Pompea

-1-

Đuro Zrakić

Svi me vole samo tata ne

Pompea

-2-

Tajna

Vrijeme je prolazilo. Od igre, čini se, neće biti ništa. Pođimo kućama.

Čudim se što nisu došli. Tako smo željeli tu uzvratnu utakmicu protiv njih.

Sigurno im je nedostajalo igrača, a čuo sam od čike Pere da im je najbolji

igrač otkazao.

- Koji to?

- Onaj mali plavac, zovu ga Veseljak.

- Kako to da ga ja ne znam?

- Ma znaš ga sigurno. Onaj mali što svako jutro prođe pokraj naše kude i

nešto nosi u svežnju. Kad ga opazim, nasmije se i brzo protrči.

- Da, da, sjećam ga se. Pa ne izgleda tako snažan; zar on dobro igra?

- On im je sve. Vidiš, otkazao je, i njih nijednoga nema. Vidjet ćemo sutra

hoće li doći. Zbogom, Mirko, laku noć!

Sutradan sve je izgledalo drukčije. Već u četiri sata djeca su počela dolaziti

na naše malo igralište. Utakmica je utanačena za pet sati. Uz veselu,

razdraganu djecu stajalo je nekoliko ljudi i žena. Na samom početku čuli su

se povici "Naprijed, Veseljače"... Mali plavokosi dječak i ovoga puta dobro

je igrao i svojoj momčadi donio pobjedu. Na kraju utakmice djeca iz

njegova dijela sela nosila su ga i davala mu darove. Mali se samo smijao i

nevinim plavim očima promatrao sve prisutne.

- Nisu mu uzalud dali ime Veseljak - reče jedan čovjek i upita: - Čiji je to

dječak?

Svi su šutjeli: nije dobio odgovora. Malo ga je tko poznavao u ovom dijelu

sela.

Nakon uzbudljive utakmice, u kojoj smo bili pobijeđeni, došao sam kući.

- Mama, sam Veseljak nas pobijedio. Kako divno igra, znaš Ii ga? Sve nas je

oduševio, a malo ga tko zna. Mama, onaj mali što svako jutro prolazi ovuda

sa svežnjem. I ja bih želio biti kao on...

Pompea

-3-

Pogledala me kao nikad dosad. Činilo mi se kao da će zaplakati.

- Znam ga, sine.

Prišla mi je bliže i poljubila me. Sve mi je to držanje izgledalo neobično.

Premda sam bio mali, znao sam: toga časa majka mi nije rekla sve. Ostala je

tajna, koju sam htio sam otkriti.

Svake večeri i jutra, kada je dječak prolazio pokraj naše kuće, promatrao

sam ga, ali nisam imao snage pitati ga što mu je u svežnju. Mislio sam, to bi

ga uvrijedilo. Izdržao sam nekoliko dana, ali djetinja je radoznalost

pobijedila.

Jednog predvečerja, kada je tata bio na poslu, mama upravo nekamo otišla, a

seka spavala, prolazio je našom ulicom. Viknuo sam:

- Dečko, dođi, pogledaj nešto! Ove ću godine u školu, evo vidi knjige koje

mi je tata kupio.

Smiješeći se, pregledao ih je.

- Kako su divne! Zajedno ćemo u prvi razred!

I otišao je.

Bit ćemo zajedno i sve će tajne biti otkrivene.

Viđao sam ga više puta prije početka školske godine, ali o njegovom životu

nisam ništa saznao. Tek kada je učiteljica prozivala đake, čuo sam da se

zove Ivan. Prezime nisam dobro zapamtio. Učiteljica mu je rekla;

- Zar ćeš i ti u školu?

- Bit će teško, ali izdržat ću!

Nikoga osim njega nije tako pitala.

Prolazio je dan za danom. Škola mi je bila sve zanimljivija, a Ivan sve

zagonetniji. Družio sam se s njim. Iznosili smo jedan drugome teškoće i

radosti koje donosi đački život. Bilo je mnogo razumijevanja, ali čim bih ja

upitao nešto, što bi se ticalo njegova života kod kuće, on bi me zamolio i

rekao:

- Perice, sada to ne mogu reći - te skrenuo razgovor na nešto drugo. Jednoga

Pompea

-4-

dana dogodilo se nešto nesvakidašnje. Vraćali smo se iz škole i razgovarali.

U susret nam je išao lijepo obučen gospodin s gospođom. Prolazeći pokraj

nas, poluglasno, kao da sam za sebe reče:

- Ivane, zar već ideš u školu?

Ivan ga pogleda. Pramen kose pao mu je na visoko čelo.

- Da, idem.

Gospodin ga je zbunjeno pogledao; bio je izvan sebe. Gospođa ga je upitala:

- Je li to Vaš?... Kako je divan! - Otišli su.

- Ivane, tko ti je to?

Šutio je, nije više plakao.

Prošla je prva godina, druga, treća, četvrta. Bili smo na pragu petog razreda.

Dvanaest nam je godina. Sve se izmijenilo, nastavnici, prijatelji... Samo je

Ivan ostao isti. Učenjem i vladanjem nadvisio je sve, Ijubaznošću i

smijehom osvojio je sve. Mislio sam - taj mladić tako plemenit, dobar,

veseo, je li moguće da tako trpi, a da to nitko ne zna. Pitao sam se i nisam

našao odgovora, jer nikada nisam primijetio nikakav znak tuge i razočaranja

na njegovu licu. Ako zaista trpi, što ja ne mogu vjerovati, tko li mu daje

snage za toliko herojstvo?

Približio se kraj školske godine. Razrednik je podijelio listiće na kojima je

bilo napisano: kamo kaniš nakon osmoljetke? Svi smo odgovorili; samo je

Ivanov listić ostao prazan.

- Ivan, čini se, neće nikamo - nasmijao se razrednik.

Svi su pogledi bili uprti u njega, a on kao i uvijek miran, dostojanstven

gledao je preda se. Šapnuo sam susjedu:

- Čudno, pa najbolji je đak!

Završila je školska godina. Primili smo svjedodžbe. Bilo je lijepo i veselo,

ali vrhunac svega bio je zahvalni Ivanov govor učiteljskom zboru. Sjećam

se još dobro njegovih riječi:

- Imam oca, majku, ali Vi ste mi drugi otac, druga majka. Hvala Vam!

Pompea

-5-

Uistinu bili ste takvi. No, ono što sada na kraju svega osjećam, teško je reći.

Škola, koju toliko volim, za mene je završena. Moram joj reći posljednje

"zbogom", premda je to teško i bolno...

Bilo mi je nejasno, jer je Ivan uvijek bio veseo i bezbrižan. Voljeli su ga svi

i zato je svima to bio težak udarac. Sam Ivan odgovorio je donekle na

njihove upite:

- Ostat ću kod kuće. Moja će škola od sada biti da tješim bolesnu majku i

nađem oca, koji nas je već davno ostavio.

U razredu, koji je do malo prije bio ispunjen veseljem i smijehom, nastao je

tajanstveni mir. Razrednik je plakao.

Nastavnici i đaci ozbiljni su napuštali razred. Ljiljana, koja ga je najviše

voljela, izašla je pognute glave. Ivan i ja ostali smo sami.

- Ivane, reći mi sve. Imaj povjerenja. Zašto...?

I nastavio je pričati:

- Sjećam se dobro, mama i ja stajali smo na obali rijeke. Htio sam se kupati

s ostalom djecom, ali ona mi nije dopustila. Nije smjela u vodu zbog bolesti,

a samog me nije pustila.

"Mama, toliko si mi puta govorila da su sva djeca na svijetu ista, a ja ipak

nisam jednak ovima. Oni se kupaju, a ja ne. A tako bih to volio." - Pogledala

me. Izgledala je tužna. Lijepu počešljanu kosu rukom je rastjerala po čelu,

zagrlila me, ljubila snažno.

- Sinko, ti si siroče. Nemaš oca koji bi te uzeo za ruku, odveo u potok... i ti

bi bio veseo.

Plakala je. Njen tužni pogled bio je uprt preko rijeke, na drugu obalu. Kao u

zanosu govorila je:

- Ova rijeka predstavlja ljudski život. Brza je i hitro teče prema vječnosti.

Sine, ja sam je već prešla, ti nisi ni zakoračio. Bit će ti teško jer ćeš je sam

morati prelaziti. Ali, ne boj se! Mama te čeka na drugoj obali.

- Znam, mama, teško je jer rijeka je duboka, a u tim dubinama ima svega,

kako si mi već govorila, a ja sam tako malen. Mama, moli onog Dobrog koji

Pompea

-6-

je stvorio rijeku; pričala si da On najviše voli malu djecu: neće odbiti molbe

da za mene malo pliću rijeku stvori.

Dirnule su je te riječi. Opet je plakala. Tada sam i ja počeo plakati, iako sam

od svega toga malo shvatio. Suze majke i sina padale su na zemlju

sjedinjene kao kapi kiše.

Izašli smo iz razreda, a za nama su ostali hodnici koji su odjekivali od naše

vike i smijeha. I ti će hodnici od sada biti prošlost koje ćemo se rado sjedati.

- Zbogom, školo! Zbogom, Perice!

Dugo sam gledao za njim. On koji ima najviše prava da ponovno sjedi u

školskim klupama, odlazi daleko do njih. Život je krenuo drugim putem.

Njegova škola bit će bolesna majka i zalutali otac. Ta mi rečenica nikako

nije izlazila iz glave. Ipak mi ne možemo shvatiti - rekao je Ivan - što znači

majka koja osam godina leži u bolesnoj postelji, otac koji je otišao i ne

vraća se više. Da, uistinu, teško je to pojmiti. Divio sam mu se.

plakao, a na kraju se oboje pretvorilo u molitvu za njega.

Kod kuće su spavali svi osim mame.

- Sine, jeste li se razveselili?

- Da, mama, bilo je divno, pjevali smo, igrali i plakali.

Odgovor joj je bio čudan. No više me nije smetala pitanjima. Legao sam.

Ponovno mi dolaze doživljaji toga dana koga neću nikada zaboraviti: dana

punog veselja, jer osmoljetka je bila završena; dana punog žalosti što Ivan

neće biti više među nama. Volio nas je kao bracu, pomagao na svakom

koraku, smijehom sve veselio. S njegovim odlaskom nisam se mogao

pomiriti, ali stvarnost je bila takva. Svi su ga voljeli i doživljaj današnjeg

dana potresao je sve. Nitko nije znao zašto. Pa Ivan je bio tako bezbrižan,

veseo - nije bilo razloga.

Sjećam se dobro, bio je divan dan. Igrali smo se i davali darove. Ljiljana,

lijepa i vesela djevojčica, prišla nam je. Ivan i ja stajali smo zajedno.

- Ivane, evo ti bijela ruža.

Meni je dala kitu različita cvijeća. Zauzvrat Ivan joj dade crvenu. Ona se

Pompea

-7-

samo smijala. Nije se moglo razabrati je li crvenija ona ili ruža koju je

držala u ruci. Bili smo mali, tek deset godina. Nismo shvatili što znače te

ruže, što mi je tek sada jasno. Od toga dana imao je njihov osmijeh posebno

značenje. Nisam ih nikada vidio zajedno, ali svima je bilo jasno, ona ga je

voljela - a on je nju i cijenio. Danas je plakala. Trudio sam se istrgnuti iz tih

misli, nastojeći zaspati. Uspjelo mi je tek kasno nakon ponoći.

Sutradan bila je nedjelja. Zvona na visokim tornjevima župne crkve

pozivala su na službu Božju. Seka i ja pošli smo zajedno.

- Braco, zašto ništa ne pričaš, jel' da, ti ćeš biti profesor kad ja završim

osmoljetku!

Nasmijao sam se, jer ona je tek ove godine trebala poći u školu. Ipak

potaknula me na razmišljanje. Dakle, tek sam na pola puta. Ušli smo u

crkvu. Prvo što sam rekao bilo je - Bogu hvala! Sve je tako dobro svršilo.

Kapelan je vrlo lijepo govorio. Nikada mi se nije usjekla u srce misao

"Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" kao toga dana. Ivan je to već

dobro proveo u životu, meni je toliko toga nedostajalo. Kleknuo sam, lice

prekrio rukama, bio sam sam sa svojim Bogom. On je znao svu moju bijedu

i jad. Na izlazu iz crkve nestrpljivo me čekala seka.

- Braco, što ti je, više od pola sata sam si klečao u crkvi!?

Nisam znao - činilo mi se sve kao jedan čas.

- Seko, pođi odmah kući; ja ću doći poslije.

Ljiljana me čekala nedaleko od ulaza u župno dvorište.

- Perice, reći mi bilo što, sve mi je nejasno. Dogodilo se to tako brzo,

iznenada, kao grom iz vedra neba. Bolesna majka, zalutali otac, što bi to

moglo značiti?

- Ljiljana, to je još tajna koju ni sam ne znam.

Možda će nam jednom biti jasno kao dan. Jesi li ga vidjela?

- Da, bio je u crkvi, pjevao, nasmijao se na me kao obično i otišao žurno.

Nikakav znak razočaranja.

- To i jest ono što mi ne možemo shvatiti. Jedino ti sigurno mogu reći - on

Pompea

-8-

trpi, a ipak je veseo. Zbogom, Ljiljana!

Prolazio je dan za danom. Preda mnom su bili praznici. Nema više one

školske buke ni strepnje, hoće li me učitelj pitati ili neće. Sve je poprimilo

drukčiji izgled. Priroda nas je zadivljavala svojom ljepotom. U duši bio je

mir, koji je najviše bio potreban baš ovih praznika. Stajao sam na raskrižju

života. Kamo sad? Trebalo je izabrati životno zvanje u komu ću biti sretan i

usrećiti druge. Razmišljao sam.

Tata i mama nisu mi ništa predlagali. Znali su moju sklonost prema

jezicima, ali pustili su me da sam odlučim. Možda je seka imala pravo. Biti

učitelj mladih, velika je stvar. Mlade uvesti u život, prikazati im ga sa svim

njegovim ljepotama i teškoćama koje će doći, jednom riječju, osposobiti ih

za nj. Nikada ne mogu iskazati učiteljima svu zahvalnost koju osjećam u

sebi. Uistinu divna stvar. Ipak nisam odlučio tako brzo. Prošlo je nekoliko

tjedana. Odlučio sam. Poći ću u gimnaziju. Iz nisam bio sam. Ljiljana i

Mirko poći će sa mnom. Često smo se dogovarali, jer toliko smo imali jedno

drugome redi. Po prvi put stupit ćemo u gradski život, mi koji smo rođeni i

odrasli u selu. O gradu i njegovu životu tek toliko smo znali koliko su nam

drugi pričali. To će za nas biti novi život, nova sredina. Bit će teško

ispočetka.

- Ljiljana, čujem da si više voljela medicinu!?

- Da, Perice, ali tamo bih bila sama, bez ikog poznatog. Baš sam neki dan

razgovarala s Ivanom. Kad sam mu rekla da idem u gimnaziju, pogledao me

u oči i rekao: "Divno, živjet ćete u gradu. Tako bih volio biti s vama!" Dugo

je šutio, a zatim nastavio: "Sjećaš li se, Ljiljana, župnikovih riječi, koje je

uputio Jadranki kad je ostavljala selo: Zapamti, grad ima nešto što mi na

selu ne možemo razumjeti. On će navaljivati na tvoju vjeru: ako bude

mlaka, oduzet će ti je, vrebat će na tvoju nevinost, ako ne budeš za nju

spremna sve dati, izgubit ćeš je, a ako ti ovo dvoje oduzme grad, onda

badava škola."

Ljiljana je prestala pričati.

Vjera koja nas je vodila kroz život doći će u pogibelj; čistoća, nevinost, koju

toliko cijenimo, bit će izložena opasnostima - a ako to izgubimo, čemu onda

Pompea

-9-

koristi škola?

Da je bar Ivan s nama, ne bih se bojao, ali Bog je htio tako. Bit ćemo jedno

drugom čuvari.

Razišli smo se kućama.

Ostalo je još nekoliko dana praznika. Htio sam govoriti s njim. Toliko mi je

toga još imao reći. Teško ga je bilo naći, jer je radio od jutra do mraka.

Jedino sam ga nedjeljom viđao. Ipak uspjelo mi je.

- Ivane, nastavi!

- Perice, od onog dana kad smo bili na obali rijeke, mama je legla u krevet i

već osam godina nije se digla. Bolesna je. Te godine trebalo je da pođem u

školu. "Mama, ostat ću uza te" - rekao sam joj. Gotovo šapatom odgovorila

je: "Ne sine; pođi u školu!" Poslušao sam. Nisam joj ništa htio nažao učiniti.

Kuća je bila prazna. Trebalo je hrane, drva, lijekova. Njezine su oči bile

uprte u me, jer nikoga drugog nije imala. Sav teret pao je na moje

osmogodišnje ruke. Bio sam malen da shvatim svu obiteljsku tragediju, ali

mama je uvijek govorila: "Sine, mi ćemo pobijediti, nemoj se žalostiti, budi

veseo!" To sam primio kao svetinju i s osmijehom na licu krenuo sam u

život. Svako jutro, kada sam ustao, prvo je bila molitva koju me mama

naučila - Bože, hvala Ti za ovu noć, blagoslovi ovaj moj dan

- zatim bih pogledao je li mama još živa. Kad bih primijetio da diše, otvorio

bih jedan prozor, donio svježe vode i ako bi bilo nešto hrane, stavio bih

pokraj kreveta. Poljubio bih je u čelo, jer nisam znao hoću li je zateći više

živu. Izašao bih vani. Sunce je tek prvim zrakama obasjavalo zemlju.

Navratio bih u crkvu, pomolio se Bogu da čuva mamu i mene. Preko dana

čuvao sam stoku bogata i vrlo dobra čovjeka. On nam je davao drva za zimu

i malo hrane. Njegova žena, tetka Slavka, znala je za moju bolesnu majku.

Često ju je pohodila, a da nisam znao. Svake večeri ona bi nešto spremila za

nju. To bi mi stavila u svežanj koji sam ponio kući. Uvečer mama nije

mogla lako zaspati.

Pričali smo dugo. Najviše mi je govorila o životu koji će doći poslije smrti,

o sreći koju ćemo mi bijednici jednom uživati. Mama je trpjela, znao sam

to, a ipak je ma- lokad bila tužna. I prolazili su dani. Rastao sam. Sve više

Pompea

-10-

shvaćao sam bijedu, ali nisam se žalostio. Misao da ćemo mi pobijediti

davala mi je snagu. Bog je bio s nama; ali, Perice, onoga dana kada smo se

vraćali iz škole, prvi put u životu vidio sam tatu. Mama mi je prije pokazala

sliku s njihova vjenčanja. Tada sam plakao, sam si vidio. Imam majku, ali

dijete sam i osjetih nedostatak očeve ruke. Od tada uvijek mi se kidalo u

duši, kad god vidim očeve kako se igraju sa svojom djecom. Meni je to bilo

uskraćeno. Ne znam zašto!? Govorio sam mami: "Naš je tata divan; on će se

vratiti. Zašto čeka? Tako nam je potreban!" Odgovorila je pogledom punim

sažaljenja: "Da, sine, divan je. Koliko se samo veselio kad si se rodio. Sate i

sate provodio je kraj tvoje postelje. Trajalo je to dvije godine. Jednog

poslijepodneva, spavao si, poljubio te u čelo, meni rekao - Zbogom, Marija,

ja se više ovdje neću vratiti. - Otišao je. Zvale su ga druge. Oženio se, sad

ima drugu djecu. Četrnaest godina nije prekoračio ovaj prag kuće u kojoj se

rodio, u kojoj je tebi dao život. On se više možda neće nikada vratiti."

Teško je reći što sam sve osjećao. Mama me uvijek hrabrila: "Sine, budi

hrabar!"

Perice, sad mi je četrnaest godina. Tata se neće vratiti, mama je bolesna:

Teško je to shvatiti

onome tko to nije osjetio. Školi sam rekao zbogom da bih mogao ostati uz

bolesnu majku, koja će brzo prijeći na drugu obalu rijeke. Bit ću joj utjeha u

posljednjim danima života. Radit ću da hranim nju i sebe.

Perice, vi ćete otići. Ljiljana je tako dobra i čista poput ljiljana. Želio bih da

takva i ostane. Ti znaš sve, u tebe imam povjerenja.

- Ivane, učinit ću sve što mogu.

Otišao je. Svuda je vladala grobna tišina, samo izdaleka čula se pjesma

pastira koji su zakasnili. Zvono je pozivalo na pozdrav Gospi. Život je na

selu lijep. Ima nešto što posebno zadire u dubinu svakog čovjeka. Možda je

ipak najljepša večer. Ne znam zašto? Ali tada mi se tako činilo. Te večeri

bilo mi je sve jasno. Devet je godina kako sam ga upoznao, tek danas mi je

otkrivena tajna. Sad znam što znači onaj svežanj; sad razumijem zašto je

mama plakala kad sam joj rekao: "Sam Veseljak nas je pobijedio, želio bih

biti kao on, svi ga vole". Ona ga je poznavala prije mene. Da, više nemam

Pompea

-11-

tajne. Mi to nećemo nikada shvatiti jer nismo osjetili, rekao je Ivan, što

znači bolesna majka, otac koji živi, ali se više neće nikada vratiti da poljubi

sina i zaželi mu laku noć, što je svake večeri meni činio moj tata. Ivanu je to

nedostajalo, a tako je to želio. Nisam se brinuo što ćemo jesti; očeve ruke su

nas hranile. Ivan već od sedme godine hranio je mamu i sebe.

školu sam bez teškoće nastavio, on joj je rekao zbogom; njegova škola bit

će bolesna majka i zalutali otac.

Bila je preda mnom samo još jedna noć. Htio sam svima stisnuti ruku i reći

zbogom - svima s kojima sam se igrao, družio, išao u školu, dijelio radost i

teškoće - jer svi su oni ispunjavali dio mog života. Teška mi je bila pomisao

da ih sve moram ostaviti i poći u novu meni nepoznatu sredinu.

Sad sam tek osjetio kako je moćna riječ - Zbogom! - riječ kojom ostavljamo

sve. Ovoga puta rodni dom, djetinje bezazlene igre, cvjetne livade, zelene

šumarke, divnu pjesmu slavuja... Svega toga već sutra neće biti. Ipak sve bih

to nekako zaboravio, ali zaboraviti Ivana i sutra mu reći zbogom, njemu koji

je tako želio poći s nama... Ne, ne, ja to ne mogu shvatiti.

Pompea

-12-

Nova sredina

Kišilo je. Nad nama navlačili su se gusti oblaci. Još sedam minuta i vlak će

doći. Ljiljana je nestrpljivo gledala na sat.

- Zašto ga nema, a rekao je...

Znao sam zašto ga nema. Sinod mi je kazao: "Tek toliko ću ranije stići da se

mogu samo pozdraviti, dulje ne bih izdržao." Još samo tri minute. Vlak je

stigao. Ušao sam unutra da zauzmem mjesta. Tek što sam stavio stvari,

viknula je:

- Perice, evo ga!

Pogledao sam kroz prozor. Bio je Ivan, obučen u radničko odijelo zamazano

od kreča. Spazio nas je:

- U pravi čas; mislio sam da ću zakasniti. Ponovno smo zajedno. Svijet se

gurao. Davali

smo dojam kao da ne odlazimo tim vlakom. Ivan nas upozori:

- Ulazite, otpravnik je već dao znak za polazak. Poljubismo se. Ljiljani je

pružio ruku,

nešto joj govorio, nisam razumio. Krenuli smo.

- Zbogom, sretno! - nasmijao se.

Meni se ipak činilo da kapi kiše, koje su tekle niz njegovo nasmijano lice

nisu bile bez suza.

Kiša je udarala u prozor. Ljiljana je plakala.

- Ljiljana, budi hrabra, nisi više dijete, svijet te gleda!

- Tako mi ga je žao.

- Što ti je rekao?

- Samo dvije riječi: "Sačuvaj nevinost."

- Mogao sam misliti da će ti baš to reći. Meni je već prije kazao.

Otvorio sam zamagljeni prozor. Preda mnom su se prostirale livade, polja,

Pompea

-13-

potoci i druga poznata mjesta u kojima mi prođe djetinjstvo. Sve je to

podsjećalo na najveselije dane. Tamo daleko vidio se još uvijek toranj župne

crkve u kojoj sam kršten, u kojoj sam prvi put čuo o Bogu, o ljubavi prema

bližnjem, o vječnom životu. Ponovno je preda mnom dan prve pričesti,

sveta potvrda, prvi školski doživljaji, završetak osmog razreda. Sve mi se to

činilo tako blizu i činilo mi se kao da se od svega toga opraštam, da govorim

- zbogom, zbogom, djetinjstvo! Ne znam dokle ono traje, ali za mene ga

više sigurno nema. Ostat će lijepa prošlost, koja se nikada više neće vratiti.

Vlak je već prolazio kroz nepoznate krajeve. Što smo se više primicali

gradu, u meni se rađala neka nova tajanstvena sjeta. Nisam je se mogao

otresti. Rodno selo, Ivan koji je ostao tamo, obećanje koje sam mu dao,

vrednote koje će doći u pogibelj... Svjestan sam, ne treba se bojati prije nego

opasnost dođe, ali nisam mogao ohrabriti samoga sebe. Ljiljana još ništa ne

zna. Ona još uvijek plače; ja znam nešto više, ali najradije bih zaplakao i ja -

no muški ponos nije mi to dopuštao. I ne znam dokle bih razmišljao da

kondukter nije zatražio karte. Pokazao sam mu i najradije bih pošao

ponovno svojim mislima, ali ona je neprestano nešto pitala. Još samo

nekoliko trenutaka i evo nas u gradskoj vrevi. Izdaleka vidjeli su se dimnjaci

gradskih tvornica. Sve je užurbano, putnici su pripremali stvari...

Snovi djetinjstva sada su postali stvarnost. Pred nama je bio grad u kome

ćemo provesti četiri sudbonosne godine. Gledali smo ga licem u lice.

Naličje nam je bilo sakriveno, život u gradu nepoznat, tolika užurbanost i

vreva ljudi neshvatljiva.

- Perice, zašto toliki ljudi?

- Ljiljana, nisi više u selu!

Bilo joj je sve čudno kao i meni. I ja bih najradije pitao, ali koga!? Prvi put

u životu išli smo ulicama Ljiljana, Mirko i ja. Trebalo je naći stan. Imali

smo točnu adresu. Obratili smo se dvojici dječaka da nas upute. Jedan od

njih bio je vrlo ljubazan, ponudio se da nas odvede točno na mjesto gdje

smo trebali stanovati, dok drugi, poslije sam ga upoznao, podrugljivo nam

odgovori:

- Seljaci prvi put u gradu.

Pompea

-14-

Nismo mu ništa odgovorili niti zamjerili - pa on je čitao na našim licima da

smo seljaci i da smo tek prvi put u gradu.

Smjestili smo se. Niska nasmijana starica srdačno nas je primila. Ona će

nam biti druga majka. Ljiljana je kao izvan sebe. Mirko je već našao nekog

mladica i s njim prošetao gradom. Meni je bilo potrebno odmora i mira.

Bio sam sam. Svjetlost s ulice dopirala je u sobu. Nestalo je gradske buke,

mir svagdje, samo ne u meni. Sutra, umjesto blagog majčina i očeva

pogleda, pogledi radoznalih ljudi, za koje smo mi seljaci zaostali. Prostrane

livade zamijenit će krovovi kuća, dim iz visokih tvorničkih peći. Smirenost

duše pokolebat će gradska buka, vjeru će napadati - čistoću ismijati. Trebalo

je nastaviti život u gradu u koji smo tek stupili, a koji je na prvi pogled bio

čudan, neshvatljiv. Da sam sam, snašao bih se. Za Mirka se ne bojim, ali

Ljiljana! Ivanu sam obećao; bit ću joj čuvar, jer njoj će najviše trebati

pomoć.

Prvi dan škole. Sve nepoznata lica. Profesori ozbiljni, dolazili su i odlazili.

Nema buke, što mi je bilo neobično. Sjetio sam se hodnika osmoljetke;

uistinu, prošlo je djetinjstvo, sad tek postaje ozbiljno.

- Perice, jesi li primijetio, profesor matematike tako nas je čudno promatrao,

ne znam zašto?

- Ljiljana, ja sam već s njim razgovarao. Rekao sam mu naša imena. Ivan

mu je pisao da dolazimo.

- on je njegov prijatelj.

Bilo je dosta da samo spomenem Ivana i odmah se promijenila u licu. Što je

sve osjećala, teško je znati. Voljela ga je svom dušom i bio je to za nju

pretežak udarac, kušnja koju je spremno primila. Koliko će još tih iskušenja

doci, nisam znao, ali da će ih biti, u to sam bio siguran. Hoće li izdržati?

Sama kaže: "Bog najbolje zna što radi. On nas ljubi i sve će biti samo nama

na korist."

- Perice, sutra ćemo pisati Ivanu.

- Ne, Ljiljana, još nekoliko dana, dok bar malo ne upoznamo život u gradu.

Znao sam da su joj bili dugi sati a kudikamo dani, ali nastojao sam skrenuti

Pompea

-15-

razgovor na nešto drugo.

- Čuj, Ljiljana, zar je moguće da čovjek bude tako sam u ovolikoj vrevi

ljudi? Vjeruj mi, u školi sam se osjećao kao odsječena grana. Zar nisi

primijetila kako smo samo pogledavali jedno drugo i tražili bilo koji kut da

se sklonimo? Ne znam zašto. Možda samo zato što smo sa sela, ili što su

naša odijela, premda nova, stajala na nama kao na kipovima.

- Perice, mi smo još neiskusni. Pričekaj malo, imat ćemo prijatelja. Sutra je

nedjelja. Crkva nije daleko, poći ćemo skupa. Ne vidi se toranj - visoke su

ga peći zaklonile, ali uvečer se čuje zvono, i kad god ga čujem, osjećam se

kao kod kuće medu svojima, tamo gdje je i...Perice, reći mi već jednom, ja

ne znam ništa - neprestano se pitam: zašto?

- Ljiljana, tužna je to ispovijest. Mi je nikada nećemo shvatiti, mi koji

imamo oca i majku. Ima ih i on, ali majka je bolesna, otac je otišao i neće se

više vratiti. Oženio se drugom ženom, ima drugu djecu. Ivan mora hraniti

majku i zato je ostavio školu.

Pojedinosti ne mogu pričati, teško mi je. Ne možeš to, Ljiljana, shvatiti - to

treba doživjeti. Prazna kuća, majka koja boluje osam godina upirala je oči

već u sedmogodišnjeg Ivana, jedinu utjehu.

Sjeli smo na klupu. Bila je divna rujanska večer. Lipa je raširila svoje grane.

Poneki žuti list pao je na tlo. Promatrao sam to - pao je - otkinuo se od

stabla, svog izvora, uvenut će, neće ga više biti. Nismo li mi slični njemu?

Mladi smo, život je naš tek u cvatu, ne želimo uvenuti nikada.

- Ljiljana, zašto ništa ne pričaš? Već smo dva dana u gradu. Što ti se od

svega najviše sviđa?

- Još ništa. U selu sam rado pjevala u crkvenom zboru, možda mi to ni u

gradu neće biti uskraćeno.

Sutradan bila je nedjelja. Crkva puna svijeta. Ljiljana će pjevati u crkvenom

zboru, dvojica školskih kolega skupa s nama na pričesnoj klupi. Pogledali

smo se kao da smo stari poznanici.

S Bogom u srcu ponovno u vrevi ljudi. Koliki još ne znaju za izvor života

koji ne presušuje, koliki znaju - ali previše su daleko od njega da bi se na

Pompea

-16-

njemu napili...

- Bože, hvala ti za dar vjere - dodala je Ljiljana.

Volim sve ove ljude, htjeli bismo im pomoći,

kazati kako smo sretni jer i oni sigurno traže sreću.

- Mirko, nije li tako?

- Da, to ćemo pokušati u našem razredu. Vidjeli ste danas: imamo

istomišljenika. Divna stvar.

Ne sumnjam u uspjeh, ali da je Ivan s nama, ovaj bi razred bio preporođen.

Nije od nas stariji.

no ima snagu osvajati srca. U selu svi smo bili iste vjere. U gradu to sigurno

neće biti, dapače, mnogi uopće ne vjeruju, ali nadajmo se - ljubav je

snažnija nego sve razlike što nas razdvajaju. Sve ono što nosimo u srcu neka

se pokaže vani.

Dani su prolazili. U školi ništa naročito. Mladići koje smo upoznali u crkvi

bili su divni. Jedan se zvao Matija, prijatan plavokosi mladić, drugi Jakov, s

nešto ozbiljnijim crtama lica. Sredina tako divna. Od četrdeset u razredu,

osmero je mislilo kao i mi. Ljiljana, Leonarda, Zlata, Lucija imaju već

nekoliko iskrenih prijateljica, pomažu im pri učenju. I sve je bilo tako lijepo,

ali nije prošlo ni mjesec dana, a Ljiljana je sva uznemirena, zapanjena došla

u moju sobu. Dosad je nisam nikada vidio takvu. Nešto je htjela reći, no ni

sama nije znala kako.

- Što je? - nastojao sam joj olakšati.

- Perice, danas kad sam rekla jednoj prijateljici da idem u crkvu, da

vjerujem - drsko me odgurnula i rekla; "Mislila sam da si pametna djevojka,

budalo!" - zalupila je vratima i otišla. Nisam se nadala tako naglom

preokretu, jer smo lijepo zajednički radile. Tako mi je teško.

Neko vrijeme vladala je tišina. Nisam znao kako bih počeo.

- Koja je to?

- Mirjana.

Pompea

-17-

- Ljiljana, govorim ti sasvim otvoreno. Neću ti ništa tajiti, to je tek početak,

toliko će toga još biti i sama ćeš vidjeti. Nazivat će nas zaostalima samo

zato što vjerujemo, ali to će nama biti ponos, ne poniženje. Primi to mirno,

vladaj se kao i dosad.

Vrijeme je prolazilo i donosilo uvijek nešto novo. već smo nekoliko mjeseci

u gradu, u kojem smo se sve bolje snalazili, ali postajali smo iz dana u dan

samiji, bez poznanika. Što se s nama zbivalo, to ni sami nismo znali. Budio

se život. Pošli smo mu u susret uzdignuta čela, nasmijana lica. Cvale su nam

ruže, a trnovite staze bile obasjane suncem, ozbiljne i teške stvari činile su

nam se ružičaste. Volimo život, poletjeli smo mu u susret kao ptice koje prvi

put izađu iz gnijezda; htjeli smo saznati sve životne tajne. Hoćemo u životu

učiniti velike stvari, zanose nas visine, palme, ljepote - i što se više

približavamo životu, on nam otkriva svoju drugu stranu. Stvarnost poremeti

sne.

Nema više onog zanosa, poleta. Svatko se zatvorio u sebe, jer se u nama

rada jedan novi život i svatko je imao svoj svijet. I sve što je prije bilo tako

lijepo, postalo je dosadno. Možda sam malo prerano osjetio stvarnost života;

mladi nisu skloni o tome razmišljati, ali vrijeme je činilo svoje. Rasli smo:

nove spoznaje, doživljaji, susreti, uzne- mirenost srca, jednostavnost se

polako gubi, vedri pogled kao da počinje tamnjeti. Promijenili smo se lako

brzo, a da nismo ni znali kako. Nešto je ipak svatko od nas osjetio. Budilo

se u nama naše ja - i svatko tko je htio u nju dirnuti bio je nepoželjan. Ne,

više se nisu mogle poredati životne vrednote onako kako dolaze po redu, jer

u nama je bio neki metež, zbrka. Sami sebi bili smo na teret. Bježali smo od

svega što je bilo staro i svaki autoritet bio nam je nametljiv. Mi hoćemo

svima dokazati da smo netko tko iskače iz mase, tko se razlikuje od drugih.

Hoćemo učiniti sve sami i svima koji su bili oko nas, kojima smo izgledali

čudni, htjeli smo reći

- pustite nas na miru. Najradije bismo pošli nekamo daleko. Bilo je puno

maštanja, kula u oblaku, ali prvi put nije nam bilo svejedno što se zbivalo u

nama i oko nas. Uviđali smo razliku između snova i života, riječi, koje

obećavaju mnogo i djela, koja su često drukčija. Kao da je u nama bila samo

jedna želja - naći nekoga kome ćemo reći sve što se zbiva u nama, nekoga

Pompea

-18-

tko će nas razumjeti. Mladići sve ono što su nosili u sebi, počeli su stavljati

u stihove, a djevojke brižno su vodile dnevnike. Krilo se to kao nešto što

drugi ne mogu znati, premda smo znali - jednom ćemo se smijati svemu

tome, ali to "ludo vrijeme", kako ga mnogi nazivaju, mora proći. Ipak ono je

tako lijepo i ne zaboravlja se lako, osobito prvi put kad smo osjetili da

volimo - prva mladenačka ljubav.

Tko se od ljudi ne sječa, tko može kazati da je živio, a da nije osjetio ljepotu

toga dara?! Sama pomisao na prvu ljubav u duši mi budi tako divan osjećaj.

Više nisam postojao ja i sve što je bilo moje nije bilo važno - sve što nije

bilo ona bilo je manje vrijedno. Ne sjećam se točno dana kad sam se prvi

put zacrvenio vidjevši je, kad je ona za mene bila nešto drugo nego brbljava

djevojčica koja uvijek nešto treba. Sada sam želio najviše biti baš uz nju.

Drago mi je bilo biti u njezinu društvu. No ona je na moje često pitanje:

"Smiljka, hoćemo li skupa u školu?" odgovarala: "Zašto, imam ja

prijateljice?" Opet nije bilo druge, nego otići. Iskoristio sam svaku priliku da

je ponovno vidim i bio sam zadovoljan kad sam je mogao promatrati.

Uvijek sam stajao baš tamo kud je morala proći. Zaželio sam toliko puta s

njom govoriti, ali kad sam bio u njezinu društvu, nisam rekao ništa.

Prolazilo je vrijeme. Ona nije znala koliko je volim, a možda to nikad neće

ni saznati. Kako joj to sve reći, a da me ne odbije riječima: "Što ti je, ti si

lud!" Činilo mi se ipak pametnije ne govoriti ništa. Ljubav je u čekanju

lijepa, ali nije li ovo uzaludno čekanje? Bolje je čekati i nadati se nego

razočarati se, premda sam bio siguran - nitko se prvi put nije razočarao. Ne,

tu nema podmetanja, ona me voli, kako se samo lijepo nasmije kad se

susretnemo, jednom me čak rukom pozdravila sa svog prozora i brzo otišla.

Ona me voli, sigurno voli - mi se volimo. Nikada to jedno drugom nismo

rekli, ali govorili su to nespretni pogledi. Te divne oči, u koje sam se

najradije zagledao, duga crna kosa koja joj je padala preko ramena...

Očarala me. Kako bih volio barem jednom prijeći rukom preko nje. A

osmijeh od kojeg sam znao dugo živjeti s uzdahom; "Kako divno izgleda

ova djevojčica!?" Nisam mogao izdržati, a da joj to ne kažem: "Smiljka,

kako si lijepa!" Prvi put u životu stajali smo sami. Spustila je pogled - nije

imala snage gledati me pravo u oči. Kosa joj je pala na čelo. Šutjela je.

Minute su mi se činile kao vječnost. A zatim mi je drhtavim glasom tiho

Pompea

-19-

rekla; "Perice, ti si divan!" Otrčala je brzo kao da se bojala da nas neće tko

vidjeti. Pogledao sam uokolo, nije bilo nikoga. Okrenula se još dvaput s

osmijehom na licu. Nisam skidao pogleda sve dok nije skrenula u svoju

ulicu.

Bio je to moj prvi susret s ljubavlju. Svijest da me voli ispunjavala mi je

radošću svaku žilicu moga bića. Ali u tu našu divnu ljubav ušlo je vrijeme i

činilo svoje. Viđao sam je više puta i kad sam odlazio, činilo mi se da od

svega toga, kad se ponovno vratim, neće biti ništa. A bilo je divno - ako me

pitaš što, ne znam odgovoriti - prva ljubav. Prvo kome sam se javio iz grada

bila je Smiljka. Ne, ona nikada neće izaći iz mojih misli, nikada neću

zaboraviti tako divne oči, nikada. S kakvim sam samo nestrpljenjem čekao

njezino pismo, a kad sam ga primio, čitao sam ga više puta.

Bilo je poslije podne. Stajao sam na vratima našeg razreda. Ljiljana i njezina

prijateljica ostale su u razredu. Prišli su im mladići, čitav razred je znao za

njih. Pokvarenost se nadvila nad nevinost da je dotakne.

- Ljiljana, kako je divna tvoja kosa!

Pružio je ruku da je dotakne; trgla se, ali on je bio uporan. Krv mi se uzbudi.

Šake se same počeše skupiljati.

- Zvonko, ne diraj je! - viknuo sam jakim glasom. Okrenuo se brzo.

- Zašto je toliko čuvaš, kao da ti je sestra! -

slijedio je podrugljiv odgovor.

- Da, i više mi je nego sestra.

Ljiljana sva uznemirena, nije bila svjesna da je mnogi promatraju. Svojom

pojavom privlačila je pažnju tolikih mladića, koji govore: Kako divno

izgleda! Nisu mogli nikada ravnodušno proći pokraj nje, uvijek su nešto

dobacili, jer ih je njezin nevin pogled sve očarao, ali ni na jednom se nije

dulje zadržao. Čuvala je svoje srce i ljubav koju je osjećala za onoga kome

će ga jednoga dana zauvijek pokloniti.

Ivan je bio daleko od nas, ali nije bilo dana a da nismo o njemu razgovarali.

Ljiljana ne bi nikada prva počela razgovor, jer je sama pomisao na Ivana

budila u njoj sjetu, koje se nije mogla lako osloboditi. Vidjelo se to najbolje

Pompea

-20-

u pismu koje smo napisali Ivanu. Ne sjedam se svih pojedinosti, ali nekoliko

rečenica neću zaboraviti: "Ivane, oprosti mi - željela sam pisati odmah, ali

uvjerili su me da je ovako bolje. Ti mi sigurno nećeš zamjeriti. Plakala sam,

ti to znaš - uostalom ti znaš sve što osjećam. Ivane, ruža koju si mi dao, bila

je crvena, sad shvaćam što znači - život će je učiniti još crvenijom; ruža

koju si primio bila je bijela, znaj, budi siguran, život je neće okaljati!..."

Dugo je čekala na odgovor, ali ga nije bilo.

- Ljiljana, budi sigurna da će on odgovoriti. On radi i nema toliko slobodnog

vremena.

- Perice, sigurno me shvaćaš. Ima vremena samo za dvije riječi, a meni je to

dosta. Samo dvije riječi!

Činilo se kao da je prvi put posumnjala. Razumio sam je onoliko koliko

prijatelj može, i gledajući je kako iz dana u dan nosi svoju bol, kako je

bezvoljna za bilo što - pomislio sam: u početku je bilo tako divno, a od

svega toga ostalo je samo sjecanje i suze. Što je vrijeme dalje prolazilo, na

njezinu licu sve rjeđe vidio sam osmijeh. Bio sam nemoćan. Mirko je često

znao dobaciti: “Tamo gdje ima ljubavi, ni suze nisu rijetkost, mislim od

radosti." Ljiljana je na to odgovarala: "Zar ljubav mora biti vječno traganje

za nečim što nam je tako drago, a ipak nije pred našim očima."

Škola ne bi bila škola, kad bi svi profesori bili dragi đacima. Staro je

pravilo; profesor i đak, ma ne znam kako surađivali, uvijek su dva svijeta.

Nisam mogao ni pomisliti da bih se zamjerio profesorima, niti bilo čim

uskratio im poštovanje, ali ne mogu zaboraviti, što se jednog dana dogodilo

u našem razredu. Bio je latinski. Svi smo strepili već na samu pomisao da ga

danas moramo, htjeli ili ne htjeli, promatrati četdesetpet minuta. Nikome

nije bilo ugodno, jer u nama se sve budilo, a njemu - njemu je smetao i

najmanji šum. Kad je ulazio u razred, bio je dostojanstven: dugo lice, visoko

čelo na kojem su bile debele bore, koje su odavale visoku inteligenciju, ali i

neku prikrivenu bol. već na prvom satu rekao nam je: "Draga djeco, sretan

sam kad vas vidim. Uvijek mi je teško kad se sjetim svoga djetinjstva, za

koje zapravo ne mogu reći da sam ga i imao. Smrt mi je odnijela istoga dana

oca I majku. U životu sam ostao sam. Vi to sada ne možete shvatiti. Sve

Pompea

-21-

moje ostalo je u ovoj školi.

Tolike i tolike generacije prošle su i premda su svi govorili protiv mene, na

kraju četvrtog razreda, ipak, najteže im se bilo rastati od mene. Nikad me u

životu neće zaboraviti. Ni vi me nećete zaboraviti."

U svakom od nas pobudila se sućut prema starcu i svatko se iskreno upitao:

zar ću mu i ja zagorčiti taj napola gorki život. Odmah iza prvog sata stariji

su nas đaci pitali - je li vam održao govor koji govori već četrdeset godina;

sigurno vam je rekao da ga nećete zaboraviti. Osjetit ćete to.

Brzo smo se uvjerili u istinitost riječi starijih đaka. Kod njega se nikada

nismo smjeli nasmijati, a čim bi se pomaknula stolica, makar samo za

ćentimetar, odmah bi slijedio nagli okret, a krupne oči ispod debelih naočala

potražile su žrtvu. Ako su je našle, teško njoj. I sve je to bilo do dana kad je,

ušavši, kao i uvijek, dostojanstven, bio možda i raspoloženiji nego obično,

ali danas smo mi htjeli reći svoje. Da je to bio tko drugi, ali njemu to učiniti

uistinu je bilo herojstvo, podvig. Stolica na koju je trebao sjesti bila je

napola rasklopljena - potrebno Je samo malo da se osloni na nju. Koliko god

smo se odvažili na to, svi smo se bojali, jer strah od njega bio je u kostima.

Kad je pošao sjesti, stolice su zaškripale, a iz zadnje klupe čuo se slabašan,

ali prvi glas na njegovu satu bez odobrenja: - Ne bojte se! - Profesor, kao

gromom udaren, pogledao je po razredu. Ne, on sigurno nije čuo riječi, ali

što se događalo, bio je samo početak dana kad smo mi tri- jumfirali. Čudno,

ništa nije rekao - no pogled: svakomu je dao naslutiti što nas čeka. Ponovno

je pošao prema stolu i stolice su zaškripale jače nego prvi put. Povikali smo

uglas - POTRES! Došao je na sredinu razreda, udario rukom po klupi,

skinuo naočale, a dva upala oko gledala su nas kao da nas prvi put vide. Nije

imao riječi. Znao je da potresa nema, ali za njega je ovo bio veći potres,

nego da se zidovi ruše. Još nije bio kraj. Kako će svršiti? Nastao je tajac i

znatiželjno iščekivanje. Nenad je dobacio: "Ne škripite više, to nije lijepo."

Bio je to samo poticaj da konačno već jednom sjedne.

Starac je stajao nepomičan. Nikada to ni u snu nije mogao zamisliti. Uzeo je

stolicu u ruke, ali nije sjeo. Blijedom, kao da nema ni kapi krvi, brada mu se

tresla, a oči napola zatvorene nisu mogle više gledati sramotu ovoga dana.

Uzeo je "Gordi Orao", kako su ga mnogi zvali, dnevnik i pognute glave

Pompea

-22-

izašao iz razreda.

Bio je to sat koji nije zapisao u dnevnik, sat kad nije rekao nijednu hrvatsku

riječ, a kamoli latinsku, sat koji on nikada neće zaboraviti. A mi smo željeli

samo senzaciju - pokazati da smo hrabri, da se o nama priča, premda smo

poslije svi to zažalili i uvidjeli da nije nikakvo herojstvo izbariti iz

kolosijeka jednog starca, koji je, doduše, bio dobar, ali nije mogao razumjeti

mladost, koja njegov teror nije podnosila.

Da, svi smo htjeli pokazati da smo jaki, ponosni, da nam nitko ne može stati

na put drukčije nego samo lijepom riječi. Sila za nas nije postojala, a ipak

smo u sebi bili slabići. Najmanji neuspjesi znali su nas obeshrabriti, a

visoko uzdignuta čela brzo su postajala nisko spuštena. Sam sam to osjetio.

Koliko lijepih planova, želja! Ujutro bih poginuo za ideale, a već navečer ne

znam ni o čemu sam razmišljao. Nisam bio sam. Svi smo htjeli nutarnja

previranja zamijeniti nečim vanjskim, jednostavno pobjeći od sebe. U

društvu smo nastojali biti već odrasli, uglađeni, a ipak bili smo često samo

dosadni. Učili smo i toliko smo toga znali, ali naši su problemi ostali i dalje

tajna. Sami oštri pogledi, stvarne kritike činile su svoje, a opet s druge

strane samo nekoliko redaka od Smiljke učinili su da zaboravim na sve i da

sve opet postane tako lijepo kao nekad. Raspoloženja su se mijenjala kao

semaforska svjetla. Ljiljana se povukla u sebe samo zato što Ivan ne piše.

Dajući mi pismo koje sam dobio od Smiljke, suznim očima rekla je:

- Perice, uzmi ga, ja uzalud čekam - svemu je došao kraj!

Držao sam pismo u ruci. Kako sam bio sretan. Smiljka - toliko sam puta

izgovorio njezino ime. Otvorio sam ga. Bilo je sve ispisano s još redova sa

strane. Uvijek joj je malo papira, kao i meni. Ništa mi ovoga puta nije rekla

novo, samo što je na kraju napisala: “Perice, Ivana često viđam u gradu.

Došao je ovamo jer na selu sad nema posla, ovdje radi. Često razgovaramo

o vama. Čudi se zašto mu ne pišete. Rekao mi je ovako doslovno; - Da, već

su me zaboravili. - Puno vas je pozdravio. Nije mi to rekao, ali sigurno

najviše Ljiljanu."

Kolika će to biti radost za nju. Ne, ona još nije izgubila osjećaj za sve što je

lijepo i ovo će joj dati mnogo, mnogo. Pokucao sam na vrata; nije bilo

Pompea

-23-

odgovora. Znala je da je želim utješiti. Toliko sam to puta pokušao i nije

bilo uspjeha, ali danas je nešto sasvim drugo.

Pričekao sam nekoliko minuta i opet pokucao.

- Ljiljana, molim samo jedan trenutak.

Otvorila je vrata; oči su bile suzne, a lijepa kosa razbacana na sve strane.

- Uzmi i čitaj!

Uzela ga je i ponovno zatvorila vrata. Nije došla dugo vremena. Uzalud sam

je čekao u svojoj sobi. Izišao sam vani. Nje više nije bilo u kuci. Dolazile su

mi svakakve misli. Kamo je sada pošla? Rijetko je kada izlazila baš u ovo

vrijeme. Šetao sam ulicom, tražio sam je, ali nje nije bilo. Ostalo je još samo

pola sata do večere. Ponovno sam pošao u stan, uvjeren da je sigurno došla.

Nikada nije zakasnila, ali danas, danas... Bojao sam se i neprestano gledao

na sat. Još samo pet minuta. Mirko se vratio od svog prijatelja.

- Jesi li igdje vidio Ljiljanu?

- Ne! Kamo je otišla?

- I ja se pitam.

- Da se nije što dogodilo?

- Ništa naročito. Dobio sam pismo od Smiljke

- bila je s Ivanom. Puno nas je pozdravio. Dao sam joj da to pročita i otišla

je, a da mi prvi put nije rekla kamo ide.

Zvonce je prekinulo naš razgovor. Potrčao sam da otvorim vrata - nije bila

ona. Pogledao sam još jednom niz ulicu, ali uzalud. Večerali smo bez nje.

Bilo mi je čudno gledati prazno mjesto, a u duši mi je bio tužan osjećaj.

Danas, kada je shvatila da Ivan nije dobio njezino pismo, da ima razlog

zašto ne piše. Danas je mogla zaključiti da je ostao isti, još uvijek onaj divni

Ivan - danas je prvi put nekamo otišla, a da nikome nije rekla ni riječi. Dugo

je čekala te riječi koje će joj ponovno vratiti radost koja je sjala na njezinu

licu. Nisam imao više snage čekati, pošao sam. Svratio sam kod Leonarde.

- Perice, uđi - to je prvi put da malo svratiš do nas. Upravo si mi sada

potreban, ne mogu riješiti onu prokletu matematiku.

Pompea

-24-

- Oprosti, Leonarda, nemam vremena - samo sam te htio vidjeti.

Bio mi je dragocjen svaki trenutak. Sad je već ozbiljno, žurno sam pošao u

stan. Moguće je da je već došla, a ako nije - što onda?

Pritisnuo sam zvono. Nitko se nije javljao. Pokušao sam još jednom. Čuo

sam korake, bili su njezini. Uzela me za ruku.

- Oprosti Perice, danas mi oprosti! Znam da si me tražio, vjeruj mi,

zaboravila sam ti reći kamo idem. Ne, ni sama nisam znala. Htjela sam otići,

reći svima kako sam vesela, sretna. Išla sam kamo su me noge nosile. Dugo

sam se zadržala u crkvi. Zahvaljivala i molila da Gospodin oprosti sve

kolebljivosti i neopravdanost moje sumnje. On zna sve. Zahvaljivala sam

dugo, nisam gledala na sat.

- Ljiljana, tko je imao pravo?

Šutjela je. Mir je bio u njezinu pogledu, u svakoj njezinoj gesti. Tako često

sitne stvari znaju učiniti veliki preokret. Bilo je to i ovog puta. Njezin mir

bio je i moj mir. Još samo nekoliko dana dijelilo nas je od zimskih praznika.

Sve teškoće i ispitivanja profesora nisu mogli poremetiti naš mir, niti

umanjiti radost, koja se nije mogla ničim zamijeniti. Dugo smo čekali taj

dan, i on je došao. Ðačke knjižice u našim rukama! Uspjeh je bio više nego

dobar.

Pošli smo skupa prema kolodvoru. Pomisao da ćemo ponovno vidjeti rodno

selo, svoje roditelje, prijatelje ispunjvala je radošću svaku žilicu našeg bića.

Vlak je krenuo. Visoke gradske kuće promicale su brzo pred našim očima,

grad je za nama ostajao u gustoj magli iz koje su se jedino nazirali visoki

tvornički dimnjaci. Ipak i njih je brzo nestalo.

- Koliko razlike, Ljiljana; sjećaš se dobro kad smo putovali u grad - čini mi

se da je prošlo toliko vremena, a ipak nije bilo davno.

- Perice, toliko se toga izmijenilo, a neke su stvari ostale iste.

Četvrt sata do našeg dragog sela, do toplog obiteljskog ognjišta. Opet vidim

poznata mjesta, za koja me vežu uspomene.

Nitko nas nije dočekao, jer nismo javili kada dolazimo. Bio je divan osjećaj

Pompea

-25-

opet vidjeti svoje. Pozdravili smo se i svatko je krenuo svojoj kući. Pokucao

sam na vrata, prva se javila seka.

- Naprijed!

Pokucao sam još jednom.

- Naprijed, već sam rekla!

Ušao sam. Svi su bili na okupu. Seka je pritrčala i poljubila me.

- Braco, braco!

Puno je govorila, nisam sve ni razumio. Mama i tata su me neprestano

motrili.

- Perice, kako si narastao! Koliko dugo ostaješ? Kako je bilo sine?

Trebalo je odgovoriti na svako pitanje i razgovor se oduljio do kasno u noć.

Kako sam sretan što sam ponovno kod kuće. Više nema onoga pogleda

gazdarice, koja je doduše, bila dobra, ali je često znala vikati ako smo samo

malo zakasnili na objed. Sad opet mogu zatražiti od mame jesti u bilo koje

doba. Rodna se kuca ne da zamijeniti ničim, najljepša je svakome.

Čekalo me još mnogo lijepih susreta. Želio sam da što prije svane i vidjet ću

ih sve: Ivana, župnika, Smiljku, nastavnike i toliko drugih.

U sedam sati otišao sam Ljiljani. Prvo smo posjetili župnika, koji nas je

srdačno primio.

- Djeco, ako vas uopće tako mogu nazvati, a da se ne osjećate povrijeđenima

- kako ste se snašli u gradu?

- Bilo je lijepo, velečasni, ali ne kao kod kuće.

- Ljiljana, tvoj glas nam je nedostajao u crkvenom zboru.

Mnogi su otišli: Ivan, Katica, Antun, Zvonko... No sad će opet biti kao

nekad.

Uputili smo se prema Ivanovoj kući. Tako smo ga željeli vidjeti, reći mu sve

i zamoliti ga za oproštenje. Ljiljana se ipak bojala.

- Perice, nećemo Ivana naći. On se možda nije vratio s posla.

Pompea

-26-

Imala je pravo. Mama je bila sama. Sjedila je na krevetu. Kad nas je

ugledala, napola žuto lice zalio je divan smiješak.

- Perice, Ljiljana, kako ste krasni. Drago mi je što ste malo navratili. Ivan je

baš dolazio prije tjedan dana. Dala sam mu, Ljiljana, tvoje pismo koje ga je

mnogo obradovalo. On će se javiti iz grada.

Pogledao sam Ljiljanu. Onoga kojeg je najviše voljela vidjeti, njega nema.

Onoga o kome je često maštala ovaj put neće vidjeti. Živjela je dugo za taj

susret, a sada opet jedna kušnja, žrtva koju mora podnijeti. Svakog dana išla

je k Ivanovoj mami, dugo su razgovarale. Jedino što mi je Ljiljana rekla bilo

je;

- Perice, mama je svetica - to nama običnim teško ide u glavu. Koliko patnji,

odricanja, a opet veliko pouzdanje u Providnost, što je odlika svetaca.

Dani su brzo prolazili. Sve je prošlo kao tren. Bilo je lijepo. Smiljka je iz

dana u dan sve ljepša i svojom pojavom polako, ali sigurno ulazila je u moje

srce.

Razgovarali smo često o doživljajima kod kuće.

Zelene klupe postajale su nam dosadne, premda su bile zelene, ipak nisu

mogle zamijeniti sve ono što nas ovoga puta zanima. Ivanovo pismo čekalo

nas je. Ljiljana ga je dugo nosila u svojoj školskoj haljini. Ne znam koliko

ga je puta čitala. Uistinu bilo je divno.

Draga Ljiljana!

Imam običaj odmah odgovoriti, ali ovoga puta nisam kriv. Znam da si dugo

čekala odgovor kao i ja Tvoje pismo.

Teško mi je tu unutra ako hoću reći pravu istinu. Sve ono što osjećam i

doživljavam moglo bi se staviti u tri riječi: Ivane, moraš izdržati.

Mama je teško bolesna; škola koju toliko volim za mene je zatvorena; tata

se neće vratiti, tri su stvari koje su mi svakog trenutka pred očima i iz dana

u dan sve više shvaćam - život me neće poštedjeti.

Ljiljana, divna je tvoja usporedba s ružama; mladi smo, pred nama je život.

Siguran sam. Mi moramo uspjeti. Mladost je vrijeme herojstva. Ako sada ne

Pompea

-27-

budemo heroji, nećemo biti nikada - mladost se neće više vratiti. Ljiljana,

simpatične su one točkice koje si stavila na kraju. Meni si dosta jasno rekla

- ja znam, ti znaš. Budi dobra.

Ivan

- Perice, ako itko ima pravo na radost, onda imamo mi. Teško mi je gledati

mnoge oko sebe koji sve čine da budu sretni, ali daleko su od toga.

- Imaš pravo. Svi mi želimo biti sretni - sreća je samo onda ako smo usrećili

druge. Prolaze pored nas ljudi, s jednima smo susretljivi, s drugima manje -

za treće bismo voljeli da nisu pred našim očima, a ipak svi koji prolaze

pokraj nas - ljudi su. Jednima dajemo osmijeh, drugima lijepu riječ, trećima

srce.

- Perice, srce se daje samo jednome.

- Ne! Srce se daje svima, ono je stvoreno da se daje, i ako ga sputamo

vlastitim željama, nikada neće biti sretno.

Teško je to njoj bilo shvatiti. Ona je svoje srce poklonila već davno, ali hoće

li prvi lanci biti pravi kojima će se vezati za čitav život?

Pompea

-28-

Mama je prešla rijeku

Sjedio sam na klupi i promatrao djecu. Kako su divni nevini pogledi i

bezazlene igre. Koliko uznemirenosti zbog jednog klikera, koliko radosti

kad im se priđe stisnutom rukom i s nekim darom. U tim bistrim očima

čovjek vidi svu jednostavnost života. Volio sam svu djecu bez razlike

poznam li ih ili ne, jer sva djeca svijeta jednaka su. Više sam gledao u njih

nego u knjigu koja mi je bila u rukama. Bilo je predvečerje, čulo se zvono.

Netko je umro. Imao sam običaj odmah izgovoriti jednu "Zdravomariju" za

dušu pokojnika. Nakon pola sata, uplašena, suznih očiju dotrčala je Ljiljana.

- Perice, Ivanova je mama mrtva.

Nisam imao riječi. Nijemo smo gledali jedno u drugo. Trajalo je to nekoliko

trenutaka.

- Prijatelji smo - sada ga treba utješiti, izraziti mu sućut, ali kako - teško je

to. Ljiljana, teško je sućut iskazati riječima.

- Pođimo, Perice, riječi će doći spontano.

Ivanova kuca bila je daleko. Mislio sam u

sebi: "Ivan je sada sam, tako sam. Majka, koju je toliko volio, otišla je.

Majka koja mu je bila jedina utjeha u životu, nje više nema." Nekoliko

koraka dijelilo nas je od Ivanove kude. Nismo ništa govorili, svatko je u sebi

smišljao riječi utjehe, ali duboko sam uvjeren kako su naše ljudske riječi u

ovim trenucima prazne. Ušao sam prvi. U srednjoj prostoriji na sredini

ležala je majka. Lijesa još nije bilo. Dvije velike svijeće pored glave, u

žutim rukama krunica s vrlo velikim zrncima. Ivan je stajao s desne strane.

Poljubio sam ga.

- Ivane, žao mi je.

Ljiljana mu je pružila ruku.

- Ti znaš sve što osjećam.

Odgovorio je samo jednom riječju: - Hvala!

Nastalo je vrijeme šutnje i trajalo je dugo. Svijet je dolazio i odlazio. Stajali

Pompea

-29-

smo nasuprot Ivanu, htjeli smo razgovarati malo više s njim, ali njegov je

pogled bio uprt samo u mamu. Znao sam, pričao mi je da je već kupio

posmrtno odijelo, ali za lijes toliko je toga još trebalo pripraviti. Nisam ga

htio smetati. Izašao sam na dvorište. Nekoliko ljudi stajalo je i razgovaralo.

Zamolio sam starog strica Niku da se pobrine za pogreb i lijes.

- Ivane, poći ću sada na poštu. Kako ću javiti tati?

Čim sam mu spomenuo riječ tata, promijenio se, lice mu je postalo crvenije,

a krupne suze koje dosad nisam vidio, počele su mu teći niz obraze.

- Perice napiši: "Tata, dođi, mama je umrla. Ivan."

Što li će tata reći?! Hoće li uopće doći?

Ivan ne sumnja u to, on je siguran da će doći

- a ja - ja sam dvoumio. Možda nemam pravo, ali činilo mi se - sutrašnji će

dan potvrditi moje mišljenje. Vratio sam se. Mamu su već stavili u lijes.

Čitavu noć nismo spavali. Sjedili smo: Ivan, Mirko, Ljiljana, stric Niko i ja.

Razgovarali smo. Svatko bi nešto rekao, a onda bi nastao tajanstveni mir.

Nikada mi nije bilo jasnije da svi ljudi u životu mogu postati govornici.

Prvo što me duboko potaknulo bile su riječi već oronula starca Nike. Kao da

nam je otac, govorio je:

- Draga djeco, vidite što je ljudski život, sad jest - sad ga nije, a ipak ne

poštujemo jedni druge. Koliko god u životu učinili, svima nam je na dasku

pa u zemlju. Osamdeset mi je godina. Jedva se sjedam djetinjstva, koje je

tako brzo prošlo. Nikad neću zaboraviti mladost, koja je, doduše, bila lijepa,

no više se neće vratiti. Još uvijek teško vjerujem da je prošlo doba o kojem

mogu kazati da sam živio, ne baš dobro, ali živjelo se.

Zastao je, malo se pribrao i kao u zanosu nastavio:

- Sjećam se dobro dana kada sam mladenačku ljubav okrunio brakom.

Lijepo je bilo. Plod njezin jesu djeca za koju sam živio, mučio se samo da

ona jednog dana budu sretna, a sada je došla starost. Ona je doba sjedanja.

Nemam više snage i osjećam da postajem dosadan sebi i drugima. Rado se

sjećam svega onoga što je prošlo, ali više me zabrinjava ono što će doći -

smrt.

Pompea

-30-

Starac je zastao. Dugo je šutio - sigurno se nečeg sjetio. Mirko je prekinuo

šutnju.

- Striče Niko, svašta ste doživjeli u životu. Što biste rekli nama mladima,

koji tek stojimo pred životom - tek jednom nogom zakoračili smo u njega.

- Draga djeco, idete u školu, mnogo toga znate, ja se ne znam ni potpisati.

Ne mogu vam na to pitanje učeno odgovoriti, ali jedno bih vam htio staviti

pred oči - život je nešto drugo nego ono što vi sada zamišljate. On je žrtva,

gledali ga bilo s koje strane. Stoga treba živjeti neprestano misleći na smrt i

na ono što nas čeka poslije nje.

Odgovor mi se činio malo čudan. Živjeti i stalno misliti na smrt - to mogu

samo stari. Mi mladi nismo skloni o tome razmišljati, možda samo zato što

je smrt od nas još daleko, ali sada, gledajući u lijes Ivanove majke, bila je to

stvarnost koja nas sve čeka. Ipak se nisam bojao. Ljiljana koja nije rekla ni

riječi, upitala je; "Ono što me najviše zanima ovog časa jest - zašto je

Ivanov tata otišao? Vi ste ga tako dobro poznavali."

- Da, dijete, čini mi se kao da je to bilo jučer. Zvona su zvonila i masa

svijeta bila je u crkvi. Marija, odjevena u bjelinu, s cvijećem u rukama, išla

je s Mladenom pred oltar. Župnik ih je vjenčao. Ne mogu zaboraviti izražaj

lica mladenaca. Marija, pokoj joj duši, koja sada ovdje mrtva leži,

neprestano se smijala. Čule su se samo riječi; - Kako su divni! Jedno za

drugo su stvoreni. - Ali to je potrajalo kratko vrijeme. Ivan se rodio, Mladen

je ostao još malo s njom i otišao. Dobar je bio, volio sam ga, ali, eto,

petnaest godina nisam ga vidio. Marija ga je stalno voljela. Sve mu je dala i

kada je otišao, nikada nije gubila nade, čekala ga je svaki dan. Sada je

mrtva, neće ga dočekati. Mladen će sutra doći.

Ljiljana je plakala, Ivan, koji ga je do ovog časa slušao suznih očiju,

progovorio je.

- Mama ga je tako voljela. Posljednje riječi bile su joj: "Sine, nemoj

zaboraviti tatu. Ja mu sve opraštam. Sve svoje patnje prikazujem za njega i

za tebe. Sigurno ćeš ga vidjeti: reći mu u moje ime: 'Sada se možeš vjenčati

sa ženom zbog koje si ostavio mene i dijete. Učini to, ja ti više nisam

zapreka.' Ivane, tata će te jednoga dana zavoljeti." Snažno je stisnula križ na

Pompea

-31-

svoje usne i izdahnula. Čitav njezin život bio je križ i vječno čekanje. Sada

je sretna. Toliko mi je puta govorila: "Ivane, i mi ćemo jednom biti sretni.

Krist je uskrsnuo, postoji uskrsnuće." Žao mi je mame, ali svijest da je

sretna daje mi snage da živim i nadam se.

Govorio je sasvim mirno. Ljiljana i ja izašli smo na dvorište. Lijepa

zvjezdana noć. Ništa se nije čulo niti je što remetilo noćni mir.

- Ljiljana, uvijek sam govorio mami: Noć je tako kratka; ja samo legnem, a

već me budi; no, sad tek vidim koliko vremena spavam.

Ivanovo lice izgledalo je smireno, s prikrivenim bolom, ali nije više plakao.

Ljiljana, sva

uzbuđena, stalno je gledala na sat jer vrijeme je prolazilo i ono se nije moglo

zaustaviti. U devet sati dolazio je prvi vlak kojim je tata mogao doci. Ivan

me poslao na postaju s još jednim čovjekom koji je poznavao tatu. Njegov

je tata bio u gradu u kojem sam završio prvi razred gimnazije, ali ga nisam

vidio. Ovoga puta tata nije došao. Teško nam se bilo ponovno vratiti i reći

mu da tata još nije stigao. Dugo me gledao, stavivši ruku na moje rame.

Primijetio sam, bilo mu je teško, ali nastojao sam ga trgnuti iz toga.

- Ivane, još su dva vlaka kojima može doći. U jedan i tri sata poslije podne.

- Ti ćeš Perice, opet poći na postaju.

- Svakako! - odgovorio sam.

Svijet je već čekao u dvorištu: došli su da kažu zbogom ženi kojoj je život

bio bol i teret. Tiho su govorili između sebe: "Bogu hvala. Bog ju je uzeo

sebi, bolje je nego da se pati; ali dijete, dijete je ostalo samo."

Župnik je već odavno znao za herojsku obitelj, kako je često i sam

spominjao, no dosad ga nisam vidio da plače. Danas su njegove oči bile

suzne, nije to mogao sakriti. Svijet je čekao, ali kako, kako dočekati i

posljednji vlak, bilo mi je neprestano u glavi, posljednju nadu, koja će

možda prevariti? Ljiljana je drhtala kao prut, oči su joj duboko upale od

umora. Prišla mi je:

- Perice, tata sigurno neće doći. Da je htio doci, već bi došao.

Pompea

-32-

Bilo je vrijeme da ponovno pođemo na postaju, a jedva su me noge nosile.

Još uvijek bio je neki tračak nade, ali - vraćali smo se s postaje sami. Uvijek

sam bio čvrst i na prste bih mogao izbrojiti koliko sam puta zaplakao, ali

suze su mi tekle i nisam ih mogao zaustaviti. Tata nije došao, ali kako to

Ivanu reći baš sada, sada kad treba otpratiti majku, sada kad ostaje tako

sam? Progurao sam se kroz mnoštvo. Nitko nas nije ništa pitao, jer svima je

bilo jasno kad su nas ugledali. Prišao sam mu bez riječi. Zagrlio ga, stisnuo

ga kolikogod sam mogao. Plakali smo skupa, a plakali su i svi ostali koji su

tog poslijepodneva bili tu. Plakao je možda i onaj kojeg smo čekali, ali te

suze mi nismo vidjeli.

Duga povorka pošla je prema groblju. Za lijesom išli smo: Ivan, Mirko,

Ljiljana, stric Niko, ja i toliko drugih. Tvrdo sam stisnuo uza se Ivanovu

ruku i u sebi mislio: Ivane, svi su te ostavili kao da se sve urotilo protiv

tebe, ali znaj, ja ću stalno biti uza te, stajalo me što mu drago. Svjestan sam

bio da je moja pomoć malena, ali ja želim dijeliti tu bol jer Ivan je bio dio

moga života. Sve sam češće stiskao njegovu ruku i duboko sam bio uvjeren

- ništa nas u životu ne može rastaviti. Njegova patnja bit će i moja, zajedno

ćemo radost dijeliti, moj tata bit će i njegov tata, moja mama i njegova

mama. Još samo nekoliko metara do groblja. Zvono je počelo zvoniti. Čuo

sam ga svaki dan, ali danas kao da ga nisam primjećivao. Silno sam bio

znatiželjan što će Ivan reći nad otvorenim grobom majke. Prišao je sasvim

mirno bez suza. Svima je zastao dah, samo su ptice svojim plašljivim

glasom remetile mir koji nikad ne napušta groblje.

- Mama, hvala ti za sve, za svaki trud. Sjećam se dobro onog dana kada si

mi rekla: "Koliko sam se mučila dok sam te rodila, to ja najbolje znam, i

kada si se rodio, ostao si siroče jer tata je odmah otišao." Mama, tvoja je

borba gotova, prešla si rijeku o kojoj si mi toliko govorila, čekaj me na

drugoj obali! Tata nije došao da ti kaže ni zbogom; nisam to mogao ni

zamisliti, ali, mama, ti si mu sve oprostila. Rekla si mi to kad si nas

ostavljala: "Ivane, nemoj zaboraviti tatu. Ja mu sve opraštam i sve svoje

prikazujem za njega i za tebe, sigurno ćeš ga vidjeti. reći mu u moje ime:

'Sada se možeš vjenčati sa ženom zbog koje si ostavio mene i dijete: Učini

to, ja ti više nisam zapreka.' Ivane, tata će te jednoga dana zavoljeti."

Pompea

-33-

Duboko sam uvjeren u to. Čekaj nas na drugoj obali. Mama, obećajem ti.

Bez tate neću doći.

Sagnuo se nad lijes, poljubio ga posljednji put.

- Mama, zbogom! Izmaknuo se korak nazad. Župnik je počeo moliti, a on je

odgovarao na svaki zaziv. I kad je lijes već bio spušten, sagnuo se te grudu

zemlje bacio na lijes.

Ostali smo sami. Ivan je prvi počeo razgovor.

- Nema više moje mame. Zatvorene su oči koje su me toliko puta milo

pogledale, pratile me na svakom koraku - često plakale samo zato što su

gledale teški put koji moram proći. Danas su i one ugasle. Ukočene su ruke

koje su me othranile, toliko puta zagrlile, sklapale moje ruke na molitvu. I

njih više nema. Tu su u grobu, bez snage.

Zanijemila su usta iz kojih sam uvijek čuo riječi utjehe: - Sine, budi veseo!

Mi ćemo pobijediti. I ona su sada zauvijek zašutila.

Ivan je još uvijek bio suznih očiju. Jedini koji bi mogao obrisati suze u tom

trenutku bio je tata, ah njega nije bilo. Divno, umorno lice gledalo je

samoću u koju mora poći. Nijeme suzne oči, koje su uvijek bile pune sjaja i

veselja, za trenutak su ugasle kao da više nemaju snage pogledati gore. Pod

humkom zemlje ostalo je sve, u zemlji mu je bio raj. Nada da će tata doći

bila je zakopana skupa s lijesom majke. Ostalo je samo ono treće - nastaviti

život s nijemim gledanjem bez suza.

- Ivane, odsad ćeš biti kod nas.

- Ne, Perice, hvala! Shvaćam, život me neće štedjeti, ali moram se uhvatiti u

košac s tom jednom riječi koju zovemo život. Što me sve čeka, ne znam, ali

jedno znam: moram pobijediti, tata me jednog dana mora zavoljeti.

Govorio je uvjerljivo, a pogled mu je bio uperen nekamo daleko, kosa

spuštena gotovo na oči, koje su opet za trenutak postale svijetle. Uspravni

hod i neka nadnaravna snaga gonila ga je naprijed. Nisam se čudio tome, jer

Ivan će imati snage za sve, budući da ide kroz život pod vidom vječnosti.

Kod kuće su nas nestrpljivo čekah; mama nas je već dočekala na vratima.

Pompea

-34-

U sobi su sjedili tata, stric Niko i još mnogo ljudi. Kad smo ušli unutra, svi

su se digli na noge, još jednom tvrdo stisnuli Ivanu ruku, neki ga pomilovali

po kosi. Pričalo se dugo. Ljiljana je sjedila uz Ivana, prateći svaki njegov

pogled. Kad su se njihovi pogledi sreli, oborili su oči. Tata nas je promatrao

sve kao svoju djecu, te duboko ganut tragedijom kojoj smo bili živi svjedoci

rekao;

- Ne mogu vjerovati da se jednom može voljeti, a poslije mrziti. Ne mogu

vjerovati da otac može otići a da se više ne vrati; zar se djeca mogu

zaboraviti? Makar se onima koji odlaze katkad to učinilo moguće, jednoga

dana bit će im jasno da su učinili pogrešan korak. Nikad neće moći

zanijekati ono što ih je u životu vezalo, niti reći da je to samo prošlost. Ta je

prošlost u njima, mogu je zaboraviti, ali samo privremeno. Svjesno ili

nesvjesno misle na nju. Ako smo djeci dali život, onda imaju pravo na našu

ljubav i pomoć.

Stric Niko, naslonjen na klupu, s lulom u ustima koju je svaki čas vadio i

udarao o nogu stola, bio je crven u licu kao rak, kao da tolike godine nisu

ostavile svoje tragove na njemu. Jedino sijede vlasi i veliki brkovi, bijeli kao

snijeg, govorili su o njegovoj starosti, o životu koji je ostao iza njega. Dugo

je stavljao lulu u torbu, koju je uvijek nosio uza se. Imala je puno pregrada;

pomaknuvši je u stranu, prebacio je nogu preko noge te počeo:

- E, nema više onih starih dobrih vremena! Govorili ne znam koliko da smo

zaostali što ih želimo, ipak ćemo za njima stalno žaliti. Sjedaš se dobro,

kume Marko, kako se prije živjelo. Tko bi mogao i pomisliti da se rastaju

oni koji su jednom stali pred oltar!? Njih je rastavljala samo smrt, ah ni ona

nije bila za dugo, jer stari svi umiru u kratkom razmaku. Ako je umro djed,

brzo će i baka, bila ne znam kako zdrava, prekine je bol za njim. Toliko

slučajeva znam gdje su umirali samo dan-dva poslije, a danas mnogi tek što

su počeli živjeti skupa, još možda nisu prestale priče o svadbi i darovima,

rastaju se. Kažu da se danas uzima iz ljubavi; nas su često drugi ženili, a

ipak mi smo ostali čitav život zajedno.

- Tako je, striče Niko! - javio se stari Matan. - Ja sam svoju Anu vidio samo

jednom prije nego ćemo se uzeti, a, eto, Bogu hvala, s njom sam doživio

starost. Izrodila je toliku djecu i dali smo im komad kruha u ruke. Sad smo

Pompea

-35-

sretni kad vidimo da su oni sretni. Bilo je i muke, ali nikada ne bih mogao

pomisliti da se prestanem mučiti. Ja sam se mučio za svoju djecu, a gledam

danas: mnogi ih samo rode i ostave. Ne znam, čemu to vodi. Jedno sigurno

znam, da to neće ići tako dugo.

Jozo, koji je šutio u lijevom kutu sobe, na čijem sam licu rijetko kad vidio

smiješak, pa i onda kad je bio najveseliji, udario je rukom po koljenu te

izvadio iz džepa kutiju u kojoj je bio duhan; komad papira stavio na vrh

jezika; dugo je titrala cigareta u njegovim napola ispucalim rukama. Činilo

se da će je prelomiti. Konačno ju je stavio u usta, povukao dva dima,

duboko uzdahnuo.

- Da, težak bi bio život kad se u njemu ne bi moglo zaboravljati. Koliko nam

se puta u životu učinilo da smo zaboravili, a samo jedan trenutak i opet je

pred nama slika naše prošlosti, koja nas veseli ako je lijepa, a nerado se

sjećamo svega onoga što je bilo teško. Danas Mladen nije došao ispratiti

Mariju.

Zastao je i u sobi je nastao tajac. Svi su očekivali njegovu riječ. Rijetko je

kada govorio, ali ako je počeo pričati, nešto veliko i važno moralo ga je

potaknuti na to. Nastavio je:

- Skupa smo odrasli. Otkako znam za sebe, Mladen i ja se nismo razdvajali.

Pravili smo vodenice od stabljika kukuruza i naše su uvijek bile najbolje.

Kad smo čuvali stoku, uvijek smo zajednički jeli te dijelili i posljednji

zalogaj. U školi nas je jedino učiteljica Branislava uspjela rastaviti, ali samo

za kratko. Iza škole opet smo bili neraz- druživi. Prolazilo je vrijeme, rasli

smo i u naš svijet počeli su ulaziti novi doživljaji. Nije nam bilo sporedno

što ćemo obuči, kako će kosa stajati. Naše su oči tražile i brzo su se

zaustavile, moje na Dragici (bacio je jedan pogled na ženu koja je sjedila

pored moje mame i u ruci držala četvrtog sina), Mladenove na Mariji. Kako

smo im prišli prvi put, ne mogu nikako zaboraviti. "Na zdenac moraju doći

barem jednom na dan" - rekao je Mladen. "Pođimo tamo!" Čekali smo čitav

dan. Neko smo vrijeme sjedili. Drugima je to bilo čudno. "Jozo - nastojao

me nagovoriti - uzmimo mi udičnjake, ja imam štapove pa ćemo loviti ribu."

Odgovorio sam mu: "Nemamo udica." Na to je dodao: "Nije važno, ne treba

nam riba, nego samo da vidimo njih." Došle su pred samu večer. Vidjele su

Pompea

-36-

nas. Čitav dan smo zbog njih tu stajali, a sada kada je trebalo reći makar

jednu riječ, gurali smo jedan drugoga: "Počni ti!" Odvažio sam se i rekao:

"Pričekajte, Dragice, i mi ćemo kući." Čini mi se da si odgovorila:

"Možemo li vam pomoći nositi ribu?" Kimnula je glavom u znak

odobravanja, a Jozo je nastavio: Od te večeri sreli su se naši pogledi i više

se nisu razdvajali. "Jozo, bez Marije ne bih mogao živjeti." Kao da je jučer

izgovorio te riječi. "Ona me osvojila ne samo svojom ljepotom, nego

kudikamo više svojom dobrotom." Svaka druga njegova riječ bila je njezino

ime i gdje god sam ga pročitao, znao sam da je to učinio Mladen. Vjenčao

se samo sedam dana prije mene. Meni se činilo da nema sretnijeg para, da se

rijetko mogu naći tako dva lijepa, ali istodobno i dobra biča. Mladen me

ipak u životu dvaput iznenadio. Bilo je to nakon dvije godine, kad si se ti,

Ivane, rodio. Sjedio sam u trijemu, a Dragica je baš postavljala ručak.

Mladen je došao tiho, prvi put da već s vrata nije vikao. Rekao mi je: "Jozo,

zbogom; ja odlazim." Jedino tada u životu moje i njegove misli nisu bile

iste. Na pitanje "Zašto, Mladene?" odgovorio je: "Vidjet ćeš i sam."

Dugo sam držao njegovu ruku na kojoj je bilo ispisano ime Marija. Pokazao

sam mu da pročita još jednom. Pogledao me i prvi put s nepovjerenjem

rekao: "Jozo, vrijeme će to izbrisati." Otišao je. Pošao sam odmah vidjeti

Mariju, koju sam našao nagnutu nad tobom, Ivane. Plakala je. Upitao sam

je, što joj je rekao. Odgovorila je: "Ništa posebno, samo jednu rečenicu:

'Zbogom, Marija, ja se više ovdje neću vratiti!'" Uistinu, sada vidim da je

održao obećanje, ali danas me opet iznenadio. Zar je uistinu vrijeme

izbrisalo sve? Zar se barem, kad čuje ime Marija, ne sjeti svega što ga je

vezalo s tim imenom? Zar se može u potpunosti zaboraviti? Marija je

zaslužila da joj bar dođe na sprovod i kaže posljednje zbogom.

Jozo više nije govorio; cigareta koju je držao u ruci sama je izgorjela.

Izvadio je opet kutiju i pravio drugu. Ivan je nepomično slušao i gutao

svaku riječ. Stari stric Matan počeo je kašljati kao u pola zime.

- Vidite, starce ne ostavlja kašalj ni kad je vani toplo. Znak je to da nam je

brzo poći. Ovo je posljednja pjesma koju mi stari pjevamo na ovome

svijetu.

Digao se, oslonjen na štap, pošao je prema izlazu. Digli su se svi. Otpratili

Pompea

-37-

smo starce: neke do kuće neke samo do izlaza. Silazeći niz stepenice, činili

su to pažljivo, ponavljali su više puta:

- Držite nas dobro, jer čim starac padne, odmah nešto mora slomiti!

I sastat će se oni sutra opet, pričati dugo o onome kako je nekad bilo živjeti

u svome svijetu prošlosti iz kojeg se ne mogu istrgnuti. Gledat će oni sve

novo i žaliti za starim dobrim vremenima. Oko njih toliko se toga mijenja,

ne mogu se složiti sa svime. Proći će pored njih mladi, smetat će ih ako se

javno grle i ljube; oni su šetali samo uhvaćeni za jedan prst, a više su puta

razgovarali samo kroz prozor. Ako su cipele uske ili s visokim petama,

dobacit će oni:

- Dijete, idi se obuj! Slomit ćeš u tome vrat!

Djeca koja prolaze pored njih, uvijek ih pozdravljaju, ah oni su navikli da

im poljube ruke, tako je to bilo od davnina. Sjede i čekaju smrt. Njihovo

naborano čelo govori nam o životnom iskustvu, njihova zgrbljena leđa o

teretu života, koji nije bio lak. Riječi su im vrijedne kao zlato, jer život ih je

naučio kako se ljubi i moli, a ipak ne slušamo ih rado, premda nam starci

mogu mnogo reći. Čudna je, ali svagdašnja slika: starac na svoja koljena

najradije stavlja unuče i oni nađu zajednički jezik.

Posljednji je otišao kući Jozo. Stavio je na svoje čvrste ruke dva sina.

- Vjerujte, nekada sam tako umoran i teško mi je podignuti bilo što, ali njih

mi nikada nije teško. Djeca su najslađi teret života.

Jedino je još ostala Ljiljana. Dvije noći nije spavala. Bilo je to mnogo za

nju, ali nikome nije rekla da je umorna. Otpratili smo je do kuće; selo je bilo

u dubokom snu. Na rastanku je rekla:

- Ivane, sutra ćemo se opet sastati.

- Ne, Ljiljana, potreban mi je odmor i mir. Želim neko vrijeme ostati sam.

- Onda prekosutra!

- Možda. Laku noć, Ljiljana!

Ivan je tu noć spavao kod nas. Dugo je ujutro zahvaljivao. Uzaludna su bila

moja, mamina i tatina uvjeravanja da ostane kod nas. Gledao sam ga dok je

Pompea

-38-

odlazio. Što je sve razmišljao u dubini svoga bića, tko bi to mogao znati?

Kod kuće će ga dočekati samo prazna soba i stvari koje će ga neprestano

podsjećati na mamu. On bi je na drugom mjestu možda prije zaboravio, ali

tko od ljudi to želi? Jedno se ime uvijek izgovara dostojanstveno, jedna

ljubav ne prestaje nikada, jednom se ima majka i kad umre, nitko je ne može

zamijeniti. Prve riječi što sam počeo govoriti bile su "mama"; njezina me

ruka neprestano pratila. Kako su puna usta samo jedne jedine riječi! Znao

sam: makar me svi mrzili, ona će me voljeti, i kad me svi ostave, napuste,

ona će biti uz mene. Ako me budu i pravedno osudili, ona će me opet

braniti; kad budu pljuvali po mome licu, mama će ga jedina ljubiti - samo

zato jer je mama. Shvaćam plač onih koji je više nemaju, nisu uzaludne

suze, smrt im je odnijela mnogo. Ipak toliko toga još uvijek nije mi jasno.

Toliko djecu grije ljubav oca i majke, a ipak je mnogima uskraćena bila

jedna strana, nekima čak i obje. Jedni su rođeni da žive, drugi da pate. Jedni

umiru od gladi, drugi su presiti. Gdje ima slobode, ima i robova; tamo gdje

su sretni, pored njih su i nesretni; lijepi i ružni istodobno hodaju; dobre i zle

jednako sunce grije. Istina i neistina su tu, premda nikada ne mogu ići

skupa; svi su ljudi jednaki - tolike razlike ostaju. Govori se o pravdi, a

zatvorena su joj vrata; o miru, a neprestano se ratuje. Povezani smo svim

mogućim vezama, a često smo ipak sami. Izumili smo tolike stvari, sebi i

dalje ostajemo tajna.

Ivan nije išao ispred mojih očiju. Žalostan je čovjek kad nema jednu ruku,

no gleda u onu drugu, ona će raditi više. Teško je djeci kad im umre jedan

od roditelja, ali tješe se, jer onaj roditelj koji je ostao na životu, voljet će ih

dvostruko. Ivan se više nema čemu nadati. Tata je živ, ali kada ga nije došao

utješiti sada, ništa ga više ne može dirnuti. Zar je stvarno vrijeme tako

modno? Gradi i razvaljuje, rastavlja i sastavlja, jednima donosi željno

očekivane susrete, druge ruši prije nego su se nadali.

Dolazi mi na pamet Irena. Zašto je ona otišla tako nenadano s pozornice

koju zovemo zemlja? Je li već sa šesnaest godina bila umorna od života,

koji je tako tragično prekinula i pošla u susret smrti, nadajući se boljem

rješenju. Razgovarao sam s njom i iz njezinih očiju izbijala je vedrina,

radost - ali sada mi je tek jasna ona rečenica, koju je izgovorila na stubištu

Pompea

-39-

kazališta: "Perice, taj život krvnik!"

- Zašto, Irena? - upitao sam je. Nije odgovorila. Nakon nekoliko dana došla

je u školu kao obično. Bila je na prvom satu, s drugog je otišla da se na treći

više nikada ne vrati. Jakov je slučajno uzeo njezinu torbu, želio je prepisati

matematiku, ali knjiga nije bilo. Zavijena torta razdjeljena na trideset

komada i na njoj ispisana samo jedna rečenica: "Bila sam suvišna i zato

odlazim." Razrednik i još nekoliko nas đaka pošli smo odmah na prugu, ali

bilo je kasno. Znala je kad će naići vlak; prišla mu je hodajući u susret, kako

nam je vlakovođa rekao; i od divne Irene ostalo je samo nekoliko komada

razbacanih na sve strane. Teško ih je bilo sakupiti. Četiri stotine metara

dalje niz prugu našli smo školsku pregaču, u kojoj je bilo pismo; četiri pune

stranice. Imao sam ga u rukama, prepisao sam ga, ali nerado ga čitam. Znao

sam gotovo napamet njegov sadržaj.

Bila sam bezbrižna, radovala sam se. Na mojem licu uvijek je bio široki

smiješak. Mama, gledajući me kako sam sretna i zadovoljna, često je znala

zaplakati. Kad sam je upitala zašto, uvijek je šutjela. Nisam na to puno

obraćala pozornosti. Dok sam prolazila ulicom znali su mi često reći:

"Pogledajte je, ista majka." I drugima su to govorili, ali jednoga dana, tada

sam imala jedanaest godina, prišla mi je gospođa Anka, zagrlila me i

poljubila. "Irena, tata i mama kada bi te sada vidjeli, zavoljeli bi te." Bilo

mi je čudno jer tatu i mamu sam vidjela svakoga dana. Kad bi u razredu

učitelj rekao da će biti roditeljski sastanak, dobacivali su: "Irena, tko će tebi

doći?" Odgovorila sam mirno: "Tata i mama". Oni su se uvijek nakon toga

smijali. Sve mi je to izgledalo čudno, ali ništa nisam govorila mami.

Nastojala sam sve zaboraviti, no iz dana u dan bilo mi je sve jasnije: sa

mnom nešto nije u redu. Mama me preduhitrila: "Irena teško mi je tu unutra

kad želim reći pravu istinu. Sad ti je trinaest godina i možeš je podnijeti. Ja

nisam tvoja majka niti je moj muž tvoj tata. Sjećam se dobro tvojih roditelja.

Bili su divni. Radovali su se kad si se rodila, ali iza toga su se brzo rastali.

Tata sad ima drugu ženu, mama drugog čovjeka. Imaju drugu djecu. Prije

jedanaest godina donijela te mama u našu kuću i rekla: "Jelo, uzmi je k

sebi!" Poljubila te i izašla, više se nije vraćala.

Zaplakala sam i neprestano gledala u majku koju sam zvala majkom, koja je

Pompea

-40-

imala majčinsko srce, ali me nije rodila...

Znam, imala sam roditelje, ali nikada neće doći. Ja ih neću vidjeti. U meni

je ostala samo nada, koja me iz dana u dan varala, tužan osjećaj da sam u

ovom životu sama, tako sama. Nisam željela mnogo; samo da barem dođu

jedan dan, samo jedan dan da me uzmu za ruku i provedu kroz moju ulicu,

da svi vide da ih imam, da sam rođena iz ljubavi, pa opet mogu otići. Željela

bih barem jedan dan biti sretna kao i sva druga djeca.

Svjesna sam da taj dan neće doći. Neću više prolaziti kroz svoju ulicu, niti

biti dijete sažaljenja. Suvišna sam i zato odlazim. Torta je znak da sam vas

sve jednako voljela. Budite sretni, ja nemam više snage za to.

Irena

Stavio sam na njezin grob buket ruža. Ona je sama bila ruža, koja je tako

divno procvjetala, ali nisam joj odobrio, niti to mogu, što je otišla neubrana i

zašto je sama pokidala latice života. Još je bilo za nju svjetla na ovom

svijetu, ali u času slabosti više je voljela tamu, nego pogledati gore. Odlično

je rješavala matematičke probleme, problem života nije mogla ili nije imala

snage za to. Ne želim joj suditi ja, samo jedno znam: poći u smrt

svojevoljno nije rješenje života. I kada sam čitao Goetheova Werthera,

protestirao sam u dubini svoje duše. Oduzeo je sebi život samo zato što nije

doživio ljubav, a tako je žarko ljubio; što se nadao u životu biti sretan, a

život je postao prazan, jednoličan. Ostalo je ono treće: poći u smrt; to mu se

činilo najprikladnije, a ipak, ljubav je sve prije negoli oduzimanje vlastita

života. Mnogi su ga kovali u zvijezde govoreći da je učinio herojsko djelo

oduzevši sebi život zbog ljubavi. Bunio sam se protiv toga i nisam bio sam.

Oduzeo ga je samo zato što nije imao snage živjeti. Htio se prestati boriti, a

život treba živjeti do kraja - to je veće herojstvo.

Irena je otišla, trpjela je mnogo, a imala je divan osmijeh, uspravan hod,

dugu kosu i kestenjaste oči, koje više neću gledati.

Tjedan dana Ivan nije dolazio. Ljiljana je s nestrpljenjem čekala. Rekla mi

je:

- Perice, kamo je mogao poći? Zašto ništa nije kazao?

Pompea

-41-

- Ne znam. Sigurno nije otišao bez razloga. Samo je rekao da mu je

potreban mir. Još samo tjedan dana i opet ćemo pakirati stvari. Ljiljana,

sigurno i sama primjećuješ da je naš život samo kidanje od onoga što je bilo

lijepo. Više nema praznika, ponovno školske brige, rastanak od kuće, od

roditelja, od onih koje volimo.

- Perice, rastanak je uvijek težak, no tješi me što je to samo za kratko

vrijeme; ali vrijeme nekada odnosi i ne vraća više ono što nam je drago.

- Pođimo, Ljiljana, van! Večer je tako divna. Sunce posljednjim zracima

obasjava zemlju. Sitni oblačići upozoravaju da bi sutra moglo biti kiše.

- Kako je samo divna večer iza lijepo provedena dana!

- Da, Perice, još divniji je osjećaj da dan nije prošao uzalud.

- Ni jedan nije uzaludan, pa ako baš ništa ne napravimo, ipak jedan dan smo

stariji, jedan dan bliži smo smrti, jedan dan se više neće vratiti.

Kao i svake večeri išli smo prema Ivanovoj kući. Opet je bila zaključana.

- Ljiljana, a ako više ne vidimo Ivana?

- Perice, zašto mi to govoriš? Doći će barem s nama se pozdraviti.

Više je nisam vidio sve do onog dana kad ćemo poći u školu. Došla je rano

ujutro i upitala me:

- Idemo li prvim vlakom?

- Kako hoćeš, Ljiljana.

Oprostili smo se od svojih, seka je pošla sa mnom na postaju, a Smiljka će

me već tamo čekati. Ljiljana me zamolila:

- Navratimo još jednom do Ivana!

Znao sam da Ivan nije još stigao, ali nisam joj htio učiniti nažao. Bilo je sve

kao i prije, zastori na prozorima spušteni do kraja. Otišla je unutra, ja sam

počekao na ulazu. Kad sam se najmanje nadao, vrata više nisu bila

zaključana. Samo što je ušla unutra, pozvala me. Ušao sam, pozdravili smo

se, Ivan je pakirao stvari. Primjećivao sam da mu se žuri.

- Ivane, kamo?

Pompea

-42-

Nasmijao se i pokazao prema gradu. Ljiljana je stala kao izbezumljena. Bio

je to samo početak nade u koju nismo bili sigurni.

- Sinod nisam imao vremena za pakiranje. Do dvanaest sati pisao sam jedno

pismo i nisam ga htio zatvoriti dok ga vi ne pročitate.

Pošli smo u drugu sobu, uzeo je pismo u ruku i rekao:

- Slušajte, čitat ću glasno.

Tata!

Ovo je prvo pismo koje ti pišem. Dugo sam razmišljao da li da ti pišem ili ne

pišem. Ipak ne mogu a da ne kažem sve. Pročitaj ga do kraja, premda ne

želim da s njime bude kraj, nego početak. Više nema zapreke da budemo

zajedno. One, koja ti je u životu bila kriva i kojoj si već davno okrenuo leđa,

ostavivši je samu, više nema. Otišla je mlada, samo zato što si otišao ti.

Pogledaj u svoju ruku i pročitat ćeš njezino ime. Toliko si ga puta napisao,

izgovorio. Kada si odlazio, rekao si Jozi: "Vrijeme će izbrisati sve." Koliko

je vrijeme stvarno moćno, najbolje znaš, tata, ti. Ne želim vraćati prošlost,

ali čuo sam, tata, početak je bio divan. Nisi sigurno zaboravio zdenac kad

ste hvatali ribe samo sa štapom, bez udica, kad ste se prvi put susreli. Bili

ste tada sretni i činilo vam se da će to stalno trajati, ali svršetak je bolan.

Tata, dugo smo te čekali. Nisi došao reći ni posljednji zbogom mami, s

kojom si krenuo u život, da zajedno nosite teret života. Ostavio si je već na

početku samu, da joj na kraju, kad je umrla, ne dođeš ni na sprovod. Ne

znam zašto? Zar je učinila tako veliko zlo koje se ne može oprostiti? Uvijek

mi je rekla sve i ponavljala više puta: "Mladen će se vratiti." Čekala je

dugo. Više te neće dočekati. Nije gubila nadu ni kada je umirala. Sigurno

želiš čuti posljednje njezine riječi. Evo ih tata! "Sine, nemoj zaboraviti tatu!

Ja mu sve opraštam. Sve svoje patnje prikazujem za njega i za tebe. Sigurno

ćeš ga vidjeti, reći mu u moje ime: Sada se možeš vjenčati sa ženom zbog

koje si ostavio mene i dijete. Učini to! Ja ti više nisam zapreka. Ivane, tata

će te jednoga dana zavoljeti."

Tata, mama ti je oprostila sve. Možda je njezina krivnja samo u tome što te

voljela i onda kad si otišao. Ne trebam govoriti više; znaš to, tata, bolje

nego ja.

Pompea

-43-

Nisi ostavio samo nju, ostavio si i mene. Nije trebalo proći dugo vremena da

osjetim nedostatak tvoje očinske ruke. Kad mi se činilo da dalje više ne

mogu izdržati, mamine riječi davale su mi snagu za svaki korak naprijed.

Sada ni nje više nema, ostao sam sam.

Koliko sam puta rekao riječ "tata"! Nikada nisam dobio odgovor, a imao

sam pravo na to. Ja ti, tata, nisam ništa učinio nažao, niti ću to ubuduće

učiniti. Imaš drugu djecu, znam... Volim ih, premda ih još nisam vidio.

Dopusti mi da ih zovem sestrama i da me mogu zvati bratom. Ne tražim da

me primiš pod svoj krov, jer ne želim svojom prisutnošću možda remetiti

tvoju sreću. Tata, imam samo jednu molbu - voli me kao sina!

Doći ću u grad u kome živiš. Srest ćemo se više puta. Ne tražim mnogo,

samo stisak ruke, pozdrav ili smiješak i bit ću zadovoljan. Bit će to znak da

me voliš i ja ne želim ništa više. Znam ulicu u kojoj stanuješ, proći ću često

njom.

Zbogom! I v a n

- Divno, Ivane!

- Ubacit ću ga usput. već smo zakasnili na prvi vlak, ali ništa zato, imamo

drugi.

Znao sam da će me Smiljka čekati dugo i tko zna što će pomisliti. Ivan je

uzimao stvari i za svaku nas je pitao da li da je ponese ili ne. Ljiljana je

uzela veliku sliku na kojoj se vidio divan osmijeh Ivanovih roditelja, koji su

u svojim rukama držali vjenčani buket ruža. Držeći je u ruci rekla je:

- Ivane, ponesi je u grad, da bi mogao prepoznati tatu.

- Ne, Ljiljana! Neka ostane tu; mnogo sam je puta gledao i zapamtio sam

tatin lik; samo će tata teško prepoznati mene. Posljednji put me vidio kad

sam imao devet godina. Sjećaš li se, Perice, išli smo iz škole.

- Da, onda mi nisi rekao tko ti je to.

Ivanu je bio težak rastanak i od kuće. Rekao je tužno:

- Ostat će prazna, bez života, sve dok se opet ne vratim, a kad će to biti, tko

bi to mogao znati. Jedini njezini stanovnici bit će miševi, koji će bezbrižno

Pompea

-44-

šetati tamo-amo, ali se ni oni neće dugo zadržavati, jer u njoj nema hrane ni

za mene, ni za njih.

Zaključao je vrata i još jednom provjerio jesu li svi prozori dobro zatvoreni.

Prošli smo, okrenuvši se još jednom prema kući. I ovog puta jedno se

ognjište gasi. Kuća u kojoj ne gori vatra nema života. Prvi ju je ostavio tata i

već petnaest godina nije prekoračio njezin prag; druga je otišla mama, samo

nekoliko dana prije Ivanova odlaska; danas joj govori zbogom Ivan. Tata se

više neće vratiti u nju, sad ima drugu kuću. Mama također, jer je prešla

rijeku ovozemnog života - više joj nije potrebna. Jedino Ivan..., no ni on nije

bio siguran. Ostat će ona tako sama i onima koji prolaze pored nje govori

mnogo. Jedna je obitelj razbijena, a obećavala je sve najljepše. Ušlo je u nju

dvoje mladih, koji su se voljeli, bila je puna ljubavi; sada su samo prazni

zidovi i umjesto cvijeća na prozorima stoje zastori koji su spušteni sve do

kraja. Djeca, o kojoj su sanjali, neće se igrati po dvorištu, niti svojim

smijehom razbiti tu pustoš koja ubija. Jedino dijete iz te kuće u svojim

rukama drži pismo, sinoć ga je pisalo do kasno u noć. Upućeno je tati, koji

je prvi napustio kuću; napisao ga je sin, koji je zaključao vrata. Prošlost u

ovoj kući bila je teška, ali sve je oprošteno krivcu. Budućnost, ona bi mogla

biti divna; Ivan ne traži mnogo; dosta mu je samo pozdrav, smiješak.

Ubacio je u poštansku kutiju pismo nade. Kosu, koja mu je pala na čelo,

digao je; lice mu je bilo crveno, na očima se primjećivao umor.

- Perice, učinio sam sve što sam mogao. Ne znam čime bih više pokazo da

mi je itekako stalo da priđem tati. Ići ću u školu, sve je već u redu. Do

podne ću raditi; našao sam zaposlenje i stan, ali idem u grad gdje živi tata.

Moja će glavna briga biti da me on zavoli.

Udario sam ga po ramenu.

- Dakle, zajedno, Ivane!

- Perice, naš će razrednik biti profesor matematike.

Ostalo je još samo pola kilometra do postaje. Bio sam veseo, premda sam

odlazio od kuće. Uz Ivana sam siguran, njegova prisutnost uvijek me dizala.

Naš će razred sad uistinu biti naš. Moja radost, međutim, koliko god je bila

velika, ako bih je usporedio s Ljiljaninom, ne bi bila ništa. Jednostavno nije

Pompea

-45-

imala riječi. Uistinu, pravo je prijateljstvo divna stvar. Ivan je rođen za

povjerenje i nema veće utjehe nego jednom u životu sresti prijatelja. Sretni

su oni koji su ga našli, mogu mu reći sve, slušat će ih; pitati i odgovorit će;

tražiti pomoć i dobit će je. Što osjećam, zna moj prijatelj, s čim se najviše

borim, zna prijatelj. Kad me netko ne razumije, razumije me on; kad pođem

krivim putem, u oči će mi to reći samo on, jer mi želi dobro. Dosta je

jednom zatajiti i više povjerenja nema, a kad te ostavi prijatelj, ostavili su te

svi.

Na postaji bijaše živo.

Tražio sam pogledom Smiljku. Stajala je u uglu naslonjena na željeznu

ogradu, koja je dijelila postaju od stana otpravnika vlakova. Obukla je

tamnoplavi kaput koji volim. Sigurno samo zato što sam rekao da volim

tamnoplavu boju. Kosa joj je bila spuštena na ramena, a ne svezana u rep,

jer sam joj više puta rekao da se meni ovako više sviđa. Crvena majica bila

je točno uz vrat. Očito, ovoga puta Smiljka je izgledala baš onakva kakvu

sam je i želio vidjeti. Prišao sam joj kao i uvijek sa smiješkom, znajući da

on može izbrisati sve ljutnje.

- Smiljka, dugo si čekala?

- Ne, Perice, znam kako je kad se ide od kuće.

Pogledao sam je. Zapamtit ću je upravo

onakvu kakvu je sada vidim. Tako je uvijek kad se odlazi i kad se ponovno

vraćamo. Spomenut ćemo poslije više puta rastanak i nećemo zaboraviti

toliko pojedinosti. Znam, i sam ću joj reći: - "Sjećaš li se, Smiljka, kad sam

odlazio, obukla si plavi kaput, crvenu majicu..." Ali kad ćemo ponovno biti

zajedno? Sad je tu preda mnom, no zašto na postaji nikad nema pravih

riječi? Šutnja često zamjenjuje sve; tek kada krenemo, doći će nam misli.

Zašto nismo rekli ovo ili ono, kako smo mogli zaboraviti, a tako je važno.

Ovo je prvi put da me ispraća.

- Braco, eno ga, dolazi!

Uzeo sam stvari, približio se kolosijeku na koji je dolazio vlak. Još jednom

pogledao sam Smiljku, rukom joj sklonio kosu, koja je pala na čelo i rekao:

Pompea

-46-

- Još samo malo... Kad ćeš pisati?

- Odmah - odgovorila je.

Seka me držala za ruku.

- Braco, sretno! - Poljubio sam je i obećao da ću joj poslati boje, za koje me

toliko molila. Smiljkinu sam ruku čvrsto stisnuo:

- Zbogom.

Pozdravila se sa svima. Seku je uzela uza se. Jednom je rukom mahala

nama, a druga joj je bila na sekinu ramenu.

Čudan osjećaj bio je na Ivanovu licu.

- Perice, sada mi je ponovno pred očima majka. Kad sam ulazio u vlak,

rekao sam u sebi: "Zbogom, mama! Idem u susret tati." Rekao sam

"zbogom" ne samo njoj nego i kući u kojoj sam rođen, dobrim ljudima koji

su mi pomogli, rodnom selu, potoku čijem sam se žuboru divio. Na njemu

mi je mama rekla: "Sine, ova rijeka predstavlja ljudski život. Brzo teče

prema vječnosti; ja sam je već prešla. Ti nisi još ni zakoračio, ali ne boj se,

mama te čeka na drugoj obali." Zbogom livadama, šumama, poljima po

kojima je plandovao moj pogled i odmarao se. Zbogom pticama koje su me

razveseljavale svojim pijevom. Cesto sam bio sličan njima, bez igdje ičega,

ali onaj koji se brinuo za njih, brinuo se i za mene. A sada idemo u susret

tako lijepom gradu. U njemu ćemo provesti svoje najljepše dane. Idemo u

grad praštanja, nade, čekanja, grad u kome živi tata. Pismo će doći samo dan

nakon što mi stignemo. Uistinu idemo u ljepšu budućnost.

Ivan više nije govorio, gledao je kroz prozor.

- U gradu će nas dočekati sivo nebo - dodala je Ljiljana.

Samo da u njemu ne bude sve sivo, neka ova nada ne prevari.

Pompea

-47-

»Zaplakat će tvoje oči...«

Duga ulica, kojom je najradije prolazio, nije ga vezala ni svojom širinom ni

ljepotom. U toj ulici stanovao je onaj koji ga je morao zavoljeti. Baš tu ga je

najviše puta sreo. Svaki novi prolazak bila je nova nada.

- Vidio sam je više puta, primijetila je da je čudno promatram, ali nisam joj

pristupio. Ona sada ima šest godina, a Ela, koja će sada naići, ima četrnaest.

Prošli smo još nekoliko koraka naprijed, jer Ivan je bio sretan da je barem

može vidjeti.

- Perice, danas ću joj prići, nešto ću reći. Teško mi je početi bilo kako.

Velika vrata divne katnice otvorila su se.

- Eno je, Perice!

Bila je od nas samo desetak metara. Išla nam je pravo u susret.

- Oprostite, znate li gdje stanuje...

Rekao je ime svoga tate. Odgovorila je odmah:

- To je moj tata. Naša je kuca odmah prva, ali tata nije kod kuće; dolazi u tri

sata.

Ivan ju je samo gledao, nije rekao više ni riječi, a kad je već pošla, dobacio

je:

- Hvala, Ela!

Okrenula se i čudno nas pogledala! Nismo skidali pogled s nje sve dok nije

zašla u drugu ulicu. Prošli smo pored kude. Ivan je nije mogao dugo gledati.

- Vidiš, Perice, divna je kuća. Ima praznih soba, a ja imam dva kvadratna

metra i zadovoljan sam.

- Ivane, budi siguran, jednog ćemo dana pozvoniti i na ta vrata.

Čekali smo Elu sutradan u istoj ulici, ali dosta dalje od kuće. Prišla nam je

prva:

Pompea

-48-

- Zašto niste došli, vi možda tražite stan? Kod nas su uvijek bili đaci, soba je

slobodna. Još se nitko nije javio.

- Na to smo baš mislili! Sutra ćemo doći - doda Ivan.

Otišla je. Deset dana nismo je vidjeli. Ivan je to želio, ali više nije mogao

izdržati.

- Pođimo, Perice! Čvrsto sam odlučio da joj kažem sve.

Toga dana nismo je vidjeli. Sutradan bila je s prijateljicama; prošla je pored

nas, a da nas nije ni primijetila.

- Kako joj ponovno prići? Ona bi mi mogla toliko pomoći. Bila bi divan

most između mene i tate. Kako samo djeluje ljubazno! Zavolio sam je prvi

dan čim sam je vidio. Kako i ne bih! Ona je moja sestra.

Ponavljao je više puta:

- Ela, ti me moraš zavoljeti!

Čekali smo je još samo nekoliko minuta. I naišla je. Bila je sama: crvena

haljina, bijela mašna ispod vrata i kosa savijena u rep. U rukama je imala

školsku torbu, a na licu prikriveni strah. Prva je počela govoriti:

- Nema više slobodne sobe; došla su druga dvojica.

- Ne, Ela, mi nismo trebali sobu. Imam stan, ali... - steglo ga je u grlu i nije

mogao dovršiti rečenicu.

- Ti nam možeš pomoći.

- Vrlo rado - odgovorila je.

Dugo je čekala. Toliko puta želio je reći "seko", a sad ona stoji pred njim.

- Ela, više te neću zvati imenom: ti za mene nisi Ela, nego sestra. Ja sam

tvoj brat.

Stavio je ruku na njezino rame, pomilovao je po licu. Nastao je tajac. Preda

mnom stajali su brat i sestra, koje je život rastavio, ali duboko sam bio

uvjeren: život će ih ponovno spojiti. Nije skidala pogleda s Ivana, nije

kazala ništa... i otišla je. Mahnula je rukom kad je ulazila u kuću. Ivan je

učinio isto.

Pompea

-49-

Ponovno smo je vidjeli nakon tri dana. Stajali smo pred prodavaonicom

voća i povrća. Ona nas je prva zamijetila. Prišla je i na iznenađenje, zagrlila

Ivana, poljubila ga više puta, a niz lijepo lice tekle su suze.

- Braco, lutala sam ova tri dana ulicama samo da te sretnem. Imam ti puno

toga reći. Kad ćemo se opet vidjeti?

- Sutra u isto vrijeme.

Gledao je za njom, brzo se izgubila u vrevi ljudi. Pogledao je svud

unaokolo. Uvjeren sam da je htio zapamtiti mjesto kad je prvi put u životu

osjetio bar mali tračak utjehe koji je dolazio s očeve strane.

Sutradan Ela nas je čekala na istom mjestu.

- Braco, imam mnogo vremena. Rekla sam mami da ću ostati do večere kod

jedne prijateljice.

Pošli smo u Ivanov stan.

U sobi je bila samo jedna stolica; sjela je na nju, a mi smo sjeli na krevet.

Izvadila je iz mreže buket svježeg cvijeća, dva velika komada orahove torte,

naranče, čokoladu, a u zamotanu papiru koji je pružila Ivanu u ruku, bio je

novac.

- Brate, nemam ništa više. Razbila sam svoju štednu kašicu, u kojoj doduše

nije bilo mnogo, ali od sad ću više štedjeti i sve to bit će tvoje.

Digao se, stavio cvijeće na stol, poljubio je i oboje su plakali.

- Braco, više sam te puta željela vidjeti. I otkako sam doznala da te imam,

neprestano sam mislila na tebe. Zamišljala sam te više puta, ali nikada baš

takvoga. Ne sjećam se točno kad je to bilo. Ostala sam sama kod kuće.

Poštar mi je dao brzojav. Bio je za tatu, ali ja sam ga otvorila. Pročitala sam

i ništa nisam razumjela. Na prvi mah činilo mi se da je poštar pogriješio.

Potrčala sam za njim, no on se samo duboko zamislio i rekao: "Ideš li u

školu? Pročitaj adresu, brzojav je za tvoga tatu." Svratila sam kod tete i tada

mi je bilo sve jasno. Stavila mi je ruku na lice: "Ela, ti ne znaš da je tvoj tata

imao još jednu ženu; ostavio ju je poslije tri godine, a zatim se oženio

tvojom mamom. Ta žena je danas umrla. Imali su jedno dijete, to je tvoj brat

i on je poslao brzojav." Nisam rekla ni riječi, pošla sam kući, opet zatvorila

Pompea

-50-

brzojav i ostavila ga na stol. Mnoge su mi stvari tek tada bile jasne. Tad sam

razumjela zašto je tata uvijek izbjegavao odgovor kad sam govorila: "Sve

bih dala da imam brata." Mama se također držala neodređeno, ali ja nisam

mogla ništa naslutiti. Bila sam tog momenta i sretna i žalosna. Svijest da

imam brata učinila me jakom, a ipak sam plakala, jer plakao si ti. S

nestrpljenjem čekala sam tatu, mamu i seku. Brzo su došli. Umila sam se da

ne bi primijetili da sam plakala, no nije se moglo sakriti ono što sam

osjećala unutra.

- Ela, što si mi nekako zaplakana?

- Ništa, tata je dobio brzojav.

Uzeo ga je, izgledao je smiren. Brzojav ga uopće nikada nije uzbuđivao;

dobivao ih je često, ali ovaj? Pročitao ga je. Ne mogu reći kakav mu je

osjećaj bio na licu; ruke su mu drhtale. Mama je primijetila njegovu

zbunjenost i prišla mu s riječima: "Što je, Mladene?" Odgovorio je: "Ništa

naročito. Umrla je jedna moja dobra prijateljica; zovu me na sprovod." Tata

je htio i ovoga puta od mene sakriti istinu, ali više se nije moglo tajiti.

Mama je pročitala brzojav. Nisam mogla dobro ocijeniti je li radosna ili

tužna. Stavila ga je na kredenac.

Tata je još dugo sjedio zamišljen, bez riječi i gledao neprestano u jednu

točku. S dubokim bolom rekao je: "Marije više nema! Oprosti mi, Klara, ne

mogu da joj ne priznam: bila je dobra! Ipak nemam snage poći na sprovod."

Mama je šutjela kao da je nisu zanimale tatine riječi i poslije duge šutnje

rekla je, ali više preko volje: Razumijem te, Mladene, lomio si se čitav život

zbog nje, sada je više nema, sada će sigurno i u našu kuću doći mir." Digao

se, prišao joj bliže: "Klara, mi ga nismo dostojni." Prvi put u životu vidjela

sam mu suze u očima. Otišao je u drugu sobu. Upitala sam mamu: "Zar je

tata toliko volio tu prijateljicu?" Odgovorila je da su jedno vrijeme skupa

radili. Bilo mi je jasno da je svako moje pitanje bilo suvišno. Uzela sam

brzojav s kredenca; mama to nije primijetila. Htjela sam ga glasno pročitati,

ali Inga je lupala igračkama. Dala sam joj znak da prestane. Počela sam

glasno čitati: "Tata, dođi, mama je umrla. Ivan." Okrenula se kao gromom

udarena, te ljutito viknula: "Ela, zašto to uzimaš? Koliko puta sam ti rekla

da ne diraš tatine stvari." Ostavila sam ga na kredenac, sjela na krevet i

Pompea

-51-

neprestano plakala. Uzalud su bili pokušaji i tate i mame da me smire, a

meni je bilo teško reći da znam sve. Kad sam polazila u krevet, tata me je

poljubio: "Ela, zašto si plakala?" Šutjela sam i gledala sam mu ravno u oči.

"Plakala sam samo zato što nećeš poći na sprovod, jer nisi samo naš tata;

pripadaš i drugima." Tvrdo me stisnuo uza se, no bila sam neumoljiva. Prvi

put ga nisam poljubila. Ustao je, ugasio svjetlo i tiho zatvorio vrata. Te noći

nisam spavala, nitko nije spavao, osim Inge.

Ela je prestala govoriti, a ja sam pogledao na sat.

- Ivane, danas nemamo prvog sata, ali i onako je vrijeme da pođemo u

školu, još samo deset minuta.

- Perice, danas nećemo ići. - Otvorio je ladicu i izvadio jabuku, razdijelio je

na tri komada.

- Uzmite, nemam vas čim drugim počastiti; poslije će sekino doći na red.

Seko, hvala! Poslije ćeš mi reći ostalo. Koliko mi je to dalo nade, ne mogu

izreći.

- Braco, što se dalje događalo, tako je gorko i bolno.

Ivan je očito želio skrenuti razgovor na nešto drugo. Izvadio je i pokazao Eli

svoje slike. Zamolila ga je za jednu. Rado joj je dao.

- Bit ću ponosna s njom. Pokazat ću svim svojim prijateljicama da imam

brata.

Razgledala je po Ivanovoj sobi. Zanimala ju je svaka stvar.

- Braco, soba je doduše mala, ali tako ćemo je urediti. Drugi ću put donijeti

vaze s cvijećem, stolnjak,

zastor za prozor i što mi bude pri ruci.

- Seko, hvala! Ne bih te time želio staviti u nepriliku.

- Budi bez brige.

Razgovarali smo još dugo. Kad se spuštao prvi mrak, izašli smo na ulicu.

Ela je neprestano držala Ivanovu ruku.

- Braco, ne mogu ti iskazati koliko sam sretna što sam te našla; sada se

Pompea

-52-

osjećam mnogo sigurnijom.

-I ja također.

Pošli smo prema školi ususret Ljiljani.

- Perice, iznenadit će se, ništa joj nismo kazali.

- Ivane, zar je ne poznaješ? Veselit će se skupa s tobom, jer tvoja radost je

njezina.

- Tko je to? - upitala je Ela.

Nismo joj odgovorili. Samo smo se pogledali i bilo joj je jasno. Prošlo je

nekoliko đaka iz našeg razreda. Gledali su nas, ali nitko nije govorio ništa.

Posljednja je išla Ljiljana.

- Ljiljana, ovo je moja sestra!

Znala je za nju, ali sada je prvi put vidi. Ela je pružila ruku da se pozdravi.

Ljiljana ju je čvrsto stisnula i poljubila je.

- Oprosti, Ljiljana, nismo ti još ništa rekli.

Nasmijala se.

- Ja nemam što oprostiti.

- Kako je bilo u školi? - upitao sam.

- Ništa naročito. Profesor književnosti lijepo je govorio o tome što zapravo

znači živjeti. Nisam zapamtila sve pojedinosti, ali zaključak nikada neću

zaboraviti. Profesor ga je još i napisao na ploči te dvaput podvukao i rekao:

“Želio bih da ovo ostane zapisano ne samo na ploči, jer poslije moga sata

redar će obrisati ploču. Neka bude zapisano i u vašim srcima."

Izvadila je bilježnicu. Velikim slovima bila je napisana rečenica - "Živjeti

znači umirati", a zatim citat Frana Mažuranića: "U svakoj kapljici koju

popiješ, u svakom zalogaju koji pojedeš, imade i života i smrti, samo što je

smrt vjerojatnija od života; svi će te jednoga dana ostaviti, svi će te

zaboraviti, samo smrt ne!" U razredu je nastao mir. Profesor je još dodao:

"Znam, mladi ste i teško vam je sada u to vjerovati, ali vrijeme će učiniti

svoje."

Pompea

-53-

Ela je morala na večeru i pošli smo prema tatinoj kući.

- Seko, sad znaš gdje sam. Vrata moje sobe uvijek su za tebe otvorena.

Doduše, rijetko sam kada kod kuće: dopodne radim, poslijepodne idem u

školu, uvečer učim, no nedjelja nam uvijek može biti zajednička. Hvala za

sve, Ela, što si donijela. Nemoj zaboraviti poljubiti Ingu umjesto mene.

- Zbogom, braco! Vrata nek budu uvijek otvorena, nemoj zaključavati!

- Perice, Ela će nam mnogo pomoći. Naslućujem da je gorka i bolna druga

strana medalje; čut ćemo je drugi put. Ljiljana, Ela nam je rekla kako je tata

reagirao na brzojav. Tada joj je prvi put bilo jasno da je tata imao još jednu

ženu, tada je saznala i za mene.

- Ivane, kako je divna! - odgovorila je Ljiljana.

- Ivane, zaboravila sam vam kazati: Karmela me zamolila da sutra posjetimo

jednu bolesnicu koja već od malih nogu leži uzeta. Sada ima petnaest godina

i bilo bi joj drago kad bi nas došlo više.

- Naranče i čokolade bit će za nju! - rekao je Ivan.

- Upravo zgodno! - potvrdio sam.

S nestrpljenjem sam očekivao sutrašnji dan. Rijetko sam kad zalazio u

bolnice, i kad sam se god vraćao iz njih, nisam zadugo mogao zaboraviti

patnje i boli onih koji su tu živjeli. Sutradan svatko je nešto ponio čime će

razveseliti bolesnicu. Elino cvijeće, naranče i čokolade bile su u Ivanovim

rukama. Na malom brežuljku bila je lijepa zgrada, stajala je ponosno kao

kraljica u najljepšem ruhu. Svud naokolo čempresi.

Ušli smo i tiho pošli hodnicima. Karmela nas je vodila u sobu bolesnice. Na

ulazu dočekao nas je mladi liječnik.

Bolesnica je odmah primijetila Karmelu na ulazu. Malo je podigla glavu,

nasmijala se. Viknula je:

- Karmela, Karmela!

Poljubila ju je; Ljiljana je učinila isto; nama je pružila ruku i čvrsto stisnula.

- Kako sam sretna. Vidite, svi su imali posjet, samo ja ne. Kad su posjetni

dani, ne skidam očiju s vrata. Ne mogu vam reći kako mi je kad toliko puta

Pompea

-54-

moram zatvoriti oči i pokušati zaspati, jer mene nema tko posjetiti. Mama je

daleko; svjesna sam da ne može uvijek doci, a ipak...

Karmela je donijela stolice. Sjeli smo pored kreveta. Stavili smo na ormar

svoje poklone. Bolesnica je srdačno zahvalila.

- Vi nemate tatu? - upita je Ivan.

Nije se nadala tom pitanju, pogledala je ispitivački Karmelu.

- Ne, Biljana, oni ne znaju ništa.

Malo se pridigla oslonivši se na laktove te počela sasvim tiho;

- Teško mi je pričati, davno je bilo, ali neću zaboraviti taj dan. Ležala sam u

krevetu i kao obično razmišljala o istini koju sam teško mogla priznati. Bila

sam malena, ali - shvaćala sam. Nikada neću moči hodati, nikada stati na

vlastite noge! Bit ču čitav život prikovana uz krevet, na teret drugima. Dok

sam toliko mislila, naglo je ušla mama. Plakala je, ljubila me i jecala:

"Biljana, ti više nisi moja." Gledala sam je. Nisam znala što to znači. Tata je

toga dana izgledao blag. Poljubio me kao obično i rekao: "Biljana znaš da te

volim. Uvijek ču te voljeti. Ti odsad pripadaš meni, a braco mami." Mnogo

puta mi je rekao da me voli, ali danas je to značilo nešto sasvim drugo.

Nastavio je: "Mi ćemo odseliti u ljepši stan. Tamo ćeš biti sretna. Braco i

mama ostat će ovdje. Tako to mora biti, naviknut ćeš se." "Ali, oče, ja bih

najradije ostala uz mamu", rekla sam. On je uzvratio: "Biljana, braci ne

mogu ništa kazati. On još ne razumije. Ti si već pametna. Moraš poći sa

mnom, jer tvoja mama i ja smo se sudski rastali. Ti si pripala meni, braco

mami."

Ostavila sam rodnu kuću. Tata je oženio drugu ženu, koja me pazila neko

vrijeme, ali sam joj brzo postala teret, kojeg se svakako željela osloboditi.

Tata je to ispočetka tajio, ali poslije mi je rekao; "Biljana, sama vidiš, tvoja

je bolest teška. Zato ćeš poći u bolnicu, kako bi se jednog dana vratila kući

zdrava." Znala sam da nikada neću ozdraviti. Svima sam na teret, no brzo

sam odlučila da kažem ocu ono što sam već dugo u sebi nosila: "Oče,

rastavio si me od moje majke, kojoj nisam bila na teret. Doveo si sebi drugu

ženu, ali ne i meni majku. Sad si nas se svih oslobodio: mame, brace i mene.

Sigurno si sretan. Ne želim remetiti tvoju sreću. U redu, idem u bolnicu."

Pompea

-55-

Tata je šutio.

Došla sam u bolnicu, nikada više neću iz nje izaći. Petnaest mi je godina i

teško mi je reći što osjećam. Najteže mi je u proljeće kad vidim kako oko

mene buja život, sve raste, razvija se, a ja umirem. Još teže mi je kad me

posjete prijateljice. One su sretne, pred njima je život, budućnost, sve... 1 ja

bih željela biti sretna. Radovala sam se životu, a on se pretvorio u gorki jad.

Ne znam kako bih izdržala da mi se u srce nije usadila riječ ispovjednika:

"Biljana, i u patnji se može biti sretan. Sve svoje trpljenje prikaži za

rastavljene obitelji." Kada mi se pričini da dalje ne mogu, onda mi dođu na

pamet te riječi. One mi daju snagu da živim, da se nadam.

Ispočetka otac me posjećivao svakog mjeseca. Donosio mi je paket u kojem

je, uz ostalo, uvijek bilo i nešto novca. Govorio je: "Biljana, lijepo ti je

ovdje, ozdravit ćeš." Ja sam odvraćala: "Oče, znam da neću ozdraviti,

moram trpjeti. Ali moje bi patnje bile mnogo lakše, kad bi ti bio uz moj

krevet. A tek mama! Zar si zaboravio majčinu ljubav prema svima nama?

Ona te voljela, voli te i sada. A i braco je bolestan, vidiš kako si nam

potreban. Zar ne bi sve moglo ponovno započeti?" Moje su ga riječi dirnule:

"Biljana, uvijek ću vas voljeti, ali povratak je težak. Mi smo se sudski

rastali." On je zašutio, a ja sam nastavila; "Oče, ja sam pripala tebi, a zar ja

nemam više pravo na majčinu ljubav? Zašto bratu mora biti uskraćena i

tvoja ljubav i tvoja pomoć? To ti meni reći! Oče, reći svima: Obiteljsku

ljubav sudski podijeljenu mi djeca ne priznajemo. Ne priznajemo i nećemo

je priznati, to znaj!" Otišao je bez pozdrava. Posljednji poklon bila je jedna

ruža. Čvrsto sam je u rukama stisnula. Otada više ne dolazi. Prošle su već

dvije godine. Možda će ipak jednom k nama doći, možda će se vratiti i

nikada više neće otići. Možda...

Sjedili smo još dugo i razgovarali s Biljanom.

Kad smo izašli na ulicu, sve je vrvjelo od prolaznika. Život je bujao. Glasno

sam rekao:

- Nikada neću zaboraviti Biljaninu rečenicu: "Oče, reći svima da mi djeca

obiteljsku ljubav sudski podijeljenu ne priznajemo." Neću zaboraviti izražaj

Biljanina lica dok je govorila kako tata više ne dolazi, ali će jednom doći,

Pompea

-56-

vratit će se, i nikada više neće otići.

Za nama je ostala kuća patnje, ali i kuća nade.

- Karmela, hvala! - rekao je Ivan. - Odsada će je uvijek netko posjetiti.

Biljana je heroj; to mogu učiniti samo veliki: toliko trpjeti i opet na svome

licu sačuvati smiješak.

Gledao sam ga dok je to govorio. Znao sam koliko sličnosti imaju on i

Biljana. Doživio je sličnih stvari, ali i s njegova lica nije silazio smiješak.

Kako sam malen - bio sam u društvu velikih. Jedino što sam mogao učiniti

bilo je - diviti se i ne zaboraviti.

Prolazili su dani i svaki je dan uvijek nosio nešto novo. Bilo je lijepih, za

kojima ćemo žaliti jer se više neće ponoviti, ali isto toliko i dana za koje

bismo voljeli da se nikada više ne vrate. Tako to valjda mora biti.

Jednog popodneva igrao je naš razred odlučnu utakmicu. Neposredno prije

početka prišao mi je Nenad.

- Perice, hoćeš li igrati?

- Ne, Nenade, neka umjesto mene igra Ivan.

- Još nam samo to treba, neka on igra svoju igru koju je započeo, uzaludna

mu je.

Ivan je stajao dalje od nas i nije čuo te riječi.

Nisam znao zašto nisu mogli podnijeti Ivana. Nenad, Zvonko, Zlatko i

čitava njihova klapa bila je protiv njega. Ivan je to dobro znao i činio je sve

da im pride, no svaki pokušaj izazvao je još veći revolt.

- Ivane, kažu da nema mjesta. Ako se netko povrijedi, ući ćeš ti.

- Perice, radovati se tuđoj nevolji da bi se mogli veseliti sami, nikada nije

lijepo.

- Ivane, izgubit ćemo.

- Nije još kasno; ne bi mi trebalo mnogo da riješim ovu utakmicu.

Stajao je zamišljen na crti - on, koji je često znao sam rješavati utakmice.

Danas ne može ući zato što nije kao drugi, što nije htio pristati uz Nenadovu

Pompea

-57-

klapu. Odlučno im je rekao: "Nemate pravo i ako ovako nastavite, nećete

daleko stići."

Na poluvremenu razrednik me zamolio da uđem, a ja sam ga upozorio na

Ivana.

- Dobro, onda Ivan neka zamijeni Ratka.

- Recite vi to Nenadu, on sastavlja ekipu.

- Zovite ga! Nenade, Ivan će igrati drugo poluvrijeme.

Šutio je, a zatim bezvoljno rekao:

- Pa neka igra, ali bolje bi bilo da uđe Zdenko.

Prošlo je dvadeset minuta, a Ivan uopće nije dotaknuo lopte jer mu je nije

imao tko dodati. Sam ju je oduzeo, prešao nekoliko igrača i lopta je bila u

mreži. Još uvijek je bilo nade. Samo jedan pogodak i rezultat će biti

izjednačen. Odjekivalo je Ivanovo ime kad je postigao i drugi gol, a samo tri

minute poslije i pobjedonosni. Svi su mu čestitali, samo siugrači nisu.

Nenada i Zvonka prvi put nije radovala pobjeda, jer ju je donio Ivan.

- Ivane, ova nam je pobjeda dala mnogo.

- Perice, to je tek početak. Uvjeren sam, doći će dan kada će im se otvoriti

oči, jer nema loših ljudi, i ako ih slučajno sretnemo, to je samo znak da im

moramo pomoći; a ako to ne uradimo, oni više nisu sami krivi zašto su

takvi.

- Ivane, imaš pravo, ali neki su ljudi nepopravljivi, uzaludna su naša

nastojanja, kao što je uzaludno govoriti pijancu da je to štetno, ne samo za

njega kao osobu, jer gubi ljudsko dostojanstvo, štetno je za djecu, ženu, za

sretan obiteljski život.

- Nepopravljivi su zato, što često stajemo na pola puta. Uspjeh mora doći,

ako ustrajemo do kraja. Ako Nenadova klapa bude i dalje rovarila u našem

razredu, neće tu pomoći razrednikove opomene ni prijetnje da će ih izbaciti

iz škole; tu možemo pomoći samo mi. A ako ih sutra izbace, mi smo krivi.

Zapamtio sam to: - Mi smo krivi! - Stvarno je tako, ali u našem razredu, to

nije moguće provesti. Zar se Zvonku, Nenadu, Stipi, može još nešto

Pompea

-58-

dokazati, otrgnuti ih od onoga na što su navikli?

To je očita utopija. Nisam to rekao glasno, premda sam bio uvjeren da je

Ivanova zamisao neostvariva.

Tu istu večer prošli smo glavnom ulicom. Ivanov pogled zaustavio se na

jednom huliganu, tako ih barem većina zove. Prošli smo pored njega. Stajao

je naslonjen na rub oglasne ploče. Buljio je u prolaznike i nitko nije mogao

proći, a da ga ne zamijeti. Duga kosa pokrila mu je lice, vidjele su se samo

oči i nešto malo brade. Hlače su bile izlizane, a na širokom remenu bilo je

dosta različitih stvari.

- Perice, što osjećaju ti mladići?

- Ivane, pristup njima je uvijek težak. Sigurno znaš kako se ulazi u njihovo

društvo, najprije će te prebiti, tek onda stječeš njihovo povjerenje.

- Ne bih žalio, neka me prebiju. Volio bih prići njima. Oni sigurno nisu

takvi kako se o njima govori. Priđimo onom na uglu.

- Ne znam kako.

- Kupit ćemo kutiju cigareta i ponuditi mu da zapali.

- Odlična ideja.

Izvadili smo cigarete i prvi ih put stavili u usta. Stajao je od nas samo jedan

metar.

- Mladiću, hoćete li zapaliti jednu? - upitao je Ivan.

- Hoćete li me i vi kupiti za jednu cigaretu?

- Ne, ponudili smo vam prijateljski.

- Ne, ne spominjite mi tu riječ: "prijateljski".

Ivan je još uvijek držao otvorenu kutiju, ali on nije uzimao.

- Mnogi su nam prišli prijateljski samo zato što su silno znatiželjni. Nudili

su mi cigaretu, nekada i čitavu kutiju, samo da se ošišam, a nitko me nije

pitao jesam li gladan, kad sam posljednji put jeo. Maknite mi se s očiju, idite

svojim putem!

Stajali smo još nekoliko trenutaka.

Pompea

-59-

- Hoćete li poći s nama na večeru?

Dugo je vladala šutnja i svaki sam čas očekivao onu istu riječ:

- Maknite se!

- Restoran nije daleko.

- Onda idemo - odgovorio je on.

Sagnuo se, uzeo kutiju cigareta, koju je malo prije izbio Ivanu iz ruke. Na

ulazu u restoran primijetio sam na njegovim leđima natpis. Debelim slovima

plavom bojom pisalo je: Mene su svi ostavili.

Brzo je na sebe privukao i nepovjerenje. Križali su se pogledi preko stolova

i u svakom je bilo prezira.

- Volio bih znati vaša imena?

- Ivan i Perica - odgovorio sam.

Stavio je još dva zalogaja u usta, spustio vilicu i nož.

- Za ime Perica vežu me najljepše uspomene moga života. Nekada je i meni

bilo lijepo. S njim sam proživio svoje djetinjstvo. On je bio liječnikov sin,

ali nije smatrao poniženjem ići sa mnom. Tata je također imao položaj, ali

alkohol ga je spustio na najniži stupanj onoga ljudskog. Drugi su uvijek

omalovažavajući mahnuh rukom kad sam rekao da sam Stjepanov sin. Samo

Perici to nije smetalo. I danas, kad od njega dobijem pismo, sjetim se svoga

djetinjstva; njega bih još jedino mogao poslušati.

Okrenite se malo! Pogledajte, kako me samo promatraju! Za sve njih ja sam

huligan. Nisu oni prvi. Kad bih došao sam u ovaj restoran, konobar mi ne bi

dao večeru dok mu ne bih platio. Sada nije tražio novac samo zato što ste vi

sa mnom. Priznajem da djelujem odvratno, ali što mi je preostalo. Danas se

više ne vrijedi truditi, željeti nešto, uspjeti; nekada je to bilo. Danas onoliko

vrijedite u očima drugih kako ste obučeni. Vanjština je zamijenila nutrinu i

zato je sve prazno, barem za mene.

- Imate pravo! Vanjština često nije odraz nutrine - dodao je Ivan.

- Nemojte mi govoriti "vi"; vrijeđa me to. Nitko mi do sada nije to rekao,

niti ja to zaslužujem. Danas prvi put čujem iz usta drugih da i ja imam nešto

Pompea

-60-

pravo, ali ja nemam baš ništa. Imam ovu dugu kosu, dvije ruke i ovo odijelo

na sebi. Kamo god pođem, čujem za sobom uvijek iste riječi: "Propalica,

razbojnik, uličar!" Za mene nema nitko vremena, niti lijepu riječ. Svi su me

ostavili i na ulici mi je najbolje. Ulica mi je sve. Po njoj prolazim često sam

i posljednji odlazim s nje. A ujutro sam opet prvi na njoj. I kad je mnogo

svijeta ja sam na njoj i tada sam. Nisam dobar, to znam. Podizao sam često

ruku da udarim, ali još nisam udario. Nisam baš još pravi huligan, ali bit ču

to. Još mogu razabrati što je dobro, a što zlo, ali neće to dugo trajati. Brzo će

mi sve biti svejedno. I neću postati huligan iz hobija. Mnogi pokušaju taj

život samo iz obijesti, ali brzo ostave ulicu, jer na ulici ne prija nikome.

Vrate se u svoje kuće, ja se nemam kome vratiti. Slušat ću i dalje riječi:

"Huligan, propalica - samo da si moj sin, ja bih te ošišao; da sam ti ja otac,

napravio bih od tebe čovjeka ili te više ne bi bilo." Slušat ču to i te će riječi

biti točne, ali ja nisam sam kriv zašto sam takav. Život me bacio na ulicu i

na njoj ću i ostati.

Nekad sam i ja bio dobar, više to ne želim biti. Nekad sam želio društvo,

prijateljstvo, danas me to ne privlači. Pokušao sam se povjeriti drugima.

Samo su me osuđivali, premda me nikad nisu slušali do kraja. Oni najbliži

okretali su glavu od mene i ne čudim se drugima, jer i vlastiti otac okrenuo

je glavu baš onda kada mi je bio najpotrebniji. Devet je godina otkako su se

mama i tata rastali. Ja sam završio osmoljetku, a sestra je išla u gimnaziju.

Bio sam odličan đak, no mamina plaća bila je malena da nas školuje oboje.

Nije dugo izdržala školovati ni sestru. Ona nas je napustila baš u četvrtom

razredu. Za devet godina tata nam je pomogao vrlo malo. A kad smo ga

tužili jer nam ne daje za izdržavanje, on je sestru prisilio da kaže da nam je

redovito davao, a ja sam na sudu to nijekao. Mama se preudala i od tada više

mi se nije mililo doći kući. Najradije bih dolazio navečer kad bi očuh već

bio u krevetu. Mama mi je uvijek ostavljala nešto jesti. Preko čitavog dana

ja bih se izgubio. Ljeti je lakše, mogu spavati vani, a zima je velika teškoća.

Otac ima dvije kuće, za mene nema mjesta ni u jednoj. Što mi je sada drugo

ostalo nego ulica. Na rad sam pokušao ići, no uvijek sam bio odbijen

riječima: "Ne trebamo huligana." Možda mi nećete vjerovati, ja još nisam

huligan, ali kažem vam: krast ću, udarat ću, probijat ću se kako znam i imat

ću pasji život, ali moram nekako živjeti. Ja moram jesti, ja sam često gladan.

Pompea

-61-

Oborio je pogled. Očito nije imao snage pogledati nam u oči.

- Mladiću, nikada nije kasno početi ispočetka. Ti nisu huligan, niti ćeš to

biti. Još nije izgubljeno sve. Pred tobom se tek otvara život kao i pred nama.

Tvoj put mnogo je teži od našega. Žao nam je; učinit ćemo sve da ti

pomognemo. Još ću te sutra primiti tamo gdje ja radim. Dođi takav kakav si,

ništa neće smetati.

Prekinuo je Ivana.

- Vi još vjerujete da ima dobrih ljudi. I ja sam to vjerovao prije. Ljudi više

zaudaraju dok su živi, nego kad umru, zapamtite! Možda vi još niste osjetili,

ali ja sam osjetio jako dobro. Ne, neće me primiti nigdje.

Šutjeli smo. Pojeo je ono što je ostalo u tanjuru.

Digao se, pošli smo prema izlazu.

- Hvala vam, hvala. Neću to zaboraviti, ali i vi ćete jednom shvatiti: ako

padnete u životu, ti će vas dobri ljudi zgnječiti do kraja. Dosta se samo

jednom spotaknuti u životu i osjetit ćete ljudsku dobrotu. Dosta je samo

jednom biti gladan da vidite kako vas razumiju.

- Dođite sutra opet u isto vrijeme - rekao je Ivan.

Stisnuo nam je ruke, nije htio primiti novac koji mu je Ivan davao za

sutrašnji objed. Gledali smo dugo za njim. Na leđima je pisalo: Mene su svi

ostavili. Još jednom nam je mahnuo rukom na uglu ulice.

- Perice, oni nisu huligani. Njih treba slušati, tužne su njihove ispovijesti.

Kako je samo izgovorio: "Za mene nema nitko vremena, ja nisam huligan,

ali jednoga dana ću to biti." Njima treba prići odmah danas, sutra će biti

kasno.

Sutradan je i Ela bila s nama. Čekali smo ga, ali on nije došao. Više ga

nismo vidjeli.

- Stajat će oni sve dotle na našim ulicama, dok im ne priđemo. Ovome smo

prišli kasno. Ne mogu,

Perice, vjerovati da nije naišao na čovjeka koji će ga razumjeti jer ima više

dobrih ljudi, nego onih koji sve gledaju za svoju korist.

Pompea

-62-

- Ivane, tata je doznao da se sastajemo. Prije dva dana rekao mi je: "Ela,

jednom ti već mora biti jasno, ti ga ne smiješ voljeti. Ako te još jednom

netko vidi s njim u društvu, bit će ti to posljednji dan kad si nekamo otišla,

osim u školu." Šutjela sam. A taj netko, koji me pratio bila je mama. Dosad,

kad god me vidjela s vama, nije mi se javila, nego je samo rekla kad sam

došla kući: "Za ovaj put kazna pod ključem dva dana, a ta će kazna dalje sve

više rasti." Dosad sam izdržala već dvije, ali ih se ne bojim. Mama će i

večeras znati da sam s vama. I još večeras dobit ću kaznu.

Braco sjednite! Donijela sam vam dvije stolice od gazdarice. Rekla sam joj

da će ti doći prijatelji. Jedna će biti sada i za mene, premda nisam

predvidjela. Perica i ja bit ćemo tvoji gosti.

- Počašćen sam vašom prisutnošću. Svi koji dođu u ovu moju malu sobu,

moji su gosti. Osjećajte se kao kod kuće.

- Izvrsno si napravila ove šnicle - dodao sam.

- Nemojte me hvaliti, ja sam tek početnik.

- Jednom će biti odlična kuharica - nasmijao se Ivan.

- Nije teško kuhati, samo kad se ima što. Mama zna napraviti toliko

specijaliteta i u tome je pravi stručnjak. Kad bih znala napraviti polovicu,

više mi ne bi trebalo.

- Ela, prija li ti onaj specijalitet pod ključem? - dobacio sam.

- Teško mi je i uvijek plačem kad mi kaže: "Kamo se spremaš? Još uvijek

traje kazna." Opet se raspremim bez riječi, odem u drugu sobu i kad se malo

smirim, ponosna sam što mogu trpjeti, jer i Ivan mnogo trpi. Ne, nije mama

ravnodušna kad joj kažem: "Zaključaj me, samo me zaključaj, pazi dobro da

ti ne izmaknem!" Otkad je došao brzojav, u našoj kući nema mira. Pismo je

napravilo još veći razdor između tate i mame. Ona nije željela čuti za tebe, i

na riječi tvoje mame, što ih je rekla kad je umirala, dodala je svoje riječi:

"Vjenčat ćemo se kad i njega ne bude. Mladene meni su dosta samo moja

djeca, više mi nitko nije potreban. Skinut ćeš ti to ime sa svoje ruke. Ako

nikako drukčije, plastičnom operacijom. Ja ga više ne mogu gledati." Tata je

odmah sutra otišao liječniku, ali mu on nije preporučio operaciju. Ta je

Pompea

-63-

večer bila neizdrživa. Mama je govorila mnogo više: "Mladene, nećeš

skinuti njezino ime jer si je više volio nego mene. Sad znam da je čitav naš

život bio namješten, tvoja pažnja i nježnost sada mi je odvratna, jer je

umjetna. Vjerovala sam i dala sam se cijela, a ti sad plačeš za njom. Ja to ne

mogu podnijeti. Ona je sada za mene jača mrtva nego dok je bila na životu.

Sad mi je sve jasno. Mislila sam da te imam, da pripadaš samo meni, sad

vidim da sam prevarena. Samo da nije ove djece, ostao bi ti u životu sam.

Dosta ti je, imaš jedno siroče koje luta ulicama, ne mogu i nemam srca da

mu se priključe i ovo dvoje." Tata se digao, glasno je viknuo: "Dosta, Klara,

više da nisi rekla ni riječi! Ja sam kriv, a zar me nisi ti zavela?! Bježao sam

od tebe, ali pratila si me na svakom koraku. Nisam mogao pobjedi, jer sam

kukavica. Idi, idi ako hoćeš, vrata su ti širom otvorena. Imam jedno siroče,

neka budu i ovo dvoje. Skupa ću s njima živjeti, jer ni ovako mi nije ništa

bolje." Tata je izašao van. Mama mi je prišla, zagrlila me: "Ela, nemam

snage otići, premda mi se čini da bi mi bilo bolje samoj, negoli živjeti u

ovom paklu." Pogledala sam mami ravno u oči i odgovorila joj: "Mama,

jedno siroče hoda ulicom samo zato što ga mi ne primamo." Moj odgovor

nije joj se ni malo svidio: "Nemoj mi govoriti o njemu, Ela. Ne želim ga pa

makar se ti na glavu nasadila da dođe ovdje. On neće doci dok sam ja živa.

Ni ti ga nećeš obilaziti, držat ću te stalno pod ključem, pa ćemo vidjeti kome

će prije dosaditi, tebi ili meni." Opet sam smogla nekoliko riječi: "Mama, i

mi smo u ovoj kući siročad!" Zalupila sam jako vratima i izišla. Tata je

pušio cigaretu za cigaretom: "Ela, daj se jednom opameti, pusti Ivana na

miru, poslušaj me. Jedno sam obiteljsko ognjište srušio, ne bih želio da i

ovo drugo srušim, nemam snage više započeti ponovno." Upitala sam ga;

"Zar vam on toliko smeta, pa ga ni jedno ne može vidjeti. Ako ga vi ne

volite, ja ga volim i neću prestati, pa stalno bila pod ključem." Ništa nije

odgovorio. Sada je u kuci tako da jedva čekam nekamo otići. Tata i mama

govore samo na postavljena pitanja.

- Seko, nemoj me više posjećivati! Taj razdor ne smije dugo trajati. Ti ih

možeš opet pomiriti, učini to još danas!

- Brate, ima samo jedan način da stanem na maminu i tatinu stranu: da te

više nikako ne vidim. A ja to ne mogu, ne želim.

Pompea

-64-

- Ela, neko vrijeme moraš. I učinit ćeš to, nećeš mi odbiti molbu.

Pokazala je glavom da se slaže, počela je plakati. Ivan joj je prišao bliže.

- Ela, podigni glavu. Oboje moramo čekati jedno vrijeme, siguran sam da će

doći dan kad ćemo biti skupa i kad nećeš morati kupovati kartu za kino

samo da me vidiš.

Sutradan smo dugo razgovarali o kapelanovoj propovijedi.

- Perice, kad bih zapamtio samo jednu rečenicu, bio bih presretan. Bila bi to

rečenica koju je kapelan dvaput ponovio: "Najveća vrijednost čovjekova

nije u znanju, nego u aktivnoj ljubavi za drugoga, iako znanje ima golemu

vrijednost." Bio sam i sam uvjeren da nije dovoljno upoznati ljestvicu

vrijednosti, nego je treba u životu provoditi. Tek akcijom naš život dobiva

vrijednost, dakako ne svakom nego onom kojom želimo pomoći drugome.

Izgubljen je dan ako u njemu nismo nikome pomogli i nikoga obradovali.

Ne moraju to uvijek biti velike stvari; sitnice imaju također veliku moć.

Počnimo odmah sada. Prije nego odemo na ručak, svratit ćemo kod Biljane.

Možda joj danas nitko neće doći u posjet. Ljiljana će pokloniti ovo cvijeće.

Za koga si ga uzela?

- Mislila sam ga staviti na svoj stol.

- Stavi ga Biljani u ruku. Uvjeren sam da će ga držati na ormariću sve dok

ne uvene. Pogled će joj biti veseliji kad ga vidi.

U bolnici su nas uvijek čekali isti prizori. Dva kreveta pored Biljanina bila

su prazna. Nije nas primijetila dok nismo došli do kreveta. Iznenadili smo

je. Smiješeći se, počela je govoriti.

- Bog se pobrinuo da svake nedjelje netko dođe. Danas se nisam nadala

nikome. Ljiljana, na ulazu je stolica.

- Kako si?

- Dobro, samo kad bih mogla umrijeti, kao što je jučer umrla jedna starica.

Za trenutak je zastala, a zatim opet nastavila.

- Ležala je baš na onom krevetu. Bila je za nj prikovana četrdeset i dvije

godine. Gledala sam je kako umire, i nije joj smrt došla nenadano. Svaki

Pompea

-65-

dan je ponavljala: "Spremna sam poći u svako doba." Oko četiri sata

probudila me je: "Biljana, nemam više snage, danas ću putovati, danas

prestaju sve patnje."

Pokazala nam je sliku svoga brata.

- Mama mi je donijela. Već dugo ga nisam vidjela, sada je i on u bolnici i

njemu su se počele sušiti ruke. Ima još uvijek nade da će ga spasiti.

- Koliko ima godina? - upitao je Ivan.

- Samo dvanaest, a već je u krevetu. Hoće li iz njega izaći?

Biljanine su oči bile suzne, ali suzdržavala se, nije htjela plakati pred nama.

- Nije završio ni osnovnu školu, a volio je knjigu. Odličan je đak.

Mladi liječnik prekinuo je naš razgovor.

- Biljana, jesu li to opet novi prijatelji?

- Dolazili su više puta.

- Vi ste nam rekli, kad smo dolazili prvi put: "Unesite u ovu sobu nadu."

Nismo to zaboravili i nećemo ni ubuduće - dodao je Ivan.

- Sad se sjećam, a onda ste tražili razjašnjenje od sestre; rekla mi je to.

- Da, Perica je baš pitao.

Ivan je upro rukom u mene i liječnik se obratio meni.

-I bili ste zadovoljni odgovorom?

- Potpuno.

- Rekli ste samo jednu rečenicu, ali u njoj ste rekli mnogo.

- Ovdje ne pomažu riječi. Brzo će bolesnici uvidjeti govorite li samo lijepe

riječi ili ih stvarno volite i s njima dijelite njihove patnje, u kojima je svaka

sitnica važna i svaki propust velik. Idete li u školu?

- Sve troje u gimnaziju i u isti razred - odgovorio je Ivan.

- Niste iz grada?

- Ne, iz istog smo sela.

Pompea

-66-

- Predaje li vam profesorica Dobrila njemački?

-Da!

- Je U stroga?

- Pa tako, može se podnijeti. Ima mnogo strožih profesora - odgovorio je

Ivan smijuckajući se.

- Sigurno je najstroži profesor latinskog. I meni je predavao. Premda je bio

strog, mi smo ga voljeli. Kažu da je sada malo popustio.

- Ne malo, nego mnogo.

- Tako to uvijek biva, s godinama čovjek postaje sve blaži, ali često ne i

bolji.

Dao sam znak Ivanu da ga upita bismo li mogli malo duže s njim govoriti.

- Kad jednom budete imali vremena, ispričat ćemo se. Sad moram poći obići

i drugi odjel.

- Mi smo stalno slobodni.

- Danas također?

-Da.

- Onda baš lijepo. Čekat ćete dok završim posao. Poći ćemo zajedno k meni.

Nakon kraćeg vremena pozvao nas je. Oprostili smo se od Biljane. Odlazeći,

Ivan je rekao:

- Zbogom, doći ćemo opet, nećeš na to čekati dugo.

- Zaborav je znak starosti. Jutros su mi ključevi od garaže ostali u kući, a

uvijek sam ih držao u kolima - rekao je liječnik.

Dvaput je zasvirao, a iz kuće je izletio dečkić kome je kosa pokrivala gotovo

čitavo čelo.

- Tata, tata! - ponovio je više puta.

- Gorane, donesi ključeve od garaže.

Dotračao je zadihan.

Pompea

-67-

- Ovo su naši gosti.

- Drago mi je! - Pružio nam je svima ruku, stojeći pritom kao u stavu mirno.

Goran se predstavio svakom od nas. Djevojčica, koja je mogla imati četiri

godine, stidljivo je otvarala vrata. Na ulazu u kuću liječnik je uze na ruke,

poljubi i našali se:

- Jasna, jesi li spremila ručak?

- Ja sam već ručala; nismo mogli duže čekati.

- Ostavili smo i vama - dodao je Goran.

Soba u kojoj smo sjedili bila je krasno

uređena. U gornjem uglu privukla je moju pažnju jedna slika. Naslikana je

uljanim bojama: zalaz sunca na moru. Na obali je bio liječnik nasmijano

gledajući valove koji su se bljeskali u posljednjim zrakama sunca. Divan

prizor. Nisam mogao lako skinuti pogled.

- Sami ste ovo crtali?

- Da, kad sam bio mnogo mladi.

- Pogledaj, Ivane, kako je samo puna simbolike. Ovi valovi na pučini, nisu li

oni put koji moramo prijeći da ugledamo drugu obalu?

- Upravo sam na to mislio kad sam slikao, ali kad bih sada crtao taj isti

prizor, stavio bih mnogo veće valove i manje sunčanih zraka. Slika bi bila

realnija.

Sluškinja je servirala ručak. Liječnik je uzeo djevojčicu na krilo.

- Vidite je, ona se ne sjeća majke. Jedno je vrijeme Mariju zvala majkom, a

onda sam je naučio da je zove teta. Teško mi je pričati, no ništa nisam

mogao učiniti. 1 danas sam nemoćan.

Jasna je opet otišla igračkama.

- Bilo je sasvim slučajno. Ona je još studirala kad sam je upoznao. Tu večer

nikada neću zaboraviti. Izgledala je divna, vesela, a duga kosa padala joj je

preko ramena. Nisam znao kako da joj priđem. "Oprostite, hoćete li mi

pokazati ulicu Vladimira Nazora?", upitao sam je. Rado je to učinila i to je

Pompea

-68-

bio početak. Te sam večeri prvi put u životu bio stranac u gradu u kome sam

proveo djetinjstvo i mladost. Često smo se sastajali, prošle su dvije godine i

ona je završila studije. Odlučili smo da budemo svoji. Vjenčali smo se i bilo

je divno. Plod naše ljubavi jesu dvoje djece. Jasminka sada ima pet godina,

Goran osam. Kad nas je ostavila, Jasminki su bile dvije godine. Sve sam

prije mogao pomisliti, ali da ću u životu ostati sam, to mi nikada nije palo na

pamet, jer u životu sam svaku stvar stavljao na svoje mjesto. Tek sada vidim

da je život drugo nego sam zamišljao. Do posljednjeg dana bili su nam

zavidni na našoj sreći, a, eto, ona je ipak otišla. Nije mnogo govorila na

rastanku, jedino mi je rekla: "Mladene, oprosti mi! Ti si kriv, ja odlazim."

"Dobrila, zašto?" Nisam dobio odgovor. Skinula je vjenčani prsten,

poljubila djecu i izašla. Više se nije vraćala. Tri godine ova je kuća pusta

bez nje.

Teško mi je govoriti. Katkad mi se čini da mi je život promašen, ali djeca,

kojoj nastojim biti otac i mati, daju mi snage kad mi je najteže. Sjedam se

dobro riječi svoje majke. Bio sam tada još student. Napola mrtvom rukom

prešla mi je preko čela: "Sine, ja ću umrijeti, ali ti imaš jednu majku,

moćniju od mene. Majku velikoga Boga. Ona će ti uvijek pomoći." Ne bih

mogao izdržati bez te pomoći, pogotovo ne sada. Djecu sam naučio moliti

"Zdravomariju," a nakana je da mama opet dođe. Kad sam u bolnici navečer

u službi, Goran me izjutra uvijek pita: "Tata, jesi li molio?" On već dobro

shvaća. Jasminka se i ne sjeća majke, ali sad već i ona nešto naslućuje,

gledajući druge obitelji. Primjećuje da nam nešto nedostaje.

Drugi su mi često rekli: "Mladena, zašto mučiš sebe i djecu? Skini već

jednom taj prsten, nije sve izgubljeno, još si mlad." Nikada to neću učiniti,

jer Dobrila i ja smo vječno vezani. Samo nas smrt može rastaviti. Ona je

otišla, ne znam zašto. Skinula je prsten sa svoje ruke, ali ja ne mogu shvatiti

da ga opet jednom neće staviti. Sve moje teškoće nisu mi ništa, ali najteže

mi je kad pogledam djecu koja rastu bez majčine ljubavi, a ona im je tako

potrebna. Goran me često pita: "Tata, zašto mama ne dolazi. Zar nas više ne

voli? Zašto čeka?" Teško mi je odgovoriti, ali on je uporan. Mama će opet

doći. Ne mogu vjerovati da nas više ne voli, jer ona je imala tako divno srce.

"Pa zašto onda čeka?" Na to sam zašutio. Nisam znao odgovoriti, i sada kad

Pompea

-69-

me to upita, ne znam. Teško je to shvatiti, to treba doživjeti. Za mnoge sam

naivan što tako dugo čekam. Ipak ću je stalno čekati. Nikada nije kasno

početi ispočetka, ali djeca su nestrpljiva. Njima su dugi dani. Ona su siročad

u ovoj kući u kojoj imaju sve osim majke, koja se ne može zamijeniti.

Gledali smo u čovjeka koji je svaku stvar u životu stavljao na njezino

mjesto, a život je ipak nešto drugo.

- Zvala se Dobrila - rekao sam. Moja rođaka nosi isto ime.

- Da, Dobrila, vi je dobro poznajete.

Pogledali smo se i svima je bilo jasno.

- Naša profesorica?

Liječnik je odobravao glavom.

- Tata, razriješi mi ovaj čvor, uvijek zapetljam ovaj konopac - zamolila ga je

Jasminka.

Učinio je to, i kosu koja joj je pala na čelo ponovno podigao, pomilovao je

po ruci. Ivan je uzeo Jasminku uza se. Nije se protivila.

- Jasminka, ja sam od dvije godine ostao bez tate, a prije godinu dana mama

mi je umrla. Ti ne znaš što je mama, a ja ne znam što je tata. Jedino znam da

ga imam. Mi smo slični.

Znao je Ivan da ga Jasminka ništa ne razumije, jedino ga je sve vrijeme

gledala svojim svijetlim očima.

- Jasminka, i mojem je tati ime Mladen. Kako ti zoveš svoga tatu?

- Ja zovem svoga tatu - tata.

Goran joj je pomogao.

- Seko, reci: Mom je tati također ime Mladen.

Ponovila je, ali opet ne sve riječi.

- I Ivanov tata živi u ovom gradu. Prije je bio poslovođa u građevinskom

poduzeću, sada je upravnik. Stanuje u ovoj istoj ulici ali mnogo dalje -

govorio sam.

Pompea

-70-

- Znam ga dobro. Mene je baš pitao za savjet za jednu operaciju. Ne sjedam

se točno što je bilo. Uputio sam ga k liječniku Herbertu.

Liječnik se okrenuo prema Ivanu.

- On je tvoj tata?

- Da - odgovore je.

- Jako se lijepo probio. Nisam znao da mu je ovo druga žena. I sad ti je,

Ivane, lijepo?

- Da, ja sam zadovoljan. Bilo je dosta muke dok sam bio na selu. Nekada

nije bilo ni posla, a trebalo je mnogo lijekova mami.

Želio nas je odvesti do mjesta gdje smo stanovali. Nismo ga mogli odbiti.

Goran je sjeo s nama na stražnje sjedalo. Jasminka je bila u Ljiljaninu krilu.

- Jasna, možemo li krenuti?

- Možemo. Tjeraj, tata!

Liječnik je upitao Ljiljanu:

- Gdje stanujete?

- Perica i ja u Strossmayerovoj 29, ali sada idemo svi Ivanu. Moramo

vježbati matematiku.

- Muka je ta matematika. Sjećam se, na maturi sam imao linearnu jednadžbu

koju nije teško riješiti, a ipak je nisam riješio. Nisam volio u školi četvrtak,

petak i subotu, samo zato što smo imali u te dane matematiku. Subotom je

bila dva sata. Vidite, tu pored Name prvi put sam se sreo s Dobrilom.

Nerado prolazim ovuda, uvijek zaobiđem. Ivane, koji je vaš kućni broj?

- Petnaest.

- Onda smo već prošli ali vratit ćemo se. Presjeći ćemo Vrazovu i

Preradovićevu, i opet ćemo biti u Nazorovoj.

čim smo ušli u Preradovićevu, Ljiljana se okrenula prema nama. Bilo nam je

i prije jasno da liječnik nije shvatio sve.

- Liječnice, ja nisam kod tate. Stanujem baš u ovoj ulici u kojoj smo sada.

Treća kuća lijevo je broj petnaest.

Pompea

-71-

- Ivane, zašto nisi kod tate?

- Ne znam, on me ne želi ni pozdraviti na ulici; okrene glavu kad me vidi.

Da me primi kao sina, to je još daleko.

- Pa od čega živiš? Moraš li plaćati stan?

- Do podne radim, i što zaradim, dovoljno mi je za hranu, stan, knjige i

odijelo.

Liječnik je dugo razmišljao, a zatim rekao:

- Ivane, od sad ćeš stanovati kod mene. Nećeš više raditi. Za dvadeset dana

odlazim na specijalizaciju. Goran će se imati s kim malo boksati, to vrlo

rado čini.

Mali je stisnuo ruke, liječnik je malo uzmaknuo, kao da se boji.

- Ne boj se, tata, sad neću upotrijebiti smrtonosne udarce.

- Hvala, gospodine liječniče, ja ću radije i dalje raditi, a za Gorana ću, ako

treba svaki dan boksati, naći pet minuta, jer uvijek će me nokautirati brzo.

To što meni nudite prepustit ću onima kojima je više potrebno nego meni.

Ima ih puno, ali čini mi se, Perice da Dragica ima najviše neprilika. Putuje

svaki dan trideset kilometara. Mora se dignuti već u tri i pol ujutro, a kući se

vraća oko četiri poslije podne. Nema bolju vezu. Ni tada nema vremena za

učenje, pomaže kod jedne obitelji da bi mogla zaraditi za knjige i odjeću.

Njoj bi bilo najpotrebnije.

Liječnik je stavio ruku na njegovo rame.

- Dobro, Ivane, sutra je dovedite. Primit ću je kao da dolaziš ti. Pravit će

društvo teti Mariji, kojoj je dosadilo biti samoj; veselit će se njezinu

dolasku.

- Baš smo sretni! - doda Ivan.

- Imaš pravo. Donosi nam ovaj život dosta teškoča, a tek ćemo onda pravo

živjeti i radovati se životu ako smo u njemu usrećili druge. Davno sam čitao

i ne sjećam se točno tko je rekao, čini mi se Seneka - da je uzalud prošao

dan ako ne steknemo jedno novo poznanstvo, jedno novo prijateljstvo. Mi

smo to danas učinili i zato smo sretni.

Pompea

-72-

Stisnuli smo čvrsto ruke jedni drugima.

- Perice, znao sam da je profesorica Dobrila rastavljena, ali da je ostavila

ovakva čovjeka, to teško mogu vjerovati. Ona nema mira niti ga može imati.

Jednom mi je i sama rekla: "Jedva izdržim 45 minuta bez cigarete."

Sutradan Dragica nije imala riječi od ganuća. Liječnik ju je lijepo primio.

Boksačka je runda izostala jer je Goran bio u školi.

Poslije tog susreta, kad smo prvi put vidjeli profesoricu Dobrilu, promatrali

smo je napadno. Možda je i primijetila? Ivan je namjerno spomenuo u

njezinoj blizini: "Kako bih volio nositi ime Goran. Nema ljepšeg imena."

Samo se okrenula. Ne znam je li joj došla misao na njezina Gorana, koji pita

tatu: "Zašto mama čeka? Zar nas više ne voli?"

Liječnika smo ponovno vidjeli nakon godinu dana. Razgovor je opet bio

spontan, prijateljski. Nismo mu imali ništa novo reći. Doduše, dosta lijepih

stvari učinio je Ivan, ali nikada on to ne bi spomenuo sam. Na liječnikovo

pitanje: "Ima li što novo", odgovorio bi: "Ništa, samo smo jednu godinu

stariji, a sami ste rekli da to ne mora biti jamstvo da smo bolji." Kad bih

nabrajao sve kojima je pomogao, nemoguće bi se bilo sjetiti. Ne pomaže

onaj koji može, nego onaj koji ima ljubavi. A ljubav je dosjetljiva.

Uvijek sam bio zadivljen Ivanovim pristupom ljudima. Malokad je doživio

neuspjeh. Ako ih je i bilo, znao ih je herojski podnijeti. Kakvim je mirom

obrisao pljuvačku sa svoga lica kad je Nenad na nj pljunuo. Onoga momenta

činilo se u razredu da je Nenad konačno odnio i pobjedu. Rekao mu je:

"Ivane, ako nisi kukavica, dođi da se obračunamo." Pljuvačka je bila izazov,

ah obrisao je i mirno odgovorio: "Nenade, ne vidim razloga, da se tučemo

kad smo ljudi i imamo riječi."

Drugom prilikom imali smo razredni sastanak. Razrednik se obratio svima:

"Polovica je od vas dolazila pred zbornicu i pred ravnateljevu sobu s

molbom da Ratka izbacimo iz škole ili bar iz našeg razreda. Neki ste rekli

doslovno: 'Mi nećemo dopustiti da nam pojedinici smućuju školske dane i

da neprestano strepimo od njihovih šaka.'- Imate i dokaz za te tvrdnje. Izađi,

Leonarda, iz klupe."

Svi smo je pogledali; na licu su bile ogrebotine, očit dokaz da su Ratkove

Pompea

-73-

ruke imale posla.

Razrednik je zatražio naše mišljenje: "Neka podignu ruke oni, koji su za to

da Ratka kaznim?" Svi smo podigli ruke, samo Ivan nije. Ustao je, Ratko i

Leonarda su stajali. Svi smo gledali što će uraditi. Počeo je: "Razredniče,

hoćete li dopustiti da tu stvar riješimo mi sami?" "Vrlo rado", pristao je

razrednik. Ivan se okrenuo Leonardi: "Leonarda, hoćeš li oprostiti Ratku?"

"Hoću." Teško je vjerovati da bi bio isti odgovor da je to pitanje postavio

netko drugi. Zatim je pogledao Ratka: "Ratko, dosta je samo jedna riječ, da

priznaš da si kriv." Odgovorio je: "Jesam, i to se više neće dogoditi."

Zatim je nastavio Ivan: "Zapamti svoje obećanje, koje si rekao pred čitavim

razredom koji te samo prije pet minuta osudio i želio da odeš iz njega. On te

je opet spreman primiti kao svoga, samo ako hoćeš". Odlučno je rekao:

"Hoću, i pokazat ću da mogu biti sasvim drugi." Ivan ga je pozvao da dođe

naprijed: "Sad pruži Leonardi ruku i stisnite je jedno drugom od srca." Ivan

je završio ovom rečenicom: "Razredniče, mi smo riješili. Ratko će ostati u

našem razredu. Ako je profesorsko vijeće našlo drugo rješenje, mi

prihvaćamo ovo naše. Ako netko ima nešto protiv ovoga rješenja, neka

digne ruku." Nitko je nije podigao, a Ratko je do kraja godine opravdao

povjerenje koje mu je dano.

Učinilo mi se da je od toga dana naš razred počeo biti jedno, ali prevario

sam se. Mirjana, samo dva dana poslije, rekla je pred većom skupinom

đaka: "Kako ste se dali zavesti rješenjem pojedinca, zašto ste se složili da

Ratko ostane nekažnjen?" Ljiljana joj je odgovorila: "Zašto nisi podigla

ruku kad je Ivan pitao, slažete li se ili ne?" Mrko ju je pogledala: "Ti samo

šuti, prilijepila si se uz njega kao šipka uz bubanj; da on kaže da je bijelo

crno, ti bi mu vjerovala." Čuli smo još uvredljivih riječi, a Ivan nas je uvijek

upozoravao: "Dobro čujte što vam kažu, da im zatim možete na mržnju i

prezir odgovoriti ljubavlju, jer se samo tako postiže uspjeh." Ivan to nije

samo rekao, nego nebrojeno puta i djelima potvrdio. Jakov, Zoran, Mato,

Krešo ne bi završili ovaj razred sa se Ivan nije trudio te sate i sate ostajao s

njima, pokazujući im gradivo. Prilazio je onima kojima treba prići danas, jer

sutra će već biti kasno. Mnogi mladići koji nose ekstravagantne frizure i

kojima je ulica sve, našli su u Ivanu prijatelja. Davor i Milan već rade na

Pompea

-74-

istom mjestu gdje je i Ivan zaposlen. Zadovoljni su s njime, jer se o onima

za koje nitko nije imao lijepu riječ sada čuju samo pohvale.

Sastanci s Elom bili su sve rjeđi. Nikoji način da se približi tati nije

pomogao. Ostala je nada, u koju smo svi sumnjali, samo Ivan nije. Znao je

često ponoviti: "Izdržite do kraja, do kraja!" Predsjednik razredne zajednice

bio je on. Sami smo birali, i od trideset đaka Ivan je dobio devet glasova,

Mirjana samo jedan manje, Jakov tri, Leonarda i Lucija po dva... Kad je

primio dužnost, rekao je nekoliko riječi: "Naš razred može biti najbolji u

ovoj školi, može biti i najgori. Hoćemo li ostvariti ovo prvo?

Možemo i neće nam biti teško ako teškoće svakog pojedinca budu naše

zajedničke brige." Bilo je i previše teškoća, ali pojedinci su uvijek nosili

više. Svaki neuspjeh razreda bio je njegov bol. U završnoj nogometnoj

utakmici za prvo mjesto Ivan je igrao povrijeđen. Poslije utakmice, u kojoj

je dao pobjedonosni gol, čarapa je bila puna krvi. Rekao sam mu; "Ivane,

jedna pobjeda je tu." Odgovorio je: "Tu je, Perice, ali da u našem razredu na

kraju godine ne bude ni jedne slabe ocjene, treba mnogo, ne krvi, nego

znoja."

Zvonko nas je ostavio. Napustio je školu. Ni sada ne znam zašto. Ipak na

kraju godine bili smo najbolji. Ivan, primajući nagradu od razrednika, nije je

zadržao za sebe, premda je na nju imao najviše prava; "Svaki đak iz našeg

razreda zaslužio je nagradu, ja ću ovu svoju dati Mirjani kao priznanje za

sav trud oko pomaganja drugima. Uvjeren sam da mi je razrednik dao ovu

nagradu samo zato što sam bio predsjednik razreda, ali Mirjana na nju ima

više prava." Uzela ju je. Ivan i Mirjana prvi su put jedno drugom stisnuli

ruku. Svi su smatrali da je Ivan svoju zasluženu nagradu stavio u ruke svog

protivnika. Mogao je to učiniti samo on.

Kada smo nakon svršetka školske godine pošli na kolodvor da bismo otišli

kući, ispratili su nas Ela i Ivan. Rastanak je bio težak. On se nije imao kome

vratiti u selo.

- Pozdravite sve, najviše strica Niku i tetu Slavku.

Ljiljana nije plakala, ali se u njoj sve kidalo. Opet će ih daljina razdvojiti.

Rukom su nam mahali Ela i on. Mislio sam tada u sebi: Kada bi mu barem

Pompea

-75-

ona mogla praviti društvo. No, premda je sestra, nije ga smjela posjećivati i

činila je to tajno. Ivan je radio preko praznika na istom mjestu po čitav dan.

Kad god mi je bilo lijepo, a praznici su uvijek đacima lijepi, sjetio sam se

tada Ivana, koji ih nije ni imao.

Gotovo svako mjesto u mom selu vezalo me za neki događaj u kojem je

sudjelovao i Ivan. Uvijek prolazeći pored njegove kude, svratio bih i

pogledao je li zaključana, da vjetar nije otvorio prozor i, ako nešto nije u

redu, popravio bih. Ograda je bila napola iskidana, stajala je kao plijen koji

još nije sasvim odnešen, a na koji svatko ima pravo. Koristila je mnogima

da suhim drvetom potpale vatru.

Smiljku sam viđao gotovo svaki dan. Svaki novi dan nosio nam je ono što

smo oboje željeli: bili smo bliži jedno drugome, naša je ljubav rasla. Ljiljana

je neko vrijeme provela kod tetke, a kad se vratila, rekla je: "Perice, praznici

su lijepi, ne mogu se potužiti, donijeli su mi mnogo iznenađenja, ali

razumiješ zašto jedva čekam kad će ponovno zazvoniti školsko zvono."

Odgovorio sam joj: "Ljiljana, i ja sam nestrpljiv. U ovoj posljednjoj godini

čeka nas puno posla. Ovaj svjež zrak, kupanje, fizički rad ojačat će nas za

sve ono što će doci, a bit će toliko toga lijepo i teško.

Ivan nam je redovito pisao i svako njegovo pismo čitali smo zajedno.

Petnaest dana prije nego što ćemo poći u školu, Ljiljana mi je donijela

pismo koje je napisala Ivanu, želeći da i ja napišem nekoliko riječi. Kad sam

ga pročitao, rekao sam joj da ću to učiniti posebno.

- Vidim da si mu odgovorila na njegove posljednje riječi: "Ljiljana, volim

te!" Ivana će više razveseliti kada dobije dva pisma, a ja ću ovo tvoje

prepisati, neobično mi se sviđa. Možda će mi jednoga dana dobro doći.

Ivane!

Hvala za pismo koje mi je kao i uvijek dalo mnogo. Pročitam ga nekoliko

puta i kad god ga pročitam, ponovno se radujem. U tvome pismu prvi put si

napisao na kraju, umjesto "Rado te se sjećam i puno pozdravljam",

"Ljiljana, volim te!" Dugo sam to čekala, premda sam znala da si me volio i

kada to nisi rekao ni napisao.

Ivane, željela bih samo jedno: kad bi znoj s tvojega čela pao i na moje čelo.

Pompea

-76-

Tvoji žuljevi da budu na mojim rukama, tvoja osamljenost da prijeđe i na

mene, napuštenost skupa ćemo dijeliti. Tvoja traženja potpo- magat ću kao

svoja, nadanja neka budu ista, čekanje zajedničko. Polovicu svoje boli

uvijek odvoji za mene, znam da cijelu nikada nećeš dati, jer i sam si

spreman na trpljenje. I kada plačeš, ni tada nisi sam, plače još netko... Neka

ove riječi unesu u tvoju sobu toplinu, od srca su, i vjerujem da mogu gorjeti,

kao što gorim ja. Ti to znaš, Ivane.

Jednom je na ovom svijetu zapaljen vječni plamen. Mi smo samo sjena

Njegova odbljeska, samo iskra Njegove ljubavi, toplina Njegove topline. On

zna najbolje jesmo li rođeni jedno za drugo. Čuvat će nas oboje do onoga

dana kad ćemo biti jedno. Kidam se u ovoj razdvojenosti, daljini, ali znam:

sve što je sada gorko, bit će slatko. Svaka pobjeda bit će nova nagrada,

kušnja zato, da vidimo koliko smo hrabri; žrtva, samo znak da ljubimo. Onaj

tko ljubi, trpi; tko ne ljubi, taj ne trpi. Nije toliko gorka čaša trpljenja kad

znamo da je pijemo za čašu ljubavi. Jedna bez druge nikada neće biti.

Ivane, obećali smo jedno drugome da naše čaše želimo piti zajedno. Ja neću

odustati, pit ću je s tobom, makar bila ne znam kako gorka; čekat ćemo naš

dan, makar bio ne znam kako daleko. Vjerujem ti i znam da me nećeš

iznevjeriti. Želim ti se dati i primit ćeš me. Želimo skupa poći u život i

svijetlit ćemo. Naše će svjetlo gorjeti udvoje i bit će veće.

Čiste su posude našega tijela u koje je Bog ulio ulje ljubavi. Vrijeme i

čekanje neće ga okaljati, nego još više rasplamsati mali plamen koji je

upaljen kad smo se prvi put sreli. Sada je tako velik, i iz dana u dan raste, a

doći će dan kad će gorjeti kao jedan plamen u plamenu one Ljubavi u kojoj

je naša ljubav samo sjena, samo iskra Njegove ljubavi, toplina Njegove

topline.

Ivane, čekaj nas, dolazimo onim istim vlakom. Više ni ja neću staviti - primi

puno pozdrava,

voli te Ljiljana

- Ljiljana, teško mi je zamisliti kako se osjeća onaj koga nema tko ispratiti

kad nekamo ide, kojeg nitko neće dočekati. Ima li uopće takvih ljudi koje

nitko ne žali kad odlaze, niti se tko veseli kad se ponovno vraćaju?

Pompea

-77-

- Perice, ima ih, i to ne malo. Bili smo to i sami kad smo prvi put išli u grad.

Nitko nas nije dočekao. Danas će netko sigurno čekati.

- Rekla si "netko", kao da ne znaš tko.

Nasmijala se i udarila me po ramenu.

- Perice, tebe je Smiljka ispratila, mene će Ivan dočekati. Kad smo išli iz

grada, bio je obratno.

Ela i Ivan su nas čekali. Nakon dva i pol mjeseca opet smo zajedno - staro

se ponavlja.

- Ivane, kad bih sve što osjećam sada mogao reći u jednoj riječi, bila bi to

riječ "sretan". Sretan sam.

- Perice, svatko od nas može uzeti baš tu riječ. Jasno, netko je više sretan,

netko manje. Za Elu bismo morali staviti još jedan predznak.

- Koji, Ivane?

- Kao da ne znaš: "pre".

- Dakle, Ela je presretna?

- Jesam presretna, ali samo kad sam u vašem društvu. Kad vas nema, dolazi

ona rječca "ne" - nesretna sam.

- Seko, premladi smo da upotrebljavamo tu rječcu i da je spajamo sa

"sretan".

- Njoj se još nije nasmijala sreća. Ona se svakomu jednom nasmije u životu,

i to baš u ovim godinama najviše.

- A vama dvojici se već nasmijala?

- Svakako, Ljiljana! Ne samo nama, nego i tebi i Smiljki.

Smjestili smo se i raspakirali stvari. Prvih dana bilo je malo neobično.

Nakon deset dana pozvao nas je Ivan da pogledamo film.

- Perice, danas sam dobio plaću, ja ću kupiti karte za sve. I Ela će doći ako

uspije pobjeći.

Čekali smo je pored Name i gledali u izloge.

Pompea

-78-

Kako su samo lanjski maturanti bili spremljeni, kao prinčevi iz bajke.

Dolikuje obući najljepše za najsretniji dan koji nas čeka.

- Koliko nas još iskušenja čeka dok ne dođe taj

dan?

- Ivane, barem je ove godine u našem razredu mir. Sada nam se nitko ne

protivi.

- Šutnja je mnogo gora nego riječi, a ne zaostaju ni one, ali samo iza leđa. Ja

sam jednom s Mirjanom razgovarao, slušala me je pažljivo, uvjeren sam,

samo iz pristojnosti.

Ela je ipak uspjela doći.

- Braco, eno ga, vidio nas je!

Problijedjela je kao krpa.

- Tko je, što ti je, Ela?

- Tata.

Jedno je vrijeme stajala s nama.

- Moram mu prići! Čeka me, premda ne govori ništa.

Učinila je nekoliko koraka prema njemu.

- Opet si s njim.

Tada smo mu prvi put čuli glas nakon deset godina.

- Jesi li kupila kartu?

- Jesam.

- Ništa zato, prodaj je nekome, idemo kući.

- On mi je kupio.

- Vrati mu je!

Ivan je uzeo kartu, zvonce je već pozivalo da treba ući.

- Ela, zašto se bojiš? On je moj i tvoj tata - rekao je Ivan.

Otišli su. Pratili smo ih pogledom dok su silazili niz stepenice. Umjesto Ele

Pompea

-79-

sjedio je jedan dječak. Ivan mu je dao Elinu kartu. Bio sam oduševljen

filmom, koji je nosio naslov "Dvanaest žigosanih", ali nikako mi ispred

očiju nije sišla slika koja se malo prije dogodila na ulazu. Vraćajući se s

praznika bilo mi je nezgodno upitati Ivana ima li kakve nade da tata jednom

shvati da mu je sin. Sada mi je bilo jasno, odgovor sam vidio vlastitim

očima.

- Perice, nije li ovaj film očit dokaz da su svi ljudi dobri, samo treba u njima

otkriti tu dobrotu. Treba im dati povjerenje. Od dvanaest osuđenih, jednih

na doživotnu robiju, drugih na smrt, jedan pristup i povjerenje čovjekovo

čini čovjekom i onoga koga su svi drugi prezreli. Samo to povjerenje učinilo

je da umru, ne kao robijaši, nego kao heroji.

- Da, Ivane, ali da to uspije, što je učinio kapetan, treba znati i mnogo

čekati.

-Što ti se čini, Perice, koji je glavni razlog da je kapetan uspio?

- Oni su mu trebali da učine taj pothvat i zato je uspio.

- Zar bi baš za tako odgovoran zadatak koji drugi čovjek uzimao logoraše,

osuđenike na smrt, one kojima i život nije nosio ništa bolje. Meni se činilo

da je glavni razlog njegova uspjeha, to što im je prišao kao ljudima, što u

njima nije gledao osuđenike, koji su samo za nepromišljen propust ili

nedopušten čin dospjeli u ćelije.

- Ivane, kad bismo kojim slučajem imali bar malo onoga kapetanova žara,

naše klape u razredu više ne bi bilo.

- Ne samo naše klape, nego ni onih kojima je ulica sve. Iz dana u dan bilo bi

ih manje, kad bi ljudi opet počeli vjerovati da su i oni ljudi. Zar Davor i

Milan nisu očit primjer da oni opet mogu biti pošteni? Ima još mnogo

dobrih koji ne zaslužuju da ih zovemo huliganima.

Poslije mjesec dana Davoru i Milanu priključila su se još četvorica. Bilo ih

je sve više. Sa svima kojima je prišao uspio je. Od onih koji su jednom

počeli skupa raditi s njim u istom poduzeću, nijedan se više nije vraćao

ulici. Ivanu je sada bio olakšan posao, jer svaki novi uspjeh nije dovodio

samo jednoga; svaki pojedinac dovodio je poznanike, koji su dotad živjeli

Pompea

-80-

istim životom. Baš neki dan, kad smo se vračali iz škole rekao sam u šali, ah

ozbiljno misleći:

- Ivane, nema velike razlike između tebe i kapetana. Ti si još više uspio;

sada ih ima više od dvanaest.

- Ne, Perice, nije to moj uspjeh. To je zasluga upravitelja poduzeća, koji je

razumio mene kad sam ga zamolio da mogu raditi kako bih imao za hranu i

odijelo. Koga god mu dovedem s tom molbom, on ga neće odbiti.

Bio je ponizan. Zaslugu koju je sam stekao prebacivao je na drugoga, koji je

učinio mnogo manje. Nekoliko puta posjetili smo Biljanu i liječnika. Dvaput

nas je vozio na izlet. Ti će nam dani ostati nezaboravni.

- Perice, samo da prođe ova zima, ove godine je žestoka. Ne pamtim da je

odavno bila ovako hladna.

- Meni se sviđa, zrak je čist. A zar nisu divni oni izleti? Kad bi se mogli

ponoviti još koji put!

- Bez sumnje, lijepi su, ali toliki siromašni više nemaju drva. Kad sam jučer

posjetio jednu obitelj, mama se četvero djece sjedila je i prstom mi pokazala

u peć: "To što ima tu, sve je, više drva nema, a ide hladna noć i sutrašnji

dan." Nisam čekao, nego sam odmah zamolio upravnika poduzeća da

smijem pokupiti otpatke po dvorištu za tu obitelj. Odobrio je. Oni će se

ogrijati i bit će im dovoljno za ovu zimu, ali nisu samo oni u takvu stanju.

- Ivane ima li nešto u čemu nisi uspio?

- Perice, zašto to govoriš?

- Čini mi se da tvoje molbe nitko ne može odbiti. Što je to u tebi čime

osvajaš ljude? S tobom sam neprestano, a to će mi ostati tajna.

Kada sam mislio da će ovu godinu shvatiti onako kako smo je shvatili mi i

da bar u školi neće biti teškoća, dogodilo se baš protivno. Profesori su se

zgražali govoreći: "Zar je to onaj isti razred koji lani nije imao slabih

ocjena?"

Ljiljana, Karmela i ja išli smo u školu kao i uvijek. Stigli smo malo ranije od

drugih. Portir nas je dočekao ljutito.

Pompea

-81-

- Dobit ćete danas svi svoju lekciju. Otkako sam ovdje dvadeset i četiri

godine, nisam čuo da se tako još nešto dogodilo.

- Pa što je?

- Eno vam razrednika, koji šeta bijesan po zbornici, pitajte njega.

Stali smo kao ukopani pred zbornicom i nitko se nije usudio ući unutra.

Pridolazili su i drugi đaci iz našeg razreda i na pitanje "jeste li išta čuli

novo?" slijegali ramenima i odgovarali: "Ništa."

Ivan nas je vidio okupljene, prišao mi.

- Perice, što čekate tu, sad će početi sat.

- Ne znam ni sam što čekam. Nešto se strašno dogodilo.

- Što?

- Portir je rekao da nije čuo nešto takvo otkako je ovdje - dvadeset četiri

godine.

- Pa zašto samo naš razred tu čeka.

- Rekao je da smo mi krivi.

- Opet je neka svinjarija učinjena - dodao je Jakov.

Pogledao sam Ratka. Mirno je stajao pored portirovih vrata. Profesorica

Dobrila potjerala nas je u razred. Čekali smo petnaest minuta, ali profesor

zemljopisa nije dolazio.

Ratko nam je prišao i sasvim tiho, šapćući rekao:

- Ivane, sad pokušaj spasiti Nenada, kao što si nedavno spasio mene.

Prvi sat nismo imali. Na drugi su došli razrednik, ravnatelj i profesor

zemljopisa. Prvi je progovorio razrednik:

- Ono što ni u snu nisam mogao pomisliti, sinod se dogodilo. Jedan iz našeg

razreda napao je profesora zemljopisa. Dobro se maskirao, ali je rekao:

"Znajte da vas je napao jedan iz četvrtog." Onaj koji je to učinio sjedi tu

među vama. Neka se javi!...

- Dobro, kad se taj mladić koji je imao snage napasti profesora sad nema

Pompea

-82-

snage javiti, pokušat ćemo ga mi pronaći. Dajte mi imenik.

Prozvao nas je jednog po jednog i svakom postavio isto pitanje: "Gdje si bio

sinoć u sedam i trideset?"

Išao je abecednim redom i svaki je odgovor pisao.

Ratko: - Učio sam kod kuće; Jakov: - Pomagao sem sestri izraditi zadaću;

Matan: - Imali smo u kudi goste; Zdenko: - Bio sam kod ujaka, imao je

rođendan; Zlatko: - Pomagao sam kod kude; Nenad: - Gledao sam

televiziju, bila je neka emisija

o planinama; Marko: - Igrao sam šah s mlađim bratom; Ivan: - Ne sjećam se

točno što sam radio...

Ravnatelj je kratko završio.

- Vi danas nećete imati satove, sutra ćemo se sastati opet. Promislite dobro

svi i olakšajte nam da nađemo krivca, koji ne kvari ugled samo vašeg

razreda nego i čitave naše škole.

Dugo sam razgovarao taj dan s Ivanom.

- Perice, nešto moramo učiniti. Nenad ne smije biti istjeran. Ne znam ni sam

što bi bilo najbolje. Promislit ću dobro.

- Ivane, ovo je kudikamo teže. Ratkov slučaj bio je lakši i spretno si ga

riješio, ali riješiti ovo bio bi veliki plus za naš razred. Bio bi opet najbolji,

samo ako Nenad ostane, ako ga ne istjeraju.

Otišao je. Siguran sam: razmišljat će možda čitavu noć. Ja sam mislio o

tome što će učiniti on. Skupa smo pošli u školu: Ivan, Ljiljana, Karmela i ja.

Većina đaka već je bila u razredu. Stajali su u grupicama i živo diskutirali,

mlatarajući rukama.

- Ivane, što ti se čini, tko bi mogao biti - upitala je Leonarda.

- Zašto me to pitaš, Leonarda?

U osam i pol došli su opet u razred ravnatelj, razrednik i profesor.

- Jeste li se predomislili? - upitao je ravnatelj.

U razredu opet tajanstveni mir. A onda je ustao Ivan, trenutak pričekao, a

Pompea

-83-

zatim rekao glasno.

- Ja sam napao profesora.

Svi su ga pogledali, ali sumnjam da mu je itko povjerovao. Pokušao sam

uhvatiti njegov pogled, oborio ga je. Što mu je? Nije valjda poludio, mislio

sam u sebi. Ravnatelj je ostao bez riječi, razrednik je sjeo, profesor

zemljopisa naslonio se na klupu, s hodnika se čuo glas dvorkinje: "Ponesite

kante dolje u spremište."

Nenad je izgledao sasvim smiren, buljio je u ploču, kao da je na njoj pisalo

nešto posebno. Preko Mirjanina lica prešao je skriveni smiješak. Ako se itko

radovao ovom poniženju, radovala se ona. Mislila je kako je konačno

njezino mišljenje o Ivanu točno i da će to sada svima biti očito. Ratko je

stiskao ruke, ni on se nije nadao ovomu. Doduše, zamolio je Ivana za

pomoć, ali na baš ovaj način... Koliko sam ja vidio, izgledalo mu je

neshvatljivo. Ne znam, komu je bilo shvatljivo, možda samo njemu, koji je i

dalje gledao u bilježnicu ispred sebe. Ljiljana mi je dala znak kao da hode

nešto reći. Stavljajući prst na usta, dao sam joj do znanja da šuti. Ravnatelj

je stao uspravno, prstima je nervozno udarao po stolu:

- Profesore, pogledajte što je imao iz vašeg predmeta.

- Odličan! On mi je najbolji u ovom razredu.

Zatim se ravnatelj obratio razredniku.

- Sada recite Vi svoje.

Digao se i pošao prema Ivanu.

- Ivane, što ti je bilo? Zašto si to učinio?

Šutio je i u rukama mu je bila olovka, koju je

neprestano vrtio.

- Na njega mi se nije još nitko potužio - govorio je razrednik idući prema

stolu. Lani je dobio i nagradu kao najbolji đak. Njegovom zaslugom ovaj

razred nije imao ni jedne slabe ocjene.

- Eto ga sada pred vama! Vaš prijatelj! Recite imate reći, sad znate što je

učinio.

Pompea

-84-

Uzalud su bila ravnateljeva potpitanja, nitko se nije javio.

- Neka se digne predsjednik razredne zajednice.

- Gospodine ravnatelju, on je već na nogama

- dodao je razrednik.

Udario je rukom po stolu. Prvi put sam primijetio da je izgubio prisebnost.

- Tko je njegov zamjenik? - upitao je glasno, stavljajući ruku u džep iz kojeg

je izvadio plavi notes.

- Ja sam - rekla je ne baš plašljivo Mirjana.

- Hoćeš li nešto reći?

Počela je tiho i glas joj je bio sve jači, a oči svjetlije. Nedostajao je još samo

podrugljivi smiješak koji će doći poslije.

- Ono što je učinio mene ne iznenađuje. Ne veselim se ničijoj propasti, ali

neka sada vidi čitav razred, koji je svojim spretnim nastupom osvojio za

sebe, za kim su se dali povesti. Predbacivala sam samoj sebi: možda se

varam? Možda je on dobar mladić? Danas mi je jasno da sam imala pravo,

danas će možda biti jasno svima onima koji su uporno stajali uz njega.

Mirjana je prestala pričati. Krv mi se uzbudi, ruke se počeše same skupljati,

znojio sam se, noge su se tresle. "Rekla si ono što si već dugo nosila u srcu,

danas prvi put nisi to rekla iza leđa", - mislio sam u sebi.

- Ima li još tko nešto reći - upitao je ponovno ravnatelj.

- Imam ja - digao se Ratko.

Bio je crven kao rak, a na obrazu je ožiljak, koji nije bio upadljiv, sada

izgledao mnogo veći.

- Ne slažem se s onim što je rekla Mirjana. To je njezino mišljenje i ja ga ne

želim pobijati. Neka ga zadrži za sebe, razred ne misli kao ona.

Ravnatelj je čekao još nekoliko trenutaka, a zatim teška srca rekao.

- Prevelika je ovo kazna za jedan propust, ali mi ćemo je dati. Bit će

drugima opomena da ovako nešto, kao što je uradio Ivan, više nitko ne

pokuša uraditi. Ivane, možeš odmah sada spakirati knjige. Od sada nisi više

Pompea

-85-

đak ove škole.

Bilježnicu, koja je stajala na klupi, i olovku, koju je imao u ruci, stavio je u

torbu. Izašao je bez riječi. Pokušao sam se više puta dignuti, jer sam znao

istinu. Nisam bio sam, znali su to Ratko, Nenad i čitava njegova klapa.

Ljiljana me suznih očiju upitala:

- Perice, što mu je?

- Ljiljana, jedno znam: istjeran je iz škole. To i ti znaš.

Sutradan u školi nije bilo mira. Svatko je sipao bujicu riječi u kojima se

mogla očitovati samo jedna misao koja je zasluživala pozornost: šteta što ga

više nema. Za tri dana pogled na Ivanovo prazno mjesto nije mi dao mira.

Danas je opet razredni sat i poslije uvodnih riječi odmah je iznosio

zapažanja predsjednik razreda. Umjesto Ivana govorila je Mirjana. Izašla je

naprijed elegantno obučena kao i uvijek, a svaka vlas kose stajala je na

svome mjestu. Izgledala je stvarno lijepa, ali dolazile su mi Ivanove riječi na

pamet: "Čovjek je ono što je unutra." Njezina vanjština i nutrina barem za

mene nisu se podudarale. Počela je isprekidanim glasom:

- Ono što se dogodilo u našem razredu nećemo više komentirati.

Zaboravimo tu tužnu prošlost. Bacimo radije pogled na ono što nas čeka.

Uvjerena sam da opet možemo biti razred koji neće imati slabih ocjena.

Zlatko je upao u riječ:

- Nikada više, nikada.

Nenad se polako digao, kao da će i ovaj put odgovarati nešto što prije nije ni

pogledao. Duboko je uzdahnuo, širom otvorio usta, a da nije stavio ruku na

njih.

- Mirjana, kad bi se mogla zaboraviti prošlost, onda bi bilo sve riješeno. Svi

vi tu prošlost možete zaboraviti, ali ja ne mogu niti hoću. Tri noći nisam

sklopio oka i ne bih to sigurno uradio zadugo, da se nisam digao da kažem

pravu istinu. Učinio sam toliko svinjarija, zvali su me opravdano lopov,

propalica, i nije me to uznemiravalo, ali od onoga časa kad je Ivan, premda

je znao da sam ja napao profesora, to poniženje uzeo na sebe, više nisam

mogao ostati miran. Ja sam krivac, tjerajte mene iz škole, jer to zaslužujem.

Pompea

-86-

Razrednik je sjedio kao izbezumljen, rukom je podbočio bradu i zabijelio

očima;

- Zar je to moguće? - izgovorio je glasno.

Mirjani je krv udarila u lice i ona je promijenila boju. Uzalud sam pokušao

da nam se sretnu pogledi. Zlatko mi je prstom pokazivao na nju, smješeći se

cinički i tiho govoreći:

- Kratko je bila predsjednik.

Ljiljani je tek sada pao kamen sa srca, koji je bio pretežak za njenu

osjetljivu narav. Razrednik me dozvao prstom.

- Idi odmah po Ivana.

Zatekao sam ga gdje sjedi; na sebi je imao stari kaput što mu je dala

gazdarica. Iznenadio sam ga riječima:

- Svi te u razredu čekaju. Nenad je sam javno priznao, govorio je iskreno i

prvi put sam mu se danas divio.

Sitan snijeg udarao nam je u obraze.

Prvi nas je vidio portir i odmjerenim pogledom prošao pored nas, ne

odgovorivši na naš pozdrav. Ulazeći u razred, odjeknuo je veliki pljesak. Ne

znam tko je prvi počeo pljeskati, ali vidio sam; ravnatelj, razrednik i

profesor također su pljeskali. Ivan je stao kod vrata, smiren kao što je uvijek

bio. Nakon kratke stanke prišao mu je ravnatelj:

- Zašto si nas doveo u zabludu, reći sada javno pred svima.

- Učinio sam to samo zato da Nenad ostane i dalje u školi, u našem razredu.

Pogriješio je teško, ali svi mi možemo pogriješiti. Nenad je svjestan svoje

pogreške. Zar nije njegovo dragovoljno javljanje, makar i nakon tri dana,

dokaz da će od sada biti drugi. Uvjeren sam da će mu profesor zemljopisa

oprostiti, a vi još jednom dati povjerenje. Svi ćemo mu pružiti ruku. Učinite

to i opravdat ćemo sve. Opet ćete pljeskati ovome razredu kao što ste

pljeskali lani.

Ivan je prestao. Prolomio se još veći pljesak nego prvi put. Ravnatelj nas je

morao stišati dizanjem ruke.

Pompea

-87-

- Ja nemam riječi - prišao je Ivanu i stisnuo mu ruku.

Profesor zemljopisa učinio je to isto, a zatim razrednik. - Imamo u vas

povjerenja - govorili su sva trojica dok su izlazili.

Ivan je kao i uvijek bio veseo i u njegovu društvu nitko nije mogao biti

žalostan. Ipak vrhunac veselja bili su uskrsni dani. Svaki ponedjeljak u školi

je težak, ali ovaj uskrsni nije bio. Čestitali smo jedni drugima. Mirjana je

također pružila Ivanu ruku, ali bez riječi. Ona nije vjerovala u Boga, Bog je

za nju bio stranac. Profesor povijesti dobacio je:

- Ivane, zar ti tako napredan, pa još vjeruješ u uskrsnuće?

Pogodile su ga te riječi, digao se i mirno odgovorio na pitanje:

- Vjerujem u uskrsnuće, vjerujem i znam da postoji drugi život, postoji

vječnost.

U razredu je nastao opet tajac. Većina nas je mislila kao i Ivan, ali nitko nije

imao snage da to javno prizna. Profesor nije rekao više ni riječi, nastavio je

s predavanjem, kao da ništa nije bilo. Vraćajući se iz škole spomenuo sam

mu to.

- Perice, svi su mi čestitali, samo tata nije. Jučer je prošao pored mene, nije

se ni zaustavio, samo me Ela pogledala kradom da on ne primijeti.

Nisam odgovorio ništa, jer svaka moja riječ bila bi suvišna. Ivan želi

nemoguće. Očevo je srce od kamena i ništa ga ne može smekšati.

Zaokupljeni školom i spremajući se za maturu, dani su nam prolazili brzo i

svaki je bio dragocjen. Svi samo položili razred i taj uspjeh dao nam je nade

da održimo svoje obećanje. Samo dan prije mature Ivan je opet učinio da za

jedan trenutak zaboravimo dane koji će doći, da zaboravimo na sutra.

Okupljeni u mojoj i Ljiljaninoj sobi bili smo svjedoci nečega što nam daje

ovaj život, nečega čemu se svi raduju. Ne znam, zašto je Ivan odabrao baš tu

večer da se zaruči s Ljiljanom. Svima je bilo jasno da oni hodaju, ali mnogi

su se pitali kao i ja, zašto baš danas, baš ovu večer.

Bilo je divno. Ljiljana, obučena u krasnu haljinu, koju je kupila samo

nekoliko dana prije; Ivan u plavom odijelu. Prišli su blizu jedno drugome,

Pompea

-88-

on joj je stavio prsten na ruku, a zatim je sve riječi, sva čekanja, trpljenje i

suze izbrisao zaručnički poljubac. Radovali smo se s njima i radost je

izbijala iz njihovih očiju. Pozdravio sam ih ovim riječima:

- Nazdravljam svima koji se vole i koji žele kroz ljubav živjeti. Jedna riječ

zaslužuje da je neprestano pišemo, pa makar i vlastitom krvlju, a ta je riječ

ljubav. Znam, Ivane i Ljiljana, da ste danas sretni, vidim to u vašim očima,

jer danas ste obećali jedno drugome vjernost do groba. Citirat ću samo

nekoliko redaka pisma koje je Ljiljana napisla tebi, Ivane:

"Nije toliko gorka čaša trpljenja, kad znamo da je pijemo za čašu ljuba vi,

jedna bez druge nikada neče biti. Ivane, obećali smo jedno drugome da ih

želimo zajedno piti. Ja neću odustati, pit ću je s tobom, makar bila ne znam

kako gorka, čekat ćemo naš dan, makar bio ne znam kako daleko..."

Ela je dala svoj dar. Ljiljana i Ivan poljubili su se sa svima.

- I nije nam ostalo mnogo vremena da slavimo, ali slavit ćemo na

maturalnoj večeri. Sutra nas čeka odlučan dan - rekao je Ivan.

Osvanulo je lijepo proljetno jutro. Uputili smo se zajedno u školu. Sve

ohrabrujuće riječi profesora malo su vrijedile da nas oslobode napetosti.

Ivan i Ljiljana položili su bez teškoće. Tko bi položio, odmah bi izlazio van,

na dvorište. Samo je Ivan čitavo vrijeme ostao pred vratima, uvjeravajući

one koji idu polagati da je polovica mature položena ako se ne boje.

Razrednik je izašao smiješeći se. Rekao nam je zadovoljan:

- Danas nema mrtvih, svi su živi.

Čestitao je svakom pojedincu, a zatim se zaprijetio onima koji sutra dolaze.

- Morate se držati junački, kao ovi danas.

Ela nas je posjetila, čestitala bratu i Ljiljani.

Ivan ju je zamolio:

- Seko, sutra na maturalnoj zabavi u Domu kulture slobodan je pristup za

sve građane. Učini sve da tata, tvoja mama i mala Inga dođu. Program je

lijep i uvjeren sam da će svi roditelji onih maturanata koji u gradu žive, biti

prisutni. Iako me tata ne može ni vidjeti, i te kako mi je stalo da bude u toj

Pompea

-89-

dvorani.

- Braco, budi bez brige. Javit ću ti ujutro hoće li tata doći.

Tu noć nisam spavao. Neprestano su mi pred očima bili listići na kojima su

maturalna pitanja. Razmišljao sam o tome koje bih pitanje najradije

izvukao. Sutradan bio sam posljednji na redu. Ivan je opet bio pred vratima.

I kad sam ulazio dočekao me raširenih ruku.

Težak kamen pao je s naših srca - matura je bila završena. Ostala je još

samo maturalna večera, zatim praznici, a onda otvorena vrata fakulteta.

Ostaje samo još nekoliko sati do večeri o kojoj smo sanjali, radovali joj se,

brojali dane. Obukao sam svečano odijelo, prvi put u životu stavio leptir-

mašnu i uputio se prema Domu kulture. Ivan i Ljiljana bili su obučeni kao i

one večeri kad su se zaručili.

- Perice, Ela mi je rekla jutros da se tata složio da pode na našu maturalnu

zabavu, ali mama je bila protiv. Ako je mogne nagovoriti, doći će svi skupa.

- Ivane, ako ne dođu oni, Ela će sigurno doći. Tko je može zadržati kod

kuće?!

- Znam, da će ona doći, ali kad bi ove večeri došao i tata! Perice, i ja imam

jednu točku u zajedničkom programu, koju ću izvesti samo, ako dođe i tata.

Ti ćeš biti neprestano pred vratima i javit ćeš mi. To ti valjda neće biti teško.

Svijet je polako počeo ulaziti; stajao sam na vratima tražeći samo jedno lice.

Nisam dugo čekao. Tata, Klara, Ela i Inga ušli su. Stao sam u kut tako da

me Ela nije ni primijetila. Pratio sam ih pogledom da vidim gdje će sjesti.

Žurno sam otišao na pozornicu i rekao Ivanu:

- Došli su svi.

Lice mu je prelilo crvenilo. Bio je uzbuđen.

- Smijem li znati koja je to točka?

- Vježbao sam je čitav život, ali to još ne mora značiti da će sada uspjeti.

Čuješ, Perice, stat ćeš na mjesto, odakle ih možeš promatrati. Ova je točka

samo za njih.

Ravnatelj škole pozdravio nas je s nekoliko riječi, a zatim svakome dao

Pompea

-90-

maturalnu svjedodžbu u ruke. Na kraju trebao je podijeliti nagradu

najboljem đaku škole. Znatiželjno smo očekivali, tko će biti taj sretnik? Svi

smo znali: Mirjana ili Ivan.

Ravnatelj je počeo ovim riječima;

- Ove godine, prvi put, stavit ću nagradu škole u ruke mladicu koji je za tri

godine položio četiri razreda. Neka dođe Ivan!

Dvoranom je odjeknuo spontan pljesak. Ivan je mirno krenuo i stao pred

ravnatelja.

- Ivane, primi ovu nagradu naše škole, zaslužuješ je. Uvjeren sam da ćemo ti

još dugo, dugo pljeskati.

- Hvala, gospodine ravnatelju. Dopustite mi da kažem jednu rečenicu.

Prišao je mikrofonu:

- Nagrada koju sam primio nije samo moja nagrada. Ovo je nagrada čitavog

našeg razreda.

Svi smo mu čestitali, Nenad držeći u jednoj ruci svjedodžbu, a u drugoj

Ivanovu ruku, rekao je:

- Ivane, da nije bilo tebe, ova svjedodžba nikada ne bi bila u mojim rukama.

Ponovno sam otišao u dvoranu, Ivan je ostao na pozornici. Stao sam baš

tamo odakle sam najbolje mogao vidjeti: Elu, tatu, Klaru. Karmela, koja je

najavljivala svaku točku, poslije treće točke reče:

- Malo prije smo našem najboljem đaku pljeskali jer je odličan đak. Ali ne

samo to - on je i odličan pjevač. Zapjevat će pjesmu "Svi me vole, samo tata

ne". Tekst je sam sastavio.

Iznenadile su me te riječi, jer već duže vremena nije pjevao. Brzo mi je sve

bilo jasno. Drugi, koji su ga ponovno vidjeli pred mikrofonom, pljeskali su

mu. Ivan je započeo tužnu pjesmu.

Čekala te mama dugo,

Sad su mrtve njene oči.

Ugasle su od čekanja

Pompea

-91-

Da ćeš ipak jednom doći.

Sam kroz život idem sada,

Tata, vole me svi,

Zašto ti ode, tata moj?

Zašto m en e voliš ti?

U ulici gdje stanuješ sretnem te često.

Zašto me ne gledaš, tata?

Teško je biti sam

Bez tebe, bez sestre, bez brata.

Slušao sam riječi i nisam skidao pogleda s tate. Publika je zanijemila. Onaj,

koji ga nije volio, sjedio je i slušao pjesmu sina, ali nije mogao izdržati do

kraja.

Premlad za tugu, s njom se bratim

Bole me misli te:

Vole me, vole svi.

Samo ne, tata, ti.

Poslije te kitice digao se. Tata je izašao iz dvorane. Klara je ostala uz dvoje

djece. Okrenula se za mužem. Sada je valjda shvatila da je njegovo srce bilo

razdijeljeno; ona je htjela u njemu zgaziti svaku pomisao na njegov prvi

brak, a on ga nije mogao zaboraviti. Sad joj je bilo jasno da on nije samo

otac Elin i Ingin, nego i Ivanov. Druge riječi tata nije čuo.

Ako više nećeš doći,

Neću kvarit' tvoju sreću.

Tom ulicom gdje stanuješ, više, tata, proći neću.

Zaplakat će tvoje oči,

Nek ne bude, tata, kasno!

Zar vole, vole me svi,

Pompea

-92-

Samo ti čekaš, tata?

Samo me ne voliš ti!

Još jednom pljesak, koji je trajao dugo. Ela mu je prišla s buketom cvijeća,

zagrlila ga i poljubila.

Gledao sam u Klaru, koja je sjedila uz malu Ingu. Vidjela je taj poljubac i

taj zagrljaj. Pomislih u sebi: Ni ključ ti nije pomogao da ih rastaviš.

Program je bio pri kraju, a zatim se čekalo na ples o kome se uvijek mnogo

pričalo - maturalni ples. Ivan je još jednom učinio ono što me iznenadilo, ali

sam već navikao na to.

- Perice, za prvi ples priči ču Mirjani.

Učinio je to. Njegovoj zaručnici prišao sam ja.

Kod drugog plesa zamijenili smo se. Često sam pogledao Ivana i Ljiljanu.

Sve do kraja nisu se razdvajali. Bili su najljepši par, a njihovi zlatni prsteni

na svjetlu bili su još svjetliji. Vraćajući se iz Doma kulture, nismo osjećali

umor.

- Perice, sutra ću poći na mamin grob. Reći ću joj da tata prvi put nije bio

ravnodušan.

- Žao mi je što ne možemo zajedno poći kući. Ja ću ostati još dva dana u

gradu.

- Ništa zato, Perice. Ljiljana će sutra poći tetki, a ja ću se vratiti prekosutra,

Ljiljana također, i opet ćemo biti zajedno.

- Zbogom, Ivane. Laku noć.

Gledali smo za njim. U jednoj ruci imao je nagradu, a u drugoj Elino

cvijeće.

- Ljiljana, Ivanova pjesma bila je pjesma njegova života.

- Znam, Perice, ali sutra će sve biti drukčije. Tata sigurno nije uzalud izašao.

Pompea

-93-

Ali bilo je kasno!

Pošao sam u školu. Nekoliko čistačica i portir stavljali su ponovo u zbornicu

veliki tepih koji smo sinod imali na pozornici. Portir, kojeg su svi đaci

voljeli, prišao mi je, stavio ruku na rame, okrenuo se svima;

- Pogledajte ga, kako mu sve lijepo stoji - gotov momak! Perice, imam nešto

za tebe.

Izvadi gomilu ključeva i pokaza mi ključ od portirnice:

- Ivan je ostavio nekoliko knjiga. Rekao mi je da ćeš doći pa da i njegove

predaš u knjižnicu. Nije imao vremena čekati.

Silazio sam na prvi kat. U rukama bile su mi knjige. Čistačica je mela baš

ispred knjižnice.

- Ima li netko unutra?

- Bio je Zdenko, sad je otišao u zbornicu. Vi ste ove godine maturirali?

-Da.

- Jedan maturant je mrtav. Sad su baš telefonski javili, nalazi se u novoj

bolnici. Autobus kojim se vozio imao je sudar.

Knjige su mi ispale iz ruku. Potrčao sam u zbornicu. Portir je drhtao kao

prut kad me ugledao. Zdenko je također šutio.

- Tko je? - viknuo sam glasno.

Šutjeli su, a šutnja me trgala - govorila je mnogo.

- Najbolji đak ove škole. Ivan.

Ne znam tko je to rekao. Zdenko ili portir. Noge su me još uvijek držale, ali

kako! Bože, zar je moguće?! Ne, ne mogu vjerovati. Moram poći vidjeti,

ipak je to moguće, ali zašto baš on?

Izašao sam iz škole. Ovim stepenicama samo prije nekoliko sati sišao je.

Ovim putem kojim koračam, koračao je on - živ, veseo, nasmijan. To je

očita zabuna. Ima toliko Ivana. Žurio sam prema bolnici i svakim novim

korakom nada je bila manja. Smrti još jednom moram pogledati u oči.

Pompea

-94-

Zgrozio sam se već na samu pomisao da je to istina.

- Sestro, trebam liječnika Mladena.

- Uđite u drugu sobu lijevo.

Pokucao sam, sa željom da mi nikada ne otvori. Teško mi je bilo čuti istinu

ako je stvarno tu. Samo za nekoliko sekundi bit će mi sve jasno.

Bio je miran, prišao mi je s pogledom koji je odavao ono najgore. Čvrsto je

stisnuo moju ruku:

- Perice, svi ćemo jednoga dana poći, sve nas to neizbježno čeka. Ivan je

otišao baš onda kad smo se najmanje nadali, a znamo da je otišao Ocu.

Sjeo sam u veliki bijeli naslonjač. Ivana više nema, on je mrtav. Suze su mi

tekle, a nisam bio svjestan da plačem.

- Samo sat prije bio je ovdje. Iz očiju izbijala mu je radost i nada. Ponovio je

više puta: "Sinoć tata prvi put nije bio ravnodušan. Poći ću danas na mamin

grob, reći ću joj to još danas." Kako se veselio, kad sam mu rekao da je

dobio stipendiju. "Jednoga dana unosit ću u ove sobe nadu." Pozdravio se s

Biljanom, otišao je samo za kratko, brzo se vratio. Na putu je već umro.

Udarac je bio u glavu.

Uzeo me za ruku.

- Pođimo unutra!

Trebalo je učiniti samo tri koraka. Liječnik je otvorio vrata.

- Pustite me samog!

Ivan je ležao na stolu. Ispod je bila bijela plahta. Na sebi je imao teget-

odijelo, sivu majicu uz vrat, cipele su bile pod stolom. Ništa na njemu nije

odavalo znakove smrti. Izgledao je kao da spava, ali više se nikad neće

probuditi.

- Ivane - govorio sam glasno iako sam znao da me više neće čuti. Uzeo sam

njegovu ruku na kojoj je bio prsten. Bio je to prvi dodir sa smrću koja je

polako činila svoje. Ruka je bila hladna, kočila se. Na dlanu tragovi krvi,

premda nigdje na ruci nije bilo rane. Liječnik je vidio moju zbunjenost.

Pompea

-95-

- U času udara rukom je htio zaustaviti krv. Podigao je njegovu glavu, lice

je još uvijek bilo crveno. Velika rana na glavi oblivena krvlju koju je gusta

kosa činila gotovo neprimjetnom. Naslonio sam glavu na njegovo srce, ne

bih li čuo bar još jedan kucaj, ali ono je prestalo kucati zauvijek. Držao sam

je dugo.

- Ivane, pobijedio si sve i sada odlaziš. Pošao si na mamin grob i nisi došao.

Pošao si joj u susret na drugu obalu - rekao sam glasno. - Zbogom, Ivane,

Ivane!

Izašli smo.

- Trebalo bi poslati brzojave.

- Kome?

- Njegovoj rodbini.

- On je u životu bio sam.

Liječnik je šutio, gledajući ravno u sterilizator,

rukom je prešao preko očiju. Da li da obriše suze - nisam vidio.

- A tata?

- Njemu ću poći osobno reći. Jedino Ljiljani moramo poslati brzojav. Otišla

je danas tetki. Zaručili su se prije četiri dana. Ne bih joj odmah smio javiti

cijelu istinu. Javit ću samo da odmah dođe.

Liječnik mi je dao brzojav.

- Ispuni ga ovdje.

Napisao sam: "Ljiljana, vrati se odmah prvim vlakom. Trebaju nas još

jednom sve u školi - Perica".

Kako joj reći istinu? Još je dugo do osam sati. Tada će se sigurno vratiti.

- Biljana još ne zna ništa. Uđi unutra i reći joj.

Obrisao sam oči i ušao.

- Perice, i ti se želiš pozdraviti? Čestitam!

Pružila mi je ruku, čvrsto stisnula.

Pompea

-96-

- Ivan je učinio isto. Kako je samo bio veličanstven! Pozdravio se sa svima,

za svakog je imao nekoliko riječi. On će opet navratiti u drugu nedjelju.

Biljana je bila prva kojoj sam morao reći ono što i sam nisam mogao

vjerovati.

- Biljana, Ivan se neće više nikada vratiti. Tu je u bolnici, ali mrtav. Autobus

kojim je pošao kući sudario se - on je bio jedina žrtva.

- Nemoguće!

Zašutio sam oborivši glavu.

- Ivan je mrtav!

Čuli su svi, jer je rekla glasno. Zaškripali su kreveti i svi su pogledi bili

upereni na mene, šaptajući

tiho: Onaj mladić s kojim smo malo prije govorili.

- Nemam više vremena: zbogom, Biljana! Smrt nam je danas odnijela puno.

Liječnik me čekao na izlazu.

- Perice, Ivana ćemo staviti u lijes. U bolnici može ostati samo do večeras, a

onda bi škola bila najprikladnija.

- Ako ga tata ne primi, smjestit ćemo ga u školu. Vratit ću se čim prije

budem mogao. Zbogom!

Provjerio sam još jednom. Brzojav je tu. Na šalteru je bilo mnogo svijeta.

Zamolio sam da me radi hitnog slučaja puste naprijed. Nitko se nije

protivio. Službenik me mrko pogledao i kroz zube rekao: "To ipak nije

smrtni slučaj!"

Uputio sam se prema Ivanovom tati. On sada nije kod kuće, ali netko će biti.

Ako je slučajno kod kuće, hoće li uopće htjeti razgovarati? Sinoć je doduše

izašao, nije čuo pjesmu do kraja. Da li od bijesa ili su se u njemu konačno

probudili osjećaji oca? Ako je bio bijesan, uzalud je moj pokušaj da Ivan,

makar i mrtav uđe u očevu kuću. Ako je pak ovo drugo, progonit će me

misao - zašto nije vidio svoju najveću pobjedu? Nisam gotovo ni primijetio

prodavaonicu voća i povrća. Ovdje ga je Ela prvi put poljubila. Kako joj

sada reći da ga više nema? Ona ga je voljela i sve mu je dala. Koliko je puta

Pompea

-97-

jelo sa stola njezina oca jeo i sin koji mu nije imao pristupa? Sve što je

pripadalo njoj, bilo je Ivanovo. I kad joj je otac strogo zabranio svaki susret

s njim, nije se obazirala. Dolazila je kao i uvijek. Reći joj da više Ivana

nema i da će soba u Preradovićevoj ulici odsada biti prazna, bilo je teško.

Kako je sinoć bila vesela! Zagrlila ga je čvrsto kad je otpjevao svoju pjesmu

i u ruke mu stavila buket cvijeća, za koje je Ivan rekao da mu je najdraže.

Stajao sam pred vratima. Prije nepune tri godine prošli smo prvi put pokraj

ove kuće. Tada sam rekao; - Ivane, jednog dana pozvonit ćemo i na ova

vrata. Zar moram to sada činiti sam? Ti to sam nećeš nikada učiniti, tebi ih

više nitko neće otvoriti, tebi više nisu potrebna. Kad ne bih morao reći ono

što nosim u sebi! Teško mi je reći bilo kome da te više nema, ah Eh... Tatu i

mamu neće možda potresti tvoj odlazak, ali ona će me najprije pitati gdje si

ti. Što ću odgovoriti? Istinu ne bi mogla podnijeti, čekat ću prigodan

trenutak.

Pritisnuo sam zvono, Inga mi je otvorila vrata.

- Uđite, Perice. - Tata ne da samo braci.

Ela me je dočekala u kuhinji.

- Konačno si se, Perice, jednom usudio doći.

- Ela, Ela, Ivan je otišao u bolnicu Biljani; ja sam se htio samo pozdraviti.

Prostorije su bile lijepe - ormari, zavjese na prozorima, dolje su bili prostrti

skupocjeni tepisi.

- Jutros smo pravili mali premještaj. Perice, ti ćeš prvi saznati tajnu.

Ela je bila vesela, razdragana, zaboravila me je čak ponuditi da sjednem.

- Sinoć smo pobijedili na svim frontovima. Tatu smo sinoć našli kako sjedi i

plače. Jedva smo ga smirili. Mama mu je prišla s riječima: "Mladene, dugo

sam se opirala, ali sada pristajem. Neka Ivan dođe! Voljet ću ga kao Ingu i

EIu." Mama me pomilovala po kosi i pokvarila mi frizuru koju sam

namjestila za maturalnu večer. Ne znam hoće li mi tako lijepo stajati kad

jednom i ja dočekam taj dan? Nije li bilo divno? Moj brat bio je najljepši.

Njemu je pripala nagrada kao najboljem đaku. Kako mu je samo stajalo

plavo odijelo!? Ljiljana i on bili su sinoć jedno za drugo rođeni. Nisam

Pompea

-98-

skidala pogled s njih. Mama je ponovila više puta: '"Zašto ga prije nismo

uzeli sebi, bio bi ponos cijele kuće." Tata mi je jutros pomogao prenijeti

vitrinu. Mami je rekao: "Ela, ti moraš srediti sobu."

Perice, ovo će biti njegova soba: vitrina za njega, stol, dvije stolice, krevet,

ormar... Zaboravila sam donijeti vazu. Pogledaj kako je veličanstvena! U nju

ću uvijek stavljati svježe ruže i mijenjati ih svako jutro da mu pogled ne

pada na istu boju.

- O, Ela! - mislio sam u sebi. - Kad bi znala da mu je svejedno, hoćeš li

staviti na stol vazu ili ne, hoćeš li svako jutro mijenjati ruže, koje je uvijek

volio. Više im se neće diviti - ah ti još ne znaš. Vitrina će ostati prazna.

Ivanu više nisu potrebne knjige. Knjiga njegova života ispisana je do kraja.

Možda će jednoga dana stajati u vitrini knjiga o njegovu životu, na koji je

prerano stavljena točka. Kako bi dobro došao još samo jedan zarez! Samo

jedan dan da vidi svoju pobjedu, koju je žarko želio. Ali mi ne stavljamo

posljednji znak.

- Otvori, Ela, prozore! Ivan je uvijek volio svježi zrak.

Učinila je odmah. Uvjeren sam da se osjećala kao ptica, koja je postala

svjesna da može letjeti. Zar da joj odrežem krila? Ipak, morao sam.

-Ela...

U tom trenutku zazvonilo je zvonce.

- Tko je?

- Mama.

Sad sam je izbliza prvi put vidio. Činila mi se premlada za svoje godine. Ela

me je predstavila:

- To je Ivanov prijatelj.

- Izvolite u drugu sobu. Čime Vas mogu poslužiti?

- Hvala, nemam vremena.

- Ali nešto morate uzeti. Napravit ću brzo jedan koktel.

- Perice, mama je stručnjak za takve stvari.

Pompea

-99-

- Ivana poznajete dobro?

- S njim sam odrastao.

- Danas ćemo ga primiti. Priznajem, trebali smo to uraditi mnogo prije, ali ja

sam uvijek bila protiv. Ela, jesi li uredila sobu?

- Već je sve gotovo.

- Ela ga je zavoljela prvog dana kad ga je vidjela. Nije bilo dana, a da ne bi

rekla: "Mama, u našoj kuci stanuju drugi đaci, a za moga brata nema

mjesta." Nisam na to obraćala pozornost. Činilo mi se da će to jedno vrijeme

govoriti i prestati, ali ona je bila uporna. Danas je za nju veliki dan. Svima

će nam njegov dolazak donijeti mir. Mladen kao da je izvan sebe. Žao mi je

što ga nisam prije razumjela. To je ipak njegovo dijete, a ja sam htjela u

njemu izbrisati svaki trag na sve ono što ga je vezalo s prvom ženom, s

djetetom. Mislila sam da sam uspjela, ali tek sada vidim da sam na samom

početku zaigrala na krivu kartu, a onda se više nije moglo prestati. Imala

sam devetnaest godina kad sam ga prvi put srela. Taj dan nisam ga ispuštala

iz vida. Pratila sam ga kamo god je išao. On mi ne smije izmaknuti -

govorila sam. Prva sam mu prišla, odlučno me odbio: "Pustite me na miru,

ja imam ženu i dijete." Znala sam, muškarac može dvaput odbiti, ali treći

put je nemoćan. Slomila sam ga i ostavio ih je. Nisam slomila samo njega,

slomila sam i sebe. U početku na to nisam mislila. Savjest mi nije

predbacivala što sam ženi oduzela muža, djetetu oca. Bila sam sretna jer

sam imala njega, ali kako je ta sreća kratka ako se uopće može nazvati

srećom? Mladen je prema meni bio pažljiv, odan. Ipak ja njegov nemir

nisam mogla ispuniti. Došla su djeca, koja su malo ublažila tu pustoš, ali

svijest da posjedujem tuđe progonila me katkada i do očaja. I kad se sve

smirilo, barem izvana, došla je vijest da je Marija umrla. Odahnula sam.

Sada će biti mir, mislila sam, a onda je tek nastupio pravi pakao. Plakao je

za njom. Ja te suze nisam mogla podnijeti i nitko me ne bi mogao uvjeriti u

to da nisam vidjela vlastitim očima. Na Ivanovo pismo slično je reagirao.

Sinoć ste vidjeli i sami, nije mogao saslušati pjesmu do kraja. Kad smo se

vratili, rekao mi je; "Klara, još sutra on će doći u moju kuću." Pristala sam,

premda sam samo nekoliko dana prije rekla: "Mladene, ako ga dovedeš

unutra, ja ću izaći." Ne znam kako sam to mogla reći! Primit ću ga kao svoje

Pompea

-100-

dijete. On će u ovu kuću unijeti radost. Zavoljet će nas.

Začulo se zvono.

- Da, gospodo, Ivan vas je volio i prije.

- Tata, imamo gosta!

- Tko je?

- Uđite i vidjet ćete!

- Da nije Ivan?

- Ne, njegov prijatelj.

Pozdravili smo se srdačno, premda smo se prvi put sreli.

- Gdje je Ivan?

- U gradu je.

- Zašto stojite, sjedite samo!

- Oprostite, nemam vremena.

- Ja također imam pola sata za doručak. Večeras ćemo opet nastaviti slavlje,

samo ne u Domu kulture nego ovdje. Uistinu, bili ste sinoć divni. Htio sam

prići Ivanu kad su mu svi čestitali, ali nisam imao snage učiniti to javno.

Zato ću to učiniti danas. Izašao sam kad je drugi put ponovio riječi:

"Vole, vole me svi, samo ne, tata, ti."

Izašao sam, jer sam otac. Dugo su za njega vrata moje kuće bila zatvorena.

Žao mi je. Duga je to i bolna ispovijest, ali danas dođite, dođite zajedno.

- Morat ćete otvoriti i drugo krilo vrata.

- Ništa zato, otvorit ću ih širom.

Očito moje i njegove misli nisu bile iste. Mislio sam na lijes koji neće moći

proći kroz jedno krilo. Digao sam se. Kako samo početi?!

- Danas ćete ih otvoriti širom, ali Ivan više nikad neće doći. On je mrtav.

Autobus, kojim je pošao kući da obiđe majčin grob, imao je sudar. On je bio

jedina žrtva. Požurio je da joj kaže da sinoć prvi put niste bili ravnodušni.

Pompea

-101-

Govorio sam tvrdo. Drukčije nisam mogao. Ni sam ne znam zašto. Mladen

se nije maknuo s mjesta na kome je stajao. Klara nije odrezala kruh za muža

do kraja. Ela je otrčala u sobu koju je priredila bratu, u koju on nikada neće

doći. Inga je provirila iz dječje sobe, nijemo gledajući plač svih - ona jedina

nije znala zašto. Prišao sam joj, poljubio je i čvrsto stignuo uza se.

- Inga, Ivan je umro.

Otišla je ponovno u sobu. Plakat će i ona, znam. Samo prije sat mi je rekla:

"Tata ne da ulaziti samo braci." Boljelo je to i nju. Riječi u ovakvim

trenucima uvijek su suvišne. Lica su govorila umjesto njih. Pošao sam

ponovno u sobu koja je trebala biti u ovoj kući soba radosti, a, evo, ona je

opet postala soba žalosti i grižnje savjesti. Onaj koji je trebao ispuniti

njezinu prazninu neće je ispuniti. Mamina nada da će Ivan unijeti u ovu

kuću mir, ostat će i dalje samo želja. Tatina spremnost da danas otvori širom

vrata došla je prekasno.

Ležala je na krevetu. Plakala je kako sestra zna plakati. Sjeo sam pokraj nje.

Nisam govorio ništa, ne zato što nisam htio, nego što nisam mogao. Svaka

stvar u ovoj sobi govorila mi je mnogo.

- Ela, ponovit ću liječnikove riječi: "Svi ćemo jednog dana poći. Sve nas to

neizbježno čeka." Ivan je sada sretan, on živi, postoji drugi život.

Skinuo sam joj ruke s lica.

- Moraš pogledati gore, moraš izdržati!

Njezina usta kao da su za tren zanijemila, oči više nisu imale sjaja.

- Zašto baš sada?

- Ela, odgovora nema. Svima su nam izbrojeni otkucaji srca, a kad dođe

posljednji, život se gasi. Kad će doći kraj, nitko od ljudi ne zna.

Tata je ušao unutra. Sagnuo se nad njom, ali ona je okrenula glavu. Skinula

je ruku koju je stavio na njezino čelo. Težak osjećaj za očevo srce.

- Tata, samo si ti kriv. Da si bio otac, nikad ne bi otišao. Da si ga barem

malo volio, ne bi sinoć čuo njegovu pjesmu. Mogao si mu sinoć stisnuti

ruku, još sinoć nije bilo kasno. Danas ne bi bila ukočena. Voliš me, to ti ne

Pompea

-102-

mogu prigovoriti, ali jedno, tata, ne mogu ti oprostiti. Zašto nisi volio njega?

Morao si dijeliti svoje srce, jer si tako sam htio. Zašto nisi podijelio i ljubav

pa bismo danas oboje bili sretni? Otkako sam čula da ga imam, u meni više

nije bilo mira. Zaključali ste me više puta i nisam ga mogla ići vidjeti.

Koliko me je puta mama pratila ne bi li me našla s njim. A kad joj je to

uspjelo, kazna je bila - dva dana pod ključem. Izdržavala sam je i izdržavala

bih je stalno, jer sam ga voljela. Vi ga niste voljeli. Nisi se udostojio ni

pogledati ga, a često si prošao pored njega. Smetao vam je mnogo. Što je

sve mama učinila da sa tvoje ruke skine ime njegove majke. Kad nije

pomogla ni operacija, uvijek si skrivao ruku da je ona ne vidi. Malokad si

ljeti nosio košulju s kratkim rukavima. Nisi pošao ni na sprovod. Na riječi

koje je posljednje izgovorila Ivanova mama: "Sada se možeš vjenčati sa

ženom za koje si ljubav ostavio mene i dijete" mama je dodala ove riječi:

"Vjenčat ćemo se kad i on umre." Danas je i on mrtav. reći to mami. Njih

više nema, sigurno ste sada sretni, a meni je dosta te sreće. Krili ste od mene

istinu jer ste se i sami bojali. Skrivali ste svoje promašaje, gradili svoju

sreću na žrtvama drugih i zato nikada nećete biti sretni. Ne samo vi, ni ja

neću biti sretna. Sada mi je sedamnaest godina. Zar više za mene nema

mira? Ne, sigurno ga nema, tata - samo si ti kriv.

Govorila je glasno, vikala. I kada više nije imala snage, spustila je glavu na

rub kreveta, plačući jače. Tata je neko vrijeme stajao, slušao svoju osudu i

nije proturječio. Da mu je to rekao netko drugi, ne bi to izgovorio do kraja,

prekinuo bi ga. Ali ona koju je volio, za koju je imao vremena, pažnje -

činio je sve da bude sretna i činilo mu se da to uistinu jest, ona mu danas

govori: "Skrivali ste svoje promašaje." - Dao sam mu znak da izađemo u

kuhinju.

- Mladene, Ivan je u novoj bolnici. Liječnik je rekao da može ostati do

večeras, a kamo ćemo onda s njim? Najbolje će biti da ga prenesemo ovdje.

- Svakako! Samo da javim u poduzeće.

Okrenuo je broj telefona, odmaknuo telefonski imenik na stranu i pogledao

kroz prozor.

- Zdenko, imam u kući smrtni slučaj. Umro mi je sin!

Pompea

-103-

Još je neko vrijeme držao slušalicu u ruci i prije nego će je spustiti rekao je

"hvala". Dobro sam znao broj ovog telefona. Neću ga dugo zaboraviti. Više

je puta Ivan razgovarao s Elom, a kad se ne bi javila, onda se slušalica brzo

morala spustiti.

- Pođimo!

- Hoćemo li zvati Elu?

- Bolje bi bilo da ostane ovdje. Ionako je to pretežak udarac za nju.

- Želim da ipak ide.

Pozvao sam je i krenuli smo...

Očevi koraci danas su usmjereni tebi. Gledao sam ih. Kasno je! Nisi tražio

toliko, čekao si samo pogled i nisi ga dočekao. Sada ti ide ususret onaj kojeg

si čitavog života tražio, želio. Samo nekoliko minuta i bit će ti blizu, ali ova

blizina za tebe je sada suvišna. Svejedno ti je da li korača prema tebi ili

nekud drugamo. Danas ćeš prvi put biti ravnodušan. Svaka pomisao na

njega činila je da tvoje lice bude crveno. Svaki put kad si ga vidio, široko si

otvorio oči, srce je uvijek zakucalo jače. Danas će tvoje lice ostati blijedo,

oči uopće nećeš otvoriti, srce neće kucati. Njegova blizina neće ti donijeti

ništa. Znam to, ali on ide i to je mnogo. Ide ti mrtvom, ali ide...

Ušli smo u liječnikovu sobu. Čim nas je primijetio, zatvorio je knjigu, ustao

i pošao prema Mladenu da mu iskaže sućut:

- Mladene, žao mi je. Toliko sam ti puta izrazio sućut, ali danas bih je

najradije sam primio. Bio je tako dobar...!

Ela je pogledala u tatu. Sreli su se njihovi pogledi, ali se nisu složili. Ušli

smo u sobu gdje je ležao Ivan. Bio je već položen u lijes. Na tijelu se nisu

vidjeli znaci nesreće. Krvi na ruci na kojoj je prsten više nije bilo. Ela se

sagnula do Ivana i poljubila ga. Suze su njezine ostale na njegovu licu.

Učinio je isto i tata. Spojile su se suze oca i kćeri. Zaplakao je otac nad

sinom kojeg nije tako zvao, od kojeg je odvraćao pogled, za koga nije imao

nijednu riječ. Zabranio je Eli da ga zove bratom, a ipak su danas njihove

suze skupa na licu sina - na licu brata. Uistinu, čudan je ovaj prizor:

istodobno bolan, tajanstven i divan. Tužan, a ipak pobjedonosno djeluje,

Pompea

-104-

jednostavan - jer što je naravnije nego da otac bude uz lijes mrtvog sina - a

ipak tako neshvatljiv. Čitav život ostavio ga je sama - kad je njegovo srce

prestalo kucati, stoji uz njega. Ivan je sin, premda je mrtav; tata je i dalje

tata.

Unijeli smo lijes u mrtvačka kola. Otac je nosio sina kojemu je samo dao

život, a teret ostavio na njegovim plećima. Mladen i Ela sjeli su uz lijes; za

mene nije bilo mjesta. Sjeo sam naprijed s vozačem.

- Kamo?

- U ulicu Vladimira Nazora broj 109.

Ispunjava se tvoja želja, Ivane, mislio sam u sebi. Uvijek su uzaludni bili

tvoji prolazi kroz tu ulicu. Današnji put kroz ovu ulicu težak je i gorak, ali

idemo u kuću oca, a put kući uvijek je drag. Nije te privlačila katnica. Bio si

zadovoljan s onim što si imao. Želio si njega, na kojega si imao pravo.

Poljubio te prije sedamnaest godina kad je odlazio. Nisi tada to osjetio.

Učinio je to i danas, ali i danas je poljubac bio u prazno. Da ti je sinoć

stisnuo ruku, ne bismo sada stajali uz tebe mrtvog.

Ela je naslonila glavu na lijes. Kad sam otvarao i drugo krilo vrata, tata me

pogledao. Tek su mu sada bile jasne moje riječi.

Ivan je bio u očevoj kući. Nije došao iznenada. Spremali su se za njegov

dolazak, očekivali su ga baš danas. Premda su noge ukočene, danas si

došao. Tvoja zatvorena usta govorit će mnogo u očevoj kući, zatvorene oči

vidjet će sve. I mrtav donijet ćeš u ovu kuću mir. Nisu te smjestili u sobu

koja je bila određena za tebe, dobio si sada kudikamo veću i ljepšu. Nisi

toliko očekivao, bio si zadovoljan i s malim.

Stajao sam tako razmišljajući uz Ivanov lijes, sve dok mi se nije počelo

vrtjeti u glavi. Aspirin nije pomogao.

- Izađite malo na zrak - rekla mi je Elina tetka.

Izašao sam. Veliki sat na crkvi Sv. Blaža otkucavao je jedan poslije podne.

Poslao sam još dva brzojava, jedan kući i još jedan Ljiljani. Doći će joj i

ovaj drugi, tek u četiri sata ima vlak, ovdje je točno u osam. Uputio sam se u

stan našeg razrednika. Sigurno je kod kuće, jer poslije onolikoga sinoćnjeg

Pompea

-105-

slavlja svakome je bio potreban mir. Težak će biti udarac za čovjeka koji je

osjetio svu težinu Ivanova života i pružio mu ruku gdje god je mogao i kad

god je to trebalo. Ivanova radost odražavala se na njegovu licu. Veselio se

svakoj njegovoj pobjedi. Otvorio mi je vrata njegov najmlađi sin.

- Je li tata kod kuće?

- Da, prije jedan sat otišao je u krevet i rekao, dođe li ne znam tko, da ga ne

smijem buditi.

Na malom stolu ispred vješalice stajale su dnevne novine. Uzeo sam ih i

prolistao. Mali me čudno promatrao, ni sam nije znao što će. Smetao sam

mu jer je prekinuo igru.

- Ne isplati Vam se čekati, tata će dugo spavati, sinoć je kasno došao.

- Probudite ga!

- Hodu, ali samo na Vašu odgovornost.

- Dobro, ja ću odgovarati.

Otvorio je tiho vrata, zatim se još jednom okrenuo prema meni, govoreći

sasvim tiho:

- Tako slatko spava.

- Samo ga probudi.

Čuo sam tatin upit: - Tko je?

- Ne znam, neki mladić.

Izašao je.

- O Perice, jedva sam ugrabio malo vremena da sklopim oči, svaki čas netko

dođe.

- Oprostite, profesore, ali morao sam doći. Volio bih da to nikada nisam

morao učiniti.

- Zašto, Perice? Nisam mislio tako ozbiljno, nisi se valjda uvrijedio?

- Ne, nego teško mi je reći istinu u koju i sam teško vjerujem.

Nasmijao se.

Pompea

-106-

- Nikada nisi bio tako tajanstven, bar ne otkako te ja poznajem.

- Izgledam čudno samo zato što je bezbroj iznenađenja u ovom životu.

Pogledao me ravno u oči, stezao je cipele.

- Ivan je mrtav, više ga nema.

Digao se, nije se maknuo ni za centimetar, kao da su mu noge prikovane.

Mali je izašao. Profesor nije plakao, jedino je znoj probio na njegovo čelo.

Dugo smo šutjeli. Oborio sam pogled i oči su mi bile brzo zasjenjene, jer

pločice koje su bile u svim bojama, djelovale su razarajuće.

- Kako se to moglo dogoditi?

- Autobus kojim je pošao kući sudario se. Ivan je udario glavom i bilo je sve

gotovo. Prevezli su ga u bolnicu, ali je on već putem umro. Sada je u tatinoj

kući.

- Ipak ga je primio... - nije izgovorio rečenicu do kraja.

- Danas bi ga i živa primio.

Svukao je gornji dio pidžame, obukao košulju. Pratio sam ga samo do ugla

ulice.

- Ja ću na drugu stranu, poći ću malo niz rijeku, do mosta. Treba mi

osvježenje.

Uputio se svom đaku, žurio je. Želio je svom dušom da Ivan u životu nade

očevu ruku na koju se može osloniti. Žalosno je izgovorio ono - ipak... na

koje je toliko trebalo čekati.

Svud oko mene bilo je živo. Prolazio sam pored klupa. Sve su bile zauzete.

Koliko sam puta prošao pored njih, ne bih mogao izbrojati. Bila je ovuda

moja najljepša šetnja i uvijek sam se vraćao osvježen. Još desetak koraka do

klupe gdje smo najradije sjedili. Malo sam kada na njoj sjedio sam. Ivan i

Ljiljana bili su gotovo uvijek sa mnom. Ona je voljela ovo mjesto samo radi

zalaska sunca, koje je s ovoga mjesta bilo divno. Više smo puta došli samo

to promatrati. Ivan više nikada neće doći - na ovoj klupi nećemo zajedno

sjediti. Prošao sam pored nje, a da se nisam zaustavio.

Pompea

-107-

Ljiljana još ništa ne zna. Još jedan sat i poći će u grad koji je ostavila samo

prije devet sati. I što je u njemu čeka?

Došao sam u stan. Stvari su bile razbacane na sve strane. Uvijek je tako kad

se pakiram, kad se odlazi. Legao sam. Kada bih sada mogao zaspati! Ali

ostao sam na miru samo deset minuta. Ljiljanina soba bila je otvorena.

Haljinu, koju je sinod obukla, nije stavila u ormar. Samo prije četiri dana

obukla ju je prvi put. Mnoge mi stvari u sobi govore o toj večeri, večeri

njihovih zaruka. Još uvijek na stolu Elin je dar. Učinio sam još dva koraka

naprijed. Baš s ovoga mjesta govorio sam im: "Nazdravljam svima koji se

vole i koji žele u ljubavi živjeti..." Kako su bila puna srca! A sada? Ne, bolje

je ne razmišljati. Zatvorio sam vrata i pošao ponovno Ivanu.

Naš razrednik bio je u drugoj sobi. Tata i on razgovarali su sami. Uz lijes

stajali su: Jakov, Matija, Lucija, Leonarda, Mirjana. Samo dvije riječi i

stisak ruke, a zatim opet šutnja i gledanje. Naš razred polako se okupljao.

Večeras ćemo opet biti svi na okupu. Možda će nedostajati samo ona, koja

na svojoj ruci nosi prsten, kojoj je Ivan obećao vjer- nost do groba. Obećao i

izvršio do kraja. Ela i ja pošli smo joj ususret.

- Perice, obući ću crnu haljinu.

- Ne, Ela. Tvoja crnina reći će joj odmah sve, a ja joj nemam snage reći.

Vidjet će sama kad uđe u kuću. Neću da joj uskratim radost koja je i onako

prekratka. Kratko se radovala svojim zarukama.

četiri dana, samo četiri dana.

- Znam, Ljiljana će više puta pogledati prsten i zažarit će se njezino lice.

Kako su samo prsteni divno stajali na njihovim rukama!?

- Na Ljiljaninoj ruci još uvijek sja. Ona ne zna da je Ivanov bio umrljan

njegovom krvi. On još stoji na ruci, ali u njoj više nema života.

Vlak je kasnio samo četiri minute.

- Ela, vladaj se kao da je Ivan živ, da ga je tata primio, da idemo u vašu

kuću njemu ususret.

Prvi sam je ugledao. Elu je poljubila, a ja sam joj stisnuo ruku. Dodirnuo

sam njezin prsten i nešto mi je prostrujilo kroz čitavo tijelo, drhtao sam, ali

Pompea

-108-

ona to nije smjela primijetiti.

- Jeste li javili Ivanu da i on dođe? Jutros me ispratio, zatim je otišao u

bolnicu, a u osam je imao autobus kudi. Sutra će doći. Seko, tvoje će cvijeće

staviti na majčin grob.

- Ljiljana, Ivan nije danas otišao. Tu je, u gradu.

- Zašto i on nije došao s vama?

- On te ovoga puta čeka u tatinoj kući.

- Tata ga je primio!

Zagrlila je još jednom i poljubila Elu.

- Konačno, Perice, konačno.

Ela je počela plakati.

- Zašto plačeš, Ela? Tako si željela da on dođe u vašu kuću, učinila si sve,

najviše od svih nas.

- Plačem zato što ga nismo prije primili.

- Ne, ni sada nije kasno.

- Pođimo drugom ulicom, dosadilo mi je više prolaziti pored škole - rekao

sam.

- Ovuda je mnogo bliže - dodala je Ljiljana.

- Ništa zato.

Znao sam da je onuda bliže, ali Ljiljana nije smjela vidjeti crnu zastavu na

školi, koju je portir odmah stavio.

- Obući ćeš zaručničku haljinu, zar ne Ljiljana?

Ivan je također u zaručničkom odijelu.

Gledao sam Ljiljanu kako se žurno spremala. Ela joj je pomagala.

- Perice, kako ću se vladati? Moram poljubiti tatu, mamu, Ingu. Ja ne znam

njihovu ostalu rodbinu.

- Ela će ti pokazati, ne trebaš se bojati.

Pompea

-109-

Pošli smo. Veseo je hod kad se ide zaručniku. Veselila se i Ljiljana. Ona

nije znala da je ovoga puta zaručnik neće dočekati.

- Tamo su već Matija, Jakov, Lucija... Ljiljana, stani ponosno uz Ivana, kako

si dosad stajala.

- Uzbuđena sam, Perice, velik je ovo dan za sve nas.

- Jučer smo položili ispit zrelosti, večeras moramo položiti još jedan ispit.

Učinit ćemo to hrabro.

- Perice, više će prevladati osjećaji, nego hrabrost. Trebalo je dosada hrabro

stajati - sada je mnogo lakše.

Još samo nekoliko metara dijelilo nas je od života i smrti. Ovoga puta

saznanje je bilo jednako smrti. Na vratima je bilo tiho. Nisam odmah

pozvonio, čekao sam da Ela popravi kosu.

- Ne trebaš nikoga drugoga ljubiti - dodala je Ela.

Pritisnuo sam zvono.

- Ivan te danas prvi put neće pozdraviti, a čeka te.

Bili smo već unutra.

- neće ti reći ni jedne riječi, a ostao ti je vjeran.

Nije primijetila, koracala je hrabro. Još samo dvije stepenice i bit će joj sve

jasno. Vidjela je lijes, ali još nije mogla vidjeti tko je. Cvijeće je zaklanjalo

Ivanovu glavu s ulazne strane. Učinila je još dva koraka i pred njom ležao je

mrtav zaručnik, kome je prije četiri dana obećala vjernost, koji je na njezinu

ruku stavio prsten.

Sagnula se nad lijes. Poljubila ga i kosom prekrila čitavo Ivanovo lice.

Plakala je. Plakali smo svi, ali njezin je plač bio drukčiji. Oboje su pred

nama bili u zaručničkoj opravi. Ela i ja stajali smo uz nju. Noge su me jedva

držale, no morao sam uspravno stajati. Nisam joj rekao ni riječ, jer pred

odrom one su suvišne.

Pogledao sam po sobi, i vidio mnogo novih lica. Polovica maturanata već je

bila tu. Jakov mi je dao znak da izađem. Ljiljana je gledala u Ivana i,

uvjeren sam, nikoga drugoga nije primjećivala u sobi, koja je bila puna.

Pompea

-110-

- Perice! - reče mi Jakov - dostojno ćemo otpratiti najboljeg đaka naše škole.

Mi smo već nešto planirali, da na vagon u kojem će se voziti Ivan stavimo

natpis: "Svi me vole, samo tata ne!"

Mi smo većina za to, što ti misliš?

- Stavit ćemo ga negdje, sada ne bih mogao točno označiti. Lijepa je ideja,

jer je njegova pjesma bila njegova oporuka.

Ponovno mi je pred očima noć koja mi je bila najduža. Bila je to noć uz lijes

Ivanove majke. Kako će proći ova noć, upitao sam samoga sebe i odgovarao

sam. Proći će kao što prolaze sve noći, sve će proći. Široka je i velika rijeka

smrti, jedno je vječno - vječan je Bog i njegova Ljubav.

Vratio sam se ponovno lijesu, gledao sam smrti oči u oči. Stajala je pred

nama mladima. Jednom sam rekao, ne javno: "Ja se ipak ne bojim smrti."

Sada mi je to teže ponoviti. Velika je njezina moć, rastavlja sina od oca. Oca

od sina. Odnosi nam katkada ono najljepše i najdraže, ali ništa joj ne

možemo učiniti. Ne gleda na to tko je tko. Pravedna je, nikog neće

poštedjeti. Jedna je smrt, a ipak jedni joj idu u susret sa smiješkom na

usnama, drugi stegnutim zubima. Teška je onima koji njome gube sve i za

koje je ona kraj. Draga je smrt onima koji poslije nje nalaze Ljubav, kojoj su

se predali, koju su čekali. Smrt njima otvara vrata domovine za koju znaju

da postoji i nikada se neće dovoljno nadiviti ljepotama koje su tamo, sreći

koja ih u njoj čeka. Ivan se nije bojao smrti. Ako je itko bio uvjeren u

ljepotu druge obale, koja nas čeka, onda je to bio on. Govorio sam samome

sebi: Nitko me ne može uvjeriti da za nas ljude jedne ruke nisu uvijek

raširene kad su sve druge ljudske skupljene, nemoćne, ugasle. Raširene su te

iste ruke koje su nas dovele iz ništavila da budemo tu, da živimo. I kada

prestane ovaj život na zemlji, opet se vraćamo njima u zagrljaj.

Moje razmišljanje nad otvorenim lijesom vodilo bi me sigurno još dalje.

Prekinule su ga tatine riječi.

Digao se, smognuo snage, jer netko je morao prekinuti tu šutnju nijeme

sobe. Čekali smo svi na njega i on je počeo:

- Bacite se na mene kamenom, osudite me jer to zaslužujem. Možete to

učiniti svi, samo jedan to nikada neće moči, jedan se neće baciti, a imao bi

Pompea

-111-

najviše prava na to. Kriv sam, samo ja sam kriv za te žuljne ruke, koje su

vlastitim žuljevima hranile sebe i majku, za sve neprospavane noći Marijine,

Ivanove, Eline, Ljiljanine, za mladost koje više nema, a koja je bila samo

traženje mene, čekanje na moj pogled, nadanje da ću ipak doći. Ne, nisam

došao, nisam ga pogledao, čitav život ostavio sam ga sama. Sad je u mojoj

kući kad više nema života. Danas sam ga želio primiti, radovao sam se

njegovu dolasku jer bi on unio mir u ovu kuću, u kojoj mira nema. Čekat će

ga ova kuća dugo. Ja nemam pravo reći: zašto si poginuo baš danas, danas

smo te čekali? Ti si me, Ivane, čekao već davno, a nisi me dočekao.

Pogledao je Ljiljanu i Elu. Zaplakao je. Plakali smo opet svi.

- Osudite me, zašto čekate? Ela je to učnila i imala je pravo. Recite mi što

mi imate reći. Nisam ga danas mrtva primio u svoju kuću, da sebi umirim

savjest - ona nikada neće biti mirna. Ja sam ostao njegov dužnik zauvijek.

Ne samo Ivanov, nego i Marijin i sviju nas. Ljiljani sam oduzeo zaručnika,

Eli brata, svojoj prvoj ženi život, zbog mene je tako mlada umrla; svima koji

su ga poznavali prijatelja.

Sagnuo se nad Ivanov lijes. Gledao sam ga i pitao se: Na koga da se bacim

kamenom kad su i onako svi previše kažnjeni? Otac ga je bacio na samoga

sebe - naše kamenje nije bilo potrebno.

- Oče, da si se prije sagnuo nad njegovim životom, njegovo čelo ne bi danas

bilo hladno za tebe ni za mene - bile su prve Ljiljanine riječi.

- Još sinoć nije bilo kasno - dodala je Ela.

Tata je neko vrijeme šutio, izvadio rubac, obrisao suze i znoj sa čela.

- O, svi vi očevi koji lutate, svi čete jednoga dana zaplakati. Ja sam to učinio

prekasno.

Odmaknuo se od lijesa i sjeo. Izašao sam s Mirjanom na dvorište.

- Perice, nikada nisam bila blizu smrti kao danas. Teško je umrijeti, ali zar

nam ovaj život nosi nešto više kada je grob konačno prebivalište? Čovjek

koji je sebi gradio palače, koji nikad nije bio zadovoljan s onim što ima i

trčao iz dana u dan da ugodi sebi, svojim željama, sada je zadovoljan s dva

metra. Kad umre, hrana je crvima, pepeo, tada je ništa. Teško je biti ništa.

Pompea

-112-

Nisam joj ništa odgovorio. Zašto je baš danas prvi put osjetila da je teško

biti ništa kad je to uporno branila čitavo vrijeme.

- Perice, željela bih da ipak postoji vječnost. Dolazile su mi na pamet

Zlatkove riječi: "Kako su sretni oni koji ne vide. Koliko mi se puta činilo, da

bi bolje bilo ne gledati, ali kako je duboka i bol tame; a zar nam i svjetlo

nosi nešto više, kada je grob vječna tama? Tamo neće pomoći naočale, tamo

je samo jedan veliki minus preko čovjeka koji je živio, i tko će znati da je on

živio, tko? Puna je zemljina utroba minusa, a nad tim minusima stoje možda

već dva slomljena drveta, koja su bila u obliku plusa. Dugo nisam htio

priznati da je to križ. Trebalo je dugo vremena da shvatim, ali danas mi je

jasno. Vječno neće ostati minus nad tobom, čovječe, koji si gledao, živio,

hodao, ljubio, jer nad tobom je križ. Koliko sam ga puta htio istrgnuti iz

života!? Tražio sam tolike načine. Imao sam sve i opet je život titrao između

plusa i minusa, a kad se sastanu, opet je bio krž. Što sam više bježao, to sam

bio bliže njemu, ali shvatiti ga, priznati ga kao znak pobjede, to nisam

mogao sve do onoga dana kada su suze moje majke, koja je umirala, pale na

njega."

Ne ide li možda Mirjana Zlatkovim putem? Samo me gledala i čudna joj je

bila moja šutnja.

- Perice, nikada to nisam nikome rekla. Bio je kolovoz i u rukama sam imala

buket cvijeća. Ivan je prišao: "Mirjana, kako je lijepo cvijeće?" Rekla sam

mu da ljepšeg nisam mogla naći. Na to je odgovorio: "Divniji smo mi.

Cvijeće će uvenuti, mi nećemo nikada. Postoji vječnost!" Zapamtila sam taj

susret, ali u vječnost nisam mogla vjerovati, niti sam to htjela. Tada sam

prvi put rekla samoj sebi: "Možda taj Bog i postoji, ali ga ja ne želim

upoznati." Možda samo zato što mi se činilo da je bez njega lakše živjeti.

Ipak kad god sam vidjela Ivana, sjetila sam se toga. Strijele sam bacala na

njega, a sve se to vraćalo ponovno na mene samu. Nisam se lako predala.

Sada sam konačno gotova, premda je on mrtav. Nije teško biti pobjeđen od

onoga koji je oprostio, koji se ne osvećuje. Perice, željela bih da postoji

vječnost o kojoj je Ivan toliko govorio. S njim bi se moglo živjeti u toj

vječnosti, zavoljela sam ga.

Pogađale su me Mirjanine riječi u živo. Nikada u životu nisam bio uvjereniji

Pompea

-113-

da su svi ljudi isti. Kako su točne Ivanove riječi: "Treba im samo prici s

ljubavlju, u svima ima više dobrote..."

Uputili smo se ujutro prema kolodvoru. Maturanti i profesori bili su tu svi.

Sedam vijenaca unijeli smo u vagon u kome će se voziti Ivan. Uz lijes stajali

su tata, Ela, Klara, Inga. Ljiljana je ruku stavila na lijes. Liječnik Mladen

držao je za ruku Gorana. Danas je Goran blizu mame. Putuju u istom

vagonu. Srest će se danas njihovi pogledi. Hoće li profesorica Dobrila

izdržati njegov pogled do kraja?

Ivane, mislio sam u sebi, opet se ispunjava tvoja želja. Rekao si nad

otvorenim grobom svoje majke: "Mama, obećavam ti da bez tate neću doći."

Jučer si pošao na njezin grob i nisi došao. Sada ideš sigurno i tata je s

tobom. Dolaziš s njim, on će opet otići, a ti ćeš ostati s njom. Grob tvoj

pored nje već je iskopan i čeka te.

Na postaji je bilo gotovo čitavo selo. Pozdravio sam se s roditeljima, sa

župnikom, u čijim su očima bile suze. Kako i ne bi!? Poznavao je Mariju i

Mladena kao djecu, vjenčao ih je i vrata njegove kuće bila su im uvijek

otvorena.

Duga povorka pošla je na groblje. U selu prvi put pratila je glazba sprovod.

Bešćutna, nijema lica tugovala su nad krajem jednoga mladog ljudskog

života, nad stabljikom koja je procvjetala, ali nije uspjela donijeti plod, u što

nitko nije sumnjao.

Da, taj život koji je bio tako sam, zaliven samo suzama majke, vlastitim

znojem i čeličnom voljom: "Ja moram pobijediti, moram uspravno stajati."

Premda se od samog početka ni na koga nije mogao osloniti, ipak je

pomogao svakome na svakom koraku. Voljeli su ga svi, samo tata ne. Ali i

on je sada tu, zaplakao je. Glazba je prestala svirati kad smo prolazili pored

Ivanove kuće. Na prozorima zastori su bili spušteni do kraja. Svi su bacili

bar jedan pogled na nju i brzo ga odvraćali.

- Ela, to je tatina kuća, tu se rodio on i tu je dao Ivanu život.

- Perice, sada će ostati prazna.

- već je odavna prazna, u nju nema više tko doći.

Pompea

-114-

Trideset mladih ljudskih života kojima su jučer priznali zrelost koračalo je

za lijesom svoga najboljeg đaka, prijatelja. Došli su mu reći hvala i zbogom.

Zamišljeni su njihovi pogledi, odmjereni koraci. Na ustima je samo jedno

pitanje: zašto je jedan od nas tridesetoro sada mrtav? Nije li ljudski život

samo gorka pilula koju svatko mora progutati, a da se poslije toga ne osjeća

bolje? Igra u kojoj se doduše igramo, ali ne kako hoćemo niti dokle

hoćemo? Nije li to najveći užas ako ne znamo za svoj početak, ako je često

životna realnost više gruba nego lijepa, a svršetak tragičan? Nikada nismo

bili bliži smrti nego sada.

Nikada misao na uskrsnuće nije bila jača nego ovoga časa. Ako nema

vječnosti, sve je apsurd. I naša ljubav koju osjećamo u svome srcu,

nastojanje, žrtve i svaki naš dan i noć. Uzaludna je radost naše pobjede i

naše rođenje, jer je bolje ne roditi se ako vječnosti nema. A zar mi tu

možemo nešto? Nismo došli na ovaj svijet svojom voljom. A sada kad sam

svjestan i kad je svjestan svaki od nas da toliko lijepoga ima u ovom svijetu,

a da se ipak moramo svega odreći i da nas zakopaju između četiri daske, zar

da to bude kraj? Ne, ne, to nas ne može zadovoljiti!

Dolazile su nam te misli dok smo promatrali svršetak čovjeka koji je isto

želio kao i mi. Radovao se, životu. Nadao se divnom obiteljskom domu.

Osjetio je hladnoću očeva srca, koje mu je bilo tako daleko. Nije ga skršila

hladnoća i nije gubio nadu do posljednjeg časa. Duboko sam uvjeren: Ivan

zna za ovu pobjedu! Nije moguće a da nije vidio kako je tata zaplakao, taj

isti tata kojemu je poslao pismo, ali nije dobio odgovor; koji je prolazio

pored njega, a nije se zaustavio.

Opet je zazvonilo zvono. Kad su već svi bili na groblju, prestalo je. Prvi je

govorio školski ravnatelj. Duboko potresen, prišao je Ivanovu lijesu.

- Kako su uzaludne naše riječi, kako samo brzo prolaze. Prije nekoliko sati

stisnuo sam ti ruku i primio si nagradu naše škole. Rekao sam ti: "Ivane,

sretna budućnost te čeka." Kad si sišao, čuli su to oni koji su stajali pored

mene, dodao sam: "Ovaj će mladić u životu učiniti velike stvari." A evo, ti

si tu pred nama u onom istom odijelu, bez života. Otišao si tako mlad, a bio

si prijatelj svima, najbolji đak, uzor i naš ponos. Pred tobom je bio život,

koji nećeš više živjeti; budućnost, koja se neće ostvariti. Odlaziš, Ivane, i

Pompea

-115-

teško nam je. Voljeli smo te. Ostat ćeš u našem sjećanju, premda te više

nema. Divimo se tvojem životu koji nisi dovršio do kraja. Plačemo nad

tvojom sudbinom, no mi je ne možemo zaustaviti. Sinoć si tako lijepo

pjevao, a život ti je dao malo prilike da pjevaš. Volio si knjigu, ali više od

svega volio si ljude. Odlaziš, a sinoć nam se činilo da ćemo još dugo biti

ponosni na tebe, još dugo ti pljeskati.

Ljiljana me stisnula uza se.

- Perice, ti ćeš sada govoriti.

- Da, Ljiljana.

Čuo sam samo plač svud oko sebe. Učinio sam još dva koraka i stao na isto

mjesto na kojem je stajao Ivan nad grobom svoje majke. Započeo sam:

- Ivane, pozdravljam te. Ti živiš, premda si pred našim očima mrtav.

Govorim ti s onog mjesta, s kojeg si se ti prije tri godine oprostio sa svojom

majkom. Rekao si joj tada: "Mama, obećavam ti.

bez tate neću doci." Izvršio si obećanje. Danas je došao i on, došli ste

zajedno. I ja, opraštajući se od tebe, govorim ti: Ivane, tvoja je borba gotova.

Ti si pobijedio, tata je tu, u njegovim očima su suze, on te zavolio. Suze su i

u našim očima. Neke će vrijeme osušiti prije, neke nikada, ali mi plačemo

samo zato što još uvijek gledamo ljudskim očima. Ti si veseo, jer si sada u

kući Oca, koji nije na tebe prestao misliti ni onda, kada te zemaljski otac

ostavio.

Više se nećeš sagnuti nad đacima da im pokažeš zadatke, niti ćeš prići

onima koji su u životu ostavljeni, kojima je ulica sve, za koje nitko nema

vremena. Ti si za njih imao vremena i zato oni sada tužni stoje pored tvoga

lijesa. Još mnogo pobjeda bilo bi za njih, više ih neće biti. Više nećemo

izvikivati tvoje ime, slušati tvoj glas i pjesmu. Soba patnje u kojoj si bio

samo prije nekoliko sati neće te dočekati i u nju nećeš unositi nadu. Prsten

na tvojoj ruci, koji je Ljiljana stavila prije četiri dana, nosit ćeš sve dotle dok

sam ne spadne, kad tvoje ruke budu samo kosti. Ulicom Vladimira Nazora

više nećeš proći.

Odlaziš, Ivane, s pozornice koju zovemo zemlja, odlaziš u zemlju. Ti ipak

Pompea

-116-

ostaješ živ jer postoji vječnost, koju si toliko puta spomenuo, za koju si

živio i radio sve. Otišao si, ali znamo kamo: Ocu koji nas sve čeka. Otišao si

prije nas na drugu obalu, za koju znamo da postoji. Naša kušnja i borba još

uvijek traje, ali doći ćemo i mi tamo gdje si ti, kad nas Otac pozove k sebi,

kao što je jučer pozvao tebe. I živjet ćemo, ne mrijeti; mrijet ćemo, ali za

vječnost kao što si umro ti.

Zbogom, Ivane, i hvala. Ići ćemo putem kojim si ti išao, unosit ćemo nadu u

sobu patnje, podnosit ćemo teret života kako si ga podnio ti. Prilazit ćemo

onima koji su ostavljeni, ići ćemo u život pod vidom vječnosti. Ona koja je

vodila tebe, nek vodi nas!

Bio je to moj oproštaj s prijateljem s kojim sam pošao u život, dijelio dobro

i zlo. Ostalo je još mnogo nedorečenih riječi, neiskazanih misli. Župnik je

molio. Odgovarao sam na svaki zaziv, kao što je odgovarao on prije tri

godine. Još jednom smo se sagnuli i poljubili lijes. Najprije tata, zatim

Ljiljana, Klara, Ela, Inga i ja. Grudu zemlje koju sam imao u rukama nisam

mogao baciti na nj.

Otac je stajao između dva groba. Jedan je tako svjež - samo prije nekoliko

trenutaka zatrpan je lijes. Na humku su vijenci i više se ne vidi zemlja. U

njoj leži njegov sin. Na drugom grobu nije bilo vijenca, samo su ruže

procvjetale - a u njemu je ležala Marija. Njezino je ime izgovorio nebrojeno

puta, urezivao u drveće. Ime koje mu još stoji na ruci, vrijeme ga nije

izbrisalo. Stajao je Mladen dugo između dva groba i plakao. Sedamnaest

godina nisu bili blizu jedni drugima kao danas samo zato što je on otišao.

Otići će opet, jer za njegovim leđima čekali su ga Klara, Ela i Inga. Više nije

potreban onima koji su u grobu, ali su ga voljeli i oprostili mu.

Uzeo je vijenac sa sinova groba i stavio ga na grob svoje prve žene.

Prošli smo prema postaji. Za ruku sam držao Ljiljanu i starog strica Niku.

- Kamo sreće, da je Bog uzeo mene koji sam već i onako jednom nogom u

grobu.

Pred nama su išli liječnik Mladen i Goran. Profesorica Dobrila držala je

maloga za ruku. Danas su se opet sreli njihovi pogledi i život ih više neće

rastaviti. Večeras će Goran moliti "Zdravo, Marijo", koja više neće biti

Pompea

-117-

prosna nego zahvalna. Poslije šest godina opet će ući u jedan stan toplina

majčinskog srca. Jasminki će dugo trebati da se privikne na mamu, ali će

brzo uvidjeti razliku između sluškinje i mame jer nitko ne zna ljubiti kao što

ljubi majka.

Opraštali smo se od svih. Ela je plakala. Poljubili smo je.

- Čekaj nas, opet ćemo doći u grad.

Mirjani smo tvrdo stisnuli ruku.

- Kad opet jednom dođeš u naše selo, na Ivanovu grobu bit će ruže. Lako

ćeš ga prepoznati, na križu je natpis "Svi me vole, samo tata ne."

- Perice, natpis je točan, ali čini mi se, da bi njegovu životu najviše

odgovarao natpis "Uskrs je bio u njegovoj duši."

Profesor povijesti klimnuo je glavom. Sigurno se sjetio Uskrsnog

ponedjeljka. Dugo smo mahali onima koji odlaze. Uzeo sam Ljiljanu za

ruku i pošli smo.

- Perice, sutra ćemo poći Ivanu.

- Svakako - odgovorio sam.

Tu večer, iako nisam gotovo dvije noći spavao, san mi nije dolazio. Plakao

sam sada kada nitko drugi nije vidio.

Sutradan, gledajući grobove, bilo mi je jasno. Dolazile su mi misli. Ni

poslije smrti nema jednakosti, ni u grobu nema pravde. Veličanstvene su

grobnice moćnika, umjetnička djela rađena najspretnijim rukama, a u

divnom mramoru svijetli se pozlaćen križ i žutim slovima uočljivo napisana

imena onih koji tu leže. Imao je u životu sve, prolazili su pored njega uvijek

s dubokim naklonom glave, njega je trebalo moliti. I gledajući jučer svijet,

kad je prolazio pored njihovih grobova, izgovarali su tiho njihova imena,

kao da još uvijek imaju moć. Narod ih poštuje, ne zbog njihova dobra srca i

darežljivosti ili pomoći, nego ih na to potiče spomenik koji strši

veličanstveno. Upravo i sada djeluje zapovjednički. Zar nisu veliki oni i

poslije smrti koji su u svijetu za života visoko stajali!? Tko će me uvjeriti da

nije tako? Zar ne govore u prilog tome i ove veličanstvene grobnice? Ipak

radije gledam one jednostavnije grobove, često zarasle u travi, dva obična

Pompea

-118-

drveta ukriž. Mnogima se više i ne zna grob. Samo na zemlji leži dio drveta

i osjetit ćemo ga tek kad nogom stanemo na njega. Trgnemo se tada jer

gazimo opet po tebi, bijednice! Mnogo je toga prošlo preko tvojih leđa, a i

sada kad si mrtav, gazimo te. Nismo mi živi pravedni prema tebi ni kad

umreš. Svršili su svoje djelo oni koji su te u životu gurali da bi njima bio

bolji; i ne prestaju to činiti i na groblju. Izdižu se njihovi spomenici samo

zato što ih ti, bijedniče, nemaš.

Ti koji si neprestano drhtao i bojao se i sada kao da se skrivaš da te ne vide.

Dugo si čistio obuću kad si ulazio u raskošne stanove moćnika, i mislio si da

nikada nisi dovoljno čist. U sobi se nisi usudio sjesti, da ne bi zaprljao sjaj

velike fotelje: bio si sretan ako je htio s tobom govoriti; a ako ti je nešto i

dao, zahvaljivao si sve dok mu to nije dosadilo. Bijedniče, stidiš se i sada

kada ste jednaki. Neka tvome poniženju dođe kraj! Ti više nisi bijednik,

strahu više nema mjesta, pod zemljom nema razlike. Jednako je teško za sve

nas: samo oni koji žive, prave razlike, i neće to prestati, dok svi jednoga

dana ne dođu pod zemlju.

Ljiljana mi nije smetala. Vidjela je moj zamišljeni pogled, ali šutjela je.

Danas je zasadila ruže na Ivanovu grobu, koji je bio jednostavan kao i toliki

drugi grobovi oko mene.

- Ljiljana, sad kad odlazim odavde, shvaćam da svi mali neće uvijek ostati

mali, da svi bijedni zauvijek neće to biti. Napušteni i osamljeni naći će pod

zemljom društvo u kojem se više ne gleda ljudskim očima, gdje zajedno leže

rob i slobodnjak, bogat i siromah, lijep i ružan, pametan i lud. Onaj koji je

palio i onaj koji je blagoslivljao. Jedini prestiž bit će dobra djela. Tko ih je

više učinio, mi to ne znamo; što se sve krilo u njihovim srcima, nećemo

suditi mi.

- Tako je, Perice! Svi koji su trpjeli vidjet će plodove svojih patnji; koji su

žudjeli za pravdom.

naći će je; ona mora postojati. Koji su se žrtvovali za druge, dobit će

vijenac, premda ga možda nikad nisu imali na svom vratu.

Pogledao sam je. U njezinim očima bilo je proljeće života, velika nada da će

u životu učiniti velike stvari. Ona je ljubila i željela mu se dati, nije znala

Pompea

-119-

mrziti i zato su je svi voljeli. Zašto su sad u njezinim očima suze, zašto mora

nositi crninu i skrivati to divno lice iz kojeg žari samo dobrota? Zar više za

nju nema proljeća? Hoće li stalno ostati tužne crne oči? Zar više nikada neće

biti tako vesela kao onda kad je Ivan na njezinu ruku stavio prsten? Hoće li

ga Ljiljana skinuti? Teško mi je bilo vjerovati, ali koliko sam je poznavao,

činilo mi se da neće. Njezin je život počeo s Ivanom. On je otišao, ostala je

sama. Vraćajući se s groblja počela je govoriti;

- Perice, voljela sam ga svom dušom, svakom žilicom svoga bića. On je bio

moje drugo Ja. Ne mogu zaboraviti dan naših zaruka. Zar zaručnički

poljubac mora biti prvi i posljednji za mene! Otišao je baš tada kad mi je bio

blizu, kad smo jedno drugom obećali vjernost u koju smo vjerovali da će

ostati stalna, da nas ništa ne može rastaviti. Jedino na što nismo mislili bila

je smrt: tko bi baš na nju mislio sada? Tvrda je kao najtvrđi kamen, koji ne

osjeća. Gorča je od pelina, neumoljiva poput silnika kojem je svaki

protivnik pod nogama. Gledala sam joj u oči. Odnijela mi je zaručnika.

Ponovila sam i danas u sebi na Ivanovu grobu: "Smrti, zar nemaš srca?

Rušiš jednako mladicu kao i ostarjeli hrast. Smetala ti je naša ljubav, koju

smo godinama gradili. Presjekla si niti ne samo Ivanova nego i moga života;

mi smo ga zajedno tkali, nisi nam ga dala dotkati do kraja. Zar ti je užitak

razbiti čašu prije nego smo je ispili, a bila je puna ljubavi. Nismo je osjetili,

a žarko smo je željeli. Svjesni smo bili: u čekanju je bila mnogo ljepša. Sada

je ostalo za mene samo traganje za nečim što više nije pred mojim očima.

Istrgla si iz mojih ruku ono što sam čvrsto držala. Ostavila si mi suze.

Izgovaram često tvoje ime - smrt, ali znam da ti nisi kraj. Doduše, imaš moć

da rušiš tamo gdje nisi gradila, da odnosiš ono što nisi stekla, da dolaziš

onda kad ti se najmanje nadamo, ali jedan je pobijedio tvoju moć."

Perice, koliko ću puta zaželjeti da kažem koju riječ, možda samo njegovo

ime, ili dvije rečenice, ali on me neće čuti. U moj život ne može ući nitko

drugi. Ostat ću sama. Nekad sam razmišljala o kući, o cvijeću koje će stajati

na balkonu; o našoj djeci koja bi nosila naša imena, o Ivanu tako lijepu,

nasmijanu, a sada? Izabrat ću kuću bez cvijeća, bez smijeha, sama sa sivim

zidovima, a ipak ću biti sretna, jer znam da sam svoju ljubav poklonila

onome koji me, premda je sada mrtav, čeka. Ne mogu skinuti prsten i

Pompea

-120-

drugom ga dati, Ivan me čeka.

- Ljiljana, razumijem te. Ti plačeš, svi plačemo. Izgubili smo Ivanovim

odlaskom sebe. Tvoj plač je drukčiji, ali svu ljubav koju osjećaš, koja je

tako velika i čista, pokloni čovjeku koji će htjeti i kuću s cvijećem i djecu

koja će nositi vaša imena. Ivanu će to biti draže, nego uvijek suzne oči, crne

haljine na mladom biću. Kršćanstvo nije tuga, nego radost. Zagledala si se

više puta u Ivanove plave oči, trpio je mnogo, ali je uvijek bio veseo. Misao

na uskrsnuće pobjeđivala je sve. Ljiljana, budi hrabra! Teško ti je bilo kad

smo prvi put polazili u grad. Tada si rekla; "Bog zna najbolje što radi, i sve

će biti samo nama na korist." Ponovi to i sada, ti to možeš. Nekoga, Ljiljana,

moraš voljeti, na nekoga se osloniti. Slabi su naši koraci da koracamo sami.

Očima ćeš gledati i susrest ćeš pogled koji će nadoknaditi tvoj, slušat ćeš

i bar jednom čuti glas koji bi i dalje slušala. Ići ćeš ususret, mora to biti

netko, čekat ćeš, nadat ćeš se, željet ćeš nekoga. Hod samotnika hod je u

prazninu. Srce će i dalje kucati, mora kucati za nekoga.

- Perice, znam da bi mi to isto rekao i Ivan, ali ja se želim žrtvovati do kraja.

Ne, neću biti sama. U moj život ući će svi oni koji su osamljeni, prezreni u

životu. Toliko ih ima, koji viču u životu "mama, tata", ali ne dobiju

odgovora. Nastojat ću ih čuti i učiniti sve da im bude lakše, da bar malo

unesem svjetla, sunca u njihovu prazninu. Svjesna sam, nikada potpuno tu

prazninu ne može ispuniti nitko drugi osim očeva i majki. Njihove suzne oči

neću moći učiniti onako veselima kao što su oči djece koje grije ljubav oca i

majke. Želim bar obrisati suze, a kad opet poteku, zaustavljat ću ih. Djeca

rastavljenih roditelja bit će moja ljubav. U svakom od njih gledat ću Ivana,

preko njega zavoljela sam svu tu djecu koja su vrijedna naše ljubavi, za koju

se isplati žrtvovati. Ivan je otišao samo zato što se tata nad njim nije sagnuo.

Učinio je to sada, ali bilo je kasno. Tata je zaplakao, učinit će to svi koji

odlaze, koji lutaju. Svi će jednog dana zaplakati. Samo da ne bude prekasno!

Malo je koji dan prošao, a da nismo bili na Ivanovu grobu. Pošli smo da mu

kažemo zbogom, jer čekao nas je opet novi put. Dugo smo šutjeli, ali

govorila su pred nama dva groba, više nego sve riječi. Toliko mi je

momenata opet pred očima, vrijeme ih ne može izbrisati.

Pompea

-121-

Svežanj... Završetak osmog razreda... Odsad će moja škola biti da utješim

bolesnu majku, da nađem oca koji nas je već davno ostavio... Perice, teško

mi je bilo kad vidim druge očeve kako se igraju sa svojom djecom, meni je

to bilo uskraćeno, ne znam zašto?...

Veseli smiješak na postaji kad smo odlazili; obučen u radničko odijelo,

zamazan od kreča, u očima suze pomiješane s kapima kiše... "Sine, ne boj

se, mi ćemo pobijediti, budi veseo!... Nemoj zaboraviti tatu, ja mu sve

opraštam, sve svoje patnje prikazujem za njega i za tebe, sigurno ćeš ga

vidjeti - reći mu: 'Sad se možeš vjenčati sa ženom za čiju si ljubav ostavio

mene i dijete. Ja ti više nisam zapreka. Ivane, tata će te jednoga dana

zavoljeti'"... "Tata nije došao da kaže zbogom, ja mu opraštam, ti si mu

oprostila sve. Obećavam ti, mama, da bez tate neću doći, čekaj nas na

drugoj obali..." "Ela više te neću zvati imenom, ti za mene nisi Ela, nego

sestra..." "Plakala sam samo zato, jer nećeš poći na sprovod, ne pripadaš

samo nama..." "Mladene, čitav život si se lomio bez nje, sada je više nema, i

u našu će kuću doći mir..." "Klara, mi ga nismo dostojni..." "Vjerujem da

moja majka nije umrla zauvijek, postoji uskrsnuće, postoji drugi život..."

"Zašto se bojiš, Ela? On je moj i tvoj tata!..." "Premlad za tugu, s njom se

bratim; vole me svi, samo ne, tata, ti..."

Pljesak pune dvorane, tatin odlazak i početak nove nade, koju je spriječila

smrt dan poslije.

"Skrivali ste svoje promašaje, gradili ste svoju sreću na žrtvama, drugih, i

nikada nećete biti sretni..." Tužna povorka, tatine suze, riječi nad Ivanovim

grobom.

Pogledao sam Ljiljanu. Lice joj je bilo mirno. U rukama ruže i pogled

uperen u humak zemlje pod kojim je ležao zaručnik.

"Ivane, evo ti bijela ruža" - meni je dala kitu različita cvijeća. Ivan joj

zauzvrat dade crvenu ružu... "Sad znam što znači, život će je učiniti još

crvenijom." Sad je mučenička.

Pošli smo. Pogledasmo nekoliko puta na dva groba.

- Zbogom, mama! Zbogom, Ivane!

Pompea

-122-

- Perice, i ove godine zvonit će školsko zvono. Sjedit će u klupama đaci

gdje smo i mi sjedili. Netko će sjediti i na njegovu mjestu, doći će ponovno

proljeće, novi cvjetovi. Sjetit ću se tada našega proljeća i divnih šetnji

lijepim parkovima grada. Njegovih riječi i divljenja svemu što raste, što nosi

život, koji je bio svuda oko nas i u nama. I šumjet će rijeka opet, ali Ivan i ja

je nećemo više čuti. Kad budem kupovala karte za kino, kupit ću dvije. Ivan

neće doći. Kad mi bude nešto nejasno, doći će mi opet pomisao: "Upitat ću

Ivana", no on mi više neće odgovoriti. Kad dodem na predavanje, zauzet ću

dva mjesta, premda znam da će jedno ostati prazno.

Ljiljana je otišla.

Tihi povjetarac milovao je njezinu kosu, koja je padala sad na jednu, sad na

drugu stranu. Uplakane oči svijetlile su onim što samo rijetki razumiju. Na

ruci prsten, koji neće skinuti, i hod koji obećava mnogo. Moramo još dugo

hodati. Ljiljana je odabrala da pođe s djecom rastavljenih roditelja. Unosit

će svjetlo u njihovu tamu, brisati suze s njihova lica i s njima će pjevati

pjesmu njihova života.

KRAJ