Zoran Otri PACIFIST PROTIV SVOJE VOLJE Biljeke ostarjelog aktivista

Povodom Okruglog stola "Antiratni pokret i civilno drutvo" u Zagrebu, 28. oujka 2003.Moja nastojanja kao mirovnog aktivista u posljednjih 17 godina bila su neuspjena. Ipak, jo sam iv. Jo gajim nade. Iz neuspjeha mojeg narataja, i mojeg posebno, moda mladi mogu neto nauiti. Zato predoavam ovaj izbor iz mojeg javnog djelovanja i mojih intimnih proivljavanja. Pa ako itatelji neto naue, moda u i ja neto nauiti od njih. Ne drim se kronolokog reda. Prvi tekst koji donosim uvodi nas "u sredinje radnje": u dileme i samopreispitivanja glavnog junaka. Napisan je 25-26. svibnja 1992. Aktivistica Antiratne kampanje Hrvatske Aida Bagi prevela ga je na engleski. Poslan je u svijet tadanjom "alternativnom" elektronskom mreom GreenNet (Internet jo nije postojao). Objavljen je pod naslovom Deserters and soldiers in Croatia: or, how can you be a pacifist in a country under siege? u mjeseniku Peace News, glasilu War Resisters International, lipnja 1992. Po vijestima koje su kasnije do mene doprle, kasnije je preveden (sa engleskog) na panjolski i talijanski. Jednom sam dobio e-mail iz ikaga od nekih studenata, koji su na seminaru "proraivali" moju ispovijed. O HRVATSKIM DEZERTERIMA I RATNICIMA: KAKO BITI PACIFIST U NAPADNUTOJ ZEMLJI? Povodom International Consientious Objectors Day, War Resisters International pokrenuo je inicijativu da se u novinama u Evropi i zaraenim republikama bive Jugoslavije objavi oglas protiv rata. U oglasu se poziva: "Prekinite taj rat! Odbijte sudjelovati u njemu!" Od

vlasti u Hrvatskoj i Srbiji zahtijevaju amnestiju za sve one koji su odbili vojnu slubu, koji su odbili mobilizaciju ili su dezertirali, te da ne alju nove pozive. Pozivaju na odbijanje da se sudjeluje u ratu kao efikasno sredstvo da se on prekine. Da li je zaista tako? Ovaj tekst izazvao je nedoumice i diskusije meu lanovima Antiratne kampanje Hrvatske. Prvo pada na pamet primedba da isti tekst ne moe bit primjeren i u zemlji koja je agresor (Srbija) i u onoj koja se brani (Hrvatska). Ali to objanjenje je plitko i moglo bi odvui diskusiju na krivu stranu. Bit nesporazuma razjasnila mi se kada sam se uspio staviti u poloaj onih koji su taj apel pisali. Oni rat doivljavaju kao neto to se dogaa negdje daleko, na frontu, gdje se sukobljavaju dvije vojske. Ratove zapoinju vladari zbog svojih interesa i manipulacijom ili silom mobiliziraju podanike. Obian graanin dobiva "poziv" da ode u rat. Ovaj rat mnogi u Srbiji doivljavaju upravo tako, naroito u Vojvodini. Rat se vodi na tuoj teritoriji, Srbiji nitko nije prijetio. Broj dezertera je velik, javno istupaju. Etika dilema je jednostavna. Za veinu Hrvata, ovaj rat je neto sasvim drugo. Nisu oni pozvani u rat, nego je rat nepozvan doao k njima, u njihove gradove i domove. Ratu je prethodila postepena eskalacija krize tokom desetak godina: ekonomsko nazadovanje, socijalna paraliza, gubitak legitimnosti sistema, socijalna anomija, sukobi frakcija unutar politike elite, rast nacionalizama, rast nepovjerenje prema drugim narodima, sve otrija retorika politikih lidera, demonstracije i diktatura na Kosovu, pojedinani etniki incidenti, ubrzano naoruavanje svih, tenje odvajanju od "neprijateljskih" naroda, sve ei incidenti Pozivi na oruje pojavili su se prvo u Srbiji, jo 1987. godine. Od 1989. mnogi politiki lideri s oduevljenjem pozivaju u rat. U Hrvatskoj, nakon izbora 1990. na vlast dolazi nacionalistika Hrvatska demokratska zajednica. Gradi se autokratski sistem vlasti koji, prema lucidnim rijeima jednog istaknutog opozicionara, zapravo nije ovinistiki i nema nita posebno protiv Srba: njemu podjednako smetaju svi 'drugaiji'. Iako hrvatski reim nije bio toliko agresivan kao srbijanski, sudjelovao je u prihvaanju logike da je nasilje normalno sredstvo rjeavanja problema. Svi smo bili svjesni da je situacija loa i da e biti nasilja i mrtvih. Ali vjerovali smo da nee doi do pravog rata, da e situacija biti slina onoj u Sjevernoj Irskoj, na Korzici ili sa crncima u SAD: nasilje je stalno prisutno, ali ivot tee dalje.

Tzv. Jugoslavenska narodna armija glavni je krivac to je to preraslo u rat. Ona je kriva za uasna, besmislena razaranja, ona je neposredno ili posredno kriva za 90 posto rtava i 99 posto materijalnih razaranja u Hrvatskoj i sada u Bosni i Hercegovini. Od poetka je naoruavala i titila jednu stranu, srpske ustanike i ekstremiste ubaene iz Srbije, a od sredine prole godine otvoreno je stala na njihovu stranu i krenula u agresiju na Hrvatsku. Od tog trenutka situacija se drastino promijenila. Jedan dio mladih Hrvata pobjegao je iz zemlje prije toga. Nisu iskusili uas koji je postao dio naih ivota. Mnogi koji su otili nisu mogli shvatiti kako su njihovi prijatelji koji su ostali nakon dva-tri mjeseca stupili u vojsku, neki ak i dobrovoljno. Agresor se sruio na Hrvatsku razarajui sve pred sobom bez ikakve vojne logike ("normalni" cilj rata bilo bi osvajanje, a ne razaranje). Tvrde da je Vukovar srpski grad, a do temelja su ga razruili. Agresor razara stanove, privredne objekte, crkve, biblioteke. Primjenjuje taktiku "spaljene zemlje" i "ienja terena" od svih Hrvata i drugih ne-Srba. Na danas okupiranim podrujima vie praktiki nema ivih Hrvata, njih oko 300.000 moralo je pobjei. Suoili smo se sa uasom, suoili smo se s ludilom, suoili smo se s koncentriranim zlom. Da sam vjernik, mogao bih govoriti o djelu Satane i to bi mi olakalo ivot. Objanjavajui ovu situaciju ljudima iz inozemstva, koristio sam analogiju sa Poljskom i Njemakom uoi drugog svjetskog rata. U Poljskoj je na vlasti bio vrlo antipatian autoritarni reim, ali u usporedbi sa nacizmom to je bila ala. Kada je Hitler napao Poljsku bilo je oito tko je agresor i demokratska Evropa digla se u obranu napadnutog, a Poljaci koji su se do tada suprotstavljali reimu (npr. komuniti) postali su vatreni patrioti. Hrvati nisu "pozvani" u rat, rat se sruio na njh. Bombe su poele padati na njihove kue, bili su ugroeni ivoti njihovih blinjih. U kritinim mjesecima lanjskog ljeta najvei teret obrane ponijeli su ljudi koji su se pred neposrednom opasnosti sami organizirali. Primjerice, u Vukovaru je nekoliko bogatijih graana svojim novcem kupilo nekoliko tisua automatskih puaka i drugo oruje i time omoguilo tromjeseni otpor. U tekstu Vukovarac: Ispovijed veterana, objavljenom u glasilu ARKzin broj 5/6 (svibanj o.g.) borac koji je sve to proivio pria: Osjetilo smo, ni Zagreb nam nije bio prijatelj. Svi znaju da smo osjeali kako smo naputeni. A Zagreb smo doivljavali kao

neprijatelja, jednako lukavoga. Jedino, etnici su nam bili pri ruci. to smo mislili o onima koji nam, ni poslije javnih traenja, nisu slali protuoklopno oruje, moete misliti. Mi smo vie od mjesec dana branili grad tako da smo puzali do njihovih ubijenih da bismo uzeli par metaka. Drava je bila u kaosu, a redovna mobilizacija zapoela je tek poetkom jeseni. Tek poetkom ove godine formira se redovna Hrvatska vojska. Oko 30 posto pozvanih ne odaziva se na mobilizaciju, ali za sada nema atmosfere masovnih progona i represije. I dalje postoje neregularne formacije kao to je HOS, stranaka vojska Hrvatske stranke prava. U takvoj situaciji, mnogi protivnici rata i kritiari vlasti promijenili su stav i otili u vojsku. Ali oni nisu, bar ne nuno, promijenili i svoja uvjerenja. Nisu prihvatili oruje u borbi za velike rijei, nego u obrani svojih blinjih. Ovo je najbolje izrazio moj stari prijatelj Deni, u tekstu Kako sam ubio dvojicu objavljenom u ARKzinu br. 4 (veljaa 1992). Ratujem na strani Hrvatske; ne zbog teritorija, ne zbog mlade demokracije, ne zbog lidera, ne zbog barjaka, ne zbog mrnje. U ovaj rat uao sam dobrovoljno. Zbog humanistikih naela kojima sam indoktriniran (da li ratnik moe biti humanist?), zbog svih onih () koji su agresivno napadnuti, izvrgnuti progonu, masakru, ubijanju, zbog onih koji pate, plau i preklinju. Zbog onih na drugoj strani, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, koji su protiv svoje volje uvueni u ovaj rat, koje su drugi natjerali da postanu ubojice, palikue, ljudi dostojni prezira. Deni sebe opisuje ovako: genetski Hrvat, osjeajem Jugoslaven i kozmopolit, komunist, simboliki vezan za petokraku. Poznam ga otprije pet-est godina kao mladog radnika i borca za radnika prava. Komunist je na nain radnikih lidera starih vremena. Odavno je u vojsci, zadnja dva mjeseca nemam nikakvih vijesti, ne znam da li je iv. Suoili smo se sa uasom, suoili smo se sa ludilom. Moda se, ranije, moglo neto uiniti, ali doao je trenutak kada se bez oruanog otpora vie jednostavno nije moglo. U Hrvatskoj vojsci danas moete sresti ljude koji za sebe sasvim ozbiljno kau da su pacifisti. Dapae, meu vojnicima esto moete nai vie razumijevanja za mirovnjake ideje nego u civilnim strukturama vlasti. Najblii mojoj kui je front na rijeci Kupi, 30 do 40 kilometara daleko do Zagreba. Redovne linije prigradskog autobusa voze do nekoliko stotina metara od prve linije fronte. Mogu li pozvati vojnike koji dre obrambene poloaje da odbiju sudjelovati u ratu, kada znam da su s druge strane rijeke sva hrvatska sela spaljena, kada su hrvatske

izbjeglice ve gotovo godinu dana u zagrebakim hotelima, studentskim domovima, sportskim dvoranama? Ne, ja to ne mogu. Mi ivimo sa ovim ratom, on je oko nas i u nama bez obzira nosimo li oruje ili ne, nemogue je odbiti da sudjeluje. To je nemogue razumjeti, morali biste ivjeti sa nama da to shvatite. Wam je ovdje ve mjesec i pol i poeo je poneto svhaati. U ovoj traginoj situaciji svatko mora napraviti svoj individualni, egzistencijalni izbor, ne postoje nikakva opa etika naela koja bi nam mogla rei to da radimo. Svatko e pred vlastitom savjesti odgovarati za sve ono to je uinio ili nije uinio, nitko nije ostao "nevin". I tu vidim jednu od kljunih zadaa pacifista u Hrvatskoj danas: predoiti ljudima da ludilo, uasi i demoni nisu samo na protivnikoj strani, kao to i faizam nije postojao samo u Njemakoj i Italiji. Suoiti se sa ludilom u nama samima i stvarati situaciju novog zajednitva u kojem emo ga moi suzbiti. Spomenuti vukovarski veteran pria: Mi smo u ovom ratu svi podivljali. I oni i mi. Oni vie, jer su za ludilo imali vie goriva, jer im se ludilo sistematski serviralo. I pazi, ovo nije rat Srba protiv Hrvata. Ni Srbije protiv Hrvatske. On to bar nije bio uVukovaru. () Na vukovarskoj strani, meu suborcima, bilo je Srba, ljudi iz ulice, koji su tukli po Srbima jer su shvatili da oni ele unititi Vukovar, dakle i sve njihovo. On je uvjeren u opravdanost svoje borbe, ali nije postao fanatik. Na kraju razgovora, na pitanje A Bog? Ne kau li da je ovo i vjerski rat? odgovara nakon poduljeg oklijevanja: Koliko sam toga uradio, nikad mi nee biti oproteno. Autor intervjua u ARKzinu kae o ovjeku s kojim je razgovarao: Najstranije je od svega to da je on bio i ostao sasvim obian ovjek. Obian ovjek koji e morati ivjeti s tako stranom dilemom. Ludilo je u svima nama i sa njim emo se morati suoiti, inae e nas unititi i postat emo jednaki onima koji su nas napali, ljudi (i narod) dostojni prezira. Simptomi te bolesti vidljivi su posljednjih mjeseci u Hrvatskoj. Ljudi na vlasti sigurni su u svoju istinu, sigurni su u svoju sposobnost da odrede pravdu i krivicu. Samo obini ljudi, pacifisti i veterani, moraju ivjeti sa svojim sumnjama. O bolesti koja je zahvatila i ljude na vlasti svjedoi i injenica da oglas koji je spomenut na poetku nismo uspjeli u Hrvatskoj objaviti. Predali smo ga u "Danas", liberalni i navodno nezavisni tjednik, uplatili smo za

objavljivanje unaprijed, ali nisu ga objavili jer im se tekst nije svidio. U Beogradu, objavljen je u nezavisnom tjedniku "Vreme". U Hrvatskoj se danas unitavaju zadnji ostaci nezavisnosti medija, nikakve sumnje nisu doputene. Naa borba tek sada poinje. ************* Pjesmu koja slijedi mogue je razumijeti jedino u kontekstu proivljavanja koja sam u prethodnom tekstu prikazao. Napisao sam je boravei u Tunisu, listopada 1992. Sudjelovao sam na seminaru o upravljanju nevladinim organizacijama, koji je okupio 30-ak sudionika i sudionica iz cijelog svijeta. Boravili smo u neobino lijepoj i luksuznoj rezidenciji. Tuniski je listopad kao na poetak rujna: sunce grije, more ugodno za kupanje. Dijelio sam postelju sa toplom enom iz jedne mirne zemlje. Deni je bio mrtav. U Afganistanu, sruen je komunistiki reim i zapoeo graanski rat. Na televiziji, na raznim kanalima, pratio sam vijesti iz Hrvatske i Bosne. Zima se pribliavala. Moja je dua bila podijeljena. Osjeao sam krivicu. Napisao sam pjesmu; bilo mi je malo lake. ak sam dijelove preveo na engleski i itao nekim prijateljima. Nisu je razumjeli, osim moda djevojke iz Treeg svijeta koja je i sama sudjelovala u gerilskim akcijama. Ipak, ratnik u meni primiren je; mogao sam opet biti pacifist. HRVATSKI VOJNIK 1993. Stotinu mrtvih danas tisuu leeva sutra. Bosanskim brdima tumaraju mrtvaci itate uz jutarnji zalogaj putra. Oevi, majke, sinovi, keri nad Sarajevom kukasta zvijezda treperi! Zatvorite granice! Zatvorite oi! Isupaj tune stranice uasi brzo e proi. Auvic, Drezden, Staljingrad, Hiroima To bilo je davno! Manjaa, Dubrovnik, Vukovar, Ravno To nije stvarno! Kad zima utljiva bude bijeli e snijeak pokriti sve.

U pustoi duhovi blude to nije tvoj svijet! Osveto, majko! Mrnjo, hraniteljice! Kad proljee doe ustat u i poi. Omotat u crnu traku oko ela: nema zarobljenika. Omotat u elik oko due: povratka nema, nema aljenja. Uspravnim hodom u poi za mnom e tei ognjena rijeka ubijat u u tami posljednje noi posljednja raka na mene eka. Oprosta nema. Ja nemam sne. Osveta je moja. I to je sve. ************ KAKO SAM POSTAO PACIFIST Zaista, kako se to dogodilo? U sredini svojih etrdesetih, morao sam ponovo proivljavati djetinjstvo, pokuavajui shvatiti sebe. Bila je jesen, davne godine 1966. Imao sam devet godina i bio lan jedne druine, u kojoj je bilo nas etvero. Bili smo tipini mangupi iz siromanog predgraa: podrapani i izgrebeni, nosimo ive abe u depovima, pravimo nepodotine, tuemo se ponekad. Na je voa bio djeak godinu ili dvije stariji od nas ostalih. On me poduavao trikovima uline borbe; npr. (i toga sam se i mnogo kasnije pridravao): ne riskiraj udarajui akom protivnika u glavu, jer postoji mogunost (ako ba nisi izvjeban boksa ili prirodni talent) da slomi prst. Bilo je, prije dogaaja o kojem u govoriti, nekoliko manjih naguravanja i rvanja sa drugim djeacima ili grupama, nita ozbiljno. (Usput, u naoj je druini bila i jedna djevojica, koja se uvijek odijevala kao djeak i ravnopravno sudjelovala u svim naim nepodoptinama. Imali smo tada, mi ostali, zbunjujui filozofski problem: ako neto izgleda kao

djeak, oblai se kao djeak, ponaa se kao djeak - da li je to djeak? Tu sam dilemu razrijeio neto kasnije, malo iza mojeg desetog roendana, o emu u moda pisati jednom drugom prilikom.) Onda je jednoga dana dolo do ozbiljnog sukoba i tue, razloga se vie ne sjeam, sa jednom drugom druinom; neto kao obraun ulinih bandi. Bila su trojica, svi otprilike kao to je bio na voa, dakle stariji i jai od nas troje ostalih; snage su, moemo rei, bile ravnopravne. Ja sam se suoio sa jednim od njih. Nakon to sam pretrpio nekoliko udaraca, uao sam u klin i zadao snaan udarac tjemenom u lice. uo sam krckanje njegovog nosa; hrskavica je moda bila slomljena, jer udarac je bio jak, dobro odmjeren. Pao je na zemlju, jauui, drei se obim rukama za lice; krv je tekla izmeu njegovih prstiju. Bio je oito nesposoban za dalju borbu. Pogledao sam oko sebe i vidio da smo pobijedili. Na voa savladao je protivnikog vou rvakim zahvatom i prisilio ga na predaju, a posljednji je pobjegao pred udruenim napadom dvoje preostalih mojih suboraca. Mojim ilama, iako sam osjeao bol od udaraca koje sam primio, postrujala je neusporediva vatra triumfa. Opijenost pobjedom, zanos ivota, ushit injenice da stoji na nogama sa svojim drugovima okolo, dok se neprijatelj nemono valja u praini. Za oprotaj, tresnuo sam ga jo dva-tri puta u rebra, nogom, dodue bez puno uinka jer bio sam obuven u meke sandale. Zatim smo otili, hvalei se meusobno, opijeni svojom pobjedom. Kasnije, pod jednom ulinom pumpom, prao sam krv sa kose, da majka ne primijeti. Kasnije, meutim (ne odmah; prolo je mislim nekoliko tjedana, moda i dva-tri mjeseca) u mene se nekako uvukla nelagoda. Kriomice, postepeno, nenajavljeno. Nejasna uznemirenost zamijenila je uitak pobjede. Uvukla se u mene, a ne znam kako i otkuda, pomisao da nanositi rane i bol drugim ljudima nije ispravno, bez obzira na povod, ak i u samoobrani. (Kao to rekoh, vie se ne sjeam koji je bio uzrok tue. Mislim da se radilo o uobiajenom djeakom odmjeravanju, koje je otilo dalje nego inae. Ali za moje osjeaje, te zime - jer dogaaj se zbio u jesen - bilo je, toga se tono sjeam, posve nevano da li sam bio napada ili se branio.) Kako i zato sam doao na tu udnu, neprirodnu misao? Ne znam; nitko odrasli za tu tuu nije saznao, nitko mi nije drao prodiku. Nisam iao u crkvu (bio sam ve sa sedam godina uvjereni ateist), a stav crkve prema nasilju je ionako krajnje ambivalentan. Svojim prijateljima svoje promijenjene osjeaje nisam otkrivao. U slijedeih godinu dana slinih brutalnih tua nije bilo; koliko se sjeam,

stekli smo glas "opakih momaka" i drugi su nam sklanjali s puta. A onda je moja obitelj, poetkom slijedee kolske godine, preselila, i ja sam prestao biti lan te druine. Taj je rastanak vjerojatno pridonio da onaj osjeaj nelagode u meni nastavi rasti. Promijenio sam se. Nekako, od samopouzdanog djeaka kakav sam ranije bio, poeo sam se povlaiti. Vie puta, slijedeih godina, trpio sam udarce ne uzvraajui. Drugi su me poeli smatrati kukavicom, i ja sam sebe takvim smatrao. Jednom prilikom, imao sam 11 ili 12 godina, pikulao sam se iza kole sa jo nekim djeacima. Iznenada su se pojavila dvojica huligana s namjerom da nam otmu pikule. Prema uobiajenom ritualu, iznenada su zgrabili pikule uz uzvik "gradska placovina", tj. porez na to, to si slabiji i manje hrabar. Pikule su bile vrijedna stvar, osvajale su se u sportskom takmienju, kupiti ih bilo je u to jo uvijek siromano doba prilian izdatak. Uhvatila me ljutnja, nisam se elio dati tako lako opljakati. Bacio sam se na jednoga od njih. Bio je neto nii od mene, ali vrlo snano graen, tei i sigurno jai od mene. Uhvatio sam ga u rvaki zahvat, napravivi polugu na njegovoj lijevoj ruci, s prstima moje desne ruke zabijenim u njegov vrat, prisiljavajui ga da se pogne prema naprijed. Znao sam to radim: slijedei potez trebao je biti tresnuti ga koljenom u lice, zatim sruiti na pod i iscipelariti (a tada sam ve imao vrste cipele). Ali nisam to uinio. Stao sam. Nisam ga mogao udariti. Pustio sam ga, i on je cerei se otiao sa mojim pikulama (iako se vidjelo da je malo uzdrman mojom prethodnom snanom reakcijom, pa me nije izazvao na tuu). I tako to biva u ivotu. Pacifizam je, naravno, posve nepraktina i neodriva filozofija. Prije ili kasnije, pojavit e se neki huligan i ukrasti tvoje pikule. Tukao sam se ponekad, u slijedeih 35 godina. Trpio sam udarce, ponekad ih i zadavao. Zagovarao sam pravo na samoobranu. Pa ipak, svoje osjeaje vie nisam uspijevao promijeniti. Mogunost da me netko povrijedi izaziva u meni strah; ali mogunost da ja povrijedim nekog drugog izaziva jo vei strah, i muninu. A ipak, dogaalo se da ljude povrijedim. Dogaalo se da budem agresivam prema slabijima.

U Zagrebu, 21. oujka 2003. ************ Bio je 4. srpnja 1991. godine. Oruani sukobi u Sloveniji ve su bili zavreni. U Hrvatskoj, naprotiv, ve je bilo jasno da e prerasti u pravi rat. Civilni su se aktivisti uskomeali, osjeali potrebu da neto uine; za druge, ili bar za sebe same. Nakon jednog sastanka dvadesetak ljudi, odranog na prostranoj terasi jednog kafia blizu krianja Drieve i ulice Proleterskih brigada (danas Ulica grada Vukovara), sastavio sam slijedei kratki tekst kao temelj za mogue dalje djelovanje i okupljanje. POVELJA ANTIRATNE KAMPANJE Kako god budu rijeeni dananji sukobi, ljudi e na ovim prodrujima nastaviti ivjeti zajedno. Svima nam je potreban mir, svi moramo raditi na razvoju demokracije i postizanju ekonomskog, socijalnog i ekolokog blagostanja. Interesi su nam isti, rat i nasilje svima donose tetu. Graani svih republika i pripadnici svih naroda moraju, bez obzira na sve tekoe, odrati i razvijati meusobnu komunikaciju i suradnju na obostrano korisnim projektima. Dio smo suvremene Evrope u kojoj dravne granice sve vie spajaju, a ne razdvajaju pojedince i narode. Vlade i druga dravna tijela imaju ogranienu funkciju i domet. Oni ne mogu biti ekskluzivni zastupnik naih interesa. Mi, graani naih republika, graani Evrope i svijeta, odluno odbacujemo nasilje i rat. Komunicirat emo i suraivati bez obziran na razlike u politikim opredjeljenjima i bez obzira na to kako budu rijeeni odnosi meu republikama. Svaki za sebe i svi zajedno, na lokalnom, regionalnom ili globalnom nvou, suprotstavljat emo se onima koji pozivaju u rat i zalagati se za slobodu, pravdu i blagostanje za sve. Ovu je Povelju u slijedeih nekoliko mjeseci potpisalo 80-ak organizacija i oko 500 pojedinaca iz Hrvatske, drugih republika bive Jugoslavije te iz jo 20-ak zemalja. Potpisnici su bili i Gibanje za kulturo miru in nenasilja (Ljubljana), Centar za antiratnu akciju (Beograd), Centar za mir (Sarajevo), Graanski odbor za mir (Titograd) itd. Osnovana je Antiratna kampanja Hrvatske, koja i danas postoji, a iz nje je nastao impresivni broj jakih institucija civilnog drutva, od kojih mnoge i dalje djeluju.

Ja sam se pak, iz godine u godinu, osjeao sve vie tu. ************* VETERAN SA SINDROMOM Bilo je, naravno, prekasno da se bilo to napravi. Kada rat jednom otpone, pacifisti su bespomoni. Nisam bio zadovoljan onim to radim. Ni tada, ni kasnije. Nisam zadovoljan onim to smo uinili, a pogotovo nisam zadovoljan sobom. Preivljavao sam, slijedeih godina, mnoge duevne krize, o kojima su gore preneseni lanak i pjesma samo mali pokazatelj; preivljavam ih i danas. Najgore je bilo 1995. godine, kada sam postao nesposoban za komunikaciju sa svijetom. Dvojica prijatelja, koji su u vrijeme kada sam ja radio kao aktivist Antiratne kampanje bili vojnici (jedan i dragovoljac gore spomenutog HOS-a), sredili su da me primi jedan psihijatar, koji je inae radio sa veteranima oboljelim od PTSP-a (bila mi je naime potrebna veza, jer nisam imao socijalno osiguranje). Nakon nekoliko sesija, sasluavi moje prie rekao mi je: Doli ste na pravo mjesto, jer vi i jeste upravo to: veteran obolio od posttraumatskog stresnog poremeaja. Sigurno je da nisam jedini takav na "civilnoj sceni". Pomogao mi je da se koliko-toliko oporavim. ************* NA POETKU BIJAE SVARUN ali ne staroslavenski bog sunca, proljea i inih dobrih stvari (ei oblik imena je Svarog), nego: Radna grupa za ekoloke, mirovne, feministike i duhovne inicijative! Osnovala ju je grupa opienih travnja 1986. (Mnogi od njih sudjelovali su i u osnivanju Antiratne kampanje pet godina kasnije, a neki su na "civilnoj sceni" prisutni i danas.) Iako je naravno "poetak" vrlo relativna rije, to je okupljanje bilo zaista vana poetna toka za jednu generaciju. Grupa je djelovala otprilike do kraja 1988, kada prestaje djelovati, bez formalnog kraja: jednostavno je odumrla. (O tome jo kasnije.) Listam zbirku kopija dokumenata o radu Svaruna, koju sam pripremio negdje 1990. godine, za budue istraivae; napravio sam po pet kopija od svega, tri sam kompleta podijelio. Prisjeam se starnih dobrih

vremena U doba kada se zalaganje za priznavanje prigovora savjesti sluenju vojnog roka osuivalo iz tijela vlasti (drave, Partije, Armije) kao dio "orkestrirane kampanje napada na JNA, tekovine revolucije, osnove drutveno-politikog sistema" itsl, napravili smo letak "Prigovor savjesti - ljudsko pravo". Ljudi koji zbog svojih vjerskih, humanistikih ili filozofsko-rpolitikih uvjerenja ne ele i ne mogu nositi oruje niti sluiti vojni rok, kanjavaju se zatvorom od jedne do deset godina. Nakon izlaska slijedi ponovni poziv u vojsku i - ponovno zatvor; to se moe ponavljati do tridesete godine ivota. () Smatramo da bi rad tih mladia u zdravstvenim, socijalnim i slinim ustanovma - tzv. civilna sluba, koja postoji u mnogim zemljama - bio korisniji za sve, a o humanosti da i ne govorimo. Tako je to bilo. A danas je Hrvatska zemlja sa daleko najveim postotkom onih koji trae civilnu slubu u svijetu! Smijeno. Jo je ei bio letak naslovljen Tko vodi specijalni rat? Tada se naime iz dravnih, partijskih i paradravnih foruma ula teza kako je djelovanje mirovnih pokreta dio specijalnog rata kojeg zapadne sile, ljubomorne na uspjehe samoupravnog socijalizma, vode protiv Jugoslavije, a pogotovo protiv Jugoslavenske narodne armije. Evo kako smo mi, drsko, odgovorili (Stvarno smijeno zvui kada danas ita; i dirljivo naivno, neto kao E.T.): Danas je u opticaju teza da je JNA "jedina preostala opejugoslavenska institucija" te da je upravo zbog toga izvrgnuta "napadima". Zar su temelji zajednikog ivota jugoslavenskih naroda uistinu tako slabi? Institucija kao to je vojska ne moe biti uvar "bratstva i jedinstva", jer ono ovisi o autonomnoj odluci na zajedniki ivot. Ako se "jedinstvo" izvana, putem ideologije i institucija, namee "civilnom drutvu", nesuglasice i sukobi do kojih neminovno dolazi prikrivaju se i postepeno produblju; da bi se "jedinstvo" odralo, neminovno se povremeno posie za direktnim nasiljem. Postoji li alternativa? Jedinstvo Jugoslavije u "civilnoj" sferi mogue je obnoviti jedino dosljednom i potpunom demokratizacijom svih naih republika i pokrajina. Suvremena su drutva pluralistika i kompleksna, sa mnogo razliithi pa i suprotnih interesa. Kada se dosljedno polazi od prava i sloboda, autonomije i ravnopravnosti graana, tada su autonomija i ravnopravnost naroda neto to prirodno proizlazi; obrnuto ne mora vrijediti.

Jedino dosjedna demokratizacija, koja potuje ne samo jednakost nego i PRAVO NA RAZLIITOST, omoguuje postepeno prevladavanje sukoba, prodotvornu sintezu i opi napredak. Jugoslavenske reznolikosti postati e tada prednost i izvor zadovoljstva, jer raznolikosti ine ivot zanimljivim. Birokratski um, naprotiv, moe zamisliti jedinstvo jedino kao sistematsko uguivanje svih razliitosti. "SPECIJALNI RAT" PROTIV JUGOSLAVIJE I NJENIH GRAANA VODE KONZERVATIVCI I DOGMATI KOJI SPREAVAJU DEMOKRATIZACIJU. Zalagali smo se u tom letku za deideologiziranje vojske, njeno povlaenje iz "dnevne politike" i ograniavanje na striktno tehniku ulogu obrane zemlje. Slijedi: Tenja da se zauvijek sprijee svi ratovi i ukinu sve armije imanentna je ideji socijalizma. Potujui realnost, mogue je djelovati u tom smjeru. Pri tome je nuno pragmatinu parolu: "Ako eli mir, spremaj se za rat", nadopuniti naelom: AKO ELI MIR, SPREMAJ SE ZA MIR! A onda udaramo u ekonomske temelje, u tada jaki "vojno-industrijski kompleks": Da li je u skladu sa moralom, naelima aktivne miroljubive koegzistencije i interesima SFRJ vojna suradnja i izvoz oruja u zemlje koje su u ratu (Irak i Iran), graanskom ratu i umiranju od gladi (Etiopija), koje su uoljivo agresivne u meunarodnim odnosima (Libija) itd? Smijemo li se zaista ponositi injenicom da smo toliko uspjeni "trgovci smru"? Da li je ustinu potrebno i poeljno uloiti pet ili vie milijardi dolara u razvoj supermodernog vojnog aviona? Da li gomilanjem naoruanja poveavamo ili smanjujemo svoju sigurnost? Tada se naime govorilo o jugoslovenskom projektu supermodernog nadzvunog lovca, tzv. Yu-supersonic. Glavni promotor te ideje bio je tadanji komandant Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdune obrane, general Antun Tus. ************* VAPAJ U PUSTINJI Kao to rekoh, Svarun je odumro prirodnom smru krajem 1988. U

pokuaju oivljavanja, napisao sam slijedee pismo i poslao na adrese 30-ak pojedinaca i pojedinki 21. svibnja 1999. sa pozivom na sastanak u prostorijama Gradske konferencije Saveza socijalistike omladine na Trgu rtava faizma, koje je Svarun tada jo formalno koristio. Svima, kojima blagopoivi Svarun i mirovnjake ideje jo uvijek neto znae. Dragi prijatelji i prijateljice, arolika skupina ljudi i ideja, labavo okupljena pod imenom Svarun (1986-1988) izdrala je, u prvom razdoblju svojeg postojanja, pritisak ideolokih anatema i drugih obika respresije, da bi zatim iz teko objanjivih razloga tiho skonala upravo u vrijeme kada su se drutvena klima i oficijelne strukture poeli mijenati i otvarati, stvarajui otvoren prostor koji je trebalo zauzimati. Osobito sa mirovnim idejama nismo imali sree: bavili smo se njima sporadino i nikada nisu stvarno "saivjele". Nije li stvar u tome da smo prevladali strah od vanjske represije, ali ne i strah od samih sebe i svoje vlastite snage, vrijednosti naih ideja i opredjeljenja i moi nae volje? Ove ideje ipak prodiru u cijeloj Jugoslaviji, moda ne onako brzo i nedvosmisleno kao to smo oekivali. Ne vrijedi sada lamentirati o tome, jer bismo se opet mogli izgubiti u bezizglednim labirintima samoanalize. Zanima me slijedee: moemo li, poslije svega, ponovno formirati mirovnu grupu i pokuati se nametnuti javnosti kao realna alternativa? Bosanci i Slovenci pokrenuli su inicijativu koju, smatram, vrijedi podrati. Poetkom oujka, predloio sam da sastavimo jednu izjavu povodom dogaaja na Kosovu, ali nekako nije bilo pravog oduevljenja za to; na kraju je i mene obuzeo osjeaj bezizglednosti. U jednom komentaru povodom inicijative iz Sarajeva, koju sam u to doba poslao Vjesniku i Veernjem listu (nisu, naravno, nita objavili) zapisao sam: Nakon to je sve uinjeno da se Albanci u Jugoslaviji dovedu do najdubljeg ponienja, nakon to im se pljunulo u lice na njihove nenasilne akcije i zaklinjanje u Jugoslaviju, Ustav, Tita, bratstvo i jedinstvo itd, neminovno e zadobiti prevagu oni koji smatraju da je nuno latiti se oruja. Graanski rat je neizbjean, ali radei na miru unaprijed, moda e trajati krae nego u Sjevernoj Irskoj - sigurno nee biti krae nego u Libanonu, tj. oko 10 godina. Par tjedana kasnije, do krvoprolia je uistinu dolo. Dan kada su

proglaene ustavne promjene, kada se u Beogradu slavilo a na Kosovu masovno ginulo, jedan je od najsramnijih dana u povijesti srpskog naroda. Sraman dan i za nas, takoer, jer smo mlitavo i rezignirano pratili to se dogaa, jer smo samo slegli ramenima na kapitulantsko ponaanje hrvatskog politikog vrha, jer nas je ostavila hladnim elegantna i nasmijeena Markovieva figura kada je estitao na proglaenju srpske despotovine, utemeljene na leevima graana SFRJ. Sramno je i to to smo Slovence ostavili da se sami bore za neke univerzalne principe, pomaui time nacionalnistiku euforiju, pravei se da ne znamo kako ubijanje na Kosovu i hapenja u Sloveniji mogu biti i slike nae vlastite budunosti. Vrijedi li, dakle, pokati ponovno javno se i koelktivno zaloiti za mir i nenasilje, demokraciju i dostojanstveni suivot u Jugoslaviji? Predlaem da se sastanemo u srijedu, 31. svibnja u 19.00 sati () Od svih pozvanih, odazvao se samo jedan. Le nije oivio. Djeca su pojela revoluciju prije nego to se rodila. Tek mnogo, mnogo kasnije dvije godine po kalendaru, dva stoljea po promjenama - dola je Antiratna kampanja. ************* BILJEKE O FILOZOFIJI NENASILJA Bila je veljaa 1991. godine. Vremena su bila loa, i oekivali smo jo gore. Zelena akcija dobila je u to doba jednu pozamanu donaciju od grada Zagreba. Dio novca uloili smo u skupo, lijepo raunalo AppleMacintosh i laserski printer. Veerima, sjedio sam u malom uredu koji smo tada koristili ljubaznou poduzea Unija-Staklo, i zapisivao svoje lamentacije. Tri stupnja mirovnih inicijativa: 1) Protiv jednog odreenog rata, meunarodnog ili graanskog, bez opredjeljivanja protiv rata kao takvog (npr. protiv rata u Vijetnamu, ili mirovni pokret "Mir sada" u Izraelu). 2) Pacifizam - odbacivanje rata kao takvog, propagiranje mira, suradnje, ljubavi meu ljudima (npr. kvekeri i razne druge radikalne kranske konfesije). 3) Odbacivanje ne samo rata meu dravama i narodima, nego i svakog nasilja meu ljudima - prihvaanje i razvijanje filozofije nenasilja.

Pristae pacifizma, uglavnom vjerski motivirani, vjeruju da posjeduju gotova rjeenja - rijei Svetog pisma isl. - koje treba samo slijediti da bi se uklonilo nasilje meu ljudima. Praksa, meutim, uvjerljivo pokazuje neefikasnost opih moralnih i vjerskih apela za mir u kriznim trenucima; veina ljudi suvremene civilizacije u normlano vrijeme verbalno prihvaa takva naela, ali u kriznim trenucima (kako linim, tako i narodnim) redovno ih zanemaruju. () Opredjeljenje navedeno pod 3, opredjeljenje za filozofiju nenasilja, opredjeljenje za kritiku misao umjesto religije, priznaje da postoji otvoreni problem za koji nema gotovih rjeenja. Nasilje je fenomen koji se javlja u bezbroj oblika, mnogo vie nego to je pristupano naoj poetnoj, "zdravorazumskoj" intuiciji. U meuljudskim odnosima izbija uvijek iznova i ne moe se suzbiti gotovim formulama. Potrebna je kritika, hrabra i svestrana misao da bi se otkrivali izvori nasilja. Filozofija nenasilja ne mora biti religijski drastina u svojim zakljucima. U nekim sluajevima treba primjeniti nasilje da bi se suzbilo vee nasilje. ak i Mahatma Gandi ui: kada je preostao samo izbor izmeu nasilja i kukaviluka, treba izabrati nasilje. Meutim, lagodnim stavom "zlatne sredine" kakvog bi predloio Aristotel (Hegel bi rekao: loa, apstraktna dijalektika, narod bi rekao: ni vrit ni mimo, ili: ne moe biti jeban i poten) nita se ne rjeava. realno, praktino naelo jest: treba pronalaziti naine da se sustavno izbjegavaju takve situacije suenog izbora. U skladu s tim, prihvatiti filozofiju nenasilja znai preuzeti na sebe odgovornost. U dananjem svijetu globalne meuovisnosti, nitko ne moe imati "istu savjest", nitko ne moe rei da nije njegova stvar i da on ne moe utjecati na subzijanje nasilja, gladi, tlaenja. Ali nakon svih promaaja, vie ne moemo imati iluzija da su mogui gotovi recepti za postupanje (npr. redovno vriti neke religijske obrede ili sluati nareenja Partije). Odgovornost je stalna, svakodnevna, osobna. () Da bismo se, suoeni sa radikalnom alternativom koju nam namee naa narasla mo, koja vie ne dozvoljava oklijevanja i kompromise, odrali uspravno, da ne bismo utonuli u oaj i rezignaciju, moramo vjerovati da je rjeenje mogue. Ovo rjeenje, treba ponovo upozoriti, nikako neemo nai u obliku zbirke gotovih uputa za djelovanje. Teorija i praksa vie se ne mogu radikalno razdvajati. Miljenje mora biti djelatno, djelatnost mora biti misaono. Da je rjeenje mogue, uistinu je in vjere. Moda grijeimo, moda

rijeenja nema. Moda je ovjeanstvo osueno na propast ili na drastino civilizacijsko nazadovanje i otvaranje novih ciklusa ratova i patnji. Moda u slijedeih nekoliko decenija nema rjeenja za jugoslavenske narode i oni e ostati ivotariti u slijepom crijevu civilizacije. Ali moramo pokuati. Odgovornost ne moemo odbaciti. () Polazei, makar i eklektiki (eklektinost inae smatram vrlinom, ali nije ovdje mjesto da se o tome razglaba) od raznih misaonih uzora, prihvaam dva naela: 1) I nasilje i nenasilje su fenomeni ljudske slobode. Korijen im je u postupanju slobodne ljuduske individue, koja slobodno bira svoje postupke ali ne moe predvidjeti sve njihove posljedice. Ljudska sloboda razvila se u modernoj zapadnoj civilizaciji daleko vie nego se u bilo kojoj prethodnoj moglo naslutiti. Ukidanje slobode ne moe biti lijek za nedae koje ona donosi. Kada ljudi, pojedinci ili narodi, jednom okuse slobodu, oni je vie ne zaboravljaju. Pokuaj da se suzbije nasilje ukidanjem slobode vodi do kontraefekta, do sve surovijeg nasilja. Neslobodna bia u prirodi ubijaju druga iva bia jer to je zakon opstanka, ali ona samo slijede zakone svoje prirode i ne moe se rei da su istinski nasilna ili okrutna. Povratak u "prirodno stanje", u kojem nema nasilja ali ni slobode, nema i ne moe biti. Samo slobodan ovjek, ovjek koji je jeo sa stabla saznanja i spoznao samoga sebe, moe biti nasilan, ali sitovremeno jedino on moe biti nenasiljan. Sloboda nosi rizik i taj rizik moramo prihvatiit na sebe - svaki pojedinac i svaki narod posebno, kao i ovjeanstvo u cjelini. 2) Nasilje je fenomen odnosa izmeu dva subjekta, fenomen komunikacije. Filozofija nenasilja mora razvijati nove, nenasilne metode komunikacije meu ljudima. () Korijen svakog nasilja je strah. Strah je porobljiva, strah je mala smrt. Onaj tko primjenjuje nasilje da bi obranio svoju slobdu, uistinu samim tim gubi svoju slobdu, postaje rob svojeg straha. Ako elimo suzbijati nasilje, moramo ljude oslobaati straha. () Onaj tko poznaje ljude, ne posie za nasiljem da bi postigao svoje ciljeve. On e upoznati ciljeve kojima oni tee i nastojati da koristei njihove vlastite tenje istodobno ispuni i svoje, odnosno da ukloni prijetnju ili prividnu prijetnju svojoj slobodi. On nema potreba za nasiljem - ne zato jer je ono moralno nedopustivo, nego zato jer nije

efikasno. Lake je postizati svoje ciljeve zajedno s drugima, nego usprkos njima. Kada je o ljudima rije, vrijedi: poznavati druge, znai i poznavati sebe sama. Shvaati to ljudi ele i emu tee, znai i shvaati to sam eli i emu tei. Neznanje raa strah, strah raa mrnju, strah i mrnja uzrukuju nasilje, nasilje proizvodi novi strah i novu mrnju, strah, mrnja i puka okupiranost obranom od tueg nasilja i osvetom onemoguavaju spoznaju i samospoznaju. Tako se krug zatvara. Kako ga razbiti? Za poetak, ovjek koji se odluio za filozofiju nenasilja sam istupa iz tog kruga. Nee vie pristajati na razgovore o tome tko je prvi poeo i tko je koga kada zaklao i tko je sada na redu da se sveti. Zatim, treba pokuati to bolje upoznati druge, to vie saznati o njima kakvi su u svojem svakidanjem ivotu. Treba, takoer, stalno spoznavati sebe, razmiljati koja su tvoja istinska htijenja. () Hou li jednoga dana biti u stanju ivjeti prema vlastitim naelima? Dodajem jednu pjesmicu: Ti moe dosegnuti zvijezde, ti moe promijeniti svijet. ivi svoje snove, obrauj svoj vrt, plei svoj ples! ************* UOI AGRESIJE NA IRAK: BILJEKE O MIROVNOM POKRETU I CIVILNOM DRUTVU Poetkom oujka 2003. napisao sam opseniji esej (40 kartica) naslovljen Novi svjetski nered. Prenosim iz njega nekoliko pasusa koji se odnose na ideje pacifizma i aktivnog graanstva (civilnog drutva). Politiari i prosvjednici Svijet je takav kakav jest i nemogue je da bude drugaiji, konstatiraju politiari; neki maloduno, neki zadovoljno. Ivica Raan rekao je antiratnim prosvjednicima, koji su ga sa transparentima i parolama doekali na Markovom trgu: Da ste na mojem mjestu, i vi biste isto postupali. To znai, i vi biste priznavali samo takozvanu "realpolitiku",

politiku moi. Moda; ali jedno je sigurno: da su neki od ovih prosvjednika stvarno u Vladi, Ivica Raan ne bi izaao na ulice prosvjedujui protiv nehumanosti i nemorala. Ni drugi politiki lideri ne bi to inili. Zatvoreni u svoj svijet fikcija, koji mudro nazivaju "real-politikom", politiari ne vide da se svijet mijenja. Videi i razumijevajui samo mo, oni ne razumiju mo nemonih. Obini ljudi, oni mali i slabi, koji mrznu po ulicama prosvjedujui, tisue ena i mukaraca u Hrvatskoj i milijuni u svijetu, znaju da drugaiji svijet jest mogu. () Najjai frajer u kvartu Prosvjedujui, ljudi irom svijeta viu "Bushu, Sadame!"; a to on i oni kojima je eksponent zapravo i ele. ele da ih mrzimo, pod uvjetom da ih se i plaimo. "Ja sam najjai frajer u kvartu, mogu initi to mi volja, prebit u svakoga tko mi se u bilo emu suprotstavi." Oni napadaju Irak, jer tamonji diktator (navodno) posjeduje oruje, za koje smatraju da samo oni (i jo nekoliko izabranih svjetskih monika) imaju pravo posjedovati ga. I koristiti. () Postoji meutim alternativa, ili barem postoji nada da je alternativa mogua. Svjetskom ekonomijom moe se upravljati na drugaiji nain. Milijuni ljudi danas, irom svijeta, sudjelujui u tzv. "antiglobalizacijskim", a sada i anti-ratnim prosvjedima, izraavaju tu nadu, priklamiraju: "Drugaiji svijet je mogu". Kroz aktivnosti meunarodne mree koja globalizmu vladara svijeta suprotstavlja "globalizaciju odozdo" obinih ljudi, stvara se svjetsko graanstvo, globalno civilno drutvo, koje je jedan od kljunih imbenika nade u promjenu. () Potreban je svjetski sustav za prevenciju rata i drugog nasilja. Naravno, ponekad je potrebna upotreba sile, da bi se savladao huligan, nasilnik, agresor; inae sukobljeni sa nasiljem ostajemo bespomoni, ogranieni na prazne moralistike lamentacije, a ponekad postajemo i faktiki saveznici nasilnika; na tu je zabludu apstraktnih pacifista upozoravao i sam Mahatma Gandi. Kontrola sile i eskalacija nasilja Sila se moe, i ponekad mora, upotrijebiti u skladu sa tono odreenim ciljem, postavljenim pravilima i dozvoljenim sredstvima. Sila nije nasilje, ako je usmjerena na onemoguavanje onih pojedinaca, grupa ili drava koji ugroavaju pravo drugih na ivot, slobodu i traenje sree. Sila se koristi da bi se suzbilo nasilje, tj. neogranienu i samovoljnu

primjenu sile. Treba ju nadopunjavati drugim ne-nasilnim postupcima i mehanizmima sprijeavanja izbijanja, kontinuiranja i eskaliranja nasilja. Ali uvijek e biti situacija u kojima je primjena sile potrebna. Kada se sila primjenjuje, meutim, uvijek postoji opasnost da postane sama sebi svrha, da eskalira u nasilje. Zato je potreban sustav nadzora, zato vojska mora sluati civile a policija sudove. Nasilje tendira ka tome da izaziva novo nasilje, da potie spiralu, rast nasilja, da eskalira. (Neki pacifisti tvrde da nasilje eskalira nuno; to ne mora biti, ali takva tendencija uvijek postoji.) S jedne strane, nasilnik izaziva reakciju, takoer nasilnu; spomenuli smo tipini primjer Izraela i Palestine. S druge strane, kada nasilnik jednom postigne uspjeh, lako e to ponoviti i primjenjivati nasilje sve ee i sve brutalnije. Takva situacija prisutna je u ponaanju SAD i NATO-a tijekom 1990-ih godina. Primjena sile bez "pravila igre" znai nasilje, i ono eskalira. Gore je navedeno koji realni interesi iza toga stoje; ali ak i mimo toga (tzv. "strukturalno nasilje") nasilje ima unutranju dinamiku prema eskalaciji. () Objektivna znanost i utopijska nada ( ) Djelovati moramo u ovom svijetu, na temelju valjane analize realnosti, ne ostajui samo na moralistikom lamentiranju o tome kako su zloesti oni koji svijetom vladaju. Djelovati moramo kao graani svijeta, ali i kao graani svojih drava. Moramo djelovati drutveno, ali ne bjeati ni od politike i sudjelovanja u institucijama vlasti. Moramo djelovati praktiki, odravajui i irei onu drutvenu energiju koju razvija pokret za globalnu solidarnost, ali takoer i teorijski, jer sve ideje o tome kako drugaiji svijet zaista treba izgledati jo nisu dovoljno razvijene. Kroz razumijevanje globalnih kretanja i sudjelovanje u njima, i za Hrvatsku moemo razviti ohrabrujuu viziju i strategiju, na temelju koje se moemo izvui iz dananjeg beznaa, amotinje i letargije. () Iako ima mnogo svjeih ideja, drutveni pokret za globalizaciju solidarnosti jo uvijek je u bitnom pokret etikog protesta; u tome je njegova snaga, ali i slabost, jer snagu nee odrati ako na tome ostane. Razvijena radikalna teorija, ili set takvih teorija (sa korijenima u ekologizmu, feminizmu, pacifizmu, anarhizmu itd.) potrebna je, da se razviju praktine metode realne promjene sa radikalnim ciljevima, ali razumom i skromnou u postupcima. Lijevi totalitarizam dvadesetog stoljea poduio nas je da ne treba srljati u unitavanje loih institucija. ()

*********** ZA KRAJ: JO NEKOLIKO STIHOVA Po jedan je svemir u svakom stablu u svakoj grani i svakom listu. Nepojmljiva je igra sunaca u kapi vode to sa njega lagano klizi. A tek u tebi i u meni! Tek zajedno kad kroimo: to dajemo, ne dijelimo ve mnoimo.