‘Za Marksa’ je djelo u kojem Luis altiser formulirao svoje najuticajnije ideje. Za Marksa, smatra se osnivackim tekstom skole strukturalnog marksizma kojeg je predstavljala zagonetna figura Luisa Altisera. Sturukturalizam predstavlja intelektualnu revoluciju 60 I 70 godina te radiklano transformise nacin na koji se razmislja I razgovara o filozfiji, historiji, nauci.Djelo Za Marksa predstavlja kljucni doprinos tom procesu I fundamentalno moze preoblikovati nacin na koji su ljudi shvatali I shvacaju Marksa I njegov rad.

Ova knjiga sadrzi klasicne izjave I shvatanja Altisera mladog Marksa, vaznost Fojerbaha u ovom formativnom periodu, njegove teze o epistemoloskoj pauzi izmedju mladog I kasnog Marksa, njegove koncepcije dijalektike, nadodredjenosti I podredjenosti.

Osnovni zadatak kojeg je Altiser postavio u svojoj karijeri, a ova knjiga najvise poentira, jeste spasavanje onoga sto je je on shvatio kao nauke marksizma iz razmisljanja mladog Marksa, sto za Altisera predstavlja nit marksisticke filozofije. Altiser je pozvao na autenticno marksisticku studiju o Marksovim ranim spisima, koji su bili po Altiserovom misljenju, humanisticki. Ako je humanizam proganjao rad mladog Marksa, onda za zapadne Marksiste to sjeme mora biti pocetak zrelijih Marksovih djela poput Kapitala, zbog toga sto za njih, nista ne nadilazi idealisticki opus, pored stalno prisutnog metafizickog pecata autora.

Umjesto toga, Altiser je insistriao, da rad mladog Marksa mora biti podvrgnut marksistickim principima ideoloskog razvoja koji je glasio da znacenje ideologije ne ovisi o svom odnosu prema istini, vec u odnosu na drustvene strukture u kojoj je razvijen I zbog toga da bi se shvatio ideoloski stav, morat ce se gledati na drustvene uslove s kojima se suocava mislilac, a samim tim I na kontekst intelektulanog razvoja mislioca kao sto je on pisao u jednom djelu.

Altiser je nazvao kulturnim okvirom, okvir u kojem koncept postavlja svoju problematiku. Problematika misli odredjuje sta je to moguce u okviru sistema misli. Problematika misli ranog Marxa, kada je on jos uvijek bio humanisticki liberal, bilo je to da Njemacka od 19 stoljeca nikada nije dozivjela revoluciju, cak I ne burzoasku. Njemacka burzoacija, ukljucujuci I Marksa, mogla je samo misliti u kodeksima sluzbe, sto je reci religijskog mracnjastva ili tameHegela. Marksovi rani spisi bili su Fojerbahovski pokusaji oslobadjanja Hegelovog duha od otudjenja kroz transcedeniranje onoga sto Marks I njegova njemacka braca nazovaju otudjenim obrazcem religije.

Altiser je mislio da Marks moze pobjeci iz ove linije misli, odlaskom iz Njemacke, sto je on ucinio 1843 odslaskom u Francusku u nadi rastuceg duha Francuske revolucije. Umjesto slobode, jednakosti, Marks je nasao samo jos intenzivniju radnicku borbu. Ovo je radikaliziralo mladog Marksa I on je poceo pisati o politici I socijalizmu. Za Altisera, ovi rani Marksovi spisi nisu jos uvijek u potpunosti marksisticki. Uistinu, oni su ostali duboko hegelovski. Pocivali su na pojednostavljenom pojmu proletarijata…..Hegel je vidio historiju kako marsira prema svom zavrsetku, kao sveukuponost apsolutnog duha u drustvu koje se razvilo do te tacked a transcedira svo otudjenje.

Marksovi rani spisi govore o radnickoj borbi, ali samo kao pojednostavljenoj mesijanskoj zamjeni jednog nivoa drustva manje otudjenim dijelom drustva. Marks je ostao, tvrdi Altiser : ‘zaglavljen u sustini vjerskih, idealistickih linija razmisljanja, te jos ne pocevsi od materijalistickog temelja’. On je komentirao

brobu, ali ne I ucestvovao u njoj. Prema Altiserovom misljenju, kako je Marks postao sve vise ukljucen u aktivizam I organiziranje, njegovo razmisljanje sve se vise bazira na stvarnosti borbe radnika.Marks je poceo, drugim rijecima da razvija materijalisticku dijalektiku koja kako Altiser tvrdi pozajmljuje samo terminologiju od Hegela ali raskida sa njegovom filozofijom. Za Altisera, materijalisticka dijalektika tezi ka socijalnom promjeni ne kao rezultatu smjene univerzalne socijalne svijesti, ali u kontradiktornosti u konkretnom drustvenom bicu. Altiser, sljedeci Lenjina kaze da ove kontradiktornosti nisu nikada univerzalne, ali su lokalizirane I jedinstvene.

Altiser kaze da rupture bile one politicke, filozofske ili naucne nikada nisu rezultat predvidive dijalektike izmedju takmicarskih sila (proletarijata I burzoazije), vec dolaze iz kompleksnih mreza, kontradikcija kopje kuhaju u predodredjenosti koje cine neophodne promjene. Npr. ruska revolucija je postal neophodna, jer Rusija je nosila dvije revolucije. Bilo je to feudalno drustvo u kapitalistickom svijetu u kojem je radnicka klasa vec pocela da se buni pod zastavom socijalizma.

Altiser definira ulogu teorije kao pomoc za mogucnost razumijevanja epistemoloske pauze-kada jedna vrsta razmisljanja pretvara se u drugu, kao sto se Hegelov idealizam pretvara u dijalektticki materijalizam. Dijalekticki materijalizam, za Altisera je nacin teorijske rasprave u kojem ideoloski vodjena politicka aktivnost je predjena i preokrenuta u naucne argumente.

Altiser secira ili dijeli teorijski process u tri faze ili generalije. Faza I je process u kojem teoreticar kritikuje nasljedjenje ideoloske koncepte u svrhu da objasni sopstvene koncepte. Faza II odredjuje teorijski pristup tako sto odredjuje sta ce biti proucavano I kako ce biti proucavano I to je imperativ koji ce ovo proucavanje nositi kroz socijalnu praksu, socijalnu organizaciju, agrikulturu I sl. Treca faza dolazi u okviru naucne hipoteze.

Kao I sve vrste nauke, marksisticka nauka je imala potencijal da kreira nove mogucnosti za filozofiju, iako Altiser nije mislio da legitimirana marksisticka filozofija je jos uvijek prezentirala sebe. Umjesto, ono sto je proslo za marksisticku filozofiju, rad zapadnih marksista poput Lukaca, bilo je u sustini Hegelovo misljenje. Zapadni marksisti odbijaju distinkciju izmedju faza I I III. Odnosno, oni odbijaju da znanje je praksa. Misljenje je samostalno kreiranje znanja za hegelovce za koje se ukupnost drustvenog bica neprestano otkriva.

Zapadni marksisti su prijetili da preokrenu marksizam u jos jednu ideologiju. Altiser nijednom ne spominje veliku ironiju da zapadni marksisti u pokusaju da humaniziraju Marksa, su u sustini proglasavali da misao moze uciniti sebe istinitom-cista intelektualna manifestacija Staljinisticke katastrofe. Altiserov nacin razmisljanja je mogao voditi covjecanstvo ka zdravijoj vezi sa ideologijom.

U zavrsnom eseju , Marksizam I Humanizam. Altiser priznaje da svako drustvo ukljucujuci I socijalisticko ili cak komunisticko drustvo, ce se uvijek osloniti na ideologiju da smjesti svoj pogled na svijet svih svojih subjekata. Ideologija ce uvijek funkcionirati u odredjenoj mjeri, podsvjesno. Ali, Altiser se nada da ako se sustinska priroda ideologije je drustveno priznata, onda moze biti transformirana u instrument namjerne socijalne akcije. Ideologija bi mogla oblikovati covjecanstvo prema egalitarnim socijalnim zadacima. Ako vladari, socijalisti ili drugi, nisu u stanju shvatiti da je ideologija neizbjezna I da djeluje ukljucujuci I

vladajuce slojeve svakog drustva, onda ovi vladari mogu pasti u zamku misljenja da oni mogu koristiti ideologiju kao igracku (kao sto je Staljin uradio…)

Humanizam, Altiser konacno priznaje, moze imati svoju upotrebu za marksizam, ali samo ako je humanizam prepoznat kao ideologija. Marks je bio sposoban doci do potpuno novog nacina misljenja samo odvacivanjem humanizma zarad materijalizma. Da bi se razumio humanizam, mi moramo, odbaciti covjeka. Marksizam je mogao, medjutim, zdravije usvojiti aspekte humanisticke ideologije na isti nacini na koji su socijalisticka drustva usvojila aspekte kapitalizma dok ih je kritikovala. Humanisticka ideologija mora biti u mogucnosti da postavlja pitanja za marksizam u borbi, ali humanizam ne moze sam da odgovori na ta pitanja.

U zelji da razvije strukturalisticku interpretaciju Marksovog rada, Altiserr pokusava iz Marksovog djela izvesti strukturalnu analizu kapitalistickog drustva. Altiser, na prvom mjestu, prihvaca stajaliste da je ekonomija determinatna u posljednjoj instance. Ovo je svakako slabije stajaliste od onog kojeg su podrzavali ekonomisticki deterministi.

Altiser shvata kapitalisticko drustvo kao socijalnu formaciju, kao konkretan totalitet u specificnoj tacki historijskog razvoa. To je ahistorijska koncepcija kapitalistickog drustva.

Altiser ispituje glavne komponente socijalne formacije. Pri tome odbacuje jednostavnu dihotomnu podjelu na bazu I nadgradnju. Za njega, nadrgradnja kapitalistickog drustva ne odrzava u potpunosti ekonomsku osnovicu drustva, ona ima relativnu autonomiju I moze cak dominirati u bilo kojem trenutku. Ali, na kraju ipak ce ekonomija biti dominant. Prema Altiserovom stajalistu, socijlna se forimacija sastoji od tri osnovna elementa, od ekonomije, politike I ideologije.

Kao marksist, Altiser je bio osjetljiv na kontradikcije izmedju pojedinih sttrukturalnih cjelina. Naddeterminacija znaci da se u socijalnoj formaciji bilo koja kontradijkcija ne moze sama

razrijestiti zbog postojanja drugih kontradikcija koje vrse uticaj u drsutvu. Ovakvo medjuuvjetovane kontradikcija vodi Altisera ka ideji da se drustva ne razvijaju uniformno, uviek postoji nejednak razvoj. Ideja nejdnakog razvoja u pokviru razlicitih komponenti socijalne formacije omogucuje Altiseru da se udalji od totalno deterministicke pozicije. Akteri su prije svega determinirani strukturama, no zbog nejednakog razvoja, socijalne formacije nisu u potpunosti determinirane.

Razvoj drustva ne moze biti pprotumacen jednim uzrocnikom….

Komunizam (od lat. communis - zajednički, opći, uobičajeni) jest radikalna politička ideologija koja za svoj cilj ima

ostvarenje potpune društvene jednakosti revolucionarnim nasiljem.[1

ocijalizam je ime za društveno - ekonomske sustave koje karakterizira društveno vlasništvo nad sredstavima proizvodnje i

kooperativni način upravljanja ekonomijom;[1][2] također se koristi kao ime za političku teoriju i pokret čiji cilj je da se stvori

takav sistem.[3][4] "Društveno vlasništvo" se odnosi na kooperativne tvrtke, državno vlasništvo, te na njihove kombinacije.[5]