Lepoglava, Međunarodni festival čipke, 22. rujna – 16. listopada 2016.Zagreb, Etnografski muzej, 19. studenoga 2016. – 15. siječnja 2017.

Zagreb, 2016.

Izložbom težimo tematizirati gotovo stoljetnu povezanost najvećeg hrvatskog etnografskog muzeja, onoga u Zagrebu i Lepoglave, lo-kaliteta specifičnog po svojoj izrazito bogatoj i vrijednoj kulturnoj baštini. Ona nastaje kao još jedan u nizu zajedničkih projekata na temelju uspješne dugogodišnje suradnje Muzeja i Međunarodnog festivala čipke, manifestacije u organizaciji Grada Lepoglave. Cilj izložbe predstaviti je ukupnost etnografske baštine lepoglavskog kraja kroz predmete i izvorne terenske zapise od početka 20. sto-ljeća do suvremenosti. Izložbom namjeravamo uspješno ostvariti društvenu uloga muzeja, odnosno na interdisciplinaran i kreativan način te u suradnji s drugim dionicima prezentirati predmete i priče iz fundusa Etnografskog muzeja u Zagrebu s posebnim na-glaskom na razinu komunikacije koja je prilagođena najširem kru-gu korisnika. Želimo istaknuti i sakupljačke politike Muzeja, kao i njegovu ulogu u prezentaciji i promociji lepoglavskog čipkarstva.

Zamišljeno je da se izložba premijerno prikaže lepoglavskoj publici i njihovim gostima u okviru jubilarnog 20. međunarodnog festi-vala čipke, gdje posebno želimo apstrahirati na koji je način Et-nografski muzej uključen u čuvanje i interpretaciju baštine ovoga kraja od svojih početaka. Uz izložbu, osmislili smo i manji outreach program kojim namjeravamo uspostaviti dijalog sa zainteresir-anim pripadnicima lokalne zajednice kako bismo ih potaknuli na promišljanje o vlastitoj baštini, ali i smislu muzejske djelatnosti. Izložbom želimo prezentirati fundus Etnografskog muzeja, i što je još važnije, valorizirati ga od izvornih baštinika tradicijske kulture zavičaja u kojem su nastali predmeti i priče koji će se izlagati. Na-kon završetka Međunarodnog festivala čipke izložba seli u prostor Etnografskog muzeja u Zagrebu gdje će se Lepoglava predstaviti na nacionalnoj razini. Za razliku od lepoglavskog postava, u onom zagrebačkom stremimo prema senzibilizaciji široke javnosti za pi-tanja zaštite i očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Želja nam je prikazati Lepoglavu kao pozitivan primjer iz prakse, ali i upo-zoriti na probleme koje je moguće otkloniti strateškim planiran-jem budućih kulturnih politika. Istaknuto mjesto pripada i festi-valizaciji baštine, kao i njezinoj ulozi u procesima identifikacije lokalne zajednice.

Ovaj katalog rezultat je dugogodišnjeg rada na muzejskim zbirka-ma, terenskih i arhivskih istraživanja te studiozne analize posto-jeće literature. Zahvaljujući aktivnom višegodišnjem sudjelovanju u organizaciji brojnih Međunarodnih festivala čipke i srdačnim stanovnicima Lepoglave koji su nas prihvatili kao svoje, pružen nam je insajderski uvid u život lokalne zajednice. U želji da tekst kataloga ne opteretimo brojnim citatima, referencama i bilješka-ma, odabrali smo znanstveno neformalni, publicistički pristup bez navođenja literature i arhivskih izvora.

Pilovi na ulazu u LepoglavuLepoglava, 1921.Dokumentacija EMZ

Lepoglava ili Ljepa Glava, kako lokalno stanovništvo naziva ovaj zagorski gradić, smjestila se u dolinu rijeke Bednje između obronaka Ivanšćice i Ravne gore. Od kraja 19. stoljeća kroz Lepoglavu prolazi željeznička pruga u pravcu Stari Golubovec – Varaždin, a povoljan prometni položaj može zahvaliti i smještaju na trasi državne ceste koja spaja Krapinu i Varaždin. Administrativno Grad obuhvaća šesnaest naselja u kojima ukupno živi nešto više od 8 tisuća ljudi, a od toga više od polovice njih stanuje na seoskim gospodarstvima izvan urbanog područja.

U povijesnim izvorima Lepoglava se prvi put spominje na samom kraju 14. stoljeća, dok se razdoblje od početka 16. stoljeća do polovice 18. stoljeća često ističe kao doba njenog procvata. Tada se gradi pavlinski samostan, a «bijeli fratri» ostavljaju traga u baroknom slikarstvu i kiparstvu, jezikoslovlju i leksikografiji. Krajem 16. i tijekom prve polovice 17. stoljeća Lepoglava izrasta u centar ranonovovjekovne znanosti i prosvjete, a na koncu 18. stoljeća, u duhu prosvjećenog apsolutizma, tj. tzv. jozefinizma, dolazi do raspuštanja pavlinskog reda. Napušteni lepoglavski samostan potpao je pod Čazmanski kaptol u Varaždinu koji ga je sredinom 19. stoljeća ustupio vlastima Habsburške Monarhije za potrebe državne kaznionice. Objekt se preuređuje nekoliko puta, zatvorski kapaciteti se povećavaju širenjem na okolne parcele i dogradnjom novih zgrada pa sredinom 20. stoljeća ova hibridna građevina dominira vedutom Lepoglave.

Danas je samostanski kompleks s crkvom u potpunosti odvojen od kaznionice, postupno se restaurira, a crkvene ga vlasti povremeno ustupaju lokalnoj zajednici za potrebe raznih manifestacija kul-turnog predznaka.

Unatoč nepopularnoj asocijaciji – Lepoglava je oduvijek bila go-tovo sinonim za zatvor – značaj Kaznionice za lokalnu zajednicu je velik. Početkom 20. stoljeća tek je mali broj stanovnika ovog pretežno siromašnog ruralnog područja imao prilike biti f službi, što je tada obiteljima (doduše rijetkim) ublažavalo grubu egzis-tencijalnu realnost ekonomike bazirane prvenstveno na poljop-rivredi. Širenjem kaznionice povećavaju se potrebe za čuvarskim i tehničkim kadrom te se u njoj zapošljava sve više Lepoglavčana.

UVOD U LEPOGLAVSKU BAŠTINU

Zadruga KolarLepoglavska Purga, 1928.Dokumentacija EMZ

I danas se često u razgovoru s pripadnicima lokalne zajednice može čuti mišljenje kako jedna zatvorska plaća puno znači familiji. S druge strane, Lepoglava se od kraja 19. stoljeća zahvaljujući kaznio nici polako razvija u urbanu sredinu. Upravljački kadar i ostali visokoobrazovani službenici doseljavaju zajedno s obitelji-ma, a njihovi suvremenici, suradnici i bliski prijatelji prvi počin-ju prepoznavati važnost onoga što se danas naziva etnografska baština.

Uz rad u službi, dodatan izvor prihoda prosječnoj obitelji bilo je moguće ostvariti izradom i prodajom predmeta u kućnim ra-dinostima ili tzv. kućnim industrijama. Od druge polovice 19. pa sve do početka sedamdesetih godina 20. stoljeća lokalno sta-novništvo bavilo se proizvodnjom čipke na batiće, tradicijskim

Stražar s obiteljiLepoglava, početak20. stoljećaPrivatno vlasništvo

pletarstvom, lončarstvom i drvodjelstvom. Razvoj i značaj pojedinih kućnih radinosti specifičan je i o njemu će biti govora u narednim poglavljima.

Lepoglava je danas itekako svjesna vlastitog kulturnog naslijeđa o čemu svjedoči aktivan rad na uklanjanju negativnog stereotipa grada–zatvora. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća ponovno se javlja interes za istraživanjem pavlinske baštine te se nekoliko godina zaredom održavaju znanstveni skupovi koji rezultiraju Le­poglavskim zbornicima. Paralelno se u lokalnoj zajednici oblikuje želja za popularizacijom i sustavnom promocijom lepoglavskog čipkarstva pa se od 1997. godine održava Međunarodni festival čipke koji kroz suradnju s drugim čipkarskim centrima u Hrvatskoj i Europi promovira kulturnu baštinu putem uspješnih izložbi, znanstvenih skupova, radionica i predavanja. Produciraju se raz-novrsne publikacije, poput monografija, zbornika sa znanstveno-stručnih skupova, fotomonografija, a prije nekoliko godina svjetlo dana ugledala je i jedna dječja slikovnica. Konačno, zahvaljujući značajnom angažmanu čitavog tima stručnjaka, lepoglavsko čip-karstvo je uz umijeće izrade čipke na Pagu i Hvaru upisano 2009. godine na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kul-turne baštine čovječanstva.

Svečanost otvorenja 16. Međunarodnog festivala čipke Lepoglava, 2011.Dokumentacija MFČ

Povoljan geografski smještaj, dobra prometna povezanost, spome-nici iz vremena pavlina, kaznionica oko koje postepeno raste grad i neobično velik broj tradicijskih zanata za ovako kompaktan prostor dovode Lepoglavu pod povećalo pojedinaca koji su ima-li ideju prikupljati, istraživati i promicati etnografsku baštinu u okviru djelatnosti Etnografskog muzeja u Zagrebu. Međutim, prvi istraživački koraci i zamisli o organiziranju i poticanju kućnih in-dustrija u Lepoglavi i okolici učinjeni su puno prije osnutka Muze-ja. Kako bi ova priča bila smisleno ispričana potrebno je krenuti od samih početaka.

Zbirke Etnografskog muzeja rezultat su sakupljačkih politika čije ishodište proizlazi iz društveno-političkih i kulturnih zbivanja 19. stoljeća, kako u Hrvatskoj tako i u Europi. Razdoblje obilježeno romantičarskim interesom za narodnu kulturu te narodnim pre-porodom i buđenjem nacionalne svijesti rezultiralo je formiranjem brojnih privatnih zbirki i dviju bitnih institucija – Narodnog muze-ja (1846.) i Muzeja za umjetnost i obrt (1880.) u Zagrebu.

Privatne zbirke oblikuju se ne nužno koristeći znanstvene metode, već prema osobnoj inicijativi i nahođenju pojedinog kolekcionara, dok je za muzejsku djelatnost od izuzetne važnosti bio Iso Kršn-javi, koji nakon školovanja u Beču i Münchenu uvodi u Hrvatsku novi muzejski koncept muzeja za umjetnost i obrt. U tom perio-du Austro-Ugarska Monarhija zbog spore industrijalizacije nastoji ekonomski osnažiti stanovništvo ruralnih krajeva potica njem raz-voja obrta i dopunske kućne djelatnosti. Ovakav tip muzeja tre-bao je prikazati razvoj domaćeg i inozemnog obrta i umjetnosti te poslužiti zanatlijama kao inspiracija za usavršavanje vlastitog rada. S istim ciljem Kršnjavi, kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, reformira školske programe radi osposobljavanja učitelja za tehnike rukotvorstva uz primjenu narodnih motiva i vođenje tečajeva u pučkim školama. Dakle, uz muzejsku djelatnost Kršnjavi usko povezuje obrazovanje te ekonomsko pitanje obrta i kućnog rukotvorstva.

Svemu ovome prethodilo je njegovo terensko istraživanje umjet-ničke baštine pavlinskog razdoblja u lepoglavskom kraju prilikom kojeg je u Sestrancu zapazio umijeće izrade čipke, za koje smatra

ETNOGRAFSKI MUZEJ U LEPOGLAVI, LEPOGLAVA U ETNOGRAFSKOM MUZEJU

Vladimir TkalčićZagreb, oko 1930.Dokumentacija EMZ

kako bi ga putem školovanja trebalo osuvremeniti i prilagoditi tržištu. Njegovom zaslugom pokrenut je prvi čipkarski tečaj u Lepoglavi koji se prema nastavnom planu iz Idrije održavao od 1892. do 1900. godine.

Zlata Šufflay uspješno nastavlja obrazovnu, ekonomsku i mu-zejsku djelatnost koju je inicirao i obilježio Kršnjavi, prvo kao učiteljica pučke škole, zatim i kao jedna od voditeljica čipkar-skog tečaja u Lepoglavi, a konačno kao stručnjakinja za narodni tekstil u Muzeju za umjetnost i obrt. Kao praktičarka poticala je upotrebu novog pribora za izradu čipke, valjkastog jastučića i tokarenih batića, izrađivala je nacrte za čipku te među prvi-ma postavila pitanje autorstva nacrta. Zlata Šufflay provodila je te renska istraživanja u Lepoglavi od 1919. do 1921. godine istražujući tradicijsku kulturu kraja te uz pomoć župnika Ivana Rakuše prikupila podatke i predmete od čipke vezane uz sakralni tekstil.

Godine 1919. osniva se Etnografski muzej u Zagrebu u čiji fun-dus ulaze postojeće etnografske zbirke Narodnog muzeja i oveća zbirka tekstila Salamona Bergera, industrijalca i trgovca teksti-lom koji je više od 40 godina sakupljao domaće i strane narodne rukotvorine. Prilikom osnutka Muzeju je predana i etnografska građa iz Muzeja za umjetnost i obrt koja čini jednu od inicijalnih,

Dedek i bateki Lepoglava, oko 1915.Zbirka čipkarstva EMZ

zatvorenih zbirki s oznakom 5, odnosno UO, i broji 4503 inven-tarna broja, odnosno predmeta. Osnutkom Etnografskog muzeja promijenila se i sakupljačka politika Muzeja za umjetnost i obrt, a etnografska građa izlučivala se sve do četrdesetih godina 20. sto-ljeća.

Zadaća organizacije Etnografskog muzeja i determinacije građe zapala je Vladimira Tkalčića, prvog kustosa te kasnije i stručnog ravnatelja (1925. – 1934.), koji nastoji urediti muzej prema mod-ernim muzeološkim principima. O problemu obrade velike količine građe, posebice združenih zbirki privatnih kolekcionara prikuplja-nih bez metodoloških okvira, progovara u svojim predavanjima sačuvanim u dokumentaciji Etnografskog muzeja. Međutim u strahu da etnografska građa pred oblicima moderne kulture iščeza­va rapidnom brzinom Tkalčić odlučuje dati prednost terenskim is-traživanjima kako bi se prikupila nova muzejska građa. Organizira i provodi terenska istraživanja diljem zemlje, bilježi život ljudi i etnografsku baštinu fotoaparatom i fonografom.

Zahvaljujući bliskoj suradnji sa Zlatom Šufflay te nekim osobnim kontaktima (često je posjećivao umjetnika Srećka Sabljaka koji je tih godina radio kao učitelj drvorezbarstva u lepoglavskoj kazni-onici) Tkalčić je vrlo dobro upoznat s prilikama u Lepoglavi. Šuf-flay mu predlaže da Lepoglavu kroz novoosnovani muzej prikaže

Kuća zadruge KolarLepoglavska Purga, 1928.Dokumentacija EMZ

Pokrivala za jastuk iz kapele sv. JurjaLepoglavska Purga, kraj 19. stoljećaZbirka čipkarstva EMZ / Zbirka platnenog posoblja EMZ(sljedeća stranica)

kao živući centar čipkarstva te on odlazi 1921. godine na prvo terensko istraživanje. Do 1923. godine posjetit će je barem sedam puta, što je razvidno iz njegovih terenskih bilježnica. I on obilazi kapelice u društvu župnika Ivana Rakuše, interesira se za crkveni tekstil, posjećuje seoska imanja, otkupljuje pred-mete, minuciozno bilježi njihovo lokalno nazivlje, skicira kuće i okućnice, kućni inventar, alat, nošnju, oglavlja. Bilježi podatke o kućnim radinostima, odnosno o proizvodnji čipke, lončarstvu, pletarstvu i drvodjelstvu.

Godine 1927. ponovno se vraća u Lepoglavu i okolicu, a sljedeće godine objavljuje tekst o stružnici, rudimentarnom tokarskom stroju, kojeg je istraživao u ovom kraju. Sudjeluje u organizaciji izložbe narodnih ručnih radova Zagrebačkog zbora, na kojoj uz kolekcionare izlažu lepoglavske zadruge i Kaznionica, a nekoliko godina kasnije njegovom zaslugom lepoglavsku čipku je moguće

KošSestranec, početak 20. stoljećaZbirka košaraštva EMZ

StružnicaBorje, 1923.Dokumentacija EMZ

razgledati na izložbi grafičke i pučke umjetnosti u Saarbrückenu.

Trideste godine prošlog stoljeća zlatno je doba lepoglavskog čipkarstva. Na mjestu učiteljice radi Danica Brössler koja osu-vremenjuje pribor, usavršava tehniku izrade čipke i dizajnira nacrte usklađene s tržišnim potrebama vremena. Tkalčić svojim zauzimanjem spašava tečaj 1933. godine kada, nakon raspada Komore na Trgovinsko-industrijsku i Obrtnu komoru, brigu o aktivnostima preuzima Banska uprava Savske banovine koja će 1936. u Lepoglavi osnovati Banovinsku čipkarsku školu. I dalje održava korespondenciju s Danicom Brössler, sve se više inter-esira i za druge oblike rukotvorstva kao što su drvorezbarstvo u Lepoglavskoj Vesi i tokarenje čutura u Kaznionici. Vladimir Tkalčić početkom 1934. godine prelazi iz Etnografskog muzeja u Muzeja za umjetnost i obrt na mjesto upravitelja otkuda će se aktivno nastaviti baviti promicanjem lepoglavskog čipkarstva do umirovljenja 1952. godine.

Tkalčić je u Etnografskom muzeju stvorio sve potrebne predu-vjete za razvoj ozbiljne muzejske, ali i znanstvene ustanove. Već su njegovi suvremenici uvidjeli nužnost terenskih istraživanja, pa tako Tereza Paulić, kustosica i restauratorica, aktivno istražu-je teme iz tradicijskog rukotvorstva na području Hrvat skog za-gorja. Iz njene rukopisne ostavštine razvidno je kako je boravila u lepoglavskom kraju sredinom tridesetih godina 20. stoljeća (točnije u selu Viletinec) i zabilježila podatke o premi za tkanje rogozom. Poznato je kako je izrađivala nacrte za čipke inspirirane narodnim motivima, a značajan je i podatak kako se njeno ime nalazi na jednom Tkalčićevom popisu proizvođača čipaka iz 1927. godine.

Sredinom tridesetih godina 20. stoljeća Marcel Davila, tada po-vjerenik, a kasnije kustos i muzejski fotograf te inženjer Viktor Pinter, vanjski suradnik Etnografskog muzeja, izvode opsežna terenska istraživanja u susjednim lončarskim centrima Jerov-cu, Bedencu i Dubravcu koja će potonji objaviti u Vjesniku Et­nografskog muzeja 1935. godine. Pinter se zanimao i za običajnu tematiku ovog područja što je vidljivo iz nekoliko fotografija vuzelnica iz 1932. godine koje je darovao Muzeju. Davila se, na-kon što dobiva stalan posao u Muzeju, aktivno nastavlja baviti temom tradicijskog lončarstva. Krajem tridesetih godina 20. sto-ljeća postaje voditelj Zbirke lončarstva, a uz određene prekide na terenu je prisutan od 1942. do 1954. godine. Aktivno prikuplja i obrađuje materijal s ovog područja te stvara obimnu terensku fotodokumentaciju.

Krajem četrdesetih godina 20. stoljeća Ivanečki kotar, pod ko-jega administrativno potpada i lepoglavski kraj, istražuje Franji-ca Vlainić (kasnije udana Rastić). Njeno razmjerno kratko zapos-lenje u Etnografskom muzeju na mjestu asistentice i kustosice (1947. – 1950.) obilježava izuzetno visoka kvaliteta terenskog rada

PreslicaSestranec, 1921.Zbirka alata i pomagala za obradu tekstila EMZ

i vrsna sistematizacija prikupljenih podataka koji se danas nalaze u muzejskoj dokumentaciji. Na pedesetak stranica rukopisa dotakla se raznih tema iz područja stanovanja i zadružnog života, donosi precizne opise kućnog inventara, tradicijskog odijevanja, tekstil-nog rukotvorstva, sezonskih poslova i raznih tema iz tradicijske svakodnevice. U Sestrancu je zabilježila detalje o proizvodnji špica na bateke, a rezultati njenih istraživanja posebno su značajni kada se sagleda građa o životnim i godišnjim običajima te mnoštvo je-dinstvenih zapisa o vjerovanjima.

U godinama koje dolaze terenska istraživanja na ovom pod ručju postaju sporadična i uglavnom su povezana s otkupom građe za popunjavanje zbirki. Muzej surađuje sa stanovitim Ivanom Do-lencom iz Jerovca, lokalnim amaterom etnografom od kojeg po-četkom sedamdesetih godina kustosica Nada Gjetvaj na terenu ot kupljuje nekolicinu predmeta za zbirke tadašnjeg Odsjeka za naselja i narodno graditeljstvo te nekoliko kompleta narodnih nošnji. Iz istog vremena datira Dolenčev rukopis naslovljen Neke mojne o lončariji koji je pohranjen u muzejskoj dokumentaciji.

Od tada do devedesetih godina 20. stoljeća djelatnici Etnografskog muzeja ne provode istraživanja u lepoglavskom kraju ili su ona toliko ograničena opsega da ostaju nezabilježena u Dokumentaciji.

Lončarska pećJerovec, 1922.Dokumentacija EMZ

Predmeti se i dalje prikupljaju, obrađuju i prezentiraju javnosti u sklopu manjih izložbi na temu tradicijskog tekstilnog rukotvor-stva, košaraštva, lončarstva, drvodjelstva, stanovanja itd.

Zahvaljujući pozivu organizatora Međunarodnog festivala čipke, Etnograf ski se muzej aktivno uključuje u manifestaciju od samih početaka. Nerina Eckhel, kustosica i voditeljica Zbirke čipkar-stva, samostalno i u koautorstvu s drugim djelatnicima muzeja, posebice Vesnom Zorić, organizira niz izložbi poput Čipkarske tradicije i suvremene proizvodnje (1998.), Čipke na sakralnom ruhu (2000.), Od šupljike do čipke (2002.) itd. Istovremeno Eckhel sudjeluje na znanstvenim skupovima na temu čipkarstva koji se održavaju u sklopu Festivala, provodi etnografska istraživanja i otkupljuje čipke za muzejsku zbirku na temelju čega realizira ne-koliko uspješnih izložbi od kojih su posebno značajne Čipkarstvo u Hrvatskoj (2003.) i Pohvala ruci (2012.). Krunu njene profesio-nalne karijere predstavlja sudjelovanje na projektu Čipkarstvo u Hrvatskoj, iniciranom od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske s pripadajućim relevantnim Odjelima i Upravama, koji rezultira izradom teksta prijedloga kandidature Republike Hrvat-ske za proglašenje remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva. Zahvaljujući uspješnom okončanju projekta, lepo-glavsko čipkarstvo biva upisano na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2009. godine zajedno s izradom čipke na Pagu i Hvaru. U narednim godina-

UNESCO­ova povelja dodijeljena Lepoglavi prilikom upisa «Čipkarstva u Hrvatskoj» na Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva

ma stvara se želja za prezentacijom pojma nematerijalne kulturne baštine lokalnoj zajednici pa Organizacijski odbor Međunarodnog festivala čipke u suradnji s Etnografskim muzejom realizira gos-tovanje izložbi Hrvatska nematerijalna baština na UNESCO­ovim listama (2012.) i Dječje igračke iz hrvatske baštine (2013.) autorice Iris Biškupić Bašić.

Nakon odlaska Nerine Eckhel u mirovinu 2012. godine nova ge-neracija kustosa Etnografskog muzeja počinje se baviti lepoglavskim temama. Matija Dronjić provodi niz terenskih istraživanja kao suradnik na znanstvenom projektu Hrvatska etnografska baština u kontekstu kulturnih politika, voditeljice Tihane Petrović Leš. Godine 2011. priključuje se organizaciji Međunarodnog festivala čipke u svojstvu stručnog suradnika, a nakon zaposlenja u Etnografskom muzeju 2013. godine službeno predstavlja instituciju na Festivalu. Istovremeno kustosica Mareta Kurtin preuzima voditeljstvo Zbirke čipkarstva, dovršava proces inventarizacije i determinacije pred-meta te obrađuje zbirku za postupak registracije, tj. postupak ut-vrđivanja svojstava kulturnog dobra za muzejsku zbirku i njen upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Izložba «Hrvatska nematerijalna kulturna baština na UNESCO­ovim listama» na 16. međunarodnom festivalu čipkeLepoglava, 2012.

Unutar Zbirke čipkarstva Etnografskog muzeja nalazi se sedam-desetak predmeta povezanih s lepoglavskim čipkarstvom. U fun-dus su ušli upravo zahvaljujući pojedincima koji su neposredno na terenu u kontaktu s lokalnom zajednicom bilježili trenutke povijesti. Predmeti potječu iz dva razdoblja djelovanja muzejskih zaposlenika.

Prvo datira u početak 20. stoljeća i povezano je sa sakupljačko-znan-stvenom djelatnošću spomenutih Zlate Šufflay i Vladimira Tkalčića. Iz tog perioda potječu čipke i sakralni tekstil iz kapele sv. Jurja u Lepoglavskoj Purgi te iz kapele sv. Ivana na Gorici. Ti su pred-meti darovani uz posredovanje zajedničkog suradnika i kazivača, lepoglavskog župnika Ivana Rakuše. Zlata Šufflay je veliku pažnju posvećivala i prikupljanju pribora za izradu čipke te nacrtima za čipku, pa su tako preko Muzeja za umjetnost i obrt u Zbirku ušla tri vrijedna jastučića sa započetom čipkom i batićima s kraja 19. sto-ljeća te album s pet mapa tematskih nacrta čipki i jednim uzorkom (izrađeni između 1913. i 1925. godine).

Drugo razdoblje započinje krajem 20. stoljeća, devedesetih godina kada kustosice Muzeja, Nerina Eckhel i Vesna Zorić, počinju sus-tavno istraživanje čipke na iglu i čipke na batiće. Tih godina osno-vana je i Zbirka čipkarstva izdvajanjem predmeta iz Zbirke uporab-nog tekstila i fragmenata, te pribora iz Zbirke alata i pomagala za obradu tekstila. U tom se periodu intenzivira terenski i izložbeni rad u Hrvatskoj i inozemstvu, dok se Zbirka popunjava otkupom i darovanjima. S područja Lepoglave 1994. godine «Zagorjeplet d. d.» daruje niz čipki koje su izradile učenice OŠ «Ante Starčević», a između 2000. i 2005. godine otkupljuju se čipke iz privatnog vlas-ništva te od Zadruge lepoglavske čipke.

Zbirka čipkarstva sadrži i velik broj predmeta neutvrđenog lokali-teta izrade, posebice starijih fragmenata izrađenih tehnikom pros-toručne čipke koja je bila raširena i u lepoglavskom kraju. Razlog neodstatka preciznijih podataka upravo su sakupljačke politike koje su dio povijesti osnutka Etnografskog muzeja. Naime sama zgrada na Trgu Mažuranića te dio zbirki Muzeja bili su nami-jenjeni Trgovačko-obrtnom muzeju koji svoj prvi jednomjesečni postav otvara 1904. godine. Koncept trgovačkog muzeja koji je pripadao razdoblju sredine druge polovice 19. stoljeća zapravo je prvenstveno služio ideji promicanja trgovine i prodaje domaćih

ZBIRKA ČIPKARSTVA ETNOGRAFSKOG MUZEJA U ZAGREBU

Čipka na batićeLepoglava (?), 20. stoljećeZbirka čipkarstva EMZ

Čipka na batićeLepoglava, tridesete godine 20. stoljećaZbirka čipkarstva EMZ

Čipka na batićeLepoglava, od sredine 20. stoljeća do oko 2000.Zbirka čipkarstva EMZ(sljedeća stranica, lijevo)

OvratniciLepoglava, sredina i 2. polovica 20. stoljećaZbrika čipkarstva EMZ(sljedeća stranica, desno)

proizvoda, negoli čuvanju i promicanju baštine. Sličnu zadaću imale su i međunarodne gospodarske te čuvene svjetske izložbe. Zbog političkih i gospodarskih okolnosti muzej nije zaživio, a et-nografska građa koja je nadvladala proizvodne uzorke počela se čuvati, istraživati i prezentirati u svjetlu narodnog stvaralaštva.

Današnji rad na Zbirci usmjeren je na kontekstualizaciju za-tečenih predmeta te na nabavku predmeta iz perioda čipkarstva koji do sada nisu bili u fokusu muzejskog interesa. Obuka na čip-karskim tečajevima koji su se s prekidima održavali od kraja 19. stoljeća značajno je usmjerila povijest lepoglavskog čipkarstva te utjecala na oblik i izradu odjevnih i uporabnih predmeta. O školskim programima i metodama učiteljica i dizajnerica postoje mnoga istraživanja i podatci. Međutim s prekidima tečajeva nije prestajalo i čipkarstvo – anonimne čipkarice seljanke na te me-lju tradicije i naučenih umijeća oblikovale su i vlastite kreacije prilagođene zahtjevima vremena i tržišta. Stoga se otkupljuju i čipke izrađene između ili nakon organiziranih čipkarskih teča-jeva. Neke od njih slijede visoki standard koji je postavila Danica Brössler, a neke današnja lokalna zajednica ne prepoznaje kao svoje. Međutim svaka pojedina čipka svjedoči o dinamičnoj po-vijesti lepoglavskog čipkarstva, odnosno nositelja tog kulturnog dobra.

Čipka na batićeLepoglava, tridesete godine 20. stoljećaZbirka čipkarstva EMZ

Čipka na batićeLepoglava, oko 2000.Zbirka čipkarstva EMZ

Kulturološka vrijednost lepoglavskog čipkarstva temelji se na spa-janju i međusobnom utjecaju tradicijskog načina života i različitih institucija koje su ga oblikovale u specifičnim društve nim, gospo-darskim i političkim okolnostima. Samo podrijetlo čipke u ovom kraju nije znanstveno utvrđeno, a prema usmenoj pre daji čipka na batiće radila se oduvijek. U društvenom sjećanju kontekst čip-karstva usko je povezan s tradicijskom svakodnevicom. Puno prije nego li će krenuti u školu, malu djevojčicu majka je učila kako izraditi jednostavne uzorke bez nacrta. Učilo se i kroz igru, a male čipkarice, uz igru s lutkama ili zabavu na paši, najbrže su prelazile granicu igre i posla. One vještije već su u dobi od sedam, osam godina izrađivale jednostavnu čipku za prodaju.

Međutim, potrebno je apstrahirati realnost prisutnosti čipkarskih tehnika u školskim programima tijekom stoljeća i pol, koliko se može pratiti sustavna obuka u ručnom radu koja svjedoči o obra-zovnim politikama, ali i ekonomskom značaju čipkarskih umijeća. Iz recentne perspektive i na temelju materijala iz fundusa Etnograf-skog muzeja moguće je promatrati kako se usvajanjem novih vješti-na izrada čipki postupno mijenjala, što je uzrokovalo zaboravljanje stare, domaće čipke. Povijesno gledano pokazalo se da se sintagma «lepoglavska čipka» koristila u različitim razdobljima za različite vrste čipaka, dok je danas etablirana kao kvalitativna odrednica vezana bez iznimke uz standarde koje je postavila Danica Brössler. Ona uglavnom nije našla primjenu ni na lepoglavskoj nošnji, ni na elementima kućnog interijera, već se oblikovala za gradsko tržište. Iznimku predstavlja čipka izrađivana za ukrašavanje sakralnog tek-stila, ali u usporedbi s ukupnom proizvodnjom razvidno je kako se radi o vrlo maloj količini.

U godinama poraća lepoglavsko čipkarstvo postupno gubi svoju ekonomsku notu. Loše razrađene strategije alokacije sredstava za otkup proizvoda kućnih radinosti posebno pogađaju čipkarice čime se cijena njihovog rada strmoglavljuje u zonu neisplativosti, a ubrzana industrijalizacija i rastuća potreba za radnicima pruža bolju perspektivu za popunjavanje kućnog budžeta. Kontinuitet iz-rade čipke u tim vremenima zadržao se zahvaljujući mjesnoj školi i učiteljicama koje su vodile tečajeve kroz izvannastavne aktivno-sti, a sveobuhvatna revitalizacija počinje devedesetih godina 20. stoljeća.

BAŠTINA I LOKALNA ZAJEDNICA

Lončar pri radu Jerovec, 1922.Dokumentacija EMZ

Danas se organiziranim čipkarstvom bave dvije zadruge i dvije udruge građana. Učenička grupa «Dubravka», ima svoje korijene u ranim osamdesetim godinama, ali se 1996. uzima kao godi-na njihovog formalnog osnutka. Od 2000. godine «Dubravka» djeluje u okviru obnovljene školske zadruge «Stezica» OŠ «Ante Starčević» u Lepoglavi. Na inicijativu Grada i Turističke zajed-nice 1998. godine osniva se čipkarsko društvo «Danica Brössler», a čipkarice i polaznici čipkarske škole 2003. godine organizira-ju se u Zadrugu lepoglavske čipke. Konačno, 2011. godine os-novana je Udruga Ekomuzej Lepoglava koja svoj primarni cilj djelovanja proširuje sa čipkarstva na vrednovanje, istraživanje, čuvanje i prenošenje, te interpretiranje i prezentiranje ukupne lokalne kulturne baštine.

Ana Čretni demonstrira izradu čipke na batićeLepoglava, 2011.

Zahvaljujući aktivnostima Dječjeg vrtića Lepoglava, čiji djelatnici u radu s mališanima značajan naglasak postavljaju na njegovanje tradicijske kulture ovog područja, djeca se s čipkarstvom susreću već u najranijoj dobi, i to kroz posebno osmišljene igre tradicijskog predznaka i likovno stvaralaštvo inspirirano lepoglavskom čipkom. Upravo se u tom aspektu djelovanja lokalne zajednice naziru kora-ci prema budućnosti. S druge strane, zahvaljujući Međunarodnom festivalu čipke i popratnim projektima, lepoglavsko čipkarstvo služi kao inspiracija u primijenjenoj umjetnosti, suvremenoj likov-nosti i dizajnu. Zadnjih dvadesetak godina lepoglavska čipka i čip-karstvo ističu se kao važno sredstvo u procesu brendiranja grada, a iz svega rečenog proizlazi predviđanje kako će ih buduće kulturne politike valorizirati kao ključan element baštinskog kapitala.

Umijeće izrade čipke prostorno je povezano s užim prostorom Lepoglave, odnosno selima Ves, Gorica, Borje, Sestranec, i Purga. Druge kućne radinosti povezuju se s drugim područjima, pogot-ovo tradicijskim pletarstvom, odnosno izradom širokog spektra uporabnih predmeta od slame, šiblja, ali i drugih materijala koji su se koristili na specifičnim lokalitetima. Tako su primjerice sta-novnici Vulišinca, Viletinca i Kamenice poznati po predmetima od rogoza, a u Višnjici su kao sirovinu koristili komušinu. Izrada tzv. logožara, tj. torbi od rogoza ostala je sinonim za težak posao kojim su se bavile cijele obitelji. Kako u lepoglavskom kraju nije bilo dovoljno sirovine, odrasli muškarci bili su primorani odlaziti u Podravinu, brati rogoz i dovoziti ga kući u velikim količinama.

Početak pletenja dna košareSestranec, 1941.Zbirka košaraštva EMZ

Pripremom materijala i tkanjem na premi, jednostavnoj tkalačkoj spravi, bavili su se čak i najmlađi članovi nerijetko zanemarujući školske obveze i preskačući igru s vršnjacima. Kvaliteta proiz-voda uvelike je ovisila o kvaliteti sirovine te se često događalo da su otkupni procjenitelji odbijali preuzeti logožare jer su ih smatrali škartom, pa su se od lošijih stabljika rogoza i otpada tkale hasure (prostirke) namijenjene uglavnom lokalnom tržištu. Da se radilo o teškom i iscrpljujućem poslu, svjedoče riječi jedne kazivačice koja je navela kako je jedva čekala da se uda i napusti roditeljski dom samo da to više ne mora raditi.

Živo sjećanje na logožare ostalo je zabilježeno i u šaljivim zgoda-ma i ne zgodama oko krštenja djece u vrijeme Jugoslavije. Pojed-inci koji su radili u državnim službama te su bili članovi Parti-je nisu se usuđivali javno krstiti djecu pa bi ih nosili u crkvu skrivene u cekerima, a mališani bi redovito zaplakali u najne-zgodnijem trenutku.

Od komušine se nisu izrađivali samo cekeri, već i brojni drugi uporabni predmeti poput pletenih zdela i korpi. Za razliku od rogoza, komušina je puno pogodniji materijal za oblikovanje pa se izrada košaraških proizvoda bazirala na nekoliko tradicijskih tehnika pletenja. Također, kako je lokalno stanovništvo sijalo kukuruz za potrebe svakodnevne prehrane, materijala je uglav-nom bilo u izobilju što je znatno olakšavalo posao u odnosu na izradu logožara. S obzirom da su se ovi proizvodi svakodnevno koristili u kućanstvima ttržište je bilo veće, odnosno uključivalo

Lepoglavski košaraši na sajmuVaraždin, oko 1960.Privatno vlasništvo

je lepoglavski kraj i širu okolicu pa je ovaj vid kućne industrije ta-kođer zahtijevao involviranost velikog broja članova obitelji. Djeca su već u ranoj dobi savladavala tehnike izrade i aktivno sudjelova-la u izradi predmeta od komušine, a podaci za razdoblje međuraća go vore kako su stariji ukućani s gotovim proizvodima obilazili saj-move i okolna sela. U zajednici postoje brojne reminiscencije na taj period, tj. na vrijeme kada su košaraši obilazili sela mijenjajuću svoje proizvode za onolko žita kolko je moglo nutra stat.

Identične trgovačke metode zabilježene su i za lončare, odnos-no stanovnike sela Jerovec, Bedenec i Dubravec. Lončarstvo na ovim lokalitetima doživljava svoj vrhunac u razdoblju između dva rata, kada djeluju pojedinci poput Jože Rudničkog koji svojom vještinom zasjenjuju industrijsku proizvodnju, a njihovi se proiz-vodi mogu s pravom smatrati vrhuncem lonačarskog obrta s umjet-ničkim predznakom. Iako spomenuta sela administrativno spadaju u

Pepeljaga z golubiJerovec, 1933.Zbirka lončarstva EMZ

susjedni ivanečki kraj, njihov kulturološki značaj uvelike prelazi spomenute odrednice. Unatoč djelomičnoj involviranosti sta-novnika obližnje Kamenice i Žarovnice u lončarsku proizvodn-ju (najamni radnici, bračne veze i sl.) ona se ne može smatrati ele mentom nematerijalne baštine lepoglavskog kraja u užem smislu, ali produkt rada lončara svakako je zastupljen u njihovoj tradicijskoj svakodnevici kao nezaobilazan dio kućnog inven-tara. Čak se i danas u kućanstvima stari tegljini, štucke i lončeki nerijetko nalaze na istaknutim mjestima kao ukras i podsjetnik na neka jednostav nija vremena, te je razvidno kako predstavljaju važan simbol reg ionalnog identiteta.

Na očuvanju i promociji lončarstva i pletarstva u kontekstu ne-materijalne kulturne baštine danas se također poduzimaju kon-kretni koraci. Tradicijsko lončarstvo sjeverozapadne Hrvatske upisano je na nacionalnu Listu zaštićenih nematerijalnih kul-turnih dobara pri Ministarstvu kulture, a zadnjih godina sve su glasnije inicijative da se zaštiti i umijeće izrade logožara. Na području Jerovca i Bedenca djeluje nekoliko lončara koji imaju registrirane obrte poput Ivana Belača («Atelier Belač») ili Matije Kuče («Keramika Mecena»), dok se na lepoglavskom području

Bidra za kuglofJerovec, 1933.Zbirka lončarstva EMZ

na očuvanju i promociji košaraštva radi uglavnom kroz djelovanje školskih ustanova (Učeničke zadruge «Višnja» OŠ «Izidor Poljak» iz Višnjice i «Korpica» OŠ «Ivan Ranger» iz Kamenice), obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG Butko) i domaćih radinosti (Stjepan Zagoršćak).

Poput lončarskih proizvoda i licitarski (odnosno proizvodi svjećar-sko-medičarskih obrta) zauzimaju posebno mjesto u tradicijskoj kulturi lokalnog stanovništva. Iako na lepoglavskom području ne djeluje niti jedan medičar, u susjednom Klenovniku smjestio se obrt «Slavica» u kojem obitelj Gladović tradicijsku vještinu izrade šarenih kolača od medenog tijesta prenosi na četvrtu generaciju. Kao i drugdje, na lepoglavskom području licitar je u prošlosti bio omiljen predmet darivanja. Služio je prvenstveno kao neverbalan izraz simpatije ili sitnica koju bi roditelji kupovali mališanima, a medenjak (kolač od medenog tijesta) je neizostavna slastica koja bi se kupovala na prošćenjima. Kao i nekad, Gladovići aktivno

Štand s proizvodima «Keramike Mecena» na ŠpancirfestuVaraždin, 2016.

Jaga Butko na Sajmu tradicionalnih rukotvorinaLepoglava, 2014.

Valentina Gladović demonstrira ukrašavanje licitara na Međunarodnom festivalu čipkeLepoglava, 2014.

Član učeničke zadruge «Korpica» na radionicama u TKIC­uLepoglava 2013.

sudjeluju na prošćenjima, sajmovima i lokalnim manifestacija-ma, a u rad obrta uključena je skoro cijela obitelj. Za budućnost etnografske baštine i tradicijskog obrtništva (u širem smislu) na ovako malom području od posebnog je značaja činjenica kako su godinu dana nakon uvrštenja hrvatskog čipkarstva na UNESCO-ovu listu, na nju upisani i medičarski obrti s područja sjeverne Hrvatske.

Neki oblici tradicijskih obrta nisu opstali do današnjih dana, ali su zato ostali jasno zabilježeni u sjećanju lokalnog stanovništva. U Kameničkom Podgorju proizvodili su se sitni predmeti od drveta za potrebe domaćinstva poput maslenki, vodira, kuhača, tanjura, sita, koševa za sijeno i travu itd. Pouzdani su podaci o postojanju tradicijskog drvotokarskog obrta u Vesi i Purgi tijekom međuraća. U godinama nakon 2. svjet skog rata događaju se socioekonomske promjene koje postepeno uzrokuju smanjenje interesa tržišta za asortiman lokalnih drvodjelja. Međutim, stanovništvo se sve više zapošljava u lepoglavskoj tvornici drvenog namještaja («Lepa») pa je moguće tvrditi kako se tradicija drvoprerađivačke djelatnosti načelno nastavlja u moderniziranom obliku. Primjerice, u Lepo-glavi i danas postoje mali obrtnici poput Milana Basarića i Rudolfa Funde koji na suvremenim tokarskim strojevima ručno proizvode drvene sitnice poput čipkarskih batića.

U kontekstu drvodjelstva i etnografske baštine potrebno je spomenuti i Vladimira Mavreka iz Žarovnice, koji se kroz obrt za proizvodnju

Licitarski proizvodi Svječarsko-medičarskog obrta «Slavica»Klenovnik, 2015.

Suveniri Vladimira Mavreka Žarovnica, 2015.

tradicionalnih suvenira znakovitog naziva «Preša» bavi izradom unikatnih modela preša za grožđe, žrvnjeva za mljevenje žita, kuružnjaka (dvorišnih objekata za čuvanje kukuruza), bunara, lesa (ograda) i sličnih motiva inspiriranih ruralnim graditeljst-vom i stanovanjem. Upravo se u njegovu radu jasno nazire suvre-meni pomak s uporabne na, uvjetno rečeno, suvenirsku funkciju predmeta koji su nekad bili dijelom svakodnevice, što je cum grano salis primjenjivo i na ostale proizvode tradicijskih vještina lepoglavskog kraja.

Narodna nošnja lepoglavskog kraja danas se koristi kao neizo-stavan rekvizit u prezentaciji tradicijske svakodnevice, pri čemu

Zobun za udatu ženuSestranec, oko 1920.Zbirka narodnih nošnji sjeverozapadne Hrvatske EMZ

Ljuba Štefanek u zobunuSestranec, 1921.Dokumentacija EMZ

su uz članice čipkarskih zadruga i udruga najistaknutiji entuzi-jasti okupljeni oko KUD-a «Lepoglavski pušlek». Osnovani 2005. godine s ciljem očuvanja lokalnog idioma i etnografske baštine, Pušleki su neizostavna institucija lepoglavskih manifestacija na kojima redovito prezentiraju tradicijsku svakodnevicu i običa-je. Djeluju i kao amaterski glumački ansambl specijaliziran za autorske komedije ispunjene stereotipnim zagorskim likovima, situacijama i lokacijama.

Jedna od takvih lokacija, duboko usađena u kulturno naslijeđe i identitet Lepoglavčana su gorice (vinogradi) s pripadajućim klje­tima. Velika se pažnja posvećuje njihovom uređenju, a interijeri su nerijetko ispunjeni etnografskim predmetima. Štoviše, neke klijeti podsjećaju na male zavičajne zbirke, a u razgovoru s vlas-nicima često je moguće zamijetiti njihov nemali emotivan odnos spram predmeta i priča koje oni nose. Drugim riječima, kljeti se mogu smatrati mjestima spontane muzealizacije društvenog sjećanja.

Vino, točnije gemišt, jedan je od važnijih elemenata kulturnog identiteta. Ukoliko ostavimo po strani stereotipan znak jednako-sti između Zagorca i gemišta zajedno s korpusom tema iz tradici-jskog vinogradarstva ostaje nam prostor u kojem je ovaj fenomen moguće sagledati kroz prizmu kulturnog koda. Naime, poziv na kupicu zapravo je poziv na razgovor, otvaranje simboličkih vrata kroz koja ne mogu kročiti stranci, demonstracija gostoprimstva

«Pušleki» na snimanju filma «Kratka povijest lepoglavskog čipkarstva»Lepoglavska Ves, 2011.

i otvorenosti prema drugome s ciljem stvaranja iskrenog prijate-ljstva.

Berba je važan događaj za lokalnu zajednicu i možda najvažniji datum tradicijskog kalendara izuzev velikih katoličkih blagdana. U goricama se okupljaju težaki (najamni radnici), tj. članovi obitelji, prijatelji, kumovina i susjedi. Drži se do pravila koja izviru iz mobe, tj. tradicijske konvencije koja nalaže da je osoba dužna ugostiti i počastiti one koji su došli pomagati, kao i vratiti im uslugu prvom prilikom. Za berbu se redovito pripremaju tradicijska jela poput štruklja i mlinčanog kolača, a uz rad i druženje često se čuje pjesma. I danas se po završetku branja prakticiraju neki stari običaji, prim-jerice da se zajušne (veselo usklikne) ili da se tri jagode (bobice) sa zadnjeg ubranog grozda nataknu na tri odrezane grančice nakon čega se izmoli kraća molitva čime se želi zahvaliti na dobroj godini i evocirati jednako uspješnu berbu nagodinu.

Prakticiranje tradicijskih obrazaca povezanih s godišnjim običa-jima i danas je prisutno, ali najčešće u smislu transgerenacijske poveznice. Drugim riječima, bake i djedovi demonstriraju unucima neke detalje iz vlastitog djetinjstva, a s obzirom na generacijski

PeharecJerovec, 1923.Zbirka lončarstva EMZ

pomak (većina današnjih baka i djedova su ljudi rođeni četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća) moguće je govoriti o elementima društvenog sjećanja koji su izuzetno važan baštinski kapital.

Izuzev uopćenih formalnih radnji vezanih za velike katoličke blag-dane poput odlaska na polnoćku, sudjelovanja u raznim blagdan-skim procesijama ili blagoslova hrane na Uskrs, lokalna zajednica još uvijek prakticira neke elemente tradicijskih obrazaca vezanih za običaje godišnjeg ciklusa ili su oni duboko usađeni u društveno sjećanje. Slijedom hoda kalendara od jesenje berbe prema kraju godine na prvom su mjestu Sesvete, odnosno blagdan Svih sve-tih. Za vjerovanje kako duše preko noći dolaze u obilazak svojih nekadašnjih domova veže se praksa ostavljanja postavljenog stola, ili u reduciranoj verziji, čaše vina uvrh pune. Na ovom primjeru raz-vidan je ranije spomenuti transgeneracijski moment, pošto netko od starijih ukućana ranije ustane i otpije malo iz čaše pa se djeci kaže kako su si to dušice spile.

Većina tradicija vezanih za blagdane božićnog i novogodišnjeg ciklusa postoji samo u društvenom sjećanju. Međutim, kako se ne radi o praksama iz nekih pradavnih vremena, svjedoče primjerice kazivači rođeni krajem sedamdesetih i ranih osamdesetih godina 20. stoljeća koji se sjećaju kako su njihovi djedovi nosili Božić. Na-kon što se kuća očistila uoči Badnjaka, stariji muški ukućanin unio bi u kuhinju slamu i postavio ju pod stol uz molitvu kojom u ime obitelji zahvaljuje na obilju.

Ivka Kučar blagoslovi trsi nakon završetka berbeDrenovec, 2014.

Stol postavljen za dušiceSestranec, 2014.

U kontekstu polnoćke istaknuto mjesto zauzima narativ o stolčeku za vidit coprnjice. Vjerovanje kako je u periodu od blagdana sv. Lu-cije do Badnjaka na poseban način moguće izraditi stolčić pomoću kojega se detektiraju vještice (tijekom mise potrebno je stati na stolčić i pogledati prema okupljenom mnoštvu, a vješticu se pre-pozna prema tome što je leđima okrenuta oltaru), iznjedrilo je mnoge šaljive priče o pokušajima izrade ovog fantastičnog po-magala, ali i posljedicama „raskrinkavanja“ coprnjica iz susjedst-va. Poseban je odnos i prema instituciji poležara, odnosno prvog božićnog čestitara. Unatoč određenim pomacima u odnosu na tradicijsku praksu, poležar je i danas važna osoba i društvena konvencija nalaže kako mora biti dostojno počašćena. Najvažni-je je da to bude muškarac pošto se smatra izrazito nepovoljnim za prosperitet kuće u narednoj godini da je prvi čestitar žena, na čemu se i danas inzistira.

Na Cvjetnicu se izrađuju tzv. puškice, pleteni buketi od netom procvjetalih grančica drijena, nose se na crkveni blagoslov i za-tim čuvaju u kući. Nekada su bile znatno veće i raskošnije od današnjih te je bio običaj da se na blagoslov nose po tri puškice. Jednom su se šibale krave kad bi ih se prvi put izvo dilo na pašu, druga je služila kao drška za tepačec (štap na posudi za dobivanje maslaca), a treća se zaticala za stropne grede da čuva kuću od ognja. Dok je vani grmilo, od nje su se otkidali komadići i bacali u vatru. Iako su danas krave i domaći proizvodi od kravljeg mli-jeka rijetkost u lepoglavskom kraju, u kućama se i dalje mogu zamijetiti «raščupane» puškice u blizini peći.

Od običaja Velikog tjedna najistaknutije je paljenje vuzemnica ili vuzelnica (krijesova) u noći s Velike subote na Uskrs. Na lep-oglavskom području postoje dvije vrste, tj. dva tipa vuzemnice. U Kamenici i Žarovnici (kao i u susjednom Jerovcu s okolnim selima) grade se visoke konstrukcije od dugačkih cjepanica na čiji se vrh postavlja zimzeleno drvo. Zapadnije, u samoj Lepo-

StolčekJerovec, 1. polovica 20. stoljećaZbirka pokućstva EMZ

glavi i okolnim selima također se priređuju vuzemnice, ali se ne konstruiraju na poseban način, već se odrezane grane vinove loze bacaju na kupove i potom pale. U oba slučaja vuzemnice se nala-ze na vidljivim mjestima, a običaj je da svako selo pali svoju u specifično vrijeme. Primjerice, negdje se pali u sumrak, drugdje u ponoć ili pred svitanje kad ljudi odlaze na zornicu. Čak postoji slučaj pri Mavreki da se krijes pali u nedjelju poslijepodne. Iako su u planiranje, izradu i čuvanje vuzemnice (velik je rivalitet između različitih «ekipa» pa ju je potrebno danonoćno čuvati kako ju netko ne bi zapalio ranije) uključeni mahom mlađi muškarci, u večernjim se satima na zabavama oko njih okuplja čitava zajednica.

Lepoglavski kraj ističe se bogatom pripovjedačkom baštinom, posebno folklornim oblicima koji se tematski mogu svrstati u po-dručje pučke fantastike. Mnoštvo je priča o susretima s vilama na vrhu Vilinskoj špici te brežuljcima poviše Viletinca, noćnim borbama

PuškiceSestranec, 2016.

s trutama koje ljudima sjednu na prsa i ne daju im disati, viđali su se krsniki ili svećari (mala svjetla koja noću lutaju po poljima izjednačena s dušama nekrštene djece ili pak dušama ljudi koji su za života pomicali međe na poljima), fantomskim pogrebnim povorkama i bijelom konju koji se redovito pojavljivao na višn-jičkom groblju. Noć nije samo element scenografije u predodžba-ma o brisanju granica između ovog svijeta i onostranosti, već je i sama personificirana kao biće koje se može uvući u kuću i naškoditi novorođenčadi.

Omiljeni likovi lepoglavskih priča svakako su coprnjice (vještice), redovito stvarne osobe, žene iz susjedstva koje su posjedovale nadnaravne moći od kojih se na prvom mjestu ističe bacanje uro-ka. Česta su kazivanja o pronalasku zakopanog jajeta na polju ili pod strehom kuće, što se redovito tumačilo kao posljedica nepovoljnog djelovanja neke coprnjice. Među njenim brojnim natprirodnim sposobnostima istaknuta je i sposobnost transfor-macije u žabu. Ljudi su smatrali vrlo lošim znakom kada bi za-tekli žabu na njivi, u vinogradu, a posebno kada bi se nenadano pojavila u štali. Da se doista radilo o copr njici, a ne o kakvoj običnoj žabi potvrđuje priča iz Vulišinca:

Onda su vlovili onu žabu, oni koji su bili malo hrabriji. I onda su maslo svrućili i vlejali toj žabi v usta. I ta žena drugi den nije izlazila

VuzelnicaKuljevčica, 1933.Dokumentacija EMZ

VuzemnicaJerovec, 2016.

iz hiže jer je bila sa opečena, grlo ju je bolelo.

Najpopularniji motiv u pričama o coprnjicama je noćno pranje ru-blja na rijeci Bednji, kojeg su mnogi sugovornici pokušali racio-nalizirati kao posljedicu zabrane namakanja konoplje i lana blizu tekućica u prvoj polovici 20. stoljeća. Budući da su natopljene stabljike otpuštale toksične supstance, voda je bila onečišćena i ribe su ugibale. Kako bi proveli zabranu, danju su prilaze Bednji obilazili žandari koji bi uništavali namočenu konoplju, a ljude bi redovito globili ukoliko bi ih uhvatili tijekom ispiranja. Zbog toga su žene konoplju prale noću, a prema riječima pojedinih kazivača pijanci koji su hodili dima kasno bi ih videli i onda su povedali da su lukali coprnjice kak peru veš.

Uz fantastične sadržaje česte su i tzv. historijske ili povijesne pre-daje. U nedostatku pisane kronike ljudi su prenosili za zajednicu bitne sadržaje kroz generacije, ali se u procesu gubila povijesnost sadržaja, dodavali su se fantastični elementi te se mijenjala funk-cija predaje. Najizraženiji primjer s lepoglavskog područja jest klasičan motiv o otmicama mladih djevojaka koje su poduzimali pavlini, u kojem se jasno razaznaje trag odnosa moći iz feudalnih vremena. Položaj podanika i antiestablišmentske težnje «malog» čovjeka sadržane su i u opisima nekadašnjeg bogatstva pavlina, koje se naziru u predajama o nalascima staklenih bačava prilikom kopanja temelja kuća na Gorici ili širokim tunelima što spajaju samostanski kompleks s okolnim kapelicama.

Pogled na Vilinsku špicuSastranec, 2016.

I zaključno, zašto Ljepa Glava? Predaja o eponimu nalazi se u pojedinim inačicama teksta kojeg danas najčešće vežemo uz zapis Ljudevita Gaja o Čehu, Mehu i Lehu. U kratkim crtama, spomenuti trojac imao je sestru Vilinu koja se zaljubljuje u nji-hovog zakletog neprijatelja te ih izdaje. Tijekom osvetničkomg pohoda braće, Vilini i njenom djetetu rođenom iz «zabranjene» veze u pomoć priskaču vile, a priča završava na poznat način – Čeh, Meh i Leh se ipak dokopaju sestre, osvećuju se, a potom bježe na sjever gdje osnivaju Češku, Poljsku i Rusiju. Ono što je posebno interesantno za priču o Lepoglavi je prilično zbunjujuć niz događaja vezanih za Vilinino dijete. Predaja kazuje kako ga jednom prilikom, dok se u špilji igralo zlatnom jabukom iznena­di vol i na rogovima nosi podzemnim putem na drugu stranu Strahinjčice gdje će ga pokopati na mjestu koje se po djetetovoj lijepoj glavi zove Lepoglava.

Druga predaja govori o grofu koji je imao lijepu, ali gluhonijemu kćer koja se nikad nije smijala. Jednoga dana, u šetnji šumom ugledali su vučicu (u nekim inačicama medvjedicu) kako čuva mladunčad dok pije s potoka. Zabrinuti otac pripremio se bran-iti kćer od divlje zvijeri kad ga je odjednom iznenadio radostan djevojčin smijeh. Vučica je pobjegla, a razdragani otac odlučio je na tom mjestu iz zahvalnosti podignuti kapelicu na čijim je te-meljima kasnije izgrađen samostan, a naselje oko njega nazvano je Ljepom Glavom u sjećanje na ljepotu grofove kćeri.

Čipkarica na pašiLepoglava, 1921.Dokumentacija EMZ

Lepoglavski samostan s crkvom Blažene Djevice MarijeLepoglava, 2016.

Ljepa GlavaMuzej – Baština – Lokalna zajednica

Lepoglava, Međunarodni festival čipke, 22. rujna – 16. listopada 2016.Zagreb, Etnografski muzej, 19. studenoga 2016. – 15. siječnja 2017.

NakladnikEtnografski muzejGrad Lepoglava

Za nakladnikaGoranka HorjanMarijan Škvarić

Autori teksta Matija DronjićMareta Kurtin

FotografijeDokumentacija Etnografskog muzejaDokumentacija Međunarodnog festivala čipkeMatija Dronjić

LekturaGoranka Perković

Grafički dizajn i računalni slogMatija DronjićIvan Drobina

TisakDioničko društvo Tiskara Zelina

Naklada400

ISBN 9789536273706CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000942279.

Projekt su omogućiliGrad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Lepo-glava, TKIC d.o.o. Lepoglava, ATK Lepoglava.

ZahvaleDragica Bajsić, Milan Basarić, Borlinić Vera, Nevenka Borovec Kihas, Andrija Botković, Paula Botković, Slavica Cingesar, Čipkarsko društvo „Danica Brössler“, Ana Čretni, Barbara Čretni, Dječji vrtić Lepoglava, Domaća radinost Stjepan Zagoršćak, Mirko Druško, Nerina Eckhel, Ivan Fištrek, Rudolf Funda, Štefanija Gal, Margareta Geček, Joži-ca Jakopiček, Dragutin Jamnić, Barbara Keder, Veronika Kelemen, Keramika Mecena, Milan Keder, Matija Kuča, Ljubica Kuča, Marijan Kuča, Alojz Kučar, Ivka Kučar, Ružica Kučar, Slavica Kučar, KUD „Lepoglavski pušlek“, Dora Ledinšćak, Branko Loparić, Svjećarsko-medičarski obrt „Slavica“, Žarko Nikin, Marijana Novak, OPG Butko, Štefi-ca Paula, Agata Petak, Tihana Petrović Leš, Marko Pletikosić, Josip Podsečki, Akiko Sato, Franjo Slivar, Štefanija Slivar, Andrija Šantalab, Franjo Šantalab, Marica Šantalab, Marija Šantalab, Karmen Šoštarić, Andreja Štefičar, Slavko Štefičar, Milan Tvarog, Učenička zadruga „Korpica“, Učenička zadruga „Stezica“, Učenička zadruga „Višn-ja“, Udurga Ekomuzej Lepoglava, Mirko Varović, Milan Višić, Slavica Višić, Ana Volf, Ivica Zachert Culjak, Zadruga lepoglavske čipke, Dragica Zbodulja, Barbara Žuliček

Kolegicama i kolegama iz Etnografskog muzeja u Zagrebu, na strpljenju, razumijevanju i pomoći.