zavnobih – bosna i hercegovina kao antifaŠistiČka

345

DOI: 10.5644/PI2019.179.16

ZAVNOBIH – BOSNA I HERCEGOVINA KAO ANTIFAŠISTIČKA ZAJEDNICA VRIJEDNOSNOG

PLURALIZMA

Asim Mujkić*

Sažetak

Autor polazi od uvida da višedecenijska etnonacionalistička vladavina u BiH počiva na mobilizacijama etničke partikularnosti koja za posljedicu ima proizvodnju odvojenih društvenih stvarnosti koje bi na kraju mogle dovesti do odvojenih teritorijalno-političkih entiteta, nukleusa malih jednonacionalnih država. Tome nasuprot, u iskustvu političkog zajedništva, kao kontraprincip, ističe se onaj ZAVNOBiH-a čiji je, autor sugerira, pravi smisao u stvari svoje-vrsni autohtoni politički ugovor društvenog zajedništva u svoj kompleksnosti i pluralnosti vrijednosti i na taj način predstavlja autentični – bosanskoherce-govački – odgovor na ono vječno političko pitanje: “Šta je to što nas drži na okupu?” Ovaj ugovor počiva, prema autoru, na tri važna principa: zajednice vrijednosnog pluralizma (I. Berlin), socijalne pravde i principu antifašizma. Ključne riječi: etnonacionalizam, društveni ugovor, vrijednosni pluralizam, antifašizam

1. Uvod

U tekstu koji slijedi poći ću od hipoteze da ZAVNOBiH počiva na naro-čitoj političkoj filozofiji konstitucije bosanskohercegovačke političke zajed-nice suprotstavljenoj dezintegrativnim etnonacionalističkim pristupima, kako onom prvom, tridesetih godina 20. stoljeća otjelovljenom u nagodbi Cvetko-vić – Maček, tako i ovom aktuelnom, začetom devedesetih godina istog sto-ljeća, otjelovljenom u nagodbi Milošević – Tuđman. Oba etnonacionalistička pristupa temeljila su se, i 1939. i 1991, na ideji “konačnog rješenja” srpsko-hrvatskog nacionalnog pitanja koje podrazumijeva temeljito teritorijalno raz-graničenje koje bi obuhvatilo što je moguće više pripadnika jednog ili drugog naroda u okvirima nove nacionalne države. U tom smislu, moje ishodišno istraživačko pitanje glasi da li je ZAVNOBiH, odnosno njegove odluke s dva

* Prof. dr., Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. E-mail: [email protected]

346

Posebna izdanja ANUBiH CLXXIX, ODN 11, OHN 46, str. 345-370

zasjedanja – u Mrkonjić-Gradu 1943. i u Sanskom Mostu 1944. – svojevrsni autohtoni politički ugovor društvenog zajedništva u svoj kompleksnosti i plu-ralnosti vrijednosti i na taj način predstavlja autentični odgovor na ono vječno političko pitanje: “Šta je to što nas drži na okupu?” Odgovor na to pitanje koji će uslijediti u tekstu sastojat će se iz tri cjeline, odnosno fundamentalna principa ZAVNOBiH-a koja, po mom sudu, utemeljuju bosanskohercegovač-ku modernu političku zajednicu. Prvi se princip odnosi najprije na BiH kao zajednicu vrijednosnog pluralizma i u svom individualnom i u kolektivnom dijelu. Zatim, u svjetlu drugog principa, ZAVNOBiH definira BiH kao poli-tičku zajednicu utemeljenu na socijalnoj pravdi koja, kako će u tekstu biti po-kazano, omogućava akomodaciju i razvoj različitosti unutar zajednice uopće te, kao treći princip, ZAVNOBiH trajno određuje civilizacijske temelje bo-sanskohercegovačke političke zajednice kao antifašističke. Smatram da je od centralnog značaja za razvoj ove teze svojevrsna politička rezistentnost spo-menutih principa. Naime, problem koji domaći etnonacionalisti imaju sa za-ključcima oba zasjedanja jest što principi koji su naznačeni u njima ne mogu po defaultu biti odbačeni kao “komunističko ideološko nasljeđe”. Tu je naj-prije deklaracija o ljudskim pravima građana BiH (1944) koja govori sama za sebe u smislu civilizacijskog postignuća; potom famozna formula po kojoj je BiH i srpska, i hrvatska, i muslimanska i ni srpska, ni hrvatska, ni musliman-ska (1943) koja je po mom mišljenju jedan izvrstan mehanizam akomodiranja društvenog pluraliteta u političkoj zajednici bez dominantnog etničkog “do-maćina”, što se danas u Evropi postavlja kao problem, zatim ideja socijalne pravde i, na kraju, antifašizma. Ove četiri ideje izražene u tri principa čitaju se danas sasvim dobro i u jednom (lijevom) liberalno-demokratskom imagi-nariju, što će predstavljati i okosnicu mog teorijskog referentnog okvira koji će se fokusirati na uvide Isaiaha Berlina i Johna Graya. U dodatku, i to ću pokušati naznačiti u tekstu, uvjeren sam da ovakvo utemeljenje političke za-jednice može biti zanimljiv doprinos suvremenim raspravama o budućim ob-licima državnosti u Evropi i šire, jer je evidentno da je klasični model “jedna nacija – jedna država” sve manje plauzibilan, unatoč radikalnim reakcijama desnih populista i trenutnoj rehabilitaciji državnog zatvaranja u sebe. U ra-zvijanju argumentacije za ovaj tekst normativne naravi koristit ću historijski metodološki pristup koji počiva na kombinaciji elemenata hermeneutičkog, odnosno kritičkog kontekstualističkog razumijevanja određenih historijskih ideja i pojmova te, s druge strane, elemenata dekonstrukcijske metode, odno-sno kritičkog privilegiranja marginaliziranog elementa u binarnoj jednadžbi: “nacionalna država – država vrijednosnog pluralizma”.

347

Asim Mujkić: ZAVNOBiH – Bosna i Hercegovina kao antifašistička zajednica vrijednosnog pluralizma

2. BiH kao zajednica vrijednosnog pluralizma

BiH je ZAVNOBiH-ovim dokumentima (1943. i 1944) određena kao re-publika svih svojih naroda, dakle ona nije ni srpska, ni hrvatska, ni musli-manska, već je i srpska i hrvatska i muslimanska i istovremeno republika svih svojih građana kao pojedinaca kojima je dostupan najširi skup individualnih ljudskih prava i sloboda. Ona je, dakle, republika svih njih, istovremeno za-jedno, i istovremeno u svom kolektivitetu i individualitetu, koji u svojim in-terakcijama oblikuju njezin identitet. Drugim riječima, ne možemo govoriti o položaju jednog, a da istovremeno u promišljanje ne uzmemo položaje druga dva njezina sastavna dijela, niti možemo govoriti o pojedincu u apstraktnom smislu izuzetom iz društvenog konteksta. Suprotno tome, danas unutar etno-nacionalističkog referentnog okvira govorimo samo o položaju jednog naro-da, potpuno ignorirajući pozicije drugog i trećeg, dok u striktno liberalnim kritikama etnonacionalizma uglavnom govorimo o apstraktnom pojedincu sa svojim pravima i slobodama. Zavnobihovski narodni subjektiviteti postav-ljeni su u dijalektički međuodnos i samo takvi predstavljaju jedan politički subjekt, odnosno jedno političko tijelo, a nipošto u odvojenosti jednog od drugog. Ova formula političkog tijela izuzetno je napredna jer, za razliku od ostalih jednonacionalnih konstrukcija u formi “države-nacije”, koje podra-zumijevaju prisilnu redukciju i uniformizaciju, ona obuhvaća i priznaje širo-ki društveni pluralitet i njegovu društveno-političku dinamiku u srcu. Jedini smislen pokušaj da se dade politički oblik takvom društvenom pluralitetu do sada smo imali u okvirima socijalističkog samoupravnog sistema. BiH je, ne zaboravimo, istovremeno republika svih svojih građanki i građana – princip koji je iskazan u Deklaraciji o pravima građana na Drugom ZAVNOBiH-u (1944) kojom se donosi stanovita Povelja prava i sloboda individualnog gra-đanina republike bez obzira na njihov kolektivni identitet i porijeklo.

Ovi principi, moramo primijetiti, formulirani su s ciljem da utemelje de-likatni balans između komunitarnog, s jedne, i liberalno-individualističkog principa, s druge strane, koji je primjeren jednoj kompleksnoj, izmiješanoj, pluralnoj zajednici kakva je BiH, odnosno kakve danas, ne bez tenzija i desni-čarskih kontraudara, zasigurno postaju mahom sve države Zapadne Evrope. Značajno je da je ovaj dvojni princip artikuliran i izgrađivan u opreci prema hegemoniji perspektive nacionalne državnosti, bilo u svojoj kapitalističkoj, bilo u svojoj socijalističkoj varijanti. Nije zgoreg podsjetiti se na to da su republike bivšeg SSSR, kao i ostalih pet republika socijalističke Jugoslavije, bile u biti nacionalne države: s dominantnom etničkom, državotvornom gru-pom kao domaćinskim narodom. Ovo će delikatno rješenje Mirko Pejanović (2012: 32) okarakterizirati kao “istorijsko rješenje državnog statusa BiH”.

348


Ono po svom sadržaju, kako kaže Pejanović (2012: 31), “nadilazi model: jedna nacija – jedna država” i počiva na ključnim elementima kao što su “ideja nacionalne slobode, ideja nacionalne ravnopravnosti i ideja napretka u socijalnom razvoju”.

U kontekstu ZAVNOBiH-a, BiH je tako određena kao i srpska i hrvatska i muslimanska, po kojoj BiH pripada tim narodima istovremeno zajedno, po čemu je ona i srpska i hrvatska i muslimanska, ali nipošto u odvojenosti, parti-kularno, po čemu ona nije “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska”. Taj drugi, “negirajući” dio zavnobihovske formulacije redovno se ispušta iz vida, a oso-bito su takve intepretacije ohrabrene samim njegovim odsustvom u Dejton-skom mirovnom sporazumu koji “nacionalnog domaćina” prema represivnoj paradigmi “države-nacije” određuje u pluralu nasuprot nacionalnih manjina. Unutar takve konstelacije, državotvorni nacionalni procesi koji spram cjeline gledano nisu ništa drugo do partikularističke tendencije, umnožavaju se kao etnopolitike, koje ne mogu da se “legitimiraju” u danas vladajućem “libe-ralno-demokratskom društvenom imaginariju” (Taylor 2004)1 drukčije nego tipično “manjinskom” argumentacijom. Ta se argumentacija čini nužnom s obzirom na to da se partikularnost odvaja od udjela u konstitutivnosti da bi zasnovala svoju odjelitu, jednoobraznu konstitutivnost koja podrazumijeva vlastite institucije i teritorij koji bi onda, eventualno, stupio u federalni odnos s drugim, isto tako partikularno samokonstituiranim teritorijalnim jedinicama. U tome počiva svojevrsni paradoks statusa dejtonskog konstitutivnog naroda koji se može legitimirati jedino uz pomoć “manjinsko-pravaškog” diskursa “zaštite vitalnog nacionalnog interesa” koji u takvoj konstelaciji postaje i sam partikulariziran. Taj je interes inspiriran klasičnim – romantičarsko-vernaku-larnim – repertoarom, nasuprot uobičajenom vitalnom nacionalnom interesu koji upućuje na zaštitu onog općeg i odnosi se na partikularne identitetske komponente kao što su jezik, kultura, historija, vjerski identitet i slično, dakle na “kreativne sposobnosti”, kako kaže Isaiah Berlin (2000: 597), “koje djelu-ju kako u individuama tako i u društvu”, što pripada izvorno romantičarskom pokretu koji je, Berlin (2000: 598) nastavlja, “barem u Njemačkoj, slavio kolektivnu volju, neometenu pravilima do kojih ljudi mogu doći racionalnim metodima, duhovni život naroda u čijem djelovanju – ili impersonalnoj volji – kreativni pojedinci mogu učestvovati, no koji se ne može opaziti niti opisa-ti. Koncepcija političkog života nacije kao izraza ove kolektivne volje sama

1 Charles Taylor (2004: 23) definira društveni imaginarij kao “načine na koji ljudi zamišljaju svoju društvenu egzistenciju, kako se uklapaju s drugima, kako se odvijaju stvari između njih i njihovih sugrađana, očekivanja koja obično imaju i dublji normativni pojmovi i slike koje su u temelju tih očekivanja.”

349


je suština političkog romantizma, to jeste nacionalizma”. U svojoj pragma-tičnoj dimenziji, pak, “vitalni nacionalni interes” u bosanskohercegovačkim etnopolitikama praktično se odnosio na sve ono što etnopolitičke elite, koje su za određeni izborni period “dobile mandat” (autohtono predstavljanje?) da predstavljaju određeni narod, kažu da jeste, čime romantičarsko-identitetski (ideološki) izričaj ustupa mjesto naročito konkretnom klasnom interesu.

Dakle, sami sadržaj pojma “konstitutivnog naroda” paradoksalno je “ma-njinski”. Jedino manjinski rezon zaštite vernakularnog identiteta omogućuje mobilizacijsku snagu etnonacionalističkog diskursa i dovoljan partikularistič-ki sadržaj za etnopolitiku. Potrebno je bilo u tu svrhu dokinuti zavnobihov-ski definiranu pluralnu konstitutivnost izraženu u dvojnoj formuli “i-i-i” i “ni-ni-ni”, odnosno prihvatiti je u njenom reduciranom obliku “i-i-i”, i na taj način parcijalizirati pluralno su-udioništvo u konstitutivnosti na tri odjelita nacionalna entiteta unutar kojih može postojati samo jedan nedvojbeni no-silac političkog subjektiviteta, domaćinski etnički narod i zatečene manjine, te transformirati BiH kao državu Bošnjaka, Srba i Hrvata, međusobno jasno razgraničenih – teritorijalno, ekonomski, političko-institucionalno i po mo-gućnosti, kulturno – u svojoj partikularnoj konstitutivnosti koja sada, svaka unutar preustrojenih administrativnih jedinica, postaje “univerzalna”.

Partikularističke tendencije, sve dok se nalaze u situaciji su-udioništva u konstitutivnosti, svoju odjelitost, vidjeli smo, moraju pravdati manjinskim argumentima (npr. pravo na obrazovanje na materinskom jeziku, pravo na “rtv kanal” na svom materinskom jeziku itd.). Partikularizirajuća grupa tako izgleda da uistinu tek traži konstitutivnost koja joj je već ustavom dodije-ljena. Ustvari, ona u svrhu odjeljivanja poseže za manjinskim “kulturno-po-sebnim” identitetskim argumentima čime se “de-konstituira” da bi posegnula za individualnom konstitutivnošću u formi samo svoje odjelite nacionalne države kao i svaka zajednica koja traga za svojom državom (“polity seeking”, Brubaker 1996)2 s pretenzijom na hegemonijski položaj domaćinske nacije unutar zamišljenog nacionalnog prostora. Međuprostor između “de-konsti-tuiranosti” iz pluralnog domaćina i pune konstitutivnosti u “svojoj” naciji-državi/entitetu suvereno je polje djelovanja etnopolitike. Pluralni se titular partikularizira između stvarajući distanciju manjinskim vokabularom identi-tetske “ugroženosti” i potrebe “zaštite svojih identiteta i kolektivnih prava” na taj način proizvodeći i aktualizirajući zasebitu konstitutivnost – nacional-2 Rogers Brubaker (2006: 411) definira dva “korespondirajuća” tipa nacionalizma: jedan je “polity-seeking”, nacionalizam “u potrazi za svojom državom”, a drugi je “polity-upgra-ding”, nacionalizam u “nadogradnji” svoje države. Oba se, prema ovom autoru, temelje na prigovoru “da identitet i interesi nacije nisu adekvatno izraženi ili ostvareni u političkim institucijama, djelovanjima ili politikama.”

350


nu državotvornost – koja sada stvorenu razdaljinu, napuklinu unutar početne konstitutivnosti, želi izraziti kao federalno-konfederalni odnos. Proizvodnja razdaljivanja je utoliko lakša ukoliko nacionalna politička elita već posjeduje svoje institucije ili svoj odjeliti dio institucije (naprimjer svoje ministarsko ili mjesto zamjenika ministra zagarantirano etničkom kvotom) i što više od onog proizvodnog arsenala koji Louis Althusser (2008) naziva ideološkim državnim aparatima (partija, sindikat, crkva, škola, mediji).

Su-udionička konstitutivnost bez drugog dijela zavnobihovske formule “ni-ni-ni” nije ništa više do pukog formalnog principa koji priziva partikulari-zaciju koju podržava cjelokupna politička arhitektonika koja svojim instituci-onalnim dizajnom i skupom opsežnih političkih praksi proizvodi čisti etnički entitet: mini nacionalnu državu Republiku Srpsku, etnički čiste ili podijeljene kantone i županije, Predstavnički dom države koji se po etničkoj distribuciji u biti ne razlikuje od Doma naroda i slično. Sve to upućuje na praksu rastakanja ove su-udioničke konstitutivnosti k partikularnim konstitutivnostima. Upra-vo funkcije “i-i-i” i “ni-ni-ni” u zavnobihovskoj formuli reflektiraju naročiti odnos prema zajedničkom (common), pri čemu prva funkcija izražena formu-lom “i-i-i” označava neminovni dinamički odnos su-udioništva, su-bitka-u-svijetu, dok ona druga “ni-ni-ni” suzbija vlasničke, “gruntovne” aproprija-cije koje su od presudne važnosti za jedno-nacionalnu državnost te monopol nad zajedničkim ili nekim njegovim dijelom. Funkcionalni paradoks formu-le označava paradoks slobode koja se ostvaruje jedino u su-bivanju, a ne u samoizoliranosti, to jest u konstrukciji svijeta po principu su-udioništva uz delegitimaciju partikularnih posezanja. Ključna poruka ZAVNOBiH-a onda, kako sugerira Dragan Markovina (2014),

nije u državotvornosti nego u jednakosti svih bosanskohercegovačkih naroda i njihovoj međusobnoj solidarnosti. Ovdje treba posebno naglasiti kako je riječ o tradicionalnom pristupu ljevice pitanjima države. Iz čega je slijedilo da su samo ime i okvir određene zemlje posve periferni u odnosu na njezin stvarni sadržaj. Preciznije govoreći, država je predstavljana kao odruđe za razvoj i podizanje kvaliteta društva, a ne obrnuto. Imajući u vidu tu logiku da država ne može biti cilj sama po sebi, jasno je kako se ključna poruka ZAVNOBiH-a iščitava u kri-vom ključu.

Dva spomenuta zavnobihovska principa utemeljuju politički okvir za ono što bi se moglo, zajedno s Isaiahom Berlinom, odrediti kao vrijednosni plura-lizam. Ovaj je pluralizam suprotstavljen uobičajenom normativnom “moniz-mu”, odnosno, kako definira Berlin (2000: 200), “prirodnoj tendenciji prisut-noj kod većine mislilaca da vjeruju da sve stvari koje oni smatraju dobrima moraju biti iznutra povezane, ili barem kompatibilne jedna s drugima. (...)

351


stopljene u jedan despotski sistem ili držane na okupu zahvaljujući opasnosti od nekog zajedničkog neprijatelja”. Naime, ako neku zajednicu definiramo da pripada i ovoj i onoj grupi, no istovremeno niti jednoj od njih posebno, time kažemo da niti jedna od njih, pa u skladu s tim niti jedan naročiti partiku-larni skup vrijednosti ne može pretendirati na povlašteno mjesto, odnosno na mjesto utemeljujuće vrijednosti kojoj se ostale moraju pretpočiniti u jednom, kako Berlin veli, “despotskom sistemu”. Ovaj princip izbija hegemonijski monistički princip za koji se u vladajućoj nacional-državnoj, političkoj ima-ginaciji pretpostavlja da mora biti u temelju svake političke zajednice, unutar koje svi moraju dijeliti isti skup vrijednosti, iza kojega obično stoje partiku-larni interesi hegemonijske klase, što je uvijek obična ideološka utvara. Na-suprot vladajućeg i po mom sudu prevaziđenog principa monizma u temelju nacio-državotvornosti, u temelj bosanskohercegovačke političke zajednice postavlja se 1943. godine pluralistički princip koji je dinamičan u svom di-jalektičkom naboju suprotnosti te svojom strukturom isključuje mogućnost naloga harmonije, neke uniformnosti, nekog hijerarhijskog poretka koji redo-vito završava u ugnjetavanju. Onda smisao ZAVNOBiH-a nije puko “bratstvo i jedinstvo” koje je bilo samo ideološki pokušaj artikulacije suštinskog pri-znanja pluralnosti društva i poziv na stvaranje takvog institucionalnog okvira koji ne samo da bi taj pluralitet mogao akomodirati već i omogućiti svakom njegovom elementu nesmetani razvoj i izgradnju u međusobnom odnošenju. Ako političku zajednicu projiciramo na ovaj način kao zajednicu vrijedno-snog pluralizma, onda moramo znati da ona jedino može biti, kako to I. Ber-lin kaže, “kompleksna kombinacija suprotnosti, nekih koje su pomirljive, ali i nekih koje nikada neće moći biti razriješene ili harmonizirane” (Berlin i Gray 2016: 99), bez mogućnosti da će u nekom trenutku suprotnosti biti iz-mirene u nekoj identitetskoj superkonstrukciji kao što je ideja nacionalnog jedinstva. Na osnovu čega, osim na tragu najgrublje sile i nametanja, možemo i pomisliti da se na nivou najšire političke, pluralne zajednice može postići neki uniformni, harmonizirani stav? Ukratko, Berlinov pluralizam, kako opa-ža John Gray (2016: 102), priznaje diverzitet životnih oblika kao “nešto po sebi vrijedno namjesto da se shvaća samo kao prolaznom fazom na putu ka jedinstvenoj, sveobuhvatnoj civilizaciji”.

Stoga će se nama, koji živimo različitost i mnoštvo, a ideološki bivamo podvrgnuti procesima i praksama uniformnosti i jedinstva, u političkom smi-slu uvijek iznova nametati pitanje koje glasi: kako političku filozofiju vrijed-nosnog pluralizma pretvoriti u plauzibilnu političku opciju? Povijesno gleda-no, kada je BiH u pitanju, jedino je komunistički genij do sada uspijevao da zavnobihovski društveni pluralitet i disperziju – ne etnonacionalnu unifor-

352


mnost – ne samo osvijesti nego i da je pretvori u jak politički subjektivitet, da ta disperzija ne rezultira haotičnim rasapom, što se desilo s prodorom nacio-nalizma, već da je oblikuje kao koherentnu konstelaciju u kretanju svih svojih elemenata bez hijerarhijskog ustanovljenja.

Etnopolitički je pristup, kako smo vidjeli, suprotan. Brojni su primjeri pro-izvodnje razdjeljivanja. Uzmimo samo recentne primjere u izjavama politi-čara s hrvatskim i srpskim predznakom u BiH, u kojim se, naprimjer, odriče svaki legitimitet nazivima “bosanskohercegovački Srbin” ili “bosanskoherce-govački Hrvat”. Ova odricanja kriju jednu ontološku razliku (ako ontologiju shvaćamo kao govor o onome “što jeste”) između naziva bosanskohercego-vački Hrvat ili Srbin i naziva Hrvat ili Srbin u BiH. Naziv Hrvat ili pak Srbin u BiH namjesto bosanskohercegovački Hrvat ili Srbin podrazumijeva grupno lociranje izvan “prirodnog”, uobičajenog, tradicionalnog prostora u kojemu se ta društvena grupa oblikovala. Grupi se, suprotno ideološkim intencijama etnopolitike, pririče “dijasporski način bivanja” čime se odbija, ili bolje reći samoponištava upravo jedna važna etnopolitička kategorija – ona autentično-sti, ili autohtonosti, odnosno pripadnosti tom i tom prostoru. Naprotiv, grupna pripadnost tom prostoru – predmetu autentičnog posvajanja – postajući po-stojanje “u” isporučuje grupno egzistiranje kao privremeno, trenutno, napro-sto “slučajno”, kako je već s Hrvatima ili Srbima “u” Njemačkoj, “u” Austriji, “u” Kanadi, “u” Irskoj i slično. Na toj ontološkoj dimenziji temelji se sasvim naročita etnopolitika – osobito vidljiva na hrvatskoj strani gdje se dijasporski status Hrvata “u” BiH cementira u izbornim procedurama Republike Hrvat-ske gdje taj kolektiv učestvuje uistinu kao dijaspora. Dijaspori se onda zbog kontingentnosti njezinog položaja “u” zemljama u kojima “trenutno” boravi time odriče kolektivni politički subjektivitet, a hrvatskoj etnopolitici, izuzev u slučaju BiH, ne pada na pamet tražiti politički subjektivitet svoje nacional-ne grupnosti u zemlji gdje prebiva kao dijaspora.

Uobičajeno je da se dijasporski status privremene odvojenosti od glavnine grupnog korpusa koji živi u “domovini” pokušava nadomjestiti – zavisno od sporazuma sa zemljama domaćinima – raznim kulturnim mehanizmima ko-jima se njeguje tradicija, običaji, folklor, uz pomoć nacionalnih udruga, do-punskih škola koje slijede kurikulum iz “domovine” i slično. Na taj se način pokušava održati grupni kulturni i djelimično politički subjektivitet unatoč geografskoj, pa ako se hoće i kulturnoj i političkoj odvojenosti. Pa ipak, hr-vatska etnopolitika – kako u Republici Hrvatskoj tako i ona Hrvata “u” BiH – ne zaustavlja se na tome. Hrvati su u BiH, za razliku od Hrvata u Irskoj, “konstitutivni” – u svojoj odjelitosti od druga dva konstitutivna naroda u BiH – odnosno imaju neotuđivi kolektivni politički subjektivitet onome “u” una-

353


toč. Na taj način etnopolitika dospijeva u paradoks: naime, kako iz početne dijasporske situacije Hrvat “u” BiH, kao Hrvat “u” Njemačkoj ili bilo gdje drugo – što se periodično i verificira izborima u “domovini” i zauzimanjem dijasporskih pozicija u Saboru, istovremeno može priskrbiti i grupni politički subjektivitet u jednoj od zemalja svijeta “u” kojoj žive Hrvati, a istovremeno tu grupu svojih sunarodnjaka tretirati isto kao grupe svojih sunarodnjaka koji žive “u” zemljama širom svijeta? Naime, kako je takva pozicija etnopolitike moguća bez ontološkog konflikta u njenom temelju, dakle konflikta o onome što jeste? Jedan od načina rješenja tog konflikta je svojevrsno “raskorjenje-nje” koje je sastavni dio političkog djelovanja političke elite Srba “u” BiH – odnosno, prema etnopolitičkom novogovoru, čak ne više “Srba u BiH”, već isključivo Srba u Republici Srpskoj. Ono podrazumijeva simboličko pre-sijecanje zavnobihovske dijalektičke međuprožetosti i identitetskog suobli-kovanja. Skupština RS je na svojoj sjednici 20. 7. 1993, ni manje ni više nego u Mrkonjić-Gradu, i zvanično “povukla potpis” srpskog naroda, dakako “u” BiH, sa zavnobihovskog sporazuma, dok su potpisnici Deklaracije HNS-a to učinili ove godine svojim samoimenovanjem kao “mi, legitimni politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH” i nešto dalje “mi, legitimni predstav-nici hrvatske političke volje u BiH”. Dijasporski, izvanbosanski pristup hr-vatske, ali i srpske političke elite, proizveo je “u oblasti obrazovanja, kulture, jezika i vjerske pouke temeljitu reartikulaciju hrvatskog” (možemo dodati i srpskog, ali u konačnici i bošnjačkog) “kulturnog (i političkog) identiteta u ovoj zemlji, planski provodeći strategiju damnatio memoriae nad znakovima jedne historijski baštinjene, stoljećima sedimentirane tradicije i kulture, po kojoj je ovaj svijet ... bio jedinstven, svoj i prepoznatljiv” (Lovrenović 2010: 18). Ovaj je pristup istovremeno i ukorjenjujući kroz političke procese i me-hanizme “ofenzivnog velikodržavlja i panetnizma” (Lovrenović 2010: 18) u narativ integralnog političkog hrvatstva, srpstva, ali s druge strane i “državo-tvorstvo” temeljnog naroda kod Bošnjaka.

Lovrenović ispravno zaključuje kako se “u toj panetničkoj fantazmi biti Hrvatom može samo tako, da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenoga Hrvatstva” (Lovrenović 2010: 19). Bošnjačka pak etnonaci-onalna svijest na ideološkoj se ravni “poklapa” s granicama BiH, dok se na operativnoj ravni poklapa samo s granicama “svog dijela BiH” unutar koje-ga su njihovi politički predstavnici, zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa, valj da neprikosnoveni u svojoj prosperitetnoj dominaciji. Taj živući raskorak ideološkog nasuprot operativnom u suštini ima svoju klasnu logiku po kojoj

354


se narod mobilizira na ideološkoj ravni usmjeravajući mu stalno pogled k bo-sanskohercegovačkoj državotvornosti u svom “milenijumskom trajanju” koju drugi osporavaju, dok se paralelno s tim na operativnom nivou prosperitetno krčme preostali resursi i uspostavljaju stvarni odnosi moći prvog političkog safa u Bošnjaka – inače nositelja “nacionalne” ili “državotvorne” svijesti. Taj je raskorak pogodno tlo za pojavu žalobne, “nesretne svijesti” koju ponajbo-lje artikuliraju bošnjački intelektualci razvijajući diskurs “vječne Bosne” i njenog “temeljnog” državotvornog naroda, pojačan legalističkim apsolutiz-mom kojim se biju metafizičke bitke s ciljem ujedinjenja ideala i stvarnosti.

Naravno, mjesta za kritiku ovog prvog principa ima, počev od njegove “operacionalizacije” u socijalističkim okvirima, što je posebno vidljivo u “is-puštanju iz vida” na duži rok jednog od naroda su-udionika u konstitutivnosti, do zanemarivanja individualnih ljudskih prava i sloboda. Ovdje ću se samo kratko osvrnuti na ono što smatram strukturnim prigovorom koji se odnosi na svojevrsni redukcionizam ZAVNOBiH-a. Ukoliko je “common platforma he-terogenosti definirana zajedničkim odnosima između njegovih konstitutivnih razlika” (u: Negri 2017: 152), utoliko je ZAVNOBiH ograničen jer privilegi-ra samo jedan tip konstitutivnih razlika: one etničko-grupne, čime isključuje druge vrste društvenog grupiranja, a unutar etničke grupnosti priznanje plu-ralnosti uslovljeno je imenovanjem partikularnih dijelova, pa bi eventualno proširenje te baze moralo rezultirati širenjem spiska do u lošu beskonačnost (npr. BiH je i srpska i hrvatska, i bošnjačka, i jevrejska, i romska i ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka, ni jevrejska, ni romska ..), dakle novim imenova-njima partikulariteta ili se to rješava jako nejasnim, u biti derogirajućim poj-mom “ostali”, što je zadržano i u Dejtonskom ustavu. Dakako, imajući u vidu kontekst u kome se taj princip artikulira – antifašistička borba i socijalistička revolucija – on predstavlja važan iskorak nasuprot nacionalnoj državotvorno-sti, ali istovremeno zahtijeva svoje dalje čitanje i rekonstruiranje k pluralitetu koji se konstituira oko odnosa razlika unutar kojega se ne utapaju singulari-teti, već se proizvode u okviru “poduzetništva mnoštva, odnosno, autonomne organizacije društvene saradnje” (Ibid.: 143). Dakle, ne smije se ostaviti mje-sta bilo kakvom reduciranju društvenog pluraliteta i time sužavanju društvene saradnje i proizvodnje, privilegiranju samo jednog ili nekolicine modusa te proizvodnje ili saradnje. Potrebno je omogućiti nesmetanu proizvodnju su-bjektiviteta, to jest omogućiti okvir za “autonomno funkcioniranje društvene organizacije” (Ibid.: 125) koji bi istovremeno – jer bi bio koncentrian na od-nose između konstitutivnih razlika – potkopavao, onemogućavao priveligira-nje jednog nasuprot drugim tipovima odnosa, onemogućavao centraliziranje, uniformiranje, na kraju hegemoniju.

355


3. BiH kao zajednica socijalne pravde

U svojoj studiji “Društveno-istorijski i politički korijeni ZAVNOBiH-a” akademik Enver Redžić (1968: 13) kaže: “Istorijska era BiH, otpočeta ZA-VNOBiH-om, proklamovala je načela društvene i nacionalne jednakosti i ravnopravnosti njenih građana i naroda, ukidanje izrabljivanja čovjeka po čo-vjeku i naroda po narodu, ukidanje klasnih i nacionalnih privilegija.” Dakle, pored “općepoznatog” principa slobode utemeljenog na ravnopravnosti gra-đana i naroda koji se obično spominje kada se danas referira na ZAVNOBiH, drugi važan princip koji, čini mi se, ostaje marginaliziran jest onaj socijalne revolucije, odnosno socijalne pravde. To je princip usmjeren na borbu protiv eksploatatorskog klasnog poretka, odnosno kapitalizma samog koji prirodom svojih odnosa proizvodi izrabljivačke i ugnjetavačke odnose, bilo čovjeka po čovjeku, ili naroda po narodu, odnosno hegemonije jedne etnonacionalistič-ke elite nauštrb svih drugih. Po tome je ZAVNOBiH, naime, radikalan jer u kapitalizmu prepoznaje izvor ne samo ekonomske eksploatacije već i pravi izvor njenih ideoloških tvorevina, u prvom redu nacionalizma. Drugim rije-čima, utemeljitelji moderne bosanskohercegovačke pluralne republike jasno uviđaju da je borba protiv nacionalizma nemoguć posao ako istovremeno nije i borba za socijalnu pravdu.

ZAVNOBiH je, vidimo, bio sveobuhvatan u društvenom i političkom smislu konstitucije političke zajednice, jer je pored političkih sloboda i rav-nopravnosti za pojedince i kolektive zahtijevao istovremeno i socijalnu pra-vednost i jednakost jer se, kako ističe Redžić (Ibid.), “na socijalnoj nejedna-kosti njenih građana temeljila gotovo petvjekovna istorija neravnopravnosti naroda BiH”. Ovaj je princip socijalne pravde i jednakosti, ni manje ni više, ključ za ispravno razumijevanje same ideje ZAVNOBiH-a. Bez njega, onaj prvi princip političke slobode i jednakosti građana i naroda ostaje buržujski apstraktan i podložan ideološkom, osobito nacionalističkom manipuliranju. Bez dimenzije socijalne pravde, u svojoj apstraktnoj ogoljenosti, princip slo-bode mogao bi u kapitalizmu figurirati dvojako. Najprije kao dezintegrativni rigidni separatistički nacionalistički obrazac koji nacionalnu slobodu i jedna-kost razumijeva kao partikularno pravo naroda na samoodređenje, odnosno u bosanskohercegovačkom slučaju na prisajedinjenje sa “zemljom-maticom”. Primjer “referenduma srpskog naroda” 1991. više nego jasno svjedoči tome u prilog. Ta buržoaska, nacionalistička perspektiva u dva je navrata – 1930-tih i 1990-tih – dovela u prvom redu do rehabilitiranja “velikosrpske, odnosno velikohrvatske nacionalne ideje” (Ibid.: 16). Ovakvo nacionalističko drža-votvorstvo pak nipošto nije neki balkanski atavizam, primitivno barbarsko ponašanje na “brdovitom Balkanu”. Naprotiv, Redžić konstatira “da je ovdje

356


riječ o jednoj pojavi karakterističnoj i zakonitoj u istoriji nastanka i razvo-ja nacionalnih država, što je najprije na Zapadu, a zatim na Istoku izvršeno pod vođstvom buržoazije, bilo praćeno težnjama tih država, odnosno njihovih buržoazija za proširenjem državnih teritorija” (Ibid.: 16). Drugi način reali-zacije principa slobode i jednakosti građana i naroda unutar kapitalističkog referentnog okvira i njime nužno ishodeće ideje nacionalne države jest ideja građanske države, danas poznatija kao ideja “građanske Bosne”. Ona za ra-zliku od prve ne počiva nužno na negaciji principa ZAVNOBiH-a. Ako prva opcija podrazumijeva supsumciju građanstva pod etnonacionalno kolektivno pripadanje, pa govori o slobodi i jednakosti građana ako su pripadnici ovog ili onog naroda, druga ili građanska opcija podrazumijeva supsumciju etnonaci-onalnog pripadanja onom građanskom. Onda ona govori o slobodi i jednako-sti naroda ako su prvenstveno ili prethodno najprije građani.

Ovakvo čitanje ZAVNOBiH-a danas je aktuelno među pripadnicima gra-đanske političke opcije, različitih aktera civilnog društva i slično. Njihova ideološka pozicija mogla bi se okarakterizirati liberalno-demokratskom. Ali, problem s ostvarenjem ove – da se razumijemo, daleko poželjnije – opcije od one destruktivne i dezintegrativne je višestruk. Najprije, geopolitički, vrlo je teško raditi na građanskoj integraciji jedne kompleksne pluralne politič-ke zajednice s dva agresivna nacionalistička susjeda koji na temelju etnič-ke srodnosti “polažu pravo” na dijelove te zemlje. Zatim, postavlja se jedan “real-politički” problem: s obzirom na to da kapitalistički način proizvod-nih odnosa neizbježno usmjerava k nacional-državnom principu organizacije političke zajednice, nužno se suočavamo s pitanjem “klase-državotvorca”, odnosno klasnog državotvornog subjekta. U etnonacionalističkoj varijan-ti klasa-nositelj državotvornosti, buržoazija u formiranju, nužno je etnički kodificirana i ideološki zaklonjena vokabularom “državotvornog” naroda. U građanskoj varijanti, pitanje klasnog državotvorca zahtijevalo bi da viši i srednji sloj stanovništva različitih etničkih identiteta treba da prepozna svoj interes u izgradnji jedne takve političke zajednice. To, naravno, nije nemogu-će. Primjer Crne Gore dokaz je takvog procesa. Za neku održivu građansku opciju, njezin uspjeh, odnosno njezin neuspjeh ili slabost, presudan je tako-zvani “srednji sloj”, “srednja klasa”. Odsustvo ovoga sloja ili odsustvo njego-ve artikulacije ostavlja prostor za svakojaku populističku manipulaciju, kako s kraja 1980-tih tako i danas. Sociolog Srećko Mihailović kaže kako “gra-đansko društvo predstavlja civilizacijsku interpretaciju pojma zajednice kao negacije ekstremnog pa i onog prenaglašenog individualizma, s jedne strane, i sa druge strane prenaglašenog kolektivizma. U građanskom društvu se mire i međusobno kreativno sarađuju nezavisni pojedinci neprestano i solidarno

357


gradeći zajednički život i zajednicu kao ovaploćenje autentičnog individua-lizma” (u: Didanović 2018: 19). Za bivšu Jugoslaviju, odnosno za period koji obuhvaća njezine posljednje godine, doba “revolucionarnih prevrata”, može se reći da je srednja klasa bila tek u povoju, na samim počecima, po prvi put u povijesti tih prostora. Dio njene inteligencije artikulirao se u okvirima UJDI-ja, civilnog društva i drugim “građanskim” ili “reformističkim” strankama, dok se drugi, čini mi se značajniji dio, stavio na raspolaganje populističkim, nacionalističkim pokretima, strankama, organizacijama. Taj proces propada-nja srednjeg sloja Mihailović opisuje na sljedeći način: “začeci građanske političke kulture nestali su pod udarom egzistencijalnih strahova devedesetih godina prošlog veka. Tada je preživljavanje zamenilo život; imperativ je bio preživeti a ne živeti. Opsesija preživljavanjem je aktivirala instinkte krda i zametak građanskog društva bio je pridavljen egoističnim i samoživim naci-onalističkim društvom” (Ibid.).

Potpuno potkopavajući zavnobihovsku tekovinu “zajednice socijalne prav-de” Bosnu i Hercegovinu u svojoj etnonacionalističkoj verziji karakterizirala je uspostava eksploatatorskog sistema i klasnog poretka. Uspostava klasnog poretka u BiH tekla je na način Đilasovog “klasnog paradoksa”: prvo se pre-uzela politička vlast, da bi se onda, s obzirom na to da se ovladalo polugama državne moći, otpočelo s proizvodnjom novih-starih ekonomskih odnosa. Klasna vlast formirala se tek nakon što je narodna politička partija – nukleus te klase – dospjela na vlast, najprije kao vrlo heterogena društvena formacija, i to na plimnom valu kontinentalnih promjena s kraja osamdesetih, a ne nekoj prethodno jasno iskristaliziranoj klasnoj, pa čak ni političkoj poziciji. Do te pozicije dolazilo se postepeno kasnije, osobito uz prateće ratne strahote koje su pogodovale konsolidaciji partijsko-klasne vladavine kako u ideološkom tako i u materijalnom smislu (neograničen pristup resursima na područjima koja je vojno kontrolirala).

Na vlast manje-više kao jedna heterogena interesna društvena formacija dolaze narodnjačke stranke ili pokreti koji će predstavljati nukleus nove poli-tičke klase (ne i društvene, jer će tek nakon etnoteritorijalizacije i prateće joj privatizacije postati društvenom činjenicom), koje su glavni organizacijski poticaj dobile od institucija vjerskih zajednica, ali i sljedbenika “ilegalnih” organizacija kao što su Mladi muslimani, članova “hrvatske imigracije”, ali i legalnih obavještajnih organizacija, kao što je bila srbijanska SDB s ujedinju-jućom ideološkom platformom rušenja komunizma. Početnu slabost “svoje objektivne pozicije u društvu” (Đilas 1988) pokret je morao kompenzirati nekim izrazitim subjektivnim karakteristikama kao što je radikalnost antiko-munističkog opredjeljenja, potpuna predanost religiji – religijski senzibilitet

358


kao nešto što je bilo “zatomljeno” i “zabranjivano”. Ti subjektivni izljevi is-prva popunjavaju prazno mjesto ideološkog hegemona koji će se naknadno “objektivizirati” i pretvarati u proceduru legitimacije te na kraju naturalizirati.

Upravo je najuža jezgra pokreta – ne nužno partijskog rukovodstva – bila i jezgra nove klase nakon prevrata iz 1990. Tako se u “bošnjačkom taboru” pored nekih političkih lidera nalaze pojedinci iz Islamske zajednice, oni koji su suđeni u “Sarajevskom procesu”, krugovi bliski Mladim muslimanima ili “Tabačkom mesdžidu”, odakle se mrežom prijateljskih, rodbinskih, poslov-nih veza širila sama nova klasa. Kasnije, nakon prvih koraka konsolidacije klasne vladavine, nezadovoljstvo pristupu i raspodjeli resursa i pozicija te partikularističko-klanovski interesi partijsko su jedinstvo razlagali na frakcije koje su često završavale u formi nove političke partije, ali s istim klasnim in-teresom u pozadini. Službeno ime “klasnog” interesa bosanskohercegovačkih etnonacionalističkih pokreta zvao se “vitalni nacionalni interes”, a u svojoj bošnjačkoj podvarijanti “državotvorni interes”. Nakon zaposjedanja vlasti sama upravljačka pozicija – kako je to opisivao Đilas – proizvodila je pret-postavke za privilegije i materijalno blagostanje. Na taj se način vladavina političke klase reproducirala i istovremeno producirala kao klasna vladavina.

Đilas (1988: 177) piše kako “objektivne okolnosti omogućuju uspon nove klase” pa tako naprimjer: “Rusija više nije mogla preživjeti u modernom svi-jetu kao apsolutistička monarhija, a njezin kapitalizam bio je odveć slab i ovisan o interesima izvanjskih sila da bi proveo industrijsku revoluciju. Mo-dernizaciju je mogla izvesti samo neka nova klasa djelujući, naravno, pod različitim okolnostima imovinskih odnosa.” Upravo su i u BiH i njezinoj oko-lini “objektivne okolnosti” – Revolucija 1989, pad socijalizma-komunizma – porodile novu klasu. Kao socijalistička – u situaciji općeg kontinentalnog slo-ma socijalizma – BiH nije mogla opstati kao socijalistička, a grupacija koja bi provela “modernizaciju” ili, kako se to govorilo, “demokratsku tranziciju” k slobodnom tržištu i liberalnoj demokratiji, bila je isuviše slaba (poduzetnički sloj, UJDI i drugi). Taj prazan prostor otvorio se za novu “elitu – opozivača” (koji bi u iole normalnijim okolnostima ostali u mišijim rupama svog ideo-loškog mračnjaštva i antiprosvjetiteljske zatucanosti), heterogenu grupaciju okupljenu oko narodnjačke partije da preuzme institucije i poluge vlasti i pro-izvede sistem prema “svom liku” u skladu s novim vlasničkim odnosima. U tome joj je, Đilas poentira, pomogao “nazadni proletarijat jedne nerazvijene zemlje” koji je “osigurao sirovi materijal za ovu klasu” (Ibid.).

Bilo kako bilo, osvajanjem vlasti narodna partija preuzela je brigu o “druš-tvenoj svojini” da bi je najprije međusobno raspodijelila po etničkom prin-cipu, a onda taj plijen, koji je prethodno “nacionalizirala” (i to doslovno) u

359


ime naroda, pretvorila zakonskim putem u “državnu” – čitaj: etnonacionalnu – imovinu i na kraju je privatizirala, bilo transferom u ruke privatnika bliskog toj partiji, bilo zadržavajući status “javnog preduzeća” kojim upravlja i raspo-laže, administrira kroz njegove upravne strukture financirajući svoje operaci-je i privatno blagostanje svog uskog, povlaštenog kruga. Dakle, vlasničkom “pretvorbom” društvena je svojina postala nacionalna-državna, odnosno na raspolaganju državotvornim političkim elitama, a potom privatna svojina čla-nova partikularnog društvenog stratuma u samoj partiji i oko nje kroz sistem “pobočnih” veza raznih pojedinaca i interesnih grupa vezanih za etnopolitč-ku elitu. Upravo bez transformacije vlasništva i privilegija administriranja društvenom imovinom i resursima nova politička klasa u BiH ne bi mogla nastati kao klasa – koliko god da su im bile jake etnopolitičke, identitetske i kulturološke naracije. Stoga, nikakva privrženost nacionalnom cilju ili ide-ološka gorljivost odbrane narodnosnog bitka, već gola odbrana privilegija od pretendenata izvana, uz istovremenu stalnu borbu za očuvanje pozicije u međuklanovskim borbama, glavne su karakteristike nove klasne vladavine u BiH u svim svojim etnonacionalističkim varijetetima. Ta bespoštedna odbra-na privilegija – čak i u najbenignijem slučaju kada pobunjeni građani zatraže ukidanje prilično marginalne privilegije kao što je “bijeli hljeb” – ne smije pristati na ustupak, na kompromis, na neko proširenje građanske participacije u procesima političkog odlučivanja. Za odbranu privilegija – tokom protesta iz 2014. – ova je klasa bila spremna upotrijebiti sva sredstva, od onih prisile i medijske hegemonije do suptilinijih strategija, kao što je bilo malograđansko moraliziranje koje je samo na površinu iznijelo svu reakcionarnost ovog druš-tvenog sloja. Privilegij oko koga koagulira i formira se nova politička klasa jest, kako kaže Đilas (Ibid.: 194), “pravo na administriranje i distribuciju na-cionalnog bogatstva”. Na taj način stvorena je takva konstelacija društvenih odnosa unutar kojih jednostavno više “ne postoji drugi put dolaska do moći i materijalnih blagodati osim puta ‘odanosti’ Partiji” (Ibid.).

Specifičnost je bosanskohercegovačke klasne vladavine u izostanku njezi-ne konačne konsolidacije – borba je neprestana, trajno se “odgađa” konačno rješenje nacionalnog pitanja, pa je mobilizacija za revolucionarni cilj narod-nog oslobođenja koji, čini se, nestaje u maglini daleke budućnosti, nepresta-na. Nikakvog opuštanja, fleksibilnosti, a pogotovo ne ukroćivanja ili pripi-tomljavanja ne može biti. Utoliko je bosanskohercegovački nacionalizam u svim svojim varijantama opasniji. Druga je specifičnost paternalizam (nema herojskog, prometejskog poduzetnog pojedinca i slično, što je sastavni dio kapitalističke mitologije). Slaba razvijenost kapitalističkih društvenih odnosa pojačana nezainteresiranošću inozemnog kapitala otvara prostor da se “dr-

360


žava” pojavi kao poduzetnik i poslodavac. Ovo je trajna karakteristika ovog hronično manjkavog, slabog “balkanskog kapitalizma” od XIX vijeka do da-nas. Država je (u najširem smislu) i danas paternalistički poslodavac kojom “očinski” upravlja politička klasa. Dakle, vladajuća klasa ne može nikad biti buržujska u pravom smislu, već će ostati partijsko-političkom koja će se re-producirati svojim političkim djelovanjem. Tako se nastavlja samoproizvod-nja vladajuće klase uz pomoć državnog aparata. Hegemonija etnonacionaliz-ma koja traje i danas upravo počiva na održavanju i reprodukciji egoizma, preživljavanja i samoživosti. U cijelom regionu po svaku cijenu održava se “vanredno stanje”, opasnost od nacionalne ugroženosti, dok se istovremeno kroz redistribuciju bogatstva i resursa prema gore stalno sužava prostor na kojem bi se mogla pojaviti nekakva srednja klasa. Njezino mjesto popunjava administrativno-opslužujući sloj vladajuće klase. Na taj način ostaci srednjeg sloja sve se više rastaču, a građanska opcija postaje sve manje uvjerljivom, realističnom opcijom. U situaciji duboke, opće razvlaštenosti unutar koje vla-dajući sloj drži u posjedu resurse i bogatstvo, a ostatak društva biva upućen na preživljavanje politikom zastrašivanja i stalne krize, razvlašteni plebs drži se u stalnoj pripravnosti na okupu pomoću nacionalističkog vokabulara jedin-stva i pripadajuće mu “metafizičke” (religijske) utjehe, ne ostavljajući nimalo prostora za finese i otvorenost spram različitosti jednog građanskog društva i njegove političke opcije, a još manje za pojavu nositelja te opcije. Stanovniš-tvo se kroz ove mijene pretvara u lumpenproletarijat čiji se suvišak odljeva u vidu jeftine radne snage u kapitalističke razvijene ekonomije Evrope čime etnonacionalistički režimi otkrivaju svoju globalnu ulogu i funkciju – peri-fernih kapitalističkih režima, a njihove elite svoju otpravničko-upravljačku (prije bismo mogli reći: “vd. stečajno-upraviteljsku”) ulogu “skauta” za re-grutaciju nove nadničarske radne snage. Taj odljev, egzodus, kao “logičan” nastavak genocida i etničkog čišćenja, odnosno njegova posljednja faza – či-šćenje od viška svog naroda, nakon što smo se “oslobodili” viška u vidu onih “drugih” – nadalje potpomaže etnonacionalističke režime u održavanju svoje vlasti s obzirom na to da se uz pomoć egzodusa viška ljudi doslovno desetku-je moguća opozicija i moguća “kontra-sila” koja bi mogla – eventualno – da se identificira s idejama građanskog sloja. Zato današnji etnonacionalistički režimi gotovo da nemaju alternativu na izborima. Ogromna većina političkih subjekata, koliko god se predstavljali kao alternativa postojećim snagama, već su kooptirani u vladajući etnonacionalistički model vladavine, dio su vla-dajućeg sloja koji će na ovaj ili onaj način, samo kao otpravnici poslova, perpetuirati periferni kapitalistički mladonacionalistički režim. Kritična masa građana koja odlazi – upravo iz reda onih 50% glasača koji ne glasaju – pred-

361


stavlja posljednju mogućnost promjene, alternative. To su oni koji svojim egzodusom izražavaju najradikalniji protest protiv vladajućeg režima, to su oni koji sebe i budućnost svoje djece ne vide u ovom sistemu.

U takvom kontekstu – bez radikalne političke agende socijalne pravde – teško je očekivati da, kako zaključuje Redžić (1968), na temelju povijesnih iskustava nacionalističkih razdora u jugoslavenskoj Kraljevini, klasni inte-resi raznih “jugoslavenskih buržoazija” mogu postati osnovom političkog zajedništva. Klasa etnopolitičkih poduzetnika koja se vremenom nametnula kao subjekt državnosti u bivšim jugoslavenskim republikama 1990-tih silom oružja, a potom i ustavno-pravnim okvirima, nepogrešivo slijedi nacionali-stički državotvorni obrazac stvaranja homogene nacionalne države sa što je moguće zanemarljivijim učešćem manjina. To je tako jer, kako ističe Redžić, buržoaziju karakterizira “klasni egoizam” koji “razjedinjava narod i zaoštra-va nacionalne suprotnosti” (Ibid.: 18). Jedinstvo pluralne političke zajednice mora počivati isto tako na subjektivitetu klase. To mora biti ona klasa, da navedem Redžića, “čiji društveni interes ne dolazi u suprotnost s načelom i praksom nacionalne ravnopravnosti, klasa koja prirodom svog društvenog bića, jer teži ukidanju svakog oblika eksploatacije čovjeka, svojim vlastitim oslobođenjem nosi istovremeno i oslobođenje čovjeku jedinki, to jest građa-ninu i nacionalnoj zajednici čiji je ona organski dio” (Ibid.).

Namjesto ekskluzivizma nacije kao političkog subjekta BiH, koji je dva puta tokom dvadesetog stoljeća u BiH doveo do zločina, progonstva i opće destrukcije društva, iza kojeg je ustvari stajao “skriveni subjekt etnonacio-nalističke buržoazije”, ZAVNOBiH-ovski projekt utemeljenja pluralne po-litičke zajednice počivao je na inkluzivnijoj kategoriji klase – radničke kla-se, shvaćene u najširem smislu kao “radni narod”, politički, ujedno i etnički narod koji preživljava od svoga rada. Tako, piše Redžić, “radnička klasa u BiH ... ne konstituiše jedinstvenu bosansku naciju, već njeno podizanje u nacionalnu klasu i konstituisanje u naciju znači da je ona došla na čelo naci-onalnog razvitka u BiH i postala vodeća snaga u bosanskom društvu” (Ibid, 21). Dakle, pluralitet “radnog naroda” na svom revolucionarnom konventu u Mrkonjić-Gradu 1943. ne poseže za buržujskim projektom izgradnje države-nacije. Na tom konventu desilo se svojevrsno ponavljanje revolucionarnog čina francuskog Trećeg staleža koji je rekao “mi smo narod”, odnosno mi smo “politički narod”. Taj narod smo mi koji živimo od svog rada, koji smo ugnje-tavani i eksploatirani. Ova dimenzija socijalne pravde i jednakosti upravo je osiguravala najširu moguću inkluzivnost i jedinstvo pluraliteta u njegovoj različitosti. Tako, ako danas razmišljamo o izlasku iz krize na tragu zavnobi-hovskih principa, a posebno kada razmišljamo o pojavi nove političke snage

362


koja bi taj izlazak provela u djelo, onda treba znati da je građanska i nacional-na ravnopravnost ideološka floskula ako ne počiva na “ukidanju izrabljivanja čovjeka po čovjeku”, dakle bez dimenzije socijalne pravde i jednakosti.

Nacionalno državotvorstvo u dva navrata – tridesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća – počivalo je na eksploatatorskim odnosima, na odnosi-ma izrabljivanja, na antidemokratskim djelovanjima vladajućih naciotvornih slojeva, isključenju ogromnog broja građana iz bilo kakvog smislenog po-litičkog djelovanja. Gurajući ih na marginu društva, u sferu preživljavanja, držala ih je zarobljenim u egzistencijalnom strahu otvarajući im tek apstraktni prostor jednakosti u pripadanju svojoj naciji, gdje bivaju apstraktno izjed-načeni s onim najmoćnijim pripadnicima svoga naroda. Nacionalistička se doktrina pokazuje kao uspješan opijum za ugnjetene koji ih može uvjeriti da je najbjedniji pripadnik našeg naroda, samim tim što pripada našem narodu, bolji od najboljeg i najizvrsnijeg pripadnika drugog naroda.3 To je ta, uvi-jek ista, možemo reći univerzalna karta na koju uvijek pobjedonosno igraju buržujske političke elite, kako tridesetih godina dvadesetog stoljeća, tako i danas. S druge strane, da li možemo govoriti o klasama u BiH danas? Koje su to klase u BiH? Oni bez moći: disempowered, radnici, manjine, sve one grupe koje se ne uklapaju ili su suvišne u etnopolitičkom modelu vlasti, upravo oni koji žive od svoga rada (radni narod); i oni koji posjeduju moć: empowered – vlasnici sredstava za proizvodnju, komunikacije, kapitala, političke vođe i oni u njihovom neposrednom okruženju. Ali, da li je ova podjela uopće rele-vantna za bosanskohercegovačku političku zajednicu podijeljenu po etničkim linijama? Nije li obraćanje pažnje na klasno pitanje samo distrakcija, sada kada treba rješavati krupna politička pitanja i probleme? Obrnuto – smatram da je ova podjela ključna i da na njoj počiva etnonacionalistički poredak, režim podjela. Zašto je važno otvoriti priču o klasi? Zato što se borba protiv nacionalizma ne može dobiti na njegovom terenu, u njegovim terminima i šumi njegovih silogizama. Čak i da je takvo što moguće, bila bi to samo mala, kozmetička promjena, jedna u lancu loše beskonačnosti “reformi” i promjena koje je potrebno napraviti. Naprotiv – protesti u BiH otkrivaju to polje bor-be – ona je svakako klasna jer samo klasa – tome nas uči Marx – osigurava politički subjektivitet. Nacija, ukoliko iza nje ne stoji politička klasa, njezin partikularni interes, nije ništa više od kulturno-umjetničkog i kulinarskog re-pertoara.

3 Tome u prilog ide izjava američkog predsjednika L. B. Johnsona: “Ako možete ubijediti najbjednijeg bijelca da je bolji od najboljeg crnca, on onda neće primijetiti da ste mu zavukli ruku u džep. Do vraga, samo mu dajte nekoga na koga će gledati s visoka i lično će vam isprazniti svoje džepove.” (Isenberg 2017: 315)

363


4. BiH kao jedinstvena antifašistička zajednica i evropska civilizacijska vrijednost za budućnost

Problem formiranja političkog tijela od slobodnog razvoja društvenog plu-raliteta, pri čemu se forma nacionalne države pokazuje rigidnom i prepre-kom u razvoju društvenih odnosa, danas se postavlja pred cijelu Evropu. Na paradi povodom kraja Prvog svjetskog rata u Parizu, Francuski predsjednik Macron jasno je postavio stvar na sljedeći način: nacionalizam je naš najveći problem. Uistinu, problem koji nacionalizam stvara današnjem liberalizmu i liberalnoj demokratiji nije od jučer. Stara je to simbioza koju je nakon Drugog svjetskog rata inicirao liberalizam ponudivši posrnulom i u fašizam ogrezlom nacionalizmu ruku savezništva protiv komunizma. Taj “mudar” strateški po-tez – kratkoročno gledano – isplatio se. Ne samo da je omogućio opstanak liberalne demokratije na neko vrijeme već je vremenom “nacionalizirao” u početku internacionalni komunizam, koji se već sastojao od jednonacional-nih republika, političkih zajednica s nacional-državnim refleksom u pričuvi, te se nakon nekoliko desetljeća srušio kao kula od karata. Ali, malo ko je u noći veselja zbog rušenja Berlinskog zida mogao pretpostaviti da ispod gro-moglasne i totalne pobjede čuči klica poraza, odnosno da je to veče “pušten demon iz boce” koji će jednom doći po svoje, odnosno dovesti u opasnost sve ono što je izgradila i za što se zalagala evropska liberalna demokratija. Liberalna demokratija prepustila je nacionalizmu da se ravnopravno ugrađuje u novi evropski poredak dok se branila protiv komunističke opasnosti, kao što mu je dopustila da iskoči kao njezin odbrambeni mehanizam pred najezdom imigranata 2015. kada je njegov odgovor bio bodljikava žica, šovinistički vokabular, normalizacija diskriminacije. Nacionalizam je izgleda bio daleko ubojitije oružje protiv “imperije zla” od liberalno-demokratskih vrijednosti. Utoliko je stravičnije zamišljati što bi rezultiralo u borbi ili ratu koji se danas najavljuje, borbi nacionalizma i njegovih vrijednosti obitelji, vjere, države, njenih granica i tradicija protiv liberalne demokratije, tog, kako mađarski predsjednik Viktor Orban voli reći, nametnutog, vještačkog sistema vrijedno-sti. Nakon što je poravnao “imperiju zla”, nacionalistički levijatan okomljuje se sve bezobzirnije na “imperiju dobra”.

Koji je zajednički imenitelj ove dvije različite ideosfere, ideološka ele-menta, liberalne demokratije i nacionalizma? Bez sumnje je to kapitalizam u obliku u kojem se razvijao od kraja 19. stoljeća do danas i koji se značajno razlikuje od kapitalizma u vrijeme nastanka prvih liberalističkih teorija. Kapi-talizam je ta pogonska sila koja je na okupu u borbenom jedinstvu držala libe-ralnu demokratiju i širok spektar nacionalističko-fundamentalističkih snaga. Dok su se istočnoevropske revolucije opisivale univerzalističkim liberalno-

364


demokratskim terminima težnje za slobodom i pravima, dotle su se na terenu ustanovljavali predatorski kapitalistički ekonomski odnosi i pripadajući im klasni poredak unutar kojega se desilo široko obespravljenje i pljačka najširih slojeva naroda. Na području bivše Jugoslavije i BiH “demokratska tranzici-ja” podrazumijevala je, kako ističe Gajo Sekulić (2004: 9), “najgrabežljiviju pljačku nacionalnih bogatstava kroz civilno-demokratski apsolutno nekon-trolirani proces tranzicijske ‘privatizacije’, koji prethodno sistematski upro-paštava nekadašnja preduzeća u društvenom vlasništvu radi svođenja njihove cijene na najmanje moguće veličine kapitala (a) kroz svestranu pauperizaci-ju stanovništva, (b) kroz bahati poslodavački tretman najamnih radnika bez osnovnih socijalnih i drugih prava, (c) kroz pustošeće degradiranje kulture i multikulturalizma, (d) kroz moralni nihilizam i relativizam koji temeljuje pripovijest da liberalizam navodno legitimira princip: ‘sve je dopušteno’.” Univerzalistička prava mogla su se u takvom kontekstu – baš kako to Marx uči – odnositi još samo na pripadnike vladajuće klase koji su realni nositelji nacije i čiji partikularni interes – vješto supsumiran pod liberalno-demokrat-ski obrazac – biva nametnut kao opći nacionalni interes. Ali, savezništvo li-beralne demokratije i nacionalizma moglo je trajati samo određeno vrijeme, baš kao i tridesetih godina prošlog stoljeća – ukratko do prve ozbiljnije krize kapitala, a krize kapitala su ciklične i njemu inherentne.

Kriza kapitalizma – osobito ona od 2008. – pokušala se sanirati nizom redistributivnih mjera, ali ne redistribucijom prema dolje, kako je to bilo u SAD tridesetih godina pod rukovodstvom F. D. Roosevelta, već redistribuci-jom prema gore, odnosno preljevanjem bogatstva iz džepova većine u džepo-ve sve manje manjine, čime je neoliberalistički princip socijalne pravedno-sti, doktrina “spill overa”, doživio svoju ciničnu inverziju. Tako se proširio imovinski jaz koji je, prema analizama Pickettyja, dosegao razmjere iz 1914, pri čemu se istopila srednja klasa, kako to upozorava Francis Fukuyama, a što je već ranije spomenuto. Postavlja se pitanje kako će ovaj predatorski kapitalizam očuvati svoj poredak usljed porasta nezadovoljstva, usljed sve neravnomjernije distribucije? Naravno, to će učiniti ideološkom naracijom. Ali kojom? Površinski gledano to bi trebala biti univerzalistička liberalno-de-mokratska naracija, jer je ona, kao i kapitalizam, univerzalistička, prevazilazi granice pojedinih nacionalnih država. Ali danas, čini se, ovom kapitalu libe-ralno-demokratski okvir više ne treba jer je on već tokom proteklih desetljeća razvio cijelu mrežu međunarodnih nadzornih institucija i zakona, kooptirao nacionalne oligarhije koje provode njihove odluke, dok se dolje na terenu udomaćio prosperirajući sasvim komotno unutar stega niza autoritarnih reži-ma. Nema više potrebe za liberalno-demokratskim vrijednostima, samim tim

365


što ne postoji neka globalna, internacionalna kontra-ideologija protiv koje bi se trebalo boriti.

Dakle, suočavanje Evrope s opasnošću nacionalizma na koju upozorava Macron mora ići pod ruku sa suočavanjem s neobuzdanim kapitalizmom. Li-beralna demokratija gotovo je preko noći prestala biti “zrak bez kojeg kapi-talizam ne može disati”. Kapitalizmu sigurno i prosperitetno utočište danas nude i njegov opstanak garantiraju autoritarni režimi, a liberalna demokratija sa svojim pravima i slobodama koja “štite perverziju i nastranosti, te svako-jaki radikalizam” (u Americi su pripadnici Demokratske stranke preko noći postali “lijevi radikali”?) postaje nametnuto zlo koje treba čim prije zbaciti. To zlo ima svoje ime: zove se George Soros, zove se Evropska unija, to su muslimanski i crnački migranti i ponovo bogati Jevreji i slično. Protiv toga zla treba povesti, kako to otvoreno propagira Orban, “konzervativnu kontra-revoluciju” i oko te platforme ovih godina objedinjuju se svi nacionalistički pokreti koje unatoč njihovoj razlici ujedinjuje ideja bijele supremacije i oču-vanja postignutog načina života, koji je uvelike počivao na ugnjetavanju, ek-sploataciji i jeftinom radu ostatka svijeta, po svaku cijenu. Jednim udarcem, u svega nekoliko desetljeća, kapitalizam se riješio neugodne ideje jednakosti (izvorni komunizam) i opasne ideje slobode (izvorni liberalizam) potpuno de-legitimirajući njihove naracije, ideološki ih transformirajući u nacionalistički narativ jednakosti svih u pripadanju etničkoj naciji ili rasi i slobode svih kao njenih pripadnika. Time se iznova stvaraju uslovi za razvoj fašizma.

U promišljanju strategije suprotstavljanja porastu fašističke prijetnje, ZAVNOBiH nas uči da narativ koji treba razviti u borbi protiv nacionali-stičke opasnosti treba biti suštinski antifašistički. Šta, naime, ZAVNOBiH, kao revolucionarni antifašistički konvent može ponuditi današnjoj Evropi? Antifašizam? Možda, ali prethodno moramo razlučiti taj pojam. Antifašizam se na evropskom Zapadu, ali i na sovjetskom Istoku, uglavnom javljao kao patriotsko-građanska reakcija na neposrednu agresiju Sila osovine 1939. Taj antifašizam nipošto nije – kako bi se danas moglo pogrešno shvatiti – bio neko stanje duha koje bdije nad civilizacijskim evropskim vrednotama u čiju se odbranu nepokolebljivo stalo. U prilog ovoj tvrdnji ide niz poteza demo-kratskih zapadnih vlada koje su koketirale s hitlerizmom kao mogućom bra-nom od komunističke najezde, koja je kulminirala u “prodaji” Čehoslovačke 1938, šutnji oko “anšlusa” Austrije, ali i sovjetska koketiranja s Hitlerom čiji je vrhunac rasparčavanje Poljske, 1939. O njihovom sramnom ignorantskom odnosu spram progona Jevreja i drugih “nižih rasa”, a potom i samog holoka-usta do duboko u rat da i ne govorimo. Genuini antifašizam tridesetih bio je svojstven ili ljevičarskim snagama – komunistima, anarhistima, socijalistima

366


– ili naprednim umjetnicima i intelektualcima liberalnih, slobodarskih uvjere-nja. Treba spomenuti književnike kao što su Barbuss, Rolland, Bloch i druge koji su održavali antifašističke kongrese u Amsterdamu 1932, Chicagu 1934, Parizu 1935. Antifašizam nije ništa prirođeno nekom duhu parlamentarnih demokratija, već se razvio nakon prvih bombi bačenih po gradovima Zapadne Evrope, i to iz probuđenog refleksa nacionalnog patriotizma. Isti je slučaj i sa SSSR nakon Staljinovog uništenja internacionalnog lijevog pokreta i njego-vog skretanja u velikodržavni imperijalizam. Antifašizam Evrope artikulirao se tokom kasnijih ideološko-propagandnih reinterpretiranja. To ga, naravno, ne čini danas manje vrijednim, ali je on proistekao iz bolne spoznaje da je Evropa, uključujući i njezin sovjetski dio podjednako, zakazala pred naciz-mom i fašizmom. Zašto? Možda zato što je nacionalistički refleks, čija je inačica fašizam, u samoj strukturi moderne ideje države?

I istočni i zapadni antifašizam nastao je tako iz neposredne nužde; on nije neka prethodna platforma ideološki i vrijednosno suprotstavljena fašizmu, već je naknadna reakcija nastala 1941. u Atlantskoj povelji. Ne smijemo ga upravo zbog toga smatrati samorazumljivim, jer onda nećemo biti u moguć-nosti da prepoznamo fašizam u budućnosti. Taj antifašizam uglavnom započi-nje s pokličima na mobilizaciju jer je napadnuta otadžbina. Po tome se Drugi svjetski rat uopće manifestira kao nastavak Prvog svjetskog rata, odnosno nacionalističkog rata. Iza ideoloških floskula o evropskom antifašizmu, ako pogledamo posljedice Drugog svjetskog rata, moći ćemo zaključiti s Tvrtkom Jakovinom (2015: 61), naime, da je “Drugi svjetski rat Europu učinio etnički čišćom, kompaktnijom, puno manje složenom no ikada u povijesti. Česi i Slo-vaci u svojoj su domovini činili manje od 65% prije rata, a čak 94% nakon”. Po tome nije uopće neutemeljeno tumačiti rat u bivšoj Jugoslaviji kao nasta-vak ili dovršenje Drugog svjetskog rata koji je republike bivše Jugoslavije učinio, da se poslužim Jakovininim riječima, etnički čišćim, kompaktnijim i puno manje složenim no ikada u svojoj povijesti. Dakle, činjenica je da je, kako je to američki filozof liberalne demokratije John Dewey proročki izja-vio 1937. godine, “međunarodni rat između fašističkih i demokratskih država bio borba između dva suprotstavljena kapitalizma” (Westbrook 1992: 511), kojoj se kasnije priključio i sovjetski ideološki apsolutizam. I Prvi i Drugi svjetski rat tako je u suštini bio rat za razrješenje nagomilanih protivrječnosti unutar manje-više jedinstvenog kapitalističkog sistema.

Nasuprot ovog, španski i jugoslovenski, dakle time i bosanskohercego-vački antifašizam bio je izvoran jer je za svoj cilj imao rušenje unutrašnjeg eksploatatorskog poretka i nakaznih ultranacionalističkih tvorevina koje su iz njegovih protivrječnosti proizlazile, koje uglavnom rezultiraju u razornom

367


ratovanju suprotstavljenih nacionalizama. I današnji probuđeni fašizam, koji se javlja na razvalinama kapitalističke krize, preuzima forme nacionalistič-kog šovinizma. Evropa se neće moći oduprijeti poplavi nacional-šovinistič-kog i rasističkog populizma bez suočavanja s unutrašnjim protivrječnostima kapitalizma: u prvom redu to znači suočavanje s njegovom “permanentnom tržišnom revolucijom” (Gray 2016: 169) koja razoružava, razara, iznova fra-gmentira i međusobno sučeljava ostatak društva koje se beskrajno urušava. Upravo taj stalni pokret kapitalističkih sila onemogućava smislene i dugo-ročnije strategije otpora. Postojale su, dakako, kratkoročne strategije. Pred-sjednik Roosevelt, koji je svoju naciju uspješno izvukao iz ekonomske krize, da bi je potom uz velike žrtve odbranio od fašizma, znao je da se bȉlo kapi-talističkog pustošenja mora ukrotiti. Pokušao je to s historijskim dokumen-tom, koji nažalost nije u pravom smislu ni ugledao svjetlo dana, takozvanim Second Bill of Rights: listom fundamentalnih socijalnih prava čovjeka.4 Na tom su tragu poslije rata uz pomoć Sporazuma u Bretton-Woodsu kapitalistič-kom pustošećem cirkuliranju stavljeni utezi, do prve prilike, ekonomske krize 1973, od kada je započeo ovaj današnji period permanentne tržišne revolucije koji, čini se, vodi k istim posljedicama kao i s početka 20. stoljeća. Što je najgore, danas se ne naziru snage koje bi barem kratkoročno u vidu nekog

4 Predsjednik Roosevelt 11. 1. 1944. održao je redovni govor o stanju nacije tokom kojega je svojim građanima i svijetu ponudio svoju viziju kako bi poslijeratne SAD trebale izgle-dati, što je on nazvao Drugom poveljom prava. Predsjednik Roosevelt kaže: “Danas su ove ekonomske istine postale općeprihvaćene kao samoevidentne. Prihvatili smo, da tako kažem, Drugu povelju prava na kojoj se može ustanoviti novi temelj sigurnosti i prosperiteta za sve bez obzira na poziciju, rasu ili vjeru pojedinca. Između ostalih to su: Pravo na koristan i isplativ posao u industriji, trgovini, farmama ili u rudnicima nacije; Pravo na dovoljnu zaradu da se osigura pristojna ishrana, odjeća i rekreacija; Pravo svakog farmera da uzgaja i prodaje svoje proizvode po cijeni koja će njemu i njegovoj porodici osigurati pristojan život; Pravo svakog poduzetnika, malog i velikog, da trguje u atmosferi slobode od nepravične kompetici-je i dominacije monopola kod kuće ili u inostranstvu; Pravo svake porodice na pristojan dom; Pravo na adekvatnu medicinsku skrb i mogućnost ostvarenja i uživanja u dobrom zdravlju; Pravo na adekvatnu zaštitu od ekonomskih strahova izazvanih starenjem, bolešću, nesrećom i nezaposlenošću; Pravo na dobro obrazovanje. Sva ova prava jednostavno znače sigurnost. Zbog toga, nakon što pobijedimo u ovom ratu, moramo biti spremni iskoračiti naprijed im-plementacijom ovih prava k novim ciljevima ljudske sreće i blagostanja.” (Jones 2012: 21). Ovdje vidimo da dimenzija “socijalne pravde” nije bila samo eksces jugoslavenskih i bosan-skohercegovačkih antifašista već i da je lider vodeće kapitalističke nacije, poučen iskustvima teške ekonomske krize kapitalizma tridesetih i rata koji je poslije nje uslijedio, uvidio njen značaj za opstanak demokratskog društva i sigurnosti uopće. Premda je ovaj dokument na-kon smrti predsjednika Roosevelta nestao s mape, nešto od njegova duha sačuvano je poslije rata u principima monetarnog međunarodnog sistema Bretton-Woods do njegovog pada pod naletom neoliberalizma osamdesetih godina prošlog stoljeća.

368


drugog Bretton-Woods sporazuma, još jednom, boci kapitalističkog zloduha stavile čep.

U tom pogledu zavnobihovski antifašizam stječe posebnu važnost. Naime, vidjeli smo, većina antifašizama – istočnih i zapadnih – imala je “reaktiv-ni” karakter, tj. bili su patriotske reakcije na brutalni napad fašističkih sila, s ciljem odbrane postojećeg sistema. Privrženost tome sistemu bio je temelj patriotske reakcije. Jugoslavenski i španski antifašizam, suprotno tome, bio je aktivni, ne patriotski u smislu odbrane vladajućeg sistema koji je fašističkom agresijom napadnut, već je naporedo, s borbom protiv fašističkog agresora, trajala podjednako žestoka borba protiv bivšeg sistema, ugnjetavačkog, ek-sploatatorskog, autoritarnog čije su protivrječnosti dovele do eskalacija bru-talnog nasilja. I Španci i Jugoslaveni boreći se protiv fašizma rušili su svoje nepravedne sisteme i poretke, istovremeno su dakle provodili i korjenitu re-voluciju vođenu vizijama socijalne pravde, ravnopravnosti i slobode za sve svoje ljude. U tome počiva zavnobihovska antifašistička pouka za ponovno, čini se neizbježno, evropsko suočavanje s vlastitom nacionalističkom nema-ni. Ta buduća borba mora biti istovremeno i protiv socijalno nepravednog sistema koji uporno proizvodi krize, stvara razdor, unosi ponižavajuće odnose moći i podjele. Borba protiv nacionalizma i fašizma mora biti korjenita i vo-đena idejom jednog novog pravednijeg sistema. Važno pitanje danas nije ima li ili nema fašističke prijetnje, već ko će joj se suprotstaviti.

5. Zaključak

Dokumenti dva zasjedanja ZAVNOBiH-a, 1943. i 1944. godine, predstav-ljaju autohtoni društveni ugovor koji utemeljuje BiH kao pluralnu političku zajednicu. Ovaj je ugovor, po mom sudu, autohton, jer nije slijedio princip “jedna nacija – jedna država” koji je bio dominantan i u kapitalističkom i u socijalističkom svijetu toga vremena. Taj ugovor počiva na nekoliko principa. Prvi je princip političke slobode i jednakosti koji počiva na naročitom dijalek-tičkom odnosu između komunitarnog, s jedne, i liberalno-individualističkog principa, s druge strane, koji je primjeren jednoj kompleksnoj, izmiješanoj, pluralnoj zajednici kakva je BiH.

Drugi princip je princip socijalne pravde – ekonomske slobode i jedna-kosti – koji počiva na delikatnom dijalektičkom odnosu između klasnog i etnonacionalnog. Ovaj princip, ova dimenzija socijalne pravde i jednakosti, upravo je omogućavala najširu moguću inkluzivnost i jedinstvo pluraliteta u njegovoj različitosti. Predstavljala je njegovu “bazu”. Treći je princip ZAV-NOBiH-a izvorni zavnobihovski antifašizam koji danas u previranjima širom

369


evropskog kontitnenta stječe posebnu važnost. Ako bismo, na tragu ovih prin-cipa, razmišljali o rekonstrukciji bosanskohercegovačke, ili bilo koje druge političke zajednice, došli bismo do nekoliko principa pravde koji bi mogli sačinjavati dovoljno “gravitaciono polje” koje bi jednu takvu, pluralnu i kom-pleksnu političku zajednicu moglo držati “na okupu”. Ta pravičnost – za čije razvijanje ovdje nema mjesta – nalagala bi da jedina narodna autohtonost o kojoj u BiH možemo govoriti jest “pluralna”, odnosno “i-i-i i ni-ni-ni” au-tohtonost kao navlastitost proizvedena stoljećima međusobnog ispreplitanja i su-konstituiranja. Odjelita konstitutivnost stoga je nasilna, vještačka. To je ona vrsta autohtonosti koja želi reći da je moje “hrvatstvo”, “srpstvo” ili “boš-njaštvo” na bitan, dakle egzistencijalan, a potom i na kulturni, ekonomski, institucionalno-politički način suodređeno onim drugima i da u neizbježnim svakodnevnim interakcijama s tim drugima tako oblikujem društvenu i po-litičku zajednicu u kojoj sam rođen, ostvarujem svoje interese i potrebe. U jednoj takvoj su-određujućoj zajednici nacionalno pitanje jednog nemoguće je rješavati bez istovremenog rješavanja nacionalnih pitanja druga dva naro-da. Promišljanje statusa jednog mora obavezno sadržavati i perspektive druga dva naroda i dakako ostalih. To je načelo političke pravednosti u jednoj su-određujućoj, pluralnoj zemlji, a svaki drugi pristup – povijest će nam to svaki put iznova kao lošim đacima dokazati – vodi nasilju, zločinu i sistematskoj diskriminaciji. Tako Bosna i Hercegovina uistinu nije ni sprska, ni hrvatska, ni bošnjačka, niti bilo koje druge društvene grupe, već je i srpska, i hrvat-ska, i bošnjačka i svake društvene grupe koja u njoj živi. Pod broj dva, BiH počiva na najširim pravima i slobodama dostupnim individualnom građani-nu-građanki, državljaninu-državljanki BiH. Pod tri, moguća neravnopravnost između društvenih grupa dozvoljena je samo u omjeru u kojem to odgovara i promiče interese grupe koja je trenutno u nepovoljnijem položaju, margina-lizirana. Četvrto, BiH je moguća samo kao antifašistička zajednica. Ovo je crvena, ujedno civilizacijska linija ispod koje zapadamo u obično barbarstvo. Institucionalni aranžman koji bi na temeljima ovih principa počivao mogao bi se sažeti u jednoj parafrazi Grayjeva uvida po kojem, izuzev antifašizma, ne trebamo uniformne i zajedničke vrijednosti, već zajedničke, fleksibilne insti-tucije koje bi bile osjetljive na bȉlo proizvodnje različitih formi društvenosti i dopuštale da te društvene različitosti mogu doći do svog punog izražaja.

LiteraturaBerlin, I. (2000). The Proper Study of Mankind. Farrar, Strauss and Giroux. New York.Brubaker, R. (1996). Nationalizing states in the old “New Europe”. Ethnic and Racial Studies,

Vol. 19 (No. 2): 411-437.

370


Didanović, V. (2019). Taoci “viših” interesa. NIN, 26. 7. 2018: 18-19.Đilas, M. (1988). Fall of the New Class. Alfred A. Knopf. New York.Hardt, M., i Negri, A. (2017). Assembly. Harvard University Press.Isenberg, N. (2017). White Trash. Penguin Books.Jakovina, T. (2015). Mir je donio kraj svijeta kakav je bio stoljećima. Jutarnji list, 9. 5. 2015,

str. 61.Gray, J. (2016). Gray’s Anatomy. Penguin books.Jones, D. S. (2012). Masters of the Universe. Princeton University Press. Princeton, Oxford.Lovrenović, I. (2010). Bosanski Hrvati. Synopsis. Sarajevo – Zagreb.Markovina, D. (2014). Muke s patriotizmom. Tačno.net, 14. 12. 2014. Dostupno na: https://

www.tacno.net/novosti/dragan-markovina-muke-s-patriotizmom/. Pejanović, M. (2012). Ogledi o državnosti i političkom razvoju BiH. Šahinpašić. Sarajevo –

Zagreb.Redžić, E. (1968). Društveno-historijski i politički korijeni ZAVNOBiH-A. Prilozi, Vol. IV

(br. 4), 13-22.Sekulić, G. (2004). Civilno društvo, etno-kapitalizam i svijet rada. Revija slobodne misli,

Vol. X (br. 45-46).Taylor, C. (2004). Modern Social Imaginaries. Duke University Press. Durham. London.Westbrook, R. B. (1992). John Dewey and American Democracy. Cornell University Press.

Ithaca and London.

ZAVNOBIH – BOSNIA AND HERZEGOVINA AS THE ANTI-FASCIST COMMUNITY OF VALUE PLURALISM

Author starts with a claim that three decades long domination of ethnic nationalism in Bosnia and Herzegovina (BIH) is based on a process of mo-bilization of internal ethnicities resulting in production of distinctive social realities, which eventually might lead to distinctive territorial-political enti-ties, nuclei of would-be single-nation states. Contrary to this process, based on experience of political solidarity, as a counter-principle, author identifies the principles of ZAVNOBIH (Anti-Fascist Council of People’s Liberation of Bosnia and Herzegovina). Author suggests that ZAVNOBIH represents a unique autochthonous compact of social and political unity in all its complex-ity and plurality of values. Being as such, it represents an authentic answer to the eternal political question: “What holds us together?” This compact is, according to author, based on three important principles: value pluralism (I. Berlin), social justice, and Anti-Fascist principle.Keywords: ethnonationalism, social contract, value pluralism, Anti-Fascism

zavnobih – bosna i hercegovina kao antifaŠistiČka

Documents