zelena dolina p l e Š c egec.hr/wp-content/uploads/2015/05/pleŠce.pdf4 u v o d dragutin hirc1 je...
TRANSCRIPT
1
ŢELJKO MALNAR
NASLOVNICA MIJALIĆ
ZELENA DOLINA
P L E Š C E
Plešce, 2009.
2
Ţeljko Malnar: Zelena dolina Plešce
Izdavaĉ:
GEC d.o.o. Plešce
Za izdavaĉa:
Irena Gec Andlar
Urednik:
Irena Gec Andlar
Lektor:
Dragan Malnar, prof.
Tisak i grafiĉka priprema:
„Grafika“ Gerovo
Naklada: 500 primjeraka
CIP-
Katalogizacija u publikacijiSVEUĈILIŠNA KNJIŢNICA RIJEKA
UDK
MALNAR, Ţeljko, novinar Zelena dolina Plešce/Ţeljko Malnar,
Plešce, Gec d.o.o., 2009.
ISBN
Zelena dolina Plešce – kronika
Naslovnica: Robert Mijalić, akademski slikar
3
Plešce s okolicom, Karta Gorskog kotara izdanje Planinarska zveza Slovenije 1989.g.
4
U V O D
Dragutin Hirc1 je prije stotinu i više godina ovako opisao Plešce: "Uzsku i milovodnu
dolinu protiĉe Ĉabranka uz koju leţe polja, njive i livade, gusti voćnjaci, a meĊu njima mjesto
Plešce (325 m), zaklonjeno Kamenskim Hribom i Crnim Vrhom, koje pokriva jela, bukva,
jalša, meĊu koje se umiješala i breza. Podneblje je u ovoj dolini tako blago, da tu raste
kukuruz doĉim smo u Zamostu pred kućama našli i vinovu lozu. Plešce nam Hacquet ne
spominje, pa i narod pripovieda, da je mjesto postalo u novije vrijeme, a ţupa je utemeljena te
1807. godine. Prvotno bijahu tu ogromne šume, kamo bi gospoda od kraljevske komore u lov
zalazila, gdje bi se u lovaĉkoj kući zabavljali, a katkad i plesali. Prvi se tu spominje neki
Wolf, bio valjda lugar, a poslie se priseljavali iz Kranjske i Hrvatske, te je od plesanje mjesto
dobilo svoje ime. Pod ţupu plešćansku spadaju i mjesta: Mandli, Okrivje, Ţagari Doljnji,
Poţarnica, Podstienje, Faţonci, Smrekari. Ciela ţupa broji preko 1500 duša."
Putopisac Ivan Nepomuk Jemeršić2 ovako je opisao svoje putovanje dolinom
Ĉabranke poĉetkom XX. stoljeća: «Bilo je oko devet sati sliedećeg dana, kad se oprostismo s
Ĉabrom, odkale nas je pratio sam g. Serafin Kriţ na svojim vilovitim vrancima u Brod na
Kupu. Kad projurismo seoce zvano Gornji Ţagari udarismo preko potoka Ĉabranke novom
zemljanom cestom Mandli-Ĉabar, koja se baš u taj par dograĊivala i tek za koji će se mjesec
predati javnosti. Stara cesta vodila je u Brod preko visokih i vrletnih planina, dok je put trajao
ĉitava tri sata dulje nego li sada kad se ova cesta svija u ravnici i prati tok Ĉabranke i bistre
Kupe. Ovaj novi drum stojao je preko 160 hiljada kruna. Okolica kojom kretasmo puna je
ĉara i divote. S jedne i druge strane dizahu se divlje goleti i vrletne planine. Na lievo kranjske
vrleti pod kojima šćućurila se slovenska sela Papeţi, Belica, Ĉaĉića, dok na desno dizahu se
visoko kršne planine hrvatskog gorja. Vidjesmo tu uz cestu obilne naslage crljenog škriljevca,
a i crnih škriljeva što se rabe za pokrivanje kuća, ovdje ondje pokazivahu se i slojevi kamenog
ugljevlja, ţeljezne rudaĉe crljenice i drugog zanimljivog kamenja. Na mnogim mjestima
izbijala je iz pećina voda i rušila se u slikovitim kaskadama u korito Ĉabranke, na jednom
mjestu zamietismo i zdenac gorske biser vode, štono je kljuĉala iz šivca kamena. Prijatelj Kriţ
pripoviedao nam kako ĉesto u visokim planinama drţe lovove na jelene, srne, a katkada i
medvjede. Od ptica imade tuj sokolova, a i orlova svake vrsti, od kojih se osobito iztiću zlatni
carski orlovi, što viju gniezdo na najvrĉetnijim kukovima i izboĉinama. Za sat i ĉetvrt voţnje
stigosmo u selo Mandli, gdje se naslagalo više prijatnih kućarka, medju kijima se iztiĉe kuća
ĉestite obitelji Kvaternik, gdje je ujedno i pradjedovina našeg neumrlog diva i domoljuba
Evgenija. Od sela Mandli spuštasmo se obiĉnom zašumljenom nizinom med Kamenskim
Hribom i Crnim Vrhom, dok ne stigosmo u prijatno gorsko mjestance zvano Plešce. U mjestu
se nalazi u ţupna crkva sv. Trojstva pod koju spada više zaselaka, a u svem broji do 1500
duša. Imade ovdje i liepih polja, njiva i voćnjaka, a pruţa se odavle i krasni vidik na jur
spomenutu Svetu Goru i na ţupu sv. Leonarda na Hribu, što se svila na povisokome kamenom
briegu. U Plešcima posjetismo vrlog prijatelja g. Antuna Ĉ. s kojim provedosmo nekoliko
1 D. Hirc: Gorski kotar, Zagreb 1898.g.
2 I.N.Jemeršić: Kopnom i morem na Plitviĉka jezera, Zagreb 1904.g.
5
ugodnih ĉasaka. Spustismo se zatim niz Podstenske gorske stiene kraj sela Zamosta preko
mosta u Kranjsku. U Zamostu podigla se malena kapelica Majke Boţje, a sam kraj veoma je
blag, dok u njemu uspijeva uz svaku vrst liepoga voća i po koja vinova loza, tako i preko
Zamosta u susjednoj Sloveniji. Brzim uzvojnim putem stigosmo odavle napokon u vele
krasno kranjsko mjestance Osivnicu , dok se s naše strane podiglo seoce zvano Hrvatsko“.
Stara slika Plešci
Ovim starim zapisima malo toga treba dodati ţeli li se opisati pitomu dolinu Plešci i
njegove vrijedne stanovnike, koji ovdje stoljećima ţive, obraĊujući zemlju i njegujući vjeru
svojih poredaka. Mnogi od njih su u potrazi za boljim i sigurnijim ţivotom otišli u druge
sredine i drţave, neki su sa sobom poveli i obitelj. No ima i sretnih sluĉajeva, da se neka
obitelj odluĉila vratiti u ovaj kraj kao što je sluĉaj s obitelji Gec.
. Povod za izdavanje ove knjige je 40 godina braka Emila i Jelene Gec i 40 godina
rada vrijednog obiteljskog poduzeća Gec. Prvobitno je zamišljeno kao kronika obitelji, a u
konaĉnici to je dar samom mjestu Plešce i uspomena budućim naraštajima. Ona je ujedno
zahvala roditeljima koji su se odluĉili za ţivot u ovom kraju za dobrobit svoje djece i za
gospodarski razvoj ovog kraja.
.
U Plešcima, studeni 2009.g.
Ţeljko Malnar
6
O PLEŠCIMA I NASELJIMA U OKRUŢENJU
Pleška dolina sa Svete gore
O poĉetku naseljavanja ovog prostora nema znaĉajnijih pisanih dokumenata. Osim
citiranog zapisa Hirca i prvo spominjajućeg prezimena Wolf u knjizi Antuna Burića3 o
prezimenima u Gorskom kotaru spominje se u Poţarnici 1730. godine Andreas Jannesh, a
potom slijede 1736. godine Podstene i Gregorius Pajnich, 1737. godine Zamost i Antonius
Muhvich, 1743. godine Mandli i Josephus Merle, 1745. godine Okrivje i Bartholomeus
Krulic, a u Donjim Ţagarima Helena Maurin. 1749. godine u Plešcima se spominju Maria
Janess i Maria Rajsell 1753. godine u Kamenskom Hribu spominje se Elizabeta Kvaternik, a
1858. godine u Faţoncima Franciscus Gašparac. Iz navedenog je razvidno postojanje naselja
na ovom podruĉju daleko prije osnivanja ţupe Plešce 1807. godine.
U Urbarijalnim spisima suĉije Ĉabar iz 1774/1803.4 godine spominje se da je iz
sedamnaest mjesta ĉabarske gospoštije dvadeset i troje starijih mještana u "Fassiones" ili
uobiĉajenije u "Examen ad novem puncta intrerrogatorioa" iznijelo svoje materijalno stanje i
obveze, a meĊu njima nalazimo Lucasa Turka iz Posarnicze, Mathiu Merle iz Kamenszky
Hrib, Miklausa Turka iz Pod sztene, Simona Kovacha iz Plescza, Antona Kovacha iz Mandly,
Antona Malinara iz Dolne Sagarje i Jacoba Wolffa iz Okrivja.
3 A. Burić: Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438.-1975.- Goranska
prezimena kroz povijest" Rijeka 1983. 4 Urbarijalni spisi suĉije Ĉabar……1774/1803.g. (Vjesnik HAR i P br.29/87, str. 9-72)
7
Stara razglednica Plešci
U saĉuvanom primjerku turistiĉkog vodiĉa Hrvatske s poĉetka XX.5 stoljeća, spominje
se da je u to vrijeme turizam u dolini Ĉabranke bio dosta razvijen. Uz subalpsku klimu i
rijetke magle, ovdje su se lijeĉile tzv. „ţivĉane bolesti“. Plešce je bilo gorsko ljetovalište
smješteno na cesti Delnice – Ĉabar – Rakek i udaljeno tri i pol sata od ţeljezniĉke stanice
Delnice.
.
Preslici starih dokumenta Preslik starog dokumenta Stranice iz tiska Dom i svieta,
iz 1895. gospodnje u kojem je bila po prvi put u revijalnom tisku objavljena fotografija sela,
vidi se još stari krov crkvenog tornja
5 Iz pismohrane obitelji Smole
8
Plešce 1927 godine.
STANOVNIŠTVO PLEŠCI I OKOLNIH NASELJA U RAZDOBLJU OD 1818.-2001.
GODINE6
R
b.
Naselje 18
18
18
57
18
69
18
80
18
90
19
00
19
10
19
21
19
31
19
48
19
53
19
61
19
71
19
81
19
91
20
01
1.
D.Ţagari
59
87
93
64
74
75
76
63
82
63
55
50
47
37
16
14
2.
Faţonci
-
12
15
12
10
13
15
17
11
15
13
11
7 4 1 -
3.
K.Hrib
58
56
74
45
55
70
74
68
56
74
75
72
55
45
24
13
4.
Mandli
76
10
0
93
84
82
99
83
92
10
9
10
9
99
86
69
48
44
46
5.
Okrivje7
- Gušt
ini
- Hrib
ac
- Kraj
- Krul
21
6
31
8
31
0
23
6
24
7
23
1
23
9
20
6
21
1
11
4
13
5
13
12
2
11
66
2
35
16
4
6 M. Korenĉić: cit. dj.,
A. Burić: cit.dj.
Osobna pismohrana autora 7 Sumar,, u pojedinim godinama prikazivano kao odvojena naselja.
9
jci
- Mik
uli
- Muh
vići
- Nak
onci
- Štur
ni
- Zdol
anci
17
11
22
15
28
17
12
15
11
22
18
17
6
7
15
2
4
16
17
9
12
4
6.
Plešce
11
8
15
4
14
2
16
1
17
0
17
2
18
3
14
4
16
5
15
8
17
5
17
6
16
4
13
6
16
2
15
0
7.
Podstene
59
79
62
38
54
55
44
43
45
31
30
44
41
17
14
18
8.
Poţarnica8
12
3
17
2
15
6
10
5
13
0
16
1
12
9
88
12
1
90
49
37
33
13
4
2
9.
Smrekari
33
50
33
22
16
28
31
22
21
33
34
23
19
13
19
15
1
0
Zamost
97
12
4
10
3
63
97
10
8
10
4
97
11
6
10
3
89
85
76
67
50
44
UKUPNO:
83
9
10
52
10
81
83
0
93
5
10
12
97
8
84
0
93
7
79
0
75
4
70
6
57
7
41
0
36
0
27
6
Prema podacima iz tablice vidljivo je da je zlatno doba u pogledu naseljavanja za ovu dolinu bila prva
polovica 19 st. Opadanje stanovništva poĉinje odlaskom stanovnika na rad u strane zemlje kao i
preseljenje glavnog trgovaĉkog puta koji više nije vodio kroz Plešce.
8 Sumar, u pojedinim godinama prikazivano kao odvojena naselja
10
Radi usporedbe s prošlim godinama 2009 godine u samom mjestu Plešce ţivi 150 ljudi. Ima 55 kuća, od
ĉega je 15 zatvoreno ili se samo povremeno koristi.
ŢUPA PRESVETOG TROJSTVA9
Ţupa Plešce obuhvaća više naselja. Osim Plešci tu su još Zamost, Mandli, Poţarnica,
Kamenski Hrib, Podstene, Smrekari, Donji Ţagari, Okrivje i Faţonci. 1498. godine u
„Koĉevsko reškom urbaru“ (Slovenija) spominju se Zamost, Podstene, Mandli, a u
„Ĉabarskom urbaru“ iz 1779.g. zapisani su: „Dolni Sagary, Kamenszky Verh, Mandelne,
Okrivje, Plesze, Posarnisza, Podszteni, Szmrekari, Zamoszt“. Stari nam dokumenti govore da
je 1788. godine na Plešĉanskom podruĉju najviše kuća bilo u Okrivju (34), a potom slijede:
Poţarnica (21), Plešce (16), te Zamost (14), sve skupa u 9 naselja bilo je 843 stanovnika da bi
njihov broj u 1913. godini porastao na 978 stanovnika. A u Šematizmu senjske biskupije iz
1914. godine zapisano je da je te godine u Plešcima i Donjim Ţagarima bilo po 226 vjernika,
u Kamenskom Hribu 105, u Mandlima 122, u Okrivju 351, Podstenama 80 i Poţarnici 219.
Tome treba dodati još Pintare s 15 vjernika, Menavce s 10, Starete s 20, Faţonce s 15,
Rejpnik s 12 i Sehur s 8 vjernika. Za Plešku dolinu znaĉajno je razvijanje vodenica -
mlinova, kovaĉnica i pilana, u zlatno doba ovdje je bilo desetak i više ovakvih postrojenja,
neka ĉak i na Vrhu Okrivja, a najviše ih je bilo smješteno uz Ĉabranku i Gerovĉicu, o ĉemu
svjedoĉe ostaci ruševina te poneki saĉuvani objekt.
Ţupa je u Plešcima osnovana 1807.g. a do tada je to bila podruţnica u sklopu Ţupe
Gerovo. Ĉak 35 godina prije kanonskog utemeljenja Ţupe, kronika marljivo biljeţi imena
svećenika koji su ovdje djelovali od 1772.g. kada je Plešce dobilo taj status s vlastitim
svećenikom, dušebriţnikom. Usmena predaja govori o prastaroj prvotno patuljastoj crkvici u
centru Plešci, poznatom sumještanima kao Srednja Vas. Bila je okruţena grobljem, na ĉije se
tragove prilikom kasnijih iskopavanja još dugo nailazilo. Za drugu crkvu, noviju, a to je ova
sadašnja (mada je ona ponešto nadograĊivana i mijenjana u svom obliku), zadrţana je ista
lokacija.
9 Ţ. Malnar: Predstavljamo ţupu Presvetog Trojstva u Plešcima, Mjeseĉnik za kršćansku kulturu
„Zvona“, Rijeka 2001.g.
11
Okoliš crkve prije II. svjetskog rata
Ţupska kronika biljeţi: "Narod je sam sagradio sebi kapelu 1648. godine na ĉast
Presvetom Trojstvu. Potom je ista 1737. godine nadograĊena i spadala je pod upravu Ţupe
Gerovo. Tamošnji svećenik dolazio bi ĉetiri puta godišnje odrţati misu. Konaĉno 1807.
godine Plešci su postali kanonska ţupa. Godine 1855. crkva je proširena, tada je poprimila
današnji oblik, a sve zahvaljujući dobrovoljnim prilozima samih vjernika ţupljana i njihovom
marljivom radu. Danas uz ţupnu crkvu Presvetog Trojstva u Plešcima, postoje još crkvica
Majke Boţje od PohoĊenja u Zamostu, kapelica sv. Ivana i Roka na raskrsnici u Zamostu,
manja kapelica na rubu Pleškog polja prema Mandlima te dvije nove kapelice u Mandlima i
Kamenskom Hribu.
U podnoţju Svete Gore na sjevernoj strani prostire se dijelom po okolnim obroncima, ţupa
svetog Trojstva u Plešcima. Stanovnika ima oko 800, a od tog broja smatra se da su oko 65
posto vjernici. Malo se tu krštava, 5 godišnje, vjenĉanja su prosjeĉno 3, a malo je i polaznika
vjeronauka - 16. Polazak crkve nije osobit, uzroci su sliĉni kao i drugdje. Na blagdane je nešto
bolje, ali na Kvatrene nedjelje crkva je priliĉno ispunjena. Ţupnik veleĉasni Karlo Poţun,
sluţbuje tu već 20 godina, a ujedno je cijelo vrijeme upravljao i susjednom slovenskom
ţupom Osilnica. Inaĉe je on svećenik mariborske biskupije. Od laika u ovoj ţupi spominjemo
Slavku Mikuliĉić primjernu vjernicu. No svakako treba posebno istaknuti brojnu obitelj
Markovĉić koja je sva zastupana kod svetih misa i na svetim sakramentima, kako u domaćoj
crkvi, tako i na Svetoj Gori. To vrijedi i za obitelj Gašparac iz Plešci te obitelj Ţagar i
Gašparac u Zamostu i nekoliko sliĉnih u Poţarnici“10
10
I.K.: Po ĉabarskom dekanatu, Bakarska zvona Rijeka 6/1968
12
Prva priĉest u Plešcima,1959 godine.
Prva priĉest 1979 godine.
U proteklih nešto više od dva stoljeća u ţupi Plešce djelovali su brojni svećenici. Prvi se
spominje Antun Paulin (1772.-1784.g.), a zatim slijede: Mate Linić (1784.-1786.g.), Josip de
Franceschi (1786.-1788.g.), Mate Janeš (1789.-1796.g.), Matija Karĉagin (1796.-1797.g.),
Nikola Gašparavić (1797.-1802.g.) i zadnji u toj seriji ţupnika - ispomagaĉa Petar Feretić
(1802.-1804.g.). Njegov nasljednik Ivan Pohmajević (1804.-1830.g.) nakon tri godine
upravljanja uzdiţe Plešku crkvenu zajednicu na rang ţupe. Zatim su u Plešcima bili ţupnici:
Juraj Kvaternik (1830.-1837.g.), Vinko Štiglić (1837.-1864.g.), Petar Lukanović (1864.-
1885.g.), Ljudevit Martinović (nekoliko mjeseci tijekom 1885.g.), Josip Strţić (1885.-
1894.g.), Vinko Ĉadeţ (1894.-1900.g.), Karlo MaruĊić (1900.-1929.g.), Ludvig Ţiger (1930.-
1947.g.), Karlo Poţun (1947.-1968.g.), a potom su kao ţupnici radili Ivan Jurković koji je
dolazio iz Gerova, Janko Weingerl iz Ĉabra, Danijel Linić, Jure Turkalj, Marko Barišić iz
13
Prezida, Franjo Matoic, Ivan Troha iz Gerova te ţupni vikar Tomislav Ravnjak iz Tršća, a
danas je tu ţupnik Josip Malnar. 11
Vlč. Josip Malnar
Unatrag nekoliko godina, obnovljen je rad mješovitog pjevaĉkog zbora ţupe Presvetog
Trojstva koji je stalni sudionik misnih slavlja u ţupi, a ĉesto puta nastupa na prigodnim
Uskršnjim ili Boţićnim koncertima u ĉabarskom kraju i van njega. Ĉlanovi su sami mještani,
a nakon manjih promjena u voĊenju istog, danas je mještanin Goran Majetić i sam vrsni
muziĉar na ĉelu istog kao njegov voditelj.
Slika zbora
SAKRALNI OBJEKTI U PLEŠCIMA I OKOLICI12
Ţupna crkva Presvetog Trojstva svakako je najznaĉajniji objekt duhovne kulture u
Plešcima. Nekada je to bila stara, patuljasta kapelica izgraĊena 1648.g. u ĉast Presvetom
11
Kronika ţupe Presvetog Trojstva Plešce 12
Malnar Ţ: Duhovna baština Ĉabarskog kraja, rukopis 2007.g.
14
Trojstvu, da bi 1737.g. bila nadograĊena a 1885.g. bila proširena i poprimila sadašnji izgled.
Portalni dio pri njezinu ulazu ima barokni izgled s rozetom. Toranj je po svom tipu alpski, s
krovom zašiljenih oblika, pomalo nalik na krušku ili lukovicu (neogotski šiljasti oblik). Za
vrijeme II. svjetskog rata crkva je bila oštećena, a oštećene su bile i orgulje koje nikada nisu
više popravljane, dok je crkva sanirana.
Prilikom obiljeţavanja 200. obljetnice ţupe 2007 godine crkva je temeljito obnovljena,
glavni oltar, pomoćni oltar, sakristija, postavljeni su vitraji, obnovljene su slike kriţnog puta,
obnovljena je fasada i zvonik, ureĊeni unutarnji zidovi, a sve to uz pomoć poduzetnika i
priloga stanovnika. Tijekom 2009 godine ureĊen je pod ispod klupa donacija obitelji Gec.
Ţupna crkva u Plešcima Glavni oltar u Plešcima
15
Oltari s desne i lijeve strane
16
Vitraji u ţupnoj crkvi u Plešcima
Kapelica u Mandlima izgraĊena je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća
zahvaljujući obitelji Muhvić. Nekada je u blizini, sa susjedne strane ceste, podno breţuljka,
postojala stara kapelica koja je naţalost uništena prilikom gradnje ceste.
17
Kapelica svetog Ivana i Roka u Zamostu nalazi se na raskrsnici puteva Plešce-
Zamost-Osilnica. Zavjetna je to kapelica, ĉija se starost procjenjuje na preko sto godina.
Nalazi se u blizini kuće gdje je nekada obitavala obitelj Mrle koja je bila nositelj prava na
navedenu kapelicu.
Crkvica Majke Božje od Pohođenja nalazi se u Zamostu. 5. kolovoza 1877. godine, na
sam blagdan Gospe Snježne blagoslovljena je novoizgrađena crkvica obitelji Gašparac, a taj
je datum urezan na poleđini oltara. Dojmljiva je njezina unutrašnjost, oslikani strop i bočne
strane na kojima se nalaze klasični biblijski motivi. Pažnju privlači prizor brodoloma i
ukazivanje Gospe, a među likovima prikazanje Srca Isusova. Zastupljen je i motiv iz ovog
kraja, slika drvodjelca na kojeg se prevalilo stablo, a sretan ishod uslijedio je posredstvom
Majke Božje. Za njezino održavanje najvedim dijelom brine obitelj Gašparac iz Zamosta.
18
Mala kapelica svetog Josipa, nalazila se u Zamostu na strani prema Porudniku o ĉijem
se nastanku malo zna, a na ţalost više je nema jer je srušena prije mnogo godina. Ostao je
samo spomen o njoj i njezinom postojanju.
Kapelica Majke Boţje u Kamenskom hribu izgraĊena je sredinom devedesetih godina
prošlog stoljeća, zahvaljujući obitelji Janeš. U blizini je nekada postojala manja kapelica.
Kapelica na rubu Pleškog polja je mala kapelica postavljena na mjestu poĉetka prvog uspona
teškog i opasnog puta, koji je do kraja 19. stoljeća vodio iz Pleškog polja u gornji dio doline
Ĉabranke. Odolijevala je zubu vremena i preživjela je do današnjih dana. Za vrijeme nedavne
rekonstrukcije prometnice Čabar-Zamost, uređen je njezin okoliš. Ne zna se tko ju je izgradio
i kome je posvedena. U dosta je derutnom stanju.
RASPELA I KRIŢEVI
U naselju Mandli spominju se dva raspela. Prvo je imalo zavjetni karakter, a nalazilo se
usred naselja, dok je drugo bilo na raskrsnici prema Donjim Ţagarima. Jedno se raspelo i
danas nalazi u Zamostu.
19
Raspelo u D.Ţagarima Raspelo u Zamostu
Spominje se i lijepo raspelo na Menavcima ispred Srednje Poţarnice.
U Plešcima na mjesnom groblju postoji raspelo pod kojim leţi ţupnik Ljudevit Ţiger
kojemu je 2009 godine obitelj Gec obnovila grobnicu.
KRIŢEVI NA GROBLJU U PLEŠCIMA
20
KRAĆA ŠETNJA KROZ POJEDINA NASELJA
Plešce: Pogled s donjeg polja
PLEŠCE
Pitanje kada je stvarno nastalo naselje Plešce do današnjeg dana nije riješeno. Postoje
zapisi i priĉe vezani uz vrijeme nastanka ovog naselja, kao mjesta okupljanja lovaca iz Ĉabra,
a spominje se prezime Wolf vezano uz brigu oko susjednih lovišta. Dok u nekim starim
zapisima nalazimo spominjanje 1690. godine i „Staleţ duša“, drugdje se spominju druge
godine posebice vezano uz pojedina prezimena i njihovo prvo spominjanje. U „Urbaru
Koĉevskog gospostva za Ured Koĉevska reka, 1498“ godine nema spominjanja Plešci meĊu
naseljima u dolini Ĉabranke koja su pripadala ţupi Gerovo ili ţupi Osilnica. Pretpostavka je
da ili tada nije još ovdje bilo naselja ili se ono moţda drugaĉije zvalo ili je bilo u sastavu
nekog drugog naselja. U urbarijalnim spisima suĉije Ĉabar 1774./1803.g. spominje se Simon
Kovach iz Plescza i to 1. svibnja 1778.g. Ponovno se vraćam na „Staleţ duša“ i 1690. godinu
21
i spominjanje Antuna Paulina koji je kao svećenik u Plešcima bio od 1772.-1784. godine.
Dakle, ako je staleţ duša bio voĊen 1690. godine tada je ovdje netko i ţivio, a ako je 1772.g.
Paulin bio svećenik znaĉi da je tu bilo vjernika. Prema Burićevoj "Anroponimiji" najranije se
u Plešcima spominju Maria Janness i Maria Rajsell 1749. godine, a Joannes Kovacz 1750.
godine.
Jedan od najstarijih dokumenata, u kojem su toĉno popisani naši krajevi, je „Urbar
Koĉevskog gospodstva iz 1498. godine“13
, a u dijelu koji se odnosi na Koĉevsku Reku nalaze
se brojni podaci o srednjevjekovnoj ţupi Gerovo (Supp Gerlassaw) i Osilnica (Supp
Ossynitz), iz kojih moţemo saznati da su ţupana, kao zastupnika zemljišne gospode koji je
trebao brinuti za pravovremene daţbine podloţnika, na ovom prostoru imali samo u Gerovu,
Osilnici i Am Grabu (nepoznato mjesto izmeĊu Podstena i Kamenskog Hriba) U njemu nema
spominjanja Plešci kao samostalnog naselja iz ĉega proizlazi da je ono staro svega nekoliko
stoljeća. Neki ostaci starih zgrada moţda datiraju iz XVII. stoljeća, ako ne i prije. Postoji i
pretisak stare vojniĉke karte za podruĉje Slovenije iz 1763.-1787.g., na kojem je Plešce
jednako dobro obraĊeno, karta je izraĊena 1776. godine Usmena predaja i postojeći podaci
govore o znaĉajnijem naseljavanju od sredine do kraja 19. stoljeda. A što je bilo do tada?
Godine 1476. braća Petriĉ (Petritz: Kaspaer, Joţe i Melihor), barem jedan je bio sluţbenik u
Koĉevju, dobili su od cara Friderika III. Habsburškog, dozvolu za za iskorištavanje željezne
rudače u ţupi Osilnica. O tome ima malo podataka, a ni u usmenoj predaji nema znaĉajnijih
izvora.
Pojedini stanovnici Plešci, primjerice Petar Markovĉić – Matuzlav, sjećaju se da su prilikom
sadnje voćaka iskopavajući rupe nailazili na ostatke ugljena u zemlji. Pleški uĉitelj kao
ondašnji autoritet zakljuĉio je da se radi o ognjištima starih Plešĉana, no bilo je i drugih
razmišljanja. Marko Smole je pretragom terena na Ograji pronašao mjesta koja bi mogla biti
namijenjena taljenju ţeljezne rudaĉe u malim vjetrenim pećima ukopanim u brijeg, koje su za
jaĉanje strujanja zraka imale dovodne kanale ukopane u teren. Smještene su bile na brijegu
koji se uzdiţe iznad mjesta, a na niţem dijelu bila je veća površina namijenjena kao deponij
rudaĉe ili za paljenje ugljena. Paliti su poĉeli poĉetkom proljeća kada su puhali jaki sjeverni
vjetrovi.
Dosadašnji nalazi ukazuju na ĉinjenicu da su Pleško polje i susjedna Poţarnica bili
znaĉajni u to vrijeme, a iz starih se karata raspoznaje da su se nalazili na desnoj strani
Ĉabranke u predjelu zvanom „Am Grab“, koji je bio dio ţupe Osilnica. Prvo se izravnao i
oblikovao teren, a zatim su se izgradile peći jer je ilovaĉe bilo dovoljno u blizini. Ispod i oko
mjesta prerade ţeljeza, naselja imaju zajedniĉki naziv „Am Grab“ u znaĉenju nešto kao na
iskopu ili iskop, prekop, jer su vezana uz preradu ţeljeza. To se primjerice odnosi na Plešce,
Poţarnicu i Strojiĉe). Najpogodnije mjesto za to svakako je bilo Plešce smješteno ispod
ţeljezarskog pogona, a u blizini se iz bukovog drva izraĊivao ugljen, pa bi moţda po tome
nastalo ime naselja Poţarnica. Postoji i mogućnost da su kopaĉi rude najprije popalili dijelove
brijega na kojima su htjeli kopati i tek nakon toga traţili rudu.
13
Smole Marko: Novi podaci o prošlosti Plešci i okolnih naselja, neobjavljeni rukopis
22
Već 1469. godine biljeţe se upadi Turaka u Kranjsku, a 1528. godine zauzeli su
Osilniški tabor. Plešce je bilo najlakše dostupno i na putu za Gerovo, pa su se stoga stanovnici
povlaĉili u više predjele po dolini. Zrinski i Frankopani kao vlasnici Ĉabra ţeljeli su imati
ĉistu granicu uz Osiunizu (Ĉabramku) te sigurne puteve, Osilnica više nije bila zainteresirana
za uništeno i istrošeno podruĉje, te je isto pripojeno ţupi Gerovo. Godine 1776. Plešce je
dobilo prvi mlin na Miţnarjevoj malnci (još postoji nekoliko graĊevinskih ostataka), jer je tek
onda radi veće poljoprivredne proizvodnje bilo potrebe za njim. Prije su najbliţi bili u
Zamostu do kojeg je išao samo karavanski put, te su Plešĉani pšenicu više mljeli na
slovenskoj strani. Regulacijom potoka 1822. godine stvoren je osnov za izgradnju Tomaţavog
malna, a poĉetkom XX. stoljeća na Ĉabranci je kod Mandli pilanu na vodeni pogon napravio
trgovac Muhvić, da bi 1938. godine pilana obitelji Kovaĉ u Jeziri u Zamostu poĉela
proizvoditi elektriĉnu struju i time omogućila rasvjetu kuća u okolici.
Ondašnji stanovnici Plešci bili su suoĉeni s ĉestim elementarnim nepogodama, posebice
vodenim bujicama, koje su pred sobom sve nosile i ĉesto puta rušile kuće uz obalu koja nije
bila ureĊena. To je prisiljavalo stanovnike da sreću potraţe negdje drugdje, u višim
predjelima, po obliţnjim breţuljcima, te su nerijetko u Dragarskoj dolini ljude iz Plešci zvali
„breţanima“.
U vremenu od 1787.-1798.godine14
spominje se vinsko podavanje u Plešcima u iznosu od
25 forinti te Regalno pravo toĉenja u Plešcima za što se plaćalo 41 forintu, a meĊu 24 naselja
su i Plešce. U 1788. godini u Plešcima je bilo 16 kuća koje je nastanjivao isto toliki broj
obitelji. Ukupno je bilo 104 stanovnika, od ĉega 47 muškaraca i 57 ţena. Navedenih 16
obitelji imalo je 5 konja, 16 volova, 22 krave, 6 ovaca, 31 gusku i 1 košnicu pĉela. U
Plešcima je ţivjelo i 14 ţelira. U „Repetitoriju prebivališta“ od 1.sijeĉnja 1913.g. našao sam
podatak da je tada u Plešcima ţivjelo 183 stanovnika.
POVIJEST ŠKOLSTVA U PLEŠCIMA
Povijest školstva ĉabarskog kraja vezana je uz kraj i ljude koji su davno spoznali
vaţnost prosvjećivanja. Prva pouĉavanja vršili su pismeni ljudi koji nisu imali zvanje uĉitelja,
te su tako prvi uĉitelji u Ĉabru bili zanatlije, u Tršću dva seljaka, u Gerovu isluţeni ĉasnik, u
Plešcima zanatlija te u Prezidu i Hribu ţupnici. U spomenici škole u Plešcima zapisano je da
je ţupnik Polsnojević (1807.-1854.g.) prvi poĉeo poduĉavati djecu ĉitanju, pisanju i raĉunanju
uglavnom tijekom zime, a poĉetkom poljoprivrednih radova gotovo bi prestajalo.
Godine 1854. odobrena je izgradnja javne škole u Plešcima, a u veljaĉe 1855. godine
zapoĉeta je izgradnja. Radovi na dovršenju trajali su do 31. srpnja 1874 godine. U izgradnju
škole Kraljevska zemaljska vlada utrošila je 1500 forinti. U vrijeme izgradnje škole
pouĉavanje se vršilo u kući Tome Kovaĉa. Rad u novoj školi poĉeo je 1. listopada 1874.
godine a imala je tri razreda. Upravitelj Puĉke škole bio je mjesni ţupnik, nadzornik kotarski
14
Igor Karaman:cit.djelo
23
Ċakon, a vrhovni nadzornik biskup senjsko modruški koji je imenovao uĉitelje a iste su
plaćale općine. Prvi uĉitelj koji se u Spomenici škole spominje bio je Ivan Fuĉković iz
Zagreba , od 1.veljaĉe 1855.g. do 1. kolovoza 1856.g. a nakon njega Mate Mussina koji radi
od l. listopada 1856.g. do 1. prosinca 1861. godine, koje zamjenjuje Ivan Kordić te radi od 1.
prosinca 1861.g. do 31. kolovoza 1863.g. Nakon imenovanih, na rad u školu u Plešcima
došao je uĉitelj Andrija Mihoković koji je ovdje proveo pune 32 godine, od 1. rujna 1863.
godine do 4. listopada 1895. godine. Uredbom kraljevske zemaljske vlade 1975.g. Puĉka
škola postaje Opća puĉka obospolna škola s jednim uĉiteljem i ĉetiri razreda.
Sela i zaselci iz kojih su djeca pohaĊala školu u Plešcima
U Spomenici škole Plešce za školsku godinu 1918./19. zabiljeţeno je da je te godine u
školi bilo 204 uĉenika a nastavu su izvodili Anka Šestak i Branko Mikulićić. Uĉitelji postaju
drţavni ĉinovnici i poĉinju primati plaću iz drţavne blagajne, a školsku zgradu i dalje odrţava
općina. Poduka se u to vrijeme vršila iz ćudorednog vladanja, nauka vjere, hrvatskog ili
srpskog jezika, raĉunstva i geometrije (oblikoslovlje) s crtanjem, stvarne obuke, krasnopisa,
slobodnog (crtanja) risanja, pjevanja (svjetovnog i crkvenog), gimnastike, gospodarstva i
gospodarskog rada za djeĉake, te kućanstva i ruĉnog rada za djevojĉice.
24
Ispitno izvješće iz školske godine 1912/13.
Za vrijeme II. svjetskog rata nastava u dva niţa razreda bila je potpuno na talijanskom
jeziku, a u dva viša razreda uĉenici su samo dva sata tjedno imali nastavu na hrvatskom
jeziku. Nakon 1946. godine ĉetverogodišnja škola postupno prelazi u sedmogodišnju i
obavezna je za svu djecu od 7 do 15. godina. Godine 1951. u Plešcima se uz prijašnji 5. otvara
i 6. razred, a iste godine u prosincu poĉinje djelovati Narodna ĉitaonica koja prima tri
dnevnika i ĉetiri tjednika. Uĉenici su u to vrijeme bili ocjenjivani iz slijedećih podruĉja:
vladanje, hrvatski ili srpski jezik, povijest, zemljopis, prirodne nauke, raĉun, fizika, kemija,
crtanje, lijepo pisanje, pjevanje i fiskultura. Školske godine 1956./57. u Plešcima je uveden 7
razred, a godinu dana kasnije i 8. razred, da bi ubrzo zatim od školske godine 1958/59.
uĉenici ĉetiri viša razreda iz Plešci školu pohaĊali u Ĉabru.
Analizom pedagoške dokumentacije utvrĊeno je da je 58 uĉitelja duţe ili kraće
vrijeme radilo u školi u Plešcima. Oni su svoja znanja i pedagoški senzibilitet prenosili na
svoje uĉenike i bili uporišna toĉka napretka i razvoja pleškog kraja.
25
1981 godine u sklopu škole otvoren je djeĉji vrtić.
Zgrada škole u Plešcima obnovljena je 2005. godine kada je obiljeţeno i 150 godina škole.
POŠTA U PLEŠCIMA15
15
Malnar Ţ: Povijest pošta u Ĉabarskom kraju, rukopis 2009.
26
U zgradi škole u Plescima prije i poslije II. svjetskog rata bila je pošta
Poštanski ured PLEŠCE (Plesce, Plezze) je otvoren 10. veljaĉe 1875. godine, dok
drugi izvori kazuju da je to bilo 31. svibnja 1875. godine. Koncem XIX. i poĉetkom XX.
stoljeća pošiljke su se otpremale u Ĉabar i natrag dvopregom, jedanput dnevno. Ured je 1908.
godine bio ugovorni, a za vrijeme II. svjetskog rata bio je pod talijanskom okupacijom od
proljeća 1941. do kapitulacije Italije 1943. godine. Ured je poslovao do 1945. godine kada je
zatvoren, da bi nakon dvije godine 1947. godine ponovno proradio. Vrijedno je ovom
prigodom spomenuti povezanost Plešci s Brodom na Kupi gdje je poštanski ured otvoren 01.
prosinca 1863. godine. Naime, koncem XIX. stoljeća pošiljke su se iz Broda na Kupi
otpremale u Plešce i natrag, dvopregom, jedanput dnevno. Brzojavni ured je ustrojen 11.
lipnja 1910. godine, a brzojavna se sluţba 1947. godine obavljala telefonom. Telefon je
pušten u promet 21. veljaĉe 1939. godine.
Pošta Plešce je nekada bila Palčava šiša
27
Pošta je po priĉanjima starih mještana prvo bila smještena u obitelji Kovaĉ (kod
Tomaţavih)16
. U staroj kući je, do nedavno, bio oĉuvan prozorĉić star više od dvije stotine
godina. Nakon toga poštu je preuzela obitelj trgovca Muhvića (Suĉavi), a kao poštarica tu je
radila Slavica Mikuliĉić roĊ. Muhvić. U poslu joj je pomagao suprug, koji je dugo godina bio
uĉitelj u Plešcima. Prije II. svjetskog rata pošta je preseljena u školu, a tu je radila još neko
vrijeme poslije rata, sve dok zbog povećanja broja uĉenika u školi nije morala biti preseljena
u staru Ĉopovu kuću uz potok, a pribliţno dvije do tri godine ovdje je poštarica bila Marija
Šepić iz Ravne Gore. Nakon toga pošta je preseljena u Zadruţni dom, a kasnije 1856. godine
u Palĉavu šišu dok se rekonstruirao dom. Kasnije je ponovno vraćena u obnovljeni Društveni
dom u Plešcima (oko 1977.g.), gdje se nalazi i danas. Poslije Marije Šepić kao poštarica se
spominje Marija Tomić udata Pajnić (od 1950.-1979. godine), te Nevenka Gašparac udata
Buneta (od 1964.-2005. godine), prvo kao pismonoša, a kasnije kao poštarica.
Kao pismonoše u Plešcima su, po sjećanjima gospoĊe Smole radili Dragica Kovaĉ
(Grajska), Zdravko Gašparac, Mladen Ţagar i Marino Turk.
Danas je pošta u Plešcima u Društvenom domu
DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO PLEŠCE
Osnovano je 1932. godine na inicijativu tadašnjeg općinskog biljeţnika Milana Klepca, koji
je izabran za prvog zapovjednika Dobrovoljne vatrogasne ĉete Plešce. Uţe su rukovodstvo ĉinili Josip
Malinarić predsjednik, Antun Muhvić tajnik i Tomislav Janeš blagajnik. Pri osnivanju Društvo je
brojilo 23 ĉlana. Samoinicijativno su nabavili neophodnu opremu kako bi mogli što spremnije i bolje
djelovati u sluĉaju poţara ili druge elementarne nepogode. Kućnu štrcaljku nabavili su 1934. godine u
Bjelovaru, a minimalnu pomoć dao im je ondašnji Osiguravajući zavod u Zagrebu, a gotovo cijeli
iznos posudio je društvu Petar Markovĉić (Matuzlov) koji je bio i kum kod blagoslova štrcaljke.
16
Sjećanja Davorke Smole roĊ. Ĉop iz Ljubljane, roĊene u Plešcima
28
Nakon II. svjetskog rata društvo je nastavilo s radom i brojnim aktivnostima o ĉemu svjedoĉe
saĉuvani zapisi. Vatrogasci su se pedesetih godina XX. stoljeća angaţirali na gradnji Zadruţnog doma
u kojem je ureĊeno i vatrogasno spremište. Novi vatrogasni dom gradio se u razdoblju izmeĊu 1950. i
1951. godine. Godine 1977. nabavljeno je novo vatrogasno kombi vozilo s potrebnom opremom,
ĉlanovi sudjeluju na brojnim vatrogasnim vjeţbama, a 1982. godine obiljeţena je obljetnica – 50
godina rada Društva, uz pokroviteljstvo „Metalpresa“ Plešce.
Godine 2002 obiljeţena je 70. obljetnica uspješnog djelovanja DVD Plešce uz
pokroviteljstvo Gec d.o.o.Plešce. Prigodom ovog jubileja odlukom zapovjednika društva Emila Gec i
vlasnika poduzeća Gec d.o.o.Plešce darovano je društvu specijalno navalno vozilo marke Magirus
Deutz..
Emil Gec sa sinom i unucima ispred vatrogasnog vozila
Uz proslavu obljetnice društvo je dobilo novu vatrogasnu zastavu dar obitelji Gec, a uz
pomoć brojnih sponzora nabavljene su 63 vatrogasne odore. Okupljene goste zabavljao je poznati
glazbenik Ivica Šerfezi dragi prijatelj Emila Gec.
Povećan je broj ĉlanova od nekadašnjih 25 vatrogasaca daleke 1932 godine, DVD je brojĉano
ojaĉao, ĉlanstvo je povećano na 66 aktivnih vatrogasaca, 22 podupirajuĉa ĉlana, 4 poĉasna i 56
pripadnika mladeţi svih uzrasta.
. Organiziraju se natjecanja vatrogasne mladeţi u Plešcima – „Memorijal Marijan Majetić“ a
2008. godine Društvo je postalo bogatije za novi vatrogasni dom.
Obnovljen vatrogasni dom
29
ZAMOST
Selo Zamost u dolini rijeke Ĉabranke leţi uz potok Gerovĉicu, koja izvire ispod
visokih stijena Svete Gore. Prvi se puta spominje u urbaru Koĉevskog gospodstva već
davne 1498. godine kao samostalno naselje u ţupi Gerovo, uz rijeku onda zvanu još
Ossionica. Smještajem izmeĊu tri mosta s pravom je opravdao svoj naziv, a kroz
prošlost razvijao se i postojao naselje ĉije je ţitelje prvenstveno karakterizirala
posvećenost obitelji, briga za njezin status, ali i stvaranje optimalnih uvjeta ţivljenja.
Ne tako davno slika Zamosta bila takva da je u svakoj od ovdašnjih kuća bio po neki
obrt, od kovaĉnice, pilane, mlina do trgovina i gostionica. Prema Buriću u Zamostu se
prvi puta spominje Antonius Muhvich 1737. godine. Tu je u 1788.17
godini u 14 kuća
ţivjelo 14 obitelji i 79 stanovnika od ĉega 34 muškaraca i 45 ţena. Imali su 2 konja,
12 volova, 22 krave te 1 košnicu pĉela, tu je bilo 13 slobodnjaka, a kućni brojevi
Zamosta bili su povezani s onima u Smrekarima i Podstenama.
Zamost prije II. svjetskog rata Koĉije u Zamostu
17
I.Karaman: cit.djelo
30
Odmah ispod Jezire, krškog izvora potoka Gerovĉice, koji se slijeva iz kamenih
dubina, smjestila se kuća obitelji Kovaĉ (Jezirca) nekad poznatih kovaĉa i pilanara, pored koje
još uvijek stoji stari pogon pilane s vodnom turbinom, koja je takoĊer pokretala mlin i veliko
kovaĉko kladivo, koje se danas nalazi pohranjeno u Zaviĉajnoj zbirci u Ĉabru, a prije II.
svjetskog rata sluţila za proizvodnju elektriĉne energije.
Tlocrt postojenja Ostaci stare pilane i kovaĉnice u Jeziri
U blizini se nalazio mlin obitelji Resman „kod Obrških“, koji je porušen te se sada
ovdje nalazi pilana.
Slika iz 1954 godine.
31
Obitelj Ţagar „Selankini“, vlasnici mlina koji je još uvijek u funkciji, spominju se u
Zamostu već davne 1751. godine, a do danas su uspjeli oĉuvati svoje mlinske pogone s tri
kamena. Još uvijek je u funkciji pilana kod Malinarića, pogon izgraĊen na Gerovĉici nakon
povratka starog gospodara iz Amerike prije I. svjetskog rata.
Stari mlin u Zamostu i Josip Ţagar (pokojni)
Zadnji mlin na Gerovĉici stajao je kod „Blaţkovih“ –obitelji Poje ali se nije saĉuvao.
U najbolja vremena u selu su bile tri trgovine i dvije gostionice, a jedna od najvećih bila je
„kod Ĉrĉkovih“ –obitelji Gašparac.
32
Svadba u obitelji Gašparac (Ĉrĉkovi)
Iz ove obitelji potjecali su daleko poznati harmonikaši, braća Gašparac Antun
(pokojni) i Josip, sudionici brojnih svatova i veselica u proteklih pedeset godina. Josip
Gašparac i danas rado zasvira na harmonici zajedno s unukom Milanom Ĉop koji je postao
izvrstan harmonikaš.
Antun i Josip Gašparac.
33
U Zamostu je crkvica Majke Boţje od PohoĊenja izgraĊena prije 130 godina.
Unutrašnjost crkvice u Zamostu
GraĊevina kakva je danas, istina, spomenik je vjere predaka. Preko njezina praga prošlo je
stotinu godina lijepih trenutaka, ali i kriza pa i ratnih nedaća.
U srpnju 2007. godine u Zamostu je sveĉanim misnim slavljem koje je predvodio
ţupnik veleĉasni Josip Malnar uz Mješoviti pjevaĉki zbor ţupe Presvetog Trojstva u
Plešcima, obiljeţeno 130 godina blagoslova crkvice Marije Majke Prelijepe Ljubavi koju
mnogi zovu i crkvicom PohoĊenja Marijina.
Iako je vrijeme bilo dosta sparno na platou ispred same crkvice okupio se zavidan broj
vjernika i gostiju. Nakon misnog slavlja prisutnima se obratio i Marko Smole iz Plešci koji je
na domaćem dijalektu opisao ţivot u ovom kraju kroz prošlost i sadašnjost, prvo spominjanje
Zamosta prije 500 godina te stare crkvice izgraĊene prije skoro stoljeća i pol.
Tom je prilikom poslije mise organizirano slavlje iznenaĊenja za sve koji su
prisustvovali misi u ĉast tako velikog jubileja same crkve i kao dar obitelji Gec iz Plešci,
Emil Gecu kojemu je obitelj na taj naĉin ĉestitala 60. roĊendan. Veselo druţenje potrajalo je
do veĉernjih sati.
34
Most u Zamostu iz 1938.g.
U Zamostu se nalazi i cestovni graniĉni prijelaz za pograniĉni promet.
Iz Zamosta je rodom jedna od najznaĉajnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja
dobitnica mnogih nagrada od kojih su znaĉajnije; Goranov vijenac za poeziju 1994. godine i
Vjesnikove knjiţevne nagrade »Goran« 2009 godine, za zbirku pjesama »Stvarnice, nemirna
površina«, objavljenu u nakladi Meandar 2008. godine.
.PIT'R KLJEP'C NA SVITE GUORE SEDI
Brate Andrejĉke
Pit'r Kljep'c na svite guore sedi
Guova memed uobauk'me puava.
Kljep'c Pit'r na svite guore sedi
hmazane nagi se v Koupo namaka
i ribice me med prst'me plišeju
i vejverce ga po hrpte ĉisejo
ku da se tok mejnejo
- uoj Marina, kaj je biu p'šiu vouk?
- a vejš da se nej p'rpjelou
- a kej' je kaj uodniseu?
- t'r vejš da nej p'rniseu
- uoj Marina, ke so šle p'ese za'jnin
35
- a vejš da nejso šle prejd'nim.
Pit'r Kljep'c na svite guore sedi
raskuštran, pozobliv, paĉas'n i trd,
a kan me se medi.
Z rokame pobuţa
te se naše t'mne guore
ĉe se še te i da be uostale.
Pit'r Kljep'c na svite guore sedi
guova me med uobuak'me puava
nogi se pa v Koupo namaka
a z rokame
z rokame se pa mešice tera.
Anka Ţagar
SMREKARI
Smrekari su mjesto smješteno uz prometnicu Zamost-Mali Lug, poviše Pleške doline.
Kada je ovo naselje nastalo i naseljeno i tko su bili njegovi prvi stanovnici iz podataka kojima
raspolaţem, nisam mogao doznati. Prema Oţuri koji je ispitivao naseljavanje Osilniške doline
poznato je da Smrekari nisu postojali u XV. stoljeću jer o njima nema spomena u „Koĉevsko
reškom urbaru“ iz 1498. godine u dijelu gdje se spominju naselja koja su spadala pod
Gerovsku ţupu. U „Ĉabarskom urbaru“ od 8. svibnja 1779. godine nalazimo na spominjanje
"Possessione Szmrekarje", a kao "Inguillini ex Colonis Liberae Migrationis facti ad idem
Dominum Spectantes" spominju se: Peter Janess, Jacob Osura i Simon Markovich. Po
prezimenu se kao prva osoba u tom naselju spominje Helena Janess i to 1757. godine. Burić
uglavnom u svojoj knjizi navodi osobe do ĉijih je imena i prezimena dolazio putem Matica
umrlih ili nadgrobnih spomenika, a za pretpostaviti je da je u navedenom naselju ipak bilo
više stanovnika.
Zanimljivi su podaci vezani uz 1788. godinu koji se odnose na ovo naselje. Tada je
naime ovdje evidentirano: 3 kuće u kojima su stanovale 3 obitelji s 35 ĉlanova, od ĉega 16
muškaraca i devet ţena. Bila su ovdje ukupno tri kmeta koji su posjedovali kuĉicu i nešto
okućnice, te su ţivjeli relativno slobodno iako su bili nadniĉari. Zanimljivo je ponovno
spomenuti podatak da se numeracija kućnih brojeva nekada nastavila iz jednog mjesta u drugo
te je tako naselje Smrekari brojevima bilo vezano uz Podstene i Zamost. U to vrijeme je u
Smrekarima bilo i 9 krava, dakle u prosjeku jedna je obitelj imala 3 krave, a koliko ih je danas
36
moţda je bolje da se ne zna. Najviše stanovnika (50) bilo je 1857. godine a najmanje (16) u
1890.g. Godine 2009 godine u Smrekarima ţivi desetak stanovnika.
Knjiga "Politiĉko i sudbeno razdjeljenje i Repetitorij prebivališta kraljevine Hrvatske i
Slavonije po stanju od 1. sijeĉnja 1913. godine" u Upravnom kotaru Ĉabar i Upravnoj općini
Plešce spominje Smrekare kao naselje s 31 stanovnikom koje spada pod rimokatoliĉku ţupu
Plešce, u Plešcima je puĉka škola, a spadalo je pod Upravnu općinu Plešce U davnoj prošlosti
spominju se prodori Turaka iz Osilniške doline prema Gerovu. Da li su se pri tome sluţili
ovim pravcem ili moţda preko Hrvatskog i Hriba ostaje upitno.
IzmeĊu dva svjetska rata18
poĉela se graditi cesta Zamost - Mali Lug i to u vremenu od
1921. - 1923. godine. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo je planirano i djelomiĉno
prelaganje te ceste. Zanimljivo je spomenuti podatak da je cesta Zamost - Mali Lug u vrijeme
gradnje nazivana "kukuruzna cesta" (palintarca) zbog plaćanja radnika u naturi. Naime,
gradnju te ceste potakla je drţava da bi ublaţila posljedice gospodarske krize poslije 1.
svjetskog rata, besposlicu i glad, koje su tada bile snaţno zahvatile Gorski kotar pa i ĉabarski
kraj. Vodovod u Smrekarima izgraĊen je 1972. godine, a izgledno je da je dosta rano u ovo
naselje pristigla i elektriĉna energija.
HRVATSKO
Selo Hrvatsko smjestilo se u pitomoj dolini Kupe, podno strmina Dimovca, a
prvi su mu susjedi naselja Zamost i Osilnica. U prošlosti je s okolnim naseljima bilo povezano
pješaĉkim i kolnim stazama. 1930. godine izgraĊen je most koji ih je spajao s Osilnicom, a
tek 2004. godine modernom cestom povezani su sa Zamostom.
18
Monografija "Gorski kotar",Delnice 1981.godine
37
Hrvatsko pripada ţupi Turke, mjesnom odboru Turki i gradu Delnice. Izraslo je na
obalama goranske ljepotice Kupe, a stanovnici su uvijek spremni svoje goste doĉekati
ljubazno s priroĊenom goranskom gostoljubivošću, posjesti ih kraj toplih peći, mogu ih
odvesti do uzvisine povrh sela, do crkve, ali i dalje sve do okolnih visoravni. Skromni su i
rijetki zapisi autora posvećenih ovom mjestu i njegovoj povijesti, kao i prikupljena sjećanja
starijih stanovnika. „Hrvatsko je danas malo selo, svedeno na osamnaest ognjišta“ govori nam
Marijan Oţura 19
i nastavlja:“ Preteţno su to sada malene obitelji, nestale u vihoru
raslojavanja i stoljetnih seoba za boljim uvjetima ţivota negoli ih je pruţala ova tvrda,
oskudna i škrta zemljica. Nekolicina kuća, što je i obiĉnom oku zamjetljivo, u savršenom su
stanju propadanja. Bilo da su vlasnici umrli, što je sve ĉešće, bilo da su se odselili. Crkva bi
po mome bila iz 1735. godine, a govori se da je moţda nekada bila ţupna crkva, što bi mogao
potvrditi i podatak da se tu pokapao narod iz dosta udaljenog Crnog Luga i nešto bliţih
Razloga. Inaĉe sada podruĉno spada pod ţupu Turke, nizvodno uz Kupu, već dugo bez
vlastitog ţupnika. Posvećena je sv. Florijanu, ali se moţda još više slavi sv. Rok. Ţupnik
Milan Bogović dotjerao je crkvicu, nakon njega Zlatko Sušić prekrio je dio svetišnog
krovišta, a brojni su vjernici svojih darovima ukrasili unutrašnjost crkve“. Sada se za Ţupu
brine ţupnik Marjan Markanović.
. Antun Burić20
vezano uz Hrvatsko spominje da je 1818. godine Hrvatsko brojilo 83
stanovnika, 1837. godine bilo ih je 121, a zatim je njihov broj uglavnom opadao, od 91 (1869.
i 1931.g.), do 53 (1880.g.), da bi 1948. godine bio zabiljeţen porast na 101 stanovnika a zatim
slijedi kontinuirani pad, tako da je primjerice 1981. godine u Hrvatskom bilo 66 stanovnika.
Godine 1938. proslavio je u Hrvatskom mladu misu vlĉ. Vince Malnar, a
1963.godine Marijan Oţura. Hrvatsko je indirektno dalo još : vlĉ. Ivana Janeša svećenika
Ċakovaĉke biskupije, ĉ.s. Velimiru Marijanu Janeš iz reda Kćeri Boţje Ljubavi i redovnika
Alfonza Franju Janeša franjevca konventualca. Bili su iz obitelji Josipa i Marije Janeš koja je
odselila iz Hrvatskog u Slavoniju.
Djeca su pohaĊala osnovnu školu u Turkima sve do izgradnje mosta preko Kupe 1930.
godine, a nakon izgradnje mosta pohaĊaju osnovnu školu u Osilnici i Fari, a srednju školu u
Koĉevju i Delnicama. Izgradnjom ceste prema Zamostu odlaze u školu u Plešce i Ĉabar.
U osobnim pismohranama stanovnika Antuna Štimca ima zanimljivih podataka, a
ovdje navodimo neke znaĉajnije obljetnice: „1803.g. naše selo upisano na karti kao Horozsko
sello, a iste je godine vladala i velika glad; 1814.g. kuga u širem podruĉju; 1850.g. Hrvatsko
selo ima 12 kućnih brojeva 1857. g. 121 stanovnika; 1875. Godine otvara se škola u Turkima;
1900.g. Hrvatsko ima 16 kuća i 65 ţitelja, a 1917. godine ovdje se osjetio potres. Godine
1991. biljeţi se porast broja stanovnika u 22 kuće. Moţda najznaĉajniji datum je 30. srpnja
19
Sjećanja Marijana Oţure u knjizi M.Kovaĉa: Stare slave djedovina, Hanau 1993.g. 20
A.Burić, cit. djelo,
38
2004. godine kada je dovršena cesta Zamost-Hrvatsko, a uskoro zatim uspostavljena je i
autobusna linija Ĉabar-Plešce-Zamost-Hrvatsko-Zamost-Gerovo-Delnice. 21
U Hrvatskom se nalazi radiona za izradu plastiĉnih proizvoda i poznati frizerski salon u
vlasništvu obitelji Štimac.
Slika Štimac. ( da li moţe ona slika s cvijećem)
Hrvatsko je i polazište za obilazak izvora Kupe i ulaz je u Nacionalni park Risnjak.
OSILNICA
O prvim poĉecima naseljavanja ovog podruĉja moţe se zakljuĉiti prema nalazima iz
Poliĉne jame kod naselja Ţurge, te istaţivanjima Srećka i Mitje Brodarja. Na prisutnost
Rimljana ukazuje stari most u Ĉrnom potoku, a prvi doseljenici došli su iz više smjerova:
Loške doline, uzduţno dolinom Kupe te kroz grebene Borovške gore.22
U vrijeme Karla
Velikog su podruĉje juţno od Drave do mora dobili oglejski patrijarhi. Oni su predali ribniško
i ĉušpersko gospostvo u feud Auerspergom, a njih su 1247 godine naslijedili Ortenburţani.
Oni su imali posjede u pokrajinama Gorenjskoj, Koroškoj i nekim njemaĉkim pokrajinama , a
prostirale su se i do izvora Kupe i dalje. Posebice su poznati jer su pospješili kolonizaciju
cijelog tog podruĉja, naseljavanjem kmetova iz Koroške i iz njemaĉkih pokrajina (Frankovske
i Turingije). Gradili su velike sakralne objekte, a ţupna crkva sv. Pavla i Petra u Osilnici prvi
put je spomenuta 1363. godine i bila je prva crkva u dolini i deţeli Petra Klepca. Nadgrobni
kamen s godinama 1877 i 1749 je na zidu „kostnice“ koja se nalazi ispod kora i vrlo je
vjerojatno da je sa starog groblja koje se nalazilo oko crkve. Od tadašnje crkve ostao je samo
zvonik, sadašnja zgrada je novijeg datuma i opremljena u novogotskom stilu. Središnji oltar
rad je domaćeg umjetnika Petera Rutara a obje slike: „Poklon Tri Kralja“ i „Kuzma i Danijel“
napravio je poznati slikar Janez Šubiĉ ĉiji se radovi nalaze u brojnim crkvama u Sloveniji.
Kao prvi „osivniški fajmošter“ spominje se 1570. godine Gregor Moratović 23
u jednoj od
gerovskih listina, a zatim 1616. godine vezano uz koĉevsko gospodstvo Moratović, dakle bio
je pola stoljeća ţupnik u Osilnici.
21
A. Štimac: Neki podaci o naselju Hrvatsko, 22
Ţupnija Osilnica v Deţeli Petra Klepca, priredio Joţe Oţura, Druţina d.d.o.Ljubljana 2009.g. 23
u hrvatskim izvorima Grgur Muratović ţupan u Gerovu, opaska Ţ.M.)
39
Nakon Ortenburţana njihov posjed naslijedili su grofovi Celjski a kasnije Habsburgovci koji
su 1507. godine dali u najam cjelokupni koĉevski posjed pa tako i Osilnicu barunu Thurnu.
Isti nisu dugo uţivali na njemu jer su ih 1515. ubili pobunjeni seljaci. Habsburgovci su sve do
1618. godine davali zemljište u najam, a zatim su ga prodali barunu Kislu, a on potom grofu
Auerspergu. U vrijeme turskih upada, krajem XV. stoljeća mještani su okolo crkve izgradili
obrambeni zid koji je 1613. godine u potpunosti izgorio, pa su uskoro izgradili novi, a na
njegovo postojanje ukazuje naziv zemljišta „Za taborom“. U XVI. stoljeću u Osilnišku dolinu
doselilo se nekoliko uskoĉkih obitelji, koje su se uskoro zbog pomanjkanja paše preselile u
susjedne krajeve. Stanovništvo se bavilo izradom košara i koševa, bili su poznati i kao vrsni
šumski radnici, a dio njih bavio se poljoprivredom i uzgojem stoke. Godine 1930. Osilnica je
prikljuĉena srezu Ĉabar koji je tada bio u Dravskoj banovini, a 1931 godine prikljuĉena je
Savskoj banovini, a Sloveniji je vraćena poslije II. svjetskog rata.
Smještena je na 296 metara nadmorske visine, a kuće su uglavnom zidane i pokrivene
ciglom, iako u posljednje vrijeme ima i drugih materijala. Škola je poĉela djelovati 1835.
godine, drţavna škola od 1857., a godine 1939 su domaćini privatni objekt adaptirali za
potrebe škole. Poslije II. svjetskog rata izgradili su novu školsku zgradu. Kraj je to pogodan
za lov, ribolov, kupanje, šetnju, kajak, a stanovnici su i vrsni pĉelari, stolari, krojaĉi i
ugostitelji.
Općina Osilnica je po broju stanovnika najmanja općina u Sloveniji, te obuhvaća
zemljište površine 3.611 ha. Na 1 kilometru ţivi oko 10 stanovnika. Nastala je 1995. godine
reorganizacijom lokalne samouprave. Obuhvaća 19 manjih naselja a meĊu njima je i općinsko
središte Osilnica. Rijeka Kupa je Osilnišku dolinu udubila u dubok kanjon, a na mjestu gdje
se Ĉabranka ulijeva u Kupu šira je i obuhvaća osilniško polje, a nizvodno veće površine ĉine
„boslivsku i mirtovićku pulje“. Na tim su proširenjima uz Kupu nastala naselja koja se
naslanjaju na obliţnja polja i zelene površine, ili su se pak stisnula na terasastim i poloţenim
terenima. Briga za oĉuvanje poljoprivrednog zemljišta i njegova nestašica prisilila je ljude da
40
kod naseljavanja izgrade manja mjesta, koja se na dnu doline nalaze uz cestu (Sela, Osilnica,
Ribjek, Loţec, Grintovec, Bosljiva Loka, Mirtoviĉi) a drugdje na terasama (Ţurge, Belica,
Bezgovica, Zgornji Ĉaĉić, Padovo, Strojiĉi). Svoju osobnost uspjele su oĉuvati kuće na dnu
doline, jer su ostala naselja za vrijeme II. svjetskog rata (1942. godine) spalili Talijani.
U zlatna vremena prosperiteta u Osilnici je osim škole bila i trgovina, mesnica,
zdravstvena stanica, fotografska radnja, knjiţnica, poljoprivredna zadruga, tu je djelovalo i
nekoliko autoprijevoznika a od ugostitelja poznata je obitelj Kovaĉ koja je kvalitetnom
uslugom pribliţila Osilnicu većim središtima s obje strane drţavne granice. Danas je tu
moderan hotel sa svim popratnim turistiĉkim sadrţajima.
Hotel Kovaĉ 2009 godine
FAŢONCI
Danas je ovo naselje pusto, s tri prazne i dotrajale kuće koje su izgraĊene na puno starijim
zidovima i objektima. Ime naselja asocira na grah, faţol (tal.fagiolo) iz ĉega bi se moglo
zakljuĉiti da je ovdje isti dobro rodio. No listajući Klaićev "Rijeĉnik stranih rijeĉi", Zagreb
1990.g.) u njemu sam našao slijedeće rijeĉi ""fasung"(njem.Fassung) = pripadak, sljedovanje,
ono što nekome pripada, tu je zatim rijeĉ "faša" (tal. "fascia") u znaĉenju vrpca, pojas, povez,
a "faše" (franc. faches) znaĉi posvaĊan, u nepovoljnim odnosima, ozlojeĊen na nekoga.
Mogućnosti su razliĉite, a osim asocijacije na grah moţda je realna i asocijacija na rijeĉ
41
"fasung" jer je u poĉetku ovaj zaselak pripadao nekom drugom od susjednih mjesta. To nam
potvrĊuju i stari kućni brojevi koji su meĊusobno povezivali Smrekare - Zamost – Faţonce -
Podstene.
„Ko slišimo za vasico Faţunci se takoj spomnimo na Sveto Goro in jamo v njej, kjer
si je v notranjosti našla pot Gerovĉica do Zamosta pri Jeziri. Še bolj pa je znana po tem, da je
tamkajšni junak Peter Klepec ispulil hujo. Z njoj je pritekel v Osilnico in pregnal Turke, ki so
vdrli v osilniško cerkev in v njej krmili konje. Faţonci so danes prazna vas, prazni stojita dve
hiši, tretja je bila ţe prej porušena. Ĉeprav majhna vas, je bilo nekoć pri hiši tudi štiri, pet
otrok. In kako so se imenovale? Kar po priimkih, in sicer: Mrletova, Erţinova in prej
opušćena Beotova".24
Iz Faţonaca je bila familija Kovaĉ (Jezirci), njihova baka je imala u
Jeziri mali mlin koji je bio temelj cijelog daljnjeg razvoja Jezire.
Danas na ţalost u ovom naselju više nema ni stanovnika, ni prezimena, a kuće su
ostale prazne. Faţonci slijede sudbinu ostalih manjih i udaljenijih zaselaka u ĉabarskom kraju
koji polako nestaju, a njihova spominjanja više nema.
PODSTENE
Prvi put se spominju 1498. godine kao „Unnder der steinwannd“ u ţupi Gerovo, a kasnije
pisane tragove nalazimo, 1787. godine gdje se izmeĊu ostalih naselja u ĉabarskoj gospoštiji,
spominje i naselje Podstene25
gdje je bilo 10 kuća, 10 obitelji, 68 stanovnika (37 muškaraca i
31 ţena), potom 3 konja, 30 krava, 22 ovce, 3 košnice pĉela i 10 ţelira. Kao što je već
napisano, u ono vrijeme numeracija naselja nije se odvijala pojedinaĉno već skupno za više
naselja, tako da se numeriranje objekata vršilo potezom Zamost - Podstene - Smrekari.
1779. godine u Podstenama26
nalazimo slijedeće osobe: Mihaly Gasparacz, Mathia
Gasparacz, Verban Kovach, Juro Wolff, Miklaus Turk, Gaspar Malinar, Mathia Wolff,
24
"Osilniška dolina" broj 13. od 1998.godin
25 M Korenĉić: Naselja i stanovništvo Hrvatske od 1857.-1971 Zagreb 1979.g
26
Ĉabarsku urbar od 08. svibnja 1779. godine
42
Gregur Panich, Mathia Stimacz i Verban Volf. U "Politiĉkom i sudbenom razdjeljenju i
repetotoriju prebivališta kraljevina Hrvatske i Slavonije" kojeg je u Zagrebu 1913. godine
izdala kraljevska Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinska zemaljska vlada, a sastavio kraljevski
zemaljski statistiĉki ured u Zagrebu, spominju se Podstene Pleške u Upravnom kotaru Ĉabar,
pod nadleţnošću Kraljevskog kotarskog suda u Ĉabru te Sudbenog stola u Ogulinu.
Podstene su potpadale pod Mjesni sud u Plešcima, izborni kotar bio im je Delnice, a u
Delnicama je bio porezni ured. Spadale su u Upravnu općinu Plešce. Godine 1910. imale su
44 stanovnika, pripadale su rimokatoliĉkoj ţupi u Plešcima, a djeca su pohaĊala Puĉku školu
u Plešcima. Prema „Koĉevsko reškom urbaru“ u Podstenama su davanja kmetova iznosila
20 solda za polovicu "hube" (grunta), a u ovom naselju “koje leţi na terasi nad Ĉabrankom
Martin i Thomas Reiaasch imali svaki po jednu polovicu hube (grunta)“.
Podstene su danas jedno od rijetkih naselja koja se obnavljaju, 2009. godine u
Podstenama boravi 5 mlaĊih obitelji ukupno oko 15 stalnih stanovnika.
Slika kuća
43
POŢARNICA
Slavko Malnar spominje Poţarnicu27
kao "skup zaselaka na padinama ispod Svete
Gore prema Plešcima. Ime je u vezi s poţarom. Gotovo potpuno nenastanjena. Izvorno je
Poţarnca". U dijelu knjige posvećenom naseljima ili dijelovima naselja u kojima su
evidentirana prezimena spominje se "Am Grab" kao naziv za podruĉje Poţarnice i Plešci u
XV. stoljeću, zatim Menavce, kao zaselak u Poţarnici. Ime je nastalo po stanovnicima koji su
rado vršili zamjene, mijenjali ili po domaće "Menavale". Spominje se i zaselak Pintari koje je
po Malnaru dobilo ime po prezimenu Pintar. Tu je i zaselak Repnik nastao na mjestu gdje su
prije ĉesto sadili repu. Sehur je bilo ime zaselka, a nastalo je na suhom mjestu, bez vode.
Našao sam potom ime zaselka Vlahi. Malnar pretpostavlja kako se u prošlosti u selu naselio
neki pravoslavac, za kojeg u nas postoji naziv "Vlah". Tu je još zaselak Zdolanci koji se
nalazi na donjem kraju sela pa je po tome dobio i ime.
Poţarnica se u prošlosti razliĉito nazivala. Pored naziva Poţarnica spominje se još
Posatnicev, Posarnicza, Poxarnica, Bruciati, a njezino prvo spominjanje moglo bi se vezati uz
1498. godinu kada se spominje "Am Grab" kao mjesto izmeĊu Poţarnice i Okrivja, no Josip
Oţura na jednom mjestu u "Osilniškoj dolini" uz "Am grab" vezuje Kamenski Hrib. Kada
smo već spomenuli pojedine zaselke koji pripadaju Poţarnici, vrijedno je spomenuti da se u
raznim popisima stanovništva Menavci, Starinci, Štorati i Zdolanci spominju samo u
razdoblju od 1952.-1971.g.28
Najviše je stanovnika u Poţarnici bilo 1857. godine (172), a
zatim slijede: 1900.g. (161), 1869.g. (156), 1890.g. (130), 1910.g. (129), 1818.g. (123),
1931.g. (121) i 1880.g. (105). U „Ĉabarskom urbaru“ iz 1779. godine. navedeno je
"Possessione Posarniczev" a spominju se imena i prezimena ukupno 19 osoba, dok Karaman
spominje Poţarnicu, da je 1788. godine u Poţarnici bila 21 kuća u kojima je ţivjela 21 obitelj
s ukupno 142 stanovnika (69 muških i 73 ţenske osobe). Navedenih 21 obitelji imalo je 13
volova, 47 krava, 74 ovce, 24 guske i 3 pĉelinje košnice.
Danas su na Poţarnici (Starinci) stalno nastanjena samo dva stanovnika Vlado i Antun
Hudolin.
27
S. Malnar: Prezimena u Ĉabarskom kraju, Ĉabar 2001.g. 28
Burić: cit. djelo
44
KAMENSKI HRIB
Prema podacima popisa provedenog 1788. godine u Kamenskom je Hribu bilo 8 kuća
u kojima je ţivjelo 8 obitelji s ukupno 50 stanovnika, od ĉega 23 muškarca i 27 ţena, dakle
više ţena nego muškaraca. Nije bilo u naselju nijednog konja, ali su zato obitelji imale 12
volova, 17 krava te 58 ovaca i bile bez gusaka ili pĉelinjih košnica. Sve gore navedene obitelji
bile su slobodnjaci.
Poljoprivredne usjeve nosile su ţene u koševima
U „Ĉabarskom urbaru“, pod "Possessione Kamenszki Hrib - Inquilini ex Colonis
Liberae Magritionis facti ad idem Dominum Specantes" navode: Mathia Merle, Jacob
Quaternik, Jacob Kovach, Anton Panych, Mathia Turk, Valentin Malinar i Leonard
Gasparacz, a isti su morali zbog "Czelog Leta Tlake" godišnje odraditi 18 dana svaki ili
ukupno 126 dana na tesanju greda, a bili su takoĊer duţni dati još neka druga davanja u
45
poljoprivrednim proizvodima. Godine 1913.29
Kamenski Hrib imao je 74 stanovnika,
potpadao je pod rimokatoliĉku ţupu u Plešcima dok su djeca pohaĊala Puĉku školu u
Plešcima. Bio je u sastavu Upravne općine Plešce, Kotarske i ţupanijske oblasti u Ĉabru i
Ogulinu, Kotarskog suda u Ĉabru, Sudbenog stola u Ogulinu, Oruţniĉke postaje u Gerovu te
Brzojavne postaje i Posljednje pošte u Plešcima. Antun Burić Kamenski Hrib prvi puta
spominje 1753. godine putem Elizabete Kvaternik.
U Kamenskom hribu ostalo desetak stanovnika sve starije dobi.
DONJI ŢAGARI
Ne zna se toĉno kada je ovo naselje nastalo. Po Buriću i njegovoj "Antroponimiji"
1745. godine spominju se Bartholomeus Krulich i Helena Maurin, Slavko Malnar30
u svojoj
knjizi o prezimenima u ĉabarskom kraju spominje Mariu Stimacz 1748.g., i Stephanusa
Gašparca 1754. U „Ĉabarskom urbaru“spominje se deset osoba. U darovnici kralja Franje II.
spominje se izmeĊu ostalih naselja i Donje Ţagare, a u "Repetitoriju" od 1.1.1913. godine
spominje se naselje "Donji Ţagari" s 76 stanovnika, koje spada pod rimokatoliĉku ţupu u
Plešcima, a djeca polaze Puĉku školu u Plešcima. U prošlosti su se razliĉito nazivali: Dolne
Sagarje, Dolni Szagari, Dolnye Zagarje, Spujdni Zagarje. Igor Karaman spominje da je 1788.
godine u Donjim Ţagarima bilo 11 kuća s 11 obitelji. Bilo je 34 muških i 41 ţena ili ukupno
75 stanovnika. Tu se navode još 3 konja, 12 volova, 19 krava, 31 ovca, 43 guske 5 pĉelinjih
košnica i 12 ţelira.
Neki povezuju nastanak imena naselja uz stare pilane - ţage, drugi ime tumaĉe na
naĉin da je prvi stanovnik bila osoba po imenu Ţagar. U njemaĉkom jeziku rijeĉ "ţaga"
(Sage) znaĉi pila, a "ţagaĉ" je pilar, drvorezac.
OKRIVJE
„Okrivje ima nekoliko malih sela koja su devet kilometara ili 5,6 milja udaljena od Ĉabra.
Bog je Okrivju dao toliko prirodnih ljepota i zato nam rijeĉ "Raj" tako brzo pada na pamet.
Ali što Okrivje nema? Ljude. Prije mnogo godina, 1857. g. 318 je ljudi tamo ţivjelo. Danas,
meĊu tih nekoliko sela, samo jedno je naseljeno, a to su Mikuli. Naravno, za vrijeme ljeta
uvijek ga posjete ljudi koji ţele uţivati u prekrasnim šetnjama šumom, ali to je raj u kojem je
tako teško ţivjeti. Prije su tamo ţivjele velike obitelji gdje je u svakoj obitelji bilo najmanje
29
„Politiĉko i sudbeno razdjeljenje i repetitorij prebivališta kraljevine Hrvatske i Slavonije po stanju od
1. sijeĉnja 1913.“ , Zagreb 1918. 30
46
osmero djece.. U svim tim selima bilo je više od 50 kuća i Okrivje je bilo sa skoro 400 ljudi
najveće naselje u cijeloj Pleškoj opštini. Poĉetkom XX. stoljeća su ga domaći radi toga
nazivali ĉak Chickago.
Stariji ljudi imaju vrlo lijepa sjećanja na ta vremena. Saznali smo da je prije drugog
svjetskog rata jedan uĉitelj htio otvoriti školu u Okrivju zbog velikog broja djece. Ali danas
nema niti jednog. Za vrijeme II. svjetskog rata, 1942. godine, Talijani su spalili sve kuće tog
podruĉja, izbacili ljude iz njihovih kuća, spalili im svu imovinu te ih odveli u logore u Italiju.
Tamo su bili 18 mjeseci, bez iĉega, osim malo hrane i vode. Sliĉnu sudbinu su imala i sva
ostala naselja iznad dolina na desnom i lijevom brijegu Ĉabranke,
Završetkom rata, ali i poslije, kao npr. 1957. godine, poĉela je selidba. Muškarci su
napuštali Hrvatsku kako bi se kao šumski radnici zaposlili u Francuskoj, Americi, Aljaski,
Australiji, Kanadi, neki su otišli u Slavoniju, a dio je ostao na rodnoj zemlji. Jedna ţena još
uvijek ţivi u Okrivju - Milka Tomac sa sinom Josipom. Ona nam je objasnila kako izgleda
jedan obiĉan dan njenog ţivota. Osim brige o ţivotinjama (kravama, kozama, kokošima)
nema nekog posebnog posla, a osobito za vrijeme zime. Kada padne snijeg, odsjeĉeni su od
cijelog svijeta. Do prije par godina dana nije bilo niti telefona.“31
Prema Igoru Karamanu Okrivju je ţivjelo 237 stanovnika, a u 34 kuće bilo je 34 obitelji s 114
muških i 123 ţenska ĉlana, koji su posjedovali 28 volova, 80 krava, 197 ovaca, 45 gusaka i 10
košnica pĉela.. Tu je ţivjelo 6 selišnih seljaka, 26 ţelira i 1 poţelir. „Ĉabarski urbar“
spominje naselje Okrivje i ukupno 31 osobu s njihovim teretima, tlakama i brojnim drugim
davanjima. U Urbaru iz 1498 se spominje u ţupi Gerovo naselje Am Perg, koje bi moglo biti
Okrivje i Kamenski hrib. A. Burić navodi da se već 1745. godine kao stanovnik Okrivja
spominje Bartholomeus Krulich.
Milka Tomac i Drago Kovaĉ iz Zamosta
MANDLI
31
Zapis Pascala Ţagara iz Francuske
47
Naselje Mandli ili kako se po nekima još zvalo " Weitembach…", spominje se vezano
uz razvoj ţupe Osilnica i ţupe Gerovo, uz iskorištavanje vodenih potencijala, gradnju
prometnica i dr., a brojni autori indirektno su opisivali zbivanja u ovom kraju. Iz onog doba
datira zapis o tlaki i desetini podloţnika gerovske ţupe koji su navedeni u „Koĉevsko reškem
urbaru“, gdje je navedeno da su uvjeti za obradu zemljišta i razvijanje poljoprivrede bili
slabiji nego na drugim podruĉjima (misli se pri tome na dio gerovske ţupe smješten u dolini
Ĉabranke). Tako su ondašnji ţitelji Weitembach… (Mandli) davali po 40 soldi, u Zamostu su
za polovicu posjeda davali 21 sold (za cijeli bi to iznosilo 42 solda, što bi bilo najviše u ţupi),
a u Podstenama davali su 20 soldi za pola posjeda. U to vrijeme u Weitembachu je imao cijeli
posjed Mathe Mandl, pa otuda moţda i sam naziv naselja. Moţda da ovom prilikom
spomenemo navod iz Koĉevsko reškog urbara: "Weitembach ena huba. Mathe Mandl daje od
ene hube 40 soldov".32
1788. godine u Mandlima bilo je 11 kuća s 11 obitelji, od ukupno 63
ţitelja njih 32 bilo muškaraca i 31 ţena, a u svom posjedu imali su 4 konja, 11 volova, 22
krave, a tu je ţivjelo 10 ţelira. Kućni brojevi u Mandlima nadovezivali na one u Donjim
Ţagarima. 1818. godine u Mandlima je bilo 76 stanovnika, 1857.g. njihov je broj porastao na
100, da bi poĉetkom XX. stoljeća tj. 1900.-te godine broj pao na 99, 1931. godine bilo ih je
109, a taj broj se zadrţao i u 1948. godini, nakon ĉega slijedi razdoblje opadanja broja
stanovnika. Prema Buriću "prvo spominjanje naselja Mandli datira iz godine 1743. putem
ondašnjeg stanovnika Josephusa Merle.“ 33
Prije stotinu i više godina zapoĉela je gradnja prometnice dolinom Ĉabranke koja
danas povezuje Ĉabar s Plešcima. U noći izmeĊu 15. i 16. lipnja 1903.g. na cesti izmeĊu
Plešci i Ĉabra blizu Mandli oštećena je spomen ploĉa s imenima grofa Khuena Herdervarya i
ţupana Vladimira pl. Nikolića. Oko 1915. godine u Mandlima na samoj Ĉabranci trgovac iz
Plešci Milan Muhvić izgradio je pilanu, a godinu dana kasnije i mlin, a ova je vodenica radila
sve dok njegov sin i nasljednik nije otišao u partizane, a nabujala Ĉabranka 1942. godine
poplavila objekt i uništila ga. Bio je smješten na podruĉju sadašnjeg Ribnjaka.
Stara peć za sušenje jabuka (bljeĉki) u Mandlima
32
Koĉevsko reški urbar,napr.cit. 33
A.Burić, cit. dj.
48
I nešto o praznovjerju meĊu ljudima iz Mandli i njihovog okruţenja.34
Tako se u
tekstu spominje da se u prošlosti na putu prema Ĉabru, kod Ciganske ravnice, moglo u
obliţnjoj šumi pod stablima poslije ponoći vidjeti vatru, a tu su se zbivale i druge ĉudne
stvari. Tako su stariji ljudi znali priĉati da je od Ĉabra nizbrdo jednom uz veliku buku dolazio
veliki voz sa zapregom. Ljudi koji su mu kretali ususret bili su uvjereni da se bliski kontakt ne
moţe izbjeći, no tada je voz iznenada nestao, kao da bi propao u Ĉabranku, na ĉuĊenje ljudi
koji tu pojavu nisu znali objasniti. Zanimljivo je pri tome da se skoro na istom mjestu
dogodilo još nekoliko sluĉajeva koje nitko nije mogao objasniti, posebice izmeĊu ratova.
Netko od ţitelja Mandli, kazuje priĉa, gonio je upregnutog konja prema Ĉabru. Na mjestu
gdje je po priĉi nestao navedeni voz, konj se zaustavio i nije htio naprijed. Vlasnik se na sve
moguće naĉine trudio da bi konja pokrenuo naprijed, ali uzalud. Nakon nekoliko trenutaka
doletio je ameriĉki avion, koji se vraćao iz bombardiranja Njemaĉke i preostalu bombu bacio
blizu ceste, nekih stotinu metara naprijed. Eksplozija je bila toliko jaka, da je bacila obliţnju
stijenu tešku nekoliko tona u jarak uz cestu, a ista je spreĉavala promet još neko vrijeme
nakon rata. Da se konj nije zaustavio sigurno je da bi eksplozija u potpunosti uništila voz i
ubila njegova vlasnika.
U Mandlima je 1982/83. godinu Veterinarska stanica uz pomoć „GraĊevinara“ Ĉabar
izgradila ribnjak, koji danas djeluje u sklopu „Finvest corpa“ Ĉabar za uzgoj pastrve.
druga slika
Ribnjak u Mandlima
POVIJESNE I KULTURNE ZANIMLJIVOSTI
PALĈAVA ŠIŠA
34
J. Oţura: Osilniška dolina, periodika,
49
Obnovljena Palčava šiša
Kuća rodbine Čop, velika stara zgrada, lokalno nazivana „Palčava šiša“, nalazi se u
samom središtu sela, nasuprot župnoj crkvi Presvetog Trojstva i trgu koji je ureĎen
2007. godine, na mjestu nekadašnje stare „Tomažave šiše“. Samo nekoliko koraka
od nje je „Tomažav maln“, vodenica pored koje već stoljećima vodi stari put za
Požarnicu i Svetu Goru. Pored Palčave šiše uz crkvu stoji velika „Šučava šiša“,
sudceva kuća – kuća stare obitelji Muhvić, koji su nekada bili takoĎer velikitrgovci i
poduzetnici.
„Palčava šiša“ je jedna od rijetkih u cijelosti očuvanih bogatih kuća 19. stoljeća, koja
od 2006. godine sa svojim zbirkama djeluje i kao Etnološka zbirka, a u vrijeme
otvaranja bila je i prva privatna zbirka u Hrvatskoj. Izgradio ju je 1856. godine
posjednik, trgovac i gostioničar, te nekadašnji pleški sudac Ivan Čop sa ženom
Lenkom roĎenom Kvaternik iz Mandli. Napravljena je od kamena, s
kamenimportalima i okvirima prozora, s dubokim podrumima i križno nadsvoĎenim
prizemljem.
Pored tradicionalne trodjelne podjele prostora u prizemlju, koja je značajna za starije
kuće u Gorskom kotaru, na katu je umetnuta gospodarska etaža. Kuća je od početka
imala crnu kuhinju s ostavom u prizemlju, gdje su bile pored „hiše“ – nakadašnje
radne dnevne sobe domaćih, još prostorije gostionice i trgovine. Druga crna kutija
bila je na katu, a tu su još bile spavaće sobe domaćih, a već od početka i salon s
blagovaonicom – graĎanska dnevna i reprezentativna soba gospode, koje nije
bilo ni u jednoj kući u okolini. Spavaće sobe bile su i na tavanu, a pored veće i dva
mala „štiblca“. Kao i sve veće zgrade u okolini izgradili su je talijanski majstori.
50
Oko 1880. godine nasljednik Anton, dugogodišnji načelnik općine Plešce i poslanik u
županijskoj skupštini, prvi je puta preuredio zgradu. Crna kuhinja iz prizemlja
preselila se sa „šporhetom“ u „hišo“, a trgovina je bila dvostruko proširena. Na
gospodskom katu kuća je dobila novu „kancliju“, a preuredili su i salon.
Zidovi i stropovi soba ukrašeni su slikanim dekoracijama, čime se slijedila moda
bogatih graĎanskih interijera. Trgovina i posao su cvali, kupovani su novi posjedi,
nadsvoĎena gospodarska zgrada, kupljena susjedna kuća, a u prizemlje se smjestila
općinska kancelarija, a otvorili su i mesariju. Drugo preureĎenje uslijedilo je nekoliko
godina poslije Antonove druge ženidbe i početkom izgradnje nove ceste izmeĎu
Plešci i Čabra oko 1894. godine. Dogradilo se novo krilo zgrade s podrumom,
kuhinjom i novim salonom na katu. Gostionicu su proširili u dvije prostorije.
Kuća nije dobila samo novi salon, nego se od njega odvojila i blagovaonica.
Uslijedile su promjene generacija, razvijao se turizam, povećavale površine
zasaĎene voćkama. Uoči II. svjetskog rata nakon prometne nesreće sama je ostala
udovica Berta s dvije male djevojčice, a usprkos čestim krizama i ratnim strahotama
izuzetnom energijom održala je gospodarstvo i kuću.
Krajem osamdesetih godina XX. stoljeća rodbina je napravila prvi veliki korak u
obnovi Palčave šiše, a zatim su nastavljene aktivnosti na daljnjem ureĎenju zgrade i
okoliša, prvenstveno zahvaljujući angažiranju Marka Smolea, potomka ove poznate
plešćanske obitelji trgovaca i ugostitelja, koji je izuzetnim angažiranje uspio da je
jedna vrijedna obiteljska kuća u Plešcima spašena od zaborava i uvrštena u registar
kulturnih dobara. Tragovima starih dokumenata gospodin Smole istraživa povijest
svoje obitelji i okoliša sa obje strane granice i pokušava restaurirati unutrašnjost
objekta kako je on stoljećem prije izgledao te prezentirati istrage široj javnosti.
„Palčava šiša“ danas je prepoznatljivi subjekt u turističkoj valorizaciji doline
Čabranke. Poslije 1924. godine, kada je Plešce uz jaki poticaj Zvonimira Čopa,
tadašnjeg gospodara Palčave šiše i načelnika općine Plešce, kao jedini kraj iz našeg
područja, bilo uključeno u turistički prospekt Ljetovališta i klimatskih mjesta u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, opet je prvo mjesto na području Čabra koje ima
svoju prezentaciju na internetnom vodiču Hrvatske.
Prezentacija gostionice i turizma
Palčava šiša danas posjetiteljima omogućava razgledavanje nekadašnjih prostorija
trgovine i gostionice, salona na katu, izloženih etnoloških predmeta, ureĎene vinske
podrume. Mjesto je to održavanja brojnih etnoloških skupova, predavanja ali i
51
organiziranih ogleda bliže okolice i prirodnih ljepota. Zamišljena kao centar svih
kulturnih i baštinskih dogaĎanja, zahvaljujući pažnji medija, Palčava je šiša sve
poznatija i prepoznatljiva i van granica ne samo Plešci već i grada Čabra
i Republike Hrvatske.
Luster u salonu
(slike za kuću ostaju osim Ćopa)
STARI PLEŠKI MLIN
Pleški mlin zove se i Tomažav maln, izgraĊen je oko 1822. godine zajedno s gradnjom
obiteljske kuće Tomaţavih. Prije toga postojao je mlin na „Miţnarjevi Malnci“ uzvodno, koji
je bio poĉetkom 20. stoljeća zapušten (još ga ima u vojniĉkoj specialki iz 1910) i od kojeg je
opstalo uz potok još samo nekoliko kamena. Slika starih Plešci bila bi nepotpuna bez ove
epizode, detalja na dragulju nasljeđa običaja i obrta koji su posve nestali u drugoj polovici XX.
stoljeda u nekada bogatom scenariju na mozaiku obrtničkih djelatnosti i tradicijskog nasljeđa
u ovdašnjim seoskim zanimanjima. S Tomažavim malnom u Plešcima je nastala i posljednja
vodenica, ako izuzmemo onu prema Mandlima, na skretanju za Okrivje, kao i one (više njih) u
naselju Zamost, gdje se ječam, kukuruz i dr. za brašno mljelo na par mjesta. Tako kod
Selankinih (obitelj Žagar), kod Mihlovih (obitelj Malinarid), kod Uobrškeh i kod Jezirskih
(obitelj Kovač). Malo je podataka o Tomažovom malnu s ogromnim kotačima zamašnjacima
koje je pokretao posebni sliv - dotok vode, a teški kameni žrvnji usitnjavali zrnje i pretvarali
vrede donesenih plodova s Pleškog polja - ječam, kukuruz i slično, u fino mirisavo brašno.
Mlin je normalno radio negdje do 1958./59. godine, pokretan je bio pogonom vode koja bi
se, dovođena posebnim kanalima, vradala niz ogromne, masivne pokretačke kotače
vodenice, i uz zaglušujudu buku pokretala ih. Tomažavi su uredno vodili brigu o radu,
održavanju i popravcima.
52
Stari Tamaţav mlin
Naša priĉa o pleškom mlinu ne bi bila potpuna, kada ne bi zabiljeţili jedan
karakteristiĉan detalj, koji nas vraća u ondašnje teške godine, kada se radilo o pukom
preţivljavanju. Mnoge obitelji, posebice one s brojnijom djecom, našle su se nakon rata u
teškom socijalnom poloţaju i doslovno su gladovale. Nije se moglo ţivjeti samo od njive.
ţivjelo se u siromaštvu. Starije osobe prisjećaju se sa sjetom tih teških vremena, izmeĊu 40-
tih i 50-tih godina XX. stoljeća i povezanosti sa starim pleškim mlinom. Po njima, "bilo je
dana kada u kući nije bilo ni šaĉice brašna. Svjeţi, topli, mirisni kruh bi zamamno mirisao iz
seoske pekare, koja je tada kao obrt u selu još postojala. Brojna obitelj od desetak ĉlanova
mogla se samo naslaĊivati ovim mirisima što su svako jutro do njih dopirali jer novaca za
kupnju kruha nije bilo. Tek za velike blagdane poput Boţića i Uskrsa majka je smogla nešto
brašna da u kućnoj krušnoj peći ispeĉe zlatnu mirisnu pogaĉu, pšeniĉnu ili kukuruznu, nešto
kolaĉa, "pohance" za mesopust, štrukle, orehnjaĉe, makovnjaĉu ili štrudlu od jabuka ili sira.
Bio je to za obitelj sveĉani blagdan“ 35
Za Plešku dolinu znaĉajno je razvijanje vodenica - mlinova, kovaĉnica i pilana. U
zlatno doba ovdje je bilo desetak i više ovakvih postrojenja, neka ĉak i na Vrhu Okrivja, a
najviše ih je bilo smješteno uz Ĉabranku i Gerovĉicu, o ĉemu svjedoĉe ostaci ruševina te
poneki saĉuvani objekt.
35
M.Kovaĉ,: Stari pleški mlin, neobjavljeni rukopis
53
Stari mlin Zamost
GOSPODARSTVO I PODUZETNIŠTVO
LOŢ METALPRES PLEŠCE
Plešce se ubrzano razvija, a tvrtka „Loţ Metalpres“ sa zavidnim brojem
zaposlenika, koji se ovisno o zahtjevima trţišta, kreće izmeĊu 150 i 180 djelatnika,
doprinosi tome da u ovoj sredini skoro da i nema nezaposlene radno sposobne osobe.
Dapaĉe, za svoje potrebe zapošljavaju i radnike iz ostalih mjesta ĉabarskog kraja pa i
susjedne Slovenije. Loţ Metalpres d.o.o. Plešce trgovaĉko je drušvo registrirano 1992,
godine. Osnivaĉi i vlasnici društva su slovensko poduzeće „Kovinoplastika“ Loţ d.d. s
55 posto udjela i fiziĉke osobe (uglavnom zaposlenici) s 45 posto udjela. Datira od
04.11.1961. godine kada je Narodni odbor općine Ĉabar donio Rješenje o osnivanju
Metalno galanterijske zanatske radnje, koja 11.03.1966. godine mijenja naziv u
„Metalpres“ poduzeće za preradu metala Plešce. Tijekom 1973/74. godinu dolazi do
spajanja s Kovinoplastikom iz Loţa kada postaje OOUR u sastavu radne organizacije.
OOUR Metalpres i njegovi pravni prednici posluju u prostorima Zadruţnog doma u
54
Plešcima a 1976. godine sele u novoizgraĊenu tvornicu, koja je kasnije u nekoliko
navrata dograĊivana. Uslijedila je zatim 1989. godine nova statusna promjena te
nastaje Poslovna enota Metalpres Plešce. Osamostaljivanjem i proglašenjem
suverenosti dviju drţava, Hrvatske i Slovenije, došlo je do nove statusne promjene te
je nastalo poduzeće Loţ Metalpres Plešce u kojem Kovinoplastika ima 55 posto udjela
a fiziĉke osobe 45 posto,koje se bavi proizvodnjom proizvoda od metala i plastiĉnih
masa. za potrebe graĊevinarstva i domaćinstvo. Najstariji i najzastupljeniji proizvodni
program su plastiĉni sifoni za domaćinstva (sudoperi), kupaonice i podni sifoni. Tu su
zatim ormarići za centralno grijanje, plinski ormarići, vratašca za kade. Metalni dio
proizvodnje ĉine vratašca za dimnjake i rozete, poštanski ormarići za kuće i zgrade,
klasiĉan okov i ostala metalna galanterija. Od 2004. godine posjeduju sustav
upravljanja kvalitetom po normi ISO 9001:2000.
Nova slika
Sve se više razvijaju programi krovnih prozora i tavanskih stepenica u metalnoj
i drvenoj izvedbi, te stepenice za interijere. Društvo je izvozno orijentirano i oko 60
posto od ukupne realizacije otpada na izvoz. Strojni park ĉine brizgalice, hidrauliĉne
stupne i stolne preše, ekscentar preše te škare za izrez limova Društvo posjeduje
vlastiti vozni park što omogućuje dostavu robe do skladišta kupaca.
Tendencija uprave društva na ĉelu s direktorom društva dipl.ing Štimac
Antunom je da se stalnim ulaganjima u strojni park i opremu zadovolje visoki zahtjevi
trţišta u pogledu kvalitete proizvoda i rokova izrade.
Ne treba posebno isticati da se radi o tvrtci koja je, zajedno s obiteljskom
tvrtkom GEC, donijela prosperitet u ovu sredinu, i pomogla u razvojnim programima
Mjesnog odbora Plešce.
55
RAZVOJ PODUZETNIĈKE DJELATNOSTI – GEC d.o.o.
Znaĉajnija promjena nastala je pokretanjem vlastitog privatnog posla u vrijeme 70-tih
godina, kada je privatno poduzetništvo bilo rijetkost i hrabar podvig. Emil Gec je zajedno sa
suprugom Jelenom pokrenuo obrtniĉku radnju za preradu plastike i metala, u kojoj su
izraĊivali plastiĉne dijelove za susjedni pogon „Metalpres“ koji je već radio na tom podruĉju.
Kupnjom prve brizgalice otvorila se mogućnost izrade proizvoda i za druga poduzeća
u blizini, ali i na podruĉju Slovenije. Kvalitetom i velikim trudom posao se širio, nabavljena
je i druga brizgalica, proširen je asortiman proizvoda na program plastiĉnih nogica za
namještaj, koje su se plasirale od Slovenije, Bosne do Srbije. Kako se ukazala potreba za
metalnim okovom za nekadašnju veliku tvornicu namještaja „Goranprodukt“ Ĉabar, poĉelo
se s radom i na izradi metalnih okvira.
SLIKA BRIZGALICA
Devedesetih godina, poĉetkom raspada nekadašnje drţave, smanjilo se trţište i gotovo
zaustavila prodaja na tim podruĉjima, ali je već u pripremi bio novi proizvod – vrećice za
pakiranje. Proizvodnja se još uvijek odvijala u garaţnim prostorima obiteljske kuće. Kako je
rastao obim posla, tako je 1988. godine izgraĊeno novo postrojenje kao baza sadašnjeg
pogona za preradu plastike. Nabavljena je oprema za izradu folija te moderniji strojevi za
izradu vrećica. Proizvodni program bio je vrlo interesantan te je postojala uvijek potreba za
većim prostorom i novim tehnologijama, te su tako redovito nabavljani moderniji i brţi
strojevi za izradu vrećica, strojevi za tisak, linije za proizvodnju folija. Stari program se poĉeo
napuštati i više se polagalo paţnje na specijalizaciju u proizvodnji folija i vrećica koje su i
danas glavni proizvodi. SLIKA STROJEVI
Tijekom godina izgraĊene su još dva proizvodna postrojenja , tako da trenutno
ona zauzimaju ukupno oko 1000 metara kvadratnih zatvorenog prostora i još toliko prostora
za vanjsko skladištenje materijala. Instalirano je pet linija za ekstruziju razliĉitih kapaciteta,
ĉetiri varilice za vrećice, tri stroja za tisak, linija za regeneraciju što omogućuje proizvodnju
bez otpada štetnog za okoliš.SLIKA HALA
56
Godine 2004. Dobiven je Certifikat ISSO 9001:2000 kao dokaz kvalitete rada i
kvalitete proizvoda, a 2008. godine obnovili su certifikat i nastavili s uspješnom primjenom.
Tvrtka je od strane Business hr. proglašavana više godina uzastopno kao tvrtka Gazela koja
pokreće hrvatsko gospodarstvo. Prema istraţivanjima i podacima Zavoda za poslovna
istraţivanja tvrtka „Gec“ je u proteklih pet godina uplatila davanja u obliku poreza i doprinosa
ĉime se pripomoglo, preraĉunato u konkretne podatke, izgraditi 174 metara auto cesta,
podignuti 152 hektara novih vinograda ili nabaviti 25029 školskih udţbenika.
SLIKA ZLATNA KUNA
Upravu Društva ĉine Emil Gec, Jelena Gec te Irena Gec Andlar. Poduzeće u Plešcima
zapošljava 14 djelatnika, sve mladih osoba iz ovog kraja. Stalnim angaţiranjem i velikim
trudom i odricanjima, moguće je i u doba ove svjetske gospodarske krize, uspješno odraĊivati
poslove i dalje razvijati pokrenute djelatnosti.
Proizvodni pogoni
PROIZVODNI PROGRAM
- FOLIJE – termoskupljajuće, strech, graĊevinske, poljoprivredne,
- VREĆICE – za domaćinstvo, za smeće, za pakiranje,
- VREĆE – industrijske, svih namjena,
- TISAK – tisak na folije i vrećice
-
Termoskupljajuća folija koristi se kao ambalaţa za skupna pakiranja (piće,
svijeće, prehrambeni proizvodi, ĉasopisi). Folija se prolazom kroz termo tunel skuplja
okomito i vodoravno te napravi ĉvrst paket za daljnji transport. Dostupna je u razliĉitim
oblicima (crijevo, polucrijevo, list), širinama, debljinama i teţinama rola.
Stretch folija je tanka prozirna folija namijenjena za zamatanje paleta. Odlikuje se velikom
rastezljivošću i ĉvrstoćom. Paleta omotana stretch folijom je maksimalno zaštićena od
vremenskih utjecaja, vrlo je stabilna, a troškovi pakiranja su vrlo niski.
57
Zraĉna folija ili folija sa zraĉnim jastucima upotrebljava se za pakiranje lomljivih
stvari, stakla, slika, namještaja, kućanskih aparata, porculana, ukrasa, knjiga i sliĉno. Role su
u širinama od 1250 mm, u rolama od 10 kg odnosno 105 m2. Karakterizira ih mala teţina,
lako oblikovanje oko proizvoda, termiĉki i akustiĉki izolator te ekološka prihvatljivost.
Folije za graĊevinarstvo upotrebljavaju se kao folije za izolaciju, za prekrivanje ili
kao zaštita proizvoda od prašine, vlage, sunca. IzraĊuju se u širinama od 2, 3 i 4 m i
debljinama od 0,08, 0,15 ili o,20 mikron, te kao prozirne, u boji ili crne. Pakirane su u rolama
od 50 kg.
Folije za domaćinstvo
Paronepropusna folija ili stop air folija upotrebljava se kao izolacija kod postavljanja
krovova ili gipsanih ploĉa. Ona zaštićuje od vanjske vlage i predstavlja vrstu izolacije.
IzraĊuje se u širinama od 2 ili 4 m, u rolama od 100 m2 ili u rolama od 50 kg. Predstavlja
idealan materijal za izolaciju ravnih krovova.
Folije za plastenike su visokokvalitetne folije za primjenu kod uzgoja biljaka u
plastenicima. One su zaštita od smrzavanja, od kiše i sunca. IzraĊuju se kao: UV stabilizirane
folije za montaţu na plastenicima – kao dvo sezonske folije, u širinama od 6, 8, 10 i 12 m:
kao crne folije za polaganje na zemlju protiv korova, omogućujući zadrţavanje vlage u zemlji,
bolji prinos širine 1000, 1200 i 1400 mm; crne folije za zamraĉivanje krizantema – izraĊuju se
kao crne deblje od 4, 6 i 8 m ili kao dvoslojne crno bijele tanje (lakša manipulacija) u
širinama od 6 i 8 m: kontejneri za sadnice – vrećice za uzgoj sadnica lovor višnje i ostalih
sliĉnih biljaka.
wwwgec.hr
GEC GP d.o.o.
58
Stovarište uz pilanu u Luĉicama
Djelatnost prerade drva od osnivanja 2006 godine prvo se obavljala u više godina napuštenoj
pilani u Malom selu kod Crnog luga, a novu lokaciju smo pronašli u Poslovnoj zoni Luĉice u
Delnicama gdje ćemo i dalje razvijati našu buduću proizvodnju. Dosadašnji kapacitet je oko 30
dnevno, a nakon instalacije nove linije bio bi oko 50m3. Kako se pokazalo da na podruĉju Grada
Delnica nema više nijedne pilane koja bi mogla pokriti potrebe za pilanskim proizvodima, a drvna
industrija u Delnicama nekada je bila osnovna djelatnost za cijelo podruĉje odluĉili smo postaviti novu
modernu pilanu koja bi odliĉno radila s obzirom na neposrednu blizinu pruge i autoceste.
Grad Delnice takoĊer podrţava naš projekt kao i sam projekt razvoja Poslovne zone Delnice
ĉime bi se aktivirala proizvodna djelatnost, zapošljavanje i zaustavio odlazak mladih ljudi iz ovih
krajeva. S obzirom na veće kapacitete ostvarili bi veliki dio izvoza jer je potraţnja vrlo velika,
zaposlili bi još nekoliko djelatnika i postavili temelje za finalizaciju drvenih proizvoda kao i veću
iskoristivost drvnog sortimenta. Sama proizvodnja ekološki je ĉista, sav otpad prodaje se za izradu
drvenih peleta koji su ekološko gorivo budućnosti.“36
Ovaj projekt bitan je za hrvatski drvni sektor u segmentu finalizacije proizvoda budući da se
veliki dio drvene mase ne finalizira, a postoje i velike potrebe i mogućnosti u plasmanu finaliziranih
drvenih elemenata svih vrsta.
Tvrtka je potpisnik Kodeksa etike u poslovanju HGK.
36
Novi list, Rijeka,01. kolovoza 2007. godine
59
Pilana u Luĉicama
PROIZVODNI PROGRAM DRVO:
- piljena graĊa – daske, grede, letve, krovišta,
slika nova
APARTMAN ZELENA DOLINA
U samim Plešcima nije bilo smještajnih kapaciteta za turiste te je ureĊen apartman u
poĉetku kao hobi, a kasnije kao nova turistiĉka djelatnost u ţelji da se pripomogne u razvoju
ovog kraja. Apartman se nalazi u obiteljskom objektu u Plešcima pod simboliĉnim nazivom
“Zelena dolina” koji svojim imenom najbolje ilustrira sredinu u kojoj se nalazi.
60
Apartmani „Zelena dolina“
Kako sami kaţu, na to su se odluĉili iz razloga što je ova sredina premalo
popularizirana i nekako odvojena od glavnih prometnih pravaca. Nerijetko se ukazuje na
ĉinjenicu da je naselje Plešce smješteno u prekrasnoj dolini rijeke Ĉabranke, okruţeno
planinama i breţuljcima, ali bez znaĉajnih i nuţno potrebnih aktivnosti, kako bi se sve to i
valoriziralo. Obitelj Andlar osim smještaja u apartmanu nudi mogućnost korištenja pješaĉkih
staza, lova, ribolova, biciklizma, foto lova, hranjenja divljaĉi u gateru, off road voţnje i
sliĉno. Sigurno je da će novi sadrţaju kvalitetnije doprinijeti promidţbi ovog kraja i
razvijanju turistiĉke ponude.
Bambi u gateru
Obitelj Gec ima vlastiti gater u kome se nalaze lopatari. Tu je svoje mjesto prije
nekoliko godina našlo i desetomjeseĉno lane popularno nazvano "Bambi", ljubimac starih i
mladih. NaĊeno napušteno u okolnoj šumi, našlo je svoj novi dom. Hranili su ga flašicom, a
nikome nije teško obaviti taj posao. Posebice su se tome radovali unuci koji su koristili svaki
trenutak za igru s mladim lanetom, koje ih je nestrpljivo oĉekivalo, znajući da mu nose hranu
i da će se brinuti za njega sve dok ne odraste.
61
Robert kao uspješan lovac
druga slika zlatni jelen
TURISTIĈKA PONUDA PLEŠCI
Dolina gdje se rijeka Ĉabranka spušta najniţe, u proljeće je ukrašena rascvjetanim
voćkama, livade su pune ovaca, njive su uredno obraĊene. Tu se smjestilo Plešce. Podneblje
je ovdje blago pa se ljeti moţe kupati u Ĉabranci, a uspjeva i groţĊe. U pleškoj dolini i na
obroncima okolnih breţuljaka razasuta su brojna sela. U ribnjaku u Mandlima uzgajaju se
pastrve, u Zamostu se moţe razgledati staru pilanu i mlin na ponornici Gerovĉici.
62
U samom mjestu Plešce gost moţe boraviti u privatnom smještaju, pa se otvaraju
mogućnosti za sve aktivnosti seoskog turizma. Dan će biti ugodno provesti pomaţući
domaćinu u pospremanju sijena, ili u ribolovu, lovu, u šetnji ureĊenim stazama od sela do sela
ili uz Ĉabranku. Planinare u okolici oĉekuju stijene i planinski usponi. Uz crkvu, školu, poštu
tu je i nekoliko ugostiteljskih objekata. Uskom zelenom dolinom do Ĉabra probija se cesta uz
Ĉabranku, na kojoj su smještene tri mini hidroelektrane.
Malinarić ( NOVA SLIKA)
Završetak radova na rekonstrukciji prometnice dolinom Ĉabranke te ureĊenje naselja
Plešce, uz brojne prirodne ljepote i druge znamenitosti, koje nudi ova sredina , utjecali su na
turistiĉku valorizaciju ovog kraja i njegovih potencijala. Kao rijetko koja sredina u ĉabarskom
kraju Plešce se moţe pohvaliti kulturnim dobrom „Palĉava šiša“.
Tu su i izletniĉke i biciklistiĉke staze i šetnice, lov i ribolov, ali i neizostavni “bljeĉki“
- sušeno voće.
Gerovĉica
63
Ribolov na Ĉabranci
Ljepote Plešci prepoznate su od strane brojnih gostiju, koji se uvijek vraćaju ovdje u
ovu pitomu dolinu, a njima na usluzi su ugostiteljski objekti „Klarić“ i biffe MBT.
Prije dvije godine u Plešcima je boravila grupa umjetnika kipara iz Slavonije koji su
tijekom ljetnih mjeseci izradili ĉetiri drvena monumentalna kipa koji su svoje mjesto našli na
odreĊenim lokalitetima unutar naselja.
Zahvaljujući ulaganjima u ureĊenje naselja i njegov izgled, a na osnovu usvojenih
programa realizacije strateških projekata grada Ĉabra, Plešce ima danas prepoznatljiv izgled
ureĊenog naselja, što je prepoznato i od strane vanjskih subjekata. Ove je godine u sklopu
akcije Turistiĉke zajednice Primorsko goranske ţupanije „Volim Hrvatsku“ Plešcima pripalo
prvo mjesto i ţupanijski „Zeleni cvijet“ u kategoriji mjesta do 20.000 stanovnika, a za
najureĊenije mjesto i okoliš kontinentalnog dijela Kvarnera.
64
Posebno su zanimljive šetnice oko naselja. „Kruţni put uz rijeku Ĉabranku“ zapoĉinje
ispred crkve, ide kroz „Pleško srejdno vas“ – središnji dio sela u kojem su bili trgovci i
gostioniĉari i u kojem su se tri puta godišnje odrţavali sajmovi. Prolazi se pored „Palĉave“ i
„Šuĉave šiše“ ispred kojih su nekada bile „ţurnade“ – jutarnja sastajališta zemljoradnika u
potrazi za teţaĉkim poslom na velikim imanjima. Nastavlja se dalje uz „Kouparjevo šišo“, do
„faroţa“ izgraĊenog 1854. godine odakle se jedan kraj odvaja lijevo do vatrogasnog doma i
novog pleškog groblja, dok je staro bilo smješteno do druge polovice XIX. stoljeća kod ţupne
crkve. Glavni put nastavlja se pored „faroţa“, cestom kroz „Pleške zgurne vasi“ do kapelice,
skromne graĊevine za koju se pretpostavlja da je stara više od 300 godina, a smještena je na
mjestu gdje je nekada zapoĉinjao naporan i opasan put uz Ĉabranku. Glavni pravac vodio je
od Mandli preko Okrivja i Kraljevog Vrha do Tršća i dalje. Put do Ĉabra nije bio ništa lakši,
protezao se visoko iznad Ĉabranke.
Nova cesta kroz dolinu je raĊena krajem XIX. stoljeća a put za Ĉabar skratila je za tri sata, ali
je pri tome oduzela Plešcima ulogu trgovaĉkog mjesta. U gornjem dijelu sela nekada su
ţivjeli sitni seljaci i mali obrtnici. Uz put se pruţa panoramska slika sela i okolice. Glavni put
nastavlja se pored „faroţa“, cestom kroz „Pleške zgurne vasi“ do kapelice, skromne graĊevine
za koju se pretpostavlja da je stara više od 300 godina, a smještena je na mjestu gdje je nekada
zapoĉinjao naporan i opasan put uz Ĉabranku. Glavni pravac vodio je od Mandli preko
Okrivja i Kraljevog Vrha do Tršća i dalje. Put do Ĉabra nije bio ništa lakši, protezao se visoko
iznad Ĉabranke. Nova cesta kroz dolinu je raĊena krajem XIX. stoljeća a put za Ĉabar skratila
je za tri sata, ali je pri tome oduzela Plešcima ulogu trgovaĉkog mjesta.
„Kruţni tok uz Malnski potok“ zapoĉinje kod „Tomaţavog malna“ koji je u XIX.
stoljeću bio jedan od dva mlina vodenica u pogonu na pleškom polju. Iza mlina nalazi se
stoljetni pješaĉki put koji vodi Poţarnici i Svetoj Gori. Stanovnici naselja u dolini su put
upotrebljavali svakodnevno, a prilikom vjerskih praznika i hodoĉasnici iz susjednih
hravstakih i slovenskih sela. Neki od njih su na Svetu Goru hodoĉastili na koljenima. Iznad
kruţnog puta proteţu se pleške Ograje, gdje su se nekada nalazili ograĊeni pašnjaci za ovce.
Svaki veći grunt u selu imao je jednu ili više ograja, a imena su dobile po vlasnicima, npr.
Matuzlava, Grajska, Ograjina, Tamaţava, Palĉava, Šuĉava, Kouparjava. Visoki drveni
„malnski jejz“ bio je izgraĊen od drva johe koje u vlaţnim uvjetima desetljećima zadrţava
svoju kvalitetu. Uz pregradu je bila smještena regulacijska zatvornica koja je Tomaţavim
sluţila za reguliranje protoka vode do mlina. Bujice koje su nastajale tijekom nevremena
ugroţavale su obalu i korito Malnskog potoka zato su vlasnici ĉesto noću morali juriti do
drvene zatvornice da sprijeĉe katastrofu. Iznad „malnskog jejza“ i njiva, na Miţnarjavi malnci
je sve do kraja XIX. stoljeća bio drugi pleški mlin, pored kojeg je vodio put do manjeg naselja
Sehur, smještenog visoko iznad pleškog potoka.
NACIONALNI PARK RISNJAK
Nacionalni park Risnjak je muzej u prirodi s brojnim geografskim, geološkim,
vegetacijskim i klimatskim fenomenima. Ovdje raste desetak šumskih zajednica, boravi 51
vrsta ptica kao i mnoge druge životinje. Postoji i 4 km duga poučna staza. Na vrhu
65
Risnjaka, najviša planina Gorskog Kotara, na nadmorskoj višini 1528 m, nalazi se
planinarski dom.
IZVOR KUPE
Izvor Kupe je dojmljiva hidrološka pojava koja se nalazi na 313 m nadmorske
visine. Sam izvor Kupe istovremeno i Kupeško jezero, 100 m dugo i 30 m široko,
svojom mirnoćom i neobičnom modrozelenkastom bojom, u dubokoj usjeklini,
okruženo šumama i visokim stijenama pruža jedinstven doživljaj. Nalazi se pod
zapadnim pristrancima Risnjaka, a pristup izvoru je iz sela Razloge ili iz Kupske
doline, iz sela Hrvatsko. Po povijesnim podacima, u blizini postoji jama.
-
IZVOR GEROVĈICE
Rijeka Gerovĉica izvire ispod stijene u mjestu Zamost. Pored stare pilane Jezircovih vodi
puteljak do samog izvora.Prilikom topljenja snijega ima obilje vode i odmah iz izvora prelazi
u slapove i kaskade. Snaga vode i njena buka na nekim je mjestima
zaglušujuća, a njena ljepota neupitna.
66
SVI PUTEVI VODE NA SVETU GORU37
Poĉetkom rujna kolone hodoĉasnika i vjernika iz svih ţupa ĉabarskog kraja, ali i šire iz
Gorskog kotara, Primorja i susjednih slovenskih ţupa, hrle u svetište Majke Boţje Karmelske
na Svetoj Gori nedaleko Gerova. Tijekom trodnevnog proštenja ovdje se okupi više tisuća
vjernika, većina dolazi osobnim motornim vozilima, neki organiziranim autobusnim
prijevozom a poneki poput hodoĉasnika iz Klane ili Škrljeva pješice. Tradicija je to koja traje
desetljećima i prenosi se sa starih na mlade, pri ĉemu se za dolazak i odlazak koriste poznati
šumski putovi i staze. Zanimljivo je zaviriti u prošlost i kroz sjećanja starijih osoba, ali nekog
od mještana utvrditi putove koji su vodili prema ovom poznatom i omiljenom svetištu.
Nekada je u funkciji bilo više pravaca kojima su se kretali hodoĉasnici. Oni iz Zamosta išli
su preko Jezire na Faţonce, Podstene, Rupu i preko Pintari stigli na Svetu Goru, a neki su
koristili i pravac Raskrsnica (graniĉni prijelaz) preko Podstena, Rupe i Pintari do Svete Gore.
37
www.delnice-dekanat.com
67
Sveta gora prije stotinjak godina
Iz Plešci je vodilo najviše putova. Jedan od njih išao je pored škole starim putem na
Zdolance, Starite, Menavce i Starince do Pintari – voznik, drugi je iz centra naselja preko
Geštinca išao na Zdolance, Starite i dalje preko Menavci i Starinci na Pintare; treći je išao kod
starog mlina prema Zdolancima i dalje prethodno navedenom trasom do Svete Gore; ĉetvrti je
išao ulicom Jurja Gašparca prema Malnce preko Loke i Gmajne, Planinke, Staje, Sehura,
Vuĉje jame do ceste za Pintare. Mještani Kamenskog Hriba išli su prema Lazima, Sehuru,
Vuĉjoj jami na cestu za Pintare, a oni iz Okrivja išli su preko Kamenskog hriba i dalje
prethodno spomenutom trasom.
Ruševine stare crkvice podno Svete Gore
Mnogi od navedenih putova danas su zarasli i van funkcije, po njima rijetko
tko prolazi, zarasli su u korov i tek se moţda samo starije osobe prisjećaju kuda
su vodili i kakva su ih sve uzbuĊenja pratila na tom putu.
68
Polazak je bio ispred crkve
Kako bi se ponovno vjernici i ljubitelji prirode upoznali s tom trasom i ljepotama
koje ih oĉekuju izmeĊu Plešci i Svete Gore, 2008 godine poĉetkom mjeseca rujna
Marko Smole organizirao pohod na Svetu Goru i domaći sajam u Plešcima.
Polazak ispred crkve
Starom stazom prema Svetoj Gori
Krenuli su u dopodnevnim satima, starim hodoĉasniĉkim putem od Pleške crkve
u središtu sela, uz skoro 200 godina stari Tomaţav maln i preko djelomice
zaraslih Ograja, krenuli prema Poţarnici i njenim zaseocima dalje na Svetu
goru, gdje su prisustvovali svetoj misi, koju je za tu prigodu vodio ţupnik vlĉ.
Josip Malnar, a sudjelovao je i ţupni pjevaĉki zbor iz Plešci.
Misa na Svetoj gori
Poslije mise za sve je sudionike pripremljen gulaš od divljaĉi, a najuporniji su
zaplesali uz domaće harmonikaše i time podsjetili na nekadašnju tradiciju
plesanja prilikom obiljeţavanja blagdana Male Gospe na Svetoj Gori.
Sajam
69
Po povratku s izleta, u novoureĊenom centru naselja uz ţupnu crkvu
organiziran je domaći sajam, na kojem su pored domaćih proizvoda i jela,
postavljeni ruĉni radovi poput ukrasnog cvijeća iz papira, heklanje i drugi radovi
ţena. Kušalo se domaće kolaĉe, krumpir sa slaninom, suhe jabuke „bljeĉki“ a sve
se to zaĉinilo domaćom rakijom. Nije nedostajala niti muzika starih lajnara –
uliĉnih sviraĉa, što je sve ovom skupu dalo poseban ugoĊaj, kao i posjet ureĊenoj
„Palĉavoj šiši“ i razgledavanje njezinih izloţaka. Sajamski dan bio je nekada tri
put godišnje, tradicionalno vaţan dogaĊaj za Plešce, jer su na na njega dolazili
trgovci, prodavaĉi i narod iz bliske i daljnje okoline. Desetljećima na sajmovima
kupovali su govedo, mlade svinje i druge ţivotinje, suhu robu, tekstil i
galanteriju a najstariji se još sjećaju da su bili nepogrešivi dio tih dogaĊaja drveni
ringelšpil kojeg su gonili deĉki iz sela, lajnar iz Kamenskog hriba i sladoledar.
Stari ulični svirači ispred crkve
Ugodno druţenje su zakljuĉili i domaći harmonikaši Josip Gašparac, njegov unuk
Milan Ĉop. Tako je proveden jedan ugodan dan, uz razgledavanje prirode, Svetu
Goru i opustjelih nekadašnja naselja, a uz to se poĉela buditi i volja za oĉuvanjem
vrijedne baštine kraja. Pokazalo se da se moţe dobrom voljom i marljivim radom
te malim ulaganjima, pripremiti kvalitetne osnove za prezentaciju našeg kraja. Jer
samo zajedniĉkim radom i uz sudjelovanje svih zainteresiranih, moţemo stvoriti
uvjete za razvoj turizma. Ako je to kulturni turizam, vezan uz našu tradiciju, time
ujedno brinemo i za njen opstanak i za njenu predaju našoj djeci i našim unucima.
70
POVIJEST JEDNE OBITELJI
(MATUZLOVI)
Slika kuće – starad druga slika
Svaka obitelj ima svoju povijest, ona je ponegdje dobro istraţena, prikupljena je i
brojna dokumentacija, fotografije, sjećanja starijih ĉlanova, tako da nije teško rekonstruirati
ţivot obitelji stotinjak i više godina unazad. Uz ovu se obitelj u prošlosti vezuju Petar
Malnar, Juraj Osivnik, Petar Markovĉić stariji i mlaĊi, te danas Emil Gec. Svatko od njih dao
je odreĊeni peĉat opstanku i jaĉanju obitelji.
Petar Malnar spominje se 1778. godine u Okrivju, no jedan drugi Malnar, Simon,
spominje se takoĊer u Okrivju, ali dvadeset godina ranije, odnosno 1758. godine. Malnara je
još bilo u Donjim Ţagarima, Plešcima, Mandlima, Poţarnici, Podstenama, Kamenskom
Hribu, Smrekarima i Faţoncima,. Dakle, gotovo da nije bilo naselja u okolici Plešci gdje nije
bilo zastupljeno to prezime. U navedenim knjigama na ţalost, nisam pronašao spominjanje
Jurja Osivnika, ali sam prezime Osivnik (ali i Ovsenik) pronašao u Ĉabru 1708.g. (Georgius
Ovsenick), Gerovu 1766.g. (Joannes Ovsenick a 1863.g. u Okrivju Petrusa Osivnika. Iz ovog
je mjesta bio rodom i Juraj Osivnik.
Što se tiĉe prezimena Markovĉić ono je zastupljeno u Smrekarima 1768.g. (Lucas
Markovchich), Poţarnici 1769.g. (Antonius Markovchich) te Zamostu, Plešcima i
Kamenskom Hribu, odakle je rodom bio i Petar Markovĉić.
Slavko Malnar prezime Gec spominje 1972.godine.
71
Petar Malnar osoba je koja se spominje i danas jer je iza njega ostala dragocjena
uspomena, stari sat koji ima preko sto godina i koji još uvijek radi i ĉuva se kao vrijedna
uspomena. Ţivio je od 1845 do 1904., a njegova supruga Jelena od 1853. do 1934. godine.
Koliko je poznato, imali su dvoje djece. Sin je otišao u Ameriku i pomagao obitelj a kći
Johana ostala je kod kuće, na obiteljskom posjedu i bavila se poljoprivredom.
Slika starog sata
Juraj Osivnik iz Okrivja došao je kao zet u kuću Matuzlovih. On i supruga imali su
dvije kćeri: Julku koja je ostala doma i Mariju koja je otišla u Ameriku, nije imala djece i
ostala tu do smrti.
Petar i Julka Markovĉić
72
Slika obitelji 1965 godine.
Petar Markovĉić došao je kao zet iz Kamenskog Hriba, a sa ţenom Julkom imali su
ĉetvero djece: Petra, Josipa, Mariju i Ivku. Petar je više puta odlazio na rad u Francusku kao
drvosjeĉa, a Julka je ostala doma kod kuće s djecom i bavila se poljoprivredom. Petar je bio i
jedan od osnivaĉa i podupiratelja Dobrovoljnog vatrogasnog društva Plešce. Sin Josip je
poginuo u II. svjetskom ratu, imao je tek 17 godina. Po priĉanju obitelji bio je spretan lovac i
vrlo lijep mladić. Sestra Marija ţivi u Americi, ima dvoje djece Borisa i Miru, koji su zajedno
sa svojim obiteljima nastavili ţivjeti u Americi i rijetko dolaze u rodni kraj. Sestra Ivka i
suprug Ivan ţive u Ljubljani imali su dvoje djece kći Marjetku koja je umrla i sina Ivana koji
ţivi s obitelji u Ljubljani.
Dragica, Petar, Micka, Joţe, Ivka, Ivan
Petar Markovĉić ţivio je od 1926. do 2008. godine. Nakon dugo godina bio muški
nasljednik. Od mladosti je bio strastveni pĉelar, više iz hobija nego iz koristi, a njima je ostao
vjeran sve do svoje smrti. Prije zaposlenja u tvornici „Metalpres“ u Plešcima radio je kao
brusaĉ pila u Slavoniji i Sloveniji. TakoĊer se bavio raznim stolarskim radovima na kući i oko
73
nje. Uz to se bavio i voćarstvom te podignuo više nasada jabuka. Supruga Dragica, roĊena
1926. godine, došla je iz Zamosta, iz mnogobrojne obitelji Ţagar, po domaće Selankini.
Prihvatila je ulogu domaćice i bavila se poljoprivredom. TakoĊer je poznata kao dugogodišnja
pjevaĉica u mjesnoj crkvi. Nedavno je proslavila 83 roĊendan. Braĉni par Markovĉić imao je
priliku proslaviti 50 godina braka te su svoje zavjete obnovili u crkvici u Zamostu gdje su se
vjenĉali 1949 godine.
50 godina braka Petra i Dragice Markovĉić
Petra Markovĉić najbolje je opisao Marko Smole u svom pismu suĉuti – „Nekatere
vrednosti s starimi gospodarji umirajo in ţal je s Peretom umrl zadnji pravi pleški kmeĉki
gospodar. Ostal mi bo v lepem spominu.“
Imali su dvije kćeri, Stanku i Jelenu. Kći Stanka sa suprugom Markom ţivi u Zagrebu,
po zanimanju je defektolog, i imaju petero djece: Martinu, Mateja,, Dominika, Patriciju i
Petru, te tri unuka Marka,Luku, Gabrijelu, a ĉetvrto se oĉekuje poĉetkom 2010. Godine.
74
Obitelj 2002 na krštenju Nika Andlar
75
Emil i Jelena Gec 1969 godine
Kći Jelena ostala je u rodnim Plešcima, te zajedno sa suprugom Emilom koji je došao
kao zet iz Postojne. Emil je po zanimanju strojobravar, odrastao je na seoskom imanju u selu
Petelinje blizu Postojne. U mladosti je pomagao obitelji u obavljanju poljoprivrednih radova,
a nakon odsluţenja vojnog roka, zaposlio se na benzinskoj postaji u Postojni. Zaradio je prve
novce i potrošio ih na kupnju Vespe koju je dugo ĉuvao kao uspomenu.
Zatim je kupio prvog Fiću, a nakon ţenidbe kupio je Ford escort koji je bio u rangu
današnjih automobila više klase, a u ovom kraju bilo ih je svega tri. Dolaskom u Plešce 1970.
godine napustio je unosan posao u Postojni i krenuo u novu poslovnu avanturu, zaposlivši se
u poduzeću „Metalpres“.
76
Slika Ford.
Brzo je napredovao te je zajedno s direktorom obilazio krajeve oko Ljubljane gdje je
već bila razvijena poduzetniĉka djelatnost. Rodila se u njemu ideja da zapoĉne vlastiti posao,
a to se ostvarilo i poĉetkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Do danas kada obiljeţava
40. godina rada svojeg poduzeća, ostao je jednostavan i skroman kao i na poĉetku svog
uspješnog poslovnog puta.
77
Jelena je po struci trgovac. Nakon prvih zaposlenja u Starom trgu i Postojni, vratila se u Plešce
gdje je brzo postala poslovoĊa trgovine „Mercator“. Tijekom voĊenja trgovine kroz njene ruke prošle
su stotine šlepera robe. Gotovo nijedna kuća nije se izgradila bez materijala iz njezine trgovine.
Tijekom trgovaĉke karijere od gotovo dvadeset godina, uspjela je podići troje djece i pomagati
suprugu u razvijanju posla. Devedesetih godina, kada se posao proširio napustila je trgovinu i
posvetila se privatnom poslu u obiteljskom poduzeću, gdje danas obavlja funkciju direktora.
Emil i Jelena imaju troje djece: Irenu roĊenu 1971.godine, Barbaru roĊenu 1974.
godine i Roberta roĊenog 1981. godine.
Barbara Gec
Kći Barbara od roĊenja je invalid s cerebralnom paralizom i ţivi s obitelji.
Moţda je iz tog razloga i prisutna osjetljivost ĉlanova obitelji za potrebe bolesnih i invalidnih
osobe, koje redovito pomaţu kroz razliĉite donacije.
78
Irena Gec Andlar i Robert Gec
Stopama Emila i Jelene Gec krenula su i njihova djeca Irena i Robert, razvijanjem
odreĊenih djelatnosti, koje nisu direktno vezane uz obiteljski posao.
Irena se nakon završetka studija na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, vraća u rodni kraj
i od 1990. godine zaposlena je u obiteljskom poduzeću. Zajedno sa suprugom Liviom
Andlarom, rodom iz Delnica, ţivi u obiteljskoj kući u Plešcima. Imaju troje djece: blizance
Roka i Tina (1993.g.) i Nika (2002.g.). Po zanimanju diplomirani ekonomist, bavi se
poslovima financija i komercijale, ĉlan je uprave poduzeća Gec i sudac Suda ĉasti pri
Hrvatskoj gospodarskoj komori i ĉlan gradskog vijeća grada Ĉabra.
Irena i obitelj slika 2003 godine.
79
Sin Robert se nakon uspješnog završenog studija VERN u Zagrebu, vratio doma i
zaposlio se u obiteljskom poduzeću.
Promocija 2003 godine.
Budući je veliki zaljubljenik u lov i šumarstvo, odluĉio se za pokretanje vlastitog poduzeća
drvopreraĊivaĉke djelatnosti, te je uz pomoć obitelji pokrenuo novi posao u Luĉicama
nedaleko Delnica. Kao hobi i nadalje mu je ostao lov, naravno ukoliko za to naĊe slobodnog
vremena. Ĉlan je osnivaĉkog odbora mladeţi Hrvatskog lovaĉkog saveza i nekoliko lovaĉkih
društava, te posjeduje zavidne trofeje.
80
Lovaĉka slika
Tijekom povijesti razvoja kuće i obitelji vidljiv je konstantan napredak, budući da su
muški ĉlanovi obitelji redovito generacijama odlazili na rad u Francusku. Kasnije je i ţenski
dio obitelji odlazio u Ameriku što je omogućilo bolji ţivot ĉlanovima koji su ostajali doma i
obraĊivali zemlju. TakoĊer je prisutna i nasljedna osobina teţiti boljem i omogućiti svojoj
obitelji bolje uvjete za ţivot.
Nova kuća
IZ OBITELJSKOG ALBUMA
Usprkos ĉinjenici da su Emil i Jelena Gec, ubrzo nakon upoznavanja i sklapanja braka,
krenuli u nemirne poduzetniĉke vode, i time donekle zanemarili obitelj u nastojanjima da im
osiguraju sigurnu budućnost, ipak su povremeno smogli snage i vremena da se posvete i sebi.
Odlazili su povremeno na izlete, posjećivali poznata mjesta, upoznavali novu okolinu.
81
Na Plitviĉkim jezerima
Emil je posebnu paţnju posvećivao svojoj supruzi Jeleni i djeci Ireni, Barbari i
Robertu. S poslovnih putovanja, ako je na njih odlazio sam, vraćao se s poklonima za obitelj,
a nerijetko je s njim u društvu bila i supruga Jelena.
Izlet 2008. godine
Kao dobar suprug Emil nije zaboravljao obljetnice zajedniĉkog ţivota, te je ĉesto puta
Jelenu darivao prigodnim poklonima i pripremao razna iznenaĊenja, poput onoga 2003.
godine kada im je, na Emilov poziv, kao poseban gost došao Jelenin omiljeni pjevaĉ Ivica
82
Šerfezi te su zajedniĉki proslavili njezin 50 roĊendan. Bila je to prilika da okupljeno društvo
provede ugodne trenutke slušajući „Suze liju plave oĉi“ i brojne druge Šerfezijeve hitove.
Ivica Šerfezi na Jeleninom 50 roĊendanu 2001. godine
Jelena je bila ĉesti sudionik brojnih duhovnih susreta i putovanja u MeĊugorje.
Lourdes, Rim, Fatimu.
Jelena na Viškovu na susretu s ocem Jamesom
No nije ni Jelena ni obitelj ostajala duţna Emilu na njegovom trudu i paţnji što su
nerijetko dokazivali prigodnim poklonima i organiziranim proslavama njegovih roĊendana.
83
Obiljeţavanje 60 roĊendana u Zamostu 2008. godine
Emil prima zasluţeno vatrogasno priznanje
84
Slika na novoj kući, rad akademskog slikara Roberta Mijalića koji je radio i
vitraje u ţupnoj crkvi u Plešcima
DONACIJE I SPONZORSTVA
Nerijetko se pojedinci i institucije obraćaju bilo usmeno ili putem razliĉitih zamolbi
ovoj uspješnoj obiteljskoj tvrtki, za razliĉite oblike potpore i pomoći. Do danas gospodin
Emil uz podršku supruge Jelene i kćerke Irene, ali i sina Roberta, još nikoga nije odbio ako je
njegov zahtjev bio opravdan, a materijalna pomoć neophodna. Nerijetko je financijska
sredstva usmjeravao tamo gdje je to bilo najpotrebnije. Povelik je spisak njegovih donacija i
sponzorstava. Redovno je financirao „Caritas Rijeĉke nadbiskupije“, „MeĊunarodno kumstvo
djetetu Herceg Bosne“, programe „Udruge Rotor“ Zagreb za osobe s mentalnim poteškoćama
te razne druge udruge koje prikupljaju sredstva invalidnim osobama. Poznata je i njihova
donacija DVD „Plešce“ za nabavu novoga vatrogasnog vozila.
Tu je zatim donacija Ţupnom uredu Delnice (kupnja jednog vitraja), pomoć u obnovi crkvica
i kapelica u ĉabarskom kraju, primjerice na Ţalosnom Vrhu, u Vodama, te sv. Jakova u
Prezidu. Posebno vrijedan je njihov prilog za ureĊenje crkve Presvetog Trojstva u Plešcima i
kupnju dva vitraja. Nemjerljiv je doprinos obitelji Gec kroz sponzoriranje organizacije
ekoloških radionica u sklopu projekta „Palĉava šiša“, ali i brojnih vrijednih knjiţevnih
zaviĉajnih izdanja poput „Svete Gore Gerovske“, „Sokoli“ i sliĉno. Tu je zatim i materijalna
potpora radu lovaĉkih i sportskih udruga, Crvenom kriţu, te Kliniĉko bolniĉkom centru
Rijeka. Nerijetko su pomagali i pri realizaciji konkretnih programa u Plešcima, odnosno
podruĉju nekadašnje Mjesne zajednice Plešce.
85
BIBLIOGRAFIJA
1. BURIĆ A: "Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438.-1975.-
Goranska prezimena kroz povijest" Rijeka 1983
2. BREŢNJAK M: Pilane potoĉare u Gorskom
kotaru, Šumarski list 5/6, Zagreb 1960
3. Ĉabarski urbar od 08. svibnja 1779. godine
4. GRUPA AUTORA: Monografija „Gorski kotar“, Delnice 1981
5. GRUPA AUTORA: Politiĉko i sudbeno razdjeljenje i repetotorij prebivališta
kraljevina Hrvatske i Slavonije", Zagreb 1913.
6. HIRC D: "Gorski kotar" Zagreb 1898.
7. JAHNZ E: Mjestopisni rieĉnik Kraljevina Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1916.g.
8. JEMERŠIĆ I.N: Kopnom i morem na Plitviĉka jezera, Zagreb 1904.
9. KARAMAN I: "Ĉabarska gospoštija 1787.-1798.g." u "Ekonomika kasno feudalnih
vlastelinstava - Privredni ţivot Banske Hrvatske
10. K.J.: Po Ĉabarskom dekanatu, Bakarska zvona 6/68.
11. KLAIĆ B: "Rijeĉnik stranih rijeĉi", Zagreb 1990.g
12. Koĉevsko reški urbar iz 1498.g, Arhiv Republike
Slovenije, Fond komisije za feudalne odnose
13. KORENĈIĆ M: "Naselja i stanovništvo Hrvatske od 1857.-1971.g." Zagreb 1979.g.
86
14. KOVAĈ M: Plešce, Vinkovci 1987.
15. LASZOWSKY E: Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923.
16. LUBINA P: Marijanska svetišta, Gospina svetišta meĊu Hrvatsima, Split 1995.
17. MALNAR S: Prezimena u Ĉabarskom kraju kroz stoljeća, Ĉabar 2001.
18. MALNAR S: Povijest Ĉabarskog kraja, Ĉabar 2008.
19. MALNAR Ţ: Emil Gec, samostalni gospodarstvenik iz Plešci, Goranski novi list,
prosinac 1997.
20. MALNAR Ţ: Predstavljamo ţupa Presvetog Trojstva u Plešcima, Zvona 1/2001.
21. MALNAR Ţ: Sveta Gora Gerovska, Gerovo 2005.
22. MALNAR Ţ: Duhovna baština Ĉabarskog kraja, rukopis, 2007.g.
23. NIŢIĆ N: Pregled povijesti pošte, brzojava i telefona u Hrvatskoj, Zagreb 2007.
24. OŢURA J: Osilniška dolina, periodika
25. Pismohrana obitelji Gec,
26. PRIMC J: Peter Klepec in njegova deţela, Koĉevje 1991.g.
27. SMOLE M: Zapisi o Plešcima,
28. Spisi saborski Sabora Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od 1861.godine,
Zagreb 1862.
29. Urbarijalni spisi suĉije Ĉabar iz 1774/1803. godine (Vjesnik HAR i P br.29/87, str. 9-
72)
30. .ŢAGAR P: Okrivje, rukopis
31. ŢURGA J. Svjedoci vremena grada Ĉabra, Ĉabar, Ĉabar 2000.
32. Ţupa Plešce, ţupska kronika
BILJEŠKA O AUTORU
87
RoĊen je 24. srpnja 1949. godine u Delnicama. Osnovnu i srednju školu pohaĊao je u
Ĉabru i zatim nastavio školovanje u Zagrebu. Oţenjen je i otac jednog djeteta. Radi u Uredu
drţavne uprave u Primorsko goranskoj ţupaniji, Sluţba za društvene djelatnosti Ispostava
Ĉabar. U slobodno vrijeme od 1975. godine bavi se novinarstvom, suradnik je brojnih medija
meĊu kojima i Informativne katoliĉke agencije (IKA) i ĉlan Hrvatskog novinarskog društva.
Sudjelovao je u snimanju nekoliko TV emisija o ĉabranskom kraju, te priloga za Radio
Rijeku, Radio Gorski kotar i Radio Karlovac. Nekoliko je godina bio urednik emisije „Pod
starim krovovima“ Radio Ĉabra postaje Tršće.
Prouĉavanjem povijesti ĉabranskog kraja intenzivnije se bavi posljednjih desetak
godina, rezultat ĉega su prilozi za nekoliko monografija: Tršće, Hrvatska katoliĉka misija
Hanau, Primorsko goranska ţupanija na starim razglednicama, Gradovi i općine Hrvatske,
Crni lug, autor je i više knjiga: Ravnice, Svetište Majke Boţje Karmelske na Svetoj Gori kraj
Gerova, Sveta Gora Gerovska, Ugljenarenje u Kranjcima, Hrib i Sokoli. Priloge iz povijesti
objavljuje na internet stranici www.delnice-dekanat.com, a u Udruzi „Lujzijana“ Delnice
voditelj je istraţivaĉkog tima.
Dobitnik je tridesetak razliĉitih priznanja vezanih uz novinarstvo i vatrogastvo i rad u
udrugama, a 2008. je godine dobio Nagradu grada Ĉabra. Spominje se u enciklopediji
hrvatskog novinarstva, te monografijama Novog lista i Radio Rijeke.
SADRŢAJ:
1. Uvod
2. Ţupa Presvetog Trojstva Plešce
3. O Plešcima i naseljima u okruţenju
- Plešce
- Zamost
- Smrekari
88
- Hrvatsko
- Osilnica
- Podstene
- Poţarnica
- Kamenski Hrib
- Donji Ţagari
- Okrivje
- Mandli
4. Povijesne i kulturne znamenitosti
5. Turistiĉke zanimljivosti
6. Gospodarstvo i poduzetništvo
7. Povijest jedne obitelji
Zahvala suradnicima:
1. Marko Smole,…
2.Robert Mijalić roĎen je 1969. u Rijeci. Diplomirao je u klasi profesora Vasilija Josipa
Jordana, na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1995. godine. Član je
HDLU-a Rijeke i član HZSU-a od 2003. godine. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi.
Ostvario je veći broj sakralnih radova u tehnici vitraja. Godine 2008. stekao zvanje restaurator-
konzervator stakla.
- Naslovna stranica Plešce
3.Jože Ožura, …
89