ZNACIVREMENAGODI©TE 35 • BR. 3 • GODINA 2011.

“Jer Jahve, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima, Bog velik, jak i strašan, koji nije pristran i ne dâ se podmititi;”

(Ponovljeni zakon 10,17.)

Naslovna stranica: Krešimir Godina

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.2

Sadræaj:tema broja: štuju li kršÊani i muslimani istoga Boga?

zdravlje

Dr. sc. D. Matakurednik

Miroslav Volf Štuju li kršćani i muslimani istoga Boga? .................................. 4-5 Obožavaju li kršćani i muslimani istoga Boga? ................ 6-9Samir Selmanović Primanjem dajemo ................... 10-11Zorica Kuburić Kako kršćani i muslimani poimaju Boga ............................ 12-13Željko Porobija Nepoznatom Bogu .................... 14-15 Kojega nekako svi poznajemo

Andy Nash Istina je: vaše ponašanje utječe na vaše gene .................... 26-27 O emocionalnom zdravlju i dobrobiti ................................. 28-29

duhovno razmiπljanjeRyan Bell Miroslav Volf: Javna vjera .............. 16Tihomir Kukolja Širi pogled na život ................... 17-18Clinton Wahlen Treba li vjerovati Bibliji? .......... 19-21

Albert Mohler Zašto konzervativne crkve rastu? ............................... 22-24Darko Filčić Usporiti korak ................................ 25

Biblijski se autoritet temelji na svome podrijetlu otkrivenja koje je Bog uputio ljudskim bićima. Istodobno, mi kao slobodne moralne jedinke nismo primorani prihvatiti taj autoritet već smo ga slobodni odbaciti i na njegovo mjesto staviti drugi, prema svome izboru.

Bog jedan u objema tradicijama. To je vrlo važno. Drugo, Bog je milosrdan. Također, Bog je pravedan. Ovo su značajne zajedničke točke, da je Bog jedan, Bog je milosrdan i Bog je pravedan.

Vjerovanje u jednoga Boga izrazito je obilježje židovske, islamske i

kršćanske pobožnosti. Pobožni stanovnik drevnoga Ura Kaldejskog u južnoj Babiloniji, Abraham, početak je i poveznica ovih triju religija posredstvom svoja dva sina Jišmaela i Izaka. O tome čitamo u Bibliji i Kur’anu.

Povijesno gledajući Jišmael je Abrahamov prvenac kojeg mu je rodila Hagara, djevojka njegove supruge Sare, budući da je Sara bila nerotkinja. Naime, Bog je Abrahamu obećao brojno potomstvo, a kako su Sara i Abraham ostarjeli nastojeći imati dijete, Sara je predložila da “pomognu” Bogu u ispunjavanju Njegova obećanja. U njihovo je doba bilo prihvatljivo da sluškinja rodi svojoj gospodarici dijete. Međutim,

ABRAHAMOVI

3

πtuju li krπÊani i muslimani istoga boga?

“Abraham reče Bogu: »Neka tvojom milošću Jišmael poživi!” ............................................................................................... (Postanak 17,18.)

SINOVIova intervencija ostarjelog bračnog para izražavala je nepovjerenje u Svemoćnog Boga. Sari i Abrahamu činilo se da taj veliki Bog, Stvoritelj bezbrojnih zvijezda i galaksija koje su s divljenjem promatrali za vedrih noći, nije kadar učiniti da ostarjele nerotkinje imaju djecu. Ili, u najmanju ruku, mislili su da je Bog na njih zaboravio, a da Njegova obećanja nisu uvijek vjerodostojna.

I tu sada počinje poanta povijesti o Abrahamovim sinovima. Bez obzira što je Jišmael već rođen, Bog ponavlja svoje obećanje Abrahamu: “Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina; nadjeni mu ime Izak. Savez svoj s njime ću sklopiti, savez vječni s njime i s njegovim potomstvom poslije njega.” (Postanak 17,19.) I

stvarno, kad Bog kaže, i starice rađaju djecu. Izak je, dijete Božjeg obećanja, rođen. Događaji koji slijede puni su duhovnih pouka o naravi odnosa između Boga i čovjeka.

Jišmael i njegova majka Hagara morali su bježati iz svojega doma, ne zato što je Bog tako htio, već je to bila posljedica Sarine i Abrahamove umješanosti i nepovjerenja. Dvojica se braće po ocu nisu rodili kao rivali, već su ih u tu nezavidnu situaciju doveli njihovi roditelji - ljudi. Međutim, veliki i dobri Bog nije pravio razliku između Jišmaela i Izaka. Izak je preko svojega sina Jakova imao dvanaest sinova koji su stvorili Izraelski narod, ali Bog ponavlja Abrahamu: “I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti.” (Postanak 17,20; 25,16-18) Bog jasno kaže: “Ali ću držati svoj savez s Izakom, (Postanak 17,21), ne zato što mu je manje stalo do Jišmaela, već zato što je Izak živi podsjetnik na Božju moć i pouzdanost.

Kad promišljamo povijest Izaka, onda se prisjećamo kako je Bog velik i zaslužan našega povjerenja bez obzira na našu sumnjičavost i slabe izglede da se što dogodi. Bog je velik i zato uvijek zaslužuje naše povjerenje. Na tim temeljima Bog stvara i vjerno drži svoj savez ne samo s Izakom i njegovim potomcima, već i s Jišmaelom, i sa svakim čovjekom koji je ikada postojao na planetu Zemlji.

Povijest Jišmaela podsjeća na pokušaj kada je čovjek pokušao biti pametniji i poduzetniji od Boga. To, svakako, ne znači da je Bog manje volio Jišmaela, dapače, kad je Jišmael ronio suze istjeran iz svojega doma, i sam Bog je plakao.

Prema biblijskom izvještaju odnosi između dva brata su bili bratski. Iako je Abraham prenio sav svoj imutak na Izaka (Postanak 25,5), Bog je blagoslovio materijalnim dobrima i jednog i drugog Abrahamova sina.

Neprijateljstvo među braćom obično nastaje nakon smrti roditelja, međutim, Biblija ne bilježi ikakve sukobe između Izaka i Jišmaela, štoviše oni su zajedno sahranili svojega oca u spilji Makpeli gdje je počivala i Izakova majka Sara. (Postanak 25,9)

Muslimanski svijet smatra Jišmaela Abrahamovim prvencem, prorokom, patrijarhom i pretkom samoga Muhameda. Smatra se da od Jišmaela potječe nekoliko prominentnih arapskih plemena. Kur’an (XIV: 35-41) nam prenosi kako Abraham (Ibrāhim) zahvaljuje Bogu što mu je darovao sinove Jišmaela (Ismāila) i Izaka (Ishāka). Ovi pomirljivi i pozitivni izvještaji o suživotu dvojice braće Jišmaela i Izaka daleko su od otvorenih neprijateljstava između muslimana i židova, u čemu kasnije sudjeluju i kršćani. Jaz između ove tri monoteističke religije produbljuje se u povijesti zbog čovjeku neprimjerenih interesa. Također sve tri religije postaju neuvjerljive kad svojataju Boga, kako to zorno opisuje dr. Samir Selmanović u svojoj zapaženoj knjizi It’s Really All About God (Sve se svodi na Boga): “Svaka od tri abrahamske religije ističe dvije tvrdnje. Prva je: ‘Bog je jedan’; a drugu ne izgovaramo ali se ponašamo kao da je Bog samo naš, kao da mi s Njim raspolažemo.” (Str. 91.) Bratstvo zasnovano na Abrahamovom povjerenju u Nebeskoga Roditelja kadro je nadjačati lokalne isključivosti. Zašto bi se braća mrzila kad im je isti Otac? Zašto se ne bi židovi, muslimani i kršćani međusobno hrabrili u vjeri, pomagali u nevolji i živjeli u miru kad im je isti Bog, Bog Abrahamov? Naravno, ovo pitanje valja proširivati na sve ljude na našem planetu, jer svi imamo istog Roditelja, Boga Stvoritelja.

U ovome izdanju časopisa nastojimo promicati ono što je zajedničko muslimanima i kršćanima, dakako i židovima, pa onda i svim ljudima – Bog.

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.4

πtuju li krπÊani i muslimani istoga boga?

Muslimani i kršćani mogu zajedno djelovati na svrgavanju diktatora i uspostavljanju

moći naroda. Vidjeli smo kako se to događa na trgu Tahrir u Kairu tijekom revolucije u Egiptu 2011. godine, kada su odani muslimani i koptski kršćani protestirali rame uz rame. No, mogu li muslimani i kršćani zajedno raditi na izgradnji demokratskog društva u kojem se poštuju prava svih, prava manjinskih koptskih kršćana jednako kao i prava većinskih muslimana? Mogu, ako imaju niz zajedničkih temeljnih vrijednosti. No, imaju li? Imaju, ako, budući da su monoteisti, imaju zajedničkog Boga.

Od događaja 11. rujna najčešće pitanje koje mi postavljaju kada govorim o ovim dvjema religijama jest pitanje obožavaju li muslimani i kršćani istog Boga. Muslimani ovo pitanje ne nameću. Kršćani ga postavljaju, vrlo odlučno, u Europi, Aziji i Africi jednako kao i u Sjevernoj Americi. Možda to i ne iznenađuje. U priručniku terorista koji su upravljali zrakoplovima na samoubilačkom pohodu piše: “Zapamtite, ovo je bitka u Božje ime.” U Božje ime i s očekivanjem slave u ovom svijetu, a nagrade u budućem, oni su usmrtili sebe i tisuće nevinih ljudi. Mnogi kršćani smatraju očiglednim da Bog koji prolijeva nevinu krv i nagrađuje samoubilačke pohode rajskim zadovoljstvima ne može biti Bog kojega oni obožavaju.

©tuju li krπÊani i muslimani istoga Boga?

Prof. dr. sc. Miroslav Volf

Nisu u pitanju prvenstveno teroristi i njihov Bog, već muslimani općenito. Ovo pitanje crpi snagu iz duboke zabrinutosti. Postaviti pitanje “Imamo li istog Boga?” znači skrbiti o tome “Možemo li živjeti zajedno bez krvoprolića?” Obožava li jedna vjerska zajednica istoga Boga kao i druga, oduvijek je, stoga, bilo presudno i kulturološko i političko, a ne samo teološko pitanje.

Evo nekoliko činjenica s kojima se susrećemo:• Kršćanstvo i islam su danas

najbrojnije i najbrže rastuće religije u svijetu. Zajedno obuhvaćaju više od polovice čovječanstva. Posljedica: obje ostaju prisutne na duge staze.

• Naš je svijet zbog globalizacije međusobno povezan i

međuovisan. Religije su isprepletene i unutar država i preko njihovih granica. Posljedica: muslimani i kršćani će sve češće naseljavati zajednička područja.

• S obzirom da su obje religije po svojoj naravi “društveno uključene”, a njihovi sljedbenici većinom prihvaćaju demokratske ideale, oni će nastaviti javno zastupati svoje viđenje dobrog života. Posljedica: napetost između muslimana i kršćana je neizbježna.

Zajednice sastavljene od muslimana i kršćana živjet će zajedno - rasti, biti isprepletene i jasne u zahtjevima. No, mogu li živjeti u miru izgrađujući zajedničku budućnost?

U vrijeme kada je rat u Iraku bio na vrhuncu, 2004. godine,

5

utjecajni televizijski evanđelist i bivši predsjednički kandidat Pat Robertson je rekao: “Cijeli je svijet u grču zbog vjerskih borbi. Borba se ne vodi zbog novca ili teritorija, siromaštva nasuprot bogatstvu, starih običaja nasuprot suvremenim. Ne. Borba se vodi oko toga je li bog Hubal, bog mjeseca iz Meke, poznat pod imenom Allah, vrhovni Bog ili je židovsko-kršćanski Jahve, biblijski Bog, vrhovni Bog.” To je ratni rječnik! Dva vrhovna božanstva uvijek znače rat.

Činjenice su sljedeće: strašni ljudi, naklonjeni dominiranju, stvorili su natjecanje za prevlast između Jahve, biblijskog Boga, i Allaha, boga iz Kurana. Oba su isti Bog, ali različito shvaćen. Arapski su kršćani stoljećima obožavali Boga pod imenom “Allah”. Stoljećima je većina kršćana, svetaca i učitelja neospornog pravovjerja vjerovala da muslimani obožavaju istog Boga kao i oni. Razmišljali su jednako čak i u vrijeme muslimanskog kulturnog uspona i vojnih pobjeda, kada su predstavljali tešku prijetnju kršćanstvu u cijeloj Europi.

Nakon pada Konstantinopola (1453.), grada nazvanog po prvom kršćanskom imperatoru i sjedišta kršćanstva tijekom više od 1000 godina, kardinal Nikola Kuzanski, izvanredan um i iskusan crkveni diplomat, potvrdio je, bez dvojbe, da muslimani i kršćani obožavaju istoga Boga, iako ga djelomično različito razumijevaju. Značajno je što je kao odgovor na pad Konstantinopola i muslimanske prijetnje, Nikola Kuzanski zagovarao “razgovor,” a ne “križarski pohod”, istu strategiju koju je, iako neuspješno, uporno provodio njegov prijatelj, papa Pio II. Jer, Nikola je vjerovao kako rat nikada neće moći riješiti probleme između kršćanstva i islama.

Mi danas živimo u drugačijem svijetu od Nikole ili Pia II., no naše su opcije gotovo iste. Trebamo odlučno slijediti Nikolu. Teroriste treba zaustaviti. A što se tiče 1.6 milijardi muslimana, s njima moramo graditi zajedničku budućnost utemeljenu na jednakom dostojanstvu svake osobe, gospodarskim mogućnostima

Miroslav Volf je pisac knjige “Allah: A Christian Response” (Allah: kršćanski odgovor) (HarperOne; veljača 2011.), Henry B. Wright profesor teologije na Yale Divinity School, utemeljitelj i ravnatelj Centra za vjeru i kulturu na sveučilištu Yale (Yale Center for Faith and Culture).

i pravdi za sve, te slobodi upravljanja zajedničkim poslovima demokratskim sredstvima. Muslimani i kršćani imaju niz zajedničkih temeljnih vrijednosti koje mogu usmjeravati takvo viđenje, djelomično i zato što imaju zajedničkog Boga.

Šeik al-Qaradawi, jedan od najutjecajnijih muslimanskih duhovnika na svijetu, prognan iz Egipta 1961. godine, na Dan slavljenja, 18. veljače, obratio se mnoštvu od preko milijun ljudi. Započeo je govor naznačujući kako će odbaciti uobičajeni početak “O, muslimani!” upotrebljavajući riječi “O, muslimani i kopti”. Pohvalio je obje grupe za zajedničko podizanje revolucije. I dodao je: “Pozivam vas da se pognete na zajedničku molitvu”. Takva molitva, upućena zajedničkom Bogu na različit način, nalazi se u temelju nade za novi Egipat.

Pitanje koje pokreće odnos između ovih dvaju svjetskih religija jest pitanje obožavaju li muslimani i kršćani istog Boga. Suprotstavlja li se jedan islamski bog troosobnom kršćanskom Bogu? Daje li islamski bog stroge, krute zakone i zahtijeva li pokornost, dok se kršćanski Bog zauzima za ljubav, jednako dostojanstvo i pravo svakog pojedinca na različitost? Odgovorimo li na ova pitanja na jedan način, dobit ćemo opravdanje za kulturološke i vojne ratove. Odgovorimo li na drugi, imat ćemo osnove za zajedničku budućnost obilježenu mirom umjesto nasiljem.

“Njegovi (Abrahamovi) sinovi, Izak i Jišmael, sahrane ga u spilji Makpeli, na poljani Efrona, sina Hetita Sohara, nasuprot Mamri:” ...................................................................................................................................... (Postanak 25,9)

Muslimani i kršÊani zajedno protestiraju u Egiptu

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.6

Oboæavaju li krπÊani i mMogućnost mirnog suživota, tvrdi teolog Miroslav Volf, ovisi o odgovoru na ovo pitanje.

πtuju li krπÊani i muslimani istoga boga?

RAZGOVOR S PROFESOROM MIROSLAVOM VOLFOM:

7

Vođa jedne vjerske zajednice je prije nekoliko godina rekao da ne bi mogao moliti sa Židovima jer

se oni mole drugom Bogu. Većina kršćana primila je to s nevjericom: Koga je Isus obožavao ako nije židovskog Boga?

Ovo pitanje postaje osjetljivije kad su u pitanju muslimani, koji tvrde da je Bog jedan, dok su kršćani odlučni u tvrdnji da je Bog jedan u tri osobe. Ovdje zapažamo samo jednu značajnu razliku između dviju vjera. No, jesu li razlike toliko velike koliko se na prvi pogled čine? Neki teolozi smatraju da su čak i veće, a rasprava o tome može se pročitati na stranicama časopisa Christianity Today.

Ali, Miroslav Volf, profesor teologije na Yale Divinity School, nije jedan od njih. Prijašnji profesor na Fuller Theological Seminary, pisac je mnogih knjiga koje pokreću na promišljanje, uključujući i knjige: Exclusion and Embrace: A Theological Exploration of Identity, Otherness, and Reconciliation (Abingdon Press), te Against the Tide: Love in a Time of Petty Dreams and Persisting Enmities (Eerdmans). U svojoj knjizi naslova Allah: A Christian Response (HarperOne) (Allah: kršćanski odgovor), dotiče se onoga što smatra jednim od najvažnijih pitanja s kojima se susreću kršćani i muslimani. Mark Galli, glavni izvršni urednik časopisa Christianity Today, razgovarao je s Miroslavom Volfom o njegovoj posljednjoj knjizi.

� Tvrdite da muslimani i kršćani obožavaju istoga Boga. Zašto je važno odrediti je li to tako ili nije?

uslimani istoga Boga?Muslimani i kršćani čine dvije

najveće religijske grupe u svijetu, a to je više od polovice čovječanstva. Jedni drugima stoje za vratom, ako ne doslovno, a ono u mislima. Stoga trebamo pronaći načine da zajedno vjerujemo u miru.

Obje su skupine monoteisti. Vjeruju u jednoga Boga, jednoga Boga koji je vrhovni Gospodar i kojemu su poslušni. Objema vjerama Bog utjelovljuje ono što je u konačnici važno i vrijedno. Ako se naše razumijevanje Boga sukobljava, tada će nam biti teško živjeti u miru, ne i nemoguće, ali teško. Stoga, istraživati do koje mjere kršćani i muslimani imaju sličan koncept o Bogu temeljno je za ispitivanje nastanjujemo li zajednički moralni svemir, unutar kojega postoje neke duboke razlike o kojima se može pregovarati, razgovarati i prosuđivati.

� Paradigma za kršćane je Božje djelovanje u Isusu Kristu: Bog, koji je beskonačan i svet, seže prema onome koji je konačan i grješan. Ne može biti veće razlike od ove. Dakle, s kršćanskog stajališta, čak je neophodno imati nešto zajedničko s drugima kako bismo ih voljeli?

Slažem se s većim dijelom vašeg pitanja. No, ne mislim da se trebamo slagati s bilo kime kako bismo tu osobu voljeli. Zapovijed kršćanima da vole druge ljude, budu im blagonakloni i dobročinitelji neovisna je o tome što taj drugi vjeruje. Ali, hoćemo li moći na neki način prokrčiti put međusobnoj povezanosti u društvenom životu? Hoćemo li moći naseljavati zajednički prostor? Ovo je pitanje

“Tko nije protiv nas, za nas je.” ......................................................................................................................................................(Marko 9,40.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.8

sasvim drugačije od pitanja mogu li ja nekoga voljeti.

� Američki građanski rat, jedan od najkrvavijih ratova u povijesti, bio je jedan od onih u kojima su ljudi vjerovali u istoga Boga i isto Pismo. No, to nije doprinijelo mirotvorstvu. Ipak vi još uvijek mislite da je važno potvrditi kako muslimani i kršćani obožavaju istog Boga. Zašto?

To je istina. Među najgore nasilje u današnjem svijetu spada ono koje se događa između otuđenih religijskih i etničkih grupa, ali ne na bojnom polju. Događa se usred dnevne sobe i između ljudi koji dijele puno toga i imaju puno zajedničkog. Dakle, moja tvrdnja nije da će sve nasilje

tradicije svoje vjere upućeni na isti cilj, na isto Biće, kada mole, kada obožavaju i kada govore o Bogu. Onaj kome se sve to upućuje je isti.

Opis Boga je djelomično drugačiji. Postoje značajne razlike podložne oštrim raspravama. Neke su razlike doista temeljne za vjeru, poput doktrine o Trojstvu. Istodobno, postoji začudno preklapanje i sličnosti. Treba graditi na sličnome, a ne samo jadikovati nad različitostima. � Koje su najzapaženije sličnosti u načinu na koji muslimani govore o Allahu, a kršćani o Bogu?

Jedna od sličnosti koju ne smijemo zaboraviti jest da je Bog jedan u objema tradicijama. To je vrlo važno. Drugo, Bog je milosrdan. Također, Bog je pravedan. Ovo su značajne zajedničke točke, da je Bog jedan, Bog je milosrdan i Bog je pravedan. Imamo različito razumijevanje svake od ovih sličnosti, no preklapanja su doista dojmljiva.

� Neki teolozi tvrde da kada kršćani i muslimani kažu “Bog je jedan”, oni misle na nešto što je u svojoj biti različito, jer je za kršćanina Bog Trojstvo.

Odgovorit ću pitanjem: “Obožavaju li kršćani i Židovi različite bogove?” Nadat ću se da će odgovor biti: “Ne.” Židovi i kršćani obožavaju istog Boga. Oni samo Boga razumijevaju na različit način – kršćani na trinitarni način, a Židovi ne.”

Neki Židovi i muslimani optužuju kršćane za idolatriju jer vjeruju u Trojstvo. Moj je odgovor objema grupama da u osnovi pogrešno razumiju kršćansko shvaćanje Trojstva. Mi ne obožavamo tri različita entiteta koja sjede na tri trona, jedan do drugoga, već obožavamo jedno nepodijeljeno božansko Biće koje nam dolazi u tri osobe.

Isto tako tvrdim da nepriznavanja doktrine o Trojstvu u Kuranu jesu odbacivanja neodgovarajuće

shvaćene verzije Trojstva. Tvrdim samo da puno toga što muslimani odbacuju vezano za Trojstvo, (primjerice, da mi obožavamo tri boga) treba zanijekati i svaki pravovjerni kršćanin.

Došli smo na zamisao kako su muslimani naši neprijatelji, te da su muslimanski terorizam i ekstremizam najvažniji neprijatelji protiv kojih se treba boriti. Ja mislim da je to pogrešno.� Zar većina religija ne pretpostavlja Boga koji je svemoćan i milostiv? Je li moguće da u krajnjem slučaju svi mi obožavamo istoga Boga? Tada možda i nema nečeg takvog kao što je idolatrija, samo postoje različita tumačenja.

Ako netko pretpostavi postojanje više od jednog boga, morao bih reći da mi tada ne obožavamo istog boga. Kaže li netko da je Bog jedno sa svijetom, morao bih također reći da mi ne obožavamo istog boga. Ono što povezuje muslimane i kršćane, a što je središnje u mojim tvrdnjama, jest da je Bog jedan, da je On različit od svijeta, te da je jedan Bog stvorio sve što nije Bog. Postoji korjenita razlika između stvorenja i Stvoritelja. Ovo je temeljno monoteističko vjerovanje. Muslimani, kršćani i Židovi dijele to mišljenje. Stoga, oni vjeruju u istog Boga. Politeisti i idolopoklonici ne dijele to vjerovanje.

� Ako kršćani i muslimani obožavaju istog Boga i podjednako shvaćaju Njegovu volju, da trebaju voljeti Boga i bližnjeg, jesu li onda islam i kršćanstvo dva jednakovrijedna puta prema spasenju?

Ja mogu obožavati istoga Boga, a da još uvijek nemam pravilan, odgovarajući i potpun odnos s tim Bogom ili ne razumijem tko je taj Bog i koje su Božje namjere s čovječanstvom. Obje religije, i islam i kršćanstvo, imaju različit

πtuju li krπÊani i muslimani istoga boga?

biti spriječeno ako imamo zajedničke vrijednosti. Moja je tvrdnja da nam je posjedovanjem zajedničkih vrijednosti omogućeno pregovarati o različitostima. U odsutnosti zajedničkih vrijednosti, ili moramo živjeti odijeljeni na vlastitim prostorima (što mislim da u suvremenom svijetu nije moguće) ili pribjeći nasilju kako bismo rješavali sukobe.

� Dobro, onda, obožavaju li kršćani i muslimani istog Boga?

Prvo, svi kršćani ne obožavaju istog Boga, a ni svi muslimani ne obožavaju istog Boga.

� U pravu ste. No, ja mislim da su muslimani i

kršćani koji prihvaćaju uobičajene

9

(Intervju Marka Gallia s profesorom Miroslavom Volfom izvorno je objavljen u časopisu Christianity Today 15. travnja 2011.)

put razumijevanja onoga što Bog doslovno traži, i što je još važnije, što Bog daje. Mislim da je preporučljivo za obje vjere, a osobito za kršćane, kojima je tako i zapovjeđeno, uključiti se u svjedočenje, kako bi upućivali na potpunu stvarnost tko Bog jest i što je naročito Isus Krist učinio za spasenje čovječanstva.

� Poput mnogih ljudi danas, i vi ste protiv vjerskog ekstremizma. No, nisu li Isusa, Muhameda, Franju Asiškog, Gandija, Martina Luthera Kinga mlađeg i neke druge nazivali ekstremistima svoga vremena? Jesmo li mi doista protiv ekstremizma?

Shvaćam da riječ ekstrem nije uvijek najbolja riječ. Nitko sebe ne opisuje kao ekstremista. Na neki način, sama uporaba pojma ekstremist već je način da nekoga odbacimo, i kao što ste ovdje istakli, postoje mnoge velike, svete osobe koje su po pitanju svojih stajališta bile nepopustljive, radikalne i u tom smislu vrlo ekstremne. Isus je tu dobar primjer.

Ono što razdvaja dobroćudni od zloćudnog ekstremizma jest uporaba prinudnih sredstava za postizanje

ciljeva. Nije u pitanju koliko čvrsto ili gorljivo se pridržavaš određenih gledišta i tvrdiš da su istinita. Radi se o tome jesi li voljan i osjećaš li se pozvanim primorati druge na prihvaćanje tih stajališta, te rabiš li sredstva prinude kako bi postigao svoj cilj. I muslimani i kršćani imaju dobre, jake razloge za čvrsta osvjedočenja o tome što je dobro a što loše, što je istinito a što lažno. A ja zasigurno ne bih smatrao ekstremistima ljude koji se drže ovih uvjerenja.

� Mnogi će kršćani čuti vaše tvrdnje i reći: “Mi ne obožavamo istoga Boga. Mi ispovijedamo dvije temeljno različite vjere.” Koje biste im razloge dali za rad s muslimanima na pomirenju?

Muslimani i kršćani će sve više dijeliti ista područja. Ako je kršćanska dužnost živjeti u miru sa svim ljudima, onda mislim da to uključuje i muslimane. I još dublje, kršćani tvrde da je Bog ljubav i da Bog voli sve ljude, toliko daleko da je Krist umro za svako ljudsko biće. Iz toga proizlazi da su kršćani obvezni sve ljude voljeti, što uključuje i muslimane, i stoga s njima živjeti u miru.

� Osim sprječavanja nasilja, ima li još razloga za rad s muslimanima?

Došli smo na zamisao kako su muslimani naši neprijatelji, te da su muslimanski terorizam i ekstremizam najvažniji neprijatelji protiv kojih se treba boriti. Ja mislim da je to pogrešno. Terorizam je velik problem, no njegov značaj blijedi kad ga usporedimo s hedonističkom naravi kulture u kojoj živimo. Imati muslimane na svojoj strani u borbi protiv de facto hedonizma vrlo je važna stvar.

Ono što se od nas u ovom trenutku traži jest zdrav dijalog između muslimana i kršćana o tome što je potrebno za dobar život, život koji je alternativa hedonizmu. Kao što su evangelici u jednom trenutku otkrili da katolici mogu biti njihovi saveznici, ja mislim da, na puno istančaniji način (jer se radi o dvijema religijama), muslimani mogu biti naši saveznici u naporima da u današnjem svijetu ispravno živimo.

“Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi.” .....................................................................................................(Galaćanima 3,7.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.10

Jednog vrućeg, sparnog dana, pošao sam s obitelji u gradski park. Ponijeli smo više litara

domaće ledene limunade i nudili je besplatno svakome tko je htio. No, ljudi je nisu htjeli. Sve dok nismo tražili da plate. Tek su je onda uzeli i s užitkom ispijali.

Primati je teško. Ljudi oklijevaju primati jednostavno zato jer znaju da dar gotovo nikada nije samo

PrimanjemdajemoDr. sc. Samir Selmanović

dar. Filozof Jacques Derida tvrdi da ono što smo povijesno smatrali darom zapravo nikada nije bio dar. Najčešće dajemo da bismo primili. Zauzvrat želimo naklonost, zahvalnost, osjećaj zadovoljstva gledajući sebe kao darežljivu osobu ili jednostavno onaj topao osjećaj

πtuju li krπÊani i muslimani istoga boga?

pri kupovanju nečega nekome koga volimo. Naši su darovi oblik razmjene pri kojoj dajemo nešto što je očito da bismo primili nešto mnogo profinjenije.

Osjećajući ovu dinamiku, ljudi ne prihvaćaju lako besplatnu pomoć, uslugu ili novac od drugih. Primiti

Trebamo doći do razine kada ćemo znati kako prihvatiti, primiti dobrotu, milost i Boga od drugih.

11

nam oni mogu dati.

Vjera je izričaj onoga što smatramo istinitim, vrijednim i lijepim. Zato što religija, ili bilo koji drugi svjetonazor, imaju značenje za naš zajednički život, prihvaćanje dara od drugih grupa izgleda kao gubitak obraza, kontrole ili moći nad životom.

To potencijalno pokazuje slabosti naše religije, stavljajući nas na slabiju stranu u odnosima s drugima.

Upravo zato religiozni ljudi vole davati, ali ne znaju kako primati. Kažemo: “Volite ljude u svojoj školi, susjedstvu ili na radnom mjestu.” Pozivamo jedni druge na službu, što uvijek znači služiti ljudima, skrbiti za njihove potrebe, poučavati ih onome što trebaju znati. Davati, davati, davati. Davanje nas održava u nadziranju, profinjeno naglašavajući nadmoćnost našeg svjetonazora.

A mi svi volimo nadzirati – čak i Boga, dobrotu i ljubav.

Uzdižemo krjepost davanja govoreći kako: “Davanjem primamo.” To je istina, i svijet bi propao bez ljudi koji razumiju ovu zakonitost kraljevstva Božjeg. Ali, u odnosima među religijama, stav onoga koji je samo davatelj blagoslova postaje kontra produktivan. Svi žele poučavati, a nitko učiti. Svi žele ostati moćni, dok daju, a nitko ne želi primajući izgledati slab. Stoga religije ne znaju kako se pokajati zbog ovih povijesnih pogrešaka. Pokajanje znači da netko treba primiti oproštenje. A primanje znači da naša religija nije toliko savršena koliko mislimo da mora biti.

No, religija koja ima vrijednost

znači izgubiti kontrolu. Darovi mijenjaju odnose, a njihov primatelj postaje “slabiji dio” transakcije.

Ovo opiranje primanju postalo je velik problem među religioznim ljudima u današnje vrijeme. Da, naučili smo tolerirati jedni druge do određene granice. Židovi, kršćani, muslimani i ateisti su naučili živjeti jedni s drugima. No, kako bi napredovali prema miru i pravdi, moramo naučiti poštovati ono što drugi imaju, a ponekad i primiti ono što

ne pretvara se da je bezgrješna, samodovoljna i iznad slabosti ljudskog postojanja. Kršćanska zamisao grijeha okreće se oko samodovoljnosti. A to uključuje duhovne stvari. Trebamo doći do razine kada ćemo znati kako prihvatiti, primiti dobrotu, milost i Boga od drugih. Bog je u drugima, čak i neprijatelju. Bog je u strancu. Zato je u Bibliji gostoljubivost od tolike važnosti, ne samo kao tadašnji običaj, već kao način na koji nas Bog neočekivano posjećuje.

Ljubav zna kako primiti ono što drugi nude čak i kad je to nešto za što smatramo da smo mi zaduženi. Iz tog je razloga evangeliziranje, dijeljenje Dobre vijesti kršćanstva, u najboljem svjetlu, prvenstveno proces primanja, u poniznosti pred tajnom Boga, tako budući drugima uzor onoga što od njih tražimo da čine.

Kada od drugih primamo, tada proslavljamo mudrost koju je Bog njima dao, potvrđujemo milost u njihovu iskustvu i pronalazimo Božje tragove u njihovu životu. I ne samo što će blagosloviti nas, već će ovaj proces njih učiniti žednima Boga kojega smo u njima prepoznali.

Često davanjem nadziremo, a primanjem istinski dajemo.

Iz knjige It’s Really All About God:“Je li došlo vrijeme da vjernici napuštaju boga u kojeg vjeruju, a mogu li i ateisti nastojati odbacivati boga u kojeg ne vjeruju?” (Str. 18.)

S. Selmanović

“… treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: ‘Blaženije je davati nego primati.’” ... (Djela 20,35.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.12

Početna misao od koje želim krenuti u pokušaju razumijevanja pojma Boga u mišljenjima

vjernika islama i kršćanstva jest da je Bog jedan. Zajednički nazivnik monoteističkih religija upravo je vjerovanje u postojanje Jednog Boga, Živog Boga koji Jest. Judaizam kao religija temelj je na kome se monoteizam razvio u bogatstvu teoloških interpretacija. Poslije toliko stoljeća promišljanja i prakticiranja judaizma, kršćanstva i islama u svakoj novoj generaciji iščitavamo odraz religijske misli koja u sebi integrira sve aspekte vjerovanja.

Prof. dr. Zorica Kuburić,Filozofski fakultet, Novi Sadzoricakuburic@gmail.com

Dakle, s jedne strane razmišljamo o religijskim učenjima koja se prenose putem propovjedi i vjerskih spisa, a s druge strane iščitavamo njihov odraz u mišljenjima vjernika. Kako Đuro Šušnjić piše, “Bog se otkriva postepeno: u paganstvu kroz prirodu, u starozavento doba kroz istoriju a u novozavetno doba kroz ličnost. Možda se Bog otkrio čoveku odjednom, ali čovekove mogućnosti razumevanja su postupne i podležu razvoju” (Šušnjić, 1998: 84). “Religije se mogu razlikovati u stotinama osobina, ali ako dele najmanje jedno bitno i zajedničko obeležje, onda ono može da postane osnova za upoređivanje. A ono što je bitno i zajedničko svim religijama jeste apsolutna i mistična moć” (Šušnjić, 1998:81).

U Kur’anu 4 poglavlje 48 ajet piše: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehove od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.” Komentar ovog stiha odnosi se na to da čovjek, vjerujući u to nemoguće mnogoboštvo, unižava svoje ljudsko dostojanstvo. Čovjek je stvoren kao gospodar prirode te bi se klanjajući onome što je njemu ravno ili niže od njega, potpuno ponizio samoga sebe i ogriješio se o cilj za koji je čovjek stvoren (Kur’an, 1978:112).

Da li je kršćanski Bog Jedan? Odgovor pronalazim u Djelima apostolskim 4,12. “Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.” To ime je Isus Krist. Prvi pravoslavni svećenik Indonežanin, preobraćenik iz islama, otac Danilo (Banbango Dvi Bjatoro)1 to ovako objašnjava: “u Samom Bogu postoji Božja Riječ. To jest Bog u Svojoj Riječi - to nisu dva boga, već Jedan. Bog je ispunjen Svojom Riječi; On nosi Riječ kao što žena nosi dijete u svojoj utrobi. A zatim se Božja Riječ objavljuje čovjeku... Znači, Otac i Sin nisu - dva boga. Otac - Bog, Sin - Riječ Boga. Muslimani vjeruju da je Bog stvorio svijet pomoću riječi. To jest ono što muslimani vjeruju da je riječ - kršćani nazivaju Sinom! Taj Jedini Živi Bog sadrži u Sebi Duha. Na taj način, Otac, Sin i Sveti Duh - to je Jedan Bog... Proizlazi, da obje religije ispovijedaju da je Bog Sebe objavio čovjeku posredstvom Riječi; razlikuju se (kršćanstvo i islam) u shvaćanju toga - kako je Riječ objavljena u svijetu. U kršćanstvu je ta objava bila u Liku Isusa Krista, a u

Kako krπÊani i muslimani Kako krπÊani i muslimani πtuju li krπÊani i muslimani istoga boga?

13

1 http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/indonezija.html

LiteraturaKuburić, Zorica (2009). Slika o Bogu u stavovima opšte populacije na Balkanu. Religija i tolerancija. Vol. VII, No 11. str. 7-25.

Kur’an (1978). Zagreb: Stvarnost.Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta.

Simonović-Kuburić, Zorica (2001). Filozofija, problemski pristup. Novi Sad: Savez studenata Filozofskog fakulteta.

Šušnjić, Đuro (1998). Religija I i II. Beograd: Čigoja štampa.

http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/indonezija.html

islamu je Riječ Božja javljena u vidu knjige Kur’ana.”

Ljudi se uglavnom slažu u svom stavu da Bog postoji, ali razlike nastaju onda kada ih pitamo kakav je Bog. U istraživanju slike o Bogu u stavovima opće populacije na Balkanu (Kuburić, 2009) od ponuđenih 16 osobina koje opisuju kakav je Bog, navest ćemo koliko je ispitanika odgovorilo da ta riječ veoma dobro opisuje Boga. Uzorak je bio blizu deset tisuća ispitanika od kojih je 43% bilo pravoslavnih vjernika, 34% muslimana, 16% katolika, 1% protestanata. Svaka karakteristika posebno je promatrana, a odgovori ukazuju da se najviše ispitanika slaže u tome da je Bog prije svega pravedan. Na drugom mjestu je Bog onaj koji prašta. Božja sveprisutnost je treća osobina koju prepoznaju ispitanici, a četvrta je ljubav. Dakle, riječi koje najbolje opisuju Boga su: pravda (49%), praštanje (47%), sveprisutnost (46%), ljubav (46%), prijateljstvo (42%), ljubaznost (39%), apsolutnost (38%), očinski (36%), kraljevski (32%), majčinski (31%), popustljiv (27%), prigovara (20%), kažnjava (19%), distanciran (16%), surov (8%) i ljut (6%). Slika o Bogu je veoma kompleksna i sadrži brojne atribute kojima se Bog može opisati i razumjeti. Poimanje Boga možemo sagledati u univerzalnim vrijednostima od kojih su pravda i praštanje čovjekove najveće potrebe, kao i ljubav koja je bit svega.

Abrahamska tradicija zapisana u Starom zavjetu otpočela je patrijarhalnim oslanjanjem na sinove Izaka i Išmaela. Novozavjetni imperativ spasenja skriven je u imenu Isusa Krista, a islamska tradicija oslanja se na zakon i pisanu

riječ. “Za razliku od kršćanstva, islamska religija (kako je ocjenjuju mnogi evropski filozofi) je prethrišćanska”, naime ona teži onim principima koje je imala hebrejska religioznost prije pojave kršćanstva (Simonović-Kuburić i dr., 2001: 72).

“A kad Abrahamu bi devedeset i devet godina, javi mu se Gospod i reče mu: ja sam Bog svemogući, po mojoj volji živi i budi pošten” (Postanak 17,1). Zanimljiva je priča o Josipu koga su ljubomorna braća prodala kao roba. Poslije mnogo godina stradanja i patnje, ali i oslanjanja na Boga, Josip u susretu sa svojom braćom kaže: “Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da učini što se danas zbiva, da se sačuva u životu mnogi narod.” (Postanak 50, 20).

U Kur’anu je Bog predstavljen na mnogo mjesta, a dominantna poruka je da je Bog Jedan. Njegova moć nalazi se u činjenici stvaranja života i ponovnog oživljavanja mrtvih; te dvije vjere: jedna koja ide u daleku prošlost i druga koja se nada da će u budućnosti biti ispunjena. Kao ilustraciju za razumijevanje kakav je Bog u islamu zanimljivo je 37. poglavlje u kome se vodi neka vrsta dijaloga između vjernika i nevjernika.

16. Zar kada poumiremo i kada kosti i zemlja postanemo,

zar ćemo mi, zaista, biti oživljeni17. i naši preci davni?”18. Reci: “Da, a bit ćete i poniženi!”19. to će biti samo glas jedan, i svi

će odjednom progledati20. i reći: “Teško nama, ovo je –

Sudnji dan!’U ovim tekstovima dana je

još jedna poruka o Bogu koji ima vlast da ponovno oživi i davne pretke koji će na samo jedan glas odjednom progledati. I u kršćanstvu je ključna istina vjerovanje u uskrsnuće. Apostol Pavao razmišlja o suštini kršćanstva: “I ako nema uskrsnuća mrtvih, to ni Krist ne usta. A ako Krist ne usta, uzalud dakle propovijedanje naše, a uzalud i vera vaša” (1. Korinćanima 15,13.14).

poimaju Bogapoimaju Boga

“Zemlja sva neka pred Jahvom strepi, neka ga se boje svi stanovnici svijeta!” .......................................................................... (Psalam 33,8.)

Mr. sc. Željko Porobija

Nekoliko redaka ranije (r. 16) nalazimo Pavla ogorčenog time što je Atena bila prepuna idola,

o čemu su nam dobro posvjedočili i njegovi antički suvremenici. Unatoč svojoj ogorčenosti, Pavao propovijeda što po sinagogama svojim sunarodnjacima i “bogobojaznima” (to jest, poganima zainteresiranima za židovstvo), te na trgu, Agori, mjestu gdje su inače propovijedali misionski nastrojeni filozofi. Grčki filozofi tog vremena ne prihvaćaju ideju Boga koji je iznad prirode, dakle, upravo onakvog Boga kakvog propovijeda Pavao. Zato Pavlu pripisuju da naviješta tuđe bogove, te ga se dovodi pred savjet Areopaga, odbor atenskih uglednika koji je trebao procijeniti je li to što Pavao naviješta nešto dobro ili opasno.

Pavlov govorIako je, kao što smo vidjeli ranije, Pavao razjaren idolopoklonstvom u Ateni, on Atenjanima ne pristupa s osudom nego s iskrenom pohvalom: “Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni.” Nikako ne bi smjeli pomisliti kako je Pavlova pohvala kurtoazna, izvukli bismo iz toga vrlo pogrešnu pouku. Jer je Pavao shvatio jednu temeljnu stvar – koliko god idolopoklonstvo bilo pogrešno, ono je ipak izraz nečijeg štovanja Boga. A Atenjani su u tome prednjačili, kako svjedoče i drugi pisci onoga vremena. Naravno, Pavao ne želi reći da su oni time izvršili svu svoju dužnost

Nepoznatom Kojega nekako svi po

prema istinitome Bogu i da je on tu došao samo da ih pohvali.

Pavlu je u onom moru idola u Ateni posebno zapeo za oko žrtvenik s natpisom “nepoznatome Bogu”. Takvih je žrtvenika bilo po cijelom onodobnom grčko-rimskome svijetu. Vjerojatno se radilo o nekom žrtveniku za kojega je bila izgubljena predaja o tome kojemu je božanstvu bio posvećen. Pavlu je taj žrtvenik, međutim, rasvijetlio jednu temeljnu spoznaju o grčkoj civilizaciji – ma koliko da je ona bila preplavljena rastućim brojem božanstava, u najdubljem sloju grčke religije postajala je spoznaja da ima i neki drugi bog, drugačiji od svih drugih njihovih bogova.

Ne radi se o tome da Pavao nije

razumio smisao tog natpisa ili da ga je namjerno izokrenuo kako bi dobio efektan početak propovijedi, nego se radi o tome da je Pavao shvatio dublju istinu o poganskim Grcima. I imao je potpuno pravo u tome, jer je paralelno sa stoljećima idolopoklonstva, nasilne mitologije i gomile praznovjerica u grčkoj civilizaciji rasla i spoznaja da pravo božanstvo mora biti drugačije od hirovitih, podlih i nemoralnih bogova grčkog panteona). Na to su ukazivali i najveći grčki umovi, Sokrat, Platon, Aristotel, stoici. Pametni su ljudi onoga vremena kritizirali uvriježene predodžbe o bogovima i davali drugačija, nenasilna tumačenja mitova, ukazujući da je pravi bog istinit

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.14

πtuju li krπÊani i muslimani istoga boga?

Boguznajemo

i moralan. To je dalo dovoljno povoda Pavlu da bez ikakvog krzmanja kaže Atenjanima ključne riječi svoje propovijedi: “Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.” Imajte na umu da je trebalo imati smjelosti kazati prepametnim Atenjanima da nešto ne znaju, no oni su to sami svojim natpisom makar i nehotice priznali. Ali Pavlov naglasak nije na tome da Atenjani nešto ne znaju, nego da Atenjani, unatoč neznanju, nekoga štuju, odnosno, ipak poznaju.

Kod Pavla ćemo naći i na drugim mjestima ideju da ljudi mogu prepoznati Stvoritelja u stvorenju (Rimljanima 1), što ne povlači svu onu kasniju racionalnu teologiju i “dokaze” postojanja Boga. Čovjek, jednostavno rečeno, u prirodi nema dokaz postojanja Boga, nego svjedočanstvo o Bogu, o njegovoj moći, o tome da Bog nije stvorenje nego je iznad stvorenja. Drugim riječima, nepoznati je Bog na određeni način poznat svakom čovjeku.

Da nije tako, kako bi čovjek mogao uopće spoznati istinitog Boga, ako nikada u svom životu nije ni poznavao istinu? Čini se sasvim jasnim da bi iz Pavlove teologije slijedilo kako je upoznavanje s pravim Bogom zapravo prepoznavanje Boga kojega već nekako poznajemo.

Naπe danaπnje navijeπtanjeSuvremeni navjestitelji Krista i te kako se imaju čemu naučiti iz Pavlova govora. Jer njegov kontekst prilično je sličan kontekstu u kojemu se danas nalazimo. Pavao naviješta evanđelje jednoj kulturi koja je prilično drugačija i suprotstavljena svemu onome što je on vjerovao. Veliki dio ljudi jednostavno je bio utonuo u najprimitivnije idolopoklonstvo, pri čemu je ono bilo branjeno i kao dio njihove kulturne tradicije. Pametni ljudi onoga vremena ne prihvaćaju idolopoklonstvo, ali još manje prihvaćaju Boga koji je iznad prirode. U svemu što se događa oni su tražili samo prirodna objašnjenja i Bog je mogao biti samo dio tog sustava, jedna čista apstrakcija, nikako Bog koji bi gospodario prirodom. I tih objašnjenja i različitih koncepcija o Bogu i životu ima napretek, gotovo da bi mogli reći kako je i tada bila postmoderna situacija.

Pavao u tom kontekstu mora objasniti što je to kršćanstvo koje on propovijeda. U suštini on kršćanstvo predstavlja kao religiju koja je različita od drugih upravo u tome što može ispuniti one njihove najdublje težnje kojih sami ti ljudi često nisu u potpunosti svjesni. Naravno, Pavao ne izbjegava da ukaže na one elemente po kojima

je kršćanstvo upravo kršćanstvo, a ne tamo neka grčka filozofija, budući da se težnje mogu ispuniti samo po Kristu, obznanjenome Sinu nepoznatog Boga.

Nepoznati Bog je Bog svih ljudi i nitko ne polaže svojim podrijetlom ili pripadnošću veće pravo na Boga od drugih ljudi. Pavao Atenjanima ne naviješta “našeg Boga”, suprotnog “njihovima”, nego zajedničkog Boga cijelog čovječanstva. Bog je blizu svakome čovjeku, svatko ga može pronaći naprosto zato što je Bog tu. Nepoznati Bog na koncu je ono jedino što nam je poznato i po kojemu i mi sebi i drugi nama postaju poznati.

Pažljivim promatranjem kulturnih fenomena današnjice – a bila bi to jedna zasebna, opširna tema – i mi možemo primijetiti da ispod svih površnih pojava hedonizma, ateizma, naturalizma, nihilizma i ostalih “izama”, stoji i tiho, ali snažno uvjerenje o Nepoznatom Bogu. Kršćanin ne treba jurišati na vjetrenjače boreći se protiv svih pojava suprotnih istini koja nam je obznanjena u Kristu, nego ispod njih prepoznati taj vapaj suvremenog čovječanstva za Nepoznatim Bogom. Naše je samo da obznanimo ono što već svi ljudi barem pomalo znaju: “Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova” (Rimljanima 1,19).

22 Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: “Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. 23 Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem”.

(Djela apostolska, 17)

15“I vidjeh: nebo otvoreno – i gle, konj bijelac, a na nj sjeo On, zvani Vjerni i Istiniti, a sudi i vojuje po pravdi;” .............(Otkrivenje 19,11.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.16

U svojoj se zadnjoj knjizi Miroslav Volf, teolog na sveučilištu Yale, dotiče jedne od najznačajnijih

i vrlo spornih tema u današnjem svijetu: uloge vjere u javnom životu. Posebno nastoji označiti područje između onoga što smatra dvama jednako nekorisnim krajnostima: “totalitarna zasićenost javnog života jednom religijom” i “svjetovno uklanjanje svake religije iz javnog života” (xiv).

Volfov pristup rukovodi se uvjerenošću da je glavni doprinos kršćanstva javnosti vizija o općem dobru ili, kao što on kaže, ljudskom procvatu. Prvenstveni način na koji su kršćani pozvani djelovati prema ovome cilju nije nametanje ove vizije svijetu već svjedočenje o Kristu koji najprije oblikuje osobni život.

Jedan od najizazovnijih i najoriginalnijih doprinosa ove knjige nalazimo u početnom poglavlju u kojem Volf navodi dva primarna pogrešna djelovanja vjere u pokušaju uključivanja u svijet: lijenost i prinudu. I dok je prinudna vjera lakše prepoznatljiva kao pogrešna, lijenu vjeru u današnjem svijetu smatraju vrlinom. Ograničujući vjeru na privatno područje, suvremenost uopće nema

Ryan Bell, pastor adventističke crkve Hollywood

prostora da javno prigrli vjeru. Za duh ovoga vremena javno lijena vjera čini se idealnom.

Problem s lijenom vjerom ili privatnom vjerom koja nema utjecaja na to kako ljudi u svijetu žive, kaže Volf, jest taj što ona služi za osnaživanje načina života nedotaknutog vrijednostima vjere same. To je samo snaga bez

usmjerenja. Umjesto toga, tvrdi on, “proročke vjere trebaju biti način života, ne samo ‘religijski’ izvor za način života čiji je sadržaj oblikovan činiteljima izvan same vjere (poput nacionalne sigurnosti, gospodarskog napretka ili želje za zadovoljstvima, moći i slavom)” (29). Dokazi ovakve “tanke” vjere očiti su posvuda oko nas, i desno i lijevo. Ovakva religija može biti krajnje razorna sila. Unatoč tomu, još uvijek je zanimljivo pročitati piščev prijedlog da svijetu kojeg razdire vjersko nasilje nije potrebno manje, već više vjere.

Volf piše: “Središnji izazov za sve religije u pluralističkom svijetu jest pomoći ljudima da nadrastu svoje sitne nade da žive smislenim životom i pomoći im da razriješe svoje velike sukobe i život u zajednici s drugima [kurziv u originalu] (100).

Lakše reći no učiniti. Kada ljudi preuzmu svoje vjerske obveze i žive ih javno u pluralističkom svijetu zasigurno će se susresti s drugima koji, jednako osvjedočeni, žive svoju vjeru. To je korijen tolikog nasilja

u svijetu. Uloga kršćana, Volf nepopustljivo tvrdi, nije prilagođavanje kulturi (lijena vjera) ili potpuna promjena kulture (prinudna vjera), već stvaralačka uključenost u svijet.

Da bi piščeva vizija postala stvarnošću, vjeru se mora, naravno, razumjeti mudro i s integritetom provoditi u praksu u zajednici. To je namjera njegove knjige – preporučiti upravo ovakvu javnu vjeru. Bit će to težak posao. Jer nismo u nedostatku vjerskih trgovaca i oportunističkih učenih ljudi i političara koji čekaju kako bi uporabili vjersku gorljivost za ciljeve koji su potpuno izvan kršćanske vizije. Ova će knjiga biti vrijedan izvor kršćanskim zajednicama koje žele saznati kako ovakvo kreativno uključivanje u svijet izgleda u njihovu kontekstu.

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

17

©iri pogled na æivotTihomir Kukolja

I ja kažem “da” životu, ali ne samo nerođenom. Želio bih da se mnogi kršćani koji se oštro protive

ozakonjenju i pristupačnosti prekida trudnoće usude ići i puno dalje.

Zamislite kakav bi preobražavajući utjecaj imala vojska kršćanskih pobornika života u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje kada bismo jednako odlučno branili prava i dostojanstvo siromaha, nezaposlenih i beskućnika koji su među nama; reformu zdravstva koje bi skrbilo za svakoga bez obzira na njegov društveno-ekonomski status ili dob, čak i kada bi to

značilo davati manje u vojne svrhe; legalnih i ilegalnih useljenika prema kojima se često postupa kao prema smetlištu svijeta; premorenih i slabo plaćenih radnika u zemljama trećeg svijeta čije robovanje pohlepnim međunarodnim tvrtkama omogućuje svjetskim bogatašima ekstravagantan život; mladih ljudi i žena upućenih u udaljene krajeve svijeta da žrtvuju svoje živote u često sumnjivim ratnim sukobima. I ovi, a i neki drugi problemi odraz su našeg razumijevanja značenja podrške životu u cijelosti, od majčine utrobe do trenutka smrti.

Oni jednako tako pokazuju i kakvi smo kršćani.

Mnogi kršćani, crkve i pokreti koje znam vide organsku povezanost između Evanđelja Isusa Krista i njegova poziva da iz dna duše ljubimo svoje bližnje – one daleko i one blizu, vjernike i nevjernike jednako. Svi su oni aktivno uključeni u pomaganje, liječenje i podupiranje zanemarenih i odbačenih. Njihova društvena uključenost čvrsto je ukorijenjena u širem iskazivanju Evanđelja Isusa Krista. Svi oni razumiju da Kristove ruke raširene na križu ne vode samo u spasenje,

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

“Dragocjena je u očima Jahvinim smrt pobožnika njegovih.” ................................................................................................ (Psalam 116,15.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.18

već u veliki, topli zagrljaj, uključuju cijeli ljudski rod. A kada ste jednom obuhvaćeni Isusovim zagrljajem, ne možete si pomoći, već jednako tako i vi zagrlite druge.

Žalosno je što postoje mnogi koji se nazivaju kršćanima, a propuštaju vidjeti potpunu sliku - onu koja obuhvaća cjelovito razumijevanje ljudskog života. Ako među kršćanima u SAD-u treba prosuđivati kakvoću i društvene uključenosti na temelju problema koje najglasniji pobornici života zastupaju i iznose na javnim raspravama, možemo lako doći do zaključka kako postoji samo nekoliko problema pri kojima se mnogim vjernicima uzburkaju strasti. To su: zaštita nerođenih i protivljenje homoseksualnim brakovima. Paradoks pogrešnog razumijevanja je očit kada gledamo kako isti oni religiozni ljudi koji se gorljivo opiru bilo kojoj politici zdravog razuma ili reformi koja bi SAD mogla promijeniti u zdravije i pravednije društvo za sve, a ne samo za bogate, ova dva problema uzdižu na razinu ispita moralne spremnosti potrebne za kandidaturu bilo kojeg budućeg predsjednika SAD-a. Drugim riječima, neki od nas koji oštro branimo prava nerođenih, nemamo problema svojim stavovima, djelima, glasovima i nemarom pomagati kasnijem uništavanju života iste te djece – siromaštvom, diskriminacijom, neodgovarajućom skrbi, beskućništvom, oduzimanjem domova, pohlepnošću bogatih.

No, gledano Isusovim očima, širi pogled na život pokazuje nam kako je život beskućnika koji prosi na gradskom trgu jednako svet kao i život predsjednika države; život starije osobe u zadnjim trenucima isto je tako dragocjen kao i život novorođenčeta; život zatvorenika osuđenog na smrt isto je svet kao i život najčasnije osobe; život osobe bez zdravstvenog osiguranja jednako je vrijedan kao i život bolesnika s punim zdravstvenim

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

osiguranjem; život putnika koji očigledno ne pridonosi baš previše društvu isto je vrijedan kao i život izvršnog direktora velike korporacije; život muslimana, hindusa, mormona ili ateista Bog voli jednako kao i život kršćana. Ako tvrdimo da smo Isusovi sljedbenici tada njihovi životi i nama trebaju biti dragocjeni.

Jednako tako možemo reći kako bilo koji oblik zlostavljanja, degradacije, porobljavanja, ubijanja karaktera, ugnjetavanja, ponižavanja, dehumanizacije ili bilo koji uvjeti pod kojima se ljudskom biću oduzima čast ili vrijednost; ili ga iskorištava neka druga osoba, grupa pojedinaca, vlada ili bilo koji politički, vojni ili ideološki sustav, jest određeni oblik ubojstva. Takve su i napredne metode ispitivanja, koje su neki tako nazvali da bi mučenju dali privid terapijske dostojanstvenosti. Takav je i govor mržnje često poduprt uvjerljivom vjerskom zabrinutošću, a rabi se sve više u svrhu demonizacije onih koji ne pripadaju našoj vjerskoj, etničkoj, društvenoj zajednici ili rasi. Nitko od nas nije u potpunosti nedužan kad su u pitanju mnogi istančani načini kojima smo postali sudionici

u postupnom ubijanju naših bližih i daljih bližnjih, često propustom, a ponekad i voljnim djelom, nalazeći isprike za okolnosti i politiku koja održava nepravedne društvene uvjete.

Možda najpoučniju preporuku u Novom zavjetu, koja nas vodi prema boljem shvaćanju načina na koji nas Bog poziva na vrjednovanje ljudskog života u njegovoj sveukupnosti i sa stajališta cjelovitosti i uključivosti, nalazimo u Isusovu pozivu: “Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće. Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gô, i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni.” (Matej 25,40.35.36. KS)

U Božjim očima ljudski život nije samo prije rođenja dragocjen, već uvijek i u svim okolnostima. Što prije Isusovi sljedbenici to shvate, to će prije naše društvene zajednice, crkve, susjedstva, države i svijet jasnije odražavati Isusovo viđenje svijeta izrečeno u molitvi koju nas je učio moliti: “Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!”

19

Neki ljudi smatraju da je “autoritet” loša stvar, osobito onaj od vrha prema dolje, kakvog Biblija očito

zastupa. I kao što postmodernisti kažu: “Biblija može biti tvoj autoritet, ali nije moj.” Za ove mislioce izvor autoriteta nije od vrha prema dolje, već su to jednostavno oni sami. Oni se ne protive religiji. “Postmodernisti nisu protiv religije. Oni su samo protiv vjerskih učenja koja se drže objektivne istine i korisnosti razuma.”1

I danas se s mnogih usana čuje Pilatovo pitanje. “Što je istina?” – pitao je, i otišao, ne čekajući odgovora (Ivan 18,38). Da se samo malo potrudio, mogao je biti uvučen u oštrouman razgovor. Jer Božji način je takav. Bog poziva: “Hajde, dakle da se pravdamo” (Izaija 1,18. KS).2

Ovakav Božji poziv znači da je biblijski autoritet racionalna propozicija koja potiče na važna pitanja: (1) Kakva je narav i koji je izvor biblijskog autoriteta? (2) Koje unutarnje dokaze, ako postoje, Pismo daje za tvrdnje o božanskom podrijetlu i autoritetu? (3) Što je s potkrepljujućim vanjskim dokazima? (4) Kako se biblijski autoritet odnosi prema crkvenom autoritetu i tradiciji? Nakon razmatranja svakog od ovih pitanja izvući ćemo neke zaključke.3

Pogled na biblijski autoritet

Clinton Wahlen

Narav i izvor biblijskog autoritetaBiblija i u Starom i u Novom zavjetu tvrdi da je Božje otkrivenje i da stoga ima božanski autoritet. Biblijski Bog “nije samo Bog koji djeluje, već isto tako i Bog koji govori.”4 Stari zavjet stotinama puta izriče ovu tvrdnju o autoritetu izjavom “Ovako govori Yhwh” ili nekom njezinom istoznačnicom.5 Bog je Bog istine (Izaija 65,16) ili doslovno, Bog “Amen”. On govori istinu i ne laže. Božja istina traje vječno jer je, poput Njega samoga, apsolutna i nepromjenjiva (Psalam 117,2). Božja je istina i univerzalna – ista kroz svako vrijeme i kulturu.

Prva pojava riječi “autoritet” (grčki exousia) u Mateju daje upute za definiranje biblijskog autoriteta. Pojavljuje se na kraju Propovijedi na gori, u paraboli koja naglašava kako je važno čuti i poslušati Isusove riječi (Matej 7,24-27). I

ovdje i u Marku (1,22) Isusovo slušateljstvo zaključuje da je Njegov autoritet veći od književničkog. Nakon Isusova posjeta sinagogi u Kapernaumu i izlječenja čovjeka opsjednuta demonima uslijedilo je njihovo divljenje (Marko 1,21-28). Dakle, ljudi su prepoznali Isusov autoritet koji je utemeljen na onome što je govorio i na onome što je činio. Što je Isus činio potvrdilo je istinitost onoga što je govorio. Njegova je riječ sadržavala toliku moć da su ga čak i demoni slušali (redci 25. i 26).

Isus je bio vidljivo drugačiji od ostalih učitelja svoga vremena. I dok su oni svoj autoritet podupirali biblijskim spisima, Isus je predstavljao autoritet veći od Mojsija i od slova zakona (Matej 5,21-48). Njegova su djela naglašavala Njegov božanski autoritet. Pri istjerivanju demona

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

P l d biblij ki i

“Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.” ................................. (Matej 6,34.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.20

On nije rabio božanska imena niti formule, već je Njegova moć bila u Njemu samome.6

Kad su pismoznanci i farizeji Isusovu moć nad demonima pripisali Sotoni, Isus im je odgovorio kako je Njegova moć sila od Boga (vidi Matej 12,22-30). Istom autoritativnom tvrdnjom poduprt je i božanski autoritet Pisma. Govoreći beznadnim učenicima na putu za Emaus, Isus se nije pozvao na vlastiti osobni autoritet niti na čudesno uskrsnuće, već na istinitost Božje riječi, pojašnjavajući kako su Njegov život, smrt i uskrsnuće bili ispunjenje biblijskih proročanstava (vidi Luka 24,13-27; 30-32, 44). Radoznalim je Židovima odgovorio iz Pisma (primjerice Marko 12,18-34), potvrđujući da se “Pismo ne može uništiti” (Ivan 10,35 KS).

Dokazi biblijskog autoritetaAutoritet pisane Riječi čiji je izvor utjelovljeni Isus može se promatrati sa stajališta unutarnjih i vanjskih dokaza. Unutarnjim dokazima smatramo ono što je postojeća istina

u Bibliji, a zbog koje ju smatramo autoritativnom. Vanjski se dokazi odnose na činitelje izvan Biblije koji svjedoče njezinu autoritetu. Neke od ovih dokaza možemo pojedinačno preispitivati, ali ako ih prihvatimo zajedno, oni će biti snažni argumenti za trajni autoritet Biblije. 7

Unutarnji dokazi biblijskog autoriteta. Dva su glavna razloga za vjerovanje u Boga i Božju riječ: stvaranje i proročanstva. Što se tiče stvaranja, nema Mu ravna (vidi Izaija 40,25). Ni jedna se od mnogih drevnih pripovijesti o stvaranju ne može usporediti s Njegovim jednostavnim, preciznim izvješćem jednotjednog čuda u Postanku 1 i 2.

A što se tiče proročanstava, nitko ne može dostići Njegovu sposobnost da “od početka svršetak otkriva” (Izaija 46,10 KS). Obilje ispunjenih proročanstava potvrđuje Njegovu tvrdnju. Jedan je od dobro poznatih primjera Daniel 2. poglavlje u kojemu je pretkazanje svjetskih imperija prikazanih u obliku kipa od različitih kovina. Pišući tijekom 6. stoljeća prije Krista, Daniel je

točno opisao slijed kraljevstava čija je vladavina bila izravno povezana s Izraelom, započinjući s Babilonom, nakon kojeg je slijedila Medoperzija, Grčka, Rim i podijeljeni narodi zapadne Europe, zaključno s uspostavljanjem Božjeg kraljevstva. Ono je predstavljeno moćnim i tajnovitim kamenom koji ruši kip i ispunjava cijelu zemlju.

U drugom je proročanstvu Daniel predvidio uništenje grada Jeruzalema i hrama nakon Mesijine smrti i završetka razdoblja od 70 tjedana-godina (Daniel 9,24-27). Mihejevo proročanstvo o rođenju Mesije u Betlehemu (Mihej 5,2) također se znakovito ispunilo (Matej 2,5.6). Stoga je Isus mogao govoriti o nenarušivosti proročanstava (Luka 24,26.44), a Petar je njihovo ispunjenje mogao smatrati uvjerljivijim od čuda i od iskustava očevidaca (Druga Petrova 1,16-21).

Treći razlog za prihvaćanje biblijskog božanskog autoriteta jest biblijska teološka dosljednost. Iako je pisana u razdoblju od oko 1500 godina, a pisalo ju je gotovo

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

21

Clinton Wahlen je zamjenik ravnatelja Instituta za istraživanje Biblije (Biblical Research Institute) u Generalnoj konferenciji.

1 Dennis McCallum, The Death of Truth: Responding to Multiculturalism, the Rejection of Reason, and the New Postmodern Diversity (Minneapolis: Bethany House Publishers, 1996.), str. 203.

2 Ako nije drugačije naznačeno, biblijski su navodi u ovom članku autorov prijevod. Biblijski tekstovi s naznakom KS su navodi iz Biblije Kršćanska sadašnjost.

3 Vidi Peter M. van Bemmelen, “The Authority of Scripture,” Understanding Scripture: An Adventist Approach, urednik George W. Reid, Biblical Research Institute Studies (Silver Spring, Md.: Biblical Research Institute, 2006), svezak 1, str. 75-89.

4 A Berkeley Mickelsen, Interpreting the Bible (Grand Rapids: Eerdmans, 1963), str. 80. (Kurziv u navodu nadodan.)

5 Isto, str. 80-85.6 Graham Twelftree, Jesus the Exorcist: A

Contribution to the Study of the Historical Jesus, WUNT 2, 54 (Tübingen: Mohr Siebeck, 1993).

7 Vidi Gerhard Pfandl, “Is the Bible Historically Reliable?” Interpreting Scripture: An Adventist Approach, urednik Gerhard Pfandl, Biblical Research Institute Studies, svezak 2 (Silver Spring, Md.: Biblical Research Institute, 2010), str. 43-51.

8 O rimokatoličkoj i luteranskoj tradiciji vidi “Authority of Scripture,” New Interpreter’s Dictionary of the Bible, sv. 1, str. 352, 353.

40 različitih pisaca, začuđujuća skladnost Biblije omogućila je Isusu da dvojici obeshrabrenih putnika “protumači što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Luka 24,27. KS). Pavao jednako tako svojim mnogobrojnim navodima iz različitih knjiga Staroga zavjeta naglašava i dosljednost Pisma i njegov jedinstveni autoritet, unatoč različitim osobnostima i osebujnosti njegovih mnogobrojnih pisaca (Rimljanima 3,10-19).

Svjedočanstva očevidaca spomenutih u Bibliji sama su po sebi dvostruka osnova za poštivanje njezina autoriteta. Prvo, napisali su je ljudi koji su iskusili Božje otkrivenje, kao što je to Ivan pojasnio: “što smo vidjeli… svjedočimo… i navješćujemo… život vječni koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao” (Prva Ivanova 1,1. KS).

Istodobno, ona svjedoči i o Božjem selekcijskom procesu. Govornici su Božji odabrani glasnogovornici. Njihova im riječ daje pravovaljanost baš kao što Bog potvrđuje Sebe i Svoju riječ kroz njih.

Vanjski dokazi biblijskog autoriteta. Povijest o čuvanju i prenošenju Biblije daje jake dokaze za njezin božanski autoritet. Masoretski tekst (MT) svitka knjige proroka Izaije pokazuje vrlo male razlike u usporedbi s jednim od njegovih kumranskih prijepisa, iako ih dijeli tisuća godina i velika udaljenost. Slično tomu, više od 5000 grčkih rukopisa Novog zavjeta pokazuje da razlike među njima potječu većinom od slovnih ili gramatičkih pogrešaka u pisanju, a ne od neovlaštenih teoloških promjena. Prema Pavlu, (Prva Solunjanima 2,13) sve je to tako zbog njezina božanskog izvora i moći da mijenja ljudske živote.

Biblija je preživjela napadaje srednjovjekovne Crkve, Francuske revolucije, komunističkih režima i znanstvenog cinizma. Suvremeni arheološki uspjesi vode prema jačanju vjere u njezin nadnaravni

identitet. Razmotrite sljedeće primjere:

Na Merenptah steli iz trinaestog stoljeća prije Krista spominje se izraelski narod; na steli Tel Dan iz osmog ili devetog stoljeća prije Krista spominje se Davidova dinastija; Babilonske kronike potkrjepljuju Nabukodonozorove aktivnosti detaljno opisane u Drugoj o kraljevima 24,10-17; natpisi na kamenu nazvanom Pilatov kamen navode imenom Poncija Pilata kao upravitelja iz prvog stoljeća; arheološka nalazišta potvrđuju postojanje Heroda Velikog i njegovih palača. Postoje također mjesta nazvana Petrova kuća i Kaifina kosturnica.

Biblija i crkvena tradicijaAutoritet Pisma u odnosu na različite izvore vjerske tradicije različito se razumijevao tijekom kršćanske povijesti.8 No, prema Pismu, božanski otkrivena biblijska tradicija nalazi se iznad svih ostalih tradicija, bilo crkvenih, znanstvenih ili drugih. I kao što su Petar i njegovi prijatelji rekli pred Sanhedrinom, utvrdom vjerske tradicije svoga vremena: “Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima” (Djela 5,29. KS).

Iako Biblija nije znanstveni niti povijesni udžbenik, ipak, uz ispravno razumijevanje, ova područja mogu biti u skladu. Biblijske povijesne i znanstvene tvrdnje, božanski priznate, ostaju nepokolebljive unatoč prividnom sukobu sa svjetovnim učenjima. Božja riječ ne progovara samo u nekim, već u svim ljudskim pothvatima. Ona je naš jedini izvor vjerovanja i kao odani proučavatelji Riječi nastavljamo biti otvoreni za nova razumijevanja Božje volje otkrivene nam u Njegovoj riječi.  

ZakljuËakBiblijski se autoritet temelji na svome podrijetlu otkrivenja koje je Bog uputio ljudskim bićima. Istodobno, mi kao slobodne moralne jedinke nismo primorani prihvatiti

taj autoritet već smo ga slobodni odbaciti i na njegovo mjesto staviti drugi, prema svome izboru. Za očekivati je da prihvatimo biblijski autoritet, ali ne na osnovi slijepe vjere, već na temelju razumnih dokaza. Svjedočanstvom stvaranja, pouzdanošću proročanstava, čudom njezina očuvanja i prijenosa, potvrđivanjem njezine točnosti vanjskim dokazima Bog nam je dao više nego dovoljno dokaza, i unutarnjih i vanjskih, kako bi podupro našu vjeru u Pismo kao Božju nadahnutu i autoritativnu Riječ.

Ta Riječ stoji iznad i neovisna je o organiziranom crkvenom autoritetu, jer jest otkrivenje od samoga Boga. Poslušnošću njezinim propisima poslušni smo Bogu koji je njihov autor i koji nam je ta načela otkrio, te iskazujemo Njegovoj riječi i Njegovoj Osobi poštovanje koje njihovu uzvišenu autoritetu i pripada.

“Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” ....................................................................................................(Psalam 119,105.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.22

Liberalni su protestanti krajem 60-ih prošlog stoljeća počeli postavljati vrlo teško pitanje.

Zašto konzervativne crkve rastu? Gledajući unazad, u tom se pitanju odražavala jedna strana krize liberalnog protestantizma. Glavnim protestantskim crkvama više bi koristilo da su se pitale zašto njihove crkve opadaju.

Uz ovlaštenje Nacionalnog koncila crkava, istraživač Dean M. Kelley namjeravao je otkriti zašto konzervativne crkve rastu, čak i onda kada liberalnije crkve propadaju. U svojoj knjizi iz 1972. godine, naslovljenoj Why Conservative Churches are Growing: A Study in Sociology of Religion, (Zašto konzervativne crkve rastu: Istraživanje iz sociologije religije), Kelley tvrdi kako evanđeoske crkve rastu upravo zato što čine ono što liberalnije zajednice i crkve namjerno odbacuju – oni postavljaju vjernicima velike zahtjeve po pitanju doktrine i ponašanja.

“Usred trenutnog zanemarivanja i neprijateljstva prema organiziranoj religiji općenito,” – Kelley opaža – “konzervativne crkve, držeći se prividno staromodne teologije i stavljajući stroge zahtjeve na svoje vjernike, izjednačile su se ili nadišle u rastu ranije nacionalne postotke porasta.”

Sa začudnim uvidom i otvorenošću Kelley je govorio u prilog glavnoj struji protestantizma kad je zamijetio kako se općenito pretpostavlja da će crkve “ako žele uspjeti, biti logične, razborite, učtive, odgovorne, suzdržane i

Albert Mohler

prijemljive za vanjsku kritiku.” Bit će snažno zaokupljene očuvanjem “dobrog glasa u svijetu” – osobito u svijetu kulturne elite. Ove će crkve, u namjeri da rastu, biti “demokratične i obazrive u svojim unutarnjim poslovima” – budući da veći svijet određuje ove kvalitete. One će nastojati surađivati s drugim religijskim grupama kako bi postizali zajedničke ciljeve, i stoga

“neće dopustiti da dogmatizam, osuđujuće moraliziranje ili opsjednutost kultnom čistoćom stoji na putu takvoj suradnji i službi.”

A onda je Kelley bacio svoju bombu: “Ovakva su očekivanja recept za propast vjerskog pothvata, a proizlaze iz pogrešnog gledanja na to što uspjeh u religiji jest i kako ga treba njegovati i mjeriti.”

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

23

Zatim je prikazao svoje poprilično bogatstvo istraživanja i promišljanja o fenomenu konzervativnog rasta i liberalnog opadanja. “Jaki” vjerski pokreti postavljaju svojim vjernicima zahtjeve na području vjerovanja i ponašanja. Ove crkve zahtijevaju privrženost strogo definiranim doktrinama koje treba beskompromisno primiti, vjerovati i naučavati. One sebe smatraju odvojenima od veće svjetovne kulture, a zahtjevi crkvenog članstva određuju udaljavanje od svjetovnih vjerovanja i ponašanja.

Liberalne se crkve vlastitom odlukom suprotstavljaju baš ovim načelima. Glavne su protestantske crkve željele da ih intelektualna elita shvaća ozbiljno i poštuje. Željele su koristi od kulturnog prihvaćanja i poštovanja. Snizile su zahtjeve doktrine i ponašanja, a članstvo učinile pitanjem osobnih sklonosti namjesto teološkog uvjerenja.

Kelley zaključuje: “Onima koji su zabrinuti za budućnost ekumenskih crkvi ova teorija pruža malo ohrabrenja. Glavne će crkve nastaviti postojati na silaznoj ljestvici još desetljećima, možda i stoljećima, te će nastaviti nekim ljudima pružati razrijeđen i nezahtjevan oblik smislenosti koji oni zapravo i žele.”

U nedavnoj rubrici časopisa The New York Times David Brooks je postavio slična pitanja, ali ovaj put u kontekstu komentara na popularnu Broadwaysku predstavu “The Book of Mormon” (Mormonova knjiga). Po njegovu mišljenju predstava “ismijava mormonizam, ali ne i mormone, koji su uvrnuti, ali u osnovi krasni.”

Nadalje u svojoj rubrici Brooks primjećuje: “Mnoge su vjerske

doktrine krute i nepovezane. No, sama religija može učiniti mnogo dobra sve dok ljudi uzimaju vjerska učenja metaforički, a ne doslovno; sve dok ljudi shvaćaju kako sve religije u osnovi naučavaju ljubav i služenje ispod površnih detalja; sve dok ljudi svoju vjeru žive bez predrasuda i tolerantni su prema različitim vjerovanjima.”

Čekajte malo, David Brooks nekamo smjera s ovim tvrdnjama. Zapazio je da su mnogi Amerikanci “uvijek odobravali način vjerovanja koji je duhovan, ali ne i doktrinaran, pluralistički, ali ne isključiv, što pruža sredstva

A onda Brooks baca svoju bombu:“Jedini problem s predstavom

“The Book of Mormon” (shvatite to tek kada o tome kasnije razmišljate) jest to što njezina tema nije potpuno istinita. Religioznost koja je neodređena, osjećajna, nedoktrinarna nije trajna. Religije koje rastu, koje pomažu i motiviraju ljude na izvršavanje herojskih djela služenja, obično su teološki stroge, zahtjevne u praksi i odlučne u uvjerenju što je ispravno, a što pogrešno.”

Nadalje: “Religije koje cvatu imaju upravo ono što predstava “The Book of Mormon” ismijava: zajedničku teologiju, doktrine i pravila ponašanja ukorijenjena u tvrdnjama apsolutne istine.”

Zamijetite kako je Brooks definirao “snažan” oblik vjerovanja pojmovima poput “strog”, “zahtjevan” i “odlučan”. S priličnim uvidom Brooks je obavijestio svoje čitatelje kako stroga teologija “daje

za služenje općem dobru, ali nije zagađeno netolerantnim teološkim prosudbama.”I naravno, on je u pravu. To je jasan opis religijskog stava koji je prije 40 godina Dean Kelley tako dobro dokumentirao. Ovo je opis nastojanja glavnih protestantskih crkava – da budu viđene kako služe općem javnom dobru bez sjene teološke prosudbe.

vjernicima prikaz stvarnosti”, “dopušta vjernicima da intelektualno i emocionalno ispituju svijet”, “pomaže ljudima izbjeći slijepi konformizam” i “ulazi u tajne na načine koji su iznad većine od nas.”

U međuvremenu, zahtjevna pravila ponašanja i vladanja “omogućuju ljudima izgradnju vlastita karaktera”. Brooks pojašnjava kako “redovita primjena

“Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova! I poklonite se njemu koji stvori nebo i zemlju i more i izvore voda!” ...(Otkrivenje 14,7.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.24

discipline može položiti temelj za izuzetna djela samokontrole onda kada je to najpotrebnije.”

Brooks zaključuje s pogledom na Afriku gdje konzervativni protestantizam cvjeta. Broadwayska predstava oslikava Afrikance koji su prihvatili liberalni oblik vjerovanja koji ugađa kulturnim protivnicima religije. No, Brooks zna da tomu nije tako:

“Bio sam jedanput u južnoj Africi, u AIDS-om opustošenom selu. Nejasan humanizam vanjskih dobročinitelja nije puno pridonio tomu da ljudi promijene rizično ponašanje. Ali, teološki jednostavan

Albert Mohler mlađi, predsjednik je teološkog fakulteta Southern Baptist Theological Seminary i priznat kao jedan od vodećih američkih teologa i kulturoloških komentatora.

govor žena iz crkve: dobro ili loše, spasenje ili prokletstvo, – imao je, čini se, bolji učinak.”

U samo nekoliko odlomaka David Brooks je iznio iste tvrdnje koje je Dean M. Kelley dao u svome poput knjige dugom izvješću o istraživanju prije skoro četiri desetljeća.

U obje analize nalazimo obilje pronicavih opažanja. U današnjem kontekstu evanđeoski se kršćani suočavaju s većinom istih pitanja koja su si postavljale liberalne protestantske crkve u 60-ima prošlog stoljeća i kasnije. Glavno je pitanje uvijek teološki duboko: Vjerujemo li doista da je poruka

Evanđelja jedina poruka koja nudi spasenje?

U ovom trenutku postaje jasna ograničenost sociološkog istraživanja. Sociološka analiza može razlikovati snažniji od slabijeg oblika vjere i vjerovanja, te može mjeriti odlike poput strogosti, zahtjevnosti i odlučnosti. Sociologija može ući u trag razvoju i ponuditi predviđanja budućnosti utemeljena na istraživanjima.

Ono što sociologija ne može učiniti jest baviti se najvažnijim pitanjem – pitanjem istine. Tu se mormoni i evanđeoski kršćani razilaze. Ortodoksni Židovi, jezuiti i Jehovini svjedoci pripadaju, svatko na svoj način, “strogoj” strani sociološke podjele, no svatko od njih ima potpuno različit svjetonazor zasnovan na vrlo različitom razumijevanju istine. Mormoni i metodisti imaju vrlo različitu teologiju, blago rečeno, ali trebamo teološki dobro obaviještenog mormona i metodista kako bismo saznali razliku.

I Dean M. Kelley i David Brooks, iako su pisali za vrlo različite čitatelje, imaju puno za reći evanđeoskim kršćanima. No, na kraju, sociologija nas može dovesti samo dotle i nigdje dalje. Strogost, zahtjevnost i energičnost u evanđeoskim crkvama ne smiju postojati samo zbog želje za održavanjem oblika religije koja će rasti, već se u biblijskoj predanosti trebaju čvrsto držati istine Evanđelja i tu spasonosnu istinu podijeliti s cijelim svijetom.

Ostaje nam samo ono što je David Brooks opisao kao “teološki jednostavan govor žena iz crkve u jednom afričkom selu: dobro ili loše, spasenje ili propast.” Takvo je Kraljevstvo.

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

25

Jednog petka uvečer doživio sam posebno iskustvo. Otišao sam u šetnju kao i obično. Ne sjećam se

jesam li toga petka čitao neki psalam ili ne. Evo jednog psalma o kojem volim razmišljati, u slobodnom prijevodu. To je 23. psalam.1 Bilo je već dosta kasno, oblaci su prekrivali nebo, no nisam ponio kišobran. Kada sam došao do mjesta na kojem volim sjediti i uživati u prirodi rasklopio sam rasklopni stolac ručne izrade i sjeo na njega. Imao sam osjećaj da se nalazim u nekoj poznatoj koncertnoj dvorani u kojoj izvedba samo što nije počela. Da sam se nalazio u pravoj koncertnoj dvorani mogao bih vidjeti glazbenike u svojim svečanim odijelima s oboama, violončelima, violama, violinama, kontrabasima … No ovdje je svuda oko mene bio mrkli mrak. Bio sam sâm, ali oko mene sve je prštalo od života. Trebalo mi je neko vrijeme da koncert zrikavaca doživim u svoj njegovoj punini. To me je ponovno podsjetilo na davnu 1997. godinu i prvi posjet Nacionalnom parku Paklenica. Prespavali smo dvije noći u Borisovom domu i cijelo smo vrijeme boravili u prirodi. Trebalo

Usporiti koraknam je neko vrijeme da se opustimo i počnemo uživati u prirodi i njezinim ljepotama.

Bila je topla ljetna noć, a zrikavci su bili pravi umjetnici. Virtuozi koji kao da su svirali različite instrumente. Zvuci su dolazili s lijeve i desne strane, bili su u jednom trenutku bliži, a u drugom se trenutku činilo kao da dopiru iz daljine. U jednom su trenutku bili glasni da bi u sljedećem skoro utihnuli. Jedino se ritam njihovog upornog muziciranja nije znatnije mijenjao. Počela je lagano padati kiša, no ona očito nikome nije smetala. Nisu se otvorili kišobrani, glazbenici nisu odložili svoja glazbala, publika se nije razbježala. Glazba orkestra nije prestajala, kao da je ona i bila uvertira i najava kiše. Činilo se da se ona s njom stapa isto toliko koliko se čovjek otuđio od kiše i od prirode.

Ostao sam mirno sjediti na stolcu i uživati u onome što sam gledao i slušao. Osim zrikavaca slušao sam i grmljavinu koja je postajala sve glasnija. U jednom je trenutku bila u pozadini da bi se onda čula glasno iznad mene. Grmljavinu su pratili svjetlosni efekti koji čovjeka na trenutak zaslijepe, jer su u velikom kontrastu s tamom koja vas okružuje. Bila je to veličanstvena igra svjetla i sjene, bljeskova i mraka. Izgledalo mi je kao da priroda želi vatrometom nagraditi zrikavce za njihov veličanstveni nastup. Te večeri nisam čekao da koncert završi. Polako sam krenuo nazad razmišljajući o onome što sam slušao i gledao te večeri. Već sam ranije spoznao da je u svako godišnje doba priroda lijepa na neki način. No priroda je lijepa ne samo po danu, već i po noći. Isto tako svako životno razdoblje može biti lijepo i uzbudljivo. U starosti možemo isto tako uživati. Te sam

večeri počeo bolje razumijevati one koji su slijepi, gluhi ili bolesni. Istina, oni ne vide žarko, podnevno sunce ili ne čuju jasne i određene zvukove, nisu zdravi, ali su njihova ostala osjetila osjetljivija na podražaje iz vanjskog svijeta. I oni se mogu radovati i uživati u životu. Možda smo ponekad mi ostali hendikepirani i uskraćene su nam mnoge nevine životne radosti, jer se ne trudimo dovoljno koristiti naša osjetila i darove koje imamo. Važno je razumjeti fine nijanse koje su različite u raznim životnim dobima i prepoznati one dobre strane u tim razdobljima. A onda kada smo ih prepoznali, treba u njima i uživati. “Prije nego se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vrč na izvoru i slomi točak na bunaru; i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao.” (Propovjednik 12,6.7.)

1 Bog moj određuje korak, meni se ne žuri; On mi veli da stanem i počinem u predasima

mira, koji obnavljaju moju smirenost. On vodi me putovima djelatnim kroz mir moje

duše. I vodstvo je Njegovo mir. Iako svakog dana moram obaviti toliko toga,

neću se izjedati, jer je prisutnost njegova tu, i njegova vječitost, I njegova svevažnost, I sve će me to držati u ravnoteži, On priprema okrepu i obnovu Dok ja djelujem, Pomazujući moj um svojim uljem mira. Moja čaša radosne snage prelijeva se preko ruba, i ne sumnjam da će sklad i djelatnost biti plod

mojih sati. Ja ću hodit u miru s mojim Gospodinom, I zauvijek živjeti u njegovu domu.

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

Darko Filčić, prof.

“On pravednicima pruža svoju pomoć, štit je onih koji hode u bezazlenosti.” ..............................................................................(Izreke 2,7.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.26

zdravlje

U zapovijedima koje je Bog napisao vlastitim prstom možda najviše iznenađuje sljedeća izjava:

“Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijehe otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena” (Izlazak 20,5.6).

Ovo zvuči istinito, jer to gledamo svuda oko sebe. Znamo da će način na koji roditelji postupaju prema svojoj djeci najvjerojatnije imati izravan utjecaj na život njihove djece. Isto tako iz genetike znamo kako geni naslijeđeni od roditelja i djedova i baka mogu

Istina je: vaπe ponaπanje Andy Nash dovesti do određenih sklonosti ili

predispozicija kod djece.Ali, postoji doista začuđujući dio:

ne samo da naši geni utječu na naše ponašanje, već i naše ponašanje utječe na naše gene.

Prošle je jeseni časopis Newsweek objavio članak naslovljen “Grijesi praotaca” (30. listopada 2010.). Autorica Sharon Begley u članku govori o moćnom utjecaju životnih odluka roditelja na genetički kod njihovih nasljednika. “Životna iskustva djedova i baka, pa čak i pradjedova i prabaka mijenjaju stanice jajašaca i sperme tako nepovratno da se promjena prenosi na njihovu djecu, unuke i još dalje. To se naziva transgeneracijsko epigenetičko nasljeđivanje - pojava

pri kojoj nešto iz okoliša mijenja zdravlje ne samo pojedinca izloženog utjecaju, već i njegovih potomaka.”

Znanstvenici su ovo otkrili jednim dijelom i testiranjem pokusnih životinja. Primjerice, kada je mlada životinja bila izložena duhanskom dimu pušača, pothranjena, ili preuhranjena, to je ostavilo otisak na jajašcu ili spermi te životinje, a trag je toliko “tvrdokoran” da utječe ne samo na djecu već i na potomke sve do četvrtog naraštaja.

U jednom su pokusu australski znanstvenici hranili zdrave, muške štakore hranom vrlo bogatom mastima. Kao što je za očekivati, štakori su dobivali na težini i masnom tkivu i razvili inzulinsku rezistenciju i netoleranciju na glukozu, dakle dijabetes tipa 2. Ništa od toga nije iznenađujuće. “Ono što su znanstvenici zapazili” – piše Begley – “jesu kćeri koje su ovi štakori proizveli - iako su njihove majke bile normalne težine i jele zdravu hranu u trudnoći, kćeri očeva koji su hranjeni vrlo masnom hranom razvile su inzulinsku rezistenciju i glukoznu netoleranciju kao odrasle jedinke iako nikada nisu jele masnu hranu.” Ovo stvara “intrigantnu mogućnost da je epidemija dječje pretilosti u najmanju ruku djelomično nastala kao posljedica promjena u sjemenim stanicama budućih očeva koji su hranjeni masnom hranom”. Ovo bi moglo objasniti zašto je pretilost kod novorođenčadi “porasla za 73 % od 1980.” (Drugim riječima, način na koji se hrane mladići prije no što postanu očevi utječe na zdravlje djece koju će jednog dana imati.)

27

utjeËe na vaπe gene

Andy Nash je pisac knjige Paper God: Stumbling Through Failure to a Deeper Faith.

No, transgeneracijske posljedice mogu biti i pozitivne. “Kada su 15 dana stare ženke miševa pustili dva tjedna da se igraju u posebno pripremljenom okolišu ispunjenom pokretnim kotačima, nepoznatim stvarima i uz velik broj drugih miševa, zbog društvene stimulacije, sve je to ojačalo moždane mehanizme koji poboljšavaju pamćenje.” Ovi neuronski učinci pokazali su se i kod mišjih potomaka “iako ti potomci nikada nisu živjeli u sličnom obogaćenom okolišu, niti je postojao i tračak nade da će oni postojati.”

Ovo bi za studente na fakultetu i ostalu mladež prije roditeljstva moglo značiti da će odluke koje sada donose utjecati na njihove gene koje će prenijeti svojoj djeci. Toliko o ideji da u mladosti možemo raditi što hoćemo.

Nasreću, mi ipak nismo pokusne životinje niti roboti. Svatko od nas ima slobodnu volju, bez obzira na gene ili okolnosti. Čudo otkupljenja u Kristu ne pokorava se zakonima genetike ni okoliša. Najljepši trenuci u povijesti upravo su dramatične promjene ljudi ogrezlih u grijehu koji su iznenada shvatili da nisu predodređeni nositi grijehe svojih otaca, već su nanovo rođeni i usvojio ih je njihov Nebeski Otac, vjeruju u Njegova Sina, a našega Brata, Isusa Krista. “Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor, staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.” (Druga Korinćanima 5,17)

“Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima.” ..................................................................(Izaija 32,18.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.28

� Porazgovarajmo o ovoj konferenciji. Kako je nastala ova zamisao?

Prije šest godina zatražio sam sredstva kao bih sudjelovao na međuvjerskoj panel diskusiji na Svjetskoj konferenciji za psihoterapiju (World Psychotherapy Conference). Na panelu su bili predstavnici anglikanaca, muslimana, Židova i ja kao adventist. Tako sam počeo razmišljati kako moja vjera utječe na način na koji obavljam svoj posao kao psihijatar. Moj zahtjev za sredstva otišao je u Zakladu za adventističko obrazovanje koja je podržala moje putovanje. Nakon konferencije su pitali bih li došao i sudjelovao na jednom od naših događanja čija je tematika vjera i znanje. Sudjelovao sam, a većina je ljudi dobro primila zamisli koje sam tamo iznio. Neki od organizatora su predložili da održimo simpozij

O emocionalnom zdraBIBLIJSKO STAJALIŠTE

koji će biti posvećen isključivo proširenju ideje o načinu na koji naša kršćanska vjera i adventističko gledište utječu na naš posao. Tako smo organizirali simpozij prije oko dvije i pol godine na kojem je prihvaćeno 16 radova koji su pročitani i pregledani. [Od ovih je radova] nastao svezak - izdanje Adventist University Press - pod naslovom A Christian Worldview and Mental Health: A Seventh-day Adventist Perspective (Kršćanski svjetonazor i mentalno zdravlje: adventistički pogled).

Na tom smo simpoziju, kojega je sponzoriralo i Odjeljenje za odgoj i obrazovanje pri Generalnoj konferenciji, došli na zamisao da bi mogla uslijediti otvorena konferencija, s obzirom da je namjera ovog simpozija bila prikupljanje radova, te njihovo čitanje i kritika. No, ta je ideja

ostavljena na čekanju. Allan Handysides, ravnatelj Odjeljenja za zdravstvenu službu pri Generalnoj konferenciji, bio je na simpoziju. Pozvao me na Svjetski kongres o zdravlju u Ženevi. Ova konferencija u Ženevi bila je nevjerojatan uspjeh, pa sam došao s otvorenom mogućnošću da uslijedi nešto što bi ispunilo zamisli koje su nastale na simpoziju. Nakon toga se razvilo partnerstvo između mojega odjeljenja (Odjeljenja za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Loma Linda), nekih mojih kolega, pojedinaca iz Odjeljenja za odgoj i obrazovanje te Odjeljenja za zdravstvenu službu pri Generalnoj konferenciji. Partnerstvo se proširilo i uključilo pojedince iz Službe za obitelj, Službe za žene i Službe dušobrižništva. Temeljna je ideja bila: “kako biblijska uloga upućuje/utječe na skrb o mentalnom zdravlju

Dr.sc. Carlos Fayard izvanredni je profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Loma Linda. Od 12. do 15. listopada ove godine crkva će održati svoju prvu međunarodnu konferenciju o zdravlju i dobrobiti. Ovaj će se događaj, kojemu je Fayard glavni organizator, održati na kampusu Sveučilišta Loma Linda. Pomoćnica urednika časopisa Adventist Review, Wilona Karimabadi s njim je telefonski razgovarala kako bi saznala nešto više. Za dodatne detalje o ovoj konferenciji posjetite stranicu www.globalemotionalhealth.org.

zdravlje

29

vlju i dobrobitiu različitom okolišu i kontekstu u kojem crkva djeluje”.

� Recimo o tome nešto više. Kako biblijski svjetonazor utječe na pitanje emocionalnog zdravlja i kako se prema tome odnosimo?

Dobro je na početku pokušati razumjeti što je to svjetonazor. Svjetonazor postavlja temeljno pitanje o tome tko smo i što znači biti ljudsko biće. Doslovno, to je način gledanja. Netko je rekao da su svjetonazori poput mrava na pikniku, oni ulaze svuda. Svjetonazor u znanosti ima različite stupnjeve utjecaja na to kako je znanost shvaćena, koja je metodologija usvojena, koje se ideje vrjednuju, kako se ideje interpretiraju i kako se primjenjuju u praksi.

Discipline koje su povezane s emocionalnim zdravljem na značajan su način doista ovisne o svjetonazoru. Unutar znanosti možete također imati i neke elemente koji nisu toliko ovisni o svjetonazorima. Primjerice, ako pogledate biološke determinante ponašanja, genetiku i neuropsihologiju, neće biti tolike ovisnosti o svjetonazoru. [Isto se može reći i za] učenje, pamćenje, inteligenciju, jezike i emocije.

Svjetonazori isto tako stvaraju zamisli o tome što znači biti ljudsko biće. To bi trebalo biti povezano s moralom, etikom, vrijednostima; s načinom definiranja što znači biti zdrav, što znači biti zreo i što znači napredovati. Jednako tako svjetonazori utječu na to kako se ozdravljenje definira i postiže. Stoga imaju utjecaj koji oblikuje način

kako se poučavanje/praksa zbiva.Što bismo sada rekli o zdravlju

i medicinskim problemima? O prehrani i tjelovježbi? Možemo vidjeti kako vjera pridonosi oporavku ili kako nekome može doslovno zapriječiti poboljšanje. Dakle, ovakav cjelovit pogled uzet će sve ovo u obzir prije intervencije i liječenja. Biblijski svjetonazor smatra da je Bog prisutan, Bog je aktivan i Bog je, na različite načine, dio procesa ozdravljenja.

� Zašto je za Crkvu važno da se ova konferencija održi upravo sada?

Spoznaja o svjetonazoru u profesionalnim krugovima predstavlja prihvaćeni napredak. No, ima toliko prevladavajući utjecaj da mi ne trebamo nužno imati samo kritički pogled na informacije koje kroz nas prolaze, već više od toga, nismo još razvili razumljiv, obuhvatan, a opet dobronamjeran pogled na biblijske zamisli o ljudskoj naravi, koji nam može biti koristan u poslu. Tako je ideja o svjetonazoru vrlo značajna za oblikovanje načina na koji biblijska perspektiva može obogaćivati pristup emocionalnim zdravstvenim problemima.

Crkva je došla do točke kada je zanimanje za emocionalno zdravlje u nekim krajevima svijeta doista poraslo. Samo u Južnoj Americi oko 800 studenata na adventističkim sveučilištima stječu obrazovanje iz psihologije koje će im omogućiti da postanu kliničari. Dakle, ovo je nešto što će biti doista značajno i vrlo važno kao pomoć ovim studentima iz cijelog svijeta pri

biblijskom načinu razmišljanja u kliničkom radu. To se, naravno, prenosi na njihov rad u društvenoj zajednici, bolnicama, na klinikama i drugdje.

� Čiju nazočnost očekujete? Jesu li to kliničari, studenti ili laici – je li svima pristup slobodan?

Jest. Imamo grupu za pastore i dušobrižnike, za kliničare, primjerice, u psihoterapiji, ovisnostima i problemima ženskog emocionalnog zdravlja. Imamo grupu za organizacijske vođe, te za odgoj, promjene kurikuluma i kliničku praksu. Dakle, pokušavamo na jednom mjestu okupiti različite sudionike koji su u našoj organizaciji, a imaju utjecaja na način kako se postavljamo prema problemima emocionalnog zdravlja. Imamo velik broj liječnika koji nisu psihijatri. Imamo velik broj zdravstvenih odgojitelja i djelatnika u zdravstvenoj službi. Imamo i grupu za odgoj u obitelji, jer je to vrlo bitan činitelj u sprječavanju poremećaja mentalnog zdravlja. Ako se zanimate za ovo područje iz bilo kojeg kuta, mislim da biste mogli naći nešto svrsishodno.   � Je li ovo, prema vašoj spoznaji, prva konferencija ove vrste u Crkvi?

Koliko znam, jest. Postojala su slična događanja za koja znam. Primjerice, u Argentini, na adventističkom sveučilištu River Plate održali su sličan simpozij. No, nijedan od njih nije bio toliko sveobuhvatan kao što se mi trudimo biti. Pozvali smo neke od najpoznatijih svjetskih stručnjaka iz ovog područja. Na primjer, imamo neke od najnaprednijih istraživača s područja religije i mentalnog zdravlja. Imamo i neke dobro poznate osobe s područja razvoja kršćanske psihologije. Ovo je jedna od razlikovnih komponenata – razina stručnosti pojedinaca koje ćemo okupiti na jednom mjestu.  

“A mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.” .................................................(Filipljanima 4,7.)

Z n a c i v r e m e n a 3 • 2011.30

PORUKA iz etera

Jesi li u kondiciji?Chris Smith

PORUKA iz etera

Zdravlje jednostavno

Ing. Željko BošnjakUprava londonskog zoološkog vrta morala je nekim svojim posjetiteljima nadoknaditi štetu

koju su im nanijele njihove životinje. Najviše je bilo otetih i uništenih naočala. Zbog čega baš naočale? Provedena je istraga i ubrzo je otkriven pravi razlog: na kavezima s majmunima nalazile su se pločice sa sitnim slovima, i posjetitelji su se morali primaknuti da bi ih uspjeli pročitati. Na pločicama je pisalo: “Pozor! Ovi majmuni vam mogu oteti naočale.”

Kada je riječ o zdravstvenim upozorenjima, mnogi ljudi se osjećaju uhvaćeni u sličnu zamku. Pošto se informiraju o zdravstvenim upozorenjima, počinje im se činiti da će sve što pojedu, popiju, sve što osjete ili čuju, naškoditi njihovu zdravlju.

Sva sreća da nije tako! Čini se da većini današnje literature o zdravom načinu života nedostaje najvažniji element: razumljivost. Ono što znanstvenici naučavaju o zdravijem i sretnijem životu svakako bi trebalo biti mnogo jasnije, da bi ljudi od toga mogli imati koristi. Svatko od nas bi trebao tome doprinijeti.

Pronalaženje svima razumnih i prihvatljivih savjeta o zdravom načinu života se može činiti vrlo teškom zadaćom. Ali, mudrost koju sadrži svako zdravstveno upozorenje, propis, istraživački izvještaj ili zdravstveni priručnik moguće je iskazati u nekoliko vrlo jednostavnih zdravstvenih načela.

Ta načela se mogu lako zapamtiti i prihvatiti. Možemo ih sažeti na sljedeći način:

Jedimo zdrave namirnice. Znanstvenici i liječnici poklanjaju veliku pozornost prehrani i njenom utjecaju na uzrok ili sprečavanje bolesti. Planirajmo ujednačenu prehranu, jedimo jednostavno pripremljenu hranu. U njoj neka bude što manje masnoća i šećera, ali zato obilje vitamina, minerala i vlakana. Žitarice, voće i povrće mogu najbolje poslužiti toj svrsi.

Boravimo često na otvorenom prostoru, na svježem zraku. Čovjek nije stvoren da bi čitave dane sjedio za stolom, odvojen od svježeg zraka i sunca. Uobičavajmo tjelovježbe ili šetnju u prirodi. Izađimo van za sunčana vremena. Dišimo punim plućima! Trebali bismo prihvatiti običaj da ne prođe dan, a da nismo nešto vremena proveli na otvorenom.

Pijmo dovoljno vode. Naše tijelo se najvećim dijelom sastoji od vode, toliko neophodne za život. Da bi naš organizam skladno funkcionirao, trebamo dnevno popiti šest do osam čaša vode. Jasno je da potrošnja tekućine ovisi o našoj aktivnosti u toku dana.

Nemojmo izbjegavati tjelovježbe, kretanje i rad, makar bio i teži. Ima toliko poslova koji mogu doprinijeti ljepšem izgledu našeg dvorišta, travnjaka ili voćnjaka, a ujedno i našoj boljoj tjelesnoj kondiciji. Ako nemamo ovakvih prilika, možemo

nekome pomagati u njegovim poslovima, ili jednostavno vježbati pored otvorenog prozora.

Odmarajmo se. Osjećaj umora o kojem se liječnici toliko naslušaju od svojih pacijenata nestao bi kad bismo znali povremeno stati s poslovima i odmarali. Većini od nas je potrebno osam sati noćnog sna da bi se tijelo osvježilo i obnovilo zalihu energije. Nemojmo zapostaviti ni odmor u toku dana.

Razvijajmo samokontrolu. Sve navedene upute neće doprinijeti našoj dobrobiti, ukoliko ih se ne pridržavamo. Za to je potrebna samokontrola. Snaga volje. To znači da kad kažemo da ćemo nešto učiniti, to onda i učinimo.

I na kraju, pouzdajmo se u Boga. Vjera i uzdanje u božansku silu mogu najviše pridonijeti našem zdravlju. Zbog čega? Zato što nas je Bog stvorio! Tko može bolje od Stvoritelja znati što je dobro za naše zdravlje? Poznavanje Boga i svega onoga što On od nas očekuje bit će za nas pravi izvor zdravlja, kako tjelesnog tako i duševnog.

Prihvaćanje tih zdravstvenih načela za mnoge ljude predstavlja veliku promjenu života. Svatko tko usvoji ta temeljna, jednostavna zdravstvena načela pretvorit će svoj život u veliko zadovoljstvo.

31

»asopis za osobnu, obiteljsku i druπtvenu duhovnost utemeljenu na BiblijiOsnivaË:KrπÊanska ad vent is tiËka crkva — Ad vent isti sedmoga dana u RH, Zagreb, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77IzdavaË:CIB Znaci vremena, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77, 10000 Zagreb (NakladniËki odjel KAC u RH)

Glavni urednik:Dragutin Matak

Prevoditelj:Dobrila Sabo

Lektor:Darko FilËiÊ

Korektor:Darko FilËiÊ

Oblikovanje i priprema:PLStudio d.o.o.

Tisak:Tipomat

Naklada:Ovaj broj je tiskan u 10.000 primjeraka

Cijena ovom broju je 10 kunaCijena 4 broja u jednogodiπnjoj pretplati, s poπtarinom, 40 kuna

Izlazi tromjeseËno

Rukopisi se ne vraÊaju

ISSN 0353-0434UDK 286

Prvi broj Ëasopisa Znaci vremena na hrvatskom jeziku izaπao je 1910. godine. Od 1969. godine izlazi tromjeseËno, a poslije prekida od nekoliko godina dvomjeseËno, pa sada opet tromesjeËno. Pod istim nazivom i sa sliËnom tematikom Ëasopis izlazi na mnogim jezicima diljem svijeta — na talijanskom, portugalskom, πpanjolskom, francuskom, nizozemskom, njemaËkom (dva izdanja), danskom, πvedskom, norveπkom, fi nskom, poljskom, Ëeπkom, ukrajinskom, grËkom, engleskom (pet izdanja), arapskom, hebrejskom, kineskom, korejskom, fi dæi, japanskom...

Urednikov e-mail:dmatak@public.carnet.hr

Nudimo vam tri teËaja:

Biblija nudi odgovore na najvaænija æivotna pitanja Otkuda dolazimo?Kako æivjeti kvalitetnim i sretnim æivotom? Kakva nas buduÊnost oËekuje?

BIBLIJA GOVORIje prvi stupanj a sastoji se od 24 kratke lekcije namijenjen za one koji æele nauËiti osnovne istine Biblije.

CREDO ∑ VJERUJU RANOG KR©ΔANSTVAje drugi stupanj za one koji æele temeljitije i dublje prouËavati Bibliju.

RADOSNA VIJESTje treÊi stupanj koji nudi viπe i πire poznavanje i prouËavanje Biblije na temelju osobnog prouËavanja i praktiËne primjene tih znanja.

NARU»ITE JO© DANAS BESPLATNE LEKCIJE DOPISNE ©KOLENaπa adresa je: Znaci vremena Centar za prouËavanje Biblije Prilaz Gjure DeæeliÊa 75

• Poπtanski pretinac 925 • 10 000 Zagreb • Tel: 01/37 74 283

Godiπte 35, br. 3, god. 2011.

ČITAMO KAKO BISMO ZNALI DA NISMO SAMI!

DOPISNA ZDRAVSTVENA ŠKOLA U 10 LEKCIJANa znanstven, suvremen i našim uvjetima prilagođen način besplatni tečaj u 10 lekcija. Saznajte kako načinom života uvelike smanjiti rizik obolijevanja od vodećih uzroka smrti u našoj zemlji — srčanog infarkta, moždanog udara i sedam najraširenijih vrsta raka.Naša adresa je: Procvat zdravlja P.P. 925, 10001 Zagreb

EMISIJE “MISLI IZ BIBLIJE” U PRIPREMI

ADVENTISTI»KOG RADIJA “GLAS NADE”

SVAKI PONEDJELJAK U 08.15 sati

REPRIZA SVAKU NEDJELJU U 11.30 sati

FREKVENCIJE »ETIRIJU ODA©ILJA»A:107,1 MHz - Varaædin103,2 MHz - Novi Marof91,4 MHz - Ludbreg93,3 MHz - Ivanec

Pišite nam na adresu: “Misli iz Biblije”, Ivana Milčetića 6, 42000 Varaždin ili misli@adventisti.hr