zbornik radova - hazu.hrdpaar/speleo/zbornikspeleologija/speleologijahr-zbornik... · krš i...

HRVATSKI SPELEOLOŠKI POSLUŽITELJ

speleologija.hr

ZBORNIK RADOVAZBORNIK RADOVA

VOL 1, BR. 3, 2011

1/3

1/3

-- 20

1120

11

ISSN

184

8-29

61

Nakladnik

Speleološko društvo Velebit

Radićeva 23, Zagreb

Sunakladnici

PDS Velebit,

Radićeva 23, Zagreb

Hrvatski planinarski savez, Komisija za speleologiju

Kozarčeva 22, Zagreb

Za nakladnika

Doc.dr.sc. Darko Bakšić

Glavni urednik

Doc.dr.sc. Dalibor Paar

Urednički odbor

Doc. dr.sc. Darko Bakšić, dipl.ing.šum.

Damir Lacković, dipl.ing.geol.

Dr.sc. Andrej Stroj, dipl.ing.geol.

Dr.sc. Ana Čop, dip.ing.kem.

Petra Bajo, prof. geog. i geol.

Jana Bedek, dipl.ing.biol.

Grafička priprema

urednici i autori radova

Lektura

Marta Malenica

Naslovnica

Jama Patkov gušt, Nacionalni park Sjeverni Velebit

Snimila Vesna Troha

Serijska publikacija izlazi jedan volumen godišnje i daje pregled radova objavljenih

na Hrvatskom speleološkom poslužitelju-speleologija.hr

ISSN 1848-297X Mrežno izdanje

ISSN 1848-2961 CD izdanje

Autori su odgovorni za sadržaj svojih radova.

© 2011 Autorska prava zadržavaju autori radova.

Zagreb, 2011

HHRRVVAATTSSKKII

SSPPEELLEEOOLLOOŠŠKKII

PPOOSSLLUUŽŽIITTEELLJJ speleologija.hr

ZZBBOORRNNIIKK RRAADDOOVVAA

VVOOLL 11,, BBRR.. 33,, 22001111..

H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 1 / 3 - 2 0 1 1 | 87

SSAADDRRŽŽAAJJ

Predgovor 88

Jama Patkov gušt – vertikala duboka 553 m 89

50 godina Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza 101

110 godina Speleološkog odsjeka «Liburnija» Zadar 103

C6 monitoring project 108

Novi doktori znanosti o kršu: Jelena Ćalić, Ivo Lučić i Jasminko Muloamerović 111

Nove doktorske disertacije vezane uz krš i speleologiju 116

Paleontološki nalazi u speleološkim objektima 127

Speleoarheologija 128

Vrijeme u kršu 130


Jama Patkov gušt nalazi se u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit i jedna je od dubokih jama

koje zbog svoje morfologije pripadaju grupi posebnih svjetskih krških fenomena. Spoznaje o toj

jami samo su jedan od brojnih rezultata istraživanja hrvatskih speleologa koja se organizirano

izvode preko 110 godina. Godine 1900., osnovana je Speleološka sekcija u PTD „Liburnija“.

Speleološki odsjek Liburnija (PD Paklenica, Zadar) djeluje i danas u okvirima aktivnosti Komisije

za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza.

Krš i špilje predmet su znanstvenih istraživanja u Dinarskom kršu. Predstavljamo doktorske

disertacije koje se bave različitim znanstvenim aspektima: hidrogeologija krša, geomorfološke i

speleomorfološke značajke i geoekološko vrednovanje, površinski krški fenomeni (uvale),

povijest poznavanja Dinarskog krša i speleoturizam.

Paleontološki i arheološki nalazi u špiljama su zbog svoje očuvanosti od posebnog značaja.

Današnja znanstvena istraživanja u kršu imaju težište na stavljanje špilja i procesa u njima u

vremensku skalu u svrhu proučavanja paleoklimatskih promjena i procesa speleogeneze.

Uredništvo


Jama Patkov gušt

vertikala duboka 553 m

Autor: Uredništvo. Objavljeno: 5.9.2008.

Sažetak

Jama Patkov gušt otkrivena je i istražena tijekom speleološkog logora na Sjevernom Velebitu

(Veliki Lubenovac) u razdoblju od 26. srpnja do 17. kolovoza 1997. godine u organizaciji

Speleološkog odsjeka Planinarskog društva Sveučilišta Velebit iz Zagreba. Ulaz u jamu pronašao

je 2. kolovoza 1997. godine prilikom rekognosciranja terena član Speleološkog odsjeka

Velebita, Damir Lacković. Jama je istražena do dubine -553 m te je i deset godina nakon otkrića

druga po veličini jamska vertikala na svijetu.

Ulaz u jamu. Snimila: Vesna Troha


Kronologija istraživanja

Kada je 1993. godine na području strogog prirodnog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi

(Nacionalni park Sjeverni Velebit) istražena Lukina jama do dubine od -1355 m postalo je jasno

kakve mogućnosti za speleološka istraživanja pruža ovaj teren.

Zbog čega se ranije nije počelo sa sustavnim istraživanjima na sjevernom Velebitu teško je

objasniti obzirom da je u prošlosti u više navrata bilo speleoloških akcija.

Prva takva istraživačka akcija bila je još 1929. godine kada su se Ante Premužić, šumarski

inženjer, Ivan Krajač pravnik (strastveni planinari, alpinisti i speleolozi) i Marko Vukelić spustili

u jamu Varnjaču u Rožanskim kukovima. Tom su prilikom ušli u još dvije jame (jama Crikvena i

Hajdučka špilja).

Novija istraživanja, nastavljena tek 1961. godine u organizaciji Speleološkog društva Hrvatske,

obavljena su za potrebe vojske pa o tim istraživanjima na žalost ne postoje podaci osim

naznake da je istraženo 8 jama.

Početkom sedamdesetih godina na ovom su području istraživali članovi Speleološkog odsjeka

Planinarskog društva "Željezničar" iz Zagreba kada je istraženo nekoliko manjih objekata i

Ledena jama u Lomskoj dulibi do ledenog čepa na dubini od 57 m.

Početkom osamdesetih članovi Speleološkog društva "Ursus spelaeus" istražili su 12 jama, od

kojih je najdublja imala -143 m.

Tek kada su 1990. godine slovački speleolozi došli na Velebit, odnosno kada su 1992.

obavijestili hrvatske kolege o svojim istraživačkim akcijama i pronađenim perspektivnim

ulazima jama, interes za ovo područje naglo je porastao.

Godinu dana kasnije napravljen je speleološki logor na kojem je istražena Lukina jama, a nakon

tog otkrića svake se godine redaju vrijedni istraživački rezultati u zajedničkim ili odvojenim

akcijama hrvatskih i slovačkih speleologa. Tako je:

1993. godine istražena Ledena jama u Lomskoj dulibi do -451 m,

1994. godine povećana je dubina Lukine jame pronalaskom višeg ulaza, te rojenjem sifona na

dnu jame (Jamski sustav Lukina jama - Trojama, -1392 m),

1995. godine obavljena su biološka istraživanja u Lukinoj jami kao i fotografiranje, te je

istražena Slovačka jama do -516 m,

1996. godine nastavljeno je istraživanje Slovačke jame gdje je dosegnuta dubina od -1000 m, a

dubina Ledene jame u Lomskoj dulibi povećana je na -514 m,

1997. godine istražena je jama Patkov gušt duboka -553 m - još uvijek i deset godina poslije

druga po veličini vertikala na svijetu.

Kako je otkrivena jama Patkov gušt?

U razdoblju od 26. srpnja do 17. kolovoza 1997. godine Speleološki odsjek Planinarskog društva

Sveučilišta "Velebit" iz Zagreba imao je, već tradicionalno, speleološki logor na sjevernom


Velebitu (Veliki Lubenovac). Tijekom tri tjedna logora okupilo se 30 speleologa koji su

sudjelovali u rekognosciranju terena i istraživanju jama.

Nakon 9 dana hodanja i istraživanja po vrletnom terenu Hajdučkih i Rožanskih kukova sreća

nam se osmjehnula. Drugog dana kolovoza ekipa koju je predvodio Damir Lacković otišla je

istraživati jame pronađene nekoliko dana ranije na terenu oko Gornjeg kuka. Tom su prilikom

pronašli još nekoliko novih otvora jama, a pažnju im je privukao impozantan ulaz u jamu

kasnije nazvanu Patkov gušt.

O istraživanju jame

Jamu Patkov gušt istraživalo je 12 speleologa, uz logističku potporu ostalih sudionika logora.

Istraživanje, odnosno napredovanje u dubinu, topografsko snimanje objekta te raspremanje,

obavljeno je u 8 radnih dana. Interesantno je spomenuti da je posljednjeg dana istraživanja na

dno spušteno suvišnih 300 metara užeta jer se prethodnog dana zaključilo da je dubina puno

veća. Razlog tome je veliki prostor na dnu i jeka koja onemogućava procjenu dubine bacanjem

kamena.

Važno je spomenuti da smo prilikom istraživanja ove jame imali neugodnih iskustava s ledom

koji se uslijed topljenja odlamao i padao u dubinu pa je tako pri zadnjem istraživanju ledena

lavina pala na četvoricu speleologa koji su bili na užetu jedan ispod drugog raspoređeni na

dubini od -330 do -480 m. Prava je sreća što se radilo o manjoj količini rastresitog leda pa je sve

dobro prošlo. Na dno se spustilo četvero speleologa Damir Lacković, Darko Troha, Ana Sutlović

i Darko Bakšić. Zbog opasnosti od obrušavanja leda jama nije bila pogodna za posjet većeg

broja speleologa pa se odmah započelo s njezinim raspremanjem. Najpogodnije vrijeme za

posjet ovoj jami je u zimskim mjesecima ako nema puno snijega zbog kojeg bi pristup i

transport opreme bio znatno otežan.

Rezultati istraživanja

U razdoblju od 26. srpnja do 17. kolovoza 1997. godine Speleološki odsjek PDS "Velebit" imao

je logor na Lubenovcu (sjeverni Velebit). Tijekom prva dva tjedna vođa logora bio je Darko

Bakšić, a zadnji tjedan Siniša Rešetar. U ta tri tjedna na speleološkom logoru istraživalo je 30

Velebitaša i jedan član Speleološkog kluba "Had" iz Poreča. Na području Hajdučkih i Rožanskih

kukova istražene su ukupno 23 jame, od kojih je njih 18 dubine do 50 m, četiri su dubine: -106,

-118, -125 i -144 m, a najznačajniji je uspjeh 553 m duboka jama Patkov gušt. Jama je sada peta

po dubini u Hrvatskoj, a ono što je čini posebnom je njezina vertikala od samog ulaza do dna,

tako da je na drugom mjestu liste jama s najvećim vertikalama na svijetu. Veću vertikalu, od

643 m, ima za sada samo jama Vrtoglavica u Sloveniji. Ime je dobila po nadimku pokojnog

speleologa Zorana Stipetića koji je 1994. godine ronio u sifonu Lukine jame.

1999. godine u pratnji Darka Štefanca poljski speleolozi iz speleoklubova „Gawra” Gorzow i

„Bobry” Žaganj posjetili su jamu i spustili se do njenog dna.


Davor Perić-Štrik, Darko Bakšić i Zoran Stipetić-Patak. Foto: SOV

U studenom 2000. godine poljski speleolozi (Walbrzyski klub Gorski i jaskiniowy) u pratnji

Andreja Stroja zbog velikih količina zarušenog snijega i leda ne uspijevaju proći dublje od 100

m.

Položaj i pristup

Jama se nalazi u strogom prirodnom rezervatu Hajdučki i Rožanski kukovi na sjevernom

Velebitu, 150 m sjeverno od Gornjeg kuka.

Pristup objektu najlakši je s Velikog Lubenovca gdje se može postaviti bazni logor. Jama se

nalazi u vrletnom terenu gdje ne postoje planinarske staze i teško je preciznije opisati put do

jame te je zbog toga potrebno kontaktirati istraživače.

Morfologija jame Patkov gušt

Jama Patkov gušt duboka je 553 m. Ono što ju izdvaja među speleološkim objektima je

vertikala koja se pruža od ulaza do dna, zaslužna što se Patkov gušt nalazi na drugom mjestu

popisa jama s najvećim vertikalama svijeta. Jama je dobila ime u čast speleologu Zoranu

Stipetiću - Patku, koji je 1994. godine ronio u sifonu na dnu Lukine jame.


Vrtača u čijem se zapadnom dijelu nalazi otvor jame nepravilnog je oblika, izdužena u smjeru S

- J, dimenzija oko 100 x 75 m. Sam otvor jame velik je oko 65 x 30 m. U jamu se ulazi sa

zapadne strane otvora, gdje se u maloj depresiji nalaze veliki kameni blokovi. Na rubu otvora

nalazi se markantno stablo smreke. Stijena je krušljiva, što predstavlja veliku opasnost za

speleologe u nižim dijelovima jame. Na dubini od 65 m nalazi se ledena kosina kojom se spušta

ispod prvog ledenog čepa, debljine oko 15 m. Jama se i dalje preko snijega i leda spušta do

dubine od 105 m, gdje je prolaz u ledu dimenzija 2 x 1,5 m. To suženje, kroz koje 2000. godine

nije bilo moguće proći zbog velike količine snijega i leda, najuže je mjesto u jami. Do ovog

mjesta dopire dnevna svjetlost, a zbog topljenja leda tu počinje i jako kapanje vode koje se

kasnije pojačava pa voda curi do samog dna jame. Nakon 130 m dubine jama se širi i približno

istog profila spušta sve do dna. Stijene su potpuno ili djelomično prekrivene ledenom

prevlakom sve do 300 m dubine, pa njeno odlamanje predstavlja stalnu opasnost. Na dubini od

465 m u stijeni se nalazi uska galerija na kojoj se može sigurno stajati. Jama završava dvoranom

dimenzija 40 x 30 m. Ispod vertikale nalazi se veća količina snijega. Na sjevernom dijelu

dvorane nalazi se najniža točka objekta - mali blatni odvojak u kojem se voda procjeđuje

između kamenja i blata (Bakšić 1997; Bakšić 1998).

Sudionici istraživanja

Speleološki odsjek Planinarskog društva Sveučilišta Velebit (SOV), Zagreb:

Marko Andreis, Darko Bakšić, Tanja Bizjak, Dean Bratušek, Ana Čop, Tihana Dasović, Ivana

Gregorić, Marko Grgin, Nataša Josipović, Damir Lacković, Tomislav Marić, Mislav Marohnić,

Jagoda Munić, Ljiljana Novosel, Mladen Novosel, Davor Perić, Ivica Radić, Siniša Rešetar, Ana

Katarina Sansević, Leonara Smirnjak, Irina Stipanović, Ana Sutlović, Vedran Šimunović, Darko

Štefanac, Darko Troha, Vedran Vračar, Ivančica Zovko, Ronald Železnjak

Speleoklub Had (SKH), Poreč:Ivan Glavaš

Speleološki nacrt

Lokacija: Sjeverni Velebit, Hrvatska

Dubina: -553 m

Duljina: 40 m

Nadmorska visina ulaza: 1,450 m

Duljina najveće vertikale: 553 m

Istražili: SO Velebit, SK HAD

Topografski snimili: Darko Bakšić, Damir Lacković, Ljiljana Novosel

Mjerili: Ivančica Zovko, Ana Bakšić, Nataša Josipović,

Darko Troha, Mladen Novosel, Ana Čop


Izrada topografskog nacrta na dnu jame. Snimio: Darko Troha

Dnevnik istraživanja

2. kolovoz 1997. subota

Damir Lacković se navečer spustio 70 m u jamu s ogromnim ulazom koja ide dalje.

3. kolovoz 1997. nedjelja

Damir, Mladen, AnaČ, Ljiljana, Nataša, Ivana, Grga i Goga nastavili su s istraživanjem jame.

Damir se spustio do 180 m i jama ide dalje, a do 120 m spustili su se Ljiljana, AnaČ i Mladen.

4. kolovoz 1997. ponedjeljak

Damir i Sinus postavljaju jamu od oko 160 od 370 m, ostaju bez užeta, a jama ide dalje. Ljiljana

i Ivančica crtaju. Radno ime jame je Highway to hell.

5. kolovoz 1997. utorak

Alfica, Roni i Štele raspremaju Divokozinu katedralu, a Ana i Ivan raspremaju SOV-HAD 34 zbog

užeta koja trebaju u najperspektivnijoj jami SOV 26 (Patkov Gušt).

6. kolovoz 1997. srijeda

Zbog kiše se odgađa ulazak u SOV 26, ali se priprema užad. Dan je odmora. Većina odlazi na

Zavižan te u Senj po hranu i benzin.

7. kolovoz 1997. četvrtak


Sinus, Troha, Bakša, Ivančica, Ivan, Ljiljana, Nataša i Jagoda po oblačnom vremenu odlaze do

Jame SOV 26 (sada radnog imena Jama za Patka). Troha i Sinus postavljaju jamu do oko 500 m

dubine, a još nisu na dnu. Za njima su Ivančica i Bakša crtali do dubine od 210 m, odnosno do

Purećeg skoka. Ljiljana i Nataša radile su poligoni vlak oko ulazne vrtače.

8. kolovoz 1997. petak

Dan odmora uz sušenje odjeće i odlazak u Sv. Juraj radi punjenja akumulatora, kupanja i kupnje

hrane. Prihvaćen je Damirov prijedlog za naziv jame SOV 26: Patkov gušt

9. kolovoz 1997. subota

Damir, Troha, Ana i Bakša ulaze u jamu "Patkov gušt", silaze na dno na 553 m i crtaju. To je

sada najveća vertikala u Hrvatskoj, druga po duljini na svijetu. Pri spuštanju se odlamao led u

višim dijelovima jame, ali srećom nitko nije bio ozbiljnije povrijeđen. Izvadili su višak užeta i

opreme te raspremili jamu 100 m od dna.

Ljiljana i Nataša dovršile su nacrt ulazne vrtače, te zajedno s Vesnom, Markom, Šimcem,

Ivančicom, Denisom, Deanom, Ana-Katarinom i Ronijem rekognosciraju jame u okolici i

označuju ih s brojevima od 28 do 42. Marko uz pomoć GPS-a određuje koordinate ulaza. Na

kraju spuštaju opremu u logor koja je izvađena iz Patkovog gušta.

10. kolovoz 1997. nedjelja

Vedran i Ivan raspremili su Patkov gušt do dubine od 120 m.

11. kolovoz 1997. ponedjeljak

Sinus, Troha i Jagoda raspremili su Patkov gušt, a Grga, Ivica, Ivana, Roni, Tomo i Vesna

pomogli su donijeti opremu u logor.


Speleolozi Kote 1000 spustili su se na dno Patkovog gušta

Autor: Darko Bakšić, SO PDS Velebit. Fotografije: Peter Medzihradský, Majkl Bělehrádek

Objavljeno: 31.10.2009.

Od 07. do 10.08.2008. godine speleolozi Kote 1000, ujedno i članovi CaveX tima, pridružili su se

ljetnom speleološkom kampu na sjevernom Velebitu koji je u suradnji s Nacionalnim parkom

Sjeverni Velebit organizirao SO PDS Velebit iz Zagreba. Dok je cilj hrvatskih speleologa bio

nastavak speleoloških istraživanja u jamskom sustavu Velebita, cilj češko-slovačke ekipe bio je

spuštanje na dno jame Patkov gušt, druge vertikale po dubini u svijetu (-553 m).

Članovi ekipe Kota 1000 bili su Peter Medzihradsky, Robert Šamonil, Majkl Belehradek, Roman

Mlejnek i Oldrih Štos – Spider. Prilikom spusta u jamu Patkov gušt napravljene su kvalitetne

fotografije kojih je do sada bilo vrlo malo. Sve će fotografije će zajedno s izvješćem s ovoljetnog

speleološkog kampa biti proslijeđene na korištenje Nacionalnom parku Sjeverni Velebit.

Ekipa Kote 1000 do sada se spustila na dno slijedećih velikih vertikala:

1.Vrtiglavica -643m /Slovenija

2.Patkov gušt -553m / Hrvatska

2.Brezno pod Velbom -501m / Slovenija

4.Provatina -407m / Grčka

5.Zlatorog - 385m / Slovenija

6.Sotano de las Golondrinas -376m / Meksiko

Literatura:

Bakšić, D., 1997: Opis jame Patkov gušt, Velebiten, br.27, Zagreb.

Bakšić, D., 1998: Patkov gušt (-553m), La deuxieme verticale du Monde, Spelunca No. 70.


Patkov gušt – ulaz.


Patkov gušt – vertikala.


Patkov gušt – dno.


50 godina Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza

Autor: Dalibor Paar. Objavljeno: 16.12.2006.

16. prosinca 2006 Komisija za speleologiju HPS je proslavila 50 godina postojanja prigodnim

skupom u prostorijama Europskog doma u Jurišićevoj 3 u Zagrebu.

Komisija za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza osnovana je 1956. godine. Danas

Komisija ima dvadesetak članica - speleološke odsjeke planinarskih društava i speleološke

klubove koji su učlanjeni u Hrvatski planinarski savez. Članice Komisije su do danas istražile više

tisuća speleoloških objekata. Posebno su značajna istraživanja na speleološkim ekspedicijama i

speleološkim logorima u Hrvatskoj i svijetu.

Rezultati istraživanja dubokih jama zapaženi su u svjetskim okvirima. Istraživanja dubokih jama

započinju 1957. godine kada je istražena jama Čudinka duboka 203 m. Godine 1961. je na

južnom Velebitu organiziran speleološki logor gdje je istražena 195 m duboka jama Vrtlina. Na

speleološkoj ekspediciji 1975. godine na jami Puhaljki spušta se do dubine 318 metara. U

ponoru Bunovac se 1977. godine dostiže se dubina 534 metara što ga čini prvom jamom

dubljom od 500 metara u Hrvatskoj. U osamdesetim godinama istražuje se niz dubokih jama na

Biokovu.

Lukina jama. Nakon tjedan dana napredovanja u dubinu 7. kolovoza 1993. oko 21:45 h,

ekipa: Damir Lacković (SOV), Siniša Rešetar (SOV) i Robert Dado (SOŽ),

prva je dosegla dno na dubini od - 1355 m. Snimio: Damir Lacković

Ekspedicije u Lukinu jamu u NP Sjeverni Velebit organizirane su od 1993 - 1995. godine. Lukina

jama je nazvana po Ozrenu Lukiću-Luki, speleologu koji je poginuo kao hrvatski vojnik u


domovinskom ratu na Velebitu. Jamski sustav Lukina jama - Trojama istražen je do dubine

1392 m što ga je u trenutku istraživanja svrstalo na 9. mjesto na listi najdubljih jama na svijetu,

a i danas je najdublja jama u Hrvatskoj. Na dubini 1349 m Zoran Stipetić - Patak i Teo Barišić

preronili su 1994. godine 57 m dug i 6 m dubok sifon u tada uronu na najvećoj dubini u jami na

svijetu.

U 1320 metara dubokoj Slovačkoj jami na Sjevernom Velebitu istraživalo se od 1995. do 2002.

godine, a u 788 m dubokoj jami Amfori na Biokovu od 1998. do 2002. godine. Godine 2003.

otkrivena je u NP Sjeverni Velebit jama Velebita, danas treća po dubini u Hrvatskoj, koja je do

2007. godine istražena do dubine 1026 m, a istraživanja će se nastaviti. U Velebiti je pronađena

najdulja podzemna vertikala na svijetu, duboka 513 metara.

U Hrvatskoj je istraženo 14 jama dubljih od 500 metara (stanje 2006.).

Prva ekspedicija u inozemstvo organizirana je 1982. godine u 1160 m duboku jamu Berger u

Francuskoj, a slijedile su ekspedicije u Maroko 1983., u Tursku 1985., Picos de Europa u

Španjolskoj 1986. i 1995., u Kinu 1989., u Austriju 1990., u Južnu Ameriku 1995., u Meksiko

1997., 1999., 2004., na Madagaskar 2001., u Laos 2002., u jamu Jean Bernard u Francuskoj

2002 i 2003., na Kubu 2004/2005.

Tijekom ekspedicije u Lukinu jamu 1994. godine Ana Bakšić je u blizini dna jame otkrila novu

životinjsku vrstu, endemsku pijavicu nazvanu Croatobranchus mestrovi. Pijavica je kasnije

pronađena samo u nekoliko najdubljih jama na Velebitu.

Jedan od osnovnih zadataka Komisije je školovanje speleologa koje se danas odvija kroz

speleološke škole, seminare, ispite za naziv speleolog i instruktorske seminare. Prvi speleološki

tečaj organiziran je 1957. godine u Ogulinu, zatim u Donjoj Cerovačkoj špilji 1958. te u Tounju

1960. godine. Organizacija speleoloških škola po programu Komisije započinje 1966., a od

osnutka Zagrebačke speleološke škole 1971. godine one se organiziraju svake godine u

Zagrebu, Splitu, Karlovcu, Šibeniku i drugim gradovima. Redovito se organiziraju seminari radi

unaprjeđenja znanja iz pojedinih područja speleologije, a članovi Komisije sudjeluju na

skupovima i seminarima u inozemstvu. Uz poticaj Komisije izdano je više stručnih publikacija i

priručnika za potrebe speleološke edukacije. Pod Komisijom steklo je naziv 44 instruktora

speleologije, 163 speleologa, a edukacijom na speleološkim školama svake godine se školuje

oko 80 speleoloških pripravnika.

Komisija za speleologiju surađuje sa Hrvatskim speleološkim savezom, Hrvatskim

biospeleološkim društvom, nacionalnim parkovima i parkovima prirode te znanstvenim i

stručnim ustanovama. Određen broj speleologa aktivan je i u Hrvatskoj gorskoj službi

spašavanja, odnosno u njenoj Komisiji za speleološko spašavanje.

Dosadašnji pročelnici Komisije za speleologiju:


Slavko Marjanac 1956-1957., Veljko Šegrc 1958., Srećko Božičević 1959-1962., Vlado Božić

1963-1999., Ana (Sutlović) Bakšić 1999-2003., Igor Jelinić 2003-2006., Dalibor Paar 2006-.

110 godina Speleološkog odsjeka «Liburnija» Zadar Autor: Ljubo Majica. Objavljeno: 5.2.2010.

Posljednjih nekoliko godina u hrvatskoj se speleologiji dosta raspravlja o njenim početcima i

prvim organizacijama, na tragu tih razmišljanja, a uvažavajući činjenice i povijesne zapise

donosimo vam kronologiju nastanka i rada Speleološkog odsjeka «Liburnija» iz Zadra, prve

isključivo speleološke organizacije na prostoru RH. Većina podataka preuzeta je iz arhive

odsjeka, tj onog djela koji nije izgorio u granatiranju Zadra 1991. godine kada je pogođeno

potkrovlje državnog arhiva u kojem se, u ratnom razdoblju, čuvala arhiva PD «Paklenica».

Planinarsko turističko društvo «Liburnija» osnovano je 24. srpnja 1899. godine na inicijativu

kotarskog poglavara Lavoslava Golfa, koji je bio i prvi potpredsjednik društva. Predsjednik je

bio Alfred knez Borelli. Godinu dana kasnije pri društvu je osnovana i speleološka sekcija.

1900. – 1921.

Prve godine djelovanja sekcije bile su usmjerene na istraživanja po zadarskim otocima, tako je

1900. godine istražena i fotografski snimljena špilja «Strašna peć» na Dugom otoku, koja je već

sljedeće godine uređena za turističke posjete. Društvo je pogodbom sa vlasnikom zemljišta

dobilo špilju na korištenje. U tom periodu istražena je i špilja «Vranjača» kod Kotlenica pod

Mosorom te je 1903. godine organizirana prva hrvatska speleološka ekspedicija po Kornatskom

otočju (Kuterom po Kornatskim otocima). U ovom razdoblju treba još spomenuti istraživanje

Manite peći u Paklenici koje su 1906. godine proveli prof. dr. Josip Müller i Petar Novak. 1908.

godine osniva se «Poseban odbor za istraživanje špilja» sa zadatkom da ispituje špilje u

znanstvene svrhe i poduzima mjere da postanu pristupačne turistima. U tome su se najviše

zauzimali prof. Luka Jelić i arhitekt Ćiril Iveković. Godine 1921. Zadar dolazi pod talijansku


okupaciju te je društvu onemogućen rad zbog čega članovi odlaze u Split, gdje zajedno sa PD

'Mosor' osnivaju novo društvo PD 'Dinara'.

1952. – 1969.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u kojem je grad pretrpio ogromna razaranja, PD

Liburnija ponovno oživljava, ali od sada bez prefiksa turističko. Suočeni s nedostatkom prostora

i raseljenim članstvom Društvo se gasi i ne djeluje do 1961. godine kada na sjednici mijenja ima

u PD « Paklenica» Zadar. pod kojim je i danas aktivno. Speleološka sekcija oživljava 1966.

godine kada se vrše istraživanja u kanjonu rijeke Zrmanje te Manitoj peći i Jami Vodarici u NP

«Paklenica». Sekcija te godine broji samo 5 članova. Taj broj se utrostručio u samo dvije godine

u kojima je napravljeno mnogo posla na području Crljenog kuka i Vaganskog vrha, te Male

Paklenica. U ovom je razdoblju, u travnju 1968. godine, istražena jama u Kukljici na otoku

Ugljanu kada se na zahtjev mještana uzorkovala voda kako bi se utvrdila mogućnost korištenja

za piće.

Od 25.studenog do 01.prosinca 1968. godine 7 članova sudjeluje na speleološkom tečaju u

Paklenici u organizaciji KS HPS-a i SO PDS Velebit. Sljedeće godine Speleološka sekcija prerasta

u Odsjek speleologije.

1974.- 1980.

Zahvaljujući zadarskim špiljarima iz ovog razdoblja, poglavito Slavku Tomerlinu «Tateku» koji je

vodio privatnu arhivu, te u ovo vrijeme vrlo aktivnom Ivanu Lukiću, uspjeli smo dobiti dobar dio

podataka o radu Odsjeka. Tako je u Novalji na otoku Pagu1974. godine pri Osnovnoj školi na

inicijativu speleologa Bruna Puharića osnovan Speleološki aktiv «Otočani» koji djeluje u sklopu

SO «Liburnija». Istraživalo se intenzivno i broj članova je rastao, tako je 1976. godine održana

prva speleološka škola SO «Liburnija» na kojoj je bilo 15 polaznika, već iduće godine arhiva

odsjeka broji preko 100 nacrta. Članovi Odsjeka sudjelovali su 1978. godine na saveznom

seminaru o novim speleološkim tehnikama u Cerovačkim pećinama i saveznoj speleološkoj

akciji u Crnom Lugu. Iste je godine organizirana 2. speleološka škola Odsjeka sa 23 polaznika od

kojih je 12 kandidata položilo za pripravnika. Do početka 80–ih Odsjek je istražio još oko 20

objekata od kojih valja spomenuti jamu «Golubinku» kod Vinjerca, jamu «Muna» u Istri, koja je

istražena u suradnji sa riječkim speleolozima, te 8 objekata na otoku Pagu (SA «Otočani»).

Članovi odsjeka 1979. godine čine okosnicu za nastajanje GSS-Stanice Zadar.


1980. - 1991.

Kao i u mnogim drugim odsjecima i klubovima tako i u našem, intenzitet istraživanja ovisi o

ekipi, ako je ekipa složna i prava Odsjek radi kako treba. Upravo to se dogodilo u Zadru 80-ih.

Nova «mlađa» ekipa, predvođena sa nekoliko iskusnijih, plus SA «Otočani» istraživala je po

cijelom zadarskom području, od otoka do Velebita. Iz ovog razdoblja ostalo je tek nekoliko

nacrta i zapisnika, ali puno usmenih podataka od starijih članova, tako da su istraživanja

Odsjeka početkom 2000. godine do danas većinom ponovna istraživanja objekata iz 80-ih, koje

su stariji članovi istraživali, ali ih nemamo u arhivi. Odsjek je u tom periodu istražio oko 70

objekata, organizirao 2 speleološke škole, organizirao istraživački logor na V. Rujnu te uz KS

HPS suorganizirao seminar o mjerenju i crtanju speleoloških objekata 1987. godine.

Početkom 90-ih većina članova Odsjeka uključuje se u obranu RH, kao pripadnici ZNG i time

završava jedan od najplodnijih perioda zadarske speleologije. 1992. gasi se Speleološki aktiv

«Otočani».

1996. – 2010.

Završetkom rata započinje najnovije razdoblje u zadarskoj speleologiji. Period oživljavanja

Odsjeka započeo je organizacijom speleološke škole 1996. godine na kojoj je sudjelovalo 6

tečajaca koji uspješno polažu ispit za Pripravnika i preuzimaju Odsjek. U tom periodu treba

istaknuti Predraga Kurtina «Bodula», Marijana Buzova i Ivicu Milanju «Jollya» koji punih 10

godina održavaju odsjek na životu. Treba spomenuti posjet jami Mamet 2000. godine. Predrag

Kurtin 2003. godine polaže ispit za Speleologa i postaje prvi član Odsjeka sa tim nazivom u 103

godine postojanja Odsjeka. Veliki pomak dogodio se organizacijom speleološke škole 2006.

godine kada je položilo 20 novih Pripravnika i napravljen temelj za ponovni razvoj Odsjeka. U

ovom se periodu posebno istaknuo Livio Kotlar koji je svojim iskustvom i organizacijskim

sposobnostima aktivirao nove članove i potaknuo ih na rad. Već je sljedeće godine

organizirana škola za 8 polaznika, a četvero članova sudjelovalo je i u istraživanju Kite

Gaćešine. Napravljeno je ukupno 15 istraživačkih akcija. Treba spomenuti i utjecaj GSS-a na

razvoj Odsjeka, kojeg su prepoznali kao rasadnik novih članova te su uvijek pomagali

doniranjem opreme i vozila. Članovi Odsjeka prepoznali su važnost sudjelovanja na seminarima

KS HPS i organiziraju u suradnji sa KS HPS seminar o izradi speleološkog nacrta u Paklenici

2007. godine, od tada smo prisutni na svim speleološkim skupovima u RH. Speleološke škole

postale su redovite, a rezultati iz godine u godinu sve značajniji. Kruna takvog rada bilo je

polaganje ispita za Speleologa u Paklenici 2009. godine kada je 5 naših članova sudjelovalo i

položilo. U periodu od 2006. do danas napravljeno je preko 100 objekata, uspostavljena je

suradnja sa NP «Paklenica» i PP «Velebit», školovano je oko 50 Pripravnika i 8 Speleologa,

organiziran je istraživački logor na V. Rujnu, Odsjek financijski napokon podnošljivo stoji i

najvažnije, stvorena je nova ekipa.


KRONOLOGIJA PRVIH GODINA «LIBURNIJE»

1899.

05.07. - Kotarski poglavar Lavoslav Golf podnosi zahtjev namjesništvu u Zadru s ciljem

osnivanja društva koje bi se bavilo promicanjem planinarstva i turizma u regiji i šire.

12.07. Namjesništvo odobrava Pravilnik društva (kojeg je napisao Lavoslav Golf)

24.07. Održana prva glavna skupština društva pod predsjedavanjem Lavoslava Golfa pa se taj

dan smatra danom njegovog osnivanja. Izabrana je uprava: predsjednik Alfons knez Borelli,

potpredsjednik Lavoslav Golf, tajnik dr. Luka Jelić, blagajnik Košta Neumaver i odbornici Osvald

Battali, Rikard Kodolić, Marko Nisete, Petar Andrović, Ludovik Kočevar i Ferdinand Pepper

1900.

Osnovana speleološka sekcija (odsjek) pri PTD Liburnija.

Speleološka istraživanja: istražena i fotografski snimljena špilja 'Strašna peć' kod Savra na

Dugom otoku te pogodbom s vlasnikom zemljišta na kojem se nalazi, ostavljena društvu na

korištenje.

Prvi put istražena špilja 'Vranjača' kod Kotlenica, pod Mosorom (dotad bila poznata samo

krijumčarima duhana koji su se u nju sklanjali).

PTD Liburnija tako postaje prva udruga koja je sustavno istraživala i uređivala špilje u okolici

Zadra, Velebita i otoka.

1901.

PTD Liburnija uređuje špilju 'Strašna peć' na Dugom otoku za turističke posjete: uređeni su

putovi do špilje i u samoj špilji, omogućena je stalna petrolejska rasvjeta te su postavljena

željezna vrata (zbog pastira koji su ulazili i oštećivali sige)

1903.

PTD Liburnija organizira prvu speleološku ekspediciju po Kornatskom otočju

1906.

Entomolog dr. Josip Müller istražuje 'Manitu peć', a potom i Petar Novak, oboje članovi PTD

Liburnija (Golf, 1929).

1908.

11.02. - osniva se Poseban odbor za istraživanje špilja sa zadatkom da ispituje špilje u

znanstvene svrhe i poduzima mjere da postanu pristupačne turistima.

U tome su se najviše zauzimali prof. Luka Jelić i arhitekt Ćiril Iveković


U povodu 110-te godišnjice od osnutka Speleološkog odsjeka "Liburnija", pročelnik SO Liburnija Ljubo

Majica uručio je u okviru skupa Komisije za speleologiju u Paklenici 23.1.2010. zahvale za razvoj

speleologije u SO Liburniji. Zahvale su dobili Duje Bušljeta, Slavko Tomerlin "Tatek", Ivan Lukić, HGSS -

Stanica Zadar.

Snimio: Dalibor Paar


C6 monitoring project Autor: Nenad Buzjak, Speleološki klub Samobor. Objavljeno: 26.10.2009.

Od 22. - 24. 10. 2009. godine u BiH je u organizaciji Centra za istraživanje i održivi razvoj krša

ANUBiH održan simpozij "C6 monitoring project". C6 znači "Climatic Changes and Carbon Cycle

in Canyons and Caves". Radi se o projektu monitoringa za evaluaciju signala klimatskih

promjena na temelju mjernih lokacija u kanjonima i špiljama.

Bilo nas je 30-ak; održano je 12 predavanja vezanih za krški reljef, predstavljena su 4 postera.

Predavanja i posteri su bili vezani za klimatske promjene, istraživanja, korištenje prirodnih

izvora i zaštitu krškog reljefa, biospeleologiju/speleobiologiju i speleologiju. Bila je vrlo ugodna

činjenica čuti tvrdnje više stručnjaka (koji nisu speleolozi) o značenju i ulozi speleologa i

rezultata speleoloških istraživanja speleoloških udruga u stručnim i znanstvenim istraživanjima

krškog reljefa.

U terenskom dijelu napravili smo pošteni obilazak dijela susjedne nam države. Prvi smo

poludnevni teren obišli Bijambarske pećine a drugi vrelo Bune (moćno!) - Crno vrelo (ful

moćno!!!) - Stolac - Hutovo blato - Počitelj.

Predavanja

1. Ognjen Bonacci - Hrvatska


"What are and who caused recent changes in karst surface and underground environment?"

2. Nenad Buzjak i Dalibor Paar - Hrvatska

"Cave microclimate and Radon concentration research in Paklenica National

Park (Croatia)"

3. Branko Vučijak - BiH

"WWF projects in BiH - activities relating to protected areas"

4. Tarik Kupusović - BiH

"Neretva and Trebišnjica River Basin GEF Project"

5. Ivo Lučić - BiH

Kako su "neznatne" mikroklimatske promjene srušile jedan svijet

How "negligible" microclimate changes caused the falling down one world

6. Lada Lukić Bilela i Una Tulić - BiH

"The Climate Changes Impact to Evolution of Cave Dwellers"

7. Selma Čengić - BiH

"Protection and Sustainable Use of the Dinaric Karst Transboundary Aquifer

System (DIKTAS) " - GEF-UNDP Regional Project

8. Alen Lepirica i Sabahudin Smajić - BiH

"Basic morphological and morphostructural characteristics of the Rakitnica

Canyon (Dinaric Karst)"

9. Simone Milanolo - BiH

"Carbon dioxide and dripping water monitoring in Srednja Bijambarska cave -

preliminary results"

10. Franci Gabrovšek - Slovenija


"State of art in speleogenetical modeling"

11. Lejla Pašić - Slovenija

"Microbial communities in caves: biodiveristy and conservation"

Autori: Lejla Pašić, Barbara Kovče, Blagajana Herzog-Velikonja i Boris Sket

12. Jasminko Mulaomerović i Dražen Kotrošan- BiH

"Ptice kao indikatori klimatskih promjena"

Posteri:

1. Petra Bajo, Andrej Stroj, Dalibor Paar, Magdalena Ujević, Darko

Bakšić, Damir Lacković, Ana Čop, Vanja Radolić

"Results of exploring the Munižaba cave (Velebit , Croatia) with special

reference to measurements of physico-chemical and microclimatic parameters

2. Alen Lepirica i Sabahudin Smajić

"Rakitnica canyon"

3. Silvia Milazzo, Adriana Bellanca, Paolo Madonia, Maria Grazia Turoni

Preliminary data from C6 project: Characteristics of soils in canyon environments as possible

markers of climatic changes.

4. Nacrt Pećine izvora Mokranjske Miljacke

Bijambarske pećine.

Fotografije: Dalibor Paar


Novi doktori znanosti o kršu:

Jelena Ćalić, Ivo Lučić i Jasminko Muloamerović Autor: Uredništvo. Fotografije: Dalibor Paar. Objavljeno: 26.12.2009.

U prosincu 2009. na Inštitutu za raziskovanje krasa Slovenske akademije znanosti i umjetnosti

održane su obrane doktorskih disertacija Jelene Ćalić, Ive Lučića i Jasminka Muloamerovića, u

okviru doktorskog studija karstologije na Univerzitetu u Novoj Gorici.

Jelena Ćalić obranila je 18.12.2009. disertaciju pod nazivom "Uvala – Doprinos studiji krških

depresija sa odabranim primjerima iz Dinarida i Karpato-Balkanida."

Rad Jelene Ćalić nije važan samo sa aspekta novih spoznaja znanosti o kršu, već je za Hrvatsku

značajan zbog toga što obrađuje 18 hrvatskih krških fenomena. 43 lokacije na području

Dinarida i Karpato-Balkanida odabrane su s ciljem da se pokaže da različiti primjeri uvala imaju

zajedničke genetske faktore. Detaljnom analizom 12 uvala pokazano je da je tektonika glavni

faktor njihove geneze. Uloga srastanja ponikvi u procesu formiranja uvala nije potvrđena.

Evolucijski niz polje -> uvala mogao bi biti realističniji od nekadašnjeg koncepta uvala -> polje.

Hidrološka funkcija je od velike važnosti za razlikovanje uvala od polja. Kod polja imamo

fluvijalne procese na dnu uz sedimentaciju i oštar morfološki prijelaz između dna i strana, te


koncentrirano otjecanje vode kroz ponore. Kod uvala, denudacija krša nastoji izgladiti prijelaze

između dna i kosina, sedimenti su rijetki, a otjecanje vode disperzno.

U radu su obrađeni sljedeći primjeri iz Hrvatske: Lomska duliba (Sj.Velebit), V.Lubenovac

(Sj.Velebit), Bilenski Padež (Sr.Velebit), Brizovac (Sr.Velebit), Crni Dabar (Sr.Velebit), Ravni

Dabar (Sr. Velebit), Došen Duliba (Sr.Velebit), Konjsko (J.Velebit), Duboke Jasle (J.Velebit),

Duboki Dol (J.Velebit), Glibodol (Mala Kapela), uvala Mala Kapela (Mala Kapela), Čorkova Uvala

(Mala Kapela), Jasenova korita (Trnavac-Homoljačko polje), Razdolje (Krbavica-Krbavsko polje),

Vagan Mazin (Mazinsko polje), Vagan Popinski (J. Velebit) i Poljica (Imotsko Polje).

DOKTORSKA DISERTACIJA

Naslov: Jelena Ćalić: Uvala – Contribution to the study of karst depressions, with selected

examples from Dinarides and Carpatho- Balkanides

Mentori: prof. dr. Andrej Kranjc, dr. Andrzej Tyc

Članovi komisije: prof. dr. Ugo Sauro, prof. dr. Jože Čar, doc. dr. Andrej Mihevc

Ivo Lučić obranio je 21.12.2009. doktorsku disertaciju pod nazivom "Povijest poznavanja

Dinarskog krša na primjeru Popova polja".


Ivo Lučić je u svom radu dao cjeloviti pregled problematike Popovog polja (BiH) kroz društveni i

znanstveni aspekt krša, u potpunosti odbacujući često u javnosti pogrešnu percepciju da je krš

"goli kamen".

U specifičnom slučaju Popovog polja, ovaj pristup omogućuje razumijevanje dosadašnjih

negativnih utjecaja na krški ekosustav, što je posebno bitno u svrhu napora za opstanak

Vjetrenice kao jedne od špilja s najbogatijom podzemnom faunom na svijetu.

Samo moderan i znanstveni pristup ovoj složenoj tematici krša kao socioekološkog sustava,

može dugoročno, uz edukaciju javnosti temeljenu na rezultatima ove analize, inicirati

promjene u pozitivnom smjeru. Na žalost, jedan od zaključaka disertacije je da su razmjeri

utjecaja čovjeka na prirodu na području Popovog polja (nestanak šuma, nestanak vode) već

toliki da se ne mogu predvidjeti razmjeri štete koja je već učinjena.

U Hrvatskoj do sada nisu rađene ovakve temeljite studije o kršu. Disertacija Ive Lučića pokazuje

da je za revalorizaciju Dinarskog krša potrebna temeljita revizija, kroz projekte koji obuhvaćaju

svestrano i cjelovito upoznavanje prostora, projektiranje održivog razvitka, te zaštitu i vraćanje

u stanje prirodne ravnoteže.


Naslov: Ivo Lučić: Povijest poznavanja Dinarskog krša na primjeru Popova polja

Mentori: prof. dr. Andrej Kranjc, prof. dr. Petar Milanović

Članovi komisije: prof. dr. Ivo Banac, prof. dr. Metka Špes, doc. dr. Andrej Mihevc


Jasminko Muloamerović obranio je 17.12.2009. doktorsku disertaciju pod nazivom

"Determinate i efekti speleoturizma na razvoj nerazvijenih područja."

U Dinarskom kršu Bosne i Hercegovine proučava se razvoj speleoturizma u lokalnim

zajednicama koje čine općine općini Hadžići, Sanski Most, Velika Kladuša, Teslić, Trnovo,

Kladanj, Ilijaš, Ravno, Bosansko Grahovo, Drvar, Prača – Pale, Pale, Šipovo, Stolac, Foča, kao

mogućnost lokalnog razvoja. Iako sa skromnom tradicijom speleoturizma u Bosni i Hercegovini,

špilje kao kvalitetne turističke destinacije nude mogućnosti značajnog udjela u lokalnom

razvoju, prije svega zbog trendova u modernom turizmu i promjeni navika i zahtjeva turista,

trendovima i razvoju speleoturizma u svijetu i susjednim državama. Analizirane su

speleoturističke mogućnosti većeg broja špilja u spomenutim općinama, a za tri odabrane

špilje (Vjetrenicu u općini Ravno, Ledenicu u općini Bosansko Grahovo i Hrustovaču u općini

Sanski Most) koristeći niz analiza, te ekonometrijski model utvrđeni su direktni efekti

speleoturizma u razvoju općina (povećanje broja radnih mjesta i porast ukupnog domaćeg

proizvoda lokalne zajednice). Dane su i mogućnosti realizacije speleoturizma kroz pregled

izvora strane pomoći (programi, projekti i fondovi koji podržavaju lokalni razvoj)


Naslov: Jasminko Muloamerović: Determinate i efekti speleoturizma na razvoj nerazvijenih

područja


Mentori: prof. dr. Jasmina Osmanković , doc. dr. Andrej Mihevc

Članovi komisije: doc. dr. Dražen Perica, doc. dr. Dejan Cigale, prof. dr. Andrej Kranjc


Nove doktorske disertacije vezane uz krš i speleologiju Autor: Uredništvo. Objavljeno: 19.10.2010.

Dr.sc. Andrej Stroj je 7. listopada 2010. obranio doktorsku

disertaciju „Podzemni tokovi u zaleđu krških priobalnih izvora

na području Velebitskog kanala“. Rad je izrađen u okviru

poslijediplomskog studija na Rudarsko-geološko-naftnom

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Diplomirao je 2002. godine na Rudarsko-geološko-naftnom

fakultetu u Zagrebu, Studij geologije, smjer Inženjerska

geologija i hidrogeologija s diplomskim radom "Hidrogeološki

značaj Markovog ponora, glavnog ponora rijeke Like". 2010. je

završio doktorski studij na Rudarsko-geološko-naftnom

fakultetu na smjeru Hidrogeologija. Od 2004. radi u Hrvatskom

geološkom institutu na znanstvenom projektu Osnovna hidrogeološka karta Republike

Hrvatske. Sudjelovao je u izvedbi niza projekata vezanih uz hidrogeološka istraživanja i zaštitu

podzemnih voda u krškom području Hrvatske. Glavni interesi istraživanja su mu hidrogeologija

krša, zaštita podzemnih voda, speleologija i geomorfologija krša.

Član je Speleološkog odsjeka PDS Velebit iz Zagreba.

Dr.sc. Tatjana Vujnović je 5. srpnja 2010. obranila doktorsku

disertaciju Hidrogeološke značajke Parka prirode „Žumberak-

Samoborsko gorje“, i stekla doktorat iz znan. područja tehničkih

znanosti, znan. polja: rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo,

grane: geološko inženjerstvo. Rad je izrađen u okviru

poslijediplomskog studija na Rudarsko-geološko-naftnom

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Tatjana Vujnović je diplomirala geologiju 1996. godine, smjer „Inženjerska geologija i

hidrogeologija", a 2005. magistrirala na smjeru hidrogeologija. Radi kao stručni savjetnik -

geolog u Parku prirode Žumberak-Samoborsko gorje. Članica je Speleološkog kluba Samobor.


Doc.dr.sc. Nenad Buzjak je rođen 1968. u Zagrebu. 1994. je

završio dodiplomski studij na Geografskom odsjeku PMF-a u

Zagrebu, a 2006. poslijediplomski studij obranom disertacije

Geomorfološke i speleomorfološke značajke Žumberačke gore i

geoekološko vrednovanje endokrškog reljefa, PMF, Geografski

odsjek, Zagreb, 2006.

Od 1994. do 2009. bio je učitelj geografije u OŠ Antuna

Augustinčića u Zaprešiću, od 2008.-2009. je vanjski suradnik, a od

2009. docent na Geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu.

Područje njegovog znanstvenog rada su geoznanosti - fizička

geografija, sa specijalnim naglaskom na speleologiju, geomorfologiju i geoekologiju.

Do 2009. je objavio 15 znanstvenih radova, 10 stručnih radova i elaborata, 2 udžbenika, te niz

drugih radova. Sudjelovao je na nizu međunarodnih i domaćih skupova i održao niz stručnih

javnih predavanja.

Sudjelovao je u brojnim speleološkim istraživanjima na području Hrvatske, od čega su značajni

rezultati u okviru djelatnosti Speleološkog kluba Samobor, posebice istraživanja speleoloških

pojava PP "Žumberak-Samoborsko gorje", te gorskog masiva Risnjaka i NP "Risnjak".


Sveučilište u Zagrebu, Rudarsko-geološko-naftni fakultet. Disertacija, 2010.

Podzemni tokovi u zaleđu krških priobalnih izvora na području Velebitskog kanala

Andrej Stroj

Sažetak

Područje krškog masiva Sjevernog Velebita između ponornih zona rijeka Like i Gacke i

priobalnih izvora Velebitskog kanala do sada nije bilo predmet detaljnih hidrogeoloških

istraživanja. Trasiranjem podzemnih tokova utvrđeno je vrlo široko područje istjecanja trasera,

od izvorišta Novljanska Žrnovnica na sjeveru, pa sve do izvora Kralić kod Karlobaga na jugu.

Ukupna širina ovog područja iznosi oko 65 km, dok je izravna udaljenost ponornih zona od

mora znatno manja, te iznosi oko 25 km. Uslijed gotovo potpunog prekrivanja područja pojave

trasera upuštenih u ponore Like i Gacke, izdvajanje pojedinačnih sljevova značajnijih izvora

između Novljanske Žrnovnice i Karlobaga nije moguće. Izravni podzemni slijev ovih izvora

uključuje područje između ponornih zona i obale mora, dok ukupni uključuje i cjelokupne

sljevove rijeka Like i Gacke. Izvorišna zona Novljanske Žrnovnice dijelom se napaja i s područja

jugozapadnih dijelova Velike Kapele, od Ličog polja do Vratnika i Brinja. Granice razmatranog

slijeva najvećim su dijelom smještene unutar područja izgrađenih od okršenih karbonatnih

stijena, te je njihov položaj u velikoj mjeri pretpostavljen.

Glavne hidrogeološke funkcije pojedinih dijelova istraživanog područja određene su

interpretacijom litoloških, strukturnih i geomorfoloških značajki terena. Pojava slabo propusnih

(klastičnih i magmatskih) stijena na području Senjske drage tvori jedinu potpunu barijeru

podzemnim tokovima unutar izravnog slijeva priobalnih izvora. Područja recentno aktivnih

rasjednih zona desnog horizontalnog pomaka određena su na temelju analize geomorfoloških

značajki terena. Ove zone čine pretežito transkurentni rasjedi pružanja ZSZ-IJI, SZ-JI i SSZ-JJI. Na

priobalnoj strani zona Velebitskog rasjeda pružanja S-J prekida kontinuitet spomenutih

dijagonalnih i poprečnih rasjeda. Speleološkim istraživanjima dubokih jama Sjevernog Velebita

ustanovljena je duboka vadozna zona unutar središnjeg dijela karbonatnog masiva. Znatno više

razine podzemne vode na području ponornih zona ukazuju na nagli pad razine u istočnom

dijelu masiva. Jedan od uzroka tome može biti hidrogeološka funkcija rasjednih zona koje

mogu tvoriti djelomične barijere podzemnim tokovima vode. Aktivni rasjedi uzvodno dijelom

usmjeruju podzemne tokove paralelno svom pružanju (prema SSZ), a dijelom ih raštrkano

propuštaju izravno prema Velebitskom kanalu. Drugi mogući uzrok je proces retrogradnog

napredovanja okršavanja, koji je uzrokovan izdizanjem masiva, tj. spuštanjem erozijske baze.

No učinci aktivnih rasjednih zona i napredovanja okršavanja vjerojatno se međusobno

dopunjuju. Područja krškog sustava uzvodno (ličko zaleđe) i nizvodno (masiv Velebita) od zone

naglog pada razine hidraulički su razdvojena, pa ih se može promatrati kao zasebne dijelove


kaskadnog sustava. Ovo omogućuje znatno različite smjerove podzemnih tokova vode unutar

pojedinih dijelova sustava.

Rezultati analize satelitske TIC snimke omogućuju prepoznavanje i usporedbu izdašnosti

značajnijih priobalnih izvorišnih zona. Na razmatranom području priobalja prepoznate su 24

zone izviranja podzemne vode, od kojih je većina prostorno grupirana u tri glavne zone:

područje Novljanske Žrnovnice, šire područje Jurjevske Žrnovnice te područje južno od

Jablanca.

Uspostava opažanja razina i drugih fizikalnih značajki podzemne vode na najznačajnijim

priobalnim izvorima i speleološkim objektima u području ponornih zona daje uvid u lokalne i

regionalne značajke podzemnih tokova. Analizom i interpretacijom podataka dobivenih

uspostavljenim opažanjem, utvrđene su značajne razlike uvjeta istjecanja i strukture

vodonosnika na području pojedinih priobalnih izvora. Na području ponornih zona utvrđena je

izrazita heterogenost i hidraulička nepovezanost podzemnih tokova. Recesijske značajke

Novljanske Žrnovnice svrstavaju vodonosnik u zaleđu izvorišta u regionalni krški sustav

sastavljen iz više podsustava. Analizom vremenskih serija utvrđen je značajniji utjecaj oborina s

područja Velebita na izvorišta Jurjevsku Žrnovicu i Bačvice, dok na Novljansku Žrnovnicu

značajnije utječu oborine s područja južnog dijela Velike Kapele. Maksimalni koeficijenti

korelacije promjena hidrološkog stanja izvora i speleoloških objekata znatno su viši u odnosu

na korelaciju stanja izvora i pojava oborina u slijevu. Mjerenja razine vode u speleološkim

objektima potvrđuje generalni smjer toka u zaleđu Velebita od juga prema sjeveru. Reakcija na

uviranje Gacke u Perinku tijekom sušnog razdoblja utvrđena je na Jurjevskoj Žrnovnici uz

kašnjenje od jednog dana, a na Novljanskoj Žrnovnici uz kašnjenje od četiri do pet dana.

Rezultati ovog rada u velikoj mjeri povećavaju stupanj poznavanja kompleksnog vodonosnog

sustava u zaleđu priobalnih izvora, ali ostavljaju prostor i za nastavak istraživanja. Dodatni uvid

u značajke sustava moguće je postići detaljnijom upotrebom primijenjenih metoda, kao i

primjenom do sada nekorištenih metoda istraživanja kao sto su izotopna i hidrokemijska

istraživanja.

Ključne riječi: hidrogeologija, priobalni krški izvori, analiza vremenskih serija, recesija

hidrograma, trasiranja, termalne satelitske snimke, Sjeverni Velebit


Sveučilište u Zagrebu, Rudarsko-geološko-naftni fakultet. Disertacija, 2010.

Hidrogeološke značajke Parka prirode „Žumberak-Samoborsko gorje“

Tatjana Vujnović

Sažetak

Priroda i prirodne vrijednosti su od interesa za Republiku Hrvatsku i uživaju njezinu osobitu

zaštitu. Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora je proglasio područje Žumberka i

Samoborskog gorja Parkom prirode 28. svibnja 1999. godine. Površina zaštićena ovim zakonom

iznosi 333 km2. Park prirode „Žumberak-Samoborsko gorje“ utemeljen je u svrhu zaštite,

očuvanja, održivog korištenja i promocije prirodnih raznolikosti i kulturno povijesnog naslijeđa

tog kraja. Iako se područje Samoborskog gorja i Žumberka geološki i hidrogeološki istražuje

dugi niz godina ovo je prvo istraživanje koje ovom kompleksnom krškom terenu hidrogeološki

pristupa kao cjelini.

Ovim se radom nastojalo pouzdanije odrediti hidrogeološke značajke i prirodnu ranjivost

vodonosnika područja Žumberka i Samoborskog gorja pomoću brojnih prikupljenih i izmjerenih

hidrogeoloških pokazatelja. U tu svrhu je tijekom nekoliko etapa provedeno višegodišnje

hidrogeološko istraživanje. Prva etapa istraživanja je rezultirala s iskartiranih 847 izvora kojima

su najmanje jednom izmjereni osnovni fizikalno-kemijski parametri i izdašnost „in-situ“. Većina

istraživanih izvora formirana u gornjokrednim fliškim naslagama koji su male izdašnosti jer

dreniraju karbonatne proslojke. Brojnošću slijede izvori iz gornjotrijaskih dolomita koji je i

dominatni vodonosnik istraživanog područja. Prema izdašnostima dominiraju izvori kapaciteta

0,01-0,1 l/s (35%), a s 30% slijede izvori izdašnosti 0,1-1 l/s što pokazuje znatne zalihe vode u

vodonosniku. Prema režimu istjecanja registrirano je najviše stalnih izvora. Gornjotrijaski i

gornjokredni izvori su analizirani prema nadmorskoj visini na temelju čega se zaključuje da se

T3 izvori prihranjuju na većim nadmorskim visinama. Na temelju rezultata prve etape

istraživanja i podataka istjecanja glavnih vodotoka Kupčine, Bregane, Lipovečke i Rudarske

Gradne je napravljena sezonska vodna bilanca. Proračuni za cijelo područje istraživanja i

područje istraživanja bez nepropusnih sedimenata ukazuju na najveće gubitke na fliškim

zapadnim dijelovima područja istraživanja gdje voda površinski ili podzemno otječe u Sloveniju

i Kupu. Napravljena je analiza prostornog rasporeda izvora primjenom dvije metode koja

ukazuje na grupiranje. Složenijom analizom su procijenjeni geološki i geomorfološki faktori koji

mogu utjecati na njihovu prostornu pojavnost.

Brojnost speleoloških pojava po litostratigrafskim jedinicama pokazuje najviše objekata u

gornjokrednim naslagama. Ovim istraživanjem je otkriveno i istraženo šest novih speleoloških

objekata. Utvrđeno je ukupno 72 ponora kojima je određen stalan ili povremen režim utjecanja


s površine. Utvrđeno je pet ponorskih zona gdje voda stalno ili povremeno ponire duž korita

vodotoka.

Prikupljeni su i prikazani svi dostupni podaci o organiziranoj vodoopskrbi istraživanog područja.

Na području istraživanja ne postoji kanalizacijska mreža te se sve otpadne vode iz tradicionalno

poljoprivrednih domaćinstava nekontrolirano upuštaju u krško podzemlje što se očituje

snižavanjem kvalitete podzemnih voda.

Tijekom druge etape istraživanja je u periodu od veljače 2008. do veljače 2009. godine

detaljnije istraživano 12 odabranih izvora na mjesečnoj bazi: 21002, 21018, 31006, 41045,

61001, 61013, 61073, 61156, 71064, 81020, 81023. Načinjene su dvije hidrokemijske analize -

u uvjetima visokih i niskih voda na osnovne katione (kalcij, magnezij, natrij, kalij) i anione

(hidrogenkarbonati, nitrati, sulfata i kloridi), parcijalni pritisak ugljičnog dioksida, te indeksi

zasićenosti kalcitom i dolomitom. Na temelju rezultata bi se moglo pretpostaviti da u većini

odabranih izvora Žumberka i Samoborskog gorja dolazi do vremenskog odmaka pojave

padalina u izvorima od približno pola godine ili više. Napravljena je analiza odabranih izvora po

hidrokemijskim facijesima gdje je izdvojeno pet glavnih grupa: dolomitne vode i izvori;

dolomitne vode u uvjetima visokih voda, kalcitne vode u uvjetima niskih voda; kalcitne vode;

dolomitno gipsne vode u uvjetima visokih voda, kalcitno gipsne vode u uvjetima niskih voda;

subtermalni izvor 61156. Odabranim izvorima je napravljena R - klasterska analiza gdje su

izdvojene su dvije grupe: prva definira hidrokemijski facijes podzemnih voda, druga ukazuje na

antropogeni utjecaj i utjecaj tla.

Provedeno je simultano trasiranje podzemnih voda tijekom svibnja 2009. godine između

ponora 62009, 62010 i izvora 61150 - Jaža i izvora 61013 - Obrv. Korišteni su traseri natrijev

fluorescein i naftionat. Trasiranjem nije utvrđena hidraulička veza između ponora 62009,

62010 i izvora Obrv, ali je utvrđena hidraulička veza s izvorom 61150 - Jaža. Dobivena je

prividna brzina od 0,59 cm/s uz visok postotak pronosa Na – fluoresceina od oko 85 % (od

ponora 62010), te postotak pronosa naftionata od oko 62 % (od ponora 62009). Ovim

trasiranjem je izmaknuta na zapad i točnije utvrđena granica sliva Kupčine.

Procijenjena je prirodna ranjivost vodonosmnika područja Parka prirode „Žumberak-

Samoborsko gorje“ na temelju Europskog pristupa korištenjem Pojednostavljene metode i

modifikacijom COP metode. Modificirana COP metoda je izdvojila pet klasa ranjivosti na

području istraživanja: vrlo visoka klasa ranjivosti zauzima 20,2 % površine istraživanja, visoka

klasa zauzima 7,3 % površine istraživanja, umjerena ranjivost zauzima 15,4 % površine

istraživanja, niska ranjivost zauzima 47,8 % površine istraživanja, vrlo niska klasa ranjivosti

zauzima 9,3 % površine istraživanja gdje gotovo nema nikakve opasnosti po zagađenje. Malom

modifikacijom metode dobiveno je na točnosti jer su jasnije definirana i izdvojena područja


pojačane okršenosti-zone oslabljene stjenske mase oko speleoloških pojava i ponikvi, te zone

olakšane infiltracije u zonama kamenoloma. Pojednostavljenom metodom su izdvojene tri

klase ranjivosti. Ekstremna klasa ranjivosti zauzima 5,7 % površine istraživanja i odgovara

najranjivijim zonama u neposrednoj blizini ponora i ponornica. Visoka klasa ranjivosti zauzima

15,1 % površine istraživanja i odgovara ostalom dijelu slivova ponornica. Umjerena ranjivost

zauzima 79,2 % površine istraživanja.

Ovim se radom uspoređuje rezultate dvije različite metode - modificirane COP i

Pojednostavljene metode. Modificirana COP metoda pod klase umjerene, niske i vrlo niske

ranjivosti smješta 62,5 % površine terena istraživanja, dok Pojednostavljena metoda u iste

klase smješta 79,2 % površine istraživanja što i nije velika razlika. Međutim, kod primjene

Pojednostavljene metode, radi njezine jednostavnosti, gubi se utjecaj praktički svih

parametara, a stogo se naglašava utjecaj ponora i ponornica - što može dovesti do znatno

većih razlika i nepouzdanosti u odnosu na primjenu drugih metoda.

Modificirana COP metoda daje realne rezultate i u ovom radu se dokazala dobrom i

primjenjivom metodom. Jasno izdvaja sva područja gdje je moguće izravno i brzo zagađenje

podzemnih voda koja je nužno spriječiti kako bi se zaštitilo prirodno bogatsvo od vitalnog

značaja - podzemna voda.

Potrebno je naglasiti da su metode određivanja ranjivosti „pregledni alat“ koji može korisno

poslužiti u određivanju zaštitnih i ostalih zona pri prostornom planiranju. Jedini pouzdan način

za određivanje ranjivosti vodonosnika je povezivanje prikladnog mjerila rada sa svim bitnim

podacima o geologiji, hidrogeologiji, hidrologiji, tlima, klimi i korištenju zemljišta čemu se u

ovom radu težilo od njegova početka do kraja.

KLJUČNE RIJEČI: hidrogeologija, krški izvori, trasiranje, prostorne analize, prirodna ranjivost

vodonosnika, Park prirode “Žumberak-Samoborsko gorje”


Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek

Disertacija, 2006.

Geomorfološke i speleomorfološke značajke Žumberačke gore i geoekološko

vrednovanje endokrškog reljefa

Nenad Buzjak

Sažetak

Tijekom višegodišnjih geomorfoloških i speleoloških istraživanja Žumberka prikupljeni su

podaci o 151 speleološkoj pojavi te podaci o geomorfološkim značajkama istraživanog područja

površine 434,9 km2. Utvrđeno je da na 77% istraživanog područja prevladavaju fluviokrški i

krški reljef oblikovani u karbonatnim naslagama pretežno gornjotrijaske, gornjokredne i

neogenske starosti. Analizom podataka određene su speleomorfološke i hidrološke značajke

špilja i jama, hidrogeološka uloga i tipovi sedimenata. Dobiveni podaci poslužili su kao temelj

geoekološkog vrednovanja za procjenu mogućnosti turističkog korištenja odabranih špilja.

Među 151 obrađenom speleološkom pojavom 84 je špilja i 67 jama. S obzirom na morfološke

značajke i dimenzije, prevladavaju jednostavne špilje i jame duljine i dubine do 50 m. Dimenzije

špilja rastu s porastom morfološke složenosti od jednostavnog prema složenom tipu pa su

najdulje složene špilje. Među istraženima je 8 špilja duljih od 100 m. Najdulje istražene su špilja

Provala (duljina 1862 m, dubina 57 m) i Bedara (dujina 1019 m, dubina 113 m). Među jamama

zasada je najdublja Palovica (52 m).

Analizom poprečnih presjeka radi utvrđivanja tijeka i značajki speleogeneze izdvojeni su kanali

pukotinskog, okruglog, elipsastog i lećastog presjeka, kanali presjeka ključanice i kanali

nepravilnog presjeka. S obzirom na os, izdvojeni su uspravni, kosi i polegnuti tip pukotinskih

kanala. Tip je često u skladu sa smjerom pada i nagibom tektonske pukotine ili nagibom slojeva

i međuslojne pukotine duž koje je kanal oblikovan. U pojedinim špiljama zapaženo je

preoblikovanje gornjih dijelova kanala paragenezom. Uz već poznate presjeke kanala,

zabilježeni su trokutasti i polukružni presjeci u boranim naslagama. Urušavanjem dijelova

stropa, naročito u kasnom razdoblju speleogeneze ili zbog neotektonskih pokreta, kanali mogu

dobiti zvonoliki ili trokutasti presjek.

Od mikroreljefnih denudacijskih oblika zabilježeni su: strujnice, vrtložni lonci, spiljski prozori,

kupole, zidni žljebovi i meandarske niše. Opisane su generacije kupola nastalih usijecanjem

mlađih u starije uslijed obnavljanja hidrološki povoljnih uvjeta, zatim izdužene kupole i nizovi

izduženih kupola oblikovanih duž pukotina i pukotinskih sustava te kuglaste kupole.

Većina špilja i jama (52,3%) nastala je u gornjokrednim karbonatnim naslagama (pokrivaju

30,34% istraživanog područja). U njima su oblikovane najveće špilje (3 od ukupno 4 špilje dulje

od 500 m). Iako je površina terena građenih od gornjotrijaskih naslaga (44,23% istraživanog


područja) 1,5 puta veća od onih u gornjokrednim, broj zabilježenih spilja i jama je zbog

specifičnosti okršavanja dolomita 2 puta manji. Općenito su manje duljine i dubine. Presjek

kanala uglavnom im je pukotinski. Najveći broj istraženih špilja i jama, s obzirom na površinu

terena, zabilježen je u naslagama miocena (2M22). Pokrivaju 2,3% terena, a u njima je

istraženo 8,6% speleoloških pojava. Jurske naslage pokrivaju mali dio teritorija pa je i udio

speleoloških pojava u njima malen. Najmlađe speleološke pojave su one nastale taloženjem

sedre (2 špilje).

Od klastičnih spiljskih sedimenata najčešće je zabilježeno kršje. Slijede glina, prah, šljunak i

blokovi. Od siga zabilježene su cjevčice, stalagmiti, stalaktiti, stalagnati, heliktiti, zavjese,

sigaste prevlake, saljevi, koraloidi i spiljski biseri.

Voda se najčešće javlja kao prokapnica i cijednica. 30 spilja s vodenim tokom su stalni izvori i

stalno protočne špilje, povremeni izvori i ponori i povremeno protočne špilje. Stajaća voda kao

glavni oblik zabilježena je u 4 špilje i jame. U kategoriju "povremeno bez vode" svrstano je 67

špilja i jama. U njima se povremeno javlja samo prokapnica i to nakon obilnijih kiša ili otapanja

snijega. U zimskim mjesecima u ulaznim dijelovima voda se može zalediti što inicira

kriofrakcijsko trošenje. Osim o udaljenost od ulaza i vanjskoj temperaturi zraka, zaleđivanje

ovisi o veličini ulaza, nagibu, ekspoziciji, zračnim strujanjima, unutarnjoj temperaturi zraka i

količini vode.

Mjerenjem tvrdoće vode iz 5 špilja utvrđeno je da vode koje teku kroz vapnenačke naslage

imaju nešto višu kalcijevu tvrdoću i najnižu magnezijevu tvrdoću.

Vrednovanjem špilja metodom indeksa rekreacijskog potencijala, među 18 odabranih,

pogodnim za turističko korištenje ocijenjeno ih je 7. Vrednovane su na temelju fizičke

pogodnosti, estetske i znanstveno-edukativne vrijednosti, podnošljivog kapaciteta prohodnosti

i dostupnosti.


Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek

Disertacija, 2009.

Geomorfološke značajke prostora Slunjske zaravni

Neven Bočić

Sažetak

Ovaj rad ima obilježja regionalne geomorfološke studije, a predmet istraživanja bio je reljef

prostora Slunjske zaravni. Cilj istraživanja bio je utvrditi temeljne uvjete oblikovanja i razvoja

reljefa te utvrditi njegove opće geomorfološke značajke. Razlučeni su dominantni

morfogenetski procesi oblikovanja reljefa (strukturnomorfloški i egzogeomorfološki) te su

utvrđene osnovne etape geomorfološke evolucije reljefa.

Istraživano područje nalazi se u okviru Dinarskog gorskog sustava na dodiru s Panonskim

bazenom. Površina mu je 336 km2. Najveći dio izgrađuju više ili manje propusne, okršene,

karbonatne naslage mezozojske starosti. U strukturnom smislu područje predstavlja niz

struktura i rasjeda uglavnom dinarskog pravca pružanja, ali s izraženim povijanjem trasa

rasjeda uzrokovanim promjenom orijentacije stresa. To ima za posljedicu da se u okviru zaravni

nižu pop-up i pull-apart strukture.

Najniža vrijednost nadmorske visine iznosi 196 m, a najveća 658 m. Prosječna visina prostora

iznosi 353 m. U orografskoj strukturi u okviru zaravni, koja se nalazi u rasponu 250 – 400 m i

zauzima oko 70 % površine, ističu se rubna i osamljena uzvišenja te dolinska i zavalska

udubljenja.

Sama zaravan je najveća morfostruktura ovog područja te ju smatramo primarnom

morfostrukturom neutralnog karaktera. Sekundarne morfostrukture (pozitivne i negativne)

nalaze se u otočnom ili rubnom položaju u odnosu na zaravan, a uglavnom su vezane za

lokalne kompresijske ili ekstenzijske uvjete. Promjena pravca stresa dovela je do izražene

desne horizontalne komponente pomaka između krila rasjeda te nastanka većine sekundarnih

morfostruktura zbog prilagodbe reljefa novom tektonskom režimu. Recentni aktivni rasjedi

imaju značajan odraz u reljefu u obliku strmih pregiba i strmaca, laktastih skretanja dolina te

ravnocrtnih dijelova aktivnih i suhih dolina. Utvrđena su dva osnovna tipa morfosturktura:

denudacijsko – tektonski i akumulacijsko – tektonski.

Među egzogenim procesima i oblicima najzastupljeniji su krški i fluviokrški morfogenetski

tipovi reljefa dok su fluviodenudacijski i fluvijalni zastupljeni lokalno. Određeni utjecaj na reljef

imaju i antropogeni procesi.

Najznačajniji utvrđeni površinski krški oblici su ponikve. Ostali značajni krški oblici Slunjske

zaravni su grižine, ostjenjaci i uvale. Utvrđeni su arealni i kontaktni fluviokrški procesi i oblici od

kojih se posebno ističu suhe i ponorske doline te aktivni kanjonski dijelovi dolina Korane i

Slunjčice.


Prikupljeni su podaci o 103 speleološka objekta među kojima dominiraju špilje (74 %).

Speleogeneza se odvijala u nekoliko faza. U prvoj je bila uvjetovana lateralnim kretanjem vode

u podzemlju. Kanali su nastajali u freatskim (cjevasti kanali) i plitkim vadoznim uvjetima

(kanjonski kanali) te je speleogeneza ponajviše napredovala u duljinu. Važnu ulogu imalo je

neotektonsko izdizanje usljed kojih su nastajale sve niže i mlađe etaže te su freatski kanali

preoblikovani u kanale s presjekom ključanica. U izdignutim zonama lateralnu cirkulaciju je

zamijenila vertikalna cirkulacija podzemne vode što je dovelo do stvaranja relativno mlađih

vertikalnih vadoznih kanala.

Zaravan je najprostraniji i vjerojatno najstariji reljefni oblik ovog područja. Ona zasijeca

geološku strukturu, tj. oblikovana je u stijenama u rasponu od srednjetrijaskih dolomita do

gornjokrednih vapnenaca koje su u međusobno složenim strukturnim odnosima. Miocenske

jezerske naslage najvjerojatnije su taložene nakon formiranja zaravni te su naknadno

denudacijom uglavnom odnešene. Zaravan se nalazi u rasponu nadmorskih visina od 250-400

m. Oblikovanje ove zaravani je najvjerojatnije dovršeno arealnim trošenjem i krškom

denudacijom tijekom tercijara. Neotektonski pokreti su uzrokovali izdizanje čitavog područja te

usijecanje toka rijeke Korane s prosječnom dubinom ureza od oko 50 m čija vrijednost

predstavlja recentnu visinsku razliku od erozijske baze za najveći dio zaravni.

Najizrazitiji padinski procesi razvijeni su na sjeveroistočnom dijelu istraživanog područja,

izgrađenom od slabo litificiranih klastičnih naslaga. Fluviodenudacijski i fluvijalni reljef vezani

su za prostore recentno razvijene površinske hidrografske mreže. Fluvijalni i fluviodenudacijski

procesi uvelike su utjecali i na ostale egzogene procese oblikovanja reljefa prostora Slunjske

zaravni jer rijeka Korana predstavlja erozijsku bazu za veći dio ovog prostora te se njezinim

usijecanjem mijenjala usmjerenost i intenzitet ostalih geomorfoloških procesa.

Na kraju je izvršena geomorfološka sinteza. Prostorna sinteza je rezultirala izradom detaljne

geomorfološke karte u mjerilu 1:50.000, a u okviru vremenske sinteze utvrđen je vjerojatan

slijed događaja u okviru geomorfološke evolucije reljefa.


Paleontološki nalazi u speleološkim objektima Autor: Dalibor Paar. Objavljeno: 19.2.2011.

Na inicijativu Speleološkog odsjeka HPD Željezničar, 17.

veljače 2011. održano je u prostorijama odsjeka u Zagrebu

predavanje "Paleontološki nalazi u speleološkim

objektima". Predavač je bio mr. sc. Kazimir Miculinić, mladi

paleontolog i doktorand na Prirodoslovno-matematičkom

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Fokus njegovih istraživanja

su špilje i jame, kao lokacija s izuzetnim paleontološkim

nalazima. Kao član SOŽ i HBSD, ali i kao paleontolog

sudjelovao je u speleološkim, speleoronilačkim te

paleontološkim istraživanjima špilja i jama. Autor je znanstvenih i popularno-znanstvenih

članaka te izložba vezanih uz speleologiju i paleontologiju. Istraživanjem u okviru magistarskog

rada, na lokalitetu Vela spila na Korčuli izdvojeni su zubi roda Equus, ukupno 165 primjeraka.

Obradom odontoloških ostataka pokazalo se da svi zubi pripadaju izumrloj vrsti Equus

hydruntinus. Iako je vrsta izumrla tek u holocenu, vrlo je slabo poznata zbog malog broja

ustanovljenih cjelovitih skeletnih elemenata.

U prvom dijelu predavanja, Miculinić je istaknuo ulogu klimatskih uvjeta u pleistocenu (2,6

milijuna godina - 12 tisuća godina) što uključuje posljednje ledeno doba. Dan je prikaz bitnih

paleontoloških nalaza pleistocenske faune, te pregled najvažnijih hrvatskih lokaliteta i njihove

karakteristike: Krapina, Špilja Vindija, Mačkova špilja (Velika pećina), Veternica, Cerovačke

špilje, Jama Vrtare male, Šandalja. Istaknuta je uloga velikih hrvatskih istraživača, Dragutina

Gorjanovića Krambergera i Mirka Maleza.

Na nedavno održanom Stručnom seminaru o speleološkom katastru (Perušić, 2011.) istaknuto

je da informacije koje prikupe speleolozi tijekom istraživanja ili monitoringa u špiljama i

jamama mogu biti temelj daljnjih znanstvenih istraživanja i otkrića. Uz konkretne primjere

pojedinih tipova paleontoloških nalaza, Miculinić je istaknuo da speleolozi mogu prikupljati

vrijedne podatke i locirati te nalaze, budući da se za razliku od drugih nalazišta, u špiljama ti

nalazi mogu pronaći očuvani na površini i biti relativno lako prepoznatljivi. Prezentiran je

primjer izuzetnog površinskog nalaza kojeg su pronašli speleolozi, špiljski leopard (Panthera

pardus). Izuzetno je i što su zabilježeni tragovi leoparda u sedimentu koji su ostali očuvani od

pleistocena. Pojašnjen je i proces uklapanja fosila u sediment, te prezentirani primjeri fosilnih

nalaza sa niza špiljskih lokaliteta gdje traju aktualna paleontološka istraživanja.

Zaključak predavanja je da ima smisla educirati i motivirati speleologe da tijekom speleoloških

istraživanja i monitoringa, prepoznaju, zabilježe i fotodokumentiraju paleontološke nalaze, i

time pridonesu njihovom daljnjem proučavanju i zaštiti. Treba istaknuti da je isti zaključak o


arhelološkim nalazima prezentirao i doc.dr.sc. Stašo Forenbaher na predavanju o

speleorarheološkim istraživanjima održanom u SO Željezničar 2009. godine (D.Paar).

Speleoarheologija Autor: Stipe Tutiš, SO HPD Željezničar. Objavljeno: 6.3.2009.

Uloga speleologa nije samo izrada speleološkog nacrta kao osnovnog cilja speleoloških

istraživanja, već i prikupljanje informacija kojima mogu pridonijeti budućim znanstvenim

istraživanjima ili zaštiti, odnosno sanaciji stanja u speleološkim objektima. Tijekom speleoloških

istraživanja ili praćenja stanja (monitoringa) u speleološkim objektima, speleolozi na inicijativu

i u suradnji sa znanstvenicima iz pojedinih područja mogu prikupljati različite njima vrijedne

podatke. Jedno od takvih područja je speleoarheologija - arheološka istraživanja u špiljama i

jamama (istraživanja u mraku). Ljudi su u dalekoj prošlosti boravili u špiljama, koristili ih kao

zaklon, spremište, čuvali u njima životinje. Ponekad su ih koristili za pohranjivanje mrtvih ili za

duhovne obrede. Boravkom u špiljama, ostavljali su tragove svog boravka u obliku dijelova

posuđa, raznih alata, ostataka hrane i dr. Speleoarheologija se upravo bavi njihovim

istraživanjem i rekonstrukcijom.

Na inicijativu Speleološkog odsjeka HPD Željezničar, 5. ožujka 2009. održano je u prostorijama

odsjeka u Zagrebu predavanje "Speleoarheologija za početnike". Predavač je bio doc.dr.sc.

Stašo Forenbaher, znanstveni suradnik na Institutu za antropologiju i predavač na Studiju

antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Stašo Forenbaher, arheolog, antropolog i

speleolog, sudjelovao je u više speleoarheoloških istraživanja u Hrvatskoj i inozemstvu

(Portugal).

Od važnijih speleoloških objekata koje je istraživao u nas mogu se izdvojiti oni na

istočnojadranskoj obali; Grapčeva špilja na otoku Hvaru, Špilja u Nakovani na poluotoku

Pelješcu, špilje na otoku Visu, objekti na istarskom poluotoku, kao i neki drugi speleo objekti

kao npr., špilja Kotluša kod izvorišta Cetine, špilje na Velebitu itd. Stašo Forenbaher autor je

dviju knjiga i 11 izvornih znanstvenih i preglednih radova objavljenih u CC časopisima, kao i 23

članka u drugim publikacijama. Duže vrijeme surađuje sa speleolozima, član je Zagreb Matice,

objavljivao je svoje radove u Speleologu, časopisu SO Željezničara.

U svom predavanju dao je uvid u detalje arheoloških istraživanja u špiljama, od trenutka

pronalaženja lokaliteta, do opsežnih iskopavanja i analiza slojeva. Posebno je istaknuo ulogu

speleologa, koji su vrijedan izvor informacija o potencijalno zanimljivim speleoarheološkim

lokalitetima. Zato je u svom predavanju obratio pažnju na to kako prepoznati takav lokalitet

(na koje detalje treba obratiti pažnju - posebice u ulaznim dijelovima špilja i jama), te što

poduzeti u slučaju da se pretpostavlja da se radi o takvom lokalitetu. Speleolozi bi trebali biti

informirani da li je neka špilja već od prije poznat speleoarheološki lokalitet, te ako nije,


poduzeti sve da se taj lokalitet ne poremeti. U arheologiji su izuzetno bitni položaji predmeta ili

njihovih ostataka, te je jako važno da se oni ne pomiču bez prethodnog bilježenja položaja (za

što može poslužiti pravilno izrađena fotografija). Ako se radi o špilji koja nije poznato nalazište,

o pronalasku treba obavijestiti arheologe.

U drugom dijelu predavanja dan je pregled nekih važnih speleoarheoloških lokaliteta, od čega

je posebno istaknuta špilja Nakovana na Pelješcu, gdje su istraživači imali veliku sreću da su

pronašli netaknuto nalazište. Istaknuto je da nalazište ima veću znanstvenu vrijednost ako nije

poremećeno u recentnom razdoblju.


Vrijeme u kršu

Autor: Dalibor Paar. Objavljeno: 12.7.2008.

Ulazeći u podzemne prostore, često

impresivnih dimenzija i zadivljujućih

ljepota, sigurno ste se zapitali – koliko je

sve to staro? Pojam vremena jedno je od

ključnih pitanja kojime se bave

znanstvenici koji istražuju krške

fenomene. U Postojni je od 14. do 18

ožujka 2007. održan znanstveni simpozij

pod nazivom „Time in karst“ na kojem je

sudjelovalo više od 120 znanstvenika iz 27

zemalja koji se bave problematikom vezanom uz krš. Simpozij su organizirali Karst waters

institute (SAD) i Institut za raziskovanje krasa SAZU u Postojni. Pokušat ću prenijeti neke od

glavnih ideja ovog simpozija budući da one mogu biti interesantne široj speleološkoj javnosti.

Odmah najteže pitanje: Koliko su špilje stare? Da bi se preciznije odgovorilo na ovo pitanje biti

će potrebna još brojna znanstvena istraživanja. Renomirani znanstvenici na skupu u Postojni su

se složili da je starost špilja od nekoliko milijuna pa do 10 milijuna godina. To je vremenski

okvir u koji možemo staviti većinu špilja i jama. No ako postavimo pitanje kako preciznije

odrediti starost (datirati), kao odgovor se postavlja pitanje: Što datirati, odnosno znamo li što

datiramo? Naime datiramo li tipične špiljske sedimente – sige, dobit ćemo starost od par tisuća

do više desetaka tisuća godina. Sige su puno mlađe od same špilje. U analizi drugih sedimenata

i stijena nalazimo se u problemima. Prvo moramo biti sigurni da su ti sedimenti oduvijek bili u

špilji ili su nekim procesima unešeni u nju. Ako smo i sigurni što datirati, metode datiranja

postaju nepreciznije kako idemo dalje u prošlost. Tako metodom datiranja pomoću

određivanja koncentracije ugljika C-14 možemo datirati do oko 40 000 godina, U/Th metodom

do 350 000 godina, a paleomagnetizmom do nekoliko milijuna godina. Ne treba zanemariti ni

podatak da priprema samo jednog uzorka za neke od tih metoda može trajati više mjeseci.

Drugo važno pitanje koje se povlačilo ovim simpozijem je kako brzo špilje nestaju? Nestajanje

špilje, odnosno krškog terena iznad nje izražava se veličinom koja se naziva brzina otapanja

krša a njome se određuje koliko milimetara debeli sloj površine nestane tijekom jedne godine.

Znanstvena istraživanja u svijetu pokazala su da se brzina otapanja kreće od 0.5 – 80 metara na

milijun godina, a neki prosjek je 30 metara/milijun godina. To znači da će prosječno za 1 milijun

godina nestati 30 m nadsloja iznad špilje. Ako je strop špilje 100 m ispod površine, ona će


ostati bez stropa za otprilike 3 milijuna godina i postat će ono što i danas možemo pronaći u

kršu – tzv. bezstropna špilja.

Na simpoziju su bili prisutni i biospeleolozi koji istražuju u različitim dijelovima svijeta. Na

pitanje koliko su stare špiljske životinje, složili su se da odgovora danas nema. Naime još nema

jasnog kriterija na temelju kojeg bi mogli preciznije odrediti starost špiljskih životinja. Nije

sasvim jasno što treba datirati da bi se odredilo kada je došlo do spuštanja života u podzemlje i

kada je došlo do prilagodbe na nove uvjete. Nema sumnje da je taj trenutak povezan s nekim

značajnim događajima u geološkoj prošlosti Zemlje, ali još nije sasvim jasno kojim.

Od najaktualnijih istraživanja znanstvenike uzbuđuju nova otkrića o nekim događajima u

geološkoj prošlosti koji su značajno utjecali na krški reljef. Jedan od njih je tzv. Messinianska

kriza, razdoblje prije 5.95 - 5.32 milijuna godina, kada je došlo do isušivanja Mediteranskog

mora (pada razine mora i do 1500 m na nekim područjima!). Saznanja o ovom događaju dala

su potpuno novu sliku o formiranju nekih krških fenomena poput Messinianskih kanjona i

razvoja dubokog krša.

Na simpoziju su iz Hrvatske sudjelovali O.Bonacci, S.Gottstein, D.Paar i S.Pichler. Više detalja

može se pročitati u časopisu Acta Carsologica 36/1 2007. sa zbornikom radova sa simpozija na

243 stranice.

Literatura:

1. Acta Carsologica 36/1, SAZU, Ljubljana (2007).

2. L.Mocochain, G. Clauzon, J.Y.Bigot, P.Brunet, Geodynamic evolution of the per-

Mediterranean karst during the Messinian and the Pliocene, Sedimentary Geology (2006), in

press.

zbornik radova - hazu.hrdpaar/speleo/zbornikspeleologija/speleologijahr-zbornik... · krš i...

Documents