni na svog Fathera Johna. Naime, radi se o osobi na glasu svetosti, s posebnim darom za rad s invalidnim i hendikepiranim osobama, tako da Nacionalno svetište Snježne Gospe u

Belleville-u (National Shrine of our Lady of Snows) redovito od 2007. godine dodjeljuje godišnju nagradu onim pojedincima koji su postigli izvanredna postignuća u radu s invalidnima i hendikepiranima. Ta nagrade je nazvana njegovim imenom. Dana 10. veljače 2004. godine biskup belvilski Gregory Wilton imenovao je Oca Francisa Sullivana službenim promicateljem kauze (postupka beatifikacije i kanonizacije) Ivana Marohnića, a iste godine, 2. prosinca, F. Sullivan imenovan je za postulatora (osoba koja vodi postupka kauze). U mjesecu kolovozu 2007. godine biskup iste Biskupije Belleville*** Edward Braxton, koji je 2005. godine naslijedio biskupa G. Wiltona, potpisao je dekret o osnivanju povjerenstva od 3 člana za postupak beatifikacije i kanonizacije Oca Johna U ovo tročlano tijelo imenovani su Otac John W. Padberg, časna sestra Jane Kehoe Hassett i Joseph H. Mueller. Povjerenstvo još utvrđuje činjenice u ovom postupku, koji je kao i svaki kanonizacijski postupak vrlo dugotrajan. I ovaj, vjerojatno budući blaženik Katoličke crkve je u dva navrata pohodio svoju rodbinu u Zlobinu (brata i sestru njegove majke = Josipa Marohnića Jožinu i Antoniju Kalafatić Tonku Grginu). Bilo je to 1969. i 1973. godine na povratku s hodočašća u Rim. Te 1973. godine slavio je svetu misu na Trsatu, u crkvi Majke Božje Trsatske, svetištu njegove subraće franjevaca. * Prije toga, od 1976. do 1985. godine, Otac George bio je župnik u župi sv. Jude Tadeja, isto u Wichiti. Obje ove župe potpadaju pod Biskupiju Wichita, utemeljenu 2. kolovoza 1887. godine, koja ima 91 župu i obuhvaća područje jugoistočnoga Kansasa. Sam grad prema popisu iz 2010. godine ima 382.368 stanovnika. ** Majka I. Maro(h)nica, Jovana, rođena je u Zlobinu 22. lipnja 1900. godine, a otac Ivan rođen je 22. svibnja 1889. godine, također u Zlobinu. *** Obuhvaća područje južnog dijela Države Illinois. Utemeljena je 7. siječnja 1887. godine, ima 124 župe, a sastavnica je Čikaške metropolije. Sam grad Bellville ima 44.478 stanovnika (popis 2010. godine). Ronald Colombo, za razliku od J. Kružića i I. Marohnića, nikada nije posjetio Zlobin. No, ima još priliku to učiniti. Rođen je u gradu Sturgeon Bay, Država Wisconsin 19. srpnja 1946. godine. Bio je najstarije dijete od petero djece rođenih u obitelji Williama i Marie, a unuk Zlobinjara Jerolima Kolomba (Zlobin, 1897. - Sturgeon Bay, Wisconsin, 1979.) i Marije Kolombo rođ. Polić (Zlobin, 1904. - Green Bay, Wisconsin, 1990.) Mladu misu slavio je 14. svibnja 1972. godine u Crkvi Tijela Kristova u gradu Sturgeon Bay, Wisconsin. Nakon toga bio je župnik u mjestima Antigo, Green Bay, Oskosh, Appleton i Marinette. Sve u saveznoj američkoj državi Wisconsin, u Biskupiji Green Bay*. Sada vodi župe Svih svetih u gradu Denmark i St. James u Cooperstown u istoj Biskupiji. Najintrigantnije je peto duhovno zvanje čije ishodište je Zlobin i to zato jer u ovom slučaju imamo najmanje podataka. Riječ je o Franki Tadej rođenoj 10. ožujka 1874. godine u brdanjarskoj obitelji čiji je nadimak "Lugarovi". U Stališu duša nalazimo samo jednu napomenu o tome. U rubrici "opazka" stoji da je 1896. godine postala redovnica "Milosrdnica". Jedino još najstariji Zlobinjari pamte da je ova koludrica posjećivala svoje rođake: brata Ivana Tadeja, zanimanjem nadlugara, nadimkom Lugar i njegovu kćerku, a svoju nećakinju Josipu ud. Bobinac – Pepu Lugarovu ili Pepu

Bobinčevu.**

* Biskupija na području sjeveroistočnog dijela savezne američke države Wisconsin. Utemeljena je 3. ožujka 1868. godine, ima 169 župa. U samom gradu obitava 104.057 stanovnika, prema popisu iz 2010. godine. ** Prema kazivanju njezine pranećakinje Mirjane Morović (rođene Bobinac), čs Franka je radila kao medicinska sestra u Novom Marofu, Dugoj Resi i Karlovcu. Umrla je u Samostanu sestara milosrdnica Sv. Vinka u Zagrebu, u Frankopanskoj ulici br. 17.

XVIII. KAŠTALDI

Kaštald je stara riječ čije je podrijetlo iz srednjovjekovnog latinskog jezika (gastaldio/castaldio), a izvorište langobardski izraz "gastald", što bi označavalo obnašatelja različitih službi u srednjem vijeku (upravitelj kraljevskih dobara, upravitelj sela ili određenog područja, poglavar bratovštine). U crkvenom životu starih katoličkih župa u Istri, Primorju i Dalmaciji kaštald je crkveni starješina, koji uz župnika upravlja župom, pogotovo se brine o crkvenoj imovini i održavanju crkvenih nekretnina. Kaštaldi su bili naugledniji župljani, a počast im je odavana i na način da su jedini uz svećenika i ministrante mogli tijekom mise biti u posvećenom prostoru ispred oltara (u pravilu su sjedili u klupama s lijeve i desne strane oltara). Ovaj prostor ispred oltara bio je prije drugog vatikanskoga koncila ogradom odijeljen od ostalih vjernika. Kaštalde moramo razlikovati od sakristana (crkvenjaka, po zlobinski rečeno mežnjara). Njihove uloge u životu župe su potpunoma različite. Sakristan čisti i uređuje crkvu, brine se o zvonjavi i svim potrebama za bogoslužja, a kaštald se brine o imovini župe. Zlobinski kaštaldi bili su*:

1.) Prije prvoga svjetskoga rata:

IME I PREZIME KAŠTALDA

GODINA NJEGOVOG ROĐENJA I SMRTI

RAZDOBLJE KADA JE BIO KAŠTALD*

Mate Vukonić 1808. – 1877. 1862., 1867., 1875., 1876. Anton Tadej 1809. – 1889. 1862., 1875. Grga Šubat 1811. – 1886. 1867., 1868. Lovra Polić 1824. – 1898. 1887.

Bonifacije Kružić 1826. – 1896. 1887., 1889., 1892. Srećko Šubat Buljbuš 1826. – 1909. 1867. Jakov Kružić Požup 1828. – 1877. 1879. Andrija Polić Tuljac 1833. – 1912. 1879., 1902., 1903. Grga Grubešić Švabe 1836. – 1913. 1887., 1889., 1892., 1902.,

1903., 1904., 1907. Mate Polić ? - ? 1887.

Josip Kučan Šilac 1849. – 1921. 1887 Rafael Marohnić, stariji 1850. – 1922. 1912., 1914., 1915., 1916.

Mate Polić Martinov 1851. – 1909. 1875., 1879., 1876., 1887., 1889.

Juraj Kružić Požup 1854. – 1919. 1912., 1914., 1915., 1916. Mate Kružić

Prkoljac/Kumesar 1860. – 1936. 1904., 1907.

Antonija Kružić Požupovica 1861.- 1942. 1912. * Podaci o kaštaldima su vrlo nepouzdani i neprecizni, stoga na ovome mjestu vjerojatno nećemo imati potpuni popis svih Zlobinjara koji su vršili tu časnu i odgovornu dužnost, a u tablicama se navede po kronološkom redolijedu. Ovdje se navode godina kada su imenovani obnašali dužnost kaštalda, a prema podacima iz raspoložive dokumentacije koja se čuva u župnom uredu sv. Ivana Krstitelja. Antonija Kružić Požupovica je jedina žena u ovom biranom društvu časnih starina. Kaštaldi su u starom, patrijahalnom svijetu bili isključivo muškarci. Požupovica je marno skrbila za crkvu i župu. Uz svekra Jakova, muža Jurja i sina Maksimilijana, bila je oslonac svakom župniku. Vjerojatno je stoga i zaslužila ovu privilegiju da bude u društvu muških odličnika!

2.) Od prvoga svjetskoga rata do prvih poslijeratnih godina iza drugoga svjetskoga rata:

IME I PREZIME KAŠTALDA

GODINA NJEGOVOG ROĐENJA I SMRTI

RAZDOBLJE KADA JE BIO KAŠTALD

Martin Polić Vahtar 1854. – 1934. 1922., 1923. Anton Vidaš Šćika 1869. – 1949. 1945.

Mate Marohnić Kmet 1870. – 1946. 1945. Mate Blažina Cupina 1872. – 1961. 1945.

Anton Tometić Tonac/Mršić/Malinar

1873. – 1958. 1922., 1923., 1945., 1947., 1949.

Petar Dorić 1879. – 1968. 1945., 1947., 1949. Rafael Marohnić, mlađi 1889. – 1973. 1922., 1939., 1940., 1941.,

1942., 1945., 1947., 1949. Maksimilijan Kružić Požupov 1892. – 1943. 1927., 1929., 1931., 1932.,

1933 Petar Vukonić Petrina 1895. – 1959. 1939., 1940., 1941., 1942.,

1945., 1947. Gašpar Kružić Grgočev 1903. – 1949. 1945. Maksimilijan Blažina

Maksić Ursin 1908. – 1991. 1945.

Ivan Tometić Tonačev 1908. – 1970. 1945.

XIX. ZVONA

U Župnoj spomenici zapisao je pop Štanfel o crkvenim zvonima ovaj zapis: Kad je govora o postanku i gradnji župne crkve vriedno bi bilo štogod i o zvonovih njezinih napomenuti. Za prve kapele na Zlobinu nabavili su si Zlobinjari (1829.) iz Trsta jedno zvono koje i sada zvoni na kapelici na Stupu. Kad je ovdje god. 1845. župa ustrojena (župa je ustrojena 1844.!, op. R. T.) odmah se je zvono premaleno pokazalo. Puk ovaj za tada jako još zauzet za svoju novu župnu crkvu počeo je sa svojim župnikom Matom Škiljanom snovati kako i čim bi još jedno veće zvono nabaviti. Lahko je bilo župniku, još tada dok je još narod sav gorio od ljubavi i veselja do svoje nove župe, sve učiniti i izvesti što je zaželio u crkvi imati. U kratko vrijeme bilo tuj 450 for. dobrovoljnih prinosa sakupljeno. Oko godine 1851. bilo zvono na Sušaku izliveno* prigodom biskupske vizitacije na Hreljin blagoslovljeno. Narod bio stoga čina oduševljen, vesel i zadovoljan da će ga u crkvu božju moći oba zvona zvati i na molitvu opominjati. Nu kad su to novo zvono pod

triem pred crkvom objesili i zvoniti počeli, njihovo veselje i radost obratilo se je u žalost i tugu, jer ono prem 624 funte težko imalo je slabi, mukli i sa prijašnjim zvonom nesložan glas. Kad je Aleksandar Car god. 1862. ovdje župnikom postao i nesložne zvonove zvoniti čuo, prva mu je bila briga iste složiti. Odmah je onaj na Sušaku lievani zvon poslao u Ljubljnau zvonolievcu Somosu da ga prelije i k njemu još jednoga manjega dorade. Veći važe 638 funti, a manji 150. Blagoslovio ih je biskup ljubljanski. Narod za nje doprinio 401 forintu dobre volje. Ova zvona izlivena u Ljubljani pozivala su Zlobinjare svojom zvonjavom na molitvu i na sv. misu sve do udara groma 9. kolovoza 1897. godine. Odgovor na pitanje što je bilo sa zvonima nakon tog famoznog 9. kolovoza potražit ćemo opet u Spomenici: " Dvi godine iza strašne nevolje i nesreće koja je zadesila Zlobin ovaj žalosni i siromašni za onda puk bio je bez zvonova imajući jedno malo zvono kojeg ga je pozivalo na molitvu i službi božjoj. Župnik svaku nedilju nije propustio a da puk nije opominjao na dobrovoljne prinose i pisao svojim župljanima u Ameriku da bi sakupljali za nove zvonove. I kad im je kazao da odsele budu tri zvona u tornju (zvonik) narod je još radostnije davao što je bolje mogao.

___________________________________________________________________________ * U ljevaonici Jakova Valića. Zlobinjari (sudac Mate Vukonić, starešine: Anton Tadej, Nikola Kučan, Jakob Blažina, Jura Jadro, Mate Polić, Anton Marohnić i Petar Marohnić) sa svojim župnikom Matom Škiljanom mole Visoko C. Kr. Hervatsko-Slavonsko financialno Zemaljsko Ravnateljstvo da im se novopogodjeni zvon od tridestničkog danka oprosti. O tome izvješćuju biskupa dopisom koji je zaprimljen u Senju 15. ožujka 1851. godine i traže od biskupa potporu u tom smislu. Na poleđini dopisa napisao je vjerojatno biskupijski kancelar tekst: Ministarstvo financija dekretom od 5/5 1851. broj 13875 dopustilo je da pobožna (crkvena, u smislu suvremenog hrvatskog jezika, op. R. T.) općina u Zlobinu može nabavljena zvona iz Sušaka dići bez svake plaće. (BAS 350/1851) Tako u dvi godine bilo je sakupljneo: 1.) 585 forinta što je puk prikupio po 4 i po 2 forinta taksiran bio; 2.) 100 forinta i 54 novčića iz Amerike donijeli A. Tometić i N. Kauzlarić; 3.) 756 forinti i 88 novčića dobrovoljni prinosi kroz tri godine; 4.) 500 forinti što je preč. Biskupski ordinarijat od povećanih glavnica dozvolio. Ukupno: 1942 forinta i 42 novčića. Stari zvonovi dani su unutra – još za nova zvona čista novca izdano g. Samosi* 1.842 forinta i 42 novčića. Za grede i ine potrebe (štriki) dano 92 forinta, a poduzetniku Iv. Škiljanu (Kirac) 10 forinti. Ukupno 1944 forinta i 42 novčića. Zvonovi dakle, kako se sada u zvoniku (tornju) nalaze – koji su dobavljeni dobrovoljnim prinosima samoga zlobinskoga puka bez ikakvih pomoći susjednih župa stoje (koštaju) 1944 forinta i 42 novčića. Zvonovi iz Ljubljane prispieli na štaciju (postaju) Plase dne 15. rujna 1899. Župnik čim je dobio obavijest – isti dan išao je u proseciju svojim putom – kojoj procesiji pridružilo se mnogo duša iz župe Fužinske po nove zvonove. Treći dan iza toga postavljeni su zvonovi na svoje odredjeno mjesto u zvoniku i čim su prvi put zazvonili sav narod je proplakao (bilo je to 18. rujna 1899.

godine, op. R. T.). Zvonovi u tornju nalazili su se podpunih 17 godina dok ih nije vojna uprava dne 15. rujna 1916. preuzela u ratne svrhe**, prema priobćenju predsjednika kr. Hrv. Dalm. Zemaljske vlade od 1. siečnja 1916. br. 48 akcija glede uporabe crkvenih zvonova – podnesak preč. Biskup. Ordinarijata u Senju od dne 29. svibnja 1916. br. 1137. Bila uzeta tri zvona i to dva od župne crkve sv. Ivana Krstitelja, a jedan od kapele Bl. Dj. Marije 7 žalosti na Stupu. Dočim je veliki zvon na župnoj crkvi ostao. Težina zvonova: 1.) 421 kg po 4 krune po kilu = 1.684 kruna; 2.) 219 kg po 4 krune po kilu = 876 kruna; 3.) 56 kg po 4 krune po kilu = 224 krune: 696 kg ukupno 2.784 krune Iz ovoga zapisa vidimo da niti zlobinska zvona nisu ostala pošteđena tijekom prvog svjetskoga rata. Naime, u tom ratu su gotova sva crkvena zvona, svih crkava, u najvećim dijelu pretopljena radi potreba ratne proizvodnje topničkog oruđa. Ostao je samo jedan zvon i to najveći, težak 741 kg. Naime, to nam je poznato jer su crkvene vlasti trebale dati vojnim vlastima podatke o svim zvonima u crkvama, pa je tako 4. ožujka 1916. godine "Mjestni ___________________________________________________________________________ * Vlasnik ljubljanske ljevaonice zvona. ** Vojno zapovjedništvo Sušak 15. rujna 1916. dostavlja Župnom uredu preporučeno 2 primjerka zapisnika o preuzimanju odnosno predaji crkvenih zvona, a nakog toga – 21. listopada 1916. - od strane Žunoga ureda se dostavlja jedan zapisnik "Prečasnom biskupskom ordinarijatu u Senju".

Župni ured Zlobin" dopisom obavijestio "Preč. Biskupski Ordinarijat u Senju" da ovomjesna župna crkva ima 3 zvona i to: 1. u čast sv. Ivana Krstitelja težine 741 kg, 2. u čast Trojstva težine 423 kg i 3. u čast BDM od 7 žalosti težine 221 kg. Osim tih, zvono na kapeli BDM od 7 žalosti teži 40 kg, a jedno zvono na "depozitariumu mrtvačnice" na groblju je težine 15 kilograma.* Podaci o težinama ovih zvona pod 2. i 3. se neznatno razlikuju od podataka zabilježenioh netom nakon skidanja zvona s tornja. Tako je nakon skidanja utvrđeno da su srednji i mali zvon svaki lakši po 2 kilograma u odnosu na podatke koje je Župni ured dostavio Biskupiji dopisom od 4. ožujka 1916. godine. No, u pogledu zvona na kapeli BDM od 7 žalosti, pogrešna procjena je bila veća, pa je utvrđena težina po skidanju bila za 16 kilograma veća nego što je to bilo navedeno u dopisu 4. ožujka 1916. godine. Uglavnom, nakon skidanja dva zvona 15. rujna 1916. godine, u zvoniku je ostalo samo jedno

zvono. Doduše, ono najteže od 741 kg. Godine 1924. je i to zvono skinuto iz zvonika, a radi ulaganja njegove vrijednosti u novonabavljena zvona. Tako u dopisu od 23. rujna 1924. godine Župni ured Zlobin umoljava Preč. Biskupski Ordinarijat u Senju** da se blago izvoli podignuti i priposlati uloženi novac od starih zvonova jer je nužno namiriti račun za nove zvonove koji su iz Maribora prispjeli 18. rujna t. g. Zvonovi stoje 76.040 din, a dovoz do želj. Postaje Plase 1.461 din., ukupno 77.501 din, a još manjka za težake i ostale potrebe par hiljada dinara. Dva zvona, koja još i danas stoje u zvoniku zlobinske crkve, dopremljena su iz Maribora na željezničku postaju Plase 18. rujna 1924. godine i na zaprežnim su se kolima otpremila u Zlobin. Izlivena su u mariborskoj "Livarni zvonov" vl. inž. J. H. Buhl***, a na zvonima je ugraviran sljedeći tekst:

"Puk zlobinski na čast svog zaštitnika sv. Ivana godine 1924."

* i ** Podatci navedeni prema sadržaju dopisa iz urudžbenog zapisnika Župe Zlobin. *** Buhl, Josef i Hans.

XX.

GROBLJE

Osnutkom župe (1844.) stekli su se svi potrebni uvjeti da Zlobin dobije i vlastito, mjesno groblje. Do tada su se umrli Zlobinjari pokapali na hreljnskome groblju, koje je tada bilo i njihovo župno groblje. Zahvaljujući podacima iz župnih matica* znamo tko je bio prvi pokojnik sahranjen na novootvorenom groblju i točan dan kada je sahrana izvršena. Dana 20. kolovoza 1845. godine umro je Vicentius (Vicko) Marohnić, sin Gregoria (Jurja) i Catherine (Katarine) star 7 mjeseci. Kako je tada bilo propisano da od časa smrti do trenutka ukopa mora proteći 48 sati (tj. dva dana)**, mali je Vicko ukopan 22. kolovoza 1845. godine u prvi grob iskopan na Zatrepu***. O počecima groblja na Zatrepu govori i zapis iz Župne spomenice pisan od strane popa Štanfela (pisan u razdoblju od 1886-1888): Gdje je današnje župno groblje bila je mašuna pok. Mata Vukonića, koji je istu novoj župi uz nješto odštete u novcu odstupio. Od onda, to jest 1845. pa do 1884. je već dva puta proširivano. Prvi put oko 1865. prema jugu, a drugi put 1884. prama zapadu 2 hvata. I ovo posljednje je

najprikladnije jerbo imade dovoljno trudom puka nanešene zemlje u živac kamen izdubeno mjestišće. Mrtvačku komoru na tom groblju sagradila je bivša još obćina Zlobin 1875. god. Ljudi su morali za nju po ku. br. doprinašati. Zvonce na nju kupljeno je od poduzeća željezničke gradnje. Kad se je god. 1884. groblje protezalo plaćati su svaki kmet od duše u kući po 30 n. za izkopati mjestišće i obzidati platilo se je 200 for. a pučani su se po 4 put po jedan od kuće obredili dokle su pod tlaku tuj zemlju nosili. Kasnije je revni dugogodišnji župnik Ivan Gržalj proširio groblje prema jugoistoku i ogradio ga zidovima. Za njegovog službovanja postavljen je križ u sredini groblja na bielom kamenitom pidestalu (dar Tome Grubešića). Od tada pa do danas se u matičnim knjigama umrlih precizno navode svi umrli pokopani "na Zatrepu". U to najstarije vrijeme u povijesti zlobinskoga groblja vrlo su zanimljivi upisi u matične knjige o uzrocima smrti: starost, ostarjelost, staračka nemoć, staračka slabost, slabost, nemoć, slabokrvnost, krv na nos i usta, otrovanje krvi, dugotrajna bolest, dugotrajne rane, slabo hranjenje i glad, rak rana, rak u utrobi, rak, upala bubrega, upale bubrega i obustave vode, rak želuca, čvor(?) na želucu, grča u želucu, bolesti utrobe, želučani katar, bolest jetre i žuči, grčevi u želucu, šećerna bolest, bolest u žlijezdama, uslied težkog poroda, uslied težkog poroda je odmah umrlo, preran porod, uslied slaba poroda, babinje groznice, od poroda bolestan i to trbušna bol patuljak (?), veoma slabo od poroda, od poroda bolesna, imala rane na tielu, krvava griža, griža, sušica u crievima, proliv, upala sliepoga crieva, * Podatak iz matične knjige rođenih koja se u to vrijeme vodila na latinskome jeziku. ** Zanimljivo je da su župnici u matičnim knjigama umrlih o smrti djece pisali slikovito "odleti u nebo". Primjer: Lita 1851. dne 14. Prosinca Odleti u Nebo Mate sin nezakoniti Pave Kružić litah 2 i poslie 48 satah pokopan je u Grobu Plovanskom po Matiu Skiljanu Župniku miesta. *** Zatrep je brijeg iznad zlobinske crkve gdje se nalazi i groblje. Poznata je suvremena pjesma splitskog hip-hop sastava Dječaci (Vojko Vrućina, Ivo Sivo i Zondo) "Na Lovrincu, Na Lovrincu, cili Split je na Lovrincu...", tj. na splitskome groblju. Parafrazirajući, mogli bi reći i mi Zlobinjari: Na Zatrepu, na Zatrepu, celi Zlobin je na Zatrepu... upala crieva, tifus, kolera*, kuga, nesrećom ga kola satrla, uslied rane, u šumi je od drva ubijen, nesrećom voz drva se na nju strovalio i udušio je, odvalio se kamen na nju na mjestu tako zvanom Pod Visuće i satro ju, utopio se u vodi na Lučicama** župa Fužine i udušio se u vodi, opao s 4 metra visine i nakon 3 dana umro, pao iz kola, slomio hrptenjaču i vratni kralježak, pao sa stabla, samoubojstvo počinila kao umobolna, objesila se, objesila se u svojoj kući, od ujeda zmije, frasa, škrofula, rakitike, vodenice, vodene bolesti(?), prehlada, grlobolja, bolovi grla, sušica, nagla sušica-bacanja krvi, glavobolja i vrućina, ognjenica, zimnica, neduh, upala pluća, kašalj, otekljina, uslied rana na nozi, rana i čireva po cielom tielu, angina, škrlet, škrlatina***, bolest u prsima, upala želuca, upala pluća i porebrice, kozice, španjolska groznice****, upala grkljana i pluća, upala pluća i dušnika, ospice, kap, kap od straha, kap u mozak, umekšanje(?) mozga, živčana bolest, dugotrajna živčana bolest, slabost srca, kljenut srca, osušenje hrptenjače i mozga(?), uzrujanost živaca, upala moždjana, upala mozgovne opne, potres moždjane opne, iz bukve padnuvši, na željezničkoj postaji Plase vlak otkinuo obe noge i jednu ruku i sve tijelo izranio nakon pola sata preminuo, na paši je krava ubila bježeći a koju je na konopu držala...

No, od nečega se mora i umrijeti, zar ne? * 1855. godine je 5 Zlobinjara umrlo od kolere, a 1866. njih 8. Tom prigodom je dr. Trnski, bakarski liječnik, dao odobrenje da se mogu sahraniti i ranije, a ne čekati tada obvezujući protek 48 sati od smrti do sahrane. ** Toponim za predio u Ričini uz rječicu Lepenicu. *** Šarlah.

**** Španjolska gripa (španjola ili španjolka) je pandemija gripe koja je u razdoblju od 1918. do 1920. uzrokovala smrt između 50 i 100 milijuna ljudi širom svijeta.

XXI. ŽUPNI STAN (PLOVANIJA)

O župnome stanu tekst iz Spomenice govori sljedeće: Čim je ovdje 1845. ustrojena župa* i kr. Ugarska državna komora patronat poprimila, dala je ista s nova sagraditi župni stan za 2.400 for. a 500 for. doprineo je ovaj puk u raboti. Ako prem je ovaj stan već 5. listopada 1845. kolaudiran (kolaudacija je službena primopredaja novoizgrađenog građevinskog objekta, op. R. T.) ipak se prvi imenovani na Zlobin župnik Mate Škiljan (prvi župnik je bio Juraj Mance, a Mate Škiljan je svećenik prvi koji je i živio u Zlobinu) već 15. listopada 1845. godine tuži biskupu da taj stan nije za župnika, da je odveć mokar i mrzao, da ne imade .......

(nerazumljiv tekst, op. R. T.) za pohranu živeža niti ........ (isto nerazumljivo, op. R. T.) za domaću ............ (nerazumljivo, op. R. T.) i gospodarstvo i to da su okna preniska da može tuj tat po noći kako je to poduzetnik Lončarić učinio kad je kroz okna iz njega odnio noćju svoj alat, te se nije dao tuj stanovati radje si je stan sam plaćao te stanovao po kmetskih kućah jedni 2 godine. Na to su mu stan okolo obkopali i posaližali a na okna postavili železne rešetke. Nu to je sve malo proti tatom i proti vlagi pomoglo. I dan današnji (radi se o 80-tim godinama 19. stoljeća za vrijeme dok je župnik zlobinski Štanfel, op. R. T.) je u njemu mokro i mrzlo veliki propuh, podovi nevaljali puše na sve strane. Upravo je grozovito u njemu po zimi stanovati, osobito u današnje doba kad ga patronat malo ili ništa neće da popravlja. God 1876. bio je zadnji put krov na njemu popravljen i ostalo sve zapušteno. I sadašnji župnik (Juraj Štanfel, op. R.T.) dosti vapije i za valjani popravak zaman prosi i piše kad onaj komu je dobro ne zna što je zlo - amen stiglo ga. Ovaj zapis pisao je župnik Štanfel 1880-tih godina. Prije njega u ovome župnome stanu stanovali su župnici Matija Škiljan (kao prvi njegov stanovnik), Aleksandar Car, Lovra Večerina**, Maksimilijan Marčić i nakon toga kroničar Štanfel. Iza njega tu stanuju Luka Malinarić i Josip Polić. Potom dolazi Ivan Gržalj, koji dopisuje u spomenicu sljedeći tekst o župnome stanu: ___________________________________________________________________________ * Župa je osnovana 1844. godine, a prvi upravitelj župe bio je Juraj Mance, koji je na tu dužnost imenovan 10. prosinca 1844. godine. No, u župnim knjigama se počesto (netočno!) spominje da je godina 1845. početak zlobinske župe. Vjerojatni uzrok je to što je župa utemeljena već na samom kraju 1844. godine. Ali, još vjerojatniji razlog tome je što prvi župnik nije stalno živio u Zlobinu. Tek sljedeće, 1845. godine, izgrađen je župni stan i tada je župnik (Matija Škiljan) došao obitavati va plovaniju. ** I Lovra Večerina moli crkvene vlasti da poboljša uvjete stanovanja župnika u Zlobinu i da se konačno popravi župni stan na način da bude primjeren za stanovanje (dopis "Prečastnome Duhovnome Biskupskome Stolu Senjskome i Modruškome", BAS, 264/1871). Godine 1892. imenovan je bio upraviteljem župe Ivan Gržalj koji se je nastanio u privatni stan – pošto je župni stan sasma zapušten bio. Tek drugu godinu počeo je visoki patronat stan sasma iz nova raditi. Za stan kako se sada nalazi potrošio je visoki patronat preko 12.000 kruna. A pučani su morali dati po brojevima kuća, to jest svako ognjište 10 kruna. U ovaj stan nastanio se upravitelj župe (župnik Gržalj, op. R. T.) pri koncu mjeseca listopada 1893.* Gržalj i umire u plovaniji 20. travnja 1935. godine. Iza njega ovdje stanuju župnici Ivan Kauzlarić i domaći sin Rudolf Miloš. Kada se pop Rude zbog starosti zahvalio na službi 17. travnja 1969. godine**, napustio je i župni stan koji je od tada (uz male iznimke) nenastanjen.

* Očito je župni stan bio loše izgrađen, jer su svećenici stalno tražili pomoć za popravke i prepravke. Tako je evidentiran u Uružbenom zapisniku Župe Zlobin dopis od 13. svibnja 1899. godine upućen "Veleslavnom kraljevsku financijalnu ravnateljstvu u Zagrebu" u kojem Župni ured Zlobin traži obavijest što je glede popravka crkve i stana, moli se da čim prije radnja započme. Apeli za popravak župnoga stana nastavljaju se za cijelo vrijeme župnikovanja popa Gržalja. Tako dopisom od 25. travnja 1927. godine umoljava Veleslavnu kr. financijsku direkciju u Ogulinu za obavijest što je na stvari u pogledu "Predračuna" (Troškovnika) koga je fin. direkcija tražila dne 16. decembra 1925. broj 22050 sastavljen po gradjevnoj sekciji u Sušaku – pošto je nemoguće stanovati u župnome stanu, jer kako krov propušta silnu vodu koja dolazi kroz plafon u sve sobe, a s druge strane opet se ne može u župni stan zalaziti bez pogibelji života, jer komadi cimenta i morta odpadaju – lijepo se umoljava za naputak što da započenem i kuda bi se obratio barem da mi se krov popravi što je prieka potreba, da se neselim iz župnoga dvora. Na ovaj doipis odgovara Kr. Financijska direkcija Ogulin svojim dopisom od 28. travnja 1927. godine (koji je zaprimljen u Župnom uredu Zlobin 1. svibnja 1927. godine). Predmet dopisa je pripćenje Župnom uredu Zlobin da je predračun tamošnjim rješenjem od 15. srpnja 1926. broj 13762/26 odposlan računovodstvu Delegacije Ministarstva financija u Zagrebu na daljnje uredovanje. Izgleda da je ova prepiska urodila plodom, jer 17. veljače 1930. godine Tehnički odljeljak pri sreskom Načelstvu Sušak svojim dopisom, koji je u Župnom uredu Zlobin zaprimljen 19. veljače 1930. godine, javlja u predmetu Zlobin, popravak župne crkve i stana, da je riešenjem Ministarstva financija odelenje Katastra i dobara od 29. oktobra 1929. broj 36.426-3929 odobrena svota od 20.000 dinara Fonda za popravak da se predadu do konca veljače mjeseca (misli se na veljaču te tekuće, 1930. godine, op. R. T.). Predračun i dokumenta stoje na uvid kod Tehničkog odeljka. Doprinos župljana je 4.500 din. Dok se ovaj doprinos župljana ne doprinese neće se započeti radnjama. ** Razriješen je službe župnika s danom 1. svibnja 1969. godine.

XXII. KAPELICA BDM OD 7 ŽALOSTI

Zlobinski ljetopisac pop Štanfel zapisao je 1884. godine u Župnu spomenicu sljedeći tekst koji govori o kapelici Blažene Djevice Marije od 7 žalosti: Kad je godine 1855. u ovih krajevih kolera biesnila i jednog dana od nje u ovoj maloj župi 5 žrtava mrtvih ležalo, popade sav puk veliki strah i trepet. Obično kod takovih bičeva božjih se narod sjeti pravedne božje kazne, te počme misliti na Boga i na svoje zloće kao uzrok i posljedicu njegove kazne. Tako padne jedne večeri iste godine liepa misao Pavlu Tomljanoviću, Felicu Šubatu i Jurju Vukoniću da se na čast BDM od 7 žalosti podigne kapelica na Stupu kakva eno i danas stoji. Tu svoju misao očituju župniku Mati Škiljanu , koji dohodeće nedjelje u crkvi napomene, te se u kratko vrieme toliko dobrovoljnoga prinosa sakupi, da se je mogla napomenuta misao oživotvoriti. U toj

kapeli nije bilo do 1862. godine dozvoljeno svetu misu čitati. Na molbu novoga župnika Aleksandra Cara dozvolio je biškup dne 8. ožujka 1862. da se u njoj može služba božja obavljati. Novi kip od Blažene Djevice Marije od sedam žalosti koji se sada u spomenutoj kapelici nalazi dobavio je župnik Juraj Štanfel*, a darovaše ga blagopokojni Bonifacije Kružić i supuga mu Marija rodj. Tomljanović. Iz ovoga zapisa možemo saznati da se predio gdje se nalazi zlobinska kapelica prije nazivao Stup (današnji naziv lokaliteta je Poli kapelice ili jednostavno Kapelica). No, malo dalje od kapele, cestom u pravcu Fužina, nalazi se dio Zlobina kojega mještani i dan danas zovu Zastup, tj. "iza stupa", dakle, ono mjesto što se nalazi iza nekadašnjega Stupa. Tko su ljudi koji se spominju uz ovu pripovijest o izgradnji kapele? Mate Škiljan i Aleksandar Car zlobinski su župnici**, Paval Tomljanović (1822. - 1901.) bio je nadlugar, Felic (tj. Srećko) Šubat (1826. - 1909.) pastir i težak, Jura Vukonić (1831. - 1908.) gostioničar, trgovac i poduzetnik, Bonifacije Kružić (1826. - 1896.) imućan posjednik koji je zajedno sa svojom suprugom Marijom rođ. Tomljanović (1832. - 1902.) mnogo puta darovao župu zlobinsku i s pravom bi se mogao smatrati jednim od najvećih dobročinitelja na Zlobinu. ___________________________________________________________________________

• i ** Više o njima vidi u priči br. XV. ("Zlobinski župnici").

XXIII. DOBROČINITELJI ŽUPE ZLOBINSKE

Rani dobročinitelji

U župnoj spomenici o najranijim dobročiniteljima župe sv. Ivana Krstitelja zapisano je sljedeće: Među najveće dobročinitelje i zaslužne ljude za ovu župu spadaju doista oni koji su god. 1833. ovdje prvu kapelu sagradili* i izposlovali da se u njoj može služba božja vršiti i koji su potrebiti kapital za uzdržavanje iste položili. Ovi jesu: Augustin Vukonić, Mate Marohnić (Durnajs**), Mate Šubat (Biskup**), Stanko Vukonić. Među župnici pokazao se je revan i zaslužan za tu crkvu Aleksandar Car. Njegovim brižnim i zauzetim nastojanjem je nova crkva sagrađena, a novi zvonovi

i oltari nabavljeni. Ivančić Juraj, župnik Dolski, ostavio je ovoj crkvi 500 for. glavnice. Konačno Bartol Švrljuga *** ostavio je nešto duga kapeli BDM od 7 žalosti. I Bonifacije Kružić (rođ. 1826., umro 1896., op. R. T.) koji je mnogo i mnogo stvari kupio za crkvu kao n. pr. kip bl. dj. M. Od 7 žalosti, kandel za vječno svjetlo, lampaše za procesiju, jednu ....... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) isto, a po njegovoj smrti njegova supruga kupila plašt u vriednosti od 100 for. Lampaš (svetiljku) za providjene nemoćnika vriednosti 8 for. Šest svijećnjaka od bronce u vatri pozlaćene u vriednosti 210 forinti. A kad je preminula supruga pokoj. Bonifacija Kružića - Marija rodjena Tomljanović (1829. – 1902., op. R. T.) dne 8. rujna 1902. naredila je svom rodjaku Mati Kružiću Ambrozovu**** da sve dugove utjera i kad se njezina kuća prodade – da se sav ostatak novca ima crkvi izručiti. I tako župnik za potrebe crkve malo po malo dobiva. Od tih novaca dano je za župno groblje 400 kruna, a za tepihe 108 kruna. U župnoj spomenici još su dva teksta koja govore o dobočiniteljima crkve i župe u Zlobinu. To su Pregled crkvenih glavnica i Pregled i povjest glavnica za uzdržavanje župne crkve sv. Ivana Krst. na Zlobinu. Na ovome mjestu se prenose u cjelosti.

* Već je pojašnjeno da je prva kapela na mjestu današnje zlobinske župne crkve sagrađena 1826. godine. Očito je riječ o pogrešci naknadnog zapisivanja podataka u župnu spomenicu, 50 ili 60 godina nakon tih događanja, vjerojatno najviše prema nepouzdanom usmenom kazivanju. ** Davno zaboravljeni nadimci. *** Vjerojatno je riječ o pripadniku čuvene fužinarske trgovačke obitelji Švrljuga. **** Obiteljski nadimak Prkoljac, osobni nadimak Kumesar.

Pregled crkvenih glavnica sastavljene po župniku Jurju Štanfelu dne 30. travnja 1888. godine

1. Mate Šubat Nikolin (sada Broz*) ukamaćena 1. list. 1835. po gruntovnom sudu na Rieci 10. srpnja. 1860. br. 2179 uknjižena glavnica od 26. for. 25 nov.** 2. Kružić Petar (sada Ambroz i Fran) glavnica 52 for. 50 nov. Ukamaćena 1. list. 1847. po grunt. sudu na Rieci 11. srpnja 1860. br. 2175. 3. Kružić Blaž (sada Miha i Mate Kružić***) glav. 52 f. 50 nov. Ukamaćena 1. listopada 1847. po. k. grunt. sudu na Rieci 11. srp. 1860. br. 2176 uknjiženo uz 6%.

4. Polić Stjepan glavnica 22/05***** ukam 1. list. 1849. po k. gr. sudu na Rieci dne 1. srp. 1860. br. 2177 uknjižena uz 6%. 5. Sikućan Lovra (sada Ivan i Juraj) iz Dola glavnica 225 for. 75 n. Ukamaćeno 1. stud. 1835. po grunt. oblasti na Rieci od 10. srp. 1860. br. 2178. uknjižene uz 6%. 6. Šubat Stjepan glav. 105. for. ukam. 1. stud 1859. po. k. grunt. sudu na Rieci dne 22. lip. 1860. br. 2173. uknjižene 5%. 7. Polić Lovra glav. 63 for. ukam. 1. stud. 1859. po kr. grunt. sudu na Rieci dne 11. srpnja 1860. br. 2174 uknjiženo 5%. 8. Andrija Polić glav. 250 ukam. 1. prosin. 1876. po. kr. gr. oblasti u Bakru****** dne 26. srpnja 1878. uknjiženo 6%. 9. Primorska štediona u Kraljevici sada stečajni na uloženu dozvolu preč. Ordinarijata******* od 6. ožujka 1877. br. 492.

* Broz/Brož je nadimak nastao od osobnog imena Ambroz. ** Nov. je kratica za novčič. Stotinu novčića je 1 forinta. *** Braća Miha i Mate Kružić (Mate je poznatiji po nadimku Baćo). Otac im je Mate, a djed Blaž, nadimkom Fićurin). ***** 22 forinta i 5 novčića. ****** Do tada je taj pravni posao bio u nadležnosti Kraljevsko-gruntovnog suda (ili oblasti) u Rijeci. ******* Biskupija.

10. Mate Vukonić (sada Juraj) glav. 50. for. ukamaćena 1. list. 1877. na korist kapele BDM od 7 ž. uknjiženo po. grun. sudu u Bakru 23. list. 1867. 11. Mate Polić od kapele BDM od 7 žalosti glavnica 44 for. 12. Jakov (sada Juraj) Kružić – 50 for.

Pregled i povjest glavnica za uzdržavanje župne crkve sv. Ivana Krst. Na Zlobinu

Kada je ovdje g. 1829.* nastojanjem Augustina Vukonića, Ivana Marohnića, Stanka Vukonića i Mate Šubat, prva kapela sagradjena, biškup Ježić nije htjeo prije dozvoliti u njoj misiti, dok ne polože kapital od 400 for. uz 6% kamata za njezino uzdržavanje. I za to su se napomenuti muževi pobrinuli, podpisao svoja posjedovanja koja su još od starine imali kod mora odakle se ovamo doselili bili: 1. Ivan Marohnić vinograd u Dolu za 215 for. kupio Lovra Sikućan za 225 f. 2. Mate Šubat vinograd na Hreljinu za 47 for. 3. August Vukonić vinograd na Hreljinu za 69 for. 4. Stanko Vukonić (Juraj) vinograd na Hreljinu za 69 for. ukupno: 400 forinti 5. od godine 1846. - 1849. prištedjeno i uloženo kod Petra Kružića 52 for. 50 nov. 6. Stjepana Polića 22 for. 05 nov. 7. Blaža Kružića 52 for. 50 nov. ukupno 127 for. 05 nov. Pok. Juraj Ivančić župnik u Dolu ostavio ovoj crkvi 500 forinti. Zatim kod Jakova Jurja Kružića podžupa dar Lovre Večerine župnika 50 f. Glavnice za uzdržavanje kapele BD od 7 žalosti. Bivši Fužinski trgovci darovali su svoj dug koga su kod raznih kirijašah na Zlobinu imali na korist kapele BDM od toga je kod Mate Vukonića uloženo i uknjiženo 50 for. Mate Polića 44 for. Stjepana Šubata Bokića** 28 for. 56 nov. Blaža Kružića Fićurina** (dar Aleksandra Cara župnika) 50 for.

* Nije ni 1829. već je to bilo 1826. godine. Već je objašnjeno ranije zašto je došlo do ove pogreške. ** Bokić i Fićurin zlobinski su nadimci. Bokić za obitelj Šubat, a Fićurin za Kružiće.

Dobročinitelji Car i Carica

Zlobin i zlobinska župa imaju povlasticu da su bili darivani i od samoga Imperatora – austrijskog cara i njegove žene. Darivatelji su bili Njegovo Cesarsko-Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo Ferdinand I i supruga mu Njezino Cesarsko Visočanstvo Carica Austrijska Maria Anna. Iz dopisa* od 16. svibnja 1870 godine, kojeg Ivan Šoić, podarhiđakon i kanonik iz Bakra, šalje Prečasnomu Duhovnomu Biskupskom Stolu Senjskome i Modruškome saznajemo sljedeće: Uslijed vele štovanoga naloga od d. 7. t. m. t. g. br. 684 podpisati čast ima Prečastnome

Duhovnome Biskupskom Stolu dostaviti priloženu prijemnicu župniku u Zlobin Lovre Večerina vrhu prijetih 300 for. velikodušno poklonjenih od N. N. Veličanstva Cara Ferdinanda i Carice Marie Anne za nabavljanje crkvenih spravah za župnu ovdašnju crkvu da se ista dvorskomu c. k. Savjetniku g. Franji Geringeru odpremiti uzmogne. Radi se dakle o darovanju 300 forini radi nabavke crkvene opreme. Iz ovoga dopisa, a ni iz drugih povijesnih izvora nije moguće ustanoviti koja je to bila crkvena oprema. No, kako je dvije godine prije toga ugovorena s majstorom Petrovičem izgradnja i postavljanje jednog velikog i dva manja oltara (drvene konstrukcije s mramornim elementima) te krstionice u iznosu od 1.250 forinti, možemo imati predodžbu o vrijednosti cca 1/4 te svote koju su car i carica daovali za zlobinsku crkvu. Recimo da bi se s tim novcima mogao u to doba napraviti i postaviti jedan manji oltar. Nije baš čest slučaj da su imperatori i okrunjene glave davale poklone malim župama, pa čitateljima moramo otkriti barem osnovne podatke o Ferdinandu I i njegovoj ženi Mariji Ani. Ferdinanad je rođen 19. travnja 1793. godine. Bio je Car austrijski od smrti svoga oca Franje II, koji je umro 2. ožujka 1835. godine, pa dok nije abdicirao u revolucionarnoj 1848. godini na dan 2. prosinca. Naslijedio ga je znameniti i dugovječni nećak Franjo Josip I, a on se povukao u Prag, u dvorac Hradčany, gdje je i umro 29. lipnja 1875. godine. Njegova žena Maria Anna rođena je u Rimu 19. rujna 1803. godine, kao kći sardinijskog kralja Viktora Emanuela I i rođenjem dobila titulu princeze od Savoya. I ona je umrla u Pragu, 4. svibnja 1884. godine, a sahranjena je uz svoga supruga u Beču, u Carskoj grobnici Habsburgovaca. Dakle, u vrijeme darivanja zlobinske crkve i Car i Carica žive u Pragu, u čuvenom dvorcu Hradčany. Na koji način su svoj poklon namjenili baš za zlobinsku crkvu i tko je u tome posredovao, više ne možemo saznati. No, potvrda o primitku 300 forinti koju je potpisao Lovra Večerina poslata je carskom i kraljevskom savjetniku, koji ju je vjerojatno proslijedio darovateljima. * BAS 731/1070

Dobročinitelji između dva svjetska rata

Svećenik Josip Polić bio je župnikom u našoj župi od 1889. do 1893. godine. Službovanje u Zlobinu ostalo mu je u lijepoj uspomeni. Upravo to je bio razlog, kada je umro, da su njegova braća Ivan i Anton te nećak Eduard Polić* odlučili pokloniti zlobinskoj crkvi jedan parament**, a za pokoj njegove duše. Dr. Viktor Ružić, ban Savske banovine, omogućio je popravak tornja, crkvenog krova i uređenje župnoga stana. Radovi su izvedeni tijekom mjeseca lipnja i srpnja 1937. godine. Prije tih

neophodnih radova kroz toranj je za kišnoga vreman dolazila voda i slijevala se na kor i u crkvu pod korom. Stropne grede u crkvi su bile sagnjile, pa je postojala opasnost da su i čitav strop sruši. Stropne grede su zamijenje, a toranj je prepokriven s limom. U župnome stanu je uređen zahod i zamijenjeni su vanjski prozori. Ukupna vrijednost radova iznosila je 32.000 dinara. U spomenici se navodi da su ti radovi omogućeni zahvaljujući intervenciji bana Dr. Viktora Ružića, člana ugledne hreljansko-sušačke obitelji Ružić.*** Viktor Ružić pokazao je svoju plemenitost također i pri izgradnji cisterne za potrebe župnoga stana, na način da je poklonio 4.000 dinara, a od strane Banovine Hrvatske je doznačena preostala svota od 18.340 dinara. Tako je omogućena izgradnja ovoga važnoga objekta za potrebe župnika i njegova domaćinstva. Cisterna je bila dovršena na dan sv. Luke Evanđelistara, tj. 18. listopada 1940. godine. Prigodom popravka crkve i župnoga stana, u ljeto 1937. godine, iskazala se i Antonija Kružić**** koja je poklonila 1.000 dinara. Antonija je bila pobožna vjernica i iskrena dobročiniteljica župne crkve u svakoj prilici. Tako je namolila sina Gabrijela da pošalje iz Amerike 1.000 dinara za pozlatu pokaznice (monstrance)*****. Prvi puta je u toj pokaznici izloženo Presveto Otajstvo pod misom 2. veljače 1941. godine. * Dopis kojim se izražava želja za darivanjem zlobinske župne crkve paramentom potpisao je nećak Eduard Polić (s adresom Rijeka/Fiume, Cosala 164) dne 2. studenoga 1924. godine. ** Paramenti su crkvene stvari i dragocjenosti, svi predmeti koji spadaju u crkvu i crkveno bogoslužje (ukrasi, čaše, kaleži, križevi, svijećnjaci, misno ruho i sl.). U ovoj darovnici navodi se samo kako se daruje parament tako da ne znamo o kojem se crkvenom ili bogoslužnom predmetu radi. *** Dr. Viktor Ružić (1893. - 1976.) je sin Hreljana Gjure Ružića, poznatog tvorničara kože i veleposjednika. Vitez, sušački odvjetnik, doktor prava, novinar, bibliotekar, publicist, ban Savske banovine (1936. - 1938.), ministar pravde u Kraljevini Jugoslaviji (od veljače do kolovoza 1938. godine). **** Njezin zlobinski nadimak je Požupovica/Požupova. Rođena je 1861., a umrla 1942. godine. Njezina 4 sina otišla su u prekomorski pečalbu u Sjedinjene Američke Država (Gabrijel, rođ. 1896.; Ivan, rođ. 1894.; Josip, rođ. 1885. i Toma, rođ. 1882.) ***** Pokaznica je liturgijski predmet – svečano ukrašena i umjetnički oblikovana posuda različitih oblika, često stilizirana zvjezdasto, od plemenite kovine i dragoga kamenja, služi za izlaganje posvećene hostije.

XXIV. O BROJU ŽITELJA

Broj stanovnika Zlobina prema službenim popisima stanovništva od 1857. do 2011. godine

GODINA POPISA BROJ ZLOBINJARA 1857. 625 1869. 557 1880. 575 1890. 594 1900. 638 1910. 642 1921. 615 1931. 546 1948. 496 1953. 493 1961. 505 1971. 486 1981. 410 1991. 315 2001. 290 2011. 316

U zadnjem popisu stanovništva 2011. godine ukupno je popisano 317 osoba, a ukupan broj stanovnika bio je 316. Kućanstava ima 136 (sva su privatna), a stambenih jedinica je ukupno 212. Od toga je 185 stanova za stalno stanovanje*. Raščlambom ove tabele o broju Zlobinjara prema službenim popisima razvidno je kako se od popisa 1961. godine broj stanovnika neprekidno smanjuje. Izuzetak je zadnji popis koji bilježi blagi porast stanovništva. * Podatci Državnog zavoda za statistiku.

Broj stanovnika prema podacima iz Stališa duša

GODINA ZLOBINJARI BRDANJARI UKUPNO 1877. 515 150 665 1878. 515 126 641

1879. 526 124 650 1880. 507 ? ? 1882. 513 138 651 1883. 550 135 685

Broj stanovnika prema podacima iz Urudžbenog zapisnika

GODINA ZLOBINJARI BRDANJARI UKUPNO 1886. 570 139 709 1887. 572 136 708 1889. - - 716 1890. - - 719 1909. - - 825 1915 883 1930. - - 868

Podacima iz naprijed navedenih tabela treba pridodati podatak iz Spomenice župe zlobinske da je 1830. godine na Zlobinu bila 31 kuća, a broj stanovništva (zajedno s financima) kretao se oko stotine. Zanimljiv je i navod iz dopisa koji je župnik Mate Škiljan uputio Visokom Cesarsko - Kraljevskom Harvatsko - Slavonskom financialnom ravnateljstvu 18. travnja 1861. godine i to zbog dva razloga: i zbog navoda o broju dušah, ali i zbog same sadržine: ...Ova je župa danas 509 dušah brojeća među državnom šumom i brigovi u dvosatnoj daljini od drugih susednih ležeća i osamljena s nijednom drugom župom uzpešno i uztrajno sjediniti nemože... * BAS 539/1861. Iz naprijed iznijetih podataka uočljiv je nesklad između rezultata službenih popisa i bilježaka svećenika o "broju duša" u župnim knjigama. Tako napr., prema službenom popisu iz 1890. u Zlobinu su obitavala 594 stanovnika, a prema obavijesti svećenika Biskupskoj kancelariji iste godine je u Zlobinu bilo 719 "duša". Odakle tolika razlika? Možda se u službenim popisima navodi samo broj stalno živućih stanovnika, a crkveni popis obuhvaća i iseljene Zlobinjare u Ameriku, Novi Zeland, Slavoniju, Ugarsku, Bosnu?

Broj stanovnika prema šematizmima Biskupije senjsko-modruške

GODINA ZLOBIN katolici

ZLOBIN pravoslavci

BRDO katolici

BRDO pravoslavni

UKUPNO

1851. - - - - 450 svi katolici

1863. 428 0 129 0 557 1867. 435 0 129 0 564 1875. 487 0 143 0 630 1895. 595 1 161 0 757 1902. 659 1 180 0 840 1906. 656 1 151 0 808 1907. 665 1 149 0 815 1908. 672 1 153 0 826 1909. 665 1 149 0 815 1910. 665 1 149 0 815 1912. 690 0 162 0 852 1913. 706 0 163 0 869 1914. 714 0 164 1 879 1915. 716 0 164 2 882 1916. 718 0 164 2 884 1925. 813

svi katolici

Prema ovim podacima, najviše žitelja na Brdu bilo je 1902. i to ukupno 180 duša. U Zlobinu je najviše pučanstva 1916. (718). Sveukupno, najviše ih je iste godine kada je bilo 884 Zlobinjara i Brdanjara. Ovi brojčani pokazatelji su podudarni sa usmenom narodnom predajom o broju stanovnika u Zlobinu, a ti se podaci više-manje slažu i s podacima iz Stališa duša.

Rođeni i umrli (1845. - 1948.) – podaci iz matičnih knjiga rođenih i umrlih

GODINA ROĐENI UMRLI ODNOS ROĐENIH I UMRLIH (+/-)

1845. 17 3 14 1846. 19 3 16 1847. 15 5 10 1848. 17 7 10 1849. 20 8 12

1850. 12 6 6 1851. 15 10 5 1852. 17 12 5 1853. 14 5 9 1854. 18 5 13 1855. 17 25 -8 1856. 19 7 12 1857. 19 12 7 1858. 23 7 16 1859. 21 11 10 1860. 24 8 16 1861. 20 8 12 1862. 15 15 / 1863. 35 31 4 1864. 18 7 11 1865. 19 6 13 1866. 25 2 23 1867. 19 10 9 1868. 27 12 15 1869. 15 8 7 1870. 38 20 18 1871. 25 21 4 1872. 35 30 5 1873. 31 22 9 1874. 39 14 25 1875. 27 5 22 1876. 27 15 12 1877. 29 12 17 1878. 32 24 8 1879. 40 25 15 1880. 25 22 3 1881. 30 16 14 1882. 24 13 11 1883. 35 13 22 1884. 26 18 8 1885. 37 22 15 1886. 26 20 6

1887. 34 10 24 1888. 33 11 22 1889. 26 23 3 1890. 23 20 3 1891. 25 19 6 1892. 33 11 22 1893. 23 10 13 1894. 21 16 5 1895. 36 16 20 1896. 32 13 19 1897. 20 13 7 1898. 29 16 13 1899. 30 17 13 1900. 27 22 5 1901. 31 15 16 1902. 20 10 10 1903. 23 11 12 1904. 28 10 18 1905. 28 15 13 1906. 25 17 8 1907. 24 14 10 1908 25 12 13 1909. 30 20 10 1910. 18 10 8 1911. 20 10 10 1912. 24 6 18 1913. 27 16 11 1914. 23 14 9 1915. 13 13 / 1916. 7 9 -2 1917. 8 30 -22 1918. 8 19 -11 1919. 8 12 -4 1920. 13 13 / 1921. 24 11 13 1922. 15 13 2 1923. 23 13 10

1924. 21 14 7 1925. 8 16 -8 1926. 7 15 -8 1927. ? ? ? 1928. 15 12 3 1929. 13 7 6 1930. 14 9 5 1931. 15 10 5 1932. 10 13 -3 1933. 10 8 2 1934. 8 15 -7 1935. 9 17 -8 1936. 10 18 -8 1937. 12 11 1 1938. 5 9 -4 1939. 9 6 3 1940. 2 8 -6 1941. 12 8 4 1942. 9 13 -4 1943. 9 14 -5 1944. 9 14 -5 1945. 3 15 -12 1946. 11 6 5 1947. 9 6 3 1948. 7 6 1

U matičnim knjigama umrlih su upisani i svi slučajevi smrti osoba koje nisu živjele u Zlobinu (a takvih je bilo podosta, bilo da je riječ o vojnicima, prosjacima ili težacima iz primorskih mjesta), ali su ovdje umrli*. Ipak, ovi nam podaci prilično vjerno oslikavaju prirast, natalitet i mortalitet Zlobina u stogodišnjem razdoblju. Tako je, sve od 1845. do 1916. (69 godina) veći natalitet od mortaliteta. Izuzetak je 1855. godina kada je zabilježeno 17 novorođenih i 25 umrlih (-8), ali ne smijemo zaboraviti da je te godine Zlobin poharala kolera. Godine prvog svjetskog rata donose promjenu. Tako je 1915. isti broj rođenih i umrlih, a i 1916., 1917, 1918. i 1919. više je umrlih nego novorođenih. U godinama između prvog i drugog svjetskog rata ponovo je veći natalitet, ali ne kontinuirano kao prije prvoga svjetskoga rata. Izgleda da je veliki odljev radno sposobnog

stanovništva u emigraciju uzeo danak i tada imamo, od 21 međuratne godine, veći mortalitet u čak 7 godina. Naravno, kao i u svakom ratu, ratne godine drugog svjetskog rata bile su nepovoljne za natalitet i tada je veći broj umrlih nego rođenih. U prve tri poslijeratne godine (1946., 1947. i 1948.) zabilježen je pozitivan prirast, no za razliku od prijašnjeg razdoblja taj prirast je minimalan (+5, +3 i +1). * Zapisi iz Matice umrlih: 1.) Nakon svih umrlih u 1943. godini navodi se sljedeće: U groblju su sahranjena 9 vojnika partizana – imena su nepoznata. Poginuli su u borbama s Nijemcima od 8. listopada do 20. prosinca 1943. godine. Blagoslovio i sahranio Iv. Kauzlarić, župnik. 2.) Dana 24. kolovoza 1944. godine u borbi protiv partizana nezgodno je poginuo – od bacača svojih drugova Andrija Sić, legionar, 20 godina, iz Iloka, Hrvatski Srijem, a pokopan je na mjesnom groblju u Zlobinu 26. kolovoza 1944. godine. 3.) Nakon svih umrlih u 1944. godini navodi se ovaj zapis: U groblju sahranjeno 5 partizana koji su poginuli u borbama s Nijemcima za vrijeme od 5. siječnja 1944. do 23. rujna 1944. godine. Najstrašnija borba bila je 23. rujna 1944. godine. Tada su znatno oštećeni krovovi na crkvi i župnome stanu, a dvie kuće do crkve kbr. 45. i 46. (riječ je o kućama Kmeta i Požupovih, op. R. T.) su posve izgorjele.

XXV. ZLOBINSKI NADIMCI (zapisani u Stališu duša)

Nadimci* su bili, nakon imena i prezimena, treći znak osobnog raspoznavanja. Ponekad i prvi, važniji i prepoznatljiviji nego što je to bilo osobno ime i prezime**. Najprije označavaju pojedinca, a kada se prenašaju iz naraštaja u naraštaj postaju obiteljski i s njima možemo pratiti čitave povjesne mijene pojedinih obitelji. Uz to, slikoviti su, leksički zanimljivi i inspirativni za istraživanje njihova izvora. U ovome tekstu navode se ne svi zlobinski nadimci, već isključivo samo oni koji su zapisani u zlobinskom Stališu duša. Stališ duša (lat. Status animarum) je jedna od matičnih knjiga koje su se vodile u katoličkim župama. U nju se unose podaci o obiteljima dotične župne zajednice i to po rubrikama: kućni broj, ime i prezime, dan, mjesec i godina "narodjenja", vjenčanja i smrti te opaska (nadimci se navode redovito u rubrici "opazka" i to ne tintom već običnom olovkom i ne kitnjastim krasopisom kao ostali podaci koji se ispisuju u Stališe duša, nego običnim ispisanim rukopisom kojega je ponekad i teško isčitavati). Do 1844. godine Stališ duša za zlobinske obitelji vodio se u župi Hreljin, budući da su sve do tada ovoj župi pripadali Zlobin i Zlobinsko Brdo. Nažalost, Stališ duša iz tog razdoblja nije sačuvan. Ustrojavanjem župe zlobinske, zlobinski župnici sastavljaju i vode zasebni Stališ duša, samostalno za područje Zlobina i Brda. Najstariji sačuvani zlobinski Stališ duša (Status animarum parochiae Zlobin) započet je, najvjerojatnije, krajem 70-tih ili početkom 80-tih godina 19. stoljeća (a sadrži matične podatke i s kraja 18. stoljeća!), pa je dragocjeno vrelo, neprocjenjive vrijednosti za izučavanje i razumijevanje zlobinske prošlosti. Na ovome mjestu, kako je već rečeno, su navedeni samo oni nadimci koji su zapisani u tom Stališu duša. To ne znači da su ti nadimci najstariji, ne znači ni da neki drugi nisu nastali prije njih ili da nisu postojali usporedno s njima U svakom slučaju navedeni nadimci su stari najmanje 150-200 godina, a korijen nekih od njih seže i u puno dublju prošlost. Neki su se zadržali do današnjih dana, a neki su ostali zaboravljeni. No, ovdje su isključivo stoga što su zabilježeni u Stališu duša! * Koliko su nadimci bili učestali i bitni za odnose između ljudi u cjelom Primorju vidi se i po čakavskim inačicama za ovaj pojam: pričvarak/prišvarak, pričvorak/prišvorak, prićifuk, prićuk, prišvik, prićok itd... ** Zoran primjer za to je nadimak obitelji Šubat – Lajtman-i. Iako su se raselili iz Zlobina (dijelom u Ameriku, a dijelom u Vojvodinu i Slavoniju) i u Zlobinu ih nema već gotovo stotinu godina, dovoljno je bilo kojem suvremenom Zlobinjaru spomenuti ovaj nadimak i odmah će znati o kojem rodu je riječ i gdje se nalazi njihova starina.

NADIMAK (izvorni oblik)

IZVEDENICE KORIJEN IME I PREZIME

PRVOG NOSITELJA

NADIMAK JE ŽIV I DANAS

(ili je još u upotrebi ili je

(god. rođenja i smrti)

ostao u narodnoj memoriji)

da - ne Miro Mirina osobno ime

Kazimir Kazimir Blažina

Mateja (1827. - 1886.)

ne

Mihorija - osobno ime Miha, Mihovil

Andrej Grubešić Mihov

(1832. - 1898.)

ne

Švabe - ? Grga Grubešić Fabiana

(1836. - 1913.)

ne

Lovračina Lovračinka osobno ime Lovra

Lovra Grubešić Mihin

(1842. - 1927.)

ne

Kokić - ? Petar Kalafatić Matov

(1833. - 1907.)

-

Mede Medić oblačenje u medvjeđe krzno

tijekom karnevalskog

razdoblja (kazivanje iz

usmene predaje)

Anton Kauzlarić (1829. - 1907.)

da

Koprlija Koprličica dobro je i rado obavljao sve

poslove vezane uz

kopanje, iskope i sl.

Fran Kružić Petrov

(1834. - 1918.)

da

Podžup Požup, Požupovica

obitelj koja je tradicionalno iz naraštaja u

naraštaj davala kaštalde i mežnjare

Jakov Kružić Martinov

(1828. - 1877.)

da

Gospud - ? Matija Kružić Antonov

(1836. - 1897.)

da

Baćo - ? Matej Kružić Matov

(1858. - 1936.)

da

Simenjak - ? Toma Kučan Stjepana

(1845. - 1927.)

ne

Celeb Celeban ? Anton Marohnić (1797. - 1878.)

da

Horne - ? Anton Marohnić Ivanov

(1849. - ? )

ne

Miškulin - ? Fran Marohnić Lukin

(1830. - 1909.)

ne

Kosmulja - dlakavac, kosmat

Gašpar Marohnić Šimunov

(1847. - 1917.)

ne

Šeprkacija - šeprtlja(?) Grga Marohnić (1810. - 1877.)

ne

Komadina - jak, snaqžan muškarac

Ivan Marohnić Petrov

(1829. - 1907.)

ne

Ivačina Ivačinka od osobnog imena Ivan

Ivan Marohnić Vickov

(1835. - 1884.)

ne

Jačina Jačinovica od osobnog imena Jakov

Jakov Marohnić Ivanov

(1839. - 1923.)

ne

Joso - od osobnog imena Josip

Josip Marohnić Ivanov

(1836. - 1885.)

nadimak korišten i kasnije za druge

osobe Čoban - zanimanje

(pastir) Jura Marohnić

Lukin (1827.-1898.)

i Toma Tadej Stjepanov

(1840. - 1906.)

ne

Kuzmica - od osobnog imena Kuzma

Kuzma Marohnić Ivana

(1830. - 1895.)

ne

Beli Lade Lade, Ladić ? Ludoviko Marohnić Ivanov (1830. - 1924.)

da

Šešero Šešerić ? Luka Marohnić (1796. - 1884.)

ne

Šikić - ? Matej Marohnić Antona

(1833. - 1907.)

da

Rebić Rebićka ? Mate Marohnić Luke

ne

(1825. - 1895). Pićo Pićoka nizak rast Mate Marohnić

Petrov (1834. - 1880.)

ne

Buta Butić ? Petar Marohnić Ivanov

(1827. - 1917.)

da

Vuneš - dlakavost Andre Miloš Matov

(1832. - 1899.)

ne

Sosak - ? Šimun Pavletić (1806. - 1892.)

da

Tuljac - nizak rast Andrija(c) Polić Matov

(1833. – 1912.)

ne

Glišo-tin - ? Gašpar Polić Matijev

(1829. - 1903.)

ne

Grgesina Grgešina od osobnog imena Grgur,

Grga

Grga Polić Matov

(1825. - 1885.) i Grga Šubat

Matov (1811. - 1886.)

ne

Jačme - od osobnog imena Jakov

Jakov Polić Bartolov

(1848. - 1924.)

ne

Barsić - ? Jakov Polić Pavlov

(1852. - 1886.)

ne

Jožina - od osobnog imena Josip

Josip Polić Martinov

(1834. - 1889.)

nadimak se koristi i kasnije za druge

osobe s istim osobnim imenom

Žilavac Žila, Žilinka žilavost(?) Sinovi Matije Polića: Toma

(1825. - 1878.) Josip

(1826. - 1898.) i Gašpar

(1831.-1922.)

da

Puh Pušić, Puhova, Pušica

? Ivan Ružić (1812. - 1864.)

da

Brozina - od osobnog imena Ambroz

Ambroz Šubat Matov

(1828. - 1913.)

ne

Lajtman - Iskvareno od nejmačkog "leutnant" (poručnik).

Prema usmenoj predaji nadimak je dobio Gašpar Šubat kada je

promrzao i mokar išao za

volovskom zapregom. U prolazu mu je

jedan austrijski časnik dao svoju kišnu kabanicu na kojoj je bila i

oznaka čina. Kada se vratio doma u Zlobin, Zlobinjari su

povikali: "To nij' Gašpar, to j'

prišal Lajtman!"

Gašpar Šubat Martinov

(1833. - 1922.)

da

Balog - ? Ignacio Šubat Matov

(1826. - 1892.)

ne

Biškup - ? Nikola Šubat Matov

(1817. -.1893.)

ne

Buljbuš - ? Srećko Šubat Andrijev

(1826. - 1909.)

ne

Bokić - ? Stjepan Šubat Matov

(1814 .- 1895.)

ne

Blepčina - ? Stjepan Šubat Matov

(1820. - 1908.)

ne

Košut - ? Ivan Tadej Stjepanov

(1838. - 1923.)

ne

Juriša - od osobnog imena Jura/Juraj

Jura Tadej Grgin (1809. - 1888.)

ne

Kruljac - Članovi ove obitelji su kroz naraštaje svirali

Stjepan Tadej Stjepanov

(1803. - 1877.)

ne

mijeh (mih). Zlobinjari su

govorili da krule va mih, pa otuda

(od glagola kruliti) i nadimak

Kruljac. Lalić - ? Toma Tadej

Jakovov (1841. - ? )

ne

Mršić Mršićka ? Petar Tometić Matov

(1841. - 1924.)

ne

Vagus - ? Matija Kružić Jakovov

(1855. - ? )

ne

Javor Javorka/ Javorkina

? Ivan Kružić Jurjev

(1857. - ? )

da

Helić Helićka ? Anton Kružić Jurjev

(1849. – 1835.)

ne

Barić - osobno ime Bartol

Bartol Marohnić Ivanov

(1842. – 1931.)

ne

Ivica Jivica/Jivičin osobni ime Ivan

Ivan Marohnić Jakovov

1849. – 1922.)

ne

Koruc Horuc ? Andrija Kalafatić Matov

(1847. – 1896.)

ne

Zanimljivost ovih nadimaka je što se u podosta slučajeva preklapaju s karakterističnim hrvatskim prezimenima (Balog, Barić, Barsić, Biškup, Bokić, Kokić, Brozina, Komadina, Kruljac, Ladić, Lalić, Medić, Miškulin, Mršić, Rebić i Šikić).

Vrijedno je spomenuti se i ostalih arhaičnih i karakterističnih zlobinskih nadimaka koji nisu zapisani u Stališu duša*: - Barba, Biksan, Biškup, Brne, Cupina, Ćipan, Dašćar, Dunkić, Durnajs, Fićurin,, Japne,, Kapural, Karela, Klavrnja, Ključa. Kmet, Kumesar, Malinar, Marela, Perle, Piš, Poskočilo, Prkoljac, Ripar, Sopac, Šćika, Šilac, Škebić, Šmit, Šorić, Šoštar, Špekulant, Tanasije, Vahtar, Vogalica, Vučić i Zadrugar (muški nadimci); - Dovica, Dulica, Dvojčica, Floka, Fritulja, Pahljinka, Pikica, Pišćetica, Prcetka, Primotica, Prče, Pušak, Pušnjica, Sprda, Šćukica, Škanjica, Torbinka (ženski nadimci);

- Dušić/ka, Fugales/ka, Košićar/ka, Kralj/ica, Pićo/ka, Rijac/Rijica, Tapić/ka, Tičina/Tičinka, Vuk/a (i ženski i muški nadimci). ___________________________________________________________________________ * Na popisu nadimaka koji se navode ispod tabele, što znači da ih nema u Stališu duša, nisu mnogobrojni osobni nadimci koji su izvedenice osobnih imena, kao napr.: Paškuc od imena Paškval, Židor/Židorovica od Izidor, Miče/Mičica/Marijica/Mica/Mariče/Mara/Marica/Micera od Marija, Ursača/Ursa/Ursica od Uršula, Perus/Perčina od Petar, Grgoc/Grgočka/Gržić/Gržina/Grga/Grgesina od Grgur, Guštin od Augustin/a, Pavče/Pavica/Pavečka/Pava od Paulina, Franče/Franketa/Frankelja/Fana/Fanica od Franka, Jačko/Jačme/Jačina/Jačić od osobnog imena Jakov... itd. U tabeli, gdje se navode nadimci zapisani u Stališu duša, stoji svaki zapisani nadimak, pa i onaj koji je izveden od osobnog imena (Juriša, Broz/ina, Jožina/Joso, Jačme, Grgesina/Grgešina, Kuzmica, Ivačina, Ivica Barić, Mihorija i Miro).

XXVI. ZLOBINSKA OBĆINA

Prvi pisani zapis o zlobinskoj Obćini nalazimo u podatku o osnutku škole u Fužinama 1786. godine. Tada su školu utemeljile obćine Lič, Fužine, Lokve i Zlobin, koje se nalaze u sastavu Gospoštije Fužine. Nakon toga spomen na Obćinu Zlobin nalazimo u pismima koje su pisali hreljinski svećenici (tada i župnici za Zlobin), a po naputku staresina (ili stareshina) i sudca Obćine Zlobin* u vezi zamolbe da biskup odredi da jedan od dvojice hreljinskih kapelana svakih 15 ili 20 dana dođe održati misu u Zlobinu. Sudac obćinski bio je Augustin Vukonić (i u prvom i u drugom dopisu), a starješine su bili: Matija Šubat Mikulin (u prvom dopisu), Matija Marohnić (u prvom i u drugom dopisu), Juraj Vukonić (i u prvom i u drugom dopisu), Ivan Marohnić Petrov (u prvom dopisu) i

Matija Marohnić Petrov (u drugom dopisu). Dopis od 12. ožujka 1851. godine** pisao je hrvatskim jezikom zlobinski župnik Mate Škiljan, a njime se od Biskupije traži dopuštenje da se može ...dobaviti još jedan zvon od 6 centi iz sušačke livarnice budući da prijašnje zvono radi slabog glasa ovoj crekvi ne odgovara. Župnik Škiljan je dopis pisao u ime sudca Mate Vukonića i starješina: Antona Tadeja, Nikole Kučana, Jakoba Blažine, Jure Jadro, Mate Polića, Antona Marohnića i Petra Marohnića, a dopis je pečetiran s voštanim pečatima Općine Zlobin i Župe sv. Ivana Krstitelja. Svi potpisi i sudaca i svih starješina su u znaku križa. Zlobinski obćinari i 60-tih godina 19. stoljeća traže pomoć za temeljito preuređenje zlobinske crkve. Tako u dopisu Prečasnom duhovnom stolu u Senju pisanom 13. ožujka 1864. godine*** sudac Grga Šubat, te starješine Lovra Blažina, Lovra Polić i Mate Vukonić (ovaj puta su se osobno potpisali, tako da nije više riječ o nepismenim ljudima kao u ranijim dopisima, što je sigurno zasluga i djelovanja zlobinskih župnika, koji su već odmah nakon osnutka župe opismenjavali djecu i starije u tzv. "školi za nuždu") pišu sljedeće: ...Naš velečasni g. Župnik, jer je crkva u rasuću, hoće da službu Božju čini u svojoj stanbini, to je za nas najveća žalost...Pučanstvo prihvati se posla i hoće da zagradi crkvu za Bogu se klanjati što prvim travnjem t. g. hoće se započeti po čemu i ugovora protima (zidarskim majstorima, op. R. T.) učinismo i sve ovo sam puk graditi bude. Dali pošto je siromašan puk u čverstoj nadi verni da pače, osloni se je da će u stalnosti zadoboto pravednih i od prečasnoga stola obećanih 600 forinti i slobodni les (drvenu građu, op. R. T.) od patrona na temelju svom ....(slijedi nečitak dio teksta, op. R. T.) dignusmo les upajući da će nam biti novčana taksa povraćena. Jednom rieču mi posal tjeramo a izručujemo se u očinsku pripomoć od Duhovnoga stola da budemo ... (nečitak tekst, op. R. T.) i slobodni les od patrona za pripomoć i sječu našu čim skorije zadobili. * BAS 1450/1835, dopis od 8. listopada 1835, pisan hrvatskim jezikom; BAS 1779, 1836, dopis od 10. kolovoza 1836., pisan njemačkim jezikom. ** BAS 350/1851. *** BAS 438/1864

Iz ovoga dopisa koje Duhovnom stolu u Senju, tj. Biskupiji Senjsko-modruškoj, dostavlja Obćina Zlobin, vidljivo je da se traži od Biskupije uplata 600 obećanih forinti te slobodna sječa u šumi za potrebnu drvenu građu i to od patrona. Pod tim se misli na Gospoštiju fužinsku u čijem je i sastavu Obćina Zlobin. Iz ova četiri dopisa koja nam spominju Zlobinsku općinu mogu se zaključiti sljedeći podaci: - Zlobin je i prije osnutka župe i nakon toga imao određenu lokalnu samoupravu kroz Obćinu

Zlobin, koja je imala svoje starješine i zasebnog suca, . - Sudac je najvjerojatnije sudio u imovinskim sporovima i blažim kaznenim predmetima i to na osnovu običajnog prava (čiji korijeni sežu još iz odredbi Vinodolskoga zakona, raznih srednjovjekovnih urbara i ugovora). - Svi dužnosnici Obćine su nepismeni. Kako se zacijelo radi o najuglednijim i najcjenjenijim mještanima, za pretpostaviti je da ni ostali stanovnici Zlobina u to vrijeme nisu bili pismeni. Izuzetak je posljednji dopis iz 1864. godine kada se dužnosnici zlobinske općine po prvi puta potpisuju imenom i prezimenom, ne više znakom križa. Već smo pojasnili da je razlog opismenjavanja Zlobinjara djelovanje župnika u samome mjestu. I to ne samo u crkvi, već i tzv. "školi za nuždu". - Upravne ovlasti Općine potvrđuju se i pečatom kojom državna vlast ovlašćuje rad i djelovanje mjesne zlobinske samouprave.

Posljednje zapise o zlobinskoj obćini nalazimo prvo u Zapisniku prigodom povjerenstvene

razprave u svrhu osjeguranja daljnjeg obstanka narodne učione za župu zlobinsku*. Rasprava je održana 25. rujna 1866. godine u Zlobinu, a uz velikog bilježnika županije riječke g. Mudrovčića, kanonika arhidjakona i kotarskog nadzornika "učionah" Mate Žuvičića i zlobinskog župnika Aleksandra Cara, nazočni su bili i zlobinski dužnosnici: Grga Šubat, sudac te starešine Lovra Polić, Antun Tadej, Mikula Kučan, Gašpar Šubat, Franjo Sablić, Ignac Šubat i Mate Šubat.

Potom se u zapisu iz župne spomenice koji govori o zlobinskome groblju navedi da ja "mrtvačku

komoru" sagradila bivša oćina Zlobin 1875. godine. Za pretpostaviti je da je do dokinuća Obćine Zlobin došlo teritorijalnom reorganizacijom 1874/75. kada se formira "upravno-politička obćina Hreljin-Krasica"** sa sjedištem u Krasici, a izgradnja "mrtvačke komore" na groblju bila je posljednja investicija koju je financirala Obćina Zlobin, vjerojatno da iskoristi neutrošena proračunska sredstva.

* BAS 1417/1866. ** Nekadašnji bakarski municipij je ovom reorganizacijom lokalne samouprave podijeljen na Gradsku obćinu Bakar (Bakar, Sv. Kuzam, Vitoševo i Škrljevo dolnje) i Obćinu Hreljin-Krasica, koju čine naselja Kukuljanovo, Škrljevo, Ponikve, Plosna, Krasica, Praputnjak, Meja, Hreljin i Zlobin. Godine 1886. dolazi do podvajanja ove Obćine na posebnu hreljinsku (za naselja Hreljin i Zlobin, sjedište Hreljin) i krasičarsku (sva ostala naselja (sjedište Krasica). Upravne obćine Hreljin i Krasica potpadaju od te godine u sastav Kotara Sušak.

XXVII. ŠKOLA

(Od prvih početaka sredinom 19. st. do drugog svjetskog rata)

Tzv. Škola za nuždu (1851. - 1876.)

Podatke o zlobinskom školstvu nalazimo i u ranijem razdoblju, pa se spominje da su tadašnje obćine Lič, Fužine Lokve i Zlobin, koje su bile u sastavu Gospoštije Fužine, odlučile 1786. godine utemeljiti školu u Fužinama i materijalno poduprijeti školu i učitelja. Nije poznato da li je bilo

polaznika ove škole iz Zlobina, ali se može pretpostaviti da niti jedno zlobinsko dijete nije pohađao ovu školu. Udaljenost nije bila jedini problem. Roditelji tada još nisu osjećali potrebu da im djeca steknu osnovnu naobrazbu i da budu vični čitanju i pisanju. Osim toga, već u najranijoj dobi su bili potrebni za rad i pomaganje oko seoskih domaćinstava. Da u to vrijeme Zlobinjari nisu polazili škole razvidno je i po tome što su u svim dokumentima koje su starešine obćine Zlobin pisali biskupu u Senj, a sve radi osnutka zlobinske župe (radi se o povijesnom razdoblju od 1820.-tih do 1840.-tih godina), svi starešine se potpisuju sa znakom križa, što rječito govori da su bili nepismeni. Kada su starešine bile nepismene, za pretpostaviti je da ni ostali žitelji zlobinski u to vrijeme nisu bili pismeni. Tek u razdoblju kraja 50-tih i 60-tih godina 19. stoljeća zlobinske starešine potpisuju se na dopise vlastoručno punim imenom i prezimenom. Dakle, pismeni su, a to se može zahvaliti činjenici što je od 1851. godine počela u Zlobinu djelovati tzv. "škola za nuždu". U sklopu župe bila je osnovana ta tzv. "škola za nuždu" (što bi značilo da se nije radilo o zvanično otvorenoj školskoj ustanovi, ali je ipak školovanje djece poprimilo organiziran oblik, a svećenici su dobivali i poseban novčani dodatak za rad u školi. Takva škola je omogućila stjecanje osnovnog znanja i pismenosti zlobinske djece, a vjerojatno i pokojeg starijeg Zlobinjara žednoga novih saznanja. Škola nije imala svoje zgrade ili posebne prostorije, pa se nastava sve do samog početka 20. stoljeća održavala ili u župnom stanu ili po privatnim kućama. Župnik Aleksander Car piše 1863. godine u dopisu Prečasnom gospodinu Nadzorniku i Kanoniku (tada je ovu dužnost obnašao Vjenceslav Šoić*, kasniji Senjsko-modruški biskup) o potrebi osnutka škole u Zlobinu. Uz to navodi da kao župnik upravlja "školom za nuždu" uz nagradu od 150 forinti godišnje, ali da već dvije godine (1861/2. i 1862/3.) nije ni krajcera primio**. U to vrijeme početaka rada zlobinske „škole za nuždu“, u skladu s austrijskim školskim sustavom, za manja mjesta koja su i sjedišta župe (a u takvu kategoriju baš je spadao i Zlobin) osnivaju se tzv. dvogodišnje trivijalne pučke škole s jednim učiteljem. Ova zlobinska "škola za nuždu" zacijelo je slijedila takav školski ustroj. Iako u njezinu naslovu stoji da se radi o dvorazrednoj ustanovi, ta je škola trajala tri godine. Postojao je prvi razred koji je obuhvaćao dva podrazreda, nižji i višji, te ___________________________________________________________________________ * Rođen 1814. u Bakru, umro 1891. u rodnome mjestu. Imenovan za vrhovnog školskog nadziratelja u senjsko-modruškoj biskupiji dana 20. lipnja 1856. godine. Biskup senjsko-modruški od 1869. do 1875. ** BAS 2025/1863 zaseban drugi razred. Obuka je trajala tri godine; prvu godinu u prvom, nižjem razredu, drugi godinu u prvom, višjem razredu i treću godinu u drugom razredu. Austrijske su vlasti 11. prosinca 1856. godine, ministerijalnom naredbom koju su prihvatila i hrvatska nadležna tijela, presutrojile dotadašnje trivijalne škole u trorazredne: prvi, drugi i treći razred. Sukladno toj naredbi, preustroj školstva započeo je tijekom školske godine 1856/57. Ovaj reformirani sustav osnovnog obrazovanja vjerojatno prihvaća i zlobinska "škola za nuždu" (ako ne te školske godine, a ono sigurno sljedeće

1857/58.). Prva saznanja o početku „škole za nuždu“ nalazimo u dva dopisa koja se čuvaju u pismohrani zlobinskoga župnoga ureda. Iz Ureda obćine Fužine je dopis od 30. ožujka 1856. godine pisan Velečastnom gospodinu župniku Mati Škiljanu u Zlobinu. U dopisu stoji da nam je veoma drago da se u Zlobinu mala učiona podigla, te neće uzmanjkati istu poduprieti kako moguće bude. Drugi dopis pisan je 10. rujna iste godine od strane bakarskog Kotarskog predstojnika za Glavarstvo obćine u Hreljinu. U ovom dopisu stoji da su odobreni ugovori za iznajmljivanje školske zgrade u Zlobinu i za nabavljanje potrebštinah za novu učiuonu u Zlobinu. Kasnija saznanja o rada "škole za nuždu", poteškoćama u njezinu radu i nastojanjima za osnutak zvanične škole nalazimo u nekoliko dopisa (pohranjena su u Biskupijskom arhivu u Senju, BAS), koje ovdje radi njihove starine i zanimljivosti navodimo: 1. Dopis koji 24. studenoga 1863. godine župnik Aleksandar Car piše Prečasnom Gospodinu Nadzorniku i Kanoniku tj. Vjenceslavu Šoiću. U Župnom uredu Zlobin dopis je zaveden ur. brojem 32, a u biskupskoj kancelariji je zaveden kao spis br. 612/1863 (BAS).: Slavnome uredu nadzorništva učionah kot. Bakarskoga u Bakar Prečasni Gospodine Nadzorniče i Kanoniče! 22. 4. pri službi Božjoj odvažnim načinom moj krepki govor u odnošaju neobhodno nama potriebite učione, nastaviti nisam pripustio, tim utješljivim uzpiehom od pučanstva, prihvatio pojam njene potriebe, uz nju prigne i milo pristaje i koju hvalu Bogu dne 23. 4. posvemu jesam započeo, jedino da još neposvemu zadostni broj djece školu pohadja ... (nečitko, op. R. T.) uhvam se da jedan drugog u dobru poticati i bodriti bude – vendar pučanstvu nadodah vruću nadu da bud po milosti Njih Preuzvišenosti i koju pomoć u izplativjivanju škole zadobio ... (ponovo nečitko, op. R. T.) Prečasnosti Vašoj službenog daljnjeg radi prijavljenja ova u zadovoljnosti častim se prijaviti molim mene sa pukom pri Njih Preuzvišenosti blagostivo priporučiti – sa dubokim štovanjem, dne 24. studeni 1863. Pokorni sluga Aleksandar Car, župnik. 2. Dopis od 24. studenoga 1863. godine koji biskup senjski Mirko Ožegović i njegov "supomoćnik" Vjenceslav (u dopisu stoji "Venceslav") pišu "Prečasnom G. Kanoniku Podarcidjakonu" (BAS br. 1972/1863): Prečasni G. Kanoniče Podarcidjakone! Položaj isti što čini Zlobniane isolirane zahteva, da se njihova djeca štogod nauče, jer inače ostati će glupa. Ovo je na srdcu ležeće ovom Biskupskom Duhovnom Stolu, a mora biti i svakomu, koji imalo ćućenja ( čuvstva, osjećaja, op. R. T.) pram narodu ima ... Župnik Car nemože nit nesmije to hladnokrvno uzeti, i premda nije dvie godine izplaćen za svoje učiteljevanje, ipak ne kloni duhom, već neka ima milosrdja vrh omladine ... Izvieštja meritorna podnešena su uzvišenoj Kr. Zemnoj vlasti sa molbom, da bi se vjernim našim u Zlobinu pomoć pružila. Nadamo se dobrom uspiehu. Madjuto, Aleksander nek bude velikodušan, i nastavu neka poprime bez otezanja načinom i u mjestu, što se njegovoj razboritosti ostavlja. Škola je kćer crkve, što Vama i kroz vas župniku Caru od srca stavljamo. U Senju 24. studeni 1863. Mirko Biskup Venceslav, v. r. Supomoćnik Biskupa 3. "Nalog Kralj. Namiesništva od 1. prosinca 1863. br. 18076/3740 na Obćinstvo Županije Riečke

izdanoga" koji je primljen u kancelariji Biskupije Senjsko-modruške 8. prosinca 1863. i zaveden pod brojem 2056/1863 (BAS): U Zlobinu obstajala je već dvanaejst godinah tako zvana "škola za nuždu", kojom je upravljao kao učitelj miesni župnik uz nagradu godišnjih 150 forinti. Sadašnji župnik Aleksander Car premda za svoja učiteljevanja već dvie godine 1861/2 i 1862/3 od Obćine ili od svojih župljanah niti krajcera primio nije, sliede ipak glasom privitoga dopisa Duhovnoga stola Senjskoga od 24. studenoga o. g. br. 1972 početkom ove školske godine 1863/4 školsku mladež popisati i školu po običaju započeti. Ovom poduzetju Carevom uzprotivili se obćinari zlobinski i nedopustiše da se škola otvori te u toj namieri povadiše klupe i ostalo pokućstvo iz stana što bijaše došao za učionu u najam. Uzrok tomu je, što su Zlobinjari siromasi, kako ovi što u svojoj predstavki na Duhovni stol Senjski izjavljuju, što dakle nemogu nositi školskoga tereta premda su voljni da im djeca knjigu uče. Oni mole da jim se pruži ma iz koje javne zaklade pomoć za uzdržavanje njihove učione. Kralj. Nemiesničko vieće primilo je gore navedeni samovoljni postupak Zlobinjanah negodovanjem do znanja, te pozivlje stoga Županijsko obćinstvo da se kvar razviditi dade, polag ...(nečitak dio teksta, op. R. T.) a Vam izvieštje ovamo podnese. Priobćuje se Prečasnome Duhovnome Stolu Biškupskome u Senju na njegov višnjeni dopis od 24. studenoga 1863. br. 1972 za ... (ponovo nečitak dio teksta, op. R. T.) znanje i ravnanje. Od Kralj. Namiestničkoga Vieća za Kraljevinu Dalmaciju, Harvatsku i Slavoniju, U Zagrebu 1. prosinca 1863. (sljedi nečitak potpis). 4. Dopis "Prečastnomu duhovnome stolu u Senju" od Mate Žuvičića ("kanonika i kotarskog nadzornika učionah bakarskih") od 24. lipnja 1865. godine (BAS br. 1890/1865): Župnik u Zlobinu dopisom od 20. t. m. br. 17 službemo javlja da vlasnik stanbine Fran Ružić * pošto za kolike godine nije namiren nepušta više u svojoj kući nastavu držati ... zato da učenje mladeži nije započeo niti započeti može... * Franjo Ružić (rođen 1822., umro 1867. godine) pradjed je Ane Blažina rođ. Ružić, po nadimku Ane Matejičine. U ovoj kući "na Smetu", Zlobin kbr. 46, gdje je nekada bila učiona, sada živi njezina unuka Tamara Kružić. Nalazi se nedaleko od crkve i župnoga stana u čijoj se neposrednoj blizini u to vrijeme škola uvijek nalazila.. O ovoj situaciji kada župnik nije dobio svoju naknadu za učiteljski rad i kada ni najmodavcu nije isplaćena najamnina za korištenje jedne prostorije u kući kao učione, govore i pohranjeni dokumenti u Biskupijskom arhivu u Senju br. 2025/1865, 81/1866 i 404/1866. Posebna zanimljivost je što je 25. rujna 1866. godine održana u Zlobinu "povjerenstvena razprava u svrhu osiguranja daljnjeg obstanka narodne učione za župu zlobinsku" (BAS, 1717/1866). Na

raspravi su bili nazočni: Mudrovčić (ime nije navedneo), veliki bilježnik "županije riečke", Mate Žuvičić, "kanonik arcidjakon i kotarskih učionah nadzornik", Aleksandar Car, župnik u Zlobinu te "starešine": Lovra Polić, Antun Tadej, Mikula Kučan, Gašpar Šubat, Franjo Sablić, Ignac Šubat, Mate Šubat i "sudac" Grga Šubat. Povjerenstvo je zaključilo da se nastava u školi Zlobin treba nastaviti i postojeći dug prema najmodavcu i župniku namiriti i to od strane "matice narodnih učionah", budući da je "obćina zlobinska notorno siromaška". Razmatrala sa i mogućnost gradnje škole, a "zastupstvo obćinsko" preporuča da se buduća školska zgrada izgradi "ispod Karolinske ceste naprama stubama župne crkve i župnoga stana". Ovaj prijedlog isto je bio u duhu pravila da škola mora biti uz crkvu. Da se ovaj prijedlog kojim slučajem realizirao, školska zgrada bi bila izgrađena na mjestu današnjeg spomenika (u to vrijeme to je bio vrt župnoga stana) i na mjestu gdje je danas kuća br. 122 (izgradio ju je kao gospodarski objekat najpoduzetniji onodobni Zlobinjar Rafael Marohnić, naslijedio njegov sin Rafael ml. - Rafica, a sada u njoj živi unuka Rafičina Lovorka Sirotić sa svojom obitelji). Ovaj prijedlog "zastupstva obćinskoga" nikad nije realaiziran, a škola je tek 40-tak godina kasnije (početkom 1900-tih) izgrađena na današnjem mjestu (darovanom za školu i školski vrt od obitelji Kružić - Vučići), koje nije baš u blizini crkve, kao što su nalagali tadašnji običaji. Očito odgovarajući prostor, slobodan i pogodan za izgradnju školske zgrade u blizini ckrve nije pronađen. Osnovni razlog zašto su Zlobinjari toliko dugo čekali na izgradnju školske zgrade u svom mjestu vjerojetno je nedostatak financijskih sredstava. Zlobinski učitelji u trogodišnjoj "školi za nuždu" (istovremeno i župnici) u razdoblju od 1851. do 1876. godine, po kronološkom redoslijedu, bili su:

1. Mate Škiljan od školske godine 1851/52. do 1861/62.;

2. Aleksandar Car od školske godine 1861/62. do 1867/68. U ovom razdoblju nastava nije održavana 1865/66. zbog duga prema najmodavcu (za najam učione) i župniku (učiteljski dodatak).

3. Lovra Večerina od školske godine 1868/69. do 1875/76.

Obća pučka škola Zlobin (1876. - 1942.) Prema podacima iz školske spomenice škole Zlobin, zvanična zlobinska škola (Obća pučka škola Zlobin) počela je s radom škol. god. 1875/76., tj. odmah nakon što je Sabor 14. listopada 1874. godine donio Zakon o ustrojstvu pučkih škola i preparandija za pučko učiteljstvo u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Ovaj Zakon unosi u hrvatski školski sustav sljedeće novine: obće pučke škole (a takva je i zlobinska škola) imaju četiri razreda, u svakoj školi mora se organizirati opetovna

dvogodišnja obuka (dva tečaja), za praktično vježbanje učenika uz školu mora postojati školski vrt i vježbalište (gombaona), svaka škola mora imati učiteljsku i učeničku knjižnicu. Svjetovna vlast tim Zakonom preuzima upravu i nadzorništvo škole, a crkva zadržava pravo usmjeravanja i nadziranja vjeronauka i vjerskih aktivnosti. Prema odredbama navedenog Zakona i uredbi Odjela za bogoštovlje i nastavu od 20. prosinca 1875. godine, opetovovna se obuka provodi za svu djecu od 12 do 14 godina, nakon završenog četvrtog razreda redovite škole. Od tog su oblika osnovnog obrazovanja bili oslobođeni učenici koji su nakon četvrtog razreda nastavljali školovanje. U opetovnoj se nastavi tijekom četverogodišnjeg školovanja učvršćuje stečeno znanje, dopunjuje i produbljuje, a posebno se vodi računa o praktičnoj primjeni teorijskog znanja. No u praksi opetovnica nikada nije saživjela onako kako je Zakon predviđao. Vjerojatni je razlog bio taj što su dječaci i djevojčice te dobi već obavljali znantan dio poslova u seljačkim domaćinstvima i roditelji si nisu mogli dozvoliti da ostanu bez njihove pomoći. Hrvatski je Sabor 31. listopada 1888. godine donio novi školski zakon. Bilo je to za vrijeme hrvatskoga bana, mađarona Khuena Hedervaryja. Povjesničari ovaj školski Zakon zovu Khuenov zakon, za razliku od Zakona iz 1874. godine koji označavaju kao Mažuranićev zakon. Khuenovim zakonom ponovo jača uloga crkve u prosvjeti pa je svećenstvo osim provedbe i nadzora vjeronaučne obuke, steklo pravo da uz svjetovni školski nadzor, nadzire i cjelokupnu djelatnost u školi. Uvedeni su posebni predmeti: crtanje te svjetovno i crkveno pjevanje. Na kraju školske godine provodili su se komisijski ispiti, a u posebnoj ispitnoj komisiji bili su učitelj, svećenik i član školskoga odbora. Ubrzo nakon toga mijenja se nastavni plan pa se sada u školi uče ovi predmeti: vjeronauk, čitanje s vježbama u govoru, računarstvo i geometrija, krasopis i crtanje, gimnastika tijekom školskoga odmora te rad u školskom vrtu. Do 1926. godine škole su u novonastaloj državi radile prema školskome zakonu iz 1888. godine. Tek su 9. kolovoza 1926. prosvjetne vlasti Kraljevine SHS donijele novi nastavni plan i program za sve četverogodišnje škole, koji se uveo školske godine 1926/27. Nastavni predmeti, prema ovom nastavnom planu i programu, bili su sljedeći: u prvom razredu 22 sata tjedne nastave (vjeronauk, srpsko-hrvatsko-slovenački jezik, početna stvarna nastava, račun s geometrijskim oblicima, lijepo pisanje, crtanje, ručni rad – muški i ženski, pjevanje te gimnastika i dječje igre); u drugom razredu 23 sata tjedne nastave (vjeronauk, srpsko-hrvatsko-slovenački jezik, početna stvarna nastava, račun s geometrijskim oblicima, lijepo pisanje, crtanje, ručni rad – muški i ženski, pjevanje te gimnastika i dječje igre); u trećem razredu 26 sati tjedne nastave (vjeronauk, srpsko-hrvatsko-slovenački jezik, zemljopis, istorija Srba, Hrvata i Slovenaca, račun s geometrijskim oblicima, poznavanje prirode, lijepo pisanje, crtanje, ručni rad – muški i ženski, pjevanje te gimnastika i dječje igre); u četvrtom razredu 27 sati tjedne nastave (vjeronauk, srpsko-hrvatsko-slovenački jezik, zemljopis, istorija Srba, Hrvata i Slovenaca, račun s geometrijskim oblicima, poznavanje prirode, lijepo pisanje, crtanje, ručni rad – muški i ženski, pjevanje, te gimnastika i dječje igre). Novi školski zakon, Zakon o narodnim školama, donesen je 5. prosinca 1929., a dopunjen 1931. godine. Prema zakonskim promjenama, uslijedila je i promjena nastavnog plana, kojom je tjedna nastava rasterećena jer je glavna namjera novog obrazovnog sustava bila da se nastavni sadržaji prilagode životnim potrebama i pripreme djecu za rad u poljoprivredi, obrtu i trgovini. Nazivi nekih predmeta su izmijenjeni. Tako je vjeronauk postao nauk o vjeri s moralnim porukama, srpsko-

hrvatsko-slovenački – narodni jezik, istorija Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana je u povijest, račun s geometrijskim oblicima postao je račun s osnovama geometrije, poznavanje prirode preimenovano je u poznavanje prirode i pouke o zdravlju, ručni rad – muški i ženski sada se naziva praktična privredna znanja i umijeća (domaćinstvo i ručni rad), da bi gimnastika i dječje igre postale tjelesno vježbanje po sokolskom sistemu. Zlobinski učitelji i učiteljice u razdoblju od 1876. do 1942. godine, u četverogodišnjoj Obćoj pučkoj školi, opet po kronološkom redoslijedu, bili su: Maksimilijan Marčić zlobinski župnik (od 20. kolovoza do 21. studenoga 1876.). Prvi učitelj u Pučkoj školi Zlobin i to vrlo kratko vrijeme na početku školske godine 1876./77. Juraj Štanfel zlobinski župnik (1876.-88.) istodobno je bio i mjesni učitelj od mjeseca studenog školske godine 1876./77. do završetka školske godine 1881./82. Bartol Vučić treći zlobinski učitelj od 1882. do 1885. (namjestni učitelj pučke škole), a prvi učitelj koji nije i svećenik. Tijekom svojega rada u zlobinskoj školi, obnašao je i službu crkvenog orguljaša. Rođen je 1861. u Kraljevici. Poslije Zlobina odlazi u Grobnik gdje 17 godina radi u općoj pučkoj školi (1885-1902). Poslije odlaska iz Grobnika, Vučić je službovao do umirovljenja u nižoj pučkoj školi u Borićevcu kod Donjeg Lapca (1902.-22.). Zlobinski zet, 21. rujna 1884. vjenčao se s Frankom Šubat. Ernestina Mataić (u nekim izvorima Mataich) rođena je 20. lipnja 1864. godine. Potječe iz Senja. U Zlobinu je namjestna učiteljica školske godine 1885./86. Već sljedeće školske godine je primljena za učiteljicu u Kukuljanovo, s redovitim predavanjima započela je u Obćoj pučkoj školi Kukuljanovo 26. studenoga 1886. godine. Do umirovljenja je radila u ovoj školi, a umirovljena je na početku školske godine 1920./21. Nije se nikada udavala, što za učiteljice onoga doba nije bilo čudno budući da im je jedno vrijeme čak i zakonodavac priječio udaju (po izričitoj odredbi školskoga zakona donijetog 31. listopada 1888. godine, učiteljice su bile izjednačene s učiteljima u svim primanjima, ali bi u slučaju udaje gubile pravo na daljnje službovanje). Umrla je 22. rujna 1948. godine i sahranjena je u Kukuljanovu. Terezija Vlašić zlobinska učiteljica od 1886. do 1888. godine. Slavoljub (ili prema nekim povijesnim vrelima Miroslav) Malnar zlobinski učitelj školske 1887./88. godine. Šodić (ime nepoznato) zlobinski je učitelj od 1888. do 1892. Ostali podaci nisu poznati, pa čak mu ni osobno ime nije zabilježeno u školskoj spomenici. No budući da se u spomenici navodi da je učitelj (a ne učiteljica), znamo da je riječ o muškarcu.

Vatroslav Bulvam učitelj zlobinski od 1892. do 1901. godine. Paula Forstner učiteljica u Zlobinu školske godine 1901./02. Ljudevit Zadrović zlobinski je učitelj školske godine 1902./03. Ivan Kopajtić rođen u Kukuljanovu 6. studenoga 1876., umro je u rodnome mjestu 1. studenoga

1935. godine. Nakon učiteljske izobrazbe službuje u Sv. Klari (naselje kraj Zagreba, sada već i prigrad našega glavnoga grada), Podstenama (selo u čabarskom kraju) i Sušačkoj Dragi. Od 1903. do 1909. učitelj u Zlobinu. Zaslužan je za izgradnju školske zgrade u Zlobinu, koja i danas služi istoj namjeni (školska zgrada i školski vrt sagrađeni su 1903. godine na zemljištu koje je poklonjeno od strane obitelji Kružić – Vučići, a cijeli taj teren bio je dio lokaliteta kojeg Zlobinjari i dandanas nazivaju Vučićski dolac. Do tada se škola održava po iznajmljenim privatnim kućama, najprije u kući Franje Ružića, sada kbr. 46, a kasnije u kući Jure Marohnića Šeprkacije, sada kbr. 48). U školskome vrtu posadio je voćke od kojih su se neke održale do naših dana. Zlobinjari su zavoljeli učitelja Kopajtića jer je bio djelatan i u društvenome životu. Bio je crkveni orguljaš, a osnovao je i vodio prvi zlobinski tamburaški orkestar te se može smatrati rodonačelnikom stogodišnje zlobinjarske tamburaške tradicije koja se održala do danas. No, Kopajtić će napustiti učiteljsko mjesto u zlobinskoj školi i od 1. studenoga 1909. je učitelj Obće škole Kukuljanovo. Umirovljen je na istome radnome mjestu početkom rujna 1930. godine. Jelisava Rasporić zlobinska je učiteljica od 1909. do umirovljenja 1942. godine. Rođena je 11. studenoga 1885. godine u susjednome Hreljinu, gdje je i umrla 17. veljače 1969. godine. U svoje 33 školske godine koje je provela učeći zlobinsku djecu dala je neizbrisiv pečat našemu mjestu. Od svih dosadašnjih učiteljica i učitelja ostala je naprepoznatljiviji školnik u povijesti zlobinske škole. Završetkom njezina dugogodišnjeg radnog vijeka i de facto i de iure završava jedno razdoblje u radu i životu zlobinske škole. To je i dodatni razlog da istraživanje povijesti školstva u Zlobinu zaključimo upravo s njezinim odlaskom u mirovinu, koje se gotovo poklopilo i s raspadom Kraljevine Jugoslavije. Zlobin je u to ratno vrijeme, kada je umirovljena Jelisava Rasporić, potpadao pod upravu Nezavisne Države Hrvatske. U školskoj spomenici nema podataka o radu škole tijekom drugog svjetskog rata. Sama školska zgrada služila je za smještaj zapovjednog stožera talijanske vojske (od Uskrsa 1941, kada talijanska vojska dolazi u Zlobin do kapitulacije Italije 1943.), a potom do kraja rata i njemačke vojske. Nastava se stoga nije mogla održavati u školskoj zgradi, već je bila u susjednim kućama Kružić - Javorovi (Zlobin kbr. 31) i Kružić – Gospudovi (Zlobin kbr. 19 i 19a). Iz usmene predaje poznato je tek da na učiteljsko mjesto, umjesto J. Rasporić, dolazi učitelj Marković. Sada više nije moguće utvrditi niti njegovo ime. Povijest školstva u Zlobinu tijekom drugog svjetskog rata i nakon njega ostavljam nekom budućem istraživaču.

Red. broj Školska godina Učitelj(ica) Vjeroučitelj 1. 1876/77. M. Marčić

J. Štanfel M. Marčić J. Štanfel

2. 1877/78. J. Štanfel J. Štanfel 3. 1878/79. J. Štanfel J. Štanfel 4. 1879/80. J. Štanfel J. Štanfel 5. 1880/81. J. Štanfel J. Štanfel 6. 1881/82. J. Štanfel J. Štanfel

7. 1882/83. B. Vučić J. Štanfel 8. 1883/84. B. Vučić J. Štanfel 9. 1884/85. B. Vučić J. Štanfel 10. 1885/86. E. Mataić J. Štanfel 11. 1886/87. T. Vlašić J. Štanfel 12. 1887/88. T. Vlašić

S. Malnar J. Štanfel

13. 1888/89. Šodić L. Malinarić 14. 1889/90. Šodić J. Polić 15. 1890/91. Šodić J. Polić 16. 1891/92. Šodić J. Polić 17. 1892/93. V. Bulvam I. Gržalj 18. 1893/94. V. Bulvam I. Gržalj 19. 1894/95. V. Bulvam I. Gržalj 20. 1895/96. V. Bulvam I. Gržalj 21. 1896/97. V. Bulvam I. Gržalj 22. 1897/98. V. Bulvam I. Gržalj 23. 1898/99. V. Bulvam I. Gržalj 24. 1899/00. V. Bulvam I. Gržalj 25. 1900/01. V. Bulvam I. Gržalj 26. 1901/02. P. Forstner I. Gržalj 27. 1902/03. Lj. Zadrović I. Gržalj 28. 1903/04. I. Kopajtić I. Gržalj 29. 1904/05. I. Kopajtić I. Gržalj 30. 1905/06. I. Kopajtić I. Gržalj 31. 1906/07. I. Kopajtić I. Gržalj 32. 1907/08. I. Kopajtić I. Gržalj 33. 1908/09. I. Kopajtić I. Gržalj 34. 1909/10. J. Rasporić I. Gržalj 35. 1910/11. J. Rasporić I. Gržalj 36. 1911/12. J. Rasporić I. Gržalj 37. 1912/13. J. Rasporić I. Gržalj 38. 1913/14. J. Rasporić I. Gržalj 39. 1914/15. J. Rasporić I. Gržalj 40. 1915/16. J. Rasporić I. Gržalj 41. 1916/17. J. Rasporić I. Gržalj 42. 1917/18. J. Rasporić I. Gržalj 43. 1918/19. J. Rasporić I. Gržalj

44. 1919/20. J. Rasporić I. Gržalj 45. 1920/21. J. Rasporić I. Gržalj 46. 1921/22. J. Rasporić I. Gržalj 47. 1922/23. J. Rasporić I. Gržalj 48. 1923/24. J. Rasporić I. Gržalj 49. 1924/25. J. Rasporić I. Gržalj 50. 1925/26. J. Rasporić I. Gržalj 51. 1926/27. J. Rasporić I. Gržalj 52. 1927/28. J. Rasporić I. Gržalj 53. 1928/29. J. Rasporić I. Gržalj 54. 1929/30. J. Rasporić I. Gržalj 55. 1930/31. J. Rasporić I. Gržalj 56. 1931/32. J. Rasporić I. Gržalj 57. 1932/33. J. Rasporić I. Gržalj 58. 1933/34. J. Rasporić I. Gržalj 59. 1934/35. J. Rasporić I. Gržalj

I. Kauzlarić 60. 1935/36. J. Rasporić I. Kauzlarić 61. 1936/37. J. Rasporić I. Kauzlarić 62. 1937/38. J. Rasporić I. Kauzlarić 63. 1938/39. J. Rasporić I. Kauzlarić 64. 1939/40. J. Rasporić I. Kauzlarić 65. 1940/41. J. Rasporić I. Kauzlarić 66. 1941/42. J. Rasporić

Marković(?) I. Kauzlarić

Službeni nazivi škole u Zlobinu*

NAZIVA ZA ŠKOLU GODINA NAPOMENA

Mala učiona 1856. u nazivu je učiona, a ne škola, pa je riječ o „školi za

nuždu“ Pučka (i narodna) učiona 1856., 1857., 1859.

isto

Pučka potribna škola na Zlobinu

1864/65. ovdje riječ „potribna“ označava da se radi o „školi

za nuždu“ Učiona u Zlobinu 1870. ovdje riječ „učiona“

označava da se radi o „školi za nuždu“.

Obća pučka škola 1892/1893., 1901. to je sada već škola u pravom smislu te riječi, a ne „škola za

nuždu! Niža pučka škola 1901. /

Državna narodna škola u

Zlobinu 1938. /

Pučka škola Zlobin 1940. /

• Prema podatcima iz dokumentaciji koja se čuva u pismohrani župnoga ureda sv. Ivana Ksrtitelja.

XXVIII. ŠKOLSKA IZVJEŠĆA

Za zlobinsku povjesnicu posebno su zanimljiva školska izvješća i razredjenja, i to:

- A) Izvestje o napretku mladeži narodne učione zlobinske za prvi razred, od 4. travnja 1856. godine*;

- B) Izvestje o napretku mladeži narodne učione zlobinske iz nauka kerstijanskoga za drugi razred, od 3. lipnja 1857. godine*;

- C) Izvestje o napretku mladeži pučke učione u Zlobinu iz nauka kerstijanskoga za treći razred, od 9. rujna 1858. godine*;

- D) Razredjenje učenikah pučke učione I., II. i III. razreda po pisanih predmeti za 1. poluletje godine 1859. (u Zlobinu, dne 3. svibnja 1859, Mate Škiljan, plovan i učitelj)*;

- E) Izviestje o nauku krstjaskom kao i ostala propisana nastava u pučkoj potribnoj** školi na Zlobinu god. 1864/65.***

Upravo radi zanimljivosti ovih dokumenta i njihove sadržine, koja pruža puno podataka za zlobinsku povijest (i ne samo povijest školstva) izvješća su dobilo i posebnu priču u ovim "pričama iz starina". To su jedini cjeloviti dokumenti u ranijoj povijesti školstva u Zlobinu koji tako detaljno govore o učenicima, nastavi, ocjenama, roditeljima i njihovom statusu da svakako zaslužuje posebnu obradu. Dakle, nisu važni samo za povijest zlobinskoga školstva, već su preznačajni za cjelokupnu zlobinsku povjesnicu. __________________________________________________________________________

* Sva ova Izvestija i Razredjenja su sačuvana u pismohrani župnoga ureda sv. Ivana Krstitelja Zlobin, a pisana su od strane „plovana i učitelja“ Matije Škiljana.

** Radi se o tzv. školi za nuždu, tj. Pučkoj učioni za nuždu kako nazivlje ovu školsku ustanovu Mate Žuvičić u spomenutom popratnom dopisu od 18. kolovoza 1865. godine, kojim proslijeđuje Izvješće Ordinarijatu u Senj. Žuvičić Mate ili Matija, rođen je 1813. u Bakru, a umro je 1873. isto u Bakru, studira bogosloviju u Senju, za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1837. godine, od 1851. do 1855. predaje crkvenu povijest i kanonsko pravo na Teološkom učilištu u Senju. *** BAS 1425/1865, ovo Izvestije pisao je Aleksandar Car.

A) Izviestje o napretku mladeži narodne učione zlobinske

(1. razred, 4. travnja 1856. godine)

RED. BR.

PREZIME I IME UČENIKA

GOD. IME OTCA ILI

SKRBNIKA

ZANIMANJE OČEVO I

PREBIVANJE

OCJENA IZ NAUKA KERSTIJANSKOGA

1. Polić Tonka 9 Stjepan težak iz uzvišen

Zlobina 2. Polić Maria 10 Martin težak iz

Zlobina prvi red

3. Kružić Jura 10 Jakov kirijaš iz Zlobina

uzvišen

4. Polić Petar 10 Andro kirijaš iz Zlobina

prvi red

5. Polić Maria 8 Andro kirijaš iz Zlobina

prvi red

6. Polić Jakov 8 Bartol kirijaš iz Zlobina

prvi red

7. Polić Jure Pavlov 7 skrbnik djed Mate

težak iz Zlobina

prvi red

8. Polić Mate 11 Franjo težak iz Zlobina

uzvišen

9. Kružić Maria 7 Vatroslav (Ignac)

kirijaš iz Zlobina

prvi red

10 Kružić Kate 10 Blaž težak iz Zlobina

prvi red

11. Marohnić Gašpar Šimunov

9 skrbnik djed Ivan

kirijaš iz Zlobina

prvi red

12. Vukonić Nikola 8 Mate „starešina“, kirijaš iz Zlobina

prvi red

13. Ružić Stjepan 11 Franjo težak iz Zlobina

uzvišen

14. Ružić Ivan 9 Franjo težak iz Zlobina

prvi red

15. Marohnić Jakov 9 Petar težak iz Zlobina

prvi red

16 Marohnić Gerga 8 Jakov težak iz Zlobina

prvi red

17. Marohnić Paval 10 Jakov težak iz Zlobina

prvi red

18. Marohnić Kate Ivanova

7 skrbnica majka Mare

težakinja iz Zlobina

prvi red

19. Šubat Ambroz 9 Mate težak iz Zlobina

uzvišen

20. Šubat Karla 9 Stjepan kirijaš iz Zlobina

prvi red

21. Demković Anton Antonov

10 skrbnica je majka

Matejka, udovica

„financijalnI stražar“

iz Zlobina

uzvišen

22. Šubat Žvanka 10 Nikola kirijaš iz Zlobina

prvi red

23. Šubat Luka 10 Franjo kirijaš iz Zlobina

prvi red

24. Miloš Gašpar 8 Jure težak iz Zlobina

uzvišen

25. Jadro Jakov 12 Anton težak iz preodličan

Zlobina 26. Jadro Tonka 8 Anton težak iz

Zlobina prvi red

27. Šubat Kuzma 11 Vatroslav (Ignac)

težak iz Zlobina

uzvišen

28. Šubat Lovre 8 Vatroslav (Ignac)

težak iz Zlobina

prvi red

29. Polić Jure 8 Toma težak iz Zlobina

prvi red

30. Kalafatić Maria Matova

11 skrbnik Petar, brat

kirijaš iz Zlobina

prvi red

31. Kalafatić Andre Matov

7 skrbnik Petar, brat

kirijaš iz Zlobina

prvi red

32. Marohnić Anton Ivanov

7 skrbnica majka Mare

težakinja iz Zlobina

prvi red

33. Kučan Osip (Josip) 7 Nikola krojač iz Brda prvi red 34. Kučan Matejka 9 Nikola krojač iz Brda prvi red 35. Kučan Mihalj 9 Anton kirijaš iz Brda prvi red 36 Blažina Julijana 9 Jakov kirijaš iz Brda odlično 37. Tadej Jele 10 Anton kirijaš iz Brda prvi red 38. Tadej Kate 8 Anton kirijaš iz Brda prvi red 39. Ružić Ignac 9 Adam težak iz Brda prvi red 40. Baretić Maria 7 Bartol kirijaš iz Brda prvi red 41. Vidas Stjepan 9 Martin Benkovac

Fužinski prvi red

42. Polić Stjepan 8 Luka Benkovac Fužinski

prvi red

Nitko između 42 učenika nije ocijenjen s „drugim redom“ (negativna ocjena), 33 učenika ima ocjenu „prvi red“ (pozitivna ocjena), osmorica imaju ocjenu „uzvišen“, jedna učenica je „odlična“, a jedan ima i najvišu moguću ocjenu „preodličan“. Svi su Hrvati i katolici (to vrijedi i za sva ostala školska izvješća koja se obrađuju u ovom poglavlju). Dva učenika su iz Benkovca, a osam iz Brda. Svi ostali su iz Zlobina. Jedan roditelj je po zanimanju „financijalni stražar“ i vjerojatno mu je Zlobin mjesto službovanja (otac Antona Demkovića), jedan krojač (otac Nikola Kučan, kći Matejka i sin Josip), a svi ostali su kirijaši ili težaci. Učenica je 15 u odnosu na prevladavajući broj učenika kojih je 27.

B) Izvestje o napretku mladeži narodne učione zlobinske iz nauka kerstijanskoga

(1. razred, 3. lipnja 1857. godine)

RED. BR.


IME OCA OČEVO ZANIMANJE I

OCJENA IZ NAUKA NERSTIJANSKOGA

PREBIVANJE 1. Polić Tonka Stjepan kolar iz Zlobina uzvišen 2. Polić Maria Martin težak iz Zlobina uzvišen 3. Kružić Stjepan Mato skrbnica majka

Kate, težakinja iz Zlobina

prvi red

4. Sušić Petra Ivan težak iz Zlobina prvi red 5. Polić Petar Andro „furman“ iz

Zlobina prvi red

6. Polić Maria Andro „furman“ iz Zlobina

uzvišen

7. Polić Jure Pavlov skrbnik djed Mate, težak iz

Zlobina

prvi red

8. Polić Jakov Bartol „furman“ iz Zlobina

uzvišen

9. Kružić Jele Blaž „furman“ iz Zlobina

uzvišen

10. Ružić Ivan Franjo težak iz Zlobina prvi red 11. Vukonić Nikola Mato „sudac mjesta“ uzvišen 12. Marohnić Gašpar Šimun skrbnik djed

Ivan Blažina, iz Zlobina

prvi red

13. Ružić Nikola Ivan težak iz Zlobina prvi red 14. Marohnić Rafael Gerga težak iz Zlobina prvi red 15. Marohnić Jakov Petar težak iz Zlobina uzvišen 16. Marohnić Gerga Jakov težak iz Zlobina uzvišen 17. Marohnić Kate Ivan skrbnica majka

Mare, težakinja iz Zlobina

prvi red

18. Šubat Tomo Franjo „furman“ iz Zlobina

prvi red

19. Miloš Gašpar Juraj „tišljar“ iz Zlobina

uzvišen

20. Marohnić Anton Ivan skrbnica majka Mare, težakinja

iz Zlobina

prvi red

21. Kalafatić Andre Mate skrbnik brat Petar, kirijaš iz

Zlobina

prvi red

22. Šubat Lovre Ignac težak iz Zlobina prvi red 23. Polić Mate Franjo težak iz Zlobina uzvišen 24. Šubat Kuzma Vatroslav

(Ignac) težak iz Zlobina uzvišen

25. Kučan Osip (Josip) Nikola „šilac“ iz Brda uzvišen 26. Kučan Matea Nikola „šilac“ iz Brda uzvišen 27. Kučan Mate Anton težak iz Brda uzvišen 28. Miloš Stjepan Mate težak iz Brda prvi red 29. Blažina Gerga Jakov „furman“ iz

Brda prvi red

30. Blažina Julijana Jakov „furman“ iz uzvišen

Brda 31. Tadej Kate Anton težak iz Brda uzvišen 32. Ružić Vatroslav

(Ignac) Adam težak iz Brda uzvišen

33. Baretić Maria Bartol kirijaš iz Brda uzvišen 34. Tadej Petar Juraj „furman“ iz

Benkovca uzvišen

35. Vidas Stjepan Martin „furman“ iz Benkovca

uzvišen

36. Polić Stjepan Luka „furman“ iz Benkovca

prvi red

Iz Zlobina je u ovoj školskoj godini 1856/57., u prvom razredu, bilo 24 učenika, devetero iz Brda, a trojica iz Benkovca Fužinskoga. Ocjenu „uzvišen“ dobilo je 20 učenika, a „prvi red“ 16 učenika. Svi roditelji su po zanimnaju težaci ili kirijaši-furmani, izuzev po jednog kolara, „sudca mjesta“, „tišljara“ i „šilca“. Učenica je 10, a učenika 26.

(2. razred, 3. lipnja 1857. godine)

RED. BR.

PREZIME I IME IME OCA OČEVO ZANIMANJE I PREBIVANJE

OCJENA IZ NAUKU KERSTIJANSKOGA

1. Bubanj Andre Ivan kirijaš iz Benkovca

uzvišen

2. Demković Anton Anton skrbnica majka Matea iz Zlobina

uzvišen

3. Jadro Jakov Anton težak iz Zlobina uzvišen 4. Kružić Jure Jakov kirijaš iz

Zlobina prvi red

5. Marohnić Jure Gerga težak iz Zlobina prvi red 6. Ružić Stjepan Franjo težak iz Zlobina uzvišen 7. Šubat Ambroz Matija težak iz Zlobina uzvišen 8 Marohnić Paval Jakov težak iz Zlobina prvi red 9. Tadej Jele Anton težak iz Brda uzvišen

Od devetorice polaznika drugog razreda školske godine 1956/57. jedan je iz Benkovca Fužinskoga, jedna učenica je iz Brda, a sedmorica preostalih učenika su iz Zlobina. Tri učenika ocjenjena su iz „Nauka kerstijanskoga“ s ocjenom „prvi red“ (prolazna), a šestero s ocjenom „uzvišen“. Svi roditelji ovih učenika su ili težaci ili vozari-kirijaši. Među osam dječaka u školskim klupama sjedi i jedna djevojčica.

C) Izvestje o napretku mladeži pučke učione u Zlobinu iz nauka kerstijanskoga

(1. razred, 9. rujna 1858. godine)

RED. BR.


IME OCA OČEVO ZANIMANJE I PREBIVANJE


1. Kružić Antun Jure težak iz Zlobina dobar 2. Polić Jure Tome težak iz Zlobina posve dobar 3. Kružić Ivan Jakov kirijaš iz

Zlobina dobar

4. Polić Maria (9 god.)

Andre kirijaš iz Zlobina

dobar

5. Polić Petar (10 god.)

Andre kirijaš iz Zlobina

posve dobar

6. Polić Jure Mate težak iz Zlobina dobar 7. Kružić Jele Blaž težak iz Zlobina dobar 8 Marohnić Gašpar Ivan kirijaš iz

Zlobina dobar

9. Ružić Jele Franjo težak iz Zlobina dobar 10. Šubat Tome Franjo kirijaš iz

Zlobina dobar

11. Šubat Adam Ambroz kirijaš iz Zlobina

dobar

12. Jadro Luka Antun težak iz Zlobina dobar 13. Šubat Jakov Vatroslav

(Ignac) težak iz Zlobina posve dobar

14. Marohnić Antun Franjo težak iz Zlobina dobar 15. Kalafatić Andre

Matov brat Petar,

skrbnik kirijaš iz Zlobina

dobar

16. Šubat Rafael Gašpar kirijaš iz Zlobina

dobar

17. Šubat Mate Filip kirijaš iz Zlobina

posve dobar

18. Marohnić Antun (8 god.)

Mate težak iz Zlobina dobar

19. Marohnić Jele (7 god.)

Mate težak iz Zlobina posve dobar

20. Marohnić Mate Jakov kirijaš iz Zlobina

dobar

21. Kučan Mihalj Antun kirijaš iz Brda dobar 22. Blažina Gerga udova Mare težakinja iz Brda dobar 23. Tadej Ursa Antun kirijaš iz Brda dobar 23. Baretić Maria Bartol kirijaš iz Brda dobar 25. Tadej Maria

(8 god.) Martin „špekulant“ iz

Benkovca dobar

26. Tadej Julika (7 god.)

Martin „špekulant“ iz Benkovca

dobar

Ni među ovim učenicima nema posebnosti u odnosu na ostala izvješća. I dalje je primjetan nesrazmjer između muških i ženskih polaznika (ovdje 18 učenika naspram 8 učenica), no, to je za to vrijeme sasvim razumljiva pojava i ne treba ju dodatno objašnjavati. Uz učenike iz Zlobina i Brda, ponovo se pojavljuju i dvije učenice, sestre Tadej, iz Benkovca. Za njihova oca Martina navodi se pomalo (iz sadašnjeg kuta gledano) neuobičajeno zanimanje – „špekulant“. Vjerojatno se radi o svestranom trgovcu koji trguje i „na malo“ i „na veliko“.


RED. BR.


IME OCA

OČEVO ZANIMANJE I PREBIVANJE


1. Miloš Gašpar Jure težak iz Zlobina posve dobar 2. Vukonić Nikola Mate kirijaš iz

Zlobina dobar

3. Polić Tonka Stjepan kolar iz Zlobina dobar 4. Polić Maria Martin težak iz Zlobina dobar 5. Kružić Jele Blaž kirijaš iz

Zlobina dobar

6. Ružić Ivan Franjo težak iz Zlobina dobar 7. Ružić Nikola Ivan težak iz Zlobina dobar 8 Šubat Lovre Vatroslav

(Ignac) težak iz Zlobina dobar

9. Marohnić Kate udova Mare težakinja iz Zlobina

dobar

10. Kučan Josip (9 god.)

Nikola šilac iz Brda posve dobar

11. Kučan Matea (10 god.)

Nikola šilac iz Brda dobar

12. Tadej Kate Antun kirijaš iz Brda posve dobar 13. Ružić Ignac Adam težak iz Brda dobar 14. Burić Josip Augustin težak iz

Benkovca dobar

15. Kružić Jure Jakov kirijaš iz Zlobina

posve dobar

U drugom razredu te šk. god. 1857/58. jedan je učenik iz Benkovca, 4 su iz Brda, a preostalih 10 iz Zlobina. Dječaka je 9, a djevojčica 6.


RED. BR.


IME OCA OČEVO ZANIMANJE I PREBIVANJE


1. Ružić Stjepan Franjo težak iz Zlobina posve dobar 2. Demković Antun Antun skrbnica majka

Matea, težakinja iz Zlobina

posve dobar

3. Šubat Ambroz Mate težak iz Zlobina posve dobar 4. Polić Jakov Bartol kirijaš iz

Zlobina posbe dobar

5. Šubat Kuzma Vatroslav (ignac)

težak iz Zlobina posve dobar

6. Marohnić Gerga (10 god.)

Jakov kirijaš iz Zlobina

posve dobar

7. Marohnić Jure Gerga težak iz Zlobina dobar 8. Marohnić Paval

(12 god.) Jakov kirijaš iz

Zlobina dobar

9. Marohnić Jakov Petar težak iz Zlobina dobar 10. Tadej Jele Antun irijaš iz Zlobina posve dobar

U trećem razredu školske godine 1857/58., od ukupno 10 učenika, samo je jedna učenica. Tri učenika su ocjenjena s ocjenom „dobar“, a sedmero je dobilo ocjenu „posve dobar“. Svi roditelji su ili kirijaši ili težaci.

D) Razredjenje učenikah I., II. i III. Razreda pučke učione na Zlobinu po pisanih predmeti za 1. poluletje 1859.

(U Zlobinu, dne 3. svibnja 1859. godine, Mate Škiljan, plovan i učitelj)

I. Razred

Predmeti: - Ćudorednost, - Perve vierozakonske pojme, - Jezik horvatski i mehaničko čitanje, - Početni temelj računstva, - Početne temelje pisanja.

Ocjena po predmetima:

- Drugi red (negativna ocjena), - Prvi red (pozitivna ocjena) i - Uzvišen (posebno dobro ocijenjen učenik).

Kako je polazio učionu:

- Marljivo ili - Nemarno (nemarljivo).

II. Razred

Predmeti: - Ćudorednost, - Vierozakonski nauk, - Horvatski jezik i to: čitanje, slovnica i pravopis, - Računstvo i - Liepopis.

Ocjena po predmetima:

- Drugi red (negativna ocjena), - Prvi red (pozitivna ocjena) i - Uzvišen (posebno dobro ocijenjen učenik).

Kako je polazio učionu:

- Marljivo ili - Nemarno (nemarljivo).

III. Razred

Predmeti: - Ćudorednost, - Vierozakon i biblička povestnica, - Horvatski jezik (u sklopu ovoga predmeta posebno se ocjenjuje Čitanje, posebno Slovnica,

Pravopis, a posebno Ustmeni i pismeni izraz mislih), - Talianski i nemački jezik (u ovoj rubrici, za navedene predmete nema ocjena, što znači da se

nisu izučavali te školske godine u završnom razredu pučke učione), - Računovodstvo i - Liepopis.

Ocjene po predmetima: - Drugi red (negativna ocjena), - Prvi red (pozitivna ocjena) i - Uzvišen (posebno dobro ocijenjen učenik).

Kako je polazio učionu: - Marljivo ili - Nemarno (nemarljivo).

E) Izviestje o nauku krstijanskom kao i ostala propisana nastava u pučkoj potribnoj školi na Zlobinu god 1864/65.

Izvješće je sastavljeno po župniku i učitelju Caru dana 8. kolovoza 1865. godine, proslijeđeno Mati Žuvičiću, kanoniku bakarskome i nadzorniku kotarskih "učionah", koji je 18. kolovoza 1865. godine cijelo izvješće poslao Prečastnom duhovnome stolu u Senj.

Te školske godine je ukupno 28 učenika pohađalo zlobinsku školu. U prvom razredu je bilo 15 učenika (7 djevojčica i 8 dječaka). U drugom razredu ih je bilo 11 (od toga 3 učenice i 8 učenika). U posljednjem, trećem razredu su samo 2 učenika (djevojčica nema). Izvješće ima sljedeće rubrike: Ime i pridjevak, ime i stališ otca ili tutora, polazio je učionu (marljivo, vrlo marljivo, predvidivo), ćudoredno vladanje, sposobnosti (vrlo dobre, dobre, sriednje, posvema slabe), predmeti ( početci čitanja, početci računanja, početci pisanja - u prvom razredu; nauk vjere, biblijska povjestnica, čitanje, slovnica, pravopis, računstvo, liepopis – u drugom i trećem razredu), ocjene (obći red, koji može biti prvi s odlikom, prvi i drugi red*). Na kraju školske godine održan je i javni izpit kojemu je predsedavao Prečasni i velečasni Gosp. Mate Žuvičić. Nitko nije ocijenjen drugim redom. Osmorica učenika su ocjenjena prvim redom s odlikom, a ostalih 20 s prvim redom. Vrlo marljivih je 10, marljivih 11, a predvidivih** 7. Sposobnosti 12 učenika su vrlo dobre, njih 11 dobre, srednje za 4 i posvema slabe za jednog učenika. Svi učenici su iz Zlobina. Jedan roditelj je lugar, jedan je šilac***, a svih preostalih 26 su težaci, tj. seljaci, poljodjelci, stočari, šumski radnici ili vozari (kirijaši/furmani). __________________________________________________________________________ * Drugi red je negativna ocjena. ** Vjerojatno u značenju prosječnosti. *** Krojač. To je i nadimak za obitelj Kučan iz Brda, čiji su se muški predstavnici iz naraštaja u naraštaj bavili krojačkim obrtom.

Red. br. Ime i prezime Razred Ime oca Zanimanje očevo 1. Jakov Šubat treći Vatroslav* težak 2. Juraj Kružić treći Jakov težak 3.. Mate Polić drugi Martin težak 4. Mate Ružić drugi Ivan težak 5. Mate Šubat drugi Mate težak 6. Paval Šubat drugi Juraj težak 7. Jože** Šubat drugi Srećko* težak

8. Juraj Marohnić drugi Mate težak 9. Jož** Tadej drugi Anton težak 10. Juraj Polić drugi Gergo težak 11. Jele Šubat drugi Stjepan težak 12. Jele Šubat drugi Broz*** težak 13. Maria Tomljanović drugi Paval lugar 14. Filip Polić prvi Jože** težak 15. Antun Blažina prvi Miroslav* težak 16. Tome** Blažina prvi Miroslav težak 17. Lovre** Šubat prvi Gajo**** težak 18. Jože Marohnić prvi Franjo težak 19. Juraj Kučan prvi Mirko šilac 20. Juraj Baretić prvi Bartol težak 21. Mate Sušić prvi Ivan težak 22. Franka Tomljanović prvi Paval lugar 23. Tonka Kružić prvi Vatroslav* težak 24. Franka Šubat prvi Broz*** težak 25. Franka Marohnić prvi Franjo težak 26. Apolonia Polić prvi Tome** težak 27. Kata Kružić prvi Broz*** težak 28. Maria Šubat prvi Stjepan težak

* Kršteni kao Ignac, ali je župnik Car koristio u ovoj prigodi i kroatizirana osobna imena. U ovoj tabeli još se kroatiziraju imena Felic, Felix u Srećko i Kazimir u Miroslav. ** Ova izvedenica od osobnog imena Josip nije korištena u Zlobinu (koriste se izvedenice Jož, Joso, Jožina, Jožica, Jožić ...itd.). Pod rednim brojem 9. koristi se, pak tipičan zlobinska izvedenica ovog osobnog imena. Ista napomena vrijedi za još neka osobna imena u ovoj tabeli (Grgo, a ne Grgur ili Grga; Jele, a ne Jela ili Jelica; Tome, a ne Toma; Lovre, a ne Lovra).

*** Ambroz. **** Izvedenica od osobnog imena Gašpar (Gajo, Gajica).

XXIX. KOS I LIPA

(Obilježja kojih više nema)

U stručnoj i beletrističkoj literaturi ima relativno malo pisanih podataka o Zlobinu. Jedan od rijetkih zapisa u kojima se spominje Zlobin nalazimo u putopisnoj knjizi Dragutina Hirca "Hrvatsko primorje" (knjiga je prvi puta objavljena 1891. godine, a pretisak je otisnut od strane Riječke tiskare 1996. godine). Dragutin Hirc je naš poznati prirodoslovac koji je poznavao i latinski i njemački i talijanski i hrvatski naziv svake biljke, svake travke, geograf, planinar i putopisac. Rođen je 1853. godine u Zagrebu, gdje je i umro 1921. godine. Od 1876. do 1886. godine bio je profesor u Bakru, pa je tu službujući upoznao i naš Zlobin. I, eto, što o Zlobinu piše D. Hirc: ... Krasota priedjela i nada da će moj trud božica Flora obilno nagraditi, ponukaše me da sam 11. lipnja 1878. prvi put do Velikog Tuhobića (1106m.) krenuo ... Od Plase dolaziš za kratko na Karolinsku cestu, koja se po malo uzdiže. Od ovdje pa do Zlobina ta je cesta udivljenja vriedna. Uklopljena je medju vapnene pećine i litice, koje ukrasuje bresina, borovica i žarko-crvena, a onizka ruža. Visoke hridi zvane Peći, prate te na jedno 130m daleko, dok te blizo Zlobina desni kukovi ostave. Zavij, pa ti se ukaže župa i mjesto Zlobin, kojemu se u zadku uzdižu tmasti vrhovi crnogorice, iz kojih proviruju gole i biele pećine izprana vapnenca, dočim ima na okolo bujnih i svježih livada i gorskih laza. U samom mjestu iznenadjuje te sveto stablo starih Slavena - medonosna lipa. Pred crkvom i svakom skoro kućom razširila je svoje grane. Osim toga su Zlobinci veliki ljubitelji ptica, malone svaka kuća ima po nekoliko pjevica, a osobito im je mio kos... Okriepiv se i odpočinuo malo kod mjestnoga župnika i prijatelja Jurja Š. (Juraj Štanfel, op. R. T.) krenusmo po podne do Velikog Tuhobića ... Iz navedenog teksta da se zaključiti da je nekada uz zlobinske kuće, do ceste, bilo toliko posađenih lipa da se moglo govoriti o pravom drvoredu. Nažalost, širenjem zlobinskih "predkuća", ali i širenjem ceste kada se asfaltirala 1968/69. godine, većina njih je posječena, pa sada nemamo niti fotografske zabilježbe toga svojedobnog zlobinskoga uresa. Nadalje, Zlobinjari su bili veliki ljubitelji ptica pjevica, pogotova kosa. Podatak o kosovima, kao zlobinskim ljubimcima, autor ovoga teksta je prvi puta čuo, tamo negdje početkom 70-tih godina prošloga stoljeća, od Ignaca Kružića - Nacije Jakovova (1911. - 1980.) dobrog poznavatelja Zlobina i njegove povijesti. Istini za volju, valja priznati da sam tada bio nepovjerljiv prema ovom podatku, a tek me je Hirčev tekst uvjerio u njegovu istinitost i potvrdio navode I. Kružića. Za kraj, citirat ćemo opet D. Hirca i nastavak njegova lirsko-romantičnog uspona na Tuhobić i spuštanja s Tuhobića: ... Vruće bijaše veoma, a čim se od crkvice Majke Božje sedam žalosti počesmo uspinjati, oblio nas debeli znoj. Minuv put, dodjosmo priečcem do livada, pa onda u šumu. Zlobin leži 772m. visoko, stoga bijaše ovdje vegetacija baš prebujna, jer je tu lipanj, što kraj mora druga polovica travnja ili početak svibnja. Bijaše toliko raznoličnih biljaka, da nisam znao, kamo bi segnuo, koju bi prije ubrao ... Jasna lipanjska večer prikri svim dražestima dolinu, kojom nam se bilo vraćati. Sunce je zapalo, zemlja se orosila, zrak razhladio, što nam je vrućim i žednim jako prijalo. Veoma je neprilično za turista, što na putu od Zlobina do Tuhobića ne ima nigdje vode ni za liek. Blizo sela uhvati nas i mrak. Jedna vječna zviezdica zatitra za drugom, a po malo prosu svoje svjetlo i bliedi mjesec, razsvjetljavajuć naokolična brda, šume, livade i pećine. Osam je sati odbilo, kad u Zlobin

trudni prispjesmo, nu župnikova stara majka željno nas je čekala i pripravila sve, čim se izmučenu tielu dade ugoditi. Iz ovoga dijela teksta može se zaključiti da je do Tuhobića i natrag, s D. Hircem, planinario i Juraj Štanfel, onodobni zlobinski župnik*. Tako su tada dva mlada čovjeka (Hircu je u to vrijeme bilo 25 godina, a popu Štanfelu je tekla trideset i peta) otkrivala čaroliju ljetnoga dana i blage, ljetne večeri u Zlobinu i zlobinskoj okolici. ___________________________________________________________________________ * Više o njemu vidi u priči br. XVI. ("Zlobinski župnici").

XXX.

ŽELJEZNICU GUTA VEĆ DALJINA

Od kada je počela gradnja pruge Rijeka - Karlovac (odmah nakon potpisivanja Austro-ugarske nagodbe 1867. godine i Ugarsko-hrvatske nagodbe 1868. godine osnovano je 26. srpnja 1869. godine "Glavno poduzetništvo za izgradnju karlovačko-riječke željeznice" sa sjedištem u Beču, nakon čega započinju i konkretni radovi na terenu) neraskidiva je veza izmedju Zlobina i željeznice. Prva parnjača prošla je prugom između Karlovca i Rijeke 23. listopada 1873. godine i time je označila otvaranje željezničkog pravca od Budimpešte preko Zagreba do Rijeke. No, umjesto gospodarskog napretka, otvaranje ove pruge Zlobinu i okolnim naseljima u Gorskome kotaru i Hrvatskome primorju je donijelo nazadovanje, siromaštvo, nezaposlenost i potenciralo ekonomsku emigraciju Zlobinjara u Novi svijet (Sjevernu i Južnu Ameriku te Novi Zeland). Naime, do

otvaranja željezničkog prometa, sav teretni promet između Primorja (Rijeke, Sušaka, Bakra, Kraljevice i Crikvenice) i središnjeg dijela Hrvatske (Karlovac i Zagreb) odvijao se Lujzijanskom i manjim dijelom Karolinskom cestom. Zlobinjari, zajedno s ostalim žiteljima uz ove ceste, živjeli su od kirijašenja i prijevoza tereta volovskim ili konjskim zapregama Lujzijanom i Karolinom od primorskih gradova do Karlovca. Puštanjem željeznice u promet, sav teret sada preuzima željeznica i kirijaši propadaju, moraju prodati svoja kola, volove ili konje i većina od njih odlazi u prekomorsku emigraciju. Na mađarskim željeznicama za njih nije bilo moguće naći zaposlenje, osim na privremenim poslovima čišćenja pruge zimi od snježnih nanosa ili na remontu pruge gdje rade kao pomoćni fizički radnici. Zlobin u to vrijeme nije imao ni željezničke postaje, već je tu bila locirana samo "rampa" i "vahtarnica", ali vlakovi se nisu zaustavljali, a svi koji su željeli putovati vlakom morali su pječice do Plase. Tek pred prvi svjetski rat, najviše zaslugom tadašnjeg župnika Ivana Gržalja, Zlobin postaje i željeznička postaja. Nakon prvoga, a poglavito poslije drugog svjetskog rata Zlobinjari nalaze stalnije i kvalificiranije poslove na željeznici. Mnogi od njih zbog potrebe službe odlaze diljem tadašnje Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije, NDH i socijalističke Jugoslavije (primjerice: obitelj željezničkog nadzornika Aleksandera Šubata - Lajtmana* odlazi zbog premještaja A. Šubata najprije u Slavonski Brod, a potom na sjever Bačke u mjesto Bajmok). Sve više Zlobinjara nalazi svoju zaslužbu na željeznici, pa slobodno možemo reći da je željeznica postala jedna od hraniteljica Zlobinjara. U sedamdestim i osamdestim godinama prošloga stoljeća mlađi naraštaji se ne zapošljavaju više u tolikoj mjeri na željeznici i broj zlobinskih "vahtara" odlaskom starije generacije polako opada, da bi se obrnuti proces javio u suvremeno vrijeme (zadnje desetljeće prošloga i prvo desetljeće ovoga stoljeća) kada sigurniji posao na željeznici postaje opet atraktivniji od nesigurnog zaposlenja u gospodarstvu i kada broj Zlobinjara na željeznici raste, no ni u kojem slučaju ne dosiže "zlatna vremena" iz pedesetih ili šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je prema slobodnoj procjeni autora na željeznici radilo najmanje stotinjak Zlobinjara. Svakako treba napomenuti da su između više stotina zlobinskih željezničara svih naraštaja dvojica uspjela postati i najodgovornije osobe na hrvatskim željeznicama. Dužnost ravnatelja Ravnateljstva Hrvatskih državnih željeznica (HDŽ) obnašao je 1941/42. Srećko Kružić - Filčić Javorov**. Direktor Hrvatskih željeznica (HŽ) 1999/2000. bio je, pak, mr.sc. Dragutin Šubat - Lajtman.***

___________________________________________________________________________ * Rođen u Zlobinu 1881., umro u Bajmoku 1926. godine. Njegovo tijelo je dopremljeno vlakom u Zlobin, pa je – iako umro daleko od rodnoga mjesta - sahranjen na zlobinskom groblju u obiteljskoj grobnici.

** Rođen u Zlobinu 1883., umro u Zagrebu 1943. godine gdje je i sahranjen. U župnoj spomenici čitamo da je 15. lipnja 1941. godine župnik s narodom pjevao "Tebe Boga hvalimo", a pod svetom misom bio je ravnatelj hrvatskih državnih željeznica – domaći sin gosp. Srećko Kružić – koji je veliki dobročinitelj ovog mjesta, jer namješta Zlobinjare u službu na željeznici.

*** Rođen u Ivankovu 1937., sada kao umirovljenik živi u Zagrebu. Njegov otac Viktor, sin Aleksandera Lajtmana, je u vrijeme Dragutinova rođenja službovao na željeznici u Ivankovu kraj Vinkovaca, pa se Dragutin stoga i rodio u tom pitomom srijemskom mjestu.

XXXI. ZLOBINSKO ISELJENIŠTVO

U cijeloj Austrijskoj (od 1867. godine Austro-Ugraskoj) Monarhiji sredinom druge polovice prošloga stoljeća zavladala je sveopća kriza i siromaštvo. Pogotovo je neimaština pogodila Istru, Primorje i Dalmaciju. Naime, tada propadaju jedrenjaci i vinogradarstvo, a proizvodnja vina i

brodarstvo bile su dvije najznačajnije gospodarske grane ovih krajeva. Iako Zlobin nije izravno živio od tih djelatnosti, život i rad ovdašnjih žitelja ipak je posredno bio vezan i za te privredne grane. Kada je izgrađena željeznica Rijeka-Pešta (1873. godine), životne prilike su se još više pogoršale za ovdašnje stanovništvo, koje je živjelo od kirijašenja po Karolini i Lujzijani. Kirijašenje je tada propalo i Zlobinjari su morali tražiti nov izvor zarade. Na željeznici nisu mogli dobiti zaposlenje jer je to bio privelegij rezerviran za Mađare. Mnogi Zlobinjari su, stoga, morali potražiti zaslužbu izvan mjesta prebivanja. Na osnovu dostupnih povijesnih izvora možemo zaključiti da su naši predci osigurali opstanak sebi i obiteljima: - sezonskim radom u Sjevernoj, panonskoj Hrvatskoj i cijeloj Ugarskoj*, - stalnim iseljavanjem u Panonsku Hrvatsku, - privremenim ili stalnim iseljavanjem u Bosnu (nakon aneksije Bosne od strane Austro-Ugarske 1878. godine tamo odlazi nekoliko zlobinskih obitelji), - privremenim ili stalnim iseljavanjem u prekomorske zemlje tzv. "Novoga svijeta" ili - radom na željeznici nakon prvoga svjetskoga rata.** Zlobinski kroničar Juraj Štanfel (zlobinski župnik od 1877. do 1888. godine) zapisao je u župnoj spomenici o toj pojavi sljedeći tekst: ...U zimsko doba dali su kirijaši u Kranjsko svoje blago ili marvu na krmu, a oni sami, nu ne svi išli bi do Karlovca i Siska u šume drva ciepati, planke piliti da si zasluže čim će na proljeće svoju marvu s krme odkupiti. Idući na taj dobitak rekli bi da idu u 'Hrvatsko', pa tako govore i sada kada redovito sve što može sjekirom mahati odilazi u mađarske šume kao jedini za sada izvor dobitka. Videći mnogi, osobito mlađi naraštaj, da ih njihov posjed i svake godine sve to manji dobitak ne može hraniti, počeli su se iseljavati i to najradije za sada u sv. Ivan Žabno t. j. u Križevačku okolicu. Tako su se godine 1882. odselile 3 obitelji od kojih su dvije ostavile kuću otvorenih vrata i otišla tamo gdje se može barem hraniti svojim trudom. G. 1883. izseliše se 4 obitelji, a drugih ima više koje kane. Toliko o tom do god. 1884. Na privremenom radu u panonskim šumama** bilo je Zlobinjara koji su tamo umrli ili poginuli. U sljedećoj tabeli je prikaz tih zlobinskih smrti, što u Mađarskoj, a što u Hrvatskoj, a sve prema podacima iz "Stališa duša". * U to vrijeme sastavni dio Ugarske bila je i Slovačka. Tako u Urudžbenom zapisniku župe zlobinske nalazimo podatak da Obštinska uprava Hreljin svojim dopisom od 23. ožujka 1934. godine "moli da li je zavičajan u Opštini Hreljin djed Gustava Kružića sina Martinova i to Franjo Kružić koji se je odselio u Čehoslovačku u mjesto Latky pod Lučenec godine 1888." Dana 27. ožujka iste godine, Župni ured Zlobin odgovara da se radi o

pripadniku župe Zlobin. Latky pod Lučenec je mjesto sada u Slovačkoj, u regiji Banska Bystrica distrikt Detva. Prema popisu stanovništva u mjestu je 2010. godine živjelo 557 stanovnika. ** Nakon prvog svjetskog rata, zbog posla kojeg dobivaju na željeznicama Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, odlazi nekoliko obitelji u udaljenije krajeve tadašnje države. Primjerice: - Anton Požarić (rođ. 1887.godine) i umire u Dalju 1923. godine, a njegova supruga Paulina i sin Anton ml. vraćaju se u Zlobin. - Aleksander Šubat – Lajtman (rođ. 1881. godine) umro je u Bajmoku, Vojvodina 19. 12. 1926. gdje je bio u službi na željeznici. Žena njegova Lucija i troje djece kasnije su se preselili u Slavonski Brod. - Anton Delač, njegova supruga Matejka (rođ. Kalafatić) i mnogobrojna njihova obitelj su se iz Zlobina preselila u Cerje pošto se cijela obitelj – kako je otac željeznički stražar – već 8 godina tamo, u tamošnjoj župi nalazi, a to čitamo u Urudžbenom zapisniku župe zlobinske, prema sadržaju dopisa od 13. listopada 1929. godine kojim Župni ured Zlobin izvješćuje Župni ured Cerje o namjeri vjenčanja Dragutina Delača, sina Antona i Matejke, i Marije Marohnić, djevojke iz Zlobina. Inače, Cerje je naselje koje se danas nalazi u sastavu Grada Zagreba, u gradskoj četvrti Sesvete. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Cerju je obitavalo 404 stanovnika. - Vinko Marohnić (rođ. 1901. godine) zapošljava se na željeznici u Bjelovaru i cijela se njegova obitelj seli u taj grad....itd... Takvih primjera u migracijama Zlobinjara je zaista mnogo, a sada bi sve takve slučajeve bilo i jako teško istražiti. No, to u ovom tekstu i nije namjera autora, već samo da radoznalom čitatelju ukaže na ovaj iseljenički proces uvjetovan zapošljavanjem na Državnim željeznicama Kraljevine SHS (kasnije Državnim željeznicama Kraljevine Jugoslavije).

Red. br. Ime i prezime Nadnevak rođenja

Nadnevak smrti

Napomena

1. Jakov Jadro 26.04.1843. ? "Kaže se da je umro u Mađarskoj"

2. Josip Marohnić 09.03.1836. 08.11.1885. "Poginuo u Egeru" 3. Marija Marohnić 06.12.1903. 15.12.1910. "Umrla i pokopana u

Pakracu" 4. Mate Marohnić 24.09.1834. 30.04.1880. "Nađen utopljen u šumi

Crvača u jarku Buna blizu Velike Gorice nedaleko od

Pešćenice" 5. Toma Marohnić 18.11.1851. 20.10.1872. "Pokopan u Kapošvaru" 6. Stjepan Miloš 17.11.1845. 10.03.1897. "Poginuo u Laszlo-Ujfoku 7. Toma Polić 07.12.1825. 18.01.1878. "Umro u Carevdaru" 8. Filip Ružić 23.04.1878. 21.01.1898. "Poginuo u Nagylarki" 9. Josip Tadej 10.07.1853. 04.04.1883. "Sahranjen u Karancskeszi"

Od škrte zlobinske zemlje nije se moglo preživjeti, a sve do kraja 19. stoljeća je u panonskim predjelima zemlje bilo više nego dovoljno. U to vrijeme su se intenzivno krčile velike hrastove šume da bi se dobilo što više obradivih površina za poljodjelstvo. Stoga su vlasti raznim mjerama poticale doseljavanje stanovništva iz raznih pokrajina velike Monarhije u Panoniju. Iz ovih razloga, sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća iseljavaju se i cijele zlobinske obitelji u Zagran (Mađarska), Laky pod Lučenec (Slovačka), Vrbovsko, Sv. Ivan Žabno i Rovište kraj Križevaca, u Brestaču kraj Novske i Kloštar Ivanić. Najviše ih se iselilo u Sv. Ivan Žabno. Podaci o Zlobinjarima iseljenim u panonsku Hrvatsku i Ugarsku prema imeniku zavičajnika

Porezne općine Zlobin (popunjeno u Zlobinu 6. travnja 1904. po Ivanu Gržalju, župniku) 1.) kbr. 30 Polić, Bartol Antonov, rođ. 24. 8. 1816. i Polić, Ana, žena Bartola, rođ. 11. 6. 1815. Odselili u Sv. Ivan Žabno. 2.) kbr. 50 Marohnić, Jakov Petrov, rođ. 1847., Marohnić, Jela, žena Jakova, rođ. 1847., njihova djeca Ivan (rođ. 1875.), Juro (rođ. 1875.), Vincenca (rođ. 1883.) i Antonia (rođ. 1888.) te Marohnić, Margareta, sestra Jakova, rođ. 1836. Ova obitelj odselila je u Ugarsku, u mjesto Zagran*. * Mjesto Zagran (istog ili sličnog naziva) na području nekadašnje Ugarske autor nije uspio pronaći. 3.) kbr. 64 Šubat, Paval, sin Franov, rođ. 13. 1. 1852., Šubat, Jelena, žena Pavlova, rođ. 1854. i Šubat, Marija, kćer Pavlova, rođ. 1870. Odselili u Sv. Ivan Žabno. 4.) kbr. 71 (Brdo 6) Kučan, Jerolim Filipov, rođ. 1859., Kučan, Jelena, žena Jerolimova, rođ. 1861. i

njihova djeca Tonka (rođ. 1882.), Agna (rođ. 1887.) i Milka (rođ. 1888.) Ova obitelj se odselila u Sv. Ivan Žabno. 5.) kbr. 85 (Brdo 19) Sušić, Karla udova Ivanova, rođ. 1826. "Odselila u Sv. Ivan Žabno", Sušić, Mate, sin Ivanov, rođ. 1855. "Odselio u Vrbovsko", Sušić, Kata, žena Matova, rođ. 1854. Odselila u Vrbovsko", Sušić, Juro, sin Matov, rođ. 1878. "Odselio u Vrbovsko", Sušić Grga Ivanov, rođ. 1864. "18.6.1913. umro u Kloštar Ivaniću", Sušić Ana, rođ. Lazić, supruga Grgina, rođ. 1875. te njihova djeca Marija (rođ. 1902.), Josip (rođ. 1905.) i Dragutin (rođ. 1909.) Stalno nastanjeni u Općini Kloštar Ivanić. 6.) kbr. 89 (Brdo 14) Tadej, Lovro, sin Jurin, rođ. 1. 8. 1858. Tadej Julijana, žena Lovrina, rođ. 1864. njihova djeca Jela (rođ. 1885.) i Pio (rođ. 1887.) Priznato zavičajno pravo u Sv. Ivanu Žabno. 7. ) kbr. 105 Šubat, Jakov, sin Ignaca, rođ. 1851., Šubat, Ana, žena Jakova, rođ. 1852. i Šubat, Kata, njihova kći (rođ. 1878.) Odselili u Sv. Ivan Žabno.

Podaci o iseljenicima u Panoniju (prema "Stališu duša")

1.) Luka Jadro, rođen 1852., njegova žena Ivka, rođena 1859. i njihova djeca: Gjuro (rođ. 1881.), Josip (rođ. 1885.), Ivan (rođ. 1887.), Franjo (rođen 1890.), Vinko (rođ. 1892.) i Mato (rođ. 1896.)

stanujući u obćini Sv. Ivan Žabno – Brezovljani. 2.) Anton Kružić Antonov (Gospud), rođen 1842., njegova žena Marija Marohnić, rođ. 1841. i njihova djeca: Jura (rođ. 1865.), Kata (rođ. 1868.) i Marija (rođ. 1872.) odseliše se u Rovište, pošta Sv. Ivan Žabno. 3.) Petar Polić Andrin, rođ. 1846. i njegova žena Franka Marohnić, rođ. 1854. godine, a 1882. g. odseliše se u Sv. Ivan Žabno. 4.) Josip Polić Bartolov, rođ. 1841., njegova žena Matejka Jadro, rođ. 1845 i njihova djeca Jakov (rođ. 1872.) i Antonija (rođ. 1879.) iseliše se 1884. godine u Sv. Ivan Žabno. 5.) Grga Marohnić Jakovov, rođ. 1848., njegova žena Jovana Blažina, rođ. 1855. i njihova djeca Katarina (rođ. 1875.), Jela (rođ. 1877.) i Jovana (rođ. 1883.) odselili se 1883. u Sv. Ivan Žabno. 6.) Matija Šubat Matejev rođ. 1852. i žena mu Matejka Kariolić iz Praputnjaka. odselili u Sv. Ivan Žabno. 7.) Lovra Šubat Ignačev, rođ. 1848. i brat mu Jakov, rođen 1851. godine iselili se s familijama u Sv. Ivan Žabno. 8.) Andrija Kalafatić Matov, rođ. 1847., umro 7. 2. 1896. u Sv. Ivanu Žabno. 9.) Rafael Šubat Gašparov Lajtman, rođ. 1851., njegova žena Matejka rođ. Polić i njihova djeca Filip-Jakov (rođ. 1876.) i Ivan (rođ. 1880.) odseliše se prema Križevcu, u sv. Ivan Žabno. 10.) Anton Marohnić Jurjev, rođ. 1856., njegova žena Marija Marohnić, rođ. 1857. i njihova djeca Toma (rođ. 1879.), Jakov (1881.), Tereza (1883.), Ivan (1885.) i Apolonija (1887.) odselili u Brestaču kraj Novske. 11.) Paškval Marohnić Jurjev, rođ. 1872., njegova djeca rođena u 1. braku: Josipa (rođ. 1899.), Kuzma (1903.), Božica (1906.) i Marija (1909.), njegova 2. žena Antonija Starčević, rođ. 1883. i njihova djeca Olga (rođ. 1911.), Anton (1912.), Jelica Zora (1914. ) i Milica (1916.) odseliše se u Novsku. 12.) Anton Marohnić Matejev, rođ. 1858. i žena mu Franka Vidas, rođ. 1862. iseliše se 1884. 13.) Anton Kučan Andrejev, rođ. 1819. i žena mu Antonija Ružić, rođ. 1818. i njihova djeca Mate (1844.), Franka (1855.), Jura (1858.) i Paval (1860.) odselili se u Sv. Ivan Žabno. 14.) Toma Tadej Jakovov, rođ. 1841., žena njegova Petrina Miloš, rođ. 1840. i njihova djeca Ignacio (1872.), Ivan (1874.), Kata (1877.) i Juraj (1880.) odselili se 1882. u Sv. Ivan Žabno. 15.) Jakov Tadej Jurja, rođ. 1841., njegova žena Tonka Kalafatić, rođ. 1841. i njihova djeca Franka

(1867.), Matija (1870.) i Matejka (1874.) odselili se 1882. u Sv. Ivan Žabno. 16.) Jura Baretić Bartolov, rođ. 1855., njegova žena Franka Kučan, rođ. 1855. odselili u Sv. Ivan Žabno kraj Bjelovara. 17.) Ivan Baretić Bartolov, rođ. 1844., njegova djeca iz 1. braka Matija (1872.) i Franciska (1874.) i Ivanova 2. žena Kata rođ. Tadej izselili se 1882. u Žabno. 18.) Anton Miloš Jakovov, rođ. 1833. i njegova žena Božica Kalafatić, rođ. 1830. godine 1882. odselili se u Sv. Ivan Žabno. 19.) Kuzma Šubat Ignačev, rođ. 1844., njegova žena Marija Kalafatić, rođ. 1830. i njihov sin Ivan (1870.) odseliše se u Sv. Ivan Žabno. 20.) Milan Marohnić (Milan Matin), sin Matije i Jožice, je rođen 7. veljače 1912. godine u Carevdaru (Općina Križevci). Ova obitelj se kasnije vratila u Zlobin.

Iz naprijed priloženog popisa iseljenih Zlobinjara u panonsku niziju, sačinjenog prema "Imeniku zavičajnika porezne obćine Zlobin" i "Stališu duša", da se zaključiti kako je za stalno iseljeno 26 zlobinskih obitelji ili ukupno najmanje 116 osoba. Emigracija u Ameriku započinje paralelno s ovim procesom iseljavanja u Panoniju. Najstariji do sada pronađeni dokument koji govori o iseljavanju u "Novi svijet" je dopis župnoga ureda Zlobin broj 1. od 1. siječnja 1885. godine, upućen Biskupskom ordinarijatu u Senj, kojim se traži dozvola za vjenčanje zlobinskoga mladića Petra Kružića* prije njegova odlaska na zaslužbu u Ameriku i zlobinske djevojke Jele Marohnić**. No, o tom prekomorskom iseljavanju više u sljedećoj priči Merika čemerika - Sinoć spazih na zapadu jednu zvezdu sjajnu. * Petar Kružić (Zlobin, 1860. - Helena, Montana 1901.) ** Jela Marohnić (Zlobin, 1863. - Zlobin, 1943.) Ovo poglavlje možemom zaključiti s podatkom da su i brojni Zlobinjari iseljeni u panonsku Hrvatsku ili njihovi potomci rođeni u Slavoniji ili Prigorju krenuli također na put preko Atlantika, u obećanu zemlju Ameriku. Tako su u iseljeničkom uredu Ellis Island-u zabilježeni sljedeći dolasci tih Zlobinjara:

Red. br. Nadnevak dolaska Ime i prezime Mjesto iz kojeg dolazi 1. 05.03.1906. Magdalena Polić Sv. Ivan Žabno 2. 13.05.1906. Jakov Marohnić Novska 3. 18.03.1907. Josip Miloš S. Ivan Žabno 4. 01.02.1909. Ivan Šubat Sv. Ivan Žabno 5. 01.02.1909. Jula Šubat Sv. Ivan Žabno 6. 11.02.1909. Ivan Sušić Sv. Ivan Žabno 7. 06.06.1909. Milka Polić Sv. Ivan Žabno 8. 07.12.1909. Ivan Kučan Sv. Ivan Žabno 9. 21.04.1910. Franjo Kružić Sv. Ivan Žabno 10. 20.01.1921. Vjekoslava Polić Sv. Ivan Žabno 11. ??.04.1921. Dragutin Miloš Sv. Ivan Žabno

I članovi obitelji Jadro (Juraj, Ivan, Franjo, Vinko i Matija), koji se u "Izvjestnici o stanju dušah" Župnog ureda Sv. Ivan Žabno od 11. ožujka 1901. navode kao "stanujuć u obćini Sv. Ivan Žabno – Brezovljani", emigrirali su kasnije u Sjedinjene Američke Države. Matija Šubat Matijev – Biksan također je sa ženom Praputnjarkom Matejkom rođ. Kariolić otišao iz Zlobina put Sv. Ivana Žabna, no prema kasnijim podacima nalazimo ga u argentinskoj provinciji Mendosa. Marohnići, Gašpar i Josip, sinovi Antonovi, rođeni su u Brestači, od roditelja Zlobinjara koji su netom prije njihova rođenja iselili u ovo pitomo slavonsko mjesto pokraj Novske, kao mladići su emigrirali u Ameriku. Gašpar je postao knjigoveža u poznatoj tiskari Josipa Marohnića (First Croatian Bookstore, Allegheny, Pennsylvania), a Josip predradnik u čuvenoj tvornici automobila Ford. Njihova sestra Tereza i brat Toma, rođeni su u Zlobinu, ali su kao djeca otišli sa svojim roditeljima u Brestaču. Tereza se tamo udala i nakon udaje otišla u Ameriku. U Brestači se oženio i Toma. No, žena mu je umrla na porođaju i tada Toma isto odlučuje da potraži svoju životnu sreću s druge strane Atlantika. To su primjeri koji pokazuju kako je sada, s ovdašnje distance, vrlo otežano pratiti višestruke migracije ondašnjih Zlobinjara.

XXXII.

MERIKA ČEMERIKA ili

SINOĆ SPAZIH NA ZAPADU JEDNU ZVEZDU SJAJNU

Sinoć spazih na zapadu Jednu zvezdu sjajnu,

Pa je proletela tamo svitu kraju. - Si videla ko'g od roda moga? - Videla san tvoju staru mater

I tvoju sestricu!

Stihovi su to Zlobinjara Jurja Vukonića - Jurića Zabetina (1879. - 1944.) ispjevani (i pjevani "po starinski", "na tanko i debelo") negdje na početku 20. stoljeća u nekom američkom zatvoru, gdje je Jurić čekao deportaciju iz Sjedinjenih Američkih Država radi nelegalnog ulaska iz Kanade u tu državu. Odražavaju čežnju zlobinskog težaka za domovinom, domom i svojim najbližima, ali i tugu radi odvojenosti od obitelji i nužde da se krene u daleki, hladni, strani svijet na pečalbu. Stihovi su to jednostavni, kakvi su bili i ondašnji Zlobinjari koji su živjeli priprostim životom, ali baš ta njihova jednostavnost daje ovom stihotvorenju životnost i dodatnu upečatljivost. Autor ovoga teksta je istražujući iseljavanje iz Zlobina u Sjevernu i Južnu Ameriku* utvrdio da je ukupno 498 Zlobinjara, od kojih je najstariji rođen 1840. godine, a najmlađi 1948. godine, otišlo u prekomorske zemlje "trbuhom za kruhom". Od toga ih se, nakon privremenog rada, vratilo njih 122, a 376 ih je stalno ostalo u useljeničkim zemljama. Najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, nešto manje u Kanadi i svega nekolicina u južnoameričkim državama (poglavito u Argentini i Čileu). Svi ti iseljenici mogli bi svoje životne usude pronaći u Jurićevim stihovima, jer nema niti jednog iseljenika koji nije okusio teški emigrantski život i koji nije u svojim snovima i mislima dozivao najdraže koje je ostavio tamo daleko, preko Atlantika, pored domaćeg ognjišta. A još je teže bilo onima čije su se obitelji u cjelosti iselile i ostavile prazan, hladan i napušten rodni dom. Ako taj broj od 498 emigranata usporedimo sa sadašnjih 300-tinjak stanovnika Zlobina, vidimo demografski potencijal tog iseljenog Zlobina (ukupan broj iseljenika je više nego 1,5 puta veći od sadašnjeg broja Zlobinjara). Na američkim prostranstvima, računajući od Aljakse na sjeveru, pa do Ognjene zemlje na jugu, već živi sigurno šesta, sedma ili osma generacija potomaka čiji su predci iseljeni Zlobinjari, pa tako možemo aproksimativnom računicom izračunati da na američkom tlu živi ili je živjelo cca 20-tak tisuća ljudi čije je podrijetlo zlobinsko i čiji je jedan predak između onih 376 stalno iseljenih ili 122 povratnika Zlobinjara. Ovaj broj od ukupno 498 prekomorska zlobinska putnika zacijelo je i veći, budući da je najvjerojatnije bilo i više iseljenika (i onih koji su se vratili u Zlobin i onih koji su stalno ostali u novim domovinama), ali zbog proteka vremana i nedostatne dokumentacije nije bilo moguće utvrditi sve one koji su emigrirali, pa stoga svi naprijed navedeni brojevi mogu biti samo veći. Kako oni što se tiču broja povratnika, a tako i oni što se odnose na stalno iseljene Zlobinjare. Od tih 20-tak tisuća zlobinskih potomaka na američkom tlu velika ih većina niti ne zna odakle su njihovi korijeni, no, manji dio (koji opet nije brojčano neznatan) zainteresiran je za mjesto porijekla svojih predaka, pa mogu Zlobinu i Hrvatskoj dati doprinos na kulturnom, gospodarskom i svekolikom društvenom polju. Najbolji primjeri za to su gostovanje poznatog američkog glazbenika Charlesa Marohnica - Chucka, koji je u travnju 2012. godine koncentrirao na hrvatskoj televiziji i u zagrebačkoj glazbenoj dvorani "Vatroslav Lisinski". I na jednom i na drugom mjestu je s ponosom isticao da je njegov otac rođeni Zlobinjar, a on prva zlobinska generacija rođena u Americi. Da

tome nije tako ne bi ni prihvatio gostovanje u Hrvatskoj, za Amerikance tako egzotičnoj državi. Drugi primjer je postupak kanonizacije Johna Maronica (Ivana Marohnića), američkog svećenika na glasu svetosti, umrlog 1985. godine, a za kojeg je 2007. godine započet postupak kanonizacije pred vatikanskom Kongregacijom za kauze svetaca. ___________________________________________________________________________ * R. T. je više desetljeća istraživao iseljavanje Zlobinjara u prekomorske zemlje. U priloženoj tablici vidi se kako se tijekom istraživanja ove problematike povećavao broj Zlobinjara za koje je utvrđeno da su se kao povratnici vratili u Zlobin ili za one Zlobinjare koji su za stalno ostali živjeti u zemljama tzv. "Novoga svijeta". Puno više činjenica, zanimljivosti i priča o zlobinskim iseljenicima nalazi se u njegovim ranijim studijama, od kojih su dvije na engleskome jeziku. Svi podaci o publikacijama u kojima su objavljene ove studije nalaze se na kraju knjige, u popisu korištene literature.

RED. BR.

NAZIV STUDIJE GODINA IZDANJA

BROJ POVRATNIKA

BROJ STALNIH ISELJENIKA

1. Iseljavanje iz Zlobina 1995. 94 311 2. In search of the lost people

of Zlobin – 1. izdanje 1999. 102 320

3. U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima (Bakarski

zbornik V.)

2002. 117 365

4. In search of the lost people of Zlobin – 2. izdanje

2006. 120 368

5. Priče iz zlobinske starine (publikacija koju sada čitaš,

štovani štioče)

2014. 122 376

Popis Zlobinjara – povratnika iz prekomorske emigracije

PREZIME - OČEVO IME (IME

MUŽA) – OSOBNO IME GODINA

ROĐENJA GODINA SMRTI

1. Ban, Josip Josip 1899. 1969. 2. Blažina, Anton Kazimir 1859. 1926. 3. Blažina, Grga Martin 1875. 1943. 4. Blažina, Ignac Kazimir 1869. 1935. 5. Blažina, Ivan Mirko 1899. 1950. 6. Blažina, Juraj Lodovik 1866. 1934. 7. Blažina, Matija Kazimir 1872. 1961. 8. Blažina, Mirko Martin 1866. 1933. 9. Blažina, Petar Kazimir 1860. 1945. 10. Blažina, Tomo Kazimir 1857. 1945. 11. Jadro, Branka kći Ivana (kasnije Udana Kovačević)

1912. 2013.

12. Jadro, Ivan Valentin 1889. 1955. 13. Jadro, Ljubica Ivanova žena 1893. 1978. 14. Jadro, Anton Valentin 1865. 1935. 15. Kalafatić, Grga Juraj 1900. 1986. 16. Kalafatić, Ivan Jakov 1888. 1964. 17. Kalafatić, Jakov Petar 1857. 1917. 18. Kalafatić, Juraj Juraj 1870. 1957. 19. Kauzlarić, Ivan Nikola 1900. 1960. 20. Kauzlarić, Josip Nikola 1894. 1963. 21. Kauzlarić, Nikola Anton 1871. 1941. 22. Knez, Dragutin Ivan 1898. ? 23. Kružić, Anton Juraj 1849. 1935. 24. Kružić, Anton Luka 1881. 1959. 25. Kružić, Anton Stjepan 1885. 1974. 26. Kružić, Antonija Franjina žena 1897. 1968. 27. Kružić, Antonija Jurjeva žena 1861. 1942. 28. Kružić, Franjo Ivan 1891. 1958. 29. Kružić, Franjo Stjepan 1879. 1958. 30. Kružić, Gašpar Grga 1903. 1949. 31. Kružić, Grga Franjo 1866. 1945. 32. Kružić, Grgur Ivan 1887. 1942. 33. Kružić, Ivan Gašpar 1892. 1976. 34. Kružić, Ivan Juraj 1857. 1945. 35. Kružić, Ivan Stjepan 1874. 1957. 36. Kružić, Jakov Ignac 1874. 1953. 37. Kružić, Josip Petar 1891. 1969. 38. Kružić, Juraj Ivan 1879. 1957. 39. Kružić, Juraj Mate 1866. 950. 40. Kružić, Makso Juraj 1892. 1943. 41. Kružić, Mate Mate 1858. 1939. 42. Kružić, Srećko Ivan 1883. 1943. 43. Kružić, Stjepan Jakov 1852. 1928. 44. Kružić, Valentin Juraj 1874. 1960. 45. Kružić, Valentin Mate 1875. 1961. 46. Kučan, Anton Gašpar 1855. 1943. 47. Kučan, Ivan Gašpar 1870. 1931. 48, Marohnić, Franjo Alojzije 1865. 1924. 49. Marohnić, Antun Ivan 1849. 1937.

50. Marohnić, Antun Juraj 1902. 1988. 51. Marohnić, Franjo Matija 1899. 1980. 52. Marohnić, Gašpar Josip 1868. 1948. 53. Marohnić, Gašpar Šimun 1847. 1917. 54. Marohnić, Grga Matija 1877. 1948. 55. Marohnić, Ignac Ivan 1872. 1962. 56. Marohnić, Ivan Matija 1863. 1948. 57. Marohnić, Jakov Franjo 1874. 1946. 58. Marohnić, Josip Ignac 1909. 1992. 59. Marohnić, Josip Jakov 1902. 1970. 60. Marohnić, Josip Martin 1908. 1951. 61. Marohnić, Jovana žena Jurja 1868. 1942. 62. Marohnić, Juraj Ivan 1878. 1959. 63. Marohnić, Juraj Jakov 1870. 1936. 64. Marohnić, Juraj Juraj 1900. 1984.. 65. Marohnić, Juraj Marko 1897. 1958. 66. Marohnić, Juraj Petar 1878. 1936. 67. Marohnić, Marko Ivan 1875. 1949. 68. Marohnić, Martin Juraj 1883. 1970. 69. Marohnić, Mate Gašpar 1870. 1946. 70. Marohnić, Mate Mate 1875. 1951. 71. Marohnić, Mate Petar 1881. 1956. 72. Marohnić, Petar Rafael 1888. 1973. 73. Marohnić, Rafael Rafael 1889. 1973. 74. Marohnić, Vinko Matija 1901. 1961. 75. Miloš, Celestin Jakov 1888. 1961. 76. Miloš, Gašpar Jakov 1886. 1958. 77. Miloš, Jakov Andrija 1858. 1925. 78. Polić, Andrija Grga 1868. 1954. 79. Polić, Antun Juraj 1885. 1955. 80. Polić, Filip Andrija 1858. 1936. 81. Polić, Filip Josip 1857. 1944. 82. Polić, Franjo Juraj 1874. 1952. 83. Polić, Ivan Juraj 1879. 1942. 84. Polić, Jakov Bartul 1848. 1924. 85. Polić, Josip Matija 1892. 1978. 86. Polić, Juraj Grga 1854. 1943. 87. Polić, Juraj Toma 1850. 1930. 88. Polić, Marko Juraj 1892. 1979. 89. Polić, Matija Gašpar 1866. 1955. 90. Polić, Matija Mate 1878. 1938. 91. Polić, Stjepan Matija 1892. 1977. 92. Polić, Toma Josip 1867. 1952. 93. Ružić, Jovana Maksova žena 1907. ? 94. Ružić, Mate Ivan 1885. 1969. 95. Ružić, Petar Adam 1874. 1947. 96. Ružić, Stjepan Franjo 1845. 1920.

97. Sušić, Antun Toma 1905. 1988. 98. Šepić, Pavao Josip 1883. 1948. 99. Šubat, Aleksander Gašpar 1881. 1926.

100. Šubat, Ivan Josip 1905. 1983. 101. Šubat, Luka Adam 1880. 1961. 102. Šubat, Matija Srećko 1851. 1928. 103. Šubat, Miha Franjo 1857. 1937. 104. Šubat, Nikola Stjepan 1867. 1940. 105. Šubat, Pavao Matija 1859. 1933. 106. Šubat, Stanko Anton 1886. 1973. 107. Šubat, Toma Franjo 1849. 1924. 108. Šubat, Vladimir Luka 1912. 1995. 109. Tadej, Anton Ivan 1891. 1944. 110. Tadej, Ćiril-Metod Mihovil 1863. 1928. 111. Tadej, Ivan Ivan 1902. 1942. 112. Tadej, Luka Ivan 1883. 1942. 113. Tadej, Vladimir Emil 1948. - 114. Tometić, Antun Petar 1873. 1958. 115. Vidas, Anton Franjo 1869. 1949. 116. Vidas, Juraj Pavao 1890. 1975. 116. Vukonić, Juraj Matija 1879. 1944. 118. Vukonić, Marija Petrova žena 1902. 1991. 119. Vukonić, Petar Toma 1895. 1959. 120. Vukonić, Stjepan Juraj 1861. 1942. 122. Vukonić, Toma Juraj 1859. 1930. 122. Zoretić, Miho 1876. 1951.

Popis Zlobinjara koji su za stalno iselili u zemlje novoga svijeta

PREZIME-OSOBNO IME-IME OCA (IME

MUŽA)

GODINA ROĐENJA

GODINA I MJESTO SMRTI

1. Baretić, Josipa žena Matije

1878. 1931. Centerville, IA

2. Baretić, Matija Josip 1872. 1960. Iowa City, IA

3. Baretić, Vjekoslav Matija 1897. 1962. Rathbun, IA

4. Batista, Antonija Franjo udata za Josipa Polića Martinova

1901.

1984. Sheboygan,WI

5. Batista, Franjo Franjo 1904. ? živio u Kanadi

6. Blažina, Andrej Lovre 1861. 1905. Laurel, MT

7. Blažina, Anton Anton 1892. 1911. Victoria, BC

8. Blažina, Anton Juraj 1876. 9. Blažina, Antun Petar 1891. 1919.

Iron River, MI 10. Blažina, Bartol Juraj 1887. 11. Blažina, Dragutin Ignac

1910. 1971. Lyons, IL

12. Blažina, Dragutin Juraj 1907. 13. Blažina, Franka žena Ivana

1885. 1967. (umrla-Trenton, MI

sahranjena-Stambaugh, MI) 14. Blažina, Franjo Andrija 1887. 15. Blažina, Franjo Matija 1901. 1974.

Fort Lauderdale, FL (živio u Kanadi) 16. Blažina, Franjo Petar

1898.

17. Blažina, Genovefa kći Antonova, udata u Americi Kezerić

1888. 1979. Stambaugh, MI

18. Blažina, Ivan Anton 1879. 1951. Caspian, MI

19. Blažina, Ivan Josip 1913. 2008. Kentucky

(sahranjen u Justice, IL živio u Lyons, IL)

20. Blažina, Ivan Juraj

1872.

21. Blažina, Ivan Petar 1894. 1974. Caspian, MI

22. Blažina, Josip Juraj 1885. 23. Blažina, Josip Mirko 1895. 1983.

Crosby, MN 24. Blažina, Josip Toma 1882. 1937.

MT, USA 25. Blažina, Juraj Jakov 1840. 26. Blažina, Juraj Martin 1880. 1918.

Thunder Bay, ONT 27. Blažina, Marija žena Andrije

1866. 1953. USA

28. Blažina, Marija žena Dragutina

1913. 2003. Lyons, IL

29. Blažina, Marija ž. Jurja 1850. 30. Blažina, Rudolf Matija 1894. 1958.

Iron River, MI 31. Blažina, Viktor Matija 1908. 1990.

Thunder Bay, ONT 32. Dorić, Dragutin Petar 1904. 2002.

Toronto, ONT 33. Franjević, Danica Šimun

1929. ? (živjela u Prince George, BC)

34. Franjević, Jovana žena Šimuna, r. Šubat

1890. ? (živjela u Prince George, BC)

35. Franjević, Šimun Ignjat 1898. ?, Prince George, BC 36. Grubešić, Ivan Andrija 1866. 37. Grubešić, Ivan Ivan 1912. 1980.

Albuquerque, NM 38. Grubešić, Ivan Lovra 1883. 39. Grubešić, Jakov Lovra 1879. 1966.

Richmond, CA 40. Grubešić, Juraj Lovra 1872. 1922.

Dawson, NM 41. Grubešić, Matejka žena Ivana

1884. 1926. (umrla-Dawson, sahranjena-Raton,NM)

42. Grubešić, Paulina žena Jakova

1881.

43. Grubešić, Rudolf Juraj 1902. 44. Jadro, Franjo Luka 1890. 45. Jadro, Ivan Luka 1887. 46. Jadro, Ivka žena Matije

1904. 1996. Westchester, IL (živjela u Lyons, IL)

47. Jadro, Josipa Juraj udata Kučan

1911. 2002. Lyons, IL

48. Jadro, Juraj Luka 1881. ? (živio u Lyons, IL)

49. Jadro, Maksimilijan Juraj

1907. ? (živio u Lyons, IL)

50. Jadro, Matija Luka 1896. 1968. (živio u Lyons, IL)

51. Jadro, Milk žena Jurjeva

1885. 1971. Lyons, IL

52. Jadro, Pavao Valentin 1893. 1979. Eureka, CA

53. Jadro, Vinko Luka 1892. 1974. Lockport, IL

54. Jauk, Franjo Ivan 1883. 1941. Cook County, IL

55. Jauk, Josip Franjo 1904. 56. Jauk, Marija Ivan 1895. 57. Jurković, Božo Slava 1884. ?

(živio u Kaliforniji) 58. Kalafatić, Franjo Franjo 1909. 1992.

Reno, NV 59. Kalafatić, Franjo Josip 1876. 1949.

USA 60. Kalafatić, Ivan Juraj 1881. 1902.

Marinette, WI 61. Kalafatić, Josip Jakov 1890. 1914.

Gladstone, MI 62. Kalafatić, Josip Juraj 1895. 63. Kalafatić, Milan Ivan 1914. 2003.

East Chicago, IN 64. Kauzlarić, Roman Nikola

1906. 1990. Lyons, IL

65. Knez, Juraj Ivan 1887. 66. Knez, Stjepan Ivan 1891. 67. Kolombo, Jerolim Anton

1897. 1979. Sturgeon Bay, WI

68. Kružić, Ana žena Jurja

1891. 1921. Winamac, IN

69. Kružić, Anastazija kći Antonova, udana za Jurja Martinova Polić

1896. 1980. Caspian, MI

70. Kružić, Filip Matija 1886. 1905. Stambaugh, MI

71. Kružić, Filip Urban 1909. 1935. Thunder Bay, ONT

72. Kružić, Franjo Juraj 1898. 1994. Crystal Falls, MI

73. Kružić, Gabrijel Juraj 1896. 1966. USA

74. Kružić, Genovefa žena Petra

1892. 1974. Caspian, MI

75. Kružić, Ivan Grga 1901. 76. Kružić, Ivan Ivan 1909. 1985.

Thunder Bay, ONT. 77. Kružić, Ivan Juraj 1894. 78. Kružić, Ivan Juraj 1895. 1986.

Ann Arbor, MI 79. Kružić, Ivan Matija 1883. 1970.

Thunder Bay, ONT 80. Kružić Ivan Stjepan 1891. 1983.

Key West, FL 81. Kružić, Ivan Valentin 1905. Kanada 82. Kružić, Jakov Luka 1884. 1963.

Crystal Falls, MI

83. Kružić, Josip Gašpar 1903. 1930. Brockwill, ONT

84. Kružić, Josip Juraj 1885. 1960. USA

85. Kružić, Juraj Matija 1843. 86. Kružić, Juraj Stjepan 1883. 1945. 87. Kružić, Kata žena Ivana

1912. 1996. Vancouver, BC

88. Kružić, Klotilda žena Ivana

1889. 1973. Thunder Bay, ONT

89. Kružić, Krunoslav Ivan 1924. 2006. Aliquippa, PA

90. Kružić Maksim Mihovil 1886. 1941. Canada

91. Kružić, Marija žena Ivana

1903. 1992. New Brighton, PA

92. Kružić, Matej Jakov 1909. (živi u Toronto, ONT) 93. Kružić, Matija Stjepan 1871. 1929.

Kanada 94. Kružić, Matija Stjepan 1876. 1894.

USA 95. Kružić, Pavao Juraj 1883. 96. Kružić, Paškval Juraj 1900. 1930.

Kanada 97. Kružić, Petar Gašpar 1890. 1964.

Winamac, IN 98. Kružić, Petar Juraj 1860. 1901.

Helena, MT 99. Kružić, Petar Luka 1891. 1990.

Caspian, MI 100. Kružić Toma Juraj 1882. 1960.

USA 101. Kružić, Urban Matija 1880. 1947.

Thunder Bay, ONT 102. Kružić, Vladimir Ivan 1913. 2003.

Thunder Bay, ONT 103. Kružić, Vladimir Ivan 1943. (živi u Thunder Bay, ONT) 104. Kružić, Željko Ivan 1928. 2000.

New Brighton, PA 105. Kučan, Antun Petar 1909. 1982.

Seattle, WA 106. Kučan, Blaž Antun 1895. 1974.

Gladstone, MI 107. Kučan, Danica žena Jurja

1889. 1986. Ashland, WI

108. Kučan, Davor Blaž 1928. (živi u Escanaba, MI) 109. Kučan, Dragutin Josip 1890. ?

(nestao u Južnoj Americi) 110. Kučan, Dujam Toma 1884. ?

(živio u Raton, NM) 111. Kučan, Franjo Josip 1901.

112. Kučan, Ivana žena Petra

1890. 1954. Caspian, MI

113. Kučan, Jakov Toma 1872.

114. Kučan, Josip Antun 1892. 1964. Green Bay, WI

115. Kučan, Juraj Toma 1882. 1935. Ashland, WI

116. Kučan, Marija žena Blaža

1900. 1983. Gladstone, MI

117. Kučan, Marija žena Jakova

1885.

118. Kučan, Marija Juraj 1911. 119. Kučan, Matija Josip 1881. 1935.

Roundup, MT 120. Kučan, Milka Jakov 1901. 121. Kučan, Milka žena Petra

1891. ? (živjela u Crookston, MN)

122. Kučan, Petar Antun 1884. 1979. Crystal Falls, MI

123. Kučan, Petar Toma 1874. 1943. Red Lake, MN

124. Lopac, Petar Grga 1879. 1941. Caspian, MI

125. Marohnić, Ana Vencel 1906. 126. Marohnić, Anton Anton

1850.

127. Marohnić, Anton Franjo

1850.

128. Marohnić, Anton Ivan 1876. 1951. Berwyn, IL

129. Marohnić, Anton Ivan 1894. 130. Marohnić, Anton Josip 1898. 1973.

Evergreen Park, IL 131. Marohnić, Anton Juraj 1856. 132. Marohnić, Blaž Antun 1886. 133. Marohnić, Borislav Juraj

1928. 2002. Whitewater, WI

134. Marohnić, Branko Blaž

1913. 1996. Alqonquin, IL

135. Marohnić, Dragutin Franjo

1911. 1992. Hollywood, FL

136. Marohnić, Dragutin Juraj

1899. 1927. Lyons, IL

137. Marohnić, Feliks Antun

1887. 1959. Kanada

138. Marohnić, Filip Bartol 1877. 1905. Virginia, MN

139. Marohnić, Filip Ivan 1885. 140. Marohnić, Franka Petar

1863. 1948. Eureka, CA

141. Marohnić, Franjo Alojzije, promijenio prezime u "Morey"

1901. 1985. San Diego,CA

142. Marohnić, Franjo Gašpar

1900.

143. Marohnić, Franjo Jakov

1887. 1976. Chicago, IL

144. Marohnić, Franjo Juraj 1882. 1930. USA

145. Marohnić, Gašpar Antun

rođen u Brestači

146. Marohnić, Grga Matija 1874. 1906. Hibbing, MN

147. Marohnić, Ignac Ivan 1881. 1901. USA

148. Marohnić, Ivan Antun 1869. 149. Marohnić, Ivan Anton 1885. 150. Marohnić, Ivan Antun 1889. 1961.

MN 151. Marohnić, Ivan Josip 1896. 1948.

USA 152. Marohnić, Ivan Juraj 1913. 1991.

Ridge, IL 153. Marohnić, Ivan Marko 1899. 1924.

Thorold, ONT 154. Marohnić, Ivan Martin 1913. 1930.

Brockwill, ONT 155. Marohnić, Ivan Vicko 1899. 1966.

Los Angelos, CA 156. Marohnić, Ivan Vjekoslav-Alojzije promijenio prezime u "Morey"

1892. 1971. (umro-Greenville, PA

Sahranjen-Hermitage, PA)

157. Marohnić, Jakov Ivan 1883. 1903. USA

158. Marohnić, Jakov Matija

1860. 1896. USA

159. Marohnić, Jelena žena Grgina

1878.

160. Marohnić, Josip Anton rođen u Brestači

161. Marohnić, Josip Antun 1896. 162. Marohnić, Josip Fran 1869. 163. Marohnić, Josip Franjo 1857. 1949.

Eureka, CA 164. Marohnić, Josip Grgur 1912. ?

(živio u Kanadi) 165. Marohnić, Josip Ivan 1896. 1968.

Lyons, IL 166. Marohnić, Josip Josip 1909. 1971.

Two Harbors, MN

167. Marohnić, Josip Rafael 1887. 1955. Virginia, MN

168. Marohnić, Jovana žena Ivana

1900. 1973. MN

169. Marohnić, Juraj Ivan 1890. 1946. Manteno, IL.

170. Marohnić, Juraj Jakov

1882.

171. Marohnić, Juraj Juraj 1903. 1993. IL.

172. Marohnić, Juraj Mate 1870. 1903. Joliet, IL

173. Marohnić, Juraj Vjekoslav-Alojzije

1890. 1959. Caspian, MI

174. Marohnić, Kata žena Jurja

1896. 1943. Berwyn, IL.

175. Marohnić, Kazimir Paškval

1892.

176. Marohnić, Ludoviko Paškval

1896.

177. Marohnić, Marija žena Franjina

1902.

178. Marohnić, Marija žena Franjina

1890. 1978. Chicago, IL

179. Marohnić, Marija Jakov

1904.

180. Marohnić, Marija Jakov, udata za Mirka Bubanj

1895. ? (živjela u Caspian, MI)

181. Marohnić, Marta Anton

1887.

182. Marohnić, Mate Ljudevit

1868.

183. Marohnić, Matija Antun

1899. 1940. Lyons, IL

184. Marohnić, Matija Ivan 1870. 1900. Marinette, WI

185. Marohnić, Matija Ivan 1899. 1927. USA

186. Marohnić, Matija Jakov

1851.

187. Marohnić, Milka žena Blaža

1890.

188. Marohnić, Paškval Ivan

1866.

189. Marohnić, Petar Stjepan

1897. ? (Thunder Bay, ONT)

190. Marohnić, Rajmondo Petar

1862.

191. Marohnić, Slavko Marko

1908. 1976. Lyons, IL

192. Marohnić, Stanko Stjepan

1889. 1956. Porth Arthur, ONT

193. Marohnić, Stjepan Gašpar

1885.

194. Marohnić, Stjepan Matija

1908.

195. Marohnić, Tereza Antona

1883.

196. Marohnić, Tereza Paškval

1901.

197. Marohnić, Toma Anton

1879.

198. Marohnić, Vera žena Borislava

1932. (živi u Whitewater, WI)

199. Marohnić, Vera žena Josipa

1913. 2004. Toronto, ONT

200. Marohnić, Venceslav Juraj

1867. 1932. Goldfield, NV

(promijenio prezime u "Maroney") 201. Marohnić, Viktor Matija

1908. 1927. Lyons, IL

202. Marohnić, Vjekoslav Franjo

1865.

203. Marohnić, Vjekoslava žena Venceslava

1880. 1974. Henderson, NV

(promijenila prezime u "Maroney") 204. Marohnić, Zora Venceslav

1913. 2002. Las Vegas, NV

(promijenila prezime u "Maroney") 205. Marohnić, Zvjezdana Franjo

1924.

206. Marohnić, Zvonimir Paškval

1894.

207. Miloš, Anton Jakov 1900. 1926. USA

208 Miloš, Dragutin Gašpar

1914. 1983. Lyons, IL

209. Miloš, Ivan Stjepan 1881. 210. Miloš, Ivana udova Josipa, 2. put se udala u Americi za Josipa Vukonića

1878. 1922. Raton, NM

211. Miloš, Milan Gašpar 1911. 1936. Albuquerque, NM

212. Miloš, Tomo Jakov 1907. 213. Pavletić, Ivan Petar

1878.

214. Pavletić, Josip Petar 1883. 1928. Porth Arthur, ONT

215. Pavletić, Marko Petar 1892. 1966. Virginia, MN

216. Pavletić, Veronika žena Josipa

1886.

217. Polić, Antonija žena Blaža

1876. 1962. Ashland, WI

218. Polić, Blaž Jakov 1876. 1943. Ashland, WI

219. Polić, Božo Matija 1882.

220. Polić, Dragica Filip udata Tadej

1887. 1979. Ashland, WI

221. Polić, Dragutin Blaž 1908. 1999. Ashland, WI

222. Polić, Dragutin Valentin

1914. 1988. Caspian, MI

223. Polić, Franjo Matija 1897. 1988. Lyons, IL

224. Polić, Franjo Stjepan 1887. 225. Polić, Gabrijel Jakov 1888. 1939.

Walsenburg, CO 226. Polić, Gašpar Jakov 1896. 1979.

Denver, CO 227. Polić, Ignac Matija 1898. 1965.

USA 228. Polić, Ivan Andrija 1896. 1965.

St. Louis, MO 229. Polić, Ivan Filip 1899. ?

(živio u Kanadi) 230. Polić, Ivan Franka 1903. 1988.

Winsdor, ONT 231. Polić, Ivan Juraj 1890. 1918.

USA 232. Polić, Ivan Juraj 1895. 233. Polić, Ivan Martin 1885. 1965.

Caspian, MI 234. Polić, Ivan Toma 1858. 235. Polić, Izidor Matija 1885. 1914.

St. Lawrence River, QUE 236. Polić, Jakov Blaž 1888. 237. Polić, Jakov Filip 1892. 1913.

Summit, IL 238. Polić, Jakov Jakov 1888. 1966.

Lyons, IL 239. Polić, Jakov Josip 1859. 1899.

Walsenburg, CO 240. Polić, Jakov Pavao 1851. 1886.

Mendosa, Argentina 241. Polić, Jelena žena Stjepana


242. Polić, Josip Filip 1897. 1971. Stambaugh, MI

243. Polić, Josip Martin 1896. 1970.

Caspian, MI 244. Polić, Josip Matija 1907. 245. Polić, Josip Valentin 1922. 1986.

Iron River, MI 246. Polić, Josipa žena Ivana

1887. 1983. Iron River, MI

247. Polić, Juraj Gašpar 1868. 248. Polić, Juraj Juraj 1895. 1973.

Lyons, IL 249. Polić, Juraj Martin 1892. 1964.

Caspian, MI 250. Polić, Marija Andrija 1893. 251. Polić, Marija žena Jakova

1892.

252. Polić, Marija Mate 1880. 253. Polić, Marija Stjepan žena Jerolima Kolomba

1904. 1990. Green Bay,WI

254. Polić, Marija žena Vincenta

1876.

255. Polić, Mate Stjepan 1863. 256. Polić, Nikola Matija 1899. 1952.

USA 257. Polić, Petar Josip 1869. 1903.

North Bay, ONT 258. Polić, Petar Martin 1899. ?

(Indiana) 259. Polić, Rosalija Martin 1896. 260. Polić, Slavko Ivan 1910. 1981.

Sharon, WI 261. Polić, Stjepan Martin 1879. 1956.

Sevastopol, WI 262. Polić, Toma Ivan 1891. ?

Nestao u Kaliforniji (Stockton, Broderick)

263. Polić, Valentin Andrija 1882. Detroit, MI 264. Polić, Valentin Petar 1874. 1957.

Caspian, MI 265. Polić, Vincentius Gašpar

1875. 1906.

266. Ružić, Anđelka Makso 1926. Thunder Bay, ONT 267. Ružić, Dragutin Petar 1910. ?

Thunder Bay, ONT 268. Ružić, Grgur Antun 1887. 269. Ružić, Ivan Antun 1898. 270. Ružić, Ivan Matija 1881. 1907.

Spokane, WA 271. Ružić, Josip Matija 1887. 1916.

USA 272. Ružić, Josip Matija 1896. 1932.

Milwaukee,WI

273. Ružić, Makso Petar 1905. ? (Thunder Bay, ONT)

274. Ružić, Mate Stjepan 1871. 1929. Kanada

275. Ružić, Stjepan Franjo 1910. 276. Sablić, Ivan Roko 1892. 277. Sablić, Juraj Roko 1894. 1966.

Stambaugh, MI 278. Sablić, Nikola Roko 1898. 1963.

Caspian, MI 279. Sablić, Petar Roko 1896. 1964.

Chicago, IL 280. Sablić, Roko Franjo 1866. 281. Sablić, Roman Roko 1905. ?

(Kanadi? 282. Sušić, Andrija Franjo 1896. 1984.

Summit, IL 283. Sušić, Apolonija žena Andrije

1902. 1969. Summit, IL

284. Sušić, Danica Ivan 1927. 285. Sušić, Dragutin Filip 1893. 286. Sušić, Ivan Franjo 1895. 1978.

Sherkston, ONT 287. Sušić, Jakov Filip

1895.

288. Sušić, Juliana Franjo udana Ružić

1898. 1995. East Chicago, IN

289. Sušić, Olga žena Ivana

1906.

290. Sušić, Toma Filip 1874. 1917. Virginia, MN

291. Šepić, Franjo Josip 1884. 1936. Stambaugh, MI

292. Šepić, Jakov Josip 1890. 1966. Caspian, MI

293. Šepić, Josip Jakov 1913. 1989. Caspian, MI

294. Šepić, Marija žena Jakova

1895. 1970. Crystal Falls, MI

295. Šepić, Stjepan Josip 1891. 1970. Caspian, MI

296. Šepić, Tereza Josip udata Podbojac

1893. 1972. Crystal Falls, MI

297. Šubat, Alojzija žena Josipa

1882. 1953. Caspian, MI

298. Šubat, Ambroz Matija 1848. 1903. Punta Arenas, Chile

299. Šubat, Antonija Franjo udana Tomljanović


300. Šubat, Antonija Pavao 1894. 301. Šubat, Antun Nikola 1894. 1956.

Caspian, MI 302. Šubat, Božica žena Ivana

1887. 1967. Ashland, WI

303. Šubat, Dragica žena Ivana

1905. 1985. Thunder Bay, ONT

304. Šubat, Dragutin Matija 1885. 1910. Tacoma, WA

305. Šubat, Emil Pavao 1906. 306. Šubat, Ernest Ivan 1925. 1949.

Thunder Bay, ONT 307. Šubat, Franjo Pavao 1884. 1909.

Iron River, MI 308. Šubat, Grga Stjepan 1885. 309. Šubat, Ivan Antun 1904. 1946.

Thunder Bay, ONT 310. Šubat, Ivan Josip 1884. 1971.

Mason, WI 311. Šubat, Ivan Matija 1884. 312. Šubat, Jakov Josip 1898. 1969.

(umro-Iron Mountain, MI, sahranjen-Stambaugh,MI)

313. Šubat, Josip Adam 1879. 1910. Duluth, MN

314. Šubat, Josip Ivan 1909. 1979. Ashland, WI

315. Šubat, Josip Jelena 1888. 1975. Crystal Falls, MI

316. Šubat, Josip Josip 1905. 1987. Oaklawn, IL

317. Šubat, Josip Mate 1879. 318. Šubat, Josip Srećko 1856. 1904. 319. Šubat, Josip Stjepan 1880. 1961.

Caspian, MI 320. Šubat, Josipa žena Matije

1896. 1949. Stambaugh, MI

321. Šubat, Jovana žena Matije

1877.

322. Šubat, Julijana žena Josipova

1894. 1979. Iron River, MI

323. Šubat, Julijana žena Lukina

1848. 1900. Dumfermline, IL

324. Šubat, Juraj Luka 1875. 1970. Havana, IL

325. Šubat, Lovra Luka 1859. 1889. Carmel, CA

326. Šubat, Marija Josip 1908. 1980. Hobart, IN

327. Šubat, Marija žena Paškvala

1888. 1978. Caspian, MI

328. Šubat, Matija Gašpar 1877. 1924. (radio za Michigan Central

Railroad)

329. Šubat, Matija Josip 1890. 1962. (umro-Newberry, MI

sahranjen-Stambaugh, MI) 330. Šubat, Matija Matija (prije prekomorske emigracije iselio u Sv. Ivan Žabno)

1852. ? (živio u Argentini)

331. Šubat, Milan Ivan 1913. 1987. Ashland, WI

332. Šubat, Milka žena Franjina 2. put udana za Daniela Penovicha

1886.

333. Šubat, Paškval Anton 1883. 1959. Caspian, MI

334. Šubat, Petar Pavao 1886. 335. Šubat, Stjepan Luka 1877. 1950.

Chicago, IL 336. Šubat, Toma Adam 1893. 337. Šubat, Vilko Ivan 1927. ?

Thunder Bay,ONT 338. Šubat,Vinko Gašpar 1884. 1917.

Walsenburg, CO (pokopan na groblju StMary’s South

Cemetery) 339. Šubat, Vjekoslava žena Pavla

1863.

340. Tadej, Anton Anton 1908. 1971. East Chicago, IN

341. Tadej, Anton Blaž 1876. 1932. King County, WA

342. Tadej, Anton Jakov 1907. 1972. Sturgeon Bay, WI

343. Tadej, Antonija Ivan 1892. 1977. Caspian, MI

344. Tadej Blaž Ćiril-Metod promijenjeno prezime u Tody

1891. 1971. Ashland, WI

345. Tadej, Dragutin Luka 1908. 346. Tadej, Filip Ćiril-Metod promijenjeno prezime u Tody

1887. 1967. Mason, WI

347. Tadej, Genovefa Ana kasnije udana Šubat

1901. 1988. Caspian, MI

348. Tadej, Ivan Ćiril-Metod

1898. 1973. Raton, NM

349. Tadej, Ivan Toma 1865. 1949.

Caspian, MI 350. Tadej, Jakov Toma 1877.

. 1933.

Sturgeon Bay, WI 351. Tadej, Josip Ćiril-Metod

1888. 1951. Ashland, WI

352. Tadej, Josip Ivan 1888. 1952. Caspian, MI

353. Tadej. Josip Luka 1912.

354. Tadej, Jovana žena Blaža

1889. 1970. Ashland, WI

355. Tadej, Juraj Ivan 1893. 356. Tadej, Katarina Ivanova

1871.

357. Tadej, Marija žena Antona

1875. 1959. Summit, IL

358. Tadej, Marija Filip 1914. 359. Tadej, Nikola Ivan 1889. 360. Tadej, Rudolf Jakov 1912. 1991.

Caspian, MI 361. Tadej, Stanka žena Jakova


362. Tadej, Stanko žena Blaža

1884. 1940. Seattle, WA

363. Tadej, Stjepan Toma 1883. 1965. Stambaugh, Mi

364. Tadej, Tereza žena Filipa

1895. 1921. Ashland, WI

365. Tometić, Ivan Petar 1884. 366. Tometić, Josip Anton 1896. 367. Tometić, Toma Anton 1904. 1930.

368. Tomljanović, Ana Ivan udana u Kanadi Crljenko

1901. 1995. Kanada

369. Tomljanović Danica ( promijenjeno prezime u Tomlin) žena Stjepana


370. Tomljanović, Ivan Ivan


371. Tomljanović, Roman Ivan

1903. 1986. Kanada

372. Tomljanović (promijenjeno prezime u Tomlin), Stjepan Ivan


373. Vukonić, Josip Nikola 1873. 1941. Raton, NM

374. Vukonić, Petar Nikola 1871. ? (nestao u Južnoj Americi)

375. Vukonić, Toma Petar 1931. 2007. Squamish, BC

376. Zoretić, Andrija 1892. Kratice Saveznih Američkih Država ili kanadskih Provincija, korištene u gornjoj tabeli, odnose se za sljedeće Država ili Provincije: - CA = California, - CO = Colorado, - FL = Florida, - IL = Illinois, - IN = Indiana, - IO = Iowa, - MI = Michigan, - MN = Minnesota; - MO = Missouri, - MT = Montana, - NM = New Mexico, - NV = Nevada - PA = Pennsylvania, - WA = Washington, - WI = Wisconsin; - BC = British Columbia, - ONT = Ontario, - QUE = Quebec.

XXXIII. KRAVE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Krava je bila gospodarski oslonac za zlobinsku obitelj dugo vremena. U razdoblju od dvijestotine

godina, od početka naseljavanja (prva polovica XVIII. stoljeća), pa sve do sredine XX. stoljeća. Prema pisanoj evidenciji koju je vodio Josip Polić - Jož Kapural, rođen 1913., umro 2006. godine, posljednji zadružni trgovac (od 1. lipnja 1938. do 9. rujna 1943. godine) u "Staroj zadruzi", Zlobin je krajem tridesetih godina prošloga stoljeća imao 236 komada krupne stoke. Uz nešto volova i ponekog konja, najveći broj od toga odnosi se na krave. I prema usmenoj predaji broj krupne stoke je za malo naselje kao što je Zlobin bio impozantan. Usmena predaja spominje i više od 300 krava na početku XX. stoljeća. Život starih Zlobinjara je na taj način bio neraskidivo vezan s kravama i uz te plemenite životinje, po domaći imenovane Lise, Bele, Sive, Šare, Pere, Rume, Breze, Miće, File, Jagode, Jelenke, Cvete, Gidranke ... Ni jezik nije mimoiđen, pa ćemo ovdje navesti nekoliko pojmova iz zlobinskoga narječja, koji se odnose na negdašnji život kravara, a koje riječi su nepoznanica mlađim naraštajima te se radi o zaboravljenom i izgubljenom leksičkom blagu kojeg smo baštinili u naslijeđe od naših starijih, a prijeti opasnost da ostane zapreteno u povijesnim mijenama. Stoga ćemo samo s nekoliko tih zaboravljenih pojmova pokušati dočarati to romantično, kravarsko razdoblje zlobinjarske prošlosti. Boha, boha na ovim riječima su se krave umirivale. Brusa je upala i otvrdnjenje kravljeg vimena, obično nakon teljenja. Kad bi se kravi upalilo vime tada bi se sasci prali sapunjačun i to bi pomoglo. Ponekad bi se vime u takvim sitaucijama mazalo s vodom od ripe koja se je kuhala na dan Mesopusta. Da li je i to koristilo ne može se sada više znanstveno utvrditi. Braboljak je brabonjak, komadić osušena izmeta na kravljem tijelu, najčešće na bedrima i na zadnjici. Ako je krava brija to znači da je ostala skotna, bređa. Čekva je posuda za mužnju. Čivere su traglje, tralje, na kojima se nosio stajski gnoj od štale do gnojnice. Poznata je zlobinska pučka rugalica čiverina puna gnoja za osobu koja ne drži baš do osobne higijene. Čreda je krdo krava raznih vlasnika koje vodi na pašu jedan čoban, a čobani se redaju obično prema načelu jedan pastir za jednu kravu u jednom danu ispaše, tj. koliko krava ima vlasnik toliko je dana dužan osigurati čobana. Nakon što je jedan gazda izvršio ovu svoju obvezu, dolazi na red drugi gazda i tako redom, dok se ne izredaju, pa opet dalje po istom načelu. Od tuda i čakavski izraz očredit, što znači izredati se. Gloda je nakupina mliječnih ostataka na dnu lonca (mliječni talog), koja se glodala žlicom i potom jela, jer se iskorištavalo sve ono što se iskoristiti dalo. Gun je izraz za tjeranje krave. To pride i blagu i čoviku zlobinska je narodna poslovica. Gunčin je trgovac kravama. To nije mesar, već baš trgovac koji (pre)prodaje krave za uzgoj. Kalac ili kalina je lokva u kojoj se napaja blago. Kidat značilo bi čistiti štalu, iznašati gnoj iz štale na gnojnicu. Klokotavac je zvono koje visi kravi oko vrata. Kršeljica je vrsta kukca koji na kravljoj stidnici siše krv. Kuljata je mlijeko tek oteljene krave (najduže 3 ili 4 dana od teljenja), više nalik skuti nego mlijeku. Vrlo je slasna, a od nje se radila i posebno ukusna povetica. Majno maslo je maslo istučeno u maslenici od mlijeka tijekom mjeseca svibnja, kada se smatra da je mlada trava najzdravija i najkvalitetnija. Takvo maslo se smatralo posebno ljekovitim, pa se njime mazalo cijelo tijelo nemoćnih i bolesnih. Naročito se rabilo kao mast za reumatičare. Majno maslo pomiješano s vinom i ružmarinom koristilo se i kao sirup. Lasko seno je sijeno prikupljneo u udaljenijim, planinskim područjima (iz laza, pa zato i lasko). Tamo se trava kosila tek u kolovozu mjesecu, a to sijeno je bilo jako hranjivo i kravama naročito ukusno. Obično se čuvalo za krmu kravama nakon teljenja. Lomnica je mali plast snijega. Ložina je kravlja posteljica, košuljica, plodva, placenta. Na Zlobinu i pogrdan naziv za nezgrapna čovjeka. Mladovna je krava nakon prvog teljenja.

Neograban voz ili plašćanica je neočešljano sijeno na bokovima voza ili plašćanice, pa takav voz ili plašćanica nisu uređeni kako to dolikuje. Preneseno, to je onda naziv na neuglađenu i nekulturnu osobu, neograbnjak ili neograbnjačina. Njaro je čobanska igra lovice u krošnjatim bukvama kojom su dokoni čobani, uz druge razbibrige (na pljoče, na penje...) kratili vrijeme. Otrkat bi značilo odvojiti tele od krave tako da više ne siše mlijeko. Plašćanica mjera za količinu sjena koju je nosila težakinja uprćena u plašćanicu. Veliko voz sijena imao je u sebi oko 20-25 takvih plašćanica, a kravi za prihranu od kasne jeseni do prvih proljetnih ispaša trebalo je spremiti na petar (na tavan) oko stotinu plašćanica sijena. Pašinac je pašnjak, još stariji izraz je pasišće. Ako je omeđen suhozidom (z gromačun) tada je umejak. Rožac je mrena na očima krave ili vola. Izvjesna Hreljanka Jankica je malom operacijom, uz pomoć šila, rješavala ovu kravlju boleštinu. Kada je Jankica onemoćala, vještinu vidanja ove boleštine i uklanjanja rošca nastavlja Zlobinjar Josip Šubat Jož Zastupa. Pel (umanjenica pelić) je posuda s ručkom, a koja služi za dostavu mlijeka. Petar je tavan gdje se dizalo sijeno i spremalo za zimu. Podlesnica vrsta trave koja raste na rubovima šuma, širokih listova. Dugo preko jeseni (čak i zime) ostaje zelena, pa su je Zlobinjarke žele u kasnu jesen (opodzimi) i donašale blagu. Prveskinja je junica koja će se prvi puta oteliti. Senar zgrada ili poseban dio kuće koji služi kao spremište sijena. Skvarenica označava pokvareno mlijeko, no, ni takvo mlijeko se nije bacalo već su ga konzumirali ukućani jačeg želuca. Slap bi bio starinski naziv za vrhnje. Strabri (u jednini stabar) su pregrade u štali između krava. Sušac kožno oboljenje na kravljem hrbtu. Kao lijek u ovom slučaju koristila se iz krumpira iscijeđena tekućina kojom se mazao kravlji hrbat. Šimulin je stočno brašno. Šogulja je kukuruzna, rijetka kaša, koja se kravi davala pred telidbu. Teletari su mesari koji su po Zlobinu kupovali telad. Trahtur je otvor između tavana ili senara kroz koji se sijeno baca u štalu. Trajba je krdo stoke. Za ispašu ili za prodaju. Trajbar je čoban koji vodi trajbu. Travulja je visoka, ali loša trava koja se i teško kosi. Trmit glagol koji označava radnje kada bik ili krava zauzimaju borbeni stav prije bodnje. Vakalj je otkos trave. Razvrživanje vaklji je razbacivanje otkosa da se lakše trava suši. Viji je zeleno lišće bukve, lipe, javora ili ljeske koje se također davalo kravama za krmu. Voč, voč, voč... je povik kojima se krava poziva na pijenje vode. Zažrdit značilo bi voz sijena pritisnuti, stegnuti žrdom. Zignat označavalo bi izgnati kravu iz štale ili iz djeteline, krumpirišta ili sl. Zvrć izraz koji se rabi kada krava pobaci, izgubi plod. Živinar je veterinar.

XXXIV.

I MLIJEKO KOJE ŽIVOT ZNAČI

Mlikarnu* su u drugoj polovici 30-tih godina prošlog stoljeća utemeljila braća Bončina. Franjo (Franc)** i Srećko, Slovenci. Otkupljivali su mijeko od zlobinskih domaćinstava i transportirali ga jutarnjim vlakom na Sušak. Mlikarna je bila smještena u kući Antonije Polić - Torbinke.*** Braća Bončina su stanovali u istoj kući.

Zlobinjari su rano izjutra (oko 4 sata) otpremali mlijeko do mljekare. Iz Zlobinskoga Brda je mlijeko na biciklu do mljekare dovozio Srećko Bončina. Koliko se mlijeka prikupljalo? Točnih podataka nema, ali se može procijenti približna količina prema podatku o broju krava u to vrijeme. Zadnji zadružni prodavač u zlobinskoj "Staroj zadruzi" Josip Polić - Kapural**** nabavljao je stočnu hranu za potrebe Zlobina, pa je stoga imao evidenciju o broju krupne stoku na Brdu i u Zlobinu. Prema tim podacima Zlobinjari su imali 236 komada krupne stoke (naravno, najviše krava), iz čega bi se moglo zaključiti da se na Zlobinu moglo prikupiti od 500 do 800 litara mlijeka dnevno. Ova mljekara je radila još kratko vrijeme početkom drugog svjetskog rata, a potom su ratne prilike onemogućile rad i ona se zatvara. Nakon rata obnavlja se njezin rad osnivanjem Zadružne mljekare. I opet su poduzetni Slovenci, braća Bončina bili pokretači ove nove epizode u zlobinskom mljekarstvu. Izgradnjom Društvenog doma, krajem 40-tih godina prošloga stoljeća, nova mljekara je smještena u podrumskim prostorijama, a Bončine sada stanuju u kući Petra Dorića***** - Dorićevoj kući. Sredinom 20. stoljeća Bončine odlaze iz Zlobina, ali mljekara nastavlja s radom. Novi mlikari su Milan Marohnić-Milan Matin Šikićev****** i Josipa Štanfelj rođ. Blažina*******. Kasnije se, 1956. godine, u mljekari zapošljava Dubravka Marohnić rođ. Polić.******** __________________________________________________________________________ * Mljekara. ** Rođen 1908. godine u Spodnjoj Idriji, mjestu u blizini Nove Gorice (Slovenija). *** Rođena 1853., umrla 1932. godine. Njezina kuća je bila na mjestu današnjeg Društvenog doma, a nakon Torbinkine smrti nenastanjena. **** Rođen 1913., umro 2006. godine. Zadružni trgovac od 1. lipnja 1938. do 9. rujna 1943. godine (zabilježeno prema njegovu kazivanju). ***** Rođen 1879., umro 1968. godine. ****** Rođen 1912., umro u Rijeci. ******* Rođena 1903., umrla 1981. godine, zlobinjarksi nadimal Pepa Nadalečkina. ******** Rođena 1921., umrla 2008. godine. Supruga Milana Marohnića, u Zlobinu poznatija kao Dubra Kučankina.

U ovom poslijeratnom razdoblju mlijeko se u zlobinskoj mlikarni i obrađuje. Mjeri se masnoća i vrši se pasterizacija (sterilizacija zagrijavanjem mlijeka na temperaturu od 80 stupnjeva celzijusovih, a tim procesom se uništava većina bakterija, kvaščeve gljivice i plijesni). Do sredine 50-tih godina 20. stoljeća otkupljuje se u Zlobinu dnevno i do 550 litara mlijeka, da bi

potom količina otkupljenoga mlijeka naglo opala. Godine 1958. otkup se smanjuje na svega 30-tak litara dnevno, a time prestaju svi gospodarski kriteriji za daljnji rad mljekare, pa se ona te iste godine i zatvara. Poljoprivredne (pa i stočarske) mogućnosti Zlobina razvidne su iz podataka Kotara Sušak i Grada Bakra iz godine 1895. Prema tim podacima katastarska općina Zlobin ima ukupno 1024 jutara, od toga oranica 103, livada 460, pašnjaka 246, šume 192, neplodna su 23 jutra. Voćnjaka i vinogarda nema. Goveda je 187, ovaca ima 213 i 2 konja. Uspoređujući ove podatke o broju stoke s onim podacima zadružnog trgovca Josipa Polića, vidimo da je od 1895. do 1940. godine broj krupne stoke povećan za 47 grla, dok je broj ovaca znatno smanjen, jer 1940. nije bilo značajnijeg uzgoja ovaca.

XXXV. ZEMLJIŠNA ZAJEDNICA ZLOBIN

Zakonom o uređenju zemljišnih zajednica, koji je donijet od strane Hrvatsko-slavonsko-

dalmatinskog sabora, a potvrđen od cara Franji Josipa I. 25. travnja 1894. godine, zemljišne zajednice su uređene kao posebne pravne osobe, odvojene od političko-upravnih općina. Glavna tijela svake zemljišne zajednice, sukladno ovom Zakonu bila su: glavna skupština svih ovlaštenika, zastupstvo (izabire ga glavna skupština, a može imati od najmanje 3 do najviše 36 članova, a članovi zastupstva se u Zemljišnoj zajednici Zlobin tituliraju kao "odbornici") i glavar (zastupa zemljišnu zajednicu). Glavar se može imenovati i na drugačiji način, prema loklanim običajima (to pravo iskoristila je i Zemljišna zajednica Zlobin i njezin glavar se titulira kao "pročelnik"). Mandat zastupstva i glavara je 5 godina, a moguć je i neograničeni reizbor. Skupština je, na osnovu ovoga Zakona o uređenju zemljišnih zajednica, donosila i pravilnik koji je podrobnije uređivao sastav tijela, nadležnosti, prava i dužnosti kao i način postupanja. No osnovu ovoga Zakona utemeljena je i Zemljišna zajednica Zlobin, no nije moguće utvrditi kada je to bilo. Kako se u Povijesnom arhivu u Rijeci čuva i građa nastala u radu Zemljišne zajednice Zlobin u kojoj je najstariji dokumenat iz 1910. godine ("Drvosječni prijedlozi za 1910."), može se zaključiti da najkasnije od te godine u Zlobinu djeluje Zemljišna zajednica. U povijesnom Arhivu Rijeka čuva se, također, i sljedeća dokumentacija: - "Drvosječni predlog za 30/31", koji je donijela skupština Zemljišne zajednice Zlobin na sjednici održanoj 15. lipnja 1930. godine. Potpisnici zapisnika su Mate Marohnić (po nadimku Kmet, op. R. T.)* te ovlaštenici Stjepan Vukonić (Stipan Guštin) i Ivan Tomljanović (Barba Zadrugar). - "Drvosječni predlog za 1931.", koji je donijela skupština na sjednici održanoj 21. lipnja 1931. godine. Potpisnici zapisnika su pročelnik Mate Marohnić te ovlaštenici Rafael Marohnić (Rafica) i Anton Tometić (Tonac Mršić ili Malinar). - "Drvosječni predlog za 1932." donijet je na skupštini održanoj 20. ožujka 1932. godine. Potpisnici zapisnika su pročelnik Mate Marohnić te odbornici Ivan Tomljanović i Stjepan Vukonić. - "Drvosječni predlog za 1933." donijet je na skupštini održanoj 17. travnja 1933. Popisinici zapisnika su pročelnik Mate Marohnić i odbornici Jakov Kružić (Jakov Nacotin) i Petar Vukonić (Petrina). - "Drvosječni predlog za 1934." koji je donijela skupština održana dana 26. kolovoza 1934. godine. Pročelnik više nije Mate Marohnić, već Anton Tometić**, a odbornici su Luka Tadej (Košut) i Jakov Kružić. * Rođen 1870., umro 1946. ** Rođen 1873., umro 1958. - "Drvosječni predlog za 1936." koji je donijet na skupštini održanoj 9. veljače 1936. godine. Pročelnik je Anton Tometić, a odbornici Petar Vukonić i Luka Tadej. - "Drvosječni predlog za 1939/40." usvojila je skupština Zemljišne zajednice Zlobin na sjednici održanoj dana 3. srpnja 1939. godine. Pročelnik je Anton Tometić, a odbornici Petar Vukonić i

Jakov Kružić. - "Drvosječni predlog redovnog etata Zemljišne zajednice Zlobin za godinu 1940/41." prihvaćen je na skupštini ovlaštenika održanoj 30. srpnja 1939. Pročelnik je Anton Tometić, a odbornici Petar Vukonić i Jakov Kružić. - "Proračun zemljišne zajednice Zlobin za 1946." koji je usvojen na glavnoj skupštini održanoj 27. listopada 1946. godine. Ovaj akt potpisao je pročelnik Anton Tometić i ovjerovitelji Stjepan Polić (Stipica Šmit) i Slavko Polić (Slavče). - "Proračun Zemljišne zajednice Zlobin za 1947." usvojen je na skupštini održanoj 23. ožujka 1947. godine. Pročelnik je i dalje Anton Tometić, a ovjerovitelj Petar Vukonić (potpis drugog ovjerovitelja je nečitak). - Zapisnik sa sastanka odbora od 10. listopada 1946. godine kojim se utvrđuje visina dnevnica za put u Sušak i Delnice od po 250 dinara, a za Fužine 150 dinara. U potpisu je pročelnik Anton Tometić i odbornici: Josip Sušić (Jož Šušić.), Stjepan Šubat (Štefan), Marijan Švob, Ivan Kružić (Jivan Pištin), Franjo Kružić (Fran Pištin) i Petar Vukonić. - Zapisnik sa sastanka odbora koji je održan 27. prosinca 1946. godine. Zanimljivost ovog sastanka je točka 5. dnevnoga reda, za koju se u zapisniku navodi sljedeće: Pročelnik izvještava da je poljaru Kružić Ivanu* isplatio plaću za četiri mjeseca u iznosu od 4.000 din, a da nije tom prilikom ustegnuo odpadajući porez koji iznosi ukupno 160 dinara pošto je isti veoma siromašnog stanja. Odbor uvidjajuć neimanjštinu imenovanog jednoglasno zaključuje da se porez podmiri iz blagajne zemljišne zajednice. Potpisnici zapisnika su: pročelnik Anton Tometić, predsjednik revizijskog odbora Petar Dorić te odbornici: Josip Sušić, Stjepan Šubat. Petar Vukonić, Marijan Švob, Ivan Kružić, Franjo Kružić, Pavao Kovačević** i Josip Delač***.

* Rođen 1874., umro 1957. Prije njega su poljari Zemljišne zajednice bili Juraj Vukonić (Jurić Zabetin) i Aleksandar Blažina (Lesandrina). Poljar je imao dužnost čuvati posjede Zemljišne zajednice i paziti da se ne bi na njima neovlašteno vršila ispaša ili sjekla šuma. Poljar je imao i skromnu plaću koja se namirivala iz proračuna zemljišne zajednice, pa se pri dodjeli ove službe vodilo računa i o socijalnom položaju kandidata za ovu službu. ** i *** Ni jedan ni drugi nisu iz Zlobina.

Prema usmenoj predaji, Zemljišna zajednica Zlobin imala je šumske posjede na području goranske

planine Bitoraj ponad Vrata, čiji se najviši vrh uzdiže 1.140 metara iznad mora. To nam potvrđuje i "uzdužni presjek projektiranja šumskog puta u predjelu Bitoraj", izrađen 1939. godine, koji se isto tako čuva u Povijesnom arhivu Rijeka, kao dio građe nastale u radu Zemljišne zajednice Zlobin. Upravo zahvaljujući prodaji drvene građe pilanama Rošić i Pećarić u Vratima, koja je posječene na padinama Bitoraja, omogućeno je Zemljišnoj zajednici Zlobin da financira realizaciju projekta elektrifikacije Zlobina 1939/40. godine*. Zemljišne zajednice dokinute su Zakonom o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom. Ovaj Zakon donijelo je 15. travnja 1947. godine Predsjedništvo Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske, a objavljen je u Narodnim novinama br. 36/47 dana 19. travnja 1947. godine i stupio na snagu istoga dana kada je i objavljen. Tada je prestao i rad Zemljišne zajednice Zlobin, a njezine šume i šumsko zemljište postalo je općenarodna imovina kojom je raspolagalo Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva Narodne Republike Hrvatske.

* Na trošak Zemljišne zajednice Zlobin uvedena je 9. ožujka 1940. godine električna rasvjeta u crkvu i u župni stan.

XXXVI. SOKOLSKA ČETA ZLOBIN

(1931. – 1936.)

Sokol je organizacija (gimnastičko - kulturna, ali i s neizbježnim političkim konotacijama) nastala radi buđenja nacionalne svijesti kod slavenskih naroda. Utemeljio ga je 1862. godine u Pragu Čeh Miroslav Tyrš (1832 – 1884)*, a za prvog starostu imenovan je Jindrich Fugner (1822 – 1865). U Zagrebu je 1874. osnovan Hrvatski Sokol, a od 1904. godine djeluje Hrvatski sokolski savez. Nakon I. svjetskog rata i nastankom nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nove prilike se odražavaju i u sokolskom pokretu, te se osniva 1919. u Novom sadu Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca koji sljedeće godine mijenja ime u Jugoslavenski sokolski savez. Kao odgovor hegemonističkim težnjama beogradskog dvora koji u svoja kola žele upregnuti i sokolski pokret, ponovo se, 1921. godine, ustrojava Hrvatski Sokol. Nakon uvođenja šestojanuarske diktature, 1929. godine, cijela južnoslovenska zajednica je pod presijom autokratskog vladara Aleksandra I. Karađorđevića i njegovog državnog aparata, pa tako i sokolski pokret. Naravno, sve nacionalno svijesne udruge u državi se raspuštaju i njihovo djelovanje se zabranjuje, pa tako i Hrvatski sokol. Istodobno, država potiče osnutak i djelovanje udruga koje postaju instrument velikosrpske politike. Stoga se i posebnim zakonom 1929. godine osniva Sokol Kraljevine Jugoslavije, koji djeluje sve do početka II. svjetskog rata, kada prestaje njegovo djelovanje. Koliki je bio utjecaj beogradske politike na ovu organizaciju uočljivo je i iz činjenice da su članovi Sokola postajali, uz pojedince jugoslavenske političke orijentacije, i gotovo svi koji su dobili stalni posao u državnim službama (u Zlobinu primjerice: Nikola Kauzlarić - Mikloš, Grga Kružić - Gržić Javorov, Maksimilijan Kružić – Makse Požupov, Mate Marohnić – Mata Šikić, Ivan Dorić, Jurica Jauk, Petar Dorić, Vinko Marohnić, Josip Polić - Jož Šmit i Martin Polić - Vahtar radili su na državnim željeznicama, Jelisava Rasporić bila je učiteljica, Ivan Tadej nadlugar, Ivan Tomljanović – Barba Zadrugar poslovođa zadružne prodavaonice. Obrtom su se bavili Mate Marohnić - Kmet, Milan Marohnić – Matin, Anton Tometić – Tonac Malinar, Ivan Paškvan, Špiro Bjegović i Josip Batista - Joso). Vlast je očekivala da svatko tko prima plaću iz državnog proračuna (šumari, željezničari, učitelji...) bude učlanjen i djelatan u sokolskoj organizaciji. U protivnom, izgledne su bile posljedice u službi, od nemogućnosti napredovanja do gubitka posla. Isto je bilo i prilikom primitka u službu. Prednost su imali sokolaši. Stoga ne čudi činjenica što je sokolski pokret imao snažnu podršku i brojno članstvo u Zlobinu. Veliki dio članstva bio je tu radi posla (da sačuva postojeće radno mjesto ili da ima prednost pri zapošljavanju u državnu službu). Za siromašnu zajednicu kao što je bio Zlobin između dva svjetska rata, to je značilo i egzistencijalno pitanje. Jedini koji su se uspjeli othrvati ovom čeličnom zagrljaju vlastodržaca, u ekonomskom smislu, bili su “Merikani”, koji su radeći u Kanadi ili Sjedinjenim Američkim Državama mogli osigurati gospodarsku osnovu i sebi u tuđini i obitelji u rodnom Zlobinu . ___________________________________________________________________________ * Sokolska organizacija se uvijek s dužnim poštovanjem odnosila prema svojem utemeljitelju, tako je 5. ožujka 1932. godine i Sokolska u četa Zlobinu održala svečano predavanje povodom 100. godišnjice rođenja M. Tyrša. Iz zapisnika saznajemo da je održano predavanje pred dupkom punom Sokolskom dvoranom članstva u sve tri kategorije, a i ne članova. Predavanje je održao br. prosvjetar Vinter, koje mu je lijepo uspjelo na zadovoljstvo prisutnih. Privrženost Kralju i Otadžbini* sokoli su dokazivali u nebrojenim prilikama. Tako je 14. listopada

1934. godine održana žalobna sjednica društava Jugoslavenskog sokola i Jadranske straže, a pomen na Aleksandra Karađorđevića ubijenog 9. listopada 1934. godine priredila je učiteljica Jelisava Rasporić, tajnica Jadranske straže. Isto tako, svečana sjednica Sokolske čete i Jadranske straže, koja je održana na Dan ujedinjenja 1. prosinca iste godine, bila je posvećena ubijenom kralju Aleksandru. Pjesmu u njegovu čast krasnoslovili su učenik IV. razreda Miljenko Marohnić te učenice III. razreda Zvjezdanka Marohnić i Josipa Kolombo. Sokolsku poslanicu starešine SSKJ** čitao je Petar Dorić. Istodobno, 54 nazočnih sokolaša polažu i zavjet novome "Nj. Vel. Kralju" Petru II. U zapisniku je posebno navedeno da oni koji nisu položili zavet - imade ih 19 članova i članica - koji će biti naknadno pozvani na glavnu godišnju skupštinu, pa koji se ne odazove bez opravdanja biti će brisan iz članstva ove sokolske čete. Saznanja o radu i djelovanju sokolske čete Zlobin se isčitavaju u knjizi zapisnika sačuvanoj u obiteljskoj pismohrani Zlobinjara Radovana Marohnića, a koju je baštinio od svojeg djeda Josipa Polića – Šmita, tajnika sokolske čete. Prvi zapisnik je sačinjen na osnivačkoj skupštini održanoj, najvjerojatnije u sali zlobinskog gostioničara i trgovca Mata Marohnića – Kmeta*** 5. listopada 1931. godine. Dakle, iz nadnevka osnutka da se zaključiti da je sokolsko djelovanje u Zlobinu započelo u jeku najžešćeg oblika osobne diktature Aleksandra Karađorđevića, kada je svako legalno društveno djelovanje moralo biti u duhu interesa velikosprske dinastije. Osnivačku skupštinu pozdravio je, u ime domaćina, Mate Marohnić – Kmet, a u ime gostiju Luka Polić, starešina sokolskog društva Hreljin**** i Ivo Polić, starešina župe Sušak - Rijeka. ***** Zadnji sastanak, zapisnički evidentiran, održan je 2. veljače 1936. godine, kada je, u sali gostioničara Petra Vukonića - Petrine održana glavna godišnja skupština “Društva Vrata – Čete Zlobin”. Iz sačuvane, i danas dostupne dokumentacije, nije razvidno kada se Četa odvojila od Društva Hreljin, u sastavu kojeg je počela s djelovanjem, i pripojila Društvu Vrata. Moglo bi se posredno zaključiti da je to bilo tijekom 1935. godine, jer je Skupštini koja je održana 27. siječnja 1935. godine prisustovala u ime Društva Hreljin gđa Zdenka Ryšlavi.****** ___________________________________________________________________________ * Sokolska četa u Zlobinu, kao i sve sokolske čete i sva sokolska društva posebno su svečano obilježavale državne praznike ondašnje države: Dan ujedinjenja 1. prosinca i Rođendan Njegova Veličanstva Kralja Aleksandra 17. prosinca. ** Sokolski Savez Kraljevine Jugoslavije. * ** danas kuća u Zlobinu br. 45, vlasništvo Božice Kružić – Trumbićeve. **** Hreljan, čuveni učitelj, rođ. 1858. umro 1941. godine, rodbinski vezan za Zlobin, budući mu je sestra Tereza bila udana za Zlobinjara Martina Polića – Vahtara, također djelatnog člana zlobinske sokolske čete. ***** starešina Polić je najviši sokolski dužnosnik koji je posjetio sokolsku četu Zlobin, rodom je Hreljan, iz čuvene poduzetničke hreljanske porodice Polić – Šumićevi, a živio je i radio u Sušaku. ****** Zlobinjari su svoju Četu htjeli osamostaliti u zasebno Društvo, što je bio i jedan od zaključaka sjednice Upravnog odbora održane 30. srpnja 1933., ali im to nije uspjelo, te su ostali samo Četa, jedno vrijeme prislonjena na Društvo Hreljin, a kasnije na Društvo Vrata. Zapisničar na ovoj zadnjoj skupštini održanoj 2. veljače 1936. godine bio je Josip Polić – Šmit, što se da zaključiti iz rukopisa prethodnih zapisnika, budući su zadnje stranice otrgnute iz bilježnice. Nakon ovog sastanka više nemamo nikave dokumentacije o daljnjem radu zlobinske Sokolske čete

u razdoblju od veljače 1936. godine do II. svjetskog rata. Za pretpostaviti je da ovo nije bio posljednji sastanak Čete i prestanak njezina rada, ali sve ono što je Četa činila tijekom spomenutog petogodišnjeg razdoblja nije zabilježeno. Živih svjedoka gotovo da i nema te se može zaključiti da je ovo razdoblje Sokola u Zlobinu prohujalo u bespuću povijesnih zbivanja. Od prvog do posljednjeg evidentiranog sastanka prošlo je 4 godine, 3 mjeseca i 7 dana, a održano je 48 sastanaka. Nisu sačuvani zapisnici s 22., 23. i 24. sastanka (održani u razdoblju od 26. prosinca 1932. do 23. travnja 1933. godine), te s 31. i 32. sastanka, koji su morali biti održani između 19. studenoga 1933. i 26. prosinca iste godine. Rukovodstvo Sokolske čete su činili: Starešina Nikola Kauzlarić (izabran na osnivačkoj sjednici održanoj 25. listopada 1931. godine. Tada je za njegova zamjenika izabran Ivan Tadej, za tajnika Petar Dorić, za blagajnika Mate Marohnić-Kmet, za načelnika Ivan Paškvan*, njegova zamjenika Jurica Jauk, za prosvjetarku učiteljica Jelisava Rasporić. Revizori su postali Josip Batista – Joso, Ivan Tomljanović – Barba Zadrugar, a njihovi zamjenici Anton Tometić – Tonac Mršić Malinar i Martin Polić – Vahtar. Kao referent tamburaške sekcije imenovan je Slavko Tometić – Slava Malinarov. Na 4. sjednici, održanoj 26. studenog 1931. godine, za načelnicu je imenovana Mila Kauzlarić. U to vrijeme Zlobin je imao 546 stalnih stanovnika, od toga je u rad Čete bilo uključeno sve zajedno 116 mještana (42 člana + 20 članica + 6 muških naraštajaca + 26 muške djece + 22 ženske djece), tako da je u prosjeku svaki peti Zlobinjar bio povezan s radom i djelovanjem Sokola. Sljedeće godine, na dan održavanja glavne godišnje skupštine – 26. prosinca 1932. godine, broj članova zlobinske sokolske čete je spao na 98. Možda je i to razumljivo, jer je kod pojedinaca splasnulo početno oduševljenje i zanos. U rad Sokola uključivali su se i ljudi izvan Zlobina koji su ovdje ili na susjednim željezničkim postajama (Plase, Lič** i Meja) imali zaslužbu. To su bili Albin Sablić, željeznički činovnik, Đuro Hajdin, željeznički činovnik, Dragutin Vinter, šef postaje Meja, Dimitrije Bjelić, šef postaje Plase, Andrija Šaler, šef postaje Drivenik, Matija Škabić, šef postaje Lič, Josip Pogorevc, šef stanice Plase-Crikvenica***, Petar Ropac, nadziratelj pruge****, Luka Sokolović, Andrija Marincel i Miroslav Žagar, željeznički zvaničnik. U cilju omasovljenja poduzimaju se raznovrsne akcije, koje nisu strane ni današnjim udrugama. Smanjuje se i članarina za muške članove s 3 na 2 dinara, a za djecu i naraštaj oba spola na 1 dinar. Sve to jer su danas težke prilike, a s druge strane mislimo da ćemo time povećati naše članstvo. Navedeno je predložio sam starosta Nikola Kauzlarić, na sjednici odbora održanoj 23. travnja 1933. godine, u dvorani Mate Marohnića – Kmeta, a odbor je prijedlog jednoglasno prihvatio. ___________________________________________________________________________ * Hreljan, postolar po zanimanju, koji je u to vrijeme živio i radio na Zlobinu. ** Danas željeznička postaja Drivenik. *** Nekada službeni naziv današnje postaje Plase. **** U Zlobinu ostao upamćen prema svojem kirskome nadimku Surga.

Nikola Kauzlarić je ponovo izabran za starostu na glavnoj godišnjoj skupštini održanoj 3. siječnja 1932. godine u sokolani Frana Kružića Pište, Ivan Tadej je ostao i dalje njegov zamjenik, kao što istu funkciju nastavljaju obnašati i tajnik Petar Dorić, blagajnik Mate Marohnić – Kmet, zamjenik načelnika Jurica Jauk, revizori Josip Batista – Joso i Ivan Tomljanović – Barba Zadrugar, zamjenici revizora Anton Tometić – Tonac Malinar i Martin Polić – Vahtar, te referent tamburaške sekcije Slavko Tometić – Slava Tonačev. Novoizabrani dužnosnici su: zamjenik tajnika Albin Sablić, zamjenik blagajnika Špiro Bjegović, načelnik Đuro Hajdin, prosvjetar Dragutin Vinter, negovi zamjenici Dimitrije Bjelić i Andrija Šaler*, revizori Ivan Kučan i Andrija Marincel, zamjenici revizora Grga Kružić i Luka Sokolović. U odbor su, zacijelo bez posebnog zaduženja, još izabrani Ivan Paškvan i Miroslav Žagar. U odnosu na prethodni odbor, vidimo da se broj odbornika povećao, sigurno stoga što se i članstvo umnožilo u odnosu na broj sokolaša koji su osnovali četu na Zlobinu, ali i stoga što se željelo unaprijediti rad ove udruge u mjestu i naglasiti njezin sveukupni značaj za Zlobin. Iz prethodnog odbora otpali su prosvjetarka Jelisava Rasporić, a Ivan Paškvan je s funkcije načelnika premješten na mjesto običnog člana upravnog odbora. Dugogodišnja zlobinska učiteljica Jelisava Rasporić (Hreljin, 1885. – Hreljin, 1969.) razriješena je svoje dužnosti prosvjetarke. Ubrzo je stavljena i pod disciplinski postupak, pa je o tome raspravljano na sjednici Upravnog odbora održanoj 15. veljače 1932. godine. U zapisniku stoji da se J. Rasporić stavlja pod disciplinski postupak radi rovarenja proti Sokolske čete Zlobin, ne propisnim putem podnošenja žalbi i tužbi proti Čete. Više od toga nije navedeno i pravi razlog ovog učiteljičina neposluha proti Sokolske čete Zlobin ostao je nerazjašnjen. Možda korijenje ovoga spora treba tražiti i u činjenici da je na sastanku Upravnog odbora održanom 1. veljače 1932. godine upućena molba Sokolskoj župi da poradi na tome da bi ova četa u Zlobinu po mogućnosti mogla dobiti jednog mjestnog pučkog učitelja koji bi bio ili je svršio prednjački sokolski tečaj i kako je to dobilo svojedobno mjesto Lič taj bi bio vodja ove čete i zastalno da bi Sokolska četa Zlobin prednjačila u Br. Župi medju prvima jer se već unapred opaža da su 2/3 pučanstva uz Sokola. Možebitno je tada četrdesetsedmogodišnja učiteljica s 23 godine staža u zlobinskoj školi taj zaključak doživjela i kao atak na njezino namještenje!? Bilo kako mu drago, ali na odborskoj sjednici održanoj 5. ožujka 1932. godine, nakon što se očitovao istražni disciplinski istražitelj Djuro Hajdin, donijeta je jednoglasna odluka da se Jelisava Rasporić isključi iz članstva Sokolske čete i to poradi sljedećih razloga: 1.) u tužbama i žalbama služila se neosnovanim faktima, a osim toga indirektno vrijeđala pojedine članove Društva i Čete. 2.) Nije dolazila na sjednice odbora, te se pokazala nemarnom za ovu Četu. Na kraju joj je naloženo da ima vratiti u roku od 14 dana sokolsku legitimaciju kao i značku ovoj Četi. J. Rasporić izricanju ovog pravorijeka nije bila nazočna, iako je bila obaviještena pismeno da dođe u Sokolanu 5. III. 1932. u 16-17 časova, da se ju može preslušati, da daje svoje opravdanje na svoje tužbe i žalbe, koje je podnosila višim vlastima. Ona se nije odazvala ovome pozivu, nego je poslala svoju dvorkinju do Brata tajnika Dorića, koja mu je rekla da ista ne može doći, razloga nije navela. Daljnji društveni rad (na to su zacijelo budno pazile tadašnje prosvjetne vlasti) Rasporićka je posvetila konkurentskoj udruzi - Jadranskoj straži, gdje je obnašala dužnost tajnice.** ___________________________________________________________________________ * Bio zamjenik prosvjetara vrlo kratko vrijeme, jer već 24. siječnja iste godine podnosi ostavku na tu dužnost. ** I Sokol i Jadranska straža su htjeli pridobiti u svoje članstvo što više prosvjetnih radnika. Sukoba unutar četa bilo je i kasnije. Tako je odbor na svojoj sjednici održanoj 27. studenoga 1932. godine, pod 2. točkom dnevnog reda raspravljao o Istupu 6 članova iz Sokolske čete Zlobin. Kako navodi zapisnik pod ovom točkom dnevnog reda, Brat Kauzlarić Nikola starosta ustaje i veli da imade nekakve razmirice medju braćom članovima od kojih je šestorica istupila iz Čete pa veli da

nećemo sada istraživati niti o tome govoriti nego preko toga preći a ovi da se vrate natrag u Četu i da nastoje da do toga više ne dodje i da mora zavladati drugi red u našoj četi, pa ako se s time slažete svi zajedno ili ostajete kod vašeg istupa našto je čitavi odbor i sva braća članovi te riječi popratili sa pljeskom u znak odobravanja osim ove šestorice, a to su sljedeći: Juro Jauk prednjak, Anton Požarić, Slavko Polić, Ljubo Polić, Viktor Marohnić i Vladimir Šubat. Nato se digne Anton Požarić i veli ja ostajem kod mojega istupa i odlazeći van iz dvorane ostala petorica se dižu i solidarno odlaze sva šestorice bez riječi. Nato im odbor i ostali članovi zaželjeli sretan put. Dana 22. XI. ov. g. okolo 15 sati po podne došla su u stan Dorića Požarić Anton i Slavko Polić te predali svoje legitimacije a značke Polić Josipu zamjeniku blagajnika i da neće više biti članovi ove Čete jer da je i ovako mislimo isključiti a ostala četvorica istoga dana na večer predali su legitimacije i značke Polić Josipu zamjeniku blagajnika. Iz navedenoga nije razvidno o kavom se istupu spomenute šestorice radi. Jedino bi se sada moglo, s ove vremenske distance, zaključiti da je rad sokola - vježbača bio nakon ovog čina šestorice znatno otežan jer je Jurica Jauk u to doba obnašao dužnost sokolskog prednjaka. No, Jurica Jauk i Vladimir Šubat su ponovno primljeni u Četu 25. lipnja 1933. godine pošto su se pokajali za svoj istup. Na sjednici odbora, održanog toga dana, Jurica Jauk moli da nadoplati zaostatak članarine u natrag, te da mu se dade natrag sokol. legitimacija odmah, budući da od njegovog istupa nije proteklo 6 mjeseci. Na glavnoj godišinjoj skupštini, održanoj 26. prosinca 1932. godine, Nikola Kauzlarić, Ivan Tadej, Petar Dorić, Đuro Hajdin i Josip Batista ponovo su izabrani na dužnost staroste, njegova zamjenika, tajnika, načelnika i revizora. Josip Polić, dotadašnji zamjenik blagajnika, postaje blagajnik, a blagajnik Mate Marohnić - Kmet imenovan je za odbornika. Novi dužnosnici su: prosvjetar Matija Škabić, načelnica Zora Dorić, odbornici Makso Kružić - Požupov i Mate Marohnić - Šikić, a umjesto Slavka Tometića, novi je referent tamburaške sekcije Ivan Kružić - Dragin. Anton Tometić - Tonac Malinar Mršić, dotadašnji zamjenik revizora, postaje odbornik, kao i Špiro Bjegović, koji je do tada bio s Josipom Polić - Šmitom zamjenik blagajnika. Godišnja skupština čete za 1933. godinu održana je 26. prosinca 1933. godine u Kmetovoj dvorani.* Gosti Skupštine bili su Roko Sobol*, starosta društva Hreljin i Milan Herak**, prosvjetar hreljinskoga sokolskoga društva na koje se zlobinske četa prislanjala. Kako su i R. Sobol i M. Herak izabrani na izborima održanim 1935. godine u Općinsko vijeće Općine Hreljin da se zaključiti da su pripadnici Sokola bili i vrlo djelatni politički aktivisti. ___________________________________________________________________________ * Iz Ružić sela br. 61, japnar, općinski odbornik Općine Hreljin izabran na izborima održanim 1935. godine. ** Upravitelj Građanske škole u Hreljinu (1929. - 1941.), isto izabran u Općinsko vijeće Općine Hreljin na izborima 1935. godine. To potvrđuje i činjenica da su na istim izborima izabrani u općinsko vijeće i Luka Polić, bivši starosta sokolskog društva Hreljin, te zlobinski sokolaši: Mate Marohnić – Kmet, Antun Tometić – Tonac Mršić Malinar, Petar Dorić i Ivan Dorić. Prema izvješću staroste Kauzlarića, Četa je tada brojila 96 članova, a u toj 1933. godini pristupilo ih je 9 novih. Na ovoj Skupštini dolazi do znatnih

kadrovskih promjena. Tako je za novog starostu izabran Petar Dorić, njegov zamjenik je i nadalje nadlugar Tadej. Za tajnika je imenovan Josip Polić – Šmit, dotadašnji blagajnik Đuro Hajdin je postao prosvjetar, a njegov zamjenik Vinko Marohnić – Vinkić Šikićev. Jurica Jauk je izabran i za načelnika i za prednjaka. Njegov prednjački zamjenik postao je Toma Šubat. Zora Dorić je ostala i dalje načelnica, a zamjenica joj je Zlata Kružić. Ivan Kružić i dalje obnaša dužnost referenta tamburaške sekcije. Za odbornike su izabrani: Ivan Dorić, Anton Tometić, Grga Kružić, Josip Batista, a za revizore: Vladimir Dorić (đak), Nikola Kauzlarić, Mate Marohnić – Kmet (trgovac) i Mate Marohnić – Šikić (željeznički zvaničnik). Glavna godišnja Skupština za 1934. godinu održana je 27. siječnja 1935 godine u dvorani Petra Vukonića - Petrine*. Skupštini je nazočila i gđa Zdenka Ryšlavi**, kao delegatkinja Društva Hreljin. Upravni odbor je i dalje ostao više-manje isti. Razriješen je dužnosti, na vlastiti zahtjev, zamjenik staroste Ivan Tadej, uz obrazloženje da je dosta odalečen od mjesta Zlobin i da ne može vazda da dolazi na sjednice. *** Umjesto njega je na dužnost zamjenika staroste imenovan Petar Ropac. Novoizabrani ili novopotvrđeni odbornici postali su: Ivan Kučan, Anton Tometić, Josip Batista i Marohnić Milan (cipelar), revizori su: Nikola Kauzlarić i Ivan Švrljuga (djak), a zamjenici Mate Marohnić - Kmet i Mate Marohnić - Šikić, referent tamburaške sekcije Ivan Kružić - Dragin. Godišnja skupština za 1935. godinu održana je 2. veljače 1936. godine. Od tada je Četa prislonjena na Sokolsko društvo Vrata, a ne na Sokolsko društvo Hreljin, što je već u prethodnom dijelu teksta i naznačeno. Gosti više nisu iz Hreljina, nego je to delegat sokolskog društva Vrata Vence Tomin**** i dva brata sokolskog društva Vrata. Imena te dvojice braće se ne navode. Brat Tomin je održao i govor, te obećaje pomoć ovoj četi na svakom koraku. Zapisnik je sačuvan samo u prvom, uvodnom dijelu, te nema podataka tko je izabran u novi Upravni odbor. Tako na ovome mjestu prestaju naša daljnja saznanja o radu i djelovanju Sokolske čete Zlobin. ___________________________________________________________________________ * Danas obiteljska kuća u Zlobinu 43a, vlasništvo Milene i Valtera Kružić. ** Nastavnica Građanske škole Hreljin (1933. – 1937.). *** Ivan Tadej je živio u Dragi (dio Brda, zlobinskog zaselka). **** Vinko (Vice) Tomin, rođen 1887. godine u Jezerima na otoku Murteru, a umro 1965. godine u Vratima. Došavši iz Dalmacije u Gorski kotar, otvara trgovinu u Lokvama, ženi se domaćom djevojkom Cecilijom Blažina i zasniva obiteljsko gnijezdi u Vratima. Djelatan u društvenom životu, ostavio traga na brojnim područjima djelovanja.

Jezik kojim se ispisuju sokolski zapisnici je izrazito srbiziran, što je odgovarajuće duhu, poslanju i zadacima Jugoslavenskog sokola (Na primjer: nedelja, januar, februar, mart, april, maj, ... starešina, starešinstvo, otačbina, celi, predlog, rešeno, vreme, izveštaj, čas, zavet, delovnik, jugoslovenski, vežbač-ica, pesma, ...). Prvi zapisničar, od prve sjednice održane 25. listopada 1931. godine, pa do sjednice odbora održane 19. studenoga 1933. bio je tajnik Petar Dorić. Inače vrlo pismen i uvažavan mještanin, željeznički namještenik. Dobio je u zlobinskom puku i titulu selskog abukata jer je Zlobinjarima pomagao u sastavljanju oporuka, darovnica, kupoprodajnih ugovora, tužbi, žalbi, molbi i drugih podnesaka. Od godišnje skupštine održane 26. prosinca 1933. zapisničar je Josip Polić - Šmit, koji je do tada obavljao funkciju blagajnika, a na ovoj skupštini je izabran za tajnika. No, 9. travnja Josip Polić, ili za Zlobinjare poznatiji kao Jož Šmit, odlazi u vojsku, pa tada zapisničke (i cjelokupne tajničke) obveze preuzima ponovno na sebe starosta Petar Dorić. Od godišnje skupštine održane 27. siječnja 1935. godine, u funkciji zapisničara ponovno se javlja Josip Polić. Takvo stanje nastavlja se kontinuirano sve do zadnjeg sačuvanog zapisnika, s godišnje skupštine održane 2. veljače 1936. koju zapisnički vodi zapisničar-tajnik Josip Polić. Sokol je ustrojen na čete, društva i župe. Četa je najmanja organizacijska jedinica, sokolsko društvo* je širi organizacijski oblik, na koji se prislanja četa, a župa** predstavlja najširi organizacijski nivo. Dužnosnici udruge bili su: starešina ili starosta (čete, društva, župe), prednjak (prednjačica) – tj. trener vježbača, tajnik, blagajnik, načelnik, prosvjetar, matičar, revizor, referent tamburaške sekcije. Svi članovi su, prilikom primanja u četu, dužni položiti zakletvu. Prva takva ceremonija svečanog prijama članstva i polaganje prisege bila je 1. prosinca 1931. godine, na proslavi Dana ujedinjenja. Četa je imala i pečat, okruglog oblika, promjera 3 cm, u sredini je stiliziran lik ptice sokol, a na obodu je natpis “Sokolsko društvo Hreljin – ČETA U ZLOBINU”. Svaki zapisnik je ovjeren pečatom i potpisima starešine i tajnika (na svim zapisnicima) te nazočnih odbornika (u prva tri zapisnika). ___________________________________________________________________________ * Zlobinska četa je najprije u sastavu hreljanskog sokolskog društva, a kasnije vratarskog. ** Sušak - Rijeka, u nazivu župe nalazi se i Rijeka, makar ona u to vrijeme nije u sastavu Kraljevine Jugoslavije, već potpada pod Kraljevinu Italiju. No, tako se htjelo dati do značaja, barem na simboličnoj razini, da je i Rijeka “slavenska”, kao što je i Sokol njegovao sveslavenski značaj.

Sokolske organizacije su imale i svoje posebne odore, no, zlobinska četa nikada nije smogla dovoljno financijskih sredstava da bi i njezini članovi mogli zablistati na paradama, mimohodima i skupovima u kićenim sokolaškim odorama, okrunjenim posebno raskošnim kapama. Pri četi je djelovao tamburaški zbor, a u ime odbora za njezin rad je bio zadužen referent tamburaške sekcije Slavko Tometić – Slava Tonačev u razdoblju od osnutka pa do glavne godišnje skupštine održane 26. prosinca 1932. Od tada je na toj dužnosti Ivan Kružić – Dragin. Podučavatelj zlobinskih sokolaša u svladavanju tamburaškog umijeća bio je Hreljan Slavko Ružić – Slavčina, matičar Sokolskog društva Hreljin.* Tamburaški zbor Sokolske čete svirao je državnu himnu, koračnicu “Malena je Dalmacija” i “Seljančicu” na proslavi Dana ujedinjenja 1931. Referent tamburaške sekcije, na glavnoj godišnjoj skupštini, održanoj 3. siječnja 1932. godine, moli i apelira na novi upravni odbor da bi poradio odmah na tome da bi se kupile nove tambure, jer su vrlo potrebne za sokolsku četu bez kojih ne može da bude. Njegovim apelima pridružuje se, na istoj skupštini, i brat** Ivan Kučan, koji preporučuje da bi se kod ubiranja članarine ujedno ubirali dobrovoljni prinosi za tamburaški zbor tako da bi se čim prije nabavile tambure. Ista je skupština, jednoglasno zaključila, da se ubere članarina i dobrovoljni prinosi i da se uzme gotov novac iz blagajne. Ostalo što bude manjkalo da se pozajmi od privatnika i da se tambure čim prije kupe! S tamburašima je vježbao i Miroslav Žagar, član zlobinske sokolske čete, pristigao na ove strane iz Koprivnice radi posla i zaposlenja na željeznici. Na proslavi dana ujedinjenja, 1. prosinca 1935. godine, tamburaši u Sokolani sviraju himnu te ponovo “Seljančicu” (kompoziciju veselog karaktera). Jedna od osnovnih zadaća Sokola bila je tjelovježba i briga o tjelesnoj kondiciji svoji članova. Vježbom rukovode prednjaci i prednjačice. U početku pradnjačica sestra** Jović dolazi u Zlobin kao prednjačica Župe Sušak – Rijeka. Zlobinska sokolska četa šalje i Juricu Jauka na prednjački tečaj u Sušak. Tako je Upravni odbor, na sjednici održanoj 15. veljače 1932. godine, donio odluku da se J. Jauku nadoknadi njegovih 15 dnevnica koje on radi toga tečaja gubi kod Državnih željeznica. Jurica Jauk je uspješno okončao prednjački tečaj, budući se već u zapisniku s izvanredne odborske sjednice održane 5. ožujka 1932. godine navodi da sastanku prisustvuje u svojstvu prednjaka. Vježbači (kao i svi članovi Sokola) su razdijeljeni u kategorije: djeca (muška i ženska), naraštaj (muški i ženski) i odrasli članovi, te članice. Prema navodima iz zapisnika, 15. kolovoza 1933. godine u Četi je bilo 5 muških vježbača, 8 naraštajaca, a od školske djece polaze na vježbu 6-orica. Rukovodstvo Čete je kontinuirano vodilo brigo o osposobljavanju nadarenijih pojedinaca koji bi u svako doba mogli preuzeti složenu i odgovornu dužnost prednjaka. Tako su na prednjački tečaj, odlukom Odbora od 1. studenog 1933. godine, upućeni brat Toma Šubat i sestra Mila Kauzlarić. Tečaj se imao održavati od 7. do 10. prosinca iste godine. Iz ___________________________________________________________________________ * Rođen 1911., ubijen od partizana 1944. ** Brat i sestra je način oslovljavanja članova i članica Sokola, sokolski pozdrav je Zdravo! i Zdravo, braćo!.

zapisnika nije poznato gdje bi se trebao održati napomenuti tečaj, iako se može pretpostaviti da bi to bilo najvjerojatnije u Sušaku. Rad s vježbačima bio je za sokolsku organizaciju najzahtjevniji, ali i s najviše poteškoća. Iz zapisnika se, tako na primjer, saznaje da je pred kraj 1934. godine, četa spala na 2 vježbača koji su uzeti u vojsku, tako da je četa ostala bez ijednog vježbača. Razloga ovoj pojavi bilo je više. Prvo, mladići su morali u vojsku, nakon nje bi se ženili ili odlazili u Ameriku i Kanadu, a to je značilo i prestanak s vježbanjem. Djevojčice, pak, odgajane u strogom patrijahalnom društvu nisu bile poticane ni u obiteljima ni u mjesnoj sredini za gombanje na sokolskim strunjačama. Ako su i vježbale, bilo je to samo pod budnom paskom učiteljice Rasporićke, dok su pohađale četverogodišnju pučku školu. I nabavka odgovarajuće opreme za vježbanje je, zacijelo, siromašnim zlobinskim obiteljima bila izdatak koji nisu mogli financijski podnijeti. Gdje su se okupljali “sokolaši”? Plesne zabave i vježbe održavaju se u dvorani znamenitog zlobinskog poduzetnika (gostioničara, veletrgovca i mesara) Mate Marohnića – Kmeta, što doznajemo iz zapisnika sa sjednice održane 26. listopada 1931. godine, kada Kmet za svaku plesnu zabavu u svojoj dvorani traži odštetu od 100 dinara, a za vrijeme vježbe naplaćaje jedino utrošak za rasvjetu (u to vrijeme na Zlobinu još nema električne rasvjete, pa bi se ti troškovi odnosili na potrošnju petroleja u petrolejkama).. Kasnije je za rad Čete zakupljen prostor u kući Franje Kružića – Pište*, pa je s njim i obavljen dogovor o načinu i uvjetima korištenja prostora u nedjelju, poslije mise, 29. studenog 1931. Konačno, u njegovoj kući, u Zlobinu, 3. siječnja 1932. godine, s početkom u 18 sati, održana je glavna godišnja skupština sokolske čete u, kako se čita u zapisniku, novo otvorenoj Sokolani. Iz istoga zapisnika s te glavne godišnje skupštine saznaje se da su vježbe u novoj Sokolani započele 26. prosinca 1931. godine. Nije poznato koliko je iznosio najam za korištenje Sokolane u kući Frana Kružića Pište.

No, problem okupljališta Sokola nije bio ni tada riješen za duže razdoblje. Već 19. studenoga 1933., na sjednici odbora koja je održana u dvorani brata Mate Marohnića, raspravljalo se o dvorani koju ima sokolska četa u najmu. Prema navodima iz zapisnika vlastnik dvorane ... Franjo Kružić otkazuje dvoranu od 1. januara 1934. u najam neće više dati dvorane nego samo ako to želi sokol. četa da kupi i to uz cjenu od 40.000 dinara ali ova sokolska četa toga kupiti nemože. * Današnji kućni broj 2.

Izgledno je da, nakon što su odbili vlasnikov prijedlog za kupnju Sokolskog doma, sokolaši nisu produžili ni najam zgrade za nastupajuću 1934. godinu, jer se sljedeći sastanci odbora održavaju ponovo u dvorani “brata” Mate Marohnića-Kmeta, a 25. ožujka 1934. godine održava se izvanredna skupština Čete, po prvi puta, u gostionici Marije Vukonić – Mice Guštine*. Od 1. studenoga 1933. do 2. veljače 1936. godine održano je 18 sjednica sokolske čete Zlobin. Od toga 10 njih u dvorani Mate Marohnića - Kmeta, 5 u gostionice Marije - Mice i Petra - Petrine Vukonića, dok za 3 sjednice nemamo podataka o mjestu održavanja. Istodobno je na Zlobinu djelovala i srodna organizacija “Jadranska straža”**. Doduše, nije bila tako brojna i dobro organizirana kao “Sokol”. U programu “Jadranske straže” bilo je zacrtano širenje interesa naroda za more i njegovo gospodarsko iskorištavanje, te obrana nacionalnih interesa na moru. Ne zaboravimo da je to bilo u vrijeme talijanskih presizanja na ove krajeve, a Istra, Rijeka, Zadar i Lastovo bili su u sastavu Kraljevine Italije. I dok je Sokol sveslavenska organizacija, Straža je samo formalno jugoslavenska, ali u suštini i izvorno izrazito hrvatska, osnovana 1922. u Splitu, a prvi predsjednik i osnivač bio je političar Juraj Biankini***. Rivalstvo između ovih organizacija bilo je i ideološke naravi, a na Zlobinu se očitovalo i nadmetanjima između tamburaša Sokola i tamburaša Straže na nedjeljnim zabavama. O netrpeljivosti između ovih udruga slikovito nas izvješćuje zapisničar s redovite sjednice Sokolske čete Zlobin održane 10. travnja 1932. godine. Pod 3. točkom dnevnog reda raspravljalo se o prijamu Milana Miloša u četu, a zapisničar tom prigodom zapisuje ove navode: Odbor jednoglasno zaključuje da se Milan Miloš ne prima u Četu kao član. Razlog je sljedeći: isti je se upisao u sokolsku četu na par dana. Ostavio Četu bez ikakvog razloga i upisao se u Jadransku stražu. Ostavio Stražu i poslao upisninu i za tri mjeseca pretplatu. Odbor je zaključio da ovakvih članova ne trebamo u našoj Četi i da mu se članarina povrati. Podvajanje članstva ovih udruga vidljivo je i na sljedećem primjeru. "Jadranska straža” je upriličila blagoslov svoga barjaka za Ivanju****, 24. lipnja 1932. godine, te je tom prigodom pozvan i odbor sokolske čete. Na blagoslovu barjaka Straže, Sokol je predstavljao poseban odbor od 3 člana. Iz zapisnika ne možemo saznati tko je bio u ovom odboru. No, sokolov zapisničar znakovito o tome piše da je svečanost prošla lijepo, ali da su poslije Sokol i Straža održali svoje posebne, odvojene (podv. R. T.) plesne zabave. Zajedničke sjednice Sokolaši i Stražari imali su još jedino u vrijeme žalobnih aktivnosti za ubijenim Kraljem Aleksandrom I., na završetku 1934. godine, o čemu je više pisano u prvom dijelu ovoga članka. No, to je bilo više prema dnevnopolitičkim diktatu nego po želji za suradnjom "stražara" i "sokolaša". ___________________________________________________________________________ * Danas gostionica "Na Fili", vlasništvo Lidije Tadej. ** Pomorska organizacija sa sjedištem u Splitu, djelovala je od 1922. do 1941. godine. Zlobinski Mjesni odbor JS djeluje u sastavu Glavnog odbora JS (od 1927. godine preimenovan u Oblasni odbor) Sušak. *** Rođen u Starom Gradu na otoku Hvaru 1847., umro 1928. godine u Splitu. **** Dan zaštitnika zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja.

Zaključno, može se ustvrditi da je Sokol ideološka organizacija, u službi promidžbe Kralja, Dinastije Karađorđevića, hegemonističke, centralističke i velikosrpske Jugoslavije. Sada, na osnovi povijesne distance od 7 decenija nakon nestanka s povijesne pozornice Kraljevine Jugoslavije i više o 2 decenija nakon raspada socijalističke Jugoslavije, možemo reći da se radilo o protunarodnoj ideologiji. No, usprkos svega, za malo mjesto kao što je Zlobin, djelovanje Sokola je imalo i pozitivne posljedice: razvijanje zajedništva u maloj lokalnoj zajednici, kulturno djelovanje kroz recitacije i predavanja, zabavno-društveni život uz tambure, te početak prve organizirane, stručne tjelovježbe u jednoj ruralnoj, zatvorenoj sredini kao što je to bio Zlobin tridesetih godina ovoga stoljeća. Upravo kroz naznačene pozitivne zasade sokolskog rada i djelovanja, treba cijeniti i respektirati angažman onodobnih Zlobinjara u sokolskoj organizaciji. Ovaj rad neka bude mali podsjetnik na sve njih i spomenar davno prohujalog vremena, koje ostaje sve više i više za nama, te postupno nestaje u povijesnim tminama.

Popis članova Sokolske čete Zlobin

(prema navodima iz zapisnika s održanih sastanaka) 1.) Batista, Josip, krojač, revizor (1931. – 1933.), odbornik od 26. XII. 1933.; 2.) Batista, Slava, rodj. 19. XII. 1921., svečano provedena u ženski sokolski naraštaj 1. XII. 1932.; 3.) Bjegović, Špiro, stolar, zamjenik blagajnika (1932.), a na skupštini održanoj 26. XII. 1932. izabran za odbornika; 4.) Bjelić, Dimitrije, šef stanice Plase, zamjenik prosvjetara (1932.); 5.) Dorić, Ivan, umirovljeni željeznički zvaničnik, novoupisani član 29. XI. 1931., odbornik od 26. 12. 1933.; 6.) Dorić, Jožica, rodj. 9. X. 1921., svečano provedena u ženski sokolski naraštaj 1. XII. 1932.; 7.) Dorić, Milka, novoupisana članica 29. XI. 1931.; 8.) Dorić, Petar, željeznički zvaničnik, tajnik (1931. - 1933.), starosta (1934. -1936.); 9.) Dorić, Vladimir, đak, revizor od 26. XI. 1933.; 10.) Dorić Zora, izabrana za načelnicu na skupštini održanoj 26. XII. 1932., pa ponovno godinu dana kasnije; 11.) Hajdin Djuro, željeznički činovnik, načelnik (1932.), prije toga prednjak u Srpskim Moravicama, ponovo izabran za načelnika 26. XII. 1932. Za prosvjetara imenovan 26. prosinca 1933.; 12.) Jadro, Valter, rodj. 1. XI. 1921, svečano preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932.; 13.) Jauk, Juraj, željezničar, zamjenik načelnika (1931. – 1932.) i prednjak (1932.), istupio iz Čete 27. XI. 1932., pa ponovo primljen 25. VI. 1933. Na godišnjoj skupštini održanoj 26. XII. 1933. izabran na dužnosti načelnika i prednjaka; 14.) Kalafatić, Ivan, položio prisegu 1. XII. 1932.; 15.) Kauzlarić, Mila, načelnica (1931. –1932.), upućena na prednjački tečaj u prosincu 1933.; 16.) Kauzlarić, Nikola, umirovljeni željezničar, starosta (1931.- 1933.), od 26. XII. 1933. revizor;

17.) Kauzlarić, Veljko, rodj. 4. XI. 1921., svečano preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932.; 18.) Kružić, Bogomil, novoupisani član 29. XI. 1931.; 19.) Kružić, Branko, rodj. 5. IV. 1921., svečano preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932.; 20.) Kružić, Danica, rodj. 21. XII. 1921., svečano prevedena u ženski sokolski naraštaj 1. XII. 1932.; 21.) Kružić, Franjo, položio prisegu 1. XII. 1932.; 22.) Kružić, Gašpar, odbornik (1932/33.); 23.) Kružić, Grga, radnik, novoupisani član 29. XI. 1931.; 24.) Kružić, Grga, željezničar, novoupisani član 29. XI. 1931., zamjenik revizora (1931. – 1932.). Na godišnjoj skupštini održanoj 26. XII. 1933. izabran u odbor; 25.) Kružić, Ivan, novoupisani član 29. XI. 1931., referent tamburaške sekcije postaje 26. XII. 1932., a na toj dužnosti ostaje sve do 1936.; 26.) Kružić, Makso, željeznički zvaničnik, novoupisani član 29. XI. 1931., odbornik od 26. XII. 1932., blagajnik od 26. XII. 1933.; 27.) Kružić, Marica*, novoupisana članica 29. XI. 1931.; 28.) Kružić, Marica*, novoupisana članica 29. XI. 1931.; 29.) Kružić, Marija*, novoupisana članica 29. XI. 1931.; 30.) Kružić, Zlata, kućanica, za zamjenicu načelnice izabrana na godišnjoj skupštini 26. XII. 1933.; 31.) Kučan, Ivan, revizor 1932., a za člana odbora izabran 27. I. 1935.; 32.) Marincel, Andrija, revizor 1932.; 33.) Marohnić, Branka, rodj. 1921., svečano provedena u ženski sokolski naraštaj 1. XII. 1932.; ___________________________________________________________________________ * Ne radi se o istim osobama. Kružići su razgranato zlobinsko prezime, a Marija (tj. Marica) u to je vrijeme najčešće žensko ime.

34.) Marohnić, Dragutin, novopisani član 29. XI. 1931.; 35.) Marohnić, Marica*, novoupisana članica 29. XI. 1931.; 36.) Marohnić, Marica* Ignačeva, novoupisana članica 29. XI. 1931.; 37.) Marohnić, Marica* Rafačeva, novoupisana članica 29. XI 1931.; 38.) Marohnić, Mate, trgovac, blagajnik (1931. – 1932.), 26. XII. 1932. razriješen blagajničke funkcije i ostaje samo običan odbornik. Na skupštini održanoj 26. XII. 1933. izabran za revizora, a 27. I. 1935. za zamjenika revizora; 39.) Marohnić, Mate, željezničar, novoupisani član 29. XI. 1931., od 26. XII. 1932. odbornik, a revizor od istoga nadnevka sljedeće godine. Na Skupštini održanoj 27. siječnja 1935. godine izabran za zamjenika revizora; 40.) Marohnić Milan, cipelar, novoupisani član 29. XI. 1931., u upravni odbor izabran 27. I. 1935.; 41.) Marohnić, Viktor, djak, novoupisani član 29. XI. 1931., istupio 27. XI. 1932.; 42.) Marohnić, Vinko, bravar, za zamjenika prosvjetara imenovan 26. XII. 1933.; 43.) Marohnić, Vinko, željeznički stražar, primljen u članstvo 28. I. 1934.; 44.) Milošević, Anton, položio prisegu 1. XII. 1932.; 45.) Pavletić Ljubica, novoupisana članica 29. XI. 1931.; 46.) Paškvan, Ivan, postolar, načelnik (1931. – 1932.), član upravnog odbora 1932.: 47.) Pogorevc, Josip, šef stanice Plase-Crikvenica, primljen u Četu 26. XII. 1932., do tada je bio član sokolskog društva u Virovitici; 48.) Polić, Emil, rodj. 9. I. 1921., svečano preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932.; 49.) Polić, Josip, željeznički radnik, zamjenik blagajnika 1932., od 26. XII. iste godine blagajnik, a od 26. XII. 1933. tajnik; 50.) Polić, Juraj, rodj. 15. IV. 1921., svečeno preveden u muški sokolski naraštaj 1. XII. 1932., 51.) Polić, Ladislav, istupio iz čete 27. XI. 1932.; 52.) Polić, Ljubomir, novoupisani član 29. XI. 1931., istupio 27. XI. 1932.; ___________________________________________________________________________ * Riječ je o tri različite osobe, istog imena i prezimena.

53.) Polić, Martin, umirovljeni željezničar, zamjenik revizora 1931.; 54.) Polić, Mate, novoupisani član 29. XI. 1931.; 55.) Požarić, Anton, istupio iz Čete 27. XI. 1932.; 56.) Rasporić, Jelisava, učiteljica, prosvjetarka (1931. – 1932.), isključena 5. III 1932.; 57.) Ropac, Petar, nadziratelj pruge, primljen 28. I. 1934., zamjenik staroste od 27. I. 1935.; 58.) Sablić, Albin, željeznički činovnik, zamjenik tajnika 1931.; 59.) Sablić, Branko, položio prisegu 1. XII. 1932.; 60.) Sablić Rudolf, novoupisani član 29. XI. 1931.; 61.) Sokolović, Luka, zamjenik revizora 1932.; 62.) Šaler Andrija, šef stanice Lič, zamjenik prosvjetara 1932.; 63.) Škabić, Matija, šef stanice Lič, prosvjetar od 26.XII.1932.; 64.) Šubat Toma, upisan 29. XI. 1931., upućen na prednjački tečaj u prosincu 1933., na godišnjoj skupštini 26. XII. 1933. izabran za prednjačkog pomoćnika; 65.) Šubat, Vladimir, istupio iz Čete 27. XI. 1932., ponovo primljen 25. VI. 1933.; 66.) Švrljuga, Ivan, djak, izabran za revizora 27. I. 1935.; 67.) Tadej, Ivan, nadlugar, zamjenik staroste (1931. - 1935.); 68.) Tometić, Anton, mlinar, zamjenik revizora (1931. – 1932)., od 26. XII. 1932. odbornik; 69.) Tometić Dragutin, primljen 10. IV. 1932.; 70.) Tometić Slavko, referent tamburaške sekcije (1931. – 1932.); 71.) Tomljanović, Ivan, poslovođa, revizor 1931.; 72.) Vidas, Zvonimir, đak gradjanske škole, primljen u naraštaj 28. I. 1934.; 73.) Vinter, Dragutin, šef stanice Meja, prosvjetar 1932.; 74.) Zoretić Cvetko, novoupisani član 29. XI. 1931.; 75.) Žagar, Miroslav, željeznički zvaničnik, član upravnog odbora 1932., prije toga prednjak u Koprivnici.

XXXVII. GLAZBA I DRUŠTVENI ŽIVOT

U prethodnoj priči o zlobinskim sokolašima radoznali čitatelj je možda zamjetio da je Slavko Tometić (zlobinski nadimci: Slava Petrin, Slava Tonačev, Slava Malinar) bio "referent tamburaške sekcije" u razdoblju od 1931. do 1932. godine, a Ivan Kružić (zlobinski nadimak Ivan Dragin) od 1932. do 1936. godine. Dakle, u Sokolu je bila djelatna i tamburaška sekcija. To je bio prvi organizirani oblik glazbenog djelovanja, a u to vrijeme tamburica i tamburaška glazba je imala već tridesetogodišnju tradiciju u Zlobinu. Prema usmenoj predaju, donositelj ovoga glazbala u Zlobin i njegov promicatelj, bio je učitelj Ivan Kopajtić, svestrano nadareni glazbenik. On je tijekom učiteljevanja u Zlobinu od 1903. do 1909. godine prvi vježbao sviranje tambura s djecom školskoga uzrasta. Taj prvi zlobinski tamburaški sastav činili su: Petar Vukonić – Petrina, Andrija Sušić - Andrica i brat mu Josip – Jož Šušić. Nažalost, ne znamo – a sada više nije moguće utvrditi – tko su bili ostali članovi ovog orkestra. Prije tambura Zlobinjari su svirali jedino na prastarim glazbalima: fidulicama* ili dvojnicama, cindri** sopilama (vele i maće) i na mihu. Svirka na sopilama i na mihu bila je odgovarajuća do tada jedinom zastupljenom dvoglasnom pjevanju koje su Zlobinjari zvali po starinsku ili na tanko i debelo. To dvoglasno pjevanje bilo je u prvotno vrijeme pjev dva muška glasa. Tek kasnije omogućeno je da se uz muški glas čuje i ženski, ali samo kao prateći, a nikada kao vodeći glas. Na ovome primjeru vidi se strogost i rigidnost patrijahalnog životnog ustroja u vučjim i hajdučkim zlobinskim vremenima. Popularne starinske pjesme na tanko i debelo u zlobinskome puku bili su istodobno i najčešće izvođene pjesme u širem području primorsko-bodulskog kulturnoga kruga, i to: "Zibala j' Ane Pavla ditića", "Djevojka junaku", "Pola, moj nesritni grade", "Vrbniče nad morem", "Rano rani Jagoda na vodu", "Marina kruna", "Lipa moja mladost saki dan te j' manje", "Divojačka kletva", "Oj, divojko, brigo materina", "Majka Maru priko vode zvala", "Zorčica oće", "Oj, javore, zelen bore", "More moje milo, ča dobra uživaš", "Zelena j' mala dumbrava", "Sjaj miseče, al' nemoj na večer", "Sopi, sopi, zasopi", "Vijala se j' bela loza vinova", "Zrasla mi murvica", "Turkinjica konja jaše", "Škura noćca na zemljicu pala", "Trideset momaka", "Majko od ljubavi", "Divojka je ruže brala", "Lipa mi Mare papar pleve", "Milo se j' delila kora od naranče", "Jelen pase", "Ja ti peglan facolić", "Ive i njegova ženidba", "Sinoć sam dragoga z večerun čekala", "Sad na razdiljenju", "Jedan brod mi jadri", "Lipa moja drobna mažurano", "More, ča dobra uživaš" ... ali bilo je i autohtonih pjesama koje su izvorno zlobinske i nastale su u Zlobinu. Primjerice, radi se o pjesmama "Sinoć spazih na zapadu jednu zvezdu sjajnu" i "Milo mi je ča si mi sestrica".

___________________________________________________________________________

* Tipično čobansko glazbalo, javlja se u svim europskim pastirskim kulturama, a arhetipska slika pastoralne idile prikazuje čobanina kako u pastirskoj dokolici prebire po dvojnicama. ** Cindra (od njem Zither), narodno glazbalo slično lutnji s dvjema jednoglasno ugođenim žicama. Zanimljiv je podatak da ovo žičano glazbalo sviralo u prošlosti vrlo često još i na Ćićariji, posebno u mjestu Žejane.

S pojavom tambura u zlobinskom društvenom životu na samom početku 20. stoljeća, javlja se i starogradska pjesma (Zlobinjari su te pjesme nazivali skričarske) koja postupno istiskuje starinsku pivanju na tanko i debelo. Isto tako, tambure potiskuju i starinska glazbala fidulice, cindru, sopile i mih. To je bila prava mala glazbena revolucija, poput one kada se u glazbenom svijetu 50-tih i 60-tih godina prošloga stoljeća pojavio rock. Posljednji svirač na mihu bio je Antun Tadej – Toniša, rodom iz obitelji čiji je nadimak bio Kruljci/Kruljčevi upravo zato što su naraštajima svirali mijeh ili kako su Zlobinjari govorili da krule va mih. Zato su i imali nadimak Kruljci*. Zadnji zlobinski svirač na cindri bio je Martin Marohnić – Martinčak/Šorić (1883. - 1970.), a posljednji sopci na sopilama bili su Anton Tometić (zlobinski nadimci: Tonac Mršić ili Tonac Malinar, rođen 1873., a umro 1958. godine), Anton Vidas – Šćika (rođen 1869., a umro 1949.) i Mate Marohnić (po nadimku Mata Buta/Butin, rođen 1881., a umro 1956.). Sva trojica sopilaša su svirali na veliku i na malu sopilu. Prilikom vjenčanja bilo je obvezatno da svatove u crkvu vode svirači na sopilama. Često su umjesto domaćih glazbenika dolazili i sopci iz drugih mjesta koji bi predvodili sa sopilama glazbeno slavlje. Tako su, primjerice, s otoka Krka dolazili sopilaši Janko i Luka. No, kako je već rečeno, pojava tambura je ubrzano potisnula tradicijska glazbala, pa se već nakon prvoga svjetskoga rata sopile rijetko čuju u Zlobinu, a nakon drugoga svjetskoga rata su i zauvijek utišane. Tambura između dva svjetska rata postaje sveprisutno glazbalo. Tako je Ivan Marohnić – Markotin (Zlobin, 1899. - Thorold, Ont., 1924.) utemeljio tamburaški orkestar 1919. godine, koji je imao redovite nedjeljne nastupa ili va Požupovoj oštariji** ili va oštariji poli Mice i Tomine Vukonić**. U orkestru su svirali: Dragutin Kolombo, Juraj Marohnić – Markotin, Ivan Kauzlarić – Miklošev, Juraj Marohnić – Jurca, Franjo Marohnić – Stazin, Ivan Kružić – Grgočev, Slavko Marohnić – Markotin, Roman Kauzlarić – Miklošev, Danko Marohnić – Šikićev, Ivan Marohnić – Kmetić, Dragutin Blažina – Ruzić i Toma Tometić – Tonačev. Ovaj zbor nije dugo djelovao, jer su članovi otišli što u vojsku, što u Ameriku ili Kanadu. U prekomorsko iseljeništvo otišli su, naime, izuzev Ivana Marohnića – Kmetića, Danka Marohnića – Šikićeva i Dragutina Kolomba, svi članovi ovoga tamburaškoga zbora. U kasnijem međuratnom razdoblju, od početka 1932. do početka 1934. godine održavali su se sokolski plesovi u sokolani ili po zlobinsku na tancurici Frana Kružića – Pište, na kojima su svirali sljedeći tamburaši: Ivan Kružić – Dragin i Slavko Tometić – Tonačev (obojica su bili i referenti tamburaške sekcije Sokolske čete) te Milan Miloš – Mindulaš, Ladislav Polić – Slavče i Ljubomir Polić – Mičičin. Sviranju tamburica je ove mlade sokolaše podučavao starosta hreljinskoga sokola Slavko Ružić – Slavčina. U istom vremenskom razdoblju, u gostionici Mice i Tomine Vukonić svirao je tamburaški orkestar "Jadranske straže" u kojem sviraju: Filip Blažina – Ursin, Maksimilijan Blažina – Ursin, Milan Blažina – Ursin, Milan Kalafatić – Kokić, Milan Kružić – Gezin, Vilim Kružić – Tonetin, Zlatan Kružić – Vučićev, Maksimilijan Polić – Žila, Danko Marohnić – Šikićev, Ivan Šubat – Šubat, Ivan Tometić – Tonačev i Josip Marohnić – Šorić. Voditelji ovog orkestra bili su Filip Blažina – Ursin, Danko Marohnić – Šikićev i Josip Marohnić – Šorić. _________________________________________________________________________ * Zabilježeni ili u usmenoj povjesnici upamćeni sopci na mihu bili su u brdanjarskoj obitelji Tadej-Kruljčevi: Stjepan Tadej koji je živio u drugoj polovici XVII. i u prvoj polovici XVIII. stoljeća, njegov sin Stjepan Tadej (1803. - 1877.), pa Toma Tadej Stjepanov (1840. - 1906.), slijedi Ivan Tadej Tomin (1865. - ? umro u SAD-u) i posljednji Anton Tadej Ivanov Toniša (1891. - 1944.).

** Vidi priču iz zlobinske starine broj IX. ("Gostioničari i trgovci").

Kada je 27. travnja 1935. godine u Zlobinu za župnika imenovan Fužinarac Ivan Kauzlarić, kao vrstan pjevač i poznavatelj crkvenog pjevanja, prionuo je na formiranje crkvenoga pjevačkoga zbora. Stručnu pomoć u pjevačkoj poduci zlobinskim pjevačima pružio mu je Dragutin Grohovac**, koji je glazbenu izobrazbu usavršio na Učiteljskoj školi u Čakovcu. Naravno, koliko su mu profesionalne obveze to dopuštale, budući je nakon školovanja, u školskoj godini 1937/38. imenovan učiteljem u Križišću, a već sljedeće školske godine odlazi za školnika u Supetarsku Dragu na otoku Rabu. Crkveni pjevački zbor je vježbao va plovaniji, a pjevali su redovito na misama, a jedanput su imali priliku pjevati i u crkvi u Divjakama, gdje je službovao kao svećenik domaći, zlobinski sin Rudolf Miloš***. U ovom zboru pjevali su: Maksimilijan Blažina – Ursin, Milan Blažina – Ursin, Ljubica Kučan (kasnije udata Grgurić) – Kučankina, Ljuba Kauzlarić – Katina, Milan Kružić – Gezin, Nevenka Kružić – Gezina, Branka Marohnić – Romanina, Antonija Polić – Ančičina, Dubravka Polić (kasnije udata Marohnić) – Kučankina, Vilma Kružić (kasnije udata Polić), Nedjeljka Tadej (kasnije udata Požarić) – Matejkina i Ivan Tometić – Tonačev. Franjo-Franc Bončina, Slovenac koji je još prije drugoga svjetskoga rata otvorio mljekaru**** vodio je u predratno vrijeme svjetovni zbor, koji je vježbao u kući Matije Šubata – Matijaša. U njemu su pjevali: Maksimilijan Blažina - Ursin, Milan Blažina – Ursin, Ljubica Grgurić – Kučankina, Ljubica Kauzlarić – Katina, Milan Kružić – Gezin, Branka Marohnić – Romanina, Antonija Polić – Ančičina, Dubravka Polić (kasnije udana Marohnić) – Kučankina, Vilma Kružić (kasnije udana Polić), Nedjeljka Tadej (kasnije udana Požarić) – Matejkina, Ivan Tometć – Tonačev, Valter Jadro, Ilonka Kalafatić (kasnije udana Marohnić), Josip Kalafatić, Ljubica Kauzlarić (kasnije udana Marohnić) – Frankina, Veljko Kauzlarić, Dragutin Kauzlarić, Ruža Marohnić (kasnije udana Polić) – Pepina, Danica Polić – Riparova, Juraj Polić – Jivin, Mate Polić – Ripar, Marica Ružić (kasnije udana Marohnić) – Perčina i Marija Vukonić – Petrinova.

* Vidi priču iz zlobinske starine broj XVI. ("Zlobinski župnici"). ** Dragutin Grohovac (1915. - 1978.) završava Građansku školu i Učiteljsku školu u Čakovcu. Kao učitelj službuje u Križišću, Supetarskoj Dragi, Đurđevcu i Virju. Godine 1957. vraća se u Zlobin te od tada pa do smrti službuje u Rijeci kao prosvjetni inspektor i prosvjetni savjetnik. *** O tome vidi više u priči broj XVI. ("Zlobinski župnici"). **** O tome vidi više u priči broj XXXIV. ("I mlijeko koje život znači").

XXXVIII. HRVATSKA PUČKA ČITAONICA I KNJIŽNICA

Osnivačka skupština Hrvatske pučke čitaonice u Zlobinu održana je 4. prosinca 1939. godine*. Na ovoj Skupštini su donijeta Pravila i izabrano rukovodstvo. Za predsjednika Anton Tometić**, za tajnika Makso Polić***, a za odbornike Makso Kružić****, Anton Požarić***** i još jedan Kružić čije je ime u potpisu nečitko.

Pravila imaju ukupno 43 članka i XIV posebnih poglavlja, uobičajenih u pravnim aktima takve vrste (Ime i sjedište, Svrha, Sredstva, Članstvo, Prava i dužnosti članova, Prestanak članstva, Glavna skupština, Upravni odbor, Djelokrug Upravnog odbora, Poslovodstvo, Nadzorni odbor, Časni sud, Razlaz društva i Promjena pravila). Naziv čitaonice je strojem napisan - Pučka čitaonica i knjižnica, a netko je rukom ispred dopisao i Hrvatska. Pučka čitaonica i knjižnica mogla je sada ponijeti i naslov Hrvatska, jer je Uredbom o Banovini Hrvatskoj koja je donijeta 26. kolovoza 1939. godine proglašena Banovina Hrvatska i Hrvatima je omogućena uporaba nacionalnog imena i nacionalnih obilježja. Prije toga, u centraliziranoj Kraljevini Jugoslaviji nije bilo zakonito koristiti nacionalna imena niti nacionalna obilježja. Sjedište Čitaonice je u Zlobinu, ali se ne navodi točno gdje. Iz usmene zlobinske povjestice zna se kako je sjedište Pučke čitaonice i knjižnice bilo u to vrijeme u napuštenoj kući Matije Šubata-Matijaša******. Sredstava za rad Čitaonice pribavljaju se prikupljanjem članarine (redovita članarina iznosi 60 dinara godišnje i plaća se godišnje u četvrtgodišnjim obrocima), uplatama utemeljitelja (član utemeljitelj postao je onaj tko je uplatio jednokratni i nepovratni iznos od 300 dinara, nije sačuvano da li je bilo takvih utemeljitelja budući da je ta svota za tadašnje Zlobinjare bila ogromna i usudili bi se reći nedostižna!*******), darovima i prihodima od zabava. ___________________________________________________________________________ * U Bakru je čitaonica osnovana 1839. godine (točno stotinu godina prije nego li u Zlobinu), Kraljevici 1861. godine (78 godina prije), Praputnjaku 1872. godine (67 godine prije), Škrljevu 1874. godine (65 godina prije), Hreljinu 1875. godine (64 godine prije), Krasici 1877. godine (62 godine prije) i u Fužinama 1890. godine (gotovo pola vijeka ranije). Ne treba čuditi ovoliko kašnjenje Zlobinjara, ako se ima u vidu usporedba demografskih, kadrovskih, financijskih i organizacijskih potencijala navedenih mjesta i Zlobina. ** Anton Tometić-Tonac Mršić Malinar (1873.-1958.) *** Maksimilijan Polić-Makse Žila (1904.-1982.) **** Maksimilijan Kružić-Makse Požupov (1892.-1943.) ***** Anton Požarić (1913.-1985.) ****** Od ove kuće, nakon požara koji ju je zahvatio u drugom svjetskom ratu, ostala je

danas samo hrpa kamenja koje je zatrpalo temelje, a ruševina se nalazi u neposrednoj blizini kuće nekada u vlasništvu Antona Tometića-Tonaca Mršića Malinara. ******* Prema iskazima starijih zlobinskih mještana u to vrijeme se za 1.000 dinara mogla kupiti prvoklasna krava. Čist godišnji prihod ide u fond za nabavku valjanih knjiga i za podignuće Narodnoga doma. Osim knjiga, što je bila osnovna djelatnost Društva, Pučka čitaonica je bila pretplaćena i na zagrebački dnevnik Jutarnji list, a nabavljen je i radio prijamnik te su se u Čitaonici okupljali Zlobinjari da slušaju radio program i kometiraju politička i društvena zbivanja. To je bio drugi radio prijamnik u Zlobinu. Prvi je pribavila učiteljica Jelisaveta Rasporić te su se Zlobinjari ispočetka okupljali kod nje da bi slušali radio. Izgradnja Narodnog doma, što je bilo zacrtano kao ambiciozni plan, Pučka čitaonica nije nikada realizirala (tek 1949. godine u Zlobinu je izgradjen Dom kulture, ali tada u sasvim drugim okolnostima nego što su bile u predratno vrijeme). Član Društva mogao je postati svaki vrijedan i čestiti građanin kojeg primi glavna skupština i da je navršio 18 godina. Tko želi biti primljen u članstvo Društva morao je svoju želju pisano saopćiti odboru i istodobno izjaviti da su mu društvena pravila poznata i da će se istima u cjelosti pokoravati. Svi članovi mogu sa svojim porodicama sudjelovati na svim društvenim priredbama. Članovi utemeljitelji i redoviti članovi imaju pravo sudjelovanja na svim društvenim skupštinama s aktivnim i pasivnim pravom glasa, dok začasni članovi imaju samo savjetujući glas. Članstvo prestaje istupom, smrću ili isključenjem. Redovita skupština saziva se u mjesecu siječnju svake godine, a nadležna je odlučivati o: - zaključku o godišnjem poslovnom izvještaju, - izboru pretsjednika, upravnog i nadzornog odbora, - imenovanju začasnih članova i - zaključku o promjeni pravila i razlazu društva. Izvanredna skupština imala se održati ako saziv iste zatraži 2/3 članova ili predsjednik. Upravni odbor sačinjavali su predsjednik, potpredsjednik, tajnik, blagajnik, knjižničar i četiri odbornika.* Predsjednika bira glavna skupština. Potpredsejdnika, tajnika, blagajnika i knjižničara bira Upravni odbor između svojih članova na rok od jedne godine. Upravni odbor mora se sastati najmanje jednaput svakog mjeseca, a odlučuje o predmetima koji nisu u nadležnosti Glavne skupštine te o primanju i isključenju članstva. Poslovodstvo čine predsjednik, tajnik, blagajnik i knjižničar. Predsjednik zastupa Društvo i predsjeda Glavnoj skupštini i Upravnom odboru. Tajnik Društva vodi društvenu kancelariju, ima da vodi zapisnik glavne skupštine, kao i sjednice, imenik članova, upis novih i brisanje istupivših članova. Zatim, izvrašava i zaključke Upravnog odbora. Blagajnik prima uplate, isplaćuje obveze, vodi blagajnički dnevnik i glavnu knjigu. Knjižničar čuva i pohranjuje knjige, časopise i novine. U ustanovljeno doba imade knjižnica biti pristupačna svim članovima što je njegov osnovni zadatak. O izdavanju knjiga na kućnu upotrebu vodi se i posebni očevidnik. ___________________________________________________________________________ * Predsjednik je, kako je već rečeno, bio A. Tometić, tajnik M. Polić, odbornici ..? (nečitko) Kružić, M. Kružić, A. Požarić, čiji su potpisi i na izvornom primjerku Pravila. Četvrti odbornik bio je Danijel Marohnić-Dane Šikić (1908.-1977.) koji je Pravila Pučke čitaonice i predao Općinskom poglavarstvu u Hreljinu dana 3. siječnja 1940. godine s molbom za registraciju Društva. Tko je izabran za potpredsjednika, blagajnika i knjižničara nije

poznato. Nadzorni odbor ima tri člana koji su se birali na jednu godinu od strane Glavne skupštine. Član Upravnog odbora ne može biti član Nadzornog odbora. Ovo tijelo nadzire korištenje i upotrebu sredstava Društva, pregledava blagajničke knjige, ispituje i odobrava zaključne račune i bilancu društva. U slučaju razmirica među članovima, bilo u društvenim prostorijama ili na zajedničkim zabavama, nesporazume bi trebao rješavati Časni sud. Ovo tijelo se sastoji od šet članova. Svaka zavađena strana bira po dva člana, a Upravni odbor imenuje još dvojicu. Znači, sastav Časnog suda je za svaku pojedinačnu razmiricu utvrđen ad hoc. Zaključku ovoga tijela stranke se imaju neopozivo pokoravati, a u slučaju podjele glasova odlučuje glas predsjednika Časnog suda. Društvo prestaje ako to odredi nadležno tijelo državne vlasti ili to zaključi Glavna skupština, nadpolovičnom većinom glasova svih prisutnih članova. U slučaju prestanka Društva njegova će se imovina pohraniti kod Petra Vukonića*, gostioničara. U slučaju da se u roku od 2 godine u Zlobinu osnuje nova čitaonica sa istim smjerom i istom svrhom, Vukonić Petar je dužan novoj osnovanoj čitaonici predati u posjed sav imutak razvrgnute prve čitaonice. U slučaju, pak, da se u tom roku ne osnuje nova čitaonica, tada sav imutak prelazi u vlasništvo župnoj crkvi u Zlobinu. Drugi dokumenati o radu Hrvatske pučke čitaonice i knjižnice nisu sačuvani, pa ostaju ova Pravila jedini povijesni dokument o njezinu radu i djelovanju. Iz usmene zlobinske povjestnice može se saznati** da je Čitaonica radila sa skromnim fondom knjiga (najviše 200-tinjak), uz pretplatu na zagrebački Jutarnji list i koristeći radio prijamnik za upoznavanje s hrvatskim, jugoslavenskim i svjetskim aktualnim društvenim i političkim prilikama (uz njihovo neizostavno komentiranje među prisutnim članovima). Rad Čitaonice prekida talijanska okupacija, na sam dan Uskrsa 1941. godine. Knjige koje su se tada nalazile u posudbi više nisu vraćene, one knjige koje su zatečene u Čitaonici su uništene ili otuđene, a radio prijamnik su rekvirirali talijanski okupatori i ne zna se gdje je konačno završio. ___________________________________________________________________________ * Petar Vukonić-Petrina (1895.-1959.). ** Izvor je usmeno kazivanje Josipa Kalafatića – Joža Guština (1923. - 2005.) i Emila Tadeja Matejkina (1920. – 2002.)

XXXIX. ŽRTVOSLOVNIK PRVOG I DRUGOG SVJETSKOG RATA

Žrtve u prvom svjetskom ratu

Josip Miloš sin Jakova i Marije rođ. Marohnić, iz zlobinske obitelji Miloš čiji je nadimak Vuneši. Rođen je 7. rujna 1891. godine kao četvrti sin u obitelji koja je imala sedmoricu sinova. Pao je na bojištu 14. siječnja 1916. godine kod ukrajinskoga grada Černovci (u 25. godini života) "razvodnik 26. domobranske pješačke pukovnije". Matija Polić sin Antona i Tonke rođ. Kružić. Matija je rođen 13. kolovoza 1884. godine, a umro 21. lipnja 1917. godine kao pripadnik 26. karlovačke pukovnije (dakle, u 33. godini života). Bio je udovac, žena Josipa umrla je 1913. godine, a iza njihove smrti ostalo je dvoje nejake djece: kći Ivka, rođena 1906. godine i sin Josip, rođen 1907. godine. Stjepan Tadej sin Ćirila - Metoda i Filomene rođ. Blažina (zlobinski obiteljski nadimak Matodovi). Stjepan je rođen u ovoj brdanjarskoj obitelji 27. kolovoza 1899. godine. Imao je dvije sestre i četvero braće. Ne zna se točno gdje je i kada je poginuo. Bilo je to 1916. ili 1917. godine na istočnoj bojišnici, negdje u pokrajini Galiciji (najzapadniji dio današnje Ukrajine).

Ratne i poratne žrtve drugog svjetskog rata

1. Ljubomir (Josipa) Ban, rođen 31. 5. 1921. u Zlobinu, poginuo negdje kraj Pakraca, 1942., vojno djelovanje, domobran, neoženjen. 2. Špiro (Davidov) Bjegović, rođen 19. 8. 1907. u selu Ramljane kod Knina, strijeljan u Zagrebu od vlasti NDH 6. 9. 1942., pripadnik narodno-oslobodilačkog pokreta, bio u zatvoru, zlobinski zet, otac petero djece. Posmrtno odlikovan Partizanskom spomenicom 1941. 3. Valter (Ivana) Jadro, rođen 1. 11. 1921. u mjestu Summit, Il., USA, poginuo na "Križnome putu" 1945., ubijen kao zarobljenik, domobran, neoženjen. 4. Juraj (Franje) Jauk, rođen 10. 9. 1908. u Zlobinu, poginuo u Srijemu, vojno djelovanje, partizan, oženjen, otac dvoje djece. 5. Dragutin (Tome) Klarić, rođen 1920. u Triblju, poginuo u Sv. Jakovu 19. 3. 1945., podmenuta mina pod zaprežna kola, civil, neoženjen. 6. Ivica (Tome) Klarić, rođen 1924. u Triblju, nepoznato mjesto i vrijeme smrti, vjerojatno pad zrakoplova, domobran, neoženjen. 7. Dragutin (Antona) Kolombo, rođen 4. 5. 1903. u Zlobinu, strijeljali ga Nijemci 8. 10. 1943. na zlobinskoj "rampi", civil, oženjen, otac troje djece. 8. Branko (Antuna) Kružić, rođen 4. 4. 1921. u Zlobinu, poginuo na Kordunu 1944., vojno djelovanje, partizan, neoženjen. 9. Branko (Ivana) Kružić, rođen 3. 1. 1921. u Zlobinu, poginuo u Lici 29. 8. 1943., vojno djelovanje, partizan, neoženjen. 10. Grgur (Ivana) Kružić, rođen 11.5.1887. u Zlobinu, uhićen od strane partizana i odveden u partizanski logor Viševica 1. 9. 1942., tamo i strijeljan ubrzo nakon zatočenja. Simpatizer NDH, ali nije bio u oružanim snagama. Oženjen, otac dvoje djece. 11. Jelena (žena Valentina) Kružić, rođena 20. 5. 1878. u Zlobinu, poginula u Zlobinu 7. 3. 1945., zaprežna kola na kojima se vozila naišla su na minu, civilna žrtva rata, udana, majka troje djece. 12. Maksimilijan (Jurja) Kružić, rođen 17. 9. 1892. u Zlobinu, strijeljali ga Nijemci 8. 10. 1943. na zlobinskoj "rampi", civil, oženjen, otac devetero djece.

___________________________________________________________________________

* Žrtve se navode abecednim redoslijedom, sa svim onim podacima koji su traženi za sve žrtve drugog svjetskog rata i poraća od strane posebnog saborskog povjerenstva.

13. Makso (Jakova) Kružić, rođen 20. 10. 1919. u Zlobinu, ubijen na "Križnome putu", službovao tijekom NDH kao financ u Humu na Sutli. Neoženjen. 14. Anton (Slavkin) Lopac, rođen 24. 11. 1935. u Zlobinu, kao devetogodišnjak poginuo u Zlobinu 19. 9. 1944. od eksplozije bombe koju je sam aktivirao. 15. Miljenko (Franje) Marohnić, rođen 14. 10. 1924. u Zlobinu, umro u Osijeku na "Križnome putu" 23. 9. 1945., obolio od tifusa, domobran, neoženjen. 16. Vladimir (Stanka) Marohnić, rođen 21. 2. 1920. u Zlobinu, poginuo u Lici 1943. tijekom vojnog djelovanja, partizan, neoženjen. 17. Juraj (Stanka) Polić, rođen 19. 4. 1935. u Zlobinu, desetogodišnji dječak poginuo 10. 4. 1945. od eksplozije bombe koju je sam aktivirao. 18. Josip (Ivana) Šubat, rođen 13. 3. 1931. u Zlobinu, četrnaestogodišnjak poginuo 5. 2. 1945. od eksplozije granate ispaljene s njemačkih položaja. 19. Ivan (Ivana) Tadej, rođen 10. 5. 1902. u Zlobinu, nepoznato mjesto pogibije, strijeljali ga 1942. godine partizani zbog navodnog prokazivanja partizanskog logora Tuhobić (kasnije utvrđeno da nije imao nikakve veze s tim slučajem), civil (lugar), neoženjen. 20. Juraj (Luke) Tadej, rođen 24. 3. 1910. u Zlobinu, nepoznato mjesto pogibije, strijeljan 25. 7. 1945. po presudi partizanskog prijekog suda. Domobran, oženjen, otac troje djece. 21. Luka (Ivana) Tadej, rođen 15. 10. 1883. u Zlobinu, ubili ga partizani na nepoznatom mjestu 31. 5. 1942. Civil, oženjen, otac četvero djece. 22. Ivka (Ivana) Tomljanović, rođena 25. 3. 1910. u Zlobinu, poginula u vlaku između željezničkih postaja Meja i Škrljevo 13. 1. 1944., za vrijeme partizanskog napada na vlak. Civilna žrtva, neudana. 23. Mladen (Jurja) Vidas, rođen 4. 6. 1930. u Zlobinu. Četrnaestogodišnjak poginuo u Benkovcu Fužinskome igrajući se eksplozivnom napravom. 24. Stanko (Jurja) Vidas, rođen 10. 11. 1924. u Zlobinu, ubijen u Krasici 1944. i bačen u bezdanu jamu. Strijeljali ga partizani radi dezertiranja. Neoženjen. 25. Zvonko (Jurja) Vidas, rođen 5. 9. 1920. u Zlobinu, ubili ga partizani 1945. nakon završetka rata. Domobran, neoženjen. 26. Zorislav (Andrije) Zoretić, rođen 26. 1. 1922. u Zlobinu, poginuo u Busovači, BiH, 17. 8. 1943. tijekom vojnog djelovanja. Domobran (pripadnik 369. Hrvatskog pješačkog puka), neoženjen.

Statistički pokazatelji o zlobinskim žrtvama iz drugog svjetskog rata

Pri ovakvim istraživanjima najbolje je prepustiti riječ brojkama. One će, a ne ideologijske ili političke predrasude, svjedočiti nepristrano o poginulima. To vrijedi i za dvadesešest Zlobinjara, koji su poginuli tijekom Drugoga svjetskoga rata ili neposredno nakon njega. Njihova prosječna dob bila je 29 i pol godina. Bilo je među njima i muškaraca i žena, i vojnika i civila, stradalih u ratu i kada je rat već završio. Neki su poginuli u borbi, neki nesretnim slučajem, neki su strijeljani, a neki su ubijeni kao zarobljenici. Od dvadeset šestero, osmero ih je bilo oženjeno ili udato, a ostali, njih osamnaestero neoženjeno odnosno neudano.

žene muškarci 2 24

7,69% 92,31%

partizani domobrani civili

6 8 12 23,08% 30,77% 46,15%

domobrani u ratu nakon rata

3 4 42,86% 57,14%

civili Ubijeni od Nijemaca Ubijeni od partizana Ubijeni od vlasti

NDH Civilne žrtve

rata 2 3 1 7

Kronika jednog stradanja

Na ovome mjestu prenosimo tekst o stradanju Valtera Jadro iz pera njegova nećaka Ivice Kovačevića*, inače vrsnog novinara HRT, a sada umirovljenika. Tekst je izvorno naslovljen kao Dossier Valter Jadro (1921. - 1945.) Nakon završetka školovanja zaposlio se u fužinarskoj pošti, gdje je radio sve poslove koji su se obavljali u toj pošti. Od pružanja usluga građanima, otpreme pošte, do ovladavanja telegrafskim uređajima. Taj je posao prema pričama građana obavljao na veliko zadovoljstvo. Putovao je svakodnevno na relaciji Zlobin-Fužine, najčešće biciklom ili pješice. Godine 1942. dobio je poziv od tadašnje Nezavisne Države Hrvatske za odsluženje vojnog roka u redovima domobranstva. Morao se javiti u Karlovac, što je učinio, gdje je, kako se tada reklo unovačen. Vršen je raspored po jedinicama prema sposobnostima i on je određen u službu veze. Prema sporazumu NDH i Njemačke, mladi vojnici su odlazili u naobrazbu pretežno u Austriju i Njemačku, pa je tako mladi Valter odmah određen za kurs radiotelegrafista u vojarni Stockerau u Gornjoj Austriji. Kurs je uspješno završio, jer je inače bio nadprosječno obrazovan i prirodno vrlo nadaren. U vrijeme školovanja od vojnika su formirane dvije divizije koje su sačinjavali Hrvati, i to "Vražja" i potom "Plava" divizija, inače poznate kao legionarske divizije. One su odmah 1942. godine krenule na ratišta, "Vražja" na Staljingrad, a "Plava" divizija u Hrvatsku i BiH ... Uz ove dvije divizije, formirana je i treća legionarska, 373. divizija i to 6. siječnja 1943. godine u Austriji. Ova postojba je bila poznatija pod nazivom "Tigar" divizija. Nosila je njemačke uniforme s hrvatskim grbom na rukavu. Valter je određen u grupu vezista (radiotelegrafista) pri štabu divizije ... Po povratku iz Austrije u Hrvatsku, prvo postrojavanje bilo je 5. lipnja 1943. godine ispred Glavnoga kolodvora u Zagrebu. Od mjeseca lipnja do kolovoza 1943 komandant je bio generalleutnant (general poručnik, o. R. T.) Emil Zellner, do listopada 1944. godine generalleutnant Eduard Aldrian te od svibnja 1945. godine generalmajor (general bojnik, op. R. T.) Hans Gravenstein. Divizija je spadala pod štab 15. njemačkog armijskog korpusa.

* Ovaj zapis (neznatno kraćen u nekim općenitim dijelovima koji nisu bitni za pojedinačnu sudbinu pokojnog Valtera) o detaljima stradanja jednog Zlobinjara u ratu i poraću možemo objaviti zahvaljujući g. Ivici Kovačeviću (rođ. 1932.), nećaku V. Jadra, sinu Valterove sestre Branke udate Kovačević (1912. - 2013.), koji je godinama istraživao ratni put i stradanje svojeg ujaka. Ovaj dokumentirani prikaz ratnog martirija jednog mladog, nedužnog i plemenitog čovjeka naslovio je "Dosje Valter Jadro", a drugi naslov, "Kronika jednog stradanja", dodao je autor ovih priča. Dossier Valter Jadro ili Kronika jednog stradanja je priča o jednom pojedinačnom stradanju, ali može prezentirati tragični usud svih stradalih

vojnika, kao i besmisao samog rata i poratne osvete. Rođen je u mjestu Summit, Cook County, Illionis (gradić pokraj Chicaga koji je po popisu iz 2010. godine brojio 11.054 stanovnika), ali se još kao dječak vratio u Zlobin zajedno sa sestrom Brankom i majkom Ljubicom (1893. - 1978.) Otac Ivan (1889. - 1955.) ostao je u Americi, da bi se i on nakon rata vratio u rodni Zlobin gdje je i umro 1955. godine.

"Tigar divizija", a takav je naziv dobila 373. divizija, imala je zadatak djelovanja na liniji fronte od Gacke do Zrmanje, a brojala je u početku oko 15.000 ljudi da bi kasnije taj broj bio sveden na svega 4.000 Hrvata. Prema nekim podacima negdje krajem 1943. godine došlo je do masovnog dezertiranja Hrvata. Komandni kadar je bio isključivo njemački i samo je jedan hrvatski časnik bio na sporednoj dužnosti. Divizija se prvobitno sastojala od 383. pukovnije s 3 bojne i 15 satnija, zatim 384. pukovnijom, 373. topničkom pukovnijom, izvidjačkim odredom, opkoparskom bojnom, pričuvnoj poljskoj bojni i drugim logističkim jedinicama. Štab se nalazio u mjestu Ostrožac, između Bihaća i Bosanske Krupe, a tamo se nalazila i glavna radiostanica (tu je bio i Valter). Smješteni su bili u jednom starom dvorcu, a najviše su djelovali na potezu Travnik-Bugojno-Jajce-Bihać-Knin. Prema nekim dokumentima najčešće okršaje imale su jedinice "Tigar" divizije s 26. dalmatinskom divizijom. Povremeno se štab selio u Dvor na Uni, napose u vrijeme "čišćenja" od Mostara do Jajca i doline Une i Sane te kada je jedinica bila zaštita rudnika Ljubija. Glavna radio stanica bila je stalno uz štab, a operativne jedinice su u to vrijeme imale teške borbe za rudnik Ljubiju kod Prijedora, zatim za Sanski Most, dok je najžešća borba vođena 6. prosinca 1944. godine u Kninu, gdje je divizija desetkovana, a partizani su zarobili samo 17 legionara i sve na licu mjesta strijeljali. Tada je desetkovana cijela 384. pukovnija, a 6. satnija 384. pukovnije se predala u Gračacu 5. prosinca 1944. godine. Sudbina im je nepoznata... Značajna je akcija u prvoj polovici 1944. godine obrana Banja Luke, zatim boravak na Baniji i Kordunu od 22. do 30. svibnja 1944. godine. Valter je tada bio na kratko u Petrinji*. "Tigar" divizija je kao potpora sudjelovala i u akciji desanta na Drvar 25. svibnja 1944. godine. Štab Divizije se tada nalazi u Donjem Lapcu, pa je tamo u to vrijeme bio i Valter. Preko sela Trubar dijelovi jedinice su došli i u Drvar gdje su se po naredbi spojili s padobranskim njemačkim jedinicama. Prema podacima koji su dostupni, "Tigar" divizija je zbog pogibije ljudstva, ali i dezerterstva i prebjega u partizane ili domobrane, spala na svega 2.500 ljudi. Radi toga je Divizija popunjena s razbijenim dijelovima njemačkih jedinica koje su se povlačile iz Grčke. Valter se čitavo vrijeme nalazio uz štab divizije, pa i u vrijeme povlačenja preko Banja Luke do Siska. Divizija je imala ujedno zadatak držati tzv. drugu liniju fronte Banja Luka obala Vrbasa. Prema nekim podacima "Tigar" divizija imala je dosta okršaja s 14. hercegovačkom brigadom koju su uglavnom činili hercegovački Srbi, u stvari bivši četnici koji su tijekom 1944/45. prešli iz četnika u partizane. Ova hercegovačka brigada imala je jedan težak poraz na Ivan planini u Bosni i bila je osvetnički nastrojena prema legionarima. Legionare koji bi im se predali ili su bili zarobljeni ubijali su nemilosrdno. Istražujući povjerljive podatke, naišao sam i na to da je "Tigar" divizija ožujka 1945. godine potpuno uništila 35. ličku diviziju na krbavskom polju, a radilo se o partizanskoj jedinici s 3.500 ljudi. U poslijeratnoj literaturi to nije nigdje spomenuto... Početkom 1945. godine "Tigar" divizija je bila u stvari njemačka, jer je brojila 12.150 vojnika, od kojih je svega 30% bilo Hrvata. Dana 20. ožujka t. g. Divizija je u Banja Luci bila potpuno u okruženju partizana, ali su se 28. i 29. ožujka uspjeli izvući iz obruča. Tada je ___________________________________________________________________________

* U to vrijeme u Petrinji je živjela obitelj Kovačević: Branka (sestra Valterova), njezin suprug Slavko (prije rata podoficir Jugoslavenske kraljevske vojske, a u to vrijeme na službi u Petrinji), njihov sin Ivica (pisac ovoga teksta) i dvije kćerke Evica i Marina.

njemačka komanda otpustila veliki dio Hrvata, koji su otišli kućama ili su prešli među domobrane. Trećega svibnja 1945. godine naloženo je povlačenje uz Unu, a posljednje borbe s jedinicama 2. armije vođene su uz rijeku Unu i Ilovu, zatim oko Banove Jaruge, Jasenovca, na tzv. Zvonimirovoj obrambenoj crti, i tada je "Tigar" divizija bila u sastavu tzv. 15. Gorskoga zdruga i ušla u sastav 56. korpusa... Sa štabom Divizije Valter je, prilikom povlačenja, došao u Sisak i 5. svibnja se sastao sa Slavkom Kovačevićem, tada domobranskim časnikom u Petrinji. Prema onom što se moglo čuti od Slavka (mog oca), on je Valtera i još neke nagovarao da napuste legionare, jer je ta jedinica proglašena zločinačkom (a tako su partizani proglašavali sve one koji su se borili protiv njih) i da će u slučaju da ih zarobe stradati. Sa sobom je donio domobransku uniformu da se presvuče i bude zarobljen kao domobran ... No, Valter nije htio napustiti svoju jedinicu ni svog komandanta. Bio je uvjeren, rekao je Slavko (moj otac) da će uspjeti doći do Austrije, a onda kako je rođen u Americi, dobiti državljanstvo i otići u Ameriku. Navodno je rekao "ja ne želim živjeti među komunistima i bezbožnicima". Valter se držao onog što je pisalo u vojničkoj knjižici "Soldbuch" – borba protiv komunizma je i borba za slobodu hrvatskoga naroda. Ispravno ili krivo to je za moju domovinu! Prilikom njegova boravka u Petrinji, krajem 1944. godine, meni je pokazivao tu knjižicu, a onda sam imao prigodu saznati od njega da nikada nije imao uz sebe oružje, jer se isključivo bavio tehničkim poslom u štabu. "Tigar" divizija imala je zadatak da zajedno s nekim drugim hrvatskim snagama štiti povlačenje Armijske grupe E s Balkana od Grčke, preko Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Zbog toga se "Tigar" divizija u povlačenju kretala dolinom Vrbasa, preko Siska, Zagreba i Brežica do Kostanjevice na Krki. Naime, prema nalogu komande njemačkih jedinica, trebao se štititi bok od napada 4. Armije Jugoslavenske vojske. Vjerojatno zato nije krenula prema Austriji, pa je očito da su Nijemci žrtvovali "Tigar" diviziju s kojom se kretalo i oko 5.000 izbjeglica s područja zapadne Bosne i dijela Dalmacije i Like. Šestoga svibnja 1945. godine njemačka je komanda prepustila "Tigar" diviziju, koju su i dalje vodili njemački časnici, pod komandu NDH. Tada se Divizija nalazila oko Velike Gorice i Samobora i nije im bilo dozvoljeno da uđu u Zagreb. Tamo je bio ustaški vođa Maks Luburić i od njega su navodno dolazile komande, pa i ta da se "Tigar" divizija uputi u zaštitu ceste Zagreb – Karlovac i dalje prema Sloveniji. "Tigar" divizija imala je tada jedan od posljednjih okršaja s partizanima, odnosno tada već Jugoslavenskom armijom (JA)... Tužna je Kostanjevica i njena okolica

Dan prije kapitulacije Njemačke, 9. svibnja 1945. godine, "Tigar" divizija je stigla u Kostanjevicu i njenu okolicu. Kako je stigla vijest o kapitulaciji, komandant "Tigar" divizije Gravenstein je nastavio borbom s partizanskim jedinicama, jer se pokušao probiti prema Austriji. Bili su potpuno opkoljeni od brigada 10. divizije kao i drugih Damatinsko-krajiških jedinica. Divizija je ostala bez

streljiva i u selu Rake 10. svibnja komanda "Tigar" divizije krenula je u pregovore o predaji... Gdje se tada našao Valter? Kako je bio u štabu, znači da je zarobljen u selu Raka. S grupom svojih kolega radio telegrafista navodno su odvedeni u Kostanjevicu, gdje su zatvoreni u podrum jedne napuštene kuće u kojoj je bila komanda neke partizanske jedinice. Ubijeni su 15. ili 16. svibnja 1945. Kako su znali da će biti ubijeni, pred smrt su bacali svoje slike i slike znanaca i djevojaka s adresama po podu podruma, što su kasnije domaći ljudi pronašli i dosta uništili, ali nešto i poslali na napisane adrese. Jedna gospođa, koja nije htjela reći svoje ime, našla je sliku Valtera, koja je bila adresirana na Ljubu Jadro, Zlobin 59, Plase, Hrvatsko Primorje. Na slici Valtera u civilu piše "Molim nalaznika da pošalje ovu sliku na ovu adresu." I dalje: Mamice, na smrtnom momentu šaljem ti svoju sliku. Tvoj jedinac Walter.* Sliku Mama Ljuba** nije nikada vidjela, jer se nismo usudili joj dati. Kad smo joj rekli onako iz daleka kako je Valter sigurno poginuo, ona to nije htjela ni čuti. Žena koja je sliku našla poslala ju je na adersu koju je Valter napisao na slici, a na poleđini je napisala: "Najdeno o prazni hiši družine Josipa Glige, Kostanjevica na Krki. To je bilo odvrženo (slovenski: odbačeno, op. R. T.) 16. 5. 45. kako vidimo datum po ostalih slikama, sada mi ne znamo. Jelka. Po odmiku (slovenski: pomaku, odlasku, op. R. T.) Nemcov je bila hiša prazna i mi nismo u njoj stanovali 4 leta." Bila je to kako smo kasnije ustanovili sada pokojna Jelka Gliha. Na upućeni odgovor u ime mame Ljube***, 29. siječnja 1946. godine došao je odgovor sljedećeg sadržaja: "Spoštovana gospa! Prijeli smo Vaše pismo, ja sam ova koja sam našla ovu sliku među drugima. Ja nisam ga nikad poznala i drugo o njemu ne znam. Ja mislim da je razvidno na sliki koju vam je napisao kamo je otišao, jer u logor nije otišao niko, bili su osuđeni i to mnogi. Ali ne mislite gospođo da so jih sudili naši Slovenci. Prvi koji su zaseli našu zemlju bili su to sami Hrvati i Bosanci koji su radili te strahote. Ostali su nadaleko, u nekoj dolini tu nekaj stotina nadaleko napred. Ja mislim, da je bilo isto nekaj slik od njegovih devojk uspomen njemu, ali ne sećam se više jedna je imala kike. Koje bile slike su naslovljene sam otposlala, za drugo neznam i sad više nije ni jedne slike, jer su partizani našli i zažgali. Moram ja javiti da nisam bila 4 godine kod kuće, jer mi smo pobegli od Švaba, u kojoj su oni malo stanovali. I kad je došla ova vojska su se Švabe umaknuli otišli, naša kuća je bila potpuno prazna – nato jednog dana ob noći, sigurno su imali sud i osudili ih u toj kući, gdje su pustili ove slike. Molim Vas držite tajnu, ne pravite o meni i ko vam piše jer bih imala čuda posljedica. Napisala sam vam sve što god znadem istinu i neću vam lagati drugačje nego što mislim da se bez spomenoga tražili i Vas pozdravljam. Ista koju ste tražili. One dane kad smo čuli to strahotu bili smo popolne prestrašeni i smo se čudili da su Vaši s Vašim tako činili. To je sve što sam znala o tome, da vam kažem. Molim budite obzirni."**** Ljudi dugo nisu htjeli govoriti o svemu ovom. Samo da se stari sjećaju da su bili goli ili u donjem rublju. Ne sjećaju se suđenja, ali da pucnjave i krikova. Navodno su ljudi iz Glihine kuće ubijeni kod neke trafostanice i bačeni u neke jame u kojima je bila voda i blato. Nažalost živih koji su tamo bili nema, a mnogi drugi nisu htjeli govoriti. Ipak pronašlo se par ljudi koji su ponešto ispričali ... * Valter je bio jedini sin u obitelj, pa zato i piše u pismu majci Tvoj jedinac Walter. Ivan i Ljubica Jadro još su imali dvije kćerke. Ranije spomenutu Branku ud. Kovačević i najmlađe dijete Bosiljku ud. Marohnić (rođ. 1931. godine). ** Mama Ljuba je Ljubica Jadro rođ. Polić, majka Valterova i baka Ivice Kovačevića. Svi njezini unuci, pa i Ivica, nazivali su ju "Mama Ljuba". *** Pismo je pisala Branka Kovačević, kćerka Ljubina, u ime Ljubice Jadro, ali bez njezina znanja, jer majka nije mogla prihvatiti žalosnu istinu o smrti sina, a obitelj je nije htjela još i

dodatno opterećivati. **** Slovenka Jelka Gliha očito nije bila vješta u pisanju pisma na hrvatskom jeziku, pa ima podosta nepravilnosti i slovenskih izraza. No, čitatelj razumije suštinu sadržaja ovoga pisma jedne plemenite duše koja je smogla hrabrosti da poštom obavijesti obitelj o mjestu i vremenu stradanja pokojnog Valtera. U to vrijeme (1946. godina!) za takvo što moglo se i glavu izgubiti!

Slavko Sintić je imao 15 godina i kaže da su grobišta skroz okolo. Alojz Komljanc potvrđuje da se najviše ubijalo "kod Ponikvarjevih". Zemlje je malo pa su kosti izlazile van, nalazili smo cipele. Našao sam jedno dugme, kaže on, sa znakom NDH. Nisam mogao vjerovati koliko je kosti na jednom mjestu. Bilo je i dječjih kosti, kaže on. Koliko je grobišta u Krakovskoj šumi nitko ne zna. Nalazili smo kosti više osoba povezanih žicom. On tvrdi da se sjeća kako je hercegovačka brigada presjekla put legionarima i izbjeglicama. Kolona je bila duga 3 km po 4 u redu. Mi smo mislili da idu u logor, ali su svoj put svi zavšili u Krakovskim šumama nedaleko Rake. Partizani su sve opljačkali. Nosili su ure, a ubijanje je trajalo jedan dan i jednu noć. Mi smo kao djeca bili u strahu, iza kolone ostala je roba i neki drugi predmeti, a od ljudi su ostali smao krikovi. Silvo Majstorović priča kako je vidio sve crno od ljudi od trafostanice do Krke. Nakon nekoliko dana iz mjesnoga odbora su nas pozvali, dali nam lopate da nabacamo u šumi zemlju na ubijene. Smrdilo je strašno, a onda su nam dali neku tekućinu da po mrtvima polijemo. Franc Maksi iz Kostanjevice kaže kako je oko transformatora bilo zarobljenih koji su ubijani uz rub šume. Nismo smjeli godinama o ovom govoriti. Nama mladićima su dali lopate da nabacamo škrtu zemlju na mrtvace, a doktor Ivo Ivanišević nam je dao vedro lizola za raskuživanje. Slavko Sintić tvrdi da je ovdje pobijeno više od 5.000 ljudi. Godinama nam milicija nije dala prilaz humkama. Sintić i Maksi su nalazili pločice s hrvatskim imenima. Blizu stratišta ljudi su postavili veliki križ, a postavio ga je nakon 1990. godine Franc Maksi. Iz emigrantskoga tiska naišao sam na podatak kako je 1989. godine jedan bivši partizan rekao da je bio u Kostanjevici i da je tamo ubijeno najmanje 2.000 Hrvata. Izvjesni komesar 2. brigade Miljenko Đurić navodno je sam ubio 300 legionara. Nažalost, živih svjedoka masakra nema jer su temeljito ubijeni, a rijetko će koji partizan priznati što je radio... Negdje oko Kostanjevice, ispod humka leži i tijelo Valtera Jadro. Mučki je ubijen, iako za cijelog svog "ratnog" puta nije ni metka opalio. Kada je bio kod nas u Petrinji 1944. godine, pitao sam ga gdje mu je pištolj. A što će mi, odgovorio je. I tada sam mu posljednji put sjedio u krilu. Otišao je u jedinicu, a potom u Kostanjevicu zauvijek ... Bleženi Alojzije Stepinac je na suđenju u Zagrebu rekao 3. listopada 1946. godine sljedeće:"... Hrvatski narod plebiscitarno se izjasnio za hrvatsku državu i ja bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da rade u diplomaciji, osim da promjene vjeru ili da ožene inovjerku..." Valter je to znao i zato je ostao dosljedan. Negdje u inozemstvu nastala je i ova pjesma: "Sloveniji, puna si bregova Od grobova hrvatskih sinova. Sloveniji, ne treba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše. Sloveniji, imena ti tvoga, Gdje je grobak sina moga?"

Zabilježio sam samo dio iz istraživanja dokumenata do kojih sam mogao doći. Iz svega se može vidjeti ipak dio puta. Tako ovaj intimistički intoniran tekst završava Ivica Kovačević.

XL. POSLJEDNJA PRIČA

OD 15. OŽUJKA 1888. DO 15. RUJNA 2013.

Često se pitamo kakvi su ljudi iz pojedinog mjesta. Zacijelo smo se više puta upitali kakvi smo to mi Zlobinjari. Sigurno su nas znali ocijeniti i naši susjedi. Možda ponekad i objektivno, a vjerojatno da je koja ocjena bila i subjektivna, stereotipna ili uzrokovana predrasudama. Zanimljiv je tekst zapisan u Župnoj spomenici 15. ožujka 1888. godine od strane svećenika Jurja Štanfela. Tekst je naslovljen Budućem župniku znanja i ravnanja radi i posljednji je njegov zapis u Spomenici. Govori više-manje o tome kakvi su njegovi župljani, tj. mi Zlobinjari i ne opisuje nas u pozitivnim tonovima. Možda je malo i preoštar sudac, ali radi zanimljivosti tekst iz Spomenice prenosimo u cjelosti! Budućem župniku znanja i ravnanja radi

Da bude budući ovdje župnik se znao ravnati prema ćudi i poštenju ovoga puka po iskustvu svojih predšasnika evo mu njekoliko podataka: 1. Župnika Matu Škiljana javno su mimo stana prolazeći grdili i ružili te je stoga bio pok. Juraj Jadro u reštu, a pok. Ivan Knez morao se javno za oprost moliti. Puno put ga riečju uvriedili. Paškvile (paskvila je podrugljiv spis na nečiji račun, javna uvreda ili klevata putem spisa, op. R. T.) mu na vrata od stana pribijali i sl. Krali pčele, ogovarali i klevetali. 2. Aleksandra Cara komu bi morali zahvalni biti što je svojim trudom i nastojanjem jedva mogao ove ljude nagovarati i skrenuti na gradnju nove crkve, obredili ga pred njegovi neprijatelji da je ovu crkvu odilazeć na Crikvenicu okrao. Ogovarali ga da je bio hinav (arhaizam, čovjek koji hini je onaj koji nešto lažno prikazuje, predstavlja, op. R. T.), tancur i sl. 3. O Lovri Večerini rekli da bi se bio na mrcini jeo i napio kad bi samo zaman bilo. I da se nije za ništa brinuo nego za sebe i svoj džep, za crkvu ništ. Kad je odilazio u Praputnjak njekoji su predlagali da mu se njegova prtljaga pretraži da što crkvenoga sa sobom neodnese. 4. Kad je potpisani god. 1886. (pop Juraj Štanfel, op. R. T.) prigodom ove kolere ovaj puk opomenuo da se čuvaju jer da se mogu te bolesti lasno najesti, ružio ga je Andrija Blažina svimi ............ (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) da ne zna ništa u crkvi govoriti, ako ne najeti ćete se i to i to. Bio prijavljen i da ne bude se pokorio i oprost pitao bi bio kažnjen. Kad je godine 1879. jedan čobanin jednomu Šmričaninu u njegovoj mašuni svu repu poskubao

govoreć pri tom djelu. "Kad nije za mene (za čobana) neka ne bude ni za tebe (Šmričanina)" Opomenuo je to i ukorio ih radi vandalskog djela, a da mu se osvjete raztrubili su iz same djavolske zlobe po Fužini i okolici da je propovijedao da su Fužinari "žabari", Ličani "kebari", a Zlobinjari da će od sada se "repari" zvati. Iz toga neka si župnik sam sud i zaključak sam stvori. Kad je Lovro Večerina god. 1871. htjeo jedan treći novi zvon naručiti (od 9 centi) Brdari su tu namjeru razvrgli (jer su htjeli imat od 13 centi) i tako su i danas samo dva zvona u zvoniku. Podpisani je god. 1882. uveo pomoću i voljom bivšeg ovdje privremenog učitelja Bartola Vučića u crkvi skladno pjevanje posudio u tu svrhu svoj harmonij, koj je u ovoj crkvi orgulam odgovarao. Dolje uvrstjenom tužbom su ga razvrgli. Kad je učitelj premješten župnik je harmonij kao svoj prodao. Godine 1886. na Božić ovomj. učiteljica (Terezija Vlašič, op. R. T.) na molbu potpisanoga župnika počela u crkvi pjevati. Već o mesopustu sliedeće godine prestala pjevati jerbo su je žene javno na cesti smiehu i ruglu izvrgle te je Agata Miloš zato globljena. Radi strahovito ružnoga i divljega više tulenja nego pjevanja zabranio je (10. 4. 1887.) ženskadiji u crkvi pjevati na temelju rieči sv. Pavla: "Žena neka šuti u crkvi." A pošto je pjevalo sve žensko i mlado i staro tako da su kuću božju molitve pretvorili u kuću pjevanja odredio je župnik da imade podžup sa njekoliko muškaraca na koru to jest pjevalištu pod sv. Misom pjevati. Podžup držao potajno sa ženami te je na Vazam popodne i ponedjeljak na misi bilo u crkvi malo neobično. U ponedjeljak kad je župnik zapjevao nitko nije htio pjevati. Tomu je uzrok i povod bio Mate Polić podžup (mežnjar, sakristan, crkveni podvornik, op. R. T.). Te i slične intrige dovoljno karakterišu ovaj puk. Evo glasovite tužbe u vjernom prepisu: "Visokočastno Biskupsko pristolje i vlasti duhovna! S štovanim poklonstvom Župljani Zlobinski kao iz pustinje glas puka, glas istine vapijući akoprem nevredno ali usiljeno i dužno za čast Crkve Božje a s druge strane za ugled puka prijavljujemo Sliedeće Circonstanze (iskrivljena tuđica, vjerojatno u značenju okolnosti, op. R. T.) Prvo. Da je duhovna vežbanost veoma potrebita u ovome vieku u selih i u varoših. Neka bude kako će Bog ali zloj crkvenoj disciplini i neredu pomoći se može kao naš pastir tako ......... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) je još u disciplini. Može u blagdane kako ih valja (misli se na svećenika koji se u to vrijeme oslovljavao iz poštovanja u 3. licu množine, tj. "oni", op. R. T.) i dobu kada hote

Blagoslov drže ako ih volja. Najvažnija ispovijed trudno i pogibeljno u zimi očekiva se a gdjegod i kad godlipo a najmre nekoje ženske srićne jer se možu i u toploj sobi blizu krevetah ispovijedati a druge nek drhće vani i za to treba prijateljstvo. Drugo. ....................... (nerazumljivi dio teksta) za pomirenje kršćansko, a pastir je pretvara za razkalnicu jer ako crkva želi koga naružiti, ili cieli puk nepristojno karati čeka dok se sprave u crkvu na svetak. Treće. Postavljeju puk u dubium (dvojba, op. R. T.) .................................. (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) pita se potrebita alemozina (lemozina, limozina, crkveni milodar), a slabi uresi jer kaštaldi (crkveni odbornici, op. R. T.) većinom nevesti (nevješti, op. R. T.) a i bona fide (lat. dobre vjere, op. R. T.) da bi se barem na svaku godinu proračun puku napovidao tekar onda osvjedočeni bi doprinašali složno i zadovoljno za ures jer to uzviša puk i slavu Božju. Četvrto. Trpimo političnu moralnost često dogadja se da pastir bez potrebe razsrdi se rad na starešinstvo sad na učiteljstvo da neslogu takovi osobe poremtljuje svaku slogu i red. Peto. ......................................... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) spadajući našeg prečasnog pastira Jurja Štanflina malo ispod ................... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) prečasni imao je jedan organet za meliodarmu si zabavu. Pred 2 godine biaše sudbeno plenjen radi duga sestrina ko garant da tom zgodom taj organ nepropade sporazumno ................................(nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) dade ga crkvi za poslugu pevanih maša a učitelj izvježban lepo odsluživao viš vremena službu božju krasno i uredno, učio nam odgoj štujemo ga (jer je baš on, koj vas puntao J. Štanfel) ali što bi prije spomenuto zavadio se Plovan s učiteljem sad je mrzak učitelj i ..................................... (nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) svira organet gospod Plovan oduzeo crkvi poklonjen organ i grozi se da već ne bude u crkvi sličnih organa niti organista jer Plovan je gospodar u crkvi. Pravo je ali kakav. Na 100 župljana spomoćom Božjom i vrednim pastirom bivšim Carom Aleksandrom ovu crkvu sagradismo bila procenjena od kr.....................(nerazumljivi dio teksta, op. R. T.) od 500 tisuća for. Dakle nismo tlap* (nego tlap J. Štanfel) (Tekst u prethodnoj zagradi je pisan kao napomena popa Štanfela, op. R. T.), a gospodin plovan za taj organ dobio krompira i što mi znamo davamo neznamo za što .... Šesto. Molimo tu veliku obćinsku da razvidi kuda i kamo su ukamaćeni i obsigurani Legati i dobra

crkvena, jer mi nismo u stanju ili dostatni jer nesmiemo ni spominajti o toj stvari kao da i to je plovansko (nije ni tužiteljevo opazka pisca) (Tekst u prethodnoj zagradi je opaska pisca teksta župnika Jurja Štanfela, op. R. T.) ali ostrašeni poslovicom jer se sa popom pravdati težko bez njega i u grobu i mi pisati ne znajući (ste mogli osobno pred biskupom – pisac) (Tekst u prethodnoj zagradi je opaska tekstopisca popa Štanfela, op. R. T.) prosili smo inostranca (a taj je bio toliko čovjekoljuban) (Tekst u prethodnoj zagradi je napomena popa Štanfelja, op. R. T.) i pisac neće da se potpisuje u stvar koja ga se ne tiče budući stvar istinita i tako lahko razviditi da nije Calunia (kleveta, op. R. T.) (čemu onda bez potpisa tužiti) (Tekst u prethodnoj zagradi je opaska tekstopisca Štanfela, op. R. T.). ___________________________________________________________________________ * Tlap je stari naziv za čovjeka koji "tlapi" (tlapiti=govoriti u bunilu, buncati, isprazno maštati) tj. govori "tlapnje" (Zlobinjari bi rekli da je to un ali ona ki/ka bulazni!). Svemogući Bog a presvetli Biskup joće lahko razviditi u napred kog poživi sve vlasti i udahnuo mudrost duha svetoga (jer do sada su bili bez nje i njega) (Tekst u prethodnoj zagradi je pisan od strane popa Štanfela, op. R. T.). Glas vapijućih z pustinje Zlobin odpravljen slavnom stolu Duhovnome modruškom Carbavo (Krbave, tj. Modruško-krbavske biskupije, op. R. T.) senjske dieceze dne 8. listopada 1884." To je vjerni prepis glasovite tužbe glasovi cijela puka zlobinskoga koju je napisao Zlobinjarac Toma Grubišić grobar na Rieci koj iz velikoga patriotizma i ljubavi prema materi hrvatskoj koja ga rodila i hrvatskim mliekom zadojila, odrekao se svoga imena i porekla te postao riečki ungarac pretvorio svoje ime u Grubesich. Medju hrvatskimi izdajicami biti ćemu slava neuvehla. Začetnik i pobornik ove tužbe je bivši ovdje učitelj Bartol Vučić. On se naime zaljubio u kćer Felica Šubata Franku*. Bratća njegova su se neumoljivo sa ovom ženidbom protivili da se ne bi za pastiricu ženio. Odgovarali ga od toga koraka i njegovi kolege. Podpisani župnik ga je na molbu njegova brata Roka** takodjer odgovarao sa istinitimi podatci. Da je naime sliepa na jedno oko, da je skrofulozna. Ali tim se zamjerio čitavom rodu tako da su Gašpar Šubat i Petar Tometić otišli na Rieku k Tomi Grubišiću da ovu famoznu tužbu, moguće po naputku učitelja sastaviti dali. Neka bude kako hoće to je istina da podpisani župnik nije imao neprijateljstva i opozicije dokle ovdje nije bilo učitelja koj je ovdje zlo sjeme posijao i javno agitirajući proti župnika. Njegov prijateljski rod ni sada god. 1888. nije prestao neprijateljski vojevati proti župniku. Dokaz tomu je učitelj Miroslav Malnar*** koga je Felic Šubat dne 2. 3. 1888. prvi put sastavši se s njim u krčmi nagovarao i učio neka župnika ne sluša, neka drži s njim, da je ovaj župnik kukavica da nije čovjek oni su ljudi i. t. d. Nije vriedno gubiti s takvimi pričanjima vriemenom i papira nu znanja i ravnanja budućem župniku. Da li smo mi Zlobinjari baš takvi ili ipak nismo tako crni svatko će tumačiti na svoj način. Ipak, ako je i ovaj tekst pisan u afektu i ako u njemu ima pretjerivanja i generaliziranja, ima u njemu i koje zrnce istine. Učinimo sve da takve mržnje, pakosti, zavisti, zlobe, nesporazuma, protimbi i protuslovlja bude što manje, kad ih već ljudski rod ne može iskorijeniti u potpunosti.

* Franka Šubat i Bartol Vučić su ipak okrunili svoju ljubav vjenčanjem. Napustili su Zlobin radi daljenjeg službovanja B. Vučića u školi Grobnik i kasnije u Boričevcu (Naselje u istočnoj Lici, u Općini Donji Lapac. Drugoga kolovoza 1941. selo je razrušeno od četničko-partizanskih pobunjenika, a svo zatečeno stanovništvo je pobijeno. Zanimljivo je da je u Boričevcu neko vrijeme župnik bio i zlobinski sin Rudolf Miloš). ** Roko Franjo Vučić, rođen 1850. u Kraljevici, u vrijeme pisanja tužbe svećenik, a od 1910. do smrti 1915. godine je biskup Senjsko-modruški. *** U nekim izvorima i Slavoljub. Učitelj zlobinski školske godine 1887./88. Nepunih pedest godina nakon ovoga zapisa (1936.) pop Ivan Kauzlarić* piše u spomenici tekst potpuno drugačije konotacija. I taj tekst prenijet ćemo ovdje u cjelosti. Sv. Misije je držao kod nas vlč. o. Nikola Buljan**, isusovac, vatrenom riječju s puno ljubavi za Boga i za neumrle duše. Premda su vjernici župe Zlobin i prije bili na glasu kao dobri katolici – no iza Misija su postali još revniji. Svi polaze i muški i ženske na sv. Misu i po podne na večernjicu (blagoslov). Župa ima oko 800 vjernika od tih ima i u Americi, ipak je bilo u god. 1936. 8265 sv. Pričesti. Prije su običavali ići samo o Uskrsu i to su vršili savjesno, no sada se osobito na prvi petak i prvu nedjelju u mjesecu primaju sv. Sakramenti. Dapače i svaki dan ima ih mnogo, koji pristupaju k stolu Gospodinovu. Lijepo napreduje Djevojačko društvo Presv. Srca Isusova. Kroz ljeto donose u crkvu svježe cvijeće te osobito Marija Pavletić*** kiti oltare te je upravo milina gledati i biti u crkvi. Uz to lijepo pjevaju u crkvi i uopće su djevojke tog društva ponos i dika župe naše. Božanski vrtlar presadio nam je iz ovog zemaljskog vrta, u nebeski na 1. IX. 1936. čestitu djevojku Milku Dorić. Dne 20. siječnja umrla nam je jedinica kći majke udove, uzor djevojka i članica društva, čestita Marica Marohnić. Članice društva otpratile je na vječni počinak sa velikim poštovanjem i žalošću sa vijencima. Prikazale su sv. Pričest i sv. Misu za pokoj duše. Veliku ljubav imadu vjernici prema svojim pokojnicima. Radi toga u velike cijene korist sv. Mise te daju dnevno služiti sv. Misu za svoje pokojnike. Jednu pogrešku imadu, a to je da jako plaču prigodom sprovoda i to upravo sa velikom bolju i prikazuju i vanjskim načinom, da viču i davaju druge znakove svojoj velikoj tuzi – a to je protivno našoj sv. vjeri. Onaj zdvojni plač i krik odaje običaj poganski koji nevjeruju u život preko groba. Mladići su nam također čestiti, rado polaze crkvu – lijepo se vladaju, nema ovdje nikavih nedoličnih djela, osobito otkada su nestale neka društva koja su bila na štetu u moralnome pogledu. S ovim lijepim riječima koje opisuje nas Zlobinjare, radosno zaključujem cjelokupne priče, ispričane radoznalim čitateljima povodom 170. obljetnice zlobinske župe sv. Ivana Krstitelja. Predajem ovo štivo našim Zlobinjarima te prijateljima i poštovateljima našega mjesta, s nakanom da se kroz ove priče otrgne zaboravu povijest mjesta iz najranijeg razdoblja, tj. od zlobinske

prapovijesti (prije stalnog naseljavanja) do sredine XX. stoljeća. Istraživanje i pisanje povijesnice od drugoga svjetskoga rata, pa nadalje, ostavljam budućim povjesničarima i zaljubljenicima u zlobinsku starinu.

Dovršeno 15. rujna 2013. godine, nakon istraživanja pismohrana i proučavanja dokumentacije u

Zagrebu, Rijeci, Senju i Zlobinu.

___________________________________________________________________________ * Rodom Fužinarac, kao i pop Štanfel ** Redovnik Hrvatske provincije Družbe Isusove. Nakon drugog svjetskoga rata komunističke su ga vlasti, u progonu svega katoličkoga, zatvorile u sarajevskom zatvoru, gdje je i umro 26. kolovoza 1946. godine. *** Po nadimku Sosakova (1900. - 1984.). Obavljala i službu mežnjarica.

LITERATURA

1. Župna spomenica župe sv. Ivana Krstitelja Zlobin a) Viek i povjest sela Zlobin b) Viek i povjest župe Zlobin c) Opis i postanak župne crkve, zvonova itd d) Opis i postanak kapele BDM 7 žalosti e) Opis i postanak župnog groblja f) O župnome stanu g) Imena dobročinitelja ove župne crkve h) Popis svih župnika i župnih upravitelja ove župe i) Pregled i povijest glavnica za uzdržavanje župne crkve sv. Ivana na Zlobinu j) Pregled crkvenih glavnica i plaćenih kamat župe, crkve i kapele k) Pregled zakladnih ili vjekovitih sv. Misa u župnoj crkvi zlobinskoj l) župnički dohodci m) Našastar (inventar, op. R.T.) n) Budućem župniku znanja i ravnanja radi Spomenicu započinje svećenik Juraj Štanfel i piše ju izmedju 1884-88.). Zadnji tekst naslovljen "Budućem župniku znanja i ravnanja radi pisan je 15. ožujka 1888. godine. U nekim poglavljima pisanje Spomenice nastavljaju i kasniji župnici, zaključno s R. Milošem. 2. Stališ duša župe sv. Ivana Krstitelja Zlobin, 3. Knjige rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih župa sv. Jurja Hreljin (1772. - 1800.), (1801. - 1815.), (1816. - 1844.), (1845. - 1863.) i sv. Ivana Krstitelja Zlobin (1845. - 1948), 4. Urudžbeni zapisnik župe sv. Ivana Krstitelja Zlobin ( 1884. - 1935.) – kratica "Ur.zap.", 5. Andrija Rački: Iz prošlih dana Liča i Fužina, Sušak 1946., 6. Radovan Tadej: Zlobinski čeljadopis, Bakarski zbornik III, Bakar 1997., 7. Radovan Tadej:U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima - Zlobinski iseljenički čeljadopis, prilozi istraživanju prekomorskog iseljavanja iz jednog malenog mjesta u zaleđu Hrvatskog primorja, Bakarski zbornik V, Bakar 1999., 8. Radovan Tadej: Zlobinski žrtvoslovnik XX. stoljeća, Bakarski zbornik VIII, Bakar 2003.,

9. Radovan Tadej: Sokolska četa Zlobin (1931. - 1936.), Bakarski zbornik XII, Bakar 2010., 10.Radovan Tadej: In search of the lost people of Zlobin - Research on overseas emigration from a Croatian village on the Adriatic coast (povijesna studija na engleskom jeziku), Fintrade&tours d. o. o., Rijeka 2006., 11.Radovan Tadej: Domaće najveć ljubavne - hrvacke starinske pivanje pobrane va naše dane na Zlobinu, Kulturno-prosvjetno društvo Ivan Matetić Ronjgov, Zlobin 1993., 12.Radovan Tadej: Zlobin, Sušačka revija br.12/95, 13. Fužine, Lič, Vrata, Belo Selo, Slavica, Benkovac u povodu 200-godišnjice škole Fužine (1785. - 1985.), Fužine 1985., - Neda Kauzlarić Andrić: Postanak, rast i razvoj naselja - stanovništvo i življenje, - Vlado Oštrić: Fužine i okolna naselja u 18. stoljeću, - Kruno Tonković: Fužine uz Karolinsku cestu, - Maks Karlović: Kako su živjeli i zabavljali se naši stari, 14.Emilij Laszowski: Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923., 15.Antun Burić: Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj (goranska prezimena kroz povijest), Rijeka 1979., 16.Album svećenika Senjske i modruške biskupije, Sakralna baština, Senj (u dva sveska a i b). Prvi obuhvaća svećenike s početnim slovom prezimena od slova A do L, a drugi od slova M do Ž. U Albumu su podaci o svim svećenicima ovih biskupija i to: mjesto i dan rođenja, školovanje, svećeničko ređenje, službovanje i konačno smrti. Knjiga se počela voditi 1878., a završila prestankom djelovanja Biskupije u Senju, tj. 1. I. 1970. 17. Mile Bogović: Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština, Senj 1999., 18. Dragutin Hirc: Hrvatsko primorje, Zagreb 1891. (pretisak Riječka tiskara 1996. godine), 19. Lujo Margitić: Srednjovjekovni zakoni i opći akti na Kvarneru, knjiga treća, Grobnik- Bakar-Hreljin-Grižane-Bribir-Vinodol, Adamić, Rijeka 2007., 20.Srednjovjekovni zakoni i opći akti na Kvarneru, priredio, napisao popratne studije i preveo Lujo Margitić, Nakladni zavod Globus-Naklada Kvarner-Pravni fakultet svučilišta u Rijeci, Zagreb-Rijeka, 2012., 21. Zrinko Mičetić: Praputnjak i Vinodolski zakon, Kulturno društvena udruga "Praputnjak". Praputnjak, 2009., 22. Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, izdaje Nadbiskupski ordinarijat Rijeka, godina III., broj 2., Rijeka 24. ožujka 1971., 23. Službeni vjesnik Biskupskog ordinarijata Senjskog i Modruškog u Senju, broj 801/1962 od 20. rujna 1962. godine, 24. Školska spomenica škole Zlobin, 25. Irvin Lukežić: Grobnički biografski leksikon, Libellus, Rijeka 1994., 26. Goran Moravček: Jadranovo – Sveti Jakov Šiljevica, Zvona, Rijeka, srpanj/kolovoz 2011., broj 6/443, godina XLIX., 27. Radovan Tadej: Kukuljanovo – sto i pedeset godina u životu jedne škole, Fintrade&tours d. o. o. , Rijeka 2004., 28. Imenik zavičajnika Porezne općine Zlobin, 29. BAS (Biskupijski arhiv Senj) oznaka je za spise koji se čuvaju u Biskupijskom arhivu u Senju (Sakralna baština Senj, Trg Cimiter 7, Senj). Uz ovu kratice se u svakoj zasebnoj bilješci navodi broj i godina nastanka za svaki spis koji je korišten kao izvor podataka. 30. Župna spomenica župe sv. Jurja Hreljin, 31. Vinko Tadejević: Agrarni mrtvi kapitali riječkog okružja, Dometi, br. 1-6/1995.,

32. Statistički godišnjak Općine Rijeka, 1977., 33. Šematizmi Biskupije senjsko-modruške za godine 1851., 1863., 1867., 1875., 1895., 1902., 1906., 1907., 1908., 1912., 1913., 1914., 1915., 1916. i 1925. (Šematizam je popis ustanova, službenih osoba i vjernika katoličke crkve), 34. "Leksik prezimena SRH" sačinjen prema popisu pučanstva iz 1948. g., Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb 1976., 35. Statistički ljetopis Državnog zavoda za statistiku za 2011., 36. Zvona, Rijeka, broj 9/1998., rujan 1998. godine, Iz naših župnih spomenica – Spomenica župe Divjake, 37. Boris Zakošek: Zemljišne zajednice Hrvatskog primorja i Gorskoga kotara, Vjesnik Povijesnog arhiva Rijeka, svezak XXXV-XXXVI, Rijeka prosinac 1994., 38. Imovnik župne crkve sv. Ivana Krstitelja u Zlobinu. 39. Prof. dr. sci. Milivoj Čop: Povijest Hreljina, knjiga prva – od početka do novoga doba“, Grad Bakar, Bakar 2009. 40. Goran Moravček: Cesta stvarana kroz tri desetljeća, Sušačka revija br. 69., Rijeka

BILJEŠKA O AUTORU

Samostalna izdanja: 1. Ljudi krstijani (čakavske pjesme), Centar društvenih djelatnosti mladih, Biblioteka Val, Rijeka 1991.; 2. Ki smo ča smo (čakavske pjesme), Centar društvenih djelatnosti mladih, Biblioteka Val, Rijeka 1991.; 3. Domaće najveć ljubavne (hrvacke starinske pivanje pobrane va naše dane na Zlobinu), Kulturno-prosvjetno društvo Ivan Matetić Ronjgov, Zlobin 1993.; 4. Iseljavanje iz Zlobina (povijesno-sociološka studija), vlastita naklada, Zlobin 1995.; 5. Drama poetica ciacavcschiana - črez čakavski ričnik složena (zbirka pjesama), Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1997.; 6. In search of the lost people of Zlobin (povijesna studija na engleskom jeziku), vlastita naklada, Zlobin 1999.; 7. Rič po rič (čakavske pjesme), Izdavački centar Rijeka, Rijeka 2001.; 8. Kukuljanovo - Sto i pedeset godina u životu jedne škole 1853. - 2003. (povijesna studija), Fintrade&tours, Rijeka 2004.; 9. In search of the lost people of Zlobin - Research on overseas emigration from a Croatian village on the Adriatic coast (povijesna studija na engleskom jeziku), Fintrade&tours d. o. o., Rijeka 2006.; 10.Zvukovlje stihovlja (čakavske pjesme), Naklada Kvarner d. o. o., Rijeka 2012. Pjesme, članci, studije, ogledi, rasprave i kritički prikazi objavljivani u periodici: - Lipa naša (ciklus od 8 čakavskih pjesama objavljenih pod pseudonimom Stipan Kalafatić*), Rival, Rijeka, broj 1-2/1989.;

- Ljudi krstijani (ciklus od 8 čakavskih pjesama objavljenih pod pseudonimom Stipan Kalafatić), Rival, broj 3-4/1989.; - Zmiranja (ciklus od 8 čakavskih pjesama objavljenih pod pseudonimom Stipan Kalafatić), Rival, Rijeka, broj 3-4/1990.; - 3 čakavske pjesme, Rival, Rijeka, broj 1-2-3-4/1991.; - 1 čakavska pjesma pod pseudonimom Stipan Kalafatić, Čakavska beseda, Bakar, broj 11/1991.; - Domaće ljubavne i junačke - hrvacke starinske pučke pisme pobrane va naše dane na Zlobinu (ciklus od 10 narodnih pjesama zabilježenih u Zlobinu), Rival, Rijeka, broj 1/1992.; - Litanija (2 čakavske pjesme), Godine, Zagreb, broj 1/1992.; ___________________________________________________________________________ * Pjesnik se u početcima objavljivanja svojih radova (1989.,1990. i 1991. godine) služio pseudonimom Stipan Kalafatić (Kalafatić je rođeno prezime njegove majke, a Stipan je spomen na brata njegova djeda - Stjepana Tadeja, koji je poginuo 1916. na galicijskom ratištu, kao austro-ugarski vojnik). - 1 čakavska pjesma, Čakavska beseda, Bakar, broj 12/1992.; - 1 čakavska pjesma, Čakavska beseda, Bakar, broj 13/1993.; - 1 čakavska pjesma, Čakavska beseda, Bakar, broj 14/1993.; - Josip Marohnić-Prvi pjesnik iseljene Hrvatske, Matica, Zagreb, broj 5/1994.; - Čakavski pledoaje, Dometi, Rijeka, broj 11/1994.; - Zabetina zvunjelica (ciklus od 8 čakavskih pjesama), Rival, Rijeka, broj 3-4/1994 i 1-2/1995.; - Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena, I. dio, Dometi, Rijeka, broj 11/1994.; - Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena, II. dio, Dometi, Rijeka, broj 12/1994.; - Autonomaštvo jučer, danas, sutra, Dometi, Rijeka, broj 12/1994; - Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena, III. dio, Dometi, Rijeka, broj 1-6/1995.; - Mors ultima lenea rerum est, Rival, Rijeka, broj 3/1995.; - Dva Mataca črez Michigan Av. (dvije čakavske pripovijesti, tri pjesme i jedna drama Poetica Ciacavschiana), Sušačka revija, Rijeka, broj 10-11/1995.; - Zlobin - naši ljudi i krajevi, Sušačka revija, Rijeka, broj 12/1995; - Antun Bonifačić-čežnja za domovinom, Sušačka revija, Rijeka, broj 12/1995. - U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima, BBC Goranski časopis, broj 12, Mrkopalj 1997.; - Zlobinski čeljadopis, Bakarski zbornik III., 1997.; - U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima - Zlobinski iseljenički čeljadopis, prilozi istraživanju prekomorskog iseljavanja iz jednog malenog mjesta u zaleđu Hrvatskog primorja, Bakarski zbornik V, 1999.; - Žažara (ciklus od 8 čakavskih pjesama), Ognjište, Zagreb-Karlovac, broj 10/1999.; - Đurđica Ivančić-Dusper "Pod murvicun-crtice z nigdanje Crikvenice", Književna rijeka, Rijeka, broj 1/2001.; - Franjo Matetić "Zvoneća svojni", Književna rijeka, Rijeka, broj 1/2001.; - Zlobinski žrtvoslovnik XX. stoljeća, Bakarski zbornik VIII, 2003.; - Devet čakavskih pjesama, Tarsatika-glasilo prijatelja Trsata za kulturna i društvena zbivanja, Rijeka 2004. godine, godina IV broj 11.; - Zvukovlje stihovlja (šest pjesama), Tarsatika-glasilo kluba prijatelja Trasata za

kulturna i društvena zbivanja, Rijeka 2010. godine, godina X broj 22.; - Sokolska četa Zlobin (1931 - 1936), Bakarski zbornik XII, 2010.; Osim naprijed navedenog, R. T. je autor mnogih tekstova objavljivanih u "Grobničkom listu", riječkim "Zvonima", riječkom "Novom listu", "Hrvatskoj rijeci", bakarskoj Buri", pulskome "Ča" i na Radio Rijeci. Prema njegovu scenariju snimljen je i dokumentarni film o Josipu Marohniću, prvaku hrvatske iseljeničke zajednice u SAD na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Film je snimljen 1995. godine u režiji riječkog filmaša Bernardina Modrića, u koprodukciji Istra-filma iz Rijeke i HTV. Antologije i pregledi: - Pul Matetićevega ognjišća 2, (2 pjesme), Kulturno prosvjetno društvo "Ivan Matetić Ronjgov", Viškovo-Ronjgi 1994.; - Zbornik čakavske besede (1 pjesma pod pseudonimom Stipan Kalafatić i 3 pjesme pod pravim pjesnikovim imenom), Društvo primorskih čakavaca "Čakavska beseda", Bakar, 1995.; - Goran Kalogjera: Mlada Rijeka u stihu (4 pjesme), Hrvatsko filološko društvo, Rijeka 1997.; - Dan velikih valova - proza i poezija Rivalova naraštaja (1 pjesma), Udruga građana RIVAL, Rijeka 2001.; - Milorad Stojević: Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća" (1 pjesma) , II. prošireno i izmijenjeno izdanje, Nova Istra, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2007. - Duša zdola kamika, Biblioteka puntape (6 pjesama), Adamić, Rijeka 2012.; - Seljanski susreti 1992-2012. Pjesnička panorama (1 pjesma), Kulturno-umjetničko društvo "Stjepan Žiža" Rovinjsko Selo 2013.; Kritički prikazi o stvaralaštvu Radovana Tadeja: - Gordana Milić: "Nostalgično prizivanje prošlosti", Novi list, Rijeka, 11. srpnja 1991.; - Gordana Milić: "Kako sačuvati čakavštinu - iz tiska je izašla treća knjiga R.T. Domaće, najveć ljubavne", Novi list, Rijeka, 11. veljače 1993.; - Ivanka Kružić: "Čakavska poezija Radovana Tadeja", Rival, Rijeka, broj 3/1995.; - Kim Cuculić: "Čarolije čakavštine", Novi list-Mediteran, Rijeka, 24. svibnja 1998.; - Slavica Mrkić-Modrić: "U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima-Nova knjiga Radovana Tadeja prilog povijesti mjesta Zlobin", Novi list, Rijeka, 26. ožujka 1999.; - Sanjin Sorel: "Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena", Riječi, Sisak, broj 2/1999.; - Kim Cuculić: "U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima", Novi list-Mediteran, Rijeka, 28. travnja 2002.; - Vesna Kukavica: "Zlobinjari od Zlobina do Michigana", Vjesnik, 2. listopada 2002.; - Silvana Kopajtić-Zurak: "Kukuljanovo - stopedeset godina u životu jedne škole (1853.-2003.), Bakarski zbornik IX, Bakar, 2004.; - M. Nemec: "Zlobinsko iseljavanje", Dom i svijet, broj 394, 4. listopada 2002. godine; - Vesna Kukavica: "Putovi Zlobinjara u obećanu zemlju", Iseljenički horizonti - prikazi i feljtoni, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2005.; - Sanjin Sorel: "Drama poetica ciacavschiana črez čakavski ričnik složena", Kritike i tome slično, Matica hrvatska Ogranak Osijek, 2007.; - Sanjin Sorel: "Kršćanske teme u hrvatskom pjesništvu devedesetih", Crkva u svijetu, Split,

broj 2/2008.; − Nikola Petković: "Skliske staze tradicije", Novi list, 5. studeni 2012. − Svjetlana Hribar: "Kairosov čuperak uhvaćen za vječnost", Novi list, 10. studeni 2012. − Ljerka Car Matutinović: "Čakavska razbibriga", Vijenac, broj 492, 10. siječnja 2013. i

„Vijenac odabranih“, Biakova, Zagreb, 2013. Radovan Tadej rođen je 1956. godine u Zlobinu. Po naobrazbi je diplomirani pravnik. Rodno mjesto, njegova povijest, njegovi ljudi i običaji, jezik kojim govore ili jezik kojim su govorili izvorište je i nadahnuće njegovog umjetničkog senzibiliteta i znanstvenog interesa. http://www-zlobincjb.net http://www.w84.org/zlobin

http://www-zlobincjb.net/

http://www.w84.org/zlobin

z l o b i n - wordpress.comz l o b i n . priČe iz zlobinske starine (od pamtivijeka do drugog...

Documents