veljača/ožujak , 2010. broj 14

Sadržaj broja:

1. Događaji u veljači

Dodijeljenje nagrade „TRI SRCA“ „Fašange su, fašange su“- nastup na fašniku Druga faza slikanja- Bebrina-Ilok Nove koreografije: „NA HATI“ dr.sc. Ivan Ivačan Hercegovački lindžo Vladimir Kuraja

2. Svadebni običaji u Hrvatskoj I. Uljanić: Običaji T.Brekalo: Narodna nošnja mladenke

3. Emina Basara: Zvjezdani trach

4. Kutak za razbibrigu

5. Zagreb-Markovačke bebe- otkrivamo tko je tko

6. Sjećanja Slike iz albuma Ivane Pavlaković i Maria Baneka Valentina Ferković (rođ. Felešinski): Sjećanja na dane provedene u ansamblu

Impressum: - Izdavač: FOLKLORNI ANSAMBL

ZAGREB-MARKOVAC - Glavni i odgovorni urednik: Iva Uljanić - Grafički urednik: Tomislav Brekalo - Autori članaka: Emina Basara,

Tomislav Brekalo, Valentina Ferković, Iva Uljanić, Autori fotografija: Lea Bogović, Tomislav Mataić, Iva Uljanić i ostali članovi FA Zagreb-Markovca

- Ostali izvori: Gettyimages - Slika na naslovnici: Lea Bogović

DOGODILO SE U VELJAČI DODIJELJENE NAGRADE TRI SRCA U intimnoj atmosferi na Vrbiku obilježen je još jedan veliki događaj u „životu“ Folklornog ansambla Zagreb-Markovac. Uz sjajne voditelje programa, Mariju i Vladeka koji nas svake godine iznenade sa nekim novim programom, dodijeljene su nagrade „Tri srca“ za 2009. godinu. Prostor je i ovaj put bio premali da primi sve naše članove (aktivne, veterane, potporne, bivše) i prijatelje koji su se okupili da prisustvuju ovoj svečanosti. Iako nismo imali crveni tepih, dress code je bio svečani, što i priliči samom događaju, a večer je emotivno začinila dodjela nagrade Draženu Jakopoviću za 25 godina aktivnog plesanja u ansamblu, pa je kod nekih bilo i suza… Osim suza, bilo je i smijeha, zahvaljujući video uradcima Vladeka, Tome i Ive, koji su dodatno podigli atmosferu te večeri. Osim drvenih kipića, nagrade su i ove godine bile vrlo bogate zahvaljujući Gordanu i Ivanu Bašiću. Imena dobitnika donosimo još jednom (iako smo ih već objavili na stranici), jer ovi ljudi zaslužuju da ih se dugo pamti zbog svojih postignuća, rada, truda, zalaganja, talenta… Čestitamo svim dobitnicima i nadamo se da će ih dogodine biti još i više!

1. SPECIJALNE NAGRADE:

a. POSEBAN DOPRINOS ANSAMBLU

- Hrvoje Vlašec, Ivana Topić, Marin Romić - organizacija Božićnog domjenka

- Marko Arsenović, Braco Dobrotić, Iva Uljanić - organizacija Ozkidijade - Iva Uljanić, Ronald Sudić

organizacija humanitarnih koncerata u Pazinu i Rijeci

- Ivan Pakrac - izrada dvd-a Meksiko

- Davor Šakić i Ivan Pakrac - izrada filmova za prezentaciju - Gordan Vrankovečki i Ivan Bašić - nabava sponzorskih poklona

- Tomislav Brekalo - briga oko nošnji

- Ivana Perić i Martina Pranjić - izrada ukrasa za božićni koncert

- Emina Basara i Gordan Vrankovečki - najveći broj napisanih članaka u Zagreb-Marčovak Timesu - Maja Borović - pobjeda na natječaju za najbolji članak u Zagreb-Marčovak Timesu - Davor Hostić i Emina Basara –

garderobijeri

b. NAJ BEKAČ I NAJ VETERAN Naj veteran: Kristinka Sokolović Naj bekač: Sanda Ivona i Brodnjak

c. NAJVEĆE IZNENAĐENJE:

Matej Gluščić NAJVEĆI NAPREDAK:

Adriana Radičević NAJBOLJI NOVI ČLAN-PLESAČ: Adriana Radičević i Matej Gluščić

d. NAJBOLJI NOVI ČLAN SVIRAČ:

Josip Savić

e. NAJBOLJE OBUČENI/NAJUREDNIJI ČLAN: Petar Plejić, Dialma Fažo, Martina Čengić

f. NAJBOLJA KOSTIMOGRAFIJA: Tomislav Brekalo, Banija-godišnji koncert

2. KATEGORIJE NAJ (STATISTIKA):

- NAJMANJI BROJ IZOSTANAKA, - ODNOSNO NAJVEĆI BROJ DOLAZAKA NA PROBE: - Adriana Radičević - - NAJVEĆI BROJ DOLAZAKA NA NASTUPE: - Iva Uljanić i Emina Basara

- NAJVEĆI BROJ SOLAŽA: Emina Basara

o najveći broj pijevnih solaža: Petar Plejić i Emina Basara

o najveći broj plesnih solaža: Marko Arsenović, Iva Uljanić i Emina Basara

- NAJVEĆI BROJ OTPLESANIH KOREOGRAFIJA/OTPJEVANIH PJESAMA: - Iva Uljanić

3. KATEGORIJE NAJ (PO IZBORU ČLANOVA):

- NAJBOLJA MUŠKA PJEVNA SOLAŽA: - Bojan Milaković, Travnički svatovac

- NAJBOLJA ŽENSKA PJEVNA SOLAŽA: - Danijela Matovina, "Gore"

- NAJBOLJA VOKALNA SURADNJA:

Danijela Matovina i Martina Čengić

- NAJBOLJA PLESNA SOLAŽA: - Ivan Carin, Tomislav Mataić,Marko Arsenović i Ivan Pakrac

drmešari

4. KATEGORIJE NAJ (PO IZBORU VODITELJA):

- NAJBOLJA MUŠKA PJEVNA SOLAŽA: - Bojan Milaković, Travnički svatovac - - NAJBOLJA ŽENSKA PJEVNA SOLAŽA: - Emina Basara, „Moj je dragi“ – Travnik - - NAJBOLJA VOKALNA SURADNJA: - Tomislav Brekalo, Davor Hostić, Petar Plejić, Marin Romić,

Bojan Milaković, Hrvoje Vlašec, Damir Karačić - – Travnički svatovac - - NAJBOLJA PLESNA SOLAŽA: - Ivan Carin, Marko Arsenović – zastavničari Podravina - - NAJBOLJA SVIRAČKA SURADNJA: - Ivan i Josip Belina (Travnik) - - NAJBOLJA SOLAŽA NA TRADICIONALNOM INSTRUMENTU:

Tibor Jurković - - Posebna nagrada za novu koreografiju:Tomislav Mataić - Posebna nagrada za doprinos na godišnjem koncertu: - Ivan Cari

5. KATEGORIJA 10 GODINA U ANSAMBLU: Petar Plejić, Zrinka Delija i Tomislav Brekalo

6. KATEGORIJA 25 GODINA U ANSAMBLU: Dražen Jakopović

7. KATEGORIJA POSEBAN DOPRINOS POTPORNOG ČLANA: Matija Dročić

8. POSEBNA NAGRADA ZA VODITELJE: Mirjana, Gordan, Kizo

9. NAJUZORNIJI SVIRAČ: Tomislav Vidošić i Branimir Munjeković

10. NAJUZORNIJI ČLAN-PLESAČ: Marin Romić

1. Marin Romić (360,9 bodova) 2. Marko Arsenović (341,50 bodova) 3. Dražen Jakopović (335,06 bodova) 4. Tomislav Brekalo (332,73 bodova) 4. Davor Hostić (332,73 bodova)

11. NAJUZORNIJA ČLANICA:

Iva Uljanić, Emina Basara

1. Iva Uljanić (378,51 bodova) 2. Emina Basara (365,26 bodova) 3. Maja Augustinčić (354,36 bodova) 4. Adriana Radičević (332,70 bodova) 5. Ivana Topić (330,68 bodova)

FAŠANGE SU, FAŠANGE SU… U subotu, 13. veljače, održan je već tradicionalni Fašnik u Gradu Zagrebu, na kojem je po već 7. put nastupio i naš ansambl. Novost je ove godine bila što je gradonačelnik Milan Bandić uručio ključeve Grada sudionicima fašnika, a između ostalog i našem Hrvoju Vlašecu-Žaku... Sudbina ili slučajnost (s obzirom da naš ansambl još nema svoje prostore...) tko zna... možda jednog dana u skoroj budućnosti uruči i prave ključeve :)

FA Zagreb-Markovac nastupa na Fašniku još od samih početaka, a ove godine predstavio se s jednom novom točkom, a to su "Baranjske buše", koju su za scenu priredili Gordan Vrankovečki i Tomislav Habulin. Osim toga na Fašniku je nastupila i dječja skupina Vrbači koje vodi Danijela Matovina i to u povorci središtem Grada Zagreba.

Druga faza slikanja: zimsko ruho, Bebrina-Ilok Ni snijeg koji je cijeli dan padao, ni mećava, ni ljetne gume nisu spriječile nekolicinu hrabrih Zagreb-Markovčana da odrade još jednu fazu slikanja za projekt koji je započeo u rujnu prošle godine kad smo imali ljetno-primorsku fazu slikanja. Ideja je osim formiranja baze umjetničkih fotografija koje će ansambl koristiti za potrebe izrada plakata, programa, prijave na festivale i ostale svakodnevne potrebe i za izradu kalendara koji će imati zastupljena različita godišnja doba, različite krajeve Hrvatske i različite narodne nošnje Hrvatske. Ovaj put je fotografkinja bila Lea, a hrabri članovi bili su: obitelj Dročić (Matija, David i Jasna), Marija, Emina, Ivan Bašić, Ivana Topić, Pero, Martina Boričić, Tomica, Gordan i Iva. Iako smo imali malo problema s vremenom, ipak je i ovaj put cilj postignut, a to je da smo dobili jako dobre slike zimskog ruha koje će također svoje mjesto imati u našoj galeriji slika, kao i na kalendaru. Slike ćemo uskoro prikazati u našoj galeriji slika, a evo samo mali dio donosimo i u ovom broju Zg.-Marčovak TImesa da prikažemo što se sve u Bebrini i Iloku slikalo. Još jedna velika zahvala na gostoprimstvu obitelji Đurković, Dročić i Horvatović, te gospodinu Forjanu i Miličeviću na posudbi nošnji za slikanje.

POSTAVLJENE NOVE KOREOGRAFIJE U veljači je naš ansambl postavio dvije nove koreografije, koje su naši članovi prihvatili sa velikim oduševljenjem, što znači da obećava i dobru izvedbu na godišnjem koncertu. To su koreografija dr.sc. Ivana Ivančana „Ha Hati“ koju nam je pomogao postaviti prof. Andrija Ivančan, te koreografija Vladimira Kuraje „Lindžo-Hercegovačka poskočica“. Svoju praizvedbu obje će koreografije u Zagrebu imati 13.6.2010. na godišnjem koncertu u HNK. „Na Hati“ koreograf: dr.sc. Ivan Ivančan glazbena obrada: Siniša Leopold, pjesme i plesovi Gradišćanskih Hrvata Gradišćanski Hrvati, skupni naziv za pet malenih hrvatskih etničkih skupina nastanjenih na području Burgenlanda (Gradišća) u istočnoj Austriji i susjednim predjelima Mađarske i Slovačke. Među sobom po imenu i dijalektu razlikuju se: • Štoji, nastanjeni na krajnjem jugu gradišćanskog područja • Vlahi, žive sjevernije od Štoja • Dolinci su središnja skupina sjeverno od Vlaha i južno od Poljanaca. • Poljanci, četvrta skupina živi u krajevima istočno od grada Mattersburg, zapadno od Nežiderskog jezera • Haci, su najsjevernija peta skupina koji žive sjeveroistočno od Nežiderskog jezera. Glavna su im sela Pandrof (Parndorf), Novo Selo (Neudorf bei Parndorf) i Bijelo Selo (Pama). U idućem broju donosimo više podataka o samoj koreografiji.

„Lindžo-Hercegovačka poskočica“ koreograf: Vladimir Kuraja Lindžo je relativno novijeg podrijetla, koji je došao ili je prenesen iz „Dubrovnika“ u Hercegovinu. Poskočica se plesala u čapljinskoj općini i ni u jednoj drugoj u Hercegovini nije, sve dok se Neum nije odvojio od Čapljine kao posebna općina. Čapljinska sela u kojima je zabilježen Lindžo su: Neum, Duži, Gradac, Hutovo, Brštanica i druga. Okupljanje, pjesma, odabiranje parova i počinje Lindžo. U početku dok djevojke stoje, muškarci počnu svoju „igru“, plešući po krugu svaki bi na svoj način prikazivao vještinu plesa, a opet sve pod komandom kolovođe. Vrlo važan segment u prezentaciji plesa Lindžo je krštenje. Jedan par bi sam izvodio zahtjevne plesne figure, okrete, vrlo atraktivne, ali pod komandom kolovođe. Svi bi se najradije pokazivali i dokazivali u krštenju. U zajedničkom plesu svih plesača na krugu izvode se iste figure, plesni elementi, na primjer: po jedna naprijed, uvis s njom sokole moj, krili krili momče mili… Vladimir Kuraja

SVADBENI OBIČAJI U HRVATSKOJ Iva Uljanić izvor: „Hrvatski svadbeni običaji“, Zorica Vitez Veljača je mjesec poznat između ostalog (ljubavni zov mačaka, promjenljivo vrijeme i sl.) i po danu zaljubljenih, odnosno Valentinovu. U zadnjih nekoliko godina možemo primijetiti da se taj dan, kada se slavi sv. Valentin sve više komercijalizirao, pa na svakom koraku možemo pronaći crvena srca i ostale proizvode koji „simboliziraju“ ljubav. Nekada pokloni kojima se simbolizirala ljubav nisu bili tako skupi, primjerice veliko značenje imala je jabuka, naročito u Lici, koja je predstavljala dar (predsvadbeni i svadbeni) i simbol (crvena kao jabuka, lijepa i zdrava, crvena i okrugla). Darovala se ili sama ili s utaknutim ružmarinom, kovanicom, drugim ukrasima, s rupcem, na tanjuru, uz prsten. Njome se uzvraćao dar i potvrđivala dana obaveza, a primiti jabuku značilo je prihvatiti ženidbenu ponudu, odnosno obvezati se. Pojedini predmeti, tvari ili boje imali su apotropejsku ulogu, primjerice:

• crveno, trepteće i blještavo, paprika i češnjak, razni metali i poludrago kamenje označavali su zaštitu od loših namjera, sila ili uroka;

• izbjegavanje vezanja čvora na odjeći ili ukrasnoj vrpci u želji za lakšim porodom i da se ne «zaveže» mladenčeva muškost;

• oblačenje određenog dijela odjeća naopako za sreću i sl. Pravila ponašanja i organizacija života i rada na selu ograničavale su prilike za susrete mladih, osobito u raštrkanim zaselcima. Prilike da se javno pokaže za udaju i ženidbu dorasla seoska mladež bile su uglavnom proslave seoskih godova, odnosno svetaca zaštitnika, sajmovi, odlazak u crkvu i kolo poslije mise, zajednički poslovi uz druženje i plesne zabave. U nekim krajevima su za to bili osobiti datumi, prilike kad se moglo vidjeti i odabrati, zamiriti djevojku

(npr. «glavni curski sajam» u Vrlici na Gospu Rožaricu). Propitivanje prije prosidbe obavljale su većinom žene posrednici, a često i same majke ženika (jer je bila velika sramota za ženika ako ga je koja cura odbila pa su na taj način htjele doznati kako potencijalna mladenka razmišlja, kako stoji njezina obitelj i sl.). Uslijedili bi OGLEDI - predsvadbeni sastanak koji ima tradicijom ustaljen oblik i sadržaj (nuđenje i prihvaćanje jabuke s novcem), a cilj je bio utvrditi namjere udavačine obitelji.

Slijedila je prošnja, svadbeni čin koji se rijetko izostavljao, a obavljali su je mladenac, otac ili stariji rođak zajedno (vrlo rijetko mladenac sam). Često su se odvijale po ustaljenom obrascu u frazama i dijalozima. Prosci se predstavljaju kao lovci ili putnici, traže neku izgubljenu životinju, trag koje vodi u tu kuću i sl. Iznimno je zabilježena i neka vrsta prošnje s djevojačke strane. Jedno od obilježja je dar djevojci nakon uspješne prošnje (jabuka, nakit, odjeća, kolač). Nakon zaruka (riječ „zaruke“ označava: primanjem za ruke mladić i djevojka iskazuju odluku da zasnuju brak), mladenka se posebno počela pripremati za svadbu, a jednu od važnijih uloga imalo je pletenje vijenca, to je zapravo bio posljednji predsvadbeni običaj uoči samog vjenčanja (u Lici, Hrv. primorju, Slavoniji, Podravini), a označavao je oproštaj djevojke od vršnjakinja, odnosno djevojačkog života. Biljke koje su se koristile za njegovu izradu bile su: određena vrsta zimzelena (neteg, netig, pavenka), rutvica i ružmarin. Mladenkino oglavlje bio je najosebujniji dio svadbene opreme za koji se smatralo da ima magijsku svrhu, a pretežita namjera bila je da zaštite mladenku i

odbiju zle utjecaje (pomoću šarenila i crvene boje, zakrivanjem lica i sl.) te je pokazivao prijelazni status između djevojaštva i staleža udatih žena. Uglavnom je bio domaće izrade, sastavljen od pravog ili umjetnog cvijeća, stakalaca, trepetljika i dr. ukrasa, šaren s prevagom crvene boje s vrpcama. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj kruna se sastojala od parte (uobičajenog djevojačkog oglavlja) dodatno ukrašenog šarenim kiticama, staklenim bobicama i šarenim brokatnim vrpcama koje joj padaju niz leđa.

Mladenkin svadbeni vijenac bio je toliko poseban da je u mnogim mjestima Hrvatske zavrijedio da bude darovan Majki Božjoj i crkvi, te čuvan na glavi Marijina kipa, a zatim posuđivan udavačama za čin vjenčanja (to je posebno karakteristično u Istri, u unutrašnjosti, gdje seljaci nisu bili bogati, a vijenac se sastojao od raznobojnih traka koje mladenka nije mogla sama skupiti jer su bile jako skupe pa ju je cijelo selo darivalo, te se zato taj vijenac čuvao u crkvi i posuđivao mladenkama za ženidbu, jer je bio jako vrijedan).U drugim krajevima svadbeni vijenac se čuvao i u obiteljima kao dragocjena uspomena, u posebnim ormarićima.

Ponegdje su svadbeni vijenci pratili nesretne djevojke i u grob: prerano preminula, neudata mlada žena, opremala se kao nevjesta koliko je to bilo moguće, ponekad i s vijencem na glavi. Ponegdje je i mladenac imao svadbeni vjenčić na šeširu, kiticu ili drugi ukras (primjerice čapljino perje).

Obilježje svatova bili su i svadbene kitice (obično ružmarin) i svatovski barjak (od šarenih rubaca i vrpci, s jabukom ili narančom, kitom zelenila ili cvijeća na vrhu, ponegdje i s obješenim svatovskim kolačem). Od udavače se očekivalo da bude zdrava, poslušna, marljiva, lijepa i bogata. Mladenka je u toku svadbe uglavnom imala pasivnu ulogu i vrlo malo je jela. U mnogim krajevima zabilježeni su i posebni običaji pri dolasku udavače u novi dom, primjerice:

mladenki pri dolasku pruže da drži malo muško dijete nakoljenče, nakonjče (obavezno ga nečime daruje)

u nekim krajevima prije ulaska u kuću mladenka baca na krov ili preko kuće jabuku ili kolač

ulaskom u kuću mladenka treba učiniti niz simboličnih i magijskih radnji (osobito u vezi s pragom i ognjištem)

donijeti u kuću kruh i vino ulaskom u kuću započeti s nekim kućnim poslovima kao poklon u kuću mladoženje nosila bi kruh i vino (simboli

blagostanja; vatra i voda-očišćenje i libacija) U Slavoniji i Podunavlju (Šokci i Bunjevci) imaju osebujni svadbeni običaj, odnosno odgovarajuće rekvizite: svadbena ili svatovska grana, jabuka, gorica zelena, kravalj (vršika stabla sa 4 ogranka, na vrhove se stave jabuke, ogranci se povežu vrpcama na kojima su nanizane sjemenke, kokice od kukuruza, suhe šljive, šipci, raznobojni komadići čohe; utaknuta je u drveni križ ili kolač)-predaje se mladencu. Pri kraju svadbe mladence odvode i poliježu u posebno pripremljenu prostoriju. Kad se mladenka ponovno pojavi dolazi u promijenjenoj odjeći ili s promijenjenim oglavljem. U svim hrvatskim krajevima postoje značajne razlike između djevojaka i udatih žena u odijevanju i osobito pokrivalu za glavu ili načinu češljanja (često djevojke ne nose nikakvo pokrivalo, a udate stavljaju osobite kapice, marame i složenija oglavlja). Promjena odjeće, frizure i oglavlja bio je vidljiv, vanjski znak novoga statusa; po njemu tradicijska sredina prepoznaje da je nastupilo novo, bračno stanje.

Bio je rasprostranjen i običaj da mladenka na kraju svadbe uzima vodu iz izvora ili bunara, daruje ga jabukom, sirom ili kruhom, polijeva njome svatovima ruke, a oni joj za uzvrat u vodu bace novčiće. NARODNA NOŠNJA MLADENKE- par crtica iz Podravine, bosanske Posavine, Baranje i Bačke Tomislav Brekalo izvor: Maglica: Baranja se šareni, Šilić: Narodni plesovi pjesme i običaji Hrvata bosanske Posavine, katalog izložbe Oglavlja u Podravini PODRAVINA (Koprivnički Ivanec) Oglavlje mladenke se sastojalo od vinca i kitice. Izrađeni su od papirnatog cvijeća crvene boje (kasnije se koristilo i umjetno cvijeće), između cvijeća su pričvršćena mala kvadratičasta ogledala, svijetleće kuglice isnopići raznobojnih gumbića. Vijenac se stavljao na tjeme,a kitica sa stražje strane glave, na pletenicu. Nošnja se nije pretjerano razlikovala od uobičajene svečane nošnje, jedina razlika je vidljiva u boji i materijalu suknje odnosno pregače- bile su bijele boje. BARANJA U Podravlju (podravska Baranja) mladenka nosi: rubinu (haljinu) s pantlikama i pantlikama na leđa i pantlikama na rame. (pantlika- ukrasna brokatna vrpca), pregaču svilenac (svilena tkanina utisnutog cvjetnog uzorka). Povrh rubine prebacije maramu kopren, prekriži straga, povezanu mašnom na leđima, u struku. Obuva čarape morgaste (ljubičaste) i našite te čarapke ili šnirane cipele. Na glavi nosi vinac od puhanog zrnja, a oko vrata je krasi ogrlica- dva reda crvenog zrnja i novci. U Podunavlju (podunavska Baranja) mladenka oblači rubinu mašlijaru s mašlijama na leđa (mašlija- kovne pločice raznih boja) te svilenu pregaču. Ruho dopunjuje ćurdijom preko koje veže maramu klubentu (vunena bijela marama).Ćurdiju, sukneni kaput crne/tamnoplave boje podstavljen ovčjim krznom, vratnog izreza i

rubova obrubljenih lisičjim krznom, kupuje svekar. Kosu počešljanu djevojački rese kruna, rodice i ružica. Mladenki majka kupuje krunu (Podunavlje) ili vinac (Podravlje). BAČKA Vjenčana ruha su bile izuzetne ljepote i skupoće. U 19. i na početku 20. stoljeća nevjestino ruho nije bilo uobičajeno bijelo ruho, već što skuplja i teža svila, cvjetnih dezena. Ruho nevjeste moglo je biti plavih, ljubičastih i sivih tonova, no nikada ne crvenih. Poslije drugog svjetskog rata i utjecaja građanske mode i društva oprema bunjevačke nevjeste se mijenja. Prepoznavala se po vincu- kruni od voštanog cvijeća i malo vela na glavi. Poslije 1920.god. nevjeste se oblače u bijelo vjenčano ruho šivano od najljepših materijala: tafta, svile, kadife, atlasa. Nosile su i bijeli kaputić od bijelog sukna, a glavu je pokrivao bogatiji često vezen veo.

BOSANSKA POSAVINA (Bosanski Šamac) Kompletno oglavlje mladenke zove se duvak. Prvo na glavu postavlja crvenu kapu, fesić, preko njega se postavi šlajer (koprena). Krajevi koprene, koji su iza leđa poravnati na krajevima, se prekriže i zadjenu za pojas na bokovima. Krmez, svilena marama cvjetnog motiva, postavlja se preko koprene. Preko krmeza dolazi rešetka od bijelog tila, četverokutnog oblika, koja se postavlja tako da dva kuta padaju na ramena, treći odotraga, a četvrti pokriva lice mladenke. Kada mladu dovedu u mladoženjinu kuću, dio rešetke koji pada preko lica se podiže da bi se poljubila sa domaćinima. Tada se oglavlje dopunjuje pantlikama koje se pričvrste iglama žućkama

ZVJEZDANI TRACH Emina Basara

Eto, kako se nekim ljudima sve poklopi... U subotu je imao rođendan, a u ponedjeljak je svojim plesno-pijevnim umijećem već zaslužio volontiranje u Ladu. Uopće ne sumnjamo da će se našem Mateju Gluščiću, očito velikom srećkoviću, sreća osmjehnuti i kad se bude odlučivalo tko je od rasplesane odabrane trojke najbolji i koga će primiti za stalno. Zbog novog angažmana Matej će morati zapostaviti svoje frizersko umijeće, ali mi curke (a i dečki) ćemo mu se velikodušno ponuditi da na nama trenira tu svoju vještinu. Još da je u subotu primio ljude na rođendan, umjesto što je glumio da nije doma, ne bih ništa rekla. Ali za bućnicu nikad nije kasno.

Jao koliko naši Markovčani imaju raznih talenata! Da bi čovjek riječ rekao... Uglavnom, svi već znaju da Dialma pleše irski ples (a vidimo to i na probama), no sad je nagovorila i svog Carina da joj se pridruži. Ne znam kako se čovjek snašao sa svim onim poskocima i lupkanjima, no vidim da mu plesne cipelice jako dobro stoje. Samo tako naprijed! Tako smo, nakon Čeha i Makedonaca, u ansamblu dobili i Irce. Prava mala međunarodna zajednica!

I, eto, od neki dan imamo još jednu studenticu manje u ansamblu. Naša vrijedna Adriana Radičević, najbolja nova članica na nedavno održanoj dodjeli nagrada, diplomirala je na PBF-u. Čestitamo! A kako je tek počastila na probi... Da nije bilo svih onih kamera oko nas, mislim da bi tacne bile prazne za minutu, a ne za pet.

Ako ste primijetili neki novi prsten na Žovinoj ruci (čitaj: ruci Ivane Topić), znajte da je zaručnički. Eto, Tomo je konačno kleknuo i postavio The pitanje, a ona je jedva dočekala Uglavnom, ne zna se kad će svatovi, ali bit će, bit će.... Samo da Tomo dogovori tko će snimat...

U devetom mjesecu nas čeka još jedna svadba, naravno u niskoj ekipi Glavni likovi – Jasna i Pakrac, a točnog datuma se ne mogu sjetiti... Visoki, vidite kako nas stižu, počnimo se i mi malo češće ženit!

Konačno je otkriveno lice Vedrana koji je zarobio srce naše aktualne kraljice Maje Borović! Čovjek je došao gledat markovački fašnik-nastup u Travnom, ali kako su naši dežurni paparazzi baš jeli krafne propustili su snimiti tu ekskluzivu. Sva sreća da postoji Facebook, naše nepresušno vrelo fotkica.

Čita Mujo oglas u novinama i veli: - Vid' Haso, policija traži muškarca od 20 do 30 godina, jačeg stasa, pomalo ćelavog, koji noću hoda po parku i siluje žene. - Da. I? - Pa razmišljam, što misliš da se prijavim. Možda je dobra plaća.

- Došao Mujo Hasi u posjetu kad kod njega oba uha zamotana. - Što je bilo? - Ha, peglao ti ja i zazvoni telefon! I ja umjesto za telefon, ja za peglu. - A što je s drugim uhom? - Pa htio nazvat' hitnu!

Prometni policajac piše kaznu... Vozač: - Nemoj ništa pisati, poznajem načelnika - i okrene broj s mobilnog, ali je načelnik nedostupan... Policajac: - I, što ćemo sad? Iskoristio si pomoć prijatelja, publike nema, znači ostaje nam pola - pola...

Razgovaraju Mujo i Haso. - Dobro Haso, prijatelji smo, pa kako si mogo spavati s mojom ženom? - Samo sam htio vidjeti razliku između tvoje i moje. - Pa što mene nisi pito?

Plavuša, brineta i crvenokosa rade zajedno za šeficu koja uvijek ide ranije s posla. - Hej, djevojke, idemo i mi danas ranije kući, šefica neće saznati - kaže brineta. I tako one odu. Brineta ode u grad i završi neke poslove. Crvenokosa ode na piće, a plavuša ode kući i nađe muža sa šeficom! Ona se polako iskrade da je ne čuju, vrati se na posao i ode kući u uobičajeno vrijeme. - Stvarno je bilo super - kaže brineta sutradan. - Slažem se, trebalo bi to ponoviti još koji put - kaže crvenokosa. Nema šanse, mene je skoro šefica uhvatila - kaže plavuša.

Leži Mujo na plaži, izvalio se, kad pored njega prođe prezgodna Slovenka, u tanga kostimu. Mujo primijeti da dotična ima istetovirana dva srca na guzi, kad će Mujo: "Eh, da imaš još jedno, bila bi k'o Radenska" Slovenka: "Bi li me onda popio?" Mujo: "Ne bi, al' bi te začepio, da ne izlapiš"

I još ponešto o glavnoj markovačkoj zanimaciji nakon probe. Riječ je, naravno, o FarmVilleu, zbog kojeg se više ni na cuge ne odlazi redovito. Svi jedva čekaju da požanju usjev, pooru polje, posiju novo sjeme, oberu voćke, skupljaju zlato... Itd, itd... Najbolji je Davor, slijedi Zrinka, a vrijedni farmeri su i Gordan, Emina, Čengi, Boričićka (koja je malo zapustila farmicu), Damir, Lana, Lizika, Arsenović, Pranjićka... Prava mala markovačka zadruga.

I još zadnji: Šveđanka Zrinka Raguž je prošli tjedan drastično promijenila styling. Ošišala svoju dugu frčkavu kosu, ispeglala je, obukla minicu i po najvećem snijegu - došla na probu. Neka, neka Zrinka, samo tako nastavi, super ti stoji. I da ne bude zabune, fotka je stara...

KUTAK ZA RAZBIBRIGU VICEVI by Ivan Pakrac

Izjava dana: Muškarac je kao konzerva - ako mu daš malo zraka, pokvari se!

ZAGREB-MARKOVAČKE BEBE Otkrivamo „Tko je tko?!“ A donosimo vam i neke nove klince… Izbor za najfotogeničniju bebu!! Prema Vašim glasovima najfotogeničnije bebe su Marta i David! Marta Balen David Dročić mama Ivana (rođ. Jukić), tata Krešo sin Matije i Jasne Lovro Ferković mama Valentina (rođ. Felešinski), tata Ivica

Nina i Petar Orović – Tata Jura, mama Tatjana Lana Anić – kći Irene (rođ. Dejak) i Ivana

Leona Tanasić- kći Karla i Dragane Patrik Milaković – sin Bojana i Leticije Dominik i Leon Olić Dino i Maša Huić

Clea – kći Mirele i Dade Josip Mihalić

SJEĆANJA ... Slike iz albuma Ivane Pavlaković i Maria Baneka.

Sjećanja na dane provedene u ansamblu Valentina Ferković (djevojački Felešinski) U Zagreb sam došla 1996.godine. Imala sam 18 godina i bila sam novopečeni studoš na PMF-u. Htjela sam nastaviti svoju dugogodišnju ljubav i hobi prema folkloru započetu još u Kutini u 4.razredu osnovne škole, pa sam se još u domaćim krugovima raspitivala o potencijalnim zagrebačkim ansamblima gdje bih mogla nastaviti svoj hobi i tako na preporuku mamine prijateljice čula za FA Zagreb-Markovac. No nisam samo nastavila svoj hobi, stekla sam nova iskustva i mnogo više i ljepše nego što sam se nadala. Tu istu jesen prošla sam audiciju koja je za mene bila nešto sasvim novo i drugačije te sam ubrzo krenula na probe B ekipe. Tada nas je bilo puno, probe smo imali dva puta tjedno, od nas se tražilo dosta: od savršenog isplesavanja koraka do držanja pravilnog kruga i pozicija. A onda bi uslijedilo i pjevanje koje je moralo biti točno i stilski pravilno te zajedno sa plesom dobro uklopljeno. Nakon usvojenih koraka i koreografija prelazili smo u A ekipu. Tijekom prvih par proba imala sam osjećaj kao da sam pala s Marsa ili da su svi iz neke druge galaksije...visoka i niska ekipa, savršeni pjevači i plesači, hrpa tamburaša...mislila sam da se nikad neću moći uklopiti, no vrijeme i Gordan nisu mi ostavljali puno prostora za jadikovke i paniku. Uskakala sam iz jedne koreografije u drugu, s jedne pozicije na sasvim treću, na svakoj drugoj probi sam nekog mijenjala bilo da je bila muška ili ženska pozicija i tim sam zamjenama stekla potrebno iskustvo i samopouzdanje. I tako je ubrzo moj hobi prerastao u jednu ozbiljnu obavezu koja je mene u potpunosti ispunjavala i niti naporne probe koje su se znale održavati ne samo preko tjedna nego i vikendima i niti dvosatni koncerti i nekad naporne turneje nisu mi predstavljale niti najmanji problem.

Živjela sam za Mirjanine ponedjeljke te Gordanove utorke i četvrtke, za mene nisu postojale tada aktualne serije na TV-u ili svjetska i europska nogometna ili rukometna prvenstva. Propuštala sam krstitke i rođendane, ljetovanja i zimovanja, važne događaje vezane za obitelj i dom i nije mi žao ni jednog dana i propuštenog trenutaka. Istina, nisu uvijek ruže cvjetale, bilo je i suza i smijeha, tužnih i sretnih trenutaka ali godine koje sam provela u ansamblu i svi ti divni ljudi koji su prošli kroz moj život i sva ta putovanja i nastupi u tih deset godina predstavljaju nezaboravne uspomene i divna sjećanja. Htjela bih izdvojiti meni dvije najdraže turneje, a to su: Portugal 2002.godine i Kanada, ujedno i moje zadnje putovanje 2005.godine. Moram priznat da i danas, kad mi obveze to dopuste, pregledavam slike i snimke održanih koncerata, sjetim se koliko je truda i znoja uloženo u svaki korak, svaku pjesmu, koreografiju, osjetim taj adrenalin nakon otplesanog cjelovečernjeg koncerta u HNK-u ili Domu HV-a ili održanog božićnog koncerta u Petrovoj crkvi.

Danas sam mama Lovre i čekam drugo dijete i sa sigurnošću mogu reći da nema ljepše uloge od majčinstva, no ipak je u jednom dijelu mene ostala praznina koju je popunjavao FA Zagreb-Markovac i ljudi u njemu. Sada neki drugi Markovčani plešu Bosansku Posavinu i Međimurje, meni dvije najdraže koreografije i snimaju cd-e, odlaze na cuge poslije proba i rade kestenijade i tulumare na turnejama. Sve mi to pomalo nedostaje, ali kako se ono kaže...'sve u svoje vrijeme'. Hvala Gordanu i Mirjani što su mi pružili priliku da iskažem svoje glasovne i plesne sposobnosti, te hvala svima koji su od 1996. do 2005.godine sa mnom dijelili scene i pozornice diljem Europe i lijepe naše. Ostalima želim uspjeh i sreću u amaterskom radu i tko zna, možda mi se opet pruži prilika pa se sretnemo na obilježavanju neke velike obljetnice.