UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE

SEMINARSKI RAD

IZ PREDMETA„Međunarodne monetarne i finansijske institucije“

NAZIV SEMINARSKOG RADA:

„Značaj multinacionalnih kompanija u globalnoj ekonomiji”

Ime studenta i broj indeksa: Mentor:

Sarajevo, decembar 2011. godine

S A D R Ž A J

1. UVOD...................................................................................................................................2

2. PROCES GLOBALIZACIJE...............................................................................................3

3. NASTANAK I DEFINICIJA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA..............................5

3.1. Nastanak multinacionalnih kompanija.................................................................................5

3.2. Definicija multinacionalnih kompanija................................................................................7

4. PREDNOSTI I IZAZOVI MULTINACIONALNIH KOMPANIJA...................................8

4.1. Politički i ekonomski uticaj multinacionalnih kompanija....................................................8

5. ZNAČAJ MULTINACIONALNIH KOMPANIJA U GLOBALNOJ EKONOMIJI..........9

5.1. Uloga multinacionalnih kompanija u međunarodnoj privredi..............................................9

5.2. Uticaj multinacionalnih kompanija na domaću privredu....................................................10

5.3. Multinacionalne kompanije kao odlučujući faktor koji opredjeljuje svjetsku privredu.....10

5.4. Uticaj finansijske krize na poslovanje multinacionalnih kompanija..................................10

6. ODNOS DRŽAVE PREMA MULTINACIONALNIM KOMPANIJAMA......................13

7. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................13

8. LITERATURA...................................................................................................................14

1

1. UVODGlobalizacijski procesi označili su početak novog vremena i začetak jednog novog svjetskog društva koje je, činilo se, konačno prevladalo dotadašnje razlike i podjele. No, gledajući sada, s vremenskim odmakom, pokazalo se da su istovremeno upravo ti procesi, uvelike utjecali na produbljivanje razlika unutar društva. Ovo se posebno odnosi na ekonomsku dimenziju globalizacijskih procesa, područje koje danas izaziva najviše polemika.

Iako je globalizacija na početku imala obećavajući potencijal procesa koji će rezultirati rješenjima svjetskih problema nejednakosti i siromaštva te stvoriti prosperitetno svjetsko društvo, čini se da su razlike i problemi veći nego ikada. Globalne svjetske ekonomske promjene i ekonomska globalizacija, što se prije svega odnosi na stvaranje globalnog svjetskog slobodnog tržišta, ipak nisu polučile željene rezultate. Istorija se, izgleda, opet ponavlja – s jedne strane imamo većinu potlačenih i obespravljenih ljudi, a s druge nekolicinu bogatih koja živi na račun većine.

I dok tradicionalno bogate zemlje i regije, moćni financijski i naftni krugovi, multinacionalne i transnacionalne korporacije i ostali 'veliki igrači', postaju još bogatiji i ostvaruju nezamislivo velike profite kojima bi zaista mogli ispuniti prvobitnu renesansnu ulogu globalizacije, ostatak svijeta živi na rubu egzistencije, boreći se sa promjenama i zahtjevima koje je takva globalizacija donijela sa sobom.

Globalizacijska tvrdnja kako će svjetsko društvo, organizirano u jedinstveno svjetsko slobodno tržište, rezultirati smanjenjem siromaštva i povećanjem općeg blagostanja možda i nije polučila planirane rezultate, no jedno je sigurno - globalizacijska atmosfera kloniranog turbokapitalizma i novih ekonomskih odnosa otvorila je vrata novih mogućnosti za multinacionalne i transnacionalne korporacije, što ove dobrano koriste. Njihov profit predstavlja zidine kojima je opasan Novi svjetski poredak. Svakodnevne vijesti o socijalnim nemirima, terorističkim odmazdama, ratovima, pobunama i protestima nezadovoljnih masa ostavljaju dojam predapokaliptičnog stanja i dovode u pitanje opstojnost takvog poretka.

Multinacionalno kompanije (MNK) ili transnacionalne korporacije (TNK) su kompanije koje upravljaju proizvodnjom ili pružaju usluge u više od jedne zemlje. Vjeruje se da je prva savremena MNK Dutch East India Company1 koja je osnovana 1602. MNK imaju jak uticaj na lokalnu ekonomiju ali i na svjetsku ekonomiju. MNK igraju važnu ulogu u internacionalnim odnosima i globalizaciji.

Za multinacionalne kompanije (MNK) se koriste različiti nazivi: multinacionalna, transnacionalna, internacionalna i supernacionalna kompanija, ali preovlađuje termin „multinacionalna kompanija“. Ne postoji jedna usvojena definicija multinacionalne kompanije

Ovaj seminarski rad će se kratko osvrnuti na nastanak i definiciju MNK a onda opisati kakav značaj MNK imaju na svjetsku ekonomiju.

1 Dutch East India Company – Holandska istočno indijska kompanija, nap. aut. – www.wikipedia.org

2

2. PROCES GLOBALIZACIJEGlobalizacija je proces privrednog, društvenog, kulturnog i političkog djelovanja koji nadilazi granice nacionalnih država, očituje se u prijenosu znanja i informacija, povećanom obimu svjetske razmjene dobara, kapitala, usluga i energije, u zaštiti okoliša itd. Ona je sve prisutnija pojava u savremenom svijetu koja posljednjih desetljeća unosi brojne promjene u svjetskoj privredi. Najuže je povezana s razvojem komunikacija koje omogućavaju povezivanje svijeta na različite načine. Zahvaljujući povezivanju, donedavno nezamislivih razmjera, u svijetu je sve prisutniji trend stvaranja multinacionalnih kompanija. Njihov udjel u svjetskoj privredi bilježi dinamičan porast, a odražava se i na nacionalne granice pojedinih država svijeta. Dok s jedne strane, procesima globalizacije svijet postaje "oveće dvorište" ili "globalno selo", istodobno je i sve izraženije jačanje regionalnih osjećaja.

Globalizacija svjetske privrede ima za cilj stvaranje jedinstvenog privrednog sistema svjetskih razmjera koji bi funkcionirao prema tržišnim zakonitostima. U njemu bi organizacija proizvodnje roba i pružanja usluga prelazila granice nacionalnih država. Iako ideja o izgradnji ovakvog sistema potječe iz daleke prošlosti ostvariva je postala tek u nekoliko posljednjih desetljeća. Geografska otkrića u 15. vijeku, potom razvoj merkantilizma u 17. i 18. vijeku znatno su pojačali svjetsku trgovinu i međunarodnu razmjenu. S tim ciljem najrazvijenije evropske zemlje osnivale su trgovačka udruženja koja su širom svijeta imala svoje podružnice.

Izgradnja i modernizacija saobraćajnica te početak industralizacije, doveli su u 19. vijeku do velikog kolonijalnog širenja vodećih evropskih država, čime je ovaj proces znatno ojačao. Nastali su privredni sistemi u kojima su kolonijalne zemlje postale izvoznice sirovina, koje su evropske zemlje prerađivale u gotove industrijske proizvode i ponovo izvozile u kolonijalne zemlje. Zbog toga je jačanje industralizacije u svakoj zemlji nužno stvorilo potrebe osiguravanja izvora sirovina i tržišta za vlastite potrebe što je često dovodi lo i do sukoba među industrijskim zemljama. U 20. vijeku kolonijalizam starog tipa polako nestaje, a drugim sredstvima nastavlja se borba za izvore sirovina i prevlast na svjetskom tržištu. Trend povezivanja svjetskog gospodarstva i dalje se nastavlja, a novim znanstvenim otkrićima, posebno u oblasti informatizacije i pojačava. Globalizacija svjetske privrede usko je povezana s društvenim i ekonomskim razvojem, a žarišta međunarodne saradnje uvijek su bile najrazvijenije zemlje, tj. države i kompanije koje imaju znanje, robu, kapital i informacije. Slabije privredno razvijene zemlje, dakle one u kojima se većina stanovništva bavi primarnim djelatnostima, najmanje su okrenute međunarodnoj saradnji, budući da skromnu proizvodnju stanovništvo uglavnom koristi za zadovoljavanje vlastitih potreba (ne razmjenjuju čak ni svoje tradicionalne proizvode). Unatoč tome, dio nerazvijenih zemalja se uključuje u svjetske gospodarske tokove, iako to za njih često ima negativne posljedice. Budući da se orijentiraju na uzgoj jedne ili manjeg broja izvoznih kultura, istodobno zapostavljaju proizvodnju hrane za vlastito stanovništvo koje trpi glad. Razvijene industrijske zemlje na svjetskom tržištu javljaju se kao izvoznice prehrambenih proizvoda, pa čak i nekih sirovina, čime smanjuju trgovačku konkurentnost nerazvijenih i utječu na još veću polarizaciju svijeta. Veću potrebu za razmjenom dobara imaju industrijalizirane države svijeta jer su im nužne sirovine. Budući da imaju masovnu industrijsku proizvodnju svoje proizvode nastoje ponuditi tržištu širom svijeta. Koliku će dobit ostvariti pojedine zemlje ovisi o tome trguju li industrijskim

3

proizvodima na niskom stupnju obrade (npr. različitim metalima) ili finalnim proizvodima (npr. automobilima).

Globalizacija privrede do punog izražaja dolazi tek u tercijarnom i kvartarnom stupnju razvoja, tj. u postindustrijskom dobu. U savremenoj privredi svijeta dešavaju se brojne promjene koje se očituju u mijenjanju uloga i značaju pojedinih privrednih grana, tj. dolazi do njegovog prestrukturiranja. Veliku i sveobuhvatnu prekretnicu u savremenoj privredi doživljava industrija koja zapošljava veliki broj radnika i učestvuje u stvaranju novih vrijednosti te je još uvijek najvažnija privredna grana. Dok su nerazvijene zemlje još uvijek na početku procesa industralizacije (koji je praćen intenzivnom deruralizacijom), u gospodarski razvijenim zemljama procesi prestrukturiranja industrije i prelaska ka poslijeindustrijskom društvu odvijaju se velikom brzinom. Kao što je u prošlosti ljudsko društvo prešlo iz agrarne u industrijsku civilizaciju, danas možemo govoriti o prijelazu iz industrijske u poslijeindustrijsku civilizaciju koja je praćena razvojem informatike i primjenom atomske energije.         Iako prolazi kroz temeljne promjene, industrija u poslijeindustrijskom dobu ne gubi na značaju budući da i dalje ostaje glavni nositelj gospodarskog razvoja. Industrija će i dalje proizvoditi goleme količine raznovrsnih proizvoda, ali sa znatno manjim brojem zaposlenih radnika koje sve uspješnije zamjenjuju strojevi, roboti i slično. Uvođenjem savremenih tehnologija u proizvodnju oslobađa se dio radne snage koja se iz sekundarnog usmjerava u tercijarni i kvartarni (uslužni) sektor. Na taj način jača proces tercijarizacije, u posljednjih 20 godina posebno prisutan u najrazvijenijim zemljama kao što su SAD, Njemačka i Japan gdje je oko 70% zaposlenih u tercijarnim i kvartarnim djelatnostima. Poslijeindustrijsko doba karakterizira izravna povezanost znanosti i proizvodnje što rezultira novim tehnologijama, novim materijalima, novim izvorima energije, te pojavom tzv. "čistih" industrija koje proizvode bez otpadaka i tehnoloških parkova kao simbola novih industrijskih prostora.

Promjene u organizaciji industrije očituju se kroz proces disperzije proizvodnih pogona u prostoru (policentrični raspored) kao i stvaranju manjih i samostalnih jedinica u pogledu odlučivanja i djelovanja. Proces prestrukturiranja industrije i prelazak u poslijeindustrijsko doba ima i nekih negativnih obilježja kao što su:

1. Još veće raslojavanje svijeta na privredno razvijene i nerazvijene zemlje, 2. Neravnomjeran razmještaj i struktura svjetskog stanovništva, 3. Rastuća nezaposlenost, 4. Protekcionizam među razvijenim zemljama, 5. Prezaduženost nerazvijenih zemalja, 6. Narušavanje ekološke ravnoteže na Zemlji itd.

Za globalizaciju svjetske privrede, nacionalne države svojim katkad zatvorenim granicama mogu biti velika prepreka. Granice koje su nastale u doba industrijske revolucije kako bi se strogom kontrolom zaštitila domaća proizvodnja, nakon jačanja domaćih tvrtki postale su kočnica daljnjeg razvoja. Predviđa se da će se značenje nacionalnih država u oblikovanju svjetske privrede s globalizacijom gubiti važnost te da će istodobno slabiti i značaj državnih granica, što ne znači da će nacionalne države nestati. Njihovo političko odlučivanje važno je u stvaranju međunarodnih financijskih i trgovačkih ustanova, a uz to imaju važnu ulogu u razvoju infrastrukture za potrebe nacionalnih privreda (ceste, željeznice, aerodromi, luke itd.). Dinamika

4

globalizacije predstavlja poseban problem jer nerazvijene zemlje, otvaranjem vlastitog tržišta, postaju plijen razvijenih budući da se njihova tehnološki zaostala proizvodnja ne može nositi s proizvodnjom razvijenih zemalja, uslijed čega jačaju pokreti protiv globalizacije. Kao odgovor na procese globalizacije javljaju se regionalni pokreti s ciljem jačanja regionalne pripadnosti čiji su razlozi politički, privredni i kulturni, a njima su zahvaćene mnoge zemlje. Navest ćemo primjer razvijenih evropskih zemalja: Španjolske (Baskija i Katalonija), Francuske (Alzace, Bretanja, Korzika) i Belgije (Flandrija i Valonija). Nasuprot njima postoje privredni regionalni pokreti čiji je cilj privredna saradnja na temelju korištenja komplementarnih prednosti u sklopu državnih granica, ali i izvan njih. Najbolji primjer je integracija četiri grada u Francuskoj i Švicarskoj (Lyion, Grenoble, Geneves, Lausanne) uz rijeku Rhonu i Rajnu. Sličan primjer saradnje postoji među francuskim (Alsace) i njemačkim (Baden Wtirttemberg) pokrajinama kojima se priključuje i švicarski grad Basel.

Globalizacija je proces uklanjanja prepreka prometu roba, kapitala, ljudi i ideja u današnjem svijetu, te ideologija koja taj proces prati.2 Globalizacija je prvenstveno ekonomski i ekonomijom potaknut proces. Zasniva se na doktrini slobodnog tržišta kao jedinom mehanizmu koji upravlja gospodarstvom, ali i ljudskim društvom u cjelini. Svi socijalni odnosi svedeni su na proizvodnju, razmjenu, trgovinu i potrošnju dobara. Nametanje te doktrine cijelom svijetu, kako bi se on pretvorio u jedno otvoreno tržište, bez ograničenja, bit je procesa globalizacije kakvu danas poznajemo.

Protivnici globalizacije zamjeraju joj da sveukupni društveni život svodi na gole tržišne odnose, te govore o mentalitetuhomo oeconomicusa kojemu je materijalna dobit osnovna motivacija, a potrošnja jedini životni cilj. Ova materijalistička ideologija potrošačku potrebu uzdiže na mjesto glavnog pokretača razvoja. Na nivou kulture zamjeraju joj banalnost; umjesto da u središte pozornosti stavlja velika umjetnička i znanstvena dostignuća, masovni mediji preplavljeni su “vijestima” iz života raznih “zvijezda” i “zvjezdica”.

Pobornici globalizacije ističu prednosti globalne komunikacije poput mogućnosti upoznavanja i zbližavanja pripadnika različitih naroda koji su prostorno i kulturno udaljeni jedni od drugih, što bi moglo činiti temelj miroljubivom suživotu kroz razvijanje svijesti o različitosti. Ona također omogućuje da se najveći umovi širom svijeta ujedine u naporima za dobrobit ljudskog roda. Kritičari globalizacije uzvraćaju da su pozitivne strane samo usputna posljedica ovih procesa, a nikako njihova namjera.

3. NASTANAK I DEFINICIJA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA

3.1. Nastanak multinacionalnih kompanijaNa nastanak MNK su uticale nacionalne i međunacionalne prilike, i karakteristrike poslovnog života. Razlikujemo tri tehnološke revolucije. Početak 19-tog stoljeća karakteriše brzi razvoj nauke i tehnike, te promjene u samom načinu proizvodnje i komunikacija koje su s tim

2 Definicija preuzeta sa (globalne) ineternetske enciklopedije: www.wikipedia.com

5

povezane. Prva tehnološka revolucija obilježava period od 1847. do 1890. godine u kojem dominira razdoblje prve parne mašine, koju je patentirao Watt 1769. godine.

Druga tehnološka revolucija obuhvata period od 1890. godine do početka Drugog svjetskog rata. Ovaj period karakterišu mnoga značajna otkrića, uvođenje električne mašine i mašine sa unutrašnjim sagorijevanjem, film i fotografija za masovnu upotrebu 1910, automobili 1920, reaktivni motori 1929, vještačka svila i zamrzivači 1930, pencilin 1939, TV 1940. Godine 1913. dovršen je Panamski kanal, u Fordu je uvedena prva tekuća traka, 1927. prva zvučna komunikacije preko Atlantika. Prenos električne energije na velika rastojanja omogućio je da se mjesto proizvodnje izdvoji od neposrednog izvora energije. Začeci međunarodnog poslovanja upravo nastaju u vrijeme druge tehnološke revolucije.

Treća tehnološka revolucija počinje sa razvijenim zemljama poslije Drugog svjetskog rata (u SAD-u već 1940. godine). Karakteriše je uvođenje elektronskih mašina i nuklearne energije, 1960. tranzistor, računar, satelitska telefonija i 1970. mikroprocesor i robot.

Uloga države u privredi je postala afirmisana, dok je prije bila marginalizovana. Država je pokušala da obnovi „stvaralačku konkurenciju“ i u tu svrhu je osnovana Savezna trgovinska komisija 1914. godine sa zadatkom da izučava slučajeve nelojalne konkurencije i ograničavanja trgovine.

Miješanje vlade u poslovne stvari je započelo još sa Shermanovim aktom donesenim 1890. godine u SAD-u koji je onda 1914. godine dopunjen sa Claytonovim aktom. Potencira se zabrana dogovaranja, kombinacija i konspiracija sa ciljem ograničavanja trgovine i monopolisanja. Ovi propisi su bili reakcija države na koncentraciju i centralizaciju kapitala kao i na ograničavanje tržišne konkurencije. U godinama Prvog svjetskog rata razvili su se veliki monopolski kompleksi koji su zadovoljavali potrebe vlade i nastojali da dobiju dugoročne ugovore. Ujedno, preduzeća su pronalazila nove oblike organizacije, konglomerati3 sastavljeni od međusobno nepovezanih jedinki. Osnovno načelo im je bilo da „posluju prema prilikama“.

Termin MNK je prvi put upotrijebio D. Lilienthal, 1960. godine, što dovodi do zaključka da su MNK nastale tek te godine. Međutim, činjenica je da MNK vuče korijene iz ranijeg perioda sadašnjih razvijenih zemalja u periodu njihove koncentracije i centralizacije kapitala.

Analizu nastanka MNK treba posmatrati od sadašnjih osnovnih karakteristika na osnovu čega bi mogli utvrditi kada, gdje i kako su u njihovom razvoju počele da se pojavljuju karakteristike poput: transnacionalnost, veličina, globalna strategija, oligopolitički položaj, relativna autonomnost. Gledajući sa tog stanovišta prije početka 20-tog stoljeća, samo u rijetkim slučajevima mogu se uočiti navedene karakteristike. Osnovna usmjerenost je bila prema domaćem tržištu. Ulaganja u inostranstvo su imala prije svega karakter portofolio ulaganja. Najprije je preovladavalo ulaganje u željeznice pomoću kojih je kapital stvorio uslove za eksploatisanje prirodnih bogastava u kolonijama.

U 1914. godini već na prvom mjestu po vrijednosti ulaganja (SAD) u inostranstvu nalazi se ekstraktivna industrija, zatim prerađivačka, potom poljoprivreda i nafta. Danas, glavni oblik

3 Konglomerati su preduzeća koja se bave poslovanjem u najmanje pet privrednih grana druge faze prerade.

6

prodiranja MNK na strana tržišta predstavljaju neposredna ulaganja. Neposredna ulaganja oplođuju i dopunjuju se i ostalim vidovima nastupanja: trgovinom, licencama i drugim oblicima ugovorene saradnje. Bogatstvo raznovrsnosti i isprepletenosti oblika čini danas karakteristiku MNK.

Prema tome, nastanak MNK je u neposrednoj vezi sa procesima koncentracije i centralizacije kapitala i ova su preduzeća danas prisutna ponajprije u tehnološkim intenzivnim dijelovima proizvodnje. Nastanak MNK rezultat je zakonitosti razvoja kapitalizma na nacionalnom i svjetskom nivou.

Razvoj MNK se može podijeliti na tri faze:1. Porodično preduzeće. Organizovano na nivou jedne fabrike i po pravilu je ograničeno na

jednu industrijsku granu i funkciju. Poslovanje kontroliše jedan čovjek ili nekoliko njih koji zajedno odlučuju o svemu.

2. Nacionalna korporacija. Nastala je u SAD u 19-tom stoljeću, na osnovama brzog razvoja i mnogobrojnih udruživanja, sa razuđenim funkcijama na mnogim područjima. Administrativna piramida odlučivanja u korporaciji je bila neophodna za ovladavanje razuđenom vertikalno integrisanom proizvodnjom i marketingom.

3. Transnacionalno preduzeće. Počelo sa razvijati poslije 1920. godine, a pravi zamah dobija nakon Drugog svjetskog rata. Nastalo je kao odgovor na novu tržišnu strategiju, želeći uspješno konkurisati uslovima kada se neprekidno pojavljuju inovacije. Korporacije se decentralizuju u više jedinki. Svaka se specijalizuje za izradu jednog proizvoda, a sve su organizovane gotovo kao autonomne jedinke.

Prelomni trenutak za nastanak MNK je kada preduzeće počne da uspostavlja proizvodne veze u inostranstvu, kada u tom pogledu prevaziđe ulaganja isključivo u prodajne jedinke. Promjene u strukturi međunarodne razmjene su dovele do ove promjene u poslovnoj strategiji. Čim su se u prvom planu pojavili industrijski proizvodi, postalo je neophodno razviti neposredni odnos između potrošača i proizvođača i to ne samo zbog ponude proizvoda nego i zbog kontrolisanja istih.

Ukoliko bismo pošli od postavke da je za MNK važna samo međunarodna aktivnost onda bismo početke tražili još u periodu najstarije civilizacije, nekih 2500 p.n.e., kada su sumerski trgovci uvidjeli da su im za njihove spoljnotrgovinske akcije potrebni ljudi koji će biti detaširani u inostranstvu kako bi prihvatali, skladištili i prodavali njihovu robu. U 14-tom stoljeću u Firenci je postojalo 150 firmi koje bi se po obimu mogle označiti kao multinacionalne. Sredinom 17-tog stoljeća, engleske, francuske i danske porodice su slale rođake u Ameriku i Zapdnu Indiju kao predstavnike svojih preduzeća. U tom periodu primat su imala evropska preduzeća dok danas to imaju američka.

Na primjer, svoj prvi pogon u inostranstvu Siemens je otvorio 1875. godine, Hoechst 1878, Agfa 1888/1898. Švicarska, Švedska i Francuska preduzeća su postala multinacionalna još prije Prvog svjestkog rata. Za ekspanziju američkih i evropskih preduzeća karakteristična su 3 skoka: Period od 1920. do 1929. godine; Period poslije Drugog svjetskog rata; Period poslije 1955. godine.

7

Ekonomska kriza 1929. godine bitno je uticala na smanjenje stope rasta internacionalizacije preduzeća.

3.2. Definicija multinacionalnih kompanijaSa vlasničkog aspekta, definicija MNK ističe da je to takav oblik organizovanja preduzeća u kome je centrala ili matična kompanija u vlasništvu rezidenta najmanje dvije zemlje. U korist ove teze uzima se primjer kompanije Šel (Shell) i Unilever, koje su pod kontrolom britanskog i danskog kapitala. Ukoliko koristimo ovaj kriterij za određenje MNK, relativno mali broj MNK bi se mogao nazvati multinacionalnim. Kod današnjih MNK najčešći je uninacionalni koncept.

Prema kriterijumu upravljanja, MNK je ona kompanija čija upravljačka centrala ima višenacionalni karakter, što znači da je rukovodstvo višenacionalnog karaktera – u rukovodstvu se nalaze predstavnici svih organaka multinacionalnih preduzeća. Prema ovom kriterijumu, klasifikacije MNK se svodi na tri tipa:1. Etnocentrične kompanije – sva moć je koncentrisana u matičnoj zemlji, a aktivnosti i odluke

upravljača su orijentisane ka centru kompanije; obavljaju aktivnost u više zemalja dok centrala u matičnoj zemlji donosi sve odluke i rukovodi cjelokupnim poslovanjem.

2. Policentrične kompanije – svaki dio se, do određene granice, poistovjećuje sa nacionalnim interesima zemlje kojoj pripada; odlučivanje je decentralizovano, a lokalni kadrovi imaju relativnu autonomiju; pored centrale u jednoj zemlji, postoji veći broj kompanija u drugim zemljama koje imaju određenu samostalnost.

3. Geocentrične kompanije – postoji više centralnih kompanija širom svijeta; karakteriše ih globalna svjetska orjentacija i priznaje se izvjesna autonomija ali sa interesima razvoja cijele kompanije.4

Druge definicije MNK-a su: MNK predstavlja matično preduzeće koje ostvaruje proizvodnju i druge aktivnosti u

inostranstvu preko sopstvenih ogranaka smještenih u više različitih zemalja; ostvaruje direktnu kontrolu nad poslovanjem svojih organaka u inostranstvu; nastoji da ostvari takvu politiku koja će prevazići granice između zemalja i doprinijeti ostvarenju geocentrične orijentacije preduzeća.5

MNK je poslovno preduzeće legalno domicilirano u više od jedne zemlje čije su komercijalne aktivnosti dovoljno velikog obima da imaju znatan uticaj na privredu i zemlje iz koje potiče matična kompanije i zemlje u kojima ima svoje filijale.

Neki smatraju da se kompanije ne mogu istinski zvati MNK, sve dok obim njihovih međunarodnih aktivnosti ne bude takav da njihovo nacionalno porijeklo postane nebitno.

4. PREDNOSTI I IZAZOVI MULTINACIONALNIH KOMPANIJAMNK može koristiti prednosti poslovnih priika u različitim zemljama. One često imaju pristup prirodnim resursima koji ponekad nisu dostupni domaćim kompanijama. Prednosti multinacionalnog djelovanja moraju biti odmjerene u odnosu na izazove i rizike povezane s

4 Acin, Đurica: „Međunarodni ekonomski odnosi“, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Pigmalion, Novi Sad, 1998.5 Root, Franklyn: „International Trade and Investments“, South Western Co. Publishing, Dallas, USA; str. 365-367

8

djelovanjem u stranom okruženju. Jedan od probelma predstavlja porast nacionalizma u mnogim zemljama. Na primjer, zemljama u razvoju nedostaju upravljačke, marketinške i tehničke vještine pa se sa sticanjem tih vještina situacija mijenja. Te zemlje postaju svjesne vrijednosti svojih prirodnih resursa i spretnije su u međunarodnim pregovorima. Iz tih razloga MNK moraju održavati dobre odnose sa zemljom domaćina što je ponekad teško jer dolazi do čestih promjena vlasti. Vremenom su MNK usavršile četiri osnovne strateške varijante:

1. Obezbjeđenje sopstvene proizvodnje stranim resursima;2. Rezervisanje tražnje na inostranim tržištima preko formiranja vlastitih filijala;3. Racionalizacija proizvodnje njenim premještanjem u zemlje sa manjim troškovima

proizvodnje; i4. Orijentacija na korištenje vlastitih inostranih investicija za formiranje srodnih firmi,

zaključivanje partnerskih ugovora sa drugim firmama, gašenje starih tehnologija.

Danas se smatra da je strategija MNK globalna ako uvažava sljedeće:1. Globalno shvatanje svjetskog tržišta i konkurencije;2. Dobro poznavanje konkurenata;3. Potpuna kontrola svih transakcija u svijetu;4. Ponašanje u stilu „globalnog igrača“ (fleksibilan i inovativan);5. Učešće u visokotehnološkim industrijskim granama;6. Razmještanje vlastite proizvodnje na najrentabilnija mjesta;7. Koordinacija vlastitih djelatnosti pomoću vrhunske informativne tehnologije;8. Integrisanje svih organizacionih jedinica u jedinstven sistem računvodstva, a svih filijala

u jedinstvenu mrežu upravljanja; 9. Stalan rast kompanije i diversifikacija djelatnosti.

MNK prilagođavaju poslovnu politiku, organizacionu strukturu i upravljanje i primjenu savremenog metoda tehnologije i na tim osnovama stvaraju konkurentsku prednost.

4.1. Politički i ekonomski uticaj multinacionalnih kompanijaU posljednjoj deceniji XX stoljeća, desile su se mnoge promjene koje su umnogome preoblikovale industrijsko društvo. U tom procesu je bitnu ulogu odigrao zapanjujući razvoj nauke i tehnologije kao pokretni motor društva. Taj razvoj je doveo i do svestranog ekonomskog razvoja, a formiranje multinacionalnih kompanija je označilo početak ekonomske globalizacije. Multinacionalne kompanije su ustvari kompanije koje djeluju u više svjetskih zemalja, ekonomski su moćne i imaju uticaja na cjelokupnu ekonomiju i politiku nekih zemalja. Ove kompanije su se počele razvijati u SO-im godinama XX vijeka.

Multinacionalne kompanije i posebno američke kompanije te vrste od tada pa do danas ostvaruju veliki uticaj na ekonomske prilike u svijetu i određuju kada i kako će doći do zasićenosti svjetskog tržišta nekim proizvodom. Koristeći razvijenu međunarodnu transportnu mrežu i ondašnje tenzije u Evropi i Japanu, američke multinacionalne kompanije su došle u priliku da svoje proizvode plasiraju i prodaju na tržištima izvan Amerike. Vođene iskustvom svojih američkih konkurenata, evropske zemlje su odlučile i same osnovati takve kompanije. Takav razvoj situacije je doveo do širenja multinacionalnih kompanija.

Raspadom SSSR 1991. godine, pred multinacionalnim kompanijama su otvorena vrata tržišta

9

Istočne Europe i Kine. Aktivnijom ulogom i investicijskim projektima na tim tržištima tokom 80-tih i 90-tih godina XX vijeka, dolazi do jačanja ekonomije, ali i multinacionalnih kompanija. Statistički podaci pokazuju da je tokom 90-tih godina u svijetu djelovalo čak više od 45.000 multinacionalnih kompanija, od kojih je 37.000 bilo u vlasništvu razvijenih zemalja. Multinacionalne kompanije iz nekoliko vodećih svjetskih zemalja su 1996. godine ostvarile profit u iznosu od 7 triliona dolara, što je mnogo više od cjelokupnog profita ostvarenog na svjetskom tržištu koji iznosi oko 5.2 triliona dolara.

Multinacionalne kompanije su danas, pored trgovine, ekonomije i industrije, aktivne i u svjetskoj politici, gdje se ponekad njihove odluke smatraju mnogo važnijim od odluka vlada pojedinih svjetskih zemalja. Aktivnostima multinacionalnih kompanija u svijetu i posebno u zemljama u razvoju, postoje različita, međusobno oprečna gledišta. Nije teško pronaći osobe sa površnim pogledom koje šire uvjerenje da prihod ovih kompanija dovodi do porasta kapitala i razvoja ekonomije zemalja u kojim djeluju.

Sa druge strane, ekonomski analitičari neprestano upozoravaju da multinacionalne kompanije svoju zaradu iz zemalja u kojima djeluju izvlače u vidu deviznih zaliha. Ovakav omjer izlaza deviza mnogo je veći od početnog kapitala koje multinacionalne kompanije unose u zemlje u razvoju. Sa druge strane, ulaz tehnologije u sve vidove posla doprinosi još većem sukobu ovih zemalja ja jakom ekonomijom. Multinacionalne kompanije posjeduju modernu tehnologiju koja im omogućava dobijanje raznih unosnih poslova, što lokalne firme dovodi na rub stečaja i propasti. Zatim, multinacionalne kompanije proizvodnju usklađuju sa potrebama svjetskog tržišta, a ne domaćeg stanovništva. Suprotno mišljenju pojedinaca koji vjeruju da su upravo ovakve investicije dovele do tihe okupacije nekih zemalja u razvoju, iskustvo pokazuje da prisustvo ovih kompanija u nekoj zemlji ne dovodi do okupacije,nego do nezaposlenja radnika koji su prije toga bili uposleni u različitim sferama državne ekonomije.

Multinacionalne kompanije pored ekonomskog prodora u razne svjetske zemlje, miješaju se i u unutrašnju politiku tih zemalja. Primjer takvog djelovanja je čileanska internacionalna kompanija ITT (Internationala Telefon and Telegraf).

5. ZNAČAJ MULTINACIONALNIH KOMPANIJA U GLOBALNOJ EKONOMIJI

5.1. Uloga multinacionalnih kompanija u međunarodnoj privrediNajveće MNK u svijetu ostvaruju približno 4/5 svjetskog industrijskog autputa dok istovremeno zapošljavaju 2/3 njihove radne snage. Zatim, direktne strane investicije konstantno se uvećavaju. Tako su recimo u periodu između 1985 i 1990 iskazale porast od 30% što je četiri puta više od rasta svjetskog autputa, a tri puta više od rasta svjetske trgovinske razmjene. Time su strane direktne investicije postale glavne determinanta trgovinskih modela.6

6 Bodiroža, Mladen: Međunarodna ekonomija, prvo izdanje, Univerzitet za poslovne studije, Banja Luka, 2008, str. 504.

10

Međutim, činjenica je da su najmanje razvijene zemlje u Africi i drugim regionima primile zanemarljivo mali procenat od ukupnog investiranog iznosa u odnosu na najrazvijenije zemlje. A ta neadekvatna distribucija stranih direktnih ulaganja ne daje adekvatan imidž globalizaciji. MNK radikalno mijenjaju strukturu i funkcionisanje globalne svjetske privrede jer postaju glavne determinante trgovinskih tokova, lokacijskih usmjerenosti i ključnih ekonomskih kreativnosti u svijetu. Tako MNK postaju odlučujući faktor u determinisanju ekonomskog, političkog i socijalnog blagostanja u svijetu.

Očigledno je da MNK raspolažu kompleksnim intrumenatrijem koji je u funkciji usporavanja ekonomskog razvoja u mnogim (posebno razvijenim) zemljama svijeta. Postoje različite teorije o uticaju MNK na međunarodnu privredu. Jedni teoretičari smatraju da su MNK korisne za čovječanstvo. Drugi smatraju dasu MNK ekspoatatorska imperija koja ima za cilj da pokori cijeli svije. Dok treći imaju stav da MNK odgovaraju sami sebi, te da su integrirajuća društva u kojoj pojedinci i grupe gube kontrolu nad svojim vlastitim životnim interesima, i bivaju potčinjeni eksploatacijskim aktivnostima. Ovi kritičari smatraju da svijek pada pod uticaj bezobzirnog kapitalističkog imperijalizma, gdje je koncern samo začetnik mega integracija. Ali ipak treba priznati da su MNK glavni izvor kapitala, internacionalizacije usluga i proizvodnje i najsavremenije tehnologije, uslovne neophodne za privredni razvoj. MNK su nezaobilazni i značajni faktor u svim savremenim međunarodnim ekonomskim tokovima.

5.2. Uticaj multinacionalnih kompanija na domaću privreduUticaj MNK na domaću privredu je višestruk i može biti pozitivan ili negativan. Pozitivan uticaj se ogleda u povećanju obima trgovine, pružanju pomoći u prikupljanju investicionog kapitala koji se finansirara razvoj, finansiranje zajmova i servisiranje spoljnjeg duga; lobiranje za slobodnu trgovinu i uklanjanje barijera koje stoje na putu trgovini poput carinskih opterećenja, finansiranje istraživanja i razvoja što omogućuje tehnološke inovacije, smanjenje troškova robe zahvaljujući podsticanju njene proizvodnje u skladu sa načelom komparativne prednosti, otvaranje novih radnih mjesta, obučavanje zaposlenih, proizvodnja novih dobara i proširenje mogućnosti za njihovu kupovinu, obezbjeđivanje prihoda od investicija kojim se pospješuje modernizacija slabije razvijenih zemalja, stvaranje dohotka i bogatstva, zalaganje za mirne odnose među državama i unutar njih, ukidanje nacionalnih barijera i ubrzavanje globalizacije.

Negativan uticaj MNK na domaću privredu se ogleda u: omogućavanje razvoja oligopolističkih konglomerata koji smanjuju konkurenciju i slobodno preduzetništvo, prikupljanje kapitala u zemlji domaćina čime se lokalna industrija lišava investicionog kapitala a izvoz profita u zemlju u kojoj se nalazi sjedište MNK, stvaranje dužnika i primoravanje siromašnih da zavisi od kreditora, smanjenje raspoloživosti određenih vrsta roba uspostavljanjem monopola na njihovu proizvodnju i kontrolisanjem njihove distribucije na svjetskom tržištu, izvoz tehnologije koja nije prilagođena nerazvijenim privredama, osujećivanje rasta domaćih industrijskih grana i lokalne tehnološke stručnosti, osujećivanje otvaranja novih radnih mjesta do koga dolazi zbog gašenja konkurentnosti na tržištu rada, ograničavanje radničkih plata, ograničavanje snabdijevanja sirovinama koje se mogu naći na međunarodnom tržištu, ugrožavanje i umanjivanje važnosti nacionalne kulture i nacionalnih različitosti ne bi li one bile zamijenjene homogenizovanom „svjetskom kulturom“ u kojoj dominantan položaj zauzimaju potrošačke vrijednosti, proširivanje

11

i produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih zemalja, dovođenje u pitanje nacionalnog suvereniteta i ugrožavanje autonomije države.7

5.3. Multinacionalne kompanije kao odlučujući faktor koji opredjeljuje svjetsku privredu

Osnovni subjekti globalizacije su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka (SB), Svjetska trgovinska organizacija (STO) i MNK. MNK su odlučujući faktor koji opredjeljuje ne samo rad i finansiranje pojedinih industrijskih grana ili nacionalnih privreda, već i svjetske ekonomije kao cjeline. Osnovna karakterstika MNK je sposobnost transfera vlastitih resursa preko nacionalnih granica. Što je MNK mobilnija ona je sposobnija da organizuje proizvodnju van granica matične zemlje, nerijetko i po cijenu zagađenja okoline, ne poštujući ljudsta prava i izazivajući socijalne posljedice. Na ove kompanije se gleda kao na lokomotive privrednog rasta kako razvijenih tako i manje razvijenih zemalja.

Faktori koji podstiču međuzavisnost svjetske ekonomije su višestruki i različito ispoljeni u pojedinim zemljama, tržištima i industrijskim granama. Najuočljiviji faktori su ovdje navedeni:

1. Sve izraženija tendencija većine zemalja ka podržavanju i stimulisanju slobodne svjetske trgovine uz paralelno smanjivanje trgovinskih barijera.

2. Promjena odnosa i očekivanja većine zemalja prema MNK i direktnim stranim investicijama. Napušta se negativan odnos prema stranom kapitalu i obezbjeđuje pravna sigurnost stranim firmama.

3. Mnoge zemlje u usponu i same aktivno primjenjuju izvozno orjantisanu razvojnu strategiju, i to dobrim dijelom kroy mrežu MNK.

4. Tendencija ka regionalnom ekonomskom i tržišnom povezivanju sve je prisutnija i time dolazi do eliminisanja trgovinskih restrikcija i barijera između članica regionalnih integracija. Shvatanje da je najbolja zaštita nacionalnih interesa kroz ekonomsko povezivanje i saradnju saa drugim zemljama.

5. Pojavljuje se sve veći broj tržišnih segmenata transnacionalnog i globalnog karaktera koji se ponašaju bez predrasuda i preferiraju kupovinu svjetskih afirmisanih brendova iza kojih stoji neka od MNK.

6. Povećana je i olakšana mobilnost faktora proizvodnje u svjetskim razmjerama (seljenje proizvodnje prema onim zemljama koje raspolažu jeftinijim radnim resursima kako ljudskim tako i materijalnim).

7. Najnoviji razvoj tehnologije značajno smanjuje troškove po jedinici proizvoda pogotovo u učešću troškova radne snage u finalnoj cijeni proizvoda.

8. Enormno povećanje ulaganja u istraživanje, razvoj i osvajanje novih tehnologija dodatno potencira značaj ekonomije obima i nužnost proizvodnje za potrebe svjetskog tržišta u cjelini.

9. Unapređenje sistema transporta i logistike što dovodi do smanjenja troškova distribucije i rokova isporuke robe u međunarodnom poslovanju.

10. Razvoj komunikacionih tehnologija i elektronskih informacionih sistema doprinijeli su približavanju različiti dijelova svijeta i olakšali obavljanje međunarodnih poslovnih operacija.

7 Bodiroža, Mladen: Međunarodna ekonomija, prvo izdanje, Univerzitet za poslovne studije, Banja Luka, 2008, str. 507.

12

11. Razvoj globalne tržišne infrastrukture: otvaranje filijala MNK, agencija za istraživanje tržišta, konsultantskih kuća, kao i osposobljavanje lokalnih firmi za potpuno i kvalitetno postprodajno servisiranje potrošača.

12. Internacionalizacija poznatih banaka i finansijskih institucija je u direktno u funkciji stimulisanja međunardone ekonomije i međunarodnog marketinga.

13. Internacionalizacija poslovanja poznatih agencija koje prate svoje klijente širom svijeta obezbjeđujući na taj način unapređenje lokalne prakse tržišnog komuniciranja.

14. Afirmacija multikulturnog menadžmenta i višenacionalnih timova u rokovodstvima mnogih afirmisanih kompanija u svijetu (mnoge kompanije promovišu strance za svoje rukovodioce i menadžere najvišeg ranga).

15. Povećava se broj proizvoda na svjetskom tržištu čiji je identitet i nacionalno porijeklo vrlo teško utvrditi. Troškovi kapitala i direktne investicije u inostranstvu su sve više tržišno i profitno orijentisani i projektno usmjeravani.

Dejstvo navedenih faktora i razvojnih tendencija predstavlja aktuelnu realnost svjetskog poslovnog okruženja. Na taj način dolazi do kretanja kapitala u svjetskim razmjerama i moguće je širiti tržišne horizonte na osnovama globalnog pristupa menadžmentu i marketingu.

5.4. Uticaj finansijske krize na poslovanje multinacionalnih kompanijaFinansijske krize označavaju veće smetnje u sustavu finansija, koje prati pad (vrijednosti) imovine te nesolventnosti mnogih kompanija iz finansijskog sektora ili drugih privrednih grana i obilježavaju negativni uticaj na gospodarske aktivnosti u jednoj ili više zemalja.Kriza koja se javlja jasni je pokazatelj neizbježne sudbine svih kapitalističkih ekonomija što je jasni dokaz da kapitalizam nije svemoguć uprkos pokušajima kapitalista da ogromnom mašinerijom ubijede radne mase kako je kapitalizam savršen i da ga bespogovorno treba slijediti.

Neoliberalizam je ideologija multinacionalnih kompanija. Njegova suština je da oni koji su bogati budu još bogatiji, dok su siromašni postajali sve siromašniji. Tu svoju nakaradnu ideologiju su umotali u propagandu o globalizaciji, slobodnom tržištu i civilnom društvu tvrdeći da će tako svijetu doneti mir i blagostanje. Ipak svjedoci smo da ekonomski poredak koji je svijetu namentuo neoliberalni globalizam neumoljivo čovječanstvu naplaćuje žrtvama miliona ljudi u najsiromašnijim zemljama svijeta.

Multinacionalnim kompanijama trebalo je sve veće tržište, da bi one uvećavajući svoje poslove, ostvarivali veće profite. Neoliberalni kapitalizam rušio je sve prepreke pred sobom ne štedeći novac i silu. Kao prva žrtva direktne izdaje pala je prva zemlja socijalizma SSSR što je otvorilo vrata globalizaciji, vrata krvavom pljackaškom pohodu kapitalizma širom planete.

Od kraja 1990-tih, američki Bord Federalnih rezervi pokušavao je da preduprijedi veliku ekonomsku krizu plaveći američku i svjetsku ekonomiju jeftinim kreditima. Radnička klasa čije su realne nadnice u većini glavnih ekonomskih sistema stagnirale ili opadale podsticana je da pozajmljuju kako bi održala potražnju za dobrima i uslugama.

Bretton-Woods sistem međunarodnog ekonomskog uređenja uspostavio je pravila trgovinskih i financijskih odnosa između glavnih svjetskih industrijskih država. Taj sistem je prvi primjer ugovorenog monetarnog poretka u povijesti svijeta, a namjena mu je bila uređenje monetarnih

13

odnosa između neovisnih nacija-država. SAD u cilju spašavanja od narastajuće krize pribjegava socijalističkim metodama u cilju finansijskog oporavka. Odgovor vodećih kapitalističkih zemalja - a posebno Sjedinjenih Država - sadrži se u pokušaju obuzdavanja finansijskog sistema putem ogromnih državnih intervencija, tu uključujući i nacionalizaciju i spašavanja velikih banaka i ostalih finansijskih institucija koje organizuju nj ihove vlade. Cilj ovih intervencija nije zaštita zaposlenja, životnog standarda ili plata i penzija radnih ljudi, ove intervencije za cilj imaju da održe kapitalistički sistem koji je svijet gura iz krize u krizu svojom kazino ekonomijom.

Kapitalističke vlasti namjeravaju da prebace teret krize upravo na leđa radnih i siromašnih ljudi. Od sindikata se zahtjeva da ne traže povećanja plata koja bi kompenzovala rastuće troškove života. Kritike koje danas čitamo ne ulaze u samu suštinu problema već pokušavaju da odbrane stajalište neoliberalizma. Obezbjeđivanje maksimalnog zadovoljenja stalno rastućih materijalnih i kulturnih potreba cijelog društva putem neprekidnog povećanja i usavršavanja socijalističke proizvodnje na bazi više tehnike i tehnologije (J.V.Staljin) osnovni je zakon socijalizma. Iskustva su pokazala da snažna ekonomski jaka i nezavisna socijalistička ekonomija može mirno da se razvija uprkos cikličkim krizama kapitalizma. Sjetimo se recesije koje je 30-tih gurnula svijet u bijedu. Uprkos blokadi SSSR je bio jedina država na planeti koje je ostvarivala ogromne kapitalne uspjehe na svim poljima.

Početak globalizacijskih promjena i procesa značio je ujedno i prekretnicu te napuštanje dotadašnjeg ekonomskog uređenja svijeta uspostavljenog nakon Drugog svjetskog ratana konferenciji u BrettonWoodsu. Koncept država-nacija i regulacija međunarodne ekonomije, svojstvenih Bretton- Woods sistemu, napušteni su u ime usvajanja koncepta nove ekonomije koja se zasniva na neoliberalnoj doktrini. Današnji neoliberalni poredak je zapravo oživljena verzija ekonomskog liberalizma ili liberalnog kapitalizma iz druge polovice l8.st. Osnovna ideja liberalizma je nemiješanje države u ekonomske procese i kretanja te prepuštanje regulatorskog mehanizma u ekonomiji slobodnom tržištu, odnosno 'nevidljivoj ruci', kako je to rekao Adam Smith, najpoznatiji predstavnik liberalne doktrine. Ekonomska doktrina liberalizma prevladavala je do velike ekonomske krize, tj. Velike depresije ] 929. godine. Uslijed krize napušta se liberalna doktrina i prihvaća se misao Johna Maynarda Keynesa, koji je zastupao tezu o potrebi pune zaposlenosti za uspijeh kapitalizma, i u tom cilju neophodnoj intervenciji države i centralnih banaka. Keynesova doktrina zadržala se sve do sredine 70-ih godina 20. stoljeća kada je došlo do velike naftne krize, kada zemlje izvoznice nafte povisuju cijenu nafte za 5,2 puta. ] 971. američki predsjednik Nixon, bez savjetovanja s MMF-om i svojom vladom, objavljuje proglas u kojem se , između ostalog, napušta zlatni standard i konvertibilnost dolara u zlato. Uslijed toga napušta se Keynesova doktrina, kao i svjetski ekonomski sistem uspostavljen sporazumom u Bretton- Wood su, i započinje era neoliberalizma, odnosno povratka na ekonomiju liberalizma.

Bretton-Woods sistem međunarodnog ekonomskog uređenja uspostavio je pravila trgovinskih i financijskih odnosa između glavnih svjetskih industrijskih država. Taj sistem je prvi primjer ugovorenog monetarnog poretka u povijesti svijeta, a namjena mu je bila uređenje monetarnih odnosa između neovisnih nacija-država.

Dok je još trajao Drugi svjetski rat, poslanici iz 44 udružene nacije okupili su se u Bretton- Wood su na monetarnoj i financijskoj konferenciji kako bi ponovo izgradili globalni kapitalizam.

14

Sporazum iz Bretton Woodsa potpisan je u srpnju 1944. godine. Kako bi uspostavili sistem pravila, institucija i procedura, sudionici Bretton- Woodsa osnovali su Međunarodnu banku za obnovu i razvoj i Međunarodni monetarni fond. Ove organizacije počinju djelovati 1946. godine, nakon što je dovoljan broj zemalja ratificiraosporazum.

Sporazum u Bretton- Wood su obvezivao je zemlje potpisnice na usvajanje monetarne politike kojom se vrijednost tečaja svake valute zadržava unutar fiksirane vrijednosti - plus/minus jedan posto - u terminima zlata. Sistem iz Bretton- Wood sa srušio se 1971. godine, nakon što su SAD, kao što je spomenuto, odustale od konvertibilnosti dolara u zlato. Sve do tada, Bretton- Wood s sistem predstavljao je učinkovit način kontrole neslaganja i postizanja zajedničkih ciljeva unutar i među državama koje su ga i stvorile, što se naročito odnosilo na SAD.

Zajedničko iskustvo Velike svjetske depresije, koncentracija moći u nekoliko država i prisustvo dominantne sile koja je mogla preuzeti vodstvo, stvorili su političke uvjete za sporazum u BrettonWoodsu. Temelj sporazuma bilo je zajedničko vjerovanje u kapitalizam. Iako su se razvijene zemlje razlikovale u vrsti kapitalizma koju su željeli za svoju nacionalnu ekonomiju, opet sve su prevenstveno odobravale tržišni mehanizam i privatno vlasništvo.

No, bez obzira na postojeće razlike, sve vlade sudionice konferencije složile su se oko nekoliko vrijednih lekcija iz monetarnog nereda međuratnog razdoblja. Poučeni iskustvom Velike svjetske depresije, kada su ograničena kretanja stranog kapitala i trgovinske barijere doveli do ekonomske katastrofe, tvorci sporazuma iz Bretton- Wood sa željeli su izbjeći ponavljanje situacije iz 1930-ih godina kada je trgovina između zemalja bila ograničena isključivo na zemlje istih valuta. Ovo grupiranje unazadilo je međunarodni tijek kapitala i stranih ulaganja. Tvorci Bretton- Woods sporazuma zato su prednost davali liberalnom sistemu, zasnovanom na tržištu s minimalnim ograničenjima prema privatnoj trgovini i kretanjima kapitala. No, ipak, taj liberalni ekonomski mehanizam zahtijevao je državnu intervenciju. U razdoblju nakon velike svjetske krize 1930-ih , javni ekonomski menadžment nametnuo se kao primarna dužnost vlada razvijenih zemalja. Zaposlenost, stabilnost i rast bili su važni čimbenici javne politike.

Uloga vlade u nacionalnoj ekonomiji postala je usko vezana uz odgovornost vlade prema osiguravanju zadovoljavajućeg stupnja blagostanja za svoje građane. Takozvana država blagostanja izrasla je iz Velike depresije, zbog zahtjeva za državnom intervencijom u ekonomiju i iz teorijskih doprinosa Keynsijanske ekonomske škole koja je također zagovarala državnu intervenciju i i obvezu države u osiguranju pune zaposlenosti. 1930. godine pokazale su da se pojedinačni nacionalni ciljevi ne mogu postići bez međunarodne suradnje. Visoke trgovinske tarife ibarijere te natjecateljsko rušenje valutnih tečajeva među državama doprinijeli su ekonomskom slomu, političkoj nestabilnosti i svjetskom ratu. Kako bi osigurale ekonomsku stabilnost i mir, države su se složile surađivati kako bi regulirale međunarodni ekonomski poredak. Slobodna trgovina bila je temelj poslijeratnog svijeta kakvim su ga zamišljale Sjedinjene Američke Države. To je značilo smanjene tarifa te moduliranje trgovine na kapitalistički način. Liberalni ekonomski sistem zahtijevao je uređen sistem investicija, trgovine i plaćanja. No, za razliku od nacionalnih državnih ekonomija, međunarodna ekonomija nije imala središnju vladu koja bi bila odgovorna za valute i njihova kretanja. U prošlosti, ovaj problem se rješavao tzv. zlatnim standardom. No, arhitekti BrettonWoodsa nisu ga smatrali primjerenim poslijeratnoj ekonomiji. Umjesto toga, uspostavili su sistem fiksiranih tečajeva i

15

američki dolar kao rezervnu valutu, tj. valutu prema kojoj će se određivati vrijednost drugih valuta. U 19. i 20. vijeku zlato je imalo središnju ulogu u međunarodnim monetarnim transakcijama. Ono je bilo 'podloga' valutama, međunarodna vrijednost valute određivala se prema njenoj vrijednosti u zlatu. Zlato se tada vezivalo uz britansku funtu, s obzirom da je u tom razdoblju britanska ekonomija bila dominantna.                                                             Drugi svjetski rat oslabio je i funtu i britansku ekonomiju pa funta više nije mogla ispunjavati svoju ulogu. Poslije rata, zalihe zlata su se smanjile, a znatan dio zaliha nalazio se u SSSR-u. Uz manja razilaženja, razvijene ekonomije složile su se s američkom vizijom poslijeratnog međunarodnog ekonomskog uređenja koja je trebala stvoriti i primijeniti učinkovit međunarodni monetarni sistem i ukloniti prepreke kretanjima robe i kapitala. Kreatori Bretonvudskog ugovora trebali su valutu dovoljno jaku da ispuni rastuće zahtjeve međunarodne likvidnosti. To je, bez sumnje, mogao biti jedino američki dolar. Snažna američka ekonomija, fiksiran odnos dolara prema zlatu (35$ fina unca zlata) i obveza američke vlade prema tom odnosu, učinili su dolar jednako dobrim kao i zlato. Dolar je postao 'rezervna valuta'. To je značilo da će ostale zemlje određivati vrijednost svoje valute prema dolaru - tj. kupovati i prodavati dolare, kako bi održali tržišnu tečajnu paritetnu vrijednost uspostavljenu sporazumom u Bretton-Woodsu. Dolar je postao svjetska valuta i većina svjetskih transakcija vrednovala se u dolarima.

6. ODNOS DRŽAVE PREMA MULTINACIONALNIM KOMPANIJAMAKada govorimo o odnosu države prema MNK, većina istraživanja je usmjerena na analize i ponašanja vodećih (najvećih) njemačkih, japanskih i američkih MNK, posebno industrijskog sektora. Tako su MNK iz SAD-a težile da koriste slobodno preduzetništvo odnosno stav prema biznisu kad u specifičnim slučajevima interveniše država. Njemačka je na primjer veću važnost stavljala na socijalnu odgovornost. Japan je međutim afirmisao svoje prioritetne modele i dalje dograđivanje jake industrijske baze kao i očuvanje svog već afirmisanog sistema doživotnog zaposlenja. To pokazuje da u najfundamentalnijem području korporacijske strategije domaći korijeni kompanija ostaju i dalje osnovne determinantne njihovog djelovanja.8

Evidentno je da su američke kompanije podesnije za investiranje nego što su to njemačke ili japanske, posebno kad se radi o vođenju baznog istraživanja i razvoja u drugim zemljama tj. investiranja u inostranstvo. Međutim, ima mnogo promjena u nacionalnim odnosno državnim tradicijama što ima za posljedicu limitiran trend prema približavanju, korporacijskom ponašanju i njegovoj strukturi. Zbog toga što se njihova konkurentska prednost kreira i mora biti vođena u njihovoj domaćoj privredi. U konkurenstkoj prednosti zemlje, domaća baza MNK je u stvari osnovna determinanta međunarodne konkurentnosti. Pa tako vlade obično ne prihvataju modele po kojima korporacije treba da napuste svoju nacionalnost i postanu bezdržavne. Na primjer, Japanci su jedinstveni u stavu da ono što je dobro za Toyotu dobro je i za Japan. Isto važi i za SAD i General Motors.

8 Bodiroža, Mladen: Međunarodna ekonomija, prvo izdanje, Univerzitet za poslovne studije, Banja Luka, 2008, str. 512.

16

7. ZAKLJUČAKMjesto, uloga i značaj multinacionalnih kompanija krajem 20-tog i početkom 21-vog vijeka ostaje najznačajniji faktor međunarodne ekonomije. Ne postoji jedinstvena definicija MNK. Najkraće rečeno, MNK su one kompanije koje upravljaju proizvodnjom ili pružaju usluge u više od jedne zemlje. Tipično, MNK su operisale u zemljama u razvoju pružajući tehnologiju, finansijski kapital, i vještine upravljanja u zamjenu za profitabilno tržište.

Mnoge MNK su veće u odnosu na nacionalni dohodak zemalja u kojima se nalaze. To znači da nije lako za vladu domaćina da uspostavi nacionalne zakone za MNK. Ali, vlada želi investicije koje MNK može donijeti jednoj zemlji jer to donosi još poslova i zarade. Druge beneficije MNK su izgradnja lokalnog kapaciteta i drugih vještina. Lokalna zajednica bi imala koristi od toga jer bi se na primjer razvile ceste. Uspostavljanje strane kompanije tamo gdje je radna snaga jeftina je od interesa i samoj kompaniji kao i lokalnim vlastima.

Globalizacija tržišta omogućila je svim ekonomskim subjektima uključivanje na međunarodno tržište. Sve je manje nacionalnih, a sve više globalnih proizvoda. U spomenutim uslovima naglasak se stavlja na međunarodne strategije. Transfer tehnologije ključni je element ostvarivanja međunarodne konkurentnosti potreban za opstanak na globalnom tržištu. Glavni faktori i učesnici uključeni u tehnološki transfer su dobavljači tehnologije i primatelji te opšta ekonomska, politička i tehnička infrastruktura.

Razvoj tehnologije i transfera uvelike je pod uticajem dvosmjernog stranog ulaganja i izvoza najčešće preko MNK. Tehnološki napredak u velikoj mjeri određuje ko ima moć, kolika je ona i ko je prvopoteznik. Tehnologija ima multinacionalnu snagu. Klasičan obrazac poslovanja mijenja se u pristupu naglašenog tehnologijskog, marketinškog i naučnog klastera.

Proučavanje izravnih faktora okoline također može pridonijeti razumijevanju globalnih strategija. Za MNK, uza sve pozitivne i negativne aspekte globalizacije, opseg globalizacije temeljen je na specifičnim faktorima. Uzimajući u obzir i troškove i koristi globalizacije, faktori okoline mogu izravno odrediti razinu globalizacije koji MNK treba odabrati.

8. LITERATURA

- Bodiroža, Mladen: Međunarodna ekonomija, prvo izdanje, Univerzitet za poslovne studije, Banja Luka, 2008.

17

- Dunning, John H: Multinational enterprises and the New Development Paradigm, Multinational, Buisness Review, spring 2007.

- World Investment Report: Transnational Corporations and the Infrastructure Challenge, 2008.

- Vanderbilt Journal of Transnational Law, 2007.

- Web izvori: – www.wikipedia.com – www.globalizacija.com – www.fortune.com

18