Janusz Leon Wisniewski

S@MOĆA U MREŽi

Prevela s poljskogKrystyna Stojek Perčić

adamićRijeka, 2004.

Od svih vječnih stvari ljubav traje najkraće ...

@1

DEVET mjeseci ranije ...

S rampe na četvrtom kolosijeku jedanaestog perona na željez-ničkoj postaji Berlin Lichtenberg pod vlak se baca najviše samo-ubojica. To govore službeni, poslovično precizni njemački podaci zasve berlinske kolodvore. Uostalom, to se i vidi dok sjedite na klupiuz četvrti kolosijek na jedanaestom peronu - tračnice su tamo sjaj-nije nego na ostalim peronima. Učestalo naglo koče nje ostavlja za-dugo sjajne tračnice. Osim toga, obično tamnosiv i prljav, betonskije pod na nekoliko mjesta po cijeloj duljini jedanaestog perona vid-ljivo svjetliji nego drugdje - ponegdje gotovo da je bijel. Na tim sumjestima službe za održavanje kolodvora snažnim deterdžentimanastojale što bolje isprati tragove krvi samoubojica.

Lichtenberg je jedna od najstarijih, ali i najzapuštenijih željez-ničkih postaja u Berlinu. Oštećena žbuka, vonj po urinu, sivilo, pr-ljavština. Oduzeti si život na tako ružnom mjestu, prepunom užur-banih, tužnih, pa čak i očajnih ljudi, zauvijek napustiti takav svijetovdje i ne izgleda toliko strašno.

Do jedanaestog perona dolazi se kamenim stepenicama, i to jeposljednji ulaz u tunelu između blagajničke dvorane i prostorije s

7

transformatorima. Četvrti kolosijek je najudaljeniji, pa ako se u bla-gajničkoj dvorani na kolodvoru Berlin Lichtenberg donese odluka osmrtonosnom skoku pod vlak baš na tom kolosijeku, onda se hoda-njem od mjesta odluke do rampe četvrtog kolosijeka na jedanae-stom peronu, odnosno do trenutka smrti, živi najdulje. Zbog togasamoubojice gotovo uvijek biraju četvrti kolosijek jedanaestog pe-rona.

Na rampi četvrtog kolosijeka za betonsku su podlogu velikimvijcima pričvršćene drvene klupe prekrivene grafitima i izrezbarenenoževima. Na klupi pored izlaza iz tunela sjedio je mršavi muška-rac. On je već godinama živio na ulici. Drhtao je od hladnoće i stra-ha. Sjedio je neprirodno podvučenih nogu, s rukama zamotanim upoderani i umrljani kišni kaput, na nekoliko mjesta spojen žutom sa-moljepljivom trakom na kojoj se isticao plavi natpis Just do il. Pušioje cigaretu. Na klupi pored njega ležalo je nekoliko limenki piva iprazna boca votke. Pokraj klupe, u plastičnoj vrećici trgovačke mre-že Aidi s koje je već odavno iščezla žuta boja, nalazila se sva nje-gova imovina. Deka progorena na nekoliko mjesta, kutija za duhan,paketići cigaret-papira, kutija šibica, dva paketića Methadona, Re-marqueova knjiga umrljana od kave i krvi, stari kožni novčanik sažućkastom, pokidanom pa opet slijepljenom fotografijom mlade že-ne, s diplomom o završenom fakultetu i potvrdom onekažnjavanju.Te je večeri uz jednu od fotografija mlade žene muškarac spajali-com prikopčao pismo i novčanicu od sto maraka.

Čekao je vlak koji s kolodvora Berlin ZOO ide prema Anger-muendeu. Dvanaest minuta nakon ponoći. Brzi vlak, s obaveznomrezervacijom mjesta i vagonom .Mitropae" pored vagona prvog raz-reda. Taj se vlak nikada ne zaustavlja na stanici Lichtenberg. Pro-lazi vrlo brzo četvrtim kolosijekom i nestaje u mraku. Ima prekodvadeset vagona. Ljeti čak i više. On to zna odavno. Dolazio je nataj vlak već nekoliko puta.

Bio je uplašen. Ovaj današnji strah bio je ipak nešto sasvim dru-go. Univerzalni, općepoznati, imenovani i potpuno preispitani strah.Znao je točno čega se plašio. Najgori je strah od nečega što nije mo-guće imenovati. Protiv bezimene bojazni ne pomaže ni injekcija.

B

Danas je zadnji put došao na taj kolodvor. Više nikada neće bitiusamljen. Nikada. Samoća je najgora. Dok je čekao vlak, sjedio jemirno, pomiren sa sudbinom. Gotovo radostan.

Na drugoj klupi, iza kioska s tiskom i sokovima, sjedio je drugimuškarac. Bilo je teško odrediti mu dob. Oko trideset sedam, četr-deset. Osunčan, namirisan skupom kolonjskom vodom, u crnomvunenam sakou i svijetlim hlačama poznate marke, raskopčanojkošulji maslinaste boje, sa zelenom kravatom. Kraj klupe je položiometalni kovčeg pun avionskih naljepnica. Uključio je kompjutor kojije izvukao iz crne kožne torbe, ali ga je odmah skinuo s koljena istavio kraj sebe na klupu. Ekran kompjutora treperio je u mraku.Kazaljka sata na peronu prekoračila je brojku dvanaest. Počela jenedjelja, 30. travnja. Položio je glavu među dlanove. Zažmirio je.Plakao je.

Muškarac s klupe kod ulaza je ustao. Dohvatio je plastičnu vre-ćicu. Provjerio je jesu li pismo i novčanica unutra u novčaniku, uzeocrnu limenku piva i krenuo prema rampi, odmah pored semafora.Ovo mjesto već je odavno izabrao. Prošao je pored kioska i tada gaugledao. Nije očekivao da će u to doba, iza ponoći, ikoga sresti najedanaestom peronu. Uvijek je ovdje bio sam. Obuze ga nemir, dru-gačiji od straha. Prisutnost ovog muškarca remetila mu je čitavplan. Nije htio nikoga sresti na putu prema kraju rampe. Kraj ram-pe ... To će doista biti kraj.

Odjednom osjeti da se mora oprostiti s tim čovjekom. Prišao jeklupi. Pomaknuo je kompjutor i sjeo kraj njega.

- Prijatelju, da popiješ sa mnom gutljaj piva? Posljednji gutljaj.Hoćeš? - upitao je dodirujući njegovu nogu i pružajući mu limenku.

ON: Prošla je ponoć. Spustio je glavu i osjetio da neće moći suzdr-žati suze. Već odavno nije bio tako usamljen. Sve zbog tog rođen-dana. Osjećaj usamljenosti proteklih je godina, u ludoj svakodnev-noj jurnjavi, rijetko dopirao do njega. Čovjek može biti usamljen je-dino ako za to ima vremena. On ga nije imao. Organizirao si je živottako da nema vremena. Projekti u Munchenu, SAD-u, disertacija ipredavanja u Poljskoj, konferencije, publikacije. Ne, u njegovoj bio-

9

grafiji u zadnje vrijeme nije bilo razmišljanja o usamljenosti, ni vre-mena za sažaljevanje i ostale slabosti, poput ove, sada, ovdje. Tu,na napuštenom kolodvoru, osuđen na bdijenje, nije se ni sa čimmogao zabaviti, ništa drugo nije mogao raditi i samoća se pojavilakao napad astme. Obična, banaina, besmislena greška. Kao greš-ka u tisku. Provjeravao je prije slijetanja na Berlin Hegel, preko In-terneta, red vožnje vlakova i nije obratio pažnju da sa stanice Ber-lin Lichtenberg za Varšavu vlakovi odlaze samo radnim danima. Akako je upravo završila subota, mogao je to i ne primijetiti. Bilo jejutro i iza sebe je imao desetak sati leta iz Seattlea, leta nakon tjed-na rada bez predaha.

Rođendan u ponoć na kolodvoru Berlin Lichtenberg. Nešto ta-ko apsurdno! Je li možda tu zbog neke misije? Mjesto kao ovomoglo bi biti idealno za scenarij nekog filma, obavezno crno-bijelog,o besmislu, sivilu i patnji života. Bio je siguran da bi Vojaček u ovak-vom trenutku napisao svoju najmračniju pjesmu.

Rođendan. Kako se on rodio? Kako je to bilo? Je li nju jakoboljelo? Što je mislila dok ju je boljelo? Nikada je nije pitao o tome.Zapravo, zašto nije? Jednostavno: "Mama, je li te jako boljelo kad sime rađala?"

Danas bi to rado znao, ali nije mu palo na pamet pitati je dok jejoš bila živa.

Sada nje više nema. Kao ni drugih. Svi najvažniji ljudi koje jevolio, umrli su. Roditelji, Natalija ... Nije imao nikoqa. Nikoga važ-nog. Imao je jedino projekte, konferencije, rokove, novac i ponekadpriznanja. Tko je uopće pamtio da mu je danas rođendan? Kome toišta znači? Tko je to primijetio? Postoji li netko tko misli o njemu? Itad su došle one suze koje više nije mogao zaustaviti.

Iznenada osjeti neko guranje.

- Prijatelju, da popiješ sa mnom gutljaj? Posljednji gutljaj. Ho-ćeš? - čuo je promukao glas.

Dignuo je glavu. Krvave, uplašene oči, u velikim, upalim očnimdupljama na smršavjelom, naboranom i ranama prekrivenom licu,gledale su ga molećivo. U ispruženoj drhtavoj ruci čovjeka koji je

10

sjedio kraj njega bila je limenka piva. Primijetio je njegove suze, po-vukao se unatrag i izustio:

- Čuj, prijatelju, ne želim ti smetati. Ozbiljno, ne želim. Ja istone volim kad mi se netko prilijepi dok plačem. Evo, idem. Plakatitreba u miru. Samo onda plakanje pruža užitak i olakšanje.

Nije mu dozvolio da ode, uhvativši ga za kaput. Uzeo je limen-ku iz njegovih ruku i rekao:

- Ne smetaš. Nemaš pojma koliko mi je stalo da popijem s to-bom. Od prije nekoliko minuta mi je rođendan. Ne idi. Zovem se Ja-kov.

I odjednom je učinio nešto što mu se u tom trenutku učinilosasvim prirodnim i čemu se nije mogao oduprijeti. Zagrlio je togačovjeka. Naslonio je glavu na njegovo rame u kišnom kaputu. Sta-jali su tako neko vrijeme osjećajući da se zbiva nešto svečano. Ti-šinu je poremetio vlak, bučno projurivši kraj klupe na kojoj su sjedilizagrljeni. Muškarac se zgrčio kao preplašeno dijete, priljubio uza nji rekao nešto što su kotači brzog vlaka zaglušili. Trenutak kasnije seposramio. Onaj drugi morao je to isto osjetiti, jer se naglo pomak-nuo unazad, bez riječi ustao i otišao prema stepeništu. Kod jedneod metainih kanti za smeće je zastao, izvadio list papira iz svojeplastične vreće, zgužvao ga i bacio u kantu. Zatim je nestao u tu-nelu.

- Sretan rođendan, Jakove - rekao je glasno dok je pio po-sljednji gutljaj piva iz limenke.

To je bio samo trenutak slabosti. Napad srčane aritmije koji jeveć prošao. Sjeo je uspravno na klupu. Zavukao je ruku u torbu idohvatio mobitel. Izvukao je berlinske novine koje je jutros kupio,pronašao telefonski broj taksija i utipkao ga. Spakirao je kompjutor.Po neravnoj podlozi perona vukao je bučno svoj kovčeg i pošao usmjeru prolaza koji vodi prema blagajnama i izlazu s kolodvora.

Kako je to bilo? Što je on to rekao? "Plakati treba u miru. Samotada plakanje pruža užitak i olakšanje ..."ONA: Već se odavno nijedan muškarac nije toliko brinuo o njenuraspoloženju, niti se trudio uvjeriti je da se osjeća privlačnom i daima u čaši najbolja pića.

11

- Nitko ne može poreći da je Pepeljuga imala tužno djetinjstvo.Grozne sestre po ocu, težak rad koji je nadilazio njenu snagu,okrutna maćeha. Ne samo što se trovala vadeći pepeo iz peći, većnije imala ni kanal MTV-a - rekao je smijući se mladi muškarac kojije sjedio uz šank nasuprot njoj.

Bio je nekoliko godina mlađi od nje. Imao je nešto više od dva-deset i pet. Zgodan. Idealno elegantan. Već odavno nije vidjela ta-ko skladno odjevenog muškarca. Bio je otmjen, baš kao i njegovalijepa, po mjeri šivana odjeća. Sve je bilo usklađeno. Miris kolonjskevode slagao se s bojom kravate, boja kravate s bojom kamena uzlatnim kopčama na manžetama besprijekorne plave košulje. Zlat-ne kopče na rukavima - tko to još uopće koristi? - veličinom i nijan-som zlatnog sjaja slažu se sa zlatnim satom koji je nosio na desnojruci. A i sat je bio usklađen s prilikom. Sada je za večernji susret snjom u baru stavio elegantan, pravokutni sat s nježnim kožnatimpojasom u boji sakoa. Jutros mu se na sastanku u berlinskoj središ-njici njihove firme na ruci isticao skupocjeni teški Rolex. I još nešto:jutros je drugačije mirisao! Ona to točno zna, jer je namjerno ustalasa svog mjesta i posegnula za soda-vodom baš iznad njegove gla-ve, iako je pred sobom imala pladanj s bocama. Promatrala ga ječitavo prijepodne. Zvao se Jean i bio je Belgijanac "iz potpuno fran-cuskog dijela Belgije", kako je sam isticao. Nije znala po čemu setako jako razlikuje francuski dio Belgije od fiamanskog, ali je pret-postavila da je prestižnije biti porijeklom iz francuskog dijela.

Ispostavilo se, međutim, da Jean nije samo njoj bio najvećaatrakcija cijelog ovog cirkusa u Berlinu. Pozvali su ih iz čitave Euro-pe u središnjicu u Berlinu kako bi ih obavijestili da im zapravo ne-maju što reći. Godinu dana bila je usredotočena na belgijski pro-jekt, koji u Poljskoj nije imao šansi za uspjeh; jednostavno nije od-govarao poljskom tržištu. Teško je prodavati Eskimima kreme zaočuvanje preplanulog tena čak ako su najbolje kvalitete.

Uopće, nije htjela doći ovamo i činila je sve da to putovanjeprepusti nekome drugome iz svog odjela. Već je odavno s mužemplanirala put u Karkonoše, s izletom u Prag. Nije uspjelo. Na izričitzahtjev iz Berlina upravo je ona trebala ići. I to vlakom, jer da bi

12

njen boravak u Berlinu imao smisla, morala je provesti najprije je-dan dan u filijali firme u Poznanju. Dok je putovala ovamo iz Varša-ve - mrzila je vlakove u posljednje vrijeme - imala je vremena pri-premiti strategiju kojom bi Centralu odgovorila od tog projekta. IpakJean, onaj Belgijanac s kopčama usklađenim valjda i s vremenom,sve ih je uvjerio kako "tržište u Poljskoj samo što nije shvatilo da mutreba ta oprema", a da on "ima genijaino jednostavnu zamisao o to-me kako s time upoznati poljsko tržište ". Nakon toga je čitav sat, sobrađenim, raznobojnim slajdovima u pozadini, pričao o toj "genijaI-no jednostavnoj zamisli".

Ne samo da bi ona o tome govorila petnaestak minuta i na pu-no boljem engleskom, nego k tome, ništa - osim karte Poljske - nanjegovim slajdovima nije odgovaralo stvarnosti. Ali, to ni na kogaosim nje, nije ostavilo nikakav utisak. Bilo je očito da je direktoricaiz Berlina donijela odluku još prije prezentacije. Problem je jedinobio u tome, što su se odluke njih dvije potpuno razlikovale. Ali kakose direktorica mogla s njome složiti? Može li netko tako neodoljivozgodan, netko tko govori engleski s tako očaravajućim francuskimnaglaskom, biti u krivu? Direktorica je gledala u Belgijanca koji jepričao gluposti, uz lijepu pozadinu na slajdovima, kao na tipa kojisamo što se nije počeo svlačiti. Težak slučaj menopauze. Što se tumože. Direktorica je ovaj pokušaj smatrala vrijednim novca dioniča-ra. Osim toga uvijek se može uvjeriti Eskime da se sunčaju i tije-kom dugih polarnih noći. Zbog kozmičnog zračenja. I kreme će im,zasigurno, dobro doći!

Nakon Jeana nastupila je ona. Direktorica nije ni dočekala krajnjene prezentacije. Izašla je, tajnica ju je zvala zbog telefonskograzgovora. I svi su sada znali da nju nije vrijedilo slušati. Sagnuli suse, kao na zapovijed, iznad tastatura svojih laptopa i posvetili se In-ternetu. U biti, mogla je recitirati pjesme ili pričati viceve na polj-skom - oni to ne bi primijetili. Jedino je Belgijanac, nakon što jeokončala svoju prezentaciju, stao pored nje i, uz svoj neodoljivi os-mijeh, rekao:

- Vi ste najšarmantniji inženjer kojeg poznajem. Čak ako i nisteu pravu, slušao sam vas bez daha i s najvećom pažnjom.

13

Kad je dohvatila torbu da mu pokaže svoje proračune, dodao je:- Biste li me u baru našeg hotela mogli uvjeriti koliko ste u pra-

vu? Recimo, oko dvadeset dva sata?Složila se bez oklijevanja. Nije čak ni pokušala nešto kornpllci-

rati s nekim na brzinu izmišljenim lažima o tome kako je navečerjako zauzeta. Sve što je bilo službeno, a što je trebalo biti navečer,već je bilo obavljeno. Vlak za Varšavu polazio je tek sutra oko pod-neva. Osim toga, željela je barem jednom biti s Belgijancem, a dauz njih ne bude berlinska direktorica.

Sada se ovdje, u baru hotela, radovala što jutros nije previšeprotestirala u vezi s projektom. Belgijanac je doista bio čaroban. Či-nilo se da često boravi u tom hotelu. S barmenom je razgovarao nafrancuskom - mreža hotela Mercure, kod kojih je firma već po tra-diciji rezervirala noćenja, pripada Francuzima, pa je personal govo-rio francuski - i izgledalo je da su se sprijateljili.

Kako je rad na projektu produljen za još godinu dana, imat ćese prilike češće sretati. Dopadao joj se. Razmišljala je o tome dokga je promatrala. Dok je naručivao sljedeće piće, a barmen im jepružao čaše s tekućinom pastelnih boja, egzotičnih, francuskih na-ziva, Belgijanac joj se približio licem.

- Već odavno nisam počinjao nedjelju s nekim tako čarobnim.Prošla je ponoć. Trideseti je travnja - rekao je, nakon čega je ča-šom lagano dodirnuo njen dlan, a unnarna nježno njenu kosu.

To je bio elektricitet! Odavno već nije osjećala takvu znatiželju,pitajući se što će biti dalje. Ima li on pravo njenu kosu dodirivati us-nama? Ima li ona pravo osjećati ovakvu radoznalost? Što bi onauistinu željela da se dalje dogodi? Ona, supruga zgodnog muškar-ca, na kojem joj zavi de sve prijateljice. Koliko daleko može otići daosjeti nešto više od onog, već zaboravljenog drhtaja, kada joj muš-karac ljubi kosu zatvarajući oči? Muž joj već odavno nije ljubio kosui postao je tako ... tako užasno predvidljiv.

Često je o tome razmišljala. Uznemireno. Nije da je sve posta-lo tako svakidašnje, ne baš toliko! Ali je nestao onaj ... zanos. Izgu-bio se negdje u svakidašnjici. Sve se rashladilo. Samo se povreme-no nakratko zagrijavalo. Prvu noć, nakon povratka s puta, nakon

14

suza ili svađe koju su odlučili završiti u krevetu, nakon alkohola ilinekog mirišljivog lišća pušenog na prijemima, na odmoru u tuđimkrevetima, na tuđim podovima, uz tuđe zidove ili u tuđim automobi-lima.

Toga je bilo uvijek. Recimo, znalo se dogoditi. Ali nije u tomebilo one divljine. Onog mističnog rituala na početku. One nezasitno-sti. One gladi pri pomisli o krvi koja šumeći otječe prema dolje i vla-ženja koje se javlja kao na poziv. Ne! Toga već odavno nije bilo. Ninakon vina, ni nakon lišća, čak ni na parkiralištu kraj autoceste skoje je sišao jedne noći kad su se vraćali s nekog prijema. I ne oba-zirući se na to što voze nevjerojatno brzo, ugurala je - tako ju je ne-kako spopalo pod utjecajem glazbe s radija - glavu pod njegove ru-ke na volanu i počela mu raskopčavati pojas hlača.

To je valjda zbog blizine. Sve je bilo nadohvat ruke. Nije se tre-balo truditi. Znala se svaka dlačica, svaki mogući miris, svaki mo-gući okus kože, suhe i vlažne. Poznavali su svaki kutak svojih tijela,čuli već sve uzdahe, predvidjeli sve reakcije i povjerovali u sve izja-ve. Neke su od njih povremeno ponavljali. Ali, više nisu ostavljaledojam. Jednostavno, pripadale su poznatom scenariju.

U posljednje vrijeme činilo joj se da seks s njome muž doživ-ljava kao - kako joj je to uopće palo na pamet?! - katoličku misu.Jednostavno doći, ni o čemu ne razmišljati i opet imati tjedan danamira.

Možda je tako kod svih? Može li se divlje željeti nekoga kogase poznaje toliko godina i koga se vidjelo kako viče, povraća, hrče,piški i ostavlja za sobom prljavu WC školjku?

A možda to i nije toliko važno? Možda je to potrebno samo napočetku? Možda nije najvažnije htjeti ići s nekim u krevet, nego us-tati ujutro sljedećeg dana i skuhati jedno drugome čaj?

- Jesam li učinio nešto loše? - Jean ju je prenuo iz razmišljanja.- Još ne znam - odgovorila je usiljena osmijeha. - Ispričavam

se na trenutak. Odmah se vraćam.U toaletu je iz torbe izvadila ruž za usne. Gledajući se u ogle-

dalo, prozborila je:- Sutra imaš dalek put pred sobom.

15

Počela je mazati usne.- Imaš također i muža - dodala je, prijeteći prstom odrazu u

ogledalu.Izašla je iz toaleta. Prolazeći kraj recepcije čula je kako neki

muškarac, okrenut leđima, recepcionerki slovka svoje ime:- J-a-k-o-v ...Više nije željela saznati "što će biti dalje". Čeznula je za mu-

žem. Prišla je baru, muškarcu koji ju je čekao. Podigla se na prste ipoljubila ga u obraz.

- Ništa loše niste učinili. Naprotiv.Izvadila je iz torbe svoju posjetnicu i na njezinu poleđinu snaž-

no pritisnula sjajne, svježe našminkane usne. Ostavila ju je na šan-ku, pored svoje čaše s neispijenom pastelnom tekućinom.

- Laku noć - rekla je tiho.

ON: Taksist koji je došao pred prazan kolodvor Berlin Lichtenbergbio je također Poljak. Navodno je 30 posto berlinskih taksista izPoljske.

- Odvezite me u skupi hotel koji ima bar, a da je smješten u bli-zini kolodvora Berlin ZOO.

- U ovom gradu to nije teško - taksist se glasno nasmijao.Prijavio se u hotel, upitavši na recepciji:- Biste li me mogli probuditi sat i pol prije polaska prvog vlaka

s kolodvora ZOO za Varšavu?Mladi recepcioner je podigao pogled s nekih dokumenata i pro-

matrao ga ništa ne shvaćajući.- Kako ... Sat i pol? Kojeg vlaka? To jest, u koliko?Mirno je odgovorio:- Vidite, ni ja sam to ne znam. Ali u reklami vašeg hotela ovako

lijepo piše - pokazao mu je prospekt koji je ležao pored njegove pu-tovnice - da Mercure nije samo siguran krov nad glavom za nekogana putu. Mercure je sam po sebi putovanje. Molim, dakle, telefoni-rajte na kolodvor i provjerite u koliko sati polazi vlak za Varšavu, aonda me probudite točno devedeset minuta prije njegova polaska.

16

Bio bih također zahvalan, kad biste mi pozvali taksi. Želim stići nakolodvor jedan sat prije polaska vlaka.

- Da, naravno ... - odgovorio je zbunjeni recepcioner.- Dozvolite da ostavim prtljagu na recepciji, jer ne bih još išao

u sobu. Želio bih potrošiti puno novca u baru vašeg hotela. Pripazitćete da za to vrijeme bude na sigurnom, zar ne?

Ne čekajući odgovor ostavio je kožnatu torbu s laptopom nakovčegu i otišao prema vratima iza kojih je dopirala glazba.

Iz okruglih je zvučni ka obješenih po stropu u dvoranu prepunužamora dopirala umirujuća glazba. Natalie Cole je pjevala o ljuba-vi. Pogledao je uokolo. Samo je jedna visoka stolica uz bar bila slo-bodna. Kada je došao do nje i ugledao dopola ispijenu čašu, razo-čarao se. Htio je otići misleći da je to mjesto zauzeto. U tom je mo-mentu mladi muškarac koji je sjedio na susjednoj stolici, okrenuvšise rekao na engleskom:

- Ovo je mjesto, nažalost, sada slobodno. Ako želite možete tusjesti. 1- dodao je gledajući ga s osmijehom - ovo je dobro mjesto.Barmen tu navraća vrlo često.

Sjeo je i odmah osjetio miris nježnog parfema. Lanc6me? Bia-giotti? Zatvorio je oči. Ipak, Biagiotti.

Parfemi su ga odavno fascinirali. Parfemi su kao vijest koju že-lite prenijeti i za to nije potreban nijedan jezik. Možete biti gluhoni-jemi, možete potjecati iz neke druge civilizacije, a opet će vijest bitirazumljiva. U parfemu se krije neki iracionalni, tajanstveni element.Channel No 5, L'Air du Temps ili Poeme su kao pjesma koju nosimou sebi. Neki od nijh su tako izrazito seksi. Primoravaju vas da seokrenete, čak pođete za ženom koja ih koristi. Prisjetio se kako jeprije dvije godine posjetio Prado. U jednom trenutku prošla je porednjega žena u crnom šeširu i okružila ga svojim mističnim mirisom.Zaboravio je El Greca, Goyu i druge. Pošao je za njom. Pomislio jeda bi i za ovom ženom, koja je ovdje maloprije sjedila i ostavila svojmiris, također želio poći.

Nagnuo se i laktovima podbočio na šank kako bi skrenuo paž-nju barmena koji, navodno, često navraća do ovog mjesta. Tad jeprimijetio da pored čaše leži posjetnica. Otisak usana isticao se na

17

bijeloj podlozi kartona. Donja us na bila je znatno deblja, gornja jeimala odlučan luk. Prelijepe usne. Sigurno Biagiotti! Posjetnica jemorala pripadati ženi koja je do maloprije ovdje sjedila. Htio je toprovjeriti. Dok je okretao posjetnicu, začuo je:

- Oprostite, ali ova vizitka je namijenjena meni.

- Naravno. Upravo to sam Vas htio upitati - slagao je, dok jemuškarcu pružao posjetnicu.

Zakasnio je. Neće saznati kome je pripadala. Muškarac ju jeuzeo, stavio u džep sakoa, ostavio barmenu napojnicu na tanjurićušalice za kavu i bez riječi otišao.

- Bocu dobro rashlađenog prošeka i cigaru. Najskuplju kojuimate - rekao je barmenu, koji je upravo prišao.

Ovakve usne imala je i njegova majka. Ali majka je imala sveprelijepo.

Protekli dan i ovih nekoliko sati u nekom su smislu pripadalinjegovoj majci. I uopće ne zbog toga što za svoj rođendan misli otome kako ga je rađala. Doletio je jučer navečer iz Seattlea u Ber-lin samo zato da konačno vidi gdje se rodila njegova majka. Njenaga je biografija u posljednje vrijeme zanimala kao roman u kome je,u nekoliko važnih dijelova, i on sudjelovao. I sada je svakako želiosaznati o tome što više.

Rođena je nedaleko kolodvora Berlin Lichtenberg, u bolnici ko-ju su vodile časne sestre samarićanke. Djed je doveo u Berlin svojusuprugu u posljednjim danima trudnoće, u nadi da će im u Berlinubiti bolje. Kako to danas zovu? Ekonomska emigracija. Da. Upravotako. Tjedan dana nakon dolaska u Berlin baka je rodila njegovumajku. U bolnici sestara samarićanki. Samo su tamo primali rodiljes ulice. One bez novca. Jučer je bio kraj te zgrade. Sada se tamonalazi neko tursko eksperimentalno kazalište.

Nakon tri mjeseca vratili su se u Poljsku. Nisu mogli živjeti uNjemačkoj. Ali nije smetalo što su to bila svega tri mjeseca. U iz-vodu iz matične knjige rođenih zauvijek je upisano mjesto rođenja -Berlin. Njegova je majka na taj način postala Njemica. Zahvaljujućitoj činjenici on sada ima njemačku putovnicu i može putovati u

18

Seattle bez vize. Ali on uvijek putuje s dvije putovnice. Jednom jezaboravio ponijeti poljsku i osjećao se kao netko bez državljanstva.

Jer on može biti samo Poljak.

Konobar je donio plavu bocu prošeka, srebrnastu tubu s ku-banskom cigarom i malu "giljotinu". Otvarao je bocu, dok je on pri-paljivao cigaru. Prvu je čašicu ispio odmah. Cigara je bila odlična.Odavno nije pušio tako dobru cigaru. Nekad u Dublinu prije mnogogodina.

Nije mogao prestati razmišljati o jučerašnjoj šetnji po prošlostisvoje majke. Njeno njemačko podrijetlo nije se svodilo samo nabolnicu samarićanki i upis u matičnu knjigu rođenih. Bilo je toznatno zamršenije, složenije. Isto kao i njezina biografija.

Rođen je 30. travnja kao treće dijete trećeg muža svoje majke.Na dan svetog Jakova. Svi misle da upravo zato nosi ime Jakov. Alinije zato. Jakov je ime drugog muža njegove majke. Poljski umjet-nik, koji je 1944. godine postao Nijemac samo zbog toga što se ro-dio 12 kilometara previše zapadno, a kod Staljingrada su bili po-trebni puni rovovi vojnika. Tada su ti pravi Nijemci pretvarali svako-ga u manje prave Nijemce. Naravno, odmah poslije toga regrutiralisu ih kao njemačke vojnike. Svi su tada postajali vojnici: hromi, psi-hički bolesni, tuberkulozni. Svi su mogli i morali u tim danima bitivojnici. Drugi muž njegove majke to nije znao. Nije mogao zamislitini dan ni noć bez nje. Zbog toga, prije poziva na liječničku komisiju,namjerno se najprije znojio, a poslije trčao noću bos po snijegu uparku - nadao se da će dobiti tuberkulozu. I dobio ju je. Ali su gasvejedno odveli u rovove.

Nakon rata nikad se više nisu pronašli. Nije im pomogla čak nivelika ljubav. Kad se konačno oporavila od tuge i povjerovala da jojje rat odnio umjetnika i da tako mora biti, pojavio se njegov, Jakov-ljev otac. Mršav, do besvijesti zgodan, stopostotni Poljak nakonStutthofa. Ona s njemačkom nacionalnosti, on nakon tri godine lo-gora. Otac mu nikad nije pokazao da mrzi Nijemce. Iako ih je mrzio.Zanimljivo bi bilo saznati bi li mu oprostio što sa nastanio u Njemač-koj?

19

Njegovi roditelji su najbolji dokaz da su te poljsko-njemačkepodjele samo dogovor povjesničara, kojima je pošlo za rukom uvje-riti u to čitave nacije. Uostalom, čitava povijest i jest samo dogovor.Prije svega, o pitanju zajedničke obmane. Dogovoreno je da će seupravo o ovoj, a ne o nekoj drugoj obmani učiti u školama.

Opet se rastužio. Dosta te tuge za danas. Pa, rođendan mu je!Izvadio je bocu iz srebrne posude s ledom. Natočio je čašu. Danasputuje kući.

ONA: Sva mjesta u vagonima prvog razreda bila su rasprodana.Pogriješila je što još u Varšavi nije uzela povratnu rezervaciju. Bla-gajnica joj je na kolodvoru Berlin ZOO rekla:

- Imam samo nekoliko slobodnih mjesta u drugom razredu.Sve u kupeima za pušače. Uzimate?

Perspektiva od nekoliko sati vožnje u zadimljenom kupeu ju jeprenerazila. Ali što joj je preostalo?

Sjela je kraj prozora, licem okrenuta u smjeru vožnje. Bila jesama u kupeu. Vlak je trebao krenuti tek za pola sata. Iz kovčega jeizvadila knjigu i rokovnik s materijalima sa sastanka u Berlinu. Nao-čale. Bocu mineraine vode. Mobitel. Disc-player, ploču CD-a i re-zervne baterije. Izula je cipele i raskopčala dva dugmeta na suknji.

Kupe se polako punio. Zvučnici su najavili polazak vlaka, ajedno je mjesto još uvijek bilo prazno. Vlak je već polazio kad su sevrata odjednom otvorila. Podigla je glavu iznad knjige i njihovi su sepogledi sreli. Izdržala je taj pogled. On je prvi oborio glavu. Izgledaoje tada kao posramljeni dječačić. Kovčeg je podigao na gornju po-licu. Iz torbe je izvadio kompjutor. Sjeo je na slobodno mjesto krajvrata. Činilo joj se da je promatra. Obula je cipele. Razmišljala je vi-di li raskopčanu dugmad na suknji.

Zatim je ustao. Iz torbe je izvadio limenku s dijetetskom Coca-Colom i tri šarena časopisa: Spiegel, Playboy i Wprost. Položio ih jena koljena. Nije znala zašto, ali činjenica da je Poljak ju je obrade-vala.

Svukao je sako. Podvrnuo je rukave tamnosive košulje. Bio jepreplanuo od sunca. Kosa mu je bila u takvom neredu, kao da je u

20

kupe stigao ravno iz kreveta. Bio je neobrijan. Košulja mu je bilaraskopčana. Nije bio mlad, već mladolik. Od trenutka kad je ušao,nadala se da nitko neće zapaliti cigaretu. Ulazeći, ispunio je kupemirisom svoje kolonjske vode. Željela je što dulje udisati taj miris.

Promatrala ga je krišom, ispod naočala. Počeo je čitati. Ionase vratila svojoj knjizi. U jednom je trenutku osjetila nemir. Podiglaje pogled. Promatrao ju je. Imao je tužne, umorne, zelenkaste oči.Prstima desne ruke dodirivao je usne i pažljivo je promatrao. Oblilaju je čudna toplina. Nasmiješila se.

Odložio je novine i uzeo kompjutor. Putnici u kupeu promatralisu ga s radoznalošću. Iz džepa sakoa izvadio je telefon, nagnuo sei priključio ga u utičnicu na poleđini kompjutora. Možda svi nisushvatili što on namjerava, ali ona je znala da će se spojiti na Inter-net.

Na tren je pomislila da je to što on sada čini pomalo pretenci-ozno, da se želi pokazati, tu, u vlaku, odmah nakon polaska iz Ber-lina, ali promatrajući ga kako pažljivo gleda u ekran, pomislila je dato ... Da on nije ni pretenciozan niti se želi pokazivati.

Uvukla je ruku pod bluzicu i diskretno zakopčala suknju. po-pravila je kosu i uspravila se na sjedištu.

ON: Ako se u Njemačkoj možete na nekoga osloniti, onda su tospremačice iz Hrvatske.

Nitko ga, naravno, nije probudio devedeset minuta prije pola-ska vlaka za Varšavu. Čak nije imao kome ni reći da je to apsolutnoskandalozno za hotel u kojemu se za noć plaća 300 dolara. Recep-cionera iz noćne smjene već odavno nije bilo na recepciji, a plavu-ša koja je preuzela dežurstvo nije izgledala kao netko tko zna gdjese na zemljovidu nalazi Varšava.

Probudila ga je spremačica koja je mislila da je soba prazna,pa je ušla dok je on još spavao. Nije znao u koliko sati polazi vlakza Varšavu, ali kad je vidio da je pet do jedanaest, shvatio je da ne-ma puno vremena.

Nije obraćao pozornost na to što spremačica još uvijek tamostoji. Gol je iskočio iz kreveta, uzviknuo "O kurva rnać!" i počeo se

21

na brzinu odijevati. Kako je spremačica bila iz Hrvatske, odlično jerazumjela što znači "o kurva mać" i dok je on u kozmetičku torbicuubacivao sve što se nalazilo na polici u kupaonici, ona je u njegovkovčeg trpala sve što je ležalo na ormariću kraj kreveta i pored te-levizora. Nakon nekoliko minuta izjurio je iz sobe. U prvi mah je otr-čao na recepciju, ali na sreću onog recepcionera nije bilo. Čim jeshvatio da plavuša na recepciji nema pojma o čemu se radi, nije niplatio. Imaju broj njegove kreditne kartice. Osim toga, u vlaku možepreko Interneta i platiti. Službena kartica American Expressa da-vala je tu mogućnost.

Ispred hotela je stajao red taksija. Taksist se prilagodio situacijii za deset minuta su bili na kolodvoru. Nije kupio kartu. Potrčao jeduž perona i sjeo u vagon koji je stajao nasuprot izlaza iz pothod-nika. Stigao je. Otvorio je vrata prvog po redu kupea.

Sjedila je kraj prozora. S knjigom na koljenima. Imala je usnepoput onih otisnutih na posjetnici. Kosa joj je bila začešljana i skup-Ijena na potiljku. Visoko čelo. Bila je lijepa.

Sjeo je na jedino slobodno mjesto. Nije, naravno, imao rezer-vaciju. Nije važno. Riješit će taj problem kad dođe kondukter. S ras-poreda na vratima kupea moglo se zaključiti da je to mjesto zauze-to tek od Frankfurta na Odri.

Izvadio je novine. U hotelu su se prodavali i poljski časopisi.Pored francuskih, američkih, engleskih i talijanskih. Wyborcza, dos-tupna kao iParis Soir, svakog dana u hotelskom kiosku u centruBerlina, tisuću je puta važnija od svih deklaracija o "spremnostiPoljske da uđe u Europu".

U jednom se trenutku nije mogao suzdržati. Podigao je glavuiznad novina i počeo je promatrati. Osim ruža na usnama nije imaladruge šminke. Čitala je, neprestano dodirujući uho. Njeni su dlanovibili čarobni. Okretala je stranice, činilo se, jedva ih dodirujući svojimdugim prstima.

Pogledala ga je i nasmiješila se. Ovaj put nije ustuknuo. Odgo-vorio je osmijehom.

Nije više imao volje čitati. Priključio je telefon na kompjutor iuključio program s elektronskom poštom. Polako je došao do kraja

22

identifikacijskog postupka. Modem u mobitelu je najsporiji modemkoji postoji. Često je razmišljao zašto. Provjerit će to čim se vrati uMimchen.

U njegovom poštanskom sandučiću u kompjutoru Instituta uMunchenu nalazio se samo jedan e-mail. U adresi je bio naziv nekebanke iz Engleske.

Opet neka reklama - pomislio je.Htio ju je odmah poništiti, ali je njegovu pozornost privukao prvi

dio adrese: Jennifer@. U njegovim uspomenama to je ime zvučalopoput glazbe. Odlučio je pročitati.

Camberley, Surrey, Engleska, 29. travnjaTo si ti J. L., zar ne???!!!To proizilazi iz Tvoje Internet stranice. Provela sam na njoj či-

tavo današnje popodne u svom uredu u banci. Umjesto da uđem nastranicu london ke burze i da radim, za što sam tu sasvim dobroplaćena, ja sam čitala od riječi do riječi Tvoju stranicu. Poslije samuzela taksi i otišla u knjižaru u centar Camberley, kupiti poljsko-en-gleski rječnik. Uzela sam najveći koji su imali. Htjela sam razumje-ti i dijelove koje si objavio na poljskom. i am sve shvatila, alio jetila sam štimung. Ovakav štimung umio je napraviti samo J. L.,dakle, to si ipak Ti.

Poslije posla sam otišla u svoj omiljeni bar "Club 54" nedalekood kolodvora i napila sc. Gladujem već četiri dana, jer dva puta go-dišnje "čistim" svoj organizam, gladujući po tjedan dana. Znaš da,ako izdržiš prva tri dana strogog gladovanja, upadaš u stanje svoje-vrsnog transa? Tvoj organizam ne mora ništa probavijati. Tek tadaprimjećuješ čega te lišava proces probave. Odjednom si tako punenergije. Živiš kao opijen. Kreativan si, uzbuđen, nevjerojatno su tiizoštrena sva čula. Tvoja percepcija je kao suha spužva, spremnausisati sve što se nađe u blizini. avodno, tada se pišu divne pjes-me, izmišljaju nevjerojatno revolucionarne znanstvene teorije, izra-đuju kipovi ili se slika provokativno i avangardno, a također izuzet-no uspješno kupuje na burzi. Ovo posljednje mogu sa sigurnošću

23

potvrditi. Osim toga Bach je uz gladovanje ... hmm, kakav je ... Ta-kav kao da ga svira sam Mozart.

Ovakvo stanje postiže se ipak tek tada, kad "u patnji" prebrodišprva dva ili tri dana, neprestano se boreći s glađu. Ja se budim odgladi čak i noću. Ali izdržala sam sve to i počinjem osjećati"opijenost neopterećenosti probavom". 1 u toj opijenosti dospjelasam na Tvoju Internet stranicu. Teško bi bilo naći bolji trenutak.

I sve je drugo postalo manje važno.Zapravo, ja nisam prekinula gladovanje. U ovom baru ništa ni-

sam jela. Jedino pila. Uglavnom za u pomene. ikada nemoj piti,čak i ako je Bloody Mary tako dobra, kao ona koju serviraju u "Clu-bu 54" i ako imaš najbolje uspomene - četvrtog dana gladovanja.

ešto pojedi prije toga.Poslije sam se vratila kući i napisala ovaj e-mail. On je poput

stranice iz dnevnika izgladnjele (tri dana bez hrane), pijane (dvijeBloody Mary i četiri Guinessa) žene s prošlošću (12 godina biogra-fije).

Zato, molim te, shvati ga vrlo ozbiljno.P(rije) Scriptum.: "Otok" u ovom tekstu - ako si zaboravio - to

je moj otok Wight. Maleni otočić na karti između Francuske i En-gleske, u kanalu La Manche. Tamo, gdje sam se rodila.

Dragi J. L.,

Zna V da sam ovo pi mo pisala bar tisuću puta?Pisala sam ga u mislima, pisala sam ga na pijesku na plaži, pi-

sala sam ga na najboljem papiru koji se samo mogao dobiti u Uje-dinjenom Kraljevstvu, pisala sam ga kemijskom sebi na butini. Pi-sala sam ga na omotima ploča s muzikom Chopina.

Pisala sam ga.toliko puta ...Nikada ga nisam poslala. Tijekom posljednjih 12 godina - jer

to je bilo prije gotovo 12 godina - nisam poslala barem tisuću pisa-ma NJEMU.

Jer to zapravo i nije pismo Tebi. To je pismo za L. Jota. Jer jasam okrenula inicijale, spojila ih i nazvala ga Eljot.

24

Ti si doduše J. L., ali njega znaš. Poznaješ ga tako kako ga nit-ko drugi ne poznaje. Obećaj mi da ćeš mu ispričati sve što sam na-pisala. Hoćeš li?

Jer Eljot je trebao biti poput međučina u operama. Ja tada obič-no ispijam najbolji šampanjac koji imaju u baru. Ako si to ne mogupriuštiti, onda ostajem kod kuće i slušam ploče. On je trebao bitipoput onog šampanjca. Samo za odmor. Da uđe u glavu, da ošamu-ti. Da godi i izazove opijenost prije sljedećeg čina. Da glazba budejoš ljepša.

Eljot je bio takav. Kao najbolji i najskuplji šampanjac u baru.Ošamutio me. Poslije je trebala biti još jedna stanka. A nakon togae koncert trebao okončati. Također i šampanjac. Ali nije bilo tako.

Po prvi put u životu, od cijele opere najbolje sam pamtila stanku iz-među prvog i drugog čina. Ta se stanka zapravo nikada nije završi-la. Postala sam svjesna toga jutros u onom klubu. Ponajprije zbogčula izoštrenih četvrtim danom gladovanja i četvrte čaše Guinnessa.

Provela sam s njim 88 dana i 16 sati svoga života. Nijedanmuškarac nije imao tako malo vremena i nije mi dao toliko mnogo.Jedan je bio sa mnom še t mjeseci, a nije mi znao dati ono VtO sams Eljotom imala nakon šest sati. Bila sam s tim tipom jer am vjero-vala da će njegovih "šest sati" tek doći. Čekala sam. Ali nikada ni-kada nije došlo. Jednog dana, za vrijeme jedne besmislene svađe,počeo je vikati:

- Što ti je tako posebno dao taj prokleti Poljak od kojega ti niš-ta nije ostalo? Čak ni jedna vražja fotografija. - A kada je pobjed-nički dodao: - Je li on uopće znao što je to fotoaparat?! - iznijelasam njegov napola pun kovčeg s kojim se doselio k meni, pred vra-ta.

Što mi je, dakle, dao taj "prokleti Poljak"? Što?Dao mi je, na primjer, optimizam. ikada nije govorio o tuzi,

iako sam znala da je preživio krajnju tugu. jegov je optimizam biozarazan. Za njega je kiša bila samo prijelazna faza do izlaska sunca.Svatko tko je stanovao u Dublinu zna da je ovakvo razmišljanje pri-mjer totaInog optimizma. Uz njega sam primijetila da se može no-siti i odjeća koja nije crna. Uz njega sam povjerovala da moj otac

25

voli moju majku, samo što to ne zna pokazati. U to nije vjerovalačak ni moja majka. Kao ni njena psihoterapeutkinja.

Dao mi je, na primjer, onaj osjećaj kad ti se čini da ćeš za trenpoludjeti od požude. I znaš usto da će se to sigurno dogoditi. Znaoje pričati bajke o svakom djeliću moga tijela. ije valjda bilo dijelakojeg nije dodirnuo ili okusio. Daje imao vremena poljubio bi va-ku vlas na mojoj glavi. Svaku, po redu. Uz njega sam se željela jošviše svući. Imala sam osjećaj da bih se i tinski osjećala golom tekkada bi mi moj ginekolog izvadio spiralu.

ikada nije tražio erogene zone na mom tijelu. Polazio je odpretpostavke daje žena erogena kao cjelina, a od teje cjeline najvi-še erogen upravo mozak. Eljot je znao za ču venu G-točku u vaginižene, ali nju je tražio u mom mozgu. I gotovo je uvijek pronalazio.

Dospjela sam s njim na kraj svakog puta. Poveo mc je na takočudesno grešna mjesta. Neka od njih su sada za mene svetinja. po-nekad, dok smo vodili ljubav, uz opere ili Beethovena, činilo mi sedaje nemoguće biti još nježnijim. Kao daje imao dva rea umjestodva plućna krila. Možda je čak i imao ...

Dao mi je, na primjer, jedan maleni gumeni termofor u oblikusrca. Ne veći od dlana. Sladak. Samo je on mogao pronaći tako neš-to u Dublinu. Jer samo je on primjećivao takve stvari. Znao je dateško podnosim PMS pred još težim menstruacijama i da sam tadanepravedna, okrutna, sebična i vještiea, kojoj sve smeta. Pa i to, daje istok na istoku, a zapad na zapadu. Jednog dana je otišao na dru-gi kraj Dublina i kupio taj termofor. One noći, kada je jako boljelo,ustao je, napunio ga toplom vodom i položio mi ga na trbuh. Alinajprije mi je ljubio to mjesto. Centimetar po centimetar. Polako, fi-no i tako nevjerojatno nježno. Poslije mi je to tavio na trbuh i doksam oduševljena promatrala to srdašee, počeo je ljubiti i sisati prstena mojim nogama. Jedan po jedan. Jedno, pa drugo stopalo. Cijeloto vrijeme gledao me je u oči i ljubio. Čak i ako nemaš PMS, možešsebi zamisliti kako je čudesno bilo. Proživjela sam s njim, na žalost,samo tri PMS-a i tri menstruaeije.

Dao mi je, na primjer, onu dječju znatiželju. On je pitao o sve-mu. Doista onako, kao dijete, koje ima pravo postavljati pitanja. Že-

26

lio je znati. Naučio me je da "ne znati" znači "živjeti u opasnosti".Interesiralo ga je sve. Sve je osporavao, u sve sumnjao i u sve je biosklon povjerovati, samo ako mu se podastru činjenice. Sjećam se,kako me je jednoga dana šokirao pitanjem:

- Misliš li daje Einstein onanirao?Naučio me je, na primjer, da svojim željama treba udovoljiti ta-

da kada dolaze, i ništa ne odlagati za kasnije. Kao onda, kada je zavrijeme prijema u velikoj kući jednog važnog profesora genetike, utoku vrlo važne i dosadne rasprave o "genetičkoj determinaciji sek-sualnosti kod sisavaca", odjednom ustao, prišao mi, nagnuo se - svisu načas zašutjeli - i prošaputao:

- Na prvom katu ove kuće je kupaonica kakvu još nisi vidjela.Ne mogu se koncentrirati na ovu raspravu o seksualnosti dok tebegledam. Pođi sa mnom u tu kupaonicu.

I dodao je:- Misliš li da je to genetski determinirano?Ustala sam poslušno i otišli smo gore. Bez riječi me naslonio

na kristalno ogledalo na vratima ormara, spustio hlače, rastavio mo-je noge i... "genetska determinacija sisavaca" poprimila je posvedrugačiji, čudesan značaj. Kad smo se nakon nekoliko minuta vra-tili na svoja mjesta, na trenje zavladala tišina. Žene su me prodornopromatrale. Muškarci su zapalili cigare.

Dao mije, na primjer, osjećaj da sam za njega najvažnija žena.I da sve što činim, za njega ima važnost. Svakoga jutra, pa i akosmo zajedno proveli noć, ljubio mi je ruku za dobro jutro. Otvaraoje oči, izvlačio moju ruku ispod pokrivača i ljubio je govoreći: ,,00-bar dan". Uvijek na poljskom. Onako, kako je to učinio prvoga da-na kada smo se upoznali.

Ponekad, kad bi se budio usred noći "obasjan nekom idejom"-kako je to volio reći - izlazio je tiho iz kreveta i išao raditi oko onihsvojih gena. Vraćao bi se ujutro, uvlačio pod pokrivač da bi me po-ljubio u ruku i rekao: .đenj dobri". Mislio je, naivno, daja to nisamprimjećivala. Ja sam primjećivala i nanosekundu bez njega! Znao jedotrčati do instituta u kojem sam radila, samo da mi kaže da će za-

27

kasniti čitavih deset minuta na večeru. Da ne bih brinula. Shvaćaš,čitavih nevjerojatno dugih deset minuta ...

Dao mi je, na primjer, u onih 88 dana i 16 sati, više od 50 pur-purnih ruža. Jer ja najviše volim purpurne ruže. Posljednju mi jedao u tom zadnjem, šesnaestom satu. Prije samog polijetanja, na ae-rodromu u Dublinu. Znaš, kad sam se vraćala s tog aerodroma, čini-lo mi se da je ta ruža najvažnija stvar što sam je dobila u životu.

On je bio moj ljubavnik i najbolja prijateljica u isto vrijeme.Takvo se što događa jedino u filmovima i to jedino u onima iz Ka-lifornije. Meni se to doista dogodilo u kišnom Dublinu. Davao mi jesve i ništa nije tražio zauzvrat. Apsolutno ništa. Nikakva obećanja,nikakve zakletve, nikakve prisege, da ,jedino on i nitko drugi". Jed-nostavno, ništa. To je bila njegova jedina, užasna mana. Nema zaženu veće muke od muškarea koji je tako dobar, tako vjeran, takodrag, tako neponovljiv, a ništa ne očekuje. Jednostavno postoji iulijeva nadu da će tako biti čitavu vječnost. Plašiš se jedino da će tavječnost - bez svih tih standardnih obećanja - biti kratka.

Moja je vječnost trajala 88 dana i 16 sati.U sedamnaestom satu 89. dana počela sam ga čekati. Već tamo

na aerodromu. S terminala ga je odvezao autobus. Polako je išaostepenicama zrakoplova i na samom vrhu, prije ulaska u zrakoplov,okrenuo se prema terasi na kojoj sam stajala - znao je da tamo sto-jim - i položio desni dlan na lijevu stranu grudi. Stajao je tako jedantrenutak i gledao prema meni. Zatim je nestao u utrobi zrakoplova.

Više ga nisam vidjela.Prva tri dana gladovanja nisu ništa u usporedbi s onim što sam

doživljavala u prva tri mjeseca nakon njegova odlaska. Nije pisao.Nije nazivao. Znala sam da je zrakoplov stigao do Varšave, jer samnakon tjedan dana njegove šutnje nazvala ured LOT -a u Londonu,da budem sigurna.

Jednostavno je svoj dlan položio na srce i nestao iz mog života.Patila sam kao dijete koje su stavili u dječiji dom na tjedan da-

na, a poslije ga zaboravili uzeti. Čeznula sam. emilosrdno. Budućida sam ga voljela, nisam mu mogla željeti ništa loše i još više samzbog toga pati la. Nakon nekog vremena, iz osvete, prestala sam

28

slušati Chopina. Poslije, iz osvete, izbacila sam sve ploče s opera makoje smo zajedno slušali. Potom, opet iz osvete, zamrzi la sam svePoljake. Osim jednog. Upravo njega. Jer, istini za volju, ja se neznam osvećivati.

Kasnije je moj otac ostavio moju majku. Morala sam na polagodine prekinuti studij i iz Dublina se vratiti na Otok, kako bih jojpomagala. To je koristilo najviše meni samoj. Na Otoku je sve jed-nostavno. Otok vraća stvarima prirodne proporcije. Kada odeš na li-ticu, koja je tamo bila već prije osam tisuća godina, mnoge stvarišto brinu ljude gube na značenju.

Šest mjeseci nakon njegova odlaska, prije samog Božića, po-slali su mi na Otok paket pisama adresiranih na mene u Dublin. Me-đu njima sam našla i razglednicu od Eljota. Jednu jedincatu za svih12 godina. Na kičastoj razglednici nekog hotela u San Diegu pisaloJe:

Jedino što sam mogao učiniti da izdržim ovaj rastanak bilo jenestati iz Tvog svijeta potpuno. Ne bi sa mnom bila sretna. Ja ne bihbio sretan tamo.

Mi smo iz podijeljenog svijeta.Ja i ne molim da mi oprostiš. To što sam učinio, nije za oprosti-

ti. Jedino za zaboraviti.Zaboravi.Jakov

P.S. Uvijek, kada imam više vremena u Varšavi, idem do Žela-zove Vole, sjedam na klupu u vrtu kraj dvorca i slušam glazbu. po-nekad plačem.

Nisam zaboravila. Ali ta mi je razglednica pomogla. Iako se ni-sam s tim slagala, saznala sam kako je on odlučio riješiti to što je bi-lo među nama. Bila je to najegoističnija odluka za koju sam čula, alisam barem znala što je odlučio. Imala sam bar ono njegovo "pone-kad plačem". Žene žive od uspomena. Muškarci nastoje zaboraviti.

Vratila sam se u Dublin, završila studij. Kasnije je moj otac od-lučio da ja vodim našu obiteljsku firmu na Otoku. Izdržala sam go-

29

dinu dana. Uvjerila am se da je moj otac čovjek s nultim koefici-jentom emocionalne inteligencije. Njegov visok IQ ništa nije mije-njao. Da ga ne bih potpuno zamrzila, odlučila sam pobjeći s Otoka.

Otputovala sam u London. Doktorirala sam ekonomiju na Que-ens Mary Collegeu, naučila svirati klavir, pohađala balet, na VIapo-sao na burzi, slušala opere. Nije se više ponovila takva stanka kojabi bila važnija od predstave. iti takav šampanjac!

Poslije u dolazili muškarci bez smisla. akon svakoga od njihsve sam se manje željela približiti sljedećem. Ponekad je bilo takoda, kada sam bila s njima u krevetu, čak i dok su me ljubili "tamodolje", ja sam "tamo gore" svejedno bila usamljena. Jer oni su mesamo mehanički dodirivali površinom svojih usana ili jezikom. AEljot... Eljot me je jednostavno "jeo". Tako požudno, kao što se jedeprva jagoda u sezoni. Ponekad ju je utapao u šampanjac.

isam mogla zavoljeti nijednog od tih muškaraca - njihove us-ne nisu pozivale na užitak.

akon dvije godine boravka u Londonu primijetila sam da jauopće nemam prijateljica, i da su većina mojih prijatelja hornosek-ualci. Osim što im je spetljana požuda, mogu biti muškarci tijekom

cijeloga života. Imala sam sreću sretat i najbolje. Osjetlj ivi su, njež-ni, slu aju što im želiš reći. išta ne moraju glumiti. Ako plaćajuvečeru, ne čine to zato da bi imali pravo svlačiti s tebe rublje. I štoako no e naušnice?

Pa to je genijaIno - kako tvrdi jedna od moj ih kolegica u banci- barem imaš garanciju da tip zna što je to bol i razumije se u nakit.

Poslije je otišla moja majka. itko ne zna kako se to dogodilo.Na putu od Otoka do Calaisa ispala je s boka trajekta. ikada nisunašli njeno tijelo. ađenaje, zato, njena oporuka u kutiji u spavaćojsobi, sastavljena točno tjedan dana prije tog puta, i vjenčani prstenprejsečen na pola pilicom za metal.

Nakon nekog vremena, moja je tuga bila toliko velika da samimala poteškoća s jutarnjim ustajanjem. Imala sam endogenu depre-siju. Tada mi je najviše pomagao Prozac. Mala zeleno-bijela tabletas nečim magičnim u sredini. Sjećam se kako mi je Eljot pokušavaoobja niti magiju djelovanja Prozaca. Tumačio je to kao trik s igra-

30

ćim kartama. Karte su bile neki neuroprovodnici u sinapsi. isamto shvatila do kraja. Ali znam da djeluje. I moj je psihijatar to znao.

Znaš li, da najviše ljudi u depresiji pribjegava samoubojstvuupravo onda kada Prozac počinje djelovati i kada su na najboljemputu za izlječenje? U pravoj si depresiji toliko bezvoljan da čak ne-maš snage presjeći vene. Hodaš ili ležiš, kao u betonu koji se tvrd-njava. Kad Prozac počne djelovati, konačno imaš snage pronaći ži-let i otići u kupaonicu. Zbog toga oni na samom dnu trebaju uzima-ti Prozac u klinici i, još najbolje, dok su vezani kožnatim pojasevi-ma za krevet. Da ne bi mogli, za nekoliko dana, samostalno odlazitiu kupaonicu. Ali opet može se zavarati budnost sanitetskog osobljai otrčati na krov klinike ...

Poslije uzimanja Prozaca, moj mi je p ihijatar rekao da moram"napraviti pratkičnu retrospektivu" i otputovati u Poljsku. Kao psi-hoanalitički eksperiment, ne bi li se skratilo liječenje.

To je bilo u svibnju. Doputovala sam u nedjelju. Imala sam to-čan raspored "praktične retrospektive" za sedam dana: Varšava, Že-lazova Vola, Krakov, Auschwitz. To je ipak bio samo plan. U Varša-vi sam bila skoro isključivo u hotelu pored spomenika kraj kojeg jecijelo vrijeme stajala garda. Svako jutro, nakon doručka taksijemsam odlazila u Želazovu Volu. Sjedila sam na klupi kraj dvorca, slu-šala Chopina.

Ponekad nisam plakala.U Želazovoj Voli bila sam svaki dan. Osim četvrtka. U četvrtak

kada am, kao i sve druge dane, išla taksijem, netko je na radiju iz-govorio njegovo ime. Zatražila sam od taksista da me vrati i odvezeu Vroclav.

U dekanatu su sat vremena tražili nekoga tko govori engleski.A kada su ga konačno našli, neka ljubazna gospođa mi je priopćilada je Eljot otišao u Njemačku i da se zasigurno neće vratiti, jer "nit-ko nije toliko lud da bi se vratio".

Kako je on mogao otići u jemačku? akon onoga što su (-jemci učinili s njegovim ocem u logoru?!

Ona ljubazna gospođa u dekanatu nije znala njegovu adresu.Uostalom, nisam je ni htjela imati. Te iste večeri bila sam opet u

31

Varšavi. Retrospektiva je bila iza mene. Psihijatar nije bio u pravu.Uopće mi nije pomogla.

Znaš li možda s kojim je pravom, s kojim vražjim pravom,Eljot pretpostavio da ja u ovoj zemlj i ne bih bila sretna? Zbog čega?Zbog sivih kuća, zbog trgovina koje su na policama izlagale samoocat, zbog telefona koji ne rade, zbog toaletnog papira kojeg ne-ma ...? Zašto me nije pitao što ja zapravo želim u životu? Pa ja uop-će ne telefoniram. Ocat koristim za sve, čak i uzfish '/1 'chips.

Ne! On se čak nije ni potrudio upitati me to. Onaj, koji me jepitao sve, pa čak i to "kakav je osjećaj kada se tampon natopljenkrvlju u tebi širi".

Položio je dlan na jedno od ta dva svoja srca i otputovao. Ajabih s njime mogla i bunare kopati, kad bi se ispostavilo da tamogdje me vodi još nema vode.

Kasnije je čak i svijet, koji nas je navodno podijelio, prestao bi-ti podijeljen. Došla su takva vremena da su, dok sam spavala, daklepreko noći, zemlje mijenjale politički sustav.

London je na mene imao preveliki utjecaj. Da bi se to izdržalotreba biti hermetičan. Inače sve iz tebe otječe. To je čista fizika. Ni-sam znala biti zatvorena do te mjere. Ćak i kada bih nekome dopus-tila da zaspi kraj mene svodilo se to uvijek na to da ja moram držatidva pokrivača. Osim toga, meni je u načelu bilo teže. Jer ja sam sasela. Dublin to nije promijenio. Otok je uvijek bio samo selo. Selona litici. Najljepše, koje znam. Ali nisam se htjela vratiti na Otok.Kasnije se ispostavilo da nisam ni morala.

Jednom, poslije opere i nakon večere koja se svela na razgovoro podjeli "ostataka" jedne manje banke između dviju većih, direk-tor jedne od većih banaka me je upitao stanujem li i ja u NottingHillu. Dobila sam poziv, jer sam bila "analitičar mladog naraštaja sdobrim izgledima za budućnost", što je u prijevodu na općepoznatijezik značilo da imam najbolje grudi na odjelu vrijednosnih papira.Kada sam mu u šali odgovorila da nisam u stanju platiti stan u Not-ting Hillu nasmiješio se, pokazujući pritom besprijekorno bijele zu-be, i odgovorio da će se to zasigurno uskoro promijeniti, ali sada jeto nebitno, jer on "uvijek stanuje u blizini mjesta, gdje vi stanujete".

32

Shvatila sam savršeno. Čak mi e dopao taj odgovor. Bio je Fran-cuz, ali je govorio, što je bilo neobično, engleski s američkim ak-centom. Svidjelo mi se i to što je, iako je u tom bankarskom pothva-tu bio najvažniji, za razliku od ostalih, cijelu večer bio šutljiv, Osimtoga, poljubio mi je ruku pri pozdravu. Zajedno smo otišli s te ve-čere.

Stanovao je u Park Lane Hotelu. Bio je impotentan. ijedanmuškarac nakon Eljota nije bio tako nježan kao on te večeri. Nije gabilo kad sam se ujutro probudila. Tjedan dana kasnije su me upitalibi li željela voditi "strateški važan odsjek naše banke u Notting Hil-lu". isam htjela. Nazvala sam ga i upitala nema li neko strateškivažno odjeljenje u Surreyju. Surrey je kao Otok, osim što je na kop-nu. Iste je večeri doletio iz Lyona da mi, uz večeru, priopći da .po-stoji, naravno, takav odsjek; postoji od danas". Kada smo, nakonjednog pića u baru, otišli u njegovu sobu u Pare Lane Hotel, stajaoje tamo najbolji discplay koji se može kupiti u Londonu. Također jetu bilo i nekoliko stotina ploča s klasičnom glazbom, poredanih učetiri reda. ekoliko stotina!

Mislim da me voli. ježanje, osjećajan, zna se zagledati u mo-je oči s tolikom tugom. ije obožavalae glazbe, ali donosi mi svešto glazbeno nadarena pomoćnica iz odjela za rekJamu njegovebanke pronalazi u fonografskim kućama čitavoga svijeta. Ponekadimam ploče prije negoli se pojave u prodavaonicama u Europi. Ustanju je doletjeti iz Lyona, sresti se sa mnom na aerodromu i pove-sti me na koncert u Milano, Rim ili Beč. Ponekad nakon koncertačak i ne idemo u hotel. On se vraća u Lyon, a mene doprati do zra-koplova za London.

Za vrijeme koncerta stišće i stalno ljubi moje ruke. Ne volimto. Koncert kojim dirigira Karajan nije film u mračnoj sali. Ali do-zvoljavam mu da to radi. Dobar je muškarac.

e traži ništa po ebno od mene. Samo da govorim kako ga sil-no želim. išta više. Ponekad mi priča o svojim kćerima i ženi. Va-di novčanik i pokazuje njihove slike. Brine o meni, dobar je. Tri pu-ta tjedno dobijem cvijeće od njega. Ponekad ga dostavljaju čak i no-ću.

33

Nisam mu rekla da volim purpurne ruže. To je za mene previšeosobno. Mogla bih voditi tu banku u Camberleyju. Već od sutra.Dovoljan bi bio jedan telefonski razgovor. Ali ne želim. Više mi od-govara biti "analitičar s dobrim izgledima za budućnost" i ne imatinikakvu odgovornost.

Na klaviru sviram sve bolje i bolje. Mnogo putujem. Imam uCamber\eyju staru kuću s vrtom prepun im ruža. Kada nemam gostaiz Lyona, srećem se sa svojim prijateljima okićenim naušnicama iradimo lude stvari. Posjećujem Otok.

Putujem, također, jednom godišnje na susrete sa školskim ko-legama. Uvijekje to druga subota mjeseca svibnja. U Dublinu pre-noćim u Trinity Collegeu. Tamo se praktično ništa nije promijenilootkad je Eljot otišao. Ali u Trinity Collegeu ne mijenja se ništa odXIX. stoljeća! Subotom noću bježim sa sastanka i odlazim hodni-kom do ureda u kojem je on tada radio. Tamo je sada skladište. Alivrata su ostala ista. Stojim tamo neko vrijeme. I onda sam takođerviše puta tamo stajala. Ali samo jednom sam se osmjelila zakucati.Bilo je to jedne noći drugačije od ove danas. Točno prije 12 godina.Tada se njegov rođendan završavao, a ne započinjao.

Po povratku se zaustavljam kod one predavaonice u kojoj su sesvjetla bučno palila i gasila, kada bi se on leđima naslonio na preki-dač aja klečala pred njim ... Sada se tamo ne može ući. Ali sve se vi-di kroz izgrebano staklo na vratima. Vraćam se na sastanak i opi-jam.

U posljednje vrijeme osjećam se usamljenom. Imat ću dijete.Krajnje je vrijeme za dijete. Imam već 35 godina. Osim toga želimimati nešto svoje. Nešto što ću voljeti. Jer, zapravo, najviše u životuželim nekoga voljeti.

Poslala sam prije nekoliko dana e-mail u The Sperm Bank ofNew York, najbolju banku za spermu u SAD-u. Oni su naj diskretni-ji, rade najbolje genetske testove i imaju kompletne kataloge. Zamjesec dana letim na susret s nj ihovim genetičarom. To je u biti sa-mo formalnost. Željela bih da bude djevojčica. Poslala sam im svojopis. Ne možeš ni zamisliti koliko davalaca ima IQ viši od 140!Osim toga, davalac mora biti iz "muzički nadarene sredine", mora

34

imati doktorat i mora biti iz Europe. Poslali su mi popis s više od300 davalaca. Izabrala sam samo one s poljskim prezimenom.

Razmišljala sam kakve su boje Eljotove oči. On mi je govorioda su sive. Ja sam uvijek vidjela zelene. Kada sam odabrala oči idodala doktorat iz prirodnih znanosti, ostala su četiri davaoca. Ko-načno odlučit ću se za jednog od njih nakon razgovora s genetiča-rom u ew Yorku.

Budi sejutro. Danas je nedjelja, 30. travnja. To je poseban dan.Spremila sam za tu priliku dvije specijalne čaše. Ali tek za navečer.Onda ću slušati Puccinija, zapalit ću cigaru koju sam donijela izDublina, i napiti se najboljeg šampanjca. U stanci između prvog idrugog čina.

Iz Tvoje čaše također ću piti. Sve najbolje za rođendan, Eljot...

Jennifer

P.S. Ako rodim djevojčicu, zvat će se Laura Jane.

ONA: Približavali su se Frankfurtu na Odri. Uzela je bocu mineraI-ne vode. Pogledala ga je. Njegov kompjutor je ležao na koljenimauključen, a on je sjedio s desnim dlanom na srcu i gledao kroz pro-zor. Ona također ponekad gleda očima koje ne vide, kad se zbognečega duboko zamisli. Kapci se ne sklapaju, zjenice su povećanei potpuno nepokretne. Uperene u jednu točku. Upravo je tako on iz-gledao. To je bilo potpuno neprirodno. Ta ruka na srcu i te nepomič-ne oči. Njegovo je lice izražavalo tugu, gotovo bol.

Odjednom je netko otvorio vrata. Stariji gospodin je provirio ukupe i naglas izgovarao brojeve mjesta. Na kraju se obratio njemuna njemačkom:

- Imate li i Vi rezervaciju za ovo mjesto?Nije reagirao. Stariji je gospodin ponovio pitanje, pa kada on i

dalje nije reagirao, dodirnuo mu je rame.- Ispričavam se, ali imate li i Vi rezervaciju za ovo mjesto?Izgledao je kao da su ga probudili iz dubokog sna. Smjesta je

ustao, ustupajući mjesto starijem čovjeku.

35

- Ne. Nemam rezervaciju. Ja čak nemam ni kartu. To jezasigurno vaše mjesto.

Isključio je kompjutor i spremio ga u torbu. Polako, da nikogane dotakne, stavio je na pod svoj kovčeg. Izgurao ga u hodnikvagona. Torbu s kompjutorom je prebacio preko ramena. Svješalice je skinuo sako i prebacio ga preko torbe. Okrenuo selicem prema unutrašnjosti kupea i tužno je pogledao. Sa svima seu kupeu pozdravio i na poljskom i na njemačkom, i izašao. Više ganije vidjela.

36