"za tuđeg gospodara", borivoje adašević
DESCRIPTION
Priča "Za tuđeg gospodara" Borivoja Adaševića objavljena u knjizi "Iz trećeg kraljevstva".TRANSCRIPT
Borivoje ADAŠEVIĆ
Z A T U Đ E G G O S P O D A R A
Jednoga jutra poštar mi donese neobično pismo. Mutatis
mutandis, ono izgleda ovako:
Dragi prijatelju, ne ljuti se što te tako oslovljavam iako čestite
reči u životu nismo prozborili, na to sam obavezan istine radi.
Ovde, u Sent-Andreji, u rukama držim tvoju knjigu čitajući je po
Bog Sveti zna koji put, i ne mogu se načuditi šta ti kod đavola
još tražiš u toj ludoj zemlji! Koja li tebe muka nagoni da sediš u
gradu koji niti zna za tebe, niti će ikada saznati, i pišeš za zemlju
koja ne zna da li može bez zavisti gledati i najobičnije škrabalo, a
nekmoli ozbiljna čoveka i pisca od savesti?! Srbija je to, moj
prijatelju, Srbija, a ona je uvek đavola prizivala, i đavo joj nikada
nije odbijao doći po svoje. Od onog časa kada sam tvoju knjigu
uzeo u šake – doneo mi je moj prijatelj Kaplan Refika, Albanac
iz Beograda koji sa porodicom živi u jednom budimpeštanskom
pansionu – od toga trena znao sam da ću te zavazda smatrati
prijateljem, bez obzira na to koliko teško to budeš mogao
podneti. Zovem se Milan Almašić. Stariji sam od tebe ravno
četiri godine, i u trenutku kada sam odlučio da neizostavno
odem iz Srbije, imao sam za sobom i fakultet, i prvi, i drugi, i
treći rat, i dobrih petnaest meseci radnog iskustva kao predavač
u školi, sve sam to ostavio iza sebe, a ni sam ne znam kako. One
godine gladi u Beogradu, dok sam studirao, ona beda što me je
okivala poput starinskih negvi zatvoreničkih, pa policijska
hapšenja, demonstracije, vojni pozivi, gluvo je doba noći, a na
vrata neko kuca pištoljskom cevi – sve mi se to danas u
košmarima vraća i progoni me, kao zli kov prošlosti, kao mrak
koji bi da proglođe moje oko. Misliš da se to nekom drugom
dešava, zasigurno ti je distanca velika, takvi kao ti uvek su je
imali prema svakome. To dolazi i od osetljivosti, čovek se
naprosto mora zaštititi, odbraniti svoje uznemirene nerve i ja to
razumem. Ali ti kažem, nema različitih sudbina među ljudima
poput tebe i mene. Različiti su samo putevi što vode do
poražavajućih saznanja koja nas neumitno gone u ovakvo nešto,
gone u izgnanstvo. Nisam ja, godinama pre svog bega, želeo čuti
da odem bilo gde iz svoga grada, iz svoje ulice čak, nikada ni
dozvolio nisam preda mnom neku veću priču o toj temi, ali sam
na kraju pobegao glavom bez obzira, trčeći koliko su me noge
nosile i saplićući se o krhotine naših života. Sada, kada pogledam
unazad, vidim samo krajičak konca koji je namotan odavno i kog
da počnem razmotavati nameravam, ali ne sada, sada ću se
zadržati samo na nekim od glavnih događaja moga života, kojeg
imam dovoljno hrabrosti da nazovem užasnim. Stepen iskustva,
naime, mogao bi se meriti i stepenom osetljivosti onoga koji
preživljava, a ne jedino prostim zbirom preživljenog.
Da ne dužim bez potrebe. Otišao sam iz Srbije dva meseca
nakon završetka rata iz 1999. Bio je avgust, peklo je strašno.
Ženu i decu, Stefana i Sofiju, poveo sam na neporecivo rizičan
put, ali je to bio naš put i mi smo ga, bez ostatka, takvim i
prihvatili. Da je taj odlazak bio nalik na odlaske drugih u to
vreme, moja bi sreća bila velika i sada bih ti mogao pisati o bilo
čemu drugom, zasigurno veselijem, ali nije. Odlasku su
prethodili događaji koji se tiču i tebe, kao i svih časnih ljudi u toj
zemlji, ali i oni koji se tiču samo moje porodice i mene, a koji su
zapravo bili ona kap posle koje se čaša prelila. Na početku svega,
kao epska preambula, stoji časni obelisk podignut u duhu svih
nas u spomen Lazara i Kosova, zloupotrebljen i, stoga, naheren,
ali poduprt, zato, otrcanim floskulama oveštalih nacionalnih
bardova. U čitavoj zemlji, rasla je radost u čast krvoprolića,
hapšeni su studenti u Beogradu i drugim univerzitetskim
centrima, poslovično su ukidani zakoni. Onda je došao početak
mobilizacije – isprva kao bojažljivo, pa sve jače i jače strah se
počeo buditi u ljudima. Potom je došao mart i rat sa njime,
drugog dana rata moj mobilizacijski poziv. Šta sam mogao,
otišao sam. Majka je, a ovde i ona svečano ulazi u priču, plakala.
Ocu je progorela košulju peglajući je, dok smo se nas dvojica
pozdravljali ispred ulaznih vrata.
Odem kasno s večeri i javim se po pozivu. Ljudi okolo
nervozni, polupijani, pevaju nekog đavola dok im bale toče na
usta. Na radiju spiker telali o hrabrosti srpske vojske, a jedan se
naš usrao od straha kad je zabrujalo nad nama. Probijem se do
telefona i pozovem svog rođaka na Surčinu, veli mi: »Gađali su
prokleto blizu noćas, bio sam ukočen deset minuta od šoka.«
Odmah mi je bilo jasno kamo je sve krenulo. Nisam samo znao
koliko će demon da se održi i koliko nas će gurnuti sa litice u
ambis pre svog konačnog kraja.
Proces o kojem želim da ti pričam započeo je da se odvija u
meni posle nekih nedelju i po dana od početka naše vojne.
Iznenada, počela se u meni javljati mržnja prema ljudima.
Tačnije, mržnja i gađenje. Neka vrsta mukle nesvestice,
zgroženosti na sve te kreature, na svu tu gomilu rđavog ljudskog
materijala oko mene. Dugujem objašnjenje da sam, uprkos
diplomi Filozofskog fakulteta u Beogradu, oduvek bio veliki
neprijatelj takozvanih naših elitista – a elitizam je u nas vazda bio
ne preterano moderna verzija snobizma i rasizma u jednom liku
– i da se takvim, uostalom, smatram i sad, ali sam dugo zbog tog
neprijateljstva gajio neku vrstu simpatije prema običnom našem
čoveku, koji mi se činio bezmalo potpuno nevinim spram svega
onoga što smo kroz istoriju doživljavali i što nas je, kao narod,
kidalo i rasipalo po svetu. Prema srpskoj inteligenciji,
ksenofobičnoj i nedovoljno kultivisanoj, a uobraženoj i zadrtoj
oduvek, gajio sam neku vrstu prezira i blagog gadljivog
podsmeha, kakav se gaji prema naročito glupim a sujetnim
ljudima u životu. Mislio sam, s pravom činilo mi se, da se taj
obični čovek na jednoj strani i taj pseudointeligent na drugoj
nepremostivo razlikuju, da oni kao i da nisu iz istoga korena
potekli i kao da je, jedan ili drugi, možebiti, odnekud sa strane na
to tlo dospeo i ništa s njim nije imao. Ali, shvatio sam nekako
baš u to vreme, grdno sam se prevario. Ne samo da su bili isti i
iz istog korena iznikli, nego su to bili jedni ljudi, niučemu
različiti, izuzev, možda, u broju završenih razreda škole, pa i to je
najčešće bilo pod znakom pitanja. Nešto fundamentalno
različno, nešto rascepljujuće bilo je postavljeno između mene i
njih, da više nije bilo izmirenja. Sad sam posmatrao ljude obične,
tašte i raspomamljene, shvatajući u jednom trenu da mi se sve – i
priča koju sam svakodnevno slušao na radiju ili televiziji i ona
koju sam slušao na ulici i po predgrađima, obučen u uniformu
vojske – izjednačava i uobličuje u jednu sliku, u jedan nakazni
lik. Cela ta šarena zemlja postajala je za mene nekom vrstom
Irske u očima Irca koji zauvek je napušta, pretvarala se u onu
krmaču koja proždire svoj okot i koja je, bogme, gadno razjapila
svoje vilice, bez sumnje rešena da nas dokusuri. Ipak, neću
naširoko o tome. Važno je to što se zbilo u meni, taj konačni
razlaz sa Otadžbinom, ma koliko on po mene bio bolan. A kada
čovek zagazi u naredni stadijum sudbine, više mu povratka na
staro nema.
Kada se čovek nađe u takvom stanju kakvo je bilo ovo moje,
onda sve stvari poprimaju drugačiji izgled: ljudi se drugačije
smeju, drugačije hodaju, drugačije reaguju na tebe a i ti, bogme,
drugačije reaguješ na njih, sve u svemu, svet i ljudi koji koračaju
njime, neprijateljskije ti deluju. Voleo bih da nije tako, ali je tako
i ja sada ne znam šta bih s tim drugo radio nego ga naprosto
opisao. Nekako se, kažem, sve menja, a pritom se menja i
životna okolina. Sudbina mi je, u skladu sa mojom mržnjom i
gađenjem, poslala i događaj koji će potpomoći dalji razvoj tih u
biti loših osećanja, koja su pre odraz čovekove slabosti negoli
faktička posledica nekog represivnog društvenog delovanja. Tu
sam, sa tim događajem, već i pri kraju svoje priče, jer se nakon
njega stvari ubrzano odvijaju i ka našem egzilu vode. Ukratko,
evo šta se desilo:
Nije se još valjano bila ni zahuktala mašinerija rata, kad se u
kuću mojih roditelja useliše desetorica vojnika. Bilo se uobičajilo
u to vreme da se vojska sklanja po kućama, a da vlasnici tu
pošast trpe ćutke. Eh sad, ta naša desetorica bili su neki
dozlaboga loši ljudi i pijanice pride, tako da je u kući po celi dan
svakojake galame i lupe bilo. Niko od mojih nikada nije bio
preke naravi, bili su vazda blagi ljudi. Otac, a mati moja posebno,
trpeli su raznorazne uvrede, s početka, doduše, zaustavljene na
granici podnošljivosti, ali kasnije prerasle u nešto zbilja opako.
Sve do trena u kome se zbilo ono o čemu ću ubrzo progovoriti,
sve do toga časa, tačnije, do trećeg dana nakon njega, nisam znao
gotovo ništa o zbivanjima u kući. I sam mobilisan i u tuđem
domu, smatrao sam za dužnost da nemo podnosim taj teret, iako
mi nijednog trenutka nije bilo svejedno ko mi se po roditeljskoj
kući mota. (Čak sam i ključ od zaključane sobe u kojoj sam, još
uvek, držao većinu svojih knjiga i drugih ličnih stvari, nosio sa
sobom da, kojim slučajem, neko stran ne bi dospeo u nju.) Radili
su vojnici šta im je bila volja. Od kuće pravili svinjac. U toj
samovolji naročito se isticao neki Brekalović, alkoholik sa licem
ispijenim i avetinjski bledim. Jedino su tanke i modre žilice na
nosu remetile sablasno bledilo tog lika. Taj se, kažem, naročito
isticao. U nekoliko navrata došao je u težak sukob sa mojima.
Pretpostavljaš, verujem, politika je bila u pitanju. Nije zaboravio
da napomene, svaki put – a valjda me je čuo kako govorim
prilikom jedne od poseta roditeljima – da im je sin, uprkos tome
što je mobilisan, izdajnik svog naroda. Tražio je, takođe, u ime
tog naroda, da mi se soba otključa i da on lično proveri šta
krijem u njoj i kakve to knjige, moliću lepo, filosof čita. Majka je
zahtevala da Brekalović ode iz kuće. Bog sveti zna šta je sve ona
već tada o Brekaloviću znala, a nije smela, ocu i meni, da saopšti.
Jedne je večeri taj gnusni lik iz našeg košmarnog života provalio
zamandaljena vrata sobe i našao se među mojim stvarima, među
knjigama i papirčinama moje filozofske esejistike. Stajao je,
opskurant, na sredini sobe s Kadareovom »Tvrđavom« u
rukama, đavo će ga znati kako je baš nju pronašao između
Ničeovih ili Kantovih, Spinozinih ili Hegelovih knjiga. Tražio je,
verovatno, samo ime, albansko, u jeku rata i zločina, tražio je
slamku da se za nju uhvati i učini ono što je učinio. Ugledavši ga,
majka je vrisnula, oca nije bilo u kući u tom trenutku, čini mi se,
oproštaja za to od mene nikada neće dobiti. »Kurvo, kopile si
izdajničko rodila!«, prosiktao je Brekalović pre nego što će
krenuti da siluje moju četrdesetdevetogodišnju majku koja se,
pored ostalog u životu, udala za svog prvog momka, onog koji
će kasnije postati moj otac.
Svratio sam tri dana nakon Brekalovićevog zlodela i u kući
zatekao muk. Vojnici su bili otišli, a majka je, s jastukom
priljubljenim uz stomak i zgrčena, sedela na krevetu. Otac,
slomljen. Čuči u uglu sobe. Ćuti. Prošlo je jedva petnaest minuta,
od trena kada sam saznao šta se dogodilo, pa do časa kada sam,
vođen instinktom zveri, pred obližnjom kafanom pronašao
Brekalovića. Na smrt sam ga istukao. Zbog tih povreda nikada
više neće moći normalno da hoda, a i onih četiri meseca
provedenih u bolnici sami su po sebi pokazatelj onoga što se
zbilo tog podneva. Priznajem, nije u meni više bilo moći za
kontrolisanje ponašanja, nije u mojoj svesti bilo razumne misli
koja bi me opomenula na varvarstvo mog postupka. Tebi pišem
danas, neka sam proklet, u meni je kao u praznoj crkvi
neprestano odzvanjala rečenica, prostačka i surova, kao
pročitana u nekoj petparačkoj knjizi: »Mislili ste, gospodine, da
pojebete babu, a da ne platite, e pa ne može!« I ta me je rečenica,
opet i opet, ispunjavala mržnjom, celog. Ja sam svetio majku,
ipak dovoljno svestan da taj čin ne dovedem do kraja. Ostavio
sam Brekalovića živog, a policiji i sudu, kasnije, rekao sam istinu
od prve do poslednje reči. Međutim, ono što se potom zbilo
samo potvrđuje neke od stavova koje sam, tokom ovog pisma,
o našim ljudima i našoj zemlji izneo. Ispostavilo se da je
Brekalović rođak direktora škole u kojoj sam predavao. Usledili
su pritisci, zvrndanje telefona. Ubrzo i poziv na razgovor.
Ukratko, napomenuto mi je da ću, ukoliko ne povučemo
optužbu za silovanje, izgubiti posao. To bi za moju porodicu i
mene bilo zasigurno pogubno, tako je rečeno. A ja ionako ne
živim više u roditeljskoj kući, pa samim tim ne mogu tačno znati
šta se sve tamo i na koji način dogodilo. Da opovrgnemo
navedeno, a oni će, kažu, sa svoje strane, učiniti šta mogu. (U
kancelariji u tom trenu, sem direktora i mene, sedi i Brekalovićev
advokat.) Ponavljam, oni će, sa svoje strane, učiniti šta mogu. Kao
da sam ja Brekalovićevu mater silovao, kao da majka moja nije
tako bezočno, svirepo ponižena! Povukli se iz procesa nismo. Ali
zahvaljujući đavo zna kojim sve pritiscima danas se, moja žena,
deca i ja, nalazimo u Sent-Andreji, van te zemlje i, moram to
napisati, ne dovoljno daleko od tih ljudi tamo. U jednom je
trenutku moja mati zahtevala taj odlazak, jer se više nisu mogle
trpeti pretnje i ucene. Sudski proces traje i trajaće, sasvim
izvesno, još neko vreme. Nadam se, samo dok Brekalović ne vidi
zatvora. A onda će, znam, jednoga dana, on iz zatvora izaći. Kao
da ništa nije bilo, odšetaće do prve kafane na duplu rakiju s
nogu, popiće je, možda štipnuti konobaricu za stražnjicu, ili
nekom pijancu ispričati kako je robijao zbog toga što je povalio
majku jednog izdajnika. Da ga je zemljica njegova kaznila
nedužnog, da je on, u stvari, žrtva, a ne ta smrdljiva kurvetina od
koje je još mogao i kakvu polnu bolest zaraditi. Ali neka!
Svakome po zasluzi. On će u zatvor, a ja sam već u izgnanstvu.
Dobrovoljnom ili ne – pitanje je koje zahteva drugačiji pristup.
Uostalom, ni sam nisam nedužan prema zemlji u kojoj provedoh
gotovo sav svoj dosadašnji život.
Uzgred, ovde je dobro. Ovaj »deo Srbije« neobično prija
mojim nervima, a i čini mi se da su, iako malobrojni, Srbi koji
ovde žive sasvim drugačiji od tih tamo. Ili je možda bolje reći od
vas tamo?!
Sutra stiže novac iz Stokholma, jedna rođaka šalje nam u
nemačkim markama opskrbu za narednih tri meseca koliko će
još, po mom uverenju, trajati proces oko izdavanja švedskih
useljeničkih viza mojima i meni. Refika mi je doneo tvoju
pripovedačku zbirku i jednu dozlaboga lošu, prevedenu na
srpski, knjigu pesama nekog svog sunarodnika, koju nameravam
da bacim u đubre. Smeje se, probisvet, kaže upirući prstom u
pesmaricu: »Čitati po jednu, svake večeri, pre spavanja.«
»Dobro«, kažem, pa s njom pod noge. A on se strovalio na
krevet i grohotom se smeje. Veli mi da sam srpski kulturološki
rasista. S vremena na vreme, lakne mi na duši. Dobro smo učinili
kad smo otišli iz Srbije, zbog dece, zbog žene, zbog moje majke.
Tako je to u tuđini, moj prijatelju. Ruka, evo, sama piše: »Boj
bojevati, za tuđeg gospodara krv prolivati...«