M. JURIĆ ZAGORKA

GORDANA XIJ

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

GORDANA

Za izdavača Petar Majstorović

Glavni urednik Marijan Sinković

Likovna oprema Ferdo Bis

STVARNOST ZAGREB

Tisak: Grafički zavod Hrvatske - Zagreb

SIN KRALJA VLADISLAVA

Svakog se dana u budimskoj palači gospodina Verbecija sastaju njegovi pristaše i

dogovaraju se tiho i tajno o budućim danima šio prijete kraljevstvu^ To su vode:

otac Aladara Šatmarijn. stari Franjo Šatmari. brat izaslanika na bojištu

Šarkanjija, zatim biskup Ka-locki. knez Baranji. Andraši. Gomboši. Sjede oko s

stola uz ispražnjene /djele i ponovo napunjene vrčeve. Obrazi su im rumeni od

uzbudljive rasprave i vina. Najviše se uzrujava kućedomaćin:

- Svi ste vi škrti da posegnete u mošnje. Upamtite: ako nas kraljeva smrt

zatekne nepripravne, ostavit ću vas. Htjeli biste dijeliti vlast sa mnom. ali

vam je teško dijeliti sa mnom troškove?

- Kako nas smijete tako obijediti! - ljuti se Andraši. - Sve vidite crnije nego

jest. Vladislav će nam još dugo sjediti na šiji.

- Kralj pomalo nestaje, a oko njega se ustoljuju i Bakač i svi oni drugi kojima

je najvažnije da se održe uz mladoga kralja. Batori će pristati uz Bakaća čim mu

obeća dobru naplatu. Zapolja neće ni časa čekati da kralja-dječaka silom oženi

sa svojom kćeri. A onda je tu i knez Brandenburg,

- Kako možete spominjati Brandenburga? Nakon što je dvorski lakrdijaš Petar Pan

ostavio onaj dvor, Brandenburg je zauzeo mjesto dvorske lude.

- To je jedina služba na dvoru kojoj možeš ući na volju kralju.

- Brandenburg izvrsno vrši svoju zadaću, valja se po zemlji, iuduje, budali,

igra se s malim kraljem kao sa psićem. Našem je

7

dvoru i kneževa pijana glava dosta duhovita i znajte: on će dječaka spremiti u

svoju mošnju.

- Taj giupak i pijanica se jagmi za vlašću. Upozoravam vas: bit će prvi nad

prvima čim umre kralj. Ne samo što se znao ulaskati Vladislavu hrvatskim

pečenjem i dobrim vinom, sad se ulaguje malom Ljudevitu. Uči ga mlatiti dvorske

paževe i dvorane, povlađuje svim ludim željama dječaka. Naravno, time ga

ushićuje i mali ne može biti bez kneza. Njeguje ga kao dadilja i ugađa svim

zloćama tog nedonošćeta.

- Istina je, pripovijeda se mnogo o njegovim nepodopštinama - mrko će GomboŠi. -

Recite nam zar su istinite priče o čudesnim činima tog dječaka?

- Hajdemo posjetiti kralja pa ćete vidjeti i dječaka i uvjeriti se o svemu što

on radi. Upozoravam vas da Brandenburg nije tako glup. Zna on i pijan što radi s

Ljudevitom i zašto. Pozivam vas, dakle - posegnite u svoje mošnje, ne škrtarite,

moja gospodo. Pozvat ćemo u Budim sve koji su protiv Vladislava. Opremimo

glasnike svim stoje potrebno i pošaljimo ih našim velmožama i malo-plemićima

neka dođu u Budim pod izlikom da se žele pokloniti kralju. Tada ćemo s njima

zajedno sklopiti urotu. Svaki će od njih dovesti sobom svoju pratnju, velike

počasne čete, i mi ćemo ih sve zadržati ovdje u Bizdimu i u pokrajini. Kad se

kralju približi svršetak, pozvat ću vas sve u dvor, a naše čete opkolit će

kraljevsku palaču. U posljednjem času mi ćemo zatražiti od kralja da imenuje

kraljevske povjerenike. Ja, i svi vi, saćinjavat ćemo vijeće koje ima kraJja-

djećaka odgajati i uzeti u ruke vlast. Mi ćemo biti u većini protiv ZapoJje i

Bakača.

- Mogli bismo biti u većini - naglasiti Šatmari - kad bi Hrvati bili uz nas, ali

oni mrze baš vas, dragi Verbeci. Prije dvije godine vratili ste se poraženi iz

Hrvatske, niste dobili ni jednog vojnika, ni jednog zlatnika.

- Prije dvije godine bilo je tako, istina, ali sad sam znao naći mogućnosti da

ih predobijem za sebe. Hrvate sam mudro prevezao preko vode. Većina njih pristat

će uz mene.

Njihova lica poprimaju ozbiljan izražaj. Svi propitkuju i traže razjašnjenje

tolikom preokretu.

- Evo, čujte: svojeg prijatelja Šarkanjija poslao sam u Hrvatsku. Vi znate

koliki je on mudrijaš i kako zna svakog lukavo zadobiti za se i onda ako mu je

neprijatelj. Njega sam poslao u Bosnu, ravno na bojište, da tamo razbije

jednodušnost kojom se Hrvati okupljaju oko bana Petra Berislavića. Šarkanji je

poveo i Aladara Šatmarija, a taj mi je već prije tri sedmice donio vrlo dobre

vijesti. Keglević će dati Draženiću svoju kćer, a Hrvati će ga prihvatiti za

bana. To će sve provesti Šarkanji. Berislavić je vrele ćudi, brzo se razljuti i

kad mu Šarkanji donese poruku, u ime kralja, odmah će odbaciti vlast, a grof

Keglević prihvatiti. Kako on uživa veliki ugled u Hrvata, nema nikakve zapreke

da izvedem svoju osnovu.

Još im podrobno tumači što je naložio Šarkanjiju. Gospoda se

raduju i Baranji predloži:

- Ako su Hrvati s tobom, Verbeci, onda, gospodo, posegnite u mošnje. Neka

brzoteče smjesta odnesu naš poziv svim našim prijateljima na koje možemo

računati da se što prije nadu u Budimu.

Unatoč tom prijedlogu, nisu baš osobito radosno posezali u mošnje. Teško im je

davati svoje novce. Ipak je svatko položio na stol svoj dio da se pošalje na sve

strane oko dvadeset brzoteča kojima se mora dati najbolje konje i opskrbiti ih

putnim troškovima da što prije stignu na cilj.

Kad se to svršilo, Verbeci ponuka gospodu neka dođu s njim u kraljevski dvor da

se poklone Vladislavu.

Pod vodstvom gospodina Verbecija gospoda uđoše u prvo dvorište. Puno je kamenja

i smeća.

- Tu je kao na smetištu. Od smrti kralja Matije sigurno nije dvor bio očišćen -

vele gospoda.

- Sad nam je krivo što dvor izgleda kao staja - veli stari Šatmari -- a kad je

živio kralj Matija u raskošnoj čistoći, svi su prigovarali.

Verbeci uvede gospodu u drugo dvorište. Dva konjušara uzeše njihove konje, dok

su oni preko popločena dvorišta odlazili dalje, ugibajući se nečisti što je

širila teški zadah.

Stigli su do nadsvođenog ulaza u treće kraljevsko dvorište. Verbeci im dade znak

neka stanu.

- Evo, gledajte što radi mali kralj!

Stisli su se u nadsvođeni ulaz i zaprepašteni zure u prizor što se odigrava pred

njihovim očima. Pred ulazom u kraljevski dvorac kleči neki dječak, blijed,

razderan, kuštrav, svezanih ruku unatrag i strahovito plače. Dvorski ga sluga

udara krupnom batinom, a mali kralj Ljudevit, dižući ruke uvis, viče i

podstrekava slugu:

- Udari ga! Moraš mu razbiti kosti! Hoću da bude grbav! I prosiplje po sluzi

ružne psovke. Usta su mu se zapjenila.

- Moraš ga tući ili ću te smaknuti. Ja sam kralj. Znaš li to, skote? Hoću da

učiniš što ja zapovijedam!

Sluga udara, a svezani dječak se valja od muke i vrišti da sve odzvanja

dvorištem.

Niz stube dvora potrči mladi muškarac. Pod svodom zida pritajeno promatraju

budimski velmože i šapću:

- Sad dolazi Brandenburg. Naćulite uši pa ćete vidjeti.

- Pijan je kao uvijek.

- Ipak zna što čini.

Mladi knez Brandenburg siđe i pita malog kralja:

- Lujko, mili moj, što ti je učinio nažao ovo smeće? Dječak okrene knezu svoje

blijedo lice s ogromnim kolobarima i stade optuživati:

- Reklo mi je ovo smeće da je on dječak, a to nije istina.

On nije dječak. On je kuharov sin i ne može biti dječak, već samo pseto. Ja mogu

biti dječak, a ne on!

- Oh, tako si ti mudar, Lujko! - nasmije se knez. - Jest, on je pseto, ne može

sin kuhara biti čovjek. Dobro je da si ga dao namlatiti,

I sad se malo kljasto Ljudevitovo tijelo okrene prema dvoraninu, a suhe, dugačke

staračke ruke prijete se.

- Udri ga! Udri! Hoću da ima grbu na leđima! Ujače, uzmi mač, probodi ovo pseto!

Ja to hoću!

Knez se grohotom smije i sagne se svojem malom rođaku:

- Slušaj, Lujko, pseto se ne ubija mačem, već otrovom!

- Otmj ga. Ja hoću!

- Jest, učinit ću to, samo moram prije nabaviti otrova. . Dječak stade vikati:

~- Hoću odmah, odmah ga otruj! i

Knez uzme za ruku kraljevsko dijete:

- Gdje si to, do đavola, sve pobrao? Ne može se samo tako otrov dobiti iz zraka!

Slušaj, sjećaš se što sam ti jednom pripovijedao o kraljeviću Ivanu? - pokuša

kne^ svratiti dječakovu pažnju na nešto drugo.

-- Kraljeviću Ivanu? Da. Rekao si da bi on htio biti kralj.

- Eto, vidiš, ti bi se mogao riješiti kraljevića kojega skrivaju Hrvati. Hoćeš

li?

- Jest, hoću,

-- Hajde, dođi. pa ćemo odmah poslati tvoje krvnike da ubiju kraljevića Ivana.

Na stubama se mali okrene. Sjetio se mališana koji je ležao svezan.

- Zašto ga odmah ne otruješ? - vikne Ljudevit.

- Prije moram u dvor da uzmem otrova.

- Ali ja neću da idem dok nije mrtav.

Knez potrči dolje, čizmom pritisne svezanog obnemoglog dječaka na zemlju pa onda

pogleda gore na stube:

-- Vaše veličanstvo, pseto je mrtvo!

S tim se Lujko zadovoljio, a knez poskoči gore, povuče ga za sobom i uđe u dvor.

U dvorištu uhvatio je dvoranin isprebijana dječaka i nosi ga iza ugia dvorca.

Ispod veže izađe Verbeci s gospodom i šapne im:

-- Eto; sad vidite. To je naš budući kralj.

- Strahovita budućnost!

- Zašto smo okrunili za kralja ovo malo nedonošče? Jedva je mogao hodati, već

smo mu položili krunu na glavu. Sad ne možemo birati drugoga.

- Zašto?

- Vrlo dobro znate zašto. Bojali smo se da će zakraljevati Zapolja, ili koji

drugi naš ugarski velikaš, pa smo primili Bakačev prijedlog da se to nedonošče

okruni.

- Oni koji su predlagali tu krunidbu, primili su poštenu naplatu

10

od kralja Vladislava. Poklonio im je imanja - a sad sam gladuje. Međutim, već su

prešli preko dvorišta i ušutjeli. Popevši se u dvorac, najaviše se kralju da mu

se žele pokloniti

i pitati za zdravlje.

Sa smiješkom na blijedim usnama primio je Vladislav gospodina Verbecija s

njegovim prijateljima i pružio im ljubazno svoju ruku, dok se zapravo osjećao

vrlo nevoljko.

Svaki posjet kralju dosađuje, dakle, i posjet Verbecija koji toliko godina drži

zarobljenu kraljevsku vlast. Ipak se Vladislav smiješi i sluša kako mu

Verbecijeve pristaše pripovijedaju o njegovoj svježini i obasiplju ga riječima u

koje kralj ne vjeruje.

Naposljetku, da ih se oslobodi, Vladislav reče gospodi:

- Idite, posjetite mladog kralja, veselit će ga. Jadno se dijete

dosađuje.

Rado prihvati Verbeci taj kraljev prijedlog. T svi ostave Vladislava.

Prošli su predvorjem u Ljudeviteve odaje. Velika lijepa dvorana nekoć je

pripadala kraljici Beatrici. Sad je poluprazna. Mramorni pod nije pokriven

sagom. Stijene su oslikane krasnim slikama što pokazuju Napulj i dočaravaju

kraljevski sjaj kraljičina oca kralja Ferantea. To jedino podsjeća na bivšu

raskoš.

U sredini sobe, uz neki mali oštećeni stol, sjedi kralj-djećak. Pred njim je

zdjelica mlijeka i komad kruha. Uz njega stoji dvoranin i neprestano ga nutka da

jede. Dječak rine zdjelu i stade vikati:

- Neću mlijeka! Pečenja hoću! Kolača mi dajte!

Ne vidi gospodu što čekaju da bi ga mogli osloviti. Verbeci nosi uza se veliku

kožnatu mošnju, izvadi iz nje svježanj pa se nakloni dječaku:

- Veličanstvo, dopustite svom vjernom sluzi da vam položi na stol mali znak

velike odanosti.

Dijete je razrogačilo oči. Prepoznaje Verbecija, ali ništa ne veli, već pozorno

prati njegove kretnje. Velikaš je položio na stol svežanj i razvezao ga. Pred

očima Ljudevita pukne pogled na pečenje, kolače, medenjake, smokve. Njegove se

usne razvuku, dok mu pogled počiva na dobrim slasnim stvarima. I digne suhe,

duge prste što su navorani kao u starca. Lice mu je iskrivio smijeh. Obim rukama

zagrabi u mirisava jela.

Odmah je stao jesti pohlepom djeteta kojemu se rijetko pruža prigoda da se

pogosti takvim poslasticama.

I smije se pri tom čudnim smijehom. Onda pogleda Verbecija:

- Donesite mi svaki dan kolača. Baš je dobro ovo pečenje. Vi to morate donijeti,

ja sam kralj. Morate me darivati.

- Oh, veličanstvo, mi smo sretni, ako nam dopuštate donositi te malenkosti.

Nisam ni slutio da bi vam to godilo.

Dječak gleda, razmišlja i ne zna što to znači. Onda veli:

- Naš kuhar ne zna ništa prirediti. Vele da mi to nemamo. Kralj mora imati pun

stol. Moj otac nema? Zašto? Hoćete mi donijeti još?

I opet se Verbeci nasmiješi:

•11

- Donijet ću vam i ja i ovi moji prijatelji. Neizmjerno se radujem što vam

smijemo služiti. Ali ne samo ovim poslasticama, mi ćemo vas služiti,

veličanstvo, i protiv kraljevića Ivana.

Spomenuo je to navlas da bi što više osvojio dječakovu pozornost. Ovaj se doista

svojim velikim tamnim očima zagleda u Ver-becija. Otkud on zna za kraljevića?

Nešto ga to začudi, ali ne ispituje, već pripovijeda;

- Kraljevića Ivana više nema! Danas sam odredio da ga ubiju.

- Ali kraljević nije mrtav - tiho će Verbeci. - Hrvatska je daleko, tamo se ne

može tako brzo. Valja tamo dugo putovati.

- Ujak, je rekao da je moja zapovijed već izvršena.

- Ne može to biti, kralju, nikako ne može. Mi smo vam odane pristaše. Mi smo već

davno prije htjeli hrvatskog kraljevića predati vašem veličanstvu, ali su ga

Hrvati sakrili tamo negdje vrlo daleko.

Zabezeknuo se. Namrštio obrve. Njegove oči s velikim crnim kolobarima sablasno

sjaju:

- Ujak Đuro je rekao daje već mrtav! Onda je kraljević ovdje!

- Daleko je, vrlo daleko - tvrdi Verbeci. - Knez ujak Đuro želi vas samo umiriti

da ne biste bili zle volje, ali kraljević Ivan, evo, na moju čast, ne može biti

ubijen ni danas, ni sutra, još dugo ga ne mogu ubiti, jer se mora daleko

putovati u Hrvatsku. Ondje ga moraju dugo tražiti, a kad ga uhvatimo, tek onda

ćemo vam ga dovesti. To će trajati dugo jer je daleko.

- Dugo? Ja hoću odmah. Ja sam kralj! Meni mora biti odmah, sve odmah!

Opet se Verbeci klanja pred njim:

- Knez vas je zavarao, ne može se odmah do kraljevića. Ja ću poslati svoje

brzoteče u Hrvatsku da ga tamo traže i to će trajati dugo, vrlo dugo -- ali ja

vani se kunem: naći ću ga.

- l ubiti ga?

- Jest. i libiti!

Dijete zgrabi pečeni batak, stade trgati meso od kosti, proguta gotovo čitave

komade, a onda se opet sjeti:

- Vi ćete mi dovesti i predati kraljevića?

- Ali ne kažite o tome ništa ujaku, on nam to ne bi dopustio. On vas vara zato

da ne biste vi tražili kraljevića jer ga ne može uhvatiti i ne zna gdje je. Samo

ja to znam! I ja vam mogu dječaka predati.

- Ujak laže?

U dječakovoj se duši porodi sumnja. Ujak i ne zna gdje je kraljević, a rekao mu

je da je već mrtav, jer da je njegovu zapovijed odmah izvršio.

U đječakovim mislima čine se obećanja kneza Brandenburga pravom izdajom. Dakle,

kraljevića nema. On je negdje daleko i dugo treba putovati do njega. Ujak laže!

Neće ubili kraljevića. Možda bi ujak volio biti kralj?

Prva kraljevska sumnja uvuče se u dječakovu duSu. Već se osjeća ugrožen. To je

donio sa sobom na svijet. Odavno zna: ima biti 12

krali koji vlada svima, može sve Što hoće, može tući, baciti u tamnicu, ubiti

kad god hoće. Rekao mu je knez da ima neki kraljević koji bi ga htio maknuti s

tako velike vlasti. U njemu leži ukorijenjeni osjećaj - kad odraste, smjet će

raditi po svojoj volji i svi će se pokoravati. I bit će mu krasno živjeti jer mu

svi moraju služiti. To leži u njemu duboko, na to se oslanja, to svoje pravo

brani djetinjskom samovoljom, brani kao što bi branio kad bi sada netko posegao

za slatkim jelom što miriše na njegovu stolu.

Nesvjesno je usađen u njemu osjećaj mržnje prema svakome tko bi ugrozio ili čak

uzeo ono što on smatra svojim.

Mrko bulji preda se kao da više ne vidi gospodu. Verbeci ga podsjeti da su oni

još ovdje, uvjeravajući da će mu jednog dana dovesti na dvor kraljevića da s

njime učini što hoće.

I opet je raširio svoje tamne oči, a u njima je zasjala tvrdokorna volja da se

odupre onome koji ga ugrožava:

- Vi ćete ga dovesti, a ja ću ga onda dotući.

- Učinit ćete s njim što hoćete.

- Zato sam kralj da mogu učiniti što hoću. Ubiti sve!

- Samo o tome treba šutjeti - poluglasno će Verbeci. - Kad bi to doznao tko

drugi, sigurno bi nas spriječio da ga uhvatimo. Mogao bi nekog i potkupiti da

puste bježati tog kraljevića, a on ima veliko bogatstvo.

- I kuhara koji mu peče kolače i pečenku?

- Svakog dana mu je pun stol poslastica kakvih nitko nema.

- I konje ima, i paževe koje tuče?

- Stotinu konja i stotinu paževa, a ima dvoraca i novaca!

- Onda ga ujak Đuro danas nije ubio?

- Nije ga ubio, jer ne može do njega. Tamo daleko čuvaju kraljevića njegove čete

i njegovi Hrvati, ali ja ću doprijeti do njega. Sve ću učiniti samo da vi

ostanete naš kralj! Poslat ćemo odmah svoje ljude neka traže kraljevića.

- Brzo idite i pošaljite svoje sluge da traže kraljevića, a sutra mi donesite

još kolača. I još pečenja!

- Sigurno ćemo donijeti svega što zaželite. Ja sam najverniji sluga na ovom

svijetu.

Dječak upre u njega pogled kao da istražuje, govori li mu istinu ili ne ili se

nešto drugo dječaku čini zanimljivo? Pozorno promatra Verbecijevo lice dok je

prije uvijek zapažao samo njegov trbuh, jer je knez Brandenburg stalno

upozoravao dječaka na Verbecijeve široke oblike da velikaša izvrgne ruglu. Sad

je najednom zaboravio Verbecijeve oblike kojima se uvijek smijao i sluša što mu

obećava i kako mu nudi svoje usluge. Ne može to dijete prosuditi, ali

instinktivno o tome razmišlja. I veli:

- Samo brzo pošaljite svoje sluge da traže kraljevića.

Još jednom ga Verbeci uvjerava kako mu je odan pa se onda sa svojim prijateljima

udalji iz sobe.

Kad su izašli, Ljudevit ode brzo u drugu sobu. Tamo nema nikoga. I stane,

razmišlja, onda ide u veliku dvoranu. I tu se

13

zaustavi. Neprestano se zaustavlja. U njemu kopa neka misao. Naposljetku pohiti

da potraži ujaka Brandenburga.

Nađe ga u veselom društvu svojih prijatelja kod punih vrčeva. Knez se začudio

dolasku svojeg mladog rođaka.

Dječak se zagleda u kneza i stade pitati:

- Reci, ujače, je li Hrvatska daleko?

- Jest, daleko - odgovori on začuđen zbog takvog pitanja. Misli dječak mrko,

trepću mu oči i nastavi:

- Je li kraljević već mrtav?

- Naravno. No, sjedi k nama - nutka ga knez Brandenburg.

Ljudevit ne odgovara, ne prihvaća ponudu, već ide dalje šuteći i ne obazirući se

na gospodu. Sve misli u sebi:

"Zašto ujak laže?"

Ne ide mu u glavu. Ne može razjasniti zašto mu je sada rekao da je kraljevića

ubio, a veli da je Hrvatska daleko. Dječakovu umu je dohvatljiva misao: ako je

netko vrlo daleko, onda ga nisu mogli odmah ubiti. Dakle, onaj Verbeci je rekao

istinu - a ne ujak.

Prolazeći dvoranom, najednom se dječak zaustavi:

"Ujak ne želi da ja budem kralj! Zar on želi kraljevati?"

Napinje sve svoje misli da bi dokučio odgovor. I dolazi do zaključka: taj njegov

ujak odlučio je vladati, umjesto njega. Hoće da mu otme vlast.

"Ubit ću ga! Ja sam kralj! Neću dopustiti da on vlada."

U duši djeteta rodila se prva sumnja. Sumnja kojom dječak susreće druge dvorane

i sve koji su oko njega. Sada je uhvatio ujaka u laži, a kad on laže, onda će

još prije lagati i drugi.

A onaj s velikim trbuhom? Taj je rekao istinu: on će mu donositi pečenja, kolača

i kraljevića. Ta tri dara smatra svojim pravom. Kraljevića kojim mu je knez

napunio mozak smatra isto takvom vrednotom kao i pečenje i kolače. Sve to mora

imati na stolu jer on može tražiti što ga volja - a vrhuncem svoje kraljevske

vlasti smatra to da može ubiti koga hoće. Ako ujak hoće umjesto njega vladati,

ubit će ga. Taj je zaključak stvoren kao odluka na kakvu igru.

A Brandenburg je nastavio piti i pripovijedati svojim prijateljima: to će biti

kralj kakva nisu imali u ovom kraljevstvu.

- Dječakove ludosti nisu baš tako smiješne - primijeti ozbiljno markgrof

Danijel, nerazdruživi drug kneza Brandenburga.

- Ti uvijek shvaćaš sve ozbiljno! - odgovori knez. - Lujka ću ja uzeti u svoje

ruke. I ne boj se: vladat će vrčem, a ne mačem. To je zapravo i njegovo pravo.

Zato je kralj da uživa.

- Pazi, dragi Đuro, u Lujka su životinjski nagoni.

- Sve će to nestati kad jednom bude mogao isprazniti vrč do dna. Znam to iz

iskustva!

Gospodin Verbeci sa svojim ljudima vratio se u palaču gdje su nastavili

vijećanje, ali mnogo bučnije nego prije svoga polaska u dvor.

14

Priznaju Verbeciju da je s pravom upozoravao na opasnost kraljeve bolesti. Valja

se pobrinuti da zadrže vlast uz mladog kralja. I odluče stalno ostati u Budimu,

unatoč tome što će taj boravak iziskivati mnogo novaca za uzdržavanje njih i

njihove pratnje.

- Svakog ćemo dana dolaziti da s tobom vijećamo - odluči Andraši, a ostali

prihvate, pa zatim sjedoše k objedu.

Čitavo su vrijeme raspravljali o kralju i o njegovu sinu. Govorili su i o

Šarkanjiju kojega Verbeci nestrpljivo očekuje. Morao bi se već vratiti s bojišta

i donijeti mu gotove provedene osnove.

Nakon objeda gospoda su otišla da otpošalju brzoteče u sve pokrajine.

Jedva što su se udaljili, zaustavila se pred palačom gospodina Verbecija povorka

jahača. Topot konja dovuče ga k prozoru. Kliknuo je od veselja. Opazio je svojeg

prijatelja Šarkanjija. Potrči mu u susret, uvede u sobu, u potpunom uvjerenju da

mu donosi dobre vijesti. I obaspe ga bujicom riječi.

- Donijet će ti odmah okrepe. Znam što mi nosiš: Berislavić je Ijutito položio

čast, Keglević primio u svoje ruke vodstvo, a Vojana ushićena uprosom mojeg

nećaka. Ne muči se s govorom: kad se okrijepiš, razložit ćeš mi kako je redom

teklo.

No, Šarkanji nije čekao jelo, odmah odgovara prijatelju:

- Prevario si, dragi moj i sebe i mene!

Verbeci digne glavu, otvori debele usne, ali pitanje mu je ostalo u grlu. Što

misli Šarkanji time?

Šarkanji odmah shvati nijemo zapanjenje svojeg prijatelja i ponovi ono što je

rekao prije:

- Opetujem: prevario si mene i sebe. Doživio sam sramotan poraz.

Sva krv poleti Verbeciju u glavu. Oči su mu iskočile:

- Ti? Šarkanji? Ti nisi uspio? Sve si pokvario? Ti?

- Ne ja, nego ti! Šalješ me ljudima koje ne poznaš. Keglević je odbio bansku

vlast i sam slavio Berislavića. Sve je odbio. Krivo si bacio karte. Ne poznaješ

Hrvate. Nikad me više nećeš dobiti da idem k njima. Nikad, oni se drže zajedno

kao kaplje u rijeci!

Mrko zuri uzvišeni gospodin u svojeg poslanika. Oči mu sipaju gnjev. No, brzo se

opet izmijeni njegovo raspoloženje, skoči kao pogođen oštricom i pita:

- Jesi li sve to rekao putem mojem nećaku Draženiću?

- Kako bih mu mogao reći kad ga nisam nigdje susreo?

- Nemoguće je da ga nisi susreo. Ne može putovati drugačije nego onom jedinom

cestom kojom si putovao ti. Prečacem ne može tako velika povorka kakva je

pratila mojeg nećaka. Dakle, morao je cestom.

I saopćuje Šarkanjiju kako je uputio Draženića u Bosnu da isprosi grofinju

Keglević i čvrsto je uvjeren da bi se morao sresti s njime. Ponovno Šarkanji

potvrdi da ga nigdje nije vidio niti čuo o njemu.

- Onda je taj magarac ipak krenuo drugim putem da se zadrži

15

u Hrvatskoj! - zaprepasti se Verbeci. - Slutio sam: neće proći onuda, a da se ne

zaustavi kako bi čuo nešto o Vileni. Jao njemu, ako je to učinio. Uhvatit će ga

u zasjedi ili će doživjeti sramotu!

- Svakako je skrenuo u Hrvatsku - potvrdi Šarkanji - jer bih ga inače sreo na

putu. Taj će sigurno počiniti kakvu ludost od koje će Hrvati još više

pobjesnjeti na tebe.

- Smjesta će poslati brzoteču za njim.

- Prekasno je. Ako je prešao Dravu i kreće prema Zagrebu, više ga neće stići ni

brzoteča, a možda je već i otišao u Bosnu.

- Kad dođe tamo zaprositi Keglevićku, doživjet će poraz!

Ta misao baci Verbecija u očaj. Premda smatra da ni jedan brzoteča ne može

dostići nećaka, ipak odluči poslati brzog jahača. Možda bi ga u posljednji čas

spasio od sramote da ga Keglević odbije.

I pozove kaštelana svoje budimske palače i naloži neka ništa ne štedi i smjesta

pošalje brzoteču. Sve mu je razložio i napisao pismo za Draženića.

POZIV NA MEGDAN

Prošlo je nekoliko tjedana. Bojevi su prestali. Turski poslanik dolazi k banu

Petru Berislaviću, hrvatskim vojvodama i velmožama, donosi prijedloge za mir, pa

se opet vraća svojem vrhovnom vojskovođi, noseći mu zahtjeve Hrvata.

Naposljetku je morao teško pobijeđeni neprijatelj odlučiti da prihvati uvjete.

Pritiskala ga je glad i nije mu bilo drugog izlaza, već da se pokori.

U prvom redu morao se povući daleko natrag, a time je bilo otvoreno polje

hrvatskom vojskovođi da postavi svoje ljude na granicu koju je sam odredio. Tamo

će dio hrvatskih četa stalno stražariti da neprijatelj ne bi prekršio ugovor i

provalio prije nego što isteče rok primirja.

Svakog dana sprema ban Berislavić čete koje će ostati u Bosni na straži, pod

vodstvom Jelenka Kuševića, dok čitava vojska nestrpljivo čeka čas kad će se s

banom opet moći vratiti svojim domovima.

Kad je poslanik turskog paše posljednji put otišao iz Vranduka i odnio propisane

uslove mira, uzbudila se sva banova vojska. Slave svoga vojskovođu i bana, slave

svoje junake, a ponajviše Jelenka Kuševića. Svi smatraju da je najviše pridonio

sreći što će se sada vratiti opet svojim kućama.

Petar Berislavić dade pozvati Jelenka Kuševića preda se u dvorac. S njim su

pošli banovi savjetnici i prijatelji, među njima vojvoda i Damir Brezovički.

Čim je Jelenko Kušević ušao u dvoranu, upravi ban pitanje:

16

- Još jednom pitam mladog kapetana nije li se predomislio i kani li ostati

ovdje?

- Svijetli bane, nisam se predomislio. Ostajem. I ne kanim se vratiti do budućeg

ljeta.

- Dobro. Dakle, vi ćete otići grofu Kegleviću koji se opet vratio u svoj dvorac.

I javiti mu da ste određeni za kapetana čete koja čuva našu bojnu granicu.

Odnijet ćete mu i moje pismo.

- Svijetli bane, molim da biste poslali drugoga kao svojeg glasnika. Znam, nisam

grofu po ćudi.

- Tako? - začudi se ban. - A grof mi je sam rekao: ako mu imam što isporučiti,

neka šaljem vas.

Časak ostane Jelenko Kušević šuteći i pogleda Damira i vojvodu Lovru, uvjeren da

bi mu oni mogli razjasniti taj preokret.

- Ne znam kako je do toga došlo - veli Damir - no, i meni je rekao grof Keglević

neka šaljemo tebe, bude li što važno.

Takvo objašnjenje očito čudi Jelenka, ali šuteći prihvati zapovijed da ide

Kegleviću u njegov dvorac, udaljen više sati.

- Sada možemo mirne duše baciti mač u korice i vratiti se opet u Hrvatsku - reče

Berislavić svojima. - Danas je već prekasno, ali sutra u ranu zoru neka je sve

spremno.

Riječi bana Berislavića odjeknuše radosno u srcima svih njegovih što su posjeli

po čitavom brdu oko dvorca.

Iz dvorca zamišljen izlazi Jelenko Kušević na čistinu. Okolo leže njegovi bojni

drugovi. Ništa im ne veli, već ide u šator turopoljskih plemića. Tu naloži Žarku

da dobro čuva škrinju koju mora odnijeti kući majci, Jasenki i Vojku. A kad

stigne onamo, neka zatraži od Damira ključeve škrinje.

- Kad ćemo krenuti? - pita Žarko.

- Sad je već prekasno za put, pa je gospodin ban odredio da se ide u zoru.

- A vi - vi ćete ipak ostati ovdje, a da ne vidite ni Jasenku ni majku?

- Šuti, Žarko, već sam ti jednom rekao: ne brini se za me.

- Smijem li barem kazati kod kuće da ćete jednom doći kao sretni vjerenik?

- Nadam se da će tako biti, a ono u što se čovjek nada, još uvijek nije sigurno.

Svi ga drugovi zaokupiše pitanjima.

Oblačio je svoj najljepši haljetak što je svakoga obuzelo sumnjom da odlazi

nekud s važnom porukom.

- Svijetli ban me šalje grofu Kegleviću. Moram, dakle, otići, ali se još danas

vraćam. Samo nosim poruku i pismo.

- Nije vjerovati da bi se još danas vratio - šapću oni među sobom i žmirkaju na

Jelenka.

Dok se spremao, izlaze njegovi drugovi iz šatora jer, očito, nema volje s njima

razgovarati.

17

Jelenko je oblačio svoju svečanu odoru, a Žarko mu pomaže. Tavana dolazi do njih

buka. Ljudi se očito vesele svom povratku,

tiORDANA XII

pa obojica ne posvećuju tome nikakvu pažnju.

Tada dotrče u šator Arbanasić i Šimunić, vičući:

- Jelenko! Stigoše neki kićeni plemići! Ugri!

- Sad dolaze kad smo mi svršili borbu? Junaci!

- Nisu došli da se biju nego tebe traže.

- Mene? Ugri? Kakvog ja posla imam s njima?

- Velim ti, traže tebe. Dvojica su, mladi, odlični plemići, s velikom pratnjom.

Požuri se Jelenko vrlo Ijubopitan što to znači da njega traže budimski plemići.

Pristalo opremljen, izlazi iz šatora. Tamo na visoravni, u blizini dvorca, opazi

dva jahača.

Polagano ide njima i promatra ih pažljivo. Nikad ih još nije vidio, pa ih to

pozornije gleda. Jedan od njih pita:

- Jeste li vi gospodin kapetan Kušević?

- Ako jesam - ne znam čime bih vas mogao poslužiti? Jedan od njih silazi s

konja, pristupi k Jelenku i pozdravi ga na viteški:

- Zovem se Andrija Ištvanfi.

- Nisam vas nikad poznavao, plemeniti gospodine. Možda i ne dolazite k meni, već

želite da vas uputim k banu?

- Ne, gospodine. Baš k vama dolazimo.

- Tko vas šalje?

- Gospodin Slavimir Draženić.

Izustivši to ime, zagleda se budimski plemić u Jelenka Kuševića. No, ovaj nije

ni jednim trenom oka odao kako djeluje ta vijest. Kušević je ostao na istom

mjestu, miran, hladan i pita:

- Nešto mi poručuje gospodin Draženić?

- Jest, gospodine kapetane.

- Recite, slušam vas.

- Gospodin Draženić smatra da ne umijete baratati tako slavno samo mačem, već je

uvjeren da vam je i pamćenje na pravom mjestu.

- To se i ja nadam - odgovori Jelenko, smiješeći se jer se i plemić pri tom

osmjehnuo prijateljskim smiješkom.

- Mi se, eto, dobro razumijemo, gospodine Kuševiću.

- Uza sve to ne znam na što me podsjeća gospodin Draženić? - Izvolite mi reći

jasno. Njega nisam nikad zaboravio, ali ipak ne znam što želi.

- Jednog dana, prije dvije godine, bili ste u Lukavcu preodjeveni u putujućeg

viteza, i tamo ste izvršili okladu. Doduše, pokušali su izmiriti vas s

gospodinom Draženićem, ali to izmirenje nije bilo ozbiljno.

Ljubopitno sluša Jelenko mladog plemića iz Budima i brzo mu odgovori:

- Razumljivo je, gospodine, među nama nema izmirenja.

- Vi ste Draženiću više puta rekli, i pred drugima, da ćete se sresti još jednom

s njime . . .

- O, da, to sam rekao, gospodine - i jasno naglasio: ako

18

"e ioš jednom sretnem s njime, neće mu biti dobro! Dakle? J _ Vi znate, Draženić

nije kukavica.

- Da je kukavica, ne bih mu nikada ponudio da svoje račune

riješimo oružjem. ., . . ..

- Baš o tome se i radi, gospodine Kusevicu. Kako je moj prijatelj Draženić junak

kao i vi, ne može ostati dužan nikome, pa tako ni slavnom junaku čiji je mač

opasan.

- Mi obojica jedan drugom mnogo dugujemo, a to se može urediti samo oružjem.

- Istog mnjenja je i moj prijatelj gospodin Draženić.

- Vrlo mi je drago. Rekao sam u Lukavcu, kad smo se posljednji put vidjeli: idem

na bojno polje, a kad ozdravite, svakog sam časa spreman doći na megdan.

- Sasvim se dobro sjećate svojih riječi, a Draženić bi htio udovoljiti svojoj i

vašoj želji.

- Samo je pitanje: kada i gdje - jer meni je ostati na straži na bojnom polju.

- Budući da se Draženić ženi, mora što prije riješiti svoj obračun s vama.

- Ah, tako, on se ženi. Onda je, naravno, vrlo hitno - da se kasnije vjerenica

ne bi nepotrebno uzrujavala. Je li tako?

- Sasvim tako. Djevojka je već isprošena i gospodin Draženić želi da, prije nego

što stigne k njoj, sve bude već svršeno. Vi znate: pravi vitez ne stupa pred

djevojku s kojom kani pred oltar tako dugo dok nije riješio sve svoje viteške

račune za čast i obraz?

- Sasvim se s vama slažem. I ja ću se doskora oženiti, dakle, ova mi poruka

gospodina Draženića dolazi kao naručena.

Na tu izjavu mladi se plemić nešto iznenadi, dok Jelenko pita:

- Mislim, mogli bismo to obaviti negdje u blizini bojišta?

- Moj prijatelj Draženić dugo boravi kod prijatelja, svojeg ujaka u Primorju. I

sada je tamo.

- Dakle, nije u Budimu?

- Već dugo vremena boravi kod Verbecijevih prijatelja i pošto je dao isprositi

odličnu djevojku, poslao me da idem naprijed i da vas o tome obavijestim i sve

spremim za vaš oružani sastanak.

- Prema tome bih morao dugo na njega čekati?

- Ne tako dugo, kako vam se čini. Draženić putuje k svojoj vjerenici. Zato ne

može otići gore u Hrvatsku na taj obračun - nego će vas pričekati na putnoj

postaji u Zvečaru. Tamo će biti s njime i Verbecijev prijatelj koji ga prati u

prosce. Očita poznajete t" putnu postaju.

- Ne, nikako mi nije poznata, nisam nikad onuda putovao. _ - Onda će vas u

tom uputiti gospoda knezovi krčki koji pu-^L, -° SuJem” sutra sv°Jim kućama.

Ta je putna postaja vrlo udobna i prostrana. Gospoda iz Primorja ondje vrlo

udobno noće rad putuju iz Primorja ili natrag.

uo sam o raskoši putne stanice primorskih vehnoža.

•- Tamo biste se imali sastati.

19

* 2 *

- A zašto tamo kad ima dosta drugih mjesta gdje nam je obojici bliže?

- Baš zato jer je tamo mnogo bliže i Draženiću i vama, pa ne biste uludo trošili

vrijeme.

- Draženiću je bliže, meni nije, mogli bismo to svršiti negdje onkraj Save, on

se ionako vraća u Budim.

- Ne vraća se u Budim, nego ostaje u Hrvatskoj.

- U Primorju?

- Ostat će tamo da bude bliže svojoj vjerenici.

- Ona je u Primorju? - pita Jelenko, čudeći se toj vijesti.

- Sada još nije, ali stanuje mnogo bliže Promorju nego Zagrebu. Zasad se to drži

u tajnosti.

- Nisam pitao zbog toga što bi me zanimalo. Svaki od nas drži odabranicu za

svoju tajnu, ali ja sam mislio da se Draženić nalazi u Budimu pa me, naravno,

čudilo što me zove na obračun u kraj kojim se putuje u Primorje.

- Prijatelj gospodina Draženića u Primorju, koji vrlo dobro poznaje taj put,

veli da će za vas i za njega biti mnogo bliže ako se nađete u Zvečaru.

- Ne znam kako će biti s mojim putovanjem. Možda će me on predugo čekati jer ne

mogu otići dok nemam ovdje zamjenika, a nije dobro živjeti na putnoj stanici.

- Ne brinite. Gospoda primorski velmože svoju su putnu stanicu uredili tako da

mogu ondje noćiti koliko ih volja. Često je tamo nevrijeme, pa ne mogu

proslijediti put i moraju se tamo dugo zadržavati. Ako biste zakasnili, pričekat

će vas, ako pak on zakasni, vi ćete pričekati njega i možete tamo nekoliko dana

živjeti opskrbljeni svima - vi i vaša pratnja.

- Čekajte, mislim da je tamo uski klanac, nešto su mi pričali velmože iz

Primorja, ondje je vrlo uzani put između dva brda, dakle, ne može se održavati

megdan na mač.

-Istina je, putem se često suzuju brdine, baš na obali Kupe.

- To nije pravo mjesto za dvojicu snažnih muškaraca koji se kane pošteno

uhvatiti svojim oštricama.

- Dopustite da vam razjasnim. Prije nego što vi stignete na zvečarsku postaju,

prolazit ćete kroz uski klanac, ali ne odviše dugo. Ali kad dođete na samu

postaju, naći ćete lijepu zgradu, s mnogo soba i komora, a pred njom je velika

čistina, baš odabrana za oružane obračune.

- Kad je tako, onda nema zapreke.

- Sigurno će biti na toj postaji mnogo putnika iz Primorja koji će promatrati

vašu borbu. Čujem, naime, da vaša vojska odlazi. Dakle će, i primorski velmože

koji su na bojištu, putovati u Primorje.

- Jest, sutra putuju.

- Onda će oni stići prije vas. Svi će tamo imati prilike promatrati boj s mojim

prijateljem Draženićem. Imat ćete dosta svjedoka.

- Svejedno mi je, imao ih ili nemao, svakako ću svoja dva prijatelja povesti sa

sobom.

20

_ Samo se po sebi razumije da će i vaša pratnja imati dovoljno miesta da se

ukonači.

_ §to, dakle, predlažete glede same borbe?

- Ponajprije, kako rekoh: ili ćete vi čekati Draženića ili on vas to sada zavisi

o tome kad će otputovati on, a kad opet vi. “ - Moj put ovisi o dozvoli banovoj

i vojvode Iločkoga.

_ Ne mogu oni to spriječiti, a i neće. Međutim, i vi i Draženić morate prevaliti

čestiti dio puta i kad stignete na postaju, obojica ćete biti umorni.

- Ovdje, po ovim brdinama, nismo se nikada odmarali uoči

bitke.

- Draženićevi su prijatelji odredili jedan potpuni dan i jednu

noć za odmor.

- Molim vas, gospodine, ludost je da nas obojica stanujemo pod istim krovom, a

gledamo se kao dva gladna vuka! Je li to ikada vidio svijet? Kad stignem, želim

da se odmah pobijemo.

- Gospodine kapetane, nimalo ne dvojim da ste privikli u ovim gorama borbi bez

odmora, no Draženiću je potreban odmor, a vi se ne morate tamo sastati s

Draženićem. Postaja je velika zgrada, kao neki prizemni dvorac. Možete tamo

živjeti i nekoliko dana, a da se s Draženićem ne nađete. Primorski velmože su

sagradili ovu zgradu s tri ulaza: za obične putnike, a s druge strane su još dva

ulaza, jedan za njihovu pratnju, a drugi za njih. I njihove su sobe odijeljene

od konačišta ostalih putnika. Nećete se sresti ako vam to nije ugodno.

- Nipošto neugodno, ali bilo bi smiješno kad bismo se našli nas dvojica zajedno,

čekali i ležali da se odmorimo kao neke fine gospođice koje padaju u nesvijest

ako su malo više jahale ili prevalile veći put. Smiješno je uopće toliko

raspravljati o tome.

- Priznajem, to je sasvim suvišno. Htio sam samo razjasniti kako izgleda tamo na

toj postaji.

- Ne želim da gospodin Draženić misli kako se skanjivani doći onamo kamo me

zove. On me ima pravo zvati jer sam ga je mnogo puta uvrijedio. On me je prvi

zvao na mačeve, dakle, na meni je poći onamo kamo on želi. Ipak moram

primijetiti: odabrao je čudno mjesto. Slutim - on se želi pokazati svijetu na

putnoj stanici. Mi imamo riješiti račune časti, a ne izvoditi neku igru, kao da

smo na dvoru i moramo zabavljati gospodu.

,~ Krivo shvaćate, gospodine kapetane. Rekao sam: Draženićeva je vjerenica u

Primorju, zato se ne želi odviše udaljiti, a zamislite kako bi bilo da sad

putujete i vi i on negdje gore u hrvatsku ravnicu. Time biste dvostruko trošili

vrijeme. Sami velite: njegovo je pravo da on odredi mjesto borbe.

Hladnokrvno mahne Jelenko rukom pa će onda nasmijano: _ ~ Ah, svejedno mi je

gdje god bilo. Moj mač mi jednako služi u Bosni, u Turopolju i u Zagrebu.

- Vi, dakle, prihvaćate poziv mojeg prijatelja Draženića?

~ To sam već rekao u početku razgovora. Recite mu moju

21

poruku - da s najvećim veseljem prihvaćam i pozdravljam taj čas kad ćemo se

naći.

- Onda mogu otići gospodinu Draženiću i kazati da ćete stići, samo molim

označite mi u kojem roku?

- O tome ne mogu odlučiti ja.

- Kako? Zar ne polazite sutra kući?

- Ne. Određen sam nadzirati ovdje straže koje će držati na oku neprijatelja da

ponovo ne provali, a vi znate da je Turčin često prekršio utanačeni ugovor.

- Gospodine Kuševiću, već sam naglasio: Draženiću se žuri zbog ženidbe.

- I meni se žuri zbog ženidbe. Ipak ću ostati ovdje do proljeća.

- Nemoguće je odgađati tako dugo. Značilo bi to kao da vi... Mrko pogleda

Jelenko mladog Budimea:

- No, izrecite što ste htjeli kazati. Htjeli ste reći da bi to izgledalo kao da

se skanjivani doći na megdan gospodinu Draženiću. To nećete doživjeti! Svoje

dane ne plandujem, ne činim što mi je volja, ne putujem kad mi se hoće. Ja sam u

službi domovine. Razumijete li?

- Obećali ste Draženiću da vas može zvati kad hoće . . .

- Jesam, i zato ću pokušati izmoliti od najvećeg branitelja domovine, od bana i

vojskovođe, savjet i odluku.

- Ne ljutite se, nisam vas kanio uvrijediti.

- To varn ne bih ni savjetovao! - odgovori hladnokrvno Jelenko Kušević. U

njegovu glasu opaža se nešto prezira. Onda se okrene k svojim drugovima, pozove

Arbanasića i zapita ga:

- Je li ban već izjahao?

- Ne, još uvijek je u dvorcu, ali konji su osedlani, zamalo kreće k ostaloj

vojsci.

- A vojvoda je tamo?

- Jest, svi su zajedno.

- Ostani, molim te, s gospodom ovdje, dok se ja vratim, moram odmah govoriti s

vojvodom i svijetlim banom.

- Neće li gospoda sići s konja i ovdje konačiti? - pita Arba-nasić, a Šatmari

odgovori:

- Moramo odmah dalje.

- Ako vas noć stigne u ovim brdima?

- Već ćemo se negdje skloniti, još imamo obaviti za Draženića jednu važnu

poruku.

Bez primjedbe uputi se Jelenko preko čistine u dvorac, dok su Budimci ostali s

Arbanasićem.

Izmijenivši nekoliko riječi s njime o okrepi i hrani za konje, pomakoše se

Budimci da bi mogli razgovarati nasamu.

- Jesi H ga čuo? - tiho će mladi Šatmari svojem drugu. - On mi je spočitnuo da

toliko pripovijedam kako je na zvečarskoj postaji. A zašto to? Zar nije bilo

prirodno da mu o tom govorim?

- Istinu ti govorim, pravim vitezovima je svejedno gdje će se naći i kada. I ne

misle na udobnost i odmaranje. To ga je sigurno

22

razljutilo. Taj kapetan je divljak, a Draženić je privikao živjeti kao razmaženi

kraljević.

- Menije Draženić naložio deset puta da Kuševiću točno razložim kako je ta

postaja uređena jer želi da bude upućen u sve. Draženić je predložio odmor noću

- a ja ne znam čemu i zašto mu to treba - ljuti se mladi Šatmari jer mu nije

drago što mu je ponosni kapetan, mnogo mlađi od njega, prigovorio.

- Sve ti je to samo zato što je Draženić manje vješt maču - odgovori drug - nego

protivnik, i ako Draženić zakasni na postaju, morao bi onako umoran otići na

livadu da se s njim bije. Budi iskren: Draženić nije ni izdaleka ono što je taj

kapetan. Draženića volim, on je naš, ali moram reci: Kušević je vrlo smion

mladić. Kako je uspravan, čvrst, snažan, čovjek bi rekao - i pamet i mač rade mu

jednakim junaštvom.

- Istina je, i baš zato se bojim za Draženića. Malo su šutjeli, a onda će

Šatmarijev drug:

- Znaš, čitavo vrijeme sam ga promatrao dok si s njime razgovarao i sve me je

mučilo pitanje: nije li Draženić poludio da zove na megdan tog protivnika? Samo

ga gledaš i već ti je jasno: taj mora svladati našeg prijatelja. Gdje on može

imati takve mišice kao taj?

- Sve je to istina i meni se nametnulo to isto pitanje, ali Draženić se pouzdaje

u svoju vještinu. U Budimu je uvijek vježbao sa svima koji su najbolje baratali

mačem. On je stekao velika umijeća u odbijanju i navali kakva ni iz daleka ne

može poznavati Kušević. Na bojnom polju s neprijateljem ne bije se vještinom

nego snagom.

- Možda se Draženić previše pouzdaje u svoju vještinu. Vjeruj, ne bi mi bilo

drago da me taj Kušević izazove okom u oko, tu pred ovim dvorcem, a ja sam jači

od Draženića. Čovjek osjeća: taj te Kušević mora nadvladati.

- Pravo veliš, druže, mladić ne mora biti kukavica, a da ga zazebe pred mačem

ovog divljaka. Ipak me tješi što je Draženić bio veseo i radostan, sav se sjajio

kad sam odlazio Kuševića pozvati na obračun.

~ - Da, to je istina, vrlo se radovao, pa ipak me mori briga. Čudno mi je još i

sada zašto je izabrao putnu postaju primorskih velikaša u Zvečaru, kad mu je

vjerenica u Bosni?

- Neće da se sastane s tim Hrvatima ovdje pa će pozvati i vjerenicu u Primorje.

Tako mi je rekao.

- Čudna odluka. Valjda neće djevojka za njim? n v"~ .7a^° Je odredio gospodin

Verbeci - barem mi tako reče Urazenić, jer da mu ujak želi privući što više

primorskih velikaša K zarukama da ih može osvojiti. Tako mi je to razložio

Draženić, au ima tu sigurno još nekih drugih tajna koje njegov ujak neće Kazati

m njemu.

Šatmarijev drug primijeti:

23

- Ne razumijem kako to da Verbeci dopušta Draženiću dvoboj s Kuševićem?

- To ne znam ni ja. Draženić veli da je sve to odredio njegov ujak.

- Je li to rekao još u Budimu?

- Već smo bili daleko od grada. Sve mi je razložio one noći kad nas je slao

Kuševiću.

- Što onda ako Draženić zove tog kapetana na borbu bez ujakova znanja. Znaš

koliko ga ujak ljubi i ne bi ga pustio u takvu pogibelj.

- Ova ti je misao trebala prije pasti na um - promrmlja Šatmari zamišljeno.

- Dok nisam vidio Kuševića, ne bi me takva misao mogla snaći ni u snu. Ali pošto

sam protivnika vidio i čuo, probudilo se u meni stotinu pitanja i briga.

Šatmari se približi Hrvatima.

- Molim vas, plemeniti gospodine, smijem li svojeg slugu poslati u dvorac?

- Nestrpljivi ste, gospodine. Jelenko Kušević očito čeka na bana.

- Nisam nestrpljiv, već mislim: mogao bih poslati svojeg glasnika u dvorac, dok

se kapetan vrati.

- Kome želite poslati glasnika?

- Gospodinu grofu Kegleviću. Arbanasića obuze Ijubopitnost:

- Njemu nosite poruku?

- Jest, njemu, zato pitam smije li ući u dvorac moj čovjek?

- U ovaj dvorac, gdje su naši?

- Naravno, u ovaj pred kojim stojimo. Moram se odmah javiti grofu Kegleviću.

- Ah tako, vi mislite da je Keglević ovdje?

- Zar se možda varam?

- Varate se, gospodine. Kad smo s Turčinom sklopili mir, poslali smo grofa

njegovu domu. Još uvijek boluje od rana i suvišno bi mu bilo ovdje tratiti

vrijeme.

Nešto se tu ne slaže budimskim plemićima. Izmjenjuju poglede i nekoliko riječi

jezikom koji Arbanasić ne razumije, na što se Šatmari ponovo obrati Turopoljcu:

- Čuo sam, sutra odlazite s bojnog polja?

- Dobro ste čuli.

- Onda je Keglevićev dvorac vrlo blizu. Grof Keglević može stići ovamo do vašeg

odlaska?

- Zašto bi mu trebalo dolaziti kad se već oprostio s banom i sa svima?

- On ostaje ovdje?

- Razumije se. Tu mu je dvorac.

Ispod oka pogleda Šatmari druga i opet će mu poluglasno ugarskim jezikom:

- To se ne slaže. Nama je naš prijatelj rekao da ćemo naći

24

Kedevića kao bana.

- Pitaj ga, taj je mladić umišljen, rado govori o svojim zemljacima. Doznat ćeš

sve.

Ponovo se okrene Šatmari k Arbanasiću koji je uzalud nastojao odgonetnuti

nerazumljiv jezik.

- Molim vas, plemeniti gospodine, nije li iz Budima ovamo na bojište stigao neki

glasnik? Po mojem računu već je davno morao

- I davno se vratio! - smiješeći se odgovara Turopoljac.

- Gospodin Šarkanji je imao doći - naglasi budimski plemić.

- Da, njegova uzvišenost je došao i donio neke prijedloge iz Budima, ali se

morao vratiti neobavljena posla: slabo uspijevaju Budimu ruže na našem tlu!

Odgovor mladog Turopoljca razotkriva koliko se raduje što mu se pružila prilika

dražiti Budimca, pa mu još veli:

- Zar se niste putem sreli s gospodinom Šarkanjijem?

- Moj prijatelj, kojega sam pratio iz Budima, poveo nas je drugim smjerom kroz

Hrvatsku, dakle, nismo mogli sresti Šarkanjija koji je putovao ravno u Budim.

- Onda ću vas obavijestiti što se ovdje dogodilo. Spletka gospodina Šarkanjija i

Verbecija nije imala uspjeha. Ban Petar Berislavić ostao je naš ban i

vojskovođa. A znate, grof Keglević je najviše slavio njegovu mudrost i ne bi

nikada dopustio da ga Budim iskoristi za svoje spletke. Nije dobro s nama

započeti igru kad nije poštena, a to je htio gospodin Šarkanji, pa je tako morao

praznih ruku kući! I svakom će se tako dogoditi tko dođe s takvim namjerama.

Arbanasić je uživao, gledajući kako je budimski plemić nestrpljiv, nemiran. Čim

je našao mogućnost, uleti Arbanasiću u riječ s pitanjem :

- Kako je daleko odavle do Keglevićeva dvorca?

- Do večeri može se stići onamo - ako vam konji nisu odviše umorni. Samo ne znam

hoće li grofu biti jako drago kad vas ugleda. Možda će dopustiti da prenoćite s

njegovim kaštelanom, nikako u njegovim odajama.

- Vi ste ovlašteni govoriti u grofovo ime?

- Ne, gospodine, nisam ovlašten, ali znam što znam. Grof neće ništa čuti o

Budimu.

Šatmari se ne može suzdržati. Raspaljuje ga razmetljiv govor mladog plemića i

dobaci mu:

- Gospodin grof Keglević još će vrlo mnogo slaviti Budim ako ga zadesi ta sreća

da njegova kći bude žena budimskog uglednika.

Drsko se nasmije Arbanasić, a njegovi mu drugovi pomažu.

~ Njegova kći? Nikad ona ne bi ni okom trepnula za kakvim midimcem. Ima ona tu

junaka kojemu ni jedan Budimac nije ravan!

To otkriće prenerazi i Šatmarija i njegova druga. Ipak ne mogu tome vjerovati.

- Grofica Keglević ima svoga junaka - veli Šatmari - ali ne ovdje, to vam se

mogu zakleti. Onaj kome će pružiti ruku, mlad

25

je, bogat i lijep, uživa časti, bit će danas sutra moćan gospodin i grofica mu

je već obećana.

- Tko je obećao Vojanu tome gospodinu za kojega se vi tako razmećete?

- Sam grof Keglević.

- To je laž! - vikne Arbanasić brzo, nepromišljeno i oštro. Ugri skoče. Lice im

oblije rumenilo, a ruke im se laćaju oružja:

- Za vašu riječ odgovarat ćete mojem maču! - vikne Šatmari. I Arbanasić se lati

mača, pa odgovori isto tako:

- Ponavljam: laž je, grof Keglević nije obećao svoju kćer nikome u Budimu i

neće! Za te riječi odgovaram, ako želite, smjesta!

Oko njih štrcali se hrvatski plemići, a oko Budimaca njihova pratnja. Protivnici

se gledaju neprijateljski, jedan i drugi trgoše mač iz korica.

- I po drugi put ste mi odgovorni za svoju objedu! - vikne u sav glas Draženićev

budimski glasnik Šatmari, a Ištvanfi mu se pridružuje.

- Sto se tu događa? - pita oštri glas starijeg hrvatskog plemića.

- Vaš me je zemljak obijedio da lažem - a ja želim oprati svoju čast - najavi

Budimac.

- A ja ću dokazati da imam pravo - vikne Arbanasić. - Čekam vas, gospodine,

svojom oštricom.

- Moraju se pobiti - odlučuju Arbanasićevi drugovi, a isto tako i Budimci.

Borba je smjesta započela.

Ogorčeno navali Aladar Šatmari na Arbanasića. Mačevi im se žestoko sukobljuju.

Ostali stoje oko njih šuteći i rumena lica i pla-menih pogleda prate borbu.

Svaki treptaj oka namijenjen je njihovim oštricama. Hrvati bi se razgibali,

kliknuli, ako je Arbanasić svojom vještinom nadvladao Bu-dimca, a opet bi se

uzbudili kad Šatmari svojom vještinom i snagom potisnu Arbanasića. Bilo je svima

jasno: snage i vještine protivnika u potpunom su razmjeru. Zato ih borba još

više ispunjava teškim iščekivanjem tko li će koga nadvladati.

Pomalo se nadu obojica u silnom zamahu borbe. Oko njih se krug sve više

proširuje.

Kreševo mačeva doprlo je kroz otvorene prozore u kraljevski dvorac. Tamo se

.pojavilo nekoliko glava, a zatim dohiti iz dvora banov poslanik i vikne:

- Ban zapovijeda da se borba obustavi.

I stadoše to vikati borcima. Spustili su mačeve. Arbanasić pita:

- Zašto je svijetli ban dao ovu zapovijed?

- Jer neće dozvoliti da se bijemo među sobom uoči povratka.

- Dođite bliže, plemeniti gospodine - moli Arbanasić - bijem se s Budimcem, a ne

sa svojim bratom.

Razdijelili se u dvoje, a glasnik, stari plemić, dolazi u okrug. A kad mu bude

jasno, tko su protivnici, odluči izvijestiti bana i zapita :

26

_ Zašto se bijete, gospodo?

_ Ovaj me je gospodin obijedio da lažem - veli Šatmari.

_ jest5 rekao sam to - upadne Arbanasić - ali nisam ga obijedio, jer, čujte, on

tvrdi da je grof Keglević obećao svoju kćer nekom Budimcu, a to nije istina.

- Otkud vi znate da nije istina? - pita Šatmari.

- Zato što Keglević neće imati posla s Budimom, a znam i to da Vojana kani poći

za Jelenka Kuševića.

Draženićevi su glasnici poraženi. Šatmari se ipak svlada i okrene

gospodi:

- Ne pita se koga bi ona htjela, već se pita kome je obećana.

- Komu? - vikne Arbanasić. - Dokažite ako znate!

- Mojem prijatelju koji me je poslao ovamo da najavim grofu njegov dolazak. On

dolazi iz Budima na zaruke s grofovom kćerkom.

- Nije li to možda gospodin Draženić? - podrugljivo upita

Arbanasić.

- Nisam opunomoćen objaviti vam ime vjerenika, ali, eto, za njega nastavljam s

vama borbu. Djevojka pripada njemu!

Iza leđa priđe mu drug pa će mu tiho njihovim jezikom:

- Aladare, tu smo nastradali. Šarkanji nije uspio, dakle, nemoguće je da bi

Keglević dao svoju kćer Draženiću. Ne rasipaj uludo svoju krv.

- Hajde, nastavimo - poziva Arbanasić Šatmarija, ali banov poslanik odredi da

pričekaju dok saopći banu što se ovdje događa.

Poslušali su. Hrvatski se plemići okupiše na svoju stranu, a Ugri na svoju.

- Što veliš na to? - tiho će Aladar Šatmari svojem pratiocu. - Uzvišeni gospodin

Šarkanji morao se vratiti u Budim neobavljena posla. Keglević neće biti ban.

Onda je sigurno da ne bi htio ni Draženiću dati svoju kćerku.

- Mladi kapetan Kušević uzet će Draženiću djevojku. Ispod nosa.

- Zlo će to svršiti, vrlo zlo. Jedan od njih mora s ovoga svijeta! Ako taj mladi

kapetan ljubi groficu, neće ostaviti bojno polje dok Draženića ne ubije.

- Ni Draženić neće dopustiti da mu netko uzme vjerenicu.

- Prvu Draženićevu vjerenicu oteo je taj kapetan.

~l 9*?ratn?- Draženić ju je oteo njemu - djevojku s kojom se Kušević volio od

djetinjstva. A sad oduzima Kuševiću i drugu vjerenicu.

- Kao da su svi đavoli imali pri tom posla. I baš se morao taj nesretni kapetan

namjeriti opet na onu koju je odabrao Draženić.

~ Trebalo bi to javiti uzvišenom gospodinu Verbeciju u Budim. On neće dopustiti

Draženiću da se bije s tim divljakom.

,~. Gospodin Je Šarkanji dobio i glede djevojke jasni odgovor pa će izvijestiti

Draženićeva ujaka i nema dvojbe: ujak će poslati glasnika s odredbom što je

Draženiću činiti.

- Ne znam hoće li se Draženić pokoravati toj odredbi.

27

- Vidjet ćemo što će Draženić reći kad mu donesemo ovu vijest.

- To ovisi samo o Draženićevoj osnovi: ako ima neku sasvim sigurnu dosjetku ili

vještinu kojom može bezuvjetno svladati tog kapetana, onda neće odustati.

Aladar Šatmari razmišlja o svemu što je razgovarao s Draženićem i, uzevši u

obzir sve okolnosti, ponovo naglasi drugu:

- Nikad ne bi Draženić izišao pred oštricu mača ako bi mu prijetila i najmanja

opasnost. Ni onda ako bi bilo neizvjesno hoće li pobijediti ili ne. Ljubi on

svoj život i sebe iznad svega. Ako, dakle, kaže: idem, onda je znak da se mi ne

trebamo bojati Verbecijeve kazne što smo dopustili tu borbu.

- Valjda nema Draženić kakvu zasjedu?

- Zasjedu? To bi bilo vjerojatno, ali on je pozvao kapetana na javnu borbu, pred

svima, tu ne može biti zasjede - i ne bi Draženiću opralo čast, već naprotiv.

A tamo u dvorcu stoji Jelenko i pripovijeda Damiru i vojvodi Iločkom o pozivu

Draženića na oružani obračun, i što su mu sve rekli budimski plemići.

I vojvoda Lovro i Damir Brezovički ne mogu se dosta načuditi tom Draženićevu

pozivu. Osobito Damir nagađa:

- Što bi moglo biti razlog da se Draženić usuđuje pozivati na borbu Jelenka

pošto je stekao toliku bojnu slavu? On sigurno zna da je danas Jelenko dvostruko

vještiji maču nego prije, dok je Draženić kukavica i mnogo slabiji u snazi i

umijeću.

- Čuo sam da je naš Jelenko zvao Draženića pred gradom Lukavcem da se pobiju

javno pred svima - ali nije došao na megdan svojem neprijatelju, dakle kukavica

je.

- A danas ga zove! To je pravo čudo - veli Damir. - Zašto ga zove?

Jelenko im dokazuje živo:

- Kažu mi budimski plemići: Draženić se kani vjeriti, pa mora sa mnom urediti tu

stvar što prije. Ne bi mogao u prosce dok ne opere uvrijeđenu čast.

Što god oni raspravljali i kako god nagađali, svuda im se nameće čuđenje i

snebivanje otkud Draženiću toliko drskosti da zove Jelenka na obračun. A ovaj

opet nastoji uvjeriti svoje zaštitnike da mu moraju dopustiti izići s Draženićem

na mačeve.

Ali Damir upozori vojvodu i Jelenka:

- Nema li možda Draženić kakvih zlih namjera s Jelenkom Kuševićem? Odviše bi

bilo ludo zvati ga na borbu kad se zna da ne može nikako svršiti drugačije nego

Draženićevim porazom ili smrću.

- Kad bi me Draženić zvao u kakvu daleku zabitu šumu, u Lukavac, ili, možda, u

Budim, da se tamo pobijemo, onda bih posumnjao i ja! Ali on me zove tamo gdje će

nas gledati svi primorski knezovi i velmože koji sutra putuju svojim kućama u

Primorje. Svi

28

će se zadržati na svojoj velikoj putnoj stanici. _ Možda u Zvečaru?

- Jest, baš tamo me zove Draženićev budimski glasnik. Opisao mi je kako tamo

izgleda i reče da ćemo se pobiti baš na čistini pred kućom. IH tamo nema čistine

i gospoda ondje ne konače?

- Jest, istina je, ima tamo vrlo prostrana livada, jer se upravo u Zvečaru

razilaze brda koja stvaraju uski klanac od sjevera na jug. I tamo, na toj

postaji, gospoda velmože se rado zadržavaju i da se provesele, piju, igraju

kocke i zbijaju kojekakve ludorije - izvješćuje Damir, a Jelenko to prihvati

objeručke:

- Dakle, pred toliko ljudi na toj postaji ne može Draženić izvesti nikakvu zlu

namjeru.

- Sasvim prirodno - upada veselo vojvoda. - Draženić se želi s tobom pobiti pred

velikim brojem junaka.

- Baš to mi ne ide u glavu, jer se on mora osramotiti - usklikne Damir.

- S Draženićem dolazi tamo neki Verbecijev prijatelj koji ima dvorac u Primorju.

- To si morao odmah reći - klikne Damir. - To je Carević, rođak Draženićeva oca.

Sad bi mogla stvar izgledati drugačije. Onda je jasno zašto se Draženić ne boji.

Taj Verbecijev prijatelj i rođak Draženićeva oca kani izmiriti Jelenka s

Draženićem. To je njihova osnova. Ništa drugo.

- Na taj način htio je Verbeci svog ljubimca Draženića očuvati od borbe s

Jelenkom, a ipak časno riješiti Draženićevu stvar s Jelenkom Kuševićem -

zadovoljno prihvati vojvoda.

- U to više ne može biti sumnje - naglasi Jelenko.

- I ti ćeš pristati na pomirbu? - pita Damir.

- Ne znam sad na to odgovoriti, ali znam da moram poći, to više što smo

ustanovili da ne može biti nikakve zamke, jer me zove tamo gdje će biti toliko

ljudi. Svaka zla namjera tamo je nemoguća. Molim vas, smjesta zatražite bana

neka odredi nekog drugog vođu četama dok se ja vratim.

- Kad misliš otići?

- Sutra idem s vama. Jedno vrijeme putovat ćemo zajedno, a zatim ću ja svojim, a

vi opet svojim putem.

- Ne bi li možda krenuo s nama ravno prema Zagrebu da pogledaš svoju majku,

sestru i njezina muža prije nego ideš u Zvečar?

- Nikako! To nije moguće. Draženić me čeka. Zar da mi spočitne kukavštinu? U

proljeće ću se vratiti u Turopolje, prije nikako.

Upravo su vojvoda Iločki i Damir htjeli da idu k banu, kad im dođu u susret

plemići i saopće što se vani dogodilo između Arbana-sica i Satmarija. I

Arbanasić dolazi k njima i saopćuje svoj razgovor s Budimcima te navijesti da je

taj htio otići grofu Kegleviću.

- Čujete li? - usklikne Jelenko. - Nije došao samo da mene

pozove na borbu s Draženićem, nego ima za Draženića isprositi gro-

fovu kćer?! F &

29

- Dvije ljubavi, a svaku ti hoće oteti Draženić! - veli Damir Jelenku.

- Ostavite to, gospodine Damire. Sada mi je najvažnije da izvršim svoju vitešku

dužnost.

- Dobro. Neka bude kako želiš. Da sam na tvom mjestu, otišao bih prije grofu

Kegleviću i obavijestio ga da se bijes s Draženićem. To će biti grofu najbolji

dokaz kako su ga htjeli u Budimu iskoristiti protiv nas.

- Ni za što na svijetu ne želim ga o tome obavijestiti. Molim vas, donesite mi

banovu privolu. Ne želim da oni tamo dugo čekaju.

Smjesta su otišli k Petru Berislaviću da mu razlože o dolasku budimskih plemića

i o Kuševićevoj molbi. Berislavić sam spomene dvoboj Arbanasića pred dvorom:

- Ponajprije treba riješiti stvar između Arbanasića i te dvojice. Misleći da se

to biju naši, zaustavio sam ih. Vrlo mi je mrska takva viteška zadovoljština.

- Dopustite da to riješimo nas dvojica. Mislim da ćete vi otpustiti Kuševića, a

umjesto njega, odrediti nekog drugog. Jelenko svakako mora ići.

- Onda neka ostane ovdje zagorski plemić Šimunić i turopoljski mu drug Pogledić.

Vjerojatno će on uzeti Arbanasića sa sobom. Ipak je čudno što Draženić zove na

mačeve Jelenka Kuševića, sada kad je Jelenko doživio slavu i toliko se istaknuo

na bojnom polju. Ne vidite li u tome neprispodobivu drskost?

- Draženić se zapravo i ne kani pobiti s Kuševićem, već lukavo riješiti svoj

časni dug. Pozvao je Kuševića na putnu postaju primorskih velmoža kamo će doći s

njime i njegov rođak Carević. A taj stari neće nikad dopustiti bitku i bilo kako

obojicu izmiriti. Verbeciju je stalo do toga, osobito da mu nećak ne vuče

sramotu od neuređenih časnih računa.

- Znam. Na žalost, još i danas, kao i u srednjem vijeku, traži se od mlada

čovjeka krvavi obračun.

- I hrvatsko i ugarsko plemstvo zna da se između Draženića i Kuševića jednom

mora iskupiti založena riječ.

- Ali Draženić je kukavica - naglasi ban - a ipak zove Jelenka?

- Baš zato, svijetli bane, što je Draženić kukavica ne želi stupiti pred

Kuševića s mačem u ruci, ali ga zove baš na tu velikašku postaju sada, kad svi

kreću svojim kućama s bojnog polja pa će tamo biti mnogo gospode. Jasno je: pred

njima ne bi se usudio Draženić stupiti bilo kome na megdan. On hoće imati

odlične svjedoke kad Draženićev rođak Carević bude obojicu pomirio. Naravno,

Draženić se isprsuje kao da on o tom i ne sluti i želi steći ugled viteza time

što ga zove, tobož, pred toliko odličnika na mačeve.

- Vi poznajete Draženićeva rođaka Carevića?

- Jest. On očito ima neku naročitu osnovu kako bi pomirio obojicu a, naravno, i

svi velikaši koji će stići istodobno na postaju još će mu pripomoći. Tako se ima

shvatiti taj Draženićev poziv.

30

S Jelenkom nikad neće stupiti u borbu.

- Recite gospodinu Jelenku --veli ban - ako mu dadu čestitu zadovoljštinu i ako

ga Draženić za uvredu zamoli za oproštenje, tada bih mu preporučio da svakako

prihvati pomirbu. Neka čuva snage za neprijatelja. A onda, Draženić je izdajica,

zapravo, ne bi Kušević smio ni poći na njegov poziv.

- Kad bi Jelenko rekao da Draženić nije dostojan stati pred njegov mač, širio bi

-o njemu glasine da ga se boji. Tu se ne može ništa. Napokon, svijetli bane,

valjda se vi ne bojite da bi Draženić mogao Kuševića makar samo raniti?

- Ne mislim da bi Kušević mogao biti pobijeđen. Moja je bila dužnost sve

izložiti vama koji ste njegovi zaštitnici. A sada odlučite sami. S moje strane

moram dati privolu.

Malo vremena iza tog razgovora izišao je Kušević opet iz kraljevskog dvorca i

javio Draženićevim pratiocima:

- Sutra putujem na putnu postaju Zvečar. Kako znate, put je dalek, a može biti i

dalji, bude li loše vrijeme. Osuši li sunce puteve, neće nitko čekati moj

dolazak.

- Treba dobro proračunati - veli Šatmari - koliko vremena treba za dobre puteve,

a koliko za loše. A onda gospodine Kuševiću, ostavljam svojeg vodiča iz

Primorja, nalazi se u službi Draženićeva rođaka Carevića. Taj točno zna svaki

prijeki put kojim biste mogli poći da uzmognete što prije onamo.

Kušević nije obratio nikakve pažnje na tu ponudu, nego pozove glasnika u

turopoljski šator da sve potanko ugovore i ustanove rok sastanka.

Arbanasić je prosvjedovao, tražeći da svrši obračun sa Šatmarijem. Ali ovaj

očito nije imao volje nastaviti borbu s Turopoljcem. Mora se što prije vratiti

Draženiću jer mu je odredio mjesto i rok do kojega ima stići s odgovorom.

Šatmari ne sluti Draženićeve namjere s Kuševićem, ali zna da mora stići na

vrijeme.

Odmah predloži mirno rješenje spora. Dok o tome raspravljaju, svi se plemići

pred dvorcem digoše na noge. Iznenađeni opaze grofa Keglevića s pratnjom kako se

uspinje uzbrdo. To ih iznenadi, pa svi pohitaše prema velikašu. Stariji ga

pitaju zašto dolazi, kad se već s njima oprostio.

- Zar se dogodilo nešto važno?

- Ništa se nije dogodilo - odgovori grof - ali moglo bi se dogoditi. A mislim,

kad bi se to zbilo, svima bi priredilo veselje.

Pogledali su nehotice Jelenka. To ga ljuti, pa se okrene i ostavi drugove.

Dotle grof silazi s konja. Brzo se proguraju k njemu Šatmari i istvanfi i

smjerno mu jave tko su i odakle su došli.

- S Verbecijem nemam baš nikakva posla - reče grof. ~ Ali, uzvišeni gospodine

grofe, Draženić šalje . . .

- Hvala, ne želim čuti o njemu!

I grof se okrene, ostavi Budimce i uputi se u dvorac. Damir

31

moli hrvatske plemiće neka obuzdaju smijeh što svima treperi na usnama.

- Treba pokazati gospodi da nismo samo smjeli i drski u borbi, već smo i uljudni

domaćini. Sad im valja dati hrane i konačište ako hoće. Ako ne, prosto im je

otići kud ih volja.

Prihvatili su taj prijedlog i razišli se.

Kušević s glasnicima svojeg protivnika ugovara potankosti oružanog sukoba. Tada

ga Šatmari još jednom upozori na vodiča koji će ga voditi najboljim putevima

među brdinama i gorama sve do Zvečara. Kušević mu upravlja nekoliko pitanja, a

on mu zajamči da pozna svaki puteljak i sve smjerove kojima bi mogao što prije

stići do dogovorene postaje.

- Htio bih najkraći put - veli Kušević - makar morali prolaziti i najužim

stazicama. Dosta je ako konj ima prostora, želim se što prije vratiti na

bojište.

Uskoro bilo je sve ugovoreno. Budimski plemići, postiđeni i posramljeni

vladanjem grofa Keglevića, odluče još danas otići. Odbili su svako gostoprimstvo

i ostavili s pratnjom Vranduk.

JELENKO I VOJANA

Tek što je Keglević proboravio kratko vrijeme u dvorcu, izađe vojvodin sluga i

javi Jelenku da ga zovu Damir, vojvoda i grof Keglević na važni razgovor. Mladić

je oklijevao, razmišljao, a kad je stigao i drugi glasnik, uđe u dvorac. Svi su

drugovi pošli za njime sve do veže.

- Ej, kreću svatovi! - šapću mladići među sobom.

- Sreću ima taj naš Jelenko! Dosta je prepatio od one nadute županove kćeri.

- Zna li on da je otišla u samostan?

- Nismo o tom s njime govorili. I gospodin Damir je rekao neka ne počnemo

razgovor o njoj.

- Vojvoda Iločki i gospodin Damir Brezovički baš se jako trse da bi Kušević

dobio Vojanu - pripovijeda Cvjetko Šimunić.

- Baš zato će iz ovog dvorca izaći kao budući zet grofa Keglevića.

- Samo ne tako glasno! Uvijek se ljutio kad smo govorili o Vileni, ljutit će se

i sad ako čuje da govorimo o Vojani. Ni s Da-mirom, ni s vojvodom neće govoriti

o tome.

- Ljudi - tiho će Arbanasić - nema toga tko bi mogao kazati da je naš Jelenko

učinio samo korak za nevjestom bogata i visoka roda. To ne može nitko reći. Kad

sam bio gore s njime na kuli, uvijek se držao po strani. Istina, lijepa je

Vojana neprestano kriomice pogledavala k njemu, a on kao da to ne opaža. Sigurno

32

mu je bilo drago - moralo mu je mlado srce usplamtjeti za njom, baš nije htio da

se oda. I dobro je to učinio. Da znate, stara je grofica često jako vidljivom

Ijutinom promjerila svoju kćer. J _ To je Verbecijev poslanik Šarkanji smotao

staru groficu. Čuo sam sve kako je bilo. Već je stara pridobila i grofa da

Vojanu obeća Draženiću.

- Zna li to Jelenko? - pitaju mladi ljudi. _ Ne veli ništa, a kako ne bi znao!

Govorilo se o tome svuda nakon odlaska gospodina Šarkanjija.

- Dakle, htjeli su dati Vojanu Draženiću?

- Jest, tako je bilo, a kad su doznali tko je Draženić, grof je odustao.

- Eh, da sam ja Jelenko, pokazao bi mu zube! Obećavao je djevojku izdajici, a

sad prima u prosce slavnog junaka?!

Svi su se skupili oko Šimunića koji se ljuti kao da se sve to tiče njega.

- I ja bih grofu odgovorio što ga ide! - potvrdi Arbanasić.

- Baš je zaslužio. Tamo gore u kuli jedva je s nama govorio. Dakako, mi smo

maloplemići, pa otkud bi on s nama raspravljao o pametnim stvarima? Ali je morao

poštivati u našem Jelenku hrabrost i junaštvo kojim je on stekao slavu. To me je

baš ljutilo. Bio sam uvjeren: neće Jelenko dobiti Vojanu.

- A djevojka? Kako je bilo s njom?

- Kako je bilo? - nasmije se Arbanasić. - Izgubila je srce na mladom junaku, to

se nije moglo nikako prikriti. Njezina je sreća što se sve otkrilo prije nego

što su je vjenčali s onom izdajicom. Tako je sve dobro prošlo. Keglević je

pošten čovjek. Čim je doznao što je to bilo s Draženićem prije dvije godine,

bilo je svršeno!

- Sad je došao da Jelenku ponudi kćer?

- Da sam ja Jelenko, osvetio bih se grofu i rekao što ga ide, pa makar kako

ljubio Vojanu.

- Odbio je ne bi, na koncu ni ti! - okrene se Arbanasić svojem prijatelju

Poglediću. - Ali bi grofu malo zapaprio pod nosom.

- Uvijek je bio Jelenko gospodar svojeg srca. To smo vidjeli kad je ljubio

Vilenu. Ostao je tvrd kao kamen. Učinit će to i sada. Neće on više nikad

dopustiti da mu kažu što mu je nekoć rekla Vilena. Jelenku ne treba krpati

siromaštvo!

Sve više grnu plemići oko onih koji raspravljaju o Kuševiću. I oni iz Zagorja,

iz zagrebačke okolice, iz daleke savske ravnice i Slavonije. Mladiće zanima

povijest ljubavi proslavljena junaka, pa razgovor Turopoljaca probuđuje sve više

njihov interes. Sve ispituju oni iz udaljenih krajeva koji nisu ni slutili da se

oko Jelenka smotala takva ljubavna pripovijest, jedna stara i druga nova.

Mladi ljudi upijaju ljubavnu priču Jelenka i Vilene poput slatkog vina koje i

njih opaja, doživljavaju sve boli svojega druga i suosjećaju s njime. A onda

prelaze na ono što se danas događa oko njega.

33

3 GORDANA XII

- Lijepa Vojana izliječila mu je ljubavne rane i zasladit će mu život - reče

Šimunić.

- Bit će to divan par!

Nehotice se svi okrenuli prema dvorcu, odakle očekuju Jelenka Kuševića.

- Prijeći će preko tog praga kao vjerenik lijepe Vojane! Je li?

- pitaju plemići Arbanasića jer ga smatraju najviše upućenim u Jelenkove tajne.

- Bit će joj vjerenik, ni časa u to ne dvojim, ali znate - opet će tiho - samo

ne vjerujem da bi se već danas zaručio. Neće on objeručke prihvatiti grofovu

ponudu. Na to bih prisegao! Sigurno će Jelenko gospodina grofa poučiti da je

najveće bogatstvo i najuglednije visokorodstvo poštenje, vjernost svojoj

domovini i slava koju stječe junak u obrani svoje zemlje.

- Zar će Jelenko zadati Vojani bol i odbiti njezinu ruku?

- Ostavite to, zna Jelenko što radi - ne da se on poniziti ni od grofice. A tko

zna, ljubi li ga ona istinski? Možda joj se hoće slave kao i Vileni?

- Ako to želi, onda joj se želja može ispuniti.

Sad su njihove misli i osjećaji usredotočeni u novom Jelenku Kuševiću, u

povijesti njegove nove ljubavi. Vesele se u nadi da će mladić naći nagradu.

- Za sve će ga odštetiti lijepa Vojana!

- I u nje je plava kosa i u nje su plave oči, a srce puno ljubavi. Više ne može

tražiti - sa zadovljstvom primjećuje Šimunić, gledajući Turopoljce.

Potvrđuju i oni i svi koji su slušali.

- Dugo ne dolazi - primijeti netko.

- Kad izađe, budite pametni i šutljivi, ljutilo bi ga kad biste ga pitali. Treba

čekati dok nam sam kaže što je - upućuje Arbanasić.

Povukoše se od veže dvorca, ali razigrana njihova mlada mašta i dalje stvara

prizore i slike o budućoj sreći njihova druga.

Onkraj vrata u sobi, u kojoj konače vojvoda i Damir, sada slušaju grofa

Keglevića koji im tumači:

- Uzalud sam razlagao Vojani da mi je nemoguće opet otići u Vranduk kad sam se s

vama svima oprostio pa će svatko pitati: zašto sam došao ponovo? Djevojka me

toliko molila da sam napokon popustio. Čim sam se uspeo na ovo brdo - razabrao

sam: svaki od plemića zna što me vodi opet k vama.

- Nije ništa nečasno, gospodine grofe - umiruje ga vojvoda.

- Ponos mi ne dopušta svoju kćer nametati Kuševiću, a on se zapravo uvijek držao

po strani i nije ni riječi spomenuo Vojani što osjeća.

- Jelenko je, ne samo ponosan, već tvrdoglav, gospodine grofe

- upućuje Damir Keglevića. - Prije će svisnuti nego se odati. A zapravo što je

tražila vaša kćerka? Da odete Kuševiću?

- Jest, ali ne radi toga da bih ga što pitao, nego je željela da mu kažem da su

mu vrata našeg dvorca otvorena kad god zaželi,

34

da mu zajamčim svoju gostoljubivost. Ostat će ovdje do proljeća u cičoi zimi ne

može biti boja niti straha od Turaka, pa bi mogao koje vrijeme proboraviti kod

nas u dvorcu osobito božićne blagdane. Evo to bih ponudio svakom kapetanu kojeg

biste ostavili ovdje kroz zimu, samo nemam snage to kazati Kuševiću.

- Zato što ste ga malo cijenili kad je bio kod vas na kuli, zar ne?

- Istina je, Damire. Ja sam Vojanu mislio udati za Draženića, ne sluteći kakva

je to golema hulja i što kani Verbeci. Kad sam doznao što je, nisam bio ni

najmanje u brizi da ne bih našao Vojani pravog muža. Zaprosili su je grof Ivan

Karlović i mladi Kružić. No ona je sebi utuvila u glavu Kuševića. I eto,

popustio bih da je mladi kapetan istinski ljubi. Možete li mi vi nešto o tom

reći?

- Jelenko nikome ne odaje tajnu svoga srca.

_ Sve se bojim: dok Vojana uzdiše za tim mladim kapetanom, on nosi u srcu Vilenu

Berislavićevu. Želim od vas čuti što je s njome i kako. Vi ćete mi, gospodine

Damire, to najbolje razjasniti.

- Nikad mi Jelenko nije priznao da uistinu ljubi Vilenu, ni onda kad ga je taj

osjećaj zapravo zaludio. Sad su prošle dvije godine. Našao sam ovdje Kuševića

znatno promijenjena, a sve dokazuje da je potpuno izliječen. Jednom sam pred

njim nešto nabacio o tome i opazio da se ne varam.

- Prisegao bih, ljubi Vojanu - veli vojvoda - ali vi ste svojim držanjem,

gospodine grofe, postigli da je nije zaprosio.

- Da je zaprosio Vojanu, vi biste ga bili odbili - primijeti Damir.

- Ne tajim, odbio bih njegovu prošnju i ne bih ga nikada pozvao u svoj dvorac.

Sad popuštam svojoj kćeri - i protiv svoje volje - jer vidim: taj je mladić

ponosan na svoju slavu. Zato sam se požurio do vas, dok ste još ovdje, da mi

pomognete.

- Od svega srca - veli Damir, a vojvoda se priključi.

- Samo je pitanje: što tražite od nas?

- Ne bih želio da ga pitate kani li zaprositi moju kćerku ili ne. To bi mene i

moju Vojanu ponizilo. Recite mu da je stigao u moj dvorac iz Budima neki drugi

glasnik i pokušao nove spletke protiv Petra Berislavića. Zato sam pohitao dolje,

a tada sam banu ponudio gostoprimstvo u mojem dvorcu, za njegove pouzdanike koji

će ostati na čelu vojske, a kad ste rekli da je Kušević taj koji ostaje ovdje,

tada sam vam rekao: i njemu su otvorena vrata dvorca. Hoće li on prihvatiti to

gostoprimstvo ili ne? Ako prihvati, onda neka bude kako bude. Imat će prilike

sastati se s Vojanom. Ona je zaželjela P°zovem odmah, ali to neću učiniti, oholi

plemić mogao bi

ti. Sad vam je jasno što imate učiniti, a da me ne ponizite.

- Kad bi Jelenko danas zaprosio Vojanu?

- Onda mi ne bi bilo drugog puta nego oboje blagosloviti.

- Smijem li ga pitati što kani?

- Ponizit će me.

Damir

- Prepustite sve meni.

preuzme na sebe zadaću da sve to izvrši vrlo oprezno,

35

3 *

pa ostavi vojvodu s grofom i dade pozvati Jelenka u dvorac.

Dočekao ga je vrlo radoznalo, pozorno promatrajući njegovo lice, ne bi li u

njemu našao trag uzbuđenja. Moralo mu je biti jasno da ga zove radi grofa

Keglevića, a to ga mora razbuditi. Odmah se Damir uvjeri da Jelenko ulazi vedar,

miran. Dobro se drži. Hrabar je, misli mladi muškarac, dok ga Jelenko pita:

- Nešto me hitno trebate, gospodine Damire?

- Odlučio si sutra putovati s nama?

- Zar vam to nije pravo?

- Naprotiv, vrlo je dobro i mudro što putujemo zajedno. Nema razloga zadržavati

se dulje ovdje, kad moraš na Zvečar. Gospodin ban raspravlja s Keglevićem.

Zamisli što se desilo: Verbeci je poslao k njemu opet neke glasnike da nastave

svoje spletke. Ali grof ih je bacio van i pohitao ovamo da uputi bana što mu se

opet sprema. Je su li Draženićevi glasnici otišli?

- Požurili su se javiti Draženiću moj dolazak.

- Onda ne možemo više od njih ništa doznati. Nego, čuj. Keglević je ponudio banu

da svi njegovi kapetani mogu naći otvorena vrata u njegovu dvorcu. Dakle, reci

Poglediću i svojim drugovima koji će ostati ovdje neka se posluže tom ponudom.

Sad nema nikakve pogibelji od neprijatelja. Da, još nešto, moj mladiću - rekao

sam grofu u razgovoru da si ti postavljen za prvog kapetana nad svima - da vidim

što će na to. I znaš što je rekao? "Samo se po sebi razumije, kapetan Kušević je

prvi kojemu je moja kuća otvorena". Ban je za tebe prihvatio poziv. Pazi, ne bi

bilo lijepo da ga uvrijediš, Jelenko, bude li on još jednom i tebi opetovao svoj

poziv.

- Učinit ću ono što zapovijedi svijetli ban.

- To je pametno, Jelenko. Pričini se kao da ne znaš da je grof bio nakanio

Vojanu dati Draženiću. Time bi mogao pobuditi sumnju da ti je Vojana odala tu

tajnu, a zapravo nitko do nje to i nije znao.

- Kad se vratim i zapadne duboki snijeg, ukonačit ću čete kako treba i uputiti

se s drugovima u dvorac grofa Keglevića.

- Dobro je to, već i zato što bi djevojci zadao boli, odbijajući poziv. A to

nije zaslužila.

- I nije!

- Ban dugo raspravlja s grofom, dakle, pruža mi se lijepa prilika s tobom

govoriti nasamu. Nećemo se putem nigdje naći tako sami. Zato te pitam: bih li

rekao tvojoj majci sasvim tajno da ćeš, možda, uzeti Vojanu?

- Gospodine Damire, dok sam boravio gore u grofovoj kuli, jedva me je pogledao.

Osjetio sam predobro njegovo omalovažavanje, a grofica me je svojim pogledima

obasipala mržnjom. Sve sam ja to dobro uočio. Znam što misle o takvom proscu

kakav sam ja.

- Ti znaš da te njihova kćer ljubi.

- Ne znam.

- Svi to znaju. Kad budeš boravio u dvorcu, saznat ćeš i ti - veli Damir, a

Jelenko odgovori:

- Vidjet ćemo.

36

_ Dakle, što je sada tvoja nakana? _ Da se što prije nađem s Draženićem. _ Nećeš

prihvatiti pomirbu ako je ponude?

- Biste li prihvatili vi?

- Nikada!

- Onda vam je sve jasno. A u Zvečaru bit će naši primorski knezovi i oni moraju

pristati uza me, ne smiju zagovarati prijedloge o pomirenju. S Draženićem moram

obračunati. Danas želim to više nego ikada. Moram ga kazniti.

- I za Vojanu?

- Nikad je nije vidio, možda, i nije kriv što su je namijenili

njemu.

- Jelenko, ljubiš li Vojanu? Povjeri se meni.

- Vi biste nastojali grofa smekšati prema meni da mi steknete njegovo

uvažavanje? Rekao sam: ako stupim pred grofa kao prosac, moram steći njegovo

uvažavanje svojim djelima, bit ću ravan njemu i njegovoj kćeri potpuno po svojoj

vlastitoj snazi. Ne želim da itko za mene prozbori jednu jedinu riječ. Pokazat

ću da ne želim biti primljen od milosti, ni od grofa, niti od nje. Znam što mi

je sada činiti - a sve drugo bit će samo posljedica.

- Izgleda - ti se na nešto spremaš? Ubiti Draženića u dvoboju?

- Odazvat ću se samo njegovu pozivu, a sve ostalo ne mogu predvidjeti.

- Što onda ako Vojana čezne da joj pošalješ barem kakav dokaz da misliš o njoj?

- Ako čezne za tim, mora se strpjeti.

- Prije nego sutra kreneš na put, hoćeš li joj poslati poruku?

- Recite, gospodine Damire, smije li mladić poslati poruku djevojci ako nije

isplatio svoje časne dugove? Dakle, prije svega dužnost mi je pobiti se s

Draženićem koji me zove na borbu. To dugujem svijetu, a sebi dugujem još više:

moram steći uvjerenje do kraja života da se nisam nametnuo nikome i da me nije

žena podigla k sebi. Dosta sam jednom doživio poniženje. Drugi put ću prije

umrijeti nego dopustiti da me to zadesi.

~ Razumijem te. Držiš na uzdi svoje srce, da te ne bi zavelo pnje nego što budeš

potpuno ravan grofu i njegovoj kćeri. Zato, nioj mladiću, neću te više pitati

dok sam ne progovoriš, a grofu ću kazati da primaš s drugovima njegovo

gostoprimstvo.

~~ Kako je to naredio ban. Drugo mu ne recite ništa. Ni to ne recite da idem na

poziv Draženiću. Neka saznaju onda kad sve bude svršeno.

. mu nije ništa rekao ban, neće saznati ni od mene i

vojvode. Želiš li možda da te pratim u Zvečar?

A- ~ Nikako. Vas nestrpljivo očekuje Gordana i vaša obitelj. Bit

ee u Zvečaru dosta naših knezova koji odlaze svojim kućama, pa

"* prisustvovati prijedlozima za pomirbu ili prisustvovati borbi.

. ~~ P°bro, Jelenko. Razuman si baš tako kao što si hrabar i smion. Sve što si

mi rekao, učinio bih i ja. Idi, danas moramo

37

rano leći da sutra krenemo odmoreni na put.

Damir se vratio grofu Kegleviću i saopćio mu:

- Jelenko je vrlo spremno prihvatio vaš poziv za sebe i drugove. Sutra će poći s

narna da posjeti svoju majku u Turopolju, a zatim će se vratiti i ravno doći u

vaš dvorac.

- Mislite li da uistinu ljubi moju kćer?

-- Gospodine grofe, smrtno sam ljubio Gordanu, a nitko nije mogao od mene

iznuditi priznanje. Čini mi se, i s Kuševićem je tako. Očito on zna što ga

dijeli od vašeg visoka roda i bogatstva. Prepustite sve sudbini. Kad dođe u vaš

dvorac, riješit će se sve onako kako bude najbolje.

- Zadovoljan sam što je tako spremno prihvatio - veli grof. Ta će vijest Vojanu

radovati, a to mi je bila jedina želja.

Vrata dvorca se otvore. Jelenko izađe preko praga. Spazio je drugove i

nasmiješio se. Pogled mu je vedar i bistar. Čini im se da je u njega ušla neka

tajna radost. U pogledu tamnih očiju odsijeva neki pobjednički žar. Visoko je

čelo glatko i vedro.

Njegovi drugovi šapću:

- Gledajte kako se sav promijenio. Svršeno je! Vjerio se.

- Možda još nije, neće tako brzo popustiti - šapće Arbanasić. - No, svakako se

nešto dogodilo i rasvijetlilo mu dušu,

- Blizu je svoje sreće. U to nema ni najmanje dvojbe - primijeti Šimunić. -- Ako

je naoko ostao tvrd - to bolje! Neka grofovska obitelj ne misli da su mu

iskazali počast ako mu dadu kćer.

- Ni riječi više o tome - opomene Arbanasić. - Primijetio bi da raspravljamo o

njemu.

Veselo oslovi Jelenko drugove i pozove ih da se opreme za sutrašnji put.

Pola sata iza toga već je Keglević uzjahao konja.

Svi se sakupiše oko njega. Tu je i Jelenko. Sa svojim drugovima pozdravlja na

odlasku grofa. Ovaj se nešto pozornije zagledao u mladog kapetana.

"Na odlasku je svakako prijazniji nego što je bio kad sam stigao. Da ga još

jednom sam pozovem u dvorac?"

I promotri Kuševićevo lice. Iz svake mu crte zrači ponos. KegJević to smatra

ohološću.

"Takav maloplemić i eto, koliko diže glavu! Kao da je ravan sa mnom. Zašto je

Vojana bacila oko baš na njega? A nije čudo. Lijep je i pristao. Baš ima krasne

oči! Što da radim?"

Ipak, odluči da mu neće ništa kazati, već jedino prijazno uzvratiti pozdrav. I

reče srdačno:

- Do skorog viđenja, gospodine kapetane.

Okrenuo je konja i pojahao dolje. Svi oni oko Jelenka osjećali su da to budući

tast zove svojega zeta. Ali se nitko ne usuđuje ništa primijetiti.

38

Ostali dio dana prošao je u veselom spremanju vojske hrvatskog

hana na odlazak kući. , .

Prije nego što su legli, donio je Jelenko Damiru pismo zape

čaćeno sa četiri pečata. .... "

_ Kako? Ti putuješ s nama, a pružaš mi pismo?

_- Putem ne bih imao gdje napisati ono što mi je na duši.

Pomnije pogleda mladog junaka i zakima;

- Kome si upravio to pismo?

- Majci Smijete joj predati samo ako me zadesi smrt.

- Vidim, obilaze te slutnje. I meni je tako bilo kad sam odlazio

prije dvije godine u Bosnu na bojno polje. Istina, zamalo me stigla

smrt, no ipak sam tu. ^ .,

- Nema traga slutnjama. Svjestan sam pobjede nad Drazemcem, ali opet bilo bi

nesmotreno kad bih mislio da mi se ne može izmaknuti oštrica i prekasno stići na

obranu. To se dogodilo i takvima koji su mnogo bolje upravljali mačem od mene. A

napokon, dvije godine su prošle što sam ovdje, pa nisam vidio majku ni sestru i

neću ih vidjeti prije nego što krenem u tu borbu. Bilo bi im strahovito teško

kad bi pao u borbi, a da im ne ostavim nekoliko poruka u pismu. Osim toga, moram

odlučiti kome ostavljam sve što imam. I onu škrinju Što je nosi Žarko mojoj

kući.

- Dobro si učinio. Ta škrinja tvoja je čast kojom će se ponositi čitav tvoj rod

u daleka pokoljenja.

Do njih dopire pjevanje mladih ljudi ispred dvorca. Njihova su srca puna veselja

što se opet mogu vratiti svojim domovima.

- I moje srce pjeva - primijeti sada Damir. - Vidjet ću Gordanu! Ova me misao

diže do nebesa.

NA PUTU

Draženić s pratnjom već je prešao Dravu, prespavao u Varaždinu, a drugi dan

ujutro krenuo dalje.

Žuri mu se da što prije stigne na postaju Marof gdje bi ga morao dočekati njegov

glasnik Petar s pismom od Gordane. To će niu objasniti da li ga uistinu zove ona

ili je poziv zamka njegovih neprijatelja koji mu se kane osvetiti što je uništio

Vilenin život.

Poslije podne, negdje daleko na lijevoj strani ceste, Draženić spazi dim.

Zaustavio je pratnju i istražuje otkud to.

- Da nema tamo kakva cesta kojom možda dolazi moj glasnik?

- pita Lučića.

- Od Zagreba može se samo s ove strane. To je baš nasuprot

- razjasni Lučić.

- Sto onda znaci taj dim?

- Od jahača ne može biti, jer, eto, vidite, neprestano se dimi

39

na jednom mjestu, a konjanik stvara dugu crtu praha koja se sve više produljuje.

A taj se dim ne miče- I kao da nije prašina.

Nastavili su put.

U susret im dođoše neki jahači.

Po odijelu su prepoznali da su službenici vlastelina varaždinskog dvorca i

zaustavili ih. Draženić ispituje ljude kakav je to dim. a oni mu razjasne:

- Tamo iz zemlje izvire vrela voda,

- Vrela? - čude se i Draženić i Lučić,

- Kažu naši gospodari da su tamo u staro doba imali Rimljani svoje toplice i

sada su još tamo široke i duboke jame odakle izvire voda. Toliko je vrela da bi

smjesta čovjeka nestalo da padne u vodu. Skuhala bi ga.

Draženić krene dalje, a Lučić usklikne:

- Da smo bar KuŠevića namamili ovamo! Nestao bi u kipućoj vodi! Što mislite

gospodaru?

- Zar si lud? Ne znaš moje želje?

- Da ga bacimo u vrelu vodu svršili biste s njime.

- Što će mi osveta ako ga nestane? Želim osvetu koju će on nositi dok živi.

Jest, neka živi i neka trpi, to je ono što ja želim. I pri tom ostajem.

U sumrak su stigli u selo. Na početku uz cestu prizemna zidana zgrada.

- To je, gospodaru, putna postaja Marof. Tu ćemo prenoćiti.

- Tu nas je imao čekati Petar. Ne vidim ga. Da je stigao, već bi on meni došao u

susret.

I stade kleti, opazivši da nema njegova glasnika. Krčmar i njegovi ljudi

dohitili su do bogatog gospodina koji putuje s tako sjajno opremljenom pratnjom.

Odmah ponude gostima svoje usluge.

Prvo je bilo Draženiću da ispituje za glasnika.

- Milostivi gospodine, ne bi još ni mogao doći, jer su se svi potoci s one

strane prema Zagrebu razlili. Sve je u vodi. Nema tog glasnika koji bi se usudio

zatjerati konja u tako duboku vodu i blato. A baš zato nije bilo s one strane

nikoga. Sada je opet sunce, osušit će se putevi. Neka vaša milost bude

strpljiva.

- U mojoj je duši potop žuči - reče Draženić kad je sjeo sa svojim kaštelanom u

sobu k večeri. - Tko zna kako ću dugo čekati Petra?

- Doći će ako pismo Gordane nije zamka.

Premda su bili umorni, Draženić nikako nije mogao na počinak. Što je bliže

Zagrebu, to ga više muči tajna Gordanina poziva. Da prikrati vrijeme, ponovo

raspravlja sa svojim kaštelanom o zasjedi koju je zasnovao protiv Jelenka

KuŠevića. Sto puta opetuje sve ono što su već davno utanačili, izradili svaku

kretnju, svaki korak.

- Sve je tako točno određeno, gospodaru, da mi ne treba ni misliti. Smišljeno je

sve u tančine.

- Samo pazi da ga tvoji momci ne bi ubili. Mrtva ga neću, već živa i slijepa! To

je ono o čemu sanjam dan i noć.

40

I sanjao je o tom puna dva dana, kadli podvečer upozori Draženićev momak da

dolazi neki konjanik.

Kad se približio ne nekoliko stotina koraka, Draženić usklikne:

- To je plemić Andraši, sin starog ujakova prijatelja. Očito dolazi iz Budima.

Nešto se dogodilo. Da nije umro kralj?

Konjanik stane pred postajom i skoči sa sedla. Draženić mu

ide u susret.

- Dolaziš iz Budima? - pita ga iznenađeno.

- Nosim ti važnu poruku uzvišenog gospodina ujaka.

- Poruku? Što se dogodilo?

- Šarkanji je stigao iz Bosne u Budim.

- A nisam ga sreo. Kako to?

- Kako bi ga sreo kad si skrenuo s puta u Hrvatsku, dok je on putovao ravnim

putem. Pravo je slutio tvoj ujak da si morao ostati u Hrvatskoj i naložio mi

neka jurim dan i noć, jer zna - pošto te nije sreo Šarkanji, odjurio si prema

Zagrebu.

- Zašto te šalje moj ujak?

- Da ti javim što je gospodin Šarkanji donio iz Bosne.

- Lako je pogoditi. Za bana je postavljen grof Keglević, a vjerenica me čeka.

- Dogodilo se obratno. Hrvati su ružno primili gospodina Šarka-njija. Grof

Keglević odbio je bansku čast i govorio u slavu Petra Berislavića.

Draženić ne vjeruje. A opet dobro poznaje mladog plemenitog sina gospodina

Andrašija. Taj ne može lagati. Sad mu mladić javlja još težu vijest:

- Još ti poručuje ujak da smjesta zaustaviš put u prosce grofici Keglević jer će

te neprijateljski odbiti.

Dakle, ipak sramotni poraz?! Odmah plane na krivca:

- Što je to učinio Šarkanji? I vraga je znao prevariti usred pakla?

- Uzvišeni je gospodin isto tako rekao i strahovito se ljutio. Sva su se gospoda

oborila na Šarkanjija, ali se on brani da su Hrvati svi kao jedan, ne može

nikoga predobiti za sebe. Sve se bojim, Draženiću, svi ćemo mi oko gospodina

Verbecija ostati na suhom. Nijedan Hrvat neće s nama.

- Ja neću dobiti za ženu groficu Keglević? Ja da budem odbijen? Djevojka bi se

pomamila za mnom da me vidi! Treba da idem!

- Tvoj ujak ti poručuje da nikako ne nastaviš put i da se smjesta vratiš.

- Vratim? Ne, sada još ne mogu, imam još obaviti posao u Hrvatskoj. Vrati se

sutra u Budim i kaži ujaku da se vraćam, ali ne mogu tako brzo sa svojom velikom

pratnjom kao što možeš ti s jednim konjem.

- Bio sam ti uvijek vjeran prijatelj. Ne smiješ ostati ovdje, gospo-Verbeci mi

neće nikad oprostiti ako dođem bez tebe. Radije n oslatl ovdje. Ipak,

opominjem te, nije dobro jahati ovuda gdje °gu svaki dan zateći hrvatski

plemići, velmože i njihovi pristaše.

41

_ U Brezovici?

_ Baš tamo. Došao sam podvečer. Rekoh; želim govoriti s •spodaricom. I

odveli su me k njoj pa sam joj kazao sve što god

I Lučić se pobojao Verbecijeve kazne i nagovara Draženića da se vrati, pa mu

šapne:

- Ja ću Kuševića okupati u onoj rimskoj kipućoj vodi. Idite! Bijesno odbije taj

savjet:

- Neću u Budim dok ne dočekani svojeg glasnika Petra.

- Ako, umjesto njega, dođu vaši neprijatelji? - upozori Lučić.

- Dva dana još čekam. Ako se Petar ne vrati, onda je izgubljen - zarobiše ga.

Ako stigne, nitko me neće zadržati da idem kam" sam odlučio. O tome ti sad ne

mogu ništa kazati, Andraši. Radi kako znaš. Ja ne idem.

Zatim je ponudio budimskom plemiću jela i pića i poslao ga spavati, a on sjedne

raspravljati s Lučićem.

Šarkanjijev poraz još više raspali Draženića protiv Jelenka:

- Sve je kriv on! Zar bi trebalo mojem ujaku toliko se natezati s Hrvatima da me

Kušević nije razotkrio pred turopoljskom općinom? Danas bih se banio po

Hrvatskoj. Znao bi sve što kane i što misle, pa Vileni sve bi ih priveo ujaku.

Netko žestoko lupa na vratima. Obojica slušaju. Rekli su krčmaru da nikome ne

otvara. Zato su sami izašli na hodnik i pitaju:

- Tko je vani?

- Glasnik Petar.

- Njegov glas! Otvori brzo! - odredi Draženić.

- Prije ću pogledati kroz prozor, gospodaru, da tko ne dolazi za njime.

U mraku nije vidio nikoga. I Petar ustvrdi da je sam. Otvorili su. Blatan i

mokar ulazi u sobu Draženićev glasnik.

- Što je?

Sjedne i odahne. Sva mu je odora poderana. Vise s njega krpe.

- Provlačio si se trnjem? Ili te tko zlostavio? Govori, čovječe!

Kimao je, rinuo ruku u njedra i nešto uzalud traži.

Nestrpljivo počne Draženić s glasnika svlačiti krpe. Na golu tijelu momka nađe

uzetom svezanu kožnatu lisnicu. Trgne je i otvori. Iz nje pada zapečaćeno pismo.

- Eto, to je! Hitro, Lučiću!

Donio je bliže svjetlo, izvukao iz haljetka pismo što ga je još preko Drave

donio bradati plemić, tvrdeći da ga je Gordana pisala. Rastrgali su pečat i

otvorili.

Muklo čita Draženić:

"Ponovo vas uvjeravam da se nemate ničega bojati i obnavljam ono što sam pisala

u prvom pismu. Otići ćete s našeg sastanka, a da vas ne dotakne ničija ruka, ni

oružje, otići živ i zdrav i slobodan. Vaš je glasnik svjedok da sam pisala

svojom rukom. Sve ostalo reći će vam taj momak".

Usporedili su pisma. Draženić klikne:

- Rukopis je sasvim isti kao i u prvom pismu.

- Istina je - prizna Lučić, dok Draženić ispituje glasnika:

- Petre, bio si kod nje?

- Jesam, gospodaru, kunem se.

naložili.

go:

ste mi vi

_ Što je odgovorila? _ Vjerujem tvojem gospodaru - reče -. - Ima pravo sumnjati,

ali evo, pred tobom ću napisati drugo pismo i uvjeriti ga da ga

doista ja zovem.

_- I onda je izašla? Ili je pisala pred tobom?

- Gledao sam je okom u oko, kao što gledam vas. Pisala je preda mnom, zapečatila

i predala mi. Poslije je odredila da me uko-nače a sutra u zoru neka me puste

izjahati iz dvora.

“- Nitko ti nije otimao pismo? Niti iznudio da napiše drugo?

- Ni iz daleka, gospodaru! Nisam se usudio ni časa spavati. Ni živa duša se nije

pojavila čitavu noć. Sutradan su me nahranili, pa sam mogao izaći iz dvorca. Već

bih davno stigao da nije bilo te poplave. Ipak sam se nekako proturao, obilazeći

poplavljenu cestu. Zato vas nisam mogao ovdje dočekati.

- Jesi li dobro pazio da te tko ne slijedi?

- Nitko me nije slijedio, gospodaru. Pazio sam na sve strane.

- Mogao je netko negdje iz daleka paziti kamo ideš da bi tako vidjeli i gdje se

nalazim i da me neprijatelj zateče nepripravnog?

- Nisam tako lud da idem u Marof po danu. Zato krivudam danju. Eto, zato sam

blatan. Čekao sam dok bude noć, jer ako me možda tko iz daleka slijedi i

promatra negdje s kakvog brda, ne bi rnogao vidjeti kamo idem,

- Dobro si uradio. Neka mu krčmar da okrepe, sav je iznemogao. Ili, donesi ti,

Lučiću, neću da tko drugi ulazi.

Zamalo je Lučić donio glasniku jelo i piće. dok Draženić, prepun uzbuđenja,

ispituje glasnika;

- Sto ti je još rekla Gordana? Piše mi da ćeš mi sve saopćiti. Dakle, govori!

- Kazao sam gospodarici Brezovice da biste se htjeli s njome sastati u Dubovcu.

- A ona?

- Pristala je.

- Odmah? Nije se skanjivala?

- Začudila se zašto tako daleko, no ja joj nisam znao ništa reci. A zatim je

odmah primijetila:

"Pa dobro! Doći ću u Dubovac, premda je daleko. Na Ozlju gradu imam

prijateljicu, kneginju Blagaj, pa ću kod nje konačiti."

- Da. moralo joj je to biti nešto čudno - okrene se Draženić svojem kaštelanu. -

Vidiš, lukavoj je Ženi palo u oči i pitala se: zašto sam odabrao Dubovac u

blizini Karlovca.

- To vam je, gospodaru, blizu - odanle idemo ravno na jug, u Zvečar.

- Rekao sam, neće ona tako lako prihvatiti, bit će joj to čudno.

- Možda će vas pitati zašto ste baš odabrali ovo mjesto tako

42

43

daleko od Zagreba, ali vi ćete to lako opravdati.

Ponovo se Draženić obrati svome glasniku i stade ga ispitivati:

- Dakle, Gordana je rekla da će me čekati. No, reci kako se pri tome držala?

- Vrlo prijazno. Odredila je neka me pogoste mesom i vinom.

- To je lijepo, a je li što inače pitala za mene?

- Dakako, pitala je odmah u početku jeste li zdravi i kad joj rekoh da vas je

njezin kaštelan našao već blizu Hrvatske, bilo joj je drago.

- A nije pitala gdje ću te čekati?

- Nije pitala o tome.

Značajno pogleda Lučić Draženića i žmirne. Ta mu se okolnost pričinja sumnjivom.

- Da li je još što pitala o meni? - nastavi Draženić.

- Ništa drugo nije pitala.

- Je li rekla rok do kojeg moram doći?

- Razmišljala je neko vrijeme, a zatim mi reče: "Nešto je daleko odavle mjesto

našeg sastanka koje mi je naznačio tvoj gospodar. Zato moram otputovati sutra.

Reci gospodaru da ću biti u gradu Ozlju kod kneginje Blagaj. Neka mi tamo javi

kad stigne. Odredit ću da njegova glasnika puste k meni. I neka se žuri jer je

hitno.

Ponudio je momka da jede, a on se upusti s Lučićem u razgovor na latinskom

jeziku da momak ne bi razumio.

- Prema tome, uistinu je ona pisala to pismo. Želi se sastati sa mnom. To je

veoma važno, Lučiću.

- U to više nema sumnje. Samo, nije li netko s njome u vezi. S Gordanom nikad ne

znaš što misli i gdje sprema zamku neprijatelju.

- Pogledaj pismo što ga je poslala prvi put. Založila je riječ svojeg muža. A

gledaj ovo. Ona je pisala i zato se ne bojim.

- Što ona zapravo hoće od vas?

- Tome se ne mogu domisliti. Sastanak smo urekli u dubo-večkoj crkvi. Leži na

čistini, baš pod brdom, nema tamo ni šikare, ni drveća, da bi se mogao netko

sakriti. Ali imam u zalog Da-mirovu časnu riječ. Zato idem.

- Još vas jednom molim, gospodaru, promislite i sutra u zoru odlučite.

Neprestano Lucićevo opominjanje razbijesni Draženića. Očito se čovjek boji ujaka

Verbecija i zato bi htio sa ga zastraši kako bi odustao od tog sastanka.

- Do sada sam slušao tvoje opomene i poslužio sam se njima. Sa svih sam strana

ograđen, nikakav neprijatelj ne može do mene. Evo, sad je jasno - Gordana me

zove i ona mi zalaže čast svojega muža da ću se vratiti sa sastanka živ, zdrav i

slobodan. Dakle, prestani me opominjati. Tko zna kakvu ću tajnu doznati. Gordana

je odlučila pozvati mene kojega je toliko prezirala. Na to ju je prisilila neka

teška nevolja. Spremna je doći iz svojeg dvorca Brezovice tako daleko da se

sastane sa mnom. I muževu riječ zalaže. Jesi li već o

44

me razmišljao? Kad ne bi bilo nešto veliko, ona to ne bi učinila iu

d<^sm,^najem, tako je. Radite kako vam drago, ali nemojte se

agi-^^ Čovje5e? obilaze me dobre slutnje. Što ću od nje čuti,

bit će mi drago.

_ Sutra, dakle, idemo?

_ Idemo! Budeš li me još opommjao, onda ću izgubiti u tebe ierenje To bj bio

znak da ne držiš sa mnom već s mojim ujakom.

_ S vama sam do smrti. Samo što će na to gospodin Andraši? Rekao je da ne smije

bez vas natrag.

_ Njega ću već otpremiti.

Svršivši razgovor, Draženić naloži kaštelanu da sutra u zoru s pratnjom bude

spreman na put.

Dotle je glasnik večerao, nakon čega mu se Draženić ponovo

__”A sad, momče, kad si se nahranio, možeš dalje govoriti. Valjda znaš što sam

ti još naložio da pitaš u Turopolju.

- Gospodaru, učinio sam sve što ste željeli - odvrati mladić.

- Reci mi.

Sjeo je k njemu i radoznalo očekuje njegove odgovore. Momak \ se gotovo guši

jelom.

- Dakle, što si doznao o Kuševiću? To je važno.

- On je na bojnom polju.

^ - To znam, glupane. Je li dolazio kući? Možda je i sad tamo? “ _”

Dvije godine nalazi se već u Bosni, a nijednom nije došao kući da vidi majku i

sestru.

- Je li to istina?

- Mnogo sam ih ispitivao, i Turopoljce i one u Brezovici, svi su mi tako kazali.

Majka mu je često slala poruke da dođe, ali se nije odazvao.

Draženićev pogled upre se u Lučića:

- Što misliš, Lučiću, zašto ne dolazi kući? Od sramote što je njegova ljubav

bila moja. Samo zato nije došao.

- Ali ipak dolazi, gospodine - opet će momak. - Kažu: doći će kad se bude

oženio.

- Dakle, ipak! Jesi li ispitao o njegovoj ženidbi?

- Jesam, gospodaru. Kušević se ženi. Svi su mi to rekli.

- A koju to uzima?

- Neku gospođicu iz Bosne.

- Ha, ha - nasmije se Draženić i digne glavu, udarivši rukom PO stolu. - Onda

sam se prevario. Nije radi Vilene ostao na bojištu, yeć radi ove druge. Tamo

gdje je konačio, u nekoj krčmi, našao je krčmarovu kćer. Ta će mu baš i

pristajati.

- Ili možda kći pekara gdje je kupovao kruh - dođe Lučić 8 prezirom. f, -

No, Petre? Što zuriš u mene? Reci je li krčmarica ili pekarica?

- Grofica!

45

Gospodar i njegov kaštelan u smijeh. Draženić se ruga glasniku:

- Napio si se vani kaljuže! Kako možeš reći: grofica? Takve su djevojke samo za

velikaške sinove kao što sam ja, a ne za turopoljske zastavnike koji stanuju u

drvenom dvorcu! Reci - što su rekli koju ženi?

- Rekli su da je grofica i...

- Tko ti je rekao?

- U Turopolju sam čuo na općini i putem u Brezovicu. Tamo sam našao nekoliko

Kuševićevih momaka koji su donijeli neke stvari gospodarici ravno iz Kuševićeva

dvorca. I oni su to govorili.

- Čuješ li kako to Kušević širi glasine o sebi! Hvali se gizdavi lupež! On je to

pisao kući?

- Rekli su da je gospodin Damir pisao gospodarici Gordani, da Kušević ženi

groficu i...

- Htio bih vidjeti groficu koja bi pošla za nj! - prezirno će Lučić, gledajući

Draženića, dok on pita Petra:

- Tko je ta grofica, kakva, čija?

- Vrlo je ugledna, lijepa i mlada . . .

- Kako se zove? Znaš li to? Momak razmišlja.

- Odmah ću se sjetiti, čuo sam to ime u Budimu, od gospodina Šarkanjija,

nekoliko puta je spomenuo. Već znam, zove se: Vojana.

- Ti si poludio! - vikne Draženić. - Čuo si to ime od Šarkanjija, jer je to moja

vjerenica . . .

- Ali sam ga čuo i u Brezovici. Mlada je grofica kći junaka koji se bori protiv

Turčina u Bosni. Znam i njegovo ime: grof Keglević. I zato ne dolazi Kušević u

Turopolje, jer ne može od nje. A doskora će se s njom oženiti!

- Pomutila ti se pamet, prokleti glupane. Kako smiješ miješati Vojanu Keglević s

imenom Kuševića?! To se sve rodilo u tvojoj kratkoj pameti. Izbit ću tvoj gnjili

mozak!

Provala Ijutine zabrinula je Draženićeva kaštelana i dade slugi znak neka iziđe

iz sobe. No, Petar je siguran u svoje vijesti i ne da se istjerati.

- Ubili me ili objesili, znam što sam čuo. Sto puta sam ih pitao kako se to

Kušević domogao grofice. A došao je i četovođa brezovičkih momaka koji sada vrši

službu potkastelana i tada je pred svim momcima rekao:

"Čekaju vas lijepi dani, imat ćete gospodaricu - groficu! Ime joj je Vojana, kći

je stare grofovske obitelji Keglević". No - eto, sve je on to govorio

Kuševićevim momcima. Sve to javio je u Brezovicu gospodin Damir.

Nema, dakle, sumnje: glasnik je dobro čuo i dobro predao vijest svojem

gospodaru.

- Kušević? On? Jesi li to čuo, Lučiću? Opet mi pada na moje putove Kušević!

Čuješ li! Opet on otima moju vjerenicu - drugu vjerenicu]

- Čekajte gospodaru, prvu ste vi njemu oteli, a drugu vam još 46

iie uzeo još je daleko od toga da vam je uzme . . .

Neobuzdani bijes obuzima Draženića.

Glasnik prestrašeno gleda kako se njegov gospodar raspalio, razmahao prijetnjama

i kletvama.

^^ - Ludost! Nije daleko! Već ju je oteo! Ono što je donio danas

Andraši iz Budima dovoljan je dokaz da su već sve urekli! O, ta

luda, moj ujak! Lude su oni u Budimu. Svi! ^

Lucič nema rijeci da umiri Draženića. On bijesni dalje i viče:

_ Ne vidiš li kako se to dogodilo? Zašto Šarkanji nije uspio provesti ujakovu

osnovu? Zato što je Kušević zaludio Vojanu, a otac je morao odustati da se

poveže s Verbecijem i sa mnom. Sve je to učinio Kušević. On, samo on! Svuda on!

U divljoj uzrujanosti stade dozivati Andrašija i pohiti k njemu. Izvukao ga iz

postelje i naređuje:

- Moraš otići sutra odmah u Budim k ujaku: Jelenko Kušević mu je razrušio sve

nade u Hrvatskoj. Zaludio je Vojanu, mladu groficu zato Keglević nije prihvatio

savez s njime. Onu koju je ujak namijenio meni, uzet će sada Kušević! Eto, sjeo

je za vrat ujaku najdivlji Hrvat sa svojini drugovima i progoniti će Budini kao

ljutu zvijer. Ništa neće ujak postići. Što god poduzme, na sve će se baciti

divljak Kušević sa svojim četama. Eto, to mu reci! Još i xto da ću Kuševića

pozvati na mačeve. Neka to ujak odobri.

Sluša ga mladi Budimac, razmišlja i onda primijeti:

- Čuj me, prijatelju. Ako je tako, onda ne može ni Verbeci dopustiti da se boriš

s nekim šljivarom.

- Ne raspredaj o tom, već putuj i donesi mi odgovor na ovu postaju.

- Zakleo sam se: neću se vratiti bez tebe u Budim.

- A ti onda sa svojom zakletvom sjedi ovdje, dok te volja. Ja sutra u zoru idem.

- Valjda nećeš poći u Bosnu da prosjačiš Vojanu, kad znaš što te čeka?

- Draženić žene ne prosjaci. Htio bih vidjeti tu Vojanu kad se pojavim u sjaju

svoje ljepote. Ima li u Budimu ljepotice, udate ili neudate, koja ne bi počinila

sve sramote ovog svijeta da može biti moja?

Mirno odgovori mladić:

- Ne kanim poricati da su žene lude za tobom, ali opet ne snuješ graditi sve na

tome. Jer, ako je taj tvoj takmac na ženama, Kaišević, osvojio tu groficu, onda

nema pomoći ni njoj, ni tebi, ni

. ~"A. ti si. uza sve to miran? Ne plamtiš, ne bjesniš, dok znaš aa o ženidbi

između mene i Vojane ovisi i vlast tvojeg oca, ne samo mojeg ujaka?

Z V?13111” a1” tU SC m°ra naći neki drugi put

^ Našao sam ga! Našao, i, eto, idem. Tako mi imena - idem.

Hoćeš l”?1” naspavaJ se> Pa cemo se sutra o svemu dogovoriti.

47

- Dobro, dakle, do sutra!

Budimac opet legne, a Draženić se vrati u sobu. Tu nađe samo Lučića. Petar je

već otišao na počinak.

- Lučiću, Andraši svake noći, kad se probudi, pije vrč vina. Saspi mu malo

prašine od maka u vino da se ne probudi kad ćemo mi otići. Odnesi ovaj vrč, a

njegov uzmi. Neće zamijetiti, spava kao zaklan.

Za nekoliko časaka izvršio je Lučić želju svojega gospodara i opet je bio s

njime u gostinjskoj sobi. Mladi je čovjek jedva do-Čckao da može riječima

iskaliti svoj bijes.

- Svemu sam se nadao, ali tome nikako! Dok je mene ujak opremao u svečane

prosce, dotle se Kušević zabavljao s mojom vjerenicom! Možda se smijao i rugao.

Sasvim sigurno, jer onda je već davno Šarkanji otputovao iz Bosne s punom

pregršti neuspjeha.

U duhu gleda Draženić sliku neke nepoznate djevojke. Pred njom stoji Kušević,

gleda je sugestivnim, snažnim pogledom svojih tamnih očiju. Draženić uskipi:

- Tog lupeža je poslao zloduh da mi kopa ponore na svim mojim putovima.

Razotkrio me je sramotno pred općinom u Turopolju. Sramotno me je smotao kao

klupko na ledini, prijeteći da će mi izrezati jezik. Bacio me je tamo pred

Vilenu kao neko smeće, rekavši: "To vam je vaš svadbeni dar!" A ipak, ona je

nosila na dnu svog srca njegovu sliku. Utisnuo joj je u srce svoj lik s pogledom

prokletog mu oka. Čekaj, Kuševiću, primit ćeš sada od mene svadbeni dar. Primit

ćeš ga, pa makar morao i ja s tobom umrijeti.

- Moram priznati, gospodaru, - primijeti Lučić. - Kušević vam je svuda stao na

put, baš svuda kamo god ste se okrenuli. Osveta će vas umiriti!

- A moj ujak - kukavica - nema snage da nas oslobodi prokletog Kuševića? Boji se

Hrvata. Boji se kao kukavac. To me raspaljuje, ispunjava bjesnilom, gotovo

prezirom. Da ja imam tu vlast koju ima on! Već bih davno s puta maknuo Kuševića.

Moj ujak, stari kukavac, ima oči, a ne vidi, ima uši, a ne Čuje! Oh, da mi je

sada tu! Rekao bih mu kako Kušević razbija njegove mostove, ruši njegove

tvrđave, osvaja moje vjerenice - baca se na vrat njemu i meni. Kušević je

zajašio na šiju Budima. Neka me samo ujak jednom riječi ukori kad dozna da sam

Kuševića oslijepio!

- Gospodaru, neće to saznati ni on niti tko drugi.

- Ne može se zatajiti.

- Može! Ako odvučem Kuševića tamo do onog kipućeg vrela . . •

- Čekaj. - to ćeš učiniti, ali samo mu malo rinuti gubicu u vrelo, a onda

razglasiti da je glavom pao u kipuću vodu.

- To sam baš htio reći.

- Ali prije ga moramo oslijepiti.

- Samo se po sebi razumije.

To je očito malo smirilo Draženićevo bjesnilo. Lučić šuti i gleda kako mu

gospodar ide gore-dolje po sobi i razmišlja. Tada se zaustavi i reče:

_ Razumiješ li, čovječe - za Kuševića ima u mene samo smrtna

osveta?!

- To znam već odavna.

- Nikad ga nisam tako mrzio kao ovog časa. Ni toliko žedao za osvetom.

- Ne poznajete Vojanu, zašto se toliko uzbuđujete radi nje?

- Svejedno, kakva je grofica, ali što sam sve mogao postići po moj? Ona bi mi

bila otvorila sva vrata medu knezove i vojvode, mnogo više nego da sam uzeo

županovu kćer. Vilena bi mnogo toga zatajila preda mnom. To sam opazio u

Lukavcu. Ona je Beri-slavićeva krv. svi su oni zaluđeni svojim hrvatskim rodom.

Ali Vojana je nježna, plaha djevica, koja ne nosi u sebi žar Berislavićevih. Od

nje bih sve mogao doznati, njome bih ravnao i omotao je oko prsta. To mi je sve

kazao moj ujak prije nego što sam odlazio. Vidio je Vojanu kod primorskih

knezova gdje je bila s majkom. Već sam sve tako lijepo zamislio, a sad - uzima

mi tu moć i snagu Kušević!

Strahovita oluja bjesni njegovim grudima. Ništa ne vidi Draženić do omražena mu

mladića i ništa ne osjeća, osim divlje želje da ga gleda u mukama i sluša njegov

jauk. Dočarava sve to i ta ga obmana ispunjava užitkom.

Nakon male šutnje obrati se on opet svojem kaštelanu i nešto nestrpljivo reče:

- Ne bi H morao već stići Šatmari s Kuševićevim odgovorom?

- I njega sigurno zadržava poplava. Možda su i tamo bile velike kiše i razlili

se potoci. Mi srno ga ročili ovamo na tu postaju, pa ako sutra krenemo, možda

ćemo se s njime sastati. Ako pak mi skrenemo prije prema Karlovcu, onda mu

šaljite glasnika koji će ga uputiti za nama.

- Mnogo me ne boli glava da Kušević ne bi prihvatio moj poziv, samo me zanima je

li prihvatio i mjesto dvoboja.

- Umirite se, gospodaru, ni časa neće oklijevati. Zar bi dopustio da ljudi misle

kako se boji vas? S njime bit će i njegovi drugovi, dakle, uvjeren je da se nema

čega bojati.

- A ipak će sam samcat pasti na podmetnute mačeve!

Draženić s užitkom promatra sliku koja mu stalno dolazi pred oči. I sad je uzeo

vrč vina, iskapio ga do dna, a njegov ga kaštelan opomene;

- Ležite, gospodaru, da uzmognete sutra otići što ranije. I on ga posluša i

legne.

NA OZLJU

Kneginja Blagaj sa svojim kaštelanom promatra s prozora povorku

momaka što dolazi prema Ozlju. Brada što je kaštelanu “obrasta lice

ec je prosijeda. kosa mu je puna srebrnih niti. Nešto mrko promatra

48

49

XII

lijepu ženu tamo dolje na čelu povorke što se uspinje prema gradu Ozlju.

Gleda i šapće gospodarici Ozlja:

- Kneginjo, vidite li dolje: neki plemić prati gospodaricu Brezovice?

Kneginja ne odgovara kaštelanu.

- Čudno je to - primjećuje on. - Što traži lijepa žena na putovanju bez muža u

pratnji nekog lijepog mladića? Kneginja pogleda kaštelana i Ijutito reče:

- Ta molim vas, vi ipak ne možete sumnjati u nju. Bili ste kod nje mnogo godina

kaštelan, gospodine Mladenčiću. Zašto te primjedbe?

- Tek tako, nisam još nikada čuo da lijepe mlade žene putuju bez muža, osobito

kad je on daleko.

- Dosta je toga. Izgleda kao da biste je sumnjičili. Zar ste ikada imali pravo

na to?

- Ne. Nisam, to ne mogu reći. Uvijek je bila kako treba. Ali ne mogu sada

razumjeti zašto putuje, dok joj je muž na bojnom polju, i to s nekim mladim

plemićem. To ne smije ni jedna žena, niti Gordana.

- Ona nije pitala što je slobodno nama drugima i radila je što je htjela.

Napokon, zar nije od svih slavljena junakinja? Još je takva bila kao djevojka.

Ne boji se nikoga. Ono što smije Gordana, ne smijemo mi druge. Vi to dobro

znate. Gospodine Mladenčiću, nije lijepo kad tako govorite. Doduše, ne znamo

zašto dolazi, ali sigurno ne putuje bez kakva velikog razloga, niti bez znanja

svojeg muža. Siđite i neka spuste most.

Poslušao je zapovijed gospodarice Ozalj-grada i dao spustiti most po kojem ulazi

povorka.

Mladenčić se povukao u pozadinu da ga Gordana ne bi odmah vidjela i promatra

samo mladog plemića što sjedi uz nju, njoj slijeva. Lijep je, stasit, crnokos.

Davno je Mladenčić na bojnom polju bio ranjen. Bilo je to odmah u početku godine

kad su svi krenuli na ratište. Gospodar Ozalj-grada dade ga izliječiti i pošalje

svojoj ženi da bude čuvar njegova dvorca i desna ruka kneginji.

Ljubav prema Gordani u njemu se davno stišala. Okajao je svoju strast, a još

više izdajstvo koje je počinio onda u Lukavcu. Davno je to okajao i Gordani

isporučio svoje kajanje te od Damira isprosio oproštenje.

Smirio se tu, u Ozalj-gradu.

U ovom času, kad je spazio Gordanu, u njemu se probudi ljubomorni bijes na tog

crnokosog mladića što sjedi na sedlu pokraj nje. Uznemirio se u srcu. U duši se

digla iznenadna oluja. Da barem nije tog mladića ovdje, bilo bi mu mnogo lakše.

Stoji po strani i čeka.

Na čelu svoje povorke ulazi Gordana u dvorac. Kneginja već ide niz stube, prima

Gordanu i grli je. Kaštelanove primjedbe bacile

50

Jušu kneginje nešto nemira i ona sad sve više gleda plemića Jr ju prati, nego

nju. Ipak je srdačno vodi u dvorac. Na stubama Gordana” okrene i dade neki znak

pratiocu, a on se duboko đoni i određuje nešto pratnji.

- To je plemeniti Gregurić - razjašnjava Gordana kneginji - zagrebačkog plemića.

Vodi moju povorku i prati me na putu. ; ; Kneginja je dovede u dvorac, dok

će Gordana tiho i povjerljivo: j, _ Gospođo kneginjo, zahvaljujem što ste mi

podijelili konačište “•”a/od svojim krovom. Neću dugo ostati. Možda dan-dva, a

možda samo do sutra. To ovisi o tome kako će svršiti ono radi čega sam

došla.

- Veoma sam se veselila kad mi je vaš glasnik javio iznenadni dolazak - odgovori

kneginja. - Ali prije svega, oslobodite se svoje putne opreme. Evo, dolaze

djevojke, tamo će biti vaše odaje. One će vam pomoći.

I kneginja otprati Gordanu k vratima gdje su stajale služavke i otišle s njome u

određene sobe.

Skinula je haljetak, klobuk i veo, pa će onda služavkama:

- Neću se sada preodijevati. Još ne znam kako će biti. Idem kneginji ovako.

I pošla je hodnikom u pratnji djevojaka.

Najednom opazi kaštelana. Iznenadi se, videći Mladenčića, ali se pričini kao da

nije nikad ništa bilo i prijazno mu kimne. On se duboko i smjerno pokloni.

- Veseli me što vas vidim zdrava - veli ona i pode s djevojkama prema

blagovaonici.

Zapanjeno promatra Mladenčić Gordaninu ljepotu.

"Oh - misli on - još je ljepša, tek sada je njezina ljepota zablistala!"

^ Zuri u njezino rumeno lice, svježe, usne crvene kao krv, a oči sjajne poput

žeravice. Takvu je još nije vidio. Smutila ga cvatuća ljepota žene i žar

bademastih očiju.

_ - Odmah ću pozvati kneginju - veli on kad je odlazila. - rJl knegiiya

otišla da odredi okrepu za vas.

* im1 m" ,ljubazno kimne i ulazi u blagovaonicu. t" BlMladenčic P°trči tamo u

predvorje gdje kneginja određuje kako 2^^ donositi u sobu jela. Svršivši to,

htjede poći, ali je Mladenčić

^ _;~ Gofća Je već u blagovaonici, kneginjo. Jako joj se žuri, nije

•e m preodjenula.

^ ifc - Valjda neće odmah opet otići?

""a vJ(tm) zn"am”,ništa ne znam> ali jedno znam: žena koja bi godinu

lifezin^!10 a muža ne bi m°gla cvasti °d ljepote i svježine.

Ptf^Va"^6 •” vjfbučice lica kao da ih netko svaki dan cjeliva.

ISC-tako 7 njusku trebal° okovati - razljuti se ona na kaštelana. "e dn" T

L°^0n ° gospodarici koja vam je bila dobra. Ne

M?ltal °^C, “ H°ĆU da budem s nJ°me sama” da mi može QI šio Je vodi k meni.

Pred vama sigurno ne bi govorila - a

51

je znam: ona je došla po nalogu muža.

Pokorno se pokloni. Sam sebe prekorava zbog svojih riječi, a ne može se

suzdržati.

- Doći ću kad me zovnete - veli gospodarici.

Oko nje se zaljuljala haljina od tanke vune. Snažna je, puna, još mlada,

plavokosa, ali bljedolika.

Uznemireno ulazi u blagovaonicu. Primjedbe njezina kaštelana teško su je

kosnule. Svojim je riječima bacio i u njezinu dušu nešto neprijatno, nevoljko

što bi se moglo također nazvati sumnjom. Svakako je Gordanin dolazak zagonetan,

premda je branila mladu ženu da ona može sve šio drugim ženama nije dopušteno.

Kneginja je zbunjena ulazila u dvoranu. Stala je promatrati Gordaninu ljepotu.

Rumenilo njezina lica, žar bademastih očiju i cvatuće crvenilo usana, sada

uznemiriše i kneginju. Pred očima joj se pojavi onaj lijepi ernokosi plemić što

je svojim sjajnim pogledom gutao Gordanu kad je uzlazila uz stube. Tada je

kneginja njegove poglede zamijetila tek površno, ali sad je zbunjena. Sve više

misli o plemiću, uspoređuje ga s Gor-danom - premda silom odbija misli probuđene

Mladenčićevim opaskama.

"Da, ta žena ne izgleda da bi uzdisala za svojim mužem danju i noću kao ja" -

pomisli kneginja u sebi. Ipak vodi Gordanu k stolu, svladavajući svoj nemir.

- Želite li, Gordana, da i vaš pratilac objeduje s nama?

- Ako vi to odredite, kneginjo, može doći, ali prije nego bilo što odlučite

željela bih govoriti s vama nasamo.

"Kaštelan se prevario - pomisli veselo kneginja. - Sad će mi Gordana kazati što

je nosi ovamo i sve ee biti razjašnjeno. Reći ću tome Mladenčiću što ga ide!"

Sjele su, Gordana upravi u kneginju lijepe oči što blistaju neobičnim svjetlom.

- Gospođo kneginjo. na vašim usnama razabirem pitanje: Što me je ponukalo da

putujem sama tako daleko, i to u času kad se naši doskora vraćaju s bojnog

polja, pa bih se morala spremati za doček svojega muža. Zar ne? To ste me htjeli

pitati?

Ah, nije sasvim tako - ispravlja se kneginja. - Uvjerena sam: veliki je

razlog što ste se dali na put.

- Uistinu veliki razlog. Imam nešto izvršiti, ali to je još tajna.

- Znam, vaš suprug namijenio vam je neku zadaću. To sam odmah mislila. Došli ste

po njegovu nalogu.

Gordana nije promijenila izražaj lica, već blago odgovori:

- Ne znam lagati, kneginjo. Nije mi ništa naredio moj muž, odlučila sam se sama

po svojoj volji.

- Ali vam je muž odobrio. On zna o černu se radi - zar ne? Odmah je shvatila to

pitanje i vrlo ozbiljno odgovori:

- Gospođo kneginjo, Damir ne zna ništa o tome što sam nakanila. Niti zna da sam

se dala na put i stigla k vama.

Plavokosa gospodarica Ozlja ne može prikriti razočaranje. Gordanin pogled

oduzima joj odvažnost da kaže ono što prouzrokuje nje-

52

• o neraspoloženje. Ipak, mora nešto reći i pokuša se ispričati: 710 - Mislila

sam - ipak, vi znate što je ...

_ Moj suprug, gospođo kneginjo, velim opet, ne zna ništa - i može znati, jer je

daleko, a nije ni potrebno da zna. nL Kneginja je prestrašeno pogleda svojim

plavim očima. Gordana

•Oi uzvrati ozbiljnim, hladnim izražajem i veli suverenim glasom: * _

Zahvaljujem vam, kneginjo, još jednom što ste mi pružili mogućnost da ovdje

konačim, ali vas molim: ako dođe u Ozalj danas ili sutra strani glasnik,

neka ga puste ravno k meni. Naložite vašem kaštelanu da ga ništa ne ispituje,

već da ga ravno dovede ovamo,

- Zašto ne bih to učinila? - primijeti kneginja. - Reći ću

kaštelanu.

- Nadam se, on će vas poslušati. Bio je nekoć moj kaštelan. Došlo je među nama

do nesuglasica - ali to je prošlo, neću ni spominjati. Glasnik koji ima doći

donosi mi vrlo važne vijesti - naglasi Gordana.

- Razumijem vas. Gordana, sve će biti kako želite.

- Još nisam svršila. Po svojoj prilici otići ću već sutra prije podne u Dubovac,

po važnom poslu. Molim, kneginjo, ne zamjerite ako ne pozovem sobom i vas, a

niti vašeg kaštelana. Ono što imam tamo obavili, moram izvršiti sasvim sama, bez

svjedoka.

Što dalje govori Gordana. to je kneginja nemirnija. U srce joj ulazi teški

osjećaj. Pokušava se sabrati, pa sjedne bliže Gordani i reče joj poluglasno:

- Po meni vam je slobodno izaći iz dvorca i opet se vratili.

- Ali vaš kaštelan ne smije poći sa mnom.

- Nitko vas neće smetati, Gordana, samo mi odgovorite na jedno pitanje da umirim

svoju dušu.

- Recite, kneginjo, odgovorit ću, budem li mogla.

- Zar se u Dubovcu ne izlažete kakvoj opasnosti? Nekoliko trenulaka gleda je

Gordana značajno pa odgovori:

- Jest, kneginjo, izlažem se opasnosti, ali samo tada kad bi netko iz vašeg

dvorca za mnom uhodio.

Značajno naglašene riječi i pogled lijepe žene opet se leško kosnu knegmje.

- Ne znam tko bi se usudio sprečavati vas u vašim putovima?

- Možda bi tu slobodu uzeo vaš kaštelan. A vi, znam, kneginjo, ste uznemireni,

prozirem u vašu dušu. Ne rnogu vam ništa reći " o vas molim - ne pitajte me

ništa.

b”

- Samo jedno: vi znate, više sam godina starija od vas, vi ste i dužnosl mi je

upozorili vas: nije dobro kad mlada žena opasno lijepa putuje sama u pratnji

mladog plemića. Zar ne J^ °J% da pričekate muža?

Pri .?” kneginjo, sasvim je nemoguće. Ako se pak bojite da će onHs °ntl

vama što ste (tm) pružili konačišle jer pulujem bez muža. Bilo ^ zahvaUti. “

odmah otići.

Je u njezinim riječima mirne strogosti i odlučnosti koja je odmah osvojila i ona

popravi svoje prijašnje držanje:

- Nikako to ne bih htjela! Samo sam vas opomenula, a v|f radite kako znate.

Pomogla bih vam kad bih znala što vas je dovelo! ovamo.

- Vi mi možete pomoći samo onda ako ne pitate i dopustit mi da idem po svojem

poslu, a onda dođem natrag bez nadzora! vašeg kaštelana.

- Oslonite se na mene - veli kneginja. - Niti ću vas pitati, niti se brinuti o

tom, a kaštelan vas neće slijediti. Ne znam zašto”! bi to učinio.

- Poznajem ga iz doba dok je bio moj kaštelan. Često se l upletao u stvari koje

ga se ne tiču, inače nemam protiv njega baš J ništa.

Uto se na vratima pojavili sluge. Svaki ima u ruci zdjelu sj toplim jelom.

- Dođite, Gordana, okrijepite se.

Kneginja naloži da se k stolu pozovu kaštelan i mladi plemić; koji je dopratio

Gordanu.

Razgovor između žena je manje srdačan, ali ipak nije zapeo.

Naposljetku ulazi Mladenčić. Iza njega slijedi Gordanin pratilac.

Kneginja im odmah odredi mjesta. Tek sad Gordana bolje promotri svojega

nekadašnjeg kaštelana. Mršav, je, blijed, boja lica • zelenkasta, brada

duga, neuredna. Oči ugasle, naoko je snažan i čvrst. Inače izgleda kao da je

vrlo pokoran. Isprva je šutio, a onda svrne razgovor na Lukavac i

Turopolje:

- Smijem li upitati plemenitu gospođu Gordanu kako je sada

u Turopolju? Ne napadaju li Lukavčani narod kao i prije? Tko je

tamo u tom zakletom gradu? -

- Kaštelan Pencinger nije više u Lukavcu - veli ona. - Pobjegao je prije dvije

godine s knezom i sa čitavom družbom u Budim. Sad je neki drugi kaštelan, iz

Galicije. Svakojako pokušava provaljivati u polja kad naši ljudi spremaju berbu,

a isto tako pokušava odvodi blago s paše - samo mu to nikako ne može uspjeti.

Svaki put ga u tom sprečavaju naši plemići.

- Dakle turopoljski je banderij na okupu?

- Samo najmlađi plemići su kod kuće, ostali su na bojnom polju, ali su tu dva

junaka koji neprestano stoje na straži da Lukavac ne može provaliti. Davor

Antolković sa svojim sinom Vojkom uvijek budno pazi. Čim se pojave momci iz

Lukavca s njihovim kaštelanom, Davor i Vojko dolaze na obranu. Mnogo puta su ih

razbili, pa sad taj žutokosi čovjek nema više odvažnosti da ponovo pokuša

provalu.

- Čuo sam: Brandenburg ima na Medvedgradu strahovitu zvijer, sjećam se tog

čovjeka, ime mu je Kosacki.

- Da - taj bi se već odavno bacio na Turopolje i na med-vedgradske kmetove, samo

ne može opremiti dovoljan broj momaka.

- Kako to? - začudi se kneginja.

- Knez Brandenburg ne ostavlja svojem kaštelanu Kasackiju dosta novaca za opremu

momaka, čak niti za uzdržavanje, pa ih

. gjuno malo. Kaštelan mora slati Brandenburgu sav živež i sav ovac što

ubire od kmetova, od brodarine u Turopolju, kao i daće !nedvedgradskih vazala.

Sve to ide u Budim pa Kasacki ne može branit m- ono malo ljudi što ih ima u

Lukavcu i na Medvedgradu. To je prava sreća za čitav narod.

- Čula sam - veli kneginja - da knez živi vrlo raskošno, razbacuje se, uzdržava

mnogo ljubavnica, a još više prijatelja s kojima

pije dan i noć.

- U Budimu danas nema mnogo raskoši. Kraljevski stol u Budimu mnogo je mršaviji

od stola vaših konjušara, gospođo kneginjo.

- Nisu li kneza Brandenburga sudili na smrt i gubitak imanja? Što je s tom

osudom?

- Ah, gospođo kneginjo, knez se pritužio na osudu kraljevskom sudu, dakle, sudu

kralja čiji je nećak knez Brandenburg. Osuda je zabačena.

- Kako? zapita kneginja. - Kralj je obeščastio svoju krunu?

- Davno je ta kraljevska kruna izgubila svaku čast.

- A izdajica Draženić ne dolazi u Lukavac? - pita kaštelan Mladenčić.

- Ne, ni jednom se nije pojavio u Hrvatskoj.

- Kad bih znao da je negdje prešao granicu, da korača ovom zemljom - ne bih

mirovao dok ne bi ležao pod mojim nogama.

- I zaslužio bi - naglasi kneginja. - Sve se bojim: ovo što je učinio siromašnoj

Vileni Berislavićevoj, neće biti posljednji zločin u našoj zemlji. Opet će on

doći. Vjerujte!

Mladenčić sav pocrveni od stare mržnje prema Draženiću koji ga je naveo na

izdaju.

- Kad bi došao, znajte, kneginjo, stiglo bi ga ono na što su ga već davno

osudili i svi naši plemići. Sam bih ga svojom rukom zatukao kao nijemo živinče.

Gordana pogleda kneginju i reče mirno:

- Vrlo vjerodostojna ličnost rekla mi je da se Draženić u ove dvije godine

sasvim promijenio. Popravio se.

Mrki Mladenčićev pogled uperen je u Gordanu. Nije se mogao suzdržati da uzbuđeno

pita:

- Tko je to mogao kazati vašem gospodaru?

- Velim vam da je tako. Ljudi koji su bili u Budimu i uhodili za nas iskazali su

da se Draženić kaje. “ - Vaša milost to vjeruje? - zapanjeno pita

Mladenčić.

~ Gospodine Mladenčiću, Draženićev ujak Verbeci u velikom je !>

:”|JePnJateljstvu sa svojim ljubimcem baš zato jer se on popravlja i kaje i neće

više služiti njegovim osnovama.

* I sada to podrobno razlaže svojim ugodnim zagasitim glasom i ;

ostavlja ozbiljan i snažni utisak. S"-Ml ?^n?!?nJa Je potpuno pod dojmom njezina

razlaganja. Naprotiv,

• m adenčić ušuti, stisne usne i nekako sumnjičavo promatra Gordanu. Ji*:. *^e

ti, ljepotice! Kako se je najednom promijenila! Lukava, i prepredena, uvijek

prodirljiva, pa da bi stekla uvjerenje o njegovu

55

54

kajanju? Ili je možda pala u mrežu njegove ljepote? Lijep je bio kao djevojka.

Danas je muževniji, bit će još ljepši. Što li ona to govori"? zapanjuje se

Mladenčić sve više i sluša kako ona tumači kneginji mogućnost da se Draženić

potpuno preobrazio.

"Ne, to ne mogu shvatiti. Nikako ne mogu vjerovati!" Mrzi ga svom dušom od onih

dana, misli u sebi Mladenčić, kad je on s Gordanom boravio u Lukavcu. Imao je

tamo mnogo razloga da ga zamrzi, ne samo radi njegovih zloća, nego i radi

njegove ljepote. U svakom lijepom mužu vidio je takmaca sebi na Gordanin

smiješak, na njezin pogled i njezinu ljubav. Sada mu je duša opet uzdrmana.

Ponovo se u njemu budi stara ljubomora na grobu davne strastvene ljubavi.

Često obara oči da Gordana ne bi opazila ono što se događa u njegovoj duši.

I promatra lijepog mladića što sjedi njemu nasuprot i ne miješa se u govor. Mlad

je i ne smije sam početi razgovor, a nitko ga ništa ne pita. Pomno sluša Gordanu

i kneginju kako raspravljaju 6 Draženiću.

Spretno je Gordana prevrnula razgovor o nećaku gospodina Ver-becija i prešla na

Jelenka Kuševića koji je tako usko povezan s Draženićem. Kneginja sada prihvati

riječ o Kuševiću koji ju je pratio kući prije dvije godine, zajedno s Gordanom i

ostalim ženama što su pratile svoje muževe do Save kad su se uputili u Bosnu.

- Je li Kušević još uvijek na bojnom polju? - pita kneginja.

- Dvije godine se nije vratio. On je kapetan čete vojvode Iločkog - izvijesti

Gordana.

- Da, to sam čula. On je nekoć ljubio Vilenu, nije li tako, Gordana?

- Tko bi znao prozreti dušu kakva je u Jelenka Kuševića. On se potpuno odvraća

od ljudi i nitko ga ne može prozreti. Ipak mislim: bilo je u njegovu srcu

ljubavi za Vilenu. No, sad se ženi.

To obuze znatiželju domaćice i stade živo ispitivati što je, kako i zašto.

- Znam, kneginjo, od svega samo toliko koliko mi je javio Damir. I ništa više.

Netko je pokucao na vratima. Na glas kneginje pojavi se muškarac u lovačkom

odijelu i ostane stajati na vratima.

Kaštelan Mladenčić usklikne:

- Napokon! Zar je bilo malo divljači da nisi tako dugo stigao?

- Naprotiv, gospodine kaštelane, ima svega po malo, dobra je bila lovina.

- Što te onda tako dugo nema? Već sam mislio: divljač je tebe natakla na ražanj.

- Zadržao sam se, gospodine kaštelane, preko reda, priznajem, no kad smo pošli

pokraj putne stanice uz Karlovac, gdje vodi cesta na jug, malo sam zaostao.

- Ti se baniš po putnim stanicama. Što si tamo radio?

56

__ Tamo smo opazili svu silu stranaca, vrlo bogato odjevene

S*10 __ §to se tebe tiču stranci? Ili je možda tamo bilo žena?

Nije bilo žena, i stranci me se ne bi ticali da mi nisu bili

baš jako sumnjivi.

" _ Kako sumnjivi? - pita kneginja, pogledavši lovca.

__ Vaša kneževska milosti, momci su prebogato odjeveni, a stjegove su smotali da

se ne zna kome pripadaju. A to ne čini gospodar koji nema razloga da se krije.

Svaki digne stjegove da se vidi grb

gospodara.

- Tako? Smotali su stjegove, a bili su lijepo odjeveni?

- U baršun. Gotovo kraljevski! Svi su ukonačeni na toj postaji. Tako snio ušli i

mi, da, tobože, založimo i da se odmorimo. Divljač smo, natovarenu na sedla,

ostavili u dvorištu. Pokušali smo momke ispitivati čiji su, ali oni govore

nerazumljivim jezikom. Uza sve to su nam mogli kazati ime gospodara, ali nisu

htjeli. Bilo mi je to još sumnjivije i tako smo otišli u gostinjsku sobu, ja i

moj prvi lovac, dok smo svoje momke ostavili da čekaju. Ušavši iznenada u

gostinjsku sobu, spazio sam tamo čovjeka čije mi je lice bilo vrlo poznato. Jeo

je i pio. Mi smo sjeli i naručili nešto mesa, sira i kruha. Najednom iz druge

sobe uđe u sobu gospodin . . . Gotovo mi se zavrtjela pamet.

- Tko je bio? - pita kneginja lovca. - Reci! Lovac pogleda Mladenčića i

primijeti:

- Prije sam vidio obojicu s vizirom vani u dvorištu, nisam anao da su to

gospodari tih momaka. Kad taj uđe bez vizira - prepoznam smjesta gospodina

Draženića.

Jedva primjetljivo trgne se Gordanin pogled k lovcu pa opet skrene prema

kaštelanu Mladenčiću koji se okrene prema kneginji, a onda opet prema Gordani.

Kao da se u njegovoj duši rađaju sumnje. Zatim će opet svojem lovcu:

- Čuješ li, čovječe, ti se varaš! Valjda mu taj samo nalikuje.

- Kako bih se varao! Gdje bih našao njemu slično lice! Na Obrazinia nosi ljepotu

djevojke, a sad kao da je baš pobrao svu ljepotu. Bijel je kao mlijeko i rumen

kao krv, oči su mu velike l sjajne. Nešto se razrastao, snažniji je, kao da je

viši, no baš pristao, nema mu para, moram priznati, koliko god ga mrzio.

Poznajem ga još od onog vremena kad sam s vama, gospodine kaštelane, za njim

tragao Turopoljem.

- Dakako. Ti si ga hvatao na sve strane. Kako ga ne bi pozna-

i M Sa^ se °”crene kneginji. Lice mu oživjelo, ugasle oči proplamtjele. 1

odlučno reče:

^" ,~ Gospođo kneginjo, odmah ću izaći iz dvorca. A ti odredi "~ svi momci grada

Ozlja naoružaju. Svi će sa mnom. Taj raz-u ovom kraju. Eh, to mu neću dozvoliti.

Ako ga uhvatim, neće nikada koračati hrvatskom zemljom.

- on brzo izađe da izvrši kastelanovu zapovijed.

57

Mladenčić ustane i saopći kneginji koliko će ljudi ostati u dvorcu, a s ostalima

ide hvatati Draženića.

Na te riječi Gordana ustane i reče:

- Gospođo kneginjo, ne dopustite kaštelanu da ide na putnu postaju.

Kneginja se prepala tih riječi. Zahtjev proizvede teški dojam. Mladenčić zadršće

i, umjesto kneginje, brzo upadne:

- Vi štitite Draženića?

- Velim vam ne dirajte ga. Neka ostane tamo - jer . . .

- Vi ste, dakle, upućeni u njegov dolazak? - opet će Mladenčić.

- Gospođa kneginja mi je obećala da me u ovoj kući nitko neće ništa pitati, niti

me uhoditi.

U dubokom uzbuđenju Mladenčić se nakloni:

- Ovdje gospodari kneginja, ali meni je knez odredio da je čuvam i ovaj njegov

dvorac. Preko ovog praga ne može Draženić ni onda ako bi se popravio, kako ste

prije izvoljeli tvrditi!

Iz posljednjih riječi proizlazi ironija, ali Gordana se na to ne osvrće, već

strogo odgovara:

- I neće prijeći taj prag, ali tražim da zadržite svojega čovjeka ovdje i nikoga

ne šaljete protiv Draženića.

Sve je u njemu zakuhalo, dok se kneginja ne usuđuje progovoriti ni riječi.

- Ako kneginja odredi da zaštitim Ozalj - veli Mladenčić - tada ću potražiti

izdajicu i onkraj gradskih zidina.

- A ja vam opet velim: neće se pojaviti ni u gradu ni u blizini Ozlja.

- Vi ste u to upućeni?

- Jesam - oštro će Gordana.

On se zaboravi i naglasi podrugljivo:

- Dakle, nije došao u Hrvatsku po svojoj zloći, nego ste ga ročili ovamo vi i

zato ste došli u posjete kneginji?

- Nisam vam dužna polagati računa! - odlučno će Gordana. Povišeni njezin glas

odzvanja dvoranom kao prijetnja. Sad se mladi Gordanin pratilac digne i potrči

pred Mladenčića:

- Gospodine, upozoravam vas na svoj mač. I već je uhvatio oružje. Mladenčić

trgne iz korica svoj mač i vikne:

- Dođite, momče, da vas naučim vladanju. Ali Gordana stane među njih - i oštro

zapovijedi, uhvativši Mladenčića za ruku:

- Mačeve u korice! Da se niste usudili pobiti. Zatim se okrene kneginjo:

- Oprostite, kneginjo, što sam vam prouzročila toliko neugodnosti. Uzet ću svoju

pratnju i odmah otići iz grada da ne budem na smetnji vašem kaštelanu.

Od uzbuđenja ne može kneginja odgovoriti. Koleba između kaštelana i svoje gošće.

Nju smatra krivom, a ipak se ne usuđuje to

58

"/reći Jer zna, njezin je kaštelan prešao granice svoje dužnosti.

, __ Gordana, ne želim da odete ovako uvrijeđeni - veli domaćica. Ako Draženić

neće pod moj krov, a ni u blizinu dvorca, onda kaštelan neće imati razloga izaći

na njegove putove.

Svađu je prekinuo momak koji je u tom času stao na vratima

i javio:

- Dolje stoji glasnik i traži gospodaricu Brezovice.

Mladenčić se žestokom kretnjom i prezirom odvrati od Gordane, dok ona zamoli

kneginju neka joj dopusti da sama siđe u dvorište i govori s glasnikom.

Sobom je pozvala i mladog plemića iz pratnje.

Sišla je brzo i opazila u dvorištu Draženićeva glasnika Petra koji je bio kod

nje u Brezovici. Smjesta ga pita:

- Gospodin je stigao?

- Već je krenuo s putne postaje kraj Karlovca u Dubovac.

- Reci mu neka ne skida vizir. Lako se može desiti da ga tko prepozna. Kaži mu:

odmah onamo idem i ja.

Odredi da pratnja odmah sedla konje i sve svežnjeve uzme sa sobom jer se neće

vratiti u dvorac. Tada se uspne u blagovaonicu gdje je našla kaštelana u živom

razgovoru s kneginjom.

- Oprostite, kneginjo, narušila sam vaš mir. Evo, odlazim, stigao je glasnik o

kojem sam vam govorila. Mislim samo jedno: ako bi tko iz ovog dvorca uhodio mene

ili Draženića, ili njemu učinio nažao, taj bi radio meni o glavi! Razumijete li,

kneginjo? Moj život je na kocki. . .

Izjava zaprepasti kneginju i požuri se umiriti Gordanu:

- Ne bojte se, nitko neće izaći na vaše putove, niti će tko iz ovog dvorca

pokušati da se približi Draženiću.

Primivši ovu izjavu, oprosti se, požuri uzeti svoj haljetak i klobuk, glavu

zavije velom i siđe.

Smjesta se uspela na sedlo i s čitavom pratnjom odjahala. Nije pogledala

kaštelana, niti se još jednom ogledala na stube dvorca.

Tamo su gledali za njom kneginja i kaštelan. Domaćica se ljutite okosila na

njega:

- Sve ste to vi skrivili. Kako ste smjeli tako postupati sa ženom kojoj se

klanja sav muški svijet?!

- Rekao sam: ne može sjati rumenilom i žarom žena koja vjerno čeka muža. Dobro

da je otišla, kneginjo, barem vi nemate ništa na duši.

- Ne znam što to radi Gordana i teško mi je, ali niste je smjeli vrijeđati. Da

je niste uvrijedili, sigurno bi mi na odlasku rekla nešto više.

- Može li vam otkriti nešto više nego što smo mi vidjeli? apbpm vodi mladića

koji je guta pogledima i zalaže se za nju. K-ojun pravom?

- Ružni ste u svojim sumnjama, gospodine Mladenčiću.

- Rekli vi što mu drago, kneginjo, vidim sve. Ona - ona se zauzima za Draženića

kojeg je nekoć progonila. Za tu izdajicu koju

59

|.momaka. N .je * - _ Nas će ffloja stvar, sav ide k njemu. IpJ a mi ćemo

za Za koji tr se polako šuljaj Mladenčić . odlazi da ga n^ Daleko pr< ide

Gordana šal

Na brdu Draženić ih pre Sjeća se toga l

-. Eto, ve. ne može biti nifc Lučiću.

- Sretan taj razgovor s nj krenuti na jug i više.

- Samo da odnekud ne pac

- Gdje?

Kad se D može biti nikak osjećanje. Da

Založila je Damirova čast.

Ni sam set tome što je pr

Nigdje niko j

- Što je ta

- Iza crkv|

- To je

- Vidite, Malo su ča| da su to s njon mićko odijelo. _ mogao vidjeti 01 i

kaštelan su za"

mrzi sav hrvatski svijet? Eh, dakako, lijep je, i bogat. Zar još više, tražite,

kneginjo, nego što smo vidjeli? Poslao joj je glasnika i sad je pohitila za

njime. Tu se negdje sastaje s njime. Tko bi znao gdje i kako! Valjda na onoj

putnoj stanici?

- Ostavite me, ne mogu vjerovati. Ne, ne vjerujem ono što vi mislite.

- A zna li njezin muž kamo je pošla i zašto? Je li vam to rekla?

- Jest, rekla je da muž ništa ne zna.

Krv mu udari u glavu. Osjećao je kako su mu sve žile nabrekle. Bijesna ljubomora

uhvati nekad odbijenog obožavatelja.

- To je, dakle, sama priznala? Onda ne mogu dopustiti da se ime Damira

Brezovičkog sramoti. Što će reći svijet kad je vidi zajedno s Draženićem? Ne, to

ne mogu dopustiti. Bio sam dugo i predugo u Damirovoj službi, a da bih smio to

dopustiti. . .

- Ne pačajte se u to! .Na vama je samo da čuvate Ozalj.

- I kneginju što se zalaže za ženu koja je otišla s tim lupežom, s tom

izdajicom.

- Dostaje! - reče kneginja. - Neću više da čujem! Ostavite me!

I otišla je u svoje sobe.

Neko vrijeme Mladenčić promišlja. U njemu kipi i vri. Nekoć je on toliko ljubio

Gordanu i smatrao je već svojom. Odgurnula ga je. Nožem se branila. Jest, njega

je ranila. A sad ide s Draženićem?

Zašto se nije sastala s njim u Turopolju?

Tamo bi je svi poznali i smjesta javili njezinu mužu.

Došla je ovamo, u ovaj kraj, gdje je ne poznaju. Tu bi ona provela s njime dane

i noći na putnoj postaji. Lako im se tamo sakriti. Uzmeš sobu sam za sebe i

nitko ne zna ništa. Svako smije tamo konačiti.

Već osjeća: neće ostati miran. Mora nešto učiniti, makar što.

Otići onamo i osramotiti je pred svima, razotkriti njezine sastanke?! Zašto onda

vodi sobom onog mladića, a sastaje se s Draženićem? Ne, to se ne da odgonetnuti,

ali niti izdržati.

Ne može trijezno misliti, ne zna naći razjašnjenje kakva je veza između plemića,

nje i Draženića.

U njemu je ljubomora zakipjela kao nekoć. I silazi pa zovne svojega lovca.

- Dakle, Draženića si vidio na putnoj postaji? Imao je - veliš - veliku pratnju.

Ne znaš kamo ide?

- To nisam nikako mogao doznati jer su mu svi momci Ugri pa se s njima nisam

mogao sporazumjeti. No, bit će da se ugnijezdio u postaji i da tamo konaci.

- Brzo hajde u staju, osedlaj nam konje, zovni momke, svaki neka hitro priredi

svoga konja i pojedinačno izlazi iz dvorca da ne bi od konjskih kopita nastao

štropot. Neću da kneginja vidi što je. Mi ćemo iz dvorca da se ne čuje i ne

vidi. Jedan neka smjesta pohiti za onom ljepoticom. Iz daleka mora paziti kamo

ide. Uzet ćemo sobom što god je momaka ovdje.

- Gospodine kaštelane, Draženić ima pedeset čestito naoružanih

60

napadaj. Draženiću je odlanulo. Sad može mirno razmišljati o svojem sastanku.

- Sve me to uzbuđuje, što to ona hoće od mene?

- Baš zato nisam, gospodaru, nikako mogao vjerovati da nije zasjeda. U ovom su

času moje sumnje sasvim razorene. Njezinih dvadeset momaka ne mogu nadvladati

naših pedeset. Dakle, ne kani ništa zlo.

- I ne može kad je založila Damirovu čast.

- Tako mi imena, mora to biti golema stvar. Kako bi vas inače zvala iz Budima i

došla čak ovamo.

- Nešto se veliko događa među Hrvatima.

- Da im nije ona možda okrenula leđa?

- Bilo što, doživjet ćemo što se nismo nikada nadali. Obojica nagađaju i

polagano skreću prema crkvi.

- Kao da me nešto udarilo po glavi - veli Draženić. - Gordana ostavlja Turopolje

i svoj dvorac i putuje daleko da razgovara sa mnom kojega su prije dvije godine

protjerali iz Hrvatske.

Obuze ga grozničava znatiželja. Jedva čeka da što prije stigne k njoj.

Potjerao je konja daleko ispred svoje pratnje i brzo se našao pred crkvom gdje

se poredala Gordanina pratnja. Na čelu Gordana - lijepa, ponosna, prijazna lica.

Što li to može biti u toj lijepoj glavi? Kakav prijedlog nosi Draženiću, od svih

omraženom? Ta misao mu neprestano kuca na sljepoočice. Dignuo je klobuk na

pozdrav:

- Plemenita gospođo, evo, pokoran sluga došao je na vaš poziv.

- Moram vas ukoriti na prvom koraku. Bili ste na putnoj postaji kraj Karlovca

bez vizira.

- Kako to znate, gospođo? Bio sam u sobi.

- Vidio vas je neki znatiželjni lovac iz Ozalj-grada.

- Gle, bilo je tamo nekoliko lovaca, valjda me ne poznaju?

- Jest, prepoznao vas je jedan. To je vrlo lakoumno i zbog vas i zbog mene.

Zatim se Gordana okrene k plemiću na čelu svoje pratnje:

- Ako bi se tko pojavio, udarite na nj bez ikakva pitanja. Tko god bi se usudio

u blizinu, napadnite ga kopljima.

Gordana se ogleda naokolo. Svuda s one strane s koje je došao Draženić obrasla

je cesta gustim grmljem i visokim drvećem.

- Odmah će doći zvonar - veli ona - zamolila sam župnika neka mi dopusti

razgovor s vama u sakristiji. Naš će razgovor biti dug, pa ne možemo ostati

ovdje. Osim toga, crkva je najsigurnije utočište i tamo vas mogu zaštititi pred

svakim. No, tu nema nikakve pogibelji. Nitko ne zna da ste ovdje, već jedino

Mladenčić koji je sada na Ozlju. Vi ga znate. Danas o podne javio mu je lovac da

vas je vidio na putnoj postaji. Zbog toga sam se zabrinula i od kneginje

zatražila da ga ne pusti iz dvorca.

- Nadam se, plemenita gospođo, da nas nitko neće smetati. Za svaki slučaj poslao

sam vaše pismo u Budim. Kad bi me ovdje

62

jf. -jj u Zamku, proglasili bi iz Budima čitavim kraljevstvom da je muž

obeščašćen.

-- __ ^emajle brige, gospodine Draženiću, ja sam založila muzevu xoct ia ću je

iskupiti, pa bilo i svojim životom.

Preko polja dolazio je neki čovjek. Gordana je prepoznala zvonara. Vedro

razgovara s Draženićem o putovima i postajama.

Najednom Lučić vikne:

- Svršeno je! Zamka je tu! Prevarili su nas.

Iz grmlja što je poraslo cestom kojom je došao Draženić, pojavile u se glave

jahača pa jure istim putem kojim je dolazio Draženić.

_ Varate se, Lučiću. Samo ja bih bila prevarena. To je, evo, ozaljski kaštelan.

Nisam li rekla da mi je kneginja obećala da ga neće pustiti iz Ozlja? Ali on

stiže??

- Da bježimo? - pita Lučić.

_ Bilo bi prekasno. Oni će vas dostići. Ostanite ovdje! Ja sam odgovorna za

Draženića. Nikako se ne upustite u bijeg! Taj luđak Mladenčić opet mi dolazi na

moje putove!

I naloži svome plemiću kako ima porazdijeliti momke ispred Draženićeve pratnje:

- Neka se Lučić ne makne! Moji će momci odbiti nasilnika. Samo ako ne bismo

mogli svladati luđaka, dopustit ću da se uplete vaša pratnja. Vi se ne smijete

maknuti do skrajnje potrebe jer neću dopustiti Budimcima da udare na našu krv.

Nije bilo nikakva drugog izlaza. Draženić se pokori Gordaninim odredbama.

Iza leđa mu je crkva i njezine tvrde zidine. Sprijeda njegova pratnja pred kojom

je Gordanin plemić poredao njezine momke, naoružane kopljima i motikama. Sama je

izjahala na čistinu.

Jedva može Draženić razumjeti što se to događa. Gordana ga kani braniti? Lučić

mu neprestano šapće da je to samo njena varka, a ipak događaji poriču njegove

sumnje.

Već je stigao Mladenčić s ozaljskim momcima. Gordana digne ruku da ga zaustavi.

Ozaljski kaštelan se ne obazire, već preko svih momaka, i Gordaninih i

budimskih, vikne:

- Draženiću, vi ste moj zarobljenik!

- Moj gost ne može biti vaš zarobljenik! - vikne Gordana. Smrtno blijed odgovori

ozaljski kaštelan:

- Izdajnik - vaš gost? Nije li sramota to izreći?

- Hoćete li otići odavle, gospodine Mladenčiću, ili da na vas Pošaljem svoje

momke?

- Izdajica neće koračati po ovoj svetoj zemlji - viče Mladen-"ć kap izvan sebe.

- Neće koračati ovuda ni onda ako ga vi branite, fena junaka koja je pogazila

njegovu čast!

- U groznici ste - vikne Gordana, okrenuvši konja k njemu bliže. - Poludjeli ste

kao prije dvije godine. Pazite - jao vama ako nu stanete na moje putove. “•

Plemić na čelu Gordaninih momaka ne može čekati. Bijesno

*"ari na Mladenčićeve momke. Ovi digoše koplje.

63

i

Divlje se uhvatili ozaljski i brezovički vojnici. Koplja se sudaraju a kaštelan

Mladenčić viče:

- Sramota je pala na ovu zemlju! Žena junaka Damira brani izdajicu! Brani ga

zato što je mlad i lijep!

Začudo ona ne veli ništa, samo je blijeda i usne joj dršću.

Zaurlali jedni na druge, navaHli, sudarili se. Ozaljski kaštelan se zaleti

bijesnilorn zvijeri na Gordaninu momčad da probije put do Draženića.

Goni ga stara ljubomora. Htio bi razbiti sav svijet, zaletio bi se poput diva,

prodro do Draženića da ga pred njom bije. Uvjeren je: time bi joj zadao smrtnu

ranu.

A Gordana gleda izbezumljena Mladenćića. Zatim sama skrene konja pred kaštelana,

diže mač uvis i zaustavi njegov.

Zablenut on zine, zimica ga trese. . . Zaurla poput zvijeri:

- Svijet je propao! Gordana brani izdajicu!

- Branim čast imena svojega muža koji vam je iskazivao velikih dobročinstava - a

vi mu opet vraćate crnu nezahvalnost.

"Što to opet reče ova prevejanka?" - pita se Mladenčić. ojađen i prestravljen.

Ona mu se još više približi, drži pred njim mač i dovikne mu:

- Ostavite ovo mjesto, Mladenčiću, i vratite se u Ozalj! Znajte, ovom svojem

gostu založila sam čast imena junaka Damira! Pred tom čašću vama je uzmaknuti!

- Vi ste založili čast svojeg muža - ovom u čovjeku? Što ste to učinili,

Gordana?!

- Za ono što sam učinila, odgovaram samo svome mužu i nikome drugome. Dakle,

štujete li Damira, idite smjesta odavle i zadajte mi riječ da nitko neće saznati

od vas tko se ovdje nalazi. Tražim od vas da štitite put kojim će se Draženić

vratiti kući. Zadajete H mi svoju časnu riječ ili ne? Ako je ne zadajete meni, a

ono je dajte junaku domovine i vašem dobročinitelju Damini.

Poništen zuri u nju. I klone mu glava na prsa, mač niz bedro. Oko njega vrte se

nebo i zemlja. Smlavljen promrsi:

- Dajem časnu riječ.

- Izvršite je u ime časti i vaše i Damirove. A sad, momci, povucite koplja k

sebi. Svađa je smirena.

I smjesta je bitka prestala. Ozaljski momci povukoše se natrag i uzeše sobom

ranjenike, a Gordana zapovijedi svojima da odmah priteknu u pomoć onima koji su

zadobili udarac kopljem.

U kratkoj navali nitko nije stradao životom niti zadobio teške rane. Mladenčić

okrene konja i vraća se u Ozalj. Gordana pristupi Draženiću i Lučiću:

- Vi ćete, Lučiću, ostati ovdje, dok ja s Draženićem raspravljam u sakristiji.

Evo tamo zvonara. Sav je obnemogao od straha pred bitkom. Dođite čovječe, više

se neće ništa dogoditi. Bitka je bila samo nesporazum.

64

Polagano dolazi zvonar bliže i otključa sakristiju, premda mu

^ - Neka nas nitko ne smeta - odredi Gordana svojem plemiću. Vrata se

sakristije otvaraju. Lučić prvi, zatim Gordana i Draženić. Nieeov kaštelan se

ogledava naokolo svijetlim prostorom. Ni žive duše. Kroz visoki široki prozor

ulazi sunce.

- Izidi, Lučiću - naloži Draženić kaštelanu.

Ostavio je sakristiju zajedno sa zvonarom. Gordana ponudi Dra-/eniću okrugli

drveni stolac, a sama sjedne na stolac s naslonom.

Čuvstvo neke tjeskobe obuzima Draženića. Šuteći, gleda lijepu ženu koja je još

blijeda od velikog uzbuđenja zbog događaja pred

crkvom.

- Samo da se časak smirim - veli ona. - To je skrivila vaša lakoumnost jer ste

se pokazali bez vizira, a znate da svatko smije doći u gostioničku prostoriju i

tamo naručiti jelo. Pisala sam vam da dođete nerazotkriveni.

- Zaslužio sam vaš ukor - uistinu sam kriv. Hvala vam što ste me tako zaštitili.

Sad sam stekao potpuno uvjerenje da sam pod vašom zaštitom.

- Nije nam trebao taj suvišni sukob. Mladenčić vas mrzi još iz Lukavca. Premda

mi je kneginja obećala da kaštelan neće iz Ozlja, on je ipak izašao bez njezina

znanja.

- Ne zamjerite što sam ponovo tražio dokaze da me uistinu zovete.

- Nimalo se na to ne ljutim. I ja bih sumnjala da me vi zovete na sastanak u

poštenju - nakon svega onoga što se dogodilo prije dvije godine. I dobro je da

ste tražili sigurnost, inače ne biste došli. Sad vas više ne može nitko

uznemiravati. A kad izađemo iz ove crkve, sama ću vas pratiti dobar komad puta,

želim zaštititi založenu čast svojeg muža. Je li to dosta?

- Priznajem plemenita gospođo, dali ste mi dokaza da me, uistinu, želite

zaštititi i ja se osjećam pod vašom zaštitom siguran kao u palači svojeg ujaka u

Budimu.

Namjestila se na stolcu, a lice joj poprima rumenilo.

- Dakle, sad možemo raspraviti posve mirno ono što vam kanim reći. Molim,

saslušajte me mirno dok ne svršim.

- Ostajem ovdje dok vaša milost želi. Čekam vaše prijedloge o kojima ste mi

pisali.

Uistinu ih teško očekuje. Sve nešto u njemu podrhtava. Krv mu življe prolazi

tijelom. Srce jače udara.

Gordana upravi u njega ozbiljni pogled i počne svojim tamno obojenim prodornim

glasom:

- Gospodine Draženiću, prije nego vam izložim prijedlog koji sam spomenula u

svojem pismu, moram vam uputiti neka pitanja.

- Govorit ću spremno - veli on razapet od znatiželje. ~ Je li istina da ste vi u

one dvije godine što se boravili u Budimu poslali Vileni posebnim glasnikom

neka pisma?

- Samo se po sebi razumije. To sam učinio, samo nije bilo

65

odgovora. Pisma su mi vratili neotvorena.

- Dakle, ipak je istina. Mišljah da su to izmislili.

- Je li vam Vilena rekla o tim pismima?

- Ne, gospodine Draženiću, to sam saznala nedavno od njezina oca. Ona nije

doznala da biste se za nju. makar samo propitali. To je sasvim sigurno. Ona

preda mnom nema tajne.

- Vama ra/otkriva svoje osjećaje?

- Do posljednjeg i pita me za savjete.

- Onda vam je kazala i to koliko ljubi mojeg smrtnog neprijatelja KuŠevića?

Rasplamtio se i nije mogao da ne spomene Kuševića. jer ga taj najviše peče.

Spomen na Kuševićevo ime u času ga izbezumljuje.

- Ah, gospodine Draženiću - smiješi se Gordana - osjećaj drugovanja iz

djetinjstva i ljubav prema mladiću vrlo se iako zamjenjuju. Ti su osjećaji

blizanci, a opet svaki je sasvim svoj.

- Nisam ih nikad zamijenio, kruto raspoznao i razlikovao.

- Naprotiv, vi ste ih kruto zamijenili. No. sad je to ionako svejedno. Kušević

je bio njezin dječački vitez, kasnije kad su oboje odrasli, već je po nekoj

viteškoj dužnosti morao branili posestrimu. Kod nas barem još uvijek odgajaju

dječake kao nekoć. Utuve im u glavu dužnost braniti svoju drugaricu ili sestru

kako kakvu kraljevnu. No, sad više o Kuševiću nema govora!

- Kako, plemenita gospođo, zašto to velite?

- Žalo što nije ništa značio u Vileninu životu, a niti može značiti. On voli i

ženi se. I time je stvar svršena - dakle, o njemu nema govora.

- Zato je Vilena otišla u samostan?!

- Kakva je to luda pretpostavka? Gdje ste došli do takvog zaključka? Da je i

bilo medu njima ljubavi, kako bi sada mogla čekati dvije godine da je Jelenko

uzme? Ni iz daleka nije mislila na to. čak je i ne može uzeli nitko drugi. Ako

vas baš zanima, reći ću stoje: Kušević već godinu dana uživa ljubav svoje

odabranice, već godinu dana vrti se oko nje, a to smo znali svi i to je javio

Damir. a ja opet Vileni. Mogla se, prema tome, već davno odlučiti za samoslan

kad bi to bilo radi Kuševića. Vi ste bili uvijek na krivom putu. a to ste i

danas. Kad je Vilena čula da se on ženi, bila je vrlo mirna i zaželjela mu

istinski sreću. Nitko nije vidio Vilenu ni žalosnu ni tužnu radi njega. Ove

dvije godine cesto je polazila sa mnom na gozbe i zabave. O samostanu je ona

počela govoriti već onda kada je s vama raskrstila, gospodine Draženiću. Vi to

dobro znate.

Sjetio se kako mu je Vilena u Lukavcu govorila neka je pusti iz dvorca da ide u

samoslan.

- Da, tako je bilo, plemenita gospodo.

- No, dakle, sami ste čuli da se želi zatvoriti do kraja života, ali ne radi

Kuševića, nego radi vas.

Sad ga nešlo teško kosne i on ustane:

- Tako? Radi mene, a ne radi njega? Zašlo je onda stala u

66

pred njegovu majku daje obrani? Tada sam prvi put osjetio L" vična ljubi njega.

_ Zašto je slala pred onaj bič koji bi mogao ubiti njegovu ? Vi to još i

danas ne vidite? Zašto je skočila pred njegovu koju ste udarali jer je Vilena

voljela da umre od vaše ruke. _ TO je rekla i meni u Lukavcu.

- A vi joj nisle vjerovali? _ Tko da to vjeruje? Kako sam mogao misliti nešto

drugo nego da brani staricu, jer je Kuševićeva majka?

- Bili ste onda izbezumljeni i nisle mogli shvatiti, to je jasno, ali svaka bi

zdrava pamel morala vidjeti, a mirno srce osjetiti, da vam se podmetnula pod

oružje da je ulučete. Imala je i zašlo željeti smrt No, ostavimo te vaše

zablude. Vi sle ih ionako platili vrlo skupo - ali dopustile mi da vas nešlo

zapitam.

Jedva je čekao što će reći.

- Vi ste, gospodine Draženiću, mogli dobili najuglednije grofice i kneginje -

zašto ste htjeli uzeli /a ženu baš županovu kćer?

- Kad sam je prvi put opazio, smutilo mi se pred očima. Zamamila me ta ljepota,

nje/ine oči bile su kao dva neba, bila je divna njezina pojava - ušla mi je u

srce, zavukla mi se u krv. Da nije bilo nje, mogao sam oženiti najbogatiju

baštinicu Ugarske. Sve sam odbio, nije mi bilo života ni uz jednu drugu ženu.

već samo uz Vilenu.

- Vi tvrdite da ste je onda ljubili?

- Zar sumnjate u to. plemenita gospoda?

- Uvjerena sam: nikad je niste ljubili.

- Ludovao sam za njom. radi nje sam počinio toliko pogrešaka. Sasvim otvoreno

velim: da nije bilo te strastvene ljubavi prerna njoj, nikad me Kušević ne bi

mogao uhvatiti i razotkriti.

- Velite da ste je ljubili. Ne mogu shvatiti kako se može djevojku ljubiti a

onda je predati sramoti.

- Kad te djevojka odbije, moraš se osveliti.

- I uzeti je na silu?

- Osveta ne pozna granice, kad te odgurne ona koju nosiš u svojoj krvi.

- Gospodine Draženiću, vrlo ste loše odabrali svoju osvetu. Donijela vam je

velike nesreće! - Iz osvete ste djevojku dovukli u Lukavac. Ona je stala u

obranu Kuševičeve majke, udarena lom osvetom samo zato da smjesta umre od vaše

ruke, a to je bila njezina osveta. Da ste je ubili, slijedile bi vas sablasti.

Pošto je niste utukli, ona vam je u srce usadila crva neka vas grize zauvijek.

Ulijevala vani je sumnju da je to učinila iz nekog osjećaja prema Kuševiću.

- Ali pobjegla je iz Lukavca s Kuševićem - dakle - ljubila ga je.

- Ne. gospodine, Vilena nije otišla s Kuševićem. Ona je bila ic"1- -kavca

davno prije nego što sle vi onu večer bili u tamnici Jvusevicem gdje ste ga

htjeli mučiti. Njih se dvoje nisu ni vidjeli, m" "a bijegu ni poslije.

67

- Kako bi to moglo biti? Vratar ne bi nikada otvorio Vileni dvor, niti joj

spustio most.

- Ipak je spuštao most i otvorio pred njome sva vrata već poslije podne.

- Naočigled mojeg ujaka?

- Vi znate, one su noći svi do jutra bdjeli i, nakon takve noći, svi su u dvorcu

duboko spavali cijeli dan.

Gleda je pažljivo. Ne može naći razloga zašto bi ga sad varala, niti može

vjerovati što mu pripovijeda. Traži od nje podrobno razjašnjenje:

- Plemenita gospodo, znam, nitko ne bi mogao izaći iz dvorca ako moj ujak ili

Pencinger ne bi dali dozvolu. Vama su to krivo rekli.

- Meni su rekli sasvim ispravno, a vama krivo, to ću dokazati. Pitam vas.

gospodine Draženiču, zar vlasnik dvorca nema prava izaći i zapovijcdili neka mu

se spušta most kad on hoće?

- Vlasnik Lukavca knez Brandenburg koji to ne bi nikad učinio.

- Kako vidim, vi baš niste ni u što upućeni, gospodine Dra-ženiću!

Bude mu tjeskobno od pomisli da su u Lukavcu iza njegovih leđa učinili nešto

protiv njega baš oni koji bi mu morali pomoći.

- Molim vas, plemenita gospodo, veorna me zanima o čemu se radi. Želim znati

imam li oko sebe neprijatelje,

- Kakvo čudo! Vi, dakle, i ne slutite tko je Vilenu odveo iz dvorca?! Potrudit

ću se da vam to saopćim, premda mi je vrijeme odmjereno. Recite, zar vam nije

bilo poznato da ima u dvorcu netko tko se natječe da postane ban Hrvatske?

- Nisam se brinuo za to jer znam da su svi na dvorcu, osim mene, stranci, a

Hrvatski sabor priznaje za bana samo rođenog Hrvata koji ovdje ima imanje. Tko

bi, dakle, mogao biti tako lud da želi postati ban kad je to nemoguće?

- Onaj koji se s vama takmiči za bansku čast - kraljev je nećak!

- Ona pijanica knez Brandenburg?

- Valjda ste to znali?

- Brbljao je o tome samo kad je bio pijan i zato me nije zanimalo. Ni kralj ne

bi mogao preporučiti kneza za bana kad ne bi pristao Hrvatski sabor.

- Ipak je knez htio polučiti tu čast. A znate kako? Htio je prisiliti mene da mu

predam kraljevića Ivana. On bi pomoću njega od kraja iznudio bansku čast,

- To vam je priznao sam knez Brandenburg?

- Jest, on. Vi znate: poslao je svoje ljude da mi otmu sina jer je nastojao

dobiti kraljevića u ruke. On je glavom sa mnom razgovarao istog dana kad sam

bila uhvaćena u stupicu u Lukavcu. Rekao mi je Petar Pan - to vam danas već mogu

reći jer je lakrdijaš prešao na njemački dvor. On je sam čuo kako se knez

veselio što će svojeg ujaka prisiliti da Hrvatima preporuči njega za bana, a ne

vas. Kasnije sam sve to čula iz njegovih usta. No, to još nije sve.

68

_ Molim vas, recite mi sve - moli Draženić. a Gordana na-

_ Dakle, vas dvojica ste se borili za bansku čast. Vi na svoj

ačin on °Pet na SVOJ" Petni Panu je knez obećao veliku čast u

Hrvatskoj ako mu pomogne svojini savjetom, kako bi mene prisilio

, predam kraljevića pred kojim dršcu Vladislav i čitav budimski

dvor. , • • , rx -

• X,

To tumačenje nimalo ne zanima Drazemca. Njegova se misao zaustavila kod onih

riječi koje je Gordana izrekla o knezu, o njegovoj želji da postane ban.

- Vjerujem vam, plemenita gospodo, da je on uistinu želio postati ban, a vi ste

to spomenuli u času kad sam rekao da je Vilena pobjegla s Kuševićem. Ne

razumijem kakvu vezu ima to ...

- Odmah ću vam razjasniti. Kneza su uvjerili da vi želite postati ban i netko mu

je rekao da ćete steći i pristanak Hrvata ako oženite Vilenu.

- Kakvu to ima vezu s bijegom Vilene?

- Evo, kakvu. Knez Brandenburg je danas na kraljevskom dvoru. vi ćete ga, dakle,

rnoći pitati i pozvati na red ako bi on porekao. Sve što ću vam kazati ne može

poreći markgrof Danijel koji ipak nešto drži do svoje riječi.

- Vi rni kanite nešto strašno priopćiti, plemenita gospođo?

- Da, gospodine. Ono su popodne u dvoru svi spavali. I vaš ujak. štoviše, i vi

ste spavali nakon probdjevene noći. Tada se dogodilo ono što vi ne slutite.

Sjećate li se kako se četovoda Vencl kleo da je popodne vidio Vilenu u selu kod

Lektorićevih kamo je došao neki momak što je nosio odijelo markgrofa Danijela i

njegov klobuk s perom? Vi ste vikali na Vencla da laže.

- Jest znam, bio sam lud od bijesa.

- Četovoda je govorio istinu - evo čujte: - knez je bio uvjeren - ako oženite

Vilenu, vama je banska čast sigurna. A za njom je on tolike godine uzdisao. I

rekao je: ako on neće biti ban. ne dopušta da budete vi. Dakle, otišao je k

Vileni u kulu gdje je ona bila zatočena.

- Kako? Pred vratima su stajali moji ljudi.

~ Ali i”h je knez pozvao da odmah podu u blagovaonicu i tarno pomažu spremati

oltar za sutrašnje vjenčanje, I oni su otišli. luieza moraju slušati,

Draženić se prenerazi, skoči sa stolice i približi se Gordani.

- Sto je bilo dalje?

C J “

k T sad Je vec prošlo, ne treba vas to uzbuđivati, a ja ću vam doša SVe,onako

kako mi Je to pripovijedala sama Vilena. Knez je m., r° U- ld!u” doni° joj dobro

umotano odijelo svojeg prijatelja markgrofa Danijela i rekao Vileni:

, “ ndProtiv, kad se svi skupe u dvorcu na tobožnje vjenčanje,

69

ljubavi raž^nić od Pr°šle noći ne vjeruje da želite poći za njega iz Uućee

n(tm)0-^ Sam° P°koravate. Uvjeren je da ljubite njegova naj-nei "epnJatdJa

Kuševića. Zato je odlučio da vas sutra ne vjenča,

pozvat će najprljavijeg svojeg vojnika, onog kozičavog, i pred svima vas

pokloniti njemu da vas osramoti. Ali ja, knez Brandenburg, ne dopuštam da

županovu kćer osramote u mojem dvorcu. Neću da imam u Turopolju smrtne

neprijatelje koji će me okruživati do konca života. Eto, ja vas pozivam:

odjenite odijelo mojeg prijatelja markgrofa. Sam ću vas odvesti iz dvorca".

Zapanjeno siuša Draženić. Htio bi sasuti pregršt kletvi, ali ga stislo u grlu.

samo grči pesnice. Kad bi mu sada bio knez pri ruci zadavio bi ga. I sluša dalje

prijeteći se u duši, dok Gordana mirno saopćava:

- Vilena. prestrašena za svoju čast, pitala je kneza može ti joj dati riječ da

je Draženić tie kani vjenčati nego osramotiti. Knez se zakleo da je čeka sramota

i on je od toga želi spasiti. Prestrašena djevojka smjesta je obukla odijelo

markgrofa Danijela, a glavu pokrila njegovim klobukom i vizirom. Knez zapovjedi

svojem vrataru da markgrofu i njemu otvori vežu i straža neka spušta most. S

njim i je išao samo jedan momak.

- Kakva prevara! - bjesni Draženić. Mirno proslijedi Gordana:

- I iada su pojahali. tobože, da će u Šumi tražiti cvijeće i zelenih grana kako

bi okitili dvor. Knez je baš zato preuzeo da sam iskiti blagovaonicu i oltar za

vjenčanje. Ali nisu krenuli tamo gdje su momci s potkastelanom trgali zelenilo,

nego se proverali u šumi drugim smjerom prema selu. Onda knez ostavi momka da u

zasjedi čeka, a on je poveo Vilenu u odijelu rnarkgFofa Danijela dalje. Tu ju je

uputio da ide do sela. on će tada momka poslati po odijelo, obući ga u

markgrofovti odoru i s njime se vratiti u dvorac kao da se to sam markgrof s

njime vraća kući.

- Oh. oh! - dršće od bijesa Draženić.

- Prije nego je Vilena skrenula drugim pravcem - veli Gordana - stade joj knez

govoriti:

"Kad dođete među svoje Hrvate, recite im da sam vas izveo iz dvorca jer nisam

dopustio da vas Draženić, taj Jupež, osramoti. Ne dam ni za što na svijetu da on

pod mojim krovom izvede takav zločin".

I onda se oprostio s djevojkom. Ona potjera konja prema selu gdje su stanovali

seljački plemići Lektorici. Tamo se sklonila i skinula odijelo. Knez je po

dogovoru s Vilenom poslao momka za njom do sela. Tu su mu predali smotani

svežanj markgrofova odijela. To je onaj svežanj što ga je Vencl vidio iz šume.

Momak je otišao knezu - zatim se odjenu u markgrofovo odijelo i vrati se s

knezom u dvorac. Nitko nije slutio od straže i vratara da su pustili most

zapravo Vileni, a ne kneževom prijatelju.

Draženić usplamti, dršće, škripi zubima, sve što mu sada pripovijeda Gordana

sasvim se staže s onim što je tvrdio Vencl. Kleo se da je iz šume vidio momka

kako mu seljani dadoše gospodsko odijelo i klobuk markgroFa Danijela. Više nema

ni najmanje sumnje da mu Gordana pripovijeda čistu istinu.

70

- I tada - nastavi ona - Vencl se uvukao u selo, i tu vidio Vilenu u kući

seljačkog plemića Lektorica.

Draženić grozničavo prihvati riječ:

__ jest, Vencl je htio potrčati u Lukavac da mi to sve priopći, ali su ea

uhvatili turopoljski plemići. Ostao je s njima kroz noć. a "utradan ujutro se

uvukao u dvorac i sve to ispripovijedio. ali nilko mu od nas nije vjerovao.

Jest, to je istina. Ona je, dakle, već popodne nobiegla. Knez, kraljev nećak

izdao je mene - izdao mojeg ujaka i sam odveo Vilenu iz dvorca. Sve je jasno

dokazano.

- Učinio je to da se ulaska županu i čitavom Turopolju, ne bi H probudio neku

sklonost Hrvata prema sebi.

_ To mu ne bi moglo nikad koristiti. Ne može postati ban kad je stranac, a Sabor

ga ne bi priznao ni onda da ga svi ne znam kako ljube i poštuju.

- Da, gospodine Draženiću, ali knez je rekao: "Kad ja ne mogu biti ban, ne smije

ni on. Popne li se do te Časti Draženić. on će i s mojim Lukavcem radili što ga

volja - oduzimali mi moj prirod."

- Sad vidim sve i odviše jasno. Bojao se mene, pijani razbojnik, hulja! Znat će

on kad se vratim u Budim. Neću mirovali dok ga odanle ne protjeram.

- Dakle, vidite, gospodine Draženiću: ponajprije - nije Vilena pobjegla s

Kuševlćem. On nije ni slutio tko je djevojku izbavio ispod krova Lukavca. A

onda. Vilena je pobjegla, ne i-ato što bi se htjela vas osloboditi i otići s

Kuševićem, nego zato što joj je knez prikazao da je vi kanite predati svojem

vojniku -- čime ste se često njoj okom u oko prijetili.

Oluje urlaju Draženićevom dušom. U tom času misli samo na kneza i svaka njegova

misao, svaka njegova prijetnja zaokreće kneževim vratom.

- Gospodine Draženiću, bili ste na krivom putu. Vilena se uistinu htjela

vjenčati s vama, pa kad to ne bi bilo iz ljubavi, vjenčala bi se s vama već zato

što je znala da je do smrti slijedi sramota, izađe li nevjenčana ispod vašeg

krova. Svatko će je obijediti da je bila vaša ljubavnica. Kušević nije. dakle,

došao u Lukavac kao putujući vitez, već iz pust opasne ludosti i obijcsii.

Okladio se da ima odvažnosti doći pod vaš krov i lamo proboraviti dan i noć i

opet izaći iz Lukavca. Možda je htio da se i vama naruga pa bi vam kasnije

poručio kako vas je zavarao. To je vrlo lako moguće, ali nikako nije htio

spašavati Vilenu.

.. 7~ ZaPravo nije htio ni čuti o njoj. Sto puta sam ga pitala: si* V*"" Ža°

Vi!ene što je dospjela u Lukavac i postala vaša ie H -; a °n SC smiJao “ rekao:

"Pravo joj budi. Što je tražila, to nikartOZlV^ Neka -(tm) t0 “ bude<<- Bio Je

ravnodušan, i vjerujem. Mo tJC nC “ !jpažavao- Već zato ne bi to učinio što ga

je uvrijedila. mJ? .a ga, Je_;čak i radovalo što je ona kažnjena. Imate razloga

nikav sevića rad” toga što je s vama učinio u Turopolju, ali za otmicu Vilene iz

Lukavca. To je vaša zabluda.

71

Iv,

y

- Hvala vam što ste me upozorili na kneza. Sad znam s kime imam posla. Ta

ispijena životinja misli da se smije natjecati sa mnom. Eh, stradat će on kao

nikad nitko dosele!

- To sam vam sve ispripovijedala jer ste spomenuli da je Vilena utekla s

Kuševićem. No, ta stvar za mene danas nije važna. Ono Što je meni na duši kanim

tek sada kazati.

Toliko ga je zahvatila kneževa izdaja da se jedva probudio i smogao slušati ono

što ima slijediti.

- Vi ste se osvetili što vas je Vilena odbila - a učinila je to u očaju kad je

vidjela da je omraženi crveni oklopnik koji je vodio Lukavčane na Turopoljce

zapravo - vi. Oteii ste je i silom odveli u crkvu. Ali ona je rekla pred oltarom

da vas neće uzeti za muža. Svećenik vas nije vjenčao, a vi ste iz osvete odvukli

Vilenu u Lukavac i učinili je služavkom. Sve iz osvete! Ta je osveta upravo

udarila vas. jer da niste sve to učinili, davno bi Vilena bila vaša žena.

- Rekla mi je u crkvi: "Volim biti posljednja služavka nego vaša žena". Onda sam

joj rekao: "Pa dobro, ispunit će ti se želja". U Lukavcu sam počeo sumnjati da

ljubi Kuševića - a sa mnom se vjerila jer ju je zaslijepilo moje bogatstvo, moja

moć na kraljevskom dvoru i slava koju je očekivala od mene. To sam joj spočitnuo

u Lukavcu, a ona je sama ustvrdila da nosi u srcu Kuševića.

- Vi ste je učinili služavkom, i prirodno, htjela se osvetiti i raniti, ako ne

srce, a ono barem vašu taštinu. I to je postigla.

Razlog mu se čini vjerojatan i neko vrijeme, šuteći, gleda pred sebe. Sam ne zna

što bi mislio, što bi vjerovao, a što poricao. Gordana nastavlja mirno:

- Sve što je Vilena učinila, radila i govorila, bio je očaj i osveta djevojke

koja vas je ljubila i onda doživjela strahovito razočaranje. Ponajprije, rekoh,

razočaranje da ste se vi krili pod crvenim oklopom, a zatim tešku uvredu kad ste

je učinili služavkom. Kako da te strahote u njoj ne izazovu pravu strastvenu

želju da se krvavo osveti? Čime bi se više mogla osvetiti onako bespomoćna, u

vašoj vlasti, nego da vam dobaci u lice kako nosi u srcu vašeg smrtnog

neprijatelja. To bi svaka učinila.

Zamislio se u prošlost i mora pristati uz ono što tvrdi Gordana.

- Da, nije se mogla ničim drugim osvetiti, već jedino ako ustvrdi da nosi u srcu

Jelenka Kuševića, a mene je prihvatila za vjerenika samo radi visokih časti koje

me čekaju.

- Eto, vidite, gospodine Draženiću - sami priznajete. Ali vas podsjećam da se

ona opet vratila k vama kad ste je odlučili vjenčati. Vidjeli ste njezin pogled,

njezin smiješak one iste večeri kad je Kušević stajao kraj vaše postelje. Da je

ljubila njega, zar bi mogla iskazivati prema vama toliko osjećaja? Ona mi je

pripovijedala da je bila presretna što Kušević, njezin drug iz djetinjstva, vidi

da nije osramoćena, da je vi volite i želite vjenčati pa će to pripovijedati

cijelom Turopolju. I sve bi bilo dobro, sutradan bi se ona s vama vjenčala, ali

Kuševićeva prisutnost potpuno vas je obezumila. Sumnjali ste da vam je htio

Vilenu oteti baš pred vjenčanje.

72

_ Istina je. Sav sam plamtio, uvjeren da je taj njezin smiješak _0 laž a njezin

pogled samo pretvaranje.

_ Ta vaša zabluda skrojila vam je nevolju. Knez se poslužio

,. da Vilenu odvrati od tog vjenčanja i sklone na bijeg. Sto puta

knez govorio Petru Panu da bi volio zapaliti dvorac samo da to

JL nčanie spriječi, jer zna da je Vilena najsigurniji uspon do banske

•Isti za kojom vi hlepite. Tako je djevojku naveo na bijeg. Istina,

c , je taj korak požalila sto puta, no to joj nije koristilo.

- Kako? Požalila, velite, plemenita gospodo? Je li to istina?

- Mnogo puta je požalila, jer je kasnije opazila da ju je knez

PF - Ako je požalila bijeg, zašto mi nije odgovorila na pisma?

- Sad se približavam onome radi čega sam morala razgovarati s vama. Vilena nije

primila ni jedno vaše pismo.

- Slao sam glasnike i pisma.

- Vašeg glasnika primio je njezin otac. Ona ga nije nikad vidjela niti je znala

da ste vi poslali bilo kakvu poruku ili pismo. Otac je pisma ili poderao ili

vratio, a vama javio da je to tako odredila

Vilena.

Zapanjen zuri pred sebe:

- Ona nije znala da sam joj ja pisao? A ja sam jednog dana htio pobjeći iz

Budima da se sam uvjerim što je s njome, zašto mi ne odgovara! Onda sam slutio

da se događa”nešto takvo.

- Htjeli ste pobjeći? Valjda slobodno putujete kamo vas je volja?

- Moj ujak je pazio na svaki moj korak. Nije mi dopustio da idem u Hrvatsku,

bojeći se da ću moljakati, poniziti se, a bojao se i toga da u ljubomori ne

počinim ludorije jer sam onda vjerovao da je Vilena pobjegla s Kuševićem.

- Sada sam vam rekla što je bilo s vašim glasnicima i porukama.

Nekoliko časaka grobna tišina. Draženić se zadubio u misli. Gordana ga promatra,

šuteći. Najednom se mladić okrene Gordani i ona nastavi:

- Baš to želim točno objasniti. Prije nekoliko tjedana doznala sam od njezina

oca da je Vileni vaša pisma tajio i slao ih natrag. To sam joj otkrila. Bila je

teško potresena i tada mi reče:

"Sad je sve svršeno! Više se neće nikada javiti. Ja sam vezana za njega do

smrti. Uzaiud bih, dakle, čekala. On je zaboravio da sam živjela - i oženit će

drugu!"

- To je rekla? - usklikne on, ali odmah doda: - A prije toga nije žalila što se

ne javljam?

. - Čitavo je vrijeme očekivala da ćete vi jednom ipak doći po nJ" i vjenčati se

njome, ali kad je saznala što je bilo s vašim pismima, morala je, razumljivo,

uvidjeti da više ne možete ni pisati niti |°J se javiti i da je zauvijek

zaboravljena i osuđena da djevuje do Kraja života.

~ Jest, ona se nije mogla više nikada udati i radi toga je čekala me?

73

l/

Iff

l

3

- Gospodine Draženiću, bilo bi vrlo glupo kad bih vas uvjeravala da joj nije

bilo slalo do udaje kao i svakoj djevojci, a znala je: nitko je ne može uzeti

pošto ste je vi osramotili. Ali opet, ne možete se zakleti da vas ona nije

ljubila. Treba da se sjetite svih onih dana kad ste bili s njome vjereni. Često

sam imala prilike opaziti koliko je osjećala za vas. Sjetite se onih dana kad

ste dolazili k njoj u dvorac pa morate sjeći uvjerenje da vas je djevojka

ljubila.

- Plemenita gospođo, vi ste umni i ljubili ste. pa mi odgovorite: ako djevojka

istinski ljubi, zašto ne dopušta svojem vjereniku da je poljubi?

- Kako? Vi je niste nikada poljubili?

- Nije mi nikada dopustila cjeiova. Nikad se nisam dotaknuo njezinih usana, ni

dok sam bio njezin vjercnik, uvijek se povukla od mene. Može li to biti između

dvoje vjerenika koji se ljube?

- Može. Damir i ja ljubili smo se neizmjerno i bili smo već često nasamu. a da

se nismo nikada poljubili, niti bi se on usudic, a niti ja zaželjela cjeiova.

Svladavali smo se, tajeći svoju ljubav. Koja će djevojka dopustiti da je

vjerenik cjeliva prije nego stupi pred oltar? To su djevojke naučile od svojih

starih, malo ćete ih naći koje bi predale vjereniku svoje usne prije oltara. To

barem znale!

Oborio je glavu i razmišljao. Opet je potpuno pod dojmom Gordanina uvjeravanja.

- Kasnije sam počeo vjerovati da je nosila u srcu Kuševića i potpuno nesvjesno

mi uskratila da je poljubim. Mislio sam: on joj ne da da mi pruži usne.

- Kad bi uistinu ljubila Kuševića, zašto bi se onda vjerila s vama i zar bi bila

njega tako grubo odbila i uvrijedila?

- Da, vi imaie možda pravo . . .

- Nikad nisam imala toliko pravo kao u tom Času, jer. znajte, nije nitko

Kuševića toliko uvrijedio kao ona. A to ne bi nikada mogla učiniti da ga voli.

Kušević nije nikada prebolio njezinu uvredu i zbog te uvrede je Vilenu zamrzio i

zaboravio.

- Plemenita gospođo, ako možda Vilena i sada nešto osjeća za mene, mogla mi je

javiti u Budini da je otac sva moja pisma pred njom zatajio i da nije nikad

doznala za moje glasnike.

- Ako vam na to odgovorim, tada ću vam razotkriti najveću bol i najdublju ranu

koju ste zadali Vileni. To je rana koju ne može zaboraviti. Da je to mogla, već

bi davno bila vaša žena.

- Kakva je to rana? Molim vas, ne zatajite mi ništa - moli on ne, krijući

uzbuđenje.

- Da joj niste zadali tu ranu. vjerujte, ona bi vam se i javila prije mjesec

dana. Govorila sam joj neka se svlada i neka se javi. Na to mi je izjavila:

"Sad je svemu kraj! Ne mogu, vi znate zašto - i evo - zbog toga idem u

samostan."

- Tako je rekia?

- Jest - to su bile njezine riječi.

74

- Niste mi rekli što je to radi čega mi se nije htjela javiti.

kakva je to rana.

__ upozoravam vas. ta je rana strahovita i teška i jedina zapreka •to Vilenu

nisam mogla skloniti da prihvati ono što sam joj sama

predložila. .

~ Što ste joj predložiti?

__ Rekia sam joj ovo: Draženić je mnogo skrivio vama. nama. Turopolju i svima.

Otkrili smo u njemu crvenog oklopnika što je vrlo teško zaboraviti - a!i i

najveći zločinac može se pokajali, i najveće se boli i zloće mogu zaboraviti i

oprostiti.

Raširenim očima bulji u Gordanu. Sve joj se više približavao kao da ga vuče neka

nevidljiva sila, a ona govori riječ po riječ,

gledajući mu u oči.

- Vi se, Vilena ne možete više udati - rekla sam joj ni od koga se ne možete

nadati da bi vas zaprosio. Prema tome, jedini je vaš spas ako prihvatite ono što

vam je ponudio sam Draženić.

- A ona? Što je rekla?

- Čekajte strpite se. Bilo je to prije mjesec dana kad sam joj kazala: "Prije

nego što se za sva vremena zakopate u samostan, prije nego što prekinete sa

svijetom, odrečete se života i svoju ljepotu živu pokopate, učinite jedan jedini

korak. Javite Draženiću da vam otac nije dao ni jedno pismo, sve ste od mene

saznali i ako on još uvijek misli na vas, neka vam se javi ili dođe".

- Vi ste joj to rekli, gospođo?

- Jesam. Sve sam joj rekla i neka vas to ne čudi. jer sam misiiia: jedan je

život na kocki, zašto dopustiti da živa legne u grob, a vi valjda niste živi

đavo da se ne bi popravili i da ne biste okajali sve što je bilo. Svi smo mi

ljudi, kako ne bismo mogli zaboraviti?!

Zapanjen svakom njezinom riječi drhtavo pita:

- A ona, što je ona rekla?

- Kad sam joj sve to rastumačila i razjasnila, rekoh joj da još jednom neka

dobro promisli. Ni u samostanu neće biti sretna ako tamo saznaju da je bila vaša

ljubavnica. Nato ona krikne:

"Ne, ne, plemenita gospođo, nisam bila - nisam i nisam. Nikada!"

- Osjećala je valjda prema mojem držanju da je to teško vjerovati i klekla preda

me, pa u očaju i plaču izjavila:

"Priznat ću istinu. Prokunite me. Gordana! Neka me prokunu svi, ništa nije

istina - baš zato ne mogu preboljeti ranu koju mi je zadao - peče me, duboko.

Draženić me je pred čitavim svijetom osramotio. Prisegao je da sam bila njegova,

a to nije istina, ni poljubio me nije. Zbog toga ne rnogu da se ja prva javim.

Ta me rana odviše boli. Bila bi mogla zacijeliti da je došao pokajnički i

Priznao da sam nevina!"

Nijemo sluša Draženić, a Gordana nastavi:

- Tada joj rekoh: Vilena, nije moguće da bi vas on pred svijetom osramotio da

niste bili njegova ljubavnica. No, uzalud. Tvrdila je neprestano da je baš zato

strahovito ranjena u dušu jer ste rekli nešto

75

što nije istina, l klela se i tada reče:

"Ne mogu dulje čekati. Nikad neće doći. Nikad više mi pisati. A ja tako

strahovito osramoćena i nožem udarena posred srca - neću da se javim. Prije ću

umrijeti, radije idem u samostan!"

- Govorila sam joj: možda Draženić ipak jednom pošalje glasnika, možda za

godinu-dvije - ili možda dođe sam da pita za nju. Što bi mu ona tada rekla?

Draženićevo lice se zacrvenjelo kao da mu je sva krv udarila u glavu.

- Kako je odgovorila na te vaše riječi?

- Teško je zaridala, pala preda mnom na zemlju i viknula: "Ne govorite mi tako!

Nikad se on više neće pojaviti".

- A da ste vi primili njegova pisma, što biste mu tada odgovorili? zapitam

djevojku.

"Da sad njegova pisma primila, da ih otac nije zatajio, tada bih mu bila

odgovorila: - jest, poći ću za njega, samo pod jednim uvjetom."

- Pod kojim uvjetom? - opetuje Draženić. - Molim vas recite mi pod kojim?

- I ja sam je isto zapitala, a ona mi odgovori sva slomljena:

"Rekla bih mu samo jedno: prije nego što se vjenčamo, moraš

mi vratiti čast pred Čitavim svijetom. Moram se vjenčati kao poštena,

netaknuta djevojka, a ne kao ljubavnica. Neću da mi tvoje sluge iza

leda govore: prije oltara bila je gospodareva".

Šuti Draženić i obori glavu, dok Gordana ne sustaje:

- Tada je zaplakala, tvrdeći: sad je prekasno. Otac je pisma zatajio jer nije

htio da pođe za vas, a sva rodbina i svi ostali su se protivili - a zapravo i

ja. U ono doba nisam bila sklona tome da pode za vas, a nisam ni znala da ste se

javljali i slali svojega glasnika. I tada je Vilena, rekavši sve to, naglasila

da joj preostaje jedino samostan.

- Zašto rni odmah niste javili što je sve iskazala?

- To sam htjela i zato sam otišla u Zagreb da se upitani kod njezina oca potanje

kamo vam je slao natrag pisma: odakle je dolazio vaš glasnik. Onda sam i od

njega htjela izmoliti dozvolu da vam to sve javim. No, kad sam se iz Zagreba

vratila u Brezovicu, na moje iznenađenje, nisam djevojku više našla. Vtlena je

otputovala, zapravo pobjegla u samostan za moje odsutnosti.

- Kamo je otišla? U koji samostan?

- U Veneciju.

Rumen mu oblije lice. Uzbuđenje ga trese. Stalno zuri kroz prozor u polja

obasjana suncem. Gordana nastavlja:

- Bila sam teško potresena kad sam vidjela da je otišla, to više što sam oca

toliko predobila da je napokon rekao:

"Radite što hoćete. Meni je svejedno, samo da spasim dijete. Možda bi se ipak

taj čovjek popravio i ljudi bi zaboravili kao što ste to vi, Gordana,

rastumačili".

76

Na tu izjavu Draženić se naglo okrene i gleda u oči Gordani

. ja mu vidljivim uzbuđenjem pripovijeda: K “ __ Veselo sam se vratila u

Brezovicu da joj predložim neka se zaboravi, a vi ćete se pomiriti sa županom i

sa svima. Jednom SV”eĆi htjela sam predložiti zaborav i novi put za budućnost.

No, na n^oiu žalost, nisam našla Vilenu. Otišla je. Potresena, osjetim dužnost .

yas ipak zovnem, unatoč tome što je ona otišla, i sve vam saopćim. 7ato sam i

poslala svojeg novog kaštelana i zato sarn založila čast svoiea muža da vas

nitko neće ovdje uhvatiti, niti vam se osvetiti, zatvoriti vas u tamnicu ili

ubiti. Dala sam varn sigurnost da ćete otići odavle slobodni i zdravi, a to je

dokazano ovog časa kad je taj nesretni Mladenčić s Ozlja htio navaliti na vas.

Čast mojeg muža ovisi o tom da nitko ovdje ne položi ruku na vas pa sam spremna

na sve da tu čast Damiru očuvam. Evo, to je sve što sam varn

htjela reći.

Nepomično stoji Draženić. Šuti, razmišlja. Mnogo časaka prođe. Gordana je ustala

u ?nak da je razgovor svršen.

Pođe nekoliko koraka prema vratima. Draženić se brzo okrene

k njoj:

- Plemenita gospođo, vidim sve jasno. Kriv sam. Zavela me mlada, luda, divlja

strast prema Vileni.

- To vam moram vjerovati. Samo strast vas je mogla navesti da razbijete svoju

sreću.

- Ne bi li se još moglo sve popraviti?

- Sad kad je ona otišla?

- Ne može biti zaređena u samostan prije godinu dana, je li?

- Vi biste željeli da nešto pokušam?

- Molim vas. Ponajprije joj treba javiti da sam spreman sve popraviti - i uzeti

je!

- Ako se ipak predomislite, ili bi vaš ujak zabranio taj brak, Sto onda? Zašto

je uzbuniti u njezinu miru?

- Ujaka se ne bojim. On me toliko ljubi da mi ništa ne bi uskratio. Znam za

sigurno, a ja se ne bih nikad predomislio.

- Ipak bi prije trebalo upitati gospodina Verbecija.

- Poslat ću mu glasnika.

- To ne bi bilo dosta. Valja vam govoriti s njime, samo tako bi popustio.

- Trajalo bi predugo da odem u Budim i opet se vratim. Malo je razmišljala,

onda ga pogleda kao da se nečemu dosjetila.

- Ne zaboravite: - Vilena bi tražila da joj prije svega vratite pred ljudima.

- Učinit ću to!

- Rekli biste pred čitavim svijetom da nije nikada bila vaša ljubavnica?

, ~ “da sam to rekao samo zato kako bih joj spriječio da se a. Na onu moju

izjavu nijedan je mladić ne može uzeti. To je a moja osveta što je pobjegla iz

Lukavca, baš uoči vjenčanja.

77

- AH gospodine Draženiču, nitko to neće vjerovati. Prisegli ste da očekuje

dijete. No, dobro, iako ga nije bilo, svatko vjeruje da je ipak bila vaša . . .

- Prisegao sam u ludilu - krivo. Zar lo nije razumljivo? Još bolestan, u

vrućici, groznici, pun ljubomore i divlje osvete.

- Sve je to lijepo, samo može li se vjerovati nakon toga što ste bili pod istim

krovom? Nikako nije prirodno, i sami ste rekli: ona vas je odbila, a vi ste je

uzeli silom - dakle . . .

- Nisam, lako mi sreće koju toliko želim. Nisam joj se nikad približio.

- Ali kako to ljudima dokazati? Ne nalazim nikakva izlaza da izbrišemo sve ono

što ste rekli.

- Dokazat ću ljudima istinu.

- Na koji način?

- Sjećale li se kad me je Vilena odbila u crkvi, rekla mi je: "Volim biti

služavka, negoli vaša žena." Tada rekoh: "Pa dobro, bit ćeš služavka." l odveo

sam je u Lukavac da je uistinu učinim služavkom, a ne ljubavnicom.

- Tko će vjerovati? Valja razjasniti dokazima.

Šarao jednom je čovjek mlad, to mi je cesto govorio ujak, a lijep, obožavan

mladić može steći Ženu, pa i najmoćniju, osobito kad uživa slavu. Ujaku je bilo

mnogo do toga da svojom ljepotom i slavom stečeni ženu koja će biti najmoćnija i

tako postignem časli i bogatstva.

- Jednostavno, vi ste toliko tašti da se volite odreći djevojke nego svoje slave

da vam nijedna žena ne može odoljeli?

- Jest, tako je. Ali onog dana, kad sam čuo da je Vilena pobjegla, požalio sam

što je otišla ispod onog krova nevina. Onda sam bio bjedan, misleći: uzet će je

Kušević, i tada rekoh: čekaj, nećeš biti njegova niti ičija. Sve to od bijesa

što je umakao i on. Znate što je ljubomora, a k tome još i moja mržnja prema

Kušcviću. Zato san prisegao krivo i lažno je optužio.

- Razumijem vas, ali teško je to vjerovali i meni, a kamoli drugima.

- Morate vjerovati svi kad velim: neka poda mnom propadnu svi mostovi preko

kojih ću proći, neka izgubim očinji vid, neka me ostavi sreća, ako nisam rekao

živu istinu ! Nikad je nisam ni poljubio, niti joj se približio. Evo, to mi

morate vjerovati!

- Da, ovako vam uistinu moram vjerovati. Ali recite jeste li spremni lo priznati

javno?

- Sto puta ću to učiniti i dokazati kako i zašto je ostala netaknuta. l svi

moraju, ne samo vjerovati, već i oprostiti. Mnogi drugi mladići počinili su veće

i teže zločine zbog tašline i ljubomore, čak ubojstva. Ali ovo želim izjavili,

ne samo pred dvojicom-irojicom, nego pred svim plemićima u Turopolju i Zagrebu.

Jednom riječi, trebalo bi da se skupe svi, samo tako joj mogu vratiti čast. I

sam želim da mi ženu ne ocrnjuju . . .

78

__ Hoćete li sad pogoditi pravi razlog zašto sam vas pozvala?

oita Gordana. ,

- Gotovo se ne usuđujem pogađati, premda već znam . . .

__ Ova misao nikla je u mojoj duši. Nitko ne zna ništa. Nikome • am ništa

odala, sama sam dugo smišljala i odlučila. Moja je nis -era da Vilenu

vratim iz samostana i pomirim s vama. 113 u očima mu sjaj, liee mu se vedri.

_ Gospođo plemenita, samo vi biste to mogli.

_- Budući da ste vi spremni vratiti djevojci ugrabljenu čaši, koju zapravo niste

ni dirnuli, mogla bih se odvažiti na to.

Nikad, nikad je nisam dotakao, već samo klevetom, ali ta je kleveta bila ludilo

i doka/ moje velike ljubavi, jer sam je htio zadržati samo za sebe. Mislio sam:

kad proglasim ono što sam, tobože, učinio. Jelenko je ne može uzeti, a niti itko

drugi.

Polagano je Gordana koračala prema njemu. Lice joj odaje koliko je predana

svojoj namjeri.

- Gotovo bih rekla, nadam se najboljemu. Kad Vileni predočim sve što ste mi

rekli, ona se ne može ustručavati. Ona je samo to željela i naglašavala da bi

pošla za vas samo ako kažete svijetu istinu.

- Dovedite je natrag!

- To bih željela učiniti i neću mirovati dok mi ne uspije. Draženičevo se lice

prelije blaženstvom. U času je pao pred nju na koljena i govorio joj molećim

glasom:

- Zaklinjem vas, dovedite je. Priznat ću svoju okrutnu laž, to je rnoja dužnost,

-- Do ovog časa sam mislila da se ne može ništa popraviti jer nitko neće

vjerovati zašto ste sve to učinili i kako je sve bilo. Ali sad ste me uvjerili

da je sve istina kako Vilena tvrdi i sve to možete razjasniti i dokazati, čak i

svojom zakletvom.

- Dignite se, gospodine Draženiću. Zapravo treba da saznate još jednu vrlo važnu

stvar. Čim izađete odavle, vi ćete se zapitati: kako to da se baš ja pačam u

sudbinu Vilene.

- Znam, bili ste joj uvijek skloni i u prijateljstvu sa županovom kućom.

- To je drugo. No, ja sam vas mr/ila kao izdajicu. To vam ne trebam sad

spominjati. Kad ste dali proglasiti s grada Lukavca okupljenim Turopoljcima kako

je Vilena pala djevojka, tada sam je baš ja sadržala neka vam se ne vrati. Znate

što sam rekla: neka rodi nezakonito dijete, bit će bolje nego da uzme za muža

izdajicu. Moja je bila krivnja da se ona nije vratila. Njezin oiac još se nekako

držao, premda mnogo trpi, ali otkako je ona otišla u samostan, propada u dana u

dan. Vidjeh, ubit će ga tuga, dok će ona ljepotu i mladost /akopati zanavijek u

samostanskim zidinama. Vidjela sam koliko je moje krivnje pri tome i odlučim

popraviti ako se da. Sad znate zašto sam se odlučila na taj korak. A to će vam

razjasniti i moje daljnje zamisli.

- Kome će biti upravljene? .

- Pošto sam sve to čula vas,.idem ravno na jug - u Veneciju.

79

To ga iznenadi. Ona ide na jug, baš sada kad on ima tarno| sastanak s Kuševićem?

To mu ne ide u račun.

- Kada putujete?

- Danas se više ne može na put, ali sutra u zoru. Vi me nikako ne možete

pratiti.

- Znam, samo se bojim: trebala bi vam bolja pratnja od tog mladića vani.

- Za sve sam se već pobrinula - veli Gordana. - A vi morate poslušati moje

odredbe. Smjesta putujte u Budim k svojem ujaku, aff ja ću u Veneciju da Vileni

sve razložim. Vjerujte, neću se vratiti!) bez nje. U Budimu čekajte mojeg

glasnika.

- Bilo bi bolje da čekam negdje drugdje - bliže ...

- Želim vidjeti pismenu dozvolu vašeg ujaka jer ne bih htjela da l Vilena doživi

kakvu novu sramotu.

- To se ne može dogoditi. Evo, odmah vas pitam kad ću se|

vjenčati s Vilenom? ,-.

- Poslat ću vam glasnika s Vileninom odlukom. No, ipak sam sigurna: moja će se

vruća želja ispuniti, vratit ću djevojci njezinu | mladost i život, a njezinu

ocu spriječiti smrt. Sad je prošlo dosta vremena. Još ću s vama komad puta prema

sjeveru da vidim ne bi li | vas gdje čekao nedostojni Mladenčić.

- Ne ljutite se na njega. On mi je dao snage da se potpuno pouzdam u vas. Ne

znam da li bih se usudio vjerovati tako čvrsto da me baš vi kanite pomiriti s

Vilenom da nisam na svoje oči gledao gdje me branite od Mladenčića. Znam, mrzi

me još iz Lukavca, a ima i zašto.

- Ostavimo prošlost. Sve ću kazati Vileni kako ste obećali javno | priznati

počinjenu klevetu i pozvali na sebe sve nesreće u znak da govorite istinu.

- To mi zbilja mora svatko vjerovati, gospođo.

- Dakle, dođite, izađimo odavle, već je vrijeme. Vi ćete na putnu postaju da

prespavate, a zatim u Budim kamo ću vam poslati glasnika.

- Čekat ću dršćućim srcem.

- Pao mi je kamen sa srca. A nestat će sasvim tek onda kad sve to svršimo.

Oboje su izašli pred crkvu. Lučić znatiželjno istražuje njihova lica. Ne može

razumjeti zašto je Draženić tako veseo, a Gordana tako vedra. Izgledaju kao

dvoje ljudi koji se vraćaju s ljubavnog sastanka. Zadovoljni su jedno s drugim.

Još se više začudio kad Gordana krene zajedno s Draženićem prema sjeveru.

Dok su jahali istim putem kojim je Draženić stigao, nisu nigdje opazili nikoga.

Mladenčić se, dakle, povukao i ne kani više uznemirivati ni Gordanu ni

Draženića.

- Sad ćete mi vratiti mojega kaštelana koji vam je bio talac - upozori Gordana

putem Draženića.

- Sasvim sam na nj zaboravio. Eno ga, tamo straga, među mojim ljudima. Nisam ni

slutio da ću se vratiti tako sretan.

Jahali su uskim puteljkom dok nisu stigli na cestu koja je vodila,

iedne strane, prema sjeveru, a s druge - prema jugu.

_ A sad idite na postaju, tamo prenoćite, a sutra krenite u Budim - odredi

Gordana.

_ Poslušat ću vas. A vi, gospođo, idete u Ozalj?

_ Ne želim vidjeti Mladenčića, idem u Dubovac. Vlastelini su mi također

prijatelji. Sutra u ranu zoru putujem.

- Sretno se vratili s Vilenom!

__ To želim i ja!

Gordaninu kaštelanu izjavi da mu je slobodno slijediti svoju gospodaricu.

I ona se vraća opet cestom prema Dubovcu, dok on krene na postaju gdje je prošle

noći prespavao.

Trkom goni konja. Lučić ga ne može ništa pitati u tako brzom kasu, samo ga

postrance promatra i teško čeka da stignu pod krov kako bi od njega čuo što je

bilo.

Stigli su pred onisku zgradu. Draženić skoči sa sedla, naredi gostioničaru da

smjesta spremi večeru, a tada zovne svojega kaštelana u gostinjsku sobu.

Bili su sami. Još uvijek pun iznenađenja, promatra Lučić svojeg gospodara. Sad

se ovaj počne smijati kao obijesni dječak. Oči mu blistaju od zadovoljstva.

- Blejiš u me, je li? Eh, imaš i zašto! Sad čuj što nikad nisi čuo ni sanjao,

ali prije, evo odredbe: sutra u zoru neka ide brzoteča u Marof gdje me čeka

Andraši i neka mu javi da smjesta dođe ovamo. Imam vrlo važnu poruku za ujaka.

- Andraši neće bez vas u Budim.

- Kad mu kažem razlog, jurit će kao vjetar. A sad sjedni da se ne skotrljaš

naglavce.

Kaštelan sjedne i zagleda se u Draženića. Ovaj mu veli kratko:

- Gordana će me oženiti!

- Vas, gospodaru? - i zine u njega.

- Što misliš s kime? S Vilenom!

Lučić sklopi ruke od čuda, samo časak razmišlja i pita.

- Vjerujete li Gordani?

- Ne bih joj vjerovao da me nije pred crkvom onako odlučno uzela u obranu.

- Uzela je u obranu čast svojega muža.

- Bi li založila tu čast, koja joj je tako draga, da joj nisam potreban više od

svega na svijetu? “ - A hoće li župan Berislavić dopustiti taj brak? Ne

vjerujem

O to.

,.~ *^a^ sam prije dvije godine ležao bolestan, onda je moj ujak E? ° u

Turopolje i rekao županu da umirem i želim popraviti /T0sa(tm) učinio, jer će

misliti da je Vilena moja ljubavnica. Stari IC tada u očaju smjesta pristao na

vjenčanje. Za svoju je jedinicu preman poslati k vragu sva moja izdajstva koja

su mi spočitavali - samo da spasi svoju kćer. Sad su, dragi moj, prošle dvije

godine,

xn

80

81

a Vilena je otišla u samostan. Stari je očajan i radije će i mene uzeti za zeta

nego izgubiti jedinicu zanavijek.

- I nadate se da će Gordana dovesti Vilenu iz samostana ravno pred oltar s vama?

- To je već gotovo. Nemoj misliti da je nisam progledao. Došla je, tobože, da me

snubi po svojoj zamisli jer je ona skrivila što se Vilena nije htjela vratiti u

Lukavac, sve ona izdaleka priča ne bi li iz mene izvukla: bih li danas uzeo

Vilenu. A znaš li što se iza toga krije?

- Da, nešto se iza toga krije, gospodaru, to sam odmah naslutio.

- Evo što se krije: župan Berislavić je sam zamolio Gordanu neka me zove. Jest,

on je sam sve ugovorio s njome u tančine, jer je djevojka otišla u samostan. On

joj je predložio taj sastanak sa mnom. I on ju je pozvao da založi čast svojega

muža kako bih se ja vratio s tog sastanka zdrav, čitav i slobodan. Stari je

Berislavić sve to želio, ne ona. Dakle, ako pristanem da ću Vileni vratiti čast

pred svijetom, onda će me s njom vjenčati.

- I obećali ste?

- Razumije se. Zar bih mogao uzeti za ženu djevojku koju bi svi držali za moju

ljubavnicu? Tko bi je primio u društvo? Ni u Hrvatskoj ni kod nas u Ugarskoj.

Nisam je poljubio ni jednom u svom životu. Kako se, dakle, ne bih mogao zakleti

na sreću i na očinji vid? To ću učiniti pred svima.

- A gdje je sad gospođica Vilena?

- U samostanu u Veneciji. Sutra u zoru ide za njom Gordana. Meni je naložila

neka smjesta pođem u Budim i zatražim od ujaka pismenu dozvolu. Boji se da bi

Verbeci mogao spriječiti tu ženidbu. Poslat ću k njemu glasnika. Ushićeno će

prihvatiti priliku. Kad mu je propala osnova s Vojanom i Keglevićem, to ću onda

ipak pomoću Vilene ponovo ući među Hrvate.

- Niste pitali Gordanu, ženi li se Kušević s Vojanom?

- Nisam tako lud da to spomenem. Činio sam se kao da ništa ne znam. Ona je prva

spomenula Kuševića, dokazujući mi da ni izdaleka više ne misli na Vilenu, a ja

se pričinih kao da me se ne tiče i kao da ništa ne znam o dvoboju. Kako nije ni

ona to spominjala, očito ne zna još ništa. Glasnici nisu mogli s bojišta

donijeti tu vijest u Turopolje, pa je tako otišla odanle, ne saznavši da sam

Kuševića pozvao na dvoboj.

- Gospodaru, Gordana vam je došla ponuditi Vilenu?

- Što drugo nego to? Ali je mudro okolišala. I tako sam se učinio kao da se ne

nudim, a vjere mi, nudio sam se sav sretan jer ću se tek sada popeti Hrvatima

opet na vrat. Svemu ću svijetu pokazati da ipak Ja ženim Vilenu i nitko drugi. A

sada čuj: ostat ćemo ovdje dok Satmari donese vijest.

- Gordani ste obećali otići u Budim.

- Otkud bi ona znala da se nisam pokorio? Ide prema jugu već sutra u zoru.

- A što kanite zatim?

- Čim Satmari dođe iz Bosne, mi ćemo ravno u Zvečar da mo Jelenka Kuševića. Sve

ćemo tamo izvesti što smo utanačili.

- Mislio sam: kad ste zadobili Vilenu, a nije vam stalo do Voiane, neće vas više

moriti briga za Kuševića. : __ Držiš li me ženom koja se raznježi kad joj

dragana dovedu natrag?! Kušević mi duguje svoje oči i dok ih nemam, dotle idem

svijetom kao slijepac - ja! Kad njemu uzmem vid, progledat ću, zasjat će mi

stotinu sunaca.

_ Ali, gospodaru, zaboravili te da Gordana putuje istim putem na jug. Drugog

puta nema. I ona mora kroz Zvečar.

- Da, to se razumije, ali kad mi stignemo do Zvečara, tada ee Gordana već

ploviti brodom u Veneciju, dakle, nikako je ne možemo sresti. Eto, vidiš, sreća

me slijedila od časa kad sam otišao iz Budima. Išla je za mnom korak po korak.

- Ovaj put ste joj uistinu dužni veliku zahvalnost. Pala vam je

na grudi.

- Čvrsto je držim u naručaju. Zapravo - uvijek sam slutio da će mi sastanak s

Gordanom vratiti sve što sam htio postići. Vilenu i otvorene puteve do Hrvata!

- Još samo da obračunate s Kuševićem i vaša zvijezda ne može nikad potamnjeti.

Baš će u Budimu biti veselja kad sve saznaju.

- Samo će knez Brandenburg jauknuti. S njime imam račun kakvom se ne nada.

•• I pripovijeda Lučiću kako je knez izveo Vilenu iz dvorca.

- Gospodaru, koliko puta se Vencl kleo na to i tužio što mu ne vjerujem, dok je

on zapravo vidio iz šume kako momak uzima Odijelo markgrofa Danijela u svežnju,

a Vilena je ostala u selu. Sve fe to bilo kako on veli.

-":•• - Nisam Venclu vjerovao, no sad znam sve. I zato će knez platiti.

Sjeli su k večeri, raspravljajući o svojim osnovama.

•-v; Draženić je veseo, sretan, upravo obijestan - kao nekoć davno dok još nije

poznavao Vilenu ni grad Lukavac. “v Sutradan u zoru donijeli su mu vijest da je

iz Dubovca pojahala Velika povorka, ona ista s kojom je Gordana bila jučer pred

crkvom. ~ Pojurila je plemenita gospođa na jug - pripovijeda mu mo-"ak kojega su

poslali da uhodi, ide li Gordana uistinu odmah u Veneciju.

**; ~ ^ve Je> dakle, kako je rekla - razdragano će Draženić, vik-”*M Lučiću:

- Išao sam u prosce k Vojani, a ono su mene zaustavili Vile-p"ni prosci. A vođa

svatova bila je Gordana! Veće čudo se nije d°8°diti- Sve zato što Vilena ne

može zaboraviti. Srce joj

, ne može ga ugušiti.

~ prije ste neprestano tvrdili da ljubi Kuševića. si. ~~ J° Je tako mislila

moja krv, a ne moja pamet. Vidiš, Gordana je prirodno dokazala da županova kćer

nije mogla ljubiti Kuševića. A a je ljubila, zar bi ga bila odbila i još

uvrijedila tako da

82

83

joj to nikada neće zaboraviti? Kad tako razmišljam unatrag dvije godine, tek

tada sve vidim pravo. Baš je u mene gledala Vilena kao u Boga. I kad je ono

sjedila kraj moje postelje u Lukavcu, izgledala je kao zaljubljena golubica. I

ujak mi je to onda tako razumljivo tumačio kao danas Gordana. Koliko se ljutio

na moju ludu pamet što nije znala vjerovati! Ali, čuj - tko bi onda bio slutio

da je knez prestrašio Vilenu kako je kanim dati kozičavoj grdobi! Sad vidim

svoju zabludu koju mi je Gordana danas potvrdila Sve mi je to već davno govorio

moj ujak. Vilena nije nikada mogla ljubiti Kuševića, onog divljačkog prostaka.

- Ova bi ženidba mogla spasiti i Kuševića od vaše osvete.

- Šuti, Lučiću, da ne posumnjam kako želiš osloboditi Jelenka moje kazne.

Krčmar najavi da sa sjevera dolazi neka povorka.

Skočili su obojica - i Draženić i njegov kaštelan. s

Odmah izlaze pred kuću i čekaju. Brzo su saznali tko su došljaci. Draženić odmah

prepozna Šatmarija i potrči k njemu. Ne čekajući da siđe sa sedla, pita ga:

- Je li Kušević primio moj poziv na borbu?

- Sve je prihvatio i doći će na Zvečar.

- Jesi li rekao da ga tamo čekam sa svojim rođakom?

- Razjasnio sam mu zašto boraviš tamo, iako ni sada ne svaćam što te zapravo

navelo na tu ludu misao - pozvati ga na mačeve tako daleko! Meni se nikako ne

ide na tako velik put, premda moram ...

- Kasnije o tome, sad mi odgovaraj: nije li se iznenadio ili možda se skanjivao

doći na Zvečar? Bez predomišljanja je pristao?

- čim je primio banovu dozvolu, već sutradan je odlučio krenuti. Zato sam se

požurio naprijed. I noću, po mjesečini, jurio sam naprijed da ti brzo kažem sve

što se dogodilo.

Oprezno pokuša Šatmari govoriti o Vojani, o Kegleviću, o Ku-ševićevoj ženidbi.

Draženić se nasmije, omalovažavajući:

- Ta ne govori o tome. Znam sve. U čitavoj se Hrvatskoj već zna: Šarkanji je

poražen, Kušević ga je izigrao. Sve to znam.

- I sve primaš sa smiješkom?

- Oženit ću Vilenu Berislavićevu. Siđi. Sutra ćeš i ti u Budim.

- A tvoj dvoboj s Kuševićem?

- Ne trebam nikoga u Zvečaru, čeka me moj rođak iz Primorja. On će predložiti

pomirbu, a ja ću smjesta prihvatiti, isto tako i Kušević. Sve će se to svršiti

mirno, ni jedan od nas neće se latiti oružja. Za tebe imam važnu poruku svojem

ujaku: valja premiti vrlo svečano vjenčanje.

Kad su se našli kod jela, Draženić mu je nabrajao što se sve mora spremiti za

vjenčanje i kako moraju dočekati u Budimu njega i Vilenu.

PONOĆNI SVATOVI

Čovjek prislanja uho na vrata, a pogled upire u crni mrak hodnika.

-Nešto se maknulo tamo daleko. Suspregne disanje, napinje sluh i "d Sušanj plazi

k njemu iz mraka. Netko se šulja i pritajava korak. Čovjek se u tmini makne od

vrata i prisloni na zid.

S druge se strane lagano približava tapkanje, biva sve tiše, polaganije. Onda se

zaustavi. . . Mir i tišina . . .

S one strane vrata također netko diše suzdržljivo. Dvojica su. Svaki na svojoj

strani. Na suprotnoj strani neglo se otvore vrata. U hodnik pada zraka sa

svijeće u ruci čovjeka u tamnoj odori. Ne obazirući se ni lijevo ni desno, hitro

ide sa svijećom preko hodnika prema drugim vratima i otvori ih. U sobi velika

svjetiljka sa stropa rasvjetljava baldahin nad posteljom u kojoj netko leži. Uz

njega sjedi mladi vitez. Smjesta se vrata zatvore za čovjekom. U hodniku je opet

mrak. Još čas i u podmukloj trci, nalik na šuljanje netko se gubi u daljini.

Dahtanje, tihe kletve, natezanje, gušenje. Preplašeni sluga sa svijećom u ruci

sagne se nad dvojicom muškaraca. Jedan od njih, visok i krupan, kleči na prsima

onog što leži na zemlji i obim se rukama brani. Obojica su u plemićkim odorama.

- Uzvišeni gospodine Verbeci! Što vam je učinio gospodin kapetan straže? - pita

sluga sa svijećom u ruci.

- Šuti! - zapovijeda Verbeci i bijesno gleda pod sobom bra-datog muškarca. Onda

brzo ustane s njegovih prsa i šapće: r - Gospodine kapetane, oprostite -

mislio sam da je tu neki uhoda, htio sam ga ščepati da vidim tko je i potrčao

sam za vama u ; mraku hodnika . . .

- A ja sam mislio, uzvišeni gospodine, da se netko od neprijatelja kneza

Brandenburga vratio s pijanke u gradu, htio sam mu izmaknuti tt tmini i zato sam

potrčao naprijed. Nastala bi graja s pijanicom, a to bi iznemirilo kralja -

radije sam pobjegao, ne sluteći da ste vi ... ; - Dođite ovamo u kraljevski ured

- tiho će Verbeci. - Bila

# zabuna.

•; Verbeci uzme svijeću od sluge i odoše u sobu. ,-,i> Verbeci stavi

svijeću na stol. Onaj drugi nastoji otrti s odore

5fyfV^tmu s poda. Velikaš mu se približi i značajno ga mjeri po-, (ledom:

i-i.~ Šišali ste na vratima, gospodine kapetane, kako će glasiti

**raljeva oporuka?

Ostavljeni čovjek drzovito pogleda Verbecija.

~ X” s.te smšali, uzvišeni gospodine, baš kao i ja! |.~~ a i Ja - ali za

koga bi mogao osluškivati kapetan straže jevu oporuku? - opet ga pita Verbeci sa

značajnim naglaskom. a ?. nisam ^uo da i yi> gospodine Gabore, imate ovdje

svoju , u. Prema tome, služite jednoj od onih što se bore za vlast uz 108

kralja. To je kao na dlanu.

84

85

- Zanimalo me je tko će poslije smrti staroga kralja zavladati uz dječaka. Jasno

je, o tome ovisi i moja služba pod ovim krovom. Htio sam se unaprijed osigurati.

To je barem razumljivo.

- Bilo bi razumljivo, gospodine Gabore, da se zapovijednik straže na dvoru

prikloni meni, osluškuje za mene, douškuje meni, jer - ja sam onaj kojemu kralj

Vladislav ostavlja u baštinu svojeg sina. Ja ću vladati za Ljudevita II.

- Onda ne biste trebali osluškivati, gospodine Verbeci, već bi onako

dostojanstveno ulazili u kraljevu sobu kao što ste čas prije vidjeli da ulazi

kardinal Bakač.

Izjava kapetana Gabora neugodno se kosne Verbecija. Što je to? Takva je izjava

odviše drska nasuprot čovjeku koji ima i nadalje vladati. Kapetanove ga riječi

uznemire. Odmah je odgonetnuo što bi se moglo skrivati iza tih riječi.

- Ako ste, gospodine Gabore, u službi nekog trećeg, ništa zato, još uvijek imate

vremena pristupiti k meni. Gospoda Batori su vam očito obećali ili već platili?

- Gospoda Batori - odgovori oštro kapetan - baš su tako škrti kao i gospoda

Verbeci - uzvišeni gospodine. Škrtost jednih i drugih ne može steći privrženika!

- Ali ni Bakač nije još nikada nikome za iskazane usluge dao ni praznu kesu, jer

je žalio svilenu mrežicu.

- To zna cijeli svijet.

- Kad to zna cijeli svijet, recite kome služite kad osluškujete kraljevu

oporuku?

- Svojoj dobrobiti. Naložili su mi da čuvam hodnik. Nitko ne smije dolaziti u

blizinu vrata koja zatvaraju kraljevu spavaonicu da se ne bi čulo što će kralj

kazivati u pero svojem tajniku. Evo, zato sam osluškivao. A vi, gospodine

Verbeci? Kako sam vas mogao sresti tamo, pokraj onih vrata? Morali ste već davno

otići iz dvorca.

- Kako sam mogao otići kad me zadržao mladi kralj u svojoj sobi sve dok nije pao

mrak. Kako vidim, u dvoru ne pale svjetiljke po hodnicima. Eto, tako se dogodilo

da sam morao po mraku potražiti svoje drugove koji me vani čekaju. I onda sam

pomislio: hajde, osluhnut ću što kralj govori u pero svojem tajniku koji je

pozvan predveče.

- Uzalud trošite svoje pečenje i kolače. Knez Brandenburg vlada dječakom.

- Hoće li služiti meni?

- Služiti znači primati za posao svoju plaću - odgovori s ironijom kapetan

Gabor.

- Plaću, dakako, samo se po sebi razumije. Plaća znači i živjeti uz onog koji

vlada i uživati dobrobit vlasti . . .

Očito to nije učinilo nikakav dojam, pa se kapetan okrene k vratima.

- Uzvišeni gospodine, moram brzo kralju. Svakog časa može me zvati kardinal

Bakač ili knez. Moram na svoj posao. Verbeci pođe za njime i zaustavi ga:

- Još jednom vas pozivam - pazite što radite, mogli biste

l* "“žaliti ako ne prihvatite - i pruži prema njemu ruku.

^- Kapetan, nasmiješen, gleda ispruženi dlan gospodina Verbecija

j podrugljivo se nasmije: .... ^ .

_ još nitko u Budimu nije primio pruženu ruku, ako je bila

- Ispraznio sam kesu do dna mladom kralju u njegovoj spa-

vaonici, ali ...

_ Onda neka vam on služi! - zaključi kapetan. - A sada vas pozivam: odmah

ostavite ovaj dvor!

Kapetan je poprimio ozbiljan, čak prijeteći stav i otvori vrata. Tek sad pukne

Verbeciju pred očima: tu se nešto dogodilo!

- Ako odmah ne ostavite dvor, morao bih kazati Bakaču i knezu Brandenburgu da

ste ostali, sakrili se i osluškivali kako će glasiti kraljeva oporuka. Bakač

želi ostati sam s kraljem. Savjetujem vam: izađite dobrovoljno.

Zagonetni smiješak na usnama dvorskog kapetana prema tako moćnoj ličnosti kao

što je on, Verbeci, osine uzvišenog gospodina poput munje.

Sada je osjetio : tu se skovalo nešto o čemu nije dosele sanjao.

Ne razmišlja, već ide u hodnik. Kapetan je izašao ispred njega i dao naredbe

četvorici oklopnika.

Poraženi Verbeci skupi obrve i promatra kako je sluga sa svijećnjakom stao

postrance dok kapetan nalaže:

- Uzvišeni gospodine, preostaje vam samo nekoliko časaka da ostavite dvor . . .

Osim vas, ovdje su dvojica vaših pristaša. Povedite ih sa sobom. Ako to ne

učinite, mogli biste se svi naći nešto niže ovom podu na kojem stojite!

Zavjera protiv mene! - pomisli Verbeci.

U zaleđu kapetana izmiljilo iz mraka pet oklopnika. Rječitije su govorili

velikašu nego ono što mu je rekao kapetan straže. Velikaš krene hodnikom kao da

nije ništa razumio i veli kapetanu:

- Dugo smo se zadržali kod mladog kralja, kao što vam već rekoh. Moja me dva

druga čekaju na stubama hodnika. Laku noć.

Oklopnici prate uzvišenog i moćnog gospodina Verbecija. Ne zna s* je li to

počasna straža ili - popratna. Zna Verbeci: nešto se dogodilo. U kraljevoj

bolesničkoj sobi izigran je sa svim svojim pristašama. Ne može ni prosvjedovati

ni vikati, bolje je lukavo se pokazati kao da ništa ne razumije. Ide s kapetanom

i ravnodušno govori o svojem posjetu kod mladog kralja. Spušta se stubama dvora

Penvoj. Tu ga čekaju dva njegova prijatelja.

_ Kapetan Gabor sa svojim oklopnicima prati ih sve do izlaza •-.*" glavnu

vežu.

. . se za nJima zatvoriše vrata na kraljevskim zidinama, sjedoše na konje i

požure kući.

ne °dg°vara na pitanje, već juri u svoju palaču.

s je rana večer i okna su na budimskim kućama i palačama

"jetljena.

J • os

87

86

Doskora je Verbeci ujahao u dvorište svoje palače, dao zatvo- -l riti vrata i

pohitio gore u blagovaonicu gdje ga čeka večera. A ne sjeda k stolu.

- Mi smo izigrani! - javi uzvišeni gospodin blijed u licu.

- Čuo si oporuku? - pitaju ga drugovi zaprepašteno.

- Nisam mogao čuti oporuku. Gabor me nije otpratio do vasU počasnom stražom, već

me izagnao iz dvora, prijeteći mi tamnicom. Nije bilo drugog izbora nego se tome

nasmijati i što brže ostaviti l dvor da spasim vas - i sebe. Mladi kralj je

slabouman dječak, a stari na postelji u Bakačevim i Brandenburgovim rukama. Knez

mi već nekoliko dana okreće leđa i ne odgovara na moja pitanja. Gabor je očito

postupao po njegovu i Bakačevu nalogu.

- Zašto nisi Gaboru ponudio koje imanje, pristao bi uz nas.

- Ja - ja da nudim? - vikne bijesno državnik. - Neka

mu ja dam imanje da vi uzmognete vladati? Od vas ne mogu izvući

ni ono malo što nam treba za glasnike! Ja neka ponudim imanje,

a vi ćete dijeliti sa mnom vlast! “

Oba se velikaša razbjesniše na Verbecija:

- Tko najviše stišće kesu kad je treba otvarati nego ti?!

- Mi smo, dakle, uzalud potrošili toliki novac na potjeru za hrvatskim

buntovnikom Antolkovićem? I za sve ostale glasnike?

- I za poslanika u Njemačku koliko smo utrošili? Ti, Verbeci, gubiš igru na sve

strane, a mi plaćamo!

- Jest, najprije si izgubio u Hrvatskoj, a sada u Budimu. Tvoj državnički um je

nadmudren, propao si, a mi ispraznili mošnje do dna.

- Najbolje da idemo kući! Zašto rasipati ovdje svoj novac!

Bijesno se nadmeću Verbecijevi pristaše u spočitavanju svojem političkom drugu.

A on šuti, sve više blijedi, razdire ga gnjev. Htio bi navaliti na njih i šakama

ih izbiti. Ne može se boriti protiv dvojice. Svladava se i vikne kao ranjena

zvijer:

- Vi ste moje pristaše?! Kukavice! Izdajice! Čim nešto ne ide kako treba,

napuštate me. A kad mi pada u krilo sreća, svi se gurate oko mene da biste

dijelili sa mnom!

- Ako smo utrošili za tvoju stranku, imamo prava i ubrati. Sve si pokvario,

ništa ne ide kako treba - upadne stariji Andraši. - Ne želimo gubiti glave!

Vladanje kapetana Gabora odviše jasno veli: gurnuo si nas u propast!

Sluge donose na stol jelo, ali ga nitko ne takne. Zaokupljeni su strahom od

onoga što se krije i kraljevskom dvoru.

Opet viče Andraši:

- Bakač i knez sjede kralju na prsima, oni su preuzeli žezl”o iz tvojih ruku.

Bakač te je napustio, knez Brandenburg zamrzio. Hrvati su te s gnušanjem odbili.

Umre li kralj ove noći, mi smo stradali. Bakačevi i Brandenburgovi strpat će nas

u tamnicu. Smjesta se vraćamo, usred noći. Neka sedlaju konje da nas ovdje ne

za-teče dan.

Kad su pošli k vratima, Verbeci ih zaustavlja svojim debelim

l kama, smiruje, nastoji ih zadržati, moli ih, prijeti. Uzalud.

Raspaljen, ostavljen, velikaš im vikne:

_ Čekajte, do đavola, vi kukavci, plašljivci! Naša će potjera i . atjtj

Antolkovića, a onda imamo u ruci i kraljevića Ivana. I to

•*C _- Što će nam sad kraljević? Ne trebaju nam ni Hrvati, ni Antolković. Kad si

izgubio Budim i vlast, što će ti onda Antolković? Zatvorili ga mi ili ne -

svejedno!

_ Ako buni Hrvate, bit će to samo na štetu Bakača i kneza koji će nositi vlast.

Bune li se Hrvati, našoj stranci ni koristi ni štete. Mi smo izbačeni iz sedla!

Hajdemo!

Verbeci oštro vikne:

- Čekajte, do vraga, _što vam je?

- Koga da čekamo? Što? Da kralj sklopi oči, a Bakačevi oklo-pnici prodru u naše

konačište i uhvate nas?

Nekoliko je puta Verbecijev kaštelan otvorio vrata i morao izići dok napokon ne

ulazi bez dozvole domaćina i javlja:

- Neka mi oprosti uzvišeni gospodin, moram nešto saopćiti. Dok je vaša

uzvišenost danas po podne boravila u dvoru, stigoše dva glasnika. Jedan iz

Njemačke, a sat kasnije stigao je drugi iz Hrvatske.

To unese nešto svjetlosti u tamu Verbecijeva poraza. Kliknuo je kao da mu

glasnici nose nešto veliko.

- Samo brzo ih zovi! Neka uđu!

Vijest olakšava Verbecijevu dušu i želi sklonuti svoje drugove da pričekaju

glasnike.

- Što će nam svi ti glasnici, kad smo izbačeni iz dvora i s vlasti? Nikakvi

glasnici ne mogu javiti ništa što bi nam pomoglo.

Sasvim su izgubili glavu. Ne vjeruju ni u šta, pogotovu ne vjeruju da bi

Verbecijeva zvijezda još jednom mogla zasjati. Ljutiti odlaze iz blagovaonice,

psujući vođu svoje zbačene stranke. Silaze niz stube, a u leđa im padaju bijesne

kletve i psovke gospodina Verbecija.

- Bježite samo zato da ne trebate izvaditi iz mošnje nagradu glasnicima.

Nimalo ih to ne vrijeđa i žure se iz palače.

Kaštelan je dotle probudio glasnike koji su od umora, dugo

-Čekajući, zaspali.

Prvi uđe u sobu mladi plemićki brzoteča. Verbeci će mu vrlo blago:

- Daj ovamo pismo njemačkog cara. Mladić zaniječe glavom.

! ...~ Pisma nema. Ali njegovo veličanstvo car Njemačke Maksi-SMlijan primio me

je lijepo, saslušao vrlo ljubazno i odmah odgovorio <w poštuje vašu uzvišenost i

veseli ga što ćete vi voditi kraljevstvo "z mladog kralja. Samo se boji da će

Ljudevit kratkotrajno živjeti, f*f je - veli on - boležljiv i malo kljast i

kržljav, zato ne bi još 1^ 3 n*kak° h**0 dječaka vjenčati s njemačkom princezom

Marijom. gl” - Kako, do đavola, ne bi htio vjenčati princezu kad mu time

89

dajem mogućnost da se osloni na ugarsko prijestolje? To bi značilo da će ga

napola zauzeti - vikne nestrpljivo Verbeci.

- Njegovo veličanstvo njemački car je rekao da će radije pričekati i vidjeti što

će biti i kakvu će oporuku ostaviti kralj Vladislav i tek onda razmisliti.

- O sudbino, zašto me bijes! - vikne Verbeci i okrene se svojem glasniku,

vičući:

- Nisi mu rekao da mu nudim naše prijestolje? Zar ni onda nije promijenio svoju

poruku?

- Ne, nije promijenio - već odgovorio doslovce ovako: "Ništa me ne bi moglo

spriječiti da zauzmem vaše prijestolje. Imam od kralja Matije potpisani ugovor

kojim ugarsko kraljevstvo ima pripadati meni ili mojem nasljedniku, ako kralj ne

bi imao zakonitog potomka. To je već davno ugovoreno, dakle, još s kraljem

Matijom. Nakon njegove smrti su gospoda Ugri mimo tog ugovora izabrali za kralja

čaškog kralja Vladislava. Ja sam im to prepustio da vidim kako će taj kralj

podići sjaj i moć vašeg prijestolja!" . . .

- To je rugalica - krvava rugalica! - ljutite će velikaš, a glasnik proslijedi:

- Njemački se car nekako podrugljivo smiješio, čak tako da sam

sav pocrvenio. Vidio sam, ruga se, jer je kralj Vladislav čitavo ovo

kraljevstvo uništio. Ali car Maksimilijan očito ne krivi toliko kralja

Vladislava, jer je još rekao ovo: ;

"Gospoda su vrlo loše savjetovala svojega kralja Vladislava, zato je moć i snaga

kraljevstva :>tako propala. Turci bi danas bili u Budimu da nisu tu hrabri i

požrtvovani Hrvati!"

- Kako? To je rekao njemački car? - vikne Verbeci. - Tako je uvrijedio nas

ovdje?

- Jest, tako je rekao - potvrdi glasnik. - I još ovo: "Neka budu Ugri sretni što

imaju hrvatskog saveznika jer bi već davno nestalo Ugarske. Turčin bi sve

poharao i sravnio sa zemljom, i ja bih se morao ovdje već bojati turske najezde.

Ti hrabri Hrvati, koji troše svoja imanja, prodaju svoje dragulje da mogu

uzdržavati vojsku, spašavaju ugarsko kraljevstvo od Turaka. Eto, tako daleko je

stiglo to kraljevstvo pod vladom Vladislava i njegovim savjetnicima. Kako bih,

dakle, mogao biti tako slaba uma i sad vjenčao njemačku princezu Mariju s

kraljem Ljudevitom! Ako se promijeni vlast, ako gospoda Ugri uhvate mač, urede

svoje kraljevstvo i pobrinu se za otpor protiv Turaka, onda bih mogao dati

princezu kralju Ljudevitu. Prije nikako!"

- Onda ga ne trebam! - vikne Verbeci i stade psovati i grditi njemačkog cara. -

Zar on misli da smo mi ovdje budale? Kad bih mogao natjerati naše velikaše da

posegnu za mačem i za mošnjama, da učvrste naše granice i podignu moć i snagu

kraljevstva u vojsci i u novcu - ne bi mi trebalo Maksove pomoći.

- Uzvišeni gospodine - primijeti glasnik - nisam još svršio. Car je ponovo

naglasio kako on prema ugovoru s kraljem Matijom može svakog časa da zauzme

prijestolje s vojskom, no čeka dok budu

vremena. Opazio sam: on se smatra pravim nasljednikom našeg

-stolja, zato mu je vaša ponuda bila kao pljeva na vjetru. Ništa nije bilo do

toga, kao da mi je htio reći: budalo, što mi to Vidite kad ja mogu uzeti mnogo

više.

Stotinu kletvi saspe se iz usta razbješnjelog Verbecija. Kao da su i zlodusi

ovog svijeta sjeli na krov njegove kurije i sipaju po njemu evolju i jad. Sve mu

razbijaju što je toliko vremena stvarao i gradio. 11 Htio je da ode u drugu

sobu, ali ga glasnik zadrži:

_ Još nisam svršio. Nešto sam, naime, doznao, uzvišeni gospodine. Žestoko se

okrene Verbeci i upre upitni pogled u mladog plemića. _ Uzvišeni gospodine, neki

hrvatski velmoža bio je prije tri mjeseca kod njemačkog cara.

_ A tako? Dakle, Hrvati su me i tu pretekli! Sad je razumljivo? Tko je to bio i

što je htio od cara?

- Osluškivao sam razgovore konjušara koji su redili konje tome velikašu. Rekoše,

vrlo je lijep, prosjed gospodin, s gustom bradom, a zove se Antolković.

Debela ruka uzvišenog gospodina padne na stol kao kladivo. Pocrvenio je i izusti

mrsku kletvu.

- Antolković je bio kod njemačkog cara? Znaš li možda još

Sto više?

- Samo ono što su među sobom govorili. Naime, rugali su se meni i pričali kako

je car onoga dvaput zvao k sebi, dakle, dva je puta s njime govorio, dok je sa

mnom svršio vrlo kratko. I car ga je ispratio do mramornih stuba i vrlo ljubazno

se s njime oprostio. Tako su se konjušari smijali koji znaju i mnogo više, pa

sam ih onako iz daleka ispitivao, ali, uzvišeni gospodine, Nijemci znaju

šutjeti, ni vrag im ne bi otvorio usta kad nešto neće kazati.

Golemo se tijelo uspravilo. Mladenačkom hitrinom pograbi Verbeci glasnika za

laktove:

- Valjda si još nešto čuo o tome? Kakvu sitnicu? Oni su sigurno govorili

latinski?

- Sa mnom da, ali međusobno samo njemački. Uzalud sam ispitivao, ali što ću,

oprezni su, ni sam đavao ne bi mogao biti tako Šutljiv. Šute oni, idu amo-tamo i

opet šute.

- Sad znam zašto mi car tako odgovara - vikne gospodin Verbeci.

Sva mu krv kipi, u glavi mu zabrujala užasna misao: "Hametom potučen! ... Iz

ruke mi pada vlast, a zašto?" Zato što su gospoda njegove pristaše tako

ljubomorno stiskali "nošnje. Koliko je trebalo vremena dok ih je nagovorio da

pošalju brzoteču u Njemačku! A da su odmah pristali, bio bi pretekao

Antolkovića. Tako je on stigao davno prije njegova glasnika. A koliko je trebalo

vremena dok je svoje ljude nagovorio da pošalju glasnike s pozivom za pristaše

po Ugarskoj da se okupe na dogovor i spreme za kraljevu smrt. Sve uzalud. Uvijek

oni stišću svoje mošnje kad bi M trebalo otvoriti da nešto učine za održavanje

vlasti. 4 - Mi se moramo boriti protiv onih kojima Bakač daje povlastice,

90

91

f

i protiv Zapolje koji ima Čitavo malo plemstvo uza se, koji je gospodar Erdelja

i punih mošnja, a uvijek ih je spreman otvoriti kad je potrebno. Vidiš li.

prijatelju, protiv takvih se moram boriti s tim škrticarna koji se boje za jedan

cekin i htjeli bi samo grabiti vlast, a da ništa u nju ne ulažu.

- Da. uzvišeni gospodine, strahovito to izgleda kod nas. U Njemačkoj su ono što

se događa na našem dvoru nazvali pelivanskom igrom. Sve vam Nijemci znaju što se

kod nas događa. Poznaju dobro Bakačevu pohlepnost za blagom, znaju Zapoljinu

snagu i škrtost naših velikaša, a i vašu borbu koju ne možete provoditi protiv

Baka-ćeve stranke. Gospoda ne daju novaca, ali tvrde da i vi ne dajete ništa od

svoga.

- Lažu, samo ja dajem! Što sada? Taj Antolković je došao prije mene. On je

sigurno kralju koješta ponudio u ime Hrvata?

- Nitko ne zna što je govorio sa carem Maksimilijanom.

"Znat ću kad ga uhvate. Još je sva sreća da sam poslao za njim potjeru. Bakača

sam sklonio da mu ucijeni glavu. Znam, on buni Hrvate, a da je otišao u Njemačku

- nisam ni slutio.

Ipak. već se davno vratio kad je bio u Njemačkoj prije tri mjeseca. Glava mu je

na ucjeni. Ako ga uhvate, priznat će. Valjalo bi sada odmah poslati brzoteču

koji bi potražio moju četu što je poslana za Antolkovićem, pa da im kaže neka ga

stave na mučila i točno ispitaju što je nosio njemačkom caru.

Onda bih znao čime bih se opet ulaskao Vladislavu i Bakaču.

Glasnik razabere da Verbeci razmišlja pa izađe. Pozvali su drugog glasnika.

Ulazi u sobu zreo muškarac, obrijane brade i dugih plavih brkova.

- Što si uradio Bornernisa? - navali na njega Verbeci. Jedva diše od uzbuđenja i

piaši se onoga što će ćuti od glasnika i prijatelja što je sada prispio iz

Hrvatske.

- Zar si uhvatio Antolkovića kaci se već vraćaš”.”

- Obolio sam i zato sam se vratio, ali sve je inače dobro. Slušaj: kad smo

stigli pod Zagreb, poslao sam čovjeka, preodjevena u prosjačko odijelo, neka ide

u Turopolje da tamo sazna što je s Antolkovićem. Rekoše mu: Antolković je već

prije tri mjeseca nekud otputovao, a zatim se vratio.

- Kako? Vratio se? Sada je u Turopolju? _^_ “

- Ne, nije više. Mojem su čovjeku rekli: sivi oklopnik je krenuo nekud na jug -

i kad sam saznao kojim putem ide Antolković, odmah sam odredio neka moja dva

mlađa brata na čelu dvadesetorice naših čvrsto naoružanih momaka krenu za njim.

Nisam mogao s njima jer bih zaustavljao potjeru, a moja dva mlađa brata jure kao

strijele.

- Kamo si ih poslao?

- Prema Bosni. Tamo je krenuo Antolković, to sam doznao i na putnoj postaji

podalje od Zagreba. Naime, vidjeli su tamo viteza u sivom oklopu i viziru, a

isto tako i turopoljske momke. Dakle, to

92

• nn I odmah su ga slijedili. Odredio sam neka ga uhvate i zarobe. N irjrije će

ga mučenjem prisiliti da im dobavi u ruke nezakonitog v Hevića jvana Korvina, a

kad im to uspije, dovući će i kraljevića Oavora Antolkovića preko granice u

Ugarsku. Kad bi se Antolković “ mukama odupro i ne bi htio domamiti kraljevića u

njihove ruke, rekoh neka ga ubiju.

- Hajde, molim te, do đavola. Ne smiju ga ubiti. Saznao sam da Je bio u

Njemačkoj. I tu su nešto zakuhali Hrvati protiv nas. Ako je Antolković pošao u

Bosnu, znak je. nosi vijesti od njemačkog cara Hrvatima.

- Misliš li da su oni ponudili prijestolje Maksimilijanu? - začudi se plemeniti

Bornemisa.

- To se razumije, morali su mu ponuditi prijestolje. Što bi drugo! Nezadovoljni

su s nama. Čuo si što nam je rekao Šarkanji, Hrvati će nas prvom zgodom

ostaviti. A sada bi to bilo za njih vrlo povoljno vrijeme. Ako umre Vladislav,

oni bi mogli poduprijeti njemačkog cara, i onda smo mi Ugri prema Hrvatima

nemoćni. Tko zna što sve snuju! Možda su čak ponudili njemačkom caru da

zakraljuje u Hrvatskoj i poći će s njime da osvoje nas?!

- Ali. uzvišeni gospodine, ti si danas odviše uzbuđen. Ne može to biti, nemaju

Hrvati vremena boriti se protiv nas, kad su im na vratu Turci.

- Hoće li tvoja braća uhvatiti Antolkovića?

- Ne brini. Oni će mu biti brzo za petama i neće se vratiti bez Antolkovića. a

niti bez kraljevića. Dječaka mogu to lakše dobiti u ruke, jer Gordana nije u

Brezovici.

- Nije u Brezovici? Gdje je?

- Otputovala je nekud daleko.

- Daleko?! Valjda nije u Njemačku da osvaja Maksa?

- Nitko ne zna kamo, tek su vidjeli da je povela sa sobom vrlo veliku pratnju,

oružja i mnogo svežnjeva i krenula prema jugu.

- Zašto nisi pošao i ti sa svojom braćom? Oni su ludi i mladi.

- Baš zato su sposobniji nekoga hvatati. Ja bih im bio na putu. Cijelo vrijeme

sam bolovao i ne mogu jahati kao oni. Zato sam smatrao da je bolje ako ti sve

javim što je bilo i tako sam se vratio.

- O mojem nećaku Draženiću ne znaš ništa?

- Samo toliko da je putovao iz Ugarske istim smjerom kao i ja, dakle, pošao je

negdje podno Zagreba. Tamo ga nisam mogao pronaću.

Jedva je to izgovorio, već je Verbeci dizao ruke od bijesa i stao kleti:

- Prokleti mladić! Sad bih ga trebao više nego ikada. Da je ovdje, sve bi bilo

dobro. Znaš li, u njega se smrtno zagledala , kaceva nećakinja. Razumiješ li to?

Sve bih mogao riješiti pomoću te djevojke.

- To mi dokazuje da ti se zlo piše.

__ . ~ “-”°; prijatelju moj. Da je ovdje Draženić, sve bih nadmudrio Napolju, i

Baterija, i Bakača, znam: sad se i Batori priklonio

93

Bakaču i knezu Brandenburgu. Oni su u jednom taboru.

- Pogrešio si što Draženić nije već prije oženio Bakačevii nećakinju.

- Najprije nije htio. Mučila ga strast za Vilenom Berislavićevom Onda sam opet

odlučio oženiti ga s Vojanom Keglevićkom, a njezina oca učiniti banom. Sve sam

tako divno složio i poredao i bio bih se oslobodio Petra Berislavića, ali Hrvati

su se u posljednji čas složili i nisu nasjeli mojoj zasjedi. Tako je propala

moja spletka.

- Tako je uvijek kad se Hrvati slože, sve nam je uzalud. A moglo bi nam biti i

vrlo teško ako se oni slože i povezu s Njemačkom.

- Valjda im neće đavao pomoći u toj osnovi.

- Đavao ne, ali biskup Petar Berislavić. On bi to mogao provesti i svi bi ga

potpomagali ako Berislavić sklopi mir s Turcima. Onda su mu ruke slobodne, mogao

bi sklapati savez s Maksimilijanom. Trebalo bi nahuškati Turčina da što jače

navali na Hrvatsku da nam Hrvati nisu na smetnju.

Glasnik kimne:

- Taj biskup Petar Berislavić nečuveno vodi hrvatsku vojsku. Opet sam čuo putem

po Hrvatskoj govoriti o njegovoj novoj pobjedi.

- Predobro vodi vojsku u borbi protiv Turčina mačem, a umom protiv Budima.

- Kad uhvate Antolkovića, čvrsto sam uvjeren: bit će bolje. Kad sam ovdje u

Budimu stavio njegovu glavu na ucjenu, ne može uteći, a maknut ću s puta jednu

opasnost. Zatim se može ići na Berislavića.

- Bilo bi bolje da pripaziš ovdje u Budimu, dragi Verbeci. Putem sam koješta

čuo. Brblja se svašta, trebalo bi otvoriti oči, nije li tvoja vlast načeta . . .

Verbeci mu se ne usuđuje kazati istinu, a on pripovijeda:

- Istina, brblja se, a ipak bi bilo dobro da poslušaš što sam čuo putem. Na

posljednjoj postaji blizu Budima pio sam i kartao s nekom dvojicom plemića iz

Erdelja.

- Iz Erdelja? - Verbeci pogleda svojeg prijatelja i glasnika, uzvrpolji se i

nutka ga neka govori dalje:

- Da, s njima sam pio i kockao. Tako sam doznao nešto vrlo čudnovato. Ta dvojica

erdeljskih plemića čestito se napili, a ja sam na kockama neprestano dobivao,

ali na pošten način. No, oni se stali prijetiti, rekoše, da će me objesiti jer

sam ih prevario, oni sad dolaze na vlast sa Zapoljom i protjerat će sve nas, pa

i mene - već za koju noć! Neprestano sam se rugao njihovim prijetnjama, a na to

ih obuzme bijes i htjeli su od mene iznuditi novce. Tada izrekoše čudne

prijetnje.

- Kakve prijetnje?

- Glupe, ali neugodne. Rekoše: čekajte vi, ulizice, kralj Ljudevit II vjenčat će

već ovih dana kćerku vojvode Zapolje i onda ću vam ja pokazati. Mi ćemo

prodrijeti u dvor još ove noći. .

- Naposljetku su povukli mačeve, ne bi li opet natrag dobili svoje zlatnike. Uto

netko pokuca na vrata i pozove plemiće - netko

94

r. ni govorio s njima i strahovito ih grdio što su pijani. Nosili f ^

očito važne vijesti. Krčmar nam je drugog jutra rekao da su dvojica *? mića

ispitivali krčmara što su u pijanstvu govorili sa mnom - na-vno nije razumio

latinski pa nije znao reći drugo nego da su se tih dvojica svađali s nekim

drugim glasnikom koji je stigao iz Hrvat-ke a ne zna što su vikali. Meni

nije bilo sna od toga što su oiianice govorile.

Tek što to čuje, Verbeci iziđe, pa poziva kaštelana i naloži mu neka odmah

osedla sve konje što su u palači. Momke da dobro naoruža oklopima a i njemu neka

osedlaju konja i privežu mu potpuni oklop.

_ Što kaniš? - pita glasnik.

_ Ovi Erdeljci su možda rekli istinu. Dođi sa mnom!

Naoružan do grla izjahao je Verbeci na čelu svojih momaka i

krenuo u grad.

Pred konačištem svojih drugova zaustavi četu. Unatoč tmini, razabrao je u

dvorištu pratnju svojih pristaša koji se spremaju na odlazak. Pozvao ih,

zaklinjao, zvao, molio, prijetio, ali oni se nisu ni obazirali

na njega.

- Ni jedan od vas neće više sjesti k mojem stolu kad budem opet na vlasti. Tako

mi sreće i zdravlja! - i Verbeci pojuri u noć.

Crna noć smotala se oko tornjeva kraljevskog dvora, oko mramornih stubova

urešenih raskošnim ukrasom bogate mošnje nekadašnjeg kralja Matijaša.

Veliki sjajni dvor, opljačkan pohlepnim rukama svih nosilaca dvorskih časti,

spava dubokim snom. Straže se ne javljaju s izvid-ničkih kula, kao da su

nestale.

Nebo je vedro. Mjesec još dugo neće na obzorje.

Okolo dvora obilaze jahači, tiho kao da ne stupaju zemljom. Polagano se

približavaju malim južnim vratima.

Neko vrijeme stoje i šapću. Prvi od njih, očito vođa, određuje rukom i šaptom

onima iza sebe. Onda tiho kucne na vrata.

S one strane odgovori mu isto takav kucaj. I već u istom trenutku se vrata

otvaraju, očito nisu bila ni zaključana. Tri jahača ulaze u dvor, ostali

ostadoše vani. Netko ih u tmini perivoja čeka. Prvi koji je ušao kroz mala vrata

upita tiho:

- Čuješ li, Gabore, možemo li?

- Bez ikakvih zapreka.

- Pazi, glavu gubiš.

- Dobro sam je zaštitio. Sve je na svom mjestu.

- Kralj još živi?

- Sasvim sigurno, a čini se i dobro mu je, još nije izrekao oporuku.

- Dakle, čuo si sve?

- Doznao sam da nije govorio oporuku u pero. Nisam mogao

95

li.":

slušati razgovor, Verbeci se sakrio u dvorcu. Izbacio sam ga.

- Lupežu će sutra prisjesti zajutrak! Čuj Gabore, ako se dje probudi?

- Sasuo sam mu u vino malo kuhanih mirodija, osobito makajl dakle, spavat će.

- Onda idi!

Jedan čovijek tiho zapovijeda onima vani:

- Povucite plemiće s obje strane da ne zakrče put kad iznes dječaka.

- Već znamo - odgovori neki glas.

Trojica sjede na konjima i čekaju, osluškuju šuštanje trave pod: nogama kapetana

straže. Onda bude sve tiho.

U mraku polagano odmiče kapetan straže i nestaje.

Na grimiznom ogrtaču, vrlo otrcanom, leži kralj, dječak. Spava samrtnim snom. Uz

njega na stolu mala uljanica.

U dnu sobe otvaraju se vrata. Tiho, na prstima, ulazi kapetani dvorske straže.

Sam samcat. Polagano ide prema kraljevskom ležaju. Svake noći obilazi dvor,

spavaonicu kralja Vladislava i njegova sina Ljudevita. Obilazi i stražari po

starom običaju.

I sad pristupa k postelji, ali se pozorno ogledava na sve strane. Onda uzme

uglove ogrtača kojim je dječak pokriven i omota ih oko” njega - podmetne ruke

ispod dječakova tijela. Hoće li se probuditi? Ne, on spava. Ne čuje, ne osjeća.

Leži kao mrtav, samo disanje odaje znak života.

Kapetan ga uzme na ruke i još bolje omota velikim plaštem. Ako bi ga tko sreo u

to doba noći, što se ne nada, priredio je već izgovor zašto nosi budućeg kralja

u vrt.

Sasvim je nemoguće da bi ga tko susreo. Odstranio je straže odasvud. Izlazi na

mali hodnik. Kroz mrak ide oprezno i brzo.

Izlazi na terasu mramornih stupova. Sve je u dvoru mračno i mrtvo. Straže s kule

poslao je kapetan u kraljevski ljetnikovac da tamo čekaju zapovijedi, tobože,

poslat će ih nekud u osobitu zadaću. Stražari se pokoravaju, kamo ih kapetan

šalje, tamo idu.

Gabor je potpuno siguran. Teret što ga nosi predat će rođaku vojvode Zapolje.

Zamalo će erdeljski vojvoda imati kralja u svojim rukama, a kapetan primiti

veliku nagradu.

Spušta se niz stube u perivoj i žuri prema malim južnim vratima.

Tu ga čekaju trojica koji su ušli u perivoj. Već dolaze, pomažu mu nositi

dječaka zamotana u grimiz.

Oči priviknute tmini razabiru da kapetan već nosi dječaka, kralja posve odvažno.

Nimalo se ne boji da bi se probudio.

Vođa otmičara ide u susret kapetanu - pruža ruke prema svežnju. Gabor ga tiho

tiho opominje:

- Zašto ne čekate strpljivo? Nije potrebno tako duboko ulaziti u vrt.

- Jedva čekam da ga imam u svojim rukama. Moj vojvoda bi sad kliknuo od sreće

kad bi znao.

- Neka se pošalje glasnik vojvodi i javi mu: već smo na putu.

96

Jedan od trojice otvara vežu i izda.odredbu onima što čekaju vani.

Glasm ^^ nas nitko nigdje susresti? - pita jedan od dvojice koji

oomažu nositi Ljudevita.

_ I vragove sam otpremio s puta, hajde uzmite ga na sedlo.

- Samo polako da se ne probudi.

_ Ne bi ga probudila ni svadbena glazba da nemam sobom trave budilice - veli

kapetan.

- Hajde, kapetane, odmah za nama. _ Čekajte, valja dječaka svezati.

- Da ne čekamo.

- Pazite da vam dječak ne padne iz ruku.

- Svezat ću ga, jer moramo gradom hitro. I nose Ljudevita prema malim južnim

vratima.

U palači erdeljskog vojvode u Budimu svi su prozori tamni. Spušteni su željezni

kapci da ne bi tračak raskošnog svjetla provirio kroz prozore u noć. Erdeljski

vojvoda stoji usred velike dvorane, prepune velikaša i maloplemića iz Erdelja.

Svi su njegove gorljive pristaše. Svi svečano odjeveni.

Vojvodin visoki stas, snažan i čvrst, sjaji se u zlatu i svili. Smeđa brada

okružuje mu energične crte lica. Ponos izbija iz njegove ličnosti, samosvijest,

odlučnost i bezobzirnost.

Uz njega stoji desetogodišnja djevojčica. Haljina joj je od crvene svile, duga

do poda s povlakom, kao u odrasle gospođe, posuta biserom i zlatom. Kosa se

djevojčici i ne vidi od prevelikog dijadema nalik kraljevskoj kruni. Uz nju je

majka vojvotkinja u modroj svili, posutoj vezivom od srebra. Saginje se k

djevojčici i poučava je:

- Kad uđe kralj, ti ćeš mu se pokloniti. Znaš, i on je dječak, samo mlađi i

manji je od tebe, ali on je kralj. Ti ćeš ga uzeti za ruku.

- Zar ja kralja? - plaši se djevojčica.

- Dakako, jer je on mlađi, i dječak je, a ti si pametnija i starija, zato ga

moraš uputiti i voditi kao što vodiš svojeg mlađeg brata.

- Pazit ću, uzvišena majko. Sve ću učiniti kako želiš - odgovara djevojčica, ali

očito se majka boji da neće sve pogoditi i nastavlja sa svojim uputama.

- Onda ćeš odvesti kralja tamo pred oltar i lijepo odgovarati svećeniku onako

kako sam te naučila.

Vojvoda priđe bliže k ženi i sluša kako ona uči djevojčicu.

- Ako mali kralj ne bi znao, onda mu ti šapni: neka kaže da te uzima za ženu.

Vojvoda obustavi ovu pouku.

- Sve će im to reći pred oltarom. Ona ne treba ništa drugo go paziti da sve

jasno i glasno govori. Glavno je da se izvrši

xn

97

obred, a zatim će dvorski mlade vjenčanike spremiti na konje. Mi ćemo još ove

noći biti daleko od Rudima.

- Misliš da neće poslati potjeru za nama - pita vojvotkinja l zabrinuto. Vojvoda

mahne rukom:

- Neće opaziti do jutra, dotle smo mi već vrlo daleko, a kasnije nas ne mogu

više dostići. Mi ćemo sretno prispjeli u naš dvorac u Erdelju, a kad smo među

našim utvrdama, onda gospodinu Verbeciju i Bakaču s Batorijem nitko ne može

pomoći.

Sluša vojvotkinja svojeg samosvjesnog muža, a ipak ga pita:

- Vele da je Ljudevit tvrdoglav i samovoljan. Kad bi se ustručavao govoriti pred

oltarom, ili možda čak tući našu djevojčicu?

- Njegovo malo veličanstvo neće imati vremena za to. Odmah ću mu pokazati kolače

i pod nos podnijeti mirisno pečenje. Taj jadni gladnik će smjesta svojim

staračkim prstima uhvatiti jelo i govoriti sve što mi želimo. Zapravo bi bilo

najbolje da se ti ništa ne miješaš u to, već prepusti sve meni. Znam kako treba

postupati s tim malinu zlikovcem.

Netko se uzgibao. Svatovi su okrenuli glave prema onoj strani gdje su otvorili

vrata. Plemić otrči k vojvodi. Pogledi ga prate željno, znatiželjno, pohlepno.

Tišina je kao u grobu. Svatko pije riječi s glasnikovih usta:

- Vaša vojvodska milosti, kapetan Gabor iznio je već kralja) i predao ga vašem

plemenitom rođaku. Dječak se neće probuditi jer mu je Gabor dao vina s makom.

- Kako će se onda probuditi ovdje kad treba obaviti vjenčanje?

- Gospodin kapetan Gabor ima neku travu koja smjesta probudi i sve će biti u

redu.

- U najgorem slučaju mogli bismo pobjeći s kraljem i bez vjenčanja - reče

vojvotkinja, ali se vojvoda tome protivi:

- Nikako. Već će ga probuditi kapetan. Zna on što radi. Vjenčanje je najvažnije.

Radosni smiješak ide od usta do usta. Svi šapću uzbuđeno i radosno:

- Uzeli su kralja! Nose ga!

- Zinut će sutra Verbeci i njegova družba - raduju se malo-plemići.

- Sve protivnike nadmudrio je vojvoda.

- Svima će nam biti bolje. ;

- Neka živi kraljica i neka živi vojvoda Zapolja!

Njihov preglasni govor ušutkava vojvodin kaštelan, mladi velikaš, ali teško im

je poslušati. Sreća od uspjeha njihova obožavanog vođe vojvode sasvim ih je

razbudila i ne da im mirovati.

- Vrijeme je da stigne - reče vojvoda i okrene se kaštelanu. - Od dvora do

palače nije daleko. Može li ih tko zaustaviti?

- Ne može. Čitav put sam zaposjeo četama koje tamo čekaju, dakle, potpuno su

zaštićeni.

Svatovi se ipak uznemiruju. Oni koji stoje uz prozore osluškuju na dvorište, a

oni u blizini vrata trzaju se od svakog štropota na

98

iku Mladoženju čekaju s drhtanjem i brigom, unatoč tome su

irni da ga već nose. ........

Svi se pogledi najednom našli na snažnoj vojvodinoj pojavi. o Je na njegovu

haljetku zablistale i nestalo iza vrata naredne

f° jamo je sve spremno za putovanje. Još ove noći imaju se mladenci uputiti u

Erdelj, u vojvodine utvrđene dvore. U sobi stoji

- nekoliko velikaša srednje dobi u putnom odijelu, spremni da prate |; mladog

kralja i kraljicu. Jedan se približi vojvodi: "* - Sutra će se

Verbecijev trbuh raspuknuti od žuči kad mu dođe do uha da vojvoda erdeljski

gospodari kraljevstvom.

_ Ako se raspukne, bit će sreća za nj - odgovori mirnim smješkom vojvoda. - Ako

preživi taj udarac, bit ću prisiljen predati ga svojim maloplemićima da se

pozabave s njime.

_ Radije bi ispekli na ražnju Verbecija nego vola - primijeti

velikaš.

- A trebalo bi ga ispeći kralju i kraljici na čast - doda drugi velikaš u

potpunoj opremi za dalek put.

- Priredit ću veliku gozbu, pozvati sve maloplemiće i sve svoje pristaše velmože

- neka vide što znači kraljevska svadba. Znat će

-Ugarska kad je Zapolja udavao kćer za kraljeva sina.

- Čim se Ljudevit vjenča s malom vojvotkinjom, nema više nikakvih stranaka na

dvoru ni u kraljevstvu.

- I njemački car gubi svaku nadu da bi svoju princezu Mariju mogao vjenčati s

Ljudevitom. Gube nadu svi koji su vrebali na prijestolje.

Jedan od velikaša pita vojvodu:

< •- A što će Hrvati? Čuo sam govoriti vrlo ozbiljno da oni skrivaju kraljevića,

sina Ivaniša Korvina, koji vuče lozu od kralja Matijaša. Sto će oni kad to čuju,

gospodine vojvodo?

- Poslat ću im pomoć protiv Turaka u novcu i u ljudima i zakleti se na

poštivanje njihovih pravica. Vjerujte - bit će uza me. Hrvate je lako dobiti ako

im doneseš u jednoj ruci pomoć protiv njihovih neprijatelja, a u drugoj povelju

s pečatom da se neće dirati u njihove slobode. Drugo oni ne traže, dakle, lako

ću osvojiti njihovu vjernost.

- Ostat će vam vjerni, vojvodo, samo dotle dok ne prekršite zakletvu i vjeru.

Vojvoda oštro pogleda velikaša:

p “l ~ Tko krši zadanu vjeru nije ni zaslužio ništa drugo nego da |t R" se vrati

nevjerom. Nisam lud da Hrvate prevarim kad znam što | pn_na sebe preuzeo. Čim

obavimo svadbu, već sutradan ide moj P pslanik Petru Berislaviću, hrvatskom banu

da mu ponudi moju riječ

-” vU “.F00100 protiv Turčina. I vidjet ćete: pristat će uza me.

ra “ °^e m°-* Čin mkakvo izdajstvo niti napad na kralja. Ljudevit

Pravo nije sposoban da vlada. Da ću ja dobro vodit kraljevstvo,

S3m potPuno siguran, a u to su sigurni i drugi. Samo na taj

>n sam mogao učiniti kraj zulumu što ga vrše u kraljevstvu i

99

verbecijevci i knez Brandenburg i svi njihovi državnici koji su potpuno

opljačkali kraljevske riznice. Učinit ću kraj Bakačevoj pohlepnosti. Već je

toliko obogatio svoje rođake da se svaki od njih može smatrati knezom.

U sobu vrlo hitrim koracima ulazi mlađi muškarac.

- Ti ćeš - veli vojvoda - voditi svadbenu povorku. Budi spreman na put. Vojska

maloplemića i ja ići ćemo za tobom i zaštititi kralja i kraljicu, ako bi opazili

prevaru i pošli u potjeru za nama.

- Malo predugo čekamo mladoženju - primijeti jedan od gospode.

- Glasnik je javio da je sve glatko prošlo.

Opet se vojvoda vrati u dvoranu gdje svatovi čekaju užarena lica, plamtećih

očiju, uzbudljivih kretnja. Svaki ih dolazak uzbuđuje. Svi su u toj dvorani

napola izvan sebe. Samo djevojčica ogledava svoju haljinicu i divi se sama sebi.

Uz pomoć kapetana Gabora Zapoljin rođak položio je preda se usnulog dječaka i

pošli su prema vratima. Ali je teret prevelik da bi ga jahač mogao nositi na

lijevoj ruci bez pogibelji da mu se u brzom jahanju ne omakne. Zato su ga

pričvrstili za sedlo, a onda krenuše dalje prema vratima.

Vrata, koja vode iz trećeg dvorišta onkraj dvora, zatvorena su. Tko ih je

zatvorio? I zaključao? Što je to? Kapetan straže pokušava nešto razabrati kroz

tminu, ali ne vidi ništa, samo neke sjene što su skočile naprijed - kao da su

niknule ispod zemlje. Još nije pravo ni trepnuo okom, kad su nečije čvrste ruke

pograbile uzde konju na čije je sedlo položen mladi kralj. Istodobno druge ruke

posegnule su za umotanim dječakom.

U nekoliko hipova, dok trojica otmičara dolaze k svijesti i osjećaju da su

opkoljeni nekim ljudima, već su im snažne ruke istrgle kralja. Udarišc u viku

čitavim perivojem.

- Razbojnici! Otimači mladog kralja! U pomoć!

- Udri zapoljevce! Udrite, zatucite ih! - zapovijeda glas kojem Gabor prepoznaje

Verbecija. I navaljuju ljudi golim oružjem.

Brzo je razabrao kapetan da tu nema otpora. Trojica su otmičara zatvoreni u

perivoju, a on s njima. Željezna su vrata Verbecijevi ljudi zaključali. Za nj

ima samo jedan izlaz. I podbode konja i nestaje u mraku perivoja. Onaj kojem su

oteli kralja, okrene konja k vratima ne bi li se provukao onkraj dvora, ali na

vratima stoji nekoliko ljudi i odbijaju ga kopljima. Razabrao je - pada u

zasjedu. Bije se velikom snagom.

Siječe pred sobom pomamno i zadobiva rane od koplja. DozivJje u pomoć svoje

momke s one strane. Čuju se udarci na željezna vrata. Uzalud - ne popuštaju.

Tri Zapoljina čovjeka biju se s desetoricom.

Otmičar je opazio na koju je stranu odjahao kapetan straže. VuŠa tamo i sebe

spasiti i pođe istim smjerom. Brzo se našao uz

_ Izvedite rne odavle! Vi to možete. Ako me ostavite, gubite

^3 _1 Pobrinuo sam se za svaki slučaj - veli kapetan i skoči s konja - To isto

savjetujem svojem ortaku.

Obojica su potrčali pješke preko nekih nasada i tamo iza ljetnikovca otvori

Gabor vratašca za pješake. Izašli su iz dvorišta i Dotrčali što su brže mogli,

dozivajući Zapoljine momke.

A u polumraku perivoja divlja hajka, krika i sudaranje oružja s dvojicom

otmičara koji su ostali u perivoju. Najzad i oni moradoše napustiti borbu i

predati se.

Zvono na kuli zvoni na uzbunu. Na prozorima dvora javljaju se svjetla. Momčad

kapetana straže istrčala je iz ljetnikovca i po-hitila u perivoj, ne znajući tko

se bije i s kime. Kapetan im se ne javlja da bi im zapovijedao i ne znaju što bi

učinili.

Verbeci je pohitao u dvor uz stube i stao udarati po vratima, prouzročivši

zaglušnu buku.

Sve je istrčalo na hodnike i u perivoje. Iznesoše i svjetla.

Debeli gospodin Verbeci usopljen, zadihan, nosi na rukama usnulog dječaka,

vičući:

- Otmičari htjedoše oteti mladoga kralja!

Skrenuo je ravno u kraljevsku spavaonicu.

Vladislav leži nauzak, blijed, sumoran. Bakač, knez Brandenburg, markgrof

Danijel, Ferenci i dvorani poletjeli su za velikašem što nosi u grimizno

pokrivalo zamotanog dječaka i položi ga na kraljevsku postelju.

- Spasio sam kralja, veličanstvo! Evo, htjedoše ga oteti i vjenčati s kćerkom

erdeljskog vojvode!

Zaprepaštenje zahvaća sve. Izvana još dopire buka oružja.

- Htjeli su ponovo prodrijeti u dvor da mi otmu kralja. Zapo-vijedite

oklopnicima - naglašava Verbeci - neka ih protjeraju.

- Kapetan straže, Gabor! - zove Bakač. - Gdje je? Verbeci se okrene kralju i

svima koji su oko njegove postelje i optužuje:

- Vaš kapetan straže Gabor sam je predao dječaka otmičaru. Mene je podvečer

izbacio iz dvora s oklopnicima kao da sam pao u nemilost. Mislio sam da je

uistinu tako. Ali iste večeri došao je neki moj glasnik koji je prošlu noć pio i

kockao s njegovim plemićima na putnoj postaji. Nastala svađa, pijani i bahati se

Erdeljci prijetili mojem glasniku i u prijetnji odali tajnu. Tako sam saznao za

urotu - Posljednjem času. Zato sam pokupio svoje momke da spasim kra-

Brzim i isprekidanim rečenicama ispripovijeda ono što je čuo doslovce od svojeg

glasnika i onda još tumači:

- Sjetio sam se da imam uza se ključ od najsjevernijih vrata rajevskog dvora

koji mi je dalo vaše veličanstvo - i pogleda kralja

100

101

VI-

l* T."

Vladislava. - Dali ste mi ključ onda, kad sam još bio u milosti, da mogu

nesmetano u bez znanja drugih ući u dvor i u vaše odaje. Sad mi je taj ključ

poslužio. Ponio sam ga sa sobom i tiho se uvukao u dvor zajedno sa svojim

momcima i svojim glasnikom koji mi je donio vijest. Nigdje na kulama nije bilo

ni jednog stražara. Mogao sam mirno ući. Kapetan Gabor bio je posve siguran da

nitko ne može ući ako on ne otvori vrata. Tako je otvorio otmičarima. No, već

prije toga, sakrio sam se sa svojima u p_crivoj i čekao da vidim što će.

Naposljetku je Gabor donio dječaka. Čuo sam kako veli da se mali kralj neće

probuditi jer ga je opio vinom i kuhanim makom.

Prestravljeno jauče Vladislav, jedva dižući glavu:

- Jao, sine moj, umrijet će!

I suze teku niz sivu put kraljeva lica.

-- Ne bojte se, veličanstvo, znam i ja sredstva protiv uspavljivanja makovim

zrnom - odgovori Verbeci i naredi slugi neka probude kuhara kako bi skuhao

mirodije da se kralj probudi. I dalje pripovijeda Verbeci što je učinio u

perivoju:

- U mraku sam čuo izvan dvora tapkanje konja po travi. Bio sam /natiželjan što

to znači i približio se malim južnim vratima. Tamo se sakrijem u gustim

nasadima. Slušao sam kako Gabor otmičare pušta u perivoj i veli im da je sve u

redu. Zatim je otišao i naj-poslije opet stigao natrag, noseći kralja zamotana,

evo. ovako kako leži ovdje. Kad su ga htjeli povezati na sedlo, tada sam se već

došuljao do vrata i okrenuo ključem, razdijelivši lako otmičare od njihove čete

koja je bila izvan dvora. Sve je to učinjeno neopaženo jer su konji pravili buku

i štropot. Zatim su moji ljudi oteli iz ruke otmičaru mladog kralja, a oni drugi

pograbili se s njima.

- Kapetan Gabor? - upita Bakač blijed i dršćući od jada. - Gdje je?

- Nestao! - odgovori Verbeci. - Pobjegao odmah, samo se od sebe razumije, imao

je uza se ključeve.

Uzbuđeno korača Bakač oko kraljeve postelje, a kad je Verbeci dovršio,

pripovijeda svima:

- Da, Zapolja je htio pokušati tim putem izvesti ono što mu nije uspjelo postići

milom. Jednom je već ponudio njegovu veličanstvu kralju neka bi njegovu kćer

vjenčao s mladim kraljem Ljudevitom. Obećavao je kralju Vladislavu blaga,

bogatstva, zlata i sjaja, sve je to on obećavao, ali ja sam savjetovao

veličanstvu neka to odbije. Zapolja bi mladog kralja lišio prijestolja i sebe

posadio, umjesto njega. Znao bi on dokazati da je Ljudevitovo zdravlje odviše

slabo, pa da mu ne dopušta snositi teret vladanja i tako bi sjedio na

prijestolju Zapoija i njegov rod, a nikada vaš zakoniti sin, veličanstvo. Da me

niste poslušali, već danas ne biste bili na vlasti ni vi, kralju!

- I sad je Zapolja htio provesti silom što mu nije moglo uspjeti milom - reče

Verbeci i gleda značajno Bakača. - Vjerujte: da nije moj glasnik slučajno sve

doznao od Zapoljinih pijanih ljudi, ovog časa svi biste bili skinuti s vlasti, i

kralj Vladislav! Mogao sam

102

pustiti Zapolji da ukrade mladoga kralja, još bi me nagradio sebi za saveznika!

. . . “ "^Preplašeni pogledi zaustavljaju se na Verbeciju. Svatko je osjetio ,

rt" i? takva misao bila provediva i koliko bi svima bila nevolja,

...

se

Verbeci i dalje hvali odlučno, glasno i samodopadno:

s pa _. No moja vjernost njegovu veličanstvu nije mi dopustila taj

-n koji bi pijestolje preko noći izručio u ruke i vlast erdeljskom

V°J "Mošnja tvoja smatrala je shodnijim spasiti kralja iz ruke otmičara i

zavladati sam nego uz Zapolju."

Ta misao nijemi je Bakačev odgovor Verbecijevoj primjedbi.

Kroz vrata ulaze opet novi ljudi, javljajući Vladislavu da su zarobili dvojicu

Zapoljinih otmičara, a Čete s one strane dvora pobjegle su Nije više bilo moguće

progoniti ih. nestale su u mraku.

Jedan je otmičar nestao zajedno s kapetanom straže.

Bolesna, blijeda i mršava kraljeva ruka ispruži se prema Verbeciju. Jasno

razabire Vladislav kakvu je uslugu Verbeci učinio njegovu sinu i njemu. I

zahvaljuje mu:

- Uvijek ste mi bili vjerni i odani. Ovo je vrhunac vaše privrženosti mojem

sinu. Nitko me ne može spriječiti da to ikad zaboravim. Ostanite ovdje, molim

vas. dok dječaka ne probude. I sutra

- svakog dana, dođite. Gabora valja osuditi na smrt.

- Pobjegao je iz dvora - opetuje Verbeci. - Ima ključeve svih izlaza, lako mu je

bilo nestati.

- Uzvišeni gospodine, oprostite mi ako se nisam dolično vladao

- ispričava se knez Brandenburg. - Zabrinutost za zdravlje mojeg kraljevskog

ujaka sasvim me je smutila i možda sam vas svojim ponašanjem uvrijedio . . .

Na te riječi Verbeci ne odgovara, već samo kimne. Zna: već su ga bili izbrisali

s lica ovog dvora i vlasti, zna što je učinio sada kad je opet vratio ukradenog

kralja, pa je ohol.

- Naš dragi Verbeci iskazao nam je dragocjenu uslugu. Jest, uzvišeni gospodine,

nikad vam to nećemo moći dosta zahvaliti. Spasili ste Ljudevitu prijestolje,

svijest nam zapovijeda to priznanje. Evo moje ruke, nikad to neće zaboraviti ni

otac ni kralj, a niti njegov sin. Jamčim vam.

Tim se govorom Verbeci osjeća potisnut u pozadinu. Dakle. Bakač se osjeća i sad

još tako jak da jamči Verbeciju milost? I on se nasmješi ironično Bakaču:

- Za mladoga kralja ne možete jamčili! . . Izazovna izjava prisili Bakača da

nadopuni svoje obećanje i snizi povišeni ton:

- Rekao sam: jamčim za njega, jer ću mu lo svakog dana ponovo naglašavali i sada

i ubuduće. Time ću vršiti dužnost, jer uzvišeni gospodin ne može sam govoriti

mladom kralju o svojem djelu . . .

"Dakle, li već znaš da ćeš i dalje ostati kraljevski kancelar i kod mladoga" -

misli u sebi Verbeci. - "Ni moje djelo ne može

103

icbe natkriliti. stari vuče!"

Bukač očito očekuje odgovor jer neprestano stoji pred njime i gleda, pitajući

ga. Naposljetku izreče Verbeci:

- Kako vidite, izložio sam glavu da otmem kraljevića. Mogao sam ostati bez glave

i bez kralja.

- Sačuvali ste kralja i glavu - primijeti kralj - a to je velika zasluga i

sreća!

Kraljeva izjava nije smirila Verbecija. Zna: Vladislav mu je ovog časa i/ sve

duše odan. ali nije siguran da će takav ostati. Sva ta gospoda i knez. i njegovi

prijatelji, i dvorani, i kancelar - svi sada slave njegovo djelo, ali mu nitko

ne pruža jamstvo da će mu to djelo biti nagrađeno. A to mora osigurati prije

nego izađe ispod ovog krova. I još više nastoji raspredati razgovor o svom činu

i još više naglasiti opasnost u kojoj je lebdjelo prijestolje. Zato se posluži

onim što je čuo, kad je osluškivao razgovor otmičara, dok su Čekali na kapetana

Ga bora.

- Otmičari MI međusobno raspravljali kako u palači Zapolje u Budimu o\e večeri

čekaju spremni svatovi da se smjesta obavi vjenčanje. Čim bi to bilo svršeno,

odveli bi mladog kralja s malom vojvotkinjom u Erdelj. S njim bi otišlo preko

dvije hiljade maloplemića što ih je doveo Zapolja u -grad neopazice. Svi su se

skrivali u Šumi, u Budimu, a zatim u mraku stali pred vratima grada.

- Treba udariti na palaču vojvode Zapolje - šapne kralj, dižući nemoćnu glavu. -

Smjesta treba navaliti . . .

Tišina. Nitko ne odgovara. Kraljev pogled traži Bakača. Što će na to odgovoriti?

Pristupio je bli/e k postelji i klanja se kralju:

- Veličanstvo, nemamo vojske. Jedva nešto oklopnika. straže i momaka za kraljevu

pratnju. Ncmemo novaca da držimo vojsku koja bi mogla nadvladati Zapolju.

Opet kratkotrajna tišina u kojoj se čuje gorki kraljev uzdah;

- Kralj - bez vojske!

Svi oko njega osjećaju težinu njegova uzdaha.

- Kako ne bi onda Zapolja imao odvažnosti ukrasti mojeg sina. okrunjenog kralja

- nastavi kralj - kad ga podanici ne mogu braniti? Sad se približi Bakač i

počne tješiti Vladislava;

- Istina, teško je to. veličanstvo, ali nemamo u riznici novaca za uzdržavanje

vojske. Kraljevstvo je siromašno . . .

- - Zastoje bilo bogato /a vrijeme kralja Matije? - pita Vladislav.

I Verbeci, i Bakač. knez Brandenburg, i dvorani oborili su oči kao da se nečeg

stide. Samo markgrot" Danijel promatra sve redom i drsko digne svoju glavu kojom

prohuji odgovor, ali samo u mislima:

"Za kralja Matije nisu kralja pljačkali, nisu mogli u kraljevsku riznicu, nisu

mogli otimati, sam je kralj štitio i branio blagajnu. Jadni, nesretni

Vladislave! Nikad nisam vidio jadnijeg prosjaka od tebe. kralju - slabiću. koji

stalno kupuješ i plaćaš prijestolje svojem sinu!"

Opet se čuje uzdah Vladislava na postelji: 104

_ Ima li još gdje kralja bez vojske da se brani i od domaćih jjaielja, s praznim

mošnjama. pustim podrumima i stolom u blago-"aonici priprostijim od stola

krčmareva koji mu šalje vino na veresiju?! Šutnja i tišina. Svi osjećaju

optužbu. Prvi put se to usudio kralj danas u svojoj bolesti. A

markgrof s prezirom promatra

zdrav nalikovao plahom konjušaru što ga svi straše

izreci

čovjeka koji je i . _

Ha će izgubiti službu u staji ako ne podmićuje one koji ga drže. atrajući ga

[a[co sn,moino jadna, smije mu se u mislima:

"Od straha da će ti oteti prijestolje, poklonio elikašima i svoje

dohotke i one što ih je imalo kraljevstvo. Prijesto-,e si sačuvao, ali što će

sada prijestolje tvojem sinu koji je glupak"0

Verbeci i Bakač nekoliko su puta izmijenili poglede. Jedan drugoga

^ ~ • _,_..u" ,J.i /-^ li ,-\T/>ti ni-ii^L.-ir*li*"

nilL-lrrnin ?l pohlepnim

v Ije si

optužuje u mislima:

"Svj su tvoji brojni rođaci bogati - veli Verbeci u svojim mislima Bakaču. -

Zato je kraljevstvo siromašno."

A BakaČ mu u sebi odgovara:

"Zato ti i tvoji ugarski velikaši posjedujete više suhog zlata od milanskog

vojvode - jer ste od kralja iznudili i rudnike i tridesetim; i brodarine da ne

bi njegovu sinu uskratili prijestolje."

Knez Brandenburg digne drski pogled, čas odmjeri Bakača. Čas opet Verbecija.

Mrkim i/ražajem obojici odaje svoje misli:

"Čestito ste opljačkali mojeg ujaka, do kosti, i vas dvojica i svi! Da mi još

danas ne Šalju pečenja iz mojih dvorova u Hrvatskoj, već bismo ovdje zaboravili

kakav je ukus pečenja."

Sasvim u dnu sobe stoji trošno odjeveni dvorani n i skriva se da ne bi

primijetili u njegovim zjenicama golemu optu/bu. Gledajući ravno ti Bakača i

Verbeci|a, sva mu duša proklinic:

"Koljete se kao debele svinje "kn pune kopanje a nama svima u kraljevstvu ostaje

samo ono Sto vama širene niz situ gubicu! . . .

Svatko ima svoja spočitava nj a. svatko svoje interese, svatko svoje misli.

Svatko objeduje drugog" i šiba drugoga pogledima što nose Čitljive misli.

Stoje oko kraljeve postelje gospoda državnici kao vuci u selu: tko će uhvatiti

plijen iza kraljeve smrti”? Kao da bas zato kralj neće umrijeti.

Najednom, zapadne u duboki san.

Liječnik im dade znak da se udalje. Šapćući im:

- Nakon tog sna kralj će se oporaviti. Bit će krepak i vratit ^ opet u Život.

Izađite svi!

Povukli su se, uzeli mladog kralja Sto spava kao mrtav, omamljen vmom i makovim

zrnjcm i ne /na sto se oko njega zbiva.

Odnijeli su ga u njegovu sohu. Kuhar je odmah donio spremljeni napitak i napaja

ga da se probudi i/ sna.

... . hodniku su Bakač i Verbeci stali jedan drugome nasuprot. Je”1;ui

ne govori. Sve su rekli njihovi pogledi.

Bakaču je sad jasno: Verbecija ne m o/c izbaciti i/ kraljeve milosti.

! 1Z kra|jevc oporuke. Ovo Sto je danas učinio, ne može se zatajiti m

POlcijeniti,

1(15

Mudri državnik zna što vrijedi taj današnji čin u očima kralja, pa i u očima

svih koji to budu doznali.

I Verbeci zna: Bakača ne može odgurnuti od kralja ni preuzeti njegovu vlast za

kojom je on već godinama tako čeznuo. Uspijevalo mu je Bakača samo nadmudriti

kojom lukavštinom.

Samo na čas. Da mu je uspjelo u Hrvatskoj pronaći nezakonitog kraljevića, sina

Ivana Korvina, i predati ga kralju Vladislavu, time bi kupio od kralja Bakačevu

vlast.

U Hrvatskoj sreća mu nije poslužila. Draženića je razotkrio Ku-šević, a u

Lukavcu zatočena Gordana pomrsila mu je račune, razbila sve lijepe osnove i

zapravo iz ruke ugrabila dječaka Ivana i po tome Bakačevu vlast.

Sad je vratio kralju Vladislavu sina kojeg su mu htjeli oteti. To još uvijek

nije dosta. Uza sve to djelo ne može se dočepati vlasti kancelara Bakača. Mora

se, dakle, s njim nagoditi.

I on, Bakač, nosi istu misao. Ne može se osloboditi Verbecija koji mu je stalno

na smetnji. Vječito želi kod kralja vrijediti više od njega i stalno se sa

svojim pristašama bori kako bi srušio kancelara i sam zasjeo na njegovu stolicu.

Dok stoje tako jedan nasuprot drugome i gledaju se prodorno - prozrijevaju se

sasvim. Jedan i drugi je svjestan koliko je kome na putu. Svjesni su i u tome da

ni jedan nije kadar srušiti drugoga i stupiti na njegovo mjesto.

Dakle, valja sklopiti savez. Kad ni jedan ne može odnijeti plijen sam, valja ga

podijeliti.

I Bakač mu veli tiho:

- Mi imamo još nešto međusobno ugovoriti?

- Baš na to i čekam - odgovori Verbeci mirno.

- Dođite sa mnom - zovne kancelar takmaca.

Otišli su u kraljevske urede gdje nema nikoga.

Tamo su sjeli i raspravljali o najvažnijim pitanjima kraljevstva: kako će između

sebe podijeliti vlast i njezine probitke.

Jednostavno, hladnokrvno, kao da slažu račune.

Podijeliše sve službe na dvoru i kraljevstvu između sebe i svojih pristaša.

Zatim dovrši Bakač:

- Mi ćemo, uzvišeni gospodine Verbeci, jednako dijeliti i časti i rizničke

dohotke - a bit će toga dosta. Mladom kralju, - dječaku, dok ne bude punoljetan,

uistinu mnogo ne treba. Mi ćemo, naravno, brinuti da mu uštedimo do te

punoljetnosti koliko je potrebno. Jednom riječi, mi smo sve točno utanačili, a

ja izjavljujem da će moj nećak Draženić, moj jedini baštinik ogromnog bogatstva,

uprositi baronesu Ilonku Ferenci, kćerku vašeg nećaka gospodina Franje Ferencija

- i s njome vjenčati.

- S tim sam vrlo zadovoljan - odgovori Bakač. - Ali upozoravam vas: taj mladić

nije u Ugarskoj. Vi ste ga poslali u prosce Vojani Keglević. Kako se to slaže s

vašim obećanjem?

"Već i to zna! - razljuti se gospodin Verbeci, ali se nasmije kao da govori o

nečem što je davno već izgubilo svaku vrijednost:

106

__ Vi znate: htio sam kraljevstvo osloboditi Petra Berislavića, a našao drugog

puta nego ono što već sami znate - da Keglevića mo naprrjed. To sam mislio

postići pomoću moga nećaka da L?• vojanu. No čim sam čuo da se sam Keglević

ustručavao pri-h atiti banstvo, smjesta sam poslao brzoteču neka mojeg nećaka

vrati. Moram priznati: Draženić se strahovito bunuo protiv Vojane jer je do

ludila zaljubljen u baronesu Ilonku.

_ A što je s Vilenom Berislavićevom? Ludovao je za njom . . .? " - S njom? Zar

ne znate? Ta ona mu je bila samo ljubavnica. Tu nema ni govora o kakvoj ljubavi.

Jest, oni bi htjeli da je moj nećak uzme, ali on neće ni da čuje. Valjda neće

uzeti svoju ljubavnicu?! Nema ni govora ni o jednoj drugoj nego o Ilonki. Samo o

njoj sanja. No, naša zajednička, moja i vaša osnova, bila je da Berislavića

maknemo. A da to Hrvati ne spočitavaju vama, imao sam to učiniti ja - očito

niste to zaboravili. I pošto je ta osnova propala, smjesta sam dao vratiti

Draženića što je on od sveg srca radosno prihvatio.

- I već se vraća?

- S ushićenjem! Lud je od sreće što ne mora uzeti Vojanu - a kad će saznati da

mu je namijenjena Ilonka, podivljat će od radosti.

Bakač ljubi kćer svojeg nećaka. Jedino njoj poklanja svoje srce i novac. A

Draženić je baštinik ogromnog Verbecijevog bogatstva. Time će svoje svoju

ljubimicu učiniti još većom bogatašicom.

- Mogu li se pouzdati u to? - pita Bakač Verbecija - da je vaš nećak ljubi i da

će je uistinu zaprositi? Djevojka mi je neizmjerno draga.

- Baš kao meni moj nećak. Ne brinite, on će biti sretan što joj se smije

približiti. Dosele mu lijepa Ilonka nije dala znak da bi se usudio tako visoko

uzdići svoj pogled . . .

- Sad mu je dozvoljeno. Čim se vrati, neka dođe u prosce. Mi smo, dakle,

uzvišeni gospodine Verbeci - vi i ja - sklopili savez?

- Jest, sklopili na čast i obraz.

- Pazite da ne bi došlo do izigravanja?!

- Nikada! - odgovori Verbeci. - Ni do smrti!

I pružili su jedan drugome ruku.

Ovim su časom stavili pečat na svoj usmeni ugovor da podijele vlast nakon smrti

kralja Vladislava - kao što je nose danas.

Bilo je jasno: Verbeci se ne može vratiti u svoju palaču, a da se ne bi susreo

ili ne bi bio napadnut od Zapolje i njegovih pristaša. Stoga je Bakač odredio

neka Verbeci sa svojim momcima ostane u dvoru tako dugo dok mine pogibelj od

Zapolje.

Malo zatim se Verbeci našao sa svojim prijateljem koji mu je u jednoj od

kraljevskih odaja donio vijest o Zapoljinoj uroti. Verbeci udari prijatelja po

ramenu:

- Znaš, bilo bi sramotno da ti naplatim zlatom što si mi donio vijest o uroti .

. .

- Možda ne bi bilo baš tako sramotno - jer u mene je prazna roošnja.. .

- I u mene veli Verbeci. - Imam imanja koja slabo nose -

107

zemlju ne možeš pretvoriti u cekine . . .

"Škrta mješino" - ljuti se njegov prijatelj u sebi. videći da mu Verbeci neće

baš ništa naplaliti,

- Ali čekaj - opet će uzvišeni gospodin. - Naći ću ?.a tebe dobru službu - ova

ti vrijedi dok živiš, a zlato se brzo potroši!

- Pogledaj kakva mi je samo odora. Svu sam uništio na putu za tebe - pokazuje

plemić.

- Da, da, vidim, dobit ćeš jednu od mojih dobrih odora. I konja ću ti dati,

čitavog pečenog kopuna, i suhog mesa, i bačvicu vina za put.

- Kako? Opet rne kaniš poslati na put?

- Ti si moja sreća! Zato ćeš pojahaCi k mojim prijateljima - Andrašiju i

njegovim rođacima i svima koji su sinoć pobjegli i ostavili me, ne htijuči sa

mnom u dvor. Reci im: svezao sam se s Bakačem do smrti! I zato odsele mogu

pristupiti k meni kao moji pristaše i sudionici samo oni velikaši koji imaju

dosta otvorene moŠnje da uzmognu plaćati troškove kad dolaze u Budim. I još im

reci: vlast je stara kurtizana koja mora uzdržavati svoje mlade miljenike. Ali

uvijek je jedan od njih glavni i njezin posrednik koji mora držati u redu svu tu

rulju što srlja u njezino krilo i prima svoju naplatu. A taj pryi gospodar ove

rulje sam ja! Nitko ne može u odaje kurtizane bez moje privole i bez moje volje.

Nitko ne može do nje ako mu ja ne otvorim vrata. A ja ću odsada od svakoga

iražiti maltarinu! . . . Kraljevskom odajom odzvanja podmukli smijeh radosti

gospodina Verbecija. Osjeća se kao da sjedi na prijestolju, kao da su ga krunili

za kralja.

Vojvodin rođak bane u svečanu dvoranu Zapoljine palače. Curi mu krv s čela i

lica kao da je zadobio stotinu rana.

Poput potresa poljuljala je zla vijest okupljene svatove.

- Izdaja! Izdaja! - viču prijeteći.

- Samo nam je izdaja mogla baciti na put Verbecija - objašnjava ranjeni, ne

brinući se za svoju ozljedu i pripovijeda kako je bilo. Vojvoda Zapolja sluša

blijed, mrk, ne grdi, ne kune, već razlaže:

- Tko bi mogao odati moje namjere? Znali su to danas samo moji najbliži, a ni

jednom od njih ne treba novaca. Ne može biti, dakle, podmićenja. Reci kako vas

je mogao Verbeci dočekati ovako u perivoju pošto je Gabor imao sve u svojoj

ruci?

Smjesta se medu plemićima nađe jedan koji vojvodi odgovori:

- Vaša vojvodska milosti malo prije sam doznao:vaši glasnici su putovali

pretprošlu noć u Erdelj i zadržali se na putnoj posiaji nedaleko od Budima.

Našli su ih tamo potpuno pijane. Krčmar reče: kockali su i potukli se s nekim

putnikom, plemićem, zatim su se prijetili vašim imenom. Očito je taj putnik bio

Verbecijev pristaSa i mogao je po izjavama tih pijanih glasnika zamisliti o Čemu

se radi. Ovog časa mi to pada na um,

108

Mrko pogleda vojvoda okolo i zapita:

__ Tko su bili ti glasnici?

_ Nećaci vašeg prijatelja Gomora.

Bijesan pogled osine ih nemilice. Vojvoda zaškripi zubima.

_ Išibat ću ih kao nedostojne skitnice.

Rekavši to, vojvoda naredi gospodi:

_ Svi na konje i na oružje. Opkolit ćemo kraljevski dvor i zatražiti da me kralj

primi! Još nije sve svršeno!

Smjesta krene Zapolja prema kraljevskom dvoru. Dvije hiljade loplemića jjgoše

zaglušnu buku. Straže su na kulama. Vojvoda Zapolja javlja straži da se želi

pokloniti njegovu veličanstvu.

Sam je kancelar Bakač izišao na kulu i dojavi Zapolji:

- Vojvodo, kralj je na umoru. To znaju svi i nadam se da ćete poštivati njegove

posljednje časove

Vojvoda neko vrijeme šuti. Svi čekaju što će odlučiti. Onda se okrene svojim

plemićima:

- Nema sumnje, kralj umire. Ne želim ga smetati u tom poslu, poštujem njegove

samrtne muke. Mi ćemo svoje učiniti kad bude sve gotovo.

Sa svim svojim plemićima okrene se vojvoda i prođe ispod zidina dvora. Svi su

odobravali njegovu odluku da ostave kralja da mirno umre. Pred umiranjem svatko

je ustuknuo.

- Hajdemo pogledati uzvišenog gospodina Verbecija - mole vojvodu.

I poveo je svoju vojsku u posjet Verbeciju. u njegovu palaču. Stigoše lamo i

zakucaše na vrata zidina kojima je opasana njegova palača. Kaštelan javi s kule:

- Uzvišeni gospodin je od jučer u kraljevskom dvoru. Nema nikoga u palači do

mene i služavke. Vaša vojvodska milosti, otvorit ću vam vrata, izvolite se

uvjeriti - javlja onaj s kule.

- Reci gospodinu Verbeciju neka sakupi svoju četu i dođe rni na bitku. Palaču mu

ne kanim razbiti, nisam razbojnik!

Vojvodina odredba nije se sviđala maloplemićima. Davno su željeli razarati

zidine Verbecija koji je zajedno s kancelarom Bakačem već toliko godina

ugnjetavao maloplemiće. udarajući ih sve većim daćama i podavanjima. Zato su i

obožavali vojvodu Zapolju jer im je obećao skinuti s njihovih ramena teške daće.

Dršću plemići od želje da razore tu palaču i sve što pripada Verbeciju, ali im

ne da Zapoljina odredba. I neki prigovaraju i mrmljaju:

- Neće vrana vrani iskopati oči! ... Drugi opet šute, zatomijujući u duši

nezadovoljstvo. . Na čelu svojih četa obilazi vojvoda budimske ulice,

ulijevajući svim svojim protivnicima strah i trepet. Činilo se: zauzet će grad,

sve porušiti i popaliti.

Utav se dan i noć nije micao iz grada, očekujući kraljevu smrt. “ JOS,uviJek

nisu zazvonila posmrtna zvona. Naposljetku je javljeno “ ^ oporavlJa- To

Je sklonulo vojvodu da se uputi kući u nezadovoljan zbog neuspjeha s otmicom

Ljudevita H.

109

Nakon nekoliko dana pronijeli su glasnici širom zemlje vijesl da kralj Vladislav

još ne kani ostaviti prijestolje oko kojega Iri tabora čekaju da pograbe žezlo

Sto će pasti iz mrtve kraljeve ruke.

Verbeci se opet vratio u svoju palaču, odmah odabrao najpouzdanijeg brzoteču i

naložio mu:

- Pojahat ćeš što brže možeš u Hrvatsku i potražit mojeg nećaka, Evo ti pismo i

novaca.

Gospodin Verbeci samo prema svom nećaku nije škrt. Poslao mu je dovoljno pune

kese da uzmogne kupili putem čvrste, odmorene konje i da se vrati što brže u

Budim.

- Reci mu neka mijenja konje nekoliko puta. O njemu ovisi moja vlast i njegova

budućnost.

- Da mu kažem što se sve dogodilo ovih dana? - upita glasnik.

- Sve mu možeš razložiti u tančine, ali još mu reci: odredio sam da uzme za ženu

Ilonku Ferenci, Bakačevu nećakinju. Neka se, dakle, smjesta vrati.

- A što ako ne posluša?

- Ako bi se ustručavao, nikad ga neću ni pogledati. Svršeno je s nama. Njegova

je ženidba s Ilonkom Ferenci pečat mojoj vlasti i njegovom čitavom životu. I s

time je svršeno. Žuri se da ga stigneš bilo gdje. Novca sam ti dao dosta da i ti

uzmogneš promijeniti konje. Reci Draženiću: ni jednu drugu ne može vjenčati, već

samo Bakačevu nećakinju!

S tom je uputom brzoteča odmah otputovao.

GLAVA DAVORA ANTOLKOVIĆA

Na Savi, pred mostom, što vodi u Bosnu, drvena kuća s nekoliko slamom

natkrivenih suša: posljednja putna postaja na granici Bosne.

Sunce je zapalo. Pred krčmom se zaustavili putnici na umornim konjima.

Gostioničar istrči.

Zagleda se u viteza u sivom oklopu sa spuštenim vizirom i odgovara na njegova

pitanja:

- Imaš li putnika u kući?

- Otkad su neki Ugri ostavljali Bosnu nikoga nije bilo.

- Ugri? Znaš !i kako su se zvali?

- Gdje bih se usudio pitati, ali sjećam se: jedan je bio čvrst, bradat muškarac,

putovao je ravno u Bosnu i opet natrag. Momci su govorili da je bio kod našeg

hrvatskog bana kamo su ga poslala visoka gospoda.

- A onaj drugi?

- Isto (Jgrin, u pratnji su bila dvojica naših i rekoše: plemić ide Draženiću i

nosi mu poruku Jelenka Kuševića koji je stekao

no

ku slavu na bojištu. On će se pobiti s Draženićem. Odonda nije

b”“° - Spremaj nešto za večeru za nas i momke. Želimo što prije

na počinak. Sigurno imaš pošteni ležaj?

nđ F_ imam dvije komore, samo uđite u gostinjsku sobu. odmah će

ih sijenom, a tada

vizir

sivom oklopu digne

Momci spremaju konje pod strehu, hrane DOSjedaše na slamu i čekaju jelo. U

gostionici su trojica. Onaj u

nasmiješi se:

_ Tu nema nikoga tko bi me prepoznao. Napokon, tko danas misli na Antolkovića!

Tmaju u Budimu težili briga. Kralj boluje, a tri stranke se natječu koja će

zavladati uz kralja, dječaka i tako su zaboravili na mene. Dobro je tako!

- Što mislite, gospodine Davore -•- pita ga mladi plemić - kada ćemo se vratiti

u Turopolje?

- Sada moramo prijeći najteži dio puta. Bosna je brdovita i tamo nema udobnih

putnih postaja, najčešće se spava pod vedrim nebom. Vas ste dvojica mladi, kad

ću ja izdržati, zašto ne biste i vi. Gdje su naši s vojskom, ne mogu ni slutiti,

no poznajem puteve pa ćerno ih već naći.

UŠutjeli su. Dva mlada plemića koji prate Davora zamislili se u neizvjesnu

daljinu puta koju moraju proći u brdovitu kraju u kojem nisu nikad bili.

Krčmar donese jela i pića. Brzo su povečerali, a onda se smjestili u dvije

komorice. Dvojica mladih plemića u jednu, a Davor u drugu. Ugasio je svijeću.

Tek se stao razodijevati. kad se u dvorištu začuje topot konja. Kroz prozor

dolaze do njega glasovi. Neki mlađahni glas živo raspravlja s krčmarom, zatim se

čuju žestoke riječi:

- Ovuda je jučer projahala povorka jahača i otišla preko Save?

- Nije. milostivi gospodine - odgovara krčmar -- već dugo nije nitko prešao

Savu,

- Lažeš, potkupili su te - žestoko će grubi glas. - Na prošloj putnoj postaji

rekli su nam da se jedna četa momaka sa tri plemića uputila prema Savi, dakle,

prešla je preko mosta. Kada i u koje doba?

Krčmar se stao zaklinjali da nitko nije projahao preko u Bosnu.

- Nikoga nisam vidio, tako mi sunca, do ovih koji su stigli večeras, a nisu

prelazili Savu.

- Kako? Danas su stigli? Kakvi gosti? - i glas zapovjeda-jućeg mladića se

snizio. - Tko su9 Gdje su?

- Tri plemića, dvojica spavaju u jednoj komorici, drugi je sam, a njihovi momci

tamo su u onoj zadnjoj suši.

Najednom nastane tišina, čuje se neki šapat, zatim tih latinski razgovor.

- Tko bi to mogao biti? Ispitaj krčmara kako izgledaju. Na upit čovjek

objašnjava:

- Dvojica su mladi, jedan je visok i bradat.

III

- U sivom oklopu? - upadne potiho pitanje.

- Jest, jest tako je. Ako vam je prijatelj, probudit ću ga.

- Ne, ne, Čekaj. Najprije želimo jela i pića.

I nastaje tišina. Antolković prisloni uho kraj prozora.

- To je on - sivi oklopnik! Baš nara ide ravno u šake - sasvim je tiho

primijetio neki čovjek vani.

Antolković je čuo njihov razgovor samo djelomično, ali već osjeća: radi se o

njemu. Uto će netko izvana:

- Reci tome gospodinu vitezu da će za ovu noć podijeliti komoru s novim gostom

koji je isto tako vitez kao on. Kad imaš samo dvije sobe, ne može biti

drugačije. Reci, putujem s bratom u Bosnu, neće mu biti žao ako nam dade mjesta.

A sad daj jelo i piće!

Antolković ostavi svoju komoricu i prijeđe preko trijema u sobu gdje su se

smjestili pratioci. Probudi ih i upozori:

- Dječaci, nema spavanja! Netko me traži. Prijatelj nije. Ostat ću s vama. Čuo

sam ih govoriti jezikom koji dokazuje da su iz Budima, Dakle, mogla bi nas

iznenaditi prilika da se malo pobijemo.

Mladi ljudi i Antolković iznenađeni su nenadanim dolaskom nekih ljudi iz Ugarske

koji traže njega. Ne sluti nikako zašto ga traže i što hoće s njime. Šaptali su

kako će im ravno u šake, dakle, namjere su im očite.

- Čujte, dječaci, kad bi me snašla kakva nevolja od ovih vani

- tko zna koliko imaju momaka? - odnesite pozdrav mojeg srca mojoj dragoj

jedinoj Jasenki i mojem Vojku. Razumijete li?

Bude im tjeskobno oko srca, ali odlučno se spremaju za borbu.

Na vratima se čuje lako kucanje.

Spremili su oružje na obranu, dok jedan od mladića pita:

- Tko je? Što hoćete? Čuo se odgovor krčmara:

- Uzalud kucam na drugoj komorici, vitez je ostavio sobu. Gdje je?

Antolković sam otvori vrata. Krčmar nosi malo svjetlo. Veoma je uplašen. Očito

ništa dobro ne očekuje od svojih novih gostiju. Sagne se k Antolkoviću i šapne:

- Oni vani su iz Budima i vrlo bahati, prijete mi da će me ispeći na ognju ako

im nešto poblize ne kažem o vama. Traže sivog oklopnika. Neće biti dobro. Hoće

vašu komoru.

- Ti si ovdje u ovoj zemlji rođen i othranjen! - veli Antolković.

- I ako nisi hulja, onda ćeš pomoći nama, a da oni neće to ni slutiti.

- Tako mi sreće, bit ću s vama! - veli on. - Vi ste moji, a ja sam vaš.

- Čuj sad što ću ti kazati. Reci im: nisi nj znao, vitez je prešao k svojim

pratiocima i sva trojica spavaju u komori. Kad odlazimo to ne znaš jer ti nismo

ništa rekli. Našim pak momcima spretno šapni da svakog časa budu spremni na

borbu.

Čovjek izlazi, a Davor Antolković razmišlja:

- Tjeraju me iz Budima. Možda su saznali za moj put u

112

N”emačku ili su možda ucijenili moju glavu, a ja o tom ništa ne

Zn - Bit će tako - potvrde mladi plemići iz Turopolja. - Dugo niie bilo dok

smo putovali u Njemačku. Sad smo se našli s neprijateljem pod istim krovom.

- Ako neće oni čekati sutrašnji dan, onda bismo se morali pobiti u toj tamnoj

noći i lako bi nam bilo pobjeći. Ne vjerujem da su tako ludi. Čekat će oni zoru

i paziti da im ne pobjegnemo.

S druge strane kuće opet se pojavio krčmar i donio vijest:

- Momci iz Budima međusobno šapću kako će vas sutra uhvatiti kad svane zora, a

sada su opkoiili svu krčmu da ne možete pobjeći. Neće biti dobro!

Krčmar iščezne, a oni zasunuše vrata i smjesta se dogovore: dvojica će spavati,

a treći bdjeti da ipak steknu snage za sutrašnji

dan.

Mladi su ljudi, unatoč brigi, usnuli dubokim snom, Antolković je bdio. Kad se

probudio jedan od pratilaca, Davor legne da malo

otpočine.

Čitavu noć ništa se nije micalo u krčmi.

Zabijelila je zora. Antolković i drugovi provire kroz pukotine drvenih kapaka na

prozoru.

- Opkoljeni smo! Nema nam izlaza iz tog obruča.

- Bilo kako, gospodine Davore, mi ćemo se uz vas boriti do posljednjeg daha,

premda nema mnogo nade da ćemo mnogo zraka udahnuti u toj zemlji.

- Čekajte momci, da se posavjetujemo.

Izvana dopiru glasovi i rzanje konja. Trojica u komorici brzo se spremili na

otpor.

Iz vana se čuje pitanje:

- Sto to radite, momci? Vi putujete, a vaši još spavaju?

- Čujete li - upozori Antolković pratioce - to pitaju za nas. Čudno im je što mi

ne izlazimo. Još će malo pričekati.

I slušaju kako vani netko ispituje momke idu li u Bosnu, a onda ih nutkaju da

probude svoje gospodare.

- Ako budu tako dugo spavali, neće nikad stići do večeri na buduću putnu

postaju, a u Bosni baš nije ugodno ostati među gorama bez krova.

- Most su posjeli - šapne mladić Antolkoviću - ne možemo preko bez boja. I tako

s one strane zagradili su cestu i porazdijelili momke da nas uhvate.

Najzad Antolković odredi:

- Nema druge - otvori taj kapak, pa da zovemo krčmara. _ Stadoše kroz prozor

dozivati krčmara da uzme naplatu za prenoćište i za sijeno. Čine se kao da i ne

vide one strance i kao da ih nimalo ne zanimaju. Ali već po njihovim pogledima

biva jasno da vrebaju^na njih. Osjećaju: sprema se bitka.

Krčmar nije došao k prozoru, već ulazi k njima kroz vrata i

113

XA XII

- Ne možete preko mosta, niti natrag, njih je odviše!

Nije dobio odgovor. Vani stoje Antolkovićevi momci osedlani i spremni, ali su

iza njihovih leda budimski konjanici opkolili krčmu.

Antolković promatra svoje momke i one neprijateljske i izmjeri daljinu koja ih

dijeli.

Zamalo se vrata putne postaje otvore. Na pragu se pojavi čovjek u sivom oklopu s

vizirom na licu. Neprijateljski konjanici oko krčme čekaju. On se pričinjava kao

da ih ne opaža. Nešto popravlja na svojem oklopu. U času skoči između njih i

prođe do konja koji čekaju Antolkovića i pratioce. Još se nisu mogli snaći, niti

je tko mogao nešto učiniti, sivi oklopnik bacio se na sedlo, pritegao u/dc i

jurne u bijeg iza krčme preko živice i preko vrta. Udari ledinom prema sjeveru.

Onda je krenuo putem koji vodi natrag, a ne u Bosnu. Daleko tamo teče potok.

Onkraj potoka je guštara. Očito je tamo nakanio da se sakrije vidu neprijatelja.

Opazivši što se dogodilo. Budirnci pohite svojim gospodarima koji su za to

vrijeme sjedili za doručkom u gostinjskoj sobi. Dvoje braće istrče iz kuće.

zapovijedaju i sjedaju na konje.

- Za njim! Svi za njim! Opkolite ga! Uhvatite! Svi konjanici i oni tamo s mosta,

skoknite i zadržite ga. Jedni slijeva, a drugi zdesna. Pokušajte ga preteći i

baciti mu se na put. Naprijed!

Trkom se bacili za sivim oklopnikom.

Već je daleko naprijed preskočio živicu i dojahao na poljanu. Antolkovićevi

momci htjedoše poći za njim, ali jedan od Antolko-vićevih pratilaca dade im kroz

prozor znak da ostanu na miru. Sto to ima da znači? Uzbuđeni su i gledaju kako

neprijatelj goni njihova gospodara, a oni ne idu u pomoć.

Budimci gone sivog oklopnika. Skaču preko živice, a zatim preko poljane.

Pred krčmom stoji krčmar i Antolkovićevi momci. Odjednom iziđu iz komore dva

plemića s vizirom na licu, skoče na dva ose-dlana konja što su ih priredili

momci za njih.

- Ostanite ovdje, zatvorite im put, ako bi htjeli preko mosta za nama - naloži

im jedan, dok je drugi već daleko naprijed pojahao preko mosta s kojega je

progonitelj pozvao momke da jure sivog oklopnika.

Već ga slijedi drugi plemić i zamalo su obojica stigli onkraj mosta gdje se diže

šumoviti kraj.

Nestali su u jednom klancu.

Tamo daleko, iza putne postaje, sve se usredotočilo na potjeru za bjeguncem.

Nitko se ne ogledava natrag i ne pazi što se tamo događa. Sve je nagnulo bez

daha za oklopnikom. Preskoči li potok, može nestati u guštaru. Odanle vode tri

puteljka i nitko ne može otkriti kojim je smjerom otišao kroz nepreglednu šumu.

Sivi oklopnik juri. Već je stigao do potoka. Konj poskoči -- eto ga na drugoj

obali. Ali spotakne mu se noga. životinja padne . . .

Uzalud ga nastoji konjanik pridići. Sa slomljenom nogom leži

114

koni na poljani. To da progonitelju poleta: još brže u potjeru!

Sivi oklopnik ne može dalje. Sad je njihov. Povukao se u šikaru • nestaje im s

vida. Uzalud - kad nema konja. “ Iza leđa potjere netko viče i doziva, ali

nitko se ne obazire na Svi su poskakali preko potoka i dali se u potragu za

iščezlim

- Gospodine plemeniti - javlja netko od potjere mladom plemiću u odori ugarskog

plemića. - Pobjegoše plemići sivog oklopnika.

- Dovraga i oni! Tražite sivog oklopnika. njega trebamo! Tražili su ga i brzo

pronašli u guštari. Udariše prema njemu.

- Amo vaš mač! •-.- vikne mladi budimski plemić, a ispod vizira odgovara mu glas

oštar i bučan:

- Živ ne predajem mača! - I stade u stav obrane.

Neko je vrijeme odbijao navalu, /aštilivši leđa guštarom, ali su se konjanici

prebacili k njemu straga iza grmlja, prokrčili sebi put k njemu, uhvatili ga i

svezali.

- Sad s nama ravno u Budim, gospodine Antolkoviću - veli mu plemić, koji je

zapovijedao. On ne odgovara. Dolazi brat progonitelja. Obojica su veseli:

- Napokon smo ga uhvatili! Gospodin Verbeci će nas dobro nagraditi.

Vode sivog oklopnika i određuju da mu dovedu konja. Svezat će ga zajedno s

uzdama dvojice plemića, on će jahati u sredini, a ona dvojica postrance.

- Nećete nas putem moći prevariti, gospodine Antolkoviću, Mi smo mladi i jaki.

Nikako nam se ne možete istrgnuti - dakle, ne pokušavajte!

- Svršeno je! - veli mukli glas.

- Bježali ste, a to nije baš jako junački . . .

- Pred razbojnicima čovjek uvijek bježi!

- Skini mu vizir, da vidimo nije li jako ostario, onda će nam put odugovlačiti.

Sivi je oklopnik svezan. Ne može se braniti. Jedan od vojnika otkopča mu vizir i

skine ga.

Zapanjeno kliknuše oba mladića. Ispod vizira pojavilo se sasvim mlado lice što

nimalo ne nalikuje onome kojega traže.

- To nije Antolković!

Dok su se oni jedva snašli od zapanienja, vođa budimskih konjanika vikne:

- Tko je onda ovaj?

- Plemić sam iz Turopolja.

- A gdje je izdajica kojega tražimo?

^ Ne poznajem nikakvog izdajicu, niti onoga kojega vi tražite.

- Sarno on nosi sivi oklop, l jučer je uvečer bio pod ovim krovom, mo^ao

pobjeći.

8 *

- Moja znam, gospodo! Ja nosim sivi oklop u Turopolju kao moji drugovi u našem

turopoljskom banderiju.

115

Savjetuju se što bi mislili o tome, kad dobiti konjanik i prokrči put do dvojice

budimskih plemića:

- Plemeniti gospodine rekao sam vam: dva su plemića pobjegla preko mosta.

- Tko su ta dvojica? - pitaju mladića. Onaj u sivom oklopu odgovori:

- Sto ja znam? Bit će moji drugovi. Sva smo trojica putovali na bojište u Bosnu.

- Nije tako. Onaj u sivom oklopu imao je jučer dugu prosijedu bradu. To je vidio

i krčmar i njegovi ljudi.

Mladim budimcima nije jasno, ali njihov je četovođa dosjetljiviji i spomene:

- Izigrali su nas. Prevara je to, pravi je pobjegao, izmijenili su oklope.

- Svi brzo u potjeru! - odrede braća. "

Strahovitim se trkom vraćaju prema putnoj postaji za bjeguncima. Na ledini,

onkraj potoka, ostavili su mladog turopoljskog plemića u sivom oklopu. On im ne

treba. Pun brige gleda za njima i uzdiše:

"Da nije konj slomio nogu, mogao sam ih zavaravati do kasne večeri, a onda bi

Antolkoviću već davno nestalo traga!"

Uspeo se na stablo da bolje vidi što se događa preko mosta. Tamo stoje

Antolkovićevi momci i pokušavaju da bar malo vremena zadrže neprijateljeve

momke. Postavili se pred most i upustili u borbu. Onih iz Budima ima još

jedanput toliko i nakon kratkog sukoba morali su popustiti budimskim momcima. I

bučnim su štro-potom projurili drvenim mostom.

Na raskršću se zaustavili. Jedan je put vodio u šumu, drugi u klanac. Najprije

su provjerili nije li se bjegunac sakrio s one strane šume. Uzalud istražuju. Ne

vide nikoga. Zatim se vrate i uzmu smjer klancem.

Zaokretali su vijugavim puteljkom kako se klanac neprestano okretao oko visokog

brda. Najednom krikne jedan od jahača:

- Eno, tamo vidim dvojicu!

- Naprijed momci! Tko uhvati onoga s bradom, tome deset cekina!

Konji zavrištaše od oštrih mamuza što su im momci zatjerali u tijelo. Obećanje

ih gotovo podivljalo kao da se utrkuju na život u smrt.

Naprijed je najbržim trkom pojahao Antolković s mladim plemićem. Opaziše iza

sebe potjeru.

- Otkrili su varku prerano. Tko zna što se dogodilo s našim mladim drugom da su

ga uhvatili? On je najbrži jahač, nešto se nepredviđeno moralo dogoditi.

Pojurimo u šumu - predlaže mladić.

- Ako je pregusta, ne možemo dalje, onda smo se tek predali. Oslonimo se na

svoje konje.

Ovako se gone neko vrijeme. Bjegunci su naišli na dva puteljka upravo protivnim

smjerom.

Zaobišli su mali humak i onda stigli pred veliko brdo. Uspon ", zadržavao.

Valja brdo obilaziti. Čitavo prijepodne traje ta trka bez daha i odmora. Oni

koji

• stalno izabiru nove smjerova i puteljke kojim bi se sklonili, i u potjeri

istražuju njihov trag i jure za njima. Premda Antol-Bfović dobro pozna puteve

ovoga kraja od doba kad se ovdje borio bojnom polju, ipak ih ne može iskoristiti

kako bi trebalo. Glavnim tem ne može izbjeći potjeri, a obilazni putevi su

opasni da im se uji ne umore.

*• Najednom su izišli na čistinu. To ih neugodno dirne. Sad će 14

neprijatelj ugledati iz daljine.

“•”;-. Antolković odluči prijeći preko -polja da stigne opet do brda |f j_dje se

moze lakše zaštititi. No, razabire da potjera ima mnogo 1 bolje konje od njega

pa su mu stalno na tragu.

Kad bi barem pala noć, mogao bi se zakloniti u šumovitom klancu ili brdu. U

mraku noći bilo bi lakše - na suncu prate ga lupeži po tragu. Ipak se ne da. Do

posljednjeg će daha izdržati, makar pao zajedno s konjem. Mladi pratilac

najednom vikne:

- Gospodine, već su bliže. Vi kao da ste klonuli? Čekajte ja ću, tobože, pasti s

konja, a onda im pokazati krivi put kojim ste na-yodno vi odjurili - zatim se

sakrite. Mene će ostaviti. V - Neće! Stanite uza me. Ako padnem od nemoći,

pogubit će jpe, a ti moraš odnijeti banu Berislaviću, Damiru i vojvodi, važno

pf^famo koje šalje netko. I odnesi moj posljednji pozdrav dragoj Jasenki l mojem

sinu - sretniku! ,; Mladić ostane uz Antolkovića. l? Sunce je pripeklo

poljanom da su konji posrtali od žeđe i more.

|j Antolkoviću se smrači pred očima kao da je pomrčina sunca. Ali

"“"|(i se drži. Neće popustiti. ; - Oni straga se približavaju - šapne

mladić.

-f - Reci gdje su? - pita Antolković mladića.

";*” - Na sredini poljane - i gone svoje konje kao da nisu životinje,

feć đavoli!

li Antolković ništa ne vidi pred sobom,, ali osjeća u rukama uzde !|;*aeće

ih pustiti tako dugo dok ga ne ostavi svijest. l Sj- ~ Naprijed - u hlad . . .

pod stabla ... - određuje, a da i ne * *~ “ kamo upućuje pratioca.

NA PUTU U DOMOVINU

je*1!pi Putuju kući. Prolaze klancima uskim kao između dva

d kojima se samo danju vidi pokoji komadić neba. Katkad

čistinu i^ širinu pa se opet uspinju i spuštaju. Prolazi ogromna

vojska čitave dane, a kad bi pala noć, zaustavljaju se u

117

116

kakvoj dolini ili na brdu, razapinju šatore za starije plemiće i bana, lože

oganj do priprave nešto topla jela, sjedaju naokolo i raspravljaju. Što se više

približavaju k Savi iza koje su njihovi domovi, to manje govore o ratu, o

neprijatelju. Sve više blijede u njihovim uspomenama događaji na bojnom polju, a

sve više se uskrisuje spomen na njihove domove.

I obuzima ih želja da govore cijelim putem o svojim kućama. Svatko ima svojih

sjećanja od prije godinu dana kad su otišli na bojno polje da brane svoju

bosansku zemlju od neprijatelja. A kad su već iscrpli sve uspomene, koliko su,

opraštajući se, otrli suza svojim ženama, majkama, djeci i sestrama, onda polaze

dalje u prošlost svojeg doma. Pripovijedaju o davnim vremenima: kako su se

ženili, kako se rađala djeca, pričaju o onome što je bilo davno, a sada se sve

to obnavlja u njihovim dušama. Moraju govoriti 6 domu. Ne mogu, a da ne bi

govorili. Čim su jedan dan bliže kući, opet svraćaju razgovor na one koji ih

čekaju.

Bojovnici iz dalekih krajeva sjede u jednoj skupini oko ognjišta, a jedan o

drugom ne zna ništa. I prihvaćaju to neznanje objeručke, samo da mogu

pripovijedati o svom domu. Dok jedni pripovijedaju, drugi slušaju, onda se opet

izmjenjuju. Svi dolaze na red da olakšaju svoje srce. Ono je to nestrpljivije

što se više približavaju kući.

I danas su sjeli na zemlju oko ognjišta. Prostrli su haljetke, gunjeve, sjeli na

svežnje. Sunce je pripeklo. U znoju okupana vojska sada je posjela po travi na

malom brdu, loži ognjišta i sprema malo večere.

Sunce se priklanja visočinama i zamalo će sklonuti rumeno lice. Vojvoda Iločki,

Damir Brezovički, krčki knezovi i njihovi prijatelji založili su suhog kuhanog

mesa, sira i kruha i popili nešto malo vina pa raspravljaju, šale se i

naposljetku se i oni vraćaju svagdašnjem razgovoru o svojoj kući.

Za bana biskupa Berislavića podigli su šator. Tijelo mu je oslabilo. Godinu dana

oskudijevao je na bojnom polju na svakoj udobnosti, ležao na zemlji i jeo često

samo kruh. Svi ga paze i čuvaju. Jedva su ga nagovorili da se povuče u šator što

mu ga digoše i tamo mu na zemlju prostrli pokrivače. Damir sjedi njemu nasuprot.

I ban Petar Berislavić ima svoj dom o kojem svakog predvečerja rado raspravlja,

najviše s Damirom. Najprije ispituje mladog junaka o njegovu domu da bi mu

ugodio, a zatim veli:

- I mene obuzima čežnja za domom koji je u tolikoj nevolji. Da, vidite, vi imate

svoju kuću, svoj dvor, a ja imam čitavu Hrvatsku. Ona je moj dom i moja kuća, sa

svih krajeva opkoljena neprijateljima. I nevolja je moja velika. Svake večeri

razmišljam što ću prije uzeti u ruke kad se vratim kući. Kakve će me tamo

dočekati teške neprilike? Kakve su zloće počinili Budimci, ili je brat bratu

počinio zlo? Koliko su budimski kraljevski carinici nepravedno ubrali od naših

starih plemića koji su osijedili na bojnom polju i sada nemaju mira pod stare

dane?

Ono malo što im je ostalo nakon boja otimaju im kraljevski

118

;uud, brodari i drugi. A otimaju i meni, banu, od onoga što za vojsku Velika je

to muka. Ne možeš sve lako riješiti. Nema da namirim i najveće potrebe vojske i

sve što mi je dužnost

bana.

ii/JT _ Mnogo ste, svijetli bane, potrošili novca na ovu veliku vojnu.

- Čitavu godinu dana biti na bojištu s tolikom vojskom. Istina, dobro sam

zagrabio u sve džepove. ,4 _ Dužnost nam je dati, svjetli bane.

“i- _ Znam, i meni je bila dužnost isprazniti do dna svoju mošnju, fto sam

učinio, ali, znaj, potrošio sam sav novac svoje braće da ^uzdržim vojsku i

branim našu Bosnu od Turaka. Potrošio sam mnogo *novaca, a još sam više prolio

krvi. Mnogo je naših hrabrih junaka ostalo na bojnom polju. Najviše maloplemića

koji su uvijek prvi u borbi, ali i višeg je plemstva palo u Bosni. Muči me to

kad razmišljam, a opet, branili smo svoju zemlju u kojoj živi naš rod. Beskrajno

godina branimo i natapamo krvlju tu zemljicu, a niotkud pomoći. Zato mislim:

neću nikada pustiti mač iz ruke pa bilo što mu drago. Da jednom mogu osloboditi

Bosnu i spojiti je s našim krajevima, pa da onda živi sretna u blagostanju. Da

ne bi krivo shvatio moje jadikovanje: ne marim što sam potrošio sav novac svoje

braće i oni danas nemaju možda ni jednog zlatnika u kući. Moje jadikovanje je

plod razočaranja što smo ga doživjeli opet od Budima. fii sada nam nisu poslali

ni novaca ni vojnika. Reci, nije li to njihova poruga kad nam uskraćuju pomoć, a

mi sami moramo prolijevati svoju krv i sve svoje mošnje isprazniti da branimo

neprijatelju prijeći preko naše Bosne i naše Hrvatske i Slavonije u Ugarsku. Mi

branimo iijih da oni mogu mirno sjediti u mramornom gradu kralja Matijaša i

slati samo svoje tridesetnike u našu zemlju da pobiru što ih ide i Sto ih ne

ide.

- Svijetli bane, to je ono što prisiljava vojvodu Iločkoga i mene 4| uz

Antolkovića pripremimo druge neka ostave to nezahvalno kraljevstvo, tu vezu koju

su htjeli naši pređi, nadajući se bratskoj pomoći.

knrt wuto,

;: - Da, naši su pređi učinili zlo, ali tko im može spočitavati što TO se

prevarili? Vidiš, Damire, junaci smo po rodu i po krvi i srcu l duhu, ali nekako

nam vid nije dalekosežan. Ne vidimo dosta daleko } ne znamo ni prosuditi onoga s

kim sklapamo saveze. Pred nama jsmagla. Vjerujemo ako nam pruže ruku na

prijateljstvo i ne osjetimo "pa ta ruka znači ropstvo. Kad nam tko pruža svoju

ruku, trebalo dal!!!?6 uy*Jek dobro prosuditi, neće li nam ta ruka, koja nam se

00 pruža, sutra svezati oko nas lanac? Prevarili su se naši pređi ali uzalud

jadikovati, valja hrabro nositi sudbinu i boriti se.

* - Neće biti mira ni sreće, pravde ni slobode u toj zemlji ako B

aej)slobodimo naših "pobratima".

- Osloboditi se njih bilo bi lako kad ne bi bilo tog neprijatelja te nan, harači

Bosnom.

* Velike tamne oči biskupove dignu se k Damini:

119

l

l

- I ja bih to želio, ali velike su to stvari. Ne govorimo danas o tome.

Damir ustane i oprosti se da Berislavić uzmogne otpočinuti.

Ali ban ne može usnuli. Sjedi na panju što su mu ga dogurali u šator i pokrili

pokrivačem. To je biskupova postelja više od godinu dana. Kad mu nitko ne gleda

u blijedo, upalo lice, može se prepustiti svojim mislima. Pobjeda i primirje

njega ne opajaju ushićenjem, a to mora pred drugima sakrivati. Nizašto ne bi

htio pomutiti njihov užitak od pobjede i povratka kući. Tko zna, neće li taj

užitak biti vrlo kratkotrajan? Mudri ban i vojskovođa pozna neprijatelja. Zna

koliko se smije pouzdati u sklopljeni mir, a još manje se smije pouzdati u pomoć

Budima. Hrvatska je između dva neprijatelja: između vlastodržaca oko prijestolja

i onog na bojnom polju. Budim ne pomaže, Turčin odmaže. Brige su pritisle bana.

Srce mu se steže kad dade maha svojim mislima i one lete preko čitave njegove

domovine.

U taboru hrvatske vojske gore ognjišta. Svi su bučni i u živom razgovoru.

Plemići, momci i knezovi raspravljaju, a dolje ispod humka budno pa/i straža.

Već pada sumrak, ljudi sjede i promatraju pred sobom cijeli kraj. Straža se

sastoji od maloplemića, no i oni imaju svoje kuće zidanice ili drvenjare, svatko

ima svoju obitelj, svoje blago i o svemu tome raspravljaju. Najednom se stadoše

okretati i jedan drugoga upozoravati:

- Ne čuješ li kako pucketa granje tamo iz šume? Čuje se i topot konja!

- Ne može tu biti neprijatelj! Sve su to okolo naša braća, dakle, nema straha -

poučava voda straže u mraku.

Najednom se javi neki plahi glas na straži i šapne vođi:

- Da nisu u šumi razbojnici što žive od tuđeg dobra i misle da bi ovdje nešto

uhvatili? Nisu samo neprijatelji razbojnici, ima i kod nas takvih koji žive od

tuđeg dobra.

- Kažu, nije davno što je bilo vitezova-otimača koji su imah svoje dvorove

visoko na pećini, a bili bogati jer su otimali drugima blago, bogatstvo, žitak i

sve do čega su došli.

-- A nitko im nije ništa mogao, je li?

- Uzeli su na lice vizir i tako su otimali, a kad bi u svojim sjajnim odorama

došli u crkvu ili na svečanosti, tko bi im smio reći: to su vitezovi-otimači i

razbojnici? Kako bi to mogli kazati kad im nitko nije mogao vidjeti lica koja su

skrivali vizirom?

- Danas je još gore. Gledaš lice u lice onima koji ti otimlju i još im se moraš

duboko pokloniti i lijepo pozdraviti, jer otimači golog obraza su tako moćni da

ti mogu odrubiti glavu ili spremiti u tamnicu, a ti ostaneš goloruk i moraš

šutjeti.

Sve dublje pada mrak. Ušutjeli su. Kao da je s mrakom palo na njihove duše,

nešto teško i tamno.

120

Straža gleda u tminu smjerom odakle se sve više čuje Šum i

pUC _ Gle, pazi, tamo se nešto miče. Netko dolazi! Smjesta se digoše svi. Vođa

straže zapovijeda:

- Na oprez! Koplja naprijed!

Spremni su baciti se na one koji dolaze k njihovu taboru. Očito ih vodi

svjetlost ognjišta i baklji.

- Stani! Tko si? - zagrmi voda straže.

- Domaći! - odgovori muški glas u tmini.

Netko pohodi k ognjištu, uzme baklju i osvijetli došljake.

Ni jednog ne poznaju.

- Sto tražite ovdje?

_ Vidim, to je hrvatska vojska. Neka dođe gospodin Damir

Brezovički.

Pohitali su gore pa tražili Damira i našli ga u času kad je izlazio iz banova

Šatora. Javiše mu šio poručuju neki nepoznati jahači. On odmah siđe pod humak.

Pogledavši obojicu, Damir usklikne:

-- Vi ste to. gospodine Antolkoviću? Ali što vam je? Izgledate bolesni!

- Jedva sam živ utekao. Budimci su me progonili. . .

- Dođite sa mnom, razapet ću vam šator.

- Imam o važnom govoriti a banom - reče Antolković - još danas.. Nosim važnih

vijesti . . .

- Najprije se okrijepite i oporavite!

Odveo je Antolkovića i njegova pratioca k ognjištu gdje sjede mladi Turopoljci.

S njima je i Jelenko Kušević. Skočili su svi na noge, spazivši Antolkovića

blijeda i obnemogla i skinuše ga sa sedla. Sjeo je uz ognjište gdje su mu dali

napitka i jela.

- Čitav smo dan jahali i nismo okusili ni vode ni hrane! - veli Antolkovićev

pratilac. - I sunce je pripeklo.

- Malo da se nisam srušio sa sedla - reče Davor. U posljednji Čas sam našao

puteljak kroz Šumu koji mi je ostao budno u pameti od posljednje godine što sam

je proboravio u borbi na bosanskom tlu. Drago mije opet vidjeti ove gore i

brdine, klance i doline. Učinilo mi se kao da me one bodre, pozdravljaju i

upućuju gdje se moram skloniti pred potjerom Budima. Sve je tu tako milo i drago

i poznato kao u mojem kraju. - Svaka gora, svako brdo. svako drvo, zna

pripovijedati o našim hrabrim junacima što su ovuda padali, umirali i natapali

svojom krvlju ovu grudu zemlje.

- Krv je naša tu i zemlja naša, baš kao tamo preko Save - “. Damir. Ali mene

nešto nutka da vas pitam: što je i kako u mojem dvorcu, kako moji dragi?

- Zdravo je sve, da - no. kasnije, kasnije o tom, moram još anas govoriti sa

svijetlim banom, imam još veliku zadaću.

~~ Pokoravam se - uzdahne Damir, premda sav gori da čuje što

u nosi iz Brezovice. Čudno mu je zašto Antolković ne pripovijeda

k K^° Naposljetku kad se Davor oporavio, povede ga Damir

banu.

121

zatim je rekao da bi tu stvar morao s njime raspraviti netko od onih koji

mogu ugovarati u ime Hrvatske.

- Naravno - veli Damir. - Jedino je ban pozvan da govori u ime našeg Sabora. Je

li tražio dogovor?

- Velim opet, nije rekao ništa odlučno. To me uznemiruje.

- Sigurno ga mame iz Budima. oni mu nude Ljudevita za muža njemačkoj princezi, o

tom nema dvojbe.

- Jest - naglasi Antolković. - Koliko god bio uman, ipak sam uvjeren on nas ne

pozna. Ne pozna ni Verbecija ni BakaĆa ni ostale državnike kraljevstva. Ne

raspoznaje Ugre od nas, ne zna da su naši upravljači kraljevstva spremni za

svoju dobrobit predati svoje prijestolje drugome, kao što su. nekoć, da mogu

zagrabiti u kraljevske riznice, uzeli za vladara Vladislava. umjesto sina kralja

Matijaša. I dok su oni za svoju dobrobit spremni tudinca dovesti u svoju

domovinu, dotle smo mi spremni održati riječ i krv svoju dati za ono na što smo

se zakleli. To sam mu jednostavno rastumačio. Veličanstvo, rekoh, mi smo dva

svijeta, dva obraza, dvije duše - do srži oprečne . . .

- A što je rekao on?

- Slušao je pozorno, sagnuo se k meni, gledajući mi oštro u oči, a ja sam

razabrao da je u dno duše preneražen. Možda me je smatrao sanjarom, a ne

ozbiljnim čovjekom koji bi htio da se njegova domovina oslobodi svega jada i

uzmogne brinuti se sama za svoj život.

Ban kimne pa onda tiho primijeti:

- Očito ne može to smatrati nevjerojatnim?

- Car je naglasio ove riječi: "Bajoslovno zvuči da tamo dolje, na jugu. u Bosni,

prolijeva svoju krv i rasipa svoju imovinu narod koji se žrtvuje i ne sklapa s

neprijateljem savez na štetu svih nas koji smo na sjeveru, jer je čvrsta

značaja."

- To je dragocijeno priznanje - ozbiljno će Berislavić.

- Smjesta sam se prihvatio tih riječi i dodao: veličanstvo, već nam je Turčin

nudio savez, ako ga propustimo preko svoje zemlje na sjever, ali naš ban je to

odlučno odbio,

- I to ga nije sklonilo da nešto stvarno reče? - pita Damir.

- Rekao je ovo: "Evropa ne zna da na jugu hrvatski narod plemenito i herojski

brani vrata neprijatelju. Bit će tragedija za sve nas ako to prije ne spoznamo i

ne priteknemo u pomoć. Želim ići tim putem, ali moram govoriti sa svojim

saveznicima i vladajućim knezovima, a isto tako i s Ferdinandom austrijskim.

Prikazat ću sve dobrobiti koje bismo crpli ako se oslonimo na tako poštene i

vjerne prijatelje."

- To su vrlo lijepe riječi - veli ban. - I ostalo je samo kod tih riječi, zar

ne?

- Ostalo je pri tom da bi trebalo raspravljati s nekim tko može govoriti u ime

Hrvata jer on bi bio sa svoje strane svakog časa spreman povezati se s

poštenjacima koji su pokazali svoju narodnu i duhovnu snagu.

124

Pod šatorom je nastala tišina. Damir ne želi smetati banu koji se

duboko zamislio.

Nakon kratkog razmišljanja okrene se ban k Antolkoviću:

- Nema tu jamstva da njemački car ne bi naše pregovore iskoristio i predao ih

Ugrima za protuuslugu da mu oni priznaju pravo na prijestolje i vjenčaju njegovu

princezu s Ljudevitom. Tako bi njemački car bez ikakve žrtve i novca dosegao

prijestolje koje smatra nekom svojom baštinom. Ako njemački car pristane k nama,

jasno je” Ugri će se oprijeti i onda bi se morao za nas založiti oružjem. To bi

mu bilo manje povoljno negoli jeftino kupiti sveznika, nas dobiti za saveznika,

nije lako, za istinskog treba žrtvovati. Bit će zlo ako ne spozna zabludu.

- Meni se čini: njemački je car jednom nogom zagazio u tu zabludu. Da nije već

bi on sam poslao k nama svoje odgovorne poslanike i sam pokušao privezati nas

uza se. Sigurno je raspravljao o svemu s Ugrima, a nije ni tamo dao izravni

odgovor, jer da je posve pristao uz Ugre, smjesta bi oni prema nama bili

drskiji. Uvjeren sam: Maksimilijan čeka što će biti nakon smrti kralja

Vladislava. I bude li Ljudevit ostao nasljednikom svojega oca. što Verbeci,

Bakač i svi oko prijestolja žele, Maks će vjenčati Ljudevita s njemačkom

princezom Marijom. Dok Vladislav živi, Maks neće odlučiti ni lijevo ni desno,

ali će desno i lijevo raspravljati. Pred Ugrima sigurno mnogo hvali nas. samo da

njih ustraši i smekša. a s nama opet govori ljubazno, da nas zadrži u nadama. U

takvim prilikama nije mudro pouzdati se u onoga koji bi mogao preko noći

sklopiti ugovor s našim protivnicima u Budimu i onda prepustiti da cijepaju naše

pravice i slobode još više nego do sada. Budimo oprezni!

I Antolković i Damir gledaju razočarano, a ne mogu poricati jer i njima se čini

da ban ima pravo. Antolković ne klone i pita:

- Biste li imali povjerenja u milanskog vojvodu? Vi znate: PriJe godinu dana sam

s njime govorio i on je sam predložio da našeg kraljevića Ivana vjenčamo s

njegovom nećakinjom koja je još bogatija nego što je bila Bianka Sforca koja je

nekoć bila vjerena s Ivanišem. Predlagao sam već tu vezu.

- To su dobre osnove - veli ban - a provesti se mogu samo onda ako obje strane

misle jednako iskreno i pošteno. Prema onome kako se svi vladaju prema nama - i

sjever i jug - neprestano nam se postavlja pitanje: smijemo li se pouzdati?

Damir nestrpljivo upada:

- Ali, svijetli bane, uvjeren sam: kad biste vi sami poveli riječ s njemačkim

carem, sigurno bi drugačije odgovorio nego Antolkoviću koji je došao samo u ime

nas koji javno ispovijedamo svoje nezadovoljstvo s Budimom. Moramo uputiti i

sjever i jug da otvorenim °cima i zdravim razumom razmisle što se događalo u

našoj prošlosti, a Sto se događa sada. Naši čini, naš život, žive su slike našeg

osjećaja i naše duše, kao što su žive slike naših ugnjetača. Treba donijeti

dokaze i prisiliti da prouče i upoznaju nas i one u Budimu.

- Ako oni danas nisu našli potrebu da to upoznaju, onda i ne

125

traže od nas saveznike, već samo i jedino - podanike. Zato vidite, prijatelji -

veli ban - čekam sretan ćas kad bismo se mogli zauvijek osloboditi saveznika u

Budimu i uskrisiti staro hrvatsko kraljevstvo. Taj ćas mora doći. I kad taj čas

dođe, znajte, neću oklijevati. Na to vam se kunem.

- Ako taj čas još nije nadošao - primjećuje Antolković - mislim, trebali bi

tražiti oko nas susjede koji bi imali koristi ako se oslone na nas, da po tom

savezu stečemo svoje oslobođenje. O tom bi trebalo neprestano govoriti,

raspravljati, ne samo među nama, nego bi morale brzoteče juriti amo i tamo,

nositi pitanja i odgovore. Nije dosta biti hrabar samo na maču, nego i na

odluci, tražiti one koji nam trebaju, upućivati ih koliko dobivaju po našem

prijateljstvu.

- Vi mislite da nisam baš nišia učinio? Varate se, Berislavić ne čeka - samo je

vrlo oprezan. A sad, čim se vratim u Zagreb, smjesta ću učiniti odlučne korake.

Još ćemo se sastati u Zagrebu da ponovo sve raspravimo i tada ću nešto pokušati

ja, a vi se, Antolkoviću, sklonite. Opet se Budim sjetio vas, možda zato što je

doznao da ste bili u Njemačkoj. Stavili su vam ucjenu na glavu, vratite se u

Brezovicu.

- Pokorit ću se vašoj želji, svijetli bane - odgovori Antolković - i radujem se

što i vi želite da se oslobodimo Budima . . ,

- Vas i vaše prijatelje upozoravam na ono što nam svuda veže ruke. Ljudevit,

uistinu, neće moći vladati ni kad odraste, to je nepobitno, ali kraljev je sin

bio već kao dijete okrunjen. Lakše bi bilo s naše strane zatražiti novi izbor

kralja da nije krunjen. To bi zanosno prihvatio i Zapolja. On bi se bio spreman

s nama povezati istinskim savezom. Imam dokaza da je sklon pravdi i pravici, a i

slobodi. Da nije, ne bi ga obožavaii maloplemići i slobodnjaci, čak i kmetovi.

Dakle, ne bojte se, čim stignem u Zagreb, nastavit ću posao, ali vrlo oprezno.

- Njemačku ne bih pustio iz vida - veli Antolković - kao ni milanskog vojvodu.

- Baš zato želim da me u Zagrebu potražite.

- Sad irnam još jednu vrlo važnu vijest koju moram javiti svima - veli Davor.

- O čemu govore ove važne vijesti?

-- Moram objaviti tu stvar pred svima.

- Valjda ne kanite pozvati velmože i plemiće na ustanak protiv Budima? - pita

Berislavić.

- Svijetli bane, ne kanim učiniti nikakvo zlo. Jedva je to izrekao, već nestane

iz šatora.

- Sto to znači? - pita ban Damira.

On mu ne zna odgovoriti i jurne iz šatora.

Vani stoje velikaši i plemići. Iza njihovih leđa žare se u mraku ognjišta i

baklje. Njihove se pojave odražavaju tajanstveno od žarke svjetlosti. Okupili se

u trenutku oko Antolkovića. Damir se povuče i javi banu što je vidio.

-- Uvijek je bio Antolković vrele krvi, kao i ti, Damire, - veli

126

Berislavić. - Idi reci mu: nije shodno bilo što objavljivati javno dok nismo

medu našim zidinama kod kuće, kamo ne mogu budimski plaćenici. Znamo, uvijek ih

ima oko nas. Idi, reci to Davoru.

Izašao je iz šatora i pobrzao za njime. Već je u živom razgovoru s bojovnicima.

Tu su vojvoda Iločki, Jelenko Kušcvić. Turopoljci i drugi, obasuše ga pitanjima:

kako je u Turopolju, ima li tamo mira, što rade Jasenka i Vojko?

- Čekajte, čekajte, odgovorit ću, ali dajte mi jednu baklju.

- Bakljom kanite odgovarati na naša pitanja? - čude se. Damir zaskoči

Antolkovića i prišapne:

- Ban neće da štogod kažete dok on ne zna . . .

- Veže me časna riječ da neću Šutjeli ni jednog sata pošto stignem ovamo. I vama

je. Damire. ostati ovdje i slušati.

- Sutra, molim vas. Ban će se ljutiti. Ili mu recite što kanite objaviti.

- Ne mogu - odgovori i već pruža ruku za bakljom koju mu donosi jedan od

plemića.

- Drži baklju uza me. Trebat ću je - odredi Davor, a zatim se popne na posječeno

stablo što leži oboreno. Protiv volje i odredbe banove i Damirove molbe, podigne

ruku u znak da će govoriti. Znatiželjno se pomiču svi bliže k njemu. Antolković

započne svoj govor:

- Hrabri junaci i braćo moja! S poštovanjem klanjam se vašem hrabrom oružju i

hvalim pobjedi što vas vraća domovini. No. prije nego stignete na Savu, odakle

će krenuti svaki svojim putem, veže ine riječ da vam objavim nešto isto tako

važno kao i neobično . . .

Damir se hitro vratio u šator da javi banu kako nije mogao skloniti Antolkovića

da odgodi svoju izjavu do sutra. Primio je tu vijest nezadovoljan i ostao u

šatoru spreman izaći i zakrčiti Antolkoviću riječ ako bi smatrao potrebnim. A

vani gospoda šute. Svatko uhvati držak mača da korice ne bi štropotale pa upru

oči u Antolkovića.

Baklja osvjetljava njegovu visoku pojavu i blijedo lice, obraslo već prosvjedom

bradom.

- Moja braćo, upozoravam vas - moje će vas riječi već u početku uzbuđivati,

možda i raspaliti, ali vas molim: ne zadržavajte me prosvjedom i čekajte dok

svršim.

To još više razbudi znatiželju, a bana uznemiri.

Trenutak kasnije nastavi Davor:

- Braćo! Neko sam vrijeme bio daleko od domovine i Turopolja. Kad sam se vratio,

odigrale se neke vrlo čudne stvari koje ćete odmah saznati...

Namještaju se da bi bolje vidjeli i čuli govornika. Napeta pitanja leže u

njihovoj nepomičnoj pozornosti.

- Sve to morate doznati doslovce, ne samo radi vas, već i radi onih o kojima se

radi. Mnogo srce će ojađeno zakucati. Ipak, molim vas opetovano, saslušajte do

kraja, a onda recite svoje.

Bana u šatoru obuze još veći nemir. Vani oko Davora stoje ljudi kao kipovi,

osvijetljeni ognjištima što gore okolo po taboru.

127

Baklja pisti u ruci mladog plemića što stoji uz njega. Svi drugi glasovi

zanijemiše, a on će opet dalje:

- Vi se sjećate našeg najstrašnijeg dušmanina, od svih nas prezrenog, koji nam

je skrivio toliko strahovitog zla.

- Budim! - šapću sva usta.

- Dakle, ipak Budim - razmišlja ban. Kako bi tome stao na kraj? Antolković ih

kani pozvati da tu nešto zaključe?

Među gospodom gibanje. Tihe primjedbe prekinule su šutnju.

- Taj naš dušmanin je mnogo jači od Budima - mnogo strasniji od Turčina,

krvoločniji od životinje . . . Svi se uzgibali i pitajući zure u Davora.

- Taj naš najteži dušmanin nije nitko drugi, nego Draženić!

Ah - on, da, on! To je razumljivo. Ali što je to s njime? Od njega dolazi neko

novo zlo? Gdje, kakvo? Čekaju što bržu odgonetku.

- Tog je dušmanjna nakon dvije godine netko pozvao da dođe u Hrvatsku . . .

- Zvao ga je netko?

- Zato. dakle, on zove na megdan našeg Kuševića? Tko ga je zvao? Zašto ga je

zvao?

- Na to pitanje odgovorit ću redom po istini i pravici, ali, ponajprije vas

molim: slušajte me mirno. Draženića je pozvao netko na sastanak da bi se

pokušalo izmirenje medu nama .. .

Zrakom prasnuše bijesni poklici prosvjeda.

- Nikada! S lupežom nema pomirbe!

- Tko se usudio to učiniti?

- Tko se želi miriti s nemani?

Sad se čini Damiru što je stao uz vojvodu Iločkog da mu je Antolković dobacio

čudni pogled i još uvijek ga ne skida s njega.

- Tko ga je pozvao? - vikne Damir, osjećajući se izazvan Antolkovićevim

pogledom.

Ali ne dobije odgovora jer već Antolković nastavlja:

- Draženić je na taj sastanak došao.

- S kime? - viču gospoda sve više uzbuđena.

Antolković opet ne odgovara na pitanja i ponovo umiruje gospodu: Dakle, ponuda

za pomirbu glasila je: sve se zaboravlja, treba zaboraviti i ono što je počinio

Draženić, jer ...

- Tko je taj? Tko može zaboraviti Draženićeve podlosti?

- Ime želimo čuti!

- Obračunat ćemo brzo s onim tko to želi!

- Tko ga je zvao? - pitaju uzbuđeno, ali ponovo ih ušutkava Antolković, vičući:

- Zar je uzalud moliti vas da me ne prekidate? Dugo je trebalo dok se smiriše, a

on nastavi:

- Raspravljalo se o tome da će zalog toj pomirbi između Hrvata i Draženića biti

brak Draženića s Vilenom Berislavićevom. Znam. ..

Krikovi prosvjeda dižu se sa svih strana. Samo Jelenko ravnodušno skrsti ruke i

ne veli ni riječi.

- Draženić je tada odlučio da se vjenča s Vilenom kako bi ... Viču, prosvjeduju.

Nikad to neće dopustiti. I bana se to u šatoru kosne, ali ne želi sada izaći.

- Vilena Berislavić neće nikada oprati ljagu sa sebe ako pode za njega. Niti će

joj to dopustiti otac.

Svi povlađuju izjavu ozaljskog kneza. Davor se ne osvrće na to.

- Čekajte, ljudi, da čujete kako je bilo. Draženić je odmah zamolio neka bi se

Vilena vratila iz samostana i tada će je on vjenčati i prirediti sjajne svatove

. . .

- Ne može to biti! Ne može! - upadaju sa svih strana mladi plemići. Ne mogu

suzdržati svoj prosvjed.

Već je ban Berislavić krenuo da zaustavi tu raspravu, ali se uzdržao, čuvši da

je Antolković dignuo glas:

- Gospodo! Zar sam vas uzalud molio da me slušate dok ne kažem sve. a tek onda

možete reći svoje. Dakle, posrednik - nastavi on - koji je pozvao Draženića na

sastanak, rekao je: Vilena ne želi poći ni za Draženića kao osramoćena djevojka.

Zato je ona otišla u samostan jer joj nema puta pred oltar ni s Draženićem dok

nad njom leži ta ljaga.

Sad su se pokorili prijašnjoj opomeni Antolkovića da ne prosvjeduju i šute. ali

ne mogu razumijeti zašto taj ozbiljni muž raspravlja ovdje pred svima stvari

koja teško zadire u skrovite nevolje obitelji Berislavić.

I ban osjeća težinu prizora koji se odigrava vani pred šatorom, a bilo bi teško

izići i zabraniti Antolkoviću da nastavi. Potišten stoji pod krovom šatora i

sluša što će biti dalje. Vani je Antolković nastavio:

- Na to je Draženić izjavio da je spreman vratiti djevojci čast. Sad ne mogu

više mirovati. Bune se. Jedan od starih plemića

dobaci:

~ Ljudi, dragi prijatelji, Draženić ne može nikome vratiti čaši. I ne govorimo

javno o nevolji nesretne djevojke. To me duboko boli. Ne znam zašto gospodin

Antolković to iznosi kad to ne može biti drago obitelji koju svi poštujemo . . .

I svi mu povlađuju i stadoše se komešati i spremaju se otići. Antolković ih ne

pušta. Desnicom oštro zamahne u zraku, a glas povisi do uzvika:

- Zahtjevani od vas da slušate, a da vam ne tumačim zašto. Rekoh: dužnost je

vaša i moja da o tom govorimo. Čujte i znajte da imam pravo. I da je tako moralo

biti!

Toj izjavi nema prigovora. Makar i nije svima sasvim po volji da se nastavi,

ipak šute i čekaju dok je Davor u potpunoj tišini proslijedio:

- Može li Draženić vratiti čast djevojci koju je osramotio svojom i2Javom i

prisegom?

Svima je to jasno i baš zato su uznemireni. Zašto Davor o tome

129

9 (JORDANA xn

12S

govori, čemu iznosi tu stvar tako podrobno pred njima kao da se [u radi o kakvom

poslu, a ne o nesreći djevojke?

- To je posrednik Draženiću - nastavi Davor istim glasom - spomenuo kao što ste

vi ovdje naglasili i Što sam spomenuo ja. Tada je Draženić posredniku odgovorio

ovo:

"Mogu vratiti djevojci čast ako kažem istinu . .."

Na tu riječ nešto se smiruju oni koji su prije prosvjedovali i pomiču se bliže.

Amolković naglašava svaku riječ:

- Rekao je tada Draženić doslovce: "Sve sam lagao, pa i ono Što sam prisegao!. .

." Trenutak kao da su svi nijemi, a onda se raspalili kao da je netko bacio

oganj u vruće ulje. U šatoru ban Berislavić sklopi ruke . .. Brzo su utihnuli da

slušaju nastavak:

- Na to je posrednik rekao Draženiću:

"Nitko ne bi mogao vjerovati u vašu izjavu jer svatko će kazati: kako je

Draženić lagao prije, lagat će i sada, samo da djevojku dobije za ženu."

Letimičnim pogledom potraži Antolković na pukotini zastora u šatoru banovu

pojavu, ali je nije zamijetio. Ipak je uvjeren da on sluša i još glasnije

nastavi:

- Evo. što je Draženić na to izjavio svom posredniku. Čujte dobro i pazite na

svaku riječ jer je to važno i to je razlog što to ovdje danas iznosim.

Gledaju u Davora zapanjeni jer je u tom času posegnuo ispod haljetka i odanle

izvuče šuštavu pergamenu. Zatim dade znak rukom plemiću što stoji pokraj njega

da mu primakne baklju.

Razmotao je pismo i stao čitati, naglašavajući svaku riječ:

- Draženić je sve ovako razjasnio:

"U turopoljskoj crkvi pred oltarom rekla je Vilena da bi voljela biti služavka

nego moja Žena. Razgnjevljen time rekoh: "Dobro, kad nećeš biti moja žena, bit

ćeš služavka i odvukao sam je u Lukavac, ali ne zato da je uzmem za ljubavnicu,

već da je iz osvete predani najprljavijem i naružnijem svojem vojniku . . .Ali

nisam ni to učinio!"

"Ali tko će to vjerovati, gospodine Draženiću? - pitao je sada Draženića onaj

koji ga je pozvao na sastanak. I sada je razjasnio ovako,

"Eto vidite, ja sam u Ugarskoj najviše obožavani plemić za kojim su pogibale

najljepše i najmoćnije žene u Ugarskoj. Obavijen tom slavom nisam htio dopustiti

da mi se rugaju kad se opet vratim iz Lukavca u Ugarsku, da mi tamo kažu: neka

neznatna djevojka u Hrvatskoj nije ga htjela i morao ju je oteti silom. Ne. to

ja nisam htio! Snovao sam protiv Vilene sve što god mi je zlo palo na um. Tako

smo onda proglasili daje Vilena bila moja ljubavnica, da očekuje moje dijete, a

kasnije sam pred kanonikom Benkom i prisegao - krivo!. . .Htio sam se osvetiti

Vileni za njezin bijeg, a htio sam sebe odštetiti što nikad nisam dotaknuo

nje/ine usne ... I onda. kad sam još bio njezin zaručnik, ona mi je uskratila i

cjelov. I tada rekoh:

130

nisi bila moja, nećeš biti ničija, ni za koga se nećeš udati. Zato sam, eto,

počinio to djelo. Mlada divlja ćud i strast su me na to naveli. . ." Sve su oči

raširene i uperene u Antolkovića, sva lica gore od uzbuđenja. Ne mogu se

suzdržati, a da ne bi nešto promrmljali i šaptali. dok je Antolković mirno čitao

dalje:

- Na to je posrednik rekao ponovo:

"Dobro, gospodine Draženiću, ali tko će vjerovati da je ta vaša izjava uistinu,

bila lažna? Kako ćete dokazati da je prisega kriva? Tko će vjerovati?"

Na to je Draženić uzvratio da je doista krivo prisegao i zatim se stao kleti

ovako:

"Neka se preda mnom poruše svi mostovi - neka me sreća ostavi!"

Padaju povici medu plemićima kao žarke iskre. Svi su se pokrenuli.

- Ako je tako rekao, onda nema sumnje: sve je istina! - vikne vojvoda Iločki. -

Tu više nema sumnje, ovog puta je lupež rekao

istinu!

Svi su bučno potvrdili vojvodinu izjavu.

Antolković opet stade čitati:

"Oslijepio ako ne govorim istinu!" - rekao je Draženić. "Kad su mi vjerovali

laž, onda mi moraju vjerovati istinu. Vilena je, ne samo izašla iz grada Lukavca

nevina, nego ni onda, kad sam bio njezin sretni vjerenik, nije mi nikad

dopustila cjelova. Ja sam je oklevetao."

- Hulja, lupež, klevetnik! Samo takva neman mogla je tako strahovito, krvavo

ocrniti djevojku! - vikne sada jedan od starijih knezova.

Jednim dahom mu povlađuju, no i opet su ušutjeli jer Antolković još uvijek drži

pergamenu i očito želi nastaviti:

"Tada je Draženić stao ispričavati svoj grijeh stoje Vileni oduzeo čast jer da

je to bila luda strast mladosti kojoj može podleći svaki mladić."

- Samo neman izdajnička, nitko drugi! Antolković digne glavu i dade rukom znak

da šute.

- Još nisam svršio - reče on - Ovo ovdje što sam sada pročitao na toj pregameni.

to su potpisale vjerodostojne osobe.

Svi očekuju nestrpljivo:

Antolković čita:

"Kanonik Benko, kanonik Stjepko, župnik dubovački, zagrebački plemići: Vojković.

Grgurić. turopoljski plemići: Lektorić, Lukinić i Davor Antolković".

Ta su imena proizvela dubok dojam. Svi Šute gotovo zabezeknuti. Tada vojvoda

Iločki upita:

- A gdje je ta izjava potpisana i kako? To nas silno zanima.

- Moja gospoda, razjasnit ću vam i to,

- Tko je posrednik što je naveo Draženića na tu izjavu? Na to pitanje Antolković

se nasmije:

- Taj je posrednik netko tko je tvrdo vjerovao da je Vilena nevina i da su

Draženićeve riječi laži. A opet bilo je jasno: nitko nikada ne može djevojku

osloboditi te strašne klevete. Činilo se,

9i 131

ni sam Draženić to ne može učiniti jer je položio prisegu i ako sada opet položi

prisegu da je lagao, neće mu vjerovati. Stoga je ta osoba dugo i dugo smišljala

kako bi tu stvar mogla izvesti tako da sam Draženić, ako prizna svoju klevetu,

uzmogne i dokazati da je onda klevetao, a danas govori istinu. Jer svi znamo

kako je lako udariti nevinu djevojku krivom lažnom optužbom, ali ju je teško

osloboditi ljage koja je na nju bačena. Trebala je, dakle, vrlo mudra glava da

smisli na koji način Draženića navesti na takve riječi koje bi, uistinu, mogle

potvrditi ono što danas veli. Potvrditi nedvoumno i neizbrisivo. I eto, kad je

on sazvao nesreću na puteve svoga života i na svoje oči sljepoću, onda je jasno

da ne može više biti nikakve sumnje da je danas rekao istinu. I tako je ta mudra

glava to smislila i provela. Na to ju je ponukalo još više što je Vilena otišla

u samostan, a otac gotovo od očaja umro. Smišljeno je i izvedeno. Od lašca,

izdajice, klevetnika, mudra je glava izbavila pravu istinu.

- Tko je to? Tko je? - viču svi u jedan mah i guraju se bliže k njemu.

- Tko je ta mudra glava? Recite nam!

- Gordana!

U istom trenutku provali iz svih grudi zanosni poklik i stopi se u jednom

jedinom imenu:

- Gordana! Gordana!

I sve se njihove oči žare i ruke se dižu kao da bi htjeli da je pozdrave u

daljini.

Samo Damir je nijem, blijed, zaskočen. Vijest ga je ošinula poput munje. Sad mu

je jasno zašto Antolković nije dao na svom dolasku nikakva odgovora što ona radi

i kako je. I zašto ga je malo prije tako gledao. A sad, kad je izrekao njezino

ime, okrenuo mu je Davor glavu i vedro se smješio. Mladi muž šuti i gleda u

svojeg starog prijatelja, očekujući potankosti, a plemići burno traže

Antolkovića da im dalje razjašnjava.

Odazvao se i jedva čekao da im može još više i još podrobnije sve saopćiti:

- Evo, kako je bilo. Stigao sam negdje iz inozemstva u Brezovicu. Tu mi je

Gordana saopćila čitavu svoju osnovu, a i to da je već poslala u Budim svojeg

kaštelana Draženiću i pozvala ga neka dođe s njome na sastanak. Njezin glasnik

je Draženića sreo već na putu u Hrvatsku i tako je stvar brže pošla cilju.

Draženić je odmah, Gordani poslao posebnog glasnika da se osvjedoči zove li ga

uistinu ona. Mudra žena zna: kukavici Draženiću treba dati sigurnost da to nije

zasjeda i ona mu poručuje da će sa sastanka s njome otići čitav, zdrav, slobodan

i netaknut. Ponudila je sastanak u bilo kojoj crkvi i radi toga da njoj bude

lakše i da on bude sigurniji, jer bi u crkvi našao azil. Dala mu je prednost i

on odabere crkvu u Dubovcu, vrlo daleko od Turopolja, po svoj prilici zato što

se ipak bojao doći bliže k nama da mu ne bismo, unatoč svemu, postavili zasjedu.

- I on je stigao, uistinu, u Dubovac? - pita vojvoda začuđeno.

132

- Jest. Stigao je jer je mudra Gordana založila Draženiću čast svojeg muža da će

otići slobodan i zdrav s tog sastanka. I održala

je riječ.

Svi krenuše pogledom k Damiru, dok on stoji blijed, miran i nepomičan.

- Znala je što radi. Trebalo je dati Draženiću potpunu sigurnost da mu se ne

može ništa desiti. I tako je, eto, Gordana otišla kanoniku Benku i sve

razložila. On joj pruži pomoć. Upravo tada sam stigao i ja iz inozemstva, pa smo

se zajedno dogovorili. Svi mi koji smo imali potpisati što će Draženić izjaviti,

ako, naime, prizna istinu, syi smo mi zajedno putovali prije Gordane i otišli

župniku u Dubovac. Nakon nas je krenula i Gordana. Sve je bilo po glasnicima

utanačeno gdje i kako će se sastati. Gordana je otišla u Ozalj.

Tu je Antolković najednom zapeo. Ne želi iznijeti što je Mla-denčić učinio i,

prešavši preko toga, nastavlja:

- Bilo je dogovoreno ovako: mi koji ćemo potpisati izjavu, čekamo kod župnika u

Dubovcu i kad nam Gordana javi, otići ćemo u crkvu prije nego ona stigne i

Draženić. U crkvi ćemo zaključati vrata od sakristije. Kad je stigao Gordanin

glasnik mi smo se tamo zatvorili i bili smo nijemi i nepomični. Gordana je

odlučila da govori glasnije tako da će se sve dobro čuti, a Draženić ionako

uvijek viče, dakle, nismo se morali bojati da bi nam koja riječ izmakla. Tu smo

prisustvovali čitavom tom razgovoru. Upravo nevjerojatnom dosjetlji-vošću i

gipkošću svoga uma znala je Gordana tako voditi i motati Draženića amo-tamo da

je mirno priznao svoju klevetu. Mi smo sve to slušali s one strane i zatim, kad

je Gordana s Draženićem otišla da ga, tobože, prati kako bismo mi mogli

neopaženo izići iz crkve

- vratili smo se u dvorac gospodina župnika, tu smo sve napisali što smo čuli i

zatim prepisali. Draženić ne sluti da je imao svjedoke, i to je

najvjerodostojnije. Ali moram vam kazati da je Draženić bio vrlo veseo. Naravno

mislio je: sad će ipak prodrijeti među nas i radi Vilene sve ćemo zaboraviti jer

mu je tako govorila Gordana. Još je rekao da će sve plemstvo pozvati na okup i

ponoviti ono što je izjavio Gordani.

- Nikad mi nećemo doći na njegov poziv! - viču plemići i velikaši.

- Čekajte - zaustavi njihovu buku Antolković. - Dok je tako govorio, nije ni

slutio da neće imati nikada prilike sve to izjaviti PJ*d plemićima i velikašima

jer oni koji su imali njegovu izjavu pojaviti svima vama, već su stajali iza

vrata. Zatim mu je Gordana izjavila da ide ravno u Veneciju kako bi Vilenu

sklonula neka se vrati.

- Zar mu je Gordana obećala Vileninu ruku? - pita netko °d mladih i neupućenih.

Smijeh bude odgovor na nespretno pitanje.

- Gordana je obećala da će pokušati Vilenu vratiti i izrekla nadu da će joj to

uspjeti. Ujedno će mu javiti po glasniku kako je

*uena odlučila hoće li ići za njega. Naravno, Draženić, do srži tašt, uvjeren je

da Vilena jedva čeka njegov upros.

- Zar je Gordana, uistinu, otišla u Veneciju?

133

- Jest, gospodine vojvodo - potvrdi sada Antolković - otišla je ravno prema jugu

dok su se moji drugovi, koji su ovdje potpisani, vratili kući, a mene je Gordana

poslala k vama. Ona je, dakle, održala riječ: Draženić će se vratiti s njihova

sastanka zdrav, čitav i slobodan, ali nije se obavezala da neće u crkvi sakriti

svoje prijatelje. Ona je i ponudila Draženiću crkvu da u njega još više pobudi

povjerenje, a drugo - jedino u crkvi može sakriti svoje svjedoke. U nekoj drugoj

kući to ne bi bilo tako lako, a pogotovu to ne bi moglo biti pod vedrim nebom.

- Kakva velebna zamisao!

- Nitko joj nije ravan! Antolković uzme još jednom riječ:

- Po želji Gordaninoj bio sam dužan reći ovo svima vama, i to čim stignem na

bojno polje, zato nisam mogao čekati sutradan. Ni jednog časa više ne smije ta

strahovita ljaga ležati nad čistom i nevinom djevojkom.

- Da, na nesretnici ležala je kriva prisega koja je isto takav udarac kao i

prava. I krivu priznavali su ljudi i zakoni dok se nije moglo dokazati da je

lažna.

- Svi smo mislili: nikad više nitko neće moći Vileni vratiti čast.

- Neman ju je držala u raljama.

- I nitko je nije mogao odanle istrgnuti!

- Samo Gordana! - vikne nekoliko glasova.

- Čast i slava Gordani!

- Često mi je govorila Gordana - naglasi Antolković kako joj je mnogo toga

uspjelo u životu, samo joj ne može uspjeti da spasi život toj tako strahovito

izmučenoj djevojci koja je doživjela takvu nesreću. A kad je Vilena iznenada

otišla u samostan, tada se Gordana odlučila na taj korak i, eto, kako rekoh,

mudro ga provela. Sada je otišla na jug da dovede Vilenu. Ne znamo gdje će se s

njome sastati, ali Gordana se nada Vilenu nagovoriti da se vrati u život.

- Čast i dika našoj Gordani!

Obuzima ih nezreciva radost. Sve više navaljuju na Antolkovića da priča

pojedinosti. Sad pitaju ovo - sad ono. Drugi se okupljaju oko Damira i

izjavljuju mu svoje ushićenje nad djelom Gordanine mudrosti. On samo šuti i

čeka, kadli će jednom govoriti s Antolkovićem nasamu da mu kaže sve za čime

čezne njegovo srce.

Uto se Smiljan Pogledić dogurao sasvim k Davoru. Na licu mu se odražava sreća

što ju je donio Antolković. I nanovo ovaj razlaže:

- Potpisana imena na toj izjavi više su nego pečat zakona. Dva kanonika

zagrebačkog Kaptola vrijede kao potvrda. Kaptol je vjerodostojno mjesto i što on

izjavi i potpiše, to svi smatraju čistom istinom. Znajući to, Gordana se

povjerila kanoniku Benku, a on je odmah pristao i poveo još jednog svjedoka

tolikog uvažavanja.

U buci i pitanjima pojavi se Arbanasić.

- A kad Draženić ne bi dao takvu izjavu, što bi onda bilo? - zapita Antolkovića.

Ovaj se nasmiješi i odgovori:

134

_ Gordana je bila sigurna da Draženić ne može šutjeti kad mu prikaže kao da je

Vilenin otac zatajio njegova pisma i da su tek sada za to saznale i Gordana i

Vilena. Zato tek sada Gordana i pokušava pomirbu. Znala je ona na koji način i

kako treba govoriti s tim mladim lupežom.

- Ni jedna hulja nije počinila ružniji zločin od te nemani. Treba izbaciti i

njegovo ime iz naših domova, sa ceste naše, s dvorišta, ni u staji se ne smije

spomenuti ime Draženić!

- Među našim zidinama ne može pasti to ime! Nitko ne smije spomenuti paklenu

neman i kako je rekla plemenita gospođa Ku-ševićka - doda Arbanasić.

Ime Kuševićevo palo je među njih kao neko čudo. Svi najednom zanijemiše. Sjetili

su se u kakvoj je vezi ime Kušević s Draženićem.

Kad su se pred njima odvijali dokazi da je Vilena nevina, nitko se nije okretao

za Jelenkom. Njegovo se ime na bojištu odijelilo od Vilene, a svezalo s imenom

Vojane.

Ali kad su uz Draženića spomenuli ime Kuševića, sjetili se svi koliko je to

povezano. I sve se glave okrenule i svi pogledi traže i poklici dozivaju:

- Jelenko! Gdje je Jelenko?

- Gdje je kapetan Kušević?

Opaziše ga gdje stoji straga, iza posljednjih plemića i bojovnika. Malo se

pomakao naprijed, pitajući:

- Tko me zove?

- Mi te zovemo - vikne nekoliko odlučnih glasova njegovih drugova.

- Što želite, braćo?

Došao je mirno i spokojno u sredinu pred njih i čeka dok mu kažu zašto ga zovu.

- Sve si čuo što se ovdje govorilo i što je čitao gospodin Antolković?

Začuđeno pogleda on svojega druga Arbanasića i odgovori potpuno mirno:

- Kako ne bih čuo!

Ravnodušni odgovor malo ih začudi.

- Pa dobro, kad si čuo, onda sve vidiš u pravom svjetlu? - zapita ga Arbanasić.

- Upoznao si nedostojnost Draženićevu.

- Uvijek sam je poznavao - veli on ravnodušno.

- Ne, nisi je mogao poznati svu, nisi mogao znati da se nabacio klevetom na

nevinu djevojku.

v - Uvijek sam mislio: taj lupež bi mogao sve to lagati, a možda i laže, osobito

onda kad sam u to vjerovao, kad je Gordana tvrdila, da su njegove izjave lažne.

Damira se nemilo kosnulo to što je Jelenko sada izrekao. Sjetio se kako je prije

dvije godine Gordana s njime razgovarala baš pred odlazak Jelenka Kuševića na

bojno polje. Sama mu je ispripovijedila sto je sve govorila Jelenku i kako mu je

dokazivala da je Vilena nevina i tražila od Kuševića neka barem pokaže sućut

prema djevojci.

135

Ali on je stalno tvrdio da joj ne vjeruje. Sada najednom tvrdi da je već onda

vjerovao u klevetu i otišao bez jedne jedine blage poruke Vifeni, a baš loje

htjela od njega zadobiti Gordana: da barem bude prema njoj blag i milosrdan kao

drug. I strogo upita štićenika:

- Jelenko, zar si. uistinu, već onda znao da Draženić laže, baš onda kad je

Gordana govorila s tobom pred odlazak na bojište?

- Naravno, da sam Lako mislio!

Damir je zašutio, ne rekavši ništa, ali se Jelenko okrene k drugovima i ostalim

bojovnicima:

- Tko je, gospodo, od vas prije dvije godine branio gospođicu Vilenu da je

oklevetana?

To pitanje izriče on s ironijom i prosvjeduje što se baš njega sada postavlja na

sud. šio mu Damir sad pred svima indirektno spočitava.

"Zar baš mene poziva na red?"

Opet se uplete Arbanasić i zaustavi Jelenka, koji je ljutilo htio otići.

- Čekaj, prijatelju, želimo ti nešto reći.

- Jest - opet će Damir i uhvati Jelenka za rame - ostat ćeš ovdje da ti kažem

zašto te ispitujemo. Stvar je u tome: ti si povezan s Draženićevim imenom.

- Nećete dugo čekati da presječeni sve što me još s njime veže.

- Nećeš, nećeš to prerezati! Ne dopušamo!

S nekim začuđenjem okreće se Jelenko i gleda u svoje drugove i one starije, vođe

i knezove, sve one daleko oko njega, kako se svi jednoglasno opiru i svi

jednodušno prosvjeduju. Padaju povici oko njega, a on osjeća što kane.

Pošto je vojvoda Iločki izašao naprijed, Jelenku bude neprijatno: Već razabire

što će se dogoditi. Svi su šutjeli. Vojvoda Iločki prozbori:

- Jelenko, moj kapetane! Dovoljno je jasno svima: neman i čovjek ne pristaju

zajedno. Hulja i poštenje, kukavica i junak, izo-pćenik i slavljenik nikako ne

mogu usporedo. Ti, Jelenko, ne možeš svoj časni i slavni mač okaljati o blatni i

nedostojni mač Draženića!

Urnebesno povlađuju vojvodinim riječima svi, i stari i najstariji, do najmlađih.

Dugo i odlučno kao da ne žele ni dopustiti Jelenku Kuševiću izreći samo jednu

riječ koja bi otklanjala tu zapovijed vojvode Iločkoga s kojim se oni svi slažu.

Videći da ne kane šutjeti, Jelenko digne ruku da ga saslušaju pa će ozbiljno:

- Plemenita gospodo, zar ćete dopustiti da izgubim sjaj imena koje sam stekao

ovdje na bojnom polju? Zar ćete dopustiti da mi Budim kaže: sakrio se pod plašt

dobrog izgovora da otklonim doći Draženiću pod mač?

- Nije tako! Nije! - viču svi. - Imaš krivo!

- Čekaj, kapetane - opet će vojvoda. - Kad si prihvatio izazov, nisi znao da se

Draženić okaljao najstrašnijom sramotom i najpodlijim blatom, oklevetavši nevinu

djevojku.

- Rekoh već gospodinu Damiru: mislio sam da laže, a ipak sam

136

prihvatio ovdje na bojnom polju njegov poziv. Još više, ja sam ga zvao na mač

prije dvije godine pošto je počinio izdajstvo na svojoj braći. Može li biti

većeg zločina nego izdajstvo?

Svi su ušutjeli. Damir stupi naprijed da Jelenkov prosvjed obes-krijepi:

- Svi znamo: nema većeg zločina od izdajstva svoje domovine i svoje braće, ali

ima još nešto što je niže, kukavnije i od takvog izdajstva. Klevetom se nabaciti

na slabu ženu! Draženić je počinio, osim najvećeg zločina, najnižu kukavštinu,

on je čak oklevetao čast nevine djevojke koja se ne može ničim obraniti kad

protiv nje istupi kleveta mladića i njegove prisege. To je tako niska podlost da

ni jedan muškarac ne može svojim časnim mačem stupiti nasuprot čovjeku koji je

učinio tu podlost.

- Alt ja sam sve to znao - reče Jelenko - i pozvao ga pred dvije godine. Sad on

zove mene, a ja sam prihvatio!

- Otkud si onda to znao? - oštro će Damir.

- Znao sam jer je moja drugarica iz djetinjstva - gospođica Viiena tvrdila

Gordani da su Draženićeve izjave laž, a ja sam je poznavao, kako rekoh od

djetinjstva, i znao: da je bila istina sve ono što je tvrdio i na Što je

prisegao Draženić, ona bi se bila bacila u močvaru ili Savu i ne bi mogla

podnijeti ni preživjeti sramotu. Kako to nije učinila, dakle, Draženić je lagao.

Unatoč tome, ja sam ga zvao jer imam s njime svoje račune koje ne smijem

ostaviti neisplaćene.

Žestoko poriče Damir i niječe glavom, gledajući uporno u oči Jelenku. Ne vjeruje

mu. I neće da mu vjeruje.

Svi su zaokupili mladog kapetana i dokazuju da ne smije i ne može na megdan

Draženiću.

Dok oni nastoje uvjeriti Jelenka, tamo u šatoru uz bana već se nalazi

Antolković. Našao je Petra Berislavića kako sjedi zadubljen u misli. Spazivši

Antolkovića, ustane i pruži mu ruku, srdačno i toplo:

~ Gospodine Antolkoviću, hvala vam!

- Meni nemate što zahvaliti, nego Gordani. To je njezina misao i njezina

odvažnost i njezin uspjeh. Samo njezin. Plašio sam se da neće biti ništa iz

toga. ali beskrajno dosjetljiva njezina riječ tako je smotala Draženića da je

pao u stupicu i morao priznati istinu.

- Čuo sam što ste pripovijedali vani - odgovori tronuto ban. - Ne znam kako bih

se mogao dovoljno zahvaliti Gordani na tom velikom djelu.

- I ja sam to rekao, svijetli bane. Ona je isto tako hrabra kao umna i

plemenita. Sad ste. svijetli bane, razabrali zašto sam morao to reći pred svima.

Nisam smio vama saopćiti o čemu ću govoriti jer mi ne biste dopustili to

iznijeti pred svima. Gordana je sve to učinila zato da se Draženić izjasni i da

se to čita javno, pred svima. Smjesta sam naložio jednom plemiću iz Turopolja da

to javi sucima u onom kraju pa da će jednog dana tamo javno pred cijelim krajem,

pred svim ljudima, pročitati ovu izjavu koju nosim potpisanu

137

s vjerodostojnim svjedocima. Proglasit ćemo to svuda gdje god se poznaje

Vilenino ime.

- Zar je Gordana, uistinu, otišla u Veneciju da potraži Vilenu?

- Da. to je istina. Vilena je nestala i ostavila Gordani vrlo kratko pismo.

Javila joj je da odlazi u Veneciju u samostan jer će tamo biti daleko od svih.

Sada bi mogla biti negdje u Trsatu, odakle će se dalje uputiti lađom. No, mora

čekati dok brod kakvog posjednika krene u Veneciju ili dok stigne kakav

venecijanski brod. Sigurno će je tamo zadržati prijatelji.

- Ipak se Vilena neće vratiti. Ili, možda, znate zašto je otišla u samostan tako

iznenada? Dosele je uvijek tvrdila da sve nosi hrabro. Zašto se predomislila?

- Zašto? Ne bi to bilo teško odgovoriti, svijetli bane,

- A Gordana? Što ona veli koji je uzrok tom naglom Vileninu preokretu ?

- Možda je Vilenu u samostan pokrenula spoznaja da ipak neće moći izdržati u

svijetu bez časti i bez ikakva izgleda za obitelj.

- A ja sam mislio da su posve drugi uzroci - veli ban - i zato mislim da se neće

vratiti.

- Koji su to uzroci?

Ban malo razmišlja, ali neće priznati Antolkoviću svoju slutnju da je njegova

nećakinja otišla u samostan onda kad je saznala da se Jelenko ženi. Smatra to

poniženjem za nju i za obitelj i radije ne odgovara na to pitanje.

- Poslužit ću se vašim riječima: "Na to je teško odgovoriti." No, glavno je sada

da je s njezina imena skinuta sramota. Danas je za me sretan dan! Svejedno,

vratila se Vilena ili ne!

- U meni je mnogo nade da će se vratiti jer je njezina čast čista kao sunce.

Znam; naći će se vrlo vrijednih i poštenih mladića od kojih će joj mnogi pružiti

svoje srce i ona će moći odabrati kako god želi.

Pojavio se Darnir i predložio banu neka zapovijedi Kuševiću da se ne bije s

Draženićem. Time bi nanio sramotu svim poštenim mačevima.

Na banov poziv mladi kapetan uđe u šator, duboko se pokloni i znajući zašto ga

zovu, stade govoriti uzbuđeno:

- Svijetlog bana molim neka mi oprosti što se usuđujem prvi prozboriti, ali neka

mi ne zapovijedi da otklonim boj s Draženićem. To bi me ponizilo u mislima

mnogih poštenih ljudi. Sigurno bi me moglo to prikazati kukavicom.- a možda bi

rekli da se priklanjam Budimu, štedeći Draženića. l onda, svijetli bane, kako da

stupim pred oči djevojke i prosim njezinu ruku i očekujem njezinu ljubav ako sam

uskratio otići nekome na megdan? Tko može danas promijeniti uvjerenje koje već

vjekovima živi u svakoj muškoj duši: moraš se odazvati svakome tko te pozove,

makar umro! To se ne može izbrisati. Ako može, ja neću da budem prvi koji to

počinje. Znam, Draženićev mač je blatan, ali ja ga moram kazniti za sve jer sam

mu to obećao i prihvatio poziv.

138

Na bujicu lih riječi Petar Berislavić šuti i promatra mladića što se čini kao

gvozdeni kotao u kojem sve kipi. puši se i vrije.

"Kad bih sada spriječio Jelenku taj megdan, možda bi mi u duši spočitavao da mu

kanim pokvariti vrijednost pred Vojanom" - razmišlja mudri ban. "Ne smijem biti

prvi koji bi mu to zabranio, neka nikad ne posumnja da sam mu potamnio slavu

pred Vojanom!"

Ban mirno odvraća, dok mu je glas snižen, staložen.

-- Razumijem Kuševića - veli on Antolkoviću i Damiru - a razumijem i sve vas

koji mu ne date da se bije. To je stvar koju treba, uistinu, promisliti i zato

predlažem ovo: vi ste svi vrlo razbuđeni, razigrani, raspaljeni, u takvom času

se ne stvaraju sudbonosne i važne odluke kao što bi bila ova. Zato velim: odluku

treba odgoditi do sutra. Svatko će sutra opet kazati što misli, a isto tako i

mladi kapetan. Ako se ne biste složili, tada ću ja izreći svoju riječ - ali vrlo

dobro promišljenu.

Pokorili su se. Izašli su iz šatora i javili svima što je ban odredio. Polako se

razilaze na sve strane. U skupinama ili po dvojica raspravljaju o događaju koji

je ostavio na njih silan, neizbrisiv utisak.

Damir je poveo sobom Antolkovića i zamolio ga:

- Sad je barem došlo vrijeme da rni nešto pripovijedate o mojim najmilijima.

Kako je to Gordana otputovala, tko je prati, je li uzela sobom dosta momaka?

- Sve su sami plemići s njome, ali su preodjeveni u odijela vaših momaka tako da

Draženić. kad dođe u Dubovac. ne misli da je to zasjeda. Odredio sam tko je ima

pratiti na jug da dovedu Vilenu. a nad Turopoljem i Brezovicom ostavili smo

mojeg junaka Vojka i sad je on tamo gospodar i vojskovođa.

- A sad mi kažite kako su mališani, kako je sve kod kuće?

Jedva je Damir upravio ovo pitanje, kad pristupe k njima vojvoda i Jelenko

Kušević. Zaustavili su ih pokraj ognjišta što je dogorijevalo, a ipak dovoljno

osvjetljavalo njihova lica.

- Posvetite mi samo nekoliko časaka - zamoli Jelenko Damira, Antolkovića i

vojvodu.

- Što je? - pitaju ga.

- Sad ste na okupu sva trojica moji dobri zaštitnici, gospodin Antolković.

gospodin Damir i moj gospodar vojvoda Iločki. Trebam vaš savjet. Već su mi na

bojištu gospodin Damir i vojvoda govorili što bih trebao prije nego odem

isprositi Vojanu Keglević. Rekoh im tada, gospodine Antolkoviću, - okrene se

sada k njemu, - da bih morao prije steći ime i blaga jer jednom sam zaprosio

djevojku kojoj nisam bio ravan po imovini i visokom rodu i zadobio udarac koji

se nikada ne može izbrisati s mojeg obraza.

Na te se riječi Davor Antolković nešto začudi i pita svojega štićenika:

- Još uvijek te boli ta rana?

- Nema više rane. ali brazgotina me svakog dana sjeća te opasnosti.

Damir naglasi - rekli srno ti, Jelenko, na bojištu: Hrvatski

139

sabor podijelit će ti više plemstvo, a ti si pravo stekao u vratolomnoj obrani

domovine kao i svi mi drugi. Nitko još nije zadobio od Sabora plemenitu povelju,

a da nije za nju dao krv svojeg srca i hrabrost svog mača. To znaš vrlo dobro i

zato: sve što su stekli naši očevi i djedovi, moraš steći i ti. A što se blaga

tiče, natuknuo sam ti, naći ćeš u onoj škrinji stvari. . . koje ti mogu

poslužiti da sebi zazidaš i dvorac. Dakle, tu nema više nikakvih zapreka, ne

znam zbog čega sad to obnavljaš. Želiš li da to sazna i tvoj najbliži zaštitnik,

gospodin Antolković? No, zašto kaniš baš sada o tome raspravljati?

- Evo, zašto: razmišljao sam putem o svemu što ste mi onda rekli i sad, kad je,

eto, iznenada stigao k nama moj plemeniti skrbnik Antolković, kojemu imam

zahvaliti da sam prije dvije godine skinuo sa sebe Draženićevu klevetu, a njega

raskrinkao - sada, eto, želim pred Antolkovićem odlučiti o svojoj sudbini. Ne

trebam, dakle, čekati dok se vratim u Turopolje jer bez njega nisam htio nikako

da izrečem onu riječ koju ste mi vi predlagali.

- Vidim, nešto je vrlo svečano - primijeti vojvoda. - Govori, kapetane, što je?

- Kad mi je tako sreća pala u dio da vas nađoh ovdje svu trojicu, eto, molim

gospodina Antolkovića, vojvodu i vas gospodine Damire, da biste vas trojica u

zoru rano poslali grofu Kegleviću pismo i razjasnili mu da sam ravan Vojani. . .

- I uprosili je za tebe? - pita iznenađeno Antolković.

- To smo mu savjetovali već prije nego što smo krenuli iz Vranduka, ali se onda

ustručavao.

- Rekoh već zašto je tako bilo. A sada, budući da nema više zapreka, a i moj

skrbnik Antolković je ovdje, molim vas da biste sva trojica sastavili taj upros.

Svjetlost plamena s ognjišta skače s lica na lice, Jelenko opazi iznenađenje,

više u Damira i vojvode Iločkoga nego u Antolkovića. To ga malo smete i smjesta

zapita:

- Možda mislite da joj ipak nisam jednak? Recite mi to smjesta u obraz. Uzoholio

sam se, je li?

- Nikako - odvraća prvi Damir - nego me to iznenađuje zato što u Vranduku nikako

nisi htio da od grofa isprosimo za tebe Vojanu, a danas . . .

- Zar nisam već kazao koliko mi je stalo da svoju riječ kaže vođa mojeg života i

spasitelj moje časti Davor Antolković? A onda, svi znate, kad se nekoliko dana u

miru putuje, ima se kad mirno razmišljati, dok tamo na bojištu sve je čovjeku

pobrkano u mislima i sam o sebi ne vodi računa. Tako sam, razmišljajući putem,

osjetio da bi Vojana mogla krivo shvatiti moj odlazak - to je jedno, a drugo: vi

znate, Satmari je kazao da će Draženić doći Vojani u prosce. . .Draženić će, ako

živ iziđe ispod mojeg mače, pojuriti - k Vojani. Osim toga, on joj je poslao

prosce, tako je barem govorio Satmari. Sve me to prisiljava da djevojku osiguram

za sebe.

Sva su se trojica pogledali i složili se da on ima pravo.

140

- Uputite me ako mislite da to nije zgodno. Meni je do toga da nikad više ne

doživim ono što je bilo prije dvije godine. Mislite li da čekam, pokorit ću

se...

Vojvoda i Damir živo su pristali uz njega. Antolković se pokazuje ravnodušan.

- Čini kako hoćeš - veli on.

- Nipošto ne čekaj - savjetuje Damir i vojvoda. - Nizašto na svijetu. Eto, mi

smo se ljutili na tebe u Vranduku što si oklijevao s uprosom jer da još ima

vremena za to - a sada si se tako brzo odlučio.

- Daleko sam od Keglevića i njegova sjajnog dvorca, to me je ohrabrilo - nasmije

se Jelenko. - A što je najvažnije i što je odlučilo o tome, kako rekoh: imao sam

vremena misliti o sebi i činilo mi se da bih svojim oklijevanjem mogao izgubiti

djevojku. I drugi je prose. Znam to.

- Vrlo dobro, slažemo se s tobom - ponovo potvrdi Damir.

- Ali ja bih vas molio da još večeras sastavite to pismo. Sutra u zoru svi će se

žuriti da što prije krenemo dalje i onda opet gubim jedan dan.

- Gle, gle, kako mu je danas hitno! - smije se vojvoda. - Dobro je shvatio

Jelenko: lijepa Vojana bi mu mogla izmaknuti. Napokon, nije u redu što pred

odlazak nisi ni jednom riječi djevojci ostavio nade.

- To mi ne znamo - reče Damir. - Nama nije ispovijedao što radi tajno. Sigurno

joj je poslao kakvu poruku. Sad je, uistinu, skrajnje vrijeme da djevojku

isprosimo.

Damir naloži mladom plemiću što je sjedio uz ognjište neka iz banova šatora

donese pisaći pribor u šator što će ga razapeti za Antolkovića da može udobnije

počinuti.

Onda Damir povede Davora na drugu stranu brda gdje se nalazi njegova četa i

ljudima odredi da mu spreme čestiti ležaj. Iza njih idu vojvoda i Jelenko.

Svuda okolo nalaze skupine plemića i velikaša u živom raspravljanju o

uzbudljivom otkriću što ga je Antolković donio na bojište.

Na svačijim je usnama Gordanino ime. Sa svih strana čuju se usklici što slave

njezin um koji je znao najvećeg lašca u zemlji prisiliti da kaže istinu.

Iz tmine dopiru k Damiru i Antolkoviću hvalospjevi Gordani, kad jedan glas

nadviče sve ostale:

- Eh, samo je jedna Gordana!

Vojvoda Iločki, ponukan tim usklikom, ide nekoliko koraka naprijed i veselo

primijeti gospodi plemićima:

- A što onda ako dokažem vašem drugu da nema pravo kad veli samo je jedna

Gordana?

- Kako? Nemam pravo? Gdje još ima kakva druga Gordana?

- Ima!

Začuđeno se gospoda okrenuše k vojvodi:

141

- To tvrdite vi vojvodo, koji najbolje znate da ima samo jedna jedina Gordana?

- A ja velim: ima još jedna! Uzgibali su i zaokružili vojvodu:

- Gdje je?

- U Brezovici.

- U Brezovici? U domu Gordane i Damira? To se, uistinu, ne može razumjeti.

- Eto, znam više od vas. Prije nego što sam došao na ratište, bio sam Damirov

gost i odanle smo onda otišli na ratište.

- I tamo u Brezovici našli ste još jednu Gordanu?

- Našao sam u kolijevci!

- Kako? - zapanjeno pitaju gospoda. - Što to znači?

- Eto vidite: upravo dva mjeseca prije nego što smo otišli na bojno polje, sreća

je obdarila Gordanu i Damira krasnom djevojčicom.

- Što velite? Je li istina, gospodine vojvodo?

- Živa istina. Njihao sam je i zamalo da nisam stradao. Od ljubomore su me

dječaci, mali Damir, Kremen i Ivan, gotovo progutali. Stali su oni pokraj

kolijevke kao oklopnici što čuvaju svoju kraljicu. Da vam je to bilo vidjeti!

- Nikad nam niste o tome pripovijedali.

- Na bojnom polju uvijek ti je na pameti neprijatelj, zasjeda, borba, oružje, a

nikome na pada na um pripovijedati o djeci i kolijevci.

- Naravno, tko bi amo dospio da o tom razgovara! Ni gospodina Damira nismo

vidjeli drugdje, već samo u boju s neprijateljem ili na vijećanju s banom.

- Gdje sam onda imao prilike govoriti o Gordaninoj djevojčici!

- E, baš nam je drago što ste nam to rekli danas, gospodine vojvodo. Kad pođemo

u Turopolje, eto nas u poklonstvo najmlađoj junakinji. Što mislite, kći junaka

kakav je Damir i junakinje kakva je Gordana, sigurno će naslijediti majčine

vrline.

- Mislim, bit će i lijepa kao ona, već u kolijevci zaokružili je mladi vitezovi,

diveći se njezinoj ljepoti.

- Gospodine vojvodo, molim vas, dođite - zovne iz daleka Jelenko Kušević. - Sve

je spremno za ono što sam vas molio . . .

Vojvoda krene prema mjestu gdje su Damirovi ljudi već razapeli šator za

Antolkovića. Pred ulazom je na zemlji putna škrinja na koju su položili pisaći

pribor. Momak donese baklju. Sva četvorica nađoše se pred škrinjom koja ima da

služi kao stol Damir poklekne na jedno koljeno, razmota pergamenu i stade pisati

grofu Kegleviću.

Vojvoda Iločki, stojeći se nagnuo nad pismo, i neprestano se upleće u sadržaj.

Antolković sjedi na obližnjem panju, podupro je laktove na koljena i naslonio

svoju plemenitu bradatu glavu. Sluša kako vojvoda i Damir slažu pismeni upros.

Jelenko Kušević drži baklju i svijetli.

Obasjani svjetlom, pobuđuju pozornost onih koji još ne spavaju,

142

su podigli glave i znatiželjno zure prema tajanstvenoj četvorici fto se okupila

oko nekog pisma.

Nitko ne sluti da to sada slavom ovjenčani junak Jelenko Kušević orosi ruku

plave ljepotice Vojane Keglević.

Kad je pismo bilo dovršeno, potpisali su ga Damir, Antolković j vojvoda, a zatim

se digli. Jelenko utakne baklju u zemlju:

- Hvala vam. Sutra u zoru pošaljite odmah glasnika. Hoćete li?

- Jest, sasvim sigurno, uostalom, vidjet ćeš i sam.

Damir je ponudio Antolkoviću i vojvodi neka legnu u njegovu šatoru kako bi im

bilo ugodnije provesti noć. On će se doskora vratiti. Zatim ode, vodeći sobom

Jelenka.

- Slušaj me, mladiću, sad ljubiš drugu i već si je uprosio, sad ti je lako

govoriti o Vileni. Mislio sam upravo ovog časa: bit će vrlo loše i neprilično

kad dovedeš Vojanu u Turopolje, a tvoj je dvorac u tolikoj blizini, u susjedstvu

preko plota dvorcu župana Berislavića. Kako je Vileni vraćena čast, župan će se

s kćerkom vratiti slavodobitno u Turopolje gdje će također općina svećano

proglasiti Draženićevu izjavu. Mislim, jesi li se sjetio kakav će biti susret

Vojane s Vilenom? To bi moglo narušiti i Vojaninu sreću i tvoju.

- Ne bojte se. Neću se vjenčati dok ne sagradim drugi dvorac i to u Plesu gdje

imamo malo zemlje, a dotle će Vilena već davno biti vjenčana s Pogledićem.

- S Pogledićem? Misliš, on će je prositi?

- Uvjeren sam u to. Zar vam Gordana nije pripovijedala kako moj drug Pogledić

ljubi Vilenu? To znam i ja i svi mi.

- Sjećam se nešto, ali je pitanje što će na to Vilena.

- Ne znam, je li već zaboravila Draženića ili nije. Sve ovisi o tome.

- Još i sada vjeruješ da je Vilena voljela Draženića?

- Da ga nije ljubila, zašto bi se s njime vjerila i prezrela sve one koji su

prije bili u njezinoj blizini, sve redom?

- Kad ne bi ljubila Draženića, ne bi tebi bacila u lice onu uvredu? To misliš

reći?

- Nije li to jasno kao sunce? Sad je glavno da se oslobodila klevete i, znajte,

od srca me veseli što joj je čast vraćena.

- Draga moja Gordana učinila je veliko djelo. A ti si sasvim zaboravio Vilenu? -

opet će Damir.

- Čudim se što me to pitate. Sami znate: meni je od nje ostala samo uvreda kojom

me udarila u obraz. A takva uvreda jest kao da vam je u meso zarastao komadić

prelomljena mača. Svaki čas vas bode i sjeća neprijateljskog udarca. Sve će

svršiti dobro. Ona je spašena, može se udati za koga hoće, a ja vas molim samo

to da njenom °cu i Vileni kažete mnogo dobrih riječi za Pogledića. Lijep je,

mlad, dosta imućan. Vilenu je od svih sigurno najviše ljubio.

- Tko bi znao, misli li još na nju?

- Vidio sam kako su mu zasjale oči kad je Antolković objavio ?ra^emcevu izjavu.

Dakle, pobrinite se, gospodine Damire, i recite l županu da će vrlo dobro

učiniti ako Vilenu dade Poglediću. Ako vi

143

ne biste uspjeli, onda zamolite za to Gordanu. Recite da sam uvjeren: ona će

djevojku udati za Pogledića. Kad joj je pošlo za rukom osloboditi je sramote,

onda će je moći i nagovoriti da primi sreću koju joj nosi Pogledić. Tada ćemo

svi biti sretni i - zadovoljni.

- Gordana može sve!

- Što uzme u ruke, to se pretvara u sreću. Zamolite je u moje ime.

- Učinit ću sve što mogu. Samo, hoće li se Vilena vratiti?

- Ne sumnjam u to. Kad je Gordana mogla polučiti ono što se činilo nemoguće,

onda će i nju vratiti u svijet. Ali eto, već smo se vratili vašem šatoru.

Vojvoda i Antolković spavaju. Laku noć, gospodine Damire.

- Do viđenja sutra!

Damir uđe u svoj šator, a Jelenko pohiti niz humak.

Već su svi oko njega pozaspali. Samo tu i tamo žari se žeravica ispod pepela na

ognjištima. I baklje gasnu i dime se.

Dolje pod humkom polegla je Damirova četa. Svi spavaju, dok Žarko i jedan plemić

čekaju i šapću:

- Kako to Žarko da ni ti ne znaš zašto ta iznenadna odredba našega kapetana?

- Uistinu, plemeniti gospodine, ne znam. Kad se gospodar pravdao s plemićima što

mu ne daju na megdan s Draženićem, naložio mi je da sve momke povedem ispod

humka, blizu ceste, i čekam. Još mi je naredio neka vi preuzmete stražu za danas

s jednim momkom umjesto vojvodinih ljudi, a njih da pošaljem na drugu stranu.

Evo, to je sve što znam.

Onda su opet dugo šutjeli, očekujući odozgo Jelenka Kuševića.

Doskora se iz mraka začuli koraci. Čini im se: brda se tresu od njihove

odlučnosti. Nešto je u mraku svjetlucalo.

- Jesi li tu, Žarko? - pita Kušević tiho.

- Svi su ovdje - javlja momak. - I plemeniti gospodin kojega ste zvali.

Udaljili su se od drugih. Jelenko pogleda gore po humku. Baklje gasnu, ognjišta

tinjaju, ne čuje se više ni glasa ni šapta. Sve je pozaspalo.

- Promijenio sam svoju prvobitnu osnovu. Tvoj brat, Žarko, vodit će momke i

nositi kući škrinju koju sam primio na dar, a ti ćeš sa mnom.

- A onaj vodič što nam ga je ostavio budimski plemić?

- I taj će šaranom na jug, zna najkraće puteve.

Jelenko pozove druga koji ga je čekao i povuče se s njim u mrak.

S vedra neba treperile su zvijezde, gledajući dolje na bosanski humak što je

noćna postelja hrvatskim junacima i njihovu banu.

Iza gore provirile prve zrake sunca i probudile hrvatsku vojsku.

Svačije se oči širom otvorile i svačija se srca napojila srećom.

Zove ih vedri dan na put - bliže k njihovim kućama. Veseli se dižu na noge i

pjevaju poput ptica nad njihovim glavama. Žure se dovesti konje pod brdo da ih

napoje. Dižu se šatori i dolje

144

silaze vođe s banom Berislavićem.

Damir i vojvoda određuju glasnika koji grofu Kegleviću nosi njihovo pismo.

Gore se svi skupili oko bana. Turopoljci šalju svoje momke:

- Gdje je Jelenko? Neka se požuri gore. Još imamo nešto riješiti.

- Valja nam prije odlaska odlučiti, hoće li na mač Draženiću

ili ne. Tako je odredio gospodin ban.

- Ne smije ići, to smo već jučer rekli, Svijetli ban ne može drugačije odlučiti.

- Samo častan muž može pozvati i prihvatiti poziv na mač. Draženić je proglašen

nedostojnom huljom, izdajicom i klevetnikom djevojačke časti.

- Ne može s njime na megdan častan mladić i junak okrunjen slavom.

- Svijetli bane, ne damo Kuševiću da ide - govore plemići, okupivši se oko

Berislavića.

- Neka Kušević dođe, odmah ćemo odlučiti! - odredi ban.

Po njega je pohitao Arbanasić.

Čekaju malo vremena, dok se ostali spremaju.

- Evo dolazi! - javlja netko. Svi okrenuše glave prema brdu, odakle se žuri

Arbanasić s nekim mladim plemićem u turopoljskoj nošnji.

- Što je to? - pitaju Arbanasića. - Gdje je Kušević?

- Neka vam ovaj mladić kaže što je - Ijutito odgovori Arbanasić i mladog plemića

uputi naprijed.

Ovaj se pokloni banu i gospodi i javlja:

- Vaša milosti, jučer je^ uvečer gospodin kapetan uzeo deset svojih momaka i

zajedno sa Žarkom napustio tabor.

- Kako? Kamo? Na koju je stranu krenuo? Zašto je to učinio?

- Tko bi mogao znati kamo je nestao. Brzo se izgubio u tmini.

- Ništa nije isporučio? - upadne Damir.

- Jest. Pozdravlja svu gospodu i prijatelje i zaštitnike svoje, ali nikako ne

može ostati ovdje jer mora poći na megdan Draženiću - a vi biste odlučili da ne

smije.

- Ne smije i ne može! To je neposlušnost!

- Tvrdoglavost! Ne smije se to dopustiti. Mladi plemić nastavi s porukom:

- Moj kapetan mi reče: "Kaži gospodi da sam se prije dvije godine zakleo, kao

zastavnik turopoljske zastave, da ne mogu s ovoga svijeta dok na Draženiću ne

osvetim svoju turopoljsku braću. Zakletvu ne mogu pogaziti." Zato je noćas

otišao svojim putem da suvišno ne uznemiruje gospodu i da ne prekrši prisegu.

Ni jedan glas ne prosvjeduje, premda nitko nije zadovoljan tom porukom.

Vojvoda Iločki se okrene k banu:

10

145

- Tu se ne može ništa, svjetli bane. On je tako odlučio. A ne

GORDANA XII

147

znamo ni to kojim je putem krenuo. Najbolje je ostaviti ga da radi kako

hoće.

- Bar je trebao čekati naše primorske velikaše koji također idu istim putem -

ljuti se Damir.

- Nije htio čekati jer zna: spriječili bi njegovu nakanu. I tako je pošao

naprijed. I neće on cestom, ima vodiča, pa će sigurno prečacem da što prije

stigne pred oštricu svojeg dušmanina.

- Bit će sam samcat, bez pravog svjedoka, nasuprot Draženiću

- ljuti se Arbanasić. - Ostavio je ovdje mene i svojeg druga koji smo trebali

poći s njime.

- Zašto mu je Satmari ostavio vodiča? - dobaci netko pitanje.

- Nikad nije Jelenko bio na jugu 4 vodič mu treba. Tako je rekao budimski plemić

Satmari, a Jelenko ga je zadržao.

- Nema svrhe dalje raspravljati - odlučuju gospoda. - Ne bismo ga mogli dostići,

a da ga i nađemo, ne bi se vratio. Kad Kušević sebi nešto zabije u glavu, prije

će je razbiti nego popustiti.

Damirova izjava uputi ih da je uzalud svako daljnje raspravljanje.

Pola sata kasnije jahali su već uzanim klancem prema Savi.

O podne su se zaustavili uz neki potočić da nahrane i napoje konje i sami nešto

založe. Čitavim je putem Antolković razmišljao o svojem štićeniku Jelenku. Kad

su svi sišli sa sedla, Antolković upita Arbanasića:

- Reci mi, sinko, zašto je Draženić zvao Jelenka u Zvečar? Zašto ne gdje bliže?

- Rekao je da ga tamo čeka s nekim rođakom pokojnog Dra-ženićeva oca koji bi

imao predložiti da se obojica izmire, kako su to pripovijedali budimski plemići.

- Da se oni izmire? Tko je to rekao?

- Budimski plemić Satmari. Njega je poslao Draženić.

- Odakle?

- Iz Primorja, gdje je bio više mjeseci i gdje Draženić čeka Jelenka.

- To je laž. Gordanin je kaštelan Draženića sreo na putu u Hrvatsku s raskošnom

pratnjom s kojom je pošao u prosce Vojani. Dakle, Satmari je lagao. Draženić

nije bio ni u Zvečaru, a ni u Primorju. Gordana ga je vratila natrag u Budim.

Istina, mogao je prekršiti njezinu odredbu i otići na jug, ali kad je Satmari

dolazio ovamo da pozove Jelenka na mač s Draženićem, opet velim, nije bio u

Primorju ni u Zvečaru. Kad je dolazio Satmari, Draženić je bio u blizini

Karlovca.

Dok tako Antolković razlaže plemićima, svačije lice pokazuje tjeskobnu sumnju.

- I, čudnovato, zašto je odabrao za oružani sukob mjesto tako daleko? Tu je

zasjeda . . .

- Na toj putnoj postaji uvijek ima ljudi koji putuju iz Venecije, Rima i drugih

gradova u Hrvatsku. Znamo, bit će tamo i mnogo primorskih velikaša koji se

vraćaju kući, onda ne može biti zasjede

- primijeti Damir.

146

- Jest, to je najživlja putna postaja - potvrđuje knez Blagaj. - Tamo se udobno

živi i konaci i gospoda se primorski knezovi zadržavaju dulje nego je potrebno.

Ne može biti pogibelji da bi se tamo Jelenku mogla postaviti zasjeda.

- A prije nego stigne u Zvečar? Ne mogu li tamo što učiniti protiv Kuševića?

Tako razjašnjavaju Jelenkovi drugovi i Antolković. Vojvoda i Damir na časove

osjećaju zabrinutost za svojega štićenika.

- Sve bi bilo dobro da nije otišao naprijed sam. Tako bi u pratnji primorskih

knezova došao na Zvečar - kako je prvobitno bilo dogovoreno.

- Draženić hoće da prosi Vojanu Keglević - reče sada Kuše-vićev drug Šimunić. -

Jelenko ljubi Vojanu, a Draženić je prosi.

Možete zamisliti što znači za njega otkriće te strašne klevete kojom je obasuo

Vilenu. Bit će: Jelenko strepi, ne bi li se Draženić, kad ga Vojana odbije, isto

tako besramno klevetom bacio na Vojanu kao što se nabacio na Vilenu. Ništa ne

čini lupežu ako Vojanu nije nikad vidio.

- Očito je baš to moralo pokrenuti Jelenka da pojuri u susret Draženićevu pozivu

i stane mu na put svojim mačem.

I sad već svi odobravaju Kuševićevu namjeru.

Mladi se Turopoljci javljaju i mole vojvodu Iločkog i Damira neka bi im

dopustili otići za Kuševićem.

- Kojim biste putem krenuli? Cestom idu primorski velikaši, dakle, i oni bi se

mogli s njime tamo sastati i prisustvovati njegovu dvoboju.

- Tko zna što se tu sve smotalo - naglasi Arbanasić, - Bilo što, nama je poći za

njime. To nam nalaže dužnost prijatelja. Tko zna što ga sve tamo čeka! Gospodin

je Antolković otkrio laž i ova nas mora voditi sve do Zvečara.

Odmah se našlo šest mladih srčanih ljudi, na čelu im Arbanasić, da krenu za

Kuševićem prema jugu.

Dadoše im najbolje konje, oružje i novaca. Svi su obuzeti tajnim strahom za

svojega druga, a najviše Antolković. Nitko ne gaji mnogo nade da bi mogli

dostići Jelenka koji ima jednu noć i pol dana vremena da se znatno udalji.

A ipak su odjahali. Primorski knezovi putuju polagano sa svojim ratnim teretom,

dok njih šestorica mogu jahati najbržim trkom. Tako putuju mladi ljudi na jug.

Tjera ih više zla slutnja nego uvjerenje da bi mogli stići Jelenka. U to nitko

ne troši nade.

Dva dana iza toga stigla je banova vojska do mjesta gdje su se pripadnici

pojedinih krajeva imali rastati. Oprostivši se, bratski se izljubile i krenuše

svaki na svoju stranu.

Velikaši iz Primorja, sa svojim velikim pratnjama, ratnim oružjem i teretom

naslaganim na široka sedla velikih jakih konja, nose u duši tajnu slutnju da

putem na jug ili na Zvečaru slavnog junaka Kuševića čeka jezovita zasjeda.

Ban Berislavić, na čelu svojih plemića i velikaša iz Zagorja,

10 *

Turopolja i Posavine, ide prema Zagrebu. Antolković, Damir i vojvoda Iločki su

zaostali. Ban ih pozove k sebi.

- Valjda ne kanite i vi uteći za Kuševićem?

- Ne, svijetli bane, mi smo prisiljeni slušati Gordanine zapovijedi i zato

ostajemo ovdje.

- I onda slušate njezinu riječ kad je daleko? - nasmije se ban. - Šteta da nije

vojskovođa!

Polako se vraća vojska Hrvata iz Bosne koju su natopili krvlju svojega vjernog

srca.

NA PUTU U VENECIJU

Okružena pratnjom, Gordana se žuri prema jugu. Danju putuje, a noći provodi u

osamljenim putnim postajama što su ih većinom podigla gospoda iz Primorja.

Svagdje je Gordana ispitivala kakvi su sve prošli putnici i tko su bili. Svuda

je dobila isti odgovor: putovale su dvije žene sa sjevera na jug, jedna stara, a

druga mlada. Njihova je pratnja odjevena u plave odore. To je bilo Gordani^

dovoljno da se uvjeri kako se Vilena, uistinu, uputila u Veneciju. Žena što

putuje s njom gazdarica je iz dvorca župana Berislavića. Sve to dokazuje da je

Vilena u pismu za Gordanu navela istinu. Otišla je u samostan, a odabrala je

Veneciju da kleveta, kojom je Draženić uništio čast mlade djevojke, ne bi mogla

za njome.

Već na prvoj stanici izvadila je Gordana iz svežnja svoje muško odijelo s

oklopom i kacigom, znajući da će tako najlakše i najbrže putovati, a na putnim

postajama bit će zaštićena od prevelike znatiželje muških putnika. U muškom se

odijelu može braniti mačem kojim umije tako vješto baratati. Tako opremljena,

mirno putuje, žureći se da što prije stigne na cilj.

S njome idu plemići iz Turopolja, Zagreba i Zagorja. Svi su se odazvali njezinu

pozivu, a rekla im je samo toliko da putuje u korist hrabre, slavne i od svih

poštovane obitelji Berislavić.

Njoj je zdesna Stjepko Brodarić. Prije nekoliko mjeseci ponovo se vratio iz Rima

gdje je svršio svoje nauke. Kad mu je Gordana razjasnila što sve kani učiniti s

Draženićem, kako će nastojati od njega izmamiti istinu, Stjepko joj je smjesta

ponudio svoje usluge. Odlučio je pratiti je u Veneciju da tamo nađu Vilenu. Već

je nekoliko puta bio tamo i zna kojim se brodom najbolje putuje, a po njemu se

Gordana nada lakše dospjeti do Vilene ako se već i zatvorila u samostan.

Čim je Gordana uspješno svršila svoju zadaću s Draženićem i od njega izmamila

istinu, Antolković i ostala gospoda, što su se sklonili kad župnika, prepustili

su joj dio svojih plemića za pratnju, a tako i Stjepka Brodarica.

148

S njim raspravlja Gordana svaku večer kad se nađu na putnoj postaji o

pojedinostima pothvata. On je upućen u sve i služi joj svojim savjetom kao pravi

diplomat.

Put se neprestano mijenjao dok napokon nisu zašli među visoke brdine što su se

mjestimično sastajale s obih strana obale nabujale rijeke Kupe.

Tada se brdine stale sve više sužavati i zaklanjati sunce. Zrak je hladan, iz

rijeke se širi ledena vlaga. Brdine se zbližuju.

Tjeskoba se proteže uskim puteljkom između šume i rijeke. Jahači su zabrinuti.

Još nikada nisu putovali takvim pogibeljnim putem. S jedne strane rijeka, iza

nje se diže gusta šuma, a s druge, odmah uz puteljak, visočina.

- Tu ne bismo mogli izbjeći kad bi nas napali razbojnici - primijeti mladi

plemić Grgurić, četovođa Gordanine pratnje.

- Gurnuli bismo ih jednostavno u vodu - reče netko iza njega.

- Ako ne bi oni nas! Na tom se putu ne može spasiti pošten čovjek, tu nema

borbe. Čovjek se osjeća kao da je u grobu.

- Odmah ćemo preko rijeke - upozori Gordana. - Tamo je most dosta širok, barem

je tako bilo kad sam jednom putovala u Napulj za kraljice Beatrice.

- I sada je tako - potvrdi Stjepko. - Rijeka je tako duboka i toliko deru

slapovi da se ne može jahati preko vode, ali pol sata odavle već se brdine

proširuju.

- Tamo dolazimo na vrlo lijepu i udobnu putnu postaju, je li? - pita ona.

- Da, to je Zvečar - primijeti Stjepko. - Tamo je lijepo kao u kakvom dvorcu.

Zabavlja je pričanjem o svim osnovama njihova puta. Konačno su stigli do mosta

što je vodio preko rijeke na drugu stranu obale.

- Most je drven, ali čvrst - ohrabruje Stjepko plemiće.

Ali tamo je puteljak uz rijeku isto tako uzak, još i pogibeljniji. Konj se plaši

plavkaste rijeke. Gordana ga umiruje i budno pazi. Šikara uz lijevu stranu

neobično je gusta, ni pješak ne bi mogao onuda, a kamoli jahač, S desne strane

je obala rijeke.

S najvećom pomnjom upravljaju jahači svoje konje da im se ne bi omakla noga i

skotrljala se niz obalu.

- Samo još malo vremena valja paziti - upozorava Stjepko pratnju. - Onda će se

raširiti i otvoriti nam put do postaje gdje ćemo naći svega što nam srce zaželi.

Prošlo je pol sata, put se pred njima proširuje. Već mogu jahati trkom.

Još za svjetlosti ugledaše pred sobom čistinu s malo drveća. Tamo stoji duga

prizemna zidanica.

Minula ih tjeskoba koju su osjećali u onom uskom prolazu između obale i preguste

guštare.

~ To je Zvečar - reče Gordana. - Tu ćemo se čestito urediti i umiti, zatim

spavati, a sutra u zoru brzo dalje. ; - Po svoj prilici nećemo biti sami -

veli Stjepko. - Ovdje

149

uvijek ima putnika koji kreću prema sjeveru, a možda ćemo naći i primorske

velikaše ako se već vraćaju s bojnog polja.

- Kad smo bili u Karlovcu, tek smo onda doznali da se oni kane vratiti. Još će

proći dugo vremena dok stignu ovamo. Ostali su u Bosni sve dotle dok se nije

neprijatelj maknuo s puta. Često mislim, Stjepko, što li će kazati Damir za moj

korak što sam ga učinila, ne pitajući ga.

- Pohvalit će vas, Gordana. Sasvim sigurno. Naravno, teško će iščekivati vaš

povratak.

- Samo kad bismo mogli što brže napredovati! Zar ne, prešli smo najteži dio

puta? To je ovaj tjesnac gdje smo morali tako dugo prolaziti korakom?

- Jest, to je najteže, sve ostalo bit će lako. Pred zgradom opazi Gordana

nekoliko putnika, očito su plemićkog roda.

- Na toj postaji sav posao obavlja kaštelan jednog primorskog velikaša. Vidite,

onaj u modrom odijelu.

- Govori, umjesto mene, ugovori sve, pokrit ću se vizirom, tako ne trebam

mijenjati glas.

Dojahali su pred zgradu. Već iz daleka opazili su da dolaze novi putnici i pred

zgradom skupili se sluge i upravitelj postaje.

- Želimo ovdje konačiti - javlja Stjepko čovjeku koji je ponizno pozdravio.

- Izvolite sići s konja.

- Imate li mnogo putnika na postaji?

- Sada samo nekoliko. Primorski velikaši još se nisu javili ni jednim glasnikom.

- Gospodine kaštelane, ovom plemiću - i Stjepko pokaže na Gordanu - treba vrlo

udobna soba, a mi ćemo svi po više nas u jednoj.

- Sve će biti po vašoj želji - obećava kaštelan.

- Davno je tome što je ovuda prošla pratnja s nekom mladom plavušom? - pita

Stjepko kad je sišao s konja. Kaštelan poriče:

- Nismo vidjeli nikakvu plavušu.

Gordana kroz vizir pogleda Stjepka, a ovaj tvrdi dalje:

- Morala je ovuda proći s pratnjom od nekih dvanaest momaka.

- Ne, časni gospodine, nije prošla. Stjepko se približi Gordani:

- Nije se mogla vratiti natrag, a da to ne bismo bili doznali na postajama. Sa

čitavom pratnjom nije mogla izginuti, a drugim putem nije mogla krenuti jer

drugog puta nema.

Ogledavši se naokolo, konstatirala je Gordana kako ovuda vodi samo jedan put, i

to prema jugu. Gore otkud su došli nije mogla Vilena uzeti kakav drugi smjer.

- Razgovarat ćemo o tom. Sad mu reci da nam da sobe.

150

- Otvarajte nam kuću - veli Stjepko. - Za ovog mojeg druga treba vrlo lijepa

soba.

Čovjek promatra visokog jahača koji je zaogrnut plaštem i pokriven vizirom.

Baršunasta odora odaje imućstvo. Ipak zakima:

- Najbolju sobu iznajmio je već prije tri tjedna neki mladi

plemić.

- Tko je taj plemić? - zapita Stjepko. - Možda ga poznamo, pa ćemo se s njime

nagoditi.

- Ne znam mu imena.

- Je li mlad ili star?

- I on se je pomno skrivao vizirom, kao i taj vaš odlični plemeniti drug, ali

bit će vrlo mlad. Zapravo, ne možete nikako s njime u jednu sobu jer je tamo

njegova dadilja.

- Kako? Plemić s dadiljom?

- Tako smo joj dali nadimak - smije se kaštelan. - Bit će da je gospodin vrlo

mlad kad se još uvijek nije oslobodio ženske pažnje.

Nevjerojatno da bi Vilena bila još uvijek na toj stanici. Ona je već na pola

puta do Venecije, ili već tamo.

- Poznamo tog plemića po onome što nam pripovijedate - veli Stjepko i zatraži

kaštelana da ih povede u sobu mladog viteza.

- Ne smije nitko ovamo - naglasi on. - No, mogu vam pokazati gdje je to. Dvori

ga njegova pratilica i nitko nema od nas s njime posla. On je već dugo ovdje,

dosta tjedana, čim je stigao uhvatila ga bolest.

- Bolest? Onda bi to mogao biti naš prijatelj. Otišli su zajedno. Pazitelj im

pokaže vrata. Pokucali su, dok se kaštelan udaljio:

- Bojim se da me ne ukori što sam vas doveo. Zamalo su se otvorila vrata. Na

otvor proviri lice starije žene. Gordana je odmah prepozna.

- To ste vi, Cecilija? Je li gospođica ovdje? Prestrašena žena ne zna što bi

odgovorila.

- Javite samo gospođici da je tu Gordana. Morate joj odmah kazati.

Opet se zatvorila vrata, a malo iza toga pojavi se Cecilija.

Gordana digne vizir i ulazi.

Na ležaju sjedi Vilena. Blijeda kao nakon teške bolesti. Odjevena u žensko

odijelo, ruke je spustila u krilo. Okolo leže svežnjevi. Sve je spremno za put.

Zapanjeno zuri djevojka u Gordanu.

- Nisam mogla slutiti - veli Gordana - da ću vas naći na toj postaji. Mišljah:

već ste preko, u Veneciji.

Vilena ne odgovara i spušta glavu na prsa. Sada je gazdarica stala

razjašnjavati, umjesto Vilene:

- Vaša milosti, putovali smo isprva vrlo dobro, samo su često mladi ljudi

zavirivali pod našim prozorima kad bismo prospavali na postajama. Onda je Vilena

odlučila odjenuti muško ruho što ga je ponijela sobom u tu svrhu. Nije lako

mladoj i lijepoj djevojci

151

putovali ni u pratnji starije žene. Što joj mogu ja pomoći?

- No da, razumijem. - veli Gordana - to je bilo pametno, no recite što je to

kaštelan postaje govorio o bolesti.

- Da, stigli smo ovamo na Zvečar. Odlučili smo prospavati i odmoriti se čitav

dan i noć, a zatim ići dalje sve do Primorja. Prvu noć Vilenu zahvati groznica.

Gordana se okrene prema djevojci, pomiluje joj kosu i pita nježno:

- Kako vam je sada?

- Sada mi je već dobro - odgovori ona. - Čvrsta sam, jaka i mogu proslijediti

put. . .

Gordana namjerice ne odgovara.

- Bilo je strahovito - pripovijeda Cecilija. - Noć na noć je bulaznila. Danju je

bilo bolje, a u noći gore. Nisam znala što bih s njome. Onda sam našla ovdje

među ljudima na postaji čovjeka koji se razumije u lijekove i tako sam je

liječila. A bila je nestrpljiva, bojala se da će možda za njom doći otac ili

poslati nekoga da joj zapriječi putovanje. Liječila sam je napicima koje mi je

davao taj čovjek. Dugo smo ovdje, ni sama ne znam otkad. Danas je Vilena čvrsto

odlučila da sutra u zoru otputujemo dalje.

- Onda se osjećate vrlo dobro? - pita Gordana djevojku.

- Jest, vrlo dobro, i jedva čekam da krenem dalje.

- A ipak ste još slabi, jako slabi.

- Rekla sam joj - ne može se tako na put, trebalo bi još ćstati nekoliko dana da

se oporavi.

No, Vilena je mahnula rukom, odlučno prosvjedujući protjv tog savjeta njezine

pratilice, dok Gordana veli blago:

- Čujte, Vilena, ovo je lijepa i ugodna soba. Tu ću se ja s vama nastaniti.

- Ako vaša milost želi, vrlo će me veseliti, a Cecilija može tamo u drugoj sobi;

odavle vode vrata u neku drugu sobu, manju, ali udobnu.

Odmah je Gordana odredila staroj gazdarici neka donese u sobu njezin svežanj da

se može preodjenuti.

Gordana sjedne uz Vilenu i stade je ispitivati o njezinoj bolesti i o putnom

planu. Nikako ne spominje ono zbog čega je došla.

Razgovaraju samo o njezinoj bolesti.

- A kamo ste vi krenuli? - iznenada zapita Vilena.

- Ne znam, smijem li vam to reći. Možda bi vas potreslo . . . S blijeda lica

upitno je gledaju plave oči s izražajem straha.

- Molim, recite, ako je to u vezi sa mnom.

- Naravno, samo s vama. Ne možete ni zamisliti kako je djelovalo na vašeg oca

kad ste otišli nenadano, a da se niste s njim ni oprostili.

Oborila je oči i još više spustila glavu.

- Niste dobro učinili. Otac nije zaslužio da ga tako rastužite. Trebali ste

lijepo doći k njemu i kazati: predomislila sam se i volim otići u samostan. Vi

ste nas, naprotiv, stalno držali u uvjerenju da

152

se nećete povući iz svijeta. Zašto ste tako govorili, a mislili drugačije?

Vilena šuti i ne diže glavu.

- Trebali biste mi to razjasniti jer uistinu izgleda kao da vam je netko nešto

učinio nažao i pod dojmom toga stvorili ste iznenada tu odluku.

- Ne mogu vam o tome ništa reći.

- Nije lijepo što ste učinili svome ocu. Trebalo ga je pripraviti na to, pa se

ne bi bilo dogodilo.. .

To je prestraši. Vilena digne glavu i prošapće.

- Sto se dogodilo s mojim ocem?

- Srušio se, bio je kao mrtav.

- Oh, recite što je bilo s njime? Je li mu sada bolje?

- Samo je malo trebalo pa da ubijete vlastitog oca. Vrutak suza spušta se niz

Vilenino lice. Ona zajeca. Gordana je ne tješi. Prepušta je njezinim suzama dok

nije sama plačući zapitala:

- A kako je sad ocu? Što je s njime? Smilujte se, recite mi.

- Još uvijek je bolestan, blijed, upao i mršav. Sav se promijenio. Taj zdravi

svježi čovjek - a sve to radi vas. Ništa ga nije tako strahovito kosnulo, čak ni

Draženićeva kleveta, kao vaš odlazak, tako nenadan, upravo nerazumljiv.

Gospođice Vileno, vi ste u pravom smislu riječi pobjegli od kuće. . .

Šuteći je to priznala i opet oborila glavu.

- Mislim da bih imala pravo tražiti razjašnjenje jer ste bježali iz moje kuće,

ispod mojeg krova. Što vas je na to nagnalo? To ste mi dužni reći.

- Najednom sam osjetila da mi nema.života više u svijetu. Ipak ne mogu živjeti

vani među ljudima. Moram se skloniti daleko od te strahovite klevete ...

- Dakle, samo to je razlog?

- Da, to ...

- A možda ipak još nešto - drugo? Morate mi priznati. Jasno je: Vilena nešto

skriva. Opet obara oči i razmišlja. Gordana je ponovo opominje da je njezina

dužnost otkriti joj istinu.

- Moje je pravo da od vas tražim istinu jer ste pobjegli iz moje kuće. Ponovo

vam to stavljam na dušu. Govorite: zar sam ja ili tko od mojih dali vama povoda

da ostavite moj krov i bježite? IH je tko drugi u Turopolju nešto počinio protiv

vas?

- Ne, nitko mi nije ništa učinio nažao. Kad ste otišli u Zagreb, bila sam posve

sama i razmišljala o životu koji me još čeka. Osjetila sam želju da i ja pođem u

Zagreb, da sudjelujem u svim svečanostima, da živim kao i druge djevojke, da mi

bude lijepo kao i onim drugima. I, napokon, da i ja imam svoj krov, svoj dom i

svoju obitelj. Tako me je to zahvatilo kao neka groznica, neki očaj, što ja

znam. Ta me je kleveta sasvim iznova stala udarati po sljepo-ocicama kao da se

je opet na mene strovalila sva ona nesreća. Zamislila sam kako ljudi misle o

meni kad ja prolazim Turopoljem. A"" vi ne znate, plemenita gospođo, što sam sve

onda osjetila, kako Je to velika, nepodnosiva muka. I obuzela me takva

strahovita želja

153

smjesta otići, smjesta pobjeći, skloniti se nekud daleko, kamo ne dopire ni

sjena klevete kojom je moj život zavazda uništen. Mir koji sam teško stekla

vašim savjetom bio je samo oklop pod kojim je neprestano tinjala moja žalost. .

.

Mlada je žena neko vrijeme promatrala, a zatim pita:

- Niste li možda negdje tamo na mojem stolu našli pismo mojeg muža koji mi

javlja mnogo toga s bojišta? I o raznim našim znancima . . .

Smela se od tog pitanja, ali nastoji hrabro odgovoriti:

- Plemenita gospođo, da, vidjela sam neko pismo, ali ne znam što je bilo tamo

napisano. Zašto pitate?

- Palo mi je na um da ste moždanu tom pismu našli kakvu vijest s bojnog polja,

koja bi vas mogla tako uznemiriti da učinite taj korak . . .

Htjela bi od Vilene saznati nije li u Damirovu pismu pročitala vijest, o

Kuševićevoj ženidbi i zbog toga otišla.

- Nikakva vijest nije me mogla skloniti da odem u samostan, već jedino tjeskoba,

muka i strahoviti jad što je ponovo zapekao moju dušu i razorio prividni mir i

opet u meni probudio onu silnu želju da se sakrijem pred čitavim svijetom. Zato

sam pobjegla jer sam se bojala da mi nećete dopustiti otići, ni vi, ni moj otac,

a tako me je strahovito peklo da nisam mogla više ni časa gledati u taj moj

lijepi zavičaj koji tako ljubim . . . Nisam mogla gledati ljude oko sebe ... I

uzmem pratnju koja je bila u vašem dvorcu, pošaljem po Ceciliju u Turopolje i

dadem se ne put.

- Bila bih pošla za vama, Vilena, i do Venecije da vas nije ovdje zadržala

bolest. Htjela sam doznati od vas što je razlog vašem bijegu. Sad znam. Ali ima

još jedan razlog zašto sam pošla za vama.

- Još jedan? - začudi se djevojka kao u nekom strahu.

- Evo, sad vidim, potjerala vas je u samostan samo ta kleveta. Mislila sam

koješta drugo, a najposlije sam se i ja uvijek vraćala na ovaj razlog i mišljah:

kad ne bi bilo te klevete, ona bi mogla biti sretna. I živjela bi uz oca koji će

brzo umrijeti, ako ona ostane u samostanu, je li tako?

- Jest - odgovori Vilena, ali i plaho zirne u Gordanine oči. Što li sprema ta

žena? Što joj donosi. Zar je kani vratiti kući? Ne, to joj neće uspjeti.

- Dakle, vidite, pošto sam slutila da je razlog samo kleveta, smislila sam kako

bih vas mogla osloboditi sramote koja lebdi nad vama.

Još više se Vilena preplaši, gotovo se ne usuđuje pitati što je to Gordana

poduzela. Osjeća: sad će joj otkriti nešto veliko, sudbonosno.

- Gospođice Vileno, pozvala sam Draženića u Hrvatsku da s njime razgovaram.

- Što ste to učinili?!

Gordana je odmah ušutka i stade joj ukratko razlagati svoje čine, sve do one

sakristije kad je raspravljala s Draženićem. Prešućuje

154

Vileni kako mu je govorila da bi Vilena pošla za njega ako bi je oslobodio

sramote. Veli jednostavno:

- Govorili smo na tome sastanku o vama, o njegovim činima i o kleveti, dok su s

one strane sakristije u crkvi uz vrata stajali nepomično i nijemi naši

prijatelji. Bili su tamo svi koji bi mogli biti vjerodostojni svjedoci ako

Draženić napokon prizna istinu.

- Kako ste se smjeli i mogli nadati tome, plemenita gospođo?

- Čujte: Draženić je dozivao na sebe nesreću, sljepoću i sve zlo ovoga svijeta i

izjavio da je sve lagao i vas oklevetao da ne možete poći ni za koga drugoga -

jer se htio osvetiti što nije nikada dotaknuo vaše usne! Sve je priznao kako je

bilo i da je krivo prisegao, dakle, skinuo je klevetu s vas. Oni koji su slušali

zabilježili su sve i potpisali to i već je Antolković odnio tu njegovu izjavu na

bojno polje. Možda su već to proglasili u Turopolju, a proglasit će to svuda

gdje god vas poznaju.

Od bolesti blijedo lice još više je poblijedilo kao da je na smrt bolesna. Ruke

joj dršću, htjela bi nešto reći, a ne može. Čitavo je njezino biće pod utiskom

tog otkrića zatreperilo.

- Čini mi se da je to nemoguće što ste mi čas prije rekli. . .

- Ipak je moguće jer je to tako i bilo, i vi ste sada u očima svih čisti, oprani

ljage, nevini, opet ste djevojka kao i svaka druga.

- A hoće li ljudi vjerovati da je tako? Hoće li vjerovati, svi? . . . Osobito je

naglasila ovu posljednju riječ. Gordana prozire što ona dodaje toj jednoj

jedinoj riječi.

- Da, Vilena - svi! Kako bi se mogao naći čovjek koji bi se usudio dvojiti da je

istina ono što potpišu zastupnici vjerodostojnog mjesta kao što je Kaptol? A

plemići koji su bili tamo? Baš zato sam ih i dozvala, zastupani su bili iz

Turopolja i seljački i naši plemići i oni iz okolice. Svi neka znaju i neka

čuju. Oni će pripovijedati kud god prolaze kako ste bili oklevetani.

Vilena se baci na koljena. Sva presretna zahvaljuje lijepoj ženi:

- Oh, hvala vam, dobra i plemenita gospođo. Beskrajna će biti moja zahvalnost.

Drhtavica uhvati Vilenu. Stala je plakati i tresti se. Tek sada, kad je

razabrala da je uistinu sve tako kako joj je govorila Gordana, potrese njezinim

tijelom velika sreća da je konačno oslobođena klevete. A bila je već uvjerena da

je zauvijek izgubljena.

- Samo se isplačite, dijete moje - veli Gordana - bit će vam lakše. I sreća

trese našom dušom i tijelom - kao i nesreća.

A tamo je Cecilija bez daha i riječi slušala što sve Gordana govori Vileni.

Napokon se je Vilena isplakala i smirila. Ipak joj se čini da je sve to neki

lijepi san i sve ispituje Gordanu potanje da bi je njezini odgovori uvjerili

kako je sve to istinska sreća kojoj se nikad nije mogla nadati.

Gordana joj s veseljem obrazlaže i pripovijeda joj o svojem razgovoru s

Draženićem na takav način da je ne bi možda povrijedila.

Zašto da joj kaže kako mu je pružala nade u njezinu privolu

155

da pođe za njega? Naprotiv, pripovijeda joj samo ono što može razvedriti i

učvrstiti njezin ponos. I nadoveže:

- Naravno, on je bio uvjeren da ćemo se mi svi s time pomiriti, a zatim bi mogao

još i zaprositi vašu ruku.

- A što ste mu vi rekli, plemenita gospođo?

- Naravno, prepustila sam ga njegovim mislima i rekla da ću pokušati sve to

saopćiti vama i javiti mu po glasniku što ste odlučili.

- Možete mu javiti da sam vrlo vedra i vesela proslijedila svoj put u samostan .

. .

- To neće vjerovati. I ne bi mogao jer je sada jasno da nemate više razloga ni

časa misliti na samostan! I vaš otac je sretan što smo napokon otklonili razlog

zbog kojeg ste pobjegli od kuće, a mogli ste i životom nastradati na tom putu!

U duši Vilena se nije ni časa pokolebala u odluci da se ukloni iz života. Nalazi

se u nekoj stupici i ne zna što bi odgovorila, dok je Gordana čvrsto hvata

riječima i pogledom:

- Lijepo ste mi rastumačili da vašem bijegu nije bio nikakav drugi razlog, već

jedino ova kleveta, Ja vam vjerujem i, eto, zato sam vam donijela veselu vijest

da je kleveta s vaše časti skinuta. I sad ćete se vratiti kući u pravom

trijumfu.

Plaha je i smetena, ne nalazi pravu riječ.

- No, što je? - pita je Gordana.

- Plemenita gospođo, ja ipak moram poći u samostan.

- To bi značilo da mi niste rekli istinu. Dakle, razlog vašeg bijega nije

kleveta, već nešto drugo. Zar ste mi ipak zatajili istinu? Mislim da ne kanite

ubiti svojega oca?

Iz te stupice ne može. Da prizna svoju laž kojom se prije ispričavala i da

nanese svojem ocu tako strahovitu bol koja bi ga mogla ubiti?

Gordana nastupa tako oštro, odlučno. Svojim riječima i postupkom čvrsto hvata

Vileninu dušu. I ona obara oči da Gordana ne bi zamijetila što joj je u mislima.

Samo jedna bol stvara u njoj odluku da nastavi put.

"Vratiti se u Turopolje, tamo u dvorac, gdje će stolovati Jelenko i sretno

živjeti s Vojanom? To ne može biti. To neću moći podnijeti. Ne, ne mogu, nikako,

ni do smrti".

- Zar moj otac još uvijek boravi na Kaptolu? - pita djevojka.

- Da, tamo je. Ali kad jednom bude proglašeno u Turopolju ono što je Draženić

prisegao, vi ćete moći opet u svoj dom.

- Ne, plemenita gospođo, nikad neću u taj dvorac. Nikada! "Sad znam što sam

htjela znati - pomisli Gordana. - Valja joj pomoći. Uistinu, tamo ne može!" Ipak

je još uvijek stroga i odlučna:

- Vi ćete sa svojim ocem ponajprije u Ilok, u dvorac vojvode Iločkog. Tamo

možete dugo boraviti kod vojvodine žene. Osim toga, vaš je otac odlučio prodati

dvorac u Turopolju i odseliti se nekud u Zagorje. O tom smo već davno govorili.

No, za danas je dosta o tome. Gladna sam. Moramo se okrijepiti. Tamo preko vidim

mala

156

vrata. Očito je tamo jedna soba? Dobro, uzimam je za sebe, ostat ću s vama ovdje

još nekoliko dana da se potpuno oporavite. Drukčije ne može biti. Ovako se ne

polazi na put. Vi ste još vrlo slabi. Kad ojačate, vratit ćemo se.

- Ne mogu, ne mogu - veli Vilena suznim očima.

- Morate! O tom nema govora, nestao je razlog zbog kojega ste bježali i sad je

sve svršeno. Odsad vi ćete biti sretni. Pred vama leži život. Tko zna gdje i u

čijim hrabrim i viteškim prsima bije srce za vas? Sutra nastavljamo, sad se

moramo okrijepiti. Sutra ću vas malo povesti na sunce, prekosutra ćemo malo

pojahati oko ove čistine na poljani dok priviknete opet zraku i jahanju.

Naravno, i vi i ja, nosit ćemo samo muška odijela i vizirima se pokrivati da nas

nitko ne bi smetao. Kad se posve oporavite, idemo natrag. Sa mnom je i Stjepko

Brodarić. Došao je samo zato da mi pomogne prodrijeti u samostan ako vas već

tamo nađemo. Bolest vas je zadržala, na sreću, baš ovdje. Imali ste tu sve što

vam je trebalo.

Gordana je nastupila strogo zapovijedajući i nije dopustila više ni riječi

prosvjeda. Vodila je razgovor i sve je moralo biti kako ona želi. Zatim je

izišla i sporazumjela se sa Stjepkom Brodarićem da će ostati još tjedan dana.

Tako slabu ne može Vilenu voditi na put.

DRAŽENIĆ KREĆE PREMA JUGU

Nekoliko je dana Slavimir Draženić čekao na putnoj postaji u Karlovcu, provodeći

vrijeme u neprestanom razgovoru s Lučićem o svojim osnovama. Htio je da Gordana

na svom putu prema jugu dospije što dalje. Poslao je za njom dva momka, a kad se

vratiše s viješću da je već odmakla iza prvih brdina, onda se i Draženić spremi

na put sa svojom raskošno opremljenom pratnjom. Pred odlazak ostavi vijest na

putnoj postaji da je pošao prema jugu. Znao je: ujak će mu sigurno poslati

glasnika ako se što važno dogodi u Budimu. Zato je trebalo ostaviti poruku da ga

brzoteče mogu naći.

Putujući, žurio se od jedne putne postaje do druge. Prespavao bi noć i krenuo

dalje.

Prije nego što bi lijegao, dvije su mu stvari svake večeri zaokupljale misli:

kako će uhvatiti Jelenka Kuševića i kako će ga u Hrvatskoj, po njegovu vjenčanju

s Vilenom, dočekati banska čast.

Stvarao je osnove na koji bi način lakše prodro do dna života u Hrvatskoj.

Veliki mu je užitak o tom govoriti Lučiću koji mora slušati njegove osjećaje i

misli.

^ Jednog dana, oko podne, opaze momci, sebi iza leđa, u daljini,

K pekog konjanika. Jahao je trkom. Čovjek se spuštao s brda prečacem

H i mahao klobukom.

157

Momci su upozorili Lučića. On počne nagađati: s ove strane može stići samo

vijest od Kuševićeva vođe i ništa drugo.

Zaustavili su povorku. Jahač je odjeven u trošno odijelo, ali dobar konj

pokazuje da njegov gospodar nije siromah. Odmah je Lučić prepoznao jahača.

- Već vidim, to je naš momak, onaj, što sam ga dao gospodinu Šatmariju da ostane

s vodičem, uz Kuševića. Bit će vrlo važne vijesti.

Pojahaše mu u susret i Draženić i njegov kaštelan da mogu govoriti s njime bez

ikakva svjedoka.

Odmah glasnik javlja Draženiću:

- Morali smo krenuti na put prije nego što biste vi željeli jer je Kušević

ostavio svu gospodu putem i pobjegao noću tako da smo jahali čitavu jednu noć.

- Zašto je pobjegao? - čudi se Draženić.

- Svađali su se nešto dugo noću, a zatim sam čuo kako mu ne daju da se bije s

vama, ali on je baš htio i zato nestao.

- Vrlo lijepo što se Jelenko ne da odvratiti od svojih drugova i mene počašćuje

svojim mačem. Vrlo lijepo. A zar su već blizu? To ne bi smjelo biti. Ako Kušević

dođe prije mene, što onda?

Lučić ispituje momka. Saznao je da je vodič učinio sve kako bi Kuševića zadržao

što dulje na putu.

- Vodio ga naokolo i zavlačio, samo da što kasnije stigne. I sve je išlo kao po

loju, no najednom je Kušević spočitnuo vodiču da ne zna put. Dogodilo se to da

smo obilazili oko brda i pogreškom vodiča stigli na isto mjesto otkud smo pošli,

pa je tako kapetan odmah opazio da ga ne vodimo dobro i produljujemo put.

Naravno, ne sumnja da je to vodič htio učiniti namjerno. A kad smo prenoćili u

jednom selu, poslao me vodič da izmaknem iz povorke i presječem ravnim putem na

jug, te dočekam vas na jednoj postaji i javim što se dogodilo. Kušević juri

naprijed kao da želi stići prvi.

- Evo, mi ne žurimo odviše. Valja podvostručiti hitnju. Eto, čuješ li Lučiću,

Kušević je krenuo prije nego smo računali. Lučić se požuri potanje ispitati

glasnika.

- Što ti je rekao vodič? Kad će stići do onog mosta na Kupi?

- Računa da će još trajati četiri pet dana ako bude vrijeme povoljno. Bude li

Kušević možda posumnjao da ga vodič vodi drugim putem, onda ne znam kako će

biti. Sigurno će kapetan prisiliti vodiča da odabere najkraći put.

- Nema druge, gospodaru - predlaže Lučić - mi ćemo putovati noću uz baklje, da

bismo stigli što prije.

- A razbojnici? Što će biti ako nas napadnu? - upozorava Draženić.

- Gospodaru, ima ih samo dolje na jugu. Kad dolaze trgovci iz Venecije, onda ih

slijede od mora i u prvim brdima napadnu. Tako daleko među brda nikad ne dolaze.

Trgovce uhvate odmah, a primorski velikaši putuju na sjever ili na jug uvijek u

tako velikoj pratnji da im se ni jedan razbojnik ni u snu ne bi usudio

približiti.

- Prema tome, hajdemo bez odmora - pristane Draženić. -

158

Jedna jedina noć veliki je dobitak. A gdje si se ročio s Kuševićevim vodičem? -

pita glasnika.

- Kod mlina, pola milje prije mosta na Kupi.

- Dakle, s nama ćeš, a zatim ostati u mlinu i pričekati Ku

ševića i njegove ljude. ̂

Uz svjetlost baklji nastavili su putovanje čitave noći.

Sutradan, kad je zadanilo, zaustavili se uz rijeku, napojili konje, založili

suhog mesa, sira i kruha, pa opet požurili naprijed.

Uvečer su stigli na posljednju postaju prije Zvečara. Tamo su se čestito

prespavali, a drugog jutra krenuli k cilju.

Oko podne opaze momci da ih netko slijedi. I Lučić i Draženić gledaju natrag.

Jasno je: za njima dolazi jahač koji viče i dpmahuje.

_ Brzoteča je, pravi brzoteča! - primjećuje Draženić. - A kad domahuje,

prepoznaje nas i nosi vijest. No, otkuda?

Zaustavili su se i čekaju, dok je brzoteča stigao k njima.

- Iz Budima sam - veli on. - Rekoše mi već na putnoj postaji u Marofu da ste se

uputili na jug. I evo vas slijedim bez daha i odmora. Nosim pismo od

preuzvišenog gospodina Verbecija.

I preda zapečaćeni omot Draženiću.

- Ne slutim dobro - veli ovaj i razdere pečate.

Dugo je čitao. S lica mu se odražava nezadovoljstvo. Onda opsuje, zovne Lučića,

pa se s njime udalji da glasnik ne čuje njihov razgovor. Tiho će svojem

pouzdaniku:

- Moj ujak luduje, poslao me u prosce k Vojani, a sad, evo, traži da se smjesta

vratim i uzmem za ženu Ilonku. To bi vrag izdržao!

- Sad traži da uzmete Ilonku? Nešto se očito dogodilo u vašoj

odsutnosti?

- Opet se spelo s Bakačem. Zapolja im je gotovo oteo kralja i sada mi zapovijeda

oženiti Ilonku da se održi na vlasti. Neka je ženi ujak! Ja neću.

- Bilo bi dobro, gospodaru, kad biste ipak malo pričekali. Još jednom pročitajte

pismo prije nego odlučite. Uzvišeni gospodin Ver-beci ima mnogo protivnika, a

kad kralj umre i novi nastupi, bit će svakojakih nevolja.

- Ujak veli da o mojem vjenčanju s Ilonkom ovisi njegova vlast i moja budućnost.

I neće me pogledati ako djevojku ne vjenčam. Prokletstvo!

Zaprepastio se Lučić nad tom vješću. Ako ne posluša, Draženić će proigrati vlast

ujaku, a sebi baštinu. I Lučiću neće biti dobro, pa se upire da upozori mladog

razdraženog gospodara da dobro razmisli.

- Vi ste sada u teškom času, gospodaru, na raskršću: jedan put vodi na jug, a

drugi na sjever. Odluka znači: dobro živjeti ili ići u siromaštvo!

To ne može ni Draženić oporeći i dopušta Lučiću da nastavi svoje opomene. Ove ga

nutkaju na razmišljanje. Ipak je ljutit i raspaljen preokretom. Kako bi odlučio?

Da ostavi tako divno smišljenu osnovu s

159

161

Vilenom? Brak s Ilonkom znači osigurati vlast u Ugarskoj njegovu ujaku - brak s

Vilenom otvara ujaku vrata u Hrvatsku, a Draženiću do banske vlasti. Oboje bi

prihvatio i njegov ujak objeručke, no kako bi to proveo, kad je tu Ilonka, a to

ne zna ni Draženić. I prigovara, mrmljajući:

- Nitko ne smije napustiti divnu osnovu koju mi je ponudila Gordana. A ne smije

odbiti ni Ilonku.

Muči se i istražuje, kopa po svojim dosjetkama. Kad se dosta izmučio, pozove

glasnika, mladog plemića, što ga je Verbeci odabrao da potraži Draženića bilo

gdje i da ga dovede kući.

- Vrati se u Budim i reci ujaku: nikako neću u prosce Vojani, to se razumije,

jer sam već putem čuo da je vjerena s Kuševićem, ali kaži mu da ću se vratiti

brzo. I nosim mu veliko iznenađenje koje će mu biti neizmjerno drago.

- Uzvišeni gospodin mi je strogo naložio da se vratim samo s vama. O vašem

povratku ovisi hoće li uzvišeni gospodin i čitava njegova stranka ostati uz

mladoga kralja ili ne. Morate smjesta natrag.

- Slušaj, čovječe, za nekoliko dana eto me.

- Dobro, pričekat ću vas.

- Ali to neću, već ti smjesta kreni.

- Bez vas ne smijem u Budim. Uzvišeni gospodin mi je najstrože naložio ostati uz

vas. Svi smo propali tamo u Budimu ako vas ostavim ovdje. Kraljeva oporuka je u

Bakačevim rukama i bit će gospodar svih ako ne dođete odmah. Ako kralj dotle

umre, neće Verbeci više biti na vlasti.

- Slušaj me, mladiću: odlični hrvatski velmože urekle su mi sastanak - po meni

nude mojem ujaku pomirbu i prijateljstvo s Budimom. Vidiš, to te je iznenadilo?!

A ja ti velim, na časnu riječ, ponudili su mi pomirenje već gore dok sam bio u

blizini Karlovca. Sada ću se s njima sastati na postaji Zvečar. Ujak vrlo dobro

zna da tamo dolaze odličnici iz Primorja i bit će mu jasno da ondje mora pasti

odluka. A kad čujem što nude, evo me ravno kući! Razumiješ li? Nitko neka od

tebe ne sazna za te važne ponude, već jedino ujak. Ti mu samo najavi moj brzi

dolazak.

- Pravo je čudo što vam Hrvati nude pomirbu. Vidim, morate ostati još koji dan,

ali ja ću vas pratiti u Zvečar.

- Nizašto! Kad bi uza me došao tamo budimski plemić, smjesta bi posumnjali da

nešto ne kanim provesti pošteno, da ne mislim iskreno. Ne smiješ mi ništa

pokvariti.

Ali se on nikako ne da odvratiti od svoje odluke da ostane ovdje, jer prestrašen

teškim prijetnjama gospodina Verbecija, on i njegov otac, kao pristaše

Verbecija, stradat će, ne dovede li u Budim Draženića.

Naposljetku se ovaj dosjeti rješenju:

- Pa dobro. Vrati se na prvu putnu postaju i tamo čekaj, no nikako ne smiješ

doći sa mnom. Čekaj me. Znaš da drugim putem

160

ne mogu natrag. Dakle, za koji dan nas ćemo obojica putovati prema Budimu.

S tim se glasnik zadovoljio i, ugovorivši sastanak, krenuo natrag.

- Napokon sam se oslobodio toga vraga! - šapne Draženić kaštelanu. - Sve bi mi

pokvario da sam mu dopustio doći sa mnom. Ali vijest moga ujaka teško me se

kosnula. Kako je mogao tako ludo raditi da mu se Bakač popeo na šiju? Sve bih

rekao: otkad je moj ujak bio u Hrvatskoj, prate ga stalno neuspjesi. Kud god se

okrene, svuda porazi. Ja ću ga osloboditi.

- Oženit ćete Ilonku ili Vilenu!

- Ne zbijaj budalaste šale, već mi ih je dosta. Oženit ću Vilenu. -Kad moj ujak

čuje da mu Hrvati nude pomirbu, a Vilenu meni za ženu, naći će on već nešto kako

bi Bakača umirio. Nije to mala stvar: steći prijateljstvo Hrvatske.

- Umirit će vaš ujak Bakača, ali nikako Ilonku. Luda je za

vama.

- A ja sam lud za mojom vlašću koja mi se otvara u Hrvatskoj, lud sam za banskom

stolicom i sa svime što me u toj zemlji čeka. I tako se nećemo nikako moći

sastati ni Ilonka ni ja!

Obojica su potjerali konje, a čitava pratnja krene za njima.

Oko podne zašli su u tjesnac kojim je prije nekoliko dana pro-jahala Gordana sa

svojom pratnjom.

Znatiželjno ogledava se Draženić. Već razabire kako ulaze u onaj kraj gdje ima

Jelenka Kuševića dočekati njegova zasjeda.

Sav uzbuđen sluša Draženić Lucićeva tumačenja i promatra oko sebe sve ono o čemu

mu je Lučić pripovijedao još na putu iz Ugarske.

U Draženićevim prsima dršće radost, gledajući kako se s ove strane obale Kupe

stere visočina, a tamo, preko mosta, neprohodna guštara. Uzani put vodi uz

deruću rijeku preko izbečenog korita što mjestimice stvara slapove.

Radost mu blista u očima, a mladi bjeloputni obrazi, rumene kao obrazi sretne

djevojke, gotovo mu plamte od uzbuđenja.

- Lučiću, ovo je tvoja sreća. Sve što hoćeš, bit će tvoje - klikće on ushićen.

- Nisam li rekao: odavle ne bi mogli umaći zasjedi ni tri mudraca s istoka, a

kamoli tako ludi jahač kao što je Jelenko.

- Jest. Tu se ne može ukloniti ni lijevo ni desno, a niti preskočiti zasjedu jer

će biti toliko široka da konj u skoku mora pasti u jarugu.

- Ako pak mačevi probodu Jelenkovo srce, što onda? - pita Draženić.

- Ne bojte se. Smjestit ću mačeve tako da ga samo rane. Istina, kad Kušević ne

bi bio vješt jahač, mogao bi zadobiti teške rane i pasti na mačeve svom snagom

tijela, ali mi, dobri jahači, čim osjetimo da konj pada, već se ispružimo na

sedlu i podignemo, a to je kretnja koju izvodimo, ni sami ne znajući za to.

- To je sasvim prirodno i vjerojatno. Drugačije ne može biti.

...11 GORDANA XII

Tu, dakle, nema straha da bi ga vrag izbavio iz svoje šake.

- Neće ga osloboditi užarene igle koja čeka njegove oči -

potvrdi Lučić.

Njegov se gospodar smije kao da mu pripovijeda vesele šale. Smije se uzbuđen, od

čega mu srce bije i čitavog ga prožima divlja radost i sve gleda oko sebe,

promatra prirodu koja je tu uz usku obalu rijeke zaklonila jedan jedini uski

puteljak.

I onda se ponovno nasmije:

- Eh, Kuševiću, odavle ti nema spasa! Tu si moj, vraže! Polagano su prolazili

dalje, kad spaziše most. Lučić zaustavi povorku i reče:

- Sada na posao!

- Zapovijedaj i određuj! - veli Draženić. Sišao je s konja, ogledao dobro čitav

kraj oko mosta pa se onda vratio gospodaru:

- Sad morate vi preko mosta, za vama ide onaj dio pratnje koji će poći na

Zvečar, a ovih nekoliko što sam ih odabrao za svoj posao, ostaje s ovog kraja

mosta. Odmah ćemo srušiti most.

- Zar već danas? - čudi se Draženić.

- Samo se po sebi razumije, još prije nego stignemo na Zvečar. Treba nam sve

pripraviti. Vi znate kako se Kušević žuri. On bi mogao biti ovdje već za dan-dva

najkasnije, a svakako preksutra pred zapad sunca. Treba, dakle, da ga sve

dočeka.

- Neće li nam tko drugi razoriti zasjedu?

- Odviše ste uzbuđeni i ne shvaćate što sam odredio.

- Dakle, nema pogibelji da tko pokvari naš naum?

- Nitko ne može preko zasjede. To je već moja briga. Tamo kod mlina ostavili smo

momka. Čim opazi Kuševićevu povorku, smjesta će nam javiti u Zvečar. A tu mora

biti sve već pripravljeno.

Preko mosta prijeđe najprije Draženić. Zatim je krenula njegova pratnja.

Petoricu je zadržao Lučić i odmah naredi onima koji su ostali s njime i onima

koji su prešli preko mosta što im je raditi. Draženić je s onog kraja mosta

slušao kako Lučić određuje:

- Sad, momci, raskopajte most. Neće biti teško. Ove drvene prečke dadu se

izvaditi s jedne i s druge strane obale.

Ponio je sa sobom oruđe u vrećama i obješeno o sedla. Sada su sve izvukli i

započeli raditi.

Ne može ih nitko zateći jer je Lučić postavio straže i prema sjeveru i prema

jugu.

Izvadili su debele, jake daske, a onda jednu po jednu spuštaju u rijeku, baš

tamo gdje je najdublja, i

Sve to sam vodi Lučić.

Već je gotovo čitav most na dnu rijeke.

- Ove tri srednje daske - odredi Lučić - ostat će kao široka brv da možemo preko

i mi.

Stadoše namještati brv od tri daske. To je sada jedini prijelaz preko rijeke.

162

- Izravnajte i nabijte zemlju - nalaže Lučić - s jedne i s druge strane obale.

"Sve ću udesiti kao da je nabujala voda razorila most i povukla ea u svoju

dubinu" - veli sam sebi zadovoljan.

- Mislit će svi da su razbojnici srušili most, čekajući neke trgovce da ih

opljačkaju? - dometne Draženić.

- Nije važno što će tko misliti, glavno je sve urediti da Kuševiću ne bi ništa

bilo sumnjivo. A on neće ispitivati, nego se žuriti, to više kad od glasnika

dozna da ste mu vi blizu. Prijeći će preko brvi, požuriti u Zvečar i pasti u

zamku.

Ljudi su posao svršiji. Most je u vodi. Kad bi ga htjeli dići i opet urediti,

trebalo bi možda i dva dana. A preko rijeke se ne ne može bez pogibelji, duboka

je, a slapovi deru.

Veselo konstatira Draženić:

- Tu ne može biti nikakve zapreke ni smetnje!

Lučić još jednom dobro ogleda položaj brvi između jedne i druge obale. Veoma je

zadovoljan. Sve je kako treba. Onda pozove jednog od petorice svojih ljudi s one

strane prema sjeveru. Lice tog čovjeka obraslo je bradom, kuštravom i plavom.

Odjeven je u građansko odijelo. Po svemu izgleda pravi je majstor i osobiti

pouzdanik Lu-cićev.

- Čuj me, Nandore, poznaš li dobro Kuševića?

- Kako ga ne bih poznavao? U Turopolju sam ga viđao po stotinu puta.

- Pitam te zato da budeš oprezan.

- Bit će sve kako vi želite.

- Ti, dakle, predstavljaš gospodara ove četvorice momaka koji te prate kao nekog

trgovca na jug. Recimo u Veneciju.

- Već ste mi to jednom rekli.

- Sve se mora reći dva puta da ne bi ti bio u neprilici jer taj Kušević je

drzak, lako bi te smeo.

- Nema mene zašto smesti, vladat ću se kao što se vlada svaki trgovac i putnik.

- Mudar si. Dakle - kad Kušević stigne, pitat će: što je s mostom, to je

razumljivo, a ti ćeš sve onako.

- Ne bojte se, gospodine Lučiću, ima u mene još nešto pameti, ako i nema novaca

koliko u vas. Upamtio sam sve što ste mi naložili.

- Glavno je da Kušević prijeđe preko brvi.

- To je opet lako, znam - Kušević nikad nije bio ovdje, dakle, ne zna kamo

kreće.

- On ne pozna straha i mirno će prijeći preko ovih dasaka, budeš li se ti vladao

prema onome što sam ti rekao.

- Još bolje nego što očekujete.

Zadovoljno se okrene Lučić četvorici momaka koji imaju biti Pratnja bradatu

čovjeku i naloži.

- Vi ste sluge ovog plemića, razumijete li? On putuje, a zapravo J* trgovac. Ali

nikako ne odgovarajte, nikome ništa, došao tko mu vago ovamo. Sve će

raspravljati i sve upućivati Nandor. Da se

163

fli *

niste upuštali u razgovor ni s kim tko bi došao sa sjevera, a s juga

nitko ne može ovamo.

- Ne znaju oni hrvatski - šapne bradati pouzdanik Lučiću. - Ne brinite se.

- U svakoj stvari, u svakoj sitnici, imate slušati Nandora. Neka nitko ne

pogriješi, tome neće biti dobro,

S druge strane obale ponovi Draženić zapovijed što ju je izdao Lučić svojim

ljudima i zaprijeti im smrću ako ne izvedu u tančine kako je zapovijedio njegov

kaštelan.

Kako je sve bilo u redu, prijeđe i Lučić preko brvi. Daske nisu prilegle na

zemlju, pa se malo ljuljaju pod nogama konja, ali Lučić nije u sedlu, već vodi

konja i tako prijeđe preko. S one strane dovikne kaštelan na drugu obalu;

- Eto, vidiš, Nandore, on će možda prijeći ovako kao što sam sada ja. Dakle, čim

je stigao na onu obalu, daske se moraju odskliznuti u vodu. Neka ti je ruka

razumna.

- Moja je ruka čvrsta i razumna! - hvali se bradati čovjek. - Uhvatit ću daske

kako treba.

Na drugoj obali uz Draženića su njegovi momci. Poredali se jedan po jedan. Na

uskom puteljku što vodi uz obalu Kupe ima mjesta samo za jednog jahača.

Lučić raspravlja s Draženićem, pokazujući mu prednost svoje zasjede:

- Mi ćemo sada prijeći ovim putem kamo dolaze vaši momci. Evo, taj put vodi iza

one guštare u dva zavoja, baš uz rijeku Kupu, i tako ide sve pred Zvećar, gdje

se onda brdine rastavljaju. Tamo leži zgrada, pred njome Čistina, na kojoj bi se

imao odigrati vaš dvoboj.

- Đavo jedan! - klikne Draženić sav jogunast od veselja.

- Pet stotina i više koračaja od one guštare završava ovaj uski prolaz, pa se

izlazi pred putnu postaju. Odavle, od toga mosta do zgrade ima samo pol sata

pješačenja. Ne vidi se zgrada ni odavle, a niti s onog kraja baš zato što rijeka

zavija. A s one strane je guštara. Kroz nju se ne može provući ni ljudsko biće,

a kamoli konj. Dakle, slijeva neprohodno grmlje, a s desna se ruši obala u

rijeku. Imate baš samo taj uski puteljak!

- I on baš mora prijeći preko zasjede. Ovdje se ni slučajno ne može odmaknuti

ili krenuti desno ili lijevo?

- Samo se po sebi razumije. Gdje bi se drugdje mogao maknuti da ne ide preko

zasjede. I kad njegov konj stane na dobro prikrivenu jarugu, mora pasti u nju.

Mora! A sad idemo odabrati to važno mjesto. Idemo pješke - momci moraju polako

naprijed. Već sam odredio gdje će nas pričekati. Hoću da tu zasjedu izgradim sam

da momci ne vide što radim.

Povorka je polako pošla naprijed. Jedan jahač iza drugoga, dok su njih dvojica

koračah za njima.

Stručnjačkim okom istraživao je Lučić najbolje mjesto gdje bi se mogla iskopati

jama o kojoj ovisi njegova osnova.

164

Neko su vrijeme istraživali, dok nije Lučić stao, izmjerio očima daljine i stao

tumačiti gospodaru.

- Ovo tu će biti najbolje. Baš je na pola puta do mosta i od putne postaje

Zvečar. Dakle, vidite, prije zavoja rijeke. Evo, zašto: ovamo ne može vidjeti ni

živa duša s putne stanice, a niti oni s mosta. To je sasvim osamljeno mjesto.

Veoma je važno da ni slijeva ni zdesna nitko ne vidi Kuševića kako pada u

zasjedu jer bi potrčali u pomoć. Samo ću to vidjeti ja i kovač iz guštare. Isto

tako ne smije doznati da je KuŠević stigao i pao u zasjedu . . .

- Neće li se netko od njegove pratnje za njim proverati s one strane preko

rijeke?

- Sasvim nemoguće! Baš je dobro što nas je dva dana zadržala

kiša, barem je Kupa nabujala i tako će nam pomoći da nitko od

njegovih ne može preko. Vidite li guštaru? Eno, s one strane bit ću

ja. Tamo ću prokrčiti put da priskočimo kad padne i začas mi

•: ćemo ga dići i odnijeti s one strane šikare. A onda je sve gotovo!

Jj Nitko na svijetu neće znati da je pao u zasjedu.

Smjesta ću je

zatrpati i nitko neće zamijetiti što je bilo.

- Da si uzeo s neba i tražio takav prokleti kut, ne bi nikada pronašao bolje.

Ovdje, ne može ni božja ni vražja pomoć stići mojem dušmaninu. Tu- je predan

nama bez pomoći.

- Kad bi bilo malo mogućnosti da on uteče, ne bih vam to ni savjetovao. Jer kad

bi ljudi saznali da ste mu podigli zasjedu, i Ugri bi vam zamjerili. Znam,

plemić se zanavijek obruka ako nekome postavi zasjedu.

- Zašto mi to govoriš? Možda se bojiš da bi Jeienko ipak mogao uteći?

- Sami ste prije rekli: ni svijetlim suncem ne bih mogao naći bolje mjesto. No,

želim vas umiriti.

- Što ćeš sada?

- Pripraviti odmah zasjedu. Zatvorili smo put s one strane svakome tko bi htio u

Zvečar. Nitko ne može preko brvi. Ako bi tko drugi došao prije Kuševića, već sam

uputio Nandora da ga vrati, jer ne može preko rijeke, još će i brv skinuti ako

je potrebno. A s ove strane Zvečara već su momci na straži. Svakome će kazati da

ne može ovim putem jer je most srušen i pao u vodu.

- Baš si majstorski sve smislio!

- Svake smo noći na putovanju dosta raspravljati imao sam vremena izraditi svaku

i najmanju potankost. Osjećam se graditelj koji zna kamo će staviti koji kamen i

koliko će zgrada biti čvrsta.

Iza njega stoji Nandor i tri čovjeka što su došli preko brvi i donijeli za njima

oruđe.

Udarivši motkom u zemlju, Lučić zabilježi kako će iskopati duboku jamu.

Ljudi su stali kopati. Draženić gleda.

Sto dublja biva jama, on dublje uzima dah. Kao da mu netko skida s prsa teški

teret. Osjeća se lagodno.

165

Ljudi su se oznojili kopajući. I Nandor i Lučić prihvate oruđe i pomažu.

Nije trajaio dugo. Jama je duboka i široka. S najvećom pažnjom izmjeri Lučić

koliko je široka da bi konjanik morao potpuno propasti.

Kad je i to svršeno, odredi ljudima neka dalje od jame u šikari narežu dosta

granja.

Donijeli su toga mnogo. Onda su morali s tratine puteljka izrezati Čitave plohe

zemlje s travom. I 10 su donijeli.

Svršivši to, Lučić pošalje momke, a Nandor je ostao. Sada uzeše spremati zasjedu

sva trojica. Nitko ih nije mogao promatrati.

Radosno pomaže Draženić pri poslu. To mu pruža užitak.

Izdubili su na dnu jame tri rupe. Zatim odvežc Lučić sa svojeg pojasa tri toka

što ih je nosio sobom već od brvi. Iz tokova izvuče tri mača vrlo starog oblika,

ali čvrsta i teška.

Silazeći u jamu, Draženić veselo zapjevucka. Njemu je poznato kako se sprema

takva zasjeda. Jedan držak mača zarine u prvu rupu. Mač stoji ravno, drškom u

zemlji, a oštricom uvis.

Sad zarine i druga dva mača u dno jame. Okolo su zasipali zemlje da se mačevi ne

mogu srušiti ili nagnuti. Zatim uzeše granje, posječeno u šikari, i polože ga

preko zasjede. Jedan kraj granja s jedne strane jame, a drugi s druge strane,

toliko da se ne bi moglo vidjeti što se nalazi pod njim.

Jama je već pokrivena. Mačevi su sakriveni zelenilom.

Tek sada uzeše komade zemlje, odrezane s travom, i polože to preko granja.

Obilaze oko zasjede, s jedne i s druge strane, da bi je činili potpuno

nevidljivom. Gdje god je nešto virilo, brzo bi to pokrili ponovo travom.

Preostalo granje Draženić pobaca puteljkom da bi izgledalo kao da je netko

sjekao šikaru i grane pobacao na put.

To se osobito sviđa Dražcniću jer još više pokriva zasjedu. Razbacane grančice s

ove strane prema mostu potpuno odvraćaju od jahača svaku sumnju. Svako mora

spokojno pustiti konja da korača preko tih grančica, a da ne bi ni gledao

puteljak, jer je očito bilo sječe u šikari i - otud grančice.

Sav se zarumenio, izmorio, dok je stvarao tu zlokobnu zamku.

Divi se Draženić sam sebi. Pjevao bi od raspojasanosti. Istinski uživa. Uz

visočinu i šikaru divno se razlijevala duboka zelenkasta rijeka.

Divna ta slika prirode mora povući pozornost svakoga tko bi dolazio onkraj

mosta. I ne bi mu na kraj pameti palo da zuri u taj uski puteljak. već stalno

mora gledati divnu sliku prirode. Tada su poslali Nandora natrag, a oni krenuše

dalje.

Da bi obišli zasjedu, morali su ući u guštaru da ne bi zakoraknuli u smrtonosnu

stupicu.

- Krv mi se sledila u žilama - veli Draženić - kad sam pogledao pokraj sebe tu

firentinsku zasjedu. Ti su Firentinci veliki lukavci kad su smislili takvu

đavolsku stupicu.

- Gledajte, nitko ne može ništa razabrati, gospodine Draženiću! A ipak dolje

oštrice čekaju Jelenka Kuševića! I ne mogu ga promašiti.

166

?edne čekaju i napojit će se njegove krvi...

- Sad ću tamo u guštari s one strane isjeći puteljak da se uzmognern pr0gurati

sve do zasjede kad se on strovali.

- Opazit će se u guštari prolaz?

- Zato ću ga pokriti granjem i neće ništa zamijetiti. Moram Čekati u tom malom

prodoru grmlja. Kad on padne u jamu, smjesta evo mene i kovača da ga dignemo,

svežemo i ponesemo u guštaru. Tamo s one strane šikare je gusta šuma. Odmah mora

kovač užarenom iglom učiniti svoje. Sve to moram izvesti hitrinom munje.

I Lučić je uzeo sjekiru da sebi kroz guštaru otvori puteljak koji je odmah

obložio granjem.

- Evo, uredili smo sve kako treba, zaposjeli taj put i most i nitko ne može više

doći ni proći tim putem. Zato sada na putnu postaju!

- Bit će tamo sigurno putnika. Nikome ne želim kazati tko je onaj koga čekam ne

megdan. Tek onda kad glasnik javi Kuševićev dolazak, reći ću putnicima da se

bijem. Sve mora biti tiho i mirno da ničim ne probudimo pozornost.

- Vrlo dobro. Što se manje putnici danas brinu o vama, to

bolje.

- Bilo bi najbolje kad Jelenku iskopamo oči, da ga naši momci povedu

stramputicom u neko selo, ali ne prema Zagrebu, jer ovuda se mi vraćamo natrag.

Osim toga, ovim se putem mora vratiti Gordana iz Venecije s Vilenom. Znaš, na

putnim postajama priča se o svemu što se događa. Bilo bi strahota da netko ovdje

sazna Što se dogodilo s Kuševićem. Odmah bi Gordana i Vilena posumnjale.

- Najprije valja Kuševića odstraniti negdje daleko u kakvo selo. Dosta je ako

godinu dana kasnije zaluta u Turopolje i sazna da ste vi sretni muž Vilene!

- Pogađaš kao strelica čovjeka. To hoću. Ali glasnik ne smije ići ovuda nego

kroz Šumu.

- O svemu sam poučio Nandora.

Pošli su korakom prema jugu uz guštaru. S druge strane teče rijeka. Draženić se

neprestano zaustavlja i ogledava na ono mjesto gdje su ostavili sakrivenu

zasjedu. Ogledava se za njom kao da je tamo zakopao dragocjeno blago i sve ga

vuče i obuzima strah da ga ne bi tko otkopao. Ogledava se kao da je ondje vrelo

njegova života i užitka.

Stao je, promatrajući iza sebe stupicu, koja je gotovo nevidljiva, uzdahne:

- Pomilovao bih rukom to mjestance kao obraze ljepotice. Ništa tako ne ljubim u

ovom času kao tu grdnu jamu i one tri oštrice mača što čekaju na Jelenka

Kuševića. Čini mi se, i one ga priželjkuju . . .

- Mlada vam krv stvara utvare. No, ako vam je to užitak, a vi mislite o tome. Na

meni je da vas opomenem: treba da dođete sto prije na postaju. Sigurno su već

vidjeli vaše momke i svi će

167

istrčati ispod krova da vide tko je. Neću da nam dođu u susret predaleko.

Požurili se. Onda se Lučić okrene svojemu gosppdaru:

- Sve mi se sviđa, sve je točno i nepogrešivo, samo da je još jedno - onda bi

bilo savršeno.

- Što to misliš?

- Čitavim putem, gospodaru, neprestano pripovijedate i uživate u očekivanju da

stupite pred svojeg dušmanina: "Ja sam ti oduzeo vid! Nećeš više moći nikoga

očaravati svojim očima!"

- Zar to nije veliki užitak?

- Da, to bi bio veliki užitak kao i velika neprilika. Bilo bi dobro da o tome

razmislite. Stoput će biti bolje ako Jelenko ne sazna ništa o tome da ste mu vi

to učinili. Sazna li Vilena - n&e se vjenčati s vama!

Toliko je Draženić ushićen naočigled zasjede da i ne kani o tome razmisliti i

oštro mahne rukom.

- Ne govori mi o tome! Ne dam sebi oduzeti sreću. Ispuniti želim ono na što sam

se zakleo: kad se jednom opet sretnem s Kuševićem, čut će me, ali vidjeti neće!

Vileni pomoći nema, mora poći za me ili ću je opet proglasiti svojom

ljubavnicom.

Pošli su naprijed. Iza ponovnog zavoja ukazu se stabla, a pod njima duga bijela

zidanica.

- Evo, to je postaja Zvečar - upozori Lučić.

- Oh, pa to je čitav udobni dvorac. Krasno! Zgrada ima dva krila.

- Sagradili su je primorski velikaši. Jedno krilo je samo za njih, drugo za

ostale putnike. Ali kad nema nikoga, ondje od primorskih velikaša, mogu i drugi

putnici dobiti tamo konačište.

- Ti ćeš, umjesto mene, govoriti na postaji i dijeliti zapovijesti tako dugo dok

ne vidim sve putnike koje ćemo naći. Pokrit ću lice vizirom - i smjesta spusti

gusti vizir duboko preko podbratka i nadoveže:

- Najprije ću ja promatrati putnike, a onda ću dopustiti da oni zavire u moje

lice. Ne zna čovjek s kim bi se mogao tamo sresti. Momcima zabrani da spomenu

moje ime.

- Već sam to davno učinio. Zaprijetio sam smrću svakome tko bi vas odao.

Prepustite sve meni, gospodaru. Nego, ovdje na postaji nema gostioničara, nego

su velikaši postavili nekog kaštelana koji tu sve upravlja, a ima svu silu

služinčadi kojima gospodari i koji rade sav posao.

- Zar te kaštelan pozna?

- Nikako. Bilo je davno kad sam bio ovdje, a onda nisam nosio brade. Evo, malo

ću preko čela spustiti vizir. Nitko me ne može prepoznati. A možda je i novi

kaštelan odonda.

- Najprije moramo vidjeti tko je sve ovdje. Uostalom, ja sam prava luda. Dolazim

ovamo s osjećajem neke krivnje kao da svi oni znaju što smo mi tamo učinili i

zbog čega smo došli.

- Naravno, ništa nas se ne tiče. Putujemo i svršeno! Sutra

168

ćemo vidjeti na koji način treba nastupiti. Danas smo vrlo mirni

i tihi.

Obojica su uzjahali konje i brzo krenuli naprijed. Njihovi momci ih čekaju na

određenom mjestu. Svi odoše na postaju.

Neki čovjek u modroj odori s gajtanima iziđe na čistinu.

- To je kaštelan - veli Lučić. - Vidite, nije se ni maknuo. Iza kaštelana stoje

sluge što su istrčali iz kuće i čekaju nove putnike.

Kaštelan se poklonio, a Lučić mu reče ponosno:

- Najljepše sobe želimo, i to one u velikaškom krilu.

- Neka mi vaša milost oprosti - ne možete konačiti u krilu primorskih velikaša.

Baš sinoć stigao je glasnik i javio da gospoda dolaze s bojnog polja, ne smijem

nikome izdati ni jednu sobu. Već je sve spremno za njihov doček.

"Gle, oni se vraćaju s bojnog polja - začudi se Draženić. Jučer je došao

glasnik, taj je, dakle, krenuo prije mene."

- Što je rekao glasnik kojeg dana dolaze gospoda? - pita Lučić.

- Vaša milosti, vrlo je vjerojatno, doći će za dva-tri dana, točno ne znam.

Poslali su glasnika još s bojnog polja, dok su oni tamo vijećali.

- Onda nam dajte njihove sobe.

- Bilo bi lako, no već je sve pripremljeno, jer sutra im stižu u susret i neke

njihove supruge iz Primorja. Nemoguće je, ne smijem bilo kome dati njihove sobe.

To je dopušteno samo u takvim slu-čevima ako dođe koji od prijatelja ili dobrih

znanaca naših velikaša. A vašu milost ne poznam.

Lučić je pošao Draženiću da se sporazume.

- Neka bude, nećemo se nametati za velikaške sobe - odredi Draženić. - Postaja

je ionako njihova. Ako dolaze te žene, pogotovu ne želim da me tu vide.

- Dobro, prihvaćamo - vrati se Lučić. - Dajte nam konačište u drugom krilu

postaje. Ali želimo najljepšu i najudobniju putničku sobu.

- Neka se vaša milost umiri, potražit ću što je najbolje u drugom krilu. Imamo

sada već nekih dvanaest putnika. Mislim, vaše će milosti konačiti u jednoj sobi.

- Samo se po sebi razumije - odgovara Draženić, prihvaćajući tu izjavu s

najvećim veseljem. Osjeća se uzrujan, ne bi mogao nikako sam spavati. Dok čeka

Kuševića, treba mu Lučić više nego ikada.

- Odmah nas odvedite u naše konačište - zatraži Draženić.

- Molim, plemeniti gospodine, strpite se malo dok izaberem najbolju sobu. Neki

putuju sutra dalje, htio bih da vam već danas Prepuste udobnu sobu. Molim

potrudite se u "palaču", u sobu u kojoj gosti blaguju. Mi je ovdje zovemo palača

kao u svakom dvorcu.

- Ima li sada tamo putnika?

- Samo neki trgovci tamo kockaju.

Kaštelan je sve zabrinutiji. Razabire da je momčad ove gospode

169

odjevena raskošno, dokaz da je plemić bogat i odlična roda. Ne zna kako će ga

smjestiti da bi bio zadovoljan. Njemu je do toga mnogo stalo je nijedan bogati

putnik nije otišao, a da mu ne bi izrazio kojim darom svoje zadovoljstvo za

dobro i ugodno konačište.

- Neka se plemenita gospoda pouzdaju u mene, bit će zadovoljni - veli on pa ih

vodi u zgradu.

Uveo ih je u vrlo prostranu lijepo uređenu dvoranu. Stijene su obložene drvom,

stolovi tamno obojeni, stolice udobne i otmjene, sve je kao u nekom dosta

imućnom dvorcu. Draženić se povukao s Lučićem u jedan kut, uz stol, da može

odavle promatrati one koji sjede s druge strane dvorane, piju i zabavljaju se

kockom.

Dok su oni sjeli, pošalje kaštelan slugu da im ponudi jela i pila, a on obeća

brzo se vratiti i izvijestiti ih o konačištu.

Još uvijek ne digne Draženić vizir i promatra ljude što su se zadubili u igru.

- Nikoga ne mogu prepoznati. Sve su to neki stranci - veli Draženić.

- Ni ja nisam vidio ni jedno od tih lica. Ipak vam savjetujem: ne dignite vizir.

Zadovoljni što ne poznaju ni jednog putnika, stadoše tiho razgovarati.

Kroz prozor im se pruža široki vidik na veliku ledinu što se prostire pred

zgradom. Lučić tumači gospodaru:

- Eto, vidite, to je ledina o kojoj sam vam već toliko govorio. Tu ima dovoljno

mjesta za borbu i svatko će vjerovati u taj megdan.

- Sve putnike koji se nalaze na toj postaji pozvat ću na tu ledinu i

pripovijedati im da čekam plemića s kojim ću se ovdje ogledati. Ali tek kad

čujem da Kušević dolazi.

- Svi će ovi biti oko vas.

- A kad Kuševića neće biti, onda mogu sve njih uzeti za svjedoke da moj dušmanin

nije došao na dvoboj, dok sam ga čekao i zato se moram vratiti opet natrag.

- Dotle naši vode protivnika selom kao slijepca.

- Baš ću se isprsiti pred ovima ovdje i zgražavati što protivnik nije prihvatio

borbu - onda mogu doći i gospoda primorski velikaši.

- Nije li ta postaja kao sagrađena za vaš obračun s Jelenkom Kuševićem?

- Baš je sve spretno - i nitko ne bi ni u snu sanjao da je sve to bila zasjeda.

- Blagodat te tajne uživat ćete, gospodaru, samo dotle dok se Jelenko Kušević ne

pojavi u Turopolju. Onda će svima reći: učinio je to Draženić!

- Znam na što ciljaš. Ne govori više o tome. Radije gledaj kakva su to lica.

Sigurno još nikad nije nitko od njih vidio oružanog sukoba. Ni jedan, očito,

nije gospodin.

- Još nismo vidjeli sve putnike. A kaštelan je rekao: ima ih dvanaest. Još sedam

putnika nismo vidjeli.

- Ako nas ni oni ostali ne poznaju, tek onda ću skinuti vizir.

170

- Kad bi samo došli i oni drugi da znam s kim smo pod krovom - šapne Lučić.

Kuća primorskih velmoža podijeljena je na dva krila. Jedno je uređeno samo za

konačenje primorskih knezova. Iza toga slijedi velika blagovaonica u kojoj sjede

Draženić i Lučić te petorica putnika. S jedne strane ove blagovaonice opet je

hodnik koji vodi u drugo krilo postaje gdje su sobe za ostale putnike. Jedni i

drugi mogu dolaziti u veliku blagovaonicu i tu se zajednički sastajati i

provoditi večeri u gorskoj pustoši.

Kaštelan je pohitio u drugo krilo, u dugi uski hodnik. Tu su i kuhinje,

smočnice, izbica za oružje i za svežnjeve putnika. S druge strane komorice i

sobe za strane putnike.

Kaštelan je lako zakucao na jednim vratima.

Mladi muški glas se odazove. Kaštelan uđe u sobicu s posteljom i stolom. Tu

sjedi mladi muškarac napola u svećeničkoj, napola u svjetovnoj odori.

- Časni gospodine, molim, dopustite mi. Došli su novi putnici. Vi ionako

odlazite preksutra sa svoja dva prijatelja. Onaj visoki plemić konaci u

najljepšoj sobi. Htio bih mu uputiti molbu, kad biste me odveli k njemu. Moram

to s njime dogovoriti.

Mladi je svećenik odmah pristao, rekao mu da čeka, a zatim izišao iz sobe.

Hitrim koracima kreće svećenik preko hodnika i pokuca na vratima. Pred njim

stoji Gordana u muškom odijelu, zaposlena svežnjem za put.

- Što je, Stjepko? - začudi se ona. - Kako to, izgledaš? Valjda se nije Vilena

predomislila i opet nas kani iznevjeriti? Jučer je čvrsto obećala da će se s

nama vratiti u Zagreb.

- Ne, ne, nešto je drugo - odgovori on, pogleda na vrata i opet se okrene

Gordani.

- Jeste li čuli, opet su tu novi putnici.

- Čula sam neku buku s one strane dvorišta, ali, što je tebi?

- Kad su stigli putnici bio sam znatiželjan i pogledao na prozor-čić što vodi iz

moje komorice na dvorište. Slušam i čujem neke poznate glasove. Činilo mi se

ipak nemoguće, a glasove poznam tako dobro!

- Tko je to stigao? Ne okolišaj, reci!

- Gordana, vi ne poznate straha, a ipak je vrlo neugodno. Opazio sam gdje na

konju sjedi - nitko drugi nego Draženićev kaštelan Lučić.

- To bi značilo da mu gospodar nije u Budimu? Prije svega, znaš li što radi

ovdje taj Lučić?

- Iza njega sam vidio plemića u vrlo raskošnom odijelu od svile i baršuna, u

onom istom odijelu u kojem smo Draženića vidjeli u Dubovcu

- Što ti pada na um! Valjda nije Draženić?

- Pokrio je lice vizirom, ali njegov glas nosim i odviše dobro u svojem uhu.

Dosta sam ga dugo slušao u Lukavcu.

- Stjepko, je li to moguće? Draženić ovdje, na toj postaji?

171

- Jest, on glavom. Kaštelan ga je vodio s Lučićem u palaču da tamo pričeka.

Htjeli su se ukonačiti tamo u krilu primorskih velikaša. Ja sam se brzo povukao

u sobu iz opreza da se ne bi slučajno okrenuli k mojem prozoru. Nisam mogao više

Čuti o čemu su govorili. Bilo mi je to milije nego da upozorim na sebe.

Gordana spusti svežanj. Prozirna put bijela lica odražava veliko nezadovoljstvo.

- To bi bilo vrlo neugodno, Stjepko - reče mlada žena.

- A ipak se protiv te neprilike ništa ne može, on je uistinu ovdje.

- Ne mogu shvatiti što ga je moglo ponukati da dođe ovamo?

- Po svoj prilici nestrpljivost da što prije dočeka Vilenu.

- Misliš. - Možda i jest, ali, bilo što mu drago, mladić me je prevario. Nije

krenuo u Budim tražiti od ujaka dozvolu za vjenčanje. Slala sam ga onamo samo

zato da umaknem s puta i zmognem se vratiti s djevojkom dok bi on još bio u

Budimu. Tada bih mu tamo poslala glasnika i javila da se Vilena vratila i nikako

se neće udati. To je bilo u mojem planu. Budući da je došao ovamo, značilo bi da

se nešto izvanredno dogodilo.

- Ako je saznao da ste mu u crkvi postavili svjedoke i zato je pošao za vama?

- Od koga bi mogao to saznati? Nitko ništa ne zna osim onih koji su potpisali

njegove izjave.

Trenutak-dva razmišljaju pa će onda Stjepko:

- Neobičan je razlog Draženića doveo ovamo. U to nema sumnje.

- Slažem se, ali kakav? - razmišlja Gordana. - Kad sam s njime govorila, pristao

je da ide u Budim. O putu na jug nije ništa spomenuo.

- Prema tome, taj je razlog povezan s nečim što se moralo dogoditi kasnije.

- Možda ga je doveo strah da će ga Vilena odbiti? Ne može vjerovati da bi Vilena

ipak htjela poći za nj. Ako je tako, onda će sutra dalje putovati ili ovdje

čekati.

- Možda se nada da će ovdje u toj pustoši djevojku i vas natjerati u zasjedu

svojim prijetnjama. To bi mogao biti razlog njegovu dolasku.

- Svakako, moramo obavijestiti Vilenu da ne bi izašla iz kuće - veli Gordana.

- Moramo putovati, Gordana.

- Znaš da sam htjela već prekosutra.

- Kako bi bilo, Gordana, da idemo sutra u zoru?

- Najprije bih htjela saznati kada i na koju stranu ide Draženić. Ako i on kreće

natrag, mogli bismo se putem naći jedni drugima iza leđa. Nastoj doznati kad on

odlazi i kamo.

- To ćemo doznati od kaštelana. Upravo me je zamolio da ga najavim. Htio bi

govoriti s vama nešto o putnicima.

Gordana zakopča svoj muški haljetak, visoko digne bujnu kosu,

172

šapne je u mrežu, pokrije glavu klobukom i uzme plašt s visokim ovratnikom.

Zatim naloži Stjepku neka pozove kaštelana.

Dok je Stjepko odlazio, otvori ona mala vrata što vode iz njezine sobe u narednu

u kojoj obitavaju Vilena i njezina pratilica

Cecilija.

Vilena i Cecilija slažu robu u kožnati svežanj i tiho čavrljaju o putu na koji

bi imale poći prekosutra u zoru. Odjevena u muško, izgleda Vilena kao neki

lijepi nježni dječak.

Gordana odluči da ne kaže djevojci kakav se putnik nalazi s njima pod istim

krovom, već je upućuje da su stigli novi putnici i bit će dobro ako ne izlazi,

osobito nikako bez vizira. Stjepko najavi da kaštelan čeka na hodniku.

- Dobro. Stjepko, povedi ga u moju sobu.

Stjepko otvori vrata i ulazi s kaštelanom. Reče mu, pokazujući

Gordanu:

- Moj se prijatelj upravo spremio izjahati u šumu, na vašu

želju je pričekao.

Duboko se nakloni kaštelan mladom vitezu:

- Neka mi vaša milost oprosti što sam vas zadržao. Moram nešto zamoliti. Danas

su mi stigli vrlo bogati i odlični putnici iz

Budima.

- Znate li tko su oni? - pita ona, oponašajući muški glas.

- Ne znam. Imena mi nisu saopćili. Visoka i odlična gospoda ne običavaju otkriti

svoja imena, no pratnja je raskošno odjevena i bogato naoružana. Kao da je taj

gospodin sam ban! Htjeli su kne-ževske sobe. Rekao sam: to je nemoguće jer

primorski knezovi će doskora stići, a opet možda i neće. Ne znam sam što bih. .

,

Gordana se žestoko okrene, korakne nekoliko čvrstih koraka da su joj mamuze na

čizmama zazvečale:

- Sobe primorskih velikaša ne možete izdati Budimcima. Ja sam s njima u rodu, pa

ipak nisam tražio njihove sobe.

- Da, to sam i ja mislio, istina je, ne smijem to Činiti.

- Knezovi bi mogli stići prije nego što se nadate.

- Nikako neću izdati kneževske sobe, ali. evo, mislim ovako: vi kanite putovati

preksutra, pa sam vas htio zamoliti ne biste li se odselili iz ove sobe za dvije

noći. A onda bih toj dvojici iz Budima dao vašu veliku i prostranu sobu koja je

dostojna i naj-odlićnijeg putnika.

- Nikako! - oštro će Gordana ispod vizira. - Ne želim se seliti prije svog

odlaska. Moj je mladi prijatelj privikao svojoj sobi, a ja želim ostati s njime,

ako bi mu u noći pozlilo da sam mu pri ruci. Ipak, neću vam krivo učiniti,

preselit ću se u ovu sobu k svojem mladom drugu. Mala vrata ćemo zaključati i

tako možete svoja dva gospodina ukonačiti tamo gdje sam ja, evo, ja prelazim

Preko.

Prijedlog kaštelana neizmjerno obraduje. Sav se usplahirio, razvedrio i

nasmiješio, pa će onda, poklonivši se:

~- To je vrlo, vrlo lijepo što mi vaša milost ide toliko na ruku.

173

Čas iza toga malo se zabrine, pa će onda tiho:

- Vaša milosti, možda će oni vama smetati, a vi opet njima.

- Neće oni ni slutiti da smo mi ovdje, jer sam se predomislio. Putujem već sutra

u zoru, prema tome nema smisla da se selim.

- Morao bih ipak zatajiti da se netko nalazi u toj sobi, a to nije moguće.

- Sasvim lako. Oni će tamo u blagovaonici večerati, a zatim umorni od puta

spavati dubokim snom. Ako pitaju kamo vode ova vrata, a vi recite: to je mala

izba u kojoj su primorski velikani spremili svoje odore kad dođu da mogu

mjenjati sedla i haljine. To je najjednostavnije. A mi, moj drug i ja, nećemo

progovoriti ni riječi i odmah ćemo leći. Za jednu noć neću mijenjati sobu.

Hoćete ili nećete, kako vas volja!

- S,to puta vam hvala. Znam, nitko rado ne mijenja postelju prije odlaska, ne

znači to sreću na putovanju.

- No, dakle, zašto da vam još tumačim!

- Prihvaćam taj prijedlog i zahvaljujem vašoj milosti.

Opetovano se kaštelan zahvaljuje tolikoj dobroti, uvjeren da će od bogatog

budimskog plemića dobiti čestitu nagradu za tako udobnu sobu i ležaj.

- Kako će dugo ostati ovdje taj budimski plemić? - pita ravnodušno Gordana pošto

je stala spremati svežanj.

- Njegovi su momci raspremili konje i mojim slugama najavili da će sutra i

prekosutra čistiti oružje i opremu svojih konja. Svakako će ostati dva dana, a

što će biti dalje to ne znam.

- Svejedno - odgovara Stjepko. - Sad vam je moj drug otpustio tu lijepu, udobnu

sobu i možete s njome raditi što vas je volja.

- Da - veli Gordana kao da se nečemu dosjetila. - Ako vas pitaju tko je sve

ovdje, a vi im nikako ne kažite da su tu dva prijatelja plemića, neka stara

žena, a s njima i jedai^ svećenik. Odmah će vas pitati gdje oni konače, doznat

će da smo u blizini i neće htjeti u sobu. Zatim bi doznali da smo iz Hrvatske -

a Budimci se ne bi tome veselili, izazvali bi ih - dakle, pazite.

- Istina je. Moram vas uistinu zatajiti.

- Vi znate kakvi su odličnici iz Budima. Zadirkuju nas Hrvate, a ja vam velim:

ako me samo jednom riječi iz one sobe netko pecne, smjesta ću ih pozvati na mač.

Na sve sam vas upozorio, a do vas je da činite sve kako je u vašu korist. Nama

je sasvim svejedno, hoće li biti mir, ili bitka - ili će oni stanovati u ko-

morici ili ne.

Kaštelanu nije svejedno. On želi mir, tada su napojnice sigurnije. Gordana je to

dobro znala.

Tako se kaštelan pokloni duboko i razmišlja: "Kako je dobar i plemenit taj

vitez! Baš mi hoće dobro. Moram sada vrlo pametno postupati da one Budimce malo

prevarim".

Ovo je važan problem za kaštelana putne postaje. Taj odvažni, visoki i snažni

mladi vitez, ne smije izazvati Budimce. Ne bi on

174

mario zadirkivati u njih, samo da ih izazove pod svoj mač! I on odluči čvrsto

Budimce smjestiti u tu sobu i pobrinuti se da ne naslute kakve neprijatelje

imaju u svojem susjedstvu.

Najprije ode kaštelan u gostinjsku sobu. Putem razmišlja kako i što će sve

udesiti. Ratoborna riječ njegova putnika s kojim je sada razgovarao, teško ga

zabrine. Sve mu je draže od bitke koja bi se mogla razviti na putnoj postaji.

Zna: ako se putnici među sobom dobro slažu, onda je uvijek veselo, mnogo se

popije i pojede i njemu padaju u mošnju dobre naplate. No, kad se pobiju, onda

se malo tko sjeti da se kaštelan starao za njegovu udobnost.

Kad je sve to u svojoj glavi smislio, otvori vrata i žuri se k stolu gdje sjede

Draženić i Lučić. Javi im ponizno:

- Hvala što ste čekali. Već sam sve uredio tako da će vaše milosti dobiti

najljepšu i najbolju sobu za putnike. Molim, strpite se, služavke su upravo

počele čistiti i spremati. Kad bude gotovo, bit će vam tako kao kod kuće. Ne

biste li večerali u dvorani?

- Tu ima previše ljudi - mrko će Draženić. - Neka se požure

sa spremanjem.

- Ah, tako, vama ne prija ovo društvo? Molim, izvolite, ima tu mala blagovaonica

gdje jedu samo knezovi Frankopani i njihove žene kad putuju. Vama ću otvoriti tu

sobu da možete sami večerati. Ni živa duša neće vam biti na smetnji.

To je obradovalo Draženića. Smjesta prihvati i veli:

- Bit će vam to sve dobro nagrađeno. Neka nitko ne dođe k nama za vrijeme jela.

Želimo ostati posve sami.

- Uzvišeni gospodin kojega pratim - reče Lučić, pokazujući na Draženića - vrlo

je odlična ličnost na kraljevskom dvoru. Stoga pazite da obećanje ne biste

prekršili i da nitko ne smeta uzvišenog gospodina.

Na te riječi kaštelan se duboko pokloni i naglasi da će sam dvoriti gospodu.

Zatim ih zamoli neka ga slijede.

Otvorio im je malu, vrlo otmjeno uređenu sobu. Na prvi pogled se razabire: to je

blagovaonica za prave knezove. I rezbareni stolci i naslonjači od rezbarena

drva. U sredini stol na kojem stoji nekoliko srebrnih vrčeva, vlasništvo

primorskih knezova. I sagovi i oružje, sve što je u toj sobi, odaje da knezovi

vole udobnost i raskoš i kad su na putnoj postaji.

Sjeli su Draženić i Lučić, izmijenili nekoliko riječi s kaštelanom, a zatim,

ostali sami, dok kaštelan potrči hodnikom. Odmah je pozvao djevojke da spremaju

sobu i postelje s mekim blazinama.

S druge strane već je Gordana dala sve otpremiti u Vileninu sobu i zaključala

mala vrata. Tada sjedne s Vilenom, njezinom gazdaricom Cecilijom i Stjepkom k

stolu na koji su služavke položile zdjele s jelom.

Nakon večere upita Vilena svoju zaštitnicu:

- Nešto ste nemirni, i časni gospodin nekako izgleda zabrinut. Sto se sprema u

toj sobi preko, zašto ste je ostavili?

- Čekala sam da se okrijepite. Zacijelo ne biste mogli okusiti jela

175

da sam prije govorila.

Oprezno saopći djevojci da će u susjednoj sobi boraviti Draženić s Lučićem.

I Stjepko i Gordana su dobro predmnijevali. Vijest je strahovito djelovala na

djevojku. Problijedila je i skamenila se od straha.

- On je došao da me čeka da se vratim. Igubljena sam! Gordana i

Stjepko nastojali su dokazati kako će otići, a da ni Draženić ni Lučić ne

doznaju tko je u njihovoj blizini.

- Znao je on da neću pristati na vjenčanje, vrlo dobro me pozna. Zato nam je

došao u susret - šapće djevojka.

- Mi krećemo sutra, još prije nego izađe sunce.

- Ako nas prepozna, unatoč našem muškom odijelu, plemenita gospođo?

- Draženić vrlo dugo spava. Znam to iz Lukavca. Jedva bi ga izvukli iz perine o

podne kad je trebao na kakav napadaj u Turopolje. Ne bojim se za to. Ovdje će

spavati još tvrđe i mirnije nego tamo. I kad mi odemo, ni sanjat neće tko je bio

u njegovoj blizini.

- Draženić spava do podne, baš kao i knez Brandenburg - veli Stjepko - i dok se

on probudi, bit ćemo već daleko.

Vilena se umirila, a ipak neprestano pogleda na ona mala vrata Što ih je Gordana

tako pomno zaključala. Jasno je i njoj i Stjepku: neko pitanje lebdi na usnama

mlade djevojke. Napokon se odluči:

- Gordana, recite: zašto ste uredili da nam on bude susjed ove noći? Vi ništa ne

radite bezr razloga!

Stjepko potvrdi glavom, gledajući Vilenu, pa opet Gordanu. A ona tiho primijeti:

- To je sasvim razumljivo. Mislila sam: neću se seliti u drugu sobu, nego ostati

ovdje zajedno vama u ovoj vašoj sobi, kao što sam to bila prve noći. Dakle,

kaštelanu ne može biti ništa napadno, a eto, ne znamo što Draženić ovdje kani.

Što je prirodnije nego da će o tome razgovarati. Bilo bi zgodno da to čujemo.

Eto vidite, zato sam odlučila ostati ovdje s vama.

- Strepim čuti taj pakleni glas - veli Vilena.

- Svejedno, dok smo s njime pod istim krovom, jednaka je opasnost, jesmo li u

susjedstvu ili ne. A saznamo li kamo ide, može nam biti od velike koristi.

Dakle, najbolje je ovako kako sam odredila.

Ipak se Vilena ne može osloboditi straha koji je obilazi kao neka hladna sjena.

Gordana naloži Stjepku:

- -Reci Greguriću i ostalim plemićima: sutra prije nego svane dan neka ustanu,

sasvim tiho i osedlaju konje. Naše su svežnjeve već iznijeli. Da u tišini izvedu

konje. Neka se drže onog dijela dvorišta što je obraslo travom da se ne čuje

topot konja. j

- Sve će biti kako ste zapovjedili, u to nema sumnje - veli - a dobro je da

Lučić i Draženić ne vide nijednog od vaše pratnje. Stoga ću im naložiti neka

večeraju pod sušom i ne dolaze u kuću. Tko zna ne bi li Lučić mogao prepoznati u

kojem od naših momaka turopoljskog plemića.

- Vrlo dobro, Stjepko. I ti se zatvori u svoju komoricu da

176

te ona dvojica ne bi vidjeli. Sad požuri u staju dok su oni u

gostinjskoj sobi.

Oprostili se i urekli: sutra čim zabijeli zora samo toliko da mogu vidjeti put,

sjest će na sedla i krenuti prema sjeveru.

Stjepko je otišao u staju pa opet u sušu gdje su konačili mladi plemići,

preodjeveni u momke plemićkih pratnji. Tarno im je objasnio sve što je potrebno.

Do sada još nije nitko ni vidio Draženića i, čuvši da je ovdje, odlučili su

pridržavati se Gordanine zapovijedi kako ne bi nijedan izašao njemu na oči.

Kad je Stjepko otišao, Gordana je zatvorila vrata prema hodniku i pomno ih

zaključala. Tri su žene ostale sarne. Brzo su se razo-djenule i legle. Gordana s

Vilenom u jednu jedinu postelju što je u sobi, dok je Cecilija ležala na niskom

ležaju. Ugasile su svjetlo da ne bi ničim pobudile pozornost na sebe.

Ležeći, Šapatom je Gordana razgovarala s Vilenom. Ova dršće čitavim tijelom.

Čini se, djevojka će malo spavati ove noći.

Gordanu ne plaši opasnost od blizine neprijatelja, više je uzbuđuje neizvjesnost

što on ovdje traži. Putuje li Draženić dalje na jug i zašto, ili Čeka Vilenu?

Vrijeme prolazi. Noć je bivala sve dublja, a da nitko nije prošao hodnikom:

Draženić je nekoga našao u gostinjskoj sobi i možda se tamo zabavljaju. Što li

može drugo raditi Draženić s Lučićem u

gostinjskoj sobi.

Sve više gubi nadu da će se Draženić još ove noći pojaviti u svojoj sobi.

Gordana pozna njegove navike. Kad god nije imao nikakve važne nakane, pio je do

jutra. Samo kad bi imao izvršiti nešto osobito, kao napadaj na Turopolje, klonuo

se svake kapi vina. To zna ona, vidjela je to u Lukavcu i po tome nagađala

razlog što mladića nema tako dugo.

Već je duboka noć. U hodniku i u drugoj sobi vlada tišina.

Vilena i Gordana su budne.

- Neće doći na spavanje! - Šapće Vilena.

- Doći će pred jutro, a onda će zaspati odmah kao zaklani i nećemo ništa ćuti.

- Pravo velite, plemenita gospođo. Privikao se taj đavo u noći bdjeti u

plandovati. Sutradan će spavati. To je dobro za nas jer ćemo u jutro lako

pobjeći.

Gordana je već počela drijemati.

Bilo je kasno u noći. U zgradi tišina. Ni vani se ne javlja nitko. Očito je u

kući i okolo u sušama sve pozaspalo.

Obje su se žene najednom lecnule, digle glavu i slušaju.

Teški štropot odzvanja hodnikom. Koraci čizama i zveket ma-muza, a zatim muški

glasovi.

- Oni su! Sad tiho, Vilena! Ni riječi.

- Zanijemit ću kao u grobu.

Mrak oko njih. Vani se čuje kako Draženić pita:

- Gdje su naša vrata?

12

177

Gordana je osjetila kako je Vilenino tijelo zadrhtalo kad je

JORDANA XII

razabrala Draženićev glas. Ali ni ona nije sasvim mirna. Mora se savladati.

Uzrujanost smeta sluhu. Ona zna: kad nešto želi pozorno slušati, a dršće oči

uzbuđenja, tada šumi u uhu i ne mogu se pravo razabrati riječi ni kretnje. A ona

želi ćuti, to ju je i ponukalo da se upusti u tu opasnost.

"Kad bi Draženić ovdje otkrio Vilenu i mene, bila bi to i odviše velika

neprilika. Tražio bi od mene riječ da će poći za njega. Meni se ne bi bilo teško

izvući iz stupice, ali bi taj nitkov pošao s nama u Zagreb, u to nema sumnje".

Stoga ponovo šapne Vileni da bude mirna i tiha.

U drugoj sobi već se zamjećuje štropot koraka. Dakle, ušli su. Sigurno su to

Draženić i njegov kaštelan Lučić. Još netko hoda po sobi, čuje se treći glas. To

su kaštelanove ponizne riječi kojima hvali sobu, udobnost i postelju. A zatim

pita:

- Možda bi vaša milost još vina za noć? Obje su žene digle glave i gotovo

ukočeno slušaju tko će odgovoriti. Zamijetiše Draženićev sonorni glas:

- Dostaje za danas. Umoran sam od puta - želim se naspavati,

- Nadam se, dobro ćete spavati, vaša milosti, kao u svojem dvorcu.

- Baš ne sasvim tako - odgovori Lučić podrugljivo, - Zar vi mislite da je

postelja uzvišenog gospodina s dvora tako priprosta kao što je ova vaša?

- Mekana je kao svila - primijećuje kaštelan. - Svi su gosti hvalili tu sobu i

postelju.

Ne odgovara mu nitko, čuje se samo neko mrmljanje dvojice koji međusobno

razgovaraju. Zatim Draženić pita kaštelana:

- Hej, stanite što je ono tamo?

Časak stanka. Vilena se uhvatila Gordane i sluša. U drugoj sobi odgovara

kaštelan:

- Ono su tamo, vaša milosti, vrata!

Umirujući stisne Gordana Viienu što se privinula k njoj. Obje žene osjećaju:

radi se o malim vratima koja vode u njihovu sobu. Nepomično leže i čekaju

odgovor. Nakon male stanke opet će kaštelan :

- Neka vas to ne smeta.

- Tko je tamo? - pita Lučić.

- Nitko. Sasvim m”tko.

- Kamo vode ta vrata?

- U komoricu u kojoj su primorski velikaši spremili svoje svečane odore, sedla i

neke druge stvari koje im trebaju kad dolaze ovamo. A često i mijenjaju lake

odore da im je udobnije na postaji. Kad odu, sve spreme opet tamo.

- Otvorite nam ta vrata - da vidimo. f

Draženićeve riječi prelaze Gordaninim žilama. Vileni se gotovo

sledila krv. Čvrsto se drže i čekaju odgovor kaštelana.

- Vaša milosti, ne mogu vam otvoriti. Znale, velikaši čuvaju svoje stvari, pa su

uzeli sobom ključ od brave s jedne i druge strane.

178-

Oa silom dirnem i ta vrata, mogli bi misliti da sam ja nešto tamo tražio ili

možda što prisvojio. Vaša milost zna što znači vjerno slu?iti gospodaru, a moji

su gospodari oni koji su me ovamo postavili i svoje stvari tamo spremili. Ako su

vam ta vrata na putu, onda bismo vam postelju prenijeli u gostinjsku sobu -

predlaže kaštelan u strahu da se budimski gospodin ne bi sukobio s vite7om u su-

sednoj sobi.

- Nije potrebno - odgovori Draženić. - Glavno je da nemam

susjeda.

- Rekao bih vam, u/višeni gospodine, već prije da ovdje ima susjeda, ali nerna.

Svi su oni lamo redom u onim sobama s one strane

hodnika.

Glasno zijevanje ispuni stanku koja je slijedila. To je zijevnuo

Draženić, a zatim odgovori:

- Dobro, vrlo dobro, samo da smo sami.

- Smijem li još pitati vašu milost, želite li što odrediti za jelo

sutra? Nešto posebno?

- Najbolje pečenje Što imate i kolače, vrlo volim medene stvari,

- Zaklat ćemo za vas kokoši - kaštelan će.

Sada nasta poluglasno nabrajanje šio ee se Draženiću sutra spremiti za objed, a

tu službu preu/eo je na sebe Lučić svojim dosta hrapavim i nejasnim glasom.

Gordana i Vilena uhvatiše toliko da su razumjele o Čemu govore.

- Zapovijedate li da vam sutra prije podne osedlamo konja ako biste željeli

možda pogledati okolicu?

- Dosta sam se najahao dok smo stigli ovamo. Želim se odmoriti i da me nitko ne

budi, makar spavao do podne. Jedva čekam da se mogu Čestito naspavati i

odmoriti.

- Dobro, vaša milosti, pazit ću da ne bude ni štropota, ni buke, pa došao Iko mu

drago. Ne smiju smelati vaš san. Laku noć. vaša milosti. Želim vam dobar san.

Vrlo je važno što Čovjek sniva kad prvi pui spava u jednoj sobi - jer će mu se

ono sigurno ispuniti.

- Baš je šteta Što neću znati što će mi se sve lijepo ispuniti - odgovorio

Draženić već umornim glasom. - Neću valjda ni sanjati od prevelikog umora.

Nekoliko trenutaka svu svoju pozornost Gordana posvećuje odlasku kaštelana iz

Draženićeve sobe. Stao je baš na pragu sobe. Bit će, sluša je li kod njih sve

liho. Onda smireno krene hodnikom. Gube se odjeci njegovih koraka.

Preko u sobi ni Draženić ni Lučić ne govore. Samo se čuje neki štropot, a zatim

nekoliko koraka pa opet neko glasno zijevanje.

- Uh, baš sam slomljen od puta. Te je riječi sneno prozborio Draženić.

- Od radosli i od neslrpljivosti sle slomljeni, ne od puta. I opet zijevanje, a

zatim raskidane riječi: Poludjet ću, budem li morao dugo čekati.

179

12 *

- Ne. ne bojte se. nećete tako dugo čekati. Mora stići za dan-

-dva, najviše tri.

- Deset! - upadne Dražcnićev glas nekako bijesno. - Ne brbljaj gluposti. Tjeraju

mi san s očiju!

- Hajde, hajde gospodaru, već se jedva držite. San vam već sjedi za vratom.

Čuje se gibanje, zijevanje. . .

- Što ću sanjati?... Kako? Hoće li opet... doći san - znaš . . . one noći na

Marofu . . . San je bio lijep . . . kako sam uživao

- uži-vao . . .

Umuknuo je.

Ni onaj drugi se ne javlja.

Gordana malo stisne Vilenu kao da bi joj htjela reći: "Zaspao je". Onda su čule

korake. To očito hoda Lučić. Nešto je bacio, odgurnuo, promrmljao nešto i

ušutio.

Zatim sve utihne.

Tišina i mir s one strane sobe.

Razočarana Gordana leži u postelji. Iz razgovora u onoj sobi razabrala je da

Draženić nekoga čeka. Više ništa. Draženić je bio izmoren i pospan. Naravno, sve

što je bilo još važno, o tom su već govorili za večerom, tamo u gostinjskoj

sobi. Sve su tamo rekli što bi Gordana rado čula. Sad je sve uzalud, neće više

ništa doznati. Nema druge, valja ostati u najvećoj tišini, dok oni tamo zaspu, a

onda će spavati i one.

Čekaju i šute.

Zamalo razabiru: čas hrče jedan, čas opet drugi.

- Zaspali su obojica - šapne Gordana u uho Vileni.

- Čuie smo samo to da nekoga čeka. Sigurno mene. - odvraća šapatom djevojka.

- Ne bojte se. Mi sutra pred zoru odlazimo, a čule smo: on će spavati do podne.

Nama je put otvoren. Dok se on probudi, mi smo već vrlo daleko.

- Hoće li Lučić spavati u jutro?

- Sasvim sigurno, čemu bi ustajao?

Gordana je digla glavu i gleda u mrak. čecilija se ne miče.

- Sad bismo mogle i mi spavati - šapne Vileni.

- Nema mi sna - uzdahne djevojka.

I tiho leži. Ono što su čule dokazuje im: Draženić ne putuje dalje. već.

naprotiv, ovdje čeka. Nestrpljivo i teško čeka nekoga o kome je sanjao tako

lijep san negdje na nekoj postaji Marof.

Gordana zna gdje je to pa joj se čini: kad je Draženić putovao na njen poziv,

sigurno je tamo sanjao o Vileni. I danas želi da mu se prikaže taj san.

"Što bi moglo biti drugo u tom snu nego Vilena? Kako bi mogao tako nestrpljivo i

teško čekati, ako to nije ona? Radi koga bi doputovao ovamo ako ne radi nje?

"Nikako nisam mogla naslutiti da tako čezne za Vilenom. I^ače bih mu rekla: tek

za mjesec dana idem u Veneciju. Samo se naoko

180

pokorio da se vrati u Budini. Već je nakon nekoliko dana krenuo za mnom, inače

ne bi mogao biti već ovdje.

Takav sastanak ovdje, na toj postaji! Da barem nije Vilena oboljela, ne bismo se

sreli ovdje, niti bismo spavali pod jednim

krovom!

Ako pak čeka koga drugog? Koga? Naravno, mogao bi tu čekati Verbecijeva rođaka

koji je tamo dolje negdje u Primorju. No. zar bi njega očekivao s toliko

nježnosti i s toliko nestrpljenja? O njemu ne bi sanjao tako lijepe sne!"

Neprestano kopka u svojim mislima, traži po svemu stoje čula iz one sobe.

upoređuje i nagađa. Svejedno, koliko god ona tražila i na jugu i na sjeveru, ne

može naći nikoga koga bi Draženić tako teško očekivao, osim Vilene, a ona ima

doći s juga. Drugog zaključka nema. Dakle, valja im sutra rano uteći. Oprezno.

Zato moraju biti nepomične i tihe.

Netko je s one strane nešto promrmljao. Gordana se prene i sluša. Razabire da se

i Vilena ukočila u postelji be/. sna i očito nešto razmišlja. Sad je i ona

podigla glavu.

Tamo s one strane netko mrmlja kao da govori u snu. Onda opet bude tiho. Zatim

se opet čuje odmjereno hrkanje.

- Jedan se probudio - šapne Vilena u uho Gordani.

- Možda samo napola. Zaspat će obojica kao zaklani - osobito prema jutru ne bi

ih ništa moglo probuditi.

- Kad bi samo tako bilo.

- Ne bojte se i ne mislite ni o čemu. Spavajte mirno,

- Ako nas zamijete kad sutra iziđemo?

- Čuli ste, spavat će do podne. Ne mičite se kad znamo kako će biti. Glavno je

da mi odemo oprezno. Ali sad šutite.

- Bilo bi mi lakše da mogu razgovarati. Moje misli slute neko strašno, veliko

zlo ...

- To sve dolazi od nemira. Pokušajte spavati.

- Ne mogu. Puna mi je duša nekog drhtanja. Bojim se zore . , .

- A ja je jedva čekam.

- Čini mi se: čeka me sutra neman. Osjećam, ja ću sutra umrijeti.

- Ne gubite snagu duha. Ne podavajte se utvarama.

- Ne znam govorim li pri zdravoj pameti ili u vrućici. Osjećam se tako

strahovito slaba, prestrašena, strepnja me hvata od nečega. Ne može to sutra

dobro svršiti. Ne može.

Vilena dršće čitavim tijelom. Gordana zamjećuje u njoj prestravljenu dušu koja

se boji kao da gleda sablast što joj se sve više približava. U djevojci je

zavladala strava. Ako to potraje, mogla bi je uhvatiti vrućica, a počne li

buncati, izgubljeno je sve. Govorit će glasno i odati njihov boravak. Što da

radi s njom? Sad u noći ustati 1 otići iz ove sobe?

Počela je razmišljati kako bi bilo da se odjene zajedno s njome Pa da promjeni

sobu s Stjepkom.

181

- Hoćete li: otići ćemo tamo gdje je Stjepko, a on će doći ovamo?

- Ako se oni probude od šuškanja ili štropota? Ne, ne, ne mogu se ni maknuti.

Čini mi se: nikad više neću stupiti na svoje noge. Ukočene su mi. Sva sam kao

mrtva. Samo još osjećam svoje misli. U glavi mi je vrelo kao da je živi kotao.

- Budite dobri, jaki. . .

Gordana je privine k sebi i šapne joj u uho:

- Svladajte se, svladajte se, Vilena, jer smo inače propale. Dra-ženić spava kao

zaklan, ali ne znam kako spava Lučić.

- Pokušat ću biti mirna i tiha. Misli su moje jače od mene, roje se u glavi i u

duši kao crne ptice -što nose negdje iz daleka nesreću ...

Ne zna što bi s nesretnim stvorenjem što kraj nje leži i nije drugo nego more

očaja i straha od neke strašne slutnje. I htjela bi je umiriti:

- Ja ne zamjećujem u svojoj duši nikakve pogibelji. Nikakva straha.

Ležale su, šuteći, Vilena je nepomična kao da je izdahnula. Ni disanja joj ne

zamjećuje.

Gordana se počne u mislima baviti crnom slutnjom o kojoj je govorila Vilena.

Možda to ipak nije sve od slabosti tijela. Nešto se pokrenulo u toj đavolskoj

duši?

Zar bi mogla nastati kakva pogibelj?

Samo onda ako do jutra ne bi bile sve tri potpuno mirne i nepomične. Tamo na

ležaju bdije Cecilija. To osjeća Gordana pouzdano. A tu je Vilena. Ako je uhvati

vrućica i počne glasno govoriti, one su otkrivene.

Nastoji djevojku smirivati, pa joj tiho šapće:

- Sutra će biti sve dobro. Mi ćemo rano otići i brzo pojahati prema sjeveru.

Brzo ćemo stići opet gore k nama, u naš lijepi^kraj. Tamo nas čeka vaš otac, vaš

dolazak spasit će mu život. Čezne za vama i čeka vas. Rekao je: ne može živjeti

ako se vi ne vratite. Onda će zacjelo sasvim ozdraviti.

Ni riječi ne odgovara Vilena. Kao da i ne sluša. Gordani se čini: uz nju leži

komad leda.

- Recite, Vilena, zar se osjećate loše? Nije li vam se možda smučilo?

- Ne, nije, vidim pred sobom neku strahovitu sablast. Sklopim li oči, još je

strasnija. Plemenita gospođo, opet velim - meni je tako kao da ću sutra

umrijeti.

- Prestanite već jednom o tome misliti i vjerujte u naš sretni bijeg.

- Vjerujem - sve vjerujem, ali neprestano vidim sablast - kao da smrt ide prema

meni. . .

Teško se zabrine Gordana, a, eto, ne može joj pomoći, moraju ostati tihe i

nepomične.

182

U onoj sobi je tiho. Nitko se ne miče, samo se čuje jednomjerno

hrkanje.

Crne slutnje što ih je naglašavala Vilena kao da prelaze i na Gordanu, ali im se

ona svom snagom odupire. Hoće da mirno promotri sliku sutrašnjeg bijega kako bi

u tome našla potpunu sigurnost i čvrstoću da odbije od sebe Vilenine misli.

Što može biti sutra u jutro? Rano će ustati, tiho se odjenuti dok će ona dvojica

tamo spavati najtvrđim snom. Ni časa se ne može sumnjati da ta dva muškarca koji

su putovali, a iza toga se čestito napili ne bi sutra u jutro rano spavali

najdubljim snom. One će, dakle, otići tiho iz sobe. Vani čekaju osedlani konji i

spremni plemići - odšuljat će se tako da se ne bi čuo ni topot konja i pojahati

onim uskim puteljkom uz Kupu i uz šikaru, pa preko mosta i brzo naprijed. Kad se

uzani put proširi, udarit će najbržim trkom. Tu se ne može ništa dogoditi što bi

moglo omesti njihov odlazak.

Tako stvara sebi Gordana plan. Sasvim je mirna. Tiho prišapne Vileni:

- Smirite se, proći će sve glatko, jamčim vam. Pokušajte spavati. I ja ću

usnuti, sutra moramo biti svježe. Spavajte.

- Pokušat ću, gospođo, spavati - veli djevojka i ušuti.

Glavu okrene kao da je odlučila usnuti.

Ipak joj se glavom još uvijek vrzu misli. Zašto je morala oboljeti na toj

postaji, tako dugo ležati i dočekati Gordanu? Zato da još jednom u životu

sastane Draženića, da još jednom čuje i vidi tog čovjeka?

Premda slaba i umorna, ipak bi zaspala da je ne razapinju na križ misli

prošlosti. Neprestano gleda Jelenka Kuševića u onom času kad je nježno i

uzbuđeno razotkrivao svoju ljubav, a ona ga okrutno odbila i krvavo uvrijedila.

"Još moram patiti zbog tog jednog jedinog časa! Oh, zaslužila sam! Jest,

zaslužila sam da još više patim, zaslužila sam da me uistinu sutra zaustavi

Draženićeva slabost i zagradi trnjem moj put života. Što li bi mogao učiniti? Na

što bi me mogao prisiliti? Što je njemu pogaziti svoju izjavu danu Gordani, i

ponovo me posuti klevetom i, unatoč tome, što se kleo sljepoćom i srećom svojeg

života! . . .

Što će biti sutra - što me čeka?!"

Duboka je noć, nijema i tiha. Djevojka leži budna. Čitavo je njezino biće jedan

dan tjeskobe.

Tamo u onoj sobi čuje se samo jednolično hrkanje. Svakog puta osjeća Vilena kao

da ju je netko probo bodežem.

U Gordane nema straha ni osjećaja opasnosti koja prijeti. Evo,

leži tu uz nju i diše tako jednomjerno i tako spokojno. :

Malo je pripazila i osluškuje. Nema sumnje: Gordanu je svladao san.

"Zašto sam morala dočekati Gordanu? Zašto sam je slušala? Zašto nisam pobjegla s

te postaje kad je ona došla? Zašto nisam

183

otišla tamo gdje nikad ne bi mogla čuti disanje one strahovite nemani u

onoj sobi?

Da sam otišla u samostan, nikad ne bih doznala kako će Jelenko u svoj dvorac

voditi Vojanu.

A ja se sada vraćam i da sve to gledam?"

Suze padaju niz njezino lice u tišini i u mraku.

"Vraćam se - da svakog dana slušam o lijepoj ženi Jelenka Kuševića? Svuda, gdje

god bila, svuda ću je sresti, o njoj čuti. . . Zar sam poludjela?

Gordana je nemilosrdna kad me sili na povratak.

Ne, ja idem sutra u zoru na jug!"

Sve su joj misli skrenule drugim putem. Ona ide na jug!

Sama sebe gleda kako je pojahala na konju i bježi, bježi od Draženića, od

Gordane, od Jelenka i od njegove mlade žene.

Polagano se odmakla od Gordane i sasvim tiho i nečujno sišla s postelje. Pomalo

osluškuje. Gordana diše duboko, smireno. Spava čvrstim snom mladosti i umora.

Oprezno i tiho Vilena silazi s postelje.

U onoj sobi preko - mir. I Cecilija spava. Sve je oko djevojke utonulo u san.

Polagano, bosim nogama, potpuno nečujno ide po sobi. Zna gdje je priredila svoje

muško odijelo da ga sutra ujutro obuče.

Stigla je do stolice na kojoj je složila odoru. Oprezno uzima komad po komad.

Polako, tiho se odijeva. Svakog časa zastaje, prisluškuje da ne bi koga

probudila. Nitko se ne miče. Nitko ništa ne zamijećuje. Svi dišu duboko i

snivaju tvrdi san.

Sasvim se odjenula, samo još nije obukla čizme. Namjerice ih čuva u ruci. Izaći

će bosonoga na hodnik i tamo ih navući da ne probudi Gordanu i Ceciliju.

U dvorištu bit će već momci spremni po nalogu Gordane, ali ona će svoju pratnju

odijeliti i odjahati na jug. To je njezina čvrsta odluka.

Samo još valja pričekati dok prođe noć i pojave se prve bijele sjene.

Sjela je nečujno na stolac i naslonila laktove na stol, slušajući kako ovdje

kraj nje duboko dišu Gordana i Cecilija, a tamo preko hrču Draženić i Lučić.

U mraku i samoći rone joj suze niz lice . . .

Tišina mukla, mrtva. Teško iskušavana djevojka, naslonjena na stol, čeka prvu

bijelu sjenu zore da uteče put juga.

184

JELENKO KUŠEVIĆ HITI. . .

Kroz šume, doline i klance žuri se_ Jelenko Kušević. Uz njega je stalno njegov

najvjerniji pouzdanik Žarko. Zna zašto je njegov gospodar iznenada ostavio tabor

hrvatske vojske. Nije htio dočekati odluku svojih zaštitnika i drugova, a možda

i banovu, da ne ide na megdan s Draženićem. Žarko pozna svojeg gospodara, zna:

prije bi se odrekao života negoli bitke s Draženićem kojega mrzi iz dna duše. I

sretan je što ga je Jelenko uzeo sa sobom. Osjeća se Žarko kao neka zaštita

svojem kapetanu. Uvijek je na njegovoj pažnji. U najvećoj žurbi na jug, Jelenko

ide preko svih zapreka, a Žarko ga svakog časa upozorava na okolnosti koje mu se

ne sviđaju. Ne trpi Žarko vodiča što ga je Jelenku ostavio budimski plemić

Šatmari. Čitavo vrijeme putovanja drži ga na oku i kritički nadzire njegovo

vodstvo. Jelenko je uvijek zadubljen u misli. Goni vranca nepoznatim krajem, a

Žarku se čini: gospodar nije nikad prisutan mislima. Zato tako budno pazi na

puteve kojima prolaze, pa je tako jednom upozorio Jelenka da su obišli neko brdo

i stigli na isto mjesto s kojeg su krenuli. Jelenko se zaustavio i malo više

pažnje posvetio okolini. Opazi da Žarko ima pravo. I pozvao je vodiča na red i

pogledao mu oštro u oči, ali se ovaj jponizno ispričavao da je, očito, već malo

zaboravio poprečne staze. Žarko je primijetio i to da je nestalo momka kojega je

Šatmari ostavio s vodičem i upozorio na to Jelenka.^ Pre-brojivši momke, mladi

kapetan razabire kako i sad njegov Žarko ima pravo. I zapita vodiča:

- Gdje ti je momak? Još sinoć bio je s nama?

- Vaša milosti, spopali ga strahoviti bolovi u želucu i ostao je u krčmi u kojoj

smo jučer prespavali. Što sam mogao drugo nego da ga ostavim tamo.

Koliko god je Kušević nastojao prozrijeti vodiča, nije mogao u njemu pronaći

himbe. Njegovo je lice prijazno, ugodno, pogled i riječ odavaju iskrenost. I

opet je odredio da se put nastavi.

Prirodno, vodič je uvijek jahao prvi, a zatim Jelenko. A Žarko je uvijek na

strani gospodara. Kad su se uspinjali na brdo, Jelenko ga časak promatra i

upita:

- Žarko, sumnjaš li na tog vodiča? Zašto?

- Istina je, gospodaru, ne vjerujem tome čovjeku. Ne znam zašto, ali mrzio sam

ga već u Vranduku.

- Što bi mi mogao učiniti nažao? Vodi nas k Draženiću koji me je zvao na megdan.

Što može drugo nego me tamo odvesti?

- Zašto on ne ide ravnim putem? Zašto nas je vodio oko onog brda?

- Razumljivo je, mogao se zabuniti, tu ne može biti drugo jer Mu je Šatmari

naložio neka me dovede najkraćim putem Draženiću.

- Mislite da vas on, uistinu, čeka?

Jelenko se nasmije sumnjama vjernog momka:

- U svojoj odanosti prema meni već si djetinjast. Kako me ne

185

bi čekao, kad me je zvao da mu dođem na mač?

- Gospodaru, svi su govorili: otkud bi se ta kukavica usudila pozvati na mačeve

Kuševića? I baš njega kojemu nije dorastao? To su govorili u Vranduku i sad mi

to zvoni u glavi.

- Bilo bi i meni čudno, ali ne znaš o čemu se radi. Tamo čeka njegov primorski

rođak koji bi htio da se izmirimo. To silno iznenadi Žarka. Porumenio je od

jarosti.

- Zar biste se vi izmirili s njime? Ne, u to ne vjerujem.

- Dobro me poznaš, Žarko, kad ne vjeruješ u to. Ali on vjeruje da ću ja

pristati, a to je važno. Inače me ne bi zvao! Sigurno me čeka sa starim rođakom

svojeg oca, odličnim plemićem i još kojim od njih s juga da mene, mladog

Turopoljca, spreme u svoju mošnju. Misle me lijepim riječima i počastima

sklonuti da ne dignem mač protiv Draženića. A njemu treba izmirenje, htio bi se

ženiti.

- Zar mu je obećala Gordana - onu - onu - gospođicu Vilenu? - gotovo se prepao,

izgovorivši pred njim ime županove kćeri.

- Ništa mu nije obećala, krivo si čuo. Ona mu je samo naglasila da će pokušati

sklonuti gospođicu neka pođe za njega. Kad je on tražio megdan sa mnom, spremao

se u prosce Vojani i htio riješiti račune sa mnom. Bio je uvjeren: pristat ću na

pomirbu.

- No, ipak vas molim, recite što ćete kad vas stanu nagovarati na mir?

- Vratit ću mu sve ono što za nj u srcu nosim. Krenuli su nizbrdice i razgovor

je prekinut. Hitili su dalje, sve brže i brže. Onda vodič opet ulazi u gustu

šumu gdje se ne može tako brzo napredovati.

- Eto, opet nas vodi ovim putem - upozori Žarko - ima drugu namjeru? - upozorava

Žarko Jelenka. Jelenko opet pozove vodiča i pita:

- Zašto nas ne vodiš putem kojim možemo brzo naprijed?

- Vaša milosti, kad prijeđemo tu šumu, presjekli smo velik dio puta i

prištedjeli čitav jedan dan.

Ne može mu protusloviti. Nikad nije ovuda prolazio, dakle, ne zna puta.

Kad se vodič udaljio, Jelenko uputi svojeg pouzdanika:

- Okani se straha, Žarko. Kamo god me dovede, moj je mač spreman i nabrušen.

Nemam straha, a imam samo jednu želju: što prije stići na određeno mjesto.

- Zasjede se bojim, gospodaru.

- Kakve zasjede? Da navali na mene sa svojim vojnicima, sveže me i počini

zločin?

- Lako bi to bilo moguće.

- Još sam tu ja i moj mač i desetorica hrabrih mojih junaka. A onda je tu i

ženidba. Ako se Draženić kani vjenčati s bilo kojom djevojkom, ne može na sebe

navući grijeh zasjede, a ti znaš što bi mu to značilo. Svi znaju da sam baš od

njega pozvan na megdan. Tako lud opet nije da na sebe navuče prezir i sramotu.

Nije

186

li se dao zavarati od Gordane da se Hrvati žele s njime pomiriti? Eto, dakle, to

je sigurni dokaz da me vodič vodi pravim putem - na tu južnu putnu j>ostaju.

Naposljetku se Žarko pouzdao u razloge svojeg gospodara i prestao ga opominjati,

ali nije prestao paziti na vodiča.

Sad više nije razabrao ništa što bi dalo povoda kakvim sumnjama. Najzad se

umirio.

Hitili su naprijed, putovali sve dalje na jug.

Čim se je pojavila rijeka Kupa, znao je Jelenko da ide ravno prema jugu i

podvostručio žurbu. Unatoč opomeni vodiča, odlučio je nastaviti put noću, i ovaj

ga nije mogao odvratiti od nauma.

Stigli su do mlina. Već je pala noć. Vodič zaustavi povorku i priopći Jelenku:

- Ne možemo ovuda dalje noću. Rijeka je nabujala, uz nju vodi vrlo uski

puteljak, pitajte o tome, gospodine kapetane, i mlinara. , Ovdje moramo

prenoćiti.

- I konji i ljudi su jako umorni - primijeti Žarko. - Valja tu ostati, gospodaru

- ne može se noću dalje, pravo veli on.

Prvi put se Žarko složio s vodičem.

Među brdima, u toj guštari, izgledalo je tjeskobno, pa je nastojao svakako

odvratiti Jelenka od pomisli da se noću nastavi put.

Videći svoje ljude i konje izmučene, Kušević pristane.

Ušli su u dvorište mlina. Tu su uredili konje, nahranili ih i napojili, a zatim

svi založili i legli spavati.

Kad je sve duboko snivalo, vodič se izvukao iz kuhinje gdje je ležao sam i sišao

dolje u mlin.

U polutmini pojavi se čovjek, držeći u ruci malo svjetlo. Šapne:

- Čim sam opazio vašu povorku, zavukao sam se ovamo da me Kušević ne prepozna.

- Ionako je opazio da si putem nestao. Rekoh mu: zaboljele te u želucu. Dakle,

jesi li stigao Draženića?

- Sve je kako treba. Stigao sam ga, sve mu kazao kako se Kušević žuri, zato smo

putovali noću da bismo stigli prije.

- Draženić je već prešao u Zvečar?

- Jest, upravo jučer popodne.

- To je prava sreća. Taj prokleti kapetan žuri se, ispitivao je, počeo sumnjati

da ga ne vodim dobrim putem. Njegov sluga Žarko pratio me lisičjim pogledom. A

što dalje? Imaš kakvu poruku?

- Gospodin Lučić mi je jučer rekao neka ovdje ostanem i čekam i da mu smjesta

javim kad stigne Kušević k mlinu.

- Prerano smo došli, znam. Ti, dakle, moraš sutra u zoru odjuriti prije nego što

bi se Kušević probudio, ravno na Zvečar. Ali putuj ravno, uz obalu rijeke, da

budeš što prije tamo. Na mostu ćeš naći gospodina Nandora. Odavle do mosta ima

pol sata, a od niosta do Zvečara cijeli sat. Znaj, Kuševića nosi sam đavo, moraš

se strahovito žuriti. Sutra će ustati rano - pazi da te tko ne opazi.

- Neće me nitko zamijetiti. Odoh još prije nego zabijeli zora.

187

- Gledat ću da ga što dulje zadržim, neka što kasnije stigne k mostu.

Tiho su se sporazumjeli, dok je mlinar čekao u svojoj komorici momka za kojeg su

baš dobro platili konačište i jelo. Momak i vodič izašli su svaki za sebe iz

skrovišta.

Kad je momak stigao opet svome kućedomaćinu, naloži mu da ga probudi još prije

nego što svane dan.

* * *

Tek što su gasnule zvijezde i rub se brda na istoku malo zabijelio, vodičev je

momak bio na putu u Zvečar da javi Draženiću dolazak Jelenka Kuševića.

Žarko nije dobro spavao čitave noći. Nekoliko se puta probudio, a kad bi opet

zaspao, stadoše ga progoniti crni sni. Pred zoru mu se snilo da je ušao u gustu

maglu. U njoj razbire lik crnog konjanika. Prepoznaje Jelenka Kuševića. Goni

vranca, kadli najednom propada u hladnu rijeku, pada, topi se; opet diže i juri

dalje, pa opet propada. Onda nestane u močvari. Žarko uzalud nastoji izvući

gospodara iz propasti. Nestao je u nekoj strahovitoj kaljuži nad kojom leži

oblak magle. Žarko plače, jeca, doziva ga. Uzalud. Nestalo ga. A on je sam

samcat u toj strahovitoj pustinji. Ništa nema oko njega, već magla i magla.

Srce mu puca. I stenje, viče, zove, niotkud živa stvora.

Netko ga žestoko strese. Mladić skoči u polumraku.

- Što je tebi, Žarko? Zašto vičeš?

Prepoznao je glas Jelenka. Suze mu poteku. Uzme njegovu ruku i stade je ljubiti.

- Vi ste živi i zdravi! Strašan me je san progonio!

- Kakav si ti momak kad vjeruješ u sne?

- Kad biste znali. . . Ne, neću spominjati što sam sanjao. Strahovito je bilo!

- Vidiš da nije, tu sam, živ i zdrav. Čini se, još je duboka noć?

- Već je pri kraju, gospodaru - oglasi se neki momak. - Čuo sam topot konja,

netko je projahao kraj mlina.

- Onda je već blizu dan. Gle, drveni kapak je zatvoren? Tko je to učinio?

- Mi smo ga ostavili otvorenog, valjda je mlinar izvana zatvorio.

Otvoriše drvena vratašca na malom prozoru mlina. U sobu puhne svježi zrak. Kad

je Žarko pogledao van, već su se prve bijele sjene ukazivale na brdima.

- Još ste mogli otpočinuti, gospodaru - veli Žarko. - Danas ćete se već pobiti s

Draženićem, ne bi vam škodilo još malo sna.

- Ti si kriv što sam se tako rano probudio. No, sad hajde, nahranite i napojite

konje, uredite sedla i oružje, a mlinar neka nam smjesta spremi ognjište da

imamo topli zajutrak.

Ustali su. Momci odoše nahraniti konje, a Žarko probudi mlinara

188

j stade ložiti vatru. Vodič mu pomaže. Ljuti se na žurbu Jelenka Kuševića.

Nastoji što više odgoditi njihov polazak prema Zvečaru da bi tako njegov glasnik

više imao vremena stići onamo i javiti Draženiću da je Kušević već vrlo blizu.

Premda vodič pripovijeda Žarku kako bi trebalo što prije otići prema putnoj

postaji, nikako vatra neće gorjeti jer je donio drva polivena vodom i ljutio se

na mlin gdje nema ni suhog goriva. Naposljetku su skuhali kukuruznu kašu i

ispržili jaja.

Jelenko je izašao i nadzire posao. Vodič ga upućuje:

- Odavle je samo malo puta do Zvečara, dakle, bit ćemo brzo tamo. Dolazimo baš

na doručak.

Ako je tako blizu, onda se ne treba odviše žuriti - misli Jelenko Kušević i

strpljivo čeka dok se sve svrši.

Pošto je platio mlinaru za konak, uzjahali su konje i krenuli.

Vodič je sad jahao uz Jelenka Kuševića i stao mu pokazivati i razlagati što je

sve ovdje u ovim gorama. A zatim spomene Dra-ženića:

- Sigurno gospodin već nestrpljivo čeka.

- Bilo bi mi drago da me čeka spreman. Ne želim gubiti vrijeme.

- Kako dugo mislite ostati na putnoj postaji?

- Vrlo malo vremena - odgovori Jelenko. To osluškuje Žarko. Nije mu pravo što se

vodič stalno drži uz Kuševića, pa se utisne između njega i mladog gospodara.

- Čini mi se, ulazimo u neki mrki klanac. Tamo je vrlo tamno - opominje Žarko

svojega gospodara.

- U Bosni je bilo crnijih, dragi moj!

- Ali tamo nije tekla uz put rijeka i bili smo među svojima. Jelenko mu se

naruga:

- Valjda se ne bojiš da ćeš se utopiti?

Neprestano ima Žarko pred očima svoj san od prošle noći. Ipak ušuti. Ali vodič

primijeti:

- Doduše, voda je nabujala, ali tko se toga boji?

- S koje strane je postaja? - pita Jelenko.

- Onkraj rijeke - veli čovjek i pokazuje rukom smjer.

- Valjda ima most na toj stranputici?

- Naravno. Vrlo lijep, širok^ čvrst most.

- No, dakle, otkud u tebi, Žarko, odjednom tjeskoba?

- Nikakva tjeskoba - ljuti se momak - samo tajco velim.

Htio je mladić kazati gospodaru koliki nemir osjeća u duši, no taj se vodič ne

miče i ne može govoriti nasamu s Jelenkom.

Kad se put počeo sužavati, vodič prođe prvi, iza njega Jelenko, zatim Žarko.

Svi se ostali poredali za njima.

Jelenko pozorno promatra put kojim će ići, a Žarko ide stalno za njim. Njegov se

gospodar okrene i pita:

- Što ti je? Kao da se ljuljaš?

- Samo mi se magli. Progoni me san od ove noći - veli

189

poluglasno. To Jelenka razljuti:

- Vladaš se kao stara baba!

Ta ga primjedba otrijezni, to više što mu se vodič nasmiješio u lice i rekao

KuŠeviću:

- Vaša milosti, vaš čelovoda je vrlo slab momak.

- Ja? - vikne Žarko. - Ne bih vam želio da se sa mnom nađete ni na koplje, ni na

šake.

Brzo Jelenko požali što je Žarka osramotio pred tim čovjekom i opomene vodiča:

- Ni ja li to ne bih želio! Žarkove su ruke od gvozda!

I nastavi put. Žarko promatra vodiča pogledom mržnje.

Slijede ga svi u stopu. Jelenko ne može predmnijevati da bi ga ovaj mogao

odvesti kamo drugamo, osim onamo gdje ga čeka Dra-ženić. Ne mo?e se, dakle,

probudili u njegovoj duši ni sjenka sumnje. Ide nepoznatim krajem među granama,

uz obalu zelen kas toplave rijeke.

Nakon pola sata jahanja opazi Jelenko kroz grmlje na obali rijeke neke ljude.

- Gle. tamo vidim nekoliko konjanika. Tko su? - pita vodiča.

- Bit će da dolaze iz Zvećara. Netko putuje prema sjeveru.

- Je li tamo most? - opet će Jelenko.

- Da, baš tamo je most, malo iza lih ljudi. Žarko opazi kako su Jelenkove oči

zaigrale. Osjeća da je blizu svojem dušnianinu.

U SOBI NA ZVEČARU

Teški mukli udarci. Tutnji hodnik putne postaje.

Vilena se prene, digne glavu sa stola, smućeno gleda oko sebe.

Sjedi uz stol, odjevena u muško odijelo, čizme su na stolu. U sobi svjetlosl

dana . . .

I protrne. Bude joj jasno: prevelik umor i plač uljuljali je u san. Zaspala je,

čekajući prve sjene zore da neopažcno i nečujno iziđe iz sobe, baci se na sedlo

i sa svojom pratnjom ode na jug.

Sve joj je jasno. Naslonila se na stol i klonula u san.

Prestrašeno /uri oko sebe. Što će biti sada? Gordana leži u postelji u dubokom

snu. Tamo spava Cecilija. Brzo se djevojka digne. Još uvijek može pobjeći.

Poput tata. Šulja se k vratima da ih otvori i pobjegne . . .

Opet bučni štropot. Zastala je i sluša. Bit će, od toga se štropota probudila.

Odakle dolazi?

Naćuli uši. S one strane malih vrata nelko kuca ... To je iz Draženićeve sobe.

I biva to sve oštrije, netko udara po vratima pesnicom. Što li je to?

l”IO

Sa strahom gleda u Gordanu. Hoće li se probuditi? Eto, sad se trgla od tolike

huke. digla glavu i gleda oko sebe.

Spazivši Vilenu potpuno obučenu, mlada se žena brzo digne i sjedne na postelji.

Opet udaranje. To skrene njezine misli i sluh k malim vratima, ali pogled joj je

upravljen u Vilenu.

Gledaju se upitno. Ni jedna ne zna što to znači. Čekaju, l Cecilija se diže sa

svojeg ležaja i nijemom gestom pokazuje prema malim vratima.

Tjeskoba uhvati i Vilenu i Ceciljju. Gordana im da znak neka dođu k njoj. Odmah

se nađoše uz njezinu postelju, slušaju kucanje, lupanje, udaranje pesnicom.

Šapćući saopći Gordana ženama:

- Tamo je to, s onog kraja hodnika, a ne ovdje kod nas. To ih malo umiri. Već su

se pobojale: ona su dvojica s one strane načuli da u toj sobi netko spava i

zato kucaju i udaraju na

vrata.

Ali to se zbiva na onim vralirna što se otvaraju u hodnik. Šuteći upiru poglede

u Gordanu što sjedi u postelji raspletene kose, lijepa i rumena od sna.

Vilena i Cecilija još su se bliže primakle Gordani. Sve tri su jedno uho, jedan

dah i jedno pitanje:

"Tko to tamo lupa? Zašto?"

Onda netko stade dozivati:

- Plemeniti gospodine! Gospodaru! Otvarajle!

- Bude Draženića! - šapne Gordana. - Jest. njega bude. Ne mičite se, ne recite

ni riječi, dogodilo se bilo što ...

- Rekao je jučer Draženić: spavat će do podne - šapće Vilena. Onda netko vikne:

Otvarajte! Hitro! Opet lupanje na vratima,

- Vaša uzvišenosl, ne ljutite se, moram vas buditi, moram. Veoma je važno.

Opet ništa. Kao da su ona dvojica tamo u sobi zamrla. Onkraj vrata na hodniku

još jače lupaju i još glasnije zovu:

- Gospodaru! Hitno je! Probudite se! Veoma hitno! Mrmljanje, kletve. Budi se

netko kao nadražena zvijer. . . Gordana upozori Vilenu i Ceciliju neka ostanu

mirne i nepomične.

Kucanje i udaranje sve žešće. Iz sobe odjekne bijesni glas Lučića:

- Koji lo vrag vani udara?

- Glasnik?

- Otkud?

- Iz mlina.

Tišina . . . Onda Irka, poluglasno i zadahtano buđenje:

- Gospodine Draženiću, probudite se! Brzo. ustajte! Probudite se, glasnik je

ovdje.

Mrmljanje, onda kletva i bijesno pitanje u hrapavu glasu: - Zar je već podne?

Ili je večer kad me budiš, pseto?

191

- Ne znam, gospodaru, ali svjetlo je u sobi. Moram pustiti glasnika.

- Čijeg glasnika? - pita sneno.

- Odmah ću doznati.

Izvana se čuje ponizni glas kaštelana:

- Molim, ne zamjerite što vas moram buditi, uzvišeni gospodine, u ranu zoru.

Glasnik je silom htio do vas.

- Rana - zora? Što može to biti? U ranu zoru? Lučiću - što je to?

- Odmah ćemo vidjeti, gospodaru.

Razabire se otvaranje vrata, zatim opet isprike kaštelanove i grubi odgovor

Lučića:

- Dobro, dobro! Ostavite to, neka glasnik uđe. Vas sada ne trebamo.

Zalupila su vrata. Poluglasni, brzi i zadahtani govor nekog nepoznatog čovjeka.

Onda slijedi preneraženi Draženićev upit:

- Šta-a-a - veliš? Gdje?

- U mlinu je konačio!

- U mlinu? Ove noći. To nije istina.

- Gospodaru, vodič me je poslao još prije nego što je zadanilo neka vam smjesta

javim. Nije ga mogao zadržati putem, jurio je kao oblak, jedva ga je mogao

nagovoriti da u mlinu noći - htio je noću u Zvečar.

- Prokletstvo! Zar je sve izgubljeno? Lučiću, čuješ li?

- San vam je još u glavi, gospodaru. Probudite se pa ćete onda shvatiti.

- A ti si spavao, prokleto pseto! Spavao si, a on je već tu?!

- Nisam kriv što se on tako žuri, ali neće izbjeći. I ne može! Ja ću se smjesta

odjenuti. Evo, uzmite malo vina da se probudite. Dva-tri časa tišina, onda opet

Draženićevo pitanje:

- Čuješ li glasnice, danas su te poslali?

- Jest, danas prije zore.

- I već si tu? Kako si prošao oko šume tako brzo?

- Ne, nisam došao oko šume, ne bih bio dospio.

- Kako si onda jahao u Zvečar?

- Kraj rijeke, uskim putem uz guštaru, taj put vodi ravno ovamo. Za jedan sat

sam stigao.

- Uz obalu, uz šikaru? - vikne Draženić kao da ga je ta vijest silno

prestrašila.

- Da, uz obalu i šikaru, gospodaru - opetuje glasnika.

- I nisi pao - i dojahao si - bez neprilike?

- Preko brvi me je poveo gospodin Nandor i vodio me dalje, a pustio me tamo gdje

šikara prestaje.

- I lako si prošao?

- Vraga lako! Gospodin Nandor me je gurnuo u trnje, evo, kako sam poderao

odijelo. Reče mi da je tamo opasno, pa me je gurnuo u guštaru da ne bih stupio

na puteljak. Zato sam, eto, i stigao još za vremena, inače bi Kušević bio ovdje

prije mene, pa mi je

192

vodič rekao neka pođem ovim putem.

- Dobro, dobro. Idi u staju - reče Lučić. - Probudi kovača i reci mu neka me

čeka vani, odmah će sa mnom. Idi! Vrata su se zalupila. Netko sopće od bijesa.

- Proklete čizme - kune Lučić. - Mokre su i ne idu na noge. Draženić saspe

kletvu na kaštelana:

- Što je? Nisi razumio govor glasnika? Sve će propasti, sve, sve K A onda jao

svima! - reče Draženić povišenim glasom.

Gordana, Vilena i Cecilija stisle se, šuteći da ne bi otkrile svoju

prisutnost.

Opet se iz druge sobe razabira očajnički Draženićevi povici:

- Dakle, ništa nisi razumio kad sam pitao glasnika? Ništa?

- Slušao sam sve, gospodaru, i razumio - ne uzrujavajte se.

- Pamet ti još uvijek spava u tikvi? Sve je propalo!

- Ali gospodaru, ne može se dogoditi prije nego što ja budem

tamo . . .

- Uh, prokleta budalo! Jesi li čuo što veli glasnik? Prolazio je pokraj naše

zamke! Ako je pomaknuo travu ili granje? što onda? Opazit će se zasjeda,

zamijetit će se mačevi kroz lišće! Tamo je taj glasnik sve poremetio! Sve - sve!

Vilena i Gordana pogledima dojavljuju prepast nad onim što oni tamo

pripovijedaju. Nekog čekaju i spremaju mu zasjedu.

- Oni ne čekaju nas - šapne Gordana Vileni. Lučić se prepire s Draženićem.

Njegov je glas sada oštar i ne pokazuje se nimalo poniznim prema svojem

gospodaru.

- Sve vi shvaćate krivo zato što ste još pospani. Zar nije Nandor glasnika vodio

i. gurnuo ga u guštaru da mu se odijelo poderalo? Dakle, obilazio je zamku i

nije ništa dotaknuo. Nandor je dobro pazio. Siguran sam.

- Ne - on nije oprezan. Znaš kako smo nas dvojica sve to jučer pokrivali travom.

Idi brzo tamo! Prije nego što odeš u guštaru, pogledaj, točno sve: da nije trava

ili granje pomaknuto. Ako mačevi samo malo provire, svršeno je, opazit će tek

što se približi zasjedi.

- Nije glasnik ništa pokvario, neće ništa opaziti - jahat će i gledati samo pred

sebe da vidi postaju gdje ste vi, gledat će lijepu

okolicu!

- Vraga će on gledati okolicu dok zna da ga tu čekam ja. Pazit će on kamo mu

stupa konj, puteljak je uzan, gledat će baš u zemlju. Ako mu padne u oko da je

tamo ledina pomaknuta, a da je pod njom granje, zaustavit će se i pogledati.

Onda je sve svršeno. Mladić je trebao glasnika poslati okolo, iza šume. Tako smo

dogovorili.

- Utanačili jesmo, a da se toga držao i krenuo oko šume, ne bi stigao za

vremena. Ta vidite, od mlina do Zvečara nije dalek put.

- Stići će prije nego svršimo. Čekali smo ga tek pod noć ili sutra. Žuri se,

Kuševiću, pod moj mač!

193

13

Sjedeći u postelji, Gordana se gotovo skamenila. Njezino je lice

OORDANA XII

zrcalo zapanjenja. Bademaste oči široko rastvorene upiru se u Vilenu. Djevojka

se naslonila o rub postelje da ne padne. Čvrste su je uhvatile i pridržale ruke

mlade žene, a njezin šapat je opominje:

- Svladajte se! ...

Bijela Gordanina ruka čvrsto stisne usne Vileni jer se čini: krik-nut će.

- Ne odajte nas, Vilena!

I sakuplja svu svoju snagu da se održi i zadobije nad sobom vlast. Ostala je

uprta u postelju, sasvim blizu Gordani. Skupljene obrve i stisnuti zubi pokazuju

koliko se muči da bi nadvladala samu sebe. Plave oči zure u mala vrata kroz koja

dopiru do njih riječi iz druge sobe.

Tamo ne prestaje prepirka iz koje se-mogu zamijetiti samo Draže-nićeve

rasplamsale riječi nad Lučićem, hrapavim i nejasnim glasom.

- Moraš ići tamo! Jesi li čuo? Gdje je igla i žeravica? Ništa nisi spremio?!

- Sve će to donijeti kovač.

Riječi igla i žeravica kao da su opekle Vilenu. Trznula se. Ni Gordana nije

ostala mirna. Pred očima joj je plastično uskrsnula slika neke žeravice i

ubojite igle. To, dakle, znači mučenje?

Dok joj-je to pitanje preletjelo mislima, pogled joj budno pazi na Vilenu. Sve

više se djevojka ruši prema njoj kao da je ostavlja snaga. Obim rukama Gordana

pridržava njezino tijelo i šapće joj u uho:

- Sad valja izdržati sve što god ćemo još čuti. Samo o vašoj snazi ovisi da

ostanemo nezamijećene.

S one strane viče i kune Draženić. Kroz vrata dopre do njih samo jedna izreka:

- Ako promašimo, poubijat ću vas sve do jednoga! I tebe! Idi kamo te šaljem!

Čini se: Lučić se zbog nečeg približio k malim vratima i tamo nešto gura pred

sobom. U sobi se čuje štropot kao da je kaštelan nešto povukao da se zaštiti od

Draženića, jer je njegov glas bjesomučan, prijeteći i odaje spremnost da navali

na kaštelana:

- Bojiš se? Zagradio si se? Već sada slutiš da će sve biti promašeno? Ubit ću te

na mjestu, zadaviti kao živinu!

Ljutite kletve sipa Draženić oko sebe, prijeti okrutno, a onda se očito

približio kaštelanu, jer se ženama čini da ga čuju mnogo bliže nego prije:

- Sunce ti tvoje! Slutim da je glasnik tamo nešto pobrkao - sve u meni nešto

govori: pokvarili su ono što smo mi tako divno pripravili. Nitko drugi nije

mogao tamo ni okom ni skokom kad su naši na straži. Njih dvojica su morali nešto

učiniti, to meni nešto govori, razumiješ li? Sad sam, eto, trezniji, a ipak

osjećam što i prije: Kušević će opaziti sve, ako je glasnik samo malo razrovao

ledinu.

- A da je uistinu tako, zar bi Kušević mogao naslutiti što je tamo?

Ljutito se izdere Draženić na kaštelana:

- I ti misliš da Kušević ne zna što je firentinska zasjeda?

194

Kao da je oštrica zavitlala nad Gordanom i Vilenom. Vilena je poklekla na

koljeno, čvrsto se upire.

"Firentinska zasjeda!"

Dvije riječi zaustavile su Vileni dah. Cecilija, premda ne zna što je to,

prislonila se k djevojci da je podupre svojim snažnim tijelom. Sve su tri žene

smotane u klupko nijema užasa.

- Zašto se ti braniš otići onamo? To hoću da znam! Izgleda mi: već unaprijed

želiš sa sebe svaliti odgovornost - vikne s one strane Draženić razdraženim

glasom.

- Ako idem najprije pokraj obale da ogledam zasjedu, može se dogoditi da mi

Kušević dođe baš u susret sa sjevera. A što će biti od toga? Opazit će me, a

onda zar mislite da će mi poletjeti u naručaj kao dragom prijatelju? Ne, on će

se zaustaviti, pričekati me ili će njegovom dušom proći slutnje: gdje je Lučić,

tu nešto nije na pravu mjestu!

- Kakvi su to izgovori, Lučiću? Kakvo okolišavanje? Reci radije:

neću da vam služim ...

- Otrijeznite se, ako vam je do toga da uspijemo? Čujte: ako izgubim vremena

neću dospjeti natrag u onaj uski prodor što sam ga prosjekao kroz guštaru. Ako

pak naočigled Kuševića uđem u grmlje, neće on nastaviti jahanje pokraj grmlja

gdje sam se ja sakrio. Bit će mu jasno: tamo spremam zasjedu. Jeste li sada

shvatili zašto ne mogu gubiti vrijeme?

- Jao, prokletstvo, zašto se tako požurio? Što mu je na umu?

- Dajte da se požurim i ja vjerujte: on će juriti puteljkom kao strijela i pasti

ravno u zasjede - i tada, eto, mi ćemo ga imati u svojim šakama!

- Onda radi što znaš? Hajde idi! Izađi, budalo, što se skrivaš - neću te ubiti.

Žuri se, trči, trči.

- Jedno tražim od vas prije nego izađem - naglasi Lučić. - Gospodine Draženiću,

ne dođite na sastanak s Kuševićem! Kovač i ja pokrit ćemo se vizirom da ne zna

tko ga je oslijepio.

Tri žene s one strane nalikuju kipu užasa. Nijedna njihova kretnja ne odaje

znaka života. Strepnja ih je ukočila.

A s one strane Draženićev kaštelan nastavlja nagovarati svojega gospodara neka

ga posluša:

- Promislite trijezno, nije li dosta saznanje da Jelenko ide po svijetu slijep?

Još biste mu htjeli otkriti da ste to učinili vi? Hoćete li da vas ostavi

Vilena, a Gordana protiv vas nahuška Hrvate? Vaša ženidba i banska čast, sve će

to, propasti. Ako vas Hrvati uhvate, nećete živ preko granice Hrvatske. I u

Budimu ćete izgubiti- svoj ugled. Poslušajte me, ako se nećete kajati do smrti.

Tišina . . . Nema odgovora. Kao da su obojica propali u zemlju. Prolazi čas,

drugi i treći. Čuje se mračni hrapavi glas:

- Dobro! Odričem se slatkog užitka! Odričem se! ...

- Najpametnija odluka koju ste ikada izrekli. A sad, hoćete U me pustiti da se

mirno odjenem? Ne kanite me ubiti? - Izađi! Brzo se odijevaj!

195

13 *

- Mogao sam već biti gotov.

- Zakasnit ćeš, je li? - viče razdraženi mladić.

- Još ima dosta vremena. A vi se žurite na ledinu pred kuću i zovite ljude.

Recite: očekujete protivnika na mač. Brzo se odjenite.

- Evo, već se oblačim.

Štropot odaje kako je Lučić nešto gurnuo pred sobom.

- Bit ću odmah na djelu.

Gordana, Vilena i Cecilija podigoše blijeda lica. Gordana položi prst na usta u

znak Vileni i njezinoj gazdarici da ne govore ni šapatom.

Shvaćaju njezinu nijemu zapovijed i slušaju. Vilenin pogled, pun užasa, zuri u

Gordanu. Čim su Draženić i Lučić opet stali govoriti, Gordana šapne Vileni:

- Sad moramo čekati dok Lučić i on izađu!

NA MOSTU

Kroz bijeli dan spušta sunce tople zrake na svježu ledinu pokraj zelenkastomodre

Kupe uz koju kreće Jelenko s pratnjom. Vodič ide prvi, iza njega Kušević, zatim

Žarko, a ostali ih slijede.

Mladi kapetan neprestano prigovara vodiču. Put mu je predug. Onda kroz drveće

spazi neke ljude što se vrzu oko svojih konja i nešto živo raspravljaju.

- Eno, tamo je most! - javi vodič. - Ondje iza onih stabala. Još ga ne možemo

vidjeti.

- Kakvi su to ljudi? - pita Jelenko.

- Sigurno putnici koji su došli do Zvečara pa idu ovim, najkraćim putem, da

stignu brže na sjever.

- Hajde, hajde, žurimo se! - nestrpljivo će Jelenko. Ne može naprijed, put je

širok samo za jednog jahača.

Prošli su ispod stabala i našli se okom u oko s petoricom ljudi. Jedni su

uzjahali, dok se neki bradati bavi oko svojeg konja.

- Dobro jutro! Što radite tu? Zašto ste šuštali? - pita ih vodič.

Čovjek, obrastao bradom, okrene se prema Jelenku Kuševiću. Vodič je odmah

prepoznao Nandora. Zna zašto je tu, a ovaj se čini da ga nikad nije vidio.

Promatra njihovo odijelo da bi prosudio kakva su staleža. Jelenkova plemićka

odora mu pokazuje tko je tu gospodar pa dolazi bliže i pozdravi.

- Vi ste putnici? - pita Jelenko.

- Jest, idemo prema Zagrebu. Ja sam trgovac i nosim, evo, u vrećama robu na

sajmove.

- Gdje ste prenoćili?

- U Zvečaru, plemeniti gospodine.

- Ima li tamo još putnika? - Ispituje Jelenko ne bi li čuo što o Draženiću.

196

- Jest, ima, a još ih očekuju.

- Tamo su primorski velikaši?

- Ne, oni još nisu stigli, ali ima neki velikaš iz Budima, pratnja mu je

odjevena kraljevski.

- Kako mu je ime?

- Ne znam, plemeniti gospodine.

- Je li mlad, lijep, crne kose i tamnih očiju?

- Jest, baš takav, vidio sam ga na ledini pred kućom kako vježba u mačevanju.

Mora biti visoki gospodin, svi su mu do crne zemlje pokorni. Vele, čeka nekog

slavnog viteza s kojim će se pobiti, pa neprestano kune, nestrpljiv je što još

nije stigao. Momci vele: vitez neće ni doći.

- Varaju se, dolazi i doći će! - oštro naglasi Jelenko. I Ijutito se okrene

prema vodiču:

- Jesi li čuo? Čeka me već dugo. Sam đavao te je vodio ovakvim putem gdje se ne

može brzo jahati.

- Gospodine kapetane, da smo išli glavnom cestom, tada biste putovali dva tjedna

dulje i gospodin bi se Draženić vratio natrag.

- Hajdemo! - tjera Jelenko vodiča.

- Put je uzan, ne možemo dvojica jahati uporedo - upozoriti vodič. - Ja ću prvi.

- Kuda? - pita bradati vrlo začuđeno.

- U Zvečar! - okosi se na njega vodič. - Kud bi drugamo mogli tim puteljkom?

- Neće vam biti baš lako prijeko rijeke.

- Što vi to velite? Zašto ne bi bilo lako? - okosi se vodič na bradatog

tobožnjeg trgovca. - Pametnjaković ste vi!

- Čemu se vi derete na mene? Ja sam trgovac, ali kad vas opominjem na nepriliku,

mogli biste ljepše govoriti sa mnom!

- Kakvu nepriliku? - upada Jelenko. - Recite meni kad je vodič grubijan. O

kakvoj to rekoste neprilici?

- Vama ću rado odgovoriti, plemeniti gospodine. Tamo, vidite, iza onog grmlja

kojim je obrasla obala Kupe bio je most. . .

- Bio? Sad ga nema? - upita Kušević i mrko osine vodiča.

- Jest, mosta nema . . .

- Kako ste mogli ovamo iz Zvečara, ako nema mosta? - pita Jelenko.

- Tamo je bio most, vidio sam ga i prolazio stotine puta - tobože se ljuti

vodič.

- Pogledajte, plemeniti gospodine - predloži Nandor uljudno Kuševiću. - Dođite,

pokazat ću vam.

Svi idu naprijed, dok je bradati ostavio svojega konja, svezavši ga za stablo.

Kad su obašli visoko grmlje, puče pred njima nemili vidik.

Mostu ni traga. S jedne i s druge strane obale razrovana zemlja. Očito - tu je

bio most. Ostale su preko rijeke položene tri debele daske, očito ostaci mosta

tvore široku prostranu brv.

To Jelenko odmah primijeti.

197

- Ove tri goleme daske dosta su široke i jake da se može prijeći preko rijeke. I

vi ste tako prešli?

- Da, prešli smo - odgovori Nandor.

- Da može se - veli Žarko, - ne budu li se konji plašili.

- Neće se plašiti - upada bradati - ako prelazite onako kao što smo to učinili

mi.

- Kako ste prelazili? - pita Jelenko.

- Vodio sam konja za uzde, preko brvi, moj konj ide za mnom kud ga vodim, pozna

moju riječ i moju ruku, zato sam ga lako proveo, a tako su učinili i moji momci.

Sigurno ste dobar prijatelj svojem konju, plemeniti gospodine, moći ćete ga

prevesti bez ikakve pogibelji, naravno, polagano i oprezno.

- Moj konj i ja vrlo se dobro znamo - odgovori Jelenko i potapše konja po vratu.

- Ali što se, do vraga, dogodilo s tim mostom? - pita vodič.

- Dok sam bio tu posljednji put, još je bio čvrst i jak!

Bradati s prezirom okrene glavu od vodiča i gleda Jelenka:

- Na Zvečaru su mi rekli da je most uništila oluja što je prije nekoliko dana

ovdje haračila. Takve se oluje ovdje već davno ne sjećaju. Iza mlina na brani

nakupilo se toliko vode da je brana pukla i voda kao potok navalila na most,

preplavila i odnijela debla mosta, samo su tri ostala, najteža i najdeblja.

Odlučio sam pokušati ovim putem jer bih morao stići na sjever bar dva tjedna

kasnije.

- Ako vam se žuri, plemeniti gospodine kapetane, onda možemo preko brvi, ili ako

se ipak predomislite ... Jelenko prezirno pogleda vodiča:

- Zašto bih se predomislio. Što ti pod tim misliš?

- Možda se plašite da vam se konj ne bi spotaknuo i pao u rijeku. A pješke vam

ne bi bilo tako blizu do Zvečara. Ipak je tamo čitav sat jahanja ovim putem.

- Brbljaš koješta. Već sam rekao da ćemo prijeći.

- Do đavola, baš je to glupo što nam je bujica odnijela most

- ljuti se vodič. Svejedno će nas i to zadržati da ne možemo brzo preko mosta.

- Neće zadržati - veli Jelenko. Smjesta idemo. Sunce je već dosta visoko - meni

je hitno, još se danas vraćam natrag.

- Još danas, gospodine kapetane? - pita vodič u čudu. - Onda vas moram opet

voditi natrag?

- Sad je najvažnije da što brže stignem kako bih umirio gospodina Draženića.

Hajdemo!

Nandor se spremao ponudi da će pomoći:

- Evo, pokazat ću vam kako smo se mi zaštitili da nam se brv ne bi pomakla.

Bradati zovne svoje momke. Daske su bile dosta razmaknute jedna od druge. Odmah

su njegovi sišli s konja, dohitili i primili se posla. I on s njima radi oko

brvi, s najvećim marom, određuje, zapovijeda, iskušava da se ne bi daske

odmicale ili omakle. Dotle Žarko šapće Jelenku:

198

- Ipak bi bilo bolje, gospodaru, da idemo okolo - makar stigli kasno na postaju.

- Kad su ovi trgovci mogli preko, zašto ne bih i ja? Čitavim me putem goni

nestrpljenje da se jednom sastanem s tim lupežom. Ne da mi usnuti, ni živjeti.

- Vidim, gospodaru, iako mi ništa ne kazujete, ipak sve znam, zato i ne pazite

oko sebe.

- Zar nas nije vodič doveo ipak tamo kamo smo imali doći, na postaju? A ovi

ljudi vele: donle je samo sat jahanja.

- Istina, doveo nas je, dakako, ali njegovo vladanje ipak mi nije dalo mira.

Nešto mi je sumnjiv . . .

- Sumnjaš ti, Žarko, na sve i svakoga tko god mi se približi.

- Da vam pravo kažem, istina je. Sumnjam. Uvijek mislim: svatko nosi u ruci

skriven bodež da vam ga zarine u prsa. Dok je taj Draženić na životu, dotle ću

se bojati za vas.

- Žarko ponizuješ me kad se bojiš za mene.

- Kad mu stanete mačem oko u oko, onda se mogu bojati samo za njega, ali ja se

bojim zasjede. Gdje je blizu Draženić, kao da iz svakog grma, iz svakog panja,

viri neki zloduh što ga je tamo postavio da za vama sikće zlo i nevolju.

- Puna ti je glava utvara, momče. To ne dolazi od slabosti nego od tvoje

privrženosti prema meni. Zato ti i ne zamjeram. Eno, vidiš što radi taj trgovac?

Kako je lijepo složio daske jednu uz drugu. Sad nema pogibelji: dobro je to

uredio.

Dok to govori, bradati je opet stao na brv, temeljito je stresao da pokaže kako

je čvrsta, a dvojica njegovih momaka kleče s jedne i s druge strane, držeći drvo

da se ne pomakne.

- Tako smo, eto, mi dobro prešli - veli Nandor. - Bit će vam lako - i pogleda

Jelenka Kuševića.

- Zar bismo mnogo zakasnili da idemo natrag glavnom cestom? - pita Žarko,

zahvaćen strahom kojemu ne zna razloga, ali mu se ne može oteti.

- Zar ću biti manje odvažan od tog trgovca? Stid te bilo kad me nagovaraš na to,

i da znam da bih morao pješice do Zvečara, i onda ću ići preko - razumiješ li?!

Sve ga pali u prsima, u glavi mu gori, osjeća se kao crn oblak pun strijela. Ne

može dulje čekati da se nađe s onom nemani. Ništa ga ne može zadržati.

- Istina je, oni su prešli preko, ali njihovi su konji mirni i umorni od puta,

sretni da mogu klipsati, a vaš vranac kao da je tek danas izjahao iz staje.

- Odvest ću svojeg vranca preko, kao da je most milju širok. I uhvati konja i

približi se brvi. Vodič se uzvrpoljio oko Jelenka:

- Baš je neprilika za putnike takav razrušeni most. Što bi bilo da je to u noći?

Vidite, plemeniti gospodine, da smo išli sinoć kako ste htjeli i da nismo

prenoćili u mlinu - zlo po nas!

- Rekli su mi na Zvečaru: čim stignu primorski knezovi, odmah

199

će sagraditi novi most. Ima tu dosta stabala da naprave novi i još ljepši most

nego što je bio ovaj - veli Nandor.

Započeli su prelaziti preko brvi.

Svi su ustuknuli pred mladim kapetanom koji već vodi svojeg konja.

Bradati se čovjek sagnuo k svojim momcima što drže brv pa glasno i žestoko

zapovijeda:

- Pazite, držite čvrsto!

Jelenko stupi na brv. onda se okrene postrance i stade tapkati svojeg konja po

vratu i govoriti mu riječi kojima ga je umirivao i umiljavao mu se. Govori mu

nježno i vabi ga, a konj polagano stupa za njim, korak po korak, a svaki taj

korak prate pogledi svih onih što su na obali. Žarko i njegovi momci netremice _

paze hoće li konj mirno proći, a da ne osjeti nesigurno tlo pod nogama i duboku

deruću rijeku. Jelenko pak čitavim svojim bićem nastoji zadržati konja u miru i

sigurnosti, podsjećajući ga riječima i rukom da mu je gospodar blizu, pa se nema

čega bojati. I dok je tako pozornost onih na obali uperena na Kuševića, a

njegova je opet sasvim izgubljena u vrancu kojega vodi, nitko se ne obazire na

one što su poklekli na obali i čvrsto drže ostatak mosta. Nitko ne gleda kako se

oni sporazumijevaju jedva zamjetljivim pogledima, kako se bradati sagnuo k onoj

dvojici, onda uhvatio pogledom Kuševića, a desnicom teško debelo drvo.

Gospodar i konj stigli su na sredinu prijelaza. Jelenko sve nježnije gladi

njegov^ vrat i vabi ga sve toplijim riječima. Pozornost njegovih momaka i Žarkov

strah dosegnuše vrhunac.

Hrabro i odvažno, bez ikakve smetnje, slijedi vranac svojega gospodara i već su

sasvim blizu druge obale.

Još prelazi laki drhtaj srcima Kuševićevih momaka. Jelenko se okrene i spazi da

je već stigao blizu druge obale.

Polagano stupi na tlo. Konj korača za njim mirno i pouzdano. I životinja je

osjetila da je stupila na čvrstu zemlju.

Momci odahnuše. Žarko klikne. S poklikom uporedo pljusne voda rijeke.

Tamo gdje su klečala dvojica momaka bradatog trgovca, skliznule su se tri debele

daske mosta u rijeku ispod ruku onih koji su ih držali. I tamo gdje stoji

Jelenko na obali omakle se daske i nestale u rijeci.

Pljusak od pada u vodu trgne ih sve. I Žarka i njegove momke i preko obale

Jelenka Kuševića. I zure u vodu u kojoj je nestalo prijelaza.

Vodič koji stoji blizu strahovito prokune. Žarko viče:

- Što ste to učinili? Zašto niste nama prepustili da mi sami držimo prijelaz?

Sad ne možemo ni mi prijeći preko! K vragu i takva pomoć!

Putujući trgovac ljutilo pogleda Žarka pa će žestoko:

- Pazite se vi, drski mladiću! Umjesto da mi zahvalite što sam izdržao do kraja

i teškom mukom spasio život vašem gospodaru, vi

200

još grdite? Pazite se!

- Ima pravo! Da se ta brv srušila samo malo prije, pao bi gospodin Kušević s

konjem u dubinu - primijeti vodič.

- Crna, nezahvalna budalo! - viče bradati čovjek - kunete i psujete što smo

pomogli plemenitom gospodinu. Je li?

Sav zažaren od bijesa, viče sada bradati preko Jelenku Kuševiću:

- Gospodine plemeniti, kad ste bili na polovici brvi osjetio sam da će se

odroniti zemlja, ali sam upotrijebio svu snagu da se daske ne omaknu prije nego

što vi stupite na obalu. A ovaj vaš momak nepristojno i nepošteno viče na mene,

dok sam ja učinio sve da vam spasim život. Da nisam to učinio, ne bi vas više

bilo ovdje!

Žarku je stala riječ u grlu. Zar taj čovjek ima pravo? Držao je, istina, teške

balvane sa svojim momcima, jest, ali nije ga pratio pogledom jer je odviše pazio

na svojega gospodara i njegov prijelaz s konjem tamo na drugu obalu. Dakle, ne

zna kako se to dogodilo, ali mu se čini da moraju biti krivi oni koji su držali

brv i nametnuli se svojom pomoći.

"Da, taj je čovjek, uistinu, nastojao pomoći, jer prije nego što je pošao

Jelenko na most, on je sa svojim momcima tako čvrsto stisnuo drvo uz drvo da je

mogao s konjem lako prolaziti. Sad mu spočitava da nije zahvalan, jer da su se

prije daske omaknule, Jelenko bi se s konjem utopio u rijeci".

Tako shvaća i sam Jelenko. Nitko nije vidio što su oni tamo radili i kako su u

pravi čas spustili balvane u vodu, vrlo spretno, da to nije mogao opaziti nitko

od onih koji su svu svoju pažnju obratili Kuševićevu prijelazu preko Kupe.

Slušajući kako bradati optužuje Žarka, Jelenko mu dovikne:

- Nemojte se ljutiti, moj je četovođa odviše zabrinut za mene i zato nije ni

opazio koliko ste mi pomogli. Oprostite mu, a od mene neka vam bude hvala.

Naplatit ću vas drage volje za vašu uslugu, ali sad ne možete preko rijeke.

- Ne, plemeniti gospodine, ne tražim nikakvu naplatu. Putnici moraju jedni

drugima pomoći, pa bili tko mu drago. A naplatu ne primam, premda sam samo

trgovac. Sad ćete biti prisiljeni da sami krenete u Zvečar, a vaša pratnja mora

natrag. Pokazat ću joj drugi, ali mnogo dulji put kojim će stići na postaju.

Dobroćudnim glasom govori čovjek preko rijeke Jelenku Kuševiću. Čini se, htio bi

mu na sve moguće načine pomoći. Jelenko veli:

- Sad nema druge, moraju okrenuti, a kojim ću putem ja? Ovim uskim puteljkom?

- Jest, ide ravno uz obalu i šikaru.

Držeći svog konja, Jelenko pogleda pred sobom uski puteljak.

- Zar čitav put do Zvečara nema nikakvih drugih puteljaka

da ne bih skrenuo?

- Ne, plemeniti gospodine, nema. Stalno će vam biti s desne strane rijeka, a s

lijeve guštara. Od ovog mosta do postaje trebat će možda sat jahanja, a zatim

dolazite na čistinu. Tamo je vrlo lijepa duga zidana zgrada. Sigurno će biti

pred zgradom putnici koji, možda,

201

danas putuju dalje, pa i onaj bogati Budimac što čeka svojeg takmaca na maču.

- Veseli me što je tako blizu. Još bi me više veselilo da ga nađem odmah

spremna.

- Plemeniti gospodine, valjda niste vi onaj kojega čeka taj mladi Budimac?

- Možda i jesam! Zato mi se tako žuri.

- Oho, vaša milosti, vi ste, dakle, slavni junak o kome je on govorio - čudi se

tobože Nandor.

Čeka on znak koji mu je odredio Lučić i zato nastoji još više zadržati Jelenka.

Ovaj se nasmije:

- Ne stidim se svojega imena, niti -se bojim stupiti okom u oko plemenitom

gospodinu koji me čeka. No, sad je dosta. Idem!

Negdje daleko čulo se trubiti u lovački rog. Svi su se okrenuli prema jugu.

- Putnici se dozivaju - razlaže Nandor Jelenku. - Sad možete mirno naprijed . .

.

Glas roga javlja Nandoru da je Lučić n& mjestu iza šikare i čeka svoju žrtvu.

- Čuješ li, vodiču - odredi Kušević preko rijeke - povedi moju pratnju natrag i

uputi je cestom kojom putuju primorski velikaši na Zvečar.

- Gospodaru, vele, trebat će dva dana dok dođemo do vas u Zvečar - tuži se

Žarko.

- I nećeš tamo. Čim svršim s Draženićem svoje račune, odmah krećem cestom tebi u

susret.

- Idemo, dakle, zajedno - veli Nandor Žarku pa zovne svoje momke.

Žarko se okrene k Jelenku i vikne preko rijeke:

- Sretno vam bilo, gospodaru!

- Do viđenja! - odgovori Jelenko i brzo se uspne na konja.

Žarko stoji kao ukopan. Srce mu se najednom grčevito stislo. Proplakao bi, vikao

za gospodarom. Slika crnog sna izmiljila je sada preda nj kao gotov čin. Ne može

skinuti pogled s Jelenka koji potjera najbržim kasom. I ne osvrće se više natrag

k njemu. A on ne može za njim. Da je barem mogao još on prijeći preko brvi pa da

se onda srušila u rijeku! Sad bi bio tamo s Kuševićem.

Vjerni momak predan je očaju. Odano mu srce strepi dok gleda kako mu gospodar

tjera konja. Osjeća kao da gar nikad neće više vidjeti - tamo će negdje utopiti

se kao što mu je to prikazao san . . .

- Hajdemo! - upozori ga vodič. - Put je dug.

Nevoljko uzjaha Žarko konja, dok Nandor gleda za Kuševićem i smije se u sebi:

"Samo juri, juri! Ograđen si na sve strane - ne možeš drugamo, već ravno u

zasjedu".

202

S one strane guštare već je stigao s putne postaje Lučić i dao Nandoru znak

trubljom, a zatim pokazuje kovaču:

- Ovdje se pokrij. Kad Kušević padne u dubinu, vikni mi: "Gotovo je!" Pazi, ja

ću biti gore na ovom drvetu. Odanle mogu vidjeti samo daleko, zasjedu mi zastire

šikara. Dakle, moraš me obavijestiti čim se strovali.

- Učinit ću. A što s loncem u kojem je žeravica?

- Pazi da ne utrne. Gdje ti je igla? Čovjek povuče iz njedra dugu tanku šipku.

- Turi šiljak u žeravicu.

- Previše će se ugrijati, gospodaru, ruka mi neće biti sigurna, a on će se

otimati, prokleto je jak.

- Svezat ćemo ga da se ne može maknuti.

- Valjat će se.

- Neće, prikovat ću ga. Ako misliš da bi se igla ipak previše ugrijala, daj je

meni. Čim ti dadeš znak, odmah ću je baciti u žeravicu, ugrijat će se dok ga

dignemo i dovučemo ovamo.

- Ako ne umre na mačevima.

- Spretan jahač uspet će se na sedlu kad osjeti kako pada. Uostalom, glavno je

da pod njime konj padne na mačeve, jer onda jahač ne može dalje i pada nam u

šake. No, ni on ne može proći bez ozljede.

- Ako ostane zdrav, skočit će na vas, kaštelane.

- A ovo? Udarit ću ga u desnicu bodežom dok će se još koprcati u jami.

Kovač se progura kroz uski prolaz u grmlju što ga je jučer prokrčio Lučić. U

blizini puta, kojim ima proći Jelenko, sjedne na zemlju iza gustog grmlja. Sve

je spremno.

Gore na stablu pazi Lučić da bi vidio kad će Jelenko u blizinu

zasjede.

Najednom ugleda jahača.

- Eno ga! Juri! Juri, kao da mu sam Draženić tjera konja!

- Je li blizu? - pita kovač.

- Ni pola sata mu ne treba dok obiđe zavoje i stigne do svoje posljednje postaje

koju smo mu jučer iskopali.

- Skrene li drugamo?

- Nema drugog puta ni lijevo ni desno - jedino bi mogao letjeti, a krila mu još

nisu ponarasla! Sad još možeš malo ustati da ti noge ne utrnu. A kad se

približi, čučni i gledaj desno!

* * *

Tri su žene u svojoj sobi čule kako je Draženićev glasnik ponovo došao javiti

Lučiću da su konji spremni, kako je Lučić istrčao, a Draženić ostao sam. Onda je

nastala tišina. U tom se času Vilena istrgla Gordani i potrčala k vratima na

hodnik. To prouzroči štropot - i već je na malim vratima što vode u Draženićevu

sobu netko lupao.

203

- Tko je? - žestoko pita Draženić.

Otkrivene su! Gordana daje znak Ceciliji neka šuti, a Vileni da ostane na

mjestu.

Unatoč tome Vilena ne može ostati mirna, učini još korak naprijed i uhvati zasun

na hodniku. Gordana je očajna - skoči s postelje i potrči k njoj da je zaustavi.

S one strane čuje se vika:

- Kaštelan! Gdje je kaštelan! Neka odmah dođe! Trka nečijih koraka. Gordana

iskoristi Draženićevu viku i šapne Vileni:

- Idete mu u šake, Vilena!

- Prije svega treba spasiti Jelenka!

- Neće nam to uspjeti. Sazna li Draženić da smo sve čule - zatvorit će nas,

svezati, spriječiti našu pomoć.

- Vikat ćemo, Gordana, u pomoć - da svi čuju!

- Šutite! Draženić će dozvati svoju pratnju i obje će nas zatočiti u ovoj sobi.

Tko će nama ženama vjerovati? On će reći da smo luđakinje, a onda Jelenku nema

spasa.

Svaka riječ otkriva Vileni novu pogibelj. Sve to može izvesti Draženić - a ipak

. . .

- Mora se pomoći mojem drugu - veli tiho.

- Baš zato šutite i čekajte. . .

Sad je preko opet mir i tišina. Gordana prestane šaptati. Hitri koraci objavili

su dolazak kaštelana. Zatim grubi povik u drugoj sobi.

- Tko je u toj prostoriji kraj moje sobe?

- Nitko, uzvišeni gospodine, nitko - odgovara kaštelan.

- Čuo sam nekakav štropot, kao da se nešto gibalo.

- Oh, uzvišeni gospodine, možda se srušila kakva škrinjica ili kutija. Ili je

netko koračao hodnikom. Plemeniti gospodine, već sam jučer rekao: nema tamo

nikoga - nemam razloga lagati.

- To ne velim, samo sam mislio da je netko ušao tamo da štogod uzme iz sobe, a

ja sam tu raspravljao sa svojim kaštelanom o tajnama mojega blaga . . .

- U tu sobu ne bi nitko mogao ulaziti dok velikaši ne stignu i ne otvore je. Baš

se danas o podne nadam njihovu dolasku - veli kaštelan.

- Znajte, mogao bih narediti svojim momcima da silom otvore vrata.

- Meni to gospoda velikaši ne bi smjeli zamjeriti, a zapravo će danas o podne

biti ovdje . . .

- Tko vam to veli? Glasnik nije mogao stići?

- Kneginja Frankopanka poslala je po brzoteči raznih jela još jučer u večer za

današnji objed. I ona će biti svakog časa ovdje.

Gordana ne zna jesu li kaštelanove izjave istinite. Više joj se čini: čovjek se

boji Draženića i govori zato da ne bi silom dao otvoriti vrata. Opet se čuje

njegov glas:

- Pomozite mi obući čizme - a onda ću pogledati tamo u

204

izbicu, sigurno ima prozor.

- I-ma - reče kaštelan - Ima prozor - opetuje vrlo glasno. I bude tišina. Očito

se čovjek prestrašio, ali odmah nastavi govoriti:

- Ne znam zašto bih vašoj milosti govorio laži. Kad bi tamo netko bio, rekao

bih: jest imam ondje putnike. A zapravo je ta soba uvjek puna svega i svačega i

prozor su zatrpali škrinjama. No, izvolite sarflo pogledati, vidjet ćete izvana.

U tom trenutku tri su žene uperile pogled k prozoru. Očito se kaštelan nada da

su stanovnici te sobe sve čuli i nešto će učiniti.

Hitro razmišlja Gordana. Htjela se brzo odjenuti i pohititi na dvorište k svojim

plemićima. Vilena skrene k prozoru i ogleda ga. Gordani je jasno što kani i

pobrza k njoj.

Djevojka je tako omršavila da će se moći provući kroz otvor. U to nema sumnje.

- Došao sam na postaju da čekam svoju vjerenicu - čuje se tamo oštri Draženićev

glas. - Moja je vjerenica banova nećakinja - razumijete li? Ne bojim se

velikaša, ako stoput dođu. Pomozite mi navući čizme! Idem, da vidim što je tamo.

Vilenino lice je prozirno, oči pune užasa. Sad će kriknuti. Gordana je umiruje i

pomaže joj uspeti se na prozor.

Nježno mršavo tijelo rinulo se u okvir.

- Pazite, polako! - šapće Gordana. - Naši sigurno već čekaju u suši spremni za

put. Recite Greguriću neka odmah pohiti puteljkom prema mostu što vodi k mlinu i

tamo istraže zasjedu. Neka Jelenka obavijeste što brže.

- Znam, znam - odgovara tiho i provuče se kroz okvir prozora.

- Vizir na lice, Vilena! - šapne Gordana kad je djevojka već izvukla iz otvora

svoje tijelo.

Stupila je na zemlju i potrčala stražnjim dvorištem.

Brzo povuče Gordana drvene kapke na prozor pa ga iznutra zatvori. Kroz pukotinu

ulazi nešto svjetlosti.

- Brzo, moju odoru! - šapće Ceciliji.

Stala se odjevati vrlo brzo i vrlo oprezno, dok tamo preko još uvijek

razgovaraju.

- Ah, vaša milosti! - kliče s one strane kaštelan. - Koliko će se veseliti

primorski velikaši kad saznaju da pod svojim krovom imaju tako odlična

gospodina. Da sam jučer znao, sigurno bih vam otvorio sobu kojeg velikaša. Bojim

se, izgrdit će me što to nisam učinio. Zašto mi niste jučer rekli da ćete biti

banov rođak?

- Nisam htio da me putnici slave. Sad se moram boriti, pozvao sam na mač nekog

hrvatskog plemića, moram ga dočekati. Prije ženidbe mora svaki vitez iskupiti

svoje časne račune.

- Oh, vi ćete se pobiti?

- Ako taj dođe kako sam ga pozvao. Eto, javio mi je danas glasnik: plemić je

obećao doći, a hoće li, to je pitanje.

- Hoće li vaša milost objedovati s velikašicama koje će prispjeti

205

o podne ili posebno - najednom ubaci kaštelan.

Na to nema odgovora. Dolazak tih gospođa iz Primorja nikako ne ide u račun

Draženiću.

Tako nagađa Gordana jer je Draženić odgovorio tek nakon duge stanke:

- Možda bi mi muževi zamjerili, na mene su ljubomorni svi muškarci. Sam ću jesti

sa svojim kaštelanom. A što hoće ove žene ovdje?

- Uvijek dolaze u susret muževima kad se vraćaju nakon duga izbivanja. A sad su

bili dugo na bojnom polju.

- Mogle bi još malo pričekati. Moja vjerenica će se ljutiti kad dozna da su tu

bile i neke žene. Jesu li<- lijepe i mlade?

- Samo mlade i lijepe dolaze u susret muževima. Zato imaju ovdje preko u toj

izbici svoje lijepe haljine, pa se onda kite i odijevaju da se što više dopadnu

muževima.

"Taj kaštelan nije budala - misli u sebi Gordana. - Sve to on govori da bi

Draženića odvratio od toga da prodre u ovu sobu".

Opet malo tišina, onda progovri Draženić:

- Sigurno je netko u onoj sobi pripremao njihova odijela dok sam ovdje govorio

sa svojim kaštelanom? Tko je to bio?

- Ne može nitko u onu izbu! Ključevi su u gospođa! Ni meni ih nisu ostavile.

- Onda se tamo nešto moralo srušiti - veli Draženić. - Pogledat ću kroz prozor.

Dajte mi haljetak.

Gordana pokaže Ceciliji da joj pomogne dići neku škrinju. I kad su tamo opet

razgovarali, a Draženić zaštropotao mačem, jer je udarao o pod, Gordana i

Cecilija digoše škrinju s unutrašnje strane. Tako su prekrile cijeli prostor da

se ni kroz pukotine nije ništa vidjelo.

Onda su od vrata začule buku.

Očito je kaštelan to radio u strahu da bi upozorio stanovnike sobe. Gordana se

povuče s Cecilijom u kut. Hodnikom su odzvanjali koraci. Neka je ruka čvrsto

udarila po vratima sobe da bi ih otvorila.

- Zaključali su ih velikaši i njihove žene - uvjerava kaštelan

Draženića na hodniku. x,~

Zatim su koraci iz hodnika nestali, a odmah zatim čuli su se glasovi izvana,

ispod prozora. Cecilija se prepadne:

- Ako na dvorištu opazi Vilenu?

- U muškom odijelu i viziru ne može je prepoznati, a sigurno se već davno prije

sklonula tamo u suši uz našu pratnju.

To Ceciliju smiri. Netko izvana dira vratašca prozora. . . .Onda tišina, a zatim

Draženićev glas:

- Vidim kroz pukotinu, nešto je unutra drveno. Dakle, uistinu su škrinje?

- Milostivi gospodine, vrlo mi je žao što mi ne vjerujete.

- Ne mislim da lažete, nego čovjek nikad ne zna kakav mu slučaj može biti na

štetu. Ne želim da tko sazna za moje blago za

206

kojim svima rastu zazubice. Zato se bojim da je tko čuo. No, sad vidim, prevario

sam se - nema tamo nikoga.

- Vaš zajutrak vas čeka, milostivi gospodine, ohladit će se - izvolite -

poslužit ću vas.

- Dobro, idemo a zatim zovnite na ledinu putnike, vježbat ću svoj mač!

Kaštelanu bude toplije u duši. Zaledio se od straha, osobito kad je čuo da

Jpjemić ima biti banov rođak, a ona dvojica sa starom ženom još nisu izašla i

otputovala.

Odmah kaštelan povede Draženića u malu velikašku blagovaonicu, a zatim ide po

jelo. Putem otrči do Gordaninih vrata, zakuca i opomene je:

- Žurite se otputovati, gospodine!

- Odmah, ovog časa - odgovori ona. - Pazite da Budimac ne izađe na dvorište.

- Ne mičem se od njega. Samo se požurite. I opet je otrčao da podvori Draženića.

- Sad brzo - reče Gordana. - Zapalite svjetlost, ne smijemo otvoriti prozore,

moram se čestito odjenuti,

Napokon se može oblačiti brzo, na mareći za štropot.

- Sirota Vilena! - uzdahne Cecilija, pomažući Gordani navlačiti hlače i čizme. -

Kako se zaprepastila za Jelenka!

- Ljubi ga?

- Poriče. Ali znam: u vrućici ga je spominjala. A u Turopolju nije mogla spavati

kad je saznala da će vjenčati Vojanu.

- Radi toga je pobjegla u samostan?

- Dala bih odsjeći glavu. A sama je kriva. Mogla ga je imati ona, a sad on ljubi

svoju vjerenicu. Oh, kako se sporo oblači muško odijelo - nestrpljivo će žena.

- Vilena je sigurno već poslala moje plemiće da traže zasjedu. Ne bojim se da

bih zakasnila.

- Kakav vrag u tome čovjeku! Tako nešto počiniti.

- Uhvatiti čovjeka i oslijepiti. Valjalo bi zatući zvijer.

- Najprije moramo spriječiti nesreću, a zatim ćemo obračunati s Draženićem -

veli Gordana. - Prisilit će Draženića da se bije s Jelenkom, a onda mu nema

pomoći.

- Uvijek ste govorili, plemenita gospođo: taj zlotvor mora dočekati svoju kaznu.

- I dočekat će je.

- Još danas, zar ne?

- Nadam se.

Uzela je plašt da prekrije svoju pojavu. Spuštao se do poda. Zatim gustom mrežom

skupi kosu navrh tjemena i navuče kacigu na glavu, a vizirom pokrije lice.

- Nitko na svijetu ne bi mogao u vama naslutiti ženu - veli Cecilija. - I držite

se uspravno, odlučno i čvrsto - kao pravi vitez. Vilena se ne zna tako držati, a

ne zna ni nositi oko pojasa mač kao vi.

207

- Ništa ne čini, glavno da mač visi desno. Svi se boje kad zvekeću korice. Nitko

se ne usuđuje blizu. No, sad je sve gotovo, ja idem prva, a vi me slijedite brzo

i tiho, pa ravno u sušu gdje su naši momci.

Sve ono što je Gordana čula u ovo kratko vrijeme s one strane malih vrata

žestoko ju je potreslo. Teška pogibelj što prijeti Jelenku Kuševiću svu ju je

zaokupila. Ipak, zapriječiti tu nesreću, smatra lakom zadaćom, a čim Jelenka

upozore na zasjedu, on će je obići. Zatim će ona sakupiti sve što je živo na

postaji i baciti Draženiću u lice kako je postupao himbeno. Svima kani

razotkriti što je sve slušala s one strane u svojoj sobi, kako je htio Jelenka

uhvatiti zasjedom i uništiti mu vid. Zasjeda je najveća sramota, zasjeda je

najpodliji čin. I u Budimu će to uništiti Draženiću ugled. Ni tamo ne mogu

zažmuriti pred takvom podlom sramotom koja se smatra nedostojnom svakog plemića.

"Čekaj, lupežu, sad te imam, svršit ću s tobom u jednom mahu. Proglasit ću sve

javno na ledini svim plemićima, a onda neka Jelenko Kušević s tobom učini što ga

volja. Ništa neće biti premalo, a sve bi moglo biti preblago što bi ti dosudio".

Gordana izvuče mač iz korica i još ga jednom ogleda. Želi da bude spremna na

sve.

Tada otvori vrata i promotri hodnik.

Nigdje nikoga. Dakle, može lako pohititi u dvorište. Još je iza Cecilije

zaključala vrata i spremila ključ.

Začas je u dvorištu. Ogleda se. Pred zgradom nema nikoga. Pred drugom sušom

opazi svoju pratnju. Ide k njima. Gregurić joj izađe u susret. Ona se prepane:

- Što je? Zar vi ovdje?

- Čekamo vas, plemenita gospođo.

- Niste otišli k mlinu da potražite zasjedu?

- Kakvu zasjedu?

- Zasjedu za Kuševića!

- Vaša milosti, ništa ne znam o tome. Zgrozila se, ogledala, zadrhtala:

- A Vilena, Vilena vam nije rekla?

- Ništa nije rekla.

- Izašla je kroz prozor, niste je vidjeli?

- Jest, sama je dotrčala i uzela konja jednome od naših momaka.

- I nije vam rekla da idete tražiti zasjedu?

- Nije ništa rekla . . .

- Čovječe, poslala sam vam poruku po njoj!

- Nije me ni oslovila, samo je rekla momku: "Daj mi konja, želim projahati!"

Gordana zatvori oči. Zamaglilo joj se ... Prestravljeni usklik vine joj se ispod

vizira:

- Konja amo! . . .

Gregurić dovede osedlana sivca.

- Hitro svi na konje! Svi za mnom. Brzo, svaki je čas dra-

208

gocjen! - zapovjedi ona.

Mladi se plemić okrene i izrekne daljnje zapovijedi.

Svi su skočili na sedla, već od rana jutra čekaju spremni za odlazak u Zagreb.

Gordana se digne na sedlo poput dječaka i krene.

Svi hite za njom.

Gordana tjera konja, skrene niz obalu Kupe. Nitko od njezine pratnje ne^zna što

je tako goni naprijed . . .

A tamo daleko pred njom, iza zavoja, goni svojega konja Vilena.

Kad je u sobi slušala Draženića kako se svađi s Lučićem o zasjedi i kad je čula

spomenuti Jelenka, pada joj u duši odluka kao žarka iskra munje. Ni časa nije

promišljala. Odluka je bila djelo jednog daha, jednog kucaja srca. Na časove je

tamo u sobi strava pomutila njezine misli i oslabila tijelo, ali srce je kucalo

burno, živo, i snažno govorilo.

Osramoćena, slomljena, izmučena djevojka osjetila je u srcu glas što zapovijeda,

goni, vodi je naprijed bez razmišljanja.

U njoj je bila zapovijed srca, zapovijed ljubavi, beznadne, dovijeka pokopane.

Provukla se kroz prozor, zatražila konja, ni časa ne bi mogla povjeriti ni

jednome od onih plemića da traže jezovitu jamu u kojoj se mora uhvatiti njezin

Jelenko. Oni bi odviše oprezno išli naprijed. A tu oprezu nema mjesta.

I trkom pojuri putem prema mlinu.

Poznavala je taj put i obalu Kupe. Ne bi mogla zalutati kad samo jedan puteljak

vodi do mosta, tamo prema mlinu gdje je zasjeda.

Puteljak zaokreće uz vijugavu rijeku.

Puna ushita tjera konja.

Srce joj dršće, oči su joj ukočeno uperene naprijed. Istražuje pred sobom ledinu

što se proteže beskonačno. Ledina, ništa nego ledina.

Gdje bi mogla biti ta zasjeda? Čula je tamo u sobi: iskopali su je između mosta

i Zvečara. No, gdje? Gdje?

Dršćući traži. Ne vidi ništa.

Pred njom ledina, desno šikara, lijevo plavozelenkasta rijeka.

Zar nije dobro čula?

Možda zasjeda nije tu?

- Ne, nije se prevarila. Govorili su o zasjedi prije nego što su spomenuli ime

onoga koji ima u nju pasti, dakle, mirno je mogla čuti da je iskopana uz guštaru

. . .

14 o

209

Ne može misliti, dršće joj srce, grudi trepću, čitavo tijelo na sedlu tek je

drhtavi prut. Misli se okreću sad amo, sad tamo, smućena je. poluluda.

ORDANA XII

Čini joj se: pred očima joj titraju modri plamičci kao ono kad je bila u

vrućici.

Zasjeda mora biti između obale i šikare. Tu je tako uzan prostor, a nigdje

ništa? Zelena ledina - za koju se boji Draženić da ju je glasnik pomaknuo?

Ili je to iza onog zavoja? Kad bi samo što brže mogla stići naprijed!

Zavoj joj smeta, ne može pred sobom vidjeti daleko.

Rijeka neprestano vijuga, a zdesna joj šikara zatvara vidik.

Izlazi iza jednog zavoja, pred njom kratki put, opet prelazi u novi zavoj. Na

rubu puteljka s desne strane kao od prirode postavljeni zid.

Oh, naprijed! Naprijed! Munjevito!

U guštari pozorno motri Lučić smjerom prema sjeveru odakle mora doći Jelenko.

Preko šikare ga ne može razabrati. Puteljak kraj obale zastire mu grmlje. Ipak

će vidjeti glavu Jelenka kad se približi zasjedi. I još više se popeo na drvo da

bi svakako već unaprijed, barem nekih tristo koračaja, opazio svoju žrtvu.

Najednom mu nešto zabijeli pred očima, kao da je na klobuku bijelo pero. Jest,

to može biti samo on, koji sa sjevera jaši prema jugu. Trgnuo se i osjetio kako

na čitavom tijelu dršće. Sam se prestrašio, ne od zločina, nego od straha da ne

počini pogrešku. Da mu ne uspije, morao bi se ubiti ili pobjeći glavom bez

obzira da nikad više ne dođe na oči Draženiću. Polagano se spušta niz stablo.

Uto se okrene prema Zvečaru. Tamo je vidik nešto više otvoren. Čvrsto se uhvati

za granu i zirne prema jugu. Noga mu se skliznula, jedva se zadržao. Neka mu

zima preletjela dušom.

"Jesam li lud ili još uvijek pijan od jučer"?

Upre vid, muči se da bi se uvjerio: to je samo neka utvara . . . Popeo se više,

zuri na jug. I dah mu je zastao u prsima - strava ga obuzela. Jao, tamo s juga

tjera konja jahač ravno prema zasjedi, sad, u tako ranu zoru ... S one strane

Zvečara neki je đavo pojahao puteljkom što vodi k mostu. Neki putnik? A njegovi

momci su ga pustili? Straža njegova! Kune, dašće, silazi s drveta i trči prema

kovaču što sjedi u grmlju, pa zuri kroz lišće prema rijeci, čekajući Kuševića sa

sjevera.

Trči Lučić prema njemu i doziva. Kovač skoči. U šikari kaštelan viče:

- Zar ne čuješ, ne vidiš, netko dolazi s juga?

- Ništa ne čujem i ne vidim na jug kad pazim na sjever.

- Prokletstvo! Brzo pred onoga što juri iz Zvečara. Reci mu da ne može ovuda,

voda je podrovala putove, odronit će se zemlja, zgrabi mu konja i zaustavi ga.

- Zar da se izvučem iz šikare? Vidjet će me Kušević.

- On je još daleko! Idi! Hitro, trči onome u susret, što više možeš zaustavi ga.

Obojica su mukom odgrtali grmlje da se kovač provuče iz šikare.

- Idem, evo, idem.

210

Stupio je na puteljak. Iza njega u grmlju skriveni Lučić pita:

- Vidiš li tamo s juga nekog konjanika?

- Vidim, goni konja baš ovamo . . .

- Zaustavi ga, makar ga srušio sa sedla.

Još je mnogo stotina koračaja udaljen od njega. Ide mu u susret da izvrši

zapovijed svojega gospodara.

"Što se, do vraga, toliko Lučić raspuhao?" - misli on. - "Lako je zaustaviti

jahača kad mu kažeš da je put pogibeljan".

U brzoj trci opazi Vilena čovjeka. Kao da je iskočio iz zemlje na taj uski

puteljak. Ide prema njoj. Sad je digao ruku i stade mahati.

Sasvim instinktivno shvatila je djevojka: ovaj je kani zaustaviti. To je sigurno

taj kovač o kojem je govorio Draženić s Lučićem. Tu čekaju Jelenka Kuševića.

Ova je misao potakne na čin koji ne bi nikada mogla smisliti u potpuno mirnom

stanju. Ljevicom čvrsto uhvati uzde na konju, a desnicom se lati laganog mača

što je opasan oko njezina struka i bez kojeg ne bi mogla izaći u muškom odijelu.

Cilj je njezina oka samo taj čovjek što joj domahuje i viče:

- Stanite! Stanite! Ne može se ovuda!

"Ah, znam, čekaš Jelenka u zasjedi, razbojnice. Znam, ne može se ovuda . . .

Može se, mora se! Može . . ."

Desnica joj zgrabi držak oružja. Zjenica se usjekla u čovjeka, a mamuze u tijelo

konja. Čvrsto je stisla mač. Čovjek je stao postrance, pružio ruke da dočeka

njezina konja i kako bi uhvatio za hamove da ga zaustavi. Njegova je namjera

Vileni bjelodana i od toga zahvati je želja sebi prokrči put silom.

"Promašim li, taj će me zaustaviti i Jelenko je izgubljen".

Munjevitom brzinom otkriva joj misao smrtnu opasnost za njezina ljubljenog. I

slabe joj ruke u tom času zadobiše jakost.

Kovač joj dolazi sve bliže. Ljudeskara širokih ramena stoji kao pećina o koju će

ona udariti i zaustaviti se bespomoćno.

"Ako zaustavi mene, Jelenko pada".

U duhu gleda kako je naletio na zasjedu i nestao u dubini. Slika joj ulazi u

kosti, u mišice, i stvara od nje junaka, diva.

Kovač je stao i pružio ruke za konjem i uhvatio uzde. Jednim zamahom udari ga

mač u rame. Čovjek krikne. Drugi i treći put udara mač: kovač pada na zemlju.

Ona radosno potjera konja naprijed. Ljevicom čvrsto drži uzde koje joj leže na

putu. A konj skače, preskakuje, juri.

Iz šikare gleda to Lučić. Tko je taj ludi vitez pokriven vizirom? Zašto je

udario kovača? Žuri mu se na sjever ili nešto zna?

Kune Lučić i nebo i zemlju. Što da radi? Istrčati pred jahača koji ludo zamahuje

mačem - ne, to ne može, ali mora zaustaviti tog luđaka. Mora. I povuče Lučić

oružje. Probosti će jahaču konja. I skriva se u zasjedi. Ispruženom oštricom

čeka pobješnjelog plemića što juri kao da je poludio. Samo mu može probosti

konja, i to je sigurno, tome ne može izbjeći.

14 * 211

Konj mora proći pokraj njega i proburazit će mu čitavo tijelo. Jahač pada na

zemlju u njegove šake i zasjeda je spašena, otvorena za Jelenka Kuševića.

Krika i vika potrese Lučića i trgne se. Mač mu padne na zemlju. Iza sjevernog

zavoja poskakali su jahači kao đavoli iz pakla. Jedan za drugim, i kao da lete

baš za ovim mladićem. I viču i dozivaju:

- Stani! Stanite!

- Stanite, evo i nas u pomoć!

Krikovi padaju iza Vilene. Lučić je poražen. Jahači su u modrim odorama.

>>O, prokleto sve na svijetu! Turopoljci! To su Turopoljci" - šapće Lučić i

studen mu se sklizne o hrptenicu. Zaljuljala se pod njim zemlja. I on stade

trčati kroz guštaru glavom bez obzira.

Krikovi padaju iza Vilene. Viče Gordana, viču i plemići. Raza-biru da bi morali

zaustaviti djevojku koja je tako strahovitim trkom pojurila naprijed. Ali se ona

ne zaustavlja. Kao da se njezin konj prestrašio od tih povika i dade se u

nedostiživu trku.

Onkraj šikare Lučić čeka. Sluša. Tada se malo popne na drvo da bi vidio što je

tamo.

Trista mu đavola! Zar je tu netko došao u pomoć Jelenku? Tko bi mogao znati

namjeru koju je on donio sa sobom u Zvečar? Zar ih je Nandor iznevjerio?

Kupajući se u znoju straha, siđe Lučić opet s drva i bježi u šumu. Zaustavlja

se. Bez daha čeka ne bi li što čuo. Osjeća: sve je propalo. Sad treba samo

spasiti živu glavu.

A s one strane uz obalu Kupe padaju povici za Vilenom, povici straha i užasa.

Uzalud! Djevojka je zabola ostruge u konja, a on poskakuje divlje jureći

naprijed.

Crna slutnja sapinje Gordaninu dušu.

Srlja li ona svjesno u smrt? I stade opet vikati, dozivati je.

A djevojka je u groznici. Pred očima joj sve gubi oblike - sve leti uz nju

munjevitom brzinom, kao da je šikara počela letjeti, stabla su izašla s

korijenom iz zemlje i lete zrakom.

Sve se uzgibalo, sve odletjelo, a njezin konj juri naprijed i naprijed. Ne

osjeća ništa, samo sapinje uzde i još uvijek maše oružjem.

Konj skokne uvis ... i spusti se ... zemlja se rastvorila . . . pada u dubinu .

. .

Tresak o nešto tvrdo - vrisak konja . . . Njoj se čini da je lupila glavom o

nešto tvrdo. Zazvečalo je.

Nešto je zadrlo u njezin vrat . . . Pod njom se propinje konj. Neki krik zamre

joj u uhu. Još osjeća miris zemlje . . . dubinu . . . Zar zasjeda spremljena

njemu? Spašen je .... spašen!

Sve je sivo, misli blijede, srce prestaje kucati. U njezinoj duši nastaje mir,

tišina, mrak . . . Ništa više . . . Kraj . . .

Očajnički odjekuju povici iz Gordaninih usta. Naočigled njoj i plemićima, u

udaljenosti od dvjesto koračaja, propao je konj s Vilenom u dubinu. Drhtava

zebnja obuze mladu ženu. Zna što je firentinska zasjeda. Tri su mača na dnu

drškom zarinuta u zemlju, oštricom

212

okrenuti prema gore. Na te oštrice pala je Vilena. Bilo je očito: nije se u

sedlu podigla, dakle, pala je svom snagom na te oštrice. Izgubljena je,

izgubljena! Svi su se mačevi zarinuli u mlado tijelo. Kao da je to” snašlo

Gordanu. Muka je spopala. U zasjedi će naći mlado tijelo iz kojeg su oštrice

firentinske zasjede izagnale dušu.

Stigla je k zasjedi. Konj se propinje, jezovito odjekuje vrištanje ranjene

životinje. Jahačica daje znakove života. /- - Polako je dignite! - Gordana

se spusti na koljena i sagne glavu da bi opazila barem neku kretnju koja bi

odavala da nesretna djevojka diše.

Plemići su obišli zasjedu, gurajući se u šikaru da Vilenu dignu s jedne i druge

strane.

- Pazite, ne vucite je k sebi, dignite je uvis. Još ćete dublje zadrti oštrice u

njeno tijelo. Ne vucite je, svu će je izrezati oštrice, samo gore uvis!

Sama pomaže. Dižu je polagano, oprezno.

Položili su je na obalu uz zamku. Krv prska uvis.

Jedan od najstarijih plemića prignuo se bliže, podignuo Vileni vizir i reče:

- Tu ne može više nitko pomoći. Mač joj je prerezao žilu na vratu. Gledajte.

Zgrozila se Gordana, zadrhtala i zastenjala:

- Ona je svoju zabludu iskupila životom! - Brže, brže, dajte mi nešto da

zaustavim taj strahoviti slap krvi. Ponesimo je na putnu postaju. Samo brže,

moramo kazniti ubojicu! Ljudi, nikome ni riječi tko se krije u ovoj odori. Inače

nam krivac izmakne! Sad moram misliti samo na kaznu!

Krv im štrca u lice i prolijeva se po travi oko nje. Gordana zaveže Vileni vrat

svojim pojasom. Najači od plemića uspne se u sedlo opet.

- Dajte mi je. Žurite se!

I on okrene prema Zvečaru. Nekoliko plemića ide za njime, a druge okupi Gordana.

- Smjesta izvadite mačeve iz zasjede. Idite prema mostu, odavle bi morao doći

Jelenko Kušević.

- Naš Jelenko - plemenita gospođo? Što bi on radio ovdje?

- Ne pitajte, nego poslušajte što rekoh. Pazite da ne bi u brzom jahanju pao.

Ali ne kažite mu ni riječi o Vileni, jeste li razumjeli? Samo recite: neki je

plemić pao u zasjedu namijenjenu njemu. I ništa više. Neka se požuri u Zvečar k

meni, a da ni pred kime ne spomene moje ime. Želim da uhvatimo krivca. To ćemo

postići samo onda ako budete šutjeli.

- Da, plemenita gospođo, reći ćemo što zapovijedate.

- Dovedite Jelenka ravno na postaju u sobu Stjepka Brodarica.

Gordana uzjaha konja da što prije stigne natrag. Plemići pobrzali naprijed da

zaustave Jelenka još u potrebnoj daljini od zamke u koju je imao pasti.

Iza prvog sjevernog zavoja bane jahač, zadahtan, u najbržem

213

kasu. Digoše klobuke i stadoše vikati:

- Jelenko! Jelenko! Stani!

Nije se mogao odmah zaustaviti u prebrzom jahanju. Kad je usporio trku, čudi se.

Zaustavljaju ga ljudi i spominju njegovo ime! Prepozna odoru turopoljskih momaka

u banderiju. Njegovi Turopoljci, tu na jugu, tako daleko? Zar je Draženić možda

Turopoljce pozvao na svoj megdan s njime? Sad mu pada na um. Gordana je pošla na

put u Veneciju. Valjda nije ovdje na postaji? I nešto mu bude neprilično. Ako bi

tu bila Vilena?

I zaustavi konja. Pred njim stoje Turopoljci.

- Jelenko, siđi s konja, dalje ne možeš jahati.

- Kako, zašto? Otkud vi mene zaustavljate ovdje, drugovi moji?

Stoje pred njim, gledaju ga značajno. U dvije godine, što ga nisu vidjeli, nije

se promijenila ni jedna crta njegova lica, samo je put crnija, crte su dublje,

ozbiljnije, muževnije, mršav je, a ipak kao od čelika. Skočivši s konja na

čvrste noge, uspravan i jak, pruža im ruke:

- Drugovi dragi, zašto me zaustavljate?

- Zato jer ne možeš dalje jahati.

- Zar je i tamo kakav most razjurila oluja?

- Ne, nikakav most nije razjurila oluja već je nečija zločinačka ruka iskopala

zasjedu.

- Zasjedu? Kome?

- Tebi, Jelenko.

Gleda ih, skuplja obrve i zažmiri:

- Meni zasjedu ovdje? Tko?

- To ćemo čuti na postaji. Sad brzo idemo - preko zasjede . . . Zjenice mladiću

zatitrale, sijevnule, kroz duge trepavice zuri u drugove kao da mu misli nešto

dojavljuju.

- Draženić se imao pobiti sa mnom!

- On te zvao ovamo?

- Da, on me je zvao da sa mnom uredi račune prije nego što se oženi. Recite

kakav je to put?

- Ovim putem idu svi oni kojima se jako žuri na postaju u Zvečar sa sjevera ili

s juga na sjever. Ovim putem malo tko prolazi.

"Vodič, moj vodič!" - misli Jelenko.

Pred sobom vidi Žarka, sluša njegove sumnjičave opomene. Nešto je, dakle, ipak

bilo u tom grdnom snu o kojem je govorio Žarko, brinući se za svojega gospodara.

- Gdje je ta zasjeda, pokažite je!

- Evo, dođi s nama. Baš zato smo pošli da te zaustavimo i upozorimo. I žuri se,

čekaju te drugovi i prijatelji na Zvečaru.

Pošao je s njima. Jedan od plemića vodio je konja^ Zamalo su došli do zamke.

Preneraženo zuri Jelenko Kušević u-jarugu u kojoj je trebao biti uhvaćen ili

možda usmrćen. I spazivši mrtvu životinju koja je nosila nekog jahača, prepane

se:

- Što je to? Zar je konj pao u zasjedu i meni spasio život? A jahač? Vidim

nečije sedlo!

214

- Da, neki je mladi plemić jahao ovim putem i pao u zasjedu koja je bila sva

pokrivena granjem.

Neka čudna zebnja zahvati Jelenka. Spopade ga nemili osjećaj. Ne usuđuje se

pitati tko je taj mladi vitez koji je pao u zamku pripremljenu za nj. I šuti,

nijemo gleda i zuri preda se. Najednom usklikne sav izvan sebe.

- Oh, drugovi moji, tu je sve krvavo - zar je netko ranjen radi merie?^

- Jest - neki plemić.

- Nije ni slutio, inače ne bi sigurno pojahao ovuda, ali mi ne znamo ništa

potanko. Njegova pratnja digla ga je i ponijela.

- Kamo? Gdje?

- Odnijeli su ga na postaju Zvečar.

- Smjesta mi pokažite gdje je to.

- Put te vodi ravno onamo uz ovu rijeku i šikaru, kad najednom baneš na čistinu.

Tamo je velika zgrada gdje se dulje vremena odmaraju primorski velikaši -

pričaju mu samo zato da ih ne bi što pitao.

Ništa ne veli Jelenko. Još jednom pogleda zamku. S ove strane sve je krvavo.

Protrnuo je i okrenuo glavu:

- Dajte mi konja, želim što prije stići na postaju. I njegovi su drugovi prešli

oko zasjede.

- To je bila firentinska zasjeda, zar ne? - pita Jelenko muklo.

- Doznat ćeš sve na postaji.

* * *

S južne strane velike zgrade putne postaje na čistinu skupili se putnici oko

Draženića. Dao ih je pozvati po kaštelanu da promatraju kako vježba mačem.

Odjeven je u skupocjenu odoru od baršuna i svile. Korice mača i držak oružja

blistaju od dragog kamenja. Sva mu se haljina ljeska. Draženić stoji u sredini,

njemu nasuprot četo-vođa iz njegove pratnje. Uzeo ga je da s njime vježba jer je

mnogo manje vješt maču od gospodara, a on želi zablještiti putnike svojim

umijećem. Putnike ipak više zanimaju skupocjena odora i blistavi dragulji nego

vještina oružja.

Svakog časa Draženić zaustavlja vježbu i pripovijeda ljudima kako će danas

popodne ili predvečer stići u Zvečar njegov protivnik s kojim je urekao boj. Ali

im ne veli imena niti ga oni pitaju. Trgovce zanima tkanina, roba i drago

kamenje, pa čak i podrugljivo promatraju mladića što se razmahuje, hvali, nameće

svojom ljepotom, sjajem haljina i oružja.

Često se on uzbuđeno ogledava. Čeka glasnika ili Lučića da mu javi: sve je

svršeno. Opet je zaustavio vježbu i ogledao se prema sjeveru. Nigdje nikoga. Sto

dalje, sve je nestrpljiviji. Katkad ga obiđe crna slutnja.

215

- "Da ipak nije taj lupež, glasnik, s Nandorom nešto učinio na toj zamci?"

A onda zaključi raspaljen u sebi:

"Ako Kušević ne padne danas u zasjedu, gurnut ću u nju Lučića i sve njih redom."

Kune u duši, razmahuje se mačem kao da bi htio sasjeći sve oko sebe. Tada

dovikne svojim momcima što stoje naokolo i promatraju kako njihov četovođa služi

gospodaru, umjesto protivnika. Šalje momka neka pita je li tko stigao na

postaju.

Potrči momak, traži kaštelana i vraća se:

- Nitko ni danas nije stigao na postaju. Što dalje ide vrijeme, Draženić više

gubi mir.

- Kako ću dugo čekati tog plemića? Vajda se kukavica predomislio?

Ljudi šute. Ne tiče ih se. Raspravljaju o tom koliko će robe prodati u hrvatskim

gradovima.

Draženić spušta mač u korice. Ne može dalje. Nema mira. Lučić ne dolazi, ne

javlja ništa, premda bi Jelenko već mogao davno pasti u zamku. Već bi ga mogli

odvući i davno mu spaliti oči.

Stoji na ledini pa dočarava prizor: u gustoj šikari svezani Kušević. Kovač s

užarenom iglom približava se k njegovim očima i zauvijek im gasi žar, a Lučić

trči k njemu i javlja mu: svršeno je!

"Već bi morao biti tri puta ovdje. Što je to?"

Što bi učinio? Ne može otići u sobu. Lučić mu je na odlasku rekao neka ga čeka

na ledini. Ispod oka gleda amo-tamo, tražeći glasnika koji bi ga pozvao da vidi

oslijepljena Kuševića.

Putnici su stali odlaziti prema postaji. Nešto je zaokupilo njihovu pozornost. S

Draženićem su njegovi momci. Četovođa priđe k njemu i upozori ga:

- Gospodaru, gospodaru, gledajte tamo pred kuću! Vidite li?

- Vidim, dolaze novi putnici.

Nije daleko, tek nekih dvije stotine koračaja, a ipak ne može prepoznati jahače.

- Gospodaru, ono su turopoljske odore! Vidite li onoga u sredini? Sad silazi s

konja.

Tko je to? - pita Draženić i naslućuje nešto strahovito što se ne usuđuje

izreći. - Koga vidiš tamo?

- Jelenka Kuševića!

Bez riječi stoji Draženić. Čini mu se: netko ga davi.

- Lažeš! To nije on! Nemoguće! Pogledaj tog plemića izbliza, ali ni riječi o

meni.

Draženić se sakriva iza stabla. Ne, to su utvare, nije to on.

Koža mu se ježi od nečega što je tamo iza njega, a o čemu će mu dojaviti momak.

Htio bi da ne dođe brzo. Slutnje mu do-javljaju: nešto će ga udariti u glavu.

Ipak se momak brzo vraća, a iza njega dolazi kovač.

- Gospodaru, ide kovač - veli momak.

- Kovač? Što veli? Gdje je Lučić? Reci?

216

Svako mu je pitanje napeta strava.

- Neki je vitez pojahao uz rijeku i pao u jamu.

- Dakle, ipak - pao je!

- Viteza su donijeli mrtva.

"Proklet bio Lučić! Pustio ga je umrijeti, a da mu nisu izboli

oči".

Za momkom dolazi kovač. Oko ramena je omotao svoj haljetak.

- To je krv iz njegovih očiju? - pita ga tiho.

- Vitez koji je jahao u susret Kuševiću udario me mačem kad sam ga htio

zaustaviti, ali ...

- Što je s Kuševićem? Jesi li mu izbo oči?

- Nisam ih ni vidio. Neki je vitez pao umjesto njega, a Kušević je pješke obišao

zamku i ...

- Strijele vas ubile!

Draženiću se čini: tijelo mu se u času pretvorilo u plamen. Htio bi zadaviti i

kovača i momka i Lučića.

- Evo, gospodaru, Jelenko Kušević je stigao tamo sa svojim Turopoljcima - veli

kovač.

- Lučića, Lučića hoću, gdje je?

- Nitko nije mogao zaustaviti plemića. Evo, meni je zasjekao u rame, jedva dišem

od muke i boli.

- Lučić? Gdje je? - bjesni Draženić.

- Gospodaru, Lučić je odmah otišao u staje i zapovijedio momcima neka se gube u

šumu. Tamo vas čekaju. Zato sam došao.

- Da bježim?

- Čeka vas Lučić s momcima.

- Jednim ću ti udarcem razbiti čeljust - vikne on i približi se kovaču, ali se

ovaj povuče.

- Gospodaru, Lučić vam poručuje: - doživjet ćete sramotu ako smjesta ne bježite.

Sva je postaja puna Turopoljaca. Lučić je prepoznao sve plemiće redom,

preodjevene u momke. Sigurno ih je sobom doveo Jelenko Kušević.

Muka svladava Draženića. Sav je u znoju. Bježati mora on koji je došao tako

daleko s neoborivom osnovom da uništi protivnika, oduzme mu vid za čitav život -

iscijedi mu oči kojima je osvajao žene, baš one što ih je Draženić namijenio

sebi. Oči kojima je osvajao ljude, zadobivao njihova srca - a sve protiv njega?

- Gospodaru, gledajte onamo! Lučić vam daje znakove, pokrio je lice vizirom,

vidite ga tamo uz šumu? Ne oklijevajte, vaša milosti, pokrijte se vizirom!

- Ja, ja nećak najmoćnijeg čovjeka u kraljevstvu! Svi što su tu, moji su sluge

ako samo maknem malim prstom

- Činite kako znate!

Ipak se Draženić brzo uputi uz šumu da ga ne bi nitko opazio s one strane pred

kućom gdje se vrzu putnici.

- Gospodaru - veli Lučić - ubijte me, to je vaše pravo, ali nisam kriv.

Turopoljci su prodrli k zasjedi . . .

- Kako bi oni to saznali?

217

- Sad nije vrijeme odgonetati ta čuda. još se možete spasiti dok se svi bave oko

onog luđaka što je najurio u tu zasjedu - umjesto Jetenka Kuševića. Ako sad

bježite, može se još zatajiti da ste vi bili ovdje. Ako ostanete, čitavo će

kraljevstvo brujati kako je Draženić izgubio svoju Čast, podmetnuvši zasjedu

svojem protivniku kad ga je pozvao na megdan. Birajte. Ja se pokoravam!

Znoj oblije mladog čovjeka. Svaka Lucićeva riječ potpuno je razumljiva -

istinita. Zar da ovdje dočeka još i Gordanu i Vilenu kad se vrate iz Venecije?

Ne, to ne, to bi bila najveća ludost.

- Jest, valja bježati! Pravo veliš: bježati, dok ne zna nitko da sam to ja.

Moram pobjeći, a onda zadati časnu riječ da nisam bio ovdje.

- Onda hitro naprijed! Što je s Nandorom?

- Dobio je nalog: čim Kušević prijeđe preko one brvi. neka smjesta najbržim

trkom krene na sjever.

- A Kuševićeva pratnja?

- Njih je Nandor uputio da glavnom cestom dođu na Zvečar, ali da ih zadrži što

dulje kako ne bi doznali što se desilo s njihovim gospodarom. Mislili smo: dok

oni stignu, mi već oslijepljena Kuševića šaljemo na sjever.

- A sad. sad sam ja slijep, i li. i svi vi što ste tu - slijepi smo, nismo

vidjeli ništa do poraza - sramotu, bijeg. ja. Draženić! Bježati moram! Pred

kime?

- Morate bje/ati pred najvećom opasnošću da vas odbije Vilena, a Gordana optuži

pred Hrvatima, umjesto da vas pomiri s njima. Dođite!

Čim je Lučić 10 izrekao. Draženić skoči na prvog konja kojega je dohvatio i

reče:

- Kojim putem?

- Evo, idite iza suše. Već sam konjušaru platio za troškove. S one strane zgrade

nitko ih nije opazio. Sve je bilo zaokupljeno nesrećom koja se desila.

Oko zgrade krika, vika i buka. Jedni trče uz Kupu da vide strahovitu firentinsku

zasjedu, drugi se već vraćaju i pripovijedaju putnicima što su vidjeli,

- Neki je plemić najurio na zasjedu u najstrahovitijem trku.

- Ovdje na postaji zasjeda?

- Tko bi to učinio?

Prenerazuju se putnici, viču Turopoljci, zure. čude se, ne mogu shvatiti tko bi

to mogao postavili zasjede?

Skupljaju se u klupko. Nagađanja, pitanja, odgovori, razjašnjavanja, sve se

smješalo u skupinu što svakog časa biva sve veća.

Nitko od putnika ni u snu ne pomišlja na otmjenog gospodina koji je lamo pred

njima mačevao. Svi su zabavljeni nečuvenim događajem.

218

Sve što je živo u kući štrcalo se oko onih koji su donijeli unesrećena plemića.

Kaštelan se hvata za glavu i jauče od nevolje. Poremetio mu se rad na postaji.

- Jao, mrtav Čovjek pod ovim krovom! Svi će putnici pobjeći.

Sva mi je služba propala. A primorski knezovi su na putu u Zvečar!

A što će kazati njegov odlični gost? Ide ga tražiti da ne bi

napustio postaju.

Dolazi mu u susret neki čovjek u finom suknu. To je njegov

momak.

- Moj gospodar ne želi konačiti pod ovim krovom gdje je mrtvac. Evo, to je

poslao kaštelan. Otputovaii su na jug, a kad se vrate, zadržat će se gospodar

ovdje dulje,

- Recite: molim ga za oproštenje - nisam kriv.

Lucićev je čovjek dobro izvršio svoju zadaću i nestao iza suše.

POBIJEĐEN

Čim su Turopoljci stigli pred kuću, dvojica drugova povedu Jelenka u sobu

Stjepka Brodarica. Otvorili su vrata. Jelenko ulazi. Soba je prazna. Nema

nikoga.

- Sjedi, Jelenko. Odmah će doći onaj koji ti želi sve to

razjasniti.

- Ne odugovlačite. Valjda nije tajna, tko je mladić što je pao u zasjedu?

- Ne znamo mi ništa, nismo vidjeli. Strpi se!

Već su javili Gordani da je stigao Kušević.

l vrata se otvore. Jelenko spazi visoku pojavu u tamnocrvenoj odori od sukna, sa

smeđim plaštcm, što je omotan oko čitave pojave. Čvrstim koracima stupa plemić

pokriven vizirom. To uznemiri Jelenka. Zašto skriva svoje lice?

Došljak marine rukom plemićima koji su doveli Jelenka. Brzo izlaze i zatvore za

sobom vrata.

- Što to znači, gospodine? - pita on.

Bijela ruka digne vizir s lica. Jelenko dahne od čuda:

- Vi, vi plemenita gospođo, ovdje?

Nešto ga je steglo. Ne usuđuje se pitati: vraća li se iz Venecije ili tek ide

onamo.

- Na polasku sam u Veneciju - veli ona. - Zadržala sam

se ovdje nekoliko dana.

Nekim tjeskobnim osjećajem opazi da je Gordana čudno blijeda, izmučena, a glas

joj zvuči muklo. Što to može biti?

- Po svoj prilici ste bolesni, plemenita gospođo?

- Potresla me golema nesreća koja.se desila . , .

- Da, čuo sam, netko je izgubio život u zasjedi, strašno mi je zbog toga.

219

- Mene je skrhalo, dogodilo se upravo pred mojim očima.

- Recite mi, plemenita gospodo, što se zbilo, zašto i kako?

- Sjednite i čujte. Kraj moje sobe konačio je Draženić sa svojim kaštelanom

Lučićem. U jutro stigao je glasnik od mlina i javio mu da vi dolazite. Draženić

je najednom počeo žestoko navaljivati na Lučića neka ode pogledati zasjedu da

nije, možda, glasnik koji je pošao tim kraćim putem nešto poremetio. U toj svađi

saznala sam što vam spremaju i tada rekoh - jednom plemiću iz moje pratnje kakva

vas čeka strahota. On je pojurio da vas spasi . . .

- Da mene spasi? Nije pazio i pao je u grob?

- Koji je bio iskopan vama!

- Oh! - klikne Jelenko duboko potresen.

- Htio vas je spasiti i sam našao svoju smrt, nesretnik.

- Plemenita gospođo, sigurno je bio jedan od mojih drugova - vjernih prijatelja

iz Turopolja.

- Da, jedan od vaših vjernih drugova. Zar bi stranac tako ludo jahao?

- Nesrećom je pao u zamku, ne znajući kako firentinske zasjede izgledaju. Nije

znao kako su pokrivene. Samo ih uvježbano oko prepoznaje.

- Ne znam kako se desilo - samo znam - jurio je! Pošla sam sa svojima za njime

da ga zaustavimo, ali je bilo prekasno.

- Jadni, dobri, vjerni druže! Tko je? Recite!

- Dok se smirimo i vi i ja! ... Očajna sam . . .

- Zašto mi ne kazujete njegovo ime? - pita Jelenko, gledajući Gordanu plahim

pogledom. - Znam, moj drug iz djetinjstva? Zar su se bademaste oči ovlažile na

to pitanje? Časak ga gledaju. Razabravši njegovu tronutost, primijeti Gordana:

- Reći ću vam kasnije dok i mene prođe prva strahota . . .

- Idem ke njemu, želim ga vidjeti . . .

- Tamo je svećenik Stjepko Brodarić, moli nad njim.

- Moli . . . nad njime? Zar je uistinu mrtav?

- Rekoše mi oni koji su ga donijeli. Nisam ga mogla ni pogledati !

Daha je nestalo u njegovim prsima.

- Idem, želim ga vidjeti.

- Čekajte, Jelenko, pomoći mu ionako ne možete, a krivac bi mogao umaknuti.

- Jest, pravo rekoste. Gdje je?

- Ovdje je s velikom pratnjom. Ne bi se usudio s vama u boj, ali će sa svojom

četom udariti. Gdje su vaši momci?

- Ostali su onkraj mosta, bio je porušen morali su cestom.

- Tako? Onda će stići tek uvečer. Koliko ih ima?

- Deset momaka. Žarko i vodič.

- Onda će ih biti s mojima ljudima više, osim toga moja pratnja se sastoji o

samih plemića, dakle, svi su vješti oružju. Ponajprije ću pozvati Draženića pred

kuću i najaviti da sam ja ovdje. On

220

će doći i kad mu bacim u lice podlost, zovnite ga na mač. Neće H, neka bude

boja.

- Idem ga pozvati.

- Ne, vi se ne pokazujte, nego ću naložiti kaštelanu - on mu

mora javiti da ga netko zove. Čekajte ovdje. Neka ne sluti što mu

spremamo. :

- Dotle bih pogledao nesretnu žrtvu . . .

- Ne, ne, ostanite ovdje, krivac je prije svega. Odmah ću se vratiti. Čekajte

ovdje. Ne izlazite nikako.

Poslušao je. Možda se i boji gledati onoga koji je zbog njega izgubio svoj

život. Boli ga u duši, ide gore-dolje po sobi. Ni časa ne misli na Draženića.

Neprestano mu je pred očima mrtav mladić čije mu ime Gordana taji. Tko bi to

mogao biti? Valjda nije - Vojko, Jasenkin muž.

Htio je potrčati, ali se vrata otvore. Gordana se već vraća:

- Kaštelan će odmah biti ovdje.

- A moj drug?

- Mrtav je ...

- Valjda nije Vojko?

- Ne, nije.

- Cijeli život nosit će na duši tu smrt. Zašto mi ne kažete ime?

Ne mučite me!

Sjela je blizu vrata kao da mu želi zakrčiti put ako bi htio izići.

- Dakle, želite da vam rečem?

- Molim vas . . . molim.

- Onaj koji je pao za vas nije plemić . . .

- Ako nije plemić, što onda? što onda? Čovjek je, bio i sluga. Recite mi njegovo

ime.

- Nije plemić, nego plemkinja . . .

Zjenice mu se upiljile u Gordanu. Zapanjeno zuri u nju. Zatečen tim odgovorom,

ne može ništa pitati. Bademaste oči proziru ga do dna duše. Što je to rekla?

Zašto ga obuzima nejasni treptaj, nešto kao daleki glas što se diže iz dna srca?

Ali ga on ne shvaća, ne razumije, samo gleda u Gordanu, dok ona naslanja glavu

na ruke i upire u nj pogled koji mu objavljuje duboku tugu.

- Da, plemkinja je! - ponovi Gordana. Sabrao je toliko snage da prosvjeduje:

- Nemoguće je to, plemenita gospođo.

- Rekoh već, plemkinja je bila koja vas je ljubila dugo . . .

- Ne znam, ne shvaćam ništa . . .

- Ljubila vas je ustrajno i sada se oslobodila svojih muka . . .

Ne zna što bi učinio, što bi kazao. Obara pogled i opet ga diže k Gordani. Sve

se u njemu potreslo, htio bi pitati, prosvjedovati, tražiti razjašnjenje, ali mu

nestaju odvažnosti. Samo je tiho prošaptao:

- Tu, na toj postaji je bila ona? . . .

- Na putu . . .

Čini mu se da je sve bliže nečemu što ga strahovito plaši. Neće više ni riječi

prozboriti. Ne želi saznati ništa. Nikako mu i ne pada

221

na um ime koje još uvijek krije Gordana. A ona očito razabire njegov strah i

želi mu saopćiti oprezno:

- Putovala je ovuda na jug . . .

- Na jug? - opetuje Jelenko začuđeno. - Ne znam - ne znam ništa, plemenita

gospođo. Dopustite da izađem iz sobe - idem tražiti Draženića . . .

- Bježite od istine?

Osjeća, ludo se podao strahu da sazna ime one koja ga ljubi. I stane.

- Ne pitate za njezino ime?

- Vojana ne može biti ovdje na postaji! Gordana se smrkne, podigne glavu

i”iistane. Mrko, rastuženo i ogorčeno pogleda Jelenka:

- Bešćutni ste, nezahvalni!

Zastao je kao da su ga udarili u obraz.

- Što ste to rekli, plemenita gospođo?

Gordana ide prema prozoru, zatim se okrene k njemu:

- Mislim, nema više svrhe govoriti s vama kad s prezirom prelazite preko života

koji je nesretnica dala za vas. Možete ići kamo vas je volja. Sve ću urediti

sama.

Gorko spočitavanje teže ga udara negoli ono što je rekla prije. Stoji nepomično

i gleda u zemlju.

- Ne, ne, nije tako, nisam nezahvalan, kako vi mislite . . .

- Sramota je što spominjete Vojanu u času kad znate da vam je neka druga spasila

život.

Izazovne, ljutite riječi kao da su ga probudile. Stade se optuživati!

- Oh, gospođo, ne osuđujte me, nije to nezahvalnost, već ku-kavština. Strah me

je pomisliti da je neko biće za mene pošlo u smrt, a ja to nisam vrijedan . . .

Bojim se ...

- Možda imate pravo kad se bojite!

- Poznam li ženu, bit će mi još teže negoli . .. Ona ide korak prema njemu.

- Bolje da vam kažem ja, nego drugi!

Ne usuđuje se otvoriti usta, ali pogled crnih mu očiju kao da moli milost neka

mu ne reče ništa . . .

- Rekoh već: putovala je na jug u - samostan! Čini mu se, koljena mu klecaju i

dah mu se steže. Gordana duboko uzdahne:

- Ona koja je za vas umrla - jest - Vilena! Ni riječ ne izlazi iz njegovih usta.

Ni kretnja, ni treptaj oka. Raširenih ženica zuri u Gordanu.

- Našla sam Vilenu bolesnu ovdje i ostala s njom. Ovog jutra, kako već rekoh,

čule smo iz Draženićeve sobe sve. Nisam bila odjevena, dok je ona bila već

potpuno opremljena i rekoh joj neka ide i pošalje mog plemića onim putem da vas

upozore na zasjedu. Nije mu rekla ništa, nikoga nije zvala . . .

Jelenko zuri u Gordanino blijedo lice. Na oči mu pada magla kad ona objašnjava:

222

- Otišla je sama da potraži zasjedu ili da se u nju baci? Tko to zna? Kad sam to

opazila, pojahala sam sa svojim plemićima za njom i doskora smo je vidjeli na

konju pred nama . . .

On još stoji poput kipa, sluša - sluša - ukočena pogleda, gledajući Gordanu.

v Dozvali smo je, zvali. Uto se pojavi neki muškarac, hoće je zaustaviti. To je

bio sigurno Draženićev čovjek, ali ona trgne mač i udari ga. On je pao i zavukao

se u šikaru - ona je pojahala divljim trkom u - smrt! Gledala sam kako se

strovalila u zasjedu.

Polagano pada njegova glava na prsa.

Ništa ne odaje njegove osjećaje.

- Mogla je reći mojim plemićima i oni bi bili potražili zasjedu. Ali ne, htjela

je svojim životom dokazati kako je ljubila samo vas . . .

- Životom! . . . Životom?! . . .

I digne pogled kao da još ništa ne zna o sudbini one koja je pojurila u susret

smrti za njega.

- Životom? - pita jedva čujno.

Gordana ga pogleda, pođe prema vratima i sjedne.

- Nije plemić mrtav - nego Vilena!

- Mrtva? - pita kao da ne može shvatiti značenje te riječi.

- Mač joj je presjakao vratne žile . . .

Mladić stoji ukočeno. Šumi mu u glavi, htio bi bježati, trčati, no klecaju mu

koljena. Korakne nekoliko koraka prema stolu, upre se, zadršće. Srce mu ne kuca

.. .

- Jao meni! . . . Jao . . . Jao!

Iznenađena Gordana se okrene, gleda ga. Jedva se drži na nogama, kao da zemlja

puca pod njime.

- Što vam je, Jelenko? - pita ona.

Ne dobiva odgovora. Spustio se na stolac.

Nestalo je snage, života, spustio je ruke - glava mu pada na prsa, oči mu se

zatvaraju. Žmiri, žmiri, zjenice gasnu u magli. Usne su mu blijede, šapće

nemoćno:

- Jao! Jao meni!

Čas ga promatra, onda priđe k njemu, nastoji mu zaviriti u oči:

- Ne razumijem vas, gospodine Jelenko . . . Samo je kimnuo, kao da bi htio reći:

"Vjerujem da ne razumijete".

Ponovo ga Gordana oslovljava:

- Recite što vas je tako strahovito pogodilo? Ne gleda je - ne može otvoriti

oči.

- Recite, sve, Jelenko, bit će vam lakše. Što se to događa s

vama?

Nekako se gorko nasmiješio, stao micati usnama, ali ne govori.

Videći da ne može od njega ništa doznati, Gordana pođe prema vratima.

Jelenko digne ruke, čvrsto stegne čelo kao da mu glava puca Gordana se opet

okrene.

Jelenko stenje kao da ga navlače na mučila.

223

- Ne! To se preživjeti - ne da. Ne da ... ne da ...

Šuteći, začuđeno promatra Gordana njegove muke.

Spustio je ruke na stol i zaklopio opet oči. Blijede mu us dršću. Lice mu je

mrtvački zelenkasto, mišići u licu trzaju se, dr mu.

Valja se na mučilištu svoje duše, ali otima se, bori, rve sa sobom. Slabiji je

od onoga što se diže iz njegovih grudi - slabij od svega što je u njemu bilo

pokopano i nad čim je gospoda* suverenom snagom. Tako se barem čini Gordani pa

čeka što će dalje.

U muci prošapće on:

- Umrijeti! . . . Umrijeti! . . .

Bolni grč stegnuo mu je prsa, ledena ruka hvata za grlo i guši Neka ga

nevidljiva neznana sila, gušeći, pritišće k zemlji. Htio vikati, jaukati,

jecati.

Nema ni glasa . . .

Uzalud nastoji uhvatiti daha da bi sebi olakšao. Peče ga u prsima. .J Iza sebe

osjeti korake. Na ramenima osjeći nečiju ruku.

- Što vam je, Jelenko? Kažite mi, osvijestite se. Možda savjest peče?

Uzalud ga pita. Ne bi mogao odgovoriti ni kad bi htic Fizički ne može. Tako mu

je težak dah kao da su ga zabili u lije Još će samo nekoliko časaka ostati na

životu.

Najednom se krv u njemu pretvara u bujicu - dere, juri čitavo tijelo i šumi kao

neki golemi slapovi. Bori se slomljen, nadan, da bi se mogao spasiti iz valova .

. .

"Ponor je u duši mojoj bez dna.

Duboko sam iskopao grob svojem srcu, a ipak provaljuju osje i potokom me

potapljaju. O, kad li će već jednom biti kraj, kad već jednom to svršiti? . . ."

Očajno promatra poplavu nevolje u duši i već zna: ostat •• bespomoćan.

Gordana promatra Jelenka u mukama što se vidljivo odrazu| na njegovu licu, u

njegovim očima, u iskrivljenim crtama lica, kretnjama koje jasno pokazuju da mu

je čitavo biće razapeto grčevir Uhvati ga za ramena:

- Ta osvijestite se, govorite, u patnjama je potrebna riječ nađete duha.

Žestoko je zanijekao glavom i uhvatio se za čelo.

- Sada je svršeno! Uzalud! Prekasno vas je podsjetila savje Riječi "prekasno"

ukočile su mu pogled, glava mu pada unatrag! ostao je zadubljen. S blijedih

usana silaze riječi:

- Preživjeti se to - ne može - ne može. Ne - ne.

- Prekasno je! - veli Gordana tiho.

- Pre - .kasno?! - uzdahne on i zadršće. Šutjeli su. Ona sjedi slomljena.

- O, što sam to učinio? Zašto sve to? “"_>

- Zato što je ona htjela umrijeti - tiho će Gordana. -

224

fse tako čini, htjela je umrijeti radi . . .

R Njegova se glava opet spušta naprijed. Uhvatio je čvrsto njezinu Osjetila je

kao da je drže željezne pandže.

- Radi - radi? Recite, radi čega?

- Kad više nije na životu, mogu vam kazati: dvije godine smo držali kod kuće i

nastojali u njoj probuditi snagu da ostane u metu i čeka svoju sudbinu. Uvijek

smo vjerovali: ona izdajnička * nan jednog će dana priznati da je lagao.

Pokušala sam je odvraćati namjere da ide u samostan. Nadala sam se, mora doći

čas: _ aženić će biti kažnjen, nastradati i priznati. Ta kazna još uvijek lite

stigla. Mora se, dakle, nevinoj vratiti čast. Tko otvorenim očima sl"da u život,

taj svakog dana može vidjeti kako nevini prije ili isnije dobivaju svoju

zadovoljštinu. I tako mi padne na um varka aju sam provela s Draženićem tamo u

Dubovcu. Htjela sam joj itfatiti čast, ali prije toga ona je pobjegla u

samostan, a da mi nije kazala. Zašto je to učinila iznenada u mojoj odsutnosti,

to sam ada samo slutila, a ovdje na postaji i doznala.

Ni jednom riječju je ne prekida, sluša zatomljenim dahom, dok j|j("u u duši

neprestano vitlaju oluje užasa, strepnje i muke.

Otišla sam za njom u Veneciju, ali je nađoh ovdje uništenu lp bolesti. Zadesila

ju je groznica, padala je iz vrućice u vrućicu ko da je čitavo vrijeme ležala i

dvorila ju je njezina gazdarica palija. Tu sam doznala zašto je bježala u

samostan. l* Jelenko se trgne od muke i straha što će Gordana reći. jjj"L - U

mojoj odsutnosti, kad sam bila u Zagrebu, našla je negdje 10 mog supruga gdje mu

piše: Jelenko Kušević se ženi. Zaboravio IpOTenu, uzet će za ženu Keglevićevu

kćer Vojanu ... I onda je |jesta, dok me nije bilo kod kuće, skupila pratnju iz

svog dvorca Turopolju, povela i gazdaricu i otišla prema jugu. A odabrala je

Jeciju zato da bude što dalje od svoga kraja i od vas i od svih J? Nije mogla

podnijeti da vas vidi oženjenog s drugom. Znam, se nije nadala da bi mogla poći

za vas, pa vi ste je zamrzili a vam je odvratna, niste imali za nju nikakvih

osjećaja - ipak ta vijest djevojke kosnula. Napokon je to i razumljivo. Vaš je

ac u susjedstvu njezina rodnog krova, tu ne bi mogla živjeti ni )g časa. Zato je

pohitjela u samostan. Putem je toliko oslabila Jp(e na toj postaji podlegla

groznici. Odlučili smo prekosutra se |it"ti u Zagreb. Jedva sam je nagovorila da

ide kući radi oca. Kad ipla da je Draženić povukao svoju klevetu, napokon me

posluša. fc SC n.aJec”nom pojavio on. Nismo ni u snu slutile što bi mogao ije

tražiti. Kad je htio da se ovdje ukonači, kaštelan me zamolio BJekom bogatom

Budimcu ustupim sobu. Činilo mi se zgodno W se preselim u narednu sobu k Vileni

gdje je ona sa svojom incom. Mišljah - razgovarat će susjedi, pa ću doznati što

Dra-ovdje radi, kamo ide i kako bismo nas dvije mogle otići Zagrebu> a da

se s njime ne sastanemo.

Jelenko, nije ni trepnuo okom. Stoji ukočena, blijeda lica. Lako je razumjeti:

nakon onoga što je objavio na bojištu

225

"ANA kn

15

gospodin Davor Antolković, susret s Draženićem bio bi velika prilika. To bi

remetilo moje račune. Ali ne samo to, još teže bi zbog Vilene. Razumljivo, on bi

odmah zatražio riječ da ide za nje i eto još većeg zapletaja. Tako sam se dala u

pustolovinu da : budemo susjede u konačenju.

Odahnula je nekoliko časaka i onda nastavila, vidjevši da sluša, dok mu misli

lete glavom kao munje. Nešto kao da smje ili mu se neka osnova u tom času stvara

u mozgu. Nabrao je čdft| i oborio pogled.

- Tek ujutro - veli Gordana - stigao je glasnik. Stao sefj svaditi Lučić s

Draženićem - on se bojao da .glasnik nije poremetic zamku. Eto, tako smo doznale

što se sprema vama. Vilena je već odjevena, kad sam se probudila. Čim je saznala

o čemu se racbL!JJ pohitila je k vratima. Štropot nas je gotovo odao, no ona je

skočOafj kroz prozor u dvorište. Rekoh joj neka kaže mojem plemiću da set brzo

uputi uskim puteljkoni prema mlinu gdje je iskopana firentinska J zasjeda, kako

smo to čuli iz njihove svađe. Ona je mirno odgovorila:^ znam, i otišla. Kad sam

stigla van i opazila sve svoje plemiće na l okupu, bilo mi je jasno: nije htjela

nikoga pozvati - odlučila je | poći sama, predavši se na milost i nemilost

sudbini.

Jelenkova glava klone. Tako mu je kao da je sam pao nekud l u neku strahovitu

dubinu iz koje viri stotinu mačeva i on pada na fj oštrice, ali ne umire, već

pati i previja se od rana što žarko peku.

Gordana sjedne pokraj njega na klupu i pokrije lice rukama. Šuti i ne miče se.

Sad on digne pogled k njoj kao da traži utjehu, pomoć, što li. Njegov glas tako

moli kao glas čovjeka koji se bori sa smrću i želi još nešto reći.

- Plemenita gospođo - oprostite - ne znam što me to hvata. Ne mogu - snage

nemam, sve mi se pred očima mrači . ..

Nikada nije Gordana vidjela živa čovjeka koji bi tako nalikovao mrtvacu kao ovog

časa Jelenko Kušević.

- Znam, potreslo vas je, razumljivo je, no proći će to, proći...

- Proći? . . . Ne, ne može to proći.

- Vas čeka sreća, gospodine Jelenko.

- Sreća ne zna puta k meni -. .. . - zastenje on tiho.

- To vam se ovog časa samo tako čini.

- Znam što znam, a ono što ne znam, to je još gore.

- Što ne znate?

- Ono što će tek doći... - i on pokaže na svoja prsa. - Što će se pojaviti, tu,

Gordana, tu, gdje je sve bilo ugušeno.. . pokopano, ... a ipak...

- Vjerujem, gospodine Jelenko i prirodno je što žalite Vilenu, drugaricu iz

djetinjstva.

Usne mu se gorko stežu i crte lica mu se preobrazile kao da bi htio zajecati:

- Žao, vi velite žao!. . . Tako se to zove što je u meni?!

- Kako vam ne bi bilo žao djevojke koja vam je bila drugarica

226

tinjstvu - u prvoj mladosti, s kojom ste rasli i odrasli do

- Bilo je tako lijepo, svakog je dana sjalo sunce, i nikad, nikad

bilo oblaka . • •

- Možda je Vilena ipak bila vaša prva ljubav?

Kao da je u nečemu zatečen, preplašen, zastiđen, pokrije ru-

a lice.

- Ako je bila ljubav, pa dobro, vi ste je u boju u ove dvije

-odine zaboravili, to se tako događa ...

*^ _ Ne, ne, gospođo Gordano - žestoko će on, I onda mu ruke padoše s lica kao

dva oklopa što ih je netko žestokom snagom skinuo da Gordana ugleda svu nevolju

što se zrcali u svakoj crti još do malo prije - krutoj i hladnoj.

- Ne, gospođo Gordano, ne! U boju ove dvije godine sve se nanovo budilo, nanovo

oživjelo ... I bijes i ljubomora i mržnja, jad - ogorčenje. Oživjele su divlje

krvave uvrede. Otvorile se strahovite rane boli. Uspomene prelijepe ... sve je

nanovo zaboljele u tom boju od dvije godine .,.

Ne prekida ga i čeka, dok je on časak zastao i opet nastavio;

-~ Svakog se dana moj mač borio s Turčinom, a svakog sam se dana borio sa svojim

srcem. I Turčin i srce moje jednako su me gonili i tjerali u smrtonosno ždrijelo

opasnosti. Ništa me nije zastrašilo, u svakom času sam čekao, nadajući se: tamo

vreba na me smrt. Pred sobom sam vidio otvorene puteve. Ako je po njima pala

zapreka, jezovita smrtonosna, bacio sam se u nju i razderao je i dojurio do

neprijatelja. Ni on me nije htio osloboditi muka, Gdje mi je bila ta snaga koja

me je tjerala naprijed? Znao sam -• gdje je bila . ., Oh, znao sam: gonilo me,

ranjavalo, razdiralo srce. Kad bi pala tiha noć i zvijezde zatreperile na nebu,

moje srce dolazilo W tiho, pritajeno šuljajući se k meni, moleći me milost da

budem dobar, da se sjetim njegovih patnja, da popustim njegovim osjećajima,

dopustim mu samo nekoliko suza kojima bi se olakšalo čežnju za onom koja se

uvukla u nj i tamo se zakovala ., •

- Vas je zahvatila mržnja prema Vileni i niste mogli biti milosrdni prema svome

srcu? Mržnja vas je razapinjala na križ, zar ne?

- Razorena ljubav, gospođo . , . Bježao sam suludo, trčao, jurio, bacao se

strmoglavce u pogibelji iz kojih nije bilo više izlaza samo da zagušim taj

strahoviti krik svog srca. Katkad me je svladao polusan, osjećao sam mir. Onda

su mi dolijetale slike iz prošlosti, iz djetinjstva, igram se tamo u onom

mirisnom vrtu, pod onim grmom jorgovana: ona, Jasenka i ja, nas troje ,..

Posjeli srno plavušastu djevojku na klupu. Jasenka i ja, iskitili joj plavu kosu

što je bila kao sunčana zraka. Sjala je kao da je od zlata, Kitili smo je

vijencima od jorgovana. Zvao sam je kraljicom Turopolja ... A onog dana, kad sam

se popeo na sedlo, već odrastao mladić, još više, gotov muškarac, postavili su

me za zastavnika banderija. Pojahao sam pred njome, podigao zastavu na čelu

banderija, a njezine oči, njezine modre oči, kad god sam pogledao nebo u

proljeću, uvijek mi se činilo: to

227

su njezine oči ... Ta mi je slika dolazila kad sam ležao u šumi na travi, na

bojnom polju. Gledao sam je kako sjaje modre oči dok me gledaju, kako se smiješe

rumene usne, smiješe baš meni . . . Ponosna je bila plava zlatna glava - ponosna

što sam ja tako visoko podigao zastavu na čelu banderija.

Sve se čini: Jelenko u nekoj vrućici sanja prošlost i ona šuti dok on govori u

čudesnom snu na javi. Izmučena duša govori bez njegove volje. Srce je pobijedilo

njegovu snagu i priča svoje, spominje uspomene, a on se ne može oprijeti,

njegova je snaga razorena. Srce je zagospodarilo, osvojilo ga, pobijedilo i

šapće ono o čemu misli i osjeća. Naslonjen na ruke, slika on prošlost:

- Kako divno sunce sja na nebu njezinih očiju! Nitko na ovoj zemlji nije imao

tako plave oči. Gledale su me sretno, ponosno, smiješile se.

Sklopio je oči, ušutio. A ona promatra kako je taj tvrdoglavi, okrutni mladić

pao pobijeđen. Oči su mu mračne, zjenice su mu kao dvije oštrice. Crna mu je

slika pred dušom:

- Zašto je onda nastao mrak? Strahovit, jezovit je oblak pao nad moju kuću, nad

jorgovan. Potamnjelo je sve. On je došao i plave se oči odvratile od mene ... U

meni je pala crna noć.

Uzdahnuo je, u tom se uzdahu valja bol teška kao gora:

- Kad god mi se pred očima pojavio Draženić, uhvatio sam držak mača, nestalo mi

daha. Ni neprijateljeve krvi nisam tako žedan kao njegove.

Spomen na Draženića probudi Jelenka iz sanjarenja, ponovo ga oživi, slabost se

prometne u snagu, treptaji osjećaja planuli su golemim bjesnilom. Sad osjeti -

oko njegova struka visi mač . . .1 uhvati ga i poskoči.

Gordana opazi da je stisnuo držak mača i zažmirio, ali sasvim drukčije nego

prije kad ga je snašla slabost. Taj je pogled onaj isti što ga je ona razabrala

prije dvije godine kad je Jelenko sjedio u županovoj kući na dan zaruka Vilene i

Draženića. To je onaj isti jezoviti, žmireći pogled, iz kojega suklja osveta.

Čini joj se: u blijedu licu ponovo trzaju mišice, a usne mu se stišću, dok

najednom provali iz njegajnore mržnje:

- Živ ne može ispod ovog mača! Kad stanem njemu nasuprot, nema mu više povratka!

Ili moj mač kažnjava njega, ili će taj mač učiniti kraj meni. Jedno ili drugo!

- Dobro - veli ona - čekajte, prije moramo smisliti što ćemo i. kako.

- Znam samo to: tresnuo bih sam sobom o kamenu hrid kad bi me oštrica prevarila

...

- Nikad vas ne može prevariti u to sam potpuno sigurna.

- Sad moram poći. Draženića trebam u ovom času više nego ikad prije. Čekam ga

kao oštrica srce izdajničko. Nikad nijedna oštrica nije čekala svoju žrtvu kao

što ja čekam njega. Sve što je u meni, sve ga ubija, svojim ću ga stopalom

zdrobiti kao crva!

Gordana ga sluša uzbuđeno.

228

_ Čekajte - veli ona.

- Ne zaustavljajte me. Kad strijela jednom silazi iz oblaka, nema

ioi više zaustavljanja dok ne pogodi cilj. _ v

- Znam, ali vi ste čovjek, a ne strijela, a ja želim još nešto

ugovoriti s vama. ... . . • , • A

- Što? Recite, spreman sam vas čuti i odgovoriti, a onda idem

putem kojim me vodi moj usud.

- Jelenko, vi možete Draženića sasjeći samo u poštenoj borbi, ier je to jedino

moguće vitezu od časti, ali vi ga možete i morate natjerati u stravu. Neka mu

kazna ne bude odviše laka. Znajte, Draženić nije samo želio da vam onemoguće s

njime se pobiti, nego vas je htio uhvatiti da vam spali zjenice . . .

Strahota mu obuze dušu. Sklopio je oči - trenutak mu se čini kao da neće više

nikada progledati.

- I sama misao zebe u kosti, zar ne? - veli Gordana. - Tako je i Vilena osjetila

. . . Držala sam je za ruke, bile su ledene, kao

mrtve ... ,...",.

Nije odgovorio. Ponovo ga hvata nešto kao vrtoglavica, ah se želi

oteti, vuče ga osveta kao tajni demon, vuče ga na ledinu da ga

tamo kazni kaznom smrti.

- Čujte, gosodine Jelenko, Draženić je htio svakako da pokaže kako vi niste

došli i onda bi vas bili odveli onako slijepa negdje daleko po selima dok bi se

on vjenčao s Vilenom. Tako je barem mislio. Kad bi saznao da sam ja počinila

varku, kojoj, doduše, nema prigovora, onda bi ponovo klevetao Vilenu i sigurno

bi otišao u prosce Vojani . . . Dakle, znajte, čim sazna što se ovdje dogodilo,

da Vilene više nema, on će otići prositi Vojanu.

- Varate se, odavle ne može živ! - veli on mirno.

- Razumijem, to ste dužni prema svojoj vjerenici.

- Svojoj vjerenici?!

Ruka mu padne s drška mača. Korice udariše o pod. Kao da se sada sjetio nečega

što ga je udarilo poput groma. Zagleda se u nešto vrlo daleko i prošapće

prestrašeno:

- Što sam ja to učinio? Što sam, zaboga uradio?

- Ne razumijem vas, gospodine Jelenko, čega ste se prestrašili? Što ste uradili?

- O, gospođo, kad biste znali! Otkud tolika ludost? Otkud bjesomučna zabluda?

Kako sam to smio učiniti?

- Što ste učinili?

- Plemenita gospođo, ni vaš svijetli nedostiživ um, od svih obožavanim ne može

mi pomoći!

- Kakva je to jezovita stvar kojoj nema pomoći?

- Ja sam vjerio Vojanu . . .

- Nemate razloga nazivati to grijehom.

- Strahovit je to grijeh!

- Zašto? Ona ljubi vas, a vi ljubite nju.

- Kad biste vi znali - kad biste slutili . .

- Sve mi je pisao moj muž s bojišta.

229

On stisne ruke kao da da ga nešto strahovito boli, pa će onda prigušeno:

- Pisao vam je sve - sve vam je pisao - što - nije nikad bilo . . .

Začuđeno priđe k njemu i uzme ga za ruke.

- Što to nije bilo?

- One večeri, kad je Antolković donio vijest što je sve taj razbojnik iskazao,

zamolio sam gospodina Damira, Antolkovića i vojvodu Iločkog da zaprose Vojanu za

mene.

- Htjeli ste prije nego odete na dvoboj s Draženićem osigurati sebi djevojku.

- Ne, ne, gospođo* nešto sasvim <l"igo.

- Ta recite već jednom, povjerite se, ne razumijem zašto se tako mučite.

- Gordana, kad sam čuo da je sav svijet saznao istinu, kad sam Čuo da je Vilena

nevina, kad sam Čuo kako se DraženiĆ vama tužio kako se nikad nije smio dotaći

njezinih usana jer mu ona to nije dopustila - u meni se probudio pakao .. . Kao

da je ono što je bilo zakopano, zgnječeno, uništeno, iznova podiglo glavu i

zahvatilo me za grkljan. Odlučih zatvoriti sve svoje putove k njoj - moram

iskopati sam zasjedu da ne mogu k njoj.

- Kome?

- K Vileni! Htio sam zabosti bodež u srce tako da ga nikad nitko ne može izvući,

To sam htio! Zato sam tražio neka odmah sutra u zoru šalju Kegleviću pismeni

upros, a to su i učinili . ..

- Vi ste htjeli da sebi zagradite putove k Vileni, tako rekoste?

- Tako je i bilo,

- Zašto? Vi ste je zaboravili?

- Nikada!

Brzo i žestoko ona pita:

- Zar vi ne ljubite Vojanu?

- Ne ljubim!

Lijepa glava koju pokriva kaciga tako se žestoko strese da je vizir zazveckao.

- Ali ne, gospodine Jelenko, vama se to sada samo tako čini zato što je Vilena

mrtva.

Opet ga ta riječ tako zaboli da je ponovo sklopio oči i nabrao čelo, a zatim

reče:

- Znao sam dobro, plemenita gospođo, što radim, jest, znao sam. Evo, sve ću vam

kazati što je bilo.

Stupila je bliže, da bi čula svaku riječ jer je njegov glas tako tih i mukli:

- Od prvog časa, kad sam bio u dvorcu grofa Keglevića, opazio sam da mi djevojka

poklanja neku sklonost. Ne znam je li to ljubav, možda samo obožavanje junaštva,

kako je to običaj kod svih djevojaka. Vidio sam, ona bi htjela sa mnom mnogo

razgovarati, no ja sam se neprestano ustručavao. Čas sam želio da mi ta djevojka

pruži zaborav, a opet sam sebi spočitavao: nije pošteno ako je

230

obmanjujem dok mene razapinju misli na drugu. Drhtao sam od pomisli da bih uzeo

neljubljenu dok u srcu nosim život što sam ga proživio u županovom dvorcu u

Turopolju. Neprestano sam bježao pred tim časom koji bi me morao dovesti u

blizinu Vojane. Lijepa je i dobra i kad su mi govorili i nagovarali me i Damir i

vojvoda, da je zaprosim, svaki put sam koraknuo natrag, ispričavao se da sam

siromašan. A kad je Antolković donio vijest koja je s Vilene skinula zauvijek

ljagu i sramotu, zadrhtao sam.

- Vi ste vjerovali da je ona, uistinu, bila njegova ljubavnica.

- Ne, priznajem, nikad nisam vjerovao. Osjećao sam: bacila bi se u Savu kad bi

to bila istina. No, htio sam u to vjerovati, to je bio štit mome srcu. I

slušajući što govori Antolković, zavitlala je oluja u mojoj duši kao ono u

bosanskom klancu kad sam dočekao tursku ratnu zairu. Osjetim, moram se

zaštititi, moram odmah k Vojani u prosce da zagradim svom srcu putove k Vileni.

- Ne vjerujem, Jelenko, da biste ikad zaboravili uvredu koju vam je nanijela

Vilena .. .

- To sam i ja mislio, no slušajući Antolkovića osjetim - treba zaštite, ne meni,

nego mome srcu ... Možda bi ono pobijedilo i odvelo me k njoj. Tako sam tada

udario čvrstom pesnicom u svoja prsa i srce se moje prepalo puno strave. Rekoh

mu: ne, ne obnavljaj svoje čežnje, ja sam postojan. Imam te u svojim šakama,

zarobljeno, okovano, nemoćno! A kad sam osjetio da je srce spremno oprostiti,

odmah odlučim baciti na svoje putove nepremostivu zapreku . . .

- Mislite sada na onu uvredu koju vam je nanijela Vilena i vi ćete je brzo

zaboraviti.

- Uvijek, uvijek sam mislio na tu uvredu, stalno, postojano je nosio pred sobom

kao što se nosi trava koju čovjek pije protiv groznice i opaja se njome i čeka

da se izlječi. Groznica i popušta, ali ponovo dolazi, neprestano se vraća, lijek

ne pomaže . . .

- Sada više nema pomoći onoj koja je dala život za vas. Htjela bih vam barem

savjetovati da vas što prije mine žalost za Vilenom.

- Nikad, nikad neće minuti ta žalost!

- Ako je tako, onda Vojana neće biti nikad sretna s vama.

- Nikada! Reći ću joj sve i zamoliti neka me pusti otići da umrem za domovinu.

Barem će ostati nešto od rnene nesretnici, slava moja neka padne na njezino ime,

u zamjenu za ljubav koju joj ne mogu dati.

- Uistinu, Jelenko, ne prepoznajem vas. Sjećate li se kako sam vas zvala prije

vašeg odlaska na bojno polje? Sjećate se što smo nas dvoje onda govorili?

- Tko zna što se sjećam, a što se ne sjećam!

- Onda je potrebno da vas ja podsjetim i pokažem kako ste svemu sami krivi!

Mahnuo je, a Gordana mirno nastavlja:

- Pozvala sam vas da izmamim samo jednu jedinu sućutnu riječ nad nevoljom sirote

djevojke koja je bila vaša drugarica u igri. Mislila sam: vi ćete reći, znam,

Draženić laže i meni je žao djevojke,

231

teško mi je, recite joj da osjećam s njome. A vi ste bili okrutni, nemilosrdni,

bešćutni.

- Pravo mi spočitavate, gospođo, bio sam onda u okovima divlje ljubomore na onaj

dan kad ga je gledala tako ushićeno tamo u Lukavcu uz njegovu postelju.

- Gledala ga je tako zato što je prijetio: svaki osjećaj što ga ona nosi u svom

srcu, platit ćete vi svojim životom. Kad vas je vidjela tamo u dvorcu, na milost

i nemilost predanog njemu, odlučila je pregaziti svoju ljubav prema vama. Uzela

je na sebe vašu mržnju i prezir samo da spasi vaš život. Još više je učinila,

gospodine Jelenko: ona je pristala na njegovu prosidbu jer je nosila u njedrima

otrovani bodež što sam joj ga dala ja .”-Htjela ga je smaknuti. Vi ste mi tada

dobacili: "Nije bodež upotrijebila". Nije znala njime baratati, naprava je bila

pokvarena. Ali je čvrsto odlučila da će drugi put trgnuti bodež iz korica i

poslati Draženića u pakao. Ono što je učinila da spasi vaš život, vi ste

smatrali nevjerom, izdajom . . .

Jelenko zastaje.

- Sve mi to pada na dušu kao strahoviti teret. Sve me to pritišće, baca na

zemlju - htio bih nestati.

- Prije dvije godine, kad sam vam htjela sve to reći, vi ste me zapravo hladno

odbili, niste htjeli slušati.

- Nisam imao snage slušati. Bijesna, tvrdokorna moja muka bila je kao krvoločna

zvijer što je ispijala moju vlastitu krv.

Opet je ušutio. Htio bi nekud jurnuli, a ne može. Čini mu se: sve je pred njim

propalo u zemlju, nekud duboko, a on je ostao sam samcat, jadan, siromašan, bez

ikoga svoga.

- Plemenita gospođo, udaren sam kaznom za svoju okrutnost. . . Nema mi spasenja.

Nema mira ni pokoja, dok se ne podmetnem turskom maču. No, Draženića moram prije

maknuti s puta. On mora platiti Vilenin život. To vam se kunem!

Polako hoda Gordana po sobi, dok on sjedi. Ne može ustati. Ruke je rinuo u kosu

i sjedi oborene glave. Nalikuje čovjeku koji je izgubio sve.

- Prema tome ste vi osjećali i bol i žalost kad ste ono dolazili iz Turopolja

prije dvije godine?

- Zašto me to pitate, plemenita gospođo, kad vam rekoh kako sam onda patio?

Jest, bio sam ograđen bjesnilom ljubomore - ni na što drugo nisam mislio, samo

na one poglede što ih je ona tamo u Lukavcu upravljala k njemu. Samo na onu

uvredu koju je zbog njega bacila u moj obraz onog dana kad sam joj ponudio svoje

srce. Samo na to sam mislio! Njezini pogledi i te uvrede sagradiše oko mene

bedem preko kojega nisam mogao ni da sam htio. Sve je u meni bilo žuč i muka. Ne

znam što je bilo jače, ali želio sam bježati daleko, što dalje od Turopolja, a

što bliže k sebi. Kad sam već bio blizu Save, onda mi je prvi put odlanulo. Ali

ne zadugo. Čuli ste kako su me snalazile uspomene, kako se budilo moje srce na

bol i razmišljanja.

232

Stojeći pred njime, Gordana upre u nj pogled.

_ Prema svemu što ste mi rekli, Jelenko, vi ste, dakle, ljubili

Vilenu?

- Na svoju veliku nevolju.

- I čini se niste je prestali ljubiti?

- Na svoju još veću nevolju - nikada, ni časa je nisam prestao ljubiti! Oh,

gospođo, ni jednog časa!

- Ipak vam je srce bilo strahovito okrutno prema Vileni!

- Srce moje nije bilo okrutno prema njoj, ali ja sam bio okrutan prema svojem

srcu.

- Da je mogla doživjeti od vas samo jednu dobru riječ! Da je mogla saznati što

ja sad znam, bila bi joj smrt slatka.

On pokrije lice rukama i ostane nepomičan. Zamalo stade šaptati kao sam sa

sobom:

- Svršeno! . . . Svršeno je, kraljice Turopolja . . . Svršeno! Najednom skoči

kao da se nečeg prepao. Udari o držak svojega

mača i vikne:

- Razbojnik koji je skrivio njezinu smrt još živi. A mač moj spava u koricama!

Stidim se pred sobom! Zbogom, gospođo! Zakrčila mu je put. On korakne naprijed.

- Saslušao sam vas do kraja, primio sam svoju kaznu od vas, sad moram poći,

svaka me kap krvi vuče k njemu. Osvetit ću Vilenu. Pobit ću se s huljom, makar

me osudili svi što su pošteni u ovoj

zemlji!

- Rekoh vam, želim sazvati sve što je živo na ovoj postaji. Tada ću izići pred

njih i kazati što sam čula u onoj sobi kakvu je snovao zasjedu.

- A zatim - što mislite zatim?

- Kad mu kažem sve u lice i svi čuju što je zapravo počinio, predat ću ga vama.

Pošla je k vratima i pozvala u sobu mladog Gregurića.

- Jeste li svi na okupu? - zapita ona.

- Svi smo vani, plemenita gospođo, spremni na vašu zapovijed.

- Zasad ostanite mirni. Svi neka budu pred zgradom. Javite gospodinu Draženiću

da ga očekuje gospodarica Brezovice.

Izišao je i stao tražiti kaštelana da ga povede Draženiću.

Ali ovaj tvrdi da ne zna gdje je, očito se nalazi među svojim momcima pa ide s

njime u potragu. Iza zgrade ima čitav niz staja i suša. Pod krovom je smješteno

i sjeno za konje, a dolje slama na kojoj su spavali momci.

- Tamo u posljednjoj suši smjestio je otmjeni gospodin iz Budima svoje ljude -

veli kaštelan. - Evo, suša je prazna.

- Kako bi mogli otići? - pita Gregurić. - Zar je taj gospodin možda izjahao da

se proveseli u šumi?

- Ne znam što je i kako, mladi gospodine, samo vidim - nema ga.

Kaštelan stade dozivati neko ime. Iz jedne se staje pojavi muškarac:

- Gospodine kaštelane Budimci su izveli konje, brzo ih osedlali

233

i pošli u susret gospođama velmoža koje dolaze danas o podne.

- Nije istina! - upadne oštro Gregurić. - On je pobjegao, a vi ga nećete odati.

- Banov rođak ne treba bježati.

- Nama ne bi mogao objesiti na nos takvu glupu laž!

- Ne vrijeđajte me, mladi gospodine - ljuti se kaštelan. - Ne znam gdje je

gospodin iz Budima. Ako ga nema, onda je otputovao.

Otišao je Gregurić naokolo staje i obavijestio svoje drugove da je Draženića

nestalo. Svi su se uzvrpoljili, rastrčali, pohitali, svaki je pošao drugim putem

da vidi kamo je mladić mogao krenuti. Na sve strane oko postaje, brdine, šuma i

šikara i opet šuma. Dvojica su uzjahali i pobrzali preko ledine ravnim putem da

pronađu cestu koja vodi sa sjevera na jug i obratno. Ali i tu je šuma s obje

strane ceste.

- Tu ga ne bi ni vrag pronašao kad bi mu trebalo Draženićeve kože.

- Sa čitavom je pratnjom otišao u to nema sumnje. Pojahali su natrag trkom i

našli se pred postajom. Gregurić je obavijestio Gordanu o neuspjehu potrage za

Draženićem.

- Nema mu traga, ne može se razabrati kamo je pošao, na sjever ili na jug.

Nestao je!

- Ne! Njega ne može nestati dotle dok se ne sretne sa mnom - vikne Jelenko. -

Sedlajte mi konja. Tko ide sa innom? Moja će pratnja tek sutra predvečer stići

na Zvečar. Od mosta do postaje cestom ima dva dana, dakle ...

- Ne, gospodine Jelenko, onaj most tamo što ste mi rekli malo prije, nije bio

podrovan nikakvim olujama, Uopće, ovdje nije bilo oluje. Rijeka je nabujala od

teških kiša, ali most nije odnijela. Sve su to lagali i učinili oni da s vama ne

može Žarko ili tko drugi preko mosta, pa da vi sami idete tim putem i padnete u

zasjedu. Sve je to divno uredio i pripravio gospodin Draženić. I oni ljudi nisu

bili trgovci, već samo po Draženiću određeni ortaci da vas zavedu.

Ulazi kaštelan. Zapanjio se, gledajući pred sobom mladog, visokog, snažnog

plemića koji na licu nema vizira. Čini mu se: samo žena može biti takve ljepote.

A ona pita, ne brineći se za njegovo čuđenje :

- Recite, ima li kroz šumu kakav put kojim se može na jug ili sjever?

- S one strane postaje ne može nitko na sjever jer je brdo, a s ove strane, uz

Kupu što presjeca cestu, može se i gore i dolje, no kroz šumu nema puta. Nikad

nitko nije putovao šumom, ovdje se to ne bi niko ni usudio jer je gusta i

neprohodna.

- Čuli ste - okrene se Gordana Jelenku. - Puta nema, dakle, ne možete u šumu s

konjem!

- Moram Draženića izvući ispod zemlje! Zaprepašten zuri u njega kaštelan pa opet

promatra Gordanu i pita:

234

- Vi ste pošli na megdan s njime, vas je čekao uzvišeni gospodin?

- Ne zovite uzvišenim gospodinom najpodliju neman ovog svijeta - gadljivo se

okosi Jelenko na kaštelana.

Tek sada je u neizvjesnosti što bi mislio o tom gospodinu i o tom plemiću kojemu

je lice krasno kao u žene.

- Ja ništa ne znam, moja gospodo, ništa, samo to da će taj gospodin biti banov

rođak.

- Laž je svaka riječ kojom je obmanjivao ovog čovjeka ovdje. Recite je li vam

kazao da odlazi? Smjesta priznajte istinu, jao vama

ako prešutite!

- Rekli su njegovi momci da ne želi ostali pod krovom s mrtvacem, ali će se opet

vratiti. I prtljaga mu je tu.

- Onda sedlajte konje, mlada gospodo - okrene se Jelenko plemićima. - Hoće li

tko sa mnom, dobro, ako neće, nitko me i ništa neće ovdje zadržati

Mlada žena pošalje iz sobe ostalu gospodu, pa će onda:

- Slušajte me, Jelenko. Kamo ćete za njim? Okolo naokolo brdine, šume, cestom

nije otišao. Četiri su strane svijeta, na koju ćete kad ne znate kamo je nestao

i barem kojim smjerom. Sama bih vam dala polovicu svoje pratnje da idete u

potragu, ali to je sada

ludi pothvat!

- Ne možete me zadržati, gospođo.

- Zar ne osjećate da vas ovdje vežu dužnosti?

- Dužnost? - pita on nesigurno. - Kakva?

- Da mi budete na pomoći. Vi znate: sad je teško putovati kući s njezinim mrtvim

tijelom . . .

Prepao se. Ovo nekoliko riječi predočava mu čitav niz strahota koje bi morao

gledati na tom crnom putu i obuze ga strah da to neće moći podnijeti. Odlučno

reče:

- Ne bih je mogao gledati mrtvu. Nemoguće, gospođo, ja moram ići, moram, ne mogu

ostati!

Bademaste ga oči Ijutito ošinuše, Gordanin glas oštro zapovijeda:

- Još časak me saslušajte. Sva su naša gospoda u svojoj ludoj kratkovidnosti

slavila Draženića jer je znao zavarati plemenitim imenom svojeg oca: vas su onda

svi prezirali, vi ste u njihovim očima izgubili svoju čast. U toj najvećoj

nevolji imali ste prijatelja Antolkovića koji vam je pomogao, imali ste se na

koga osloniti. Kad je Vilena bila bačena na dno ponora sramote, nije imala

nikoga da joj pomogne snositi tu jezovitu klevetu. Kad ste onda mogli gledati

kako ona pati, mogli ste gledati kako neman nesretnoj djevojci razara čast,

dakle, život - opetujem, kad ste mogli gledati to bešćutno, moći ćete gledati

sada i njezino mrtvo tijelo.,.

- Riječi su vam bodež, plemenita gospođo.

- Kad ste mogli biti junak u okrutnosti, budite i junak u boli i ne zaboravite:

ona je dala svoj život 2a vaš očinji vid. Da nije sama poletjela u zasjedu, vi

biste sada bili uhvaćeni i slijepi., . Moram je prenijeti kući, a razumije se,

na putnim postajama neće

235

me pustiti pod krov s mrtvom suputnicom, razumijete li? Trebam uza se nekoga

kome se neće moći nitko oduprijeti! Vaša je, dakle, dužnost ostati ovdje. Još

uvijek imate vremena Draženića uhvatiti i kazniti. Njegova je kazna zapisana u

knjizi Pravednosti. A od vas traži dužnost da ostanete i pratite onu koja je

umrla za vas. Spuštene glave sluša i tiho se pokori:

- Da, dužnost mi je ostati uz vas na tom putu.

Opaža: Gordana je duboko razgnjevljena i odgovara mu oštro:

- Neće vas to odviše dugo mučiti! Zaboravit ćete brzo! Grč boli iskrivi mu lice

i on joj spočitne:

- Vama sam razgalio svu dušu, barem mi vjerujte ono što

sam vam prije rekao ... ,.

- Samo vam dokazujem: zaboravit ćete brzo, vi umijete nametnuti srcu svoju

volju.

- Mogao sam dok je ona živjela . . . Sad moja volja leži slomljena, poražena,

znam - moj okrutni ponos je ubojica one koju nikad nisam mogao iščupati iz

svojega srca.

- Onda vas je Vilena dobro poznala i znala: tek onda ćete je ljubiti kad umre.

Zato je odlučila u onom nesretnom času pohrliti u smrt, spasiti vaš život i vaše

oči - a sebi - vašu ljubav. Eto, sad ima što je tražila. Da je živa i dalje

biste je prezirali, odbijali, obasipali svojom okrutnošću i bježali od nje.

Prema mrtvoj se vaše srce najednom otvorilo. Znala je nesretnica: da živi, nikad

je ne biste ljubili.

- Uvijek sam je ljubio - uvijek. Evo, kunem se na časni grob svojega oca,

gospođo Gordano, kunem se: uvijek je Vilenu ljubilo moje srce, ali je robovalo

mojoj tvrdoglavosti. . .

- Sve to se tako čini sada kad je zauvijek sklopila oči, kad nema više

mogućnosti da se s njom sretnete.

- Dakle, ne vjerujete mojoj ispovijedi? Sve što rekoh smatrate samo časovitim

potresom mojih osjećaja? Bolno je to, ali - zaslužio sam . . .

- Ne ljutite se zbog mojega držanja. Sve je to prirodno. Recimo da ste došli na

ovu postaju i tu zatekli mene s Vilenom, da ste se tu pobili s Draženićem, vi

biste se vratili natrag u Bosnu, a da vam srce ne bi osjetilo ono što osjeća

sad.

- Osjećao sam to uvijek, sad sam priznao i sebi i vama.

- I sebi! Da, to je pravi izraz, ali njezina je smrt prouzročila taj preokret.

Da ona živi ...

- Oh, da živi... da živi! . . . Ali ona je život dala za me, a većeg dokaza

ljubavi nema. Nikad u životu se neću smiriti! Ni u grobu!

Promatrala je njegove oči, vlažne od neisplakanih suza, put lica još je i sada

zelenkasta, usne bijele kao da u njegovim žilama više ne kola krv. Muka mu

iskrivljuje crte lica. Drugovi ga ne bi prepoznali kad bi ga sada vidjeli. Svaki

bi morao steći uvjerenje o neizmjernoj njegovoj patnji.

Izgubljen je, slomljen, smrvljen od teškog udarca. Čini mu se 236

i prsa su mu ranjava i duša mu je na samrti. Nikad još nije osjetio toliki

pritisak na srce, nikad, ni onda, kad je, od Vilene odbijen, lutao turopoljskim

šumama.

- Vidim - zatekla me najteža bol mojega života i nema ništa čime bih se mogao

obraniti. Našao sam se okom u oko s nesrećom kojoj nisam dorasao. Nema tu

obrane, nema pomoći. Oh kad bi bilo pomoći ne bih mogao ni jednog časa stajati

pod ovim krovom.

Gordana nije odgovorila, nego ustala i prišla k prozoru. Vani stoji mladi

Gregurić, plemić iz njezine pratnje. Ona mu dovikne:

- Idite, molim vas i recite gazdarici neka dođe da se spora-zumimo kako i kada

nam je krenuti. . .

Onda se opet okrene k Jelenku koji je htio izići očito u želji da ne prisustvuje

dogovoru.

- Ostanite ovdje. Trebam vaš savjet.

Ona sjedne, naslonivši glavu na ruke. On se opet pogurio,

spustio glavu.

Sa štropotom se otvore vrata s drugog kraja sobe. Nije došla žena. Neki muškarac

uleti u sobu. Jelenko ga nikad nije vidio. Mlad je, na glavi mu kaciga. I ne

pazeći na Jelenka, potrči prema Gordani i nešto joj šapne. Ona skoči uvis.

- Sto velite? Zar ste pomjerili pameću?

- Nisam, plemenita gospođo.

- To nije moguće.

- Istinu rekoh - gospodin kaštelan je tamo . . . Spazivši Jelenko Gordanino

uzbuđenje, pita:

- O čemu se radi, plemenita gospođo? Treba li vam moja služba?

- Ne, ne, nikakve službe ne trebam. Kad bi se obistinilo što taj plemić veli!

Sigurno su svi izgubili glavu.

- Recite mi što se događa? - pita Jelenko.

- Neka vam kaže taj plemić. Recite gospodinu Kuševiću. Moram

smjesta otići.

Gordana krene iz sobe, Jelenko zapita mladog plemića:

- Što je toliko uzbudilo vašu gospodaricu?

- Vi znate kako je gospođica Vilena Berislavić. . .

- Znam, sve znam, ali radi čega se gospođa uzrujala? Što ste joj rekli?

- Poškropili su gospođicu na postelji u njezinoj sobi svetom vodom, molili se i

otišli. . . Ostavili je samu - a onda . . .

- A onda?

- Dok smo vani žalili lijepu nesretnu pokojnicu, izađe iz sobe svećenik krvavih

ruku i stade vikati neka donesu ovo i ono, viče, zapovijeda, a kad smo pošli za

njim u sobu, našli smo njezinu pratilicu kako kleči sklopljenih ruku i doziva

pomoć. Gospođica Vilena leži nauznak i gleda u svećenika koji joj ulijeva neki

lijek na ranu.

- Vi - ste - vidjeli - gledali?!

- A plemenita gospođa Gordana je mislila da sam poludio.

237

Gospođica je sigurno bila u dubokoj nesvjestici, a ne mrtva - i probudila se ...

"Probudila! Probudila!" - opetuje Jelenko s nekom stravom " duši. Ne vjeruje,

ispituje, i plemić sada pripovijeda redom kako je svećenik, koji je došao s

Gordanom, odmah pošao k djevojci, probudio je iz nesvijesti i povezao rane,

- Živi? Živi? - poviče Jelenko.

- Samo hoće li dalje živjeti - to je pitanje. Jelenka u prsima hvata grč.

Pograbi plemića za lakat i gurne u hodnik.

- Pokaži mi gdje leži.

- Dođite za mnom.

Drhtavim zamirućim srcem ide za njim.

"Koliko će još živjeti? O, da samo doživi dok joj stignem reći... Što?" Trči

obezumljen, naleti na vrata, Gordana stoji na pragu. Ozbiljnost kojom ga susreće

zaustavlja ga. Ne usuđuje se izreći pitanje što mu gori u duši, u srcu, na

usnama. Čini mu se: bademaste su oči mnogo manje nego obično, zar žmire

sustežući suze. Između gustih trepavica svijetli zjenica upiljena u njega. Prsa

mu diže teški dah i zaustavlja se u grlu. Šuti, čeka svoju osudu.

- Govorite, plemenita gospođo, živa ?... Ili...

- Samo probuđena ... hoće li zaspati za vječnost, još ne znam.

- Samo da joj mogu još reći... da...

- Svijest još nije bistra, neće vas prepoznati, Stjepko ju je probudio u život i

ogledava ranu.

Obje ruke digne k vratu kao da njega boli i zastenje.

- Pričekajte, pozvat ću vas.

- Mogu li čekati pred vratima?

- Tamo nasuprot u sobi. Ne smijete banuti pred nju. Takvo iznenađenje moglo bi

je ubiti,

- Čekam - veli tiho i ide preko praga kroz vrata koja mu otvori Gordana i dolazi

za njime.

- Moram još dvije-tri riječi progovoriti s vama. Pregleda je sa strahom. Zar

čaša još nije puna?

- Duboku nesvijest smatram prvom stepenicom k smrti, i onda ako je probudimo.

Dakle, mnogo se ne pouzdajem da bi ostala živa, ali možda se ipak desilo čudo.

Stoga vas opominjem: kad bih vas pozvala k njoj i ona bi mogla shvatiti što se

oko nje događa, birajte riječi, pazite da joj ne rečete previše...

- Kako previše? Recite jasnije - nestrpljivo će on.

- U ovom času smućenosti ne recite joj više nego što biste mogli i smjeli

izvršiti ako bi ostala na životu. Susreo se s njenim strogim pogledom.

- Rekoh, ne vjerujem u to, ipak pazite. Mogli biste joj kazati više kad bi znali

da će umrijeti.

- Ne recite to!

- Kada bi ostala živjeti, zar da ponovno umre njezina mladost u novom

razočaranju ? Recite joj ono što biste smjeli i mogli izvršiti

238

da kojim slučajem ostane na životu. Ako ste isprosili Vojanu, onda ste vezani uz

nju ...

Klonuo je na stolicu.

- Da - isprosio sam je!

- Onda ne smijete govoriti Vileni ništa više nego samo toliko koliko biste joj

smjeli reći da je živa i zdrava . . . Na vratima se pojavi glava Stjepka

Brodarica.

- Što je, Stjepko? - pita Gordana.

- Sad još ne prepoznaje nikoga. Što će biti dalje, to ćemo vidjeti. Sve što

mogu, izvršit ću.

- Idem k njoj - veli lijepa žena - a vi čekajte. - I ostavlja

Jelenka nasamu.

A on zaboravlja i svoju vjerenicu i sve dužnosti što mu ih objavljuje Gordana.

Položi glavu na dlanove. Duša mu plače suzama što peku poput žeravice.

A U BUDIMU ZAVLADA NEPRIJATELJ

Pred kraljevskim dvorcem u perivoju sluge, dvorani i paževi stoje poredani u

krugu na ledini. U sredini mali Ljudevit u crvenoj haljini. Lice blijedo.

Dječačka mu je bradica prepuna dlaka koje bivaju svaki dan dulje. Oko očiju crni

kolobari. Kosa mu je raskuštrana. Ne njeguje ga ženska ruka.

Knez Brandenburg trudi se oko njegove igre. Nitko se ne smije miješati u taj

posao. Knez, odan piću, ipak je toliko lukav da se djetetu ulaguje. Sasvim

instinktivno pronalazi njegove mane i prema tome odabire igre, razgovor i zabavu

djeteta. Sve što je u njemu zla, raspiruje mladi knez, a dječak je zadovoljan

što mu povlađuje zlim nagonima.

Gotovo svakog dana igra se s njime velikih dvorskih svečanosti. Tada Ljudevita

posjedne na kamenu klupu, poziva dvoranine i poreda ih, svi moraju stajati u

polukrugu, svakoga knez imenuje po njegovoj časti. Objesi mu po kakav plašt,

štit ili koplje i tako stvara sjajnu kraljevsku pratnju. Ljudevit pomno

istražuje svoje dvoranstvo: je li svaki uzeo u ruke ono što se njemu sviđa. Ako

je zadovoljan s njima, smješka se svojim ovelikim blijedim ustima.

Knez se isprsio, povukao mač i pokleknuo pred njega:

- Vaše veličanstvo, evo vašeg vjernog sluge kneza od Branden-burga.

Zapovijedajte: čime da zabavljam svojega kralja?

- Hoću kraljevića Ivana kojega si mi obećao.

- On je mrtav.

Kraljevsko dijete podmuklo ga gleda i viče:

- Nije istina. Lažeš!

- Čekaj, Lujko! Ne smiješ kazati svom prvom kancelaru i pri-

239

jatelju samo onako da laže jer bi ga onda uvrijedio i ne bi ti višej bio odan.

- Ja sam kralj, mogu odmah vješati! Vješati!

Knez je spremio svojem budućem kralju sasvim neobične igračke. Htio ga je danas

iznenaditi. Knez dade znak jednom dvoraninu. Ovaj dovuče pet visokih stupova.

Zabije ih u zemlju. Ljudevit šuteći promatra. Sve ga zanima, svaka kretnja sluge

i kneza. Dječja Ijubo-pitnost pomiješana s nagonom silnika.

- A sad dovedi, krvnice, ovamo osuđenika! - zapovijeda knez, a zatim glumi

kancelara i klanja se dječaku.

- One, koji vam, kralju, žele oteti prijestolje, osudio sam na smrt!

- Hoću gledati kako ćeš ih smaknuti.

- Evo, kralju, svojim ćete očima vidjeti kako nevjernici umiru.

Sluge nose od krpa sašivena tijela ispunjena slamom. Glavu sačinjava kruglja od

bijele krpe, oči, usta, nos, obrve označene su crnim ugljenom. I noge su im isto

tako ispunjene slamom i klopoću privezane uz trup.

Ljudevit se smije iz svega grla.

- Evo, veličanstvo, krivce - naš će krvnik izvršiti osudu. U crveno ruho

odjeveni sluga vješa lutke na stupove, a knez pristupa kralju:

- Jeste li sada zadovoljni, veličanstvo? Lice se dječakovo počinje mrgoditi.

- Oni ne viču, ne jauču?

- Dakako, ne viču jer je to igra.

- Ali ja hoću žive ljude na tim stupovima.

- Čekaj dok budeš velik, Lujko, onda ćeš ovako vješati žive.

- A neće dotle pobjeći?

- Pazit ću ja njih. Tamo u Hrvatskoj! Svi oni koji se bune protiv tebe i koji su

bili uvijek protiv tvojega oca.

- I protiv mene? Neću čekati dok budem veliki.

- Moraš čekati, možeš biti kralj onda kad otac umre.

- Kad će umrijeti? Skoro? Mjesto odgovora brzo će knez:

- Eto vidiš, sada će doći k tebi razni poslanici, a ti ih primi dostojanstveno!

I dolaze sluge i dvorani, sagiblju se do poda, a knez objašnjava:

- Kralju, evo poslanici svih država tebi se duboko klanjaju i sretni su što

smiju gledati tvoje umno lice, slušati tvoju umnu riječ.

Ljudevit trgne svoj mali mač i udara po šiji pred sobom sagnute ljude.

- Ali, Lujko! To su zastupnici stranih kraljeva, njih ne smiješ udarati.

- Kakav sam kralj, ako ne smijem tući koga hoću?

- E, vidiš, to ti je baš ono: stranim se poslanicima moraš smješiti baš onda kad

bi želio nekoga od njih smaknuti. Pozovi ih na objed, oslovi ih! Naša država

mora biti diplomatska!

240

Opazi da iza leđa dječakovih dolaze gospoda. Brandenburg prepozna Verbecija s

dva prijatelja. Knez im pođe u susret i veli:

- Baš smo ovog časa izveli veselu igru. Vrlo je bistar. Pravo veličanstvo je u

njemu.

Verbeci se približi Ljudevitu i pokloni mu veliku kutiju. Položi je pred

Ljudevita na ledinu, otvori poklopac, izvadi iz njega haljetak, sav izvezen

svilom i zlatom. Zablistale dječaku oči i njegove suhe, naborane staračke ruke

posegnuše za dragocjenim haljetkom.

- Vaše veličanstvo, vaš će sluga biti sretan ako prihvatite ovaj neznatan dar.

Baš će vam pristajati!

Pomažu Ljudevitu skinuti njegov crveni haljetak od prostog sukna i oblače mu

novi. Blistavo vezivo uzbuđuje dječaka.

- Sad bi trebalo još krunu!

- Kruna je već vaša, veličanstvo, vi ćete je nositi kad odrastete.

- Neće mi biti teška!

- Ali vladanje je teško, veličanstvo.

- Evo vješali smo buntovnike - i pokaže lutke. - Nije to

teško!

Verbecija i njegove prijatelje obuzela neprijatnost od te igre. Ako jednom kralj

s njima odigra ovu igru u zbilji? Ipak mora povlađivati :

- Jest, veličanstvo, nitko ne može reći da niste već dorasli kralje-vanju. Vi

ćete na prijestolju postići veliku slavu.

Jedan od dvojice Verbecijevih drugova brzo razvezuje svežanj što ga je donio

sluga. To je odmah palo u oči dječaku. U bijelom rupcu smiješe se Lujku kolači,

mali i veliki, čitava vrećica smokava. Dječakove ruke grabe za slasnim darovima.

Jede šuteći.

- Veličanstvo, ide li vam u slast?

- Vrlo je dobro, slatko. A pečenja nema?

- Oh da, ima, evo u ovom drugom svežnju. Razvezali su ubrus u kojem je bio čitav

pečeni puran.

- Malo je to pečenja! - veli dječak. - Zadnji put ste mi donijeli više!

- Vaše kraljevsko veličanstvo, poslali smo u dvor živu perad da vam ispeku za

večeru i za sutra i druge dane.

Jelo mu ide u slast. Verbeci ga nudi svakojakim poslasticama i neprestano se

hvali kako je dao ispeći sve ono što on najviše voli. Svakog časa zagrize

Ljudevit u drugu poslasticu.

Gotovo se prejeo, a još uvijek nastavlja svojom slasnom južinom. I Verbeci ga

zabavlja, pripovijeda mu kako uvijek govori svojem kuharu da svakog dana nešto

osobito dobra smisli za mladoga kralja. Zatim dječaku ubrusom obriše ruke da ne

zaprlja novi haljetak, klanja se i odlazi. A on za njim vikne:

- I sutra mi donesite tako dobrih stvari!

Verbeci obećava pa odlazi sa svojim drugovima iz perivoja prema kraljevskom

dvoru da tamo posjeti kralja Vladislava. Ali tek što su ušli u hodnik, opaze da

tamo svi zadahtano trče kao da se nešto strašno zbiva.

241

16 GORD ANA XII

- Što je to? - pita Verbeci slugu, zaustavivši ga.

- Kralj Vladislav umire!

Vijest pada kao grom i odjekuje čitavim dvorom.

Dozvali su kneza Brandenburga. Svi hite u kraljevsku spavaonicu. Na postelji pod

baldahinom leži Vladislav. Bez svijesti je. Uz njega su Bakač i Verbeci,

Šarkanji i dvorani. Liječnici javljaju:

- Srce mu više ne kuca. Mrtav je.

Tada su doveli iz perivoja u kraljevsku spavaonicu i Ljudevita. Pozorno promatra

dječak što se događa.

- Njegovo veličanstvo više ne živi - javljaju liječnici. Te riječi kao da nisu

nikoga ožalostile.

- Sad, gospodo, da otvorimo oporuku! - veli Bakač.

U kraljevskim uredima Bakač čita oporuku kralja Vladislava kojom sina povjerava

knezu Brandenburgu i kaštelanu Budima Ivanu Bornemisi da ga odgoje. Knez neka mu

bude drugi otac i skrbnik sve dotle dok ne stupi na prijestolje. U ime njegovo

vladat će kraljevsko vijeće petorice: Verbeci, Šarkanji, Batori, Šatmari,

Perenji, a sve njih nadzire Bakač, kao prvi državnik.

- A sad, uzvišeni gospodine - reče Bakač Verbeciju - vi ste sa mnom na vlasti

ako Draženić ispuni uvjet. Moja Ilonka ga čeka.

- Poslao sam brzoteče za njim, doći će na vrijeme.

- O tome ovisi sve! - veli Bakač odlučno.

Zatim je Bakač poslao na sve strane brzoteče koji imaju pozvati u Budim sve

članove sabora da se odluči što će biti nakon kraljeve smrti.

Dok kralja spremaju na odar, knez Brandenburg povede devetogodišnjeg kralja k

sebi i posjedne ga u naslonjač.

- Otac je umro. Ti si kralj!

- I mogu raditi što hoću!

- Sad pazi i čini što ti pokazujem da budeš dostojanstven.

Nikako ne pristaje ni jedna kretnja dječaku čije lice izgleda bolesno. Put mu je

zelena, tamne oči su zaokružili duboki, crni starački kolobari, oko brade

probijaju sijede dlake. Dječakova je glava staračka.

- Sada si ti kralj, Lujko. Budi pametan i slušaj samo mene. Ja sam ti sada,

umjesto oca, a Bakač i vijeće upravljat će državom u tvoje ime.

- Neću! Ako sam ja kralj, ne dam drugome vladati.

- Ti ne umiješ vijećati s državnicima jer si još dijete.

- Ja nisam dijete, ja sam kralj. Kralj nije dijete! U sobu ulazi knežev

najmiliji prijatelj markgrof Danijel. Neko vrijeme sluša kako knez poučava

kralja, onda mu tiho veli:

- Tvog Lujka je tako iznakazio Bog. Budim pripovijeda da je njegova majka,

kraljica Ana, radi tog dječaka poslala na drugi svijet sina kralja Matijaša

Ivana Korvina i njegovu djecu da ne bi zasjeli na prijestolje.

- To su laži, klevete!

- Ipak vele da je pokojni kralj Vladislav prisilio udovicu Ivana

242

Korvina da pođe za tebe i prepiše ti čitav svoj imetak, a za nekoliko mjeseci

već je umrla.

- Što time želiš reći? - bijesno pita knez.

- Ja ne želim ništa, ali dvorani kažu: umre Ivan Korvin, godinu dana iza njega

sin i kći, tada ožene udovicu i tek što se udala, da nekoliko mjeseci izdahne -

a čitav imetak pripao tebi. . .

- Zlobni jezici tako govore. Zlobnici, zavidnici! - mirno će

knez.

- Zabranjujem da šapćete - vikne Ljudevit. - Ja sam kralj, jao vama ako me

nećete slušati. Jeste li čuli, govorite glasno!

- Čekaj, čekaj, Lujko, ja sam tvoj skrbnik, razumiješ li, makar si ti kralj,

meni nećeš zapovijedati.

- Kralj samo zapovijeda i vješa!

- Lijepa kraljevska načela - tiho će Danijel svome prijatelju. - A što ćeš,

kneže, sad? - pita Danijel. - Kraljevski dvor će izgladnjeli. Nema ničeg u dvoru

- do kraljevih dugova.

- Dat ću svojim kaštelanima u Medvedgradu, Lukavcu i Krapini slobodne ruke da mi

iz Hrvatske pošalju novaca i živeža. Pokazat ću Turopolju tko je skrbnik kralja

i njegov odgojitelj. I banu ću zaprijetiti. Je li, Lujko? Mi ćemo se sada

osvetiti Hrvatima - oni su protiv tebe! Oni skrivaju kraljevića koji bi htio

sjesti na tvoje prijestolje. Svi su oni bili uvijek protiv tvojeg oca, nisu ga

htjeli za kralja, bunili se i uzeli krunu da okrune drugog. Ti ćeš im se

osvetiti.

- Sve ćemo ih povješati! - odgovori prostodušno dječak i grohotom se smije

svojoj primjedbi. Tamne oči u crnim kolobarima kruže sablasno. Danijel okrene

glavu od dječaka i šapne knezu:

- Strašno ga je i gledati!

Njega trebaju ovdje samo zato da imaju u nečije ime gospodariti kraljevstvom i

pljačkati. . .

POSLJEDNJA ŽELJA VILENE BERISLAVIĆ

Dok su u Budimu pokapali Vladislava i neprijatelji Hrvatske spremali se za

vlast, na jugu u Zvečaru čeka Jelenko Kušević da ga Gordana zovne k Vileni.

Ne mogavši izdržati, otvori vrata na hodnik. Odavle je mogao vidjeti kako

služavke i sluge trče u sobu ranjene i opet se vraćaju. Gordana otvori vrata,

izdaje naloge i opet ih zatvara. Žurba oko tih vrata čas ga ispunjava nadom, čas

opet oduzima svaku i posljednju iskru vjere da će djevojka ostati na životu.

Tako prođe čitav dan i noć u neprestanoj strepnji pred onim trenutkom kad mu

budu javili da je svemu kraj.

Bilo je podne. Ujahali su na čistinu putne postaje. Odmah pre-prepozna primorske

velikaše, plemiće i njihovu pratnju na povratku “""“inog polja.

243

16 *

Pozdravio ih je. Klikne knez Frankopan:

- Kuševiću! Zar ste to vi? Prepoznajem samo vaše odijelo. Što se dogodilo s

vama? Nestalo tijelo iz odore?

- Izjedaju me dvije nevolje. Draženića je nestalo nakon što mi je postavio

firentinsku zasjedu, ... ali umjesto mene pao je netko drugi u tu zamku i sada

me izjeda savjest što drugi umire, umjesto mene.

- Tko? Kako je ime tome nesretniku?

- Nesretnici!

- Žena? Valjda nije Gordana u potjeri za Vilenom?

- Nije ona, nego gospođica Vilena. Zapanjili se. Svima je u licu saučešće.

- Valjda ne umire?

- Čini se ...

Bolno im je za milu ljepoticu koju su upoznali prije dvije godine na obali Save,

u taboru hrvatske vojske, kad je tamo Vilena pratila svojeg ujaka.

No, čim su se snašli od teške vijesti, viknuše svi kao u jednom duhu:

- Draženić zove na megdan, a onda postavlja krvavu zasjedu? Ljudi, braćo,

junaci, to moramo osvetiti. Gdje je lupež?

- Umaknuo je. Čim se saznalo da nisam ja zapao u stupicu

- pobjegao je netragom.

- Nigdje ga putem nismo sreli. Zar nije bježao na sjever?

- Na jug se ne bi usudio, a da ga ne pronađemo i sasiječemo

- nego nam se sigurno uklonio s puta.

- Taj pripada meni. Samo meni. Nitko neka ne položi ruku na njega dok sam živ.

Umrem li prije, onda neka bude vaš. I uzalud bi bilo poći za njime. Tko zna kamo

je umaknuo.

Primorski velikaši odoše u svoje sobe. Jelenko ostane pred zgradom sam.

Sjeo je na trijem zadubljen u teške misli.

Iznenada osvane Gordana.

Skočio je i zaplašena pogleda istražuje njezino lice.

- Što mi nosite? - pita tiho.

- Njezinu posljednju želju ... - vidjeti vas . . . Opazila je kako mladić dršće.

- Smirite se i dođite. Odvest ću vas k njoj.

Osjećao se slab, kao da je pretrpio tešku bolest. Noge ga izdaju, klecaju. Srce

kao da ne bije. Sluh, vid, sve ga ostavlja. Kao da u njemu polako gine život. I

slijedi Gordanu.

Otvorila je vrata. On ulazi.

Na postelji razabire plave kovrčice. Lice je bijeli oblak, iz njega viri modrilo

neba . . .

O, kako dugo nije vidio modrilo tih očiju! Čitav vijek.

Kao u snu ide k postelji. Ništa ne vidi do čarobnog plavetnila u njezinu

pogledu. Zar se taj pogled smiješi, smješka kao ono nekoć, vrlo davno kad je

sjedila u vrtu njegova dvorca, a on joj kitio

244

plavu kosu proljetnim cvijećem i zvao Je kraljicom? Zar se uistinu

smiješi? . v

Je li to smješak žive ili usnule u vječnost /

Zebe ga u prsima. Muti mu se i jasni vid ... Nepomična je ... Zar . .

• mislima, magla mu prikriva

Možda .

Zaustavio se. Što je to sada?

- Vilena! - prošapće on.

Poražen, bespomoćan, pada na koljena i nasloni glavu na postelju, Jecao bi,

ridao, lome se njegove grudi- Čini mu se: kleči tamo u Turopolju, u vrtu svojeg

dvorca i šapće:

- Draga . . . plava kraljice moja • • •

Blijede se djevojačke usne nasmiješile. Modre oči su kao nebo osuto zlaćanim

sjajem. Gledaju ga, gledaju i zbore bajoslovnu priču o drvenom dvorcu, o vrtu

punom cvijeća veselog, vedrog, dragog cvijeća turopoljskog, viteška mu ruka

plete vijenac, kiti plavu svilenu kosu. Najljepši cvijet Turopolja! U f ući mu

leprši zastava, a ona se s ponosom smiješi svojem vitezu . • •

Kratkotrajna je ta obmana. Povez oko njezina vrata i desne ruke brzo ga probudi.

Grlo mu je p"110 vrućih suza, prsa krvavih

rana

- Zašto - zašto si to učinila?

- Da budem sretna!

Sakrio je lice na pokrivalo, boreći se s jaukom srca.

- Hvalim sudbini za ovu sreću, Jelenko ... Moj se san ispu-

nio . . .

- Tvoj san - crna moja nesreći- U srce sam te sakrio i nikad te nisam mogao naći

da te odanle iznesem . . .

Još bi joj htio nešto reći, mnogo toga, ali već se pojavila Gordana i opominje:

- Dosta je zamaranja, Vilena! Sutra će Jelenko opet doći.

- Da, da, opet će doći - veli ona i odredi mladiću neka se udalji.

- Vilena . . . doći ću - tu sam i čekam.

- Izađite, treba joj mira! - veli Gordana. Ispratila ga u hodnik, no ne reče mu

ništa. On potrči iz kuće, gušeći se u mukama.

Gordana otvori komoricu. U njoj sjedi Stjepko Brodarić.

- Idi brzo za njime. Sad mu m^žeš reći ono što smo govorili. Stjenko pohiti za

Kuševićem.

- Čekajte, gospodine - zovne c?n. - Poznate li me, gospodine Kuševiću?

- Prije dvije godine nosili ste svećeničko ruho i zvali su vas

Stjepko Brodarić.

- Sasvim tako. Sada se isto t#k° zovem, a svećeničku sam haljinu morao

zamijeniti samo na pv"tu. Gordana je htjela neka je pratim na jug tražiti

Vilenu, po merji bi lako došla do nje ako bi već bila u samostanu. Tako sam je

pratio ovamo u odori plemića. Je li vam rekao gospodin Gregurić kako je bilo?

Mislili su da je

245

Vilena mrtva. Ja sam u Rimu učio liječiti rane. To mora znati svećenik koji

pomaže narodu. Tako sam dozvao djevojku k svije i isprao ranu zalio je lijekom i

povezao.

- A što mislite . . . hoće li...

Dalje nije mogao. Stjepko brzo prihvati riječ:

- Mislili su: mač joj je prerezao žilu u vratu . . .

- A - nije?... i

- Hvala sudbini, nije i nadam se, rana se neće upaliti i sretno!

će zacijeliti. Trebamo vašu pomoć na putu. Vi ćete ostati s namaj

zar ne? f

- Ostajem. Nizašto ne bih se maknuo! Zapovijedajte mnome.

- Znam, to je velika žrtva za vas, ipak je morate pridonijeti.

- Kakva žrtva? - iznenadi se Jelenko.

- Jer ste vjerenik Vojane Keglević, pa vam nije lako . . . Jelenko duboko

uzdahne i približiti se Stjepku.

- Velika je to muka za me, časni gospodine, prevelika! Kad se vratim na bojno

polje, čeka me isprošena djevojka! Razumijete li to?

- Tu nema pomoći, ali vas molim, ne spomenite Vileni ni riječi o Vojani. To bi

joj moglo prouzročiti groznicu.

- Ni misliti ne mogu na drugu, a kamoli govoriti. Da sam barem slobodan! - Oh -

kakva je to bijeda!

- Znam. Grofa Keglevića bi smrtno uvrijedilo kad biste povukli riječ, pa bi

nastalo i neprijateljstvo između njega i svih naših, osobito bana Berislavića,

vojvode Iločkoga, Damira i Antolkovića. Bilo bi to nemoguće i zamisliti.

- Sve sam razabrao. Nigdje izlaza. Meni preostaje dočekati novi boj s Turcima i

baciti se pred njihove oštrice. No, sada ne želim misliti na to, neka moje misli

budu tamo gdje mi je srce. . . Ako Vilena ozdravi, bit će to jedini sunčani

tračak u tmini mojeg života.

ONI KOJI NIŠTA NE SLUTE SLAVE SLAVLJE

Sve su ceste što vode prema Zagrebu prepune ljudi. Iz svih krajeva hrli narod.

Čitavo Zagorje, Turopolje, sve tamo od Križevaca, gdje se održavaju hrvatski

sabori, i onkraj Save, žure se ljudi prema kaptolskoj tvrđavi podno Zagreba. Svi

žele vidjeti, pozdraviti, klicati velikom junaku, biskupu i banu, što se vratio

s bojnog polja sa svojom vojskom i svojim vođama. Svi hrle u crkvu gdje će

junak, ban i biskup služiti veliku misu i držati propovijed. Čistina oko Kaptola

pretvara se u mravinjak. Stara biskupska crkva ne može primiti ni dijelić

svjetine što gleda s počitanjem u četverokutni toranj stare biskupske crkve.

Veliko zvono najavljuje tok mise. Mole, prate je u duhu. Tihi mrmor molitve . .

.

U crkvi čovjek do čovjeka. Svačije su oči uperene u pojavu pred

246

""om, visoku, mršavu, blijedu. Kad bi se okrenula prema svjetini, dugoljasta

lica gledaju tamne oči u kojima je sada samo vruća, Szanosna molitva. Tiho, bez

daha, slušaju njegovu propovijed. I A vani svjetina čeka, željna vidjeti

spasitelja domovine, osloboditelja od strašnog provalnika koji prijeti dalekim

hrvatskim zemljama preko Save i lako bi prešao i preko da nema Petra Berislavića

koji Ostavlja udobne dvorane i meke naslonjače, spava na tvrdoj zemlji, sjedi na

šumskom panju i hrani se hladnim kruhom i komadićem sira i mudro vodi vojsku

Hrvata. U svojim su ga mislima okrunili kraljevskom krunom i vjenčali vijencem

slave. Zvona zazvone na staroj biskupskoj crkvi. Gore na brdu, u zagrebačkoj

tvrđavi, odazivaju se zvona i spleću u melodiju slavlja.

Kao da je vjetar prohujao površinom rijeke, ustalasao se narod. Na vratima

kaptolskih zidina pojavili se banovi oklopnici. Izlaze držeći koplje u ruci. Idu

korakom. Iza njih banovi pješaci u svijetlim kacigama, velmože sa svojim četama,

vojvoda Iločki, Damir Brezo-vički i njihovi drugovi, plemići zagorski, i svečani

turopoljski ban-derij. Svi okićeni, svi u svečanim odorama sa sjajnim oklopima,

oružjem što blista na suncu i zasjenjuje vid ljudima.

Pojavi se i ban Petar Berislavić. Njegova odora je priprosta, smeđa,

jednostavna. Oklop je crn i ne blista. Na glavi klobuk od gvozda, pričvršćen oko

podbratka. Ispod tamne kovine blijedo lice još je blijede, mršavo tijelo nosi

sve tragove ratnika što je podnosilo muke stradanja, oskudijevanja i teških

duševnih briga. Tamne oči sijevaju žarom junaka. Sad više nije biskup, junak je,

bojovnik, vojskovođa pobjedonosne vojske. Dobroćudan smiješak titra oko usta

banovih kad gleda narod, sluša njegove poklike srca iskrena, vjerna i zanosila.

Prolazi povorka Kaptolom, uzduž malih kurija, ulazi na Kamenita vrata, prelazi

ulicama svih devet inzula zagrebačke tvrđave. Sve je na ulicama što je muško,

sve je na prozorima što je žensko, sve pruža banu svoje srce, zahvalnost i želju

da ga još dugo brani.

Iza njega svi idu iz tvrđave dolje kroz Kamenita vrata, narod hrli kao bujna

rijeka. Prati ga klicajima duše i srca na Kaptol. Ponovo se digne val ushićenja

onkraj kaptolskih zidina. Tada se zaustavi na trgu i govori narodu gromkim

glasom, žarkim riječima, plamenim pogledom oka.

Svečanost je svršila. Bujica se svjetine prorijedila, krenula na sve krajeve, na

sve strane. Opet se ceste napunile ljudima što se vraćaju svojim kućama.

U biskupskom dvoru sakupili se banovi vode s bojišta i oni što su čuvali narod

kod kuće. Svi su sjeli k stolu. Sluge poslužuju objed. Bučno je. Oni koji su

bili kod kuće žedno slušaju pripovijedanja s bojišta, a borci slušaju ove. U

pričanju prolazi vrijeme.

Ulazi banov dvoranin u bojnoj odori, nešto tiho javlja. Začuđeno pogleda ga ban

i reče:

- Gospodo, iz Budima stiže glasnik brzoteča, nosi važnu vijest. Saslušat ću ga

ovdje pred svima vama.

Svi gledaju k vratima. Ulaze tri čovjeka. Prvi je plemić, obrastao

247

tamnoplavom bradom, u putnom odijelu ugarskog kroja. Iza njega dvojica plemića

kao pratnja. Glasnik se duboko pokloni, prikaže se poslanikom iz kraljevskog

dvora u Budimu.

- Što mi poručuje njegovo veličanstvo? - pita ban.

- Kralj Vladislav je umro!

Tišina. Ljudi se zagledaju. Banov pogled ne kazuje ništa.

- Nakon kraljeve smrti - nastavi glasnik - odmah su pročitali njegovu oporuku.

Njegovo veličanstvo kralj ostavio je vlast u rukama kraljevskog vijeća, gospode

kardinala Bakača, Verbecija, Batorija, Šarkanjija i Šatmarija. A mladog je

kralja povjerio odgoju kneza Brandenburga koji mu je ujedno skrbnik dok kralj

postane punoljetan. Vijeće saziva sabor u Budimu pa će se tamo održati budući

mjesec.

- Dobro - reče ban. - Idite, podvorit će vas.

Glasnik izlazi. U dvorani je nastao grobni muk. Nitko ne veli ništa, ali pogledi

razotkrivaju uzbuđenje, negodovanje, srdžbu. Banovo lice je mirno. Svi osjećaju

što se događa u njegovoj duši. Antolković progovori prvi:

- Tako, eto, čekali smo, raspravljali, odlazili u inozemstvo, vraćali se, a što

je od svega toga nastalo? Dobili smo dječaka koji nema nikakvih duhovnih

sposobnosti da vlada kraljevstvom. Vladat će nam dijete koje je priroda udarila

duševno i tjelesno.

- Zar smo mogli nešto učiniti dok smo branili svoju zemlju u Bosni? Eto,

neprijatelj nam sprečava da svoje snage usredotočimo u obrani od nevolja koje

dolaze iz Budima. Sad nam je uzeti razbor u ruke i baratati kao što smo to

činili s mačem u Bosni. Rekoh vam, Antolkoviću, u svom šatoru na bosanskom tlu:

Ljudevit je krunjen još kao dijete, nama je sad zadržati slogu i najodlučnije

braniti svoje slobode. Tamo u Bosni smo mačem očuvali svoju zemlju, tu ćemo

umom, slogom i poštenjem braniti svoje pravice i slobode. Naše je bojno polje i

sigurna utvrda: Hrvatski sabor. Sad je potrebna mudrost i jednodušnost više nego

ikada. Pokolebamo li se, tad će nas uhvatiti za šiju. Sazvat ću sabor u

Križevcima da tamo raspravimo sve što se nagomilalo za vrijeme našeg ratovanja.

Ima tužba, prosvjeda, jauka naroda, koji je bio podlo napadnut i opljačkan od

budimskih kraljevskih službenika što su silom otimali neka podavanja i daće. Ima

i tu drugih teških prestupa što ih je učinio Budim protiv nas. Sabor ima reći

svoje i pri tom ostati.

- A što onda, svijetli bane, ako gospoda oko kraljevskog dvora podmetnu tome

dječaku da ne potvrdi naše slobode i pravice?

- Sabor hrvatski je tu, narodna vojska i tvrđave naših pravica i slobode. Sabor

može reći i učiniti sve što hoće. Hrvatski je sabor volja naroda.

Ushićeno odobravaju banu Berislaviću, prilaze mu i pružaju ruke.

- Da, svijetli bane - klikne Damir! - Hrvatski će sabor poći u svaku borbu!

Svom dušom, svim srcem i svim svojim silama stoje oni uz bana. Osjećaju se

sigurni i jaki, nepobjedivi i nepredobivi.

248

- A što vi, gospodine Antolkoviću, sjedite tako duboko potišteni? - pita ga ban.

- Svijetli bane, vi vladate u Hrvatskoj. Vi vodite hrvatsku vojsku. Vi, bane,

vršite vlast potkralja. Ali na vrhu kraljevstva sjedi dječak oko kojeg se

sakupiše gladni vuci i nadmeću se tko će više ugrabiti. Taj će dječak potvrditi

sve što god vuci odluče proždrijeti. Otud prijeti zlo! I teško mi je da nemamo

danas nigdje saveznika . . .

Još su malo vremena raspravljali, a tada krenuše kućama.

HRVOJKA

Još je sunce bilo visoko kad su Damir i vojvoda Iločki krenuli s Antolkovićem u

Brezovicu. Još se vojvoda ne vraća kući u Ilok. Želi pričekati povratak Gordane

s juga i tako primi Damirov poziv da ide u njegov dvorac.

Još za dana stigli su u Brezovicu, uspeli se na trijem i ušli u blagovaonicu. Na

pragu ih dočeka krika. Damir se smiješi i upozori drugove ^

- Čujete li te drage glasove? Otkako sam se vratio s bojišta, ništa tako rado ne

slušam kao ovu bučnu dječju viku. To su kao ptičice koje s jutra, tek što sunce

grane, zapjevaju svoju pjesmu. Samo što moje ptičice pjevaju čitav dan. Dođite,

vidjet ćete što još niste vidjeli.

Otvorio je vrata spavaonice. U sredini na sagu kolijevka. U njoj prekrasno

dijete od šesnaest mjeseci. Crna je gusta kosa savijena u pramove. Lice je

bijelo kao snijeg, nalik je anđelčiću. Velike crne oči smiju se. Sjedi tu kao

neka mala kraljevna pokrivena bjelinom i ponosno gleda tri dječaka što su

poklekli kraj kolijevke i svađaju se:

- Ti si je danas njihao čitavo prijepodne, a mene nisi pustio ni blizu!

- Ja sam njezin brat, mene ide prednost, zašto se gurate naprijed vas dvojica?

Ne dam je. Ona je moja sestra! - Ijutito kori Damir svoja dva druga Ivana i

Kremena. Bljedoliki tamnokosi Ivan žalosno se pokorava:

- Dobro, kad si ti brat, onda je ljuljaj, ali dopusti i meni barem malo!

- Dopustit ću tek kad se ja umorim.

Čvrst, snažan dječak rumena lica, stasit i ravan, žestoko prosvjeduje:

- Tako? A ja? Zašto ja ne bih ljuljao malu Hrvojku? Ako si ti brat, ja sam joj

kum.

Ivan i Damir stadoše se rugati:

- Ti si Hrvojkin kum? Otkud si ti njezin kum? Ti si je krstio? Jesi li ti?

249

Dječak se žestoko brani:

- Ne velim da sam je ja krstio, ali Hrvojkina majka Gordana moja je kuma. Dakle,

i ja sam Hrvojki nešto u rodu!

Ivan i Damir opet se smiju. Kremenovo se lice žari kao da ga je netko opalio

plamenom:

- Nije lijepo što se smijete. Zamolit ću svog kuma, kad se vrati iz Zagreba, da

mi dopusti ljuljati Hrvojku. A onda, kad ona odraste, onda ću ja voditi njezina

konja, a ne vi. Ja umijem bolje tjerati konja i držati se na sedlu nego vas

dvojica.

- Ti ćeš Hrvojki voditi konja? Ti ćeš s njome jahati, a ne ja, njezin brat?

- A ja? Ja sam joj pobratim - "upada oštro Ivan. - Tako je rekla moja pomajka

Gordana. Rekla je "pobratim". Znaš li ti, Kremene, što to znači?

Opet se obojica urote protiv Kremena. Pošto se osjeća osamljen, to se oštrije

brani:

- Po - bra - tim? No, lijepa mi roda! Što je to pobratim? A što je kumstvo? Znaš

li što znači biti kum?

- On silom hoće da je Hrvojkin kum! - ruga se Damir.

- Jeste li čuli kako ja zovem plemenitu gospođu Gordanu? Kuma! I moj otac i

majka. I plemenita gospođa je nazivala moje roditelje kumovima, znači, da sam i

ja kum!

- Pravo veliš, Kremene! Ti imaš pravo!

Dječaci se okrenuli k vratima. Tamo stoje Damir, vojvoda i Antolković.

Razabravši tešku bol Kremena i njegovu osamljenost, stavio se otac djevojčice na

njegovu stranu, prišao k njemu i pogladio ga po kosi:

- Nije lijepo da tako napadate Kremena. I on ima pravo ljuljati Hrvojku. I on će

jahati uz nju kad ona odraste, kao i ti, Damire, i ti, Ivane! To se razumije. Uz

to je Kremen u kumstvu s Hrvojkom. To ne smijete zaboraviti, djeco!

Otac klekne do kolijevke vruće cijeliva dijete.

- Ne ljuti se, Kremene - pristupi tiho Damir drugu. - Znaš, Hrvojka je ipak

najprije moja i zato ću je ja najdulje ljuljati, a onda ćete vas dvojica, Ivan i

Kremen. Prvi sam ja!

- Divnog li djeteta - čudi se vojvoda. - Sve me je strah, razvit će se od nje

prevelika ljepota. Pogibat će za njom kao i za njezinom majkom . . .

- Nigdje još nisam vidio tako divne, sjajne crne oči kao u male Hrvojke. Mnogo

su ljepše nego oči njezina oca. Što će biti kad doraste do djevojke?

- Ne želim čuti o tome - veli otac. - Sad je slatka, mala djevojčica, mali

anđelak što je ovu kuću napunio rajskim radostima. Na vratima se pojavi

kaštelan.

- Gospodine Damire, s juga iz Zvečara stigao je gospodin Ši-munić s dvojicom

turopoljskih plemića. Nosi vam vijest od plemenite gospođe Gordane.

Uskliknuo je od radosti, položio djevojčicu i zovnuo dadilju što

250

sjedi postrance i promatra kako dječaci vrše njezinu dužnost. Jedva su gospoda

izašla, već su tri mala viteza uz Hrvojku i takmiče se za njenu milost.

U blagovaonici dočeka Damir Šimunića i njegove pratioce.

- Što se dogodilo na Zvečaru? Čekam uzalud iz dana u dan Gordanin povratak. Zar

se nešto desilo?

- Ne bojte se, gospodine Damire. Plemenita je gospođa zdrava. Mi, koji smo pošli

za Jelenkom na Zvečar, stigli smo poslije primorskih velikaša, našto je mene

odabrao Kušević za brzoteču.

I priča redom što mu je naložila Gordana. Damir doznaje kako je ona stigla na

postaju, našla Vilenu bolesnu, kako su se srele s Draženićem, što su sve čule i

što se sve dogodilo na onom puteljku kraj Kupe. Zaprepašteno sluša Damir o

nesreći što je zadesila Vilenu.

- Sto je s njome?

- Plemeniti gospodine, kad sam otišao, lebdjela je između života i smrti.

Stjepko joj je povezao rane i ne znam kako je sada. Ali Brodarić tvrdi da će

ozdraviti.

- Ne smijete to javiti njezinu ocu. Umrijet će od brige. Idem sam dolje u Zvečar

- odluči Damir.

- Nije potrebno, gospođa Gordana će ostati dolje dok se riješi sudbina Vilene:

hoće li, naime, ozdraviti, a zatim će plemenita gospođa odmah na put. Javit će

vam brzotečom koji dan dolazi.

- A Jelenko Kušević? Što je s njime? Kako se on vladao prema Vileni?

Šimunić po nalogu Gordane pripovijeda svu Kuševićevu ispovijest koju je iskazao

mladoj ženi, a gospoda zapanjeni slušaju.

- A on je zaprosio Keglevićku, i to baš onaj dan kad je odlazio u Zvečar!

I to razjasni Šimunić Kuševićevim zaštitnicima. Sve ih to duboko

potrese.

- Dakle, Jelenko je ljubio Vilenu i zato je zaprosio drugu da sebi sam zatvori

sve puteve do nje? - opetuje Damir Šimunićevo pričanje, a vojvoda dodaje:

- To je i postigao! Mi smo potpisali prosidbu. Ne može je više nikada povući.

- Osjećao sam: nešto me odvraćalo da potpišem - veli Antolković. “- Ali kad je

on tako navalio, što sam mogao? Bilo mi je kao da prozirem njegovu dušu kad se

pokazivao ravnodušnim.

- Još je mene one noći molio neka kažem Vileninu ocu da je da Poglediću -

pripovijeda Damir.

- Tko je još ikada navalio na sebe toliko nevolje kao taj Jelenko !

Ljutito ustane Antolković i hoda gore-dolje. Bjesni na sama sebe što je popustio

Jelenku i potpisao njegov upros. Ali tu nema pomoći.

- Čitav je njegov život uništen - veli Damir. Gordana je učinila što nitko ne bi

mogao. Vratila joj čast svojom umnom zasjedom Draženiću. Sad uistinu nema

izlaza. Upros se ne može povući da svi na sebe ne navučemo smrtno

neprijateljstvo čitave obitelji Kelgević.

251

Naposljetku je javio Šimunić:

- Zamolio me Kušević neka putujem u Bosnu i tamo javim grofu Kegleviću da se je

morao zadržati na Zvečaru dugo vremena zbog zasjede što mu je postavio Draženić.

Idem već sutra. Ako imate što javiti grofu, spreman sam odnijeti vaše poruke.

- Sama pozdrave. No, vi rekoste: Draženić bi mogao navaliti putem? To bi značilo

da se on tamo negdje skriva? - pita Damir.

- Ako je još uvijek tamo, u onom kraju, onda će tamo dovijeka ostati. Damire,

idem s mojim ljudima prema jugu - ponudi se vojvoda Iločki. - Zatvorit ću mu sve

putove. Ako se tamo nalazi Draž-ženić, uhvatit ću ga!

- To bi bilo veliko djelo, vojvodo - veseli se Antolković. - Učinite to. Vaša će

vas žena teško dočekati u Iloku, ali bit će i ona sretna kad dozna da ste

uhvatili najveću izdajicu što je ikad rođena u ovoj zemlji.

Smjesta se sporazumješe. Antolković ponudi vojvodi čitav niz mladih Turopoljca

iz banderija koji žeđaju da uhvate omraženog dušmanina.

Sutradan u zoru vojvoda krene na jug u potjeru za Draženićem, dok je Šimunić s

pratnjom od deset momaka pošao u Bosnu grofu Kegleviću.

NA BIJEGU

Kad je Lučić opazio da u zasjedu pada neki drugi plemić a ne Kušević, bila mu je

jedina misao s Draženićem što brže nestati. U tu je svrhu iskoristio vrijeme kad

su se svi Turopoljci okupili oko nepoznata mladića, pokrivena vizirom, koji je

pao u zamku. Lučić i Draženić ne slute da iza sebe ostavljaju Gordanu i Vilenu,

pa traže što brže i sigurnije prolaze kroz šumu.

Lutali su nekoliko dana. Neprestano je Lučić tješio očajnog gospodara da će

skoro izaći iz šume, jer moraju obilaziti cestu i s one strane brdina naći

dolinu kojom se mogu uputiti prema sjeveru.

I on i pratnja napatili su se od teškog puta, od gladi i žeđe. Često je

Draženića uhvatila nestrpljivost.

Napokon su pronašli konačište i otkrili seoce. Tu su pokupovali sve što je bilo

jela, odmorili se dva dana i dvije noći, a onda krenuli dalje.

Draženić odluči poći u Varaždin gdje knez Brandenburg ima veliku i sjajnu palaču

što ju je baštinio od Beči Frankopanke. Tamo će lakše poreći svoj boravak u

Zvečaru i tu čekati Gordanin povratak iz Venecije. Ni u snu ne sluti gdje je ona

i što se oko njega događalo u Zvečaru.

Svoj dolazak u Varaždin znao je lukavo udesiti. Obišao je cestu i stigao na

obalu Drave, pa se tek odanle uputio u grad. Neka bi

252

građani vidjeli: došao je ravno iz Budima, a i pratnji je naloženo da tako

govore građanima.

Ukonačio se u bogatoj palači kneza Brandenburga. Nekoliko dana nije mogao

spavati. Kleo je sve, a najviše ludog mladog Turopoljca koji je u Zvečaru pao u

zamku. A onda razmišlja što će raditi dalje i razlaže Lučiću:

- Mi ćemo jasno i glasno tvrditi: stigli smo iz Budima i čekamo Gordanina

glasnika koji ima javiti je li Vilena pristala da se vjenča sa mnom. Istina,

zvao sam Jelenka na mač u Zvečar, no onda još nisam slutio što će mi Gordana na

sastanku ponuditi. Svatko razuman mora to vjerovati i shvatiti. Mene na Zvečaru

nije bilo. Smjesta ću poslati glasnika s pismom Gordani i pisati joj o svemu što

sam sada rekao. Čekam je ovdje pošto sam u Budimu dobio od ujaka dozvolu za

vjenčanje. Imao sam poći u Zvečar, kamo sam pozvao Jelenka, ali jer sam se

odlučio pomiriti s Hrvatima i oženiti Vilenu, nisam odlazio u Zvečar. Želim se s

Jelenkom Kuševićem pomiriti. Tako ću toplo i dirljivo pisati da bi i bademaste

oči morale zasuziti.

Odmah pozove tajnika da mu kazuje u pero pismo Gordani. Onda pozove brzoteču i

naloži pismo odnijeti u Brezovicu i tamo dočekati Gordanin povratak. Do tog će

dana on uživati u sjajnoj palači, polaziti u grad i okolicu da ga ljudi što više

vide, a to će još više potvrditi njegov boravak u tom gradu.

Ipak se često zamišljao i jednog dana reče kaštelanu:

- Prije nego što se vjenčam s Vilenom, moram izvršiti osvetu nad Jelenkom

Kuševićem. Nisam od toga odustao ni jednog časa.

- Ni ja, gospodaru, samo što nam više neće poslužiti firentinska zasjeda. Učinit

ćemo nešto posve drugo. Sjećate se kad smo prolazili onim putem koji vodi u

Varaždin i vidjeli gustu paru što se diže uvis?

- Rekao si, tamo negdje ima vrele vode, što li?

- Nekoć su Rimljani ondje imali svoje toplice pa su još danas obzidane kupaonice

iz rimskog doba. Voda je vrela.

- Bilo bi krasno u toj rimskoj kupelji okupati Kuševića? Gurnuo bih ga u vrelu

vodu poput zaklanog purana kad ga domaćice fure da mu mogu lakše iščupati perje.

Čekaj! Putovat ću onim krajem! Namamit ću ga. - Kada - to ću još odlučiti.

- Svejedno, prije ili poslije vašeg vjenčanja s Vilenom - ali ja ću sam samcat

otići bez vas. To ne bi nitko mogao prozvati zasjedom. Nisam ja iskopao zasjedu,

nego Rimljani!

Prihvatio se te zamisli kako bi mu brže prolazilo vrijeme čekanja. I odsele nisu

razgovarali o drugom, već jedino o svatovima s Vilenom i o odgođenoj osveti

Jelenku Kuševiću.

253

U KEGLEVIĆEVU DVORCU SPREMAJU SVATOVE

U dvorcu grofa Keglevića u Bosni, navrh lijepog brda, spremaju svatove. Djevojke

i žene čitave dane i noći šiju svadbenu haljinu mladoj grofici Vojani. Pralje

peru rubeninu što je za nju priprema već od dana njezina rođenja. U svakoj sobi

u bogatom i prostranom dvorcu raspravljaju grof Keglević i njegova žena o

mirazu, o svadbenim svečanostima, o uzvanicima, o slavi kojom žele proslaviti

vjenčanje svoje kćeri. A ona ide hodnicima radosna, vesela, zavirkuje u sobu

gdje spretne djevojačke ruke opremaju svilenu svečanu haljinu. Ne može se sita

nagledati nabora, zlatnih obruba i dragog kamenja kojim je rese.

Razmišlja kako će sjati u svoj svojoj ljepoti uz slavljenog divnog junaka.

Njegove su je oči u prvom času očarale i nikad ih više nije mogla zaboraviti.

Oče crne, obrubljene dugim trepavicama i duboko tužne. Nikad nije mislila o tome

da ta tuga pripada drugoj. Nije pitala, niti se podavala mislima koje su je

često na to podsjećale. Na prvi pogled osvojio ju je nastup Jelenka Kuševića i

bila je uvjerena - mora joj uzvratiti osjećaje.

Pred vratima odaje svojih roditelja obuzima Vojanu znatiželja i lukavo, oprezno

otvara vrata, zavirkuje i osluškuje. Kod stola sjede otac i majka i vijećaju.

Zna ona o čemu. I baš zato osluškuje. Otac svrne pogled na vrata i Ijutito

prigovori:

- Ne može čovjek razgovarati da ona ne podmetne svoje uho! Vojana, nije lijepo

što radiš.

- Ali je vrlo korisno - veli ona, veselo se nasmije i ulazi gipko i radosno, dok

za njome šušti ružičasta haljina. Plava je kosa učešljana ispod mreže.

- Eto, osluškivala sam, a da i nisam, sve bih znala o čemu razgovarate.

S uživanjem gleda otac svoju kćer, ali je istodobno strogo kori:

- Osluškivanje nije krijepost, upamti to, tvoje uho je lukavo, a lukavost nije

ures žene.

- Oh, mili oče, ako sam uistinu lukava, kako vi velite, onda hvalite sudbini jer

sam vas spasila velike nevolje! Majka opomene kćerku:

- Gle, što se ona sve usuđuje reći svom ocu u lice! Vidiš, to je tvoja slabost

prema njoj.

Otac uživa u svojoj kćeri što stoji pred njime, lijepa, svježa, vitka. Iz

njezina bića izbija vješta prepredenost, smjelost, ali i samosvijest da je ona

gospodar srca svojeg, očeva i majčina, i zato se ne da ušutkati, već odvažno

nastavi u svoju obranu:

- Da vam dokažem da vam je moja lukavost pomogla spasiti čast čitave naše

obitelji. Sjećate se one banove pobjede kad su vas pozvali da siđite s kule jer

se možemo opet vratiti u naš dvorac. Onog smo dana došli u Vranduk. Bilo je tamo

pred dvorom stotinu lijepih i odličnih plemića i velikaša. Mi smo dojahali. Svi

su skrenuli

254

poglede prema nama. Vi ste mi tada strogo zabranili da kapetana Kuševića ne

smijem ni pogledati.

- I ti, naravno, nisi poslušala.

- Ne samo da nisam poslušala, nego sam ga i te kako pogledala i zaostala s našim

starim kaštelanom. Vas ste dvoje otišli u dvorac, a ja sam ostala vani i

naredila jednom plemiću neka mi odmah dozove gospodina Kuševića.

- Tako se ne vlada djevojka. Srami se!

- Nisam se sramila ni onda, a neću ni sada, jer sam učinila

veliko djelo.

- Veliko djelo! Pozvala si mladog čovjeka neka ti već jednom otkrije tu svoju

ljubav kojoj nije nikad bilo traga ni glasa.

- Odlučila sam: ako mi sada ne iskaže svoju ljubav, neću ga više pogledati.

Predugo se skanjivao i htjedoh ga izazvati. Majka zabrinuto gleda svoju kćer:

- Mislila sam, reći će mu ono što ga mora sklonuti na priznanje. . .

- Dakle, što si mu rekla?

- Prišapnula sam mu: otac me kani Udati za Draženića.

- Uistinu si mu položila bodež na prsa!

- Kad je on tako suzdržljiv, morala sam mu pomoći. Znam, nije se smatrao meni

ravan, ja sam grofica, a on samo plemić, ja bogata, a on siromašan. Ipak mora

govoriti - rekoh ja u sebi - i tada mu otkrijem vašu tajnu nakanu da me udate za

Draženića.

- A on, što je on na to?

- Sav je protrnuo.

- Vjerujem da je protrnuo kad je čuo Draženićevo ime, ali me zanima jesi li mu

napokon izmamila riječi ljubavi?

- Ah, nije trebalo izmamiti riječi, priznanje mu je ležalo u očima, u licu, i u

tome što je protrnuo. Zar nije to veći dokaz negoli riječi ili prisega da me

ljubi?

- Naravno, to više znači nego riječi, ali ipak valjda nije šutio?

- Ne, šutio nije, nego rekao: "Vi se ne smijete udati za njega, gospođice

Vojano, nikako se ne smijete udati za njega." Pitala sam ga zašto, a on je samo

odgovorio da moram Draženića odbiti. I kad je došao taj divni čas da bi mi

rekao: "Ne smijete poći za njega jer vas ljubim" - u tome času, eto, Damira

Brezovičkog. Došao je i prekinuo naš razgovor. Strašno sam se ljutila na njega.

Morala sam otići jer je gospodin Kušević htio govoriti s Damirom i pozvao ga na

neki tajni razgovor. F.to, tako mi je taj slavni brezovički junak pokvario

najljepši čas, ali sam se nadala drugoj prilici, kad ću ohrabriti Kuševića i

kazati mu: poći ću za njega, unatoč tomu što je siromašan i po rodu i imenu nije

mi ravan. Otišla sam nezadovoljna u dvorac, a Kušević je odmah otišao s

gospodinom Damirom.

Grof se sjeća kako su tekli događaji onog dana kad je došao dolje, pošto ga je

pozvao Šarkanji, koji mu je donio ponudu da primi čast bana, jer da će se Petar

Berislavić zahvaliti. Kako je to onda bilo? Damir je došao iznenada u dvoranu i

počeo govoriti o Draženiću tako glasno, nazvao ga izdajicom i lupežom, počeo

govoriti

255

- Ah tako, gospoodin je kapetan izvršio svoju dužnost prema 1 ženi svog

zaštitnika. To je lijepo.

- Prije nego što dođe ovamo, mora Kušević u Turopolje da-tamo uredi što je

potrebno. Tamo ima majku i sestru udatu za Vojka Antolkovića, oni stanuju u

Jelenkovu dvorcu. Osim toga, odlučio je sagraditi u Plesu zidani dvorac kako bi

nevjestu poveo u -njoj dolični dom. Sve to mora izvršiti prije nego što stigne.

- Ah, hvala vam, čestiti plemiću, što ste nam donijeli tako vesele vijesti. A

sad sjednite pokraj grofice. Bit ćete naš gost.

- Trebao bih prije očistiti prašinu sa svoje odore i obuće.

- Vaša odjeća i obuća neće zamjeriti ako prije namirite želje gladna želuca.

Sigurno ste se umorili i ogladnjeli.

- Više sam gladan nego umoran, uzvišeni gospodine - veselo primijeti Šimunić - a

moj želudac privikao da bude uvijek pošteno namiren.

- Iz kojeg ste vi kraja? - pita ga grof.

- Prekrasan je to kraj, sami brežuljci i humci, jedan ljepši od drugoga, a po

njima dvorci. Moj je kraj Zagorje.

- A kako ste se sprijateljili s Turopoljcima?

- Upoznao sam se s njima u Zagrebu, često dolazio u Turopolje i sprijateljio se

s Jelenkom Kuševićem.

Vojanin pogled moli oca da što više ispituje o mladom kapetanu, f Njoj to nije

dopušteno. Šimunić odgovara, obilazeći da ne bi odao ni jednu riječ o događajima

što su se zbili na Zvečaru. Pripovijeda kako će Jelenko zidati svoj dvorac, kako

će sve tamo urediti da bude spremno za svatove.

- Ostat ćete nekoliko dana kod nas da nam pripovijedate sve što znate o mojem

budućem zetu.

- Uzvišeni gospodine, morao bih, umjesto Jelenka, preuzeti zapovjedništvo nad

stražama što ih je postavio ban da paze na neprijatelja.

- Dugo će njemu trebati dok se oporavi od teškog poraza, ali zadržat ćemo vas

samo toliko koliko možete ostati.

Oko stola je sve veselo i zadovoljno. Pravo svadbeno raspoloženje. Grof je dao

donijeti najbolje vino, grofica je naredila kaštelanu da za svečanu večeru

spreme najboljeg pečenja i kolača kako bi Kuševićeva glasnika što bolje i ljepše

podvorili. Zatim grof naloži kaštelanu da Kuševićeva glasnika ukonači.

On se oprostio, poklonivši se i ode s kaštelanom.

Smjestio ga je u vrlo prostranu i lijepo uređenu sobu u kuli. Tu se on čestitio

uredio, a pri tome razmišlja kako bi što prije mogao otići odavle. Muči ga svako

grofovo pitanje. Toliko ga ispituje pa se boji da ne bi zapao u protuslovlje, a

Jelenko mu je naložio neka ni o čemu ne spominje.

Kad se uredio, iza obilna objeda, uhvati Šimunića san. Predvečer ga kaštelan

probudi i zovne na večeru spremljenu njemu u čast. Protro je oči, osvježio se

hladnom vodom i onda slijedio dvorskog kaštelana.

Uveo ga u veliku dvoranu. Stol svečano prostrt, svuda srebrno

258

posuđe i vrčevi. Sva je soba prepuna žarkog crvenila.

- Eto vidite - veli. kaštelan. - Sunce zapada i uvijek nas pozdravlja svojim

rumenilom na oproštaju.

- Prekrasno je to, ali u mojem Zagorju još ljepše zapada sunce - doda naivno

mladić i zaželi se rodnog kraja.

Obitelj još nije stigla pa se zaveže u razgovor s kaštelanom. Tada bučno zatrubi

trublja. Kaštelan se iznenadi.

- Tko bi to mogao biti? - čudi se kaštelan, odmah pozove slugu i dade nalog neka

mu jave tko je to stigao.

Međutim, ulaze u dvoranu grof, grofica i Vojana. Odjeveni su svečano.

Šimunić osjeti neku nevoljkost, gledajući što se sve čini i radi njemu u počast,

a on nosi u sebi tajnu koju im ne smije otkriti pa mora šuteći primiti sve te

počasti.

Na vratima se pojavio kaštelan s novim gostom. Grof, grofica i Vojana kao da su

preneraženi.

- Evo mladog gospodina kneza Ivana Karlovića - veli kaštelan.

Visok, mlad muškarac ulazi u sobu. Čvrstih ramena, plemenitih crta lica, plavih

očiju i tamnoplavih kosa. Malo je zastao pred Vojanom, pogledao je dubokim

pogledom i poklonio se. Zatim digne glavu i reče:

- Sretan sam što §p smijem pokloniti uzvišenoj gospođi, gospodinu grofu i vama,

plemenita grofico.

Kućedomaćin se sabrao i ljubazno odzdravio mladome čovjeku te me pruža ruku.

Nije mu odmah ponudio sjesti k stolu jer bi mu prirodno morao dodijeliti mjesto

uz Vojarni. Zato mu stavi nekoliko pitanja, ide s njime prema Šimuniću, prikaže

oba mladića i tako posjedne Karlovića uz mladog Zagorca. Uz Vojanu uzme opet

mjesto kaštelan.

Neabično Ijubopitno promatra Karlović nepoznata mu Šimunića. Grof je osjetio što

misli Karlović i primijeti veselo:

- To je novi zapovjednik četa koje je ostavio Petar Berislavić na straži. Naš je

stari znanac i, eto, upravo je danas stigao da nas pozdravi.

Šimunić opaža: grof pred Karlovićem skriva da je on Kuševićev glasnik. A čemu

to? Tko je taj mladi knez? To pitanje opetuje u sebi i knez. Njegove plave oči

istražuju što je uzrok da su se grof i grofica i njihova kći najednom

promijenili i u svome držanju. Razgovor nije više veseo, već nekako prisiljen,

namješten.

Da to pokriju, stadoše nuditi jelom, naređuju neka se nosi opet svježe pečenje

iz kuhinje. Svakojako nastoje raspredati razgovor koji ništa ne znači.

"Zašto je došao taj mladi knez?" - pita se Šimunić i zapaža da su grof, grofica

i Vojana vrlo dobro upućeni što ga je dovelo ovamo tako iznenada. Mladi Zagorac

razabire nepriliku domaćina, i, kako je duhovit, šaljiv i razgovoran, veselo

pripovijeda o svome kraju, o raznim događajima iz Turopolja, zabavlja ih i

spašava nemila osjećaja koji je sve obuzeo dolaskom mladog kneza Karlovića.

17

259

A taj vrlo pomno sluša Šimunića i pri tom istražuje njegovoj poglede. Stalno

stražari nad Vojanom. Najposlije se uvjerio da su! njezine oči ravnodušne kad

sluša Šimunićevo pripovijedanje. To ga jel smirilo. Na koncu htjede Šimunić da

mladog kneza uplete u razgovor; i pita:

- Otkud dolazite, gospodine kneže?

- Ravno s juga, tamo ima moj otac knez Karlović dvorac. Otac me je poslao grofu

na vrlo važan dogovor . . .

Grofu se pričini kao da je prečuo, a Šimunić se više ne usuđuje pitati, Karlović

nastavi vrlo živo:

- Na Zvečaru sam čuo upravo nevjerojatnu sablazan što je tamo počinio Draženić.

- Kako? Draženić? - pita grof. - Što to? Pripovijedajte.

- Nečuvena i neviđena sablazan. Kad sam iz Primorja došao u Zvečar, nađem tamo

gospodaricu Brezovice kako njeguje kćer župana Berislavića, nećakinju našega

bana. I ona je gotovo nastradala životom.

Šimunić osjeća: oko njega se vrti svijet. Dok grof i grofica živo ispituju,

mladi knez pripovijeda:

- Zamislite, taj izdajnik Draženić pozvao je na mač slavnog kapetana Jelenka

Kuševića. Sigurno ste čuli o njemu, grofe, stekao je veliku slavu ovdje u Bosni

na bojnom polju.

Teška zabuna uhvati zagorskog plemića, dok grof potvrđuje:

- Da, da, čuli smo, kako ne bi. Što je bilo u Zvečaru?

- Draženić je pozvao Kuševića u Zvečar. Gordana je bila tamo u muškoj odori,

spremna putovati, ali dan prije stigao je onamo Draženić sa svojim kaštelanom

Lučićem. Upravo su konačili uz sobu u kojoj je bila Gordana s Vilenom

Berislavić. Ujutro ih probudi glasnik koji javlja Draženiću da Kušević dolazi.

Stadoše se svađati pa su Gordana i Vilena čule kako Draženić sprema Jelenku

Kuševiću zasjedu.

U tom času pogleda Karlović u oči grofu. Nije opazio kako je Vojana

problijedila.

- Saznale su šta se sprema. Vilena je smjesta skočila kroz prozor, uzela konja i

pojurila onamo putem koji je vodio do te zamke da spasi Jelenka Kuševića.

Umjesto da je kazala plemićima neka oni potraže zamku, pojurila je sama. Htjela

je dati svoj život za njega. I tako je pala u zamku.

Opazio je kako svi bulje u njega i slušaju s velikom pažnjom, pa nastavi

pripovijedati sve življe:

- Donijeli su na Zvečar djevojku, uvjereni da je mrtva. No, Stjepko Brodarić

umije dobro liječiti i on opazi da nije prerezana žila na vratu, kako su

mislili, i povezao je i liječio ranu. Tako je gospođa Gordana njegovala djevojku

i čekala dok joj rana zacijeli.

- A Draženić i kapetan Jelenko Kušević? - pita grof namjerice spomenuvši prije

Draženića.

- Draženić je naravno pobjegao, bojao se stupiti nasuprot hrabrome junaku.

260

- A što je bilo s Kuševićem? - pita grof.

- Bio je slomljen, rekoše mi njegovi drugovi. Vidio sam ga proći kraj prozora;

oči su mu bile mutne, čitavo njegovo biće odavalo je čovjeka koji strahovito

pati.

- Zašto pati? - pita grof.

- Smrtno ljubi djevojku.

- Koju djevojku?

- Vilenu Berislavić, županovu kćer. Zajedno su odrasli, a kad se ona razvila do

djevojke, a on do mladića, bio je njezin vjerni vitez. Čitavo je Turopolje bilo

uvjereno: vjenčat će se, dok nije taj izdajnik i lupež Draženić smutio pamet

svima, pa i Vileni. Baš je činila ludo, Kuševića odbila, a pružila ruku

Draženiću. Svašta su

mi pričali.

- Što? - pita opet grof. - To me sve zanima.

- Rekli su kako je Draženić progonio Vilenu da je prisili poći za njega. Zapravo

je u svojoj duši nosila samo Kuševića pa je htjela u samostan kad je čula da će

Kušević oženiti drugu.

- Drugu? - pita grof mirnim glasom jer se uvjerio da Vojana sluša hrabro i ne

odaje se ni jednim pogledom!

- Jest, drugu, ne znam je li iz Turopolja ili ne, no županova je kći pobjegla

putem u Venciju. Za njome je pošla gospodarica Brezovice. Htjela je sklonuti

Kuševića neka Vileni oprosti zabludu.

- Što bi joj Kušević imao oprostiti? - pita grofica.

- Što ga je jednom odbila radi Draženića, pa joj on nije mogao oprostiti i zato

je otišao na bojište, srljao u pogibelji kako bi našao smrt da se oslobodi

svojih boli. Silom je1 htio umrijeti. A kad mu to nije pošlo za rukom, onda se

htio vjenčati s drugom da bi zaboravio i ugušio svoju prvu ljubav. I upravo

Draženić, koji je htio oženiti Vilenu, razotkrio je nehotice Kuševiću da ga ona

ljubi i za njega daje svoj život.

- A što je na to rekao on?

- Misleći da je Vilena mrtva, on je slomljen priznao da nikad nije mogao

svladati ljubav prema Vileni s kojom je proveo čitavo svoje djetinjstvo i svoju

prvu mladost. Nikad je nije prestao ljubiti i ljubit će je do smrti.

- A onu drugu će oženiti? - pita grofica.

- Kažu, to je gotova stvar, već je isprošena.

- Čudno, kneže, kako ne znate imena one koju ima vjenčati?

- Svi su tamo neprestano govorili samo o njegovoj ljubavi prema Vileni

Berislavićevoj, a onu drugu jedva spomenuli. Kako je riječ o takvoj tragediji,

nisam ni dospio zanimati se kako se zove ona druga, a i mene je zanimala ta

velika ljubav Vilene i Kuševića koja se obnovila tako strašnim događajem ....

- Ostavili ste tamo gospodaricu Brezovice i ranjenu Vilenu?

- Zapravo sam samo prospavao noć i proboravio na postaji samo večer. Gordanu

nisam ni vidio. Otac mi je naložio neka se što prije vratim. Meni je bilo do

toga da što prije stignem k vama - i pogled mu padne na Vojanu.

261

- A Kušević je ostao? - pita dalje grof. - On ima ovdje preuzeti zapovjedništvo

nad četama.

- Jest, ostao je da bude na pomoći gospođi Gordani. Otpratit će svoju ranjenu

ljubav u Turopolje. Tako su mi rekli. Bit će, već su na putu.

- Jeste li govorili s Kuševićem?

- On ni s kim ne govori. Ni sa svojim najbližim drugovima. Nisam mu se htio

nametati, nije me ni opazio.

Šimuniću se čini da je taj mladi plemić što mu sjedi zdesne razrušio čitav

dvorac. Grof sjedi ukočeno, njegova žena blijeda, Vojana nepomična. Njezine su

lijepe oči napola zatvorene. Grof je pokušao da razgovor prekine i stao opet

nuditi gosta jelom, a zatim se okrenuo kćeri:

- Idi, pogledaj što -rade djevojke, a onda se spremi spavati. Danas smo vrlo

dugo jahali pa si umorna.

To je Vojani omogućilo da ode u svoju sobu.

Stari je grof dalje ispitivao Karlovića o putu prema jugu, osobito o primorskim

velikašima. Sva su njegova pitanja posve beznačajna. Naposljetku se gospodar

digao od stola. S njim i grofica: zna kad je večera dovršena i gostima je ići na

počinak. Oprostio je najprije s Karlovićem i naredio kaštelanu da ga odvede na

konak. Dotle je neki običnim pitanjima zadržao Šimunića.

Kad su ostali sami, zagleda se grof u mladog plemića, oštro spočitavajući:

- Recite, mladi gospodine, zašto ste nam sve to zatajili kad sam vas ispitivao o

Jelenku Kuševiću?

- Vaša grofovska milosti, bilo mi je naloženo da o tome šutim.

- Jelenko Kušević vam je tako odredio?

- Da, gospodine grofe. Napokon, to je sve prošlo i nije važno, on je uprosio

groficu i vjenčat će je.

- A svoje srce ostaviti drugoj?

- Vaša grofovska milosti, kako je u njegovu srcu, to ne zna nitko, a još manje

može to znati taj mladi knez koji je to pripovijedao. Zalažem svoju glavu:

Jelenko će biti najbolji i najvjerniji muž onoj koju je isprosio.

- Je li gospodin Kušević požalio što je isprosio moju kćer?

- Ni jednom riječju nikad to nisam čuo, a najbolji je tome dokaz što me šalje da

navijestim njegov dolazak.

Malo je grof razmišljao, gledajući u svjetiljku što je sa stropa spuštala svoje

zrake na stol. Onda se okrene k Šimuniću:

- Taj je mladi knez prije pol godine zaprosio ruku moje kćeri. Od onda nije bio

ovdje. Danas ga, eto, po odgovor. Mislim da Karlović zna kako je Kušević

zaprosio moju kćer, pa je sve to izmislio?

- Ne smijem to ustvrditi. Sve je onako kako je rekao. Naravno, nitko ne može

znati, ljubi li još Jelenko svoju drugaricu iz djetinjstva, ali znam da ga je

ona odviše uvrijedila, a da bi joj to smio zaboraviti.

262

- Život je položila za njega, dakle, dovoljno mu je dokazala ljubav. Karlović je

rekao još nešto vrlo važno: Kušević je onu drugu htio uzeti kako bi zaboravio.

Jeste li i vi čuli o tome?

- Rekoše mi to Kuševićevi drugovi, no otkud to oni znaju? Važno je samo ono što

veli sam Jelenko, a on će skoro doći.

- Čekam njegov dolazak - veli grof i oprosti se.

Pošao je ravno u sobu svoje kćeri. Ona plače, a majka je tješi:

- Misliš da tvoj otac nije ljubio nikoga prije mene? A kasnije je ljubio mene i

bili smo sretni. Karlović je sve to izmislio jer je

došao po odgovor.

- Ne vjerujem da je on to izmislio. Makar ga više ne ljubim,

ipak priznajem: on neće lagati.

- Pravo veliš, dijete moje - reče s praga sobe grof. - Karlović je govorio

istinu, to potvrđuje i taj zagorski plemić. I pravo veli tvoja majka: ljubio je

nekoć Vilenu, razumljivo je, tko ne bi ljubio lijepu djevojku kad je svaki dan s

njome? No, tu je uvreda

koja ih dijeli.

- Prospavaj to, dijete moje, pa će ti sutra biti lakše. Vidjet ćeš - veli majka

- sve to nije ništa, sve to prolazi, sve se zaboravlja kao lanjski snijeg.

- Idite sada spavati, - neću više plakati - moli Vojana. -

Ležite, već je kasno.

- Rekoh, treba prespavati, a sutra ćeš vidjeti kako su sve te

suze nepotrebne.

- Knezu Karloviću moramo odgovoriti - naglasi grof.

- Odgovor je vrlo lak - upadne majka. - Mi smo Vojanu obećali Kuševiću jer nije

privoljela knezu.

- S tvojom ženskom glavom je sve to lako - ljuti se grof na svoju ženu - ali ja

sam Karloviću Vojanu obećao ako ona pristane. A ona? Bila je odmah spremna, knez

joj se sviđao, bila mu je i vrlo sklona, a ja sam to knezu rekao. Eto, sad imaš,

Vojana! Tamo na kuli sam te sjetio na Ivana Karlovića!

- - Znam, on mi se sviđao, ali šta mogu? Kad je došao Kušević, nestalo je

Karlovca iz mojeg srca zauvijek. Karlović me je progonio

svojom ljubavi.

- Kušević te nije ni gledao! Naravno, zato si poludjela za njime

- spočitava grof.

- Ima li koji mladić ljepše oči od njega? Koji mu je ravan stasom, snagom i

slavom? Svaka bi ostavila Karlovića i pošla za KuŠevića. -No, sutra ću sama

govoriti s Karlovićem, dopustite mi to. Kad on sazna da ljubim Kuševića, otići

će. Znam to pouzdano.

- Još ništa nisam odlučio. Treba prespavati. Razmislit ću kako bismo mogli

Karloviću objaviti da si isprošena - odluči grof.

- Da, sutra ćemo o svemu govoriti - prihvati Vojana, poljubi roditeljima ruku i

zaželi im laku noć.

263

Zatvoriše vrata iza sebe. Vojana stoji usred sobe, zagledana nekud u daljinu i

misli, misli dugo u noć . . .

PUT SREĆE

Na Zvečaru je Gordana čekala da Vilena može putovati i raspravljala sa Stjepkom

Brodarićem:

- Nikad Jelenko ne smije doznati, kako sam ga zavarala, da je Vilena mrtva.

Odmah bi razabrao da sam ga htjela baciti na koljena pred njegovim vlastitim

srcem. Samo to je moglo upokoriti tvrdoglava mladići. To sam htjela postići.

- Nema od toga koristi, on je vezan za drugu.

- Ipak će Vilena imati do konca života utjehu da je Kušević ne može skinuti iz

svojeg srca. Neka Vileni ostane ta jedina sreća! Nju zadovoljava da je on ljubi.

Njoj ne treba više. To mi je sama rekla. A sad mi kaži, Stjepko, možemo li već

krenuti na put? Ne bih htjela Vilenu ostaviti, a opet vuče me čežnja kući,

čekaju me sin i Hrvojka, a sigurno je i moj muž davno u Brezovici i s čežnjom me

iščekuje.

- Sasvim vam iskreno velim: lako možemo na put. Rana će brzo zacijeliti. Mač joj

je zarezao u vrat široku ranu, ali nikako duboku. Spremit ću Vilenu u nosiljku

da može lijepo i udobno ležati, sve ću urediti što treba za put. Od te rane nema

joj više nikakve pogibelji da bi se otvorila.

- Baš ti hvala, moj liječnice.

I stadoše se spremati na put. Vrijeme je bivalo sve ljepše i obećavalo ugodno

putovanje.

Za Vilenu su spremili nosiljku, pričvrstili je između dva konja i položili

djevojku na mekane jastuke. Bili su potrebni vrlo dobri jahači koji će s obih

strana upravljati konjima što nose ovaj putni ležaj da ne bi nosiljku bacali

amo-tamo.

Tu službu preuzeše Jelenko Kušević i njegov drug Arbanasić. Uzde jednom konju

vodio je Arbanasić, a drugome Jelenko. Svi su velikaši i plemići i putnici sa

Zvečara izašli do glavne ceste da isprate povorku što je krenula prema sjeveru.

Svi su im zaželjeli sretan put i još dugo gledali za povorkom kojoj je na čelu

Gordana. U svojoj duši je ona već davno kod kuće. Sad, kad je sve prošlo, kad su

sva ta uzbuđenja već bila daleko iza nje, ništa više nema mjesta u njezinoj duši

do misli na dom, na muža, na djecu, koja je čekaju raskriljenim rukama,

kucajućim srcima.

Sunce je pratilo povorku koja nestrpljivo ide prema sjeveru. Svatko je željan

svojeg doma i svojih.

Samo jedna duša u toj povorci ne želi ništa, utapa se u onome što je oko nje i s

njome i htjela bi da taj put ne bi stigao kraju.

U nosiljci leži Vilena. Plave joj kose provirkuju kroz mrežu i padaju na crvene

jastuke. Blijedo je lice spokojno, usne napola otvorene. Pogled upire u nebo,

modro kao i njezine oči. Vedro je u tim očima, mirno, spokojno. Čovjek bi gotovo

rekao: sreća. Uz nju vodi konja - on! Gleda mu ravno u leđa, razabire mu vrat,

glavu. Svakog časa malo skrene glavu prema konjima što nose njezinu no-

264

šiljku, a onda mu djevojka razabire lice sa strane. U toj kretnji zamjećuje

njegovu brigu, stalno na straži da joj bude udobno. Katkad se on sasvim okrene,

ona gleda okom u oko Jelenka. Očito se on plaši susreta njihovih pogleda. Brzo

Opet okreće glavu natrag, gleda preda se dugo i dugo, a njoj je tako voljko,

tako milo i drago ... . Svježi zrak među brdinama miluje joj lice, sunce s

visine ogrijeva joj tijelo, a Jelenkova prisutnost i dušu i srce. Nema želja,

nema čežnja, osjeća se kao dijete kad se je napilo mlijeka na grudima majke i

njezina blizina ispunjava sve želje i sav njegov život.

Ne misli Vilena što će biti sutra, ni preksutra, ni kad stignu u Turopolje. Ne

misli da će doći dan rastanka, premda zna: Jelenko je zaprosio Vojanu. Čula je

taj razgovor kad je ležala na Zvečaru napola u nesvijesti. Ali što joj je do

toga kad on sjedi na konju tu, uz nju, a srce njegovo ostaje njoj do kraja

života. To joj je rekao dok je ležala na onoj postelji, ranjena čekajući na

smrt. Bila je uvjerena, mora umrijeti. A sad je oko nje raj .... Sad leži tu na

toj nosiljci, tako divno i spokojno, a uz nju ne sedlu sjedi on. Sjedi, drži

uzde njezina konja, a svakog časa istražuje, opominje Arbanasića koji vodi

drugog konja, upućuje ga na grabe na cesti, na uvale i savjetuje kako će zaobići

zapreke da nosiljka ne bude odviše uzdrmana. I ona čeka, želi da nailaze na što

više graba kako bi čula njegove opomene drugu. Kakva je sreća slušati tu pažnju!

A kad uvečer stižu na putnu postaju, silazi on s konja, odveže nosiljku, diže je

i prenosi u kuću, tako oprezno, tako nježno i pažljivo. Njezine su oči široko

rastvorene i uperene u njega, sad je mora i on gledati, jer drži kraj nosiljke i

baš joj je okrenut licem u lice. Što je to u njegovu pogledu? Kako je tužan,

kako duboko tužan, a njoj je tako vedro i dobro, njoj se smiješi sreća sa svih

strana . . .

Ipak je neki smiješak zatitrao na njegovim punim rumenim usnama kad je nosiljku

položio pred Gordanu i pitao djevojku:

- Je li, vam bilo dobro, Vilena?

- Oh, vrlo dobro, vrlo dobro - opetuje ona milo.

- Nismo li vas odviše tresli? Loš je bio put.

- Ne, bio je jako dobar, nisam ništa osjetila, baš ništa . . . On ušuti i časak

izgubi svoj pogled u modrilu njezinih očiju. Arbanasić brzo iziđe, a Gordana se

okrene k prozoru.

- I ništa vas ne boli? - pita on. - Baš ništa?

- Ne, ništa ne osjećam, ne boli me; mislim, više me nikad neće boljeti.

- Kad bi samo tako bilo. Uvijek su mi govorili drugovi da će vam se rana

otvoriti ako prerano otputujemo.

- Onda bi to znao časni otac Brodarić. Dobro me je povezao, je li?

- Mislim, vrlo dobro. On je veoma vješt. Ušutjeli su, a ona ga samo gleda kao u

snu. Gordana dolazi do prozora i primijeti:

- Brodarić je rekao da je Vilenina snaga upravo čudotvorna,

265

inače ne bi mogla tako brzo preboljeti. Nosi u svojim žilama snagu

Berislavićevih, zato je preboljela ponajprije tešku groznicu, a zatim ovu ranu.

Bit će u životu dosta jaka da snosi sve što je stigne, ne samo njezino tijelo,

nego i dušu.

Tog je trenutka Jelenko stao uz Vileninu glavu i njegove su se crne oči

pritvorile kao da ga je nešto zaboljele. Pogledao je Gordanu s izražajem straha

i muke, zakimao kao da je moli neka to ne spominje, neka o tome ne govori.

Vilene se to ne tiče, ništa se nje sada ne može kosnuti. Ona leži, ljupko se

smiješi i vedro gleda kao dijete koje ne zna za bol i nevolje ovog svijeta, ne

misli na budućnost, sadašnjost smatra životom, sudbinom i srećom. Živi u

ružičastoj magli . . .

Brzo se Jelenko povukao iz sobe i došao među drugove. Odlanulo mu je, videći da

se Vilena uistinu oporavila i već joj je dobro. Druga velika bol tišti mu grudi.

Tamo je zavaljena čitava pećina. Osjeća se kao onda kad je ostavljao Turopolje,

kad mu se činilo da ga pokapaju i gore i brdine i nema daha, ne zna hoće li

izdržati tu strahovitu težinu. Među drugovima nastoji vedro pripovijedati,

ispitivati o putu i o svemu što zaokuplja njihovu pažnju.

U sobi su Cecilija i Gordana spremile Vilenu na postelju. Djevojka se najednom

uspravi. Gleda oko sebe i smiješi se.

Gordana ništa ne veli, promatra njezino lice, razmišlja i čudi se otkud njoj

toliko životne jakosti. Uistinu, izgleda kao da nije bolesna. Već joj se i

rumenilo javlja na obrazima. Kakva je to želja za životom u toj djevojci? Sto

ona sada misli o Jelenku i o svojoj budućnosti? Ne usuđuje se ništa upitati.

Izgleda da je uistinu Vilena na sve zaboravila ili ne vjeruje da Jelenko mora

uzeti drugu. Zagonetka je to koju Gordana ne rnože odriješiti. Drugog dana, kad

su stigli na slijedeću postaju, sjela je Vilena na stolicu i zamolila da je

odmah ne polegnu u postelju.

- Tako je divno sjediti ovako kako sjede svi zdravi ljudi. To je postelja s koje

se ide opet u život. Opet ću trčati po svojem dvorcu, brati cvijeće, plesti

vijence, opet ću gledati tamo okolo Turo-poljem, zar ne, plemenita gospođo?

- I ja se sama tome veselim.

- Tko zna hoće li me Jasenka htjeti vidjeti? Hoće li k meni doći? Možda i stara

gospođa? Što vi mislite?

"Čudna li pitanja - misli Gordana. - Kako ona to zamišlja" - a glasno joj

odgovara:

- Naravno, doći će da vam zahvali što ste joj spasili sina, kao što ste njemu

jednom spasili majku.

- Ne mislim da mi zahvale, nego hoće li se pomiriti sa mnom?

- One su se već davno s vama pomirile, draga Vilena, i dočekat će vas

raskriljenim rukama.

Gordana je jasno razabrala da se djevojka nalazi u polusnu svoje sreće. Nije

svjesna onoga što se ima dogoditi. Živi daleko od zbilje. Blizina Jelenka

Kuševića usrećuje je i ne može ni osjetiti kako se mora rastati s njime. Njegova

blizina zatravila ju je i uljuljala

266

je srce i dušu u sadašnjost. Sve što je pred njome - jednostavno ne postoji.

Drukčije ne može Gordana protumačiti njezin mir, blagost, ljupkost i sretni

smiješak na usnama i u očima.

Opet su krenuli dalje. Opet leži Vilena u nosiljci, smirena i spokojna. Jelenko

sve više iskazuje pažnje nosiljci u kojoj leži ona. Često silazi sa ceste i vodi

ih mekom poljanom gdje se nosiljka samo ugodno ljulja. Putuju sve polaganije.

Gordana je nestrpljiva, ali Jelenko ne popušta. Brzo jahanje konja odviše trese

nosiljku, a mladić Gordani neprestano predočuje pogibelj. Stjepko šuti, ne

upleće se. Razumije Jelenka. Briga je to za djevojku, briga ljubavi i neki

besvjesni nagon da što više produlje taj put.

Jasno je, taj put je njegova jedina uspomena, sve što će mu preostati od sreće.

"Kako je mila i kako spokojna! Možda i njoj godi ležati tu uza me, kao što godi

meni sjediti na tome konju uz nju. Lijepo je to kao ono kad smo se uhvatili u

vrtu i kad smo se smijali i krunili je krunom na Jurjevo, ili kad sam digao

zastavu na Čelu turopoljskog banderija i ugledao ponos u njezinim očima. Nikad

više neću gledati ove oči kad jednom ostavim Turopolje! Bacit ću se nauzak,

gledati gore u nebo i misliti: to su njezine oči!"

Okrenuo se k njoj polako, neka ne opazi kako je traži svojim pogledom.

Sklopljene su joj oči. Kao da je zauvijek usnula. U trenutku ih otvori. Gledaju

se. Htio bi Jelenko skrenuti pogled od nje, okrenuti glavu, nešto ga čvrsto

drži, ne može se otkinuti od zjenica što sjaju u tome” modrilu kao zvijezde na

jutarnjem nebu. Što mu kazuju zrake tih zjenica? Poput leptira pao je smiješak

na rumene usne i titra, ne osjeća boli. Zar se ne plaši rastanka, ne puca joj

srce pri pomisli da će sve to prestati i nikad se više neće vratiti? Ne, ona to

ne osjeća. Lice joj je nasmijano kao sunce kad se ujutro probudi. Modre su oči

vedre i blistave i kao da ga miluju.

On ne uživa potpuno. Svaki čas ga sjeća nemile sudbine koja će sve razoriti i

raskinuti.

Opet se okrene k njoj. Dočekao ga pogled pun beskrajne sreće kao da ne leži na

nosiljci, već u njegovu zagrljaju. Oh, zašto je tako sretna kad on toliko pati?

Junak, čije srce je bilo tvrdo i okrutno, nakon događaja u Zvečaru potpuno je

pobijeđen od ljubavi. . .

Nikad nije Vilena slutila da ima časova kao što su ovi kad se on okrene k njoj i

gleda je svojim bolnim, tužnim pogledom. Zašto on nije tako sretan kao ona? -

pita se neprestano djevojka. Zašto mu je pogled takav kao da će sada proplakati,

kad je njoj tako lijepo, tako rajski slatko, beskrajno milo?

Htjela bi da joj zadaju stotinu rana da bi mogla uvijek ležati na toj nosiljci,

pokraj njega, i od časa do časa dočekati njegov pogled, pun bola, koji joj

otkriva da njegovo srce ipak pripada njoj. Ona to zna, on joj je to rekao na

postelji dok je mislila da joj u zaleđu stoji smrt. Vilena živi u opojnosti.

Čitav je svijet uz nju prestao postojati, sve je nestalo pred njezinom dušom, u

njezinu srcu, u njezinim mislima, samo je tu on što sjedi na sedlu i okreće se k

njoj svom svojom pažnjom, svim svojim osjećajima i gleda je

267

bolno i tužno, a svaki joj pogled javlja ljubav njegova srca. Neki glasnik

dojurio je i razbio taj divni san.

- Gospodin vojvoda Iločki s čitavom pratnjom dolazi nam u susret.

Zaustavili su se. Vojvoda je dojahao do Gordane i pozdravio je. Svi se začudili

njegovu dolasku.

- Sve nam je Šimunić javio, a ja krenuh da lovim Draženića. Nigdje mu traga.

- Već sam se prestrašila - veli Gordana - da je kod kuće kakvo zlo.

- Sretni i blaženi, čekaju vas, Gordana.

- A Draženića nećete naći. Tko zna kakvim se skrovitim pu-tevima odvukao. Pošto

on ne zna da sam bila u Zvečaru, sigurno će mi poslati glasnika.

- Kako je s Vilenom?

- Tijelo ozdravljuje, a srce sanja o sadašnjosti. Ne zna ništa što će biti i ne

misli na to. Ona je sretna. Pustimo je još malo u toj njezinoj sreći. Dugo

ionako neće biti ....

Vojvoda je prišao da pozdravi Vilenu i čvrsto strese ruku svome štićeniku

Jelenku. I krenuli su dalje.

U blizini Dubovca susreli su Draženićeva glasnika iz Varaždina. Predao je pismo

Gordani. Sad je razabrala: Draženić kani zatajiti da je bio u Zvečaru. Odmah

odluči da će ga pustiti u tom uvjerenju da ne bi pobjegao preko granice.

I poslala mu u Varaždin glasnika, a zatim su nastavili put.

Damir je stigao Gordani u susret. Nakon godinu dana rastanka, njih se dvoje

nježno zagrlili. Jedva su mogli prozboriti riječ. Ona promatra njegovo lice,

opaljeno suncem i njegovu crnu kosu što pada na brazgotinu od rane koja mu je

nekoć skoro dokrajčila život. Izmijeniše nekoliko pitanja. Gordana je htjela da

Vilenu preda ocu i skrenuše u Turopolje.

Kad su stigli u županov dvorac, on je plakao. Nakon svih strahota opet vidi

svoje dijete. Blijedo, mršavo, jedva je sjena cvatućeg pupoljka što je mirisao u

njegovu domu, ali ipak je tu.

U Vileninoj duši utrnula je svjetlost. Turobna žalost zamijeni sreću koju je

uživala u nosiljci. Svršeno je sve! Probudila se od sna. Došao je čas koji putem

nije nikada osjetila. Jelenko Kušević stoji pred njom miran. Opet je dobio vlast

nad sobom.

- Vilena, ostajem ovdje dok svršim poslove. Doći ću!

Ali te riječi nisu bile uvjerljive. Gordana je osjetila: on ne kani doći,

obećava joj to samo zato da sebe i nju očuva slabosti.

Poklonio se županu. Ne čeka da mu što kaže, .naprotiv, žuri mu se što prije iz

ove kuće. Potrčao je niz stube.

U njegovu dvorcu čekaju majka, Jasenka i Vojko. Stoje pred vratima drvene

ograde. Potjerao je konja tih nekoliko koračaja i već je bio uz njih.

- Jasenka, moja draga, mila Jasenka, kako si mi lijepa! Nisi se ništa

promijenila? Samo si još ljepša!

268

- Kako ne bi bila ljepša kad je muž nosi na rukama kao dijete - veli majka i

zagrli Jelenka i rasplače se od sreće. Dvije godine bila je rastavljena od sina.

Ulaze u kuću. Svečano prostrt stol - kao na Božić.

- Jelenko dragi, ti ne znaš što je sve bilo u škrinji koju si nam poslao! -

pripovijeda Jasenka da bi razvedrila svog brata. - Dođi, moraš pogledati: puna

posuda zlatnika! Znaš li, Jelenko, kako si bogat? Slavljen i bogat. Tko će ti

biti par u Turopolju?

Sve ona čavrlja, ljubi ga, grli, stvara osnove kako će zidati dvorac, kakav će

biti vrt, što će sve ona zasaditi. Htjela bi razvedriti bratovo lice u kojemu

leži žalost tamna kao noć. I Vojko ga shvaća, razumije, i majka zna što tišti

njezina sina. Svi nastoje govoriti o stvarima koje bi mu zasladile povratak u

dom.

- Osam dana ostat ću ovdje, a možda i deset - veli on. - Sve ćemo urediti, onda

moram opet u Bosnu.

Ne usuđuje se ni spomenuti svoju vjerenicu. Sve su čuli što se dogodilo na

Zvečaru i nitko nema odvažnosti spomenuti ono čemu su se prije radovali: kako će

dovesti u kuću ženu i biti sretan. Ni on ne govori o tome. Započeo je pričati o

bojištu, o nevoljama, o Turcima, o svemu, a ipak svuda lebdi sjena Vojanina,

sjena vjerenice koju je isprosio pošto je našao ljubav svog djetinjstva i prve

mladosti.

I bude noć. U dvorcu županovu rasvjetljeni prozori. Jasenka je zatvorila kapke

da Jelenko ne bi opazio svjetla u dvorcu u kojemu boravi Vilena, uspomena,

ljubav, bol i nevolja njegova života.

HRVOJKINI VITEZOVI

Čitav se brezovički dvorac ori od kliktaja trojice dječaka. Rumeni, uzbuđeni,

trče gore-dolje, stubama. Izvukli su sagove, pokrivaju stepenice, prosiplju

cvijeće što ga donosi Kremen u svežnjevima. Ivan i Damir polažu cvjetak po

cvjetak po stubama da ne bi koja stepenica bila previše, a druga premalo

okićena. Sa strane opleli su ogradu zelenilom. Trče dječaci, znoje se,

zapovijedaju jedan drugome, dovikuju, upućuju se i klikću od radosti. Sav je

dvorac iskićen kao na Jurjevo.

Majčica će ovuda stupati u svoju ložnicu.

- Možda će u blagovaonicu? Dajte i ovdje bijelog i crvenog cvijeća.

- Ah, ti to ne znaš - ljuti se Ivan. - Tako nije dobro, tu je sve, a tamo ništa,

daj, Kremene, žuri se, nosi!

On, najjači i najčvršći od njih, skače preko dvije stepenice, samo da zadovolji

svoje drugove.

- Daj, momče, što radiš tako dugo? - viče dolje Ivan.- Žuri se, bit će kasno.

269

I sluge donose gore spletene vijence, uspinju se na klupu i rade po nalogu

dječaka.

- Hrvojka mora dočekati majčicu s cvijećem - veli Damir.

- Ne brini se, njoj sam već odnio krasnu kiticu ~ ponosno će K remen.

- Što? Ti si Hrvojki dao cvijeće? A meni nisi ništa rekao? To sam ja trebao

učiniti, ja sam njezin brat.

- Vidiš Kremena! - prigovara mu Ivan. - On uvijek iza naših leđa

nosi Hrvojki cvijeće! To ipak ne smije biti! Kremen se stidi što je bio ukoren

pa se brani:

- Valjda sam tu i ja netko! Zašto joj ne bih donio cvijeće kad sam za nju ubrao?

Dolje na trijemu stoje dva strana dječaka, od osam i deset godina. Odjeveni su

vrlo otmjeno. Šuteći promatraju kako se domaći dječaci spremaju za doček. Uz

njih je muškarac od oko 45 godina i tješi ih:

- Ne bojte se, skoro će doći gospodarica. Bit će vam lijepo ovdje.

- Hoće li dugo ostati kod nas? - pita Damir stranog gospodina.

- Vrlo dugo, tako je odredila majka malih kneževića.

- A zašto ona nije došla?

- Ona je umrla gore u dvoru Orava. Sad nemaju ni oca ni majke.

Ivan dolazi dječacima i tješi ih:

- O, znam ja gdje je Orava. Bio sam gore. poznavao sam vašu majku, bila mi je

vrlo dobra. Igrat ću se s vama. Bit će vam lijepo s nama. Gospodarica Gordana je

dobra! Nemojte se žalostiti.

- Poznaju oni gospodaricu Brezovice - naglasi njihov_prati!ac - u velikom je

prijateljstvu bila s pokojnim roditeljima. Cesto su dola/ili na Oravu, a sad,

kad je majka umrla, gospodar Brezovice postao je tutor kneževićima. Tako će oni

ostati sa mnom ovdje u dvorcu. Budke im dobri.

- Oh, kako ne bismo biii dobri sirotama bez oca i majke! - veli Kremen.

Trublja zaori nad krovovima Brezovice. Dječaci kliknuli i potrčali dolje niz

stepenice, pazeći da ne bi pogazili koji cvjetić.

Spustio se most. Velika povorka ulazi u dvorište. Dječaci dočekaše Gordanu

krikom radosti. Trče k njoj. Prvi Damin To on smatra svojim pravom. Gordana ga

privine k sebi i nježno izljubi, zatim poljubi Ivana i Kremena. Onda je oni vode

stepenicama posutim cvijećem. A ona se smješka, pogledava muža i šapće:

- Ne smijeni pogaziti ni jedan cvjetić, to su nosile ruke nevine djece, proljeće

našeg proljeća . . .

Damir je vodi za ruku i odgovara joj sa smješkom,

- Majčice, najprije morate ići Hrvojki, ona vas čeka.

Otvaraju se vrata ovjenčana zelenim vijencima. Gordana ulazi u blagovaonicu, a

zatim hiti u sobu svoje djece. U kolijevci, pokrivenoj svjetlomodrom svilom,

sedi djevojčica. Crni pramovi obrubili joj

270

bijelo HŠce. Crne oči, velike i sjajne, upiru se u nju. a tamo na pokrivalu od

modre svile leži kitica nekog ružičastog poljskog cvijeća. Kremen pohiti k

Hrvojki i misnu u ručicu cvijeće, ona ga stisne i pruža ljepotici - svojoj

majci. Prepo/nala ju je i nasmiješila se. Gordana klekne, obaspe poljupcima

djevojčicu. Svi su se okupili oko kolijevke. Došli su i strani kneževići.

- Da, to je mala Hrvojka. Kad budete dobri, onda ćete se smjeti s njome igrati i

ljuljati je. a kad prohoda, voditi je.

- Majčice, zar će i oni nju ljuljati? - ljubomorno šapne Damir. - To ipak ne

smije biti. oni su stranci.

- Oni su sirote, nemaju ni oca ni majke. Moraš im biti dobar, i Ivan, a i

Kremen. Oni će sada biti kod nas dok odrastu.

U dječakovim bademastim očima pojavi se sućut. Kao da su mu

se očice ovlažiie.

Još jednom izljubi Gordana svoju djevojčicu što se tako milo smiješi kao da sve

razumije, a zatim ostavlja sobu da skine putnu odoru. Dječaci su ostali s

Hrvojkom. Svaki je od njih stavio ruku na rub kolijevke kao da bi htio da time

pokazati svoje pravo. Damir poziva kneževiće:

- Hajde, dođite, mi ćemo svi zajedno čitati, računati i pisati, a onda kad to

bude svršeno, onda brzo k Hrvojki. Ona je malena, mi je moramo tetošiti i

služiti!

Straga sjedi dadilja, kima i smije se:

- Oh. oh, još je u kolijevci a oko nje petorica vitezova. Što će tek biti oko

djevojke kad odraste? Vojska vitezova i udvarača?

Gleda žena kako se dječaci takmiče da zabave djevojčicu. Donose joj igračke i

čavrljaju joj. smiju se, ljuljaju je. očito osjećaju da su

njoj na zadovoljstvo,

Gordana se preodjenula i izišla. Damir je dočeka i pogleda u

oči.

- Godinu dana nisam gledao tvoje bademaste oči! Znaš H kako

je to dugo za mene?

- Baš toliko koliko i za mene oskudjevati za tvojim milim pogledom. Sad ćemo

ipak proživjeti nekoliko mjeseci u miru, a možda i dulje. Iskoristit nam valja

te divne časove. Osjećaš li to, dragi?

- Sve sam prepalio na bojnom polju lako. samo rastanak s tobom nisam snosio

odviše junački!

Nasmijala mu se i ovila ruke oko njegova vrata. Cjelivao joj usne i lice i čelo.

šapćući mile riječi ljubavi.

- Kako sam te teško čekao! Otkad sam kod kuće. još teže. Svaki kut u ovoj kući

govorio je samo o tebi. Nestrpljiv sam.

- Nećeš se ljutiti što sam htjela spasiti nesretnu djevojku?

- Naprotiv, veoma sam ponosan. Učinila se ono što nije nitko na svijetu smio

sanjati. Odmah sam znao: ti si imala namjeru Jelenka pobijediti.

- Ali prekasno. Luđak se vez.ao. sad nema izlaza. Povući upros znači smrtnu

uvredu. Ti. vojvoda i Antolković, zapali biste u vječito neprijateljstvo s tako

moćnim velniožom Bosne i junakom koji

271

nam je potreban protiv neprijatelja. Jelenko pati strahovite muke. Sam ih je

skrivio! Njegova kruta, nepopustljiva priroda sama je sebi; skovala nesreću. A

Vilena je sretna što zna da je on ljubi. Živjet će od te ljubavi do kraja

života, pošla za kog mu drago!

- Govorio sam sa županom neka bi je dao Poglediću, ali župan veli: "Sretan sam

da mi se kći vraća, mlada je kao kaplja, imat će ona dosta vremena da se uda."

- I pametno je rekao. Sad mu je kći oslobođena od svih kleveta. Je li ovdje u

Turopolju već proglašena Draženićeva izjava?

- Jest, svečano smo to učinili pred crkvom, a narod je kleo izdajicu iz sve

duše. I stara je Kuševićka prisustvovala. Jasenka je plakala i jecala. Sve su

žene plakale i -sve slavile tebe, Gordana.

- A ti, ti si silno ponosan vidim. No, ja sam sretna što sam mogla iz tog

podlaca konačno izvući istinu. Hajde, idemo u blagovaonicu pozdraviti vojvodu,

Antolkovića i sve naše goste. Sigurno nas nestrpljivo čekaju.

- Još sam ti htio reći: kaštelan iz Orave poslao mi je zajedno s malim

kneževićima od Pribine pismo što ga je pisala pokojna mati. Mene je imenovala

tutorom obih kneževića i njihovih imanja. Bogati su, za njihovo uzdržavanje u

našem domu odredila je pokojnica nešto previsoku svotu. Neću da meni kao

skrbniku nešto ostane. Vidiš, ovdje je to pismo, spremio sam ti da sve pročitaš

i vidiš želje majke. Kad dječaci odrastu, moramo ih odvesti u njihov dvorac da

tamo upravljaju svojim imanjem.

Letimično je pročitala pismo i opet ga vratila Damini.

- O svemu ćemo razgovarati. Smjestit ćemo kneževiće u južni dio dvorca s

njihovim učiteljem i pobrinuti se za njih. Oni su se brinuli za našeg Ivana i

nama su iskazali mnogo dobrote. Majka im je bila Hrvatica, moramo izvršiti

njezinu želju.

I našli su se u blagovaonici” gdje su već sluge prostirale stol da spremaju

svečanu večeru.

Saopćili su Gordani smrt kralja Vladislava i njegovu oporuku da će Brandenburg

odgajati kralja.

Ta ju je vijest teško iznenadila. Upitno pogleda Antolkovića, svojeg muža i

vojvodu, malo šuti, u onda počinje spočitavati:

- Lijepo smo to udesili. Tako dugo se raspravljalo i čekalo, dok konačno nije i

umro, a sinu ostavio odgojiteljem Brandenburga. Sad nam ne treba dugo nagađati

kako će biti tome jadnom narodu gdje su Brandenburgova imanja. Progonit će

Turopoljce poput divljaka. A što će biti s Hrvatskom? Ćula sam za vrijeme, dok

ste bili otsutni na bojištu, kako se Ljudevit igrao s lutkama, vješao ih i

klicao: "To su Hrvati, Sve ću ih povješati!" To je i umno i tjelesno nedo-nošće.

Antolković dijeli njezino ogorčenje.

- A ja putujem tako star k Maksimilijanu, pregovaram, nosim vijesti, predlažem

mu neka našeg kraljevića Ivana oženi svojom unukom. Sve to ode kao pljeva na

vjetru.

- Krivac je Maksimilijan koji igra dvoličnu igru - reče Damir.

272

- S nama vodi razgovore, a Ugrima se ulaguje.

- Da nije Petar Berislavić iscrpio posljednju forintu svoje obitelji, da nisu

svi naši imućni Hrvati već sasvim osiromašili u bojevima, lako bi bilo Petra

Berislavića proglasiti kraljem.

- Da nema provale Turčina - klikne Lovro, - mogli bismo se svakog časa

otcijepiti od Ugarske i našeg bana okruniti krunom. A onda prionuti poslu,

tražiti mudre saveznike i svoju samostalnost. Sve bi išlo svojim tokom.

Raspravljati su tako dugo u noć.

PRVI PROSCI

I sutra su slavili dječaci povratak svoje majke. Nisu trebali učiti, čitav su se

dan igrali s Hrvojkom. A to je velika slava.

Poslije podne opaze dječaci kako neki stranci dolaze u dvorac. Jedan je od njih

visok, vrlo vitak i guste plave brade. Brada izaziva osobitu pozornost dječaka,

čak je i mala Hrvojka začuđeno zinula u stranca što je pošao trijemom pokraj nje

u veliku dvoranu.

Tamo su gosta dočekali Gordana, Damir, vojvoda Lovro Iločki i Davor Antolković.

Visoki gospodin ulazi i veselo pozdravlja starog znanca Antolkovića. Ovaj

prikazuje došljaka:

- To je poslanik i kancelar njemačkog vladara Maksimilijana, velemožni gospodin

Špishamer. Očito dolazi po nalogu svojega vladara?

- Jest, pogodili ste - veli on. - Moj vladar bi htio znati što misli vaš

potkralj, svijetli gospodin ban Petar Berislavić, o onome što ste vi, gospodine

Antolkoviću, s njime razgovarali u rano proljeće i što misli o tome vaš sabor.

Moj vladar je skloniji savezu s Hrvatima negoli s Ugrima, dok, naprotiv, njegovi

vladajući knezovi više naginju Budimu. Oni bi htjeli vjenčati carevu nećakinju s

Ljudevitom, a opet, izgleda, Ljudevit će umrijeti prije nego njegov otac

Vladislav. Stoga je moj vladar ustao protiv toga braka.

Gordana se s prijateljima kriomice pogledala. Špishamerova izjava dokazuje da

još nije primio vijest o smrti kralja Vladislava ili se tako pričinja. I oni se

sporazumjeli, nijemo, šuteći, da će čekati da vide što zapravo stranac hoće.

- Nitko ne može vjerovati - veli Nijemac - da bi Ljudevit mogao zaustaviti na

jugu tursku provalu, a to znači: ona prijeti i nama.

273

- Ugri sjede u Budimu - veli Gordana - a mi branimo granice svoje domovine preko

kojih Turci mogu prijeći u Ugarsku, Njemačku i Austriju, ako mi to dopustimo.

Već su nam Turci mnogo nudili u zamjenu za tu uslugu. No, konačno, nisu ovdje

Hrvati samo zato da brane Evropu od Turaka, a Ugri nam ionako poručuju: Bosna je

hrvatska zemlja, pa je branite sami. Mi imamo kraljevića,

18 GORDANA XII

sina Ivana Korvina, koji vuče lozu od kralja Matijaša, pa ćemo za tog dječaka

već naći vani u svijetu princezu, kćer vladara, kojemu će biti stalo dobiti

ovdje poštenog, vjernog prijatelja i saveznika. A mi ćemo u njemu naći uporište

u uskrsavanju našeg hrvatskog kraljevstva.

Muškarci su namjerice šutjeli jer Gordana želi izazvati poslanika na važnu

izjavu.

- Njegovo veličanstvo mi je naredilo neka lično putujem ovamo. Ugri

pripovijedaju mojem vladaru da je taj vaš kraljević boležljivo, slaboumno

čeljade. Razumljivo je, moram ga vidjeti ako bismo nešto poduzeli.

Gordana pozove kaštelana i odredi mu dovesti Ivana.

Odmah je izišao na trijem i pozvao dječaka da ga svečano obuče. Damir, Kremen, a

i oba kneževića, Goran i Miran, pošli su za njima i čudom se čude kako to

kaštelan Ivana oblači i češlja.

- Što hoće on s Ivanom? - pitaju Damir i Kremen. Nagađaju /ašto bi to mogao

zvati Ivana taj stranac s gustom bradom. Kaštelan ne zna ništa i vodi dječaka u

dvoranu. Ulazi lijep, stasit, vitak, tamne kose, bistra pogleda. Nijemac ga

začuđeno promjeri od glave do pete, a Gordana ga ponuka neka dječaka ispituje

što god želi.

- Govori latinski kao i hrvatski - veli ona.

Maksimilijanov se poslanik poslužuje tom dozvolom. Pita dječaka što uči, kako mu

prija učenje, što ga najviše zanima, a on odgovara glasno, hrabro, bistro i

sabrano. Ni časa ne treba razmišljati. Nijemac se nasmiješi gospodi:

- Uistinu je bistar taj kraljević, i zdrav i lijep. Bit će sjajan muž njemačke

princeze.

To Ivana trgne. Pogleda stranca mrko i porumeni do čela. Njegovo držanje

začuđuje Gordanu i pita ga hrvatski da poslanik ne bi razumio :

- Što je, Ivane? Zašto se ljutiš?

- Zašto veli taj gospodin da ću ja biti muž neke princeze?

- Valjda će tako i biti.

- Ne! Ja ne ću njemačku princezu! Ja ću oženiti Hrvojku! U jednom dahu nasmijali

se svi, osim poslanika koji ne razumije. Smijeh Ivana silno uvrijedi i mišice u

lice se trzaju od uzbuđenja.

- No, valjda nećeš ovdje proplakati? - opominje ga Gordana. - To bi bila sramota

za tako odrasla dječaka.

- Pravi junak ne plače i ja neću plakati, samo mi je žao što vi mislite da se ja

šalim! . . .

Odgovor je otkresao oštro i gospoda se suzdržala od ponovnog smijeha. Gordana mu

reče:

- Dobro, Ivane, idi opet k svojim drugovima. Njemačkom je poslaniku razjasnila

taj prizor na drugi način, ne spominjujući ni princezu ni Hrvojku.

- Pošto sam se uvjerio - veli on - da je taj kraljević duševno i tjelesno

izvrstan, to, evo, izjavljujem: moj mi je vladar naložio, ako se vaš ban i vaš

sabor odluče na savez s nama, tada .bih

274

poveo i kraljevića Ivana u Njemačku.

- Mi ćemo vas povesti banu već sutra u zoru - veli Damir. _ Danas je prekasno, a

vi ste sigurno umorni od puta.

- Putovao sam lošim putevima, bit ću vam zahvalan za odmor.

Domaćin pozove kaštelana neka gosta odvede u najbolju sobu, isto tako ukonači i

njegovu pratnju. A oni su ostali zajedno, puni čuda. Zar taj ne zna za

Vladislavovu smrt ili se s kojeg razloga tako samo pričinja? Vrlo je lako moguće

da je pošao na put dok je kralj Vladislav bio na životu, a reklo se: potpuno će

ozdraviti. Nagađaju svakojako i odluče pričekati sutrašnji dan da vide što

poslanik zapravo misli. Gordana se uputi na trijem da pogleda djecu. Na pragu se

zaustavi i osluškuje. Oko Hrvojke podigla se svađa.

- Ti bi oženio Hrvojku? - viče Kremen na Ivana. - Ti?

- Valjda je nećeš ti? - prezirno će on.

- Nisi plemić, dakle, ne možeš oženiti Hrvojku.

- Zar nije moj otac slobodnjak?

- Što je to slobodnjak? Ništa! Ti nisi plemić - razumiješ li? Izbij si iz glave

Hrvojku!

Lice se Kremenu orumenjelo, a oči bijesno gledaju Ivana:

- Ja ću osvojiti cijelu Tursku i vidjet ćeš neću li dobiti Hrvojku!

- Oh, gle - uplete se iznenada stariji knežević Goran - a ja? Zašto ne bih mogao

je oženiti Hrvojku? Moji su roditelji bili s gospođom Gordanom u velikom

prijateljstvu.

Na to plane Damir i vikne:

- Tko će oženiti Hrvojku, to će odlučiti otac, majka i ja! Mi ćemo odlučiti tko

će biti vrijedan Hrvojke!

Sve to sluša Gordana. Isprva se smijala. Onda se zamislila - daleko u budućnost.

Kakva će biti sudbina te djevojčice koja već u kolijevci ima toliko prosaca?

Pojavi se pred dječacima.

- Zašto se svađate? - pita ih.

Damir pogleda Ivana i Kremena, kao da bi rekao: ako ih .majci prokaže, onda je

gotovo. Ali to ne čini, već ih, naprotiv, zaštićuje:

- Mi se uvijek svađamo radi Hrvojke, majčice, svaki hoće da bude prvi, a svi bi

htjeli imati prednost preda mnom, ja sam brat, je li, majčice, i ja gospodarim

Hrvojkom?

- Gospodare samo otac i majka i nitko drugi. Tvoja je dužnost čuvati je, isto

tako je to dužnost Ivanu, Kremenu i vama dvojici - veli ona kneževićima.

- Kada budemo odrasli, onda je smijem ja braniti i čuvati? - pita Kremen.

- I ja ću je braniti! - upada oštro Ivan. - Uvijek ću je pratiti na jahanje, je

li?

- Eto, majčice, opet se guraju preda me - tuži se Damir. - Kao da nisam ja prvi!

- Ako. neće biti među vama mira, odvest ću Hrvojku u Zagreb.

I već su dobri i pomireni.

275

Sutradan, kad je svanula zora, pojavi se iznenada brzoteča iz

18 *

Njemačke i potraži plemenitog Špishamera koji je jučer stigao u Brezovicu. Pošto

su nasamu dugo razgovarali, dođe Špishamer u dvoranu. Odmah mu Damir javi:

- Možemo krenuti k banu. Konji su osedlani, sve je spremno.

- Vaša milosti - ispričava se Špishamer - iznenadio me danas brzoteča mojega

gospodara. On mi poručuje da zasad ne može provesti što bi htio - neka ne

dovedem kraljevića i odmah se vratim. Njemački kneževi nisu složni, car ih mora

tek sazvali na ponovno vijećanje.

Razumijeli su. Antolković. vojvoda Iločki i Damir odmah ustanu i pristanu da se

poslanik spremi na put, no Gordima odluči da mu očita svoje mnjenje:

- Recite njegovu veličanstvu - jednom smo se našli u Pečuhu kad je car

Maksimilijan želio biti izabran za kralja ugarskog i hrvatskog - recite mu ovu

poruku: tek nakon vašeg odlaska on je saznao za smrt kralja Vladislava i sad se

odlučio za Budim. Ali kruto će okajati što je primio savez naših dušmana koji će

uvijek biti njegovi dušmani. Budim je stalno mrzio Nijemce i”prvom će im

prilikom udariti u leđa. Vi ćete se kruto kajati, a mi Hrvati živjet ćemo dalje,

i dalje se boriti i pobjeđivati i opet patiti. Maksimilijan će imati dvoličnog

saveznika koji će ga udariti u glavu! To recite svojem vladaru.

Poklonio se i odmah napustio dvor.

Kraljević Ivan je stao klicali od radosti, a u sebi reče. gledajući za njim;

"Baš neću oženiti princezu - baš ću uzeti Hrvojku!"

Istog dana krenuli su u Brezovicu Jelenko Kušević s prijateljima Arbanasićem i

Pogledićem. Jelenko je jahao daleko naprijed pred drugovima. Drugi dan što se

nalazi u svojem domu neprestano se udaljuje od drugova. Želi biti sam sa svojim

tužnim mislima. Već su bili blizu Brezovice, kad ga Pogledić dostigne i

zaustavi:

- Jelenko, moram ti nešto reći. Čuo sam sve što je ona učinila za tebe, svima je

kao na dlanu jasno koliko te ljubi. Ja sam to uvijek znao, već onda kad si me

pozvao na obračun. Gospodin Damir mije rekao: ti si mi poručio prije Zvečara da

uprosim Vilenu.

- To i sad mislim. Vrijedan si i ljubiš je ...

- Gdje sam ja, dragi moj? Mrvica, prašak zemaljski prema tebi za kojeg je htjela

umrijeti. Ne može se što takvo pregorjeli. Samo sam ti želio zahvaliti što si je

namijenio meni. Prije bih se usudio, no sad, nakon što je život svoj htjela dati

za tebe. znaš. ne može se. U tom bih braku zamrzio tebe. a valjda bih mrzio i

sav svijet, gledajući je kako uzdiše za tobom. Pojagmit će se sada za njome kad

je otkrivena Draženićeva kleveta.

- Razumijem. No, sad idemo, moramo potražiti Draženića, a onda u Bosnu.

Stigli su u Brezovicu. Dočekala ih je Gordana.

- Javila sam u Varaždin Draženiću da sam Vilenu dovela natrag bolesnu, pa ću mu

sve pisati čim stignem u Brezovicu. Sad mu,

276

eto. kanim poslati glasnika s pismom da ga zadržim u Varaždinu, a vi ćete se

požuriti za glasnikom i tada će ga Jelenko pred svima pozvati na mač. Time će

dobiti svoju kaznu.

I dogovaraju se o potankostima. Sve je bilo spremno, kad iz Varaždina stigne

plemić što ga je poslala Gordana Draženiću još s puta. Mladić je izvijesti:

- Vaša milosti, stigao sam k Draženiću baš onog časa kad je odlazio u Budim.

Rekao mi je: ne može vam se ni javiti jer zbog kraljeve smrti mora odmah natrag.

- Vidio si ga da je otputovao? - pita ona nezadovoljna.

- Preda mnom je prešao preko Drave. Vidio sam tamo onog bradatog lupeža što je

bio na mostu kod Zvečara kad smo mi s Jelenkom došli k mostu. Taj je bradati

sigurno doznao što se dogodilo na Zvečaru i stranputicama krenuo za Draženićem

pa je u posljednji čas odlučio pobjeći.

- Draženić će se javiti, sigurna sam. Čekajte.

- Meni nije čekati - veli Jelenko. - Zove me dužnost u Bosnu. Šimunić je već

davno izručio moju poruku, čekaju me.

- Morate se pokoriti toj poruci! - mrzovoljno će Gordana.

Dok su oni u razgovoru, iz Kaptola stiže glasnik i donosi vijest: banski je sud

izdao osudu kojom se Slavimir Draženić proglašava izdajnikom i zasjednikom.

Njegova je glava stavljena izvan zakona. Ne smije se pojaviti u hrvatskom

kraljevstvu. Tko god ga nade, ima ga pravo uhvatiti i predati sudu svoga grada.

~ Vidiš, Jelenko - primijeti Arbanasić - sud ti je oteo iz ruku dušmanina.

- Draženić će prijeći granicu. Ne može biti sretan dok ja živim. On će me

potražiti, a onda mi ga pošaljite u Bosnu. Za nekoliko dana odlazim. Ali vi ne

smijete ostaviti Lukavac. Brandenburg je skrbnik mladom kralju, dakle će

haračiti Turopoljem više nego ikad. Treba da ostanete. Samo trojica neka idu sa

mnom da stignem k vjerenici u pratnji svojih drugova. Javit ću vam koji dan sam

odabrao za put.

BIJEG U RANU ZORU

Nad Turopoljem pada sumrak. Pjesma pastira pozdravlja kućice i dvorce što zovu u

svoje krilo ljude, umorne od rada i blago, sito od paše. Po koji zvuk sa svirale

/acilikla poljanom, a iz dvorišta doziva čeljad svoje domare. Iz starog dvorca

slavnih Kuševića više se ne čuje zvučna sretna Jasenkina pjesma, ni radosni

smijeh njezina muža. Šuti stari drveni dvorac kao da svi tuguju. Jasenka i majka

sjetno i plaho prolaze trijemovima. sobama i cvjetnjakom. Tuga se uvukla u

njihova srca. Najteže se osjeća Jasenka, aii i najlakše svladava - njezino

čavrljanje romoni kućom, - veselo, živo zapovjedajuće. Davor

277

Antolković stalno je boravio u Brezovici dok je Gordana bila odsutna. Sad se

opet vratio Jasenki i pomnožio broj njezinih poslušnih domara. I kad se vratio,

stade govoriti sinu:

- Lopove sreća te je razmekšala. Treba ti bojnog oružja u ruku i vijenac slave

na glavi. To danas traži svaka žena od muža, ljubila ga ona kako mu drago.

- Bit će i to. Samo neka nam se rodi dijete, a onda idem da mu pribavim slavno

ime.

- Dakle, ipak? Samo, hoće li biti dječak? - pita Davor.

- Ne marim bude li i djevojčica, ali onda mora biti kao Jasenka.

- O čemu vas dvojica raspravljate? - upadne Jasenka u sobu i gleda ih strogo.

Šaptati i šutjeti kad ..dođe Jasenka? Što je to najednom?

Razdraganost obuzima Davora nad tobožnjim strogim prigovorima, miluje Jasenkinu

tamnu kosu.

- Gospodariš nad svima, a mi - sirote, podložnici, malo šap-ćemo!

- Tko me je u šumskom dvorcu nazivao svojom dragom malom gospodaricom? Niste li

to bili vi? A zar mislite da ću se sada dati skinuti s te časti? Nema toga. Vi

ste me postavili, a ja tu sjedim. No, idite, htjela bih s Jelenkom govoriti

nasamu. Moram mu nešto reći. On će sigurno ovamo pošto se vrati iz Brezovice, pa

ću ga tako dočekati, tobože, kao da ne znam da je došao.

Pokoravaju se i otac i sin Jasenkinoj zapovijedi, a ona je pošla s one strane

vrata, izvukla neku škrinju i prebire rublje. Malo iza toga već ulazi Jelenko,

zatvori vrata, ide k stolu, sjedne, položi glavu na dlanove i uzdiše teško,

preteško. Kad je Jasenka zakašljala, spazi je.

- Brate moj dragi, otkako si se vratio, ni jednog časa nisi poklonio svojoj

sestrici - veli ona i sjedne k njemu.

Tople riječi nađoše put k njegovu osamljenom srcu. I ovije joj ruku oko vrata:

- Bojim se, Jasenko, raskopati prošlost. . .

- Raskopana je već u Zvečaru, Jelenko. I mislim: baš imam pravo na to da mi

nešto kažeš. Svaku sam tvoju nevolju snosila s tobom. Kad su te progonili,

sumnjali u tebe, cijepali ti srce - s tobom sam patila ...

- Istina je, sestrice istina. Bojim se opet razdirati rane svojega srca.

- Moraš znati, Jelenko, majka je čula kad je Draženić u Gorda-ninoj odaji u

Lukavcu spočitavao Vileni da tebe nosi u srcu jer mu nije dopustila vjereničkog

cjelova. Rekao je da si ti zapovijedao njezinim srcem i zato mu uskraćuje svoje

usne. To mi je mnogo puta pripovijedala majka.

- Ne govori, Jasenko, odviše je to muke, neću, ne smijem misliti o tome.

- Umjesto da kličeš od radosti, sad se moraš ukloniti toj sreći! Zašto si bio

tako nepromišljen? Zašto si svakome govorio da gineš za Vojanom i još si je dao

isprostiti, a nisi je ljubio?

278

- Jasenko, zašto si ti svoju ruku obećala vojvodi Hipolitu i vikala nama u

obraz: "Ljubim ga, baš ga ljubim". Zašto?

- Zato da sakrijem koliko ljubim Vojka.

- Vidiš, sestrice, jednaki smo. Ali sad te molim: budi joj dobra, uvijek joj

govori kad bude tužna koliko je ljubim daleko tamo u Bosni i mislim samo o njoj.

- Zašto ne odeš k Vileni?

- Ne smijem, bio bi grijeh razbijati njezino srce. Liječiti ga valja, a moja

prisutnost nije lijek, već samo nova bol. Zato čuj: rekao sam prijateljima da

idem za nekoliko dana, a zapravo idem sutra u zoru, neviđen i neopažen. Nikome

ne reci ništa. I Vojko i majka neka šute. U ranu zoru odoh, a da se nikad više

ne vratim.

- Jelenko, brate - zaplače Jasenka i zagrli ga.

- Ne misli na me, već samo na nju. Budi joj dobra, više nego dobra, tješi je,

Jasenko, neka zaboravi.

- I da uzme drugoga? Zar ne? To želiš?

- Jasenko, zašto smo oboje tako nepopustljivi?

- Majka veli: otac je bio takav i baštinili smo to od njega.

- Idi, sestro. Moram biti posve sam. Reci, neka me za večerom ništa ne pitaju i

ne govore o mojem bijegu. Moram bježati, Jasenko! To će biti sreća za nju i za

mene.

Otišla je zaplakana i javila njegovu želju majci, Vojku i Davoru.

Mati plače, Vojko uzdiše, Davor veli tronuto:

- Drugo Jelenku ne preostaje. Sam je udario glavom o zid i sad mora to snositi.

Za večerom nije nitko govorio ni o njemu ni o Vileni. Davor je stalno vodio

riječ o divnoj djevojčici - kćeri Gordane i Damira. O Hrvojki priča male Ijtjpke

zgodice koje je vidio oko njezine kolijevke.

Najzad se Jelenko digne i pozove ih neka legnu na počinak. Zagrlio je rasplakanu

majku.

- Hoću li te još ikad vidjeti, sine?

Ne odgovara joj na pitanje, već grli Jasenku, zatim Vojka, a Davoru poljubi

ruku.

- Hvala, hvala vam za sve!

U trenutku nestane iz sobe, kao da je iščeznuo. Žene su ostale plačući, a Vojko

i njegov otac duboko sU tronuti.

- Dakle, uistinu nema pomoći? - pita još jednom Jasenka. - Dragi oče, recite -

okreće se ona k Davoru.

- Dijete moje, samo onda bi bilo pomoći kad bi Jelenko pogazio četiri časti:

svoju, vojvodinu, Damirovu i moju. A to učiniti neće i ne može!

- Četiri ponora preskočiti ne može! - šapne ona.

Otišli su na počinak.

U maloj sobi stoji Jelenko i gleda preko u županov dvorac. Svake večeri tamo u

prvom katu gori svjetlo. I sada promatra taj prozor. I sada je svjetlo. Zna,

pali ga Vilena, osjeća: pna je tamo. Svake večeri nosi svjetlost kroz noć, od

prozora do prozora, uzdisaje,

279

boli, žalost, odricanje. I danas pali Jelenko svjetlo. Dugo, vrlo dugo u noć.

Već je u županovu dvorcu svjetlo utrnulo . . . Očito je Vilena legla na počinak.

"Dobro je tako - misli on u sebi. - Neka samo legne i neka spava da ne nasluti

kako me više nikad neće vidjeti".

Ne može se Jelenko otkinuti od prozora. Već je ugasio svijeću, a još uvijek

gleda u tamni Vilenin prozor, u mislima još uvijek vidi djevojku, blijedu,

svezana vrata i ruke. Nikad više neće vidjeti taj dvorac, nikad svijeću na

prozoru, nikad jorgovanov grm u vrtu.

Ne vidi Jelenko kako Vilenino srce strepi od neke teške slutnje i tjera joj san

s očiju.

"Jelenko mora otići u Bosnu k svojoj zaručnici! Od toga strepi moje srce. Samo

od toga - raspravlja Vilena sama sa sobom. - A svi oni divni dani putovanja sa

Zvečara do Turopolja. O kako je to bilo divno. Koliko sam bila sretna, nikad ni

časka nisam mislila da ćemo se jednom rastati." Otkad je kod kuće, nije ga

vidjela. Samo kad padne noć, zapali svjetlo u svojoj sobi, a on tamo u svojoj.

Tako razgovaraju bez riječi. . .

Prve se sjene ušuljale u Jelenkov prozor. Nakon kratkotrajnog nemirnog sna hitro

skoči. Još se^ hitrije odijeva. Tiho je u kući, nitko se ne budi. U dvorištu već

je Žarko spremao konje i momke.

Poput tata, izlazi Jelenko u hodnik. Tu nađe Jasenku i Vojka. Tihi su i blijedi.

Ona pruži Jelenku vrč topla vina što ga je netom skuhala. Na dušak ga popije.

Zatim još jednom zagrli sestru i Vojka. Ni riječi nisu progovorili. Pod trijemom

čeka Žarko, ljutit i žalostan. Ljuti se na gospodara i njegovu djevojku u Bosni,

i bez riječi pruža mu uzde. Jelenko skoči na sedlo. Ogledao se. Odavle se ne

vidi županov dvorac, niti odanle. Sve je tiho i pusto, mrtvo.

Izjahao je tiho iz vrta.

Dugo gledaju Vojko i Jasenka za Jelenkom. Kad je nestao među drvećem, ona krene

u kuhinju i zaplače.

Kad je sunce već bilo visoko, dotrči sluga iz dvorišta i navijesti Jasenki:

- Dolaze gosti, gospodarice. Ima ih mnogo. Iz Brezovice dolaze, prepoznao sam

ih.

Već su u kući svi na nogama. Davor i Vojko su tužni, a gospođa Kušević i njezina

kći zaplakane. Izišli su na trijem da vide dolaze li to uistinu iz Brezovice.

Sluga se nije prevario. Čitava povorka ulazi u dvorište, najprije Gordana, za

njome vojvoda Iločki i Damir, a iza njih nekoliko turopoljskih plemića. Gordana

siđe s konja i pozdravi se s kuće-domaćinima. Oni šute o Jelenku. Odlučili su

zatajiti njegov bijeg. Tek što su svi predali konje momcima, primijeti Gordana:

- Vidim, snebivate se što smo tako uranili, na to nas je prisilila jedna vrlo

važna vijest: Draženić se pojavio u Lukavcu. Odmah smo

280

tu novost došli javiti gospodinu Jelenku.

- Ali on je - on nije kod kuće - veli Jasenka.

- Na sreću, pao nam je upravo okom u oko. Krenuo je daleko na put, sudeći po

svežnju na njegovu sedlu. Nije se htio vratiti s nama kući. Pristao je tek onda

kad mu se Damir ponudio da će, umjesto njega, obračunati s Draženićem. Baš nije

bio vrlo Ijubezan! Samo Draženiću za volju odlučio se vratiti, ali je putem

potražio Arbanasića i ostale drugove koji su nam potrebni. I sad ga čekamo.

- Idemo u dvorac, tamo ćemo dočekati Jelenka i sve dogovoriti - odluči Damir.

U blagovaonici našli su se svi zajedno: Gordana, Damir, vojvoda Iločki, Davor

Antolković, a s njima su Vojko, Jasenka i njena majka. Čekaju Jelenka i

razgovaraju o svakidašnjim stvarima.

U sobu dohite Arbanasić i Jelenko. Ovaj primijeti Damiru:

- Molim vas, recite mi gdje su vaši ljudi vidjeli Draženića u Turopolju i kada?

Moramo brzo svršiti s njime, ne mogu trošiti vrijeme. Žuri mi se u Bosnu.

- Sve ćemo ti priopćiti potanko - veli Damir. - Molim te samo načas - a onda

možeš odlučiti po svojoj volji.

Oko stola sjede gospoda, s njima Gordana. Sve njihove kretnje izazivaju nemir.

Jelenko stoji između Jasenke i njihove majke. Muškarci se kod stola nešto

dogovaraju, tada se Damir lati kožnate torbe, izvadi iz nje šuštajući omot s pet

razderanih pečata. Što li je to? - pita mračni Kuševićev pogled, uperen u

Damira, u vojvodu Iločkoga, pa opet u Antolkovića. Tišinom prelazi sušanj

pergamene i uvlači se Jelenku u kosti. Ovo pismo nosi mu Draženićevu poruku? Još

je tako drzak?

Na Jelenkovo visoko čelo pada sivi oblak. Tamne mu oči strogo izazivaju gospodu

na razjašnjenje. I Damir se požuri ispuniti mu želju. Njegov zvonki glas

nesiguran je, pa izaziva u Jelenku nemir. Navorao je čelo, podigao crne obrve.

Bit će, Draženić je počinio neku strahotu kad se toliko dugo spremaju da mu je

priopće.

- Što imam čuti? - vikne on grubo. - Dosta dugo čekam. Jasenka i majka stisle se

uz njega, a Damir javlja:

- Evo, čujte svi. Ovo pismo stiglo nam je sinoć i odlučuje sudbinama.

Jasenka uzme bratovu ruku i čvrsto je stisne.

"Najčestitiji, najvjerniji, najpoštovaniji prijatelji i braćo!

Veliko veselje donijelo nam je po vama pisano pismo kojim prosite moju jedinicu

kćer za slavnog junaka kapetana Jelenka Ku-ševića."

To nije u vezi s Draženićem - čude se svi, a Jasenka pogleda brata. Visoko mu

čelo posuo znoj. Ruka mu se ovlažila i mlohavo leži u njezinoj ruci, dok Damir

čita dalje:

"Veliku čast namjenjujete mojoj obitelji i mojoj jedinici. Velika je sreća i

ponos biti žena takvog junaka u borbi za dom kakav je naš mladi kapetan."

281

Ni to se ne tiče Draženića, valja čekati.

Jelenko se drži uspravno, pogled je oborio da ne gleda u sve te oči što su

uperene u njega. Jasenki se čini: sve je snage nestalo iz ove čvrste muževne

ruke koju ona drži u svojoj. Sama bi zaplakala, vrisnula od boli, ali mora da se

svladava. Damir čita sve brže:

"Sva moja rodbina osjeća dijelak te velike sreće kojom darivate moju kćer.

Gospodo časna, slavna i velemožna! Zahvalnost veliku šaljemo vam stoga, vjerni i

dobri prijatelji, na tolikom pouzdanju koje ste mi iskazali".

Jasenka, Jelenko i majka spuštaju poglede. Zašto Damir čita to pismo, a govorili

su o Draženiću? Kakva je to nerazumljiva zbrka? Damir nastavlja:

"Ovu sreću nismo mogli ni slutiti". A tad povisi Damir glas i čitanje uspori - "

... jer da smo to mogli slutiti, bilo u snu, nikad se ne bismo odlučili na takav

prenagli čin da našu jedinicu kćer, na časnu mušku riječ, već prije pol godine

obećamo sinu kneza Karlovića" ...

Svaka kap krvi nestala je iz lica mladog plemića. Čvrsto je stisnuo Jasenkinu

ruku, ukočio se, Damir još glasnije i polaganije čita: " . . . Naša je kćer

iskazivala veliku počast slavljeniku ne bojnom polju, kao što djevojke u

današnje doba uvijek iskazuju svakom junaku, ali njezino srce pripada već odavna

Ivanu Karloviću. Molimo vas, vrijedni i čestiti, i zaklinjemo: ne zamjerite nam

tu riječ istine koju smo dužni izreći u čast i slavu vašeg štićenika, a na sreću

naše kćeri. I šaljemo srdačne pozdrave vama i mladom kapetanu.

Grof Keglević."

Zaljuljao se Jelenko, siva mu magla pala na sve oko njega. Ne vidi ničije lice,

samo osjeća Jasenku što se čvrsto privila uz njega i osjeća njezine ruke

savijene oko svojega vrata. Istodobno čuje on Antolkovićev glas:

- Nema Draženića, to je tako rekla Gordana jer se nisi htio inače vratiti. A sad

je pričekaj!

I u času iziđu Damir s Gordanom, vojvoda Iločki, Davor Antol-ković, a za njim i

mladi plemići. Potpuno smućen stoji Jelenko uz stol na kojem leži pismo.

Drhtavom rukom posegne za pergamenom. Slova su živa, gibaju se i plešu pred

njegovim očima. Ne vidi one druge koji izlaze, bulji u pismo. Sam je u sobi sa

sestrom i majkom.

- Slobodan si, Jelenko! Slobodan! - kliču mu mati i sestra.

Slobodan? Ta mu riječ ide mozgom i od nje mu udara srce i šire se grudi. U času

pohiti Jasenka k prozoru, gleda preko u županov dvorac. Tamo već ulaze Damir,

Gordana i Antolković.

Jelenko pogleda u dvorište. Tamo stoji njegov drug Šimunić. Zovne ga gore.

- Ti si donio ovo pismo iz Bosne?

- Jest, jučer pod noć i morao sam ga predati Damini ili vojvodi. Kad sam odlazio

iz Keglevićeva dvorca, dočekala me je Vojana na trijemu i rekla vrlo mirno i

ozbiljno:

282

"Recite kapetanu: kad bih ga i ljubila, ne bih htjela poći za muža koji u srcu

nosi drugu. Vilena je za nj položila život i do smrti će njegovo srce pripadati

njoj. A ja sam već davno obećana po srcu i duši mladom Karloviću. Pozdravite

kapetana i recite da me je zadivio svojom slavom!"

Jelenko klikne od sreće i žuri u županov dvorac. Dršće mu srce. Teži su mu

časovi u sretnom čekanju od onih, u beznađu.

Najednom opazi kako niz stube trče Arbanasić i njegovi drugovi i ravno dolaze

prema njegovu dvorcu. Utrče u dvorište i na trijem i bez daha mu javljaju:

- Dođi, Jelenko, zovu te! Čekaju te!

Oblila ga rumen. Njega čekaju? Tamo, u onom dvorcu?

Istrčao je i preletio u županovo dvorište. Damir ga već čeka na trijemu. Bez

ijedne riječi uvede ga u sobu. Jelenko prijeđe prag županove velike

blagovaonice, one iste u kojoj su se prije dvije

f

odine slavile zaruke Vilene i Draženića. Stoji blijed, srce mu lupa. to će biti?

Dolazi župan, sijed, bijel kao ovca. Njegove su ruke raskriljene, njegov korak

upravljen k Jelenku. Mladić osjeti kako ga je uhvatio oko ramena, a tronuti mu

glas šapće:

- Dođi, sinko moj Jelenko, na srce svojem starom županu. Budi mi dobar zet!

Grli ga teško iskušani starac, a suze mu padaju niz lice.

- Nikad vaše oko neće zasuziti - promrmlja tiho Jelenko. - Umirite se - oče moj!

Za te ga riječi starac opet ogrli i povede k vratima. Tu šapne:

- Idi k njoj! Čeka te!

Otvorio mu je vrata druge sobe i zatim ih opet za njime zatvorio.

Tu sjedi ona u ružičastoj haljini, sa zlatnom kosom što se spušta na bijelo čelo

i gleda ga očima modrim kao nebo. Čeka ga baš onako kako ga je nekoć dočekala u

ovoj sobi, u ružičastoj haljini, s plavom kovrčastom kosom i modrim očima. Samo

što je sada njezina desnica zavezana i oko vrata nosi bijeli povez. A to se čini

Jelenku dragim. Ne može se mladić otkinuti od praga. Zašto se sada tu skamenio i

ne dolazi joj blizu? Možda su ga zaustavile uspomene na ružan dan kad je došao,

kao danas, da joj na rukama donese svoje srce - a ona ga je obasula crnim

uvredama?

- Znam zašto ne možeš prijeći prostor koji nas dijeli - veli ona tiho. - Znam: u

toj najvećoj radosti mojeg života pala je na mene tama onog jednog dana,

najcrnjeg u mojem životu. Tamo dolje, pod onim jorgovanom, zar ne?

Zar je on sada mislio na to? Zar sada dolazi ona uvreda kao sablast prošlih

dana, zar je nije sasvim ugušio u svojoj duši? Snažno je gušio ljubav, zar će

prema toj uvredi biti slabiji i dopustiti da iznova uskrsne? Ne, ne, ne može ta

uvreda više uskrsnuti.

- Vilena, ti si taj crni mrak između nas osvijetlila.

- I naš život i ljubav neka se nastave od onih davnih dana kad smo bili tako

sretni, uvijek zajedno, a ono što je bilo od dana,

283

kad je ona neman prešla ovaj prag pa do danas, neka je sve izbrisano. Zar ne,

Jelenko?

- Ne do danas, samo do one zasjede u Zvečaru. Onaj čas hoću da imam uvijek uza

se, da ga gledam, osjećam, upijam u sebe, da bude oslon mojoj sreći.

On poklekne, uzme povezanu joj desnicu i svojim ustima dotakne povez. Osjećala

je što znači taj cjelov. Poljubio je ranu koja mu je otkrila koliko ga ona

ljubi. Njezina ruka povezana zbog njega. I njezin vrat povezan radi njega. Kako

je sretan!

- Nemaš mi ništa kazati, Jelenko?

- Mnogo, premnogo. Do smrti neće moje srce do kraja ispripovijedati priču svoje

bolne ljubavi!

Zagleda joj se u modre oči: - Kako dugo nisam gledao u ova nebesa! - veli on

tiho. - Koliko sam želio to modrilo, Vilena. Kad sam ležao tamo daleko u Bosni

nauznak, neprestano sam tražio modrinu koja bi bila nalik tvojim očima.

Drhtanje ga zahvatilo, gleda je dok je njezin pogled sasvim utonuo u njegove

tamne oči u kojima još uvijek ima tuge. Ni sreća je nije mogla izbrisati.

Tiho prošapće Jelenko, sjedeći do njezinih nogu, držeći povezanu Vileninu

desnicu u svojoj:

- Mnogo je bilo muke - put do ove sreće bio je dalek i težak. Ali naš se život

nastavlja od onih dana kad smo bili dječak i djevojčica, kad sam te ulovio u

vrtu. Sjećaš li se? Kako sam samo bio ljut kad te nisam mogao naći. Višeput bih

bio plakao. I uvijek sam bio spreman plakati ako te nije bilo dugo k Jasenki, a

kad sam se došuljao u tvoj vrt, često sam se skanjivao, bi li otišao gore ili

ne. Neki me strah hvatao kao da si ti neka nedostiživa kraljevna.

- A ja sam te gledala kroz prozor i silno se radovala što si bio tako zabrinut.

Bila je moja najveća radost ako sam vidjela da se bojiš za mene. A poslije sam

bila vrlo zla, jest, uvijek sam gledala bilo kojeg tvojeg druga jer sam znala:

sad će tvoje crne oči gorjeti kao pravi pravcati jurjevski kresovi. Sve mi je

srce drhtalo od veselja. Jednom nisi opazio da su tvoji drugovi pojahali uz moju

ogradu i cijele noći nisam mogla usnuti. Sve mi se srce stezalo: kako njemu nije

stalo ako njegovi drugovi zure preko ograde u moj vrt?

- Pripovijedaj - nutka je on. - Nema ništa ljepše na tom svijetu nego slušati

kako je to bilo onda, u onim danima, kad su se vrata na ogradama naših dvorova

uvijek otvarala. To su mala sunašca koja mi osvjetljuju puteve do tebe. Tako mi

je lijepo kad pripovijedaš. Mogao bih usnuti kao dijete. Te su priče najslađe

pjesme na ovom svijetu!

I nastavlja Vilena pričati te pjesme što ga opajaju u njegovoj sreći.

* * *

284

Čarobnu melodiju pjesama prekinuli su oni iz druge sobe. Ulaze redom. Jelenko

ustane. Vojvoda, Damir, Antolković i Gordana dolaze k njima i čestitaju. Župan

je ganut do suza. Pristupio je k Vileni i k njemu. Njoj položio ruku na glavu, a

njega još jednom zagrlio. Nijemo, bez riječi.

- A sad - dajte - veli Jelenko - da skočim kući svojoj majci da joj to kažem.

Pogledao je Vilenu, nasmiješila mu se i prošaptala:

- Još ne mogu k njoj, ali čim uzmognem trčati, bit ću tamo prije tebe.

Već joj je sreća povratila djetinju milotu i ona nakrivi glavu, a u pogledu joj

puno dragosti.

Izišao je iz sobe, pojurio niz stube. Bane k majci i sestri.

- Majko draga, hoćete li je ljubiti?

- Kao tebe sinko. Možda još malo više. Jer je spasila tebi život i vid.

- I vas, majko draga. Sreća je velika, prevelika. Ona još ne može doći, još

sjedi, slaba je. Kako bi ona rado do vas majko.

Htio bi nešto zamoliti. Tronut ogrli majku i stade joj govoriti kao neku tajnu,

tiho i poluglasno:

- Istina, po starim običajima ona treba doći k vama, vi znate, nosi povez na

vratu i na ruci za sina vašeg. . . Kako bi lijepo bilo da vas može vidjeti. . .

- Znamo, dijete moje, što misliš. Već sam prije rekla Jasenki: prijeći ću onaj

prag kao da nikad nije bilo tih dviju godina.

- Hvala, majko, hvala vam. Nikad mi niste učinili ništa dražeg od toga.

Jasenka i majka se preodjenu, a zatim su otišle. Najednom spazi Jelenko da su

tamo s onog kraja od strane župana u ogradi raz-rušili drvena vrata, davno

zatvorena. Kruto zatvorena kao što je bilo njegovo srce.

- Ovuda majko, ovuda, znate, kako smo svakog dana Jasenka i ja išli k Vileni, a

ona je doskakutala k nama. Opet su ova vrata otvorena - do smrti neka bude tako!

Muškarci su dočekali Tomislavu Kušević i Jasenku s dubokim počitanjem. Gordana

je uzela njezinu ruku i poljubila je. Kuševićka ulazi. Čvrstim korakom ide prema

Vileni, obujmi joj glavu i onda izljubi njezino lice i čelo i prošapće:

- Kćeri moja, ljubit ću te kao što sam te uvijek ljubila. I bit ću ti do smrti

zahvalna, po tebi sam drugi put primila svojeg sina, Jelenka. Svojeg jedinca! I

njegov dragi očinji vid! Nijedna majka nije tako mazila svoju jedinicu kao što

ću maziti tebe.

Jasenka prilazi k Vileni, drugarice su pogledale jedna drugoj u oči i razumjele

se.

- Uvijek sam te voljela i uvijek sam bila s tobom.

I svi su sjeli dok je županova sestra spremala doručak za proslavu zaruka

županove kćeri, najljepše plavojke Turopolja s modrim očima, s najslavnijim

junakom Turopolja Jelenkom Kuševićem.

285

TUROPOLJE SVADBUJE

Sva je Brezovica u svečanom ruhu. I sluge i služavke, i sve što je u dvorcu

zaposleno, i sve što je ukućana, sve je svečano odjeveno. Pod krovom Brezovice

stoluje visoki gost. Ban Petar Berislavić stigao je poslije podne preko Save,

dočekan mnoštvom svijeta. Na čelu mu gospodar Brezovice i njegovi prijatelji i

gosti. Svečana je povorka pošla prema Brezovici, a gospodarica dočekala bana na

stubama u dvorištu sa svojim dječacima. Čuli su i Damir i Kremen i Ivan iz usta

lijepe žene svu junačku historiju bana što je ujahao na ponosnom smeđem konju.

Ban koji je i biskup i junak na bojnom polju! To nije dječačka duša nikako mogla

spojiti. U putnoj odori izgleda ban kao plemić, opasan mačem. Samo na grudima

visi mu debeli lanac i križ. Spustili su se bez ičije opomene na koljena sva

trojica i gube oči u čovjeku što sada silazi s konja. Vitak, visok, blijeda

dugoljasta lica. Pogled miran i sređen kao površine jezera što zna svoju sudbinu

u gorskoj šumi. Zamijetio je tri dječaka. Polagano ide k njima. Gordana ga

slijedi.

- No, dječaci, ustanite! Ti si sigurno Damir, to vidim u bademastim očima, a ti

si Ivan, zar ne? A ovaj treći? - pita ban.

- To je moje kumče Kremen, sin Vojkovića koji je spasio život mome Damini,

svjetli bane - odgovara Gordana. - To je taj hrabri dječak koji me je onda

branio na obali Save. Pripovijedala sam vašoj svjetlosti o tome.

- Baš mu pripada ime Kremen. A Damir, kako je čvrst, jak, živa slika svojih

roditelja. I, gledaj, Ivan je čestito ojačao, izrastao je. A jesu li i tako

dobri - pita Berislavić Gordanu.

- Jest, svijetli bane, dobri su - odgovara ona glasno da dječacima priredi

veselje. - Sva su trojica dobri. Samo se često svađaju oko Hrvojke. Svaki hoće

da joj bolje služi. Tu su već malo sebi-čnjaci - smješka se tiho, pogledavši

bana.

- Upravo se radujem vidjeti tu malu o kojoj se pripovijeda već na veliko i

široko.

Stali su postrance, dok ban s Gordanom i Damirom ulazi stubama u prvi kat, a za

njima idu vojvoda Iločki, Antolković i svi plemići redom.

Gordana uvede bana i njegovu pratnju u svečanu dvoranu.

- Veselim se sutrašnjem danu - veli ban - od svega srca. Vidjet ću jednom svoje

Turopolje u veselju. Do sada sam uvijek primao Turopoljce kad su se tužili na

bijedu i nevolju, na razbojstva što su ih počinili nad njima Lukavčani. A kako

je sada? Ima li netko u gradu?

- Zamijetili smo nekoga u Lukavcu. Tko je, ne znamo, ali naši su spremni na

svaki otpor.

Dadilja oblači Hrvojki dugu svilenu haljinicu, redi joj kosu. Dječaci su izvan

sebe. Čini im se da Hrvojku vode na neku veliku svečanost gdje će je obasuti

nekom velikom časti, slavom, što li.

286

Trče naokolo, ogledaju dijete, svaki bi htio da joj poravna haljinicu i svaki

joj pripovijeda i svaki je poučava.

- Moraš biti mirna, Hrvojka, moraš poljubiti bana u ruku, moraš se vladati

lijepo, ne smiješ plakati ili se bojati.

A dadilja ih neprestano opominje i nastoji se osloboditi nepoželjne pomoći.

Zatim uzima dijete na ruke i poravna haljinicu što se spušta preko koljena. Sama

je uzbuđena kako će držati dijete, kako će pozdravljati, kako će tamo stajati

kad uđe u sobu. Sve je to uznemiruje. Dječaci idu za njom sve do vrata. Čekaju

tu, zavirkuju kroz ključanicu, osluškuju hoće li kakav glas doprijeti do njih.

Snažna i jaka Turopoljka unese djevojčicu u sobu. Svačije se oči okrenuše k

djetetu od godinu i pol. Velike crne oči upire u njih pitajući što li je to i

tko su svi ti ljudi. Njezino je lice bijelo kao ljiljan. Crte njezine odražavaju

neviđenu ljepotu. Ban promatra dijete, časak zime u Gordanu, opet u Damira i

prozbori poluglasno:

- Samo takva krijepost, takva tjelesna i duhovna ljepota mogu rađati takvo čedo.

Nastojte, Gordana, da vam kći bude nasljednica u svim vašim velikim i plemenitim

duhovnim osobinama.

- Svijetli bane, odviše je precjenjujete. Ja bih htjela da moja kći bude uzor

žene svoga roda, da bude vječna slika prave Hrvatice koja svojem narodu rađa

samo junake poštena srca i snažna uma.

- Vi ste to, Gordana, i vi ste taj uzor, a vaša kći neka vas naslijedi - a možda

i natkrili!

Drugi gledaju u dijete koje se ni časa ne uzbuđuje. Pogled blistavih velikih

crnih očiju kruži od lica do lica.

"Meni je priroda uskratila djecu - bolno uzdiše u sebi Lovro Iločki - zašto mora

izginuti moj rod?" Pogled mu se zaustavi na Gordani: "Zar bi moj rod izginuo i

onda da sam mogao steći nju?"

- Sad hajde - odredi Gordana dadilji. Ona izlazi. Sva je užarena od stida i

uzbuđena naočigled tako visoke gospode. Dječaci trče k njoj:

- Što su rekli? Što su kazali? Je li ban što rekao? No, kažite što je govorio! -

i uhvate se oko nje, pitaju, ispituju po stotinu puta.

- Je li rekao da je lijepa, da je kao anđelak? - ispituju Damir, a za njime

opetuju ta pitanja Ivan i Kremen.

- Moramo brzo pozvati naše kneževiće da i oni čuju kako je ban pohvalio Hrvojku

- pa istrče napolje tražiti svoje nove drugove da im priopće veliki događaj.

Bana su ukonačili u najljepšim sobama. Kad je ostao sam, promatra pred sobom svu

veliku daljinu Turopolja, tamo gdje se prostire tamna gusta prašuma, o kojoj

pripovijedaju na daleko i široko, o divljim zvijerima što se u njoj kriju i o

golemim stablima od hiljadu godina.

Na vratima netko zakuca. Ulazi vojvoda i javlja mu da je iz Budima stigao

glasnik. Gordanin službenik, i razjašnjava mu:

- Glasnik je neke vrsti čuvar Damirove kuće u Budimu što ju je on kupio još onda

kad je bio na dvoru kralja Matije. Još danas stoji

287

ta kuća i sada čuvar nosi vijesti iz Budima - od Draženića.

Ban ode s vojvodom. U blagovaonici već čekaju Gordana, Damir i Antolković i

ponukaju glasnika neka govori što zna pred banom.

- Jednog dana - veli čovjek - došao je stari vratar gospodina | Verbecija k meni

i pozvao me u palaču jer da me hitno zove gospodin Draženić. Doista, bilo je

tako. Draženić me zapita je li istina da sam ja čuvar kuće Damira Brezovičkog i

kad sam to potvrdio, onda mi vrlo strogo naloži: "Otići ćeš odmah svojoj

gospodarici u Brezovicu i javiti joj: glasnici iz Hrvatske donijeli su mi vijest

iz koje sam doznao što se dogodilo na putnoj stanici Zvečar. Zato joj poručujem

neka upamti: bude li Vilena Berislavić pošla za mog krvnog | neprijatelja

Jelenka Kuševića, platit će skupo, kako se i ne nada. Ako tvoja gospodarica ne

želi sama sebi nesreću, neka županovu kćer odvrati da ide za Kuševića."

Zabrinuto gleda Gordana svog muža i bana.

- Svijetli bane, on je izgnan i stavljen izvan zakona. Glasnik je, međutim, na

banov upit odmah odgovorio:

- Još mi Draženić reče: "Kaži gospodarici i svima: mene se ne tiče nikakva osuda

banskog suda. Ja sam nećak Verbecija koji je član kraljevskog vijeća petorice

što upravljaju u ime kraljevo. Danas je moj ujak stotinu puta veći gospodin nego

što je bio dosad. Što on odredi i osudi, to je u kraljevo ime. Upravo se spremam

dolje s kraljevskim vojnicima. Trublje s Lukavca objavit će da sam ja tamo, a

onda će biti strah i trepet u čitavom Turopolju, počevši od županova dvorca, sve

do kmeta, svima ću ja pokazati tko sam! Danas sam prvi pouzdanik kraljev, neka

se mene čuvaju!" Kad mi sve to reče, tada sam, gospodarice, zatvorio vašu kuću i

putovao u Hrvatsku da vam to javim. Strah me je za vas. On je govorio kako ste

ga prevarili i od njega izvukli izjavu da je klevetao županovu kćer, a dok je to

govorio, oči su mu strahovito sijevale kao da nije čovjek nego đavo.

- Takva nam vijest dolazi danas, uoči svatova?

- Taj zlotvor je opet zamislio neku strašnu osvetu. Njegova prijetnja Vileni

više me zabrinjava nego svaki njegov pokušaj da se osveti meni - upozori

Gordana. - Bila bi prava strahota kad bi Draženić stigao u Turopolje na svatove.

A tko zna nije li već u Lukavcu?

Gordanine riječi podsjećaju gospodu da bi takva mogućnost narušila svečanost i

teško pogodila Turopolje. Odmah su poslali u Turopolje brzoteču, pozvali odanle

Arbanasića i drugove, pa se dogovorili kako im valja naoružati čitav banderij,

oko Lukavca postaviti tajne straže, a sam ban, Damir i vojvoda Iločki povest će

svoje čete na svatove. Svijet neka misli da je sve to radi slave, a zapravo neka

je sve spremno.

Tek pošto je sve određeno, iznenadi Brezovicu novi glasnik iz Budima. Ovaj

donosi vijest kako se oko kralja okupilo kraljevsko vijeće, izdalo važne

odredbe, potvrdilo palatina, zastavnike, sve državnike, samo nije potvrdilo

hrvatskog bana Petra Berislavića. Ogorčenje

288

obuze Damira, Gordanu i sve njih. Samo je ban miran.

- Ne potvrđuju me - veli on sa smiješkom - a ne usuđuju se dići protiv mene. Sa

mnom je Hrvatska i čitavo kršćansko inozemstvo. Zna Budim: branim svoj dom, a

dok njega branim, oni mogu mirno sjediti u Budimu. Mi lijemo krv, mi dajemo

svoju imovinu, moramo to činiti jer je na nesreću naša domovina prvi susjed

Ugarskoj i Austriji. Glupi ljudi koji nas žele poniziti vele da se borimo za

tuđina! Nikad ne bi pao ni jedan mač, ni jedan život za tuđina, kad ne bismo

morali braniti svoj dom koji leži tako blizu uz granicu. Ali neka bude! Borit

ćemo se dalje dok se oslobodimo Turčina, a onda imam želju da izvršim jedini san

svojeg života . . .

- Osloboditi Dalmaciju od Turčina i Venecije? I uskrisiti staro hrvatsko

kraljevstvo! To je vaš san, bane - veli Gordana. - To je naša čežnja.

- Hoću li to moći provesti? - uzdahne ban.

- U vašem je uzdahu nada - veli Gordana Svi su to razabrali.

Znatiželjno jesensko sunce promatra radost Turopolja što je na-grnulo iz svojih

dvoraca i kućica na veliki trg pred crkvom. Svečana ruha, svečana lica, uzbuđeni

glasovi, plamteće oči, znatiželjni pogledi, neprestano gibanje svijeta. Stoje

ljudi duž ceste i na trgu, očekuju svatove i sjećaju se velikog dana prije dvije

godine kad se pred njima, ovdje na toj ledini, odigrao prizor što će u predaji

prelaziti od koljena na koljeno. Sjećaju se strahovitog crvenog oklopnika,

straha i trepeta Turopolja.

Dojurio je na čelu Lukavčana. Sve su duše plamtjele gnjevom, sva su usta

šaptala: "To je Jelenko Kušević, izdajica kleta, što je pomahnitao od prezrene

ljubavi za plavušastom kćeri župana Berislavića." Onda se pojavio neki sivi

oklopnik. I nastala je borba. Zahvatili su jedan drugoga zubima i noktima u

strašnom i nepopustljivom rvanju. Još danas ljudi čuju kako pucaju kosti kad je

sivi oklopnik povalio na leđa crvenog, skinuo mu s obraza vizir, podigao mu

silom glavu. A sve što je tamo zaprepašteno, skamenjeno, ukočeno - ugleda lice

od svih slavljenog - Slavimira Draženića!

Dok svjetina čeka, mora pogledati na ledinu koja im jednu za drugom obnavlja

stare slike.

I digao se sivi oklopnik s leđa oborena oklopnika - digao vizir i pokazao

svjetini svoje lice. Bijaše Jelenko Kušević! Blijed, drhtav. Kriknuo je divljom

radošću, objavljujući svijetu, braći svojoj nevjernoj : "Evo, otkrio sam crvenog

oklopnika, izdajicu što je prolijevao turopoljsku krv, plijenio vaše blago i

vašu imovinu". To je učinio on, prvi junak Turopolja, čista obraza i poštena

srca, junak u obrani od Budima, Lukavca i Turčina.

289

Sada, eto, dolazi, tamo iza onog zavoja, na čelu banderija i nosi modru zastavu

Turopolja. Diže je uvis kao da bi htio da njome

19 GORDANA XII

dosegne nebeski svod ... Iza njega slijede konjanici, svi u svečanim modrim

odorama sa šarolikim gajtanima, s modrim kapama na glavi, obrubljenim sivim

krznom. Njihove odore, njihovi klobuci, njihova sedla i konji, sve je okićeno

vijencima i cvijećem i modrim vrpcama. Dolaze jahači jedan iza drugog, sve sami

plemići s dvorova i iz seljačkih kuća. Kliču u svojoj radosti, domahuju ljudstvu

naokolo a svjetina odmahuje i kao da bi se svi zajedno hcjeli zagrliti. Jelenko

Kušević najslavniji zastavnik turopoljskog banderija. ide prvi. Svježe mu lice,

užarene su mu oči. nasmiješene usne. Kliču mu ljudi, dok on visoko diže zastavu

Turopolja.

Povorka se nastavlja, velika, gotovo nepregledna. Turopoljski banderij, plemići

iz svih krajeva, drugovi Jelenkovi. njegovi zaštitnici, velmože i plemići, sve

Što Jelenko 7na,

Vojvoda Iločki dolazi između Davora Antolkovića i Damira. Pognuti župan kao da

se i/ravnao, samo bijela kosa odaje pretrpljene nevolje. Suci svih turopoljskih

sučija, svi na konjima što su iskićeni, ovjenčani. Gospodarica Brezovice sjedi

ponosno na svom vrancu. Uz nju je sin. s druge strane kraljević Ivan, a iza nje

Kremen na konju koji mu je ona darovala. Zatim njegov otac i Čitava družina

grada Brezovice. Okružena mladim djeverušama. sva u vjenčanom sjaju, sjedi na

bijelcu ljepota plavuša. Haljina od bijele svile s modrim ukrasima privinula se

njezinu nježnom tijeli. Lice je rumeno i oči blistave, čiste i sjajne. Na glavi

parte od cvijeća i dragulja. Sa strane se spušta velo, bijelo kao snijeg i

posuto blistavim kamenjem. Za njima dolaze stare gospođe i žene. sva rodbina i

uzvanice, pa opet čitav niz plemića Turopolja, momaka, općinskih pandura,

staraca na konjima, prisežnici, sve što je na općini imalo koju riječ. Onda

polaganim korakom koračaju konji u bojnoj ormi. Idu banovi vojnici, banovi

oklopnici i banovi tjelesni čuvari. Njegove vode s bojnog polja.

Prolazi povorka, smješta se pred crkvom. Ljudi kliču uzvitlani jednim jedinim

dahom duše, jednim jedinim dahom osjećaja, dahom pripadnosti jednih drugima. Svi

zajedno pripadaju najljepšoj djevojci i najhrabrijem junaku svog kraja.

U crkvi su poklekli njih dvoje: Vilena i Jelenko. Ban - biskup blagoslivlje

njihovu sreću.

Svečani se obred svršava. Ban dijeli mladencima svoj blagoslov i govori im

toplim zvonkim glasom. Ban, vojskovođa hrvatske vojske, on, koji vlada, upravlja

kraljevstvom Hrvata, objavljuje sad Turo-poljcima junačka djela njihova sina,

velika djela u obranu domovine, djela koja su poduprla hrvatsku vojsku i pomogla

joj svladati neprijatelja. Krutog i strahovitog neprijatelja od kojeg će sada

imati neko vrijeme mira, a to je zasluga njihova sina, sina slavnoga kraja,

hrabrog i postojanog naroda, plemenite općine Turopolja. Svatko je sada u toj

crkvi i tamo izvan nje, dokle još dopire banov glas. dionik te slave kojom je

ban ovjenčao nepravedno progonjenog, osumnjičenog Jelenka Kuševića. On je sam

svojom snagom, silom svoje volje i velikog poštenja uzeo sebi zadovoljštinu,

pokazao svojoj braći tko je

290

i što je. Vilenino srce rastapa se u sreći i blaženstvu. Tako je ponosna da se

ne bi mijenjala ni s jednom kraljicom ovoga svijeta.

Svršena je svečanost. Mladenci se dižu. sa svih strana razdvaja se svjetina. Oni

prolaze rukom o ruku kroz crkvu na trg gdje im narod kliče svoje želje.

I uspinju se na konje. Na čelu banderija ide Pogledić. dok Vilena i Jelenko

kreću zajedno u županov dvorac. Sve ide za njima, sve ih želi još jednom

vidjeti. Svatovi su stigli u dvorac, ovjenčani i okićeni.

Po Turopolju padoše žarke baklje, krijesovi planuše na sve krajeve. Kresovi

radosti kojima slave samo najveće blagdane. Na sve strane, po golim oranicama,

po putevima uz dvorce i kućice, svuda plamte kresovi i pozdravljaju najljepšu

djevojku i najslavnijeg junaka Turopolja.

Njih dvoje odlaze sami u Kuševićev dvorac.

Odlaze kroz vrt. Jelenko vodi Vilenu za ruku prema onim vratima kojima su

dolazili jedno drugome u djetinjstvu. Sjećaju se dana kad su ovuda trčali kao da

je vrt jedan. Danas je baš tim vratima vodi u svoj dom gdje ima ostati zauvijek

u njegovu naručju.

Već su pošli stazama sve do stuba. Uspinju se stepenicama. On otvara pred njome

vrata lijevog krila dvora šio je majka odredila njima za boravak. Žarko je

pohitao naprijed, zapalio svjetlo na stolu što je posut cvijećem. Bez riječi

ulazi Vilena. U polusvjetlu razabire vijence od hrastova lišća što su ih plele

Jasenkine ruke da okite stan ljubljenoj nevjesti svojega brata.

Stali su jedno do drugoga. Jelenko joj gleda u modre oči. Tronut je. Njegove

junačke ruke obuhvatile je oko struka. Njegov pogled spušta se k njezinim usnama

i prošapće tiho:

- Usne - ove tvoje usne, Vilena . . .

- Čiste su - čekale su - samo tebe ...

- Ja ih sretan uzimam!

Osjetila je žarki cjelov što pali netaknute joj rumene djevojačke usne. Osjeća,

kako mu burno kuca srce, ono što je bilo tako bolno povrijeđeno, teško ispaćeno,

a sada je bogato nagrađeno . . .,

U županovu dvorcu vojvoda, Damir, Antolković i Gordana po-vukoše se s

Arbanasićem i Pogledićem u samotnu sobicu. Mladi junaci saopćuju im da oko

Lukavca nisu opazili nikakvo gibanje.

291

- Ne plašite nikoga ovime što smo vam otkrili. Zadržite to za sebe. Zapravo bi

cijelo Turopolje živjelo vječito u bojazni i u sumnjama da negdje iz daleka

dolazi neka opasnost koja se opet šulja Turopoljem i obilazi dvorac sreće ovo

dvoje naših mladih vjenčanika. Ali, budite na opre?.u - jer dok ta neman

gospodari u Budimu. dotle njegova zloća neće mirovati.

19 *

DRAŽENIĆ NE ZABORAVLJA

- Životinjo vražja, čuješ li? Što blejiš u mene?

- Lujko-o-! Ovako ne može govoriti k-kralj . . .

- Ujače, brandenburška lupežino, kako bi psovao kralj? Reci mi, žedna mješino!

- K-k-kraljevski treba psovati! Razumiješ? To ću te naučiti - ja tvoj od-od-

odgojitelj. Pij. Lujko, pij! Danas ima svega u obilju.

I Brandenburg posiže za velikim vrčem, pa nalijeva vina svojem kraljevskom

štićeniku.

- Previše je to, previše, kneže za mlaca u petnaestoj godini! Jeste li čuli? -

opominje Verbeci, a Brandenburg se ljuti:

- Pusti, Lujko, ovog vola Verbecija! Trbuh mu je zdenac!

- Hi-hi-hi! Dunav. Dunav ima u trbuhu - smije se kraljevski mladac da mu sve

suze frcaju na oči.

- Lujko, kralj ne hihoće, on ho-ho-hoće.

- Toj maskeradi nisam vješt, treba, ujače. da mi istom pokažeš, odgojitelju,

učitelju moj! Nisam ti rekao: daj mi četiri vola, četiri teleta, četiri konja,

ha, gdje su?

- Lujko, kralju, veličanstvo - daleko je Tu-Tu-Turopolje.

- Tamo gdje su Hrvati ima valjda još nešto što nisu odnijeli Turci Berislaviću

banu? Vješat ću ih sve!

Draženić stoji uspravan iza kralja. Gusti smeđi brci porasli su gusto i spuštaju

se niz bijelu put. Ljudevit viče:

- Hrvojku! Nju mi daj! Obećao si mi, Draženiću. Gdje je? Svaku noć je čekam.

Čuješ li, Draženiću, peharniče moj?

Mlađahni kralj najednom ostavlja stol i ide dvoranom. Svi gledaju za njim. Nije

porastao, još uvijek je jednako malen, jednako nezgrapan, samo mu je brada duga,

mnogo dulja i kosa kuštravija i sijeda. Ljulja mu se mršavo tijelo u hodu. Onda

otvori jedna vrata i nestaje iza njih. Gospoda napuniše vrčeve. Iza onih vrata

kroz koja je nestao Ljudevit ori se ženski vrisak i smijeh.

- Jeste li ga vidjeli? - veli Brandenburg s ponosom. - Opet ganja djevojčice. To

je vraški dječak.

- Neću se miješati u vaše stvari, kneže - veli Verbeci - samo se bojim:

četrnaestogodišnji mladac i tolika jagma za djevojkama. Ne znam hoće li mu to

koristiti zdravlju.

Brandenburg mahne obim rukama i udari po stolu:

- A što vi mislite da sam ja tek šuša od odgojitelja? Ja znanstveno odgajam

svojega kralja, jest, naučenjački. Oni koji imaju znanost u malom prstu vele:

kralj Ljudevit je preskočio u svojem razvitku djetinjstvo i mladost, momačku

mladost, on je već zreo muž, jest, moja gospodo. U ovo šest godina nakon smrti

kralja Vladislava porasli su mu brci i brada. Lice mu je kao u 38-godišnjeg

muškarca - dakle, i sva su njegova svojstva uporedo s tim muškim razvojem

muškaračka. On je preskočio dječaštvo i odmah prešao u muškarca! A da ne ganja

budimske djevojčice, valja ga što prije oženiti.

292

- Slabo će to koristiti - nasmije se sada markgrof Danijel u pogleda svog

prijatelja kneza. - Uz princezu koju ste mu namijenili za ženu, on će baš tako

kao i dosele, trčati za svakom suknjom. Na jučerašnjem turniru samo je gutao

žene budimskih velikaša. Projahao je na konju pokraj svake ljepotice i malo

odviše napadno izjavljivao svoje burne osjećaje.

- To je razumljivo, rekao mi je pravi filozof i naučenjak, u njega se pretjerano

razvila želja za uživanjem. Što mu tko može? Brada mu seže do grudi i kralj je.

Valjda je sve to zato Što je bio nedonošče od sedam mjeseci.

Tamo iza vrata nastaje divlja trka, smijeh, vrisak i opet smijeh. Onda se na

vratima dvorane pojavi deputacija plemića. Verbeci sasluša njihove želje:

- Sabor traži kralja. Htjeli bi da veličanstvo dođe pred sabor.

Iz druge sobe ženski krikovi i kraljevo hihotanje. Vrata se rastvore: Ljudevit

izlazi s tri djevojke.

Plemići stoje zaprepašteni. Opetuju svoju molbu. Ljudevit izbulji u njih oči,

spusti donju usnu, a zatim pita raskalašeno:

- Imate li u saboru lijepih djevojčica? Ali samo odabranih, onda ću doći!

Plemići se poklone i bez riječi izlaze. Ljudevit saspe za njima pregršt prostih

riječi i beskrajno se smije.

- Ti baš uživaš, Lujko, i pravo je tako! - veli Brandenburg. - Smijeh je tvoj

svakidašnji kruh. Čovjek se mora svemu smijati, svemu narugati - onda je sretan.

Samo ništa ozbiljno. Kralju je to pravo zakonom podijeljeno! Jest, ustavno je

pravo kralja smijati se i ljenčariti.

- Kome to nije pravo, toga ću baciti u tamnicu ili ga podići na vješala. I tebe,

ujo, ako mi nećeš poslati ljepše djevojčice. Ove me baš nimalo ne zabavljaju.

Htio bih takve koje mi se otimlju, a ne ove što se vesele da ih kralj počašćuje.

Što je, Draženiću? Hoće li se Hrvojka otimati?

- Tko? - zapita iznenađeno Verbeci. - Hrvojka? Tko je to?

- Hrvojka, divna djevojčica - nije takve rodilo sedam kraljevstva. Crne su joj

oči kao u đavla. A kosa? Kao crni plašt - a lice? Krv i mlijeko. A tijelo? No,

Draženiću, šutiš? Ti bolje znaš kako izgleda Hrvojka. Govori!

- Imaš neku tajnu djevojčicu za njegovo veličanstvo o kojoj nitko ništa ne zna?

- pita Verbeci. - Vaše veličanstvo i vaš pe-harnik imade pred mnom tajna? Tko je

ta Hrvojka?

- Divna djevojčica - veli Ljudevit. - Svakog mi dana Draženić pripovijeda, a ja

je vidim i čekam. To je đavao od djevojčice. Draženić će mi je vrlo skoro

dovesti.

Široke mu se usne još više raširile u smijeh, u kolobarima tamne oči zasjale

neprijatnim plamenom, a zatim nastavlja:

- Već je poznajem čitavu godinu dana, i više. Je li, Draženiću? Otkako si mi ono

prvi put otkrio tu ljepoticu, uvijek govorim o njoj.

293

- Princeza Marija, vaša buduća supruga, neće dopustiti da govorite o drugoj

djevojčici - veli Verbeci.

- Žene nemaju pravo govoriti. Ja sam kralj! Ja odlučujem. Šest godina vladam -

naime, vi i ja - zenit ću se istom za tri godine, dotle ću uzeti Hrvojku.

Šuteći, Verbeci gleda nećaka koji se sagnuo k maloj kraljevoj pojavi i kori ga

što je tu tajnu odao Verbeciju.

Malo zstim Verbeci nađe razlog da se s nećakom udalji iz sobe. Vani ga napadne:

- Dovodiš, kralju neku djevojčicu koja još više raspaljuje tog razvratnika?

Reci, tko je ta djevojčica?

- Kad sam prije šest godina morao" vjenčati Ilonku, htio sam otići iza vjenčanja

u Hrvatsku da kaznim Gordanu. Onda ste mi zatvorili sva gradska vrata, zajedno s

Bakačem. Jest, vi ste mi za volju Bakača oduzeli osvetu Gordani i Vileni. Šest

godina grize me crv! Sad sam napokon odlučio svoju osvetu provesti.

- Dozvat ću Ilonkina ujaka Bakača ako mi ne kažeš što imaš na umu s kraljem? I

tko je ta djevojčica? To te pitam, a ne za tvoju osvetu. Govori!

- Vi ste, ujače, zaboravili baš sve što ste morali progutati od Hrvata kad ste

bili u Turopolju. Ali ja nisam zaboravio. U mene je značaj. Ja ne bih mogao

zaboraviti ni da je prošlo šezdeset, a kamo li šest godina. U zatočenju, u kojem

me drži ta Bakačeva nećakinja - još sam bješnji nego što sam bio prije. Kakav bi

mi bio divan život da sam se mogao izmiriti s Hrvatima, oženiti Vilenu i živjeti

slobodno - raditi što me volje! Sad sam, evo, podložnik vama, Bakaču

zarobljenik, a Ilonki rob. Ništa drugo mi nije na pameti nego da se osvetim

onome koji je skrivio moje šestogodišnje tamnovanje. To je Gordana. Podmuklo me

prevarila - izmamila mi je prije šest godina onu izjavu samo zato da može

Kuševića oženiti Vilenom. Valjda ne mislite da ću to ostaviti neplaćeno lijepoj

Gordani? Ja sam još podmuklijT od nje, još podliji. Osvetu koju sam spremio njoj

ima sada izvršiti sam kralj. On će osvetiti mene. Kralj, ovo pokvareno čeljade -

kojemu nikada nije dosta ženskog bića. Zinuli ste u mene kao u slablast? Eh,

nećete mi to spriječiti. Prije šest godina, kad me je Gordana prevarila u

Dubovcu, imala je kćer kojoj je tada bilo nešto oko godinu i pol. Sada je

djevojčica u osmoj godini. Moje uhode u Hrvatskoj donose mi divne vijesti. Slava

male ljepotice ide od usta do usta.

- Toliko je lijepa? Bit će to opasno po kralja.

- Neka! Vele, sjedi djevojčica na sedlu kao kakav kraljević, gleda ponosito kao

junak kad ide na turnir. Zdesna joj jaši brat Damir, slijeva hrvatski kraljević

Ivan, još su tu dvojica kneževića iz Orave, a pred njima ide neki dječak koga

zovu Kremen. Sva petorica su vršnjaci našega kralja. Gordana smatra tu

djevojčicu darom sudbine. Ovaj dar uzet će joj Draženić i predati mladom

divljaku, kraju! Evo, to je moja osveta. Bilo to u računu kraljevskom vijeću ili

ne.

294

- Kako ćeš do djevojčice?

- Zar ne očekujete da na sabor, što sada zasjeda u Budimu, stigne, ban

Berislavić? Pratit će ga Damir i vojvoda Iločki. Čim stignu ban, Damir i vojvoda

u Budim, ja i Lučić idemo s kraljevskom četom u Lukavac. Tamo smo već sve

priredili. Imamo tri topa kojima ću pucati na Brezovicu jer je tamo kraljev

takmac. Kralj želi imati kraljevića, a ja ću uzeti Hrvojku. Vi ne biste ništa

znali da kralj nije izbrbljao, i ja bih doveo djevojčicu.

- Rođen si za podmuklog izdajicu! Ako se makneš iz grada, Ilonka će protiv mene

nahuškati svojega ujaka i ja sam izgubljen.

- Kralj će biti s nama. Kad samo čuje ime Hrvojka, već trepti. Ćutila njegova

osjećaju užitak. Ja sam ga sasvim zatravio, otrovao. Ja sam u njega zasadio to

ime tu predodžbu i ne može se toga osloboditi do kraja života. Razumijete li?

Verbeci se prenerazio, gledajući svojega nećaka, dok pripovijeda strastvenim

gestama, lice mu je blijedo.

- Vi ste, ujače, salo, a ja žilavost. Već prije šest godina zamislio sam tu

osvetu. I bit će izvršena danas, sutra, preksutra. Kad god bilo, to Gordanu

minuti neće. Sve će Učiniti kralj - a ne ja. Draženić će sjediti u Lukavcu i

samo savjetom pomoći. Eto, sad znate: kralj će zatražiti od Bakača da mene

pošalje u hrvatske dvorove kneza Brandenburga jer samo ja znam gdje knez ima

pohranjene dragocjenosti koje želi dopremiti u Budim. To je izlika.

- I Brandenburg zna tvoju nakanu?

- I odobrava i pomaže. I on mrzi Gordanu, a Bakač će vrlo rado dopustiti da idem

po kneževe dragocjenosti kako ne bi trebao davati kralju novaca iz kraljevske

blagajne.

- Sad znam čime si mogao pridobiti za sebe prevrtljivog kralja! A sad idi natrag

da Ljudevit ne plane što te nema.

Već je kasno noću. Svjetiljka u kraljevskoj blagovaonici osvjetljava stol,

vrčeve pune vina i prazne zdjele. Gosti i kraljevski posteljnik iznose pijanog

kralja u ložnicu.

BAN PETAR BERISLAVIĆ - POTKRALJ HRVATSKE

Deset je sati prije podne. Kralj još duboko spava. Draženić nekoliko puta ulazi

u sobu, a mladac se ne budi.

Napokon ga ipak prodrma. Ljudevit prokune bijesno.

- Veličanstvo, moram vas buditi, naložili ste mi. Hrvati su tu! U času Ljudevit

otvori oči.

- I Damir Brezovički je ovdje? Uistinu? Jesi li ga vidio? A vojvoda Iločki?

- Nisam ih vidio, samo su mi javili. Mogu li otići u sabor da saznam kako će

dugo ostati u Budimu. To je vrlo važno.

295

- Dobro, idi, sve ispitaj, dobro pogledaj svakoga, a onda se vrati. Ja ću dotle

spavati. Ako opet ona plemićka marva stane vikati da žele kralja vidjeti u

saboru, a ti im kaži: kralj je bolestan, ne može doći. Tamo nešto traže od mene,

svatko hoće nešto drugo. Zar sam ja tu da od mene traže. Ja trebam od njih

tražiti da meni daju, ja sam kralj - i baci se natrag u jastuke i zijevne

dremovno.

Draženić iziđe iz kraljeve sobe. Uzima sa sobom pratnju i svog kaštelana Lučića

pa se uputi ravno u sabor velmoža.

Na širokoj velikoj poljani šarenilo. Maloplemići zapremili su veći dio poljane.

S druge strane, prema velikoj tribini, sakupili se velikaši u raskošnim

haljinama. U sredini uzdignut prostor. Tu sjede prelati, državnici, članovi

kraljevskog vijeća, ugarski palatin i njihovi tajnici. Zdesna poslanici

njemačkog cara, rimki nuncij i mletački poslanik.

Draženić već izdaleka čuje buku. Pojahao je najbržim trkom i povukao se iza

tribine da ne bi pobudio pozornost. Iz zakutka će promatrati sve što se događa.

Sjedeći na sedlu traži okom Hrvate, ali ih nigdje ne vidi. A ipak su njegovi

najnoviji uhode na zagrebačkoj tvrđavi, Damjan i Seveda, najavili banov dolazak.

Svu pažnju Dra-ženićevu zaokuplja Bakač. Stojeći govori saboru i u ime

kraljevskog vijeća traži nove daće. Jedva je dovršio rečenicu, diže se bura

negodovanja na strani maloplemića. Velikaši srdito i bijesno dobacuju

maloplemićima:

- Treba izdržavati vojsku kraljevu, treba i kralju nešto dati. Nema ništa, živi

kao prosjak.

- Onda dajte to vi iz svojih džepova! - uzvraćaju maloplemići.

- Nismo mi tu samo zato da se nama oduzima. Mi i kmetovi, a vi tovite svoje

debele trbuhe i opijate se!

Velikaške se odore uskomešale, sjaji zlato, padaju psovke i prosvjedi. Članovi

kraljevskog vijeća nastoje govoriti, ali im maloplemići ne daju do riječi.

- Sramota je to! - viče visoki mršavi maloplemić što je stao na panj i uzdigao

se nad ostale. - Turci će nam doći nasred Budima jer nemate ni vojske ni novaca

za oružje!

- Da, nemamo novaca - uzima riječ Verbeci i stade razlagati.

- Nema novaca - kraljevske su blagajne prazne.

- Vi ih praznite - viče opet onaj mladi plemić, a čitava skupina oko njega udari

u burno odobravanje. - Zašto je za kralja Matijaša bilo novaca za obranu zemlje?

- Lako je bilo za kralja Matijaša, on je imao godišnje prihode 940.000 dukata.

Razumijete li? 400.000 od rudnika, 140.000 od solana, 60.000 od tridesetine,

50.000 od krunskih imanja i 300.000 izvanredne daće. A prihod za kralja

Vladislava bio je u svemu 220.000 dukata.

- A zašto? Zato, što je porazdijelio pohlepnim velikašima ste te dohotke, samo

zato da kupi njihov pristanak da mu sina okrune za kralja. Zašto je to učinio,

tko mu je to savjetovao? To su gospoda velikaši učinili - strašili su kralja da

mu sina neće posjesti na prijestolje, govorili su to da bi sebe prikazali

njegovim prijateljima

296

i čuvarima njegova sina, kako bi onda mogli na račun tog straha prazniti

kraljevsku blagajnu.

- Tko je taj drznik, tko se to usuđuje? - viču velikaši i pesnicama prijete

prema onoj strani gdje stoji visok i mršav mladi plemić.

- Zovem se Veršec, maloplemić sam, vođa maloplemića. Kad su ljudi malo ušutjeli,

opet će visoki mršavi Veršec povišenim glasom:

- Neka svi plaćaju daće za rat, pa ćemo i mi pristati na ubiranje izvanrednih

daća, ali velikaši isto tako, kao i maloplemići i kmetovi.

- To je kršenje naših privilegija - viču svi velikaši u isti mah. - Ne damo

dalje govoriti!

Buka se smiješala, velikaši i plemići viču, dobacuju psovke. Kraljevski

vijećnici nastoje ih stišati. Tada se opet javi za riječ Veršec.

Svi se mačevi na strani plemića digoše u vis. Šuma oštrica pojavi se u zraku.

Velikaši prosvjeduju, viču, rumene se, dovikuju, traže od palatina da ne dopusti

više govoriti Veršecu.

Najednom se s lijeve strane stadoše ljudi ogledavati i onda se brzo razdijeli

velika skupina. Velikaši se ogledaju, a i maloplemići. Obratiše pažnju prema

jednoj strani. Buka najednom stade jenjavati. Između plemića na poljani pojavi

se povorka jahača. Prvi od njih sjedi na sedlu, mršav, uspravan i visok. Lice

blijedo, tamne oči mirne. Bojna odora mu je tamna, ali oko vrata blista se na

suncu križ.

- Dolazi hrvatski ban Petar Berislavić! - ide šapat od usta do usta. Ban,

biskup, vojskovođa! Ove tri značajne riječi spojene u jednoj osobi toliko su

zaokupile raspaljenu gospodu da su načas ostavili svoje prepirke i uprli poglede

u bana Petra Berislavića. Njemu zdesna Frankopan. Iza njega slijede velikaši i

plemići iz svakog kraja po jedan. Među ovima je sin kneza Karlovića, grof Ivan,

iz Turopolja dvojica: Jelenko Kušević i Arbanasić. Među njima je i Stjepko

Brodarić. Svi slijede bana što polagano jaši prema tribini. Hrvati silaze. Odmah

se razdijeliše velikaši i puste bana naprijed. Uspinje se stubama na uzvisinu.

Gospoda od kraljevskog vijeća ustaju i pozdravljaju ga. Nude naslonjač što je

bio do sada prazan, čekajući njega. Čitava se poljana uzgibala, prošaptala. Taj

slavni junak, koji je već toliko puta pobijedio Turčina u Bosni i u Dalmaciji,

pobuđuje svačiju pažnju. Slava junaka budi počitanje velikaša koji ne posjeduju

lovora slave. Bjesne što su svi uprli oči u hrvatskog bana.

Straga iza tribine povukao se Draženić, šapćući Lučiću:

- Jesi li vidio? Nema Damira. Što to znači? Predomislio se?

- Ne, Damjan i Seveda su rekli da gospodar Brezovice prati bana. Možda je radi

nečega zaostao u Budimu.

- Gle, kako se sva ta marva zagledala u bana! Kad je nedavno bio kralj u saboru,

nije ga nitko ni gledao, ovaj se ovdje šepiri!

Netko se ogledao i sukobio s Draženićevim pogledom. Te crne oči ispod visokog

čela, napola zažmirene, ova odora, modra, išarana srebrnim i šarenim gajtanima?

Draženić se prenerazi. Glavom Jelenko

297

Kušević stoji s Hrvatima iza tribine. Draženićevo srce počne živo udarati. U

času uskrsne u njegovoj duši sve što je proživio u borbi s Jelenkom Kuševićem

prije šest godina u Turopolju. Svi su događaji izmiljili pred njegovom dušom,

probuđeni jednim pogledom turopoljskog plemića kad se okrenuo prema Draženiću.

Što znači taj pogled? Možda mu želi javiti kako sretan grli Vilenu?

"Da nije biio Gordane, sad bih ja bio prvi do bana, a brzo bih sjeo na njegovo

mjesto. A sad stojim iza dvorskih dostojanstvenika i uhodim i smišljam kako bih

proveo svoju osvetu! Mjesto da sjedini na bedemu svoje pobjede, još uvijek se

šuljam iza bedema u novim zasjedama!"

Teško osjeća Draženić sto se još uvijek nateže, bori, osvećuje, umjesto da uživa

u slavi i časti, dok Jelenko Kušević stoji tamo pred njime iza bana. Još se

uvijek nije dovinuo cilja svojeg života da živi u izobilju, u bogatstvu, udobno

i da mu se svi ulaguju, iraže njegovu blizinu i njegovu milost. Kušević mu je

pretpostavljen, makar je Draženić kraljev peharnik. Danas je zarobljenik

Bakačeve nećakinje koja mu je uzela slobodu da ide kamo mu se hoće i radi što ga

volja. A tamo opet njegov ujak Bakaču za volju puše u njegov rog. Zarobljen je i

okovan. A taj ovdje, pred njim, stoji visoko uzdignute glave, mirno i spokojno

skrštenih ruku, dok mu mač visi niz pojas, a visoko mu čelo kruni lovor.

Draženić niti što čuje niti vidi. Čini mu se: pukla mu je žuč i napunila grudi!

Na časove ga potaplja val bjesomučnosti. Htio bi udariti u snažni zatiljak

Jelenka Kuševića. baciti ga na zemlju i ugušiti. Možda će se još sresti s

njegovim prezirnim pogledom?

Svi su se nagurali oko tribine i Draženić nema prolaza.

Ban sjedi i promatra. Držanje mu je dostojanstveno, upravo kraljevsko. Ugarski

velikaši ne znaju čitati u tom držanju istinu, već, ouni zavisti, dostojanstvo

smatraju razmetanjem slave. Njihovi pogledi ne mogu sakriti što misle. Ali ban

kao da to ne vidi. Palalin objavljuje da će govoriti izaslanik njemačkog kralja

Maksimilijana, njemački kancelar Špishamer. Banov je dolazak ljude umirio i

njemački poslanik je iskoristio tu tišinu i veli:

Njegovo veličanstvo, njemački i rimski car Maksimilijan, šalje poruku ovom

saboru i podsjeća velmože i gospodu državnike da je pokojni kralj Vladislav s

njemačkim carem uglavio ugovor po kojemu bi on imao pravo upravljati odgojem

malodobnog kralja i biti mu vrhovni skrbnik. Na temelju tog ugovora, car traži

da kraljevsko vijeće i sabor prihvati taj prijedlog, a očekuje to prije, što je

car prema Ugrima uvijek gajio prijateljstvo.

U očima ugarskih velikaša plane neprikrivena Ijutina prosvjeda. Maloplemići

zaore bukom. Baruni se s njima slažu. I oni viču. Burni se prosvjed digne u

čitavoj skupštini.

Ornjavom skupština odbija taj prijedlog. Špishamer se osjeća neprijatno. Njegova

plava brada potcrtava tamno crvenilo. Sjeo je. Ban malo nagne glavu, pogleda

Špishamera u lice, mirno i značajno.

298

Špishamer se trgne. Iza leđa čuo je Šapat i okrene se. Tu stoji Damir

Brezovički i tiho mu veli:

- Jeste H sad čuli svoje saveznike? Jeste li vidjeli taj izraz mržnje što je ova

skupština poslala u riječima i pogledima prema vašem gospodaru Maksimilijanu?

Niste pristali uz nas Hrvate da nam pomognete braniti zemlju od neprijatelja i

Budima, pa, eto, sad ste čuli i doživjeli ono što vam je Davor Antolković

prorekao. Da ste nam pomogli uspostaviti staro hrvatsko kraljevstvo, imali biste

vjerne saveznike, pa bi mnogo toga bilo drukčije.

Šutio je Špishamer, pun ogorčenja. Toliko je pregovarao s Ugrima, a njemački car

potrošio je na njih skupocjenih darova - uzalud.

Njemački poslanik Špishamer s pratnjom demonstrativno ostavlja sabor i odlazi

dok sve buci i viče za njima. Gospoda od kraljevskog vijeća ne usuđuju se

stavljati daljnje prijedloge. Lukavi Bakač i Verbeci sporazumješe se: dok je sve

uzrujano, neka govori ban, bit će im draže ako govor hrvatskog bana ljudi ne

budu slušali. No, ljuto su se prevarili. Svi su ušutjeli. Čim se uspravio

hrvatski ban. svi se pogledi usredotočili u njegovoj visokoj pojavi, na njegovu

liku što nosi duboke znakove odricanja od svake udobnosti života. Gotovo u

grobnoj tišini odjekuje njegov duboki glas:

- Gospodo velemožna, uzvišena, čestita! Baruni i plemići! Svakome je poznato

kakav neprijatelj s istoka već godinama provaljuje u hrvatsko kraljevstvo zato

da se tamo zaustavi i udomi. Neprijatelj smatra Bosnu i Dalmaciju i sve ostale

hrvatske zemlje mostom preko kojeg želi k vama i u Njemačku. Taj most želi

neprijatelj osvojiti, i brani one koji su s ovoga kraja mosta. Hrvati su prolili

rijeke krvi, oni su istrošili svoja imanja, zadužili svoje dvorove, dali svoje

zlatnike za obranu protiv tog neprijatelja. Hiljade i hiljade hrvatskih junaka

pokopalo je svoja imena zauvijek na bojnim poljima. Prorijedili su se borci,

imetak je uništen u borbama i pljačkom neprijatelja. S ove strane mosta su

kralj, kojega su Hrvati priznali svojim vladarom, u Budimu sjedi i kraljevsko

vijeće kojemu je dužnost braniti prijestolje. Zato je dužnost sinova Ugarske da

zaštiti svoja imanja i svoj narod i svoje kmetove i majke i djecu od

neprijatelja što treba da se preko nas prebaci k vama. Dužnost je moja. kao bana

i vojskovođe hrvatske vojske, upozoriti vas da je kucnuo krajnji čas. Oslabljena

Hrvatska ne može i dalje odbijati neprijatelja oslabljenim snagama, bez pomoći

kralja i vaše. Mogla bi samo onda kad bi se s neprijateljem pogodila. Mnogo puta

mi je protivnik nudio dobre uvjete ako ga pustimo prijeći preko Hrvatske k vama

u Ugarsku i dalje u sve sjeverne i zapadne zemlje. Mi smo te ponude odbili. I

sada pitam vas: hoćete li gledati skrštenih ruku krvarenje i umiranje Hrvata u

obrani mosta kojim će neprijatelj prodrijeti k vama? Ono što tražimo, lako vam

je dati. Traži se vojnika, oružja i novaca.

- Novaca, vojnika i oružja? I vi velite da je to lako dati? Ban dostojanstveno

okrene glavu na onu stranu otkud ja pala primjedba pa će velikašima okom u oko:

299

- Treba samo malo usporiti trku zabave, smanjiti užitke i gozbe, manje trošiti

novaca na raskošne pothvate i ozbiljno shvatiti pogibelj. Kad biste samo mali

dio zlata, što se troši na raskoš, dali za pomoć Hrvatskoj, svatko bi imao još

vrlo mnogo.

Buka, vika, krika među velikašima. Maloplemići i baruni odobravaju banu.

- Istina je što veli. Raskoš velikaša uništi! će zemlju. Pripravljaju se

pijanke, gosti se na sve strane, zlatom i draguljima kite se gospoda i njihove

žene.

- Vi pristajete uz njih? Vi protiv vlastite zemlje? - viču velikaši prema

maloplemićima i barunima. Val prosvjeda pada na njih. Ban digne ruke i glas i

javlja:

- Čujte što velim: tvrđava Jajce, koju opsjeda neprijatelj, gladuje, ljudi jedu

korijenje, cijeca pogibaju od gladi, ali se ne predaju. Jedan plemić, koji je

uskočio iz Jajca, gledao je svojim očima majku kojoj je dijete umiralo na rukama

od gladi. U očaju bacila je svoje dijete u Vrbas i sama skočila za njim. Majke i

žene beru travu i kuhaju je, ali bodre muževe da ne predaju tvrđavu. U očaju se

brane Hrvati. Smije H se ovdje netko do sita najesti kad zna da tamo pogibaju

živi ljudi, ali se ne predaju jer znaju: neprijatelj će kao bujica provaliti

preko Save, na nas, rođenu braću, a prvo će im put hiti u Budim.

- To vi želite! Da, to je vaša želja! - viču velikaši izvan sebe od bjesnila, -

To je vaša želja: da nas pokolju!

- Gospodo velemožna i uzvišena, vaše rijči sramote vaš obraz, vaš um. vaše

shvaćanje i vaše osjećaje. Zanijemite da odjek te sramote ne ponese vjetar u

svijet. Upamtite što vam veli sada ovdje, s ovom mjesta, hrvatski ban Petar

Berislavić: padnu li Knin, Skradin i Klis, padne li Jajce, možete smjesta u

svežnjeve strpati svoje velikaške odore i svoje zlatne vrčeve jer će se brzo

neprijatelj pojaviti i barjak razviti tamo gdje sada stoluje kralj.

Povici se stapaju u grmljavinu raspaljenog topa. Ban čeka odgovor kraljevskog

vijeća. Šapću među sobom gospoda, spočitavaju jedan drugome što su dopustili

banu govoriti jer je predobio za sebe maloplemiće i barune. Brzo ustaje

Sarkanji:

- Znam, mi bismo morali pomoći Hrvatima, ali nitko u zemlji neće plaćati

izvanredne ratne daće, a kraljevska je blagajna prazna.

- Jer je vi ispražnjujete, gospodo velikaši! - viče Veršec iz kruga plemića.

- Tko se to usudi reći, taj će platiti glavom! - odgovaraju velikaši, prijeteći

se mačevima. - Nema novaca - opet će Šarkanji, a ban odgovori:

- Nemate novaca, ni boraca, da sami pomognete zaštititi sebe. Upamtite što velim

ja koji godinama i godinama ležim na bojnom polju: nije neprijatelj hrabar, niti

tako silan, niti tako moćan, ni tako naoružan da bi mogao svojim sredstvima

napredovati. Ne, on napreduje samo vašim nemarom, vašom škrtošću, vašom

ravnodušnošću, prema svojoj domovini. Hrvati su potpuno iznemogli. Dali su

300

sve Što su imali. Ali tu nema pomoći! Svi ste ravnodušni, svi nemarni, pohlepni,

svaki misli na sebe, na svoje dobro, a ne na dobro do-

movine!

Gnjevni ban sjedne, a ustaje papinski nuncij Burđo. Svi se smire da ga čuju.

Nuncij razmota pismo s papinim pečatom;

- Sveti otac papa Lav X, koji je jedini podupirao i pomagao junaka, velikog

časnog muža što je na čelu hrvatskog kraljevstva, Jalje vama, svijetli bane,

pismo kao odgovor za vašu molbu da podupre Hrvate. Ovo pismo neka čuje Čitav

sabor . . ."Iz tvojeg pisma, junače, a više još iz očajnih riječi tvojeg

poslanika, razabrao sam što si sve učinio za hrvatsku domovinu, a time i za

kršćansku vjeru. Stoga sam naložio tvojem poslaniku da te izvjesti koliko te

slavim i cjenim zbog tvojih dosadašnjih velikih djela. Po istome ovom poslaniku

javljam kako su se duboko kosnule mog srca rijeci u tvom pismu kojim mi javljaš

nevolju svojeg hrvatskog kraljevstva te nas zaklinješ da ne pustimo našim

nemarom propasti hrvatsko kraljevstvo koje je dosad tako junački odbijalo

dušmanina. Vidim sve i shvaćam tvoj teški položaj. Na tvoju utjehu, evo ti

javljam: nastojimo na mnogo strana oko toga da ti što prije dođe pomoć od raznih

kršćanskih vladara, da šalju pomoć i uspješnu obranu tvojoj kraljevini

Hrvatskoj. Dotle pak te molim: stoj hrabro kao dosele i ne dopusti da hrvatski

narod duhom klone, već ga vodi da s tobom sjedinjen neprijateljsko bjesnilo

suzbije. Svim kršćanskim vladarima pisao sam i poslao svoje pouzdanike te im

poručujem: pomozite svi zajedno Petra Berislavića, potkralja kraljevine Hrvatske

i Dalmacije!"

Nuncij digne glavu. Kraljevsko vijeće šuti, velikaši šute, dok malo-plemići i

baruni digoše glas, a Veršec viče:

- Što vele na to gospoda od kraljevskog vijeća? Hoćete li pola godine vijećati

dok dadete na to odgovor? A vi velikaši? Kako dugo ćete se medu sobom natezati

dok shvatite da su u pogibelji i svi Ugri?

- Ne damo da maloplemići diraju u naše privilegije - viču

velikaši.

- Privilegiji su vaši; pune mošnje, glazbe, razvrat, pohlepa, pljačka, to su

vaši privilegiji! - viče Veršec. - Gubernatora hoćemo, gubernatora hoćemo! Ivan

Zapolja neka upravlja kraljevstvom, a ne vi.

Divlja krika razdire zrak, a nuncij ponovo uzme riječ:

- Ono što spominje sveti otac papa Lav X o pomoći Petru Berislaviću, to je

njegova sjajna osnova da pomiri zavađene vladare da bi tako svi zajedno pošli u

pomoć banu i potkralju Hrvatske Petru Berislaviću.

- Velikoj plemenitoj nakani svetog oca pape duboko se klanjamo - veli Šarkanji.

- No, eto, kod nas nema jednodušnosti, a nema ni mogućnosti da dademo makar

petsto boraca, da ih naoružamo i spremimo za rat.

Petar Berislavić se okrene Šarkanjiju:

- Ako s ovog prijestolja nema Hrvatima pomoći, ići ćemo tamo gdje te pomoći ima!

301

Svi su se trgnuli. Što to ban misli? Sve je tiho i čeka razjašnjenje, ali se

Berislavić okrene svojoj pratnji, zovne je i silazi s tribine. Hrvati ga

slijede. Jelenko Kušević kao po nekoj nemiloj sudbini prolazi baš pored

Draženića. Ne može drukčije proći, a da mu ne dođe okom u oko. Trenutak se

gledaju, čini se, jedan je drugoga pogledom smaknuo. Jelenko slijedi svoje

drugove. Draženić je zastao. Ban hrvatski sa svojima prosvjedujući odlazi.

- Hoće li ban otići u Hrvatsku? - preplaši se Draženić i pita svojega kaštelana.

- Ne, gospodine Draženiću, samo su ostavili sabor. Čuo sam

od uhode vašeg ujaka Damjana da će ban vijećati s nuncijem i s

Nijemcima. -••-•

Čitav se sabor pretvorio u bojno polje. Strahovita krika se uzdiže, svi su

mačevi u zraku, čuje se kreševo, udaranje oštrice o oštricu, padaju psovke,

bjesnilo zapljušti kao iz oblaka punog munja. Kraljevski vijećnici ustaju i

bježe iz strahovite gužve. Palatin i papinski nuncij, sve ide s onu stranu

tribine da spasi glavu. Velikaši stadoše bježati prema svojim konjima i jedan za

drugom nestaju, dok za njima posprdno viču maloplemići. Zatim digoše na ramena

Veršeca. Ovaj vikne:

- Na ovom saboru nemamo više riječi! Ovdje vlada velikaška oligarhija. Njih

pedeset sjedi na šiji čitavom kraljevstvu! Idemo u Tolnu, u sjedište

maloplemića. Tamo ćemo održati naš sabor i što odlučimo, predložit ćemo kralju.

Mi smo većina u zemlji, mi plaćamo poreze i daće - od naših žuljeva upravlja se

ova zemlja!

Urnebesnim povikom odobravanja prihvaćaju njegov prijedlog. Poljanom je pohujalo

200 plemića i baruna. Njima se pridruži 13 prelata i svi krenuše kao jedna

vojska na urečeni drugi sabor. Videći to, vraćaju se velikaši i članovi

kraljevskog vijeća da nastave saborovanje.

- Sad možemo zaključivati po miloj volji - veli Šarkanji Ba-kaču.

- Da, to imaš pravo, samo pazi: oni će nazvati naš sabor krnjim i nitko neće

izvršavati zakone i zaključke koje mi sada ovdje stvorimo. Znaj, sad je Ivan

Zapolja jači nego što je sam Ljudevit. Zapolja će kralja srušiti ako se s njime

udruži Hrvatska. Trebalo bi ipak dati Hrvatskoj neku pomoć.

- Zagrabi, Bakaču, malo u svoje hambare gdje si naslagao pune vreće zlatnika, pa

ćemo oporaviti vojsku.

- Zagrabi ti, gospodine Šarkanji! Neprestano nišaniš na neke moje vreće, a svoje

i ne vidiš.

Počeli su raspravljati i donositi zaključke. Predložili su sve svoje pristaše na

razne časti i visoke službe, odbili banov prijedlog da mu dadu barem tisuću

vojnika i novaca da se ide u pomoć Hrvatskoj i odredili da se kralju Ljudevitu

dade dvadesetpet dukata mjesečno za pomoć njegovoj kuhinji.

- Čekajte, čekajte! - šapne Bakač. - Otkud kralju novaca

302

za gozbe, za pijanke, za svakojake djevojke koje tamo dovlače? Zašto to ako nema

ni za kuhinju?

- Pijanke namirujemo mi, kraljevski vijećnici. Ljudevitu je petnaest godina,

priroda se s njime poigrala, dječak je zapravo muškarac, traži ono što mi

uživamo, ne može se drukčije, moramo predujmiti gozbe.

- Onda ćete vi taj predujam i sami od njega utjerati. Nema otkuda - neprestano

tvrdi blagajnik vijeća.

Za pol je sata krnji sabor svršio i gospoda se vratila u Budim.

* * *

Kralj se protezao. Već je davno odzvonilo podne kad mu je sluga spremio haljine

da se odjene.

Ulazi Draženić. Kad god on dolazi pred Ljudevita, u mislima defektnog dječaka

rađa se predožba o djevojčici o kojoj sanja i stalno o njoj govori s Draženićem.

Odmah ubaci pitanje:

- Dakle, je li stigao otac moje djevojke?

- Jest, Damir Brezovički je ovdje.

S druge strane ulazi tajnik iz kraljevskih ureda i javlja:

- Veličanstvo, gospoda kraljevski vijećnici žele vam saopćiti tok vijeća u

saboru.

- Dobro, dobro, neka samo čekaju. Sada nemam vremena. Izađite! Što blejiš? Neka

čekaju.

Čovjek izađe, a kralj uhvati za ruku Draženića:

- Dakle, Damir Brezovički u Budimu? Onda možemo sigurno otići u Lukavac? Koliko

vremena treba da stigneš onamo i do-vedeš moju Hrvojku? Ne zaboravi s njome

uzeti i kraljevića Ivana.

- Veličanstvo, još nisam preračunao kako će dugo trajati, ali vijećanje u saboru

svršilo je vrlo loše i zato . . .

- Neću da čujem o saboru, govori mi o djevojci. Kad ćeš doći s njome? Zar si

gluh?

"Tjelesno je muškarac, a duhovno još uvijek glupo dijete" - pomisli Draženić i

uzalud nastoji Ljudevitu razjasniti jer mladac nastavlja :

- Dakle, ti ćeš otići u Hrvatsku i dovesti mi Hrvojku! Njezina je put tako

bijela kao ljiljan. Jesi li tako rekao? Sva je tako bijela i.mirisava i ona će

se divlje otimati mojem zagrljaju? Je li? Oh, kako želim da mi se djevojka

otimlje. Samo to želim, inače nemam užitka.

- Hrvojka će pokušati izderati vaše oči, ona će vas tući!

- Uh, ja već dršćem. Kako ću je uhvatiti - ja kralj - jači od svih! Svi su

kraljevi snažni i jaki. Tko je meni dorastao?

I stade hodati gore-dolje. Njegova nezgrapna pojava pobuđuje više smilovanja

nego smijeha koji sad obuzima Draženića. Pokvarena mu duša nema samilosti, ruga

se kralju u kojem je raspirio bolesnu čežnju za Gordaninom djevojčicom. Dok o

tome govore, uzalud nastoje kraljevski vijećnici prodrijeti kralju da mu jave

što se dogodilo u

303

saboru. On ih ne pušta k sebi. Sad mora razgovarati o djevojčici, o svakoj

potankosti kojom Ljudevit raspiruje svoje misli.

Naposljetku se Bakač razljuti, otvori vrata i ulazi s ostalim članovima vijeća.

Ljudevit se ljuti, ali se svlada i primi ih gestom kralja i sluša njihove

riječi. Ljudevita ipak zanima samo to hoće li Hrvati ostati u Budimu.

- Ne znamo, veličanstvo - odgovaraju gospoda. - Damir Brezovički ima ovdje kuću,

tu su ukonačeni svi njegovi prijatelji, dakle će sigurno dulje ostati. Ako su

ostavili sabor, ne znači da će napustiti Budim.

To je Ljudevitu najvažnije. I kad su kraljevski vijećnici otišli, Ljudevit

odredi da se pošalje Hrvatima-vijest neka pregovaraju s kraljevskim vijećem o

pomoći Hrvatskoj, a tada neka se potrude i k njemu, kralju, da i on čuje što

žele.

- Baš ću ih divno prevariti! - veseli se mladi kralj. - Neka dođu pregovarati s

vijećnicima, a kad potroše u pregovorima nekih osam dana, onda neka dođu k meni

da im ja obećam sve - sve i - prasne u smijeh. - Znaš li što ću im sve obećati?

Novaca, vojnika, oružja, hiljadu, dvije hiljade kraljevskih vojnika - sve ću im

to obećati, i svoju milost, i srce i - i - opet prasne u smijeh reče nekoliko

neuljudnih riječi i sve se hihoće, dok Draženić ustanovljuje :

- Veličanstvo će učiniti sve da zadrži Hrvate u Budimu na raspravljanju barem

dvije sedmice?

- Tako mi kraljevske krune, zadržat ću ih, makar im morao obećati cijeli Budim -

samo da ti imaš vremena otputovati u Hrvatsku, uperite naše putove na Brezovicu

i uzeti banovu prijatelju Hrvojku! Žuri se, spremi se na odlazak.

- Najprije moram znati hoće li doći na pregovore s kraljevskim vijećnicima.

- Kad ja, kralj, to želim! Odmah im javi. Brzo!

I pozvali su kraljevskog tajnika i odmah ga poslali u Damirovu kuću da

obavijesti bana i njegove vode neka kraljevskom vijeću pošalju svojeg

izaslanika.

PLJUSKA KRSTE FRANKOPANA

Poslije podne istog dana pojavi se u vijeću izaslanik bana Krsto Frankopan.

Gospoda mu obratiše veliku pažnju. Očito donosi kakvu poruku pa znatiželjno

čekaju dok im saopći uzrok svojeg dolaska.

- Evo me - veli Krsto Frankopan - na želju kraljevskog glasnika da čujemo vaše

prijedloge o pomoći protiv neprijatelja. Nemoguće je da uistinu skidate sa sebe

svu odgovornost za Turčina. Očito je to rečeno pred saborom samo zato da

velikaše umirite jer se

oni boje da će biti prisiljeni posegnuti u svoje mošnje.

Neugodno djeluje u vijeću da se kralj upleo sa svojim poslanikom, pa Bakač reče

Krsti Frankopanu:

- Vi ste došli ovamo da nam spočitavate. Kojim pravom?

- Pravom bojovnika koji je stotinu puta nosio glavu na nišan oštrici i koji je s

banom Berislavićem krenuo u bezbrojne bitke. Došao sam po kraljevoj želji pitati

vas: hoćete li dati dužnu pomoć za obranu - svoju?

- Mi ćemo nastojati da vam dademo barem pet stotina naoružanih ljudi, samo se

strpite. Za koji mjesec dana mi ćemo vam poslati i vojnike i novaca, učinit ćemo

sve da vam se da što vas ide, samo treba da se malo strpite. Možete se pouzdati

u naša obećanja.

- Izvolite to obećanje u ime kraljevo dati pismeno da odnesem banu - veli Krsto

Frankopan.

- Zar nije potpuno jamstvo ako vam kraljevsko vijeće obeća u kraljevo ime? -

skoči Sarkanji. - Možda vi ne vjerujete našoj riječi?

- S obećanjem se ne mogu vratiti k banu. Dosta nam je bilo obećanja, gospodo.

Gospodin Sarkanji je već nekoliko puta slao svoje obećanje Hrvatskoj, a nikad ni

jedno nije ispunio!

- Lažete! - vikne Sarkanji razbješnjen.

- Tko se usuđuje dobaciti meni - Krsti Frankopanu - da lažem? vikne knez gromko

da se čitava dvorana potresla.

- Ja! krikne Sarkanji.

Strelimice zamahne Krsto Frankopan šakom u obraze Šarkanjiju. On zatetura.

Trojica gospode od vijeća trgnuše mačeve. Krsto Frankopan izvuče svoj, stane k

zidu i poviče:

- Dođite! Šarkanji je dobio svoje - i vi ćete dobiti! Naprijed! Prestrašeni

Bakač zakrči im put, zalomi rukama, moli, viče, a naposljetku zapovijeda:

- U ime kraljevo, vratite mačeve u korice. Pod ovim kraljevskim krovom ne smije

se prolijevati krv! Bit će to sramota za čitavu našu zemlju. Ionako je dosta

sramote bilo tamo na saboru.

- Moramo osvetiti našeg druga - vele gospoda kraljevski vijećnici.

- A ja želim osvetiti sebe! - viče Krsto Frankopan, držeći mač na udarac.

Bakač moli gospodu neka dođu s njime u drugu sobu jer im želi reći nešto važno.

Pošli su za njime zadahtani, raspaljeni, a Bakač im šapće:

- Ne ludujte! Zar niste čuli koliko je on posjekao Turaka? Ljudi, neće ostaviti

na vama ni komad čitave kože! Kralj će vam dati zadovoljštinu. Dođite sa mnom,

iderno kralju. On mrzi Hrvate radi svojega oca i radi kraljevića Ivana, on će

vam dati zadovoljštinu koja vas neće stajati ni kapi krvi.

Oni prihvate.

Krsto Frankopan čeka da se oni vrate iz druge sobe. U njemu kipi želja da se

osveti i neće se maknuti dok se ne vrate.

304

20

305

CJORDANA XII

A kraljevski se vijećnici pojavili pred kraljem.

- Veličanstvo, Krsto Frankopan koji je došao na sabor iz Hrvatske, nanio je

strahovitu uvredu najvišem kancelaru države, gospodinu Šarkanjiju. Udario ga je

šakom u obraze. Takav se čin mora kazniti - predlažu vijećnici. - Taj Frankopan

pripada protivnicima vašeg oca i vašim protivnicima.

- Tamnica! Tamnica! - klikne mladi kralj. - Bacite ga u tamnicu. Odmah -

određuje Ljudevit. -* Baš se veselim što se mogu osvetiti!

Osjećao je slast osvete protiv onih koji su bili protiv njegova oca, protiv onih

koji čuvaju hrvatskog .kraljevića što bi ga htjeli postaviti na njegovo mjesto.

Kraljević s Hrvojkom, to će biti dvostruka slast osvete - pomisli on.

Odmah dade dozvati kaštelana dvora Bornemisu.

Malo iza toga ulaze oklopnici u kraljevske urede. Tu čeka Krsto Frankopan.

Kraljevski dvorski kaštelan Ivan Bornemisa mu javlja:

- Dolazim u ime njegova veličanstva. Nanijeli ste uvredu kancelaru, uzvišenom

gospodinu Šarkanjiju.

- Jest, udario sam ga u obraz. To još nije zadovoljština za mene kome je taj

bahati velikaš rekao da lažem. Odvedite me kralju!

- Ne mogu i ne smijem. Moram vas odvesti u tamnicu! To je kraljeva zapovijed.

Ustobočio se Krsto Frankopan i uz značajan prizvuk zaprijeti:

- Recite gospodi od kraljevskog vijeća i samom kralju: ova odredba znači

pljusku, ne meni, nego svakoj pravdi i viteškoj časti. Tu odredbu platit će svi

oni jednog dana beskrajno skupo ... Tako skupo da će o tome govoriti historija

još stoljećima ...

Bornemisa ne pridaje mnogo važnosti toj izjavi.

- Nadam se, vi ćete me, kneže, mirno slijediti - a ja ću se prema vama ponijeti

kao što iziskuje vaše visoko dostojanstvo. Podrugljivo se nasmije Krsto

Frankopan:

- Moje dostojanstvo se buni, a moja čast prosvjeduje da budem odveden u tamnicu,

ali oni koji su vam zapovijdili da me utamničite - platit će taj čin krvavo. Na

to prisižem.

I ode za kaštelanom, a da više nije progovorio ni riječ.

PORUKA HRVATIMA

U prostranoj kući Damira Brezovičkog u Budimu, u kojoj nije već godinama bilo

žive duše, sada se vrzu gosti. Ban Petar Berislavić, vojvoda Iločki, knez Ivan

Karlović, Stjepko Brodarić, svi koji su pratili bana u Budim, našli su se ovdje

kao Damirovi uzvanici.

Rano prije podne dovezao se papinski nuncij pred Damirovu kuću. Sam gospodar

kuće dočekao je gosta. Gore je nuncija do-

čekao ban Petar Berislavić, a s njime vojvoda Iločki, knez Ivan Karlović sa

svojini drugovima Zrinjskim i ostalim plemićima koji su bana dopratili u Budim.

Damir saopći nunciju da je Krsto Frankopan otišao u dvor jer je sam kralj želio

da kraljevsko vijeće pokuša nešto učiniti za hrvatsku vojsku u obrani protiv

Turčina.

- Još uvijek se knez nije vratio - veli ban nunciju - ali sigurno će stići tokom

našeg vijećanja.

Gospoda sjedoše oko stola. Ban Petar Berislavić na čelu. Njemu zdesna sjedi

papinski nuncij Burđo. Čovjek od 45 godina, čvrst, snažan, visoka čela i oštrih

snažnih crta lica. Oči su mu sive, prodorne, ali i blage. Počeli su raspravljati

o obrani Hrvatske.

- Svijetli bane i potkralju Hrvatske - veli nuncij. - Turčin je provalio i

osvajao zemlje redom, svuda je zagospodario. Tek kad se pojavio u Hrvatskoj,

zaustaviše ga Hrvati i zaustavljaju ga decenijima. I pravo ste rekli na saboru,

svjetli bane i potkralju, nije Turčin pobijedio toliko svojim bojnim sredstvima

i bojnim umijećem, koliko nemarom onih koji su vam trebali pomoći. Kralj

Ljudevit nije vam dao nikakve pomoći, a još gore je sada kad se kraljevsko

vijeće gotovo hvali time što nema novaca da vam pomaže. To je svetog oca duboko

ražalostilo i sada vidi papa da se Hrvati od ovog prijestolja nemaju ničemu

nadati. Papa je odlučio izmiriti njemačkog cara Maksimilijana s francuskim

kraljem Franjom. Sveti je otac poslao njemačkom caru posebnog poslanika da mu

razloži svoju želju i osnovu. Isto tako poslao je drugog kardinala u Francusku

kralju Franji da mu razloži papinu želju. Papa poziva oba vladara neka pošaju

pomoć Hrvatskoj. Zato vas molim, izdržite još samo dotle dok vam dođu u pomoć.

- Prečasni gospodine, istok nam nudi zlata i svakojaka obećanja, ali sve zlato i

blago gubi vrijednost u očima poštenja Hrvatske. Mi smo odlučili izdržati do

posljednjeg daha. Izginut ćemo, ali svoje slobode dati nećemo. Ako sveti otac

papa stvori ligu vladara, onda ćemo neprijatelja protjerati vilo daleko od naše

domovine, a na našim granicama podignuti nerazorive tvrđave.

Banovo čelo posuo je znoj, lice mu gori, oči sijevaju, glas mu je pun vatre.

Nuncij nalaže svojem tajniku da banove riječi zabilježi i pita Berislavića:

- Očekujete li da će Krsto Frankopan što donijeti od kraljevskog vijeća ili

kralja?

- Ne očekujem ništa, sve su to sami lažni pregovori da bi nam bacili prah u oči.

Laž. Laž i ništa drugo.

- Ako Krsto Frankopan ne donese od kraljevskog vijeća obećanje da će dobiti

pomoć, onda nam preostaje samo nada da će papi uspjeti liga kršćanskih vladara.

Papa je odredio da vam predam deset hiljada dukata da uzmognete naoružati i

okupiti vojsku i učvrstiti svoja bojišta dok njemački i francuski vladar sklopi

mir i dođe vam u pomoć. Sveti otac potpuno se povjerava u vaše bojno umijeće i u

hrabrost Hrvata.

Neizmjerna je radost obuzela i bana i sve oko stola. Ushićeni

20 *

306

307

su. puni nade i živo raspravljaju o svojoj budućoj vojni. Ban potanko ra/laže

svoju novu bojnu osnovu. Nuncij sluš;i s velikim udivljenjem. Slušaju i ostali.

Čitavo bojište leži pred njima, a Petar Berislavić se kreće tim bojištem

genijalnim umijećem vojskovođe.

Tada se pojavi Damirov kaštelan i doprati u sobu plemića koji je pratio Krslu

Frankopana u kraljevski dvor. Uzbuđeno javlja gospodi što se dogodilo s

Frankopanom.

I nuncij i ban i Hrvali planuše. Ban prosvjeduje što su Krstu utamničili.

Papinski se nuncij ponudi da će s dvojicom Hrvata poći u dvor.

UROTA PROTIV HRVATA

U onom dijelu kraljevskog dvora gdje su uredi kraljevske kancelarije, pred

Verbecijem i Draženićem stoji mladić u zaprašenoj putnoj odori.

- Dolaziš li. Damjane. ravno i/ Bosne? pita ga Draženić. Bit će mnogo

nova kad si se pojavio.

Mislim, obradova! ću uzvišenog gospodina - odgovori mladić. - Evo Šio sam

nauhodario: tvrđava Jajce neće moći izdržati ni mjesec dana. Turci je moraju

zauzeti. Nadalje sam bio u turskom laboru i izvjestio Selima da Budim neće

pružiti banu Hrvatske ni vojske ni novaca. Uzvišeni gospodine. Turci se boje

imena Petra Berislavića. Da sad imaju Hrvali oružje i vojsku, morao bi

neprijatelj bježati na svoj istok i Hrvatska bi se uzdigla kao lav.

- Zato im ne damo oružja. Volio bih da Turci poharaju Budim nego da Hrvali

uskrise svoje kraljevstvo. Jest, volio bih vidjeli neprijatelja navrh Budi ma

nego Hrvatsku navrh svoje slobode!

A nisi iznio Selim-paši prijedloge mojeg ujaka? - pita Draženić.

- Jedva mi je uspjelo doći do njega i tada mu rekoh: gospodin Verbeci predlaže

Selim-paši neka se obveze da nikad neće provalili u Ugarsku, a kralj i

kraljevsko vijeće spremni su lako postupiti da Hrvali ne dobiju pomoć ni od

jednog stranog vladara niti od Ugarske. Selim je rekao da je spreman o tom

pregovarati s vama.

- O tome ćeš se kasnije dogovoriti sa mnom - veli Draženić. Sam idem u Bosnu,

pa ću preuzeti pregovore. Nego, sad mi reci. jesi li što nanjušio oko

Brezovice?

- Tamo dola/e Hrvati iz svih krajc\a i održavaju tajne dogovore.

- Nisi pol k upio slugu iz dvorca Brezovice?

- Kad sam lo nakanio, hjeli su me odvesli u dvorac jer da sam nečiji uhoda.

Jedva sam ulekao. Oni tamo smatraju budimskim uhodama svakog koga ne poznaju.

Sluge su u tome gori od Gordane. Gospodarica Brezovice je posve sigurna i Često

polazi u posjet udatoj sestri Jelenka Kuševića. Jasenki i Kuševićevoj ženi

Vileni.

30"

Čim je Draženić čuo ta imena, klikne u njemu /[oca, uvijek budna, uzvitlana,

spremna. Ni jednog dana ovih šest godina nije Draženić zaboravio da mu je

Gordana u crkvi u Dubovcu izmamila istinu koja ga je lišila osveie nad Jelcnkom

i vjenčanja s Vilenom.

- Damjane Savljeviću. kad Berislavić ode na bojište, prijavi se u njegovu četu.

Tako ćeš lakše buniti Hrvate protiv njega, a dušmanu dojavljivati što Berislavić

sprema. Ugarska ne da ni forinte ni jednog čovjeka Berishiviću protiv Turčina,

zato ne može nikada ban Berislavić imali vojsku koje bi se Turci morali bojali.

Neka. dakle, svuda provaljuju, neka banu ne dadu ni časa odahnuli.

Kad je Damjan primio još posljednju uputu, izla/i da pričeka Draženića. Taj je

još osiao uz ujaka i veli:

- Skinite Berislavića s banske času.

- Berislavića drži Hrvatski sabor, drži ga papa. drži ga ugled što ga je stekao

u stranih vladara. Čuo si, nazivaju ga potkraljem Hrvatske.

- Kakav potkralj? On je zapravo pravi kralj u Hrvatskoj ubaci Draženić.

Samo što vi. njače, nemate odvažnosti to sebi priznati.

- Hajde, nećače, \rlo dobro /nam: Berislavić može oicijepiti Hrvatsku od Budima.

može proglasiti kraljem koga hoće. Riješio bih se njega i svih njegovih pristaša

kad bi ga u ratu ščepali i /aklali.

Ako seja zakunem. njače, tla će ga na bojištu sasjeći, hoćete li me pustiti da

odem u Hrvatsku?

- Kad bi ti lo uspjelo, mogao bi tamo boraviti koliko hoćeš. Već znam kako bih

Bakača nagovorio da Ilonku prisili neka le pusti otići.

- I onda ćete mene nametnuti za bana u Hrvatskoj?

- Zaslužio bi. nećače. da se za tebe zaratimo s Hrvatskim saborom. No, upamti,

kralja kanimo doskora oženili sestrom Ferdinanda Austrijskog. Ne utuvljuj mu

previše u glavu tu nesretnu djevojčicu Hrvojku!

- Zna kralj već danas što mu ima biti njemačka princeza, a što Damirova kći.

- Još te želim nešto pitati. Sigurno si vidio Jelenka Kuševića u saboru. Kako se

vladao prema tebi?

- Slučajno smo se našli okom u oko. ali pošao je dalje. Ne mogu spavali otkad

sam ga vidio i opet rne spopade želja da mu ovdje u Budimu iskopam grob.

- Dok je Kušević u Budimu. ni vlas mu ne smije pasti s glave. Tu su svi strani

poslanici i maloplemići koji se bune proiiv nas. iskoristili bi to. Ne diraj ga

ovdje, a kad odeš u Hrvatsku, svejedno mi je što ćeš učiniti. Što manje ima ban

Berislavić uz sebe junaka, to je njegov život kratkotrajniji . . .

- Svakako ću se spremili na put sutra, i to zajedno s Damja-nom.

- Kad si u društvu tog lupeža, onda sam potpuno siguran da

309

će sve dobro uspjeti. Taj razbojnik je đavolski vješt.

- Gdje ste ga, ujače, pronašli?

- Došao je u Budim i ponudio se za uhodu protiv Hrvata. Brzo sam opazio da preda

mnom stoji majstor pravih istočnjačkih zasjeda. Drži se njega. Kod Bakača i

Ilonke sve ću urediti da te puste u Hrvatsku.

Odmah je Draženić potražio Damjana Savljevića. I stade ga ispitivati o Vileni, a

on mu pripovijeda.

- Cvate kao ruža u proljeće. Kad ide uz Kuševića, ponosna je poput kraljice.

Jednom sam vidio, uhvatio ju je oko struka da joj pomogne prijeći preko neke

grabe u blizini crkve i privinuo je k sebi. Mislim, plameno je ljubi.

Rumenkasto Draženićevo lice blijedi.

- Djece nemaju?

- Dva krasna momčića. Vidio sam ih kako se igraju u Kuše-vićevu vrtu. Bili su u

posjetu kod Jasenke. Ona ima sina i kćer. Bila je prava krika od te djece pa sam

malo zavirio u vrt.

- Jao njima, jao svima kad ja stignem u Lukavac! Čuj me, Damjane, trebam te za

dvije velike stvari. Ponajprije želim uzeti za mladog kralja Gordaninu Hrvojku.

Nisi o njoj čuo?

- Vidio sam je jahati na konju, okruženu čitavim dvoranstvom mladih krasnih

momaka, sve od petnaest i šesnaest godina. Divna je kao kakva mala carevna. S

najvećim užitkom idem s vama. Baš ću olakšati dušu. Mrzim Gordanu koju slavi

čitava Hrvatska.

-” Govoriš sličnim jezikom, a nisi Hrvat ni po vjeri?

- Ni po čemu. Ali mrzim Hrvate.

- I ja ih mrzim, a najviše Gordanu koja mi je učinila najveće zlo na tom

svijetu. Razorila mi je sve nade u budućnost. I to će platiti!

Tek što je Draženić svršio svoj razgovor s Damjanom, pojavi se u kraljevskim

uredima papinski nuncij Burđo s Damirom i vojvodom Iločkim.

Mirno i ozbiljno sjeo je nuncij nasuprot gospodinu Verbeciju i ostalim

vijećnicima da im objavi razlog dolasku.

- Knez Krsto Frankopan udario je u obraze uzvišenog gospodina Šarkanjija, a to

znači da je udario u obraz kraljevsku moć, kraljevsku ličnost, dakle, kralja. To

se može kazniti samo tamnicom - veli mu Verbeci.

- Krsto Frankopan došao je u ime bana tražiti odgovor vijeća, dakle, kralja, a

kralj ne bi nikada junaku i banovu poslaniku bacio u lice tako prostu i

nedostojnu riječ: "Lažete". U času kad je Šarkanji to izrekao, Krsto Frankopan

je zaboravio da stoji pred zastupnikom kraljevske moći i vidio pred sobom samo

velikaša koji mu je nanio tešku uvredu. Uzeo je zadovoljštinu, istina na vrlo

grub način, ali to nije čudo za mladića od dvadeset i četiri godine. Ali zato ga

nitko ne smije baciti u tamnicu. Dolazim kao posrednik da se razmirica izgladi.

Gospoda su otišla Ljudevitu koji je s knezom Brandenburgom

310

i markgrofom Danijelom počeo popodnevnu pijanku. Saslušavši gospodu, udari kralj

po stolu:

- Ja sam kralj! Ja sam odredio da se taj drski čovjek baci

u tamnicu.

- Veličanstvo - reče Bakač - svaka je vaša riječ umna i pravedna. No, vidite,

kad se već za njega zauzima nuncij, bolje je naoko pustiti kneza Frankopana na

slobodu, a mi ćemo ga već uhvatiti kad sabor dovrši svoj rad.

Ljudevit brzo pristane, a kad je Bakač ostavio sobu, reče:

- Zijevam kad god vidim Bakača. Na sve ću pristati, samo da mi ode s puta.

Draženićev dolazak poveo je razgovor drugim tokom. Ljudevit odmah pita:

- Sto je s Hrvojkom? Hoćeš li već poći po nju?

- Sutra u zoru. Tu je također jedan moj saveznik kojeg sam našao i taj će ići sa

mnom.

- Već sam željan te djevojčice u svojoj ložnici. Sjedni i pripovijedaj mi o

njoj.

S one strane u kraljevskim uredima obavijestila su gospoda papinskog nuncija da

je kralj privolio pustiti Krstu Frankopana iz zatvora.

Ispod kraljevskog dvora tišina. Krsto.Frankopan sjedi uz drveni stol u potpunom

mraku. Duša mu je živ pakao. Svom svojom mladenačkom snagom bjesni na kraljevsko

vijeće, na Šarkanjija, na kra-

lja.

Zaškripala su vrata tamnice. Krsto Frankopan začuđeno pogleda nuncija s Lovrom

Iločkim i Damirom Brezovičkim.

- Došli smo - veli papinski nuncij Burđo - da vas izvedemo iz tamnice.

-- Da me izvedete? A kakvu mi zadovoljštinu šalje kralj?

- Odredio je vijećnicima neka vas puste na slobodu - javlja mu vojvoda Iločki.

- Sloboda je moje pravo, dakle, ovo nije zadovoljština. Riječ "lažete" je uvreda

koju su mi dobacili. Jedna pljuska gospodinu Šarkanjiju u obraz nije mi dovoljna

zadovoljština. Tražim neka mi se ispričaju pismeno ako se ne žele više sresto

okom u oko s knezom.

- Slažem se s vama - veli nuncij - no, Šarkanji i drugi još su uvijek razdraženi

zbog čitavog događaja. Kad se smire, Šarkanji će izvršiti dužnost.

Krsto Frankopan ljutilo sjedne natrag na tamničku klupu, prekrsti ruke i

odgovori:

- Čekam dok se gospoda izvole umiriti!...

- Valjda ne kanite ostati u tamnici, unatoč tome što je kralj odredio da vas

puste na slobodu?

- Hoću zadovoljštinu!

311

Tu se nije moglo ništa drugo nego ponovo posredovati. Opet je nuncij pokušavao

dobiti za mladog kneza zadovoljštinu, no uzalud. Neobavljena posla stalno se

vraćao natrag u tamnicu gdje su s knezom bili Damir i vojvoda Iločki.

Nakon tri puna sata nagovoriše vojvoda i Damir svojega druga neka napusti

tamnicu.

- Samo onda ako se vraćate sa mnom u Zagreb i nikad više ne dođete u Budim.

- To želi i ban. Šarkanji je uvrijedio i bana i sve nas.

- Krsto ima pravo - veli Damir. - Šarkanji bi bio dužan ispričati se, a tako i

kralj i njegovi vijećnici što su se ogriješili o slobodu junaka koji je vojevao

dok su se oni valjali u perinama.

* * *

Dok je u Damirovoj kući ban Berislavić očekivao nuncija, kneza i pratnju,

iznenada se pojavi njemački poslanik Špishamer i saopći banu i Hrvatima:

- Stigao je glasnik iz Njemačke i javlja: car Maksimilijan je umro. Smrt ga

zadesila iznenada, upravo kad je stigao poslanik svetog oca pape koji traži od

Njemačke pomoć za Hrvate. Novi car Karlo Peti primio je papinog poslanika i

rekao mu da je vrlo dobro upućen o bojnoj slavi Petra Berislavića i njegovih

hrabrih Hrvata. Zato Karlo Peti obećaje svu pomoć hrabrom hrvatskom narodu i

poziva svijetlog bana i potkralja Hrvatske neka obavijesti cara o svojoj bojnoj

osnovi za veliku vojnu protiv Turaka. I što sve treba. Hoće li se car pomiriti s

francuskim kraljem, još nije riješeno, ali je kralj Karlo Peti potpuno odlučan

banu poslati pomoć.

Sluša sve to ban Berislavić vrlo ozbiljan i zamišljen pa onda raspravlja s

Hrvatima.

Tada se vraća Krsto Frankopan iz tamnice. Kad su javili banu sve što se

dogodilo, saopći im ban da je Šarkanji uvrijedio čitavu Hrvatsku kad je

Frankopanu doviknuo da laže.

- Moja braćo - veli ban - kralj me je pozvao da pošaljem svojeg izaslanika u

kraljevsko vijeće. Mišljah: kralj sam želi da njegovo vijeće izvrši prema

Hrvatskoj svoju dužnost. I poslao sam kneza Frankopana. Rekao im je da obećanje

ne prima jer nikad nisu obećanja izvršili. Oni rekoše da laže. Zašto su nas

zvali na raspravu? Da nas što dulje zadrže u Budimu? Ili od straha da ćemo

ostaviti Budim zauvijek? Svejedno. Mojeg su poslanika zatvorili. To je prevršilo

mjeru. Ja sam bio onaj koji je neprestano nastojao da vas sve umirujem, da

sprečavam Hrvate prekinuti s Budimom. Sad je i meni dosta. Čaša je puna. Ja je

ispiti neću i zovem vas: ostavimo Budim!

Svi se burno odazvaše tom pozivu.

- Do prekosutra u zoru neka su svi spremni. Kad ovo prijestolje na da zaštite

pravima i radi protiv nas, tada idemo tražiti zaštitu našeg naroda u drugoga.

Ali naš odlazak neka ostane tajna.

312

Ne želim više vidjeti nikoga od njih.

Mirne riječi svi prihvaćaju bučno. I svi se počnu spremati na odlazak.

SLAVA PREGAŽENOG OBEĆANJA

Istodobno su se u kraljevskom dvoru vrlo zabrinuli. Dvorski kaštelan Bornemisa

javi kralju i njegovu vijeću da je stiglo izaslanstvo maloplemića koji su

održali u Tolni svoj posebni sabor. Izaslanici su naoružani i traže neka ih

puste kralju. Gospoda vijećnici raspravljaju na brzu ruku. Ovo nisu očekivali.

Boje se da bi čitav sabor iz Tolne mogao doći pred kraljevski dvor pa zato

odluče: neka Ljudevit primi buntovnike najljubaznije i neka obeća sve što oni

zatraže.

- Veličanstvo, pristanke na sve, obećajte sve, ali vrlo ljubazno. Učinite kao da

vi, mladi kralj, pristajete uz maloplemiće. To će dignuti vaše ime, njih

obradovati i zadovoljno će se maknuti. A za dalje valja nam se utvrditi. Tu ima

svoje prste Zapolja.

- Ako ne moram ništa ispuniti što obećavam - nasmije se kralj - tada ću obećati

vrlo ljubazno.

Uvijek se Ljudevit ljuti kad netko nešto od njega traži. Sad su našli novu

dosjetku: obećati! To ga raduje. Osjeća pravu zluradost kad može obećati što

nikad nitko ne kani ispuniti. Kralja su brzo odjenuli u svečanu odoru da dočeka

izaslanstvo. A dok se odijevao, iznenada se u kraljevskom uredu pojavi papinski

nuncij Burđo i preda papino pismo.

- Pismo je danas donio glasnik iz Rima. Sveti otac želi da kraljevsko vijeće

dodijeli svećenika Stjepka Brodarica kancelaru kao prvog tajnika.

To ih uzbuni. Već po drugi put papa preporuča ovog Brodarica. I gospoda se

povuku na vijećanje i tu su ustanovili:

- Papa hoće da Hrvati imaju svojega čovjeka na dvoru. Jest, to on hoće. Tu mu

želju nećemo ispuniti!

Tako su zaključili, ali nunciju su obećali da će udovoljiti papinoj želji.

Nuncij ne vjeruje i ne da se otpraviti.

- Tražim odgovor - veli Burđo - kani li kraljevsko vijeće izvršiti dužnost prema

Hrvatskoj ? Osim toga, hoće li uzeti Brodarica za tajnika ili ne? Želim o tome

govoriti s kraljem.

Otišli su da na taj posjet priprave kralja.

- Obećajte, veličanstvo, nunciju što god traži za Hrvate - upućuju mladića. A on

se raduje.

- Uh, što li ću Hrvate prevariti. U tome uživam! I papu i njegove poslanike ću

prevariti!

313

Kad je Burdo kralju razložio što želi. a Ljudevit ljubazno sve obećao, otputi se

nuncij iz dvora. Sada je kralj morao primiti buntovne maloplemiće. A to nije

lako. Svi oni imaju pravo stupiti pred svojeg kralja naoružani. Ali unatoč tomu,

Ljudevita ispunjava veseljem misao da će mu se pružiti prilika prevariti čitavo

poslanstvo od petnaest maloplemića koji ulaze u dvoranu. Korice njihovih mačeva

dodiruju kameni pod. mamuze zveckaju. Njihovi pogledi kao da prijete. Svi se

duboko klanjaju. Ljudevit im se smjesi i strpljivo sluša dvadeset četiri

prijedloga što ih je prihvatio sabor u Tolni. Sve su odredbe uperene protiv

samovolje kraljevskog vijeća i velikaša, a sve traže da u upravu kraljevstva uđu

maloplemići koji plaćaju porez, traže da se hrvatskom banu da vojske, novaca i

živeža da odbije neprijatelja od Hrvata, da u kraljevskom vijeću bude zastupana

i Hrvatska, a da se za ratna podavanja imaju obavezati i velikaši, maloplemići i

kmetovi podjednako. Sve to sluša Ljudevit, a misli samo na djevojčicu Hrvojku.

Kad su govornici svršili, kralj ganutljivo obećava i sasvim se slaže s

buntovnicima:

- Podupirat ću vas svojom kraljevskom moći. Želje sabora u Tolni kraljevsko

vijeće mora provoditi od početka do kraja. Ja sam mlad i slažem se s vama!

Iskreno burno klicanje prevarenih bude nagrada kralju. I još nekoliko riječi

iskrene odanosti, a 7.atim su ostavili dvor.

Iza njih prasne kralj u smijeh:

- Ujače Brandenburže, to moramo proslaviti. Priredi gozbu.

- Imam već spremljenu lijepu zabavicu za tebe. Lujko. Sutra ide Draženić, a

prekosutra slavimo orgiju. Svi ćemo biti pod maskama kao na pokladama. Ali čuj,

Lujko, gospoda od vijeća traže neka ti kažem: došlo je vrijeme da se pobrinemo i

za kraljicu.

- Što će meni kraljica?

- Ne boj se - tješi ga Brandenburg. - Vjenčanje će se obaviti tek za godinu-

dvije, dotle se možeš do mile volje zabavljati. Princeza koju smo ti namijenili

neće te mnogo smetati.

Mramorne dvorane Budima odjeknu bučnim smjehom. razuzdanim dosjetkama,

raskalašenim povicima, trkom maska.

Čuvši tu buku, Šarkanji ide u kraljevske odaje i pila kneza Brandenburga:

- Što vi zapravo slavite tako rano popodne?

- Slavimo pregažena obećanja. Kralj je dijelio dva dana obećanja koja nećemo

ispuniti. Dragi moj, to se mora slaviti! Uto se približi kralj, dok Šarkanji

priča:

- Veličanstvo, kraljevski je nuncij najoštrije tražio da udovoljimo željama

Hrvata i rekao: svakog će dana pogledati jesmo li poslali vojnike i novac, jer

da je jamčio banu za održanje našeg obećanja. Zato predlažem da pošaljemo barem

nekoliko stotina dukata.

314

- Što? Vi kanite poslati nekoliko stotina dukata? - upadne Ljudevit ljutilo. -

Ako ima dukata, onda pripadaju meni! Ja trebam novaca za veliki turnir koji ćemo

prirediti u nedjelju.

- Razumijem vaše veličanstvo - veli Šarkanji - ali papinski nuncij traži sve to

u ime pape. Da ga zavaramo, moramo nešto poslati jer će tražiti od mene časnu

riječ.

- Moja kraljevska blagajna ne smije ništa dati. One novce što ste ih htjeli

poslati za hrvatsku vojsku dajte za moj turnir!

- Veličanstvo, vašoj smo zabavi dodijelili pet stotina dukata, upravo danas

prije podne.

- Ah, dakle, ipak ima novaca? Vi rne varate! Evo, sad zapo-povijedam: u Hrvatsku

ne smijete poslati ni jedne forinte! U nedjelju priređujemo ja i moj ujak veliko

slavlje. Pozvao sam svoje najbolje vitezove da nastupe na turniru. Već odavna

nismo imali čestiti turnir. Hoću da bude i kojekakvih drugih igara. Pozvat ćemo

sve lijepe i mlade djevojke i gospođe. Ne dam za Hrvatsku ništa. Neka Turci

pobiju sve Hrvate: što ih više pobiju, to će biti za nas bolje. Samo neka idu

Hrvati u rat, neka - barem ćemo ih istrijebiti!

- Vaše veličanstvo govori nam iz duše, ali što ćemo javiti papinskom nunciju? -

pita Verbeci.

- Javite da smo poslati u Hrvatsku vojnike i dukate. Odmah javite i Berislaviću:

ja. Ljudevit, šaljem mu za Ijedan dana u pomoć vojnika, naoružanih oružjem i

dukatima. A nunciju kažite: ako ne vjeruje, neka dođe pitati mene. Reći ću mu:

"Tako mi kraljevske časti, istinu su rekli. Sve je poslano". Ne znam li vladati?

Obećanje i časna riječ neka budu Hrvatima - a nama dukati! . . .

Šarkanji se od srca nasmije kraljevoj primjedbi. No. već se Ljudevit dade u

potjeru za nekom djevojkom, a Šarkanji će tiho Ver-beciju:

- Ako Ljudevit pozivi još nekih deset godina. Turci će potući sve Hrvate i

njihova će zemlja ostati pusta. Divno ćemo se tamo nastaniti!

- Znao sam: mi ćemo u Ljudevitu naći pravog saveznika. On je drzak, dok rnu je

otac bio kukavica. Kad Draženić Ljudevitu dovede kraljevića i Hrvojku, koju je

utuvio u glavu, radit će sve što god mi hoćemo. Tako ćemo i starog Bakača baciti

iz sedla.

- Njega može odnijeti do đavola samo smrt. Nama smeta jedino ban Berislavić.

- Ne boj se, Draženić je udružen s Damjanom. Taj uhoda je spretniji od samog

Lucifera. Kome se on popne na glavu, ne ostane živ. Pravi Bizantinac. Navest će

Turčina na trag Petru Berislaviću, a kraljevića Ivana i Hrvojku dovesti u

Budini.

- Djevojčicu kanite zadržati na dvoru dok kralja oženimo?

- Ta će mala dotle biti u kraljevskoj ložnici dok je se ne zasiti. Samo da bi

moj nećak sretno prošao na putu.

- Zar je već otišao u Hrvatsku?

- Danas u zoru. Savršeno su preudesili svoje obraze, i Damjan i moj nećak. Prava

je grdoba u plavoj bradi. Njegova pratnja ide

315

malo iza njega, a vodi je moj četovođa kojega u Hrvatskoj ne

poznaju. Ako bi putem tko napao Draženića, bit će mu pri ruci.

- Sve je to lijepo, ipak ne vjerujem da bi mogli do kraljevića i do djevojčice.

Gordana se ne boji ni topova.

- Damjan je pronašao najprirodniju stupicu. Turopoljci slave proljetne slave, a

tu moraju sudjelovati sve male lijepe djevojčice svih plemića. Kako je

Ljudevitova Hrvojka najljepša od svih, to ona mora biti na slavi, a tu se onda

Damjanu pruža prilika da učini svoje. Taj je lupež kadar sve natkriliti.

Draženić se posve prepustio vodstvu tog isločnjaka.

Razgovor je opet prekinuo Ljudevit, pozivajući gospodu da gledaju kako će u sobu

uletjeti nage djevojke.

Krika i vika ori se dvoranom. Razlijeva se vino, sluge nose jela iz kuhinje koja

je i danas primila iz kraljevske blagajne novac, obećan Hrvatima za obranu od

neprijatelja.

- Slavite moje veliko djelo! - viče Ljudevit gospodi i djevojkama. - Slaviti

morate svojega Ljudevita koji zna kraljevski obećavati i obećanja lupeški

kršiti. Hajde, ujače, pij u zdravlje moje Hrvojke. Pij - viče hrapavim glasom.

Nastavlja se raskalašena orgija.

Kad su u zoru potpuno pijani legli na počinak, otputovali su Hrvati tajno iz

Budima, zajedno s banom i Krstom Frankopanom. Samo je ostao Stjepko Brodarić, u

kući papinskog nuncija, koji želi Brodarica proturiti na dvor. Rimski je papa

odlučio da Stjepka doskora učini kancelarom kralja Ljudevita.

Kad su Hrvati, oprostivši se sa Stjepkom izlazili iz grada, okrene se Stjepku

Krsto Frankopan i reče mu:

- Još će Budim zaželjeli poštenih hrvatskih junaka i Krste Fran-kopana. Ali me

neće dočekati! To im recite!

HRVOJKA, KRALJICA DODOLA

Turopolje je procvalo proljećem. Drveće ozelenjelo. Toplo sunce mami zemlju na

nov život.

Pred crkvom štrcala se svjetina. Slavi se slava svetog Jurja. Ban-derij

Turopolja dojahao je na ledinu. Konji su iskićeni zelenilom i vrpcama, na čelu

povorke nije zastavnik Jelenko. Davno je otpratio bana u Budim i danas nosi

zastavu Arbanasić.

Nasred prostranog trga, pred crkvom, uzvisina pokrivena zelenilom i cvijećem.

Navrh sjedi vitka djevojčica od sedam godina. Njezina je haljina opšivena lišćem

i urešena cvijećem. Gusta joj crna kosa raspletena. Na glavi nosi krunu što

svijetli kao zlato. U svakoj ruci drži po jedan vijenČić cvijeća.

Zure ljudi u ljepotu što je pruža slika divne kraljice turopoljskih dodola koje

navještaju proljeće. Okružena je vitezima. Na čelu

316

Gordanin sin Damir. iza njega Kremen. pa kraljević Ivan, slovački kneževići iz

Orave, Goran i Miran. Najmanji su Jasenkin dječak i dva zdrava momčića Vilene i

Jelenka Kuševića. Ne mogu se ljudi dosta nagledati slike proljeća što im je

složila Gordana. Dolje oko kraljičina prijestolja su odrasle dodole. /.atim se

poredao banderij Turopolja. Dižu gole mačeve, a sve su oštrice okićene lišćem.

Polagano stigoše gore. Jasenka je gospodarica i domaćica u Ku-gevićevu dvorcu.

Djecu i dodole vodi u svoj dvor. Hrvojka s gestom kraljice hvata svoju povlaku

da je vitezovi ne bi pogazili i čeka. gledajući pozorno Jasenku koja sad

određuje: - Kraljica dodola ima sjediti na čelu.

Kraljica dodola očito je svjesna slavlja kojim je obasiplju. Drži se mudro kao

prava kraljica na svom prijestolju. Pred crkvom promatra ljepotica majka svoje

divno čedo. Iza nje stoji Vilena. Na suncu sjaji njezina plava kosa, kao da je

spletena od zlatnih niti. Gleda Vilena svoja dva sinčića, radost i ponos njezine

ljubavi, dok se Jasenka raduje svojoj djevojčici i dječaku kao da je ona još

dijete. Sad dolaze ostale dodole, sve u turopoljskoj nošnji, s partama na glavi.

Okićene vijencima od hrastova lišća. U ruci im vjenčiči od proljetnog cvijeća.

Redaju se oko kraljice, okružene vitezovima. Turopoljci su puni proljetnog

veselja. Već davno nisu tako veselo slavili. Mnogo su im Jurjeva pokvarili

napadači iz Lukavca grada i svakogodišnje borbe s neprijateljima.

Napokon je svanulo veselo Jurjevo. Nema borbe s Lukavcem. Ban je otišao na

velike rasprave u Budim. Dok ih on štiti, ne boje

se ničega.

Svjetina se poredala u veliku nepreglednu procesiju. Na čelu idu svećenici,

zatim banderij. svečano iskićen. Kraljicu dodola voze. Hrabro sjedi ona na svome

prijestolju dok iza nje koračaju vitezovi i opet dodole.

Zaustavili su se pred općinskom šumom. Tamo je podignut oltar. Narod klekne.

Svećenik moli. Svjetina pjeva. Svećenici blagoslivlju šumu da im obilno rodi

žirom. Moli narod glasno, a zatim pjeva.

Svečanost blagoslivljanja žira je svršena. Još preostaje blagoslov oranica.

Procesija ide cestom. Zaustavlja se tek tamo gdje se pred njom steru široka

polja i oranice. I tu svećenik moli i blagoslivlje da bi oranice dale svakog

ploda.

Onda se vraćaju pred crkvu. Svečanost je dovršena. Ljudi navale oko dodola da ih

vide izbli/a. One pjevaju svoje stare pjesme. Ljudi prilaze, daruju ih i gube

oči za lijepom malom kraljicom.

- Takve ljepote još nije vidjelo Turopolje! - šapću muškarci. Gordana skine

Hrvojku s prijestolja. A momci Brezovice vele:

- Sad ćete vidjeti kako Hrvojka umije jašiti! Junačina mala!

- Dijete ljepote i junaštva! - primijeti sudac, gledajući Hrvojku. Eh, kako

sjedi na konju!

Dostojanstveno uputi se Hrvojka svome prijestolju i sjedne. Uspravila je glavu

visoko. Crna gusta kosa valovito se spušta niz vrat. Na glavi sjaji kruna,

iskićena cvijećem. Oko nje mladci i druge dodole,

317

zure u nju kao u neku priču. Djevojče im se čini kao neka uzvišena nedokučiva

bajka. Onda je zovne Jasenka:

- A sada, Hrvojka, na tebi je da odrediš koji će od vitezova sjediti kraljici

zdesna, tko slijeva i sve dalje.

Glava okrunjena krunom i crnim pramovima, malo se maknula slijeva nadesno.

Pogled velikih crnih očiju ozbiljan je i dostojanstven. Jasenka bi se najradije

nasmijala, no Hrvojka shvaća svoju čast vrlo ozbiljno i kao da se njezino malo

veličanstvo zamislilo. Onda reče odvažno i zapovijedajući:

- Meni zdesna sjedit će moj brat Damir! Žustro pohiti dječak Hrvojki i

ponosan se isprsi njoj zdesna. Sad mu je već petnaest godina i osjeća se

odrastao mladić.

- No, a sada. Hrvojka, kojeg će viteza kraljica posjesti sebi slijeva?

Svaki je dječak malo nagnuo glavu naprijed kao da želi na sebe svrnuti pozornost

njezinog mladog veličanstva. Ipak mala je kraljica vrlo nepristrana. Ili je

možda lukava pa se neće zamjeriti ni jednome od onih koji je toliko maze i

obožavaju? Velike crne oči male kraljice ne gledaju nikoga od mlađahnih

obožavatelja što tu stoje, nego izreče vrlo dostojanstveno, kako to zapovijeda

prava kraljica s prijestolja :

- S lijeve strane i dalje od Damira neka sjedaju vitezovi po godinama - prvi

najstariji, a onda sve redom . . .

Jasenka pogleda muža i njegova oca Antolkovića i šapne im:

- Gle ti male lukavice, kako se tome dosjetila!

- Rano je počela baratati sa srcima - šapne Vojko i smiješi se Jasenki.

Najstariji je knežević iz Orave pocrvenio. Njemu je šesnaest godina. On je

najstariji. Tamo na Brezovici uvijek su Kremen, Ivan i Damir zapremili prva

mjesta oko Hrvojke. a on bi je gledao samo preko stola. Sad će sjediti prvi put

pokraj nje. Oni mlađi se pokoravaju teška srca. Ostale lijepe dodole redaju se

oko stola.

- A sad se vladajte lijepo i slušajte svoju kraljicu. Ne bude li vaše malo

veličanstvo imalo mira među vašim vitezovima, obratite se na me, ja ću se odmah

pobrinuti da bude red i mir!

Smješkaju se i Vojko i Antolković i promatraju svoju Jasenku kako je

zagospodarila djecom. Svi slušaju i pokoravaju se.

- No, vas dvojica, stoje? Valjda ćete malo pomoći? - dovikne im Jasenka. -

Nizašto niste u kući! - primijeti mužu i njegovu ocu s nekom dražesnom

strogošću. Ne bi bili sretni kad ne bi dnevno slušali taj njezin zapovijedajući

glas. Odmah prionuŠe da pomognu dvoriti glavne slavitelje Jurjevske svečanosti.

U županovu dvorcu prima goste Vilena, smješta ih oko stola i brine se oko njih,

a sluge nose jelo, vino. Svi se vesele i jedva čekaju večernju slavu kresova,

kad će kraljica dodola sa svojim vitezovima i dvorankama izaći pred najveći

kriješ.

318

Mir i pustoš okružuju grad Lukavac. Nitko u Turopolju ne sluti da se tamo

zavukao Draženić. zloglasni crveni oklopnik od prije šest godina. Nitko ne sluti

da se tek jučer kroz kneževske šume ušuljao u grad zajedno s Lučićem i Damjanom,

uhodom kraljevskog vijeća.

Već od rane zore spremaju se na strahovitu osvetu Gordani i njezinoj Hrvojki,

kraljici dodola. Sve je već odlučeno, sve potanko dogovoreno. Spremni su i sve

ih čeka u najboljem redu. Darnjan je đavolskom dosjetljivošću odlučio se da se

dočepa djevojčice na Jurjevoj slavi, a njemu nije nikada ništa pošlo po zlu.

Svoju zasjedu izgradio na svečanosti Jurjeva. Sad mu najlakše stati zdesna

kraljici dodola i učiniti sve što ona hoće. I ushićeno pripovijeda Draženiću:

- U vrijeme slave, svi oni dobrano zavire u vrčeve, narod i plemstvo - i

seljačko i gospodsko. I kad padne noć, svi će biti razigrani, a oko krijesa se

izvodi čitav obred. Dragi gospodine Draženiću, meni ne treba topova kad znam da

je najljepša djevojčica kraja Hrvojka, a najljepša je uvijek kraljica dodola.

Vidjet ćete Sto može Damjan!

- Misliš, nitko neće ništa posumnjali?

- Velim vam, najvještiji mladić mora ponijeti na svojim leđima kraljicu dodola i

preskočiti s njome oganj. Svi onda kliču. Najvještiji skakanju sam ja. I lako ću

je prenijeti preko krijesa. pohititi u slavlju, noseći je u županov dvor, a onda

nestati u tamu , . .

I u Lukavcu s nestrpljenjem čekaju večernju slavu kresova.

HRABRE ŽENE HRVATSKE

Na putnoj postaji zaustavili se Hrvati s banom Berislavićem na čelu. Odlučili su

se odmoriti, okrijepiti, a sutra nastaviti put. Čim su stigli na postaju, javi

im krčmar da je na postaju stigao neki glasnik iz Hrvatske, koji putuje u Budim

k banu. Odmah ga ban dade dozvati. Mladi čovjek u plemićkoj odori javlja:

- Glasnik sam iz Bosne i putujem za svijetlim banom u Budim. Odveli su ga u sobu

gdje je sjedio Berislavić sa svojima.

- Otkud dolazite - pita Damir plemića.

- Iz Bosne, ravno iz tvrđave Jajce.

- Zar je tvrđava paia?

- Svjetli bane. nije. Ali ja sam se išuljao iz opsjednute tvrđave i nosim vijest

svijetlom banu. U Zagrebu mi rekoše da moram u Budim i, evo, krenuh.

Oko glasnika padaju pitanja:

- Kako je u tvrđavi? Glad će je prisiliti da se preda?

- Izgledalo je tako, svijetli bane. Bio je to veliki jad kakvog nikad nismo

vidjeli, ni ja, ni drugi. Jeli smo kuhanu travu i korijenje - a onda, eto, što

nas je spasilo . . .

319

Gotovo se ne Čuje dah. Banovi pratioci teško čekaju glasnikovu vijest.

- Što je bilo? Što je spasilo tvrđavu?

- Spasile su je hrvatske žene.

- Žene? - upadne ban živo, a svi pogledaše Damira kao da bi htjeli reći: zar je

i u onoj tvrđavi bio duh tvoje Gordane?

- Jest - potvrdi glasnik. - Jedna se žena dosjetila varci i odmah pristale druge

i dogovorile se s kapetanom. Bilo je ovako: svake sedmice vozili su Turci kolima

živež oko tvrđave svojim četama koje nas opsjedaju. Dnevno smo to mi morali

gledati, izmučeni od gladi. Već je trave pomanjkalo. I okupilo se dvadeset

djevojaka i mladih ženu. najljepših što je bilo u tvrđavi. Odjenule se svečano.

Bio je dan kad su Turci vozili živež svojim četama. Unutar gradskih vrata

poredali se naši muževi, a djevojke lijepo udešene, narumenjene, otvorile

gradska vrata, izašle pred tvrđavu i stale plesati i pjevati kao da ih nije

nizašto brige!

- Plesale su i pjevale? - pitaju gospoda, zureći u glasnika.

- Da, pjevale i plesale. I, eto. voze Turci ispod tvrđave svoj teret pun živeža.

Djevojke još bučnije /aplešu. zapjevaju i smiju se” neprijatelju. Kad Turci

bliže, zapanjeni gledaju ljepotice Što ih mame plesom i pogledima. Činile se kao

da im je dodijalo gladovati u tvrđavi i svojim ih glasom i pljevom pozivlju neka

ih vode k sebi na radost i veselje i na dobru hranu. Ništa ne sluteći, turski

momci poskakali sa sedla, potrčali prema ljepoticama. One ciknule u smijehu i

povukle se do zatvorenih vrata tvrđave, i ispadoše naši naoružani vitezovi i

poput groma padoše na neprijateljske momke koji su sišli s konja da grle

djevojke. Začas su Turci bili svladani, a tada smo se svi, i djevojke i žene,

bacili na turski tovar, nosili u tvrđavu živež što su ga oni vozili svojim

četama. Pokupili smo oružje i konje, zatvorili gradska vrata i tako sad imamo u

tvrđavi hrane, sigurno za tri mjeseca, toliko da nitko neće biti gladan. A ja se

probih kroz opsadu da vam to javim, svijetli bane. Neka ne biste mislili -

predat ćemo se. Sad čeka tvrđava vašu vojsku da razbijete opsadu.

- Slava i čast hrvatskim ženama! - klikne han Berislavić u zanosu. - Eto. i na

bojnom polju Bosne, svuda i svagdje gdje živi naš narod, svuda ima Gordana koje

stoje hrabro uz naše junake! Tvrđava Jajce će se održati. Papa nam šalje pomoć.

Karlo Peti poslat će vojnika i novaca. Dakle, ako kraljevsko vijeće i ne ispuni

obećanje, mi ćemo se osloniti na pomoć koja dolazi od pape i Karla.

- I potražiti drugog kralja! - vikne Davor Antolković. Svi digoše ruke i mačeve

uvis, burno kličući.

SLAVA KRESOVA

Pala je večer. Turopolje svetkuje. U crnoj noći žare se kresovi.

Oko ognja vrze se svjetina. I muško i žensko i djeca. Dodole pjevaju, mladići se

natječu tko će preskočiti oganj. Tko se prevari, izguraju ga. Tko preskoči

visoko, kliču mu i slave ga. Smijeh, buka, pjevanje stapa se u veselu kriku što

je proljetni povjetarac prenosi od jednog kraja Turopolja do drugog.

U mraku noći. gdje nema kresova. uz grmlje, šuljaju se zlodusi iz Lukavca. Lučić

i Draženić povezali su oko svojih obraza brade i pokrili se širokim klobucima. S

njima ide Damjan u seljačkom odijelu. Pojavit će se među momcima koji skaču

preko vatre, tamo gdje će biti Hrvojka. Ali gdje je?

Uz koji kriješ? Šuljaju se noću sva trojica. Damjan ide naprijed, bliže

kresovima i traži gdje su dodole. Najposlije se dosjeti. Bit će dodole tamo pred

crkvom. Tamo je glavna svečanost.

Već su se sva trojica našla u Kurilovcu, u blizini Jelenka Ku-ševića. Draženić

stane, nešto mu ne da naprijed. Stara mržnja raste u njegovoj duši. Pred njime

stotinu kresova. Kad bi se mogao domoći jednog od njih i /apaliti Kuševićev

dvorac?

- Da mogu potpaliti taj prokleti dvorac! Sto veliš, Lučiću?

- Gospodaru, ako se ne budete jednom opametili-, uvijek će vam ispred nosa umaći

osveta. Vidite, kako je Damjan miran, u njega se pouzdajte, on će sve izvršiti,

svi ostanite u pozadini. Zapalite li dvorac, odali ste Damjana i pokvarili mu

sve.

Damjan se vrati k njima.

- Eno, tamo vidim dodole, tamo je Hrvojka. A vi ostanite tu u tami da vas ne

opaze. Sve je moja briga!

Ostali su pod grmljem sjeli na zemlju i kroz gusto granje promatraju kako se

visoko gore diže kriješ otkud dolazi krika, vika muška i ženska i veseli

djevojački glasovi.

Damjan ulazi medu svjetinu što izjedljivo promatra mladež kako skače preko

kresova. Mladi plemići na konjima čekaju dok kriješ nagori visoko, onda će oni

pokazati što umiju.

Damjan traži samo dodole. Već razabire njihove glave, ovjenčane vijencima.

Polagano se gura među ljude. Sve bliže i bliže ide krijesu. Nitko mu u tolikoj

gužvi ne može obraćati pažnje, sve je zabavljeno peskakanjem preko ognja. Kad bi

koji mladić dobro preskočio, trgli bi se svi, zaljuljali i opet bi nastala krika

i vika i odobravanje, smijeh i ruganje onima koji nisu uspjeli.

Već se Damjan nalazi ispred krijesa.

- Sad ću ja pokušati - veli on nekim mladićima što stoje kraj njega. Gledaju ga,

ne vele ništa. Hoće li taj snažni visoki mladić zagaziti svojim čizmama u oganj

ili će preskočiti? To ih zanima.

U času se zaleti Damjan i visoko prebaci preko plamena. Glasovi udivljenja i

klicanja.

- Gle, kako je taj vješt? Hej. momče, skoči još jednom da

21

321

JORDANA XII

320

21

vidimo nije li te vještica prenijela preko ognja?

Ne čeka on ni časa, već opet promatra kriješ, udalji se, pa opet zaleti i otisne

uvis i ponovo preskoči plamteći oganj, još više nego

PriJe- . ,

Burno kliču ljudi. Već se natiskuju oko njega.

- Iz kojeg si mjesta? Kaži ti, vještače?

- Tamo sam iz blizine Brezovice.

- Hajde još jednom!

Po treći put skoči i odskoči još više nego prva dva puta.

Vika, krika, veselje.

- Meni pripada da ja nosim na ramenima kraljicu dodola! - veli on. - Ja sam

najviše preskočio! - Svi mu povlađuju.

- On je pobijedio sve! On!

- Gdje je kraljica da je ponesem.

- Baš ti je u Brezovici kraljica, još od poslije podne. Svi su otišli! . . .

- Svi su otišli? A kraljica nije na slavi? Kako se to najednom izrodio u

Turopolju stari običaj?

- E, stari je običaj, ali ima važnih poslova, dragi moj mladiću, radi kojih su

morali svi otići. Najednom se vratio ban sa svom gospodom, a nisu htjeli

ostaviti svoju jedinicu kćer ovdje i morala je kući.

- Kako, zar nisu oni u Budimu? - čudi se on, a ljudi se smiju, dok ga drugi opet

gledaju nešto iznenađeno.

- A kako si ti iz Brezovice kad ne /naš da su svi stigli danas popodne iz

Budima?

- Oh, ljudi, pa sad sam stigao. Bio sam u Zagrebu i eto me tek pod noć. Nisam

čuo da su se vratili.

- A mi smo ih vidjeli svojim očima. Gospodar Brezovice došao je poslijepodne i

poveo kući gospodaricu. Morala je ići jer se u Brezovici nalaze svi ostali - a

nije htjela ostaviti Hrvojku i dječake. Sad ćeš nositi u županov dvorac onu

lijepu djevojku koja je umjesto Hrvojke.

Svi se nasmijaše jer je zamjenica male kraljice velika i odrasla djevojka. U

gužvi se Damjan povuče izvan dohvata svjetla što ga širi kriješ i nestane u

tami.

Pohitio je tamo gdje su sklonjeni Draženić i Lučić. Bez daha priđe k njima:

- Brzo u Lukavac! Što brže!

- Što? Kako? - Draženić ga uhvati čvrsto za ruku. - Zar si poludio?

- Ja ne. nego vi koji me držite, Iz Budima su se vratiH s banom već danas

popodne i otišli u Brezovicu.

- Što to znači? - šapne Draženić. - Zar su smjesta iza nas krenuli iz Budima?

Nisu ostali ni do svršetka sabora?

- To znači da su se posvadili s kraljevskim vijećem i sa svima u saboru -

primjećuje Lučić. Damjan ih opominje:

322

- Idemo odavle smjesta. Oni će vijećati u Brezovici, a zatim otići i opet će

biti naši putovi otvoreni. Nikad vam nije ništa uspjelo jer ste bili

nestrpljivi, niste znali sačuvati oprez. Hajdemo!

Pohitili su stranputicom u mračnoj noći. ispod drveća za koje su svezali konje.

Sva trojica se bace na sedla i krenuše u Lukavac.

Draženić je razjaren, sve u njemu kipi. Damjan je miran i hladan.

Kad_ su stigli u dvorac, Damjan nastoji umiriti Draženića:

- Čekajte mirno dok se ne pruži nova prilika. Ponajprije valja sutra poslati

mojeg čovjeka neka prosjaci Turopoljem, saznat će sve što nam je potrebno.

Damjan se popeo na izvidnički toranj. S njime i Draženić. Ne može se smiriti dok

kraj njega stoji hladan i miran uhoda kraljevskog vijeća i gleda na Turopolje

posuto žarkim plamenovima.

VELIKA ODLUKA

Kroz sumrak žarili se kresovi Turopolja, kad su Damir i Gordana s banovim

glasnicima stigli u Brezovicu, vodeći sa sobom Hrvojku, njezina brata Damira.

kraljevića Ivana, Kremena i oba slovačka kneževića. S trijema pogledala je

Gordana u daljinu i primijetila mužu:

- Znam, svima će bili žao šio smo sobom poveli Hrvojku, "Kraljica dodola" mora

vršiti svoju kraljevsku čast, ali je ipak bolje što smo djecu poveli sobom.

- Slutnje nisu muški osjećaj - veli muž. - Ipak, kad su svi molili da bi Hrvojka

otala [amo, obuzeo me nemir. Nizašto ne bih bio dopustio da ostane, unatoč tome

što su tamo bili Vojko i njegovi drugovi iz turopoljskog banderija.

Iza njih se uspinje stubama Davor Antolković, Čuo je njegove riječi i pristupa

bračnom paru.

- Damirov strah dolazi od prevelike ljubavi prema Hrvojki. Sve je mirno u

Turopolju otkako nema u Lukavcu Brandenburga i njegovih razbojnika. Nemate se

koga bojati.

- Znam, sve to znam, a ipak ne bih mogao Hrvojku ostaviti negdje izvan Brezovice

bez Gordane i!i bez mene. No. idemo, naši nas gosti već sigurno nestrpljivo

čekaju.

Dok su služavke djecu otpremile u njihove sobe. Gordana. Damir i Antolković

ulaze u veliku blagovaonicu. Oko bana Berislavića okupili se vojvoda Iločki,

knez Krsto Frankopan. svi knezovi i plemići koji su bana pratili u Budim, a na

povratku skrenuli u Brezovicu. Samo je Damir pohitio u Turopolje da obavijesti

Antolkovića i svoju ženu o nenadanom povratku iz Budima.

Sva se gospoda okrenula k vratima, svi se pogledi usredotočili u Gordanu.

Zablještila ih je cvatuća ljepota, produhovljena snagom uma i hrabrosti. Pošla

je ravno u susret biskupu - banu i nagnula

323

svoju lijepu glavu nad njegovu ruku:

- Ni u snu se nisam nadala, svijetli bane, tako brzom povratku, i baš zato

slutim: nešto se važno dogodilo:

- Dobro sic slutili - odgovori on sa smiješkom. - I sve ćete sada doznati.

Tada je pošao prema Antolkoviću i pozdravlja ga svojim mirnim izražajem lica i

pogledom:

- Hvala vam, gospodine Antolkoviću, što ste se potrudili u Brezovicu, želim vas

obavijestiti što je sve bilo u Budimu.

I sjedoše svi oko stola, ispod velike bakrene svjetiljke, što je sa stropa

znatiželjno promatrala lica hrvatskih boraca.

Berislavić im je saopćio redom što se događalo u Budimu. počevši od saborskog

vijećanja, pa sve do uzbudljivog prizora kad je Krsto Frankopan udario u obraz

predstavnika kraljevskog vijeća Sar-kanjija, zatim kneževo utamničenje i lažna

obećanja što ih je kralj Ljudevit dao hrvatskim izaslanicima za obranu od

neprijatelja.

Pozorno slušaju Gordana i Antolković kako su naposljetku ban i njegovi Hrvati

ostavili prijestolnicu u znak prosvjeda protiv kraljevskog vijeća i samog

kralja, pa se vratili u Hrvatsku da dalje brane svoju grudu.

- Nemoguće je dalje podnositi ove muke - odlučno će Antolković. - Hrvatska je

osiromašena od pljačkanja kraljevskih državnika, od neprestane borbe s

neprijateljem, od podavanja ratnih daća, od pohlepe gramzljivaca. Ne da se više

disati. Valja učiniti svemu tome kraj! Vi znate što time mislim. Dječak, kralj

Ljudevit i njegovo vijeće nikad neće poslati banu ni jednog vojnika ni jedne

forinte. Uvjeren sam: kad su obećavali, i kralj i njegovi savjetnici da će

udovoljiti svojoj dužnosti, smijali su se u duši, a možda su se nasmijali i

grohotom kad su naši ostavili kraljevsku odaju. Poznam dobro razvratnu gospodu

oko prijestolja, poznam i ono čeljade što su posjeli na prijestolje. Nikad nam

neće dati što su dužni, ali sve će nam oteti, orobiti nas do gola i dopustili da

pogine i posljednji Hrvat na bojnom polju. Čemu još i dalje šutjeti? Evo, ja

predlažem ono što svakog dana govorim i svakog dana želim i savjetujem: raski-

nimo već jednom spone kojima smo se vezali s nevjernicima! Otci-jepimo se!

Oslobodimo se, sazovimo sabor u Križevcima da smjesla svrgne kralja Ljudevita II

i njegovo vijeće s vlasti za našu zemlju Hrvatsku, a ja putujem odmah u Njemačku

s pratnjom koju će sabor odrediti da zapitamo unuka njemačkog cara Ferdinanda

hoće li prihvatiti krunu koju mu nudimo uz uvjet - da svečano prisegne na sve

naše pravice i sloboštine i da nam zajedno sa svojim bratom Karlom V pomogne

vojskom i novcem osloboditi se neprijatelja. Eto. ovo predlažem i vama. svijetli

bane, i vašim i svojim prijateljima.

Lica su im odlučna, oči plamte. Dugo susprezana mržnja prema kraljevskom vijeću

i kralju razbudila, je njihove duše. Svatko se diže, svalko govori, svalko

prihvaća i poziva Berislavića da ne oteže već sazove Hrvatski sabor.

Zažarenih očiju gleda Gordana oko sebe muževe kojima je bila

324

sestra u idealima, drug u borbi protiv neprijatelja Hrvata što su se

pojavljivali sa svih strana, uvijek novi i jači. Kliče joj duša dok sluša

Antolkovićev prijedlog koji sadržava misao što je živjela i bujala u njezinoj

duši još u mlađahnoj dobi.

Slušajući jasnu i glasnu Antolkovicevu riječ, upravljenu banu i borcima, krv joj

udari u lice, srce zakuca burno, a oči usplamte velebnim ognjem što ga mogu

upaliti samo plemeniti ideali, dižući čovjeka u daleke visine. Plamti Gordanino

duhovno biće kao proljetni kriješ, glasnik buđenja novog života, noseći u krilu

svojem zametak slobode.

Rasplamćena divnim slutnjama podaje se zanosu i glasno odjekne njezina riječ:

- Čas je tu! Vidim ga, osjećam, nosim u sebi. Danas to osjećam više nego ikada.

Danas, kad sam žena i majka, jer sam u životu iskusila da nema sreće ni u

ljubavi, ni u obitelji, u domovini koja nije slobodna. Sreća je biljka što umire

u mraku zarobljene domovine, a klije na slobodi sunca. Mrak nas je pokrio, mrak

s prijestolja i njegovih državnika. Donesite nam, muževi, svjetlosti, da ne

uginemo u ovoj crnoj noći. Neka bude dana, sunca! Naši su očevi ušli pod okrilje

ovog prijestolja s vjerom u duši da će tu naše slobode pro-cvasti novim životom.

Bas s ovog su prijestolja razbili naše nade buzdovanom, oblatili odanost

poštenju prevarom, poružili vjernost podlom izdajom. Ustanimo! Ne na urotu, već

na obranu. Čas je tu! Osjećam ga u plavom nebu, u žarkom suncu, u proljetnom

kriku naše zemlje koja viče:

"Za tebe domovino Hrvatska, hoću da klije sjeme u mojemu krilu! Za tebe želim

razbujati tvoje oranice. Za tebe rađati svoje plodove! Tko smije to ne htjeti, a

da ga ne ožigošem sramotnim žigom klete izdajice?! . . . Čujem zemlju gdje diše

dahom vječne ljubavi i zove svoje sinove i kliče im:

"Tko od vas neće oslobođenu domovinu - neka bude proklet! . . ."

Provalio je plamen Gordanine duše i uzdiže se do neba visoko.

Dršće odjek njezina glasa zidinama poluosvijetljene sobe i zaustavlja dah u

grudima muževa. Njezin buktcći oganj, uzvišeni zanos, zapali muške grudi,

njihove davne želje i pokreće njihove ideale. S vrelih usana pada žarki odziv:

- Osloboditi se želimo!

- Evo nas, tu smo i dajemo sve!

- I svoj život! - vikne vojvoda Iločki.

- I svoju ljubav! - klikne Jelenko Kušević.

- I svoju sreću! - veli Damir!

Pokliei padoše kao svete prisege. Od te svetosti ušutjeli su. Gledaju bana

Berislavića.

Njegove su mirne oči upravljene u Gordanu. Blijedo mu ispaćeno lice sjaji

duhovnim svjetlom. Još čeka čas, a onda prozbori polagano, snažno:

- Gordana je glas hrvatske duše. U njoj su sabrane kreposti

325

Hrvata! Njezina riječ - riječ je domovine koju nosimo u svakoj kapi svoje krvi.

I vi, i ja. svi jednako. Jest, svi znamo što će doći i što mora doći. Svi hoćemo

i želimo da dođe dan sunčane slobode koja nosi sreću našim domovima i

obiteljima. U vama gori požar, u meni klije žeravica i opominje: još ima jedno

veliko djelo koje se mora izvršili prije svega - da nam iznenada ne upadne u dom

turska vojska koja bi mogla iskoristiti i naše veliko djelo. Zato čujte svi, i

vi, Gordana, a najviše vi, Antolkoviću! U saboru moramo biti svi na okupu kad se

stvara velika odluka. Vi znate, putem iz Budima došao nam je u susret glasnik i

donio vijest da su tvrđavu Jajce od predaje neprijatelju spasile samo

dosjetljive i hrabre hrvatske žene, ali sad čeka sav narod u Bosni, od jutra do

mraka, da što prije Jajcu pošaljemo hrane i vojske koja će tvrđavu osloboditi

opsade. Tu je zadaću preuzeo Kršto Frankopan s velikim brojem plemića. Meni,

vojskovođi, dužnost nalaže da smjesta odem u Dalmaciju i tamo pogledam što sve

trebaju naše utvrde. Zatim moram u Primorje pregledati koliko treba utvrđivati

pojedine gradove. Moram Bernardinu Frankopanu u Senj gdje ću sazvati sve

primorske knezove i plemiće i s njima se sporazumjeti o budućoj vojni na

neprijatelja, i o prijedlogu Antolkovića. Moram vidjeti što neprijatelj radi,

snuje li novu provalu. Vojskovođi Hrvata prva je dužnost zapriječiti iznenadnu

navalu neprijatelja izvana. Kad se uvjerim da neprijatelj ovog ljeta ne snuje

nikakav novi napadaj i da vojskovođi tamo nema dužnosti, evo me da vršim dužnost

bana. Vratit ću se. sazvati Hrvatski sabor i tada neka kaže sabor Što svi hoćemo

i što svi želimo. Moj će put trajati po svoj prilici, samo dva-tri mjeseca, a

možda i manje. Dakle, vaša osnova, Antolkoviću, bit će dobro pripravljena,

osigurana, a Gordana će svojim zanosom i umoin pridobiti za nju sve koji bi još

mogli oklijevati.

- Prihvaćamo banovu mudru odluku - veli Antolković prvi. Svi pristaju uz glasno

odobravanje. To ponuka Berislavića da nastavi:

- Vidim, prosuđujete mirno i hiadno, stoga molim sve, osobito vojvodu Iločkoga.

Damira Brezovičkog i Jelenka Kuševića, neka svaki od vas oprema što više mladih

plemića za borbu. Učite ih bojnoj znanosti kojoj ste baš vi toliko vješti. Kad

jednom dođu čete njemačkog cara Karla V, kao i one što nam ih kani poslati

nadvojvoda Ferdinand austrijski, treba da smo, ne samo dovoljno jaki, već i

vješti boju, jer želim na dušmana navaliti najžešće i odlučno ga istjerati iz

naše zemlje zauvijek.

- Ne biste li, svijetli bane. dopustili da ja i Kušević krenemo s vama na vaš

put? - pita Damir.

- Ne. Nikako. Na put svoj uzimam četu od stotinu ljudi, u Primorju me čeka dvije

stotine mladih plemića, a to je dosta za stražu u miru. No, opazim li da se

dušmanin negdje pojavljuje u većem broju, smjesta ću vam poslati glasnika da

dođete u pomoć. Sada je proljetno doba, valja obrađivati zemlju. Kad nije

potrebno

326

držati više vojske, neka ljudi ostanu kod kuće gdje mogu raditi i učiti se

oružju.

- Svi primamo mudre savjete našeg vojskovođe, bana i potkralja - dovrši

Antolković.

Još potkraj vijećanja opazila je Gordana kako su se dva-tri puta odškrinula

vrata na koja je zavirivao kaštelan dvora. Sad ustane da vidi što se vani

događa.

Na trijemu nađe nekog stranca u razgovoru s kaštelanom. On obavijesti

gospodaricu:

- Prije dva sata stigao je ovaj glasnik iz Budima. Nosi pismo

svijetlom banu.

Odredila je kaštelanu neka glasnika odmah najavi, a sama pođe

za njirna u dvoranu.

Poklonivši se banu,, budimski glasnik preda pismo bez ikakve

druge poruke.

Skinuvši pečat, ban pročita, položi pergamenu preda se i reče

glasniku hladno:

- Napustite dvoranu!

Stranac iziđe. Svi ostali znatiželjno gledaju bana. Dugo šuti, očito mjereći

korake budimskog glasnika što su odjekivali hodnikom. Zatim iznenadi gospodu

gnjevnim riječima:

- Gospoda od kraljevskog vijeća ne poznaju mjere u svojoj

drskosti!

- Šalju vam pismo? - pita Gordana.

- Jest, oni! - odgovori Berislavić. - A ono što traže - vrhunac je drskosti.

Primakli se k njemu da bolje čuju, jer govori poluglasno:

- Gospoda od kraljevskog vijeća nalažu mi - razumijete li to: nalažu - jer traže

- a ne mole. . .

- Sto traže? - pitaju u jednom dahu.

- Traže glavu gospodina Antolkovića. Kratka šutnja, onda povici gnjeva i

prezira:

- - Zar su poludjeli? Njegovu glavu traže od nas?

- Besramnici se nadaju da bismo ga mogli predati?

- Mišljah, već su davno zaboravili na gospodina Antolkovića - primijeti Gordana.

- Nije bilo u Lukavcu Draženića ni kneza Brandenburga koji bi me gonili i

uhodili, ali. eto. sjetili se mene, po svoj prilici zato što ste tako naglo

ostavili Budim.

Berislavić se smješka:

- Zacijelo su smatrali: to je u duhu i po upiti vašoj Antolkoviću. Sjetili su se

onoga kad ste predlagali, radi nepravda, ogorčenim Hrvatima u Budimu neka ostave

i prijestolje i njihove savjetnike i državnike i neka se odcijepe od Ugarske.

Očito im je nas odlazak iz Budima mirisao po vašem tadašnjem prijedlogu. Nisu se

sasvim prevarili, . .

- Kako glasi pismo? - pita vojvoda Iločki. - Da čujemo Što traže?

327

- Traže od mene: "Na vašu bansku čast i vjernost kralju, javite smjesta gdje se

nalazi Davor Antolković, poznat sa svojeg veleizdajstva, i da učinite po

dužnosti sve kako bi se taj izdajnik izručio kraljevskom vijeću da mu odmjeri

zasluženu kaznu . . ."

Plane prosvjed. Berislavić ih pozove na šutnju i objavi svoju odluku:

- Čuli ste gdje se pozivaju na moju čast i vjernost prijestolju. Dakle, vama je,

Antolkoviću, smjesta sutra otputovati u inozemstvo. Želim javiti kraljevskom

vijeću da se nalazite izvan granica domovine. Putujte u Njemačku i ostanite dok

vas ne zovnem. Tamo pokušajte skloniti Karla V i nadvojvodu austrijskog

Ferdinanda neka bi kraljevića Ivana vjenčali s kojom svojom njemačkom princezom.

Nastojte prikazati i nadvojvodi Ferdinandu i Karlu V naše potrebe i naše

savezničke ponude. Sad mogu izreći odlučnu riječ: kralj i njegovo vijeće su

otklonili svoju dužnost, pogazili zakletvu slobodama domovine, dakle - raskinuli

sami naše veze . . . već sutra putujte.

- Svi žalimo što se moramo ponovo dijeliti s tako mudrim savjetnikom kao što je

Antolković, ali više ne smije ostati ovdje - nadoveže Damir.

Odlučeno je da se Antolković ima sutra vratiti u Turopolje i odanle otputovati u

Njemačku.

Nakon svršenog vijećanja pozove Gordana gospodu k večeri. I krenuše svi vedri,

puni vjere i nade u budućnost.

Za vrijeme večere govorilo se samo o budućem radu, o borbama i nadama u pobjedu.

Raspravljali su dugo u noć.

Kad su svi krenuli na počinak, Damir i Gordana izišli su na trijem prvoga kata,

pa s visine promatraju pred sobom dolinu po kojoj dogorijevaju proljetni

kresovi. On joj ovije desnicu oko struka i reče tiho:

- Dva krijesa plamte u mojoj duši: jedan gori u slavu tvoju, Gordana, a drugi u

obranu naše domovine! Utrnut će tek kad utrne i moj život.

Sutra u ranu zoru izašla je iz dvorca Brezovice velika povorka. Ponajprije se

Antolković oprostio da ide k svojem sinu i k Jasenki, a odanle se spremi na put.

Zatim su ostala gospoda zahvalila Damini za gostoprimstvo. Ban Petar Berislavić,

vedar i zadovoljan, okrene se Gordani i djeci, pomiluje malu Hrvojku, njezina

brata Damira, Ivana i Kremena, a ne zaboravi ni dva slovačka kneževića.

Dječaci, puni zanosa, promatraju Petra Berislavića kad se uspinjao na sedlo.

Slava kojom je obavijena pojava junaka, ushićuje djetinje duše, presretne što ga

mogu gledati okom u oko.

Petar Berislavić s pratnjom krene prema Savi. Vrata se Brezovice zatvorila.

328

DRAŽENIĆEVA UROTA

Tog je dana Draženić vrlo dugo ležao u postelji. Pred očima mu lebdi sva

prošlost. Svaki čin, svaki pothvat u stjecanju časti za kojima je hlepio od časa

kad je bio svjestan da mu je ujak moćna osoba na vlasti. Bogatstva ima dovoljno.

I časti je zadobio. Peharnik je mladoga kralja. No, to ga ne zadovoljava. Želi

biti ban u Hrvatskoj. Tu mu je želju utuvio u glavu Verbeci, u tome ga je

odgajao, slao u Hrvatsku da lijepim licem i, tobože, poštenim toplim pogledom

osvoji povjerenje Hrvata.

"Sve bi mi to bilo uspjelo da me nije zahvatila strast prema Vileni

Berislavićevoj koju je ljubio Jelenko Kušević".

"Da nije bilo Vilene, ne bi me Kušević nikad raskrinkao. Usred ledine, pred

čitavim narodom, otkrio je mene, crvenog oklopnika, i sav hrvatski svijet,

osjećajući se po meni sramotno prevaren, odvratio od nekoć slavljenog

poštenjaka. Prokleo me. Pod tim se kletvama srušile moje nade da ću na bansku

vlast u Hrvatskoj. Te su mi kletve oduzele i Vilenu. Zamrzila me kao neku neman.

I nju mi je oteo Kušević. Da, da - ali, kad bih zadobio bansku čast, mogao bih

Kuševiću oteti i zakonitu ženu. Makar samo iz osvete. A kako zadobiti bansku

vlast? Može li se danas, nakon šest godina, natrag osvojiti povjerenje Hrvata?

Oni su već često zaboravili i oprostili počinjeno zlo. Možda već zaboravljaju i

moje? U Budimu mi nije nitko od Hrvata poklanjao pažnju. Samo me je Jelenko

Kušević ošinuo pogledom i ništa više. Svi su se ponijeli kao da me i ne vide kad

sam ono bio na saboru. A ipak su me svi vidjeli. Je li to prezir ili zaborav?"

Ne nalazi na to odgovora i zato smatra: bit će bolje ako napusti svaku misao da

ponovo osvoji povjerenje Hrvata što ga je uništio Jelenko Kušević.

Crveni je oklopnik raskrinkan jednom zauvijek. Nikad se više Slavimir Draženić

neće moći pojaviti u svoj slavi kao onda dok je mogao zavaravati Hrvatsku svojim

blagim izražajem lica, poštenim pogledom i lažnom obranom puka od Lukavčana i

budimske vlasti.

"Napokon je glupo trošiti vrijeme da osvojim povjerenje Hrvata. Što će mi sad to

povjerenje kad imam silu? Uzet ću tu besramnu milosnicu budimske gospode i po

njoj steći vlast i čast. Kad kralju Ljudevitu dovedem Hrvojku i kraljevića, a

kraljevskom vijeću pomognem da se oslobode Petra Berislavića, uspeo sam se na

najvišu stepenicu zasluga u ovom pokvarenom kraljevstvu. Eh, ne grdi ih,

mladiću! Da nisu pokvareni, ne bi bilo ni mene. Samo zloća može se koristiti

mojim zloćama. Plaća za tako velike zasluge može biti samo banska vlast u

Hrvatskoj. Samo ta će vlast dati zadovoljenje mojoj mržnji vječito žednoj, nikad

zadovoljenoj. Ha-ha-ha, Jelenko Kuševiću! Bit ću ban, a ti si samo plemić.

Hrvatski sabor podijelio ti je barunstvo. No, što možeš kad te ja uhvatim svojom

vlašću za šiju, a tvoju ženu oko struka? Hej, pobrinut ću- se da to bude

329

što prije. Cvate Vilena kao ruža - reče Damjan. Čekaj, Kuševiću, uzet ću je, na

to sam se sto puta zakleo. U tome mi može pomoći damo Damjan. Nitko nego taj

podmukli razbojnički Bizantinac što se dovukao u Hrvatsku da živi na račun naše

sile protiv Hrvata. Taj je dorastao mojoj osveti. Samo taj!"

Ležeći u postelji, Draženić se smirio što mu jučer nije uspjelo izvesti plan.

Damjan mu je čitavu večer razlagao da se uspjeh može postići samo onda ako lovac

svoj plijen čeka strpljivo. Stoga je odlučio biti mudar, strpljiv, kakav je bio

dok još nije planuo za Vilenom. Već je davno spoznao: ta ga je strast lišila

velikih uspjeha u njegovim osnovama. Odlučio se sada popraviti i čvrsto se

držati uputa Damjana kojega je njegov ujak postavio svojim uhodom u Hrvatskoj.

Kad se Draženić sporazumio sam sa sobom, ustane i stade se odijevati. Onda

pozove Damjana.

Kad je ulazio, pita ga Draženić znatiželjno:

- Ima li kakvih vijesti iz Turopolja?

- Ima. Moj čovjek, kojega sam poslao da njuši što se događa oko Brezovice, donio

je glas da su ban i ostala gospoda danas otišli. Damir je ostao kod kuće, a ima

jaku četu u svojem dvorcu, osim toga u svojem dvorištu ništa manje nego tri topa

što ih je zarobio od neprijatelja u Bosni. To mi je ispripovjedio moj čovjek

koji zna raspravljati s ljudima i od njih sve doznati. Što velite sad? Tu nema

napadaja na Brezovicu.

Ta vijest teško kosne Draženića. Zamalo bi planuo. Opet nova zapreka.

- Kako? Mi smo goloruku prema Brezovici? Ne možemo se na taj način domoći ni

djevojčice ni kraljevića?

- Ovog časa nikako. Da se nije vratio ban s gospodom, bio bih jučer imao i

Hrvojku i kraljevića. A baš ih je vrag donio!

- Imali su ostati u Budimu barem dva tjedna, a dok bi oni stigli kući ...

- Već bismo mi bili na cilju. Ali sad je suvišno trošiti riječi.

- Ali je potrebno smisliti nešto drugo. Imaš li kakvu novu zamisao?

- Baš stvaram divnu zamku, no tada bismo morali dulje boraviti ovdje da uzmognem

nešto učiniti.

- Šta dulje, to mi je draže. Sreća je moja što sam daleko od zatočeništva svoje

žene i njezina ujaka, a bogme i svojega. Bit ću strpljiv kao što sam ti jučer

rekao. Potpuno se pouzdajem u tebe.

- Što će biti s Petrom Berislavićem? I to ne valja zaboraviti.

- Ban sigurno neće na bojište. Nema nikakva glasa da bi Turci gdje god provalili

ili se spremali na rat, a dotle, dok se to dogodi, mi već imamo u rukama

Gordanine ovčice.

Draženić se sasvim predao Damjanu i svojoj slobodi.

Poslije podne su mu javili da je stigao brzoteča iz Budima.

- Bit će nešto vrlo važno kad mi ujak šalje glasnika tek što sam otišao iz

Budima.

330

Uznemirio se Draženić i dade pozvati glasnika. Brzoteča mu preda pismo

gospodina Verbecija. Mladić čita. Damjan čeka, a onda pita:

- Mogu li saznati što vam ujak javlja? Možda o tome ovise moje osnove?

- Jest, pogađaš. Čuj, dakle, što piše ujak. "Drugi dan pošto smo ostavili Budim,

iznenada su nestali odanle Hrvati s banom. To je kraljevsko vijeće zabrinulo.

Doznali su da je njemački car Karlo Peti poslao banu glasnika. Odmah napustili

su Hrvati Budim. Tu se nešto krije. Kraljevsko vijeće misli da se Petar

Berislavić sprema svima okrenuti leđa i okruniti za hrvatskoga kralja njemačkog

cara. To je vrlo vjerojatno. Prema tome, ujak traži od mene neka budem stalno za

petama Petru Berislaviću, neka ga uhodim, a ti nastoj da ga bilo kako makneš.".

- Evo vidite, sad nema druge, već paziti na Berislavića.

- On je sada na Kaptolu, dakle, lako nam je u Turopolju ukrasti Gordani Hrvojku

i kraljevića. Nitko ne sluti da smo ovdje.

- Imam već zamišljenu varku. Ni svi vragovi ne bi mogli pronaći nešto bolje.

Draženić odmah želi znati što je Damjan smislio, a ovaj se požuri da zodovlji

svojega gospodara.

- Gordanina djeca - veli on - polaze svake sedmice jednom u crkvu.

- S njom i s mužem! - upozori Draženić.

- To ne smeta. Svi su oni svake nedjelje na objedu kod Vilene. Nakon objeda sva

se djeca igraju na čistini pod voćkama, iza Ku-ševićeva dvorca. Naokolo je sve

obraslo grmljem, iza guštare je odmah gusta šuma, tek dva-tri koraka.

- Znam, gdje je to. Neće biti dobro - prigovori Draženić - ako djevojčica stane

vikati, mogu je čuti u dvorcu ili u okolici.

- Čekajte! Ne kanim ukrasti ni djevojčicu, ni kraljevića. Nikako! Umijem

izmišljati zasjede kao nitko na svijetu. Dakle, odmamit ću djecu. Hrvojka

neizmjerno voli životinje. Vaš sluga ima malu pitomu košutu, pustit ću je k

djeci da se igraju s njome. Najednom će vaš sluga zazviždati, kako uvijek doziva

životinjicu, ona će uteći za zovom, a djevojčica, dakako, za njome - sama će

djeca u moju zamčicu . . .

- Odabrat ću tada Hrvojku i kraljevića Ivana - svi će dječaci biti uvjereni da

je to dvoje zalutalo kao što će i oni uzalud tražiti izlaz iz šume . . . Eh, baš

vam neću sve ispripovijedati, želim vas iznenaditi!

- Žuri se izvršiti ovo obećanje.

- Valja čekati prikladan dan, još je hladno, djeca se dolaze igrati kad je sunce

toplo, dakle, imamo vremena. Ne trebamo se žuriti.

Draženića ostavlja strpljenje i navaljuje:

- Moramo se žuriti! Mladi kralj traži od mene još nešto drugo.

- Važnije od Hrvojke?

331

^

- Njemu je sigurno ona najvažnija, no tu su se očito upleli moj ujak i gospoda

od kraljevskog vijeća.

- Čini se, niste mi rekli sve što piše uzvišeni gospodin ujak?

- Rekoh sve što piše on. Ali i kralj sam svojom rukom dodaje nešto zbog čega mi

se jako žuri.

- Čitajte da prosudim koliko treba vremena za sve to. Ponovo Draženić uzme u

ruke pismo i veli:

- Kralj dodaje ujakovu pismu:

"Nalažem ti, Draženiću, najprije se pobrini kako ćeš postati hrvatski ban. To bi

bilo moguće samo onda ako nas možeš osloboditi "potkralja" Berislavića. Kad on

siđe sa svojeg prijestolja, dovedi na veselu zabavu Hrvojku i kraljevića. Ovo

dolazi na drugo mjesto. Upamti, bit ćeš ban!"

Uhoda Damjan sluša. Podmukle crne oči dugo gledaju u Dra-ženića,

Taj mladi muškarac, kojemu sada služi, bit će ban? Kakva radost! Evo rajske

prilike da se on, njegova desna ruka u zloći, domogne čestite naplate. Kraljeva

je. dakle, poruka mnogo važnija od Draženićeve osvete gospodarici Brezovice

Gordani. Neće je on pustiti iz vida, no prije svega ono što je unosnije.

"Hrvojka mi nosi samo kesu dukata, a Berislavić sigurnu službu na banskim

dvorima."

Odmah se stao pogađati s Draženićem da bude na čistu:

- Maknem li Berislavića, hoću li dobiti stalnu službu u novoga bana?

- Ne ćeš li se odmetnuti od mene k Hrvatima?

- Zar ja? Gospodine moj, kad bi to bilo moguće, ne bih se ponudio gospodinu

ujaku u službu protiv njih. Mrzim ih! Ako to ne vidite, onda vam nije poznato

što sam i tko sam. Prije ću skrenuti u pakao nego se prikloniti Hrvatima. Dakle,

ako želite biti ban, evo moje glave! Dajem je u zalog.

- Pazi što si rekao. Još se možeš predomisliti i povući riječ.

- Zar ja? Tako mi očinjeg vida. bit ćete ban!

- E, onda se kunem i ja tebi očinjim vidom: bit ćeš mi ono što hoćeš.

- Uz pojas sakriveni bodež vašoj desnici. Eto, to hoću da budem. I ne ćete moći

bez mene.

- Sklopljen je savez. Ako ga održiš ti, onda ga mogu održati i ja.

- Primam, gospodine svijetli bane Draženiću.

- I zalažeš glavu za to - pitam te ponovo?

- I drugi put je zalažem, a dodajem još sebe čitava. Sasijecite me na komadiće,

sitne kao trava proljetna. Vrijedi ti?

- Vrijedi, sunca ti, čovječe, kako ne bi vrijedilo. Kad ti ne bi ispunio

obećanje, pretvorio bih te u zgaženu mrvicu. Izvedeš li, porast ćeš do mojeg

prvog pouzdanika. No. sad hajde, pogledajmo kako ćemo s Hrvojkom. Do nedjelje

samo su tri dana.

332

- Istina, tri dana. Bojim se, u ovo rano doba proljeća neće izaći na ono polje.

- Vidjet ćemo.

- Sad idemo malo u Turopolje, a zatim opet do Save, na pristaništu se čuje

koješta.

- Što ti pada na um? Želiš otići?

- Nakon tako važne vijesti gospodina ujaka i mladoga kralja moram se ogledati.

Tako su se rastali. Damjan se žurio na uhodarenje, a Dražemu ostao sam do drugog

dana.

"Banov dolazak iz Budima - pomisli Draženić - baš mi je. dar iz pakla. Kako sam,

eto, blizu davnoj želji i banskoj časti i VilenU Kad bi ona slutila? Da je samo

jednom mogu vidjeti! Baš bih pokušao izaći iz dvorca preodjeven. Jest, to ću

učiniti.

Dok se odlučio otići da vidi Vilenu, bane u dvorac Damjan i bez daha mu saopći:

- Doznao sam: ban Berislavić putuje nekud na jug. Odmah sam se prevezao preko

Save da bih mogao doznati kamo ide. Stignem na Kaptol pa čekam kamo će putovati.

Bilo je sakupljeno mnogo svijeta. Umiješao sam se medu ljude. Svi su ga

pozdravljali. Njegova je četa bila naoružana uvrh glave. Otišao je sa stotinu

ljudi, sami zagorski, turopoljski i posavski plemići, tek nekih dvadeset momaka.

Kad sam pitao ljude kamo ide ban, rekoše: "Ide na jug". Više nisam mogao

saznati. Nitko ne zna kamo ga vodi namjera. Doista je krenuo cestom prema

Karlovcu.

- Je li to istina?

- Zar sam lud da lažem?

- Vidim, ne ide ti se po Hrvojku i kraljevića, a to je moja osveta Gordani.

- Dobro, ako vi zapovijedate, ostat ćemo ovdje i čekati dok djeca zajedno iziđu

na igru, no onda vam je Berislavić izgubljen.

- Što da radim? - neodlučno mrmlja Draženić.

- Poslušajte mene, ovdje nemamo ni časa čekati, već se smjesta opremiti pa za

Berislavićem, u dostatnoj udaljenosti. Putovat ćemo kao trgovci. Odabrat ću

ovdje medu starim odijelima sve što treba. Pribavite nam dobrog vodiča.

- Lučić je najbolji vodič. Bio je već dosta na jugu. Ne mogu iskazati koliko

žalim što će Gordana još koji tjedan, a možda i više mjeseci, uživati u blizini

svoje djevojčice. To znači da odgađam osvetu,

- Baš zato što je odgađate, bit će osveta strahovitija. Dok se vratimo, grijat

će vrelo sunce, a djeca će svake nedjelje izlaziti na ledinu. A sad naložite:

neka nam sve spreme za put. Sutra u zoru idemo, i to najboljim konjima da

uzmognemo dostići Berislavića. Kanim stupiti k njemu u službu . . .

- Momče, to je misao pravog živog zloduha. Hajdemo odmah na taj put koji me vodi

na Berislavićevo prijestolje.

333

- Još ćete vi prije držati u naručju Vilenu nego kralj Ljudevit Gordaninu

Hrvojku.

- Svi su te đavoli doveli k meni!

Sutra rano izjahali su iz Lukavca kroz šumu da ostanu nezapaženi. Na okupu su

Draženić, Lučić i Damjan i još jedan njegov drag. Na konje su natovarili razne

pJemićke stare haljine što su ih našli u Lukavcu koje bi, tobože, prodavali. No.

Damjan je to učinio samo naoko. Njegove su namjere da skine trgovačko odijelo i

umjetnu bradu i uvuče se u banovu četu.

DAN PETRA BERISLAVICA

Rano je svibanjsko jutro. Na utvrdama grada Otočca stoji ban. Kapetan grada

pokazuje mu utvrde, zalihe oružja, hrane i ostale potrepštine za obranu. Svega

ima u dobro utvrđenom gradu 73 slučaj neprijateljske opsade.

Vojskovođa želi sve sam vidjeti da uzmogne pripraviti svoju bojnu osnovu za

velike odlučne bitke.

Naposljetku, zadovoljan silazi s utvrda i uputi se u kuću.

Kapetani njegovih četa, Petar Kružić. Ivan Perušić i Draško Primorac, upravo su

ustali i odjenuli se još umorni od jučerašnjeg puta. Ban ih zaustavi na trijemu;

- Vrlo sam zadovoljan. Ne boli me glava za ovaj grad. Dobro je utvrđen. Ovdje su

svi gradovi dobro utvrđeni, naprotiv, Dalmaciji i Bosni treba mnogo pomoći.

- Da, svijetli bane, tamo je potrebno, osobito Kninu i Skradinu.

- I Klisu neće biti naodmet. Tvrda je gradina, a ipak nemaju dosta om/ja i

hrane.

- Jajce ima svega dosta - i obrane i hrane.

- Sad smo tvrđavu dobro opskrbili, a Krsto je neprijatelja potjerao daleko -

veli Berislavić. - - Kad nam dođe pomoć od Njemačke, onda idemo na križarsku

vojnu. No, prije toga čeka nas važna odluka na hrvatskom saboru.

- Hoće li uistinu biti pomoći iz Njemačke, svijetli bane?

- Gubite pouzdanje? Velim vam. pomoć njemačkog vladara dolazi još ovog ljeta. O

tom ću doznati tek kad mi stigne vladarevo pismo. Danas mi je glasnik javio:

njemački se poslanik nalazi već blizu, morao je prespavati na putnoj stanici, a

do večeri bit će ovdje. Jedva čekam da mine dan, a tek je započeo.

Smiješi se sam sebi. Lice mu je zarumenjeno, oči poprimile sjaj sigurne nade u

budućnost. Onda uputi svoje kapelane da doručkuju sami:

- Idem na posao!

334

I ode u svoje odaje.

Mladi su ljudi ostali nasamo.

- Otkud tolika snaga banu? - divi se Kružić. - Proputovali $mo bez odmora cijele

krajeve, a nikad se nije potužio na umor. Nama su pokidane kosti. Spavao bih po

cijelom danu od neumornog putovanja. Njegova je izdržljivost čudo.

- Misao i mač uvijek su mu na poslu i ne daju umoru snage.

-- Nikad nismo imali vojskovođu kao što je on. Kad stigne pomoć od Karla, čut će

o njemu svijet. Bojna mu je osnova veličanstvena, a tek kad je provede! Za

godinu dana nema više u našoj domovini dušrnana.

- Samo kad bi ta pomoć bila sigurna!

- Rekao ti je: ne gubi nade, već dolazi banov pouzdanik s pismom Karla Petoga.

- Veliku slavu uživa Berislavić u svijetu kad mu Šalju pomoć.

- Nikome ne bi dali u ruke te pomoći jer se, eto. već godinama slavi

Berišlavićevo ime. Nitko nije toliko vremena odolijevao provalama u Bosnu kao

on. Sve to se zna preko granica našeg kraljevstva, već bi davno pregazili Turci

Hrvatsku i prešli u Austriju i Njemačku da nema Berislavićeva bojnog umijeća.

U velikoj sobi, pod niskim valovitim stropom, sjedi Petar Berislavić. Piše pismo

Davoru Antolkoviću u progonstvo:

"Još malo mjeseci i vi ćete u domovinu koja treba vašu mudrost, vaš plamen, vašu

ljubav. A dotle sklopile bračni ugovor s njemačkim carem da našeg kraljevića

Ivana oženi svojom princezom. Svi neka pridonesu žrtve za naš dom. Ne vraćajte

se nikako prije dok vam ne pošaljem Damira ili Kuševića. Ljudevit i njegovi

bestidnici sve više žcljkuju vašu glavu koju su vam u željama svojim sto put

odrubili. Čuvajte svoju umnu glavu! . . ."

Pero Berišlavićevo ispadne iz ruke.

Čudni nemir pojavi mu se u grudima. Misao poput magle pada mu na dušu. Što je

to? U času kad je pisao o Antolkovićevoj glavi, izmilji negdje iz zakloništa

nemirna mračna slika . . . Pero gada na stol, a sva pažnja usredotoči se u slici

sna prošle noći. Čudni mu se san snio. Nije mislio o njemu do ovog časa kad mu

je pero pisalo o želji mlađahnog kralja i njegovih vijećnika da Antol-kovićevu

glavu odrube.

I već se slika sna digla iz praznine i doletjela mu pred oči. Vidi jasno visoke

brdine. gudure, šume, tamne i crne kao ponor. I gleda ih s neke visine. Oko

njega tišina. Onda odjednom strahovita krika, udaranje u talambasc, urlik. To

dobro poznaje! Neprijatelj je blizu. I užim mač iz korica. Već dolaze njegovi

vojnici: vojvoda Iločki, Damir. knez Krsto Frankopan, Jelenko Kušević,

Antolković i sin mu Vojko. svi redom dolaze a on određuje, zapovijeda. U prsima

mu nestaje daha od zapovijedi, a oni hite, bore se. biju neprijatelja. Bojna

trublja, kreševo . . .

LI času se nađe sam samcat s mačem u ruci. Gdje su oni drugi?

335

Hoće za njima, ali pada negdje u veliku dolinu . . . Brzo se zaustavlja. Stoji

čas, onda ide. Spoiakne se o nešto. Pred njegovim nogama -_ glava . , .

"Što se to dogodilo? Ja tu, a meni do nogu moja glava?"

Sve je tiho, jezovito u dolini. Ni neprijatelja ni prijatelja. Nikoga. Grobna

tišina. Šuma. Gusta tamna kao noć u grobu. Samo svjetlucaju oči u njegovoj glavi

do nogu njegovih.

"Što je to sa mnom?" - krikne on i jeza mu stisne grlo. Ne može vikali, ni

dozivati. Njegove oči u toj glavi bulje u njega i zebe ga srce . ..

Probudilo ga sunce, a san odletio u zaborav. Tek sad mu je pao u sjećanje. Zašto

sad? Uznemirio me. No već se trgne i sam sebi reče:

"Sramota je što si zadrhtao od sna! . . ."

Nastavio je pisati pisma vojvodi Iločkome, Damiru i redom svima pouzdanicima.

Kad svrši taj posao, izvuče \r. ladice stola papire i stade crtati, misliti,

razmatrati, opet crtati.

Sklada vojskovođa svoje vojne misli: kako, gdje i kojim redom navaliti na

neprijatelja kad dođe velika pomoć Karla Petoga.

Misleći, upravlja pogled k otvorenom prozoru. Daleko mu seže modrim, svibanjskim

nebom.

Slika što je ban gleda bujna je, bučna slika velikog boja . . .

Pred njime leže Dalmacija i Bosna - kao na pladnju. Sa svih strana dolaze

vojske.- On njima ravna, upravlja, vodi bitku za bitkom, boj za bojem. Junaci

hite naprijed, tjeraju neprijatelja, daleko, vrlo daleko. Već ga ne vidi nigdje

. . .

Njegove čežnje ne poznaju do jedno jedino: istrgnuti Hrvatsku iz ropstva,

probuditi staro hrvatsko kraljevstvo. Ideal je to, sadašnjost je to, budućnost,

jedini cilj bivstvovanja njegova u svijetu.

U mislima gleda domovinu, od sjevera do juga, od istoka do zapada, gleda je pred

sobom živu. Ona diše. pjeva, klikće, cvate, miriši. Sreća velika prelijeva se

dušom bana Petra Berislavića.

Dugo, vrJo dugo gleda sliku svojih ideala živu u njegovoj predodžbi. U njoj se

gubi. roni. utaplja.

Nekoliko puta je kaštelan tvrđave ulazio u sobu i opet izašao neopažcno,

nezamjećivan. Nekoliko puta je iza njegovih leđa zakašljao. Napokon ga oslovi:

- Svijetli bane, valja se okrijepiti. Vrijeme je objedu.

- Već je tako kasno? - trgne se on. - Kad ste me oslovili, mislio sarn u prvom

trenutku: stigao je iznenada poslanik njemačkog cara.

- Svijetli bane, bit će sigurno ovdje pred večer. Prije ne može, ni da su putovi

najbolji. Molim, siđite. Objed čeka.

- Da, zaboravljam, moji su kapetani gladni. Neka nose jelo.

Izašao je na trijem. Idući u blagovaonicu, pogleda u dvorište. Silazi neki

čovjek s konja i govori nešto s njegovim momkom. To pobudi njegovu pažnju i

zovne;

336

- Ivane, tko je laj s kojim govoriš?

Onaj dolje okrene garavo lice prema trijemu i odgovori:

- Svijetli bane. glasnik dolazi iz Korenice. Nosi vijesti svijellorn banu.

- Vijesti? Neka dođe gore. Odmah! Berislavić ide dalje, ali polagano, čekajući

glasnika. Strani konjanik u dvorištu okrene se banovu momku kojeg je nazvao

"Ivane" i šapne mu:

- Damjane. zar da idem odmah?

- Ne zovi me imenom, budalo! Stekao sam njegovo pouzdanje kao u nevina djeteta.

Ne ruši mi to jer ćeš leći kao zaklano pseto.

- Do vraga, smućen sam. ne znam kako da mu to sve kažem? Ako mi u očima pročita

zamku.

- Govori mirno, nećeš lagati da je provalio neprijatelj, da smo ga mi pozvali to

ne može naslutiti. Dakle, idi bez straha. Budala je, dobar, lijepo govori s

ljudima, sve mi se gadi njegova blagost. Hajde, idi!

Damjanov uhoda pohita uz stube na trijem. Tu je Berislavić promatrao glasnika

kako je plah stajao pred njegovim slugom u dvorištu i oslovi momka:

- Što se bojiš mene? Dođi bliže. Otkud si? Što nosiš?

- Svijetli bane, iznenada provalili Turci kod Draženika grada. Poharat će cijeli

kraj. Sklanja se uz Vražju goru. Narod je očajan i sva se sela nadaju vašoj

pomoći.

- Turci? Otkuda bi mogli doći? Nigdje ih u blizini nije bilo. Netko te je

zavarao ili se nekome pričinilo da dolaze.

- Ne, ne. sigurno su oni.

- Čovječe, u cijelom ovom kraju nije ih sada bilo, sve su moje straže uvijek

budne.

- Odnekud su se došuljali, tko bi znao odakle? Ali vidio sam ih.

- Tako? Vidio? Onda je to sigurno kakva mala četa. Znaš li koliko ih ima?

“ - Baš ih nije mnogo. Bit će tri stotine, nikako više, to sam dobro izbrojio, a

siromašni je narod goloruk i zna: čim se pojavi svijetli ban, bježi neprijatelj

daleko. Mene su poslali seljaci neka nosim molbu svijetlom banu da vi osobno

dođete u pomoć, jer neprijatelj bježi samo onda kad vas vidi na čelu obrane.

Bez ikakva odgovora pobrza Berislavić trijemom i otvori jedna vrata.

U blagovaonici prostrt stol. Mladi vitezovi, stojeći čekaju bana da bi sjeli k

stolu čim on dođe. Začudi se, opazivši koliko je zabrinut. Hitro im dovikuje:

- Prijatelji, brzo sedlajte konje. Idemo u Vražju goru. Turci će poharati sela.

Hajdemo!

- Založite, svijetli bane, pa onda idemo.

- Budemo li ovdje objedovali, neprijatelj će večerati u našim selima. Ne mogu

sada misliti na jelo. Sedlajte! Ni časa ne smijemo izgubiti.

337

22 HORDAMA XII

22

Ne brinući se za objed, žuri se ban u svoju sobu. Veže oklop i opasuje mač.

Kaštelan ga moli da bi prije objedovao, ali on uzima samo nešto kruha, turi ga u

mošnju i oblači se dalje.

- Svijetli bane, uzmite bar nešto.

- Ne mogu jesti kad čujem da neprijatelj prijeti. Čudno mi je - otkud se sada

našao u našem kraju? Zar se došuljao neopaženo kakvim tajnim putovima? Naše ga

straže nisu nigdje zamijetile. Negdje se tajno dovukla kakva mala četica da nas

uznemiruje, ništa drugo. Obišla je negdje tajnim putevima naše straže na

granici. Tko bi to znao - sad je prva briga: zahvatiti je i satrti.

Od časa, kad mu javiše o provali Turčina, činila mu se provala čudna, no o tome

nema vremena da" razmišlja. Valja osloboditi siromašna sela od nenadana

napadaja: U predodžbi mu je stalno slika ljudi što u strahu i trepetu izvirkuju

iz skloništa, odakle će doći banova vojska da ih oslobodi.

U dvorištu žure se mladi plemići sedlati konje.

U blizini veže momak drži konja glasniku što je javio banu provalu, pa šapće:

- Damjane, sad pazi na sebe, mogao bi izgubiti glavu.

- Što ti mene opominješ! Nikad nije taj gore posumnjao na mene. Od dana, kad sam

mu se ponudio u službu, do danas, nisam dao povoda da sumnja u moju vjernost.

- Opetujem samo opomenu našeg gospodara.

- Gdje su Draženić i Lučić?

- Tamo kod Turčina u planini. Čekaju me da im javim Beri-slavićev dolazak. A

znaš li sigurno da u ovoj tvrđavi ban nema više od 300 momaka?

- Ni jednog više. Budim mu nije poslao ni dječačića, a kamoli momka. Pošto je

primirje s neprijateljem, nije ni ban pozvao nikoga od svojih plemića da mu dođu

ovamo. Čeka najprije glasnika njemačkog vladara. Ako mu taj donosi vijesti da

Nijemac dolazi u pomoć, onda će tek spremiti vojnu i pozvati svoje na okup. Moje

su uši uvijek na straži. Sad je posljednji čas da ga namamimo u zasjedu. To reci

Draženiću!

Damjanov čovjek hitro skoči na konja i nestane.

Iza njegova odlaska pojavili se novi vjesnici provale neprijatelja, mole bana,

plaču i dršću goloruki, bojeći se dušmanina.

Sve više se žuri Berislavić. Žure se i njegovi vojnici. Svi su već na okupu.

Laganim korakom silazi ban stubama u dvorište. Njegov momak, u kojem se krije

Damjan, sprema banu konja. Berislavić ogleda opremu i opazi:

- Ivane, što je to? Stremen nije dosta čvrst. Pritegni!

- Ovog časa, svijetli bane, još nisam svršio.

Momak popravlja stremen. Sa sedla daje ban naloge svojim plemićima. Damjan stoji

uz konja i radi na stremenu. Berislavić nategne uzde:

- Naprijed!

338

Odjekuje topot konja od kamenitih zidina. Kapetan Kružić jaši uz Berislavića.

Ovaj se najednom zaustavi i naloži kaštelanu:

- Kad dođe glasnik njemačkog vladara, neka me čeka. Vratit “ću se odmah čim

potjeram neprijatelja. Brzo ću svršiti s njima.

- Svijetli bane, neće biti lako. Kažu seljaci što su došli javiti o provali

neprijatelja da ima hiljadu momaka.

- Onda bismo morali okupiti više ljudi. Pričekajmo, pojahat ću u okolicu da ih

nađem - savjetuje Kružić banu.

- Ne vjerujem da ih je toliko. Glasnik iz Draženika, bistar momak, reče: ima ih

samo tri stotine. On zna bolje od onih jadnika koji su došli iza njega. Od

straha im se pričinilo dvostruko više. Reci, nisu li uvijek vidjeli dvostruko

više nego ih je bilo?

- Istina je, svijetli bane, bilo je tako. Ipak . .

- Nema tu ništa. Mi ćemo ih nadvladati, pa da ih je uistinu i toliko. Ne bojte

se, momci! Naprijed!

Jaka njegova vjera prelazi na druge.

Damjanu odlane i uzjaha konja.

Izašla je četa iz utvrđena grada. Berislavić je vedar, veseo. Pune su mu grudi

radosti. Pomoć moćnog vladara Njemačke, hrabrost domaćih sinova i nade u skoru

odluku na Hrvatskom saboru - sve mu to jamči da je oslobođenje domovine blizu.

Od toga razlijeva se njegovom dušom preveliki osjećaj zanosa:

- Moj se san približava zbilji.

I vodi četu od tri stotine ljudi, žureći se da oslobodi bespomoćni narod.

Četa ga slijedi, noseći u duhu snagu što je rađa čvrsto pouzdanje.

U VRAŽJOJ GORI

Pod planinom koju narod prozva Vražja gora sjede na konjima četvorica ljudi.

Crte lica odavaju Draženića i Lučića. S njima su još dvojica u odori

neprijatelja. Ogledavaju se na sve strane, govore i opet se okreću. Nema sumnje,

nekoga čekaju nestrpljivo. Onda Draženić klikne:

- Evo, vraća se. Znao sam: brzo će se vratiti. Gledaju u susret konjaniku što

nailazi.

- Damjanov je to glasnik koji je banu donio vijest o vašoj provali - veli on

neprijateljskim vojnicima.

- No, što je? Dolazi li?

- Na putu je.

- Sam Berislavić?

- Svojom glavom.

- Koliko ima momaka?

- Jedva tri stotine, a ja mu rekoh da neprijatelja imade oko tri stotine.

339

- Ima nas osam stotina! - nasmije se vođa neprijateljske čete. - Baš toliko da

ga opkolimo, uništimo i dobijemo u svoje ruke.

- Gdje će doći, s koje strane?

- Damjan me potjerao da što prije odem k vama i nisam mogao gledati kako odlaze.

Neprijatelji sjedoše na konje i nestaje ih.

Draženić s glasnikom krene ispod planine puteljkom koji silazi u dolinu pa se

skrivaju u guštaru.

- Sad sve ovisi o Damjanu. Hoće li mu poći za rukom da zavara bana?

- Ne bojte se, gospodine Draženiću. U dva mjeseca stekao je njegovu sklonost.

Sve mu vjeruje. A sreća mu baš prokleto služi. Da smo prije imali crnoputog

Bizantinca, služila bi nam sreća bolje.

Zabrinuto gleda Draženić u daljinu:

- I Berislaviću služi bojna sreća! Kao da ju je učinio svojom robinjom - jedva

je kad imao neuspjeha na bojnom polju! Tko će od dvojice danas biti njezin

miljenik?

- Ako ne uspije danas, nikad neće, gospodine Draženiću. Ova turska provala mora

mu zaokrenuti vratom.

Pošli su u najbolje zaklonište, u kamene špilje uz podnožje planine.

Svima nepoznatim putem, stiže Berislavić iza leđa provalnika koji ništa ne

sluti. Tu ban načas zaustavi svoje kapetane pa će mladim pratiocima začuđeno:

- Ipak je mnogo više neprijatelja nego što je javio glasnik. Djeco, tu nam treba

navaliti, znate, onako kako to možemo sami mi. Mislit će: ima nas cijela

hiljada. Sad valja vrlo oprezno odabrati mjesto da ih udarimo. Momci, pazite na

bjegunce, ovdje im je vrlo lako pritajiti se. Neka se ni jedan ne sakrije.

Obračunat ćemo s njima.

Tiho određuje Berislavić. Šuljaju se sve bliže.

Banovo oko vreba, mač u ruci žeđa, srce u grudima miruje. Sabran je i siguran.

Svaka je misao jasna u njegovoj mudroj glavi. Još malo čeka, još malo upućuje,

zatim dade znak, diže oštricu uvis.

Vratolomnim trkom nasrne hrvatska četa na neprijatelja pod vodstvom vojskovođe

Petra Berislavića. Zaprepašteni su protivnici, nikad nisu mogli očekivati taj

udarac. Ne znaju kako je tamo dospio.

Divlje udaraju banovi ljudi. Zvekeće oružje, sijeku mačevi. Krika ispunjava

bojište. Padaju ljudi, dižu se, opet padaju. Strahovit se bije boj. Neprijatelj

sve više uzmiče.

Neviđenim poletom i mudrom taktikom ravna vojkovođa Berislavić svojom

malobrojnom četom. Neprijatelj za kratko vrijeme opazi: svemu je kraj.

340

- Razbijeni smo! Razbijeni! - viču neprijateljske vođe.

- To su nas ona dvojica iz Budima prevarila!

- Izdali nas! Varka.je bila njihova ponuda. Uvjereni su - Draženić je u vezi s

banom.

- Sve je bila prevara!

- Sklonite se u Vražju goru. Sakrivajte se bilo kako! I bježe u stravi. Planina

im je nadomak. Straga viče Kružić svojima:

- Naprijed, junaci! Pobjeda je naša!

- Pobjeda! - viču Hrvati. - Neprijatelj bježi!

- Bježi u Vražju goru! Za njima!

Skupina neprijatelja, što su ostali živi, mole milost i bacaju oružje. Oni što

su podalje, trče s oružjem u ruci u planinu.

- Gonite neprijatelja, ne dajte mu da se sklone - zapovijeda ban. - Pazite na

sve strane, planina je opasna, oprezno naprijed. Oprezno!

Osam stotina neprijatelja razbije ban Petar Berislavić s tri stotine hrvatskih

junaka.

Uoči takva poraza, prestravljeni se neprijatelj osjeća predan na milost i

nemilost hrvatskom banu i njegovoj četi, a pobjednik ih progoni divljim trkom i

goneći bije. Sve manja je turska četa.

Od nenadane hitre pobjede izobijestili se banovi mladi borci. JRazdraženi su.

Zahvatila ih je želja da očiste planinu od opasnih upadača koji bi svakog dana

odavle mogli provaljivati među narod. Natječu se tko će ih više uništiti.

I lete putem na planinu uporedo s proljetnim vjetrom . . .

Iza sebe najednom čuje mladi kapetan Pešić:

- Kapetane, ban zapovijeda da gonite neprijatelja još brže. Neka ne makne u

Vukov grad. Bez daha naprijed, zapovijedio je ban. Ne zaustavljate se nigdje.

Kapetan se obazre k onome koji to iza njega dovikuje. I spazio je banova momka

Ivana. Upita:

- Gdje je svijetli ban?

Vješto glumi Damjan uzbuđenje i saopćuje:

- Otišao je bez jela, malo mu se smučilo i ostao je s nekih dvadesetak momaka, a

meni naložio neka kapetanima odnesem zapovijed da bi trkom tjerali naprijatelja

nakraj planine. Ban će vas slijediti kad se oporavi. Samo brzo, gospodine. Ja se

vraćam k njemu.

I druga se dva kapetana nađoše i pitaju što je. Damjan im javlja tobožnju banovu

zapovijed.

.- Što ban poručuje, mora se odmah izvesti! Hajde, još brže!

I jurnuše tamo odakle razabira neprijatelja kako se vere u planini da spasi

glavu.

Opet valom vjetra leti potjera.

Damjan okrene natrag niz brdo.

Dolje niže siđe s konja. Ogleda se oprezno. Nigdje nikoga. Pohiti u grmlje,

zahvati panj i zavali ga preko puta kojim moraju proći oni što se uspinju.

341

Malo sluša. Čuje konjanike. U času potrči u .guštaru. Za sobom vuče i konja.

Zašao je u zaklon, nestao iza kamenja.

Ne prođe ni četvrt sata, pojavi se ban. Uz njega dvojica mladih plemića.

Berislavić osluhne trublju svojih boraca i prigovara:

- Odviše se udaljuju. Neprijateljski se momci mogu u bijegu posakriti i napasti

ih iz zasjeda. Hajde, momče! - okrene se jednome od dvojice svojih pratilaca. -

Žuri se naprijed, neka uspore trku za neprijateljem. Odviše su se pomamili. Kako

to kapetani smiju dopustiti?

Prvi pratilac pohiti uzbrdo. Berislavić prigovara sve više:

- Što im je palo na um toliko juriti, ne brinući se za odredbe

vojskovođe. “-•”--

Nezadovoljan je što mu ljudi odmakoše daleko gore, ne pazeći ni lijevo ni desno.

- Zar su poludjeli? Gledaj, sa svake strane puta su kamene uvale gdje se može

sakriti neprijatelj i vratiti dolje u sela. Nikad moji nisu činili takve

pogreške. Rekoh: goniti neprijatelja, ali oprezno, da se bjegunci ne sakriju.

Mogli bi nas napasti s leđa.

Mladi plemić uz bana ne zna ništa reći. Oni sprijeda su daleko, netragom

nestali. Berislavić je sve nemirniji. I potjera konja brzim trkom da bi svoje

dostigao i opomenuo ih.

U trci opazi pred sobom panj. Stremen mu popušta, to je zamijetio već u toku

bitke. Dok preskakuje zapreku, ispadne stremen. Konj se spotakne i posrne.

Berislavić siđe.

- Stremen se otkopčao. Popravlja ga, uređuje i prigovara:

- Rekoh Ivanu: stremen nije u redu, popustio je kad bih se morao najviše žuriti.

- Što je to - klikne tiho mladić uz bana.

Njegov je poklik odraz strave. Ban se ogleda. Zjenice mu zatrepću. Iz kamene

gudure izlaze prikaze izobličena lica. Oči su im pune divlje osvete. Jedni su na

konjima, drugi koračaju.

Srce banovo zakuca. Plemić uz njega već juri naprijed, glavom bez obzira.

"Ide pozvati moje čete!" - veli u sebi ban, a oči su mu upiljene u rulju Što

dolazi. Misli su njegove mirne, ali ruke ga ne slušaju dok veže stremen. I

ostavi ga i skokom je na sedlu. Potjera konja.

"Tu samo bijeg spašava . . ."

Divlje juri njegov vranac.

"Što je to sprijeda? Ispod zemlje dižu se glave kao zmajevi iz gnijezda.

Gledne ban natrag-naprijed. Od sprijeda hite mu u susret, oni straga za njim.

"Kamo, kuda uteći?"

Gleda: lijevo, desno - svuda guštara, debela stabla, kamene zapreke - nema

prolaza konju. Da siđe s njega, ne bi mogao uteći. Iza leđa već osjeća

osvetničko dahtanje, pred sobom gleda krvožedna

342

lica. Straga i sprijeda grubi povici razotkrivaju divlju želju za njegovim

životom.

"Eto, rekao sam neka ne jure tako naprijed, sakrit će se neprijatelj iza leđa.

Sad je tu, okom u oko, i iza moje šije . . . Ništa - plemić je potekao, bit će

oni brzo ovdje! Vratit će se za vremena. Odolijevat ću dotle."

I tjera konja, drži mač u ruci. Četiri konjanika dolaze mu redom u susret.

Berislavićeva ruka, jaka, s nekoliko udaraca redom ruši jednog po jednog.

Četvorica padaju sa sedla ranjeni. Udarac nogom konju, a ovaj kao da je osjetio

kakvu je opasnost od sebe odrinio njegov gospodar britkim mačem, skokne nekoliko

puta i upre još brže.

Ranjeni zabrtviše časak prolaz neprijatelju straga uskim putem. Ovi trenuci

koriste Berislavićevu bijegu.

Udaljio se. Osjeća se bliže svojima. Moraju mu doći u susret. Uspinje se banov

konj kao da i on očekuje pomoć.

Opet su oni iza leđa, bliže. Vičući, s mačevima i rikom osvete prema junaku pred

kojim su godinama drhtali.

Razabire Berislavić kako se približavaju. Svakog se časa ogleda, drži mač

spreman da dočeka onoga koji ga prvi stigne. Sreća što je put uzan, ne mogu ga

opkoliti; A njegovi gore moraju se vratiti baš u pravi čas . . . Već ih je prvi

plemić morao dostići!

Iznenada se uski put proširi. Kao da je netko posjekao grmlje i drveće da

napravi mjesta neprijatelju. Pogibelj golema!.

Oni straga skrenu lijevo, pa desno strelovitom brzinom i divljim krikom.

Opkoljen, uhvaćen!

- Tu si, veliki junače! Napokon te imamo - viče mu neprijatelj.

- Jednom si i ti u strahu, hrvatski junače! Naš si!

Bučno odjekuju te riječi u banovu uhu, ali ne probude strah. U teškoj je

pogibelji sasvim miran, hladan - misli munjevito donose odluke.

Iza leđa neprijatelja opazi stablo golemog obujma. I zaskoči ih, okrenuvši konja

k stablu. Ovako zaštićen, mora izdržati dok dođe njegova četa.

Divlje se bacaju prema njemu. Blizina junaka koji im je godinama pripravljao

toliki niz poraza, raspali njihov bijes. Mačevi se njihovi dižu uvis. Ali ne

biju, već prijete, čekaju da od same prijetnje ugasne život u grudima junaka.

Osjeća on da im žeđa osvete zaustavlja oružje.

Već je spreman. Skoči sa sedla - pritisne leđa o široku hridinu iza stabla, a

konj pred njime časovita je zapreka neprijatelju. U tom hipu trgne iz sedla

oštru motku. Uzima je u ljevicu, u desnici je mač, u mislima obrambena osnova.

"Još čas-dva, moji su tu. Dotle ću, sigurno, odoljeti . . ."

"Njih pedeset, ja jedan . . . sam!"

"Neprijatelj se očito naslađuje što sam bespomoćan, to im pripravlja užitak. Kad

bi produljili svoj užitak dok dođu moji . . ."

Kao da čuje riječi, glasove iz šume ... To će biti njegovi . . .

343

Da, netko dovikuje, prepoznaje glas.

"To su moji! Spašen sam! . . ."

Neprijatelji udaraju o njegov mač, o motku.

"Evo ih, dolaze! Doći će još prije nego me sasjeku".

Obuzima ga nadnaravna srčanost, beskrajno pouzdanje. Stotinu snaga u njegovoj

desnici, stotinu jakosti u ljevici.

Udara oružje osvete po njegovim grudima, zaštićenim štitom od jake kovine.

Odbijaju se oštrice od željezne kacige na glavi i od gustog vizira što zaklanja

lice. Ali on se osjeća pritvoren u pećinu po kojoj se uzbunili mravi . . .

Nijednog trzaja straha, ni trepeta. Čvrstom snagom, i pouzdanjem odbija udarce.

Pogled mu budno stražari-kroz vizir i upravlja mač na neprijateljske napade.

Kao da je zadobio još neke oči što zure u šumu - zapažaju njegove mlade plemiće

kako jure prema njemu trkom niz goru, bez daha, s golim mačevima i kopljima.

"Kako dugo treba dok prevale kratki prostor između mene i ove rulje što žeđa

moju krv, čezne za mojom glavom?"

Nešto mu srce zadršće, negdje u kutku glave sijevne spomen na noćni san ... Ali

već iščezne . . . Kakve su to oči što zure ovdje u njega? Kakva iskrivljena

lica? Zar su njegovi plemići toliko strahovito promijenili svoje obraze od

straha da će on pasti plijenom podmuklog napadaja prije nego stignu?"

- Ne bojte se! Potecite! - dovikne onima što ih naslućuje u blizini.

Razabire jasno riječi, pozna glasove, to je njegov sluga, dakle, i oni su:

- Žurite se, braćo!

Pred sobom u magli poznata lica, hite mu u pomoć. Evo ih! Evo!

Magla pada, siva, mutna ... U magli plivaju glave kao na kalnoj površini vode.

Plivaju . . . Oh! Koliko je glava . . . Nema više stabala, ni grmlja, ni ljudi,

same glave, razasute pod njegovim nogama . . . Sve se slomi pod njegovim mačem,

divlji povici, iscerena lica, a dolje glave, glave plivaju na “oblaku crnom . .

.

"To su došli moji u pomoć! To padaju glave neprijatelja, sve su to njihove

glave!"

Lomljava, zaglušna buka u njegovu uhu . . .

"Dođite, pomozite! Imam još izvršiti veliku zadaću. Potjerati neprijatelja -

osloboditi Bosnu, osloboditi Dalmaciju - kolijevku moju dragu. Uskrisiti staro

hrvatsko kraljevstvo . . . Još samo to moram izvršiti ... To jedino . . . moram

. . . želim . . . hoću . . . Žurite se ... Hrvatsko kraljevstvo! . . . Lijepo .

. . veliko . . . sretno . . . moje ...

Udarac zatutnji kroz njegove kosti, odzvanja u glavi . . . Zasvijetle

krisjesnice i ugasnu . . . Misli utrnuše. Slatki odah . . . Spokojnost . . . Mir

. . . Tišina . . . Mrak . . .

Krikom odzvanja Vražja gora. Dozvana plemićem, banova se četa vratila.

Sva planina dršće jaukom, očajem, jezom . . .

Na zemlji leži tijelo u odori vojskovođe bana Petra Berislavića... Nepomično!

- Tijelo? Samo tijelo!

Zaridali vitezovi. Potresla se planina od plača njihova. Užas ispunjava

pobjednike. Razbili neprijatelja od osamsto momaka, njih samo tri stotine.

Razbio je neprijatelja on, vojskovođa, ban, potkralj, nada domovine, utvrda

novog kraljevstva, bedem ponosa po svemu svijetu! Pobijedio je ... da, a u

pobjedi jezovito ^maknut.

Bijes valja ljude. Krikom jada udaraju jedni na druge. Okrivljuju se, optužuju

se, viču gromovito:

- Zašto ste jurili naprijed, luđaci?

- Naredio je tako sam ban Berislavić.

- Kome je to naložio? - viču redom svi i, prijeteći, traže glasnika.

- Ne, nije to zapovijedio. Mene je slao da vas zovem natrag - viče jedan mladi

plemić. - Ljutio se ban, što ste stali hrliti naprijed.

Jezovita tišina. Muka im guši riječ. Zure u mladića kojeg je slao da ih zovne

natrag.

- Kako? - zadrhće Kružić. - Banov je momak donio zapovijed da potečemo naprijed

za neprijateljem, da ih uhvatimo do posljednjeg. Što brže naprijed, bez daha -

reče banov čovjek.

Mladi plemić viče:

- Obratno, ljutio se ban što jurite . . .

- Ivan je donio zapovijed!

- Ivan? Gdje je Ivan? Gdje je?

Traže, zovu, dozivlju. Ne javlja se nitko. Čas stoje obezumljeni od strahovite

činjenice i mučne neizvjesnosti.

- Valjda je Ivan pao negdje u progonu - veli netko.

- Da, to je moguće.

- Zašto mu je to ban naredio?!

Nitko ne traži Ivana. Nitko ne može sumnjati na kakvu izdaju. Udaraju nesretnici

šakama u glave od strahotne nevolje kakvu još nikada nisu ni u snu zasanjali.

- Jao nama nevoljnicima! - viču u očaju.

- Mi, pobjednici, na bojištu smo ostavili pobjednika neprijatelju za hranu! . .

.

- Ljudi, je li ikada tko doživio grozovitiju, užasniju nesreću?

- Pobjednika smakoše! Jao, Hrvati, što se to dogodilo s nama?

- Što ćemo reći svijetu?

- Pobijedili smo, tjerali, gonili neprijatelja, a ostavili vojskovođu. N - Kakva

je to đavolska sila što se tako sramno narugala pobjednicima?

Strava očaja, zdvojna. Zure y tijelo bez glave i od užasa padaju na koljena,

licem udaraju u zemlju. Urliču kao četa luđaka . . .

344

345

Jači idu, kruže planinom, traže glavu junaka, bana, vojskovođe, onu glavu čijem

se umu klanjao svijet, divio papa. obožavao je narod.

Ne, ne, ne da se to povjerovati, shvatiti, podnijeti, preboljeti.

I pokrivaju rukama oči da ne bi morali gledati strahotu što smućuje svijet.

Sunce proviruje dolje, vedro proljetno sunce, da još jače razotkrije nevolju,

krvavu, jezovitu, nikad dosele viđenu.

Glavinjaju, posrću, nariču. Nitko ne zna što bi učinio, kamo se djenuo, kamo

krenuo. Nitko nema odvažnosti vratiti se dolje narodu, donijeti crnu žalost

domovini.

Plaću straže uz tijelo, dok drugi, jecajući, kruže šumom u potrazi za glavom što

su je Turci odrubili i odnijeli u osveti protiv velikog junaka od čije su

hrabrosti godinama morali drhtati.

Lutaju, traže planinom, dan i noć. Možda su glavu - mudru, hrabro, dragu glavu -

neprijatelji i/gubili u bijegu kad su začuli banove plemiće!

Slutnja se obistini. Nađoše je u šikari.

Pali su pred njome na koljena, polijevali je suzama, vrelim, beskrajnim.

Zavijeni u crninu vraćaju se pobjednici o zapadu sunca. Vraćaju se pobjednici s

pobjednikom smaknutim zanavijek.

Zapada sunce iza gore.

Zapalo je sunce domovini . . .

U Otočcu krikom užasa primaju ljudi grozovit jad. Poslanik njemačkog vladara

Karla Petog bulji u pismo što ga Berislavić lako željno iščekivao. Sve, sve je

propalo. Nitko drugi neće dobiti ono što su s pouzdanjem htjeli dati njemu.

Zaplakan čita Kružić poraženim pobjednicima poruku cara Karia:

"Vojskovođo i potkralju Hrvatske.

Samo zato smo mi

346

Naše poštovanje i pozdrav! Ono što smo već davno znali o tvojim velikim

krepostima, to nam je danas još jasnije i sjajnije sinulo iz pisma sv. oca pape,

kao i iz onih riječi što smo ih čuli iz usta časnog skradinskog biskupa, tvojeg

poslanika. Sve što si dosad učinio za obranu svoje domovine daje nam pobudu da u

tebe polažemo nade, uvjereni da ništa neće zaustaviti odvažnost Hrvata jer se

uzdaju u tvoje bojne vještine i tvoje bojne snage. Tvoj skradinski biskup kazat

će ti kako smo mi voljni priteći Hrvatima u pomoć i tebi pribaviti za tvoje

bojne osnove svaku pomoć. Odlučili smo tebi, za tvoje zasluge, donijeti

zasluženo imenovanje za kardinala. Mi i sveti otac papa s najvećom pripravnošću

dajemo ovo tebi, a na čast hrvatskome narodu, da ga time odlikujemo. Opominjem

te da i nadalje činiš sve sto je moguće i što si dosada činio u najvećoj slavi,

da nikada ne zdvajaš i da hrvatski narod još u/držiš u vjeri, nadi i hrabrosti

za malo vremena dok li stigne naša pomoć. Veoma ćeš nam ugoditi ako nam se odmah

javiš kako napreduješ i da se pobrineš kako bi hrvatski narod doznao da mi,

Karlo Peii. ništa tako vruće ne žeiimo, koliko pomoć sveopćoj stvari, time da

pomognemo Hrvatskoj, ^umn ntr. c(tm),-. (tm): - tolikom brzinom preplovili iz

Španjolske u

Nizozemsku i odanle se sada uputili u svoju Njemačku da tebi i hrvatskom narodu

i kršćanskoj stvari donesemo pomoć. Ne kloni duhom, jer znaj da se od tebe

očekuje kao dužnost ona krepost radi koje te toliko godina svi s pravom slave .

. ."

Siušaju njegovi kapetani riječ po riječ, u plaču, u bijedi i nevolji, a onda u

mučnoj tuzi spremaju glasnika na put - crni, križni put da Hrvatsku pospu

glasima o nevolji, najcrnjoj što je zadesila domovinu - dana dvadesetog svibnja,

hiljadu petstotina dvadesete godine.

Cestom prema sjeveru, u silnoj trci, nagnala dvojica jahača. Od vremena do

vremena ogledavaju se natrag, onda lijevo i desno --• očito bježe, očekujući

nečiju potjeru.

Već im sustaju konji na lošoj cesti i sve više jahači zaostaju

- Zaklonimo se u šumu ovdje, Lučiću - vikne prvi i skrene nadesno u krilo gustog

granja.

Tu se zaustave. Dršću kao i njihovi konji.

- Odmorimo se ovdje. Izdao me prokleti ra/bojnik.

- Damjan? Ne vjerujem, gospodine Draženiću.

- Kako se onda moglo dogodili da se Hrvati došuljaju neprijatelju iza leđa nekim

nepoznatim putem i sve propade?

- Na to ne bih znao odgovoriti - ipak, vjerujem u Damjana.

- A nije li turska četa pred našim nosom razbijena? Umjesto da joj Berislavić

pada živ u ruke, kako je bilo dogovoreno, on ih je natjerao. Da su me ona

dvojica neprijatelja pronašla, ne bih bio u toj šumi našao zakloništa.

- Sad bismo mogli nastavili do prve putne postaje.

- Ne mogu. Bojim se osvete pobijeđenih.

Strah obuze DraŽenića. Vidio je na svoje oči razbijenu neprijateljsku četu i

boji se da ga ne okrive zbog izdaje.

Nakon jednog sata opaze dvojicu novih putnika kako se žure istim putem kojim su

prolazili oni. Lučić ide bliže cesti i kroz granje opazi jahača sasvim u blizini

i viče trčeći iz šume;

- Damjanc! Stani! Damjane!

Zaustavili se oni na cesti i, opazivši Lučića, okrenu u šumu. Čuvši dozivanje

svojeg kaštelana. Draženić pohiti za njime, vodeći umornog konja za uzde. Njegov

je pouzdanik stigao k njemu, bacio se sa sedla i najednom, bez ikakva

razjašnjavanja, poklonio se:

- Svijetli bane, duboko vam se klanja sva Hrvatska! Raspaijeni Draženić baci se

na njega:

- Izdajico prokleta, sad ćeš znati,

- Gospodi-ne, ne-mojte . . .

- Koliko ti je dao Berislavić za izdaju?

U času skoči Damjanov pratilac u obranu svojega druga:

- Nije vas izdao nije, ta čekajte!

Natežu se oko Damjanova vrata Draženić i Lučić i onaj četvrti.

347

- Još mi se ruga, hulja!

- Ne ruga se. Berislavića više nema!

Povik Damjanova pomagača spasi mu život. Draženić spusti ruke s njegova vrata.

Još ne vjeruje sasvim, a opet sama ta riječ, da više nema Berislavića, učini ga

nemoćnim. Zar možda ipak?

Dugo ne dolazi Damjan do riječi, ali zato pripovijeda njegov pomoćnik:

- Nije Damjan slutio da Berislavić ima neki nepoznati prijeki put kojim se

došuljao sa svojima. Tako ga nisu mogli uhvatiti živa tamo u zasjedi nego je on

navalio na njih i gonio ih. U Vražjoj gori, kamo su se sklonili, dosjetio se

Damjan drugoj zasjedi. Savjetovao neprijatelju neka se sakrije u kamene gudure-,

a onda je sam zaustavljao Berislavića. Bilo mu je zaista pozlilo jer je bio, što

se veli, napola na tašte. Tada se Damjan ponudi da će on odnijeti banove poruke

kapetanima koji su jurili naprijed, tako da su uz bana ostala samo dva plemića i

on - tobožnji Ivan. A rekao je kapetanima da još brže gone neprijatelja, dok je

Berislavič poručio da uspore trku. No, onda ...

- Onda sam učinio ja svoje - počne sada oporavljeni Damjan. Prikazao je

Draženiću sve što se zbilo na onom uzanom putu između kamenih gudura i stabla pa

dovrši:

- Neprijatelju se nije ispunila želja da hrvatskog vojskovođu uhvati živa,

odvuče svojem vojskovođi i tamo ga svečano natakne na kolac u čast i slavu

svojeg cara. Branio se neviđeno, jeza me hvatala, gledajući tu borbu na život i

smrt. Nisu ga mogli dobiti živa, najprije što je svaku ruku koja je posizala za

njime posjekao, zabrtvio se iza svojeg konja. A onda se čula trublja njegove

čete što se vraćala. Zato su ga proboli kopljem, a onda su mu brzo odsjekli

glavu i ponijeli sobom da sebi pripreme barem tu čast. Što je bilo dalje, ne

znam, bježao sam da što prije nađem vas na ugovorenu mjestu. Nisam vas našao.

Morao sam vas potražiti cestom na sjever, drugdje vas ne bi mogao voditi put.

- Veliš - odsjekli mu glavu? Vidio si?

- Kao što sad vidim vašu na vašem ramenu. Okrenuo se k Lučiću da bi čuo njegovo

mnjenje.

- Rekoh, gospodaru, nije vas izdao!

- Sve je, dakle, živa istina?

- Svoju glavu zalažem da on svoje više nema. . - Hajde, idemo - veli Draženić -

do prve krčme gdje bismo mogli odahnuti.

Slijedili su ga i još pred sumrak našli su se u putničkoj krčmici. Odmah se

zavukoše u komoru i Draženić počasti pratioce svime što je u kući bilo jela i

pila.

Pošto su namirili glad i žeđu, mogao je Draženić shvatiti da su mu putevi do

banske časti uistinu otvoreni. Obuzela ga od toga prevelika radost pa iskapi pun

vrč vina.

- U zdravlje tvoje, Damjane! Bez tebe, zloduše, nema meni

348

više nikakve osnove. Što god zamislim, povjerit ću tebi. Bit ćeš “ bočnik

izdajice nemani.

- I bit ću vas dostojan - veli Damjan hvaleći se ozbiljfl"“

- A kamo sada, gospodaru? - pita Lučić.

- Hoćemo li ravno u Budim? - pita Damjan. ?t.

- Nisam lud da idem tamo kad me ovdje čeka banska cka.

- Bilo bi dobro - savjetuje Damjan - da idete kralju. K vam da pismo da vas

postavlja banom, a zatim se opet vratite- to

- Ilonka me neće nikad pustiti. Na to se možeš zakleti, ku manje što ona zna da

sam ludovao za Vilenom. Dakle, u Hrvačku me neće pustiti, a ja ne kanim banovati

u Budimu, niti Ilo”^v! voditi u Hrvatsku. Tu ću ja imati drugu ženu - Kuševićevu

Iju^eli

- Ne trpim kad se žene umiješaju u takve poslove - _,/va Damjan. - Onda često

sreća iznevjeri. A čemu vam ta Kuševi^o? žena, nakon šest godina što je s njome!

Opametite se! Što je žensfyiti

- U Vileni je moja osveta. Dokazat ću njoj da će ipak Lto

moja, a on će se razdirati u ljubomori kao bijesno pseto. A

mi tko može? Uzet ću je, to moraš učiniti ti, Damjane. ^ije

- Lako za to! - i prezirno doda: - Oteti žensko čeljade nikakva mudrost.

- Gdje ćete saviti gnijezdo? - upita Lučić. ATR

- Na Medvedgradu. To pripada Brandenburgu. Tamo ću

boraviti, visoko je da se donle popne turopoljski banderij. je

- Dobro ste odabrali - pohvali Damjan. - Tamo vam od nitko neće otimati, a kad

se zasitite čari što su joj preostale muža, lako je izložite u gori medvjedima,

bit će im u slast! Jje.

Nasmijali se sva trojica, a zatim stadoše raspravljati ozbilj”

- Hoćete li sada odmah na Medvedgrad? ^na.

- Sad ću u Lukavac da uzmemo Hrvojku i kraljevića I

- To neću dopustiti - prosvjeduje Damjan. - Sad vam se povući u jedan dvorac

jako udaljen od Turopolja i Zagreba ^ ne poznaju vaša djela otprije.

- U Krapini ima veliki dvorac. To je u Zagorju. ,cić.

- Tamo vas poznaju mnogi zagorski plemići - upozori kj-jnu.

- Otići ću u treći dvorac kneza Brandenburga, taj je u VaraŽ<^nih Onde me svijet

najmanje pozna. Ima ondje dosta plemstva i ugle^ba-građana, tamo bih mogao

najlakše osvajati srca za svoje buduće Već novanje. Kad ljudi saznaju da ću biti

novi ban, nastojat će ^ poneki steći moju naklonost. Baš ću se tamo prikazati .u

onoj rr" koju sam nosio u Turopolju, u Zagrebu i u Slavoniji u poč svojeg

nastojanja da zauzmem povjerenje Hrvata i jednom zasjed7 me na Berislavićevo

mjesto. To mi je bila nakana i onda kad sU/>va! zarobile modre oči njegove

nećakinja Vilene. Gle, idemo izfljan.

- Lako je to kad je pala banova glava - podsjeća Dai^fava

- Znam, tvoja je to zasluga. No, evo ti kesa dukata. CXl: je dovoljna za čestitu

odoru mojeg pouzdanika - a za naF slijedit će druga.

- Dakle, idemo u Varaždin? - pita Lučić.

349

v

- Jest, ravno, no moramo prikazati kao da smo već dugo u palači. I kad tamo dođe

vijest o banovoj smrti, održat ćemo crnu misu.

- Prikazujte se, gospodine, bogobojaznim - veli Damjan - to će priproste građane

najprije osvojiti, branit će vas protiv turopoljskih klevetnika! - I prasne u

smijeh.

- A ti se spremi u Lukavac - odredi Draženić.

- Nema toga. Sad idem ravno s vama da sve vidim i čujem. Neću da što pokvarite,

učinite baš obratno. Tek sad moram paziti na vas. Osobito mi je dužnost držati

na uzdi vašu nestrpljivu ćud koja vam je uvijek bila na štetu.

- Pravo veliš, Damjane, prati me u "Varaždin, treba mi tvojih savjeta.

- Kad vidim da je sve u redu, imam kad otići po naše ovčice u Lukavac.

- Što će zacviliti Gordana! - radosno će Draženić i pije vrč za vrčem.

Sutra u zoru krenuše prema sjeveru, u Varaždin.

SILNICI SU SLIJEPI I GLUHI

U proljetnom cvatu raduje se sva Brezovica. U dvorištu, pod zelenim razgranatim

stablima, zabavlja muška mladež svoju obožavanu Hrvojku. Pletu vijence kite joj

crnu kosu bijelim cvijećem. Još uvijek ne mogu zaboraviti svečanu turopoljsku

slavu, a Hrvojki se sviđa još i danas da sjedi na visini i kraljuje.

Oko nje su danas samo Damir, Ivan, Kremen i slovački kneževići Boran i Miran. I

ovo joj je dosta. Mašta djevojčice dočarava onu ogromnu svjetinu što ju je

pratila prije mjesec dana tamo pred crkvom na blagoslovu šume. Dočarava ljude

što su je gledali s udivljenjem i dopušta svojim vitezovima da joj služe,

ispunjavaju svaku njezinu želju i nazivaju je kraljicom dodola.

Neprestano poravnava svoju raspletenu gustu kosu, diže ručice k vijencu na glavi

da bi se uvjerila je li to uistinu njezina glava ovjenčana, a njezine krasne

crne kose raspletene.

S trijema promatra Gordana svoje divno čedo. Što čeka Hrvojku u životu? Tko će

je obožavati, tko ljubiti? Hoće li odabrati najdostojnijega? Može li naći junaka

srca i značaja kakav je Damir, odabranik njezine ljubavi? Hoće li Hrvojkino srce

zakucati onda kad se pojavi najdostojniji?

Kakva su to pitanja! Još je mlada, lijepa i ljubljena, a već misli o svojoj

kćeri, o ljubimici svojoj i svojega muža. Tko može naslutiti što će doživjeti,

što će sve pasti na putove njezina života za slobodu i pravdu. Još je daleko da

Hrvojka dorasle tome.

350

A možda će biti i oslobođeno staro kraljevstvo kad stupi u djevojaštvo. Kad bi

tako bilo, ne bi majka morala strepiti za sudbinu čeda.

"Jest, dok je domovina vječno napadana, zarobljena, u vječitoj borbi, dotle ne

može biti sreće, mira, užitka na domaćem ognjištu".

Nitko to ne zna bolje od Gordanina srca, teško iskušanog za vrijeme ljutih

borbi. Iskusila je što znači odricati se ljubavi, sreće, živjeti u trzavici

borbe za dom. Zato se sada - gledajući svoju predivnu djevojčicu - predala

pitanjima za njezinu budućnost.

Trublja zaori nad kulama Brezovice. Gordana se stresla. I djeca su dolje

prestala klicati i vikati. Zagledala su se prema ulaznoj kuli odakle straža

javlja nečiji dolazak.

Čudna je nastala tišina u dvorcu. Zvuk trublje nosi tešku slutnju. Možda netko

ne nosi dobre vijesti? Zašto su svi uznemireni?

Gospodar Brezovice izlazi na trijem i prilazi Gordani:

- Tko bi to mogao danas doći? Nitko nije najavljen glasnikom? Stražar reče:

- Vaša milosti, plemeniti Kružić sa dvojicom drugova nosi važne vijesti iz

Primorja.

- Ah, to je glasnik našeg bana! - razveseli se Damir. - Do-vedi ga odmah u

dvorac.

Mladež se skupila u dvorištu oko plemića što silazi s konja i s dvojicom drugova

ulazi stepenicama. Ne obazire se na dječake, ne pozdravlja ih kako to inače

drugi čine. Čudno je to i dječacima i Hrvojki, vični su da ih svatko opazi.

Damir i Gordana stoje na trijemu. Prvi ide plemeniti Kružić. Propao je, blijed,

izmučen.

- Sto nam nosite? - - pita Gordana. - Zar lošu poruku svijetlog bana?

- Treba vojske? - pita Damir. - Zašto šutite? Bolesni ste?

Mladić zamoli da bi ga saslušali nasamu u kući.

Nemirno ulaze domaćini u veliku dvoranu i ponude došljacima sjesti.

Malo časaka je potpuna tišina. Svima je nešto zapelo u grudima.

Ponovo ponukan neka govori, stao je Kružić prpovijedati kako je Berislavić pošao

na Vražju goru s tri stotine momaka, našao tursku Četu od osam stotina ljudi,

udario, pobijedio, rastjerao provalnike što su bježali glavom bez obzira, a oni

ih progonili.

Tu Kružiću zapne riječ. Lice mu blijedi, usne dršću.

- Što je? Zar vas pobjeda toliko uzbuđuje? - pita Gordana nesigurnim glasom.

Mladić odgovara jecajući.

Tek njegovi drugovi mogli su saopćiti strahovitu nesreću.

Trnu Damir i Gordana, dok oni prikazuju crnu sliku Berislavićeve smrti. Gordana

se osovi i dršćućim glasom odbija vijesti:

- To je nemoguće! Izgubili ste prisebnost. Kako bi se moglo dogoditi da

pobijeđeni uništi pobjednika? Vi sanjate, ne znate što govorite, to su vam rekli

neprijatelji. Niste vidjeli sami . . .

351

Sva trojica pripovijedaju potanko sve što je i kako je bilo. Da-mirovo lice

odaje užas. Gordana uzvikne:

- To se nije moglo dogoditi bez izdaje, bez nečije varke, bez nečije zamke! Nije

se to moglo desiti slučajno. Ljudi, ne, to je zločin! Nedjelo. Niste pazili,

niste tražili zločince? Žalost vas je smutila!

- Ne da se to pojmiti - naglasi Damir. - Vidio sam bezbrojno bitaka, pa čak i

onda kad smo se mi morali pred Turcima povući, kad smo morali uzmaknuti, nije se

nikada desilo nešto takvo. A sad, kad ste vi gonili neprijatelja, vama iza leđa,

dolazi šaka njih i navali na vašeg vođu? Ljudi, gdje vam je pamet?

- Tko vas je gonio - usklikne Gordana - da jurite za neprijateljem, ne pazeći na

vojskovođu, ne brineći se za sigrnost leđa vaših i njegovih? Tko?

Ispituje Gordana, istražuje svaku potankost, razmatra događaje sa svih strana, a

ne može se oteti uvjerenju da je u Vražjoj gori negdje bila sakrivena neka crna

zasjeda.

- Nismo istraživali, plemenita gospođo. A što da tražimo kad je sva naša nada i

naš štit, naš vođa, ležao dolje na zemlji s odrubljenom glavom? Sva nam je bila

briga samo u tome da nađemo tu glavu, da je Turci ne pošalju svojem caru na dar.

To im je očito bila jedina nakana, jedina želja.

- I našli ste glavu?

- Našli su je i poslali s tijelom u Bihać.

- O, Vražja goro, ostat ćeš dovijeka stan đavlu. U tebi je našao smrt najveći

junak iza Ivaniša Korvina.

- Smrt nakon pobjede! Nikad nisam ništa takvo čuo ni čitao u knjigama koje su

pisale o bojevima - uzvikne Damir. - Kakva grozota! Da čovjek svisne od

prevelike nevolje, baš zato što se nije smjela ni trebala dogoditi!

Jadikuju Damir i Gordana i ponovo ispituju mladog Kružića i njegova dva

prijatelja. Propitkuju, a oni stalno razjašnjavaju, samo im jecaj prekida riječ,

dok Gordana gnjevno ne uzvikne:

- A tko je svemu tome kriv? Kralj Ljudevit i njegovo kraljevsko vijeće. Oni su

krivci. A tko zna kako se to sve dogodilo! Tko je sve u toj strašnoj smrti imao

svoje ruke! Tko to može naslutiti? Tko može znati što se sve tamo zbilo? Svi ste

jurili naprijed za neprijateljem, nitko od vas ne zna ništa. Sami rekoste: ban

je bio ljutit zbog pogreške na koju vas je naveo sluga. Tko je bio taj? Otkud?

- Tko to zna! Vidjeli smo ga u banovoj službi, a bio je vrlo pouzdan.

- Zloća se zna dobro sakriti. Nikad neću vjerovati da je to bio slučaj! Nikad! -

naglasi Gordana.

Plemići šute. Tama i opet tama. Gordani se čini: u toj su tami, što je nastala

nakon Berislavićeve smrti, ugroženi životi milih i dragih njoj i svakome Hrvatu.

- O, kako su silni i slijepi i gluhi kad ne vide i ne čuju sablasnu prijetnju

velikog suda!

Jauknula sva zemlja, zaridali svi branitelji Hrvatske. Zaplakao papa u Rimu,

zaprepastili se vladari svijeta nad nenadanom jezovitom smrću onoga kome su

odlučili povjeriti pomoć na obranu Hrvatske i kršćanstva.

Brzoteče jure u sve krajeve, u Dalmaciju, Bosnu, Slavoniju, svuda gdje stoluju

Hrvati. Zemljom ide strašna vijest. Svuda krika očajnog zapomaganja. Svatko se

zdvojno pita: je li to moguće, je li to pristupačno zdravom razumu da pobjednika

u samoj pobjedi uhvati i smakne razbijeni neprijatelj?

Valja se narod u zdvojnom gnjevu, a nema koga smrviti, zdrobiti u svojoj boli.

Samo kletve šalju tamo gore, na kraljevsko prijestolje gdje jedino nalaze

zločince. Oni su krivi što ban nije imao uza se vojsku dobro opremljenu. Da je

imao, sigurno ne bi svi gonili neprijatelja, ostalo bi dosta momaka uz njega,

vojskovođu. Mogao bi ih razmjestiti čitavom Vražjom gorom da pronađe one koji su

se tamo skrivali.

Junaci su pojurili po nekoj poruci nekoga koji je nestao tko zna gdje. Možda je

među mrtvima, možda među živima. Jurili su, a ban je ostao sam sa onom dvojicom

što su u stravi, trubeći nestali, dok je pedeset neprijatelja navalilo na jednog

junaka - Petra Beri-slavića.

Gordana stalno nalazi neku tajnu iza crnog krutog zastora nečuvene tragedije.

I sama ide da to javi županu, bratu junaka. Valja oprezno postupati da teško

iskušenog starca ne slomi . . .

I otišla je s Damirom u Turopolje.

Vilena i Jelenko Kušević provodili su vesele dane proljeća sa svoja dva krasna

sinčića, kad na cvatuće Vilenine obraze padne crno velo strahovite vijesti.

Sakupljaju se županovi drugovi, prijatelji Kuševićevi, znanci, suci, plemići,

seljački i gospodski, kmetovi iz svih sučija turopoljskih oko županove kuće, u

dubokom saučešću. S Kaptola i zagrebačke tvrđave dolaze tješiti banova brata.

Tješe ga svi, a sami ne mogu utješiti svoj jauk nad banom koji je imao još dugo

i dugo braniti i osloboditi domovinu svoju i njihovu.

U Turopolju su odslužene crne mise žalosnice. Zaplakanih očiju stoje ljudi pred

crkvom i gledaju kako izlaze zaplakani župan i sva njegova obitelj. I Vilena i

Jelenko i Jasenka s mužem i Gordana sa svojim Damirom i dječaci i Hrvojka, svi

su u predubokoj žalosti.

Odlaze u županov dvor. Bolno se stežu srca. U dvorcu spreman je objed. Ni djeca

ne mogu jesti. I oni osjećaju: domovina je teško ranjena . . .

I Gordanin sin i Kremen, Ivan i kneževići i gosti njihovi,

352

353

23 GORDANA XII

šuteći sjede kod stola. Ne odlaze na igru djeca. I Hrvojka šuti. Velike crne oči

kao dva alema upire u svoju majku čije lice je slika duboke žalosti. Vilena se

privinula k ocu i šapće mu bolnu utjehu:

- Izgubilo je naše kraljevstvo oca, svojeg osloboditelja, uskrisitelja. Nikad

težeg časa nismo dočekali. Ali jedno vas molim, oče, suspregnite svoju muku,

neka mi sinovi moji ne izgube djeda koji će ih učiti hrabrosti i odvažnosti kad

mi domovina zovne muža u boj.

Ulazi županov sluga. Vodi nekog plemića. Lice i brci su mu posivili od prašine.

Jelenko Kušević klikne i pohiti došljaku u susret:

- Otkud dolaziš, Šimuniću? Tako nenadano? Kakav izgledaš?

- Dolazim iz Varaždina, bio sam o svojem poslu. Tamo me je našla vijest o

neizmjernoj nevolji.

- Sjedi, prijatelju, založi nešto. Dalek je tvoj put. Hoćeš li se prije umiti,

zbaciti prašinu?

- Poslije, sada još ...

Nešto mu je teško na duši, mora to izreći.

- Što ti je? Nosiš novu crnu vijest?

- Pravo da ti kažem, istina je: nova vijest je crna, a mogla bi biti još crnja.

Skrenuli su k njemu poglede pune nijemih pitanja. Što to naviješta zagorski

plemić?

- Što to veliš, Šimuniću? Govori jasnije - moli Jelenko. - Hoćeš li?

- Zato i nisam otišao iz Varaždina u Zagorje, svojoj kući, nego okrenuo ravno

ovamo da vam javim.

Ova izjava izazove Gordanu i ona ušutka Vilenu i Jasenku koje su mladog Zagorca

nudile okrepom.

- Po nečemu bi mogla biti vaša vijest još crnja? Ali ne znamo što donosite?

- Plemenita gospođo Gordana, u vašem oku razabirem slutnju zla ... A niste se

prevarili.

Izjava digne na noge sve muškarce. Približili se, okružili plemića i čekaju.

Mučni izražaj leži u tamnim mu očima i muževnim crtama lica. Ustao je jer mu se

Gordana približila. I stade govoriti:

- Eyo, što je bilo. Dok sam boravio u Varaždinu, opazim pred župnom crkvom

skupinu građana, djece i žena. Nekoga čekaju, mislim, pa se zaustavim. Još prije

nego što sam mogao zapitati što rade pred crkvom, izlazi na glavna vrata mladi

muškarac, lijep i kićeno odjeven u velikaške odijelo. Za njim ide cijela povorka

pratnje. Zapanjeno prepoznam lijepog mladog muža. Zazeblo me u duši.

- Tko je to bio? - Gordana će nestrpljivo.

- Glavom Slavimir Draženić.

Poklici zapanjenja ispune sobu. Gordana uhvati Šimunićev lakat i klikne:

- Draženić je izlazio iz crkve u Varaždinu?

354

- Jest, baš iz crkve, to je i mene iznenadilo, pa sam pitao ljude što je tamo

radio, a neki mi građanin reče: svakog dana ide se moliti s cijelom svojom

pratnjom. Vrlo je pobožan - reče dobri građanin.

- Neman, izdajica, bezbožnik prostodušne građane drsko zavarava - vikne Gordana.

- U koju svrhu? - upadaju Damir, župan i drugi.

- Čemu ta varka?

- Bit će: u crnoj duši nosi zlu namjeru - veli Gordana.

- O! - usklikne Šimunić. - Sad mi biva jasno, gospođo Gordana, vi ste pogodili.

To će biti. Zato se on prikazuje bogobojaznim.

- Zašto? - navale svi na njega.

- Građani su mi rekli nešto nečuvena. Draženićevi ljudi iz palače kneza

Brandenburga govore da će kralj Ljudevit njega postaviti za bana Hrvatske!

- Izdajica još i to hoće?

- Neman prokleta - i tome se još nada?!

- Hulja paklena, što je smislila?!

- Čekajte, čekajte, Šimuniću - povisi Gordana glas. - Kako je to Draženić

najednom stigao u varaždinsku Brandenburgovu palaču, nakon banove smrti iz

Budima, kad vijest o banovoj smrti nije mogla stići onamo prije nego k nama?

Dakle, nije mogao iz Budima stići u Varaždin nakon te vijesti?!

- Bio je u Varaždinu već prije.

- Otkad? Znate li pouzdano?

- Kažu bio je tamo još u početku proljeća, odmah iza Beri-slavićeva odlaska iz

Budima.

- Tako?!

Lijepe se smeđe obrve pribrale. Zamračene bademaste oči skupile se, pogled se

izgubio u daljinu.

- Onda je ta neman boravila u našoj zemlji za vrijeme Beri-slavićeve nesreće? .

. .

Slušaju sumnju u njezinu glasu, razabiru izražaj njezina lica. Šute i misle ...

Damir pita Kružića:

- Recite, prijatelju, jeste li kad vidjeli lice te nemani?

- Nikad, gospodine. Samo sam o njemu čuo. Gordana ispituje dalje:

- Rekoste da je nestalo onog Ivana koji je nosio lažnu zapovijed banovu, ja

naime mislim da je bila lažna. Kako je izgledao taj čovijek?

Stao ga ispitivati, odgovarajući na sva Gordanina pitanja. Ne, lice koje Kružić

prikazuje ne pozna Gordana, niti tko drugi. Uzalud nastoji steći dokaz za svoje

sumnje. I sam Kružić i sva gospoda naposljetku su dokazivali da njezinim

sumnjama nema nikakva temelja.

355

- Nema tu ni sjenke mogućnosti za takvu podvalu - veli Kružić. - Nigdje nema

mogućnosti zločinu. Nesreća se dogodila, samo nesreća. Svi smo tamo u planini

uvjereni: Ivan je krivo shvatio

23 *

banovu poruku. A da se nije više pojavio, to nije čudo, vratio se opet banu,

sigurno su ga na putu ubili oni isti neprijtelj koji su napali bana. Bilo je

tamo dosta mrtvih, nitko nije tražio njega - a možda su ga i zarobili. Ne znamo

kako je dugo bio u banovoj službi, no opet velim, bio je vrlo poslušan, vjeran i

pouzdan. Mi smo se previše udaljili od bana, to je bilo krivo - ništa drugo.

Sami smo skrivili - ostavili vođu pobjednika!

Svi se pridruže tom mišljenju, a župan Berislavić primijeti:

- Shvaćam Gordanu - gdje god se pojavi Draženić, tu se mora roditi sumnja, no

ovdje nema ni sjenke koja bi to mogla opravdati.

- Sve je to istina - veli Gordana. - Moja sumnja lebdi u zraku. Nema joj

temelja, no govorili vr kako mu drago, nikad mi duša neće moći vjerovati da je

smrt Petra Berislavića bila samo nesreća. Ne može se to vjerovati. A sad velim

vam ovo: bilo kako, Draženićevi ljudi nose vijesti gradom Varaždinom da će

Ljudevit njega učiniti banom. Pokvarena kraljevska krv i zločinačka družba oko

njegova prijestolja, ne može naći sebi dostojnijeg vladara za Hrvatsku nego tog

Draženića.

- Nikad tu kraljevu odredbu ne bismo prihvatili - poviče Damir.

- Nikad - viknu svi ostali. - Hrvatski sabor odlučuje, a to smo mi - naglasi

župan.

- Da, sabor, koji je već i ocu Ljudevitovu, kralju Vladislavu, uskratio da

prihvati njegove banove.

- Dakle, nema pogibelji da bi se Draženićeva želja ispunila - veli stari

turopoljski sudac. - A glavno je da nema pogibelji.

- Ali je tu pogibelj, gospodo, da nam Draženić izazove teških borbi u domovini.

Kralj i njegove sluge izazvat će možda i krvave borbe, a smrt našeg Berislavića,

znajte, poziv je turskom neprijatelju da opet navali na našu Bosnu. Dok vas tamo

zove dužnost, što će biti ovdje? Na to valja misliti.

- Jest, gdje je Draženić, ne može biti nego zlo i nevolja - prihvati župan.

- Tako je, gospodine - potvrdi Gordana. - I zato: dok je on u našoj zemlji,

dotle moramo biti pripravni da će provesti najstrašnije zločine, okupati našu

zemlju u krvi ako se želi popeti na bansku čast. Vjerujem da su i kraljevsko

vijeće i kralj Ljudevit odlučili nametnuti ga za bana pa kad se budemo

protivili, kralj će odmah naći vojsku da je šalje na nas.

- I mi ćemo je dočekati. Neka samo dođe - upadaju Damir, župan i ostali.

- Dočekat ćete napadače - veli Gordana - i proliti svoju krv, u borbi s

izdajicom. On će i sam pozvati neprijatelja da upadne u Bosnu i još dalje, a vi

trošite svoje snage u borbi s Draženićem. To se ne smije dopustiti! Prije nego

kralj pokuša oskvrnuti bansku čast njegovim imenom, Draženić mora odgovarati

pred velikim sudom sudbine.

- Predugo čekamo na to! - upadne župan mrko.

- Varate se, župane! - tvrdi Gordana značajno.

- Već davno smo čekali taj sud - opet će starac. A gdje je?

- U našim rukama! - veli Gordana Šuteći je gledaju, dok ona nakon malo trenutaka

nastavi:

- Veliki sud je - sud naroda!

Razgibali su se, razbudili, planuli - razumjeli . . .

- Jest, na nama je da mu sudimo! - vikne Šimunić prvi.

- Banov sud je prije šest godina stavio Draženićevu glavu izvan zakona. Svi to

znamo.

- Čekajte! Ne bi bilo viteški sad se osloniti na onu osudu jer sam jednom ja

pozvala Draženića u zemlju kako bih izmamila od njega priznanje da je oklevetao

Vilenu. Može se naći drugi način da on zaboravi svoju želju postati banom

Hrvatske!

U tom trenutku Gordanin pogled padne na Jelenka. Za vrijeme cijelog prizora

sjedio je mirno i podupro glavu, zureći preda se.

Njegova šutnja kao da je izazvala Gordanin pogled što je sada pao u njegove

zjenice pune žara. Jedva su njezine rumene usne dovršile rečenicu, a bademaste

oči, istražujući, zirnule u njegove crne. Jelenko ustane. Mirno, hladno - kao da

će ih pozvati objedu

- stao je pred Gordanu:

- Draženić pripada meni!

Nitko nije iznenađen. Nitko ne prosvjeduje. Svatko mu odobrava.

- Prije šest godina pozvao me je na mač, iskopao mi zasjedu u kojoj sam morao

izgubiti očinji vid i naći svoju nevolju. U toj sam Draženićevoj zasjedi našao

ljubav i sreću. Nisam tada slijedio razbojnika jer ste me vi, gospođo Gordano,

zadržali, a on je bježao. U Budimu ga vidjeh, ali nisam dirao neman misleći:

prepuštam ga sudbini. Danas, kad se on nada oskvrnuti bansku čast, ne mogu ni

časa više čekati ... On je moj! To upamtite!

- Što kaniš učiniti? - upadne župan Berislavić.

- Ništa što ne bi bilo dostojno mojega imena. Evo, idem u Varaždin da podsjetim

Draženića na dug koji mi duguje. Pozvat ću ga pred cijelim svijetom grada

Varaždina na obračun svojem maču.

- To je riječ dostojna Jelenka Kuševića! - usklikne Gordana.

- Drugovi, tko od vas želi sa mnom? - pita on svoje prijatelje iz banderija

Turopolja.

- Svi! - viknuše u jednom dahu.

Taj poklik zvuči kao prisega vjernosti drugu koji je uzeo na sebe da kazni

izdajnika što se usuđuje poželjeti bansku stolicu. Stari župan nije zadovoljan i

prigovori:

- Nije vrijedan tvojeg časnog mača. Gordana ustaje u Jelenkovu obranu:

- Mač Jelenka Kuševića u ovoj bici nije drugo nego mač kojim se poslužila pravda

da kazni podlu izdajicu! Damir pristaje uz nju:

- Gordana ima pravo. Bit će sramotna kazna, gospodine župane. Građani grada

Varaždina nek vide i čuju kako ih Draženić obmanjuje lažnom licemjernom

pobožnošću da bi stekao njihovu sklonost.

356

357

- Zar tamo ne znaju kakvimje blatom zablaćen obraz toga čovjeka? Niste ih

pitali, gospodine Simuniću? . Mladić odgovori na Gordanino pitanje:

- Jest, gospođo plemenita, pitao sam građanina s kojim sam govorio: "Zar ne

znate da je izdajica, zatornik puka?" - a on mi reče: "To su bile klevete nekog

njegova neprijatelja u Turopolju!" . .

- To sam ja! To su moje klevete - vikne Jelenko, pa uzdigne glavu i pogleda

prema Vileni. Modre joj oči gledaju s ponosom - dok on opetuje: - Mene je

mislio!

- Prokletnik! - dahne Vilena.

Poput ognjene strijele, taj poklik pada u dušu mladog muža i razgori žeđu da

isplati dugove dušmaninu-koji se svim svojim zloćama bacio na čast njegova

obraza, na čast djevojaštva Vilene, na živote, na imovinu i mir turopoljskog

puka koji sačinjava i njegovu braću. Vilenin poklik osjeća Jelenko kao poziv s

neba na suđenje zlotvoru, najvećem, najgnusnijem, što su ga ikada doživjeli i

upoznali ljudi u hrvatskoj domovini.

Sutradan u ranu zoru opraštao se Jelenko od svoje žene Vilene. Gledajući je,

pogledao je u njezine oči modrije od neba.

- Draga, ljubljena, ne strahuj za mene!

Ona čvrsto ovije ruke oko njegova vrata. Uzalud se bori, srce joj se steže.

Tajna jeza obuzima je dok joj on privija plavu glavu na svoja prsa i ljubi je u

obraze:

- Čuvaj naše sinove! Junake naše male! Taj poklik joj prelazi tijelom. Zar nije

siguran? Ipak, oči joj se smiješe dok veli:

- Čuvat ću ih dok se ne vratiš!

- Ne znam kad će to biti!

Smiješila se i onda kad se bacio u sedlo, na čelu dvadeset drugova, i pojahao

cestom.

Za njim su gledale tri žene pune ljubavi: Vilena, majka i sestra Jasenka. Svaka

od njih taji u srcu strah. Pred njima lebdi strahovita misao:

"Gdje je Draženić, tu mora biti zasjeda!"

U OČEKIVANJU SVOJE ČASTI

Berislavića više nema na životu. Očekuje kraljevo pismo kojim ga postavlja za

bana i onda ako Hrvatski sabor ne bi pristao. U tom očekivanju živi sretno.

Jednog dana u veselju i radosti poziva k sebi Damjana:

- Dosta je bilo plandovanja i odmora. Evo, ovdje je sve u redu - dakle, hajde u

Lukavac po Hrvojku i kraljevića Ivana. Jesi li čuo, Damjane?

- Vidim, vrlo ste mirni i strpljivi. Dakle, mogu otići po naše ovce. Ali zar vi

ne želite da ih dovedem kriomice ovamo?

- Ne, mogli bi saznati građani ovoga grada.

- To je pametno, a opet ne može se djevojčicu i dječaka zadržati u Lukavcu. Što

dalje s njima, to bolje.

- Onda ih vodi ravno u Budim.

- A vi ćete ovdje ostati bez mene?

- Dok sam ovdje, moram biti plemenit, pošten, bogobojazan, svetac. A onda tebi

ovdje nema posla . . .

- I to je istina.

- Trebaš li Lučića?

- Ne trebam, imam svojega čovjeka koji se slijepo pokorava.

- Onda putuj što brže možeš.

Drugog se dana otpravio na put i ostavio palaču da izvede i ovaj Draženićev

zločinački nalog.

A Draženić je ostao sam s Lučićem i svojom pratnjom. Sretan je i veseo. Svanuli

su njegovi dani. Bit će napokon ban i gospodar Jelenka Kuševića i njegove žene.

Ne dvoji da mu ta osnova ne bi uspjela. Ta uz njega je kralj i kraljevsko

vijeće. Ne brinu se oni za zakone i pravice Hrvatskog sabora. I oni i on gledaju

pred sobom silu i bezakonje. Ne boji se, dakle, nikoga. Ludost, pokvarenost

mladoga kralja njegovo je pouzdanje i vjera.

I dok tako misli u sebi i čeka, vara poštene i nevine građane. Pokazuje im se u

sjajnoj odori, u pratnji sjajno odjevenih momaka, ne bi li ih zabliještio svojim

sjajem i ljepotom. Pokazuje im lijepo lice, osvaja izgledom blagosti, poštenja i

dobrote. Zaustavlja se na ulicama grada, oslovljava stanovnike, pita ih za

njihove boli, njihove brige i dariva siromašne.

Zapanjuje prostodušnost grada svojom velikom dobrotom i darež-Ijivošću, A dobro

naučeni ljudi iz njegove pratnje govore gradom kako je takmac u ljubavi iz

Turopolja oklevetao Draženića za izdajstva dok je bio dobrotvor naroda kao što

je sada i ovdje u gradu. Draženić se laća i drugog sredstva.

Ide u crkvu, moli se pred svima da bi pobudio u ljudima uvjerenje kako je

pobožan.

A tko je pobožan, ne može biti zločinac.

359

U varaždinskoj palači, koju je nekad sagradio slavni hrvatski ban Ivaniš Korvin,

sin kralja Matije, sada se odmara izdajica Draženić. Stigao je iz Otočca, tajno

se ušuljao u dvor i poslao u Budim glasnika neka javi Ljudevitu i kraljevskom

vijeću da omraženog im

358

Neobuzdana Draženićeva ćud ne da se dugo držati u miru. Otkad je otišao Damjan,

koji mu je propovijedao mir i strpljivost, biva Draženić polagano nemiran. Uzrok

su tome njegovi ružni sni.

- Kao da palačom kneza Brandenburga lutaju neki dusi - veli on Lučiću - koji mi

ne daju uživati u miru sigurne nade. Svuda vidim neke opasnosti, neke zapreke,

što ja znam!

- Niste smjeli otpustiti Damjana. Taj vrag zna vas uhvatiti u svoje ruke. Ja sam

nemoćan.

- Ovo mirovanje u čekanju i ovi sni ubijaju, grizu moju si

gurnost. Što onda ako ipak ne uspijem? Ako me Hrvati dočekaju

u zasjedi kad dođem na njihov sabor? Ili me čeka kakva druga

nesreća ? " "

- Vidim, izgubili ste sami sebe otkad je otišao Damjan.

- Već je sigurno blizu Zagreba. Ne bih li ga mogao pozvati natrag? Što misliš?

- Čujte što velim. Ostavite Damjana neka radi tamo, a vi recite: vjerujete li u

čudotvorne moći?

- Ne znam, ali sam često čuo kako o tome govori moja žena.

- I ja sam često slušao o tome. A ovih dana pripovijedao mi je vratar

Brandenburgove palače prava čuda. Ima izvan grada Varaždina neki starac koji zna

čudotvorne moći i kome ih otkrije i tko ima odvažnosti da ih uzme, tome se svaki

čin pretvara u pobjedu. Vratar veli da je to čista istina. Ako hoćete,

saslušajte ga. Otkako je on otišao k starcu i uzeo te čudotvorne čarolije, sve

mu uspjeva što god odluci, i ono što se čini nemoguće. Slušajte ga, pa tko zna:

možda vam to donese sigurnost, mira, a i dosta uspjeha, sve bez - Damjana! . . .

- I učeni ljudi vjeruju u čarolije, a valjda je nešto istina.

Htio bi Lučić izvući gospodara ispod upliva Damjanova. Inače njegova zvijezda

tone. I nagovara ga. Najprije se tome Draženić opirao, ali kad je njegovo

uzbuđenje sve više raslo i povjerenje u uspjeh njegovih nakana bilo još više

uzdrmano, odlučio je saslušati vratara palače.

- Svake noći vidim u snu Kuševića s toljagom u ruci - kako mi prijeti, goni me

čitavim svijetom, a ja mu ne mogu ništa. Neka sve ide k vragu. Zovni mi tog

vratara da čujem što mu je donijela čarolija onog starca. Ako me uvjeri, ići

ćemo k starcu.

I pozvao je vratara k sebi.

CRV GRIZE SAVJEST . . .

Duboko spava noć u stanu mrtvih. Nad vječno usnulim grobovima crni oblaci gone

mjesec. Načas se otme crnim krilima, nasmije mračnoj zemlji između crnih

križeva.

360

U travi šušti. Provlači se korak po korak, oprezni, strašljivi. Tri muške pojave

stoje u travi. Šaptanje pod drvećem:

- Mjesec nam je na putu.

- Zašto se vere za mnom to prokleto nebesko pseto?

- Ne kunite mjesec, gospodine Draženiću.

- Zderao bi ga s onog svoda i tresnuo njime da se sav razleti.

- Kletva će sve pokvariti . . .

Prigušeno rezanje kao u lovačkog psa kad mu ne daju da ide u potjeru za

plijenom.

Onda šutnja, čekanje, tišina. Opet oblaci dostigoše mjesec i pokriju ga crninom.

Groblje u tami.

- Valjda mu drska obrazina neće više vrebati za nama? Idemo!

Mrak. Šušti lišće glasnije, hitrije, opreznije.

- Zašto me, starce, vodiš tako daleko?

- Ne bojte se, tako mora biti.

- Prokleto pseto! Zar ja da se bojim! Dosta mi je plaziti ovuda . . .

- Tamo je iza onog najvećeg križa. Evo, tek jučer su ih pokopali u dva groba.

- Ne brbljaj . . .!

Zamuknu svi u stanu mrtvih. Ni šušnja, ni šapata, ni koraka. Tri muškarca više

se ne kreću.

Na nebu mrak - na groblju noć. Mrtvo mirovanje ...

Sve mirnije, samo vrijeme plovi dalje. Nestrpljivi šapat u tišini.

- No? Što je? Prokletstvo, što radiš starce?

- Spremati se moram. Velike su to stvari!

- Zar će trajati do zore?

- Tko može u ponoći putovati kući - dakle, imamo vremena.

- Udarit ću te.

- Onda radite sami. Ništa vam neće koristiti. Samotna pojava ide dalje . . .

- Što ste učinili, gospodine Draženiću? Neće vam dati čudotvornu čaroliju.

- Ubit ću ga ako se ne vrati!

I potrči tamo gdje šušte u travi koraci što odmiču.

- Vraćaj se ili ću ti raskoliti glavu!

- Nema tu sile. Možete me zatući. Ono što činim, to su velike stvari - opetuje

hrapavi glas.

Kletve prskaju iz nevidljivih usta nad nevidljivim čovjekom na groblju. Nakon

toga opet tiha molba kaštelana Lučića:

- Hajde, čovječe, gospodar mi je nešto nestrpljiv. Dođi! Drugi čovjek ponovo se

nećka:

- Čarolija ne može vrijediti tamo gdje se kletvom zove vraga!

- Dođi, starce, žuri se. Bit ćeš plaćen. Dvostruko ti dajem nego što smo

obećali.

Koraci se vraćaju. Draženić dršće. Uplašen je od blizine mrtvih.

Grobar odviše zateže, nastrpljivost rasteže ga svega. Ubijao bi, samo da može

prije otići. Čeka, čeka u beskraj.

361

- Čuješ, laj starac namjerice to oteže! Zašto? Misli time izmamiti više novaca

ili je s kim u tajnoj vezi protiv mene?

- Svuda vidite utvare! Gdje bi netko iz Varaždina i okolice bio protiv vas?

Neprijatelji vaši su u Turopolju!

- Damjan im sada kroji osvetu. No, htio bih što prije odavle.

- Ni meni nije baš prijatno na groblju u ponoć. Ipak bih htio i ja dobiti

čaroliju koja je vrataru donijela takvu sreću. Ne bi to čovjek mogao ni

zamisliti!

- Evo, spremno je: udarite motikom - zovne glas u tmini.

- Valjda neću ja kopati?! - izdere se Draženić.

- Morale, inače ne vrijedi!

- Zar svojom rukom?! Gadi mi se!

- Ja ću otkopati grob - nudi se Lučić. - A vi uzmite . . . Starčev glas se

javlja i određuje:

- Komad zemlje, odijela ili vela. Odrežite i kose.

- Hvata me jeza ... - šapće Draženić.

- Ako želite vući za kosu svoje neprijatelje, učinite što rekoh. Njihovo ruho,

zemlja, sve što pripada njima, bit će vaše - govori hrapavi grobarev glas. -

Neprijatelja 6e vašeg snaći nesreća koju ste mu poželjeli, nikad nećete

promašiti . . .

- To je važno "nikad promašiti"! . . .

- Vrijedi li to za ženskog neprijatelja? - pita Lučić.

- I za ženu. Neprijatelj je neprijatelj!

Požalio je Draženić što se dao na to, ali nemir koji ga izjeda ovo nekoliko dana

prisilio ga na tu ludost.

S neba na križeve pada gusta noć. Šuštanje lišća prestaje. Tri sjene su se

zaustavile. I zvekne željezo, udarivši o kamen. Kratka kletva, opet šuštanje.

Strava oblijeva Draženića. Ledeni srsi ga obilaze.

- Samo naprijed, žurite se!

Nastavio je kopanje. Iz ovog groba izlaze sve priče što ih je čuo u djetinjstvu

o grobovima usred noći.

Osjeća da izlaze dusi iz groba i hvataju ga ledenim rukama. Zamaglilo mu se

ponovo. Stao je čvrsto. "Zašto to činim? Glupo je! Ništa neću postići, ništa . .

." Podmukla tišina. Teško disanje.

- Jeste li svršili, gospodine?

- Pozlilo mi je, srušit ću se ...

- Jeste li odrezali tkaninu, velo i kosu?

-- Šuti. ne govori, još više podjaruješ strahotu . . .

Vrijeme plovi po mračnoj noći ... Ne znaju koliko je otplovilo u nepovrat. Teško

disanje u tami, onda koraci, šušti trava . . .

Tri pojave se osovile. Koračaju tiho i oprezno, brzo, mnogo brže nego što su

dolazile.

Zaškripala drvena vrata. Izišli su.

Onkraj strahovitog mjesta Draženić gotovo trči. Za njim Lučić. Grobar ide

polagano za njima.

362

Sav znojan hiti Draženić prema kući kraj ceste gdje kroz okna zirka sitni tračak

iojanice.

Žestoko gurne vrata. Ulazi u kućicu.

Niski strop dosiže mu do tjemena. Spazio je klupu i spušta se na nju, slomljen,

poništen.

Smrtno blijede usne otvorene su. Lučić pridrži gospodara i sjeda kraj njega. Za

njima ulazi starac. Ravnodušno gleda obojicu. Draženića obuzima nepovjerenje

prema tom izražaju grobarova lica. Ako je sve obmana?

- Čuj, grobaru, ako lažeš sve što tvrdiš? -~ promrmlja Draženić.

- Vidjet ćete, plemeniti gospodine. Samo se uzdajte u mene. Nije to prvi put što

sam usrećio ljude.

- I zaslužio novaca!

- Badava se čovjek ne rodi, a ni pokapa. Nema ni čarolija badava!

- Rekao si: spavat ću kad ovo čudovište metnem pod uzglavlje?

- Kao da su vas zaklali!

- Nije baš ugodno na tome spavati.

- Uh, kako ste slabi vi mladi junaci kad vam treba doći u blizinu mrtvih. Žive

biste sjekli kao kosa travu, a od mrtvih biste bježali! A velim vam: bila je

nevina djevojka kojoj smo odrezali kosu. I, eto, plava . . .

- Što veliš? Plava? Baš plava? - pita Draženić i zazebe ga.

- Gledajte, evo, plava!

- Što ću s time sada, to mi reci!

- Čekajte. Ušit ču vam u vrećicu od platna ili kože. Što plaćate? Platno ili

kožu? Drži do vijeka, ali je skupa. Vama sigurno ne manjka drobiša?!

- Kožu daj, kožu. I žuri se sašiti.

- Dobro, vrlo dobro. Dok sašijem, možete tamo preko u krčmu. Ondje imaju vina i

po noći, a i meka ležaja.

- Krčma? Zar je tu krčma?

- Ni osam stotina koračaja.

- Nije tu bilo nikakve krčme kad smo sinoć dolazili.

- Valjda nije noćas izrasla iz zemlje? - pita Lučić.

- Nije. sine moj, ali se ne vidi od grmlja i stabala, aii tamo je. Hoćete li se

okrijepiti vinom? Odmah će vam se krv ogrijati.

- Ne, ne! - brani se Draženić. - Što prije želim• odavle. Šij, čekam!

Polagano ide starcu posao od ruke. Nestrpljivo čeka Draženić.

- Čujete li? Već grmi - upozori grobar.

- Prokletstvo, baš sada!

- Nećemo moći odmah kući.

- I nije vam dobro, plemeniti gospodine, putovati u noći i bez pratnje, pa bilo

to i blizu Varaždina. Zašto ste došli bez pratnje kakva momka? Valjda imate

nekoga. Po odijelu vidim da ste plemić.

- Nisam htio da tko sazna za moj put.

- Znam. stidili ste se. Ima ih više takvih. Učeni su i plemeniti,

363

a stide se tražiti sretnu čaroliju. No, velim vam, nije dobro lutati bez

pratnje. Što onda ako vas napadnu razbojnici?

- Što? - vikne Draženić. - Razbojnici bi me napali? Kako onda pomažu tvoje

čarolije ako me mogu napasti razbojnici?

- Moje čudotvorne moći su samo za neprijatelje. Razbojnici ne mogu biti vaši

neprijatelji jer vam nisu bili ni prijatelji. No, kad bi ...

- Šuti! Ne brbljaj, odao si se, ubit ću te!

Savršenim mirom pripovijeda starac priču što i kada će mu čarolije pomoći.

Razlaže kako je razlagao svakome tko bi se usudio u ponoć s njim na groblje da

skupe novce što mu ih plaćaju bogati prazno vjernici.

Najzad ga ušutkaju grmljavina i gromovi. Pljusak zapljušti po krovu oniske

kućice.

- Nebeske rijeke izlijevaju se na zemlju,bit će rodna . . .

- Neće li zanijemiti ta tvoja gubica! - izdere se na njega Draženić,

Sve ga uzbuđuje, sve uznemiruje, svaka riječ razdražuje. Ne može naći mira ni

spokoja, svaku kap kiše na stropu osjeća kao bodlju.

Lučić je očajan. Ne zna što bi učinio s gospodarom, kako bi postupao s njime, o

čemu govoriti što bi ga zanimalo i umirilo. Već se ne zna vladati prema njemu.

Neka dva-tri dana kao da je izletio iz svoga tijela i luta u pri-kazama,

predodžbama. Neprestano je u strahu da će mu se sve osnove potopiti u neuspjehu.

Žalo ga je nagovorio na starca o kojemu je čuo da se pripovijeda.

- Čuješ, starce - obrati se Lučić grobaru - obećao si da će ove tvoje čarolije

mojega gospodara učiniti moćnim. Sve će mu uspjeti?

- To velim i sada.

- Rekao si: bit će jak, čvrst u vjeri za sve ono što je odlučio učniti.

- I bit će, samo kad ovu kožnatu mošnjicu objesi oko vrata. Mora je nositi dan i

noć. nikad skinuti, razumijete? No, što mogu ja ako se gospodin boji grmljavine

i pljuska. Nekakav ga crv grize. Nye to_ za junaka. Valja istjerati zloduha iz

ovog lijepog, dobrog tijela! Čekajte još čas!

Onda stade govoriti nekakve riječi, a zatim objesi Draženiću oko vrata kožnatu

mošnjicu. Dopustio mu je raditi s njime po volji.

Kad je sve svršeno, Draženić odluči prespavati u starčevoj ko-morici jer se u

olujnoj noći ne može vraćati u grad.

Lučić legne na klupu. Njegov gospodar na starčevu postelju.

Doskora je zaspao od umora i slomljenosti. Grobar pak ode u staju da tamo

prospava noć.

364

SUSRET

t, Zaplavilo je nebo i ružičaste zrake naviještaju dolazak sunca.

Oluja je osvježila zrak, kiša natopila zemlju. Grobar izlazi iz staje. Ide

pogledati svoje goste.

Probudili su se i o nečemu razgovaraju.

- Jesi li nahranio i napojio naše konje? - pita Lučić grobara.

- Niste mi to naložili. Sijeno je skupo.

- Lopove! Sve ću ti platiti! -- okosi se na nj Draženić i ustane.

Mora priznati, osjeća se miran i oporavljen. Ove sedmice prvi put se čestito

naspavao. Zato je opet priseban. I vjeruje da sve to dolazi od čarolije.

- Zaslužio si čestitu naplatu - i dade starcu zlatnik.

- Idemo, Lučiću, možda me u Varaždinu čeka glasnik iz Budima. Osjećam - naći ću

kraljevo pismo. Banska čast mi pada pred noge. Lučić je radostan i usklikne:

- Hvala budi ovoj mošnjici oko vašeg vrata, vratili ste se opet k sebi!

- Znam ja što znam - hvali se starac i onda pita:

- Hoćete li preko u krčmu na zajutrak?

- Dakako! Idemo, bit će ondje i topla jela. Sprema se Draženić i oblači svoj

haljetak, dok su starčeve oči sijevale, promatrajući novac što mu je pao na

dlan. Izišli su iz kuće u staju. Lučić opremi konje.

- Nahranit ćemo ih i napojiti u onoj krčmi - veli Draženić. - Dok mi jedemo,

obavit će to krčmar.

Uzjahali su i krenuli putem koji im pokaže starac.

Jučerašnja noć činila se Draženiću kao san. Vedro gleda preda se i primjećuje

Lučiću:

- Zamisli, kad se pojavim ovako na konju s velikom pratnjom u Turopolju! Ja,

Draženić, svijetli ban! Svatko mi se mora pokloniti do crne zemlje. Svi oni koji

su me proklinjali i gonili me baš tamo na ledini na kojoj mi je Kušević skinuo s

lica vizir. Baš tamo gdje mi je htio izrezati jezik, tamo ću ga dati svezati u

okove, noge i ruke jednu u drugu - pa onda - šibom! Ha. ha - i guši se u

smijehu.

- Kanite ga šibati?

- Kao tata, skitnicu. Eh, što misliš? Nije li to slasna osveta?

- Prokleto ste se dobro sjetili. Šibati mladog gospodina, pa još baruna,

slavljena junaka.

- A nju lijepo uzeti na konja i k sebi u ložnicu. A on će gledati . . . Tamo ću

se s njome čestito porazgovoriti .. . Hoćeš li me, Vileno? Nećeš? Eh, plemenita

gospođo, sad me prezri, sad me odgurni, hajde, možeš li, ljepotice moja! Brani

se, ako možeš . . .

Smijeh ga obuze kao jučer strah i trepet. Ne može se suzdržati. Lučić se ne može

smijati. Čudna mu se čini ta nagla promjena gospodarova. Kakav je to luđački

smijeh?

365

Draženić mu ponovo stade prikazivati što će sve učiniti, kako se osvećivati.

Mirno razlaže dok polagano kreću iza šikare:

- Osveta ne znači ništa ako čovjeka ubiješ. Umre u času! A stoje to? Ništa!

Svakog dana moram Kuševića ugristi, oderati, zarezati mu u mesu, svakog dana

narugati se ljepotici u svojoj ložnici kad se otima. Svakog dana neka Kušević

pisti, vrišti, urliče u mojoj vlasti. Na Medvedgradu, u tamnici, imat će on

svoju ložnicu i grlit će crnu mokru stijenu, a nad njegovom glavom, u mojoj

ložnici, grlit ču ja njegovu ljubljenu. Znat će on što je Draženićeva osveta.

Svakog dana nova muka! Kad mislim na to, onda mi je kao da grizem slasno

pečenje! Šta veliš ti?

- Bit će to užitak, gospodaru! " "

- Predivni užitak. Svako jutro divni zajutrak! Ali Hrvati ne smiju znati što se

događa. Gle, što je ono?

- Tamo je krčma. Skrivena, baš kao da su tamo razbojnici.

- Bit će valjda putna postaja. Tako izgleda.

Obišli su šumicu i strnište i s druge strane opazili krov zgrade.

Skrenuše konje. Neke strehe od slame vire između drveća. Kad su stigli na usku

cestu, opaze krčmu, ograđenu visokim grmljem. Iznad ograde opaze pod strehom

mnogo konja.

- Koliko je to putnika?! - začudi se Draženić. - Vidiš, putna je postaja . . .

- Valjda to dolaze na sajam u Varaždin.

Neko vrijeme promatra Draženić konje i primijeti:

- Kao da im gospodari imaju pune hambare. Nije li tako?

- Jest, to nisu seoski konji, pravo ste opazili. Predobro su hranjeni.

- Čekaj, ne ulazi!

Zaustavio se Draženić uz ogradu, ne skreće u dvorište. Oklijeva i promatra. Tamo

u jednoj suši dva momka sedlaju konje. Sedla još više pokazuju da putnici nisu

trgovci.

- Zar nećete u krčmu na zajutrak? - pita Lučić gospodara.

- Zašto ne? - odgovori Draženić, a ipak se ne rniče. Nešto ga odvraća da slijedi

Lucićev poziv pa još čeka i glasno izreče svoje misli:

- Toliko plemića na okupu? Nije li to čudno? Očito, na tim konjima ne sjede

obični momci. Izgleda kao da su se tu okupili sami plemići . .

- Što bi najednom toliko plemića? Kao da idu u Križevce na sabor.

- Pričekajmo dok netko iziđe iz krčme - odredi Draženić - Ovdje iza ograde dobro

smo sklonjeni.

S onu stranu drvenih zidina žure se krčmar, njegova žena i djeca da podvore

zajutrakom goste. Miriši mast, peku se jaja. Kuhinja je puna dima.

366

- Toliko plemića na okupu nikad nismo imali pod svojim krovom. Svi su iz

Turopolja.

- Donijela nam je jučerašnja oluja divnih grošića.

- Samo da bismo gospodu što bolje podvorili.

- Hajde, nosi zdjelu, mužu! Brzo!

Gladni se mladići bace na zemljanu posudu u kojoj još cvrče jaja. S kriškama

kruha posižu za jelom u zajedničku zdjelu.

- Je li dobro, plemenita gospodo? - pita krčmar.

- I predobro - vele oni. - Ostavite nas sada nasamu. Kad je krčmar otišao, pita

Šimunić:

- Kako ćemo sada u grad? Zajedno ili pojedinačno?

- Kako odredi Jelenko.

- Samo pojedinačno. Neću da se građani skupljaju oko nas, zamalo bi se u

Brandenburgovoj palači doznalo tko je stigao, a Draženić bi nam pobjegao.

- Jest, odmah bi naslutio: Kušević mu dolazi u posjet.

- Ne smije slutiti da smo u gradu.

- A kako onda sakriti nas tolike?

- Čekajte. Idemo po dvojica i trojica, ali tokom dana - a svaka skupina u drugu

krčmu.

- Dugo će trajati dok se saberemo, a večernjica u crkvi je poslijepodne.

- Do poslijepodneva bit ćemo tamo svi. Jedni neka ulaze s jedne strane grada,

drugi s druge, i to s juga.

- I što dalje od palače u kojoj stanuje budući ban.

- Kako god odrediš, Jelenko. Ne bojim se: otkrit će nas.

- Do večernjice moramo ostati neviđeni, a to će nam uspjeti. On ide svake subote

na obred u crkvu.

Pojeli su zajutrak i odredili neka sedlaju konje, najprije Jelenku, Šimuniću i

Arbanasiću.

- Mi ćemo prvi u grad, a vi postepeno iza nas. Dok su momci izašli kroz kuhinju

prema sušama, Šimunić ide k malom prozoru:

- Hoće li put biti ružan?

Malo promatra cestu u daljini pa naviješta drugovima:

- Kaljuža je vani. Konji će se zablatiti. Uh! Svi se začuđeno okrenuli k njemu.

Zašto mu je zapela riječ u grlu? Zašto se trgnuo i viknuo?

- Što je, Šimuniću?

- Braćo, ne bio što jesam, ako ono iza ograde nije - on!

- Tko? - pita dvadeset glasova najednom.

- Onaj kojega tražimo!

- Draženić?

Svi skoče da vide, ne vjerujući Šimunićevoj riječi. Iza ruba visoke ograde

razabiru se glave dvojice jahača. Jedan je bliže. Nema sumnje. Onaj je kojega

traže.

- Ljudi, taj nam pada u šake!

- Čekajte, neću da nas vidi! - veli Jelenko. - Želim ga imati

367

usred grada Varaždina, pred ljudima - jer će reći da sam ga iz zasjede ... To

neću . . .

- Ali, braćo, što on radi ovdje u to rano doba?

- Eto, putuje u Budim!

- Zar ta cesta vodi k prevoznom brodu?

- Jest, vodi do broda što vozi preko Drave.

- Gdje mu je pratnja?

- Ne mogu je vidjeti, vidik mi zastire grmovita ograda.

- Čekajte da vidim što će. Čini se, nakanio je u krčmu?

- Ostanite mirni! - odredi Jelenko. Draženić se ne miče.

- Budemo li dugo čekali, on će u Budim.

Uzalud čekaju i promatraju.

Kušević odredi neka s njime dođu Šimunić i Arbanasić.

Izišli su straga prema suši, prikrivajući se. Kušević odluči da bude na oprezu.

Možda Draženić uistinu putuje.

Iza ograde pomoli se Lucićeva glava. Zove. Krčmarov sluga pritrči k ogradi, a

Draženić pita:

- Može li se kod vas dobiti zajutrak?

- Može, vaša milosti.

- Mnogo je tu putnika?

- Ipak, ima još zalogaja za dvojicu.

- Otkud su putnici?

- Izdaleka, još dalje od Zagreba.

- Iz kojeg kraja ili grada?

- Tamo iz - iz Turopolja. Da, odanle su - od oluje su se kod nas sklonili.

Hoćete li k nama?

- Hoćemo, da, a kamo će plemiće vodi put?

- Ne znam, ali mislim u Varaždin, kamo bi drugamo - reče sluga.

Sluga otrči u kuću i najavi nove goste.

- Hajdemo! - veli Draženić. - Mi smo bez pratnje, a njih je čitava rulja.

- Pazite, gospodaru! Vratit ćemo se opet našem starcu i tamo pričekati dok

prođu, nešto mi se ne sviđa posjet Turopoljaca Varaždinu.

- Je li tu Kušević?

- Tko to zna. Bježimo!

Otišli su. A Šimunić pohiti ispod suše u kuhinju.

- Gdje je taj sluga što je govorio s onom dvojicom? Što su te pitali?

Čim je čovjek saopćio razgovor s Lučićem, Jelenko pozove Arbana-sića i Šimunića:

- Dođite sa mnom, pratit ćemo ih oprezno. Krenu li u Varaždin, mi ćemo zaostati,

ako pak krenu k Dravi, onda kane otputovati. Svi osedlajte konje i za mnom! Neću

dopustiti da pobjegne.

Bacili su se na sedla i krenuli uz grmovitu ogradu. Najprije njih trojica, oni

ostali kasnije.

Još nisu Draženić i njegov kaštelan stigli k starčevoj kućici, već su

368

opazili da ih slijede.

- Kušević! - prenerazi se Draženić. - Da imam svoje momke, taj bi mi već sada

pao u šake!

- Gospodaru, slijede nas trojica.

- Najbržim kasom krenimo prema šumi, a onda zaokrenimo preko nasipa u grad.

- Što je to? - zaprepasti se Lučić.

- Prokleti bili. Ima ih čitava četa! Gledaj!

U pozadini dolaze ostali plemići iz Turopolja. Polagano, uz strnište.

- Zasjeda! To je zasjeda, Lučiću, čekali su me ti lupeži.

- Gdje bi znali da ste vi ove noći otišli na groblje tražiti čarolije? I ne

bojte se. Ne može vas dostići zlo.

- Ne možemo u Varaždin, nemarno se gdje zakloniti, dakle u šumu, pa naprijed!

Što dalje u šumu!

Divljom brzinom tjera Draženić konja. Ranjava ga mamuzama, konj se propinje,

juri, skače i preskakuje grabe.

- Skrenuo je k Dravi! - veli Kušević. - Uteći će u preko-dravske šume!

Uvjereni su: Draženić bježi na drugu obalu i svi nagnuše da bi ga dostigli,

okružili i spriječili mu bijeg.

Divlja trka poljem, između grmlja i gustih stabala.

Draženić uleti u šumu kao u mračno krilo zakloništa.

Juri lijevo-desno da bi što bolje zavarao one koji ga progone. U bijegu gubi

prisebnost. Opet mu dršće sva duša, a misli se isprepliću. Ne zna kamo upravlja

konja.

Više ne vidi Lučića. Kamo se izgubio?

Sam je samcat u nepoznatoj šumi. Svuda gusta stabla. Vikao bi, zvao Lučića. Ne

usuđuje se. Čuli bi neprijatelji. Goni konja ravno da presječe šumu.

Zašao je u novu guštaru. Tu ropra zaustaviti i polagano se proverati.

Jedva diše. Strava mu u duši i rukama kojim” drži uzde, Gdje je Lučić? Ni traga

mu ni glasa. Mora naprijed, mora, a|co neće pasti pred Kuševića. Zašto je tu

prespavao noć? Zašto je pala oluja? Zašto? ... Uzalud pita i vodi konja. Kamo?

Gdje će izići?

Guštara se prorijedi. Zabliješti rijeka.

Što sad? Splavi nigdje. Osluškuje. Sve tiho. Glavno mu je da ga ne vide

progonitelji. A ne mogu ga vidjeti kad se sakrio.

Sjeo je i kroz granje bulji u rijeku.

Najednom skoči, potrči prema obali. Stao je mahati klobukom, vikati, dozivati.

- Natrag! Natrag! Jesi li čuo? Zar ćeš me ostaviti, prokleta huljo?

Prema sredini rijeke plovi čamac. U njemu dvojica. Prepoznaje crvenu odoru

Lučića. Netko drugi vesla.

- Huljo! Ne brineš se za me? Lučiću, natrag, potopio se u dno pakleno . . .

Glas ga izdaje - hriplje mu u grlu. Od užasa je ohrapavio.

369

24 GORD ANA XII

Ostavlja ga Lučić na milost i nemilost!

Sad mu se pričini: s one strane iza leđa čuje dozivanje:

- Ovamo, braćo! Čujem njegovo dozivanje.

Klecaju mu noge. To su oni!

Poklici se približavaju. Sagnuo se u grmlju. Jest, to viču Turopoljci. Čuli su

ga dozivati. Ali gdje su? Gledaju li ga odnekud kroz to grmlje? Konj mu je tu,

ali šikara, grmlje, ne može su tu jahati ni koraka. Ne može pobjeći.

Što da čini. Pasti neprijatelju u osvetničke ruke?

Zima mu prolazi tijelom. Tu su progonitelji. Zaboravlja svoju čaroliju. Ne

pouzdaje se više ni u što i stade očajno vikati:

- Lučiću! Vrati se, proklet bio! Natrag!

Zaboravlja da vikom daje pravac progoniteljima. Viče kao bjesomučan.

Njegove kletve padaju površinom uzburkane tamne Drave.

Znoj ga oblijeva. Iz šume nosi vjetar glasove progonitelja. Još malo i svršeno

je. Pada im živ u ruke. Eno, već razabire konje. Turopoljci ih vode, ne mogu

jahati kroz guštaru. To im usporuje potjeru.

Sa strahom bulji Draženić u virove Drave. Ništa ne vidi do čamca u kojem bježi

Lučić.

Više ne može ni vikati za njime. Nema glasa, ni daha, ni vida, ni svijesti . . .

Čamac miruje? Ne miče se? Ne dolazi Lučić po njega? I kune ga:

"Našao smrt na dnu rijeke! Zadavio se u virovima! . . ."

"Što je to?" - zadršće on, pa uhvati grmlje. Rijeka se uzdiže k njemu . . . Sve

bliže dolaze valovi . . . puca grmlje. Okrenuo se. Iz šume modrilo. To je

Jelenkovo modro odijelo. Klobuk s crnini krznom, modro pero turopoljskog

banderija.

Kušević dolazi!

"Što će učiniti sa mnom? Sasjeći me, objesiti? Osvetiti se za crnu zasjedu u

Zvečaru? Jest, osvetiti . . ."

Čini mu se, netko mu svlači kožu . . .

Strepnja mu strese kosti. Iza njegovih leda Jelenko Kušević . . . Modrilo

njegove odore se približava. Leti zrakom, a pred njime tamna mračna voda. Da živ

padne u ruke Kuševića ili da siđe na dno Drave? Razdrat će ga živa, mučiti

sramotom. Čitavo će se kraljevstvo smijati njegovoj beskrajnoj, jadnoj sramoti.

I to će dopustiti ona životinja, Lučić, što tamo sjedi u čamcu!

- Lučiću! Lučiću! Izdajice prokleta!

Strava mu je pred očima. Ne vidi drugo do Kuševićevu modru surku. Raširila se u

veliki plašt. Pokriva njega, grmlje, stabla, ledinu, sve. Kao da je nebo sišlo

na zemlju i pokrilo modrinom pred njegovim očima šumu i rijeku. A bijelo, veliko

pero turopoljskog banderija lebdi u zraku. Pretvara se u mač i leti k njemu . .

.

Najednom krzno oko Jelenkova klobuka poprimi oblik đavla. Strahovite pandže

pružile se za njime. Netko stoji pred njim. Nije čovjek - đavao je, zahvaća ga

za šiju, rine mu nokte u meso.

•>70

Krikne, vrišti ili mu se to prikazuje.

"Jao, deru mi živo meso. Đavoli prokleti! Lučiću! - Razbojnice _ jao, tebi!!"

Nema snage. Zgrabile ga ruke. Ne, to nisu ruke - životinjske su pandže. Zabadaju

strahovito nokti u njegovo meso sve do kosti . . . Vrišti - viče - hvata se

grmlja na rubu obale . . . pred njime dolje kipe virovi Drave . . . Iza njega

vika Kuševića . . .

Puca granje pod njim, pada u dubinu. Zagrljaj virova . . . Onda ga nečije ruke

drže, osjeća zabodene nokte. Voda ga obuzima, guši. Vir vuče, grlo mu je suho,

strahovito suho . . .

Sve je oko njega modro, strašno modro, strahovito modrilo Jelenkova haljetka.

Zašto ga drži? Zašto ne dokrajči te muke? Zašto ga ne probode oštricom mača?

Jezovito bole nokti u tijelu. Kakvo je to mučilo smislio Jelenko Kušević za

njega?! Takvo nije u svom životu mogao smisliti on. Zašto nema snage trgnuti se

- skočiti, zadaviti ga?!

Gdje je vir da ga spasi Kuševićevih nokata?

Rijeka se najednom osušila . . . Nestalo vode. Virova. Sve oko njega i pod njime

tvrdo.

Nema se više kamo skloniti od jezovita napadaja svog dušmanina, koji mu zadaje

paklene muke.

Opet virovi. Osjeti, da mu voda zapljuskije čelo, lice, vrat. Još ga drže nečije

ruke. Još su nokti u njegovu mesu. Otvara oči, zuri amo-tamo, dršće . . .

- Vrazi, pustite me. Razderite me brzo!

- Držite ga čvrsto! Čvrsto! Bjesomučan je! ... Jasno čuje tu zapovijed i krikne:

- Životinjo prokleta, Jelenko, izgrist ću te zubima.

- Primirite se već jednom.

- Izgubio je pamet.

- Čvrsto ga drži, velim ti.

Nešto ga čvrsto pritislo, još čvršće. I viče, razdire sebi grlo, uzalud.

Još ga jače drži. Osjeća samo nokte, duge kao pandže.

"Zar su mi već skinuli meso s kostiju?"

Netko se nadvio nad njime, nešto mu zalijeva u usta . . .

Ugleda nečiji obraz. Nije čovjek. Đavolske je to lice . . .

- U đavola si se pretvorio, prokletniče. U đavola! Vidim, vidim te, Kuševiću,

još ćemo se naći u paklu . . .

- Evo, šenuo je! Znao sam! Te riječi probude mu svijest.

- Ja šenuo umom? Zar ja? Tko sam ja?

- Vi ste to, Draženiću. Smirite se. Što vas je spopalo? Zar ćete poludjeti?

- Izvuci nokte iz mojeg tijele, životinjo, da mogu disati.

- Ostavi ga - no budi na oprezu . . .

Čini mu se: izvukli su nokte iz njegova mesa. Sad mu je lakše.

Bulji i zuri. Pred njim još uvijek isto lice đavolskih crta. Zuri

dugo i dugo. Zaklapa oči, opet ih otvara. Nešto mu je pljusnulo

371

24 *

preko obraza. Zar je na dnu rijeke s nekim vodenjacima?

Uzalud otvara oči. Ništa ne može razabrati do đavolskog lica.

- Gospodine Draženiću, zar me ne čujete?

- Čujem te, životinjo!

- Nisam ja životinja, nego vaš kaštelan Lučić. U tami mozga sine mu svjetlost.

- Gospodine Draženiću, budite mirni, ne lamatajte oko sebe jer ćete se

skotrljati u vodu . . .

- Gdje sam? - pita i gleda okolo, a ne vidi ništa. Osjeća se u nekoj škrinji.

Najednom udariše o nešto tvrdo. Netko ga pograbi, nosi i položi na travu. To već

jasno osjeća. I jasnije -^idi . . . Gleda oko sebe. Tu je Lučić. Tu je još neki

čovjek. Sjede pored njega, gledaju ga i drže svojim rukama.

- Što je? Gdje sam?

- Mišljah, nikad vam se više neće povratiti svijest. Zar ne vidite! Spasili smo

vas baš u pravi čas. Još malo i bili bi vas Turopoljci uhvatili. Toliko sam se

mučio, dozivao, govorio vam, a vi ništa. Vičete, kunete mene, a ja s ovim momkom

u čamcu.

- Gdje sam bio? Nisu me uhvatili?

- Vi ste zurili u potjeru koja je dolazila za vama, a ja sam čamcem pristao,

povukao vas niz obalu u rijeku da ne padnete u ruke Kuševića. Malo ste se

okupali - no to je bolje nego da se kupate u Kuševićevoj osveti. Brzo smo vas

povukli u čamac i zaveslali. Oni nisu mogli za nama.

Sad gledne na drugu obalu. Tamo stoje konjanici i gledaju preko rijeke.

- Zar idu k nama?

- Ne mogu. Splavi nema. Dok oni dođu do pristaništa, mi smo daleko u šumi.

- Neće me on pustiti!

- Zato ćemo potrčati u šumu i šikaru. Dok oni prijeđu, nema nam traga ni glasa.

Hajde, pokušajte, ako ne želite pasti u neprijateljske ruke.

To ga podsjeti opasnosti.

Diže se. Klecaju mu koljena. Još mu je sve sivo pred očima. Pribere se,

svladava, mora se pridići i umaknuti.

- Gotovo sam poludio. Tek sad vidim: vas ste me dvojica povukli u čamac!

- Držali smo vas rukama da nam ne skočite u vodu. Htjeli ste se baciti. Zato smo

i trebali tako dugo dok pređemo preko rijeke.

- A čamac? Tko je dao čamac?

- Naišao sam baš na ovog čovjeka kako se sprema s čamcem preko rijeke. Vi ste se

izgubili u šumi, gospodaru, ostavili ste me, uzalud sam vikao i zvao vas . . .

- I odmah si uzeo taj čamac da me ostaviš - i prokune ga.

- Ne, samo sam se povezao da biste me vi spazili s obale na

372

rijeci! - pokušava se ispričati Lučić. - Kad sam vas primijetio, odmah smo

krenuli natrag. No, sad je važnije što ćemo učiniti. Mislim: bilo bi najbolje

poslati ovog čovjeka ovdje u Varaždin da dovede vašu pratnju.

Draženić sluša. Neprestano upire oči na obalu preko rijeke gdje stoje okupljeni

njegovi neprijatelji. On ovdje sam s kaštelanom. Istina, dijeli ih rijeka, a

ipak nije zaštićen.

- Ako oni krenu prema pristaništu i ukrcaju se na prevozni brod?

- Već sam rekao: moramo bježati u šumu, tamo se možemo sakriti. Gledajte,

nepregledna je ta šuma. I guštara i grmlje visoko, tu ne može proći konj, a dok

oni stignu samo do pristaništa i dadu se prevesti brodom, mi smo u sigurnom

zakloništu.

- Tamo u guštari provest ćemo čitav dan i noć kao životinje što se skrivaju pred

lovcem?

- Prokletstvo je to, a opet drugo nam ne preostaje. Ne skida pogleda s onih tamo

što još uvijek stoje na suprotnoj obali, ne miču se ni lijevo ni desno.

- Nešto se tamo dogodilo? Što misliš, Lučiću, što kane oni ovdje?

- Ne mogu naslutiti zašto su došli u ovaj kraj - uvjerava Lučić Draženića.

- Oni su tražili mene! Doznao je Kušević da sam u Varaždinu, pa se u njemu

probudila želja za mojom krvlju.

- Ne vjerujem da je došao zbog vas. Slučajno smo ih našli u toj krčmi - umiruje

Lučić gospodara, premda je uvjeren, protivno.

- Sam đavao me je natjerao da idem baš jučer tome starcu. Eto vidiš, uzalud mi

sva ta čarolija koju mi je dao. Drhtao sam kao šiba na vodi ...

- Drhtali ste, istina, ali im niste pali u šake. No? Vidite! Ipak vam ta

čarolija vrijedi. Gotovo vam je već Kušević stao na petu, kad sam vas povukao u

čamac. A za njega nigdje drugog čamca da nas slijedi. Što velite sad?

Napokon, Lučić ima pravo! I Draženić se sve više pouzdava u grobarovu čaroliju.

- Nemaš krivo. Onda ipak nisam uzalud lutao jučer grobljem! Još će mi ova

kožnata vrećica dovabiti u ruke Kuševića.

- Hoće! Poštenja mi - hoće!

Zaklonjeni iz grmlja, promatraju što se zbiva na drugoj obali. Na koju će stranu

njegovi progonitelji? Hoće li prema pristaništu ili ne? To obuzima svu njegovu

pažnju, čekaju nepomični.

Na suprotnoj obali oko Jelenka Kuševića stoje drugovi. Raspravljaju. Samo ispod

oka po koji od njih istražuje što se tamo događa s Draženićem.

- Sakrili su se iza grmlja, to je jasno - naglašava Arbanasić. - Vidio sam ih ja

dobro svojim dalekovidnim očima.

- Kako se najednom ovdje našao čamac?

- S one strane lijevo iz šikare vire kućice, sigurno je netko

373

odanle bio u Varaždinu, pa se sada vratio i pružio im pomoć.

- Možda.

- Ne mogu razumjeti - veli Jelenko - kako je on izašao iz grada bez svoje

pratnje, sam s Lučićem.

- Bit će, ovdje ga svi vole kad se to usudio.

- A pred nama je bježao!

- To je dokaz da nema svojih momaka, dakle, neće nikako u Budim>

- Sigurno je slutio: Jelenko mu dolazi na obračun. Prije će kukavica zaroniti u

Dravu negoli stati nasuprot Jelenkovoj oštrici.

- Nigdje ih ne vidim. Skriveni iza grmlja čekaju našu odluku . . .

- Odmah ću im saopćiti što kanim •- odluči Jelenko. - Drugo i, budući da nema sa

sobom pratnju, ne može krenuti u Budim. Sto ga je ponukalo da izlazi tako rano u

jutro iz grada bez svoje pratnje, nećemo odgonetnuti, a nije ni potrebno. Meni

je najvažnije da se on opet mirno vrati u Varaždin i da ga ondje potražimo.

- Prema tome, ne smijemo krenuti ni prema pristaništu ni prema gradu?

- Dobro si rekao, Šimuniću. Zato ćemo krenuti Varaždinu baš protivnim smjerom, i

to polagano kao da nam se ne žuri. Ti znaš gdje je dvorac plemenitaša Tumpića?

Negdje s protivne strane Varaždina, je li?

- Jest, tamo. Često sam bio kod njega. Treba nam poći uz obalu i sve više gore.

Dosjetit će se Draženić kamo idemo. Znam, sakriven budno prati naše kretanje.

- Dakle, naprijed! Hajdemo - odredi Jelenko. - Ti ćeš nas Cvjetko voditi k

Tumpiću. Tamo možemo doznati što bi nam bilo u prilog.

- Ako se Draženić ne vrati do poslijepodneva, izgubljena je prilika da ga nađemo

poslije večernjice.

- Pošalji mene, Jelenko, u grad da vidim što će biti, pa ću onda javiti -

ponudio se mladi Lektorić.

- Jest, kod Tumpića ćeš svući turopoljsko odijelo i krenuti sam u grad da znamo

što će Draženić i da se možemo prema tome ravnati. Želim se s njime sastati baš

naočigled građana da čuju i vide borbu.

- Ako neće biti danas, može se i sutra nakon mise!

- Samo ako ne ode u Budim. Polagano su pojahali uz obalu. Iza grmlje sjede

Draženić i Lučić paze što rade progonitelji.

- Gle! Kamo će? - prošapće Draženić kao da se boji da bi ga mogli čuti preko

široke rijeke. Još mu je uvijek strah u kostima.

- Neće u Varaždin. Idu protivnim smjerom - upozori Lučić.

- Pričekajmo dok iziđu ispred šume.

Šćućurio se Draženić za grmom, a njegov zabrinuti pogled prati Jelenka Kuševića

i drugove duž obale sve dotle dok su izišli na daleku čistinu i onda potjerali

konje. Tada tek pita:

- Kamo idu plemići onim putem?

374

- Ne mogu tim putem nikud nego u onaj dvorac tamo gore. Odavle se vidi nešto

krova od tornjića - pokazuje im čovjek.

Pogledi im slijede Kuševićeve drugove. Sve više se udaljuju baš protivnim

smjerom od Varaždina. Pomalo nestaje u Draženiću straha. Pogibelj odmiče, a

njemu se vraća drskost i odlučnost.

Kune i prijeti se. Osjeća snagu da se što prije vrati u Varaždin. Ali kako?

Prevesti se preko rijeke opet ovim čamcem? U tu se pustolovinu neće upustiti.

Želi biti potpuno siguran od svake iznenadne nove pogibelji.

- Kako je daleko do pristaništa prevoznog broda? - pita svojeg čovjeka.

- Sat odavle.

- Ti ćeš nas otpratiti.

- Prije moram odvući čamac do moje kolibe. Eno, tamo je iza onog strništa.

I krenuli su uz obalu. Draženić i Lučić svakog bi se časa ogledavali, promatrali

daleko poljanu kojom su se uspinjali Kuševićevi prema Tumpićevu dvorcu. To sve

više umiruje Draženića, a opet ga s druge strane snalaze pitanja koja odmah

saopćuju svojemu kaštelanu.

- Zašto su oni krenuli iz Turopolja k tome plemiću? U koju svrhu? To mi nikako

ne ide u glavu.

- Možda imaju tamo kakav sastanak hrvatska gospoda. Možda baš zbog banske časti

. . .

- Svakako se kane nešto dogovarati.

- Onda su pozvani i zagorski plemići. Gle, nismo znali da se tamo sastaju

hrvatska gospoda daleko od “grada.

- Niste se ni zanimali što rade hrvatski plemići - a to nije dobro gospodine.

- Čekam samo kraljeve odredbe. Jest, ovi se tamo sigurno dogovaraju !

Počinje vjerovati da se radi o nekom sastanku, a to je razumljivo i prirodno

nakon banove smrti. Još smireniji krene Draženić sa svojim pratiocima.

- Da je ovdje Damjan, sad bih ga poslao da uhodari i znao bih što se dogovaraju.

Nakon više od sat vremena stigli su na pristanište. Nekoliko je tu kućica,

slamom pokrivenih i velika krčma u kojoj se zadržavaju putnici na putovanju iz

Ugarske u Hrvatsku i natrag.

Umoran i gladan sjeo je Draženić s kaštelanom u gostinjsku sobu. Već je bilo

blizu podneva. Ovdje su stali vijećati bi li se usudili sami prijeći na

prevoznom brodu ili bi poslali svojega čovjeka u Varaždin da dovede momčad.

Odlučili su se za ovo drugo. Čovjek je prešao Dravu čamcem. Sad je trebalo

čekati dok prevozni “brod stigne s one strane rijeke s njihovom pratnjom iz

Varaždina. Za to treba mnogo vremena.

Okrijepili su se jelom, očekujući brod.

Nešto ih iznenada zbuni. Neka buka dopre do njih. Nemir uhvati Draženića:

375

- Što je to vani? Ljudi trče. Netko dolazi?

- Topot konja. Kao da je čitava četa? Gospodaru, bilo bi dobro da se sklonite.

Ljutito prokune Draženić, ali odmah skoči.

- Ipak je netko tu! Da nije Kušević sa svojima prešao preko rijeke?

- Nemoguće. Sami smo na svoje oči gledali kako su odlazili gore u dvorac.

- Ipak je netko tu. Smjesta pogledaj.

- A vi se zaklonite da vas ne vide.

- Kamo? Je li tu kakva izba?

- U kuhinju se sklonite.

- Kušević je našao negdje neki prijelaz. Bit će gore most, jest, to je!

- Ako je to, odmah ću se vratiti, gospodaru, branit ćemo se dokle god bude

moguće.

I gurne ga u kuhinju pa ode da vidi o čemu se radi.

Širokom cestom ispred krčme zaustavljaju se jahači. Lučić se ne usuđuje izići.

Povučen iza prozorčića pokušava prepoznati došljake.

Već ga prvi konjanici uzbuđuju.

- Kakva je to odora? Zar sam izgubio oči? Ili pamet? Ljudi trče oko jahača. Ovi

nešto ispituju. Okreću se. Silaze.

- Zar čarolija ili sam ja poludio kao ono Draženić? Bez daha potrči prema

kuhinji i udari na vrata:

- Gospodaru, otvorite!

Znoj oblijeva Draženića. Dakle, Kušević je! Ne, nikako neće otvoriti.

Lučić još jače lupa i doziva još bučnije:

- Otvorite, ta otvorite već jednom! Osjetivši da će probiti vrata, Draženić

otvori.

- On je! On je!

- Gospodaru, dolazi vam glavom ujak i velika četa s njime.

Ne može vjerovati. Lučić ga vuče sa sobom na cestu.

Velika naoružana povorka zaokružila odebelog gospodina na sedlu. Verbeci! Jest,

on!

Nikad se nije Draženić tako radovao svojem ujaku kao u tom času. Nikad nije

kriknuo tolikom radošću. Gospodin Verbeci ne može razumjeti zašto ga njegov

nećak grli s toliko ljubavi.

Kad su se našli u gostinjskoj sobi, Verbeci primijeti da njegov nećak nema druge

pratnje, osim kaštelana. To mu je Draženić brzo iazjasnio i dodao:

- Evo, radi toga sam jučer otišao iz Varaždina samo u pratnji svojeg kaštelana.

Nisam se pouzdavao ni u koga. Da su građani saznali kako tražim neke đavolske

čarolije, tko bi mi vjerovao da sam bogobojazan?

Zapanjeno sluša uzvišeni gospodin kako mu Draženić pripovijeda kako je zamalo

pao u ruke Kuševiću. I žestoko, Ijutito ga kori:

- Pamet ti se smutila. Otići po neke lude čarolije? Vidim, nisi

376

priseban. Čim ti u Hrvatsku, zapali se u tebi stara strast za nekadanju

vjerenicu. Glavinjaš kao pijana luda. Jest, samo to je krivo ovoj pustolovini.

Kako bi se inače dao na tako budalasti čin da

tražiš čarolije!

- Nemojte, ujače, bio sam već napola predan na milost i nemilost Kuševiću. Samo

me je ta čarolija spasila. Sad u to čvrsto vjerujem.

- Samo ti vjeruj u to, mogao bi prokleto stradati.

- Srećom, sad ste vi tu, uzvišeni gospodine - odahne Lučić.

- I bilo je skrajnje vrijeme. Inače bi mi nećak sasvim izgubio i pamet i mušku

hrabrost. Ne bih to ni vjerovao da mi pripovijeda tko drugi. A kako bi se vratio

da nije bilo mene?

- Poslao sam u Varaždin čovjeka da dovede pratnju, a hvala mojoj čaroliji,

dočarala mi je vas!

- Ne govori mi o tvojoj čaroliji jer češ me razljutiti. Došao sam po svojoj

vlastitoj volji i po kraljevoj želji.

- Valjda me ne kani kralj lišiti banske časti - koju mi je obećao?

- Zaslužio si da te kazni.

- A vi ste došli da ...

- Da ti pomognem do banovanja. Hrvati će se protiviti svim snagama, ja ću ih već

lukavo prevesti preko bujice, ne boj se. Kad će stići taj prevozni brod?

Lučić još jače lupa i doziva još bučnije:

Draženić rie zna kamo bi se djenuo od radosti. Sad mu ne treba ni pratnja iz

palače. Ne boji se više nikoga.

- Čovjek kojega smo poslali još nije mogao stići u grad pa ćemo ga sresti putem

i vratiti.

- Što prije preko rijeke da se čestito nahranim i odmorim - požu”ruje Verbeci.

- Bit će danas, ujače, gozba vama u čast! Kad je brod pristao, ukrcali se s

jednim dijelom svoje pratnje, a drugi je dio morao čekati da brod još jednom

krene i dovede ih. Zatim sU svi zajedno krenuli u grad i ušli u palaču.

- Ujače, koliko se veselim! Moraš danas na večernjicu sa mnom da vidiš kako me

ovdje poštuju.

- Već je kasno, jedva ćete dospjeti - upozori kaštelan. I požuruje sluge da nose

jela i pića.

DAMJAN NA DJELU

Na Lukavcu-gradu mrtvilo. Kameno dvorište pusto. Ne odzvanjaju koraci vojnika ni

psovka njihovih gospodara. Na tornju straža drijema. Vratar s drugim stražarom

brblja. I ovaj miruje. Nema posla. Vratar se proteže:

377

- Gdje je taj Draženićev Da-m . . . Kako li se zove? Damjan - tako nešto.

- Gore u blagovaonici, ne miče se odanle.

- Što radi cijeli dan tamo?

- Misli i ždere. Ne znam smisli li toliko koliko poždere.

- O čemu to razbija glavu?

- Nešto smjera. U nedjelju moram s njime u Turopolje sa svojom košuticom. U

Turopolje ide s košuticom, dok se nitko od nas ne smije pokazati narodu ni s

oružjem . . .

- Hej, spusti most, vrataru!

- Most? Netko ipak dolazi u zakleti naš dvorac?

- Ne šali se, eto kaštelana medvedgradskog. Spuštaj!

Zapovijed pade s tornja. Skočili su i vratar i straža. Zaškripi kotač, zadere

željezni zasun na veži.

Ulazi visok, snažan muškarac, okrugla lica, plavkaste brade. Sjahao je i predao

konja straži. Vratar se duboko klanja:

U dvorcu se već dva dana nalazi gospodin Damjan, pouzdanik uzvišenog gospodina

Draženića. U blagovaonici je za objedom.

Mrko kaštelanove lice ostaje ravnodušno. Ide u prvi kat.

Otvorio je vrata blagovaonice gestom kućegospodara. S omalovažavanjem gleda

crnoputog čovjeka što se usudio sjesti uz kneževski stol. Ne pozdravlja ga već

navještava oholo, opominjući:

- Ja sam kaštelan Medvedgrada, a sada i Lukavca grada. Tko ste vi?

Kastelanovu oholost poprimi i Damjan:

- Ja sam prvi pouzdanik uzvišenog gospodina Draženića.

- Što želite ovdje?

- Izvršiti gospodarevu zapovijed.

- Moram znati kakva je to zapovijed.

- Ne mogu odati tajne peharnika njegovog veličanstva kralja.

- Zar vam ne trebaju momci ni Lukavca ni Medvedgrada?

- Samo jedan jedini.

To začudi Kasackija i odgovara ravnodušno:

- To bolje. Ostat će svi momci za moj pohod na Turopolje.

- Što? Vi kanite s četom na Turopolje? Kasacki smjesti u naslonjač svoje tijelo

i zove slugu da mu donese jela. Onda svisoka odgovara Damjanu:

- Pohodit ću plemiće. Nekoliko godina nismo zagrabili u njihove mošnje. Imali su

kad napuniti se drobišem.

- Tako, vi idete ubirati u Turopolje dužna podavanja?

- Dužna nisu. Ni jedan od tih plemića nije vazal kneza Bran-denburga, i baš zato

moram silom otimati kad mojem gospodaru ustreba novaca, blaga i žita.

- Kad želite na svoj pohod?

- Baš u nedjelju, onda su svi u crkvi, a kod kuće samo starci i djeca.

- U nedjelju moram ja izvesti svoju zadaću.

- Što me se tiče vaša zadaća?

378

- Moja zadaća je zapovijed gospodina Draženića.

-ja

- Meni zapovijeda knez Brandenburg. Radite što vas je volja

ću svoje.

- Meni zapovijeda kraljevski peharnik.

- A tko vam smeta u poslu?

- Vi, gospodine - veli Damjan.

- Knezu treba hrvatskih novaca!

- A kralju hrvatska djevojčica!

Malo su se gledali - Damjan izazovno, a Kasacki gospodski,

bahato.

- Ne šalite se sa mnom, gospodine! - strogo će Damjan.

- Vama je samo do šale, - veli Kasacki.

- Ovog časa nije, jer kada se ja šalim, udaram u rebra bodež!

U sivim kastelanovim očima zatitra nešto kao nespokojstvo. Te đavolske oči, crna

put lica, debele usne, skrivaju nešto od čega mu biva nevoljko i pokuša biti

ljubazniji:

- Mislio sam, to je šala, jer kralj je još dječak.

- Dječak sa zrelim nagonima i gustom dugom bradom, gospodine.

- Dakle, istina je? Izrasla mu brada i već sijeda, sa četrnaestom

godinom?

- Znate da je nedonošče od sedam mjeseci. No, a šta za to?

Ništa. Kraljevsko dijete može imati i kopita.

- Istina je, pravo velite. Dakle, kralj se pomamio za nekom djevojkom? Tko je ta

sretnica?

- Kći lijepe Gordane.

- Onda nećete do nje bez teškog boja.

- Ni motkice mi ne treba do nje.

Začuđeno zine Kasacki u čovjeka koji govori tako samosvjesno.

- Tako je kako velim - naglasi Damjan. - Stoga morate odgoditi svoj lov na

turopoljske mošnje.

- Ne mogu, gospodine. Knez mi piše: "Treba mi mnogo novaca, kralj se želi

zabaviti, a u kraljevskoj blagajni uvijek suša, a s podavanjem Ugri

zakašnjavaju."

- Škrti su oni, znam.

- Dakle, eto, knezu treba da zabavi mladoga kralja jer je već zrelih želja.

Dakle, razumijete. Knez mi piše izričito: "Idi, opljačkaj moje drage susjede u

Turopolju, oguli im kožu, ali šalji novac."

- Zasad idite na medvedgradske susjede.

- Na medvjede? Gospodine, sela koja pripadaju zagrebačkoj tvrđavi, ne možeš

doseći, građani odmah izjure iz tvrđave i rre možeš

im ništa.

- Provalite u tvrđavu, sve ih pokoljite i oplijenite.

Zabezeknu se Kasacki:

- Što vi to velite? Provaliti i poklati zagrebačke građane?

- A što drugo kad vam treba napuniti prazne mošnje? Valjda niste kukavac koji

misli da to nije pošteno?

379

- Ne dao vrag da bih to mislio. Samo, za takav pokolj treba i ljudi, gospodine.

- A vaša četa?

- Imam ih nekoliko, s odrezanim ušima.

- To su tati koje gradski suci žigošu rezanjem uha, dakle, pravi su.

- Eh, dakako, dobri su za svako zlo, ali ostali jadikuju da ih nedjeljom pustim

otići u crkvu. A što može čovjek s takvima?

- Gamad je to, ništa drugo. Bacite ih niz gradske zidine Medvedgrada, neka se

pogoste gorske zvijeri, a vi proglasite na sve strane: svaki razbojnik koji žudi

za dobrim plijenom neka pristupi u moju četu i, kad ih nakupite, onda hajde na

zagrebačku tvrđavu.

- Tko bi mogao preko onih bedema?-

- Potkupite vratara gradskih vrata.

- Ni za mletačke dukate, što su suho zlato, ne biste mogli kupiti vratara ove

tvrđave.

- Onda ga zakoljite. Tko mi ne prima mito, s time svršim odmah . . .

- Kako do vratara?

- Ne valjate ni vi, ni vaš gospodar. Svi ste vi bijeli kruh, gospodine, Uzmite

vi u ljevicu bijelo platno, u desnicu bodež, pa naprijed.

- Lijepo se to sluša, ali se teško izvede. Vama, dakako, nije to teško.

- Prava igra - odgovori on ponosno.

- Meni ne preostaje drugo nego oplijeniti Turopolje, a tu vrvi od plemića i

dvoraca koji nisu građeni zidanim bedemima kao tvrđava Zagreb. Tu se lako

zaletiti, sad u jedan, sad u drugi dvorac, jer ovdje su i seljaci plemenitaši,

pa ću imati dobru pašu za kneza.

- Vaš se knez mora strpjeti - upamtite.

- Kako dugo, gospodine?

- Do iduće nedjelje. Ovo pripada meni. Sad ću vam otkriti svoju tajnu.

Kasacki se zagledao u Draženićeva pouzdanika. Kakve mu ima reći tajne?

- U nedjelju će gospodarica Brezovice opet u županov dvorac na objed. Poslije

toga djeca odlaze na igru u poljanu obraštenu grmljem. Na toj igri zaigrat ću i

ja svoju, i Gordana mora izgubiti djevojčicu.

- A ne trebate moje čete?

- Ni poniirisati. Vama je ostati na miru dok to izvedem. Gospodin D.raženić bi

vas dao objesiti kad biste mu spriječili da što prije Gordanu zavije u crno.

- Mene ne može objesiti ni Draženić, dok služim knezu.

- Gospodin će Draženić biti ban! No? Što velite sad? Može li vas objesiti?

Očito je da se Kasacki pred tim razlozima povukao.

- Naravno, onda je to druga stvar. A ipak treba novaca za kralja!

- Mlađahnom razvratniku je ipak važnija djevojčica od novca. 380

Nije imao vremena da odgovori. Sluga javi Draženićevu pouzdaniku da je iz

Turopolja stigao njegov čovjek.

Damjan udari ljutilo po stolu i grdi slugu što već nije doveo njegova uhodu u

sobu.

Odmah je potrčao da izvrši zapovijed.

- Još je ovdje netko s vama? - pita Kasacki.

- Valjan momak. Uhodari poput đavla. Ni vidjeti ga, ni čuti, a sve vidi i zna.

Poslao sam ga u prosjačkim prnjama. Ljudi su u toj zemlji meki kao gnjile jabuke

kad vide sirotinju. Primaju ga i pričaju kao djeca. Tada moj mozak zna sve.

U poderanom odijelu ulazi u sobu suhonjavi crnoputni muškarac.

- Istresi što imaš - zapovijedi mu Damjan.

- Znate li, gospodaru, mlada slavna plemića Jelenka Kuševića?

- Krvavi neprijatelj gospodina Draženića. Što je s njime?

- Ode on sa dvadesetak svojih drugova na put . . .

- Hoće li gospodarica Brezovice u nedjelju u Turopolje s djecom? To mi reci -

vikne Damjan. - Briga me za Kuševića.

- Hoće. Spremaju veliki objed za goste. No, dajte da kažem što sam htio. Taj

Kušević je otputovao u Varaždin.

- Vidi, vidi. Mogao bi tamo naići na svojega bana?

- Zato je i otišao da ga nađe.

- Kako? Zato? Kako to? Što hoće?

- Učiniti zlo gospodinu Draženiću.

Bijesno se Damjan digne sa stolice i zuri u uhodu:

- Draženiću hoće da učini neko zlo?

- Rekoh što sam čuo.

- To je radi županove kćeri - primijeti Kasacki. - Uzeo mu je Kušević djevojku

ispred nosa.

- Nije radi djevojke - ubaci uhoda, uvrijeđen što se Kasacki plete u njegov

posao.

- A radi čega? - pita Damjan. - Hajde, govori kako ti

rekoše.

- Evo tako. Sjeo sam pred kućom u selu pa jedem što su žene dale za okrepu

siromahu prosjaku, dok one među sobom pripovijedaju kako je iz Varaždina stigao

zagorski plemić i donio vijest da će Draženić biti ban. Plemići planuše gnjevom.

Ponajviše lijepa Gordana, i, eto, ovamo i onamo govore: proteći će krvi radi

Draženića . . .

- Zašto radi njega?

- Zato što Hrvati ne smiju dopustiti da ga kralj postavi za bana i neće to

dopustiti ni za živu glavu. I tako, vele, bolje će biti da se Draženić odmah

makne . . .

- Makne? Ubije? Urota?

- Poklonstvo neće biti.

- Otišao, dakle, Kušević sa svojima da smakne Draženića?

- Otišli su ravno u Varaždin.

- Kada? Reci kojega dana?

- Ne znam baš točno dan, ali prema nagađanju te žene, bit će Kušević u Varaždinu

već u subotu.

381

- Zašto ih nismo sreli, čovječe, na putu dok smo išli ovamo?

- Pozna zagorski plemić sigurno prijeki put, a mi smo dolazili cestom.

Vijest zadere u Damjanov mir. Nekoliko puta zakorači dvoranom, zaustavi se,

misli, mršti lice, bljesne pogledom i žestoko se okrene k svojem uhodi:

- Istina je sve što veliš?

- Kao što je istina da vas gledam okom u oko. Uzbudljivi Damjanov povik trgne

Kasackija.

- Brzo sedlajte najbolje konje i slijedite me!

- Zapovijedate kao da sam ja ... - prosvjeduje Kasacki.

- Sluga ste gospodara svojega i mojega kao i ja. Sedlajte. Zapovijedam u ime

Draženića, Verbecija, kralja u - ime ... i on trgne iz njedra bodež pa se

približi kaštelanu.

Ustuknuo je. Taj se ne šali kad uzme bodež!

- No, dobro gospodine, ali meni je ostati ovdje da pripravim svoj pohod.

- Nema pohoda dok je glava nećaka gospodina Verbecija u pogibelji. Vi ćete sa

mnom.

- Na vašu odgovornost.

- Na moju.

- Koliko bih uzeo momaka?

- Ovdje u Lukavcu ima ih tek tri-četiri.

- Neka dođu s nama. Krećemo odmah.

- Lukavac će ostati bez straže?

- Čuvaju ga opkopi. Naprijed!

Od kaštelana Damjan stvara slugu. Taj mora slušati. Ovaj čovjek ulijeva mu

počitanje. Kad se toliko isprsio, očito uživa veliku milost, dakle, mora

odustati od provale u Turopolje.

Silazi u dvorište i naređuje ljudima da se žure.

Damjan ispituje svojeg uhodu o potankostima:

- Nisi mogao iznaći kakvu su urotu zasnovali protiv Draženića?

- Ispitivati se ne bih usudio, Ijubopitnost prosjaka mogla bi izazvati sumnju.

Da su me otkrili i zatvorili, ne bih vas mogao obavijestiti.

- Što li su to samo zamislili? Da ga dočekaju i navale? Ima Draženić svoju četu,

a ipak . . . Kako su žene govorile? Reci doslovce.

- Rekle su: sudit će mu Jelenko.

- Namamit će ga iz palače tko zna kako i čime, u to nema sumnje.

- Mudar je Draženić, neće na Ijepak.

- Luduje za Kuševićevom ženom. Što mu treba drugo nego podmetnuti poruku ili

pismo ljepotice koja mu je jednom bila vjerenica - da dođe na sastanak i udri .

. .

- Neće Draženić povjerovati da ga zove.

- Povjerovat će njegova umišljenost. Hvalio se preda mnom u Varaždinu koliko ona

u tajnosti misli na njega, uzdiše za njim,

382

najljepšim mužem kraljevstva.

- Sad će ga ta taština namamiti da gubi glavu. Samo da što prije stignemo u

Varaždin, okrenut će se usud protiv Kuševića. Namamit ću ja njega Draženiću

ravno u šake. Vidjet ćeš!

- Ne sumnjam u vašu vještinu.

- Jao njemu kad se pojavim tamo. Meni nije nikad nitko izbjegao.

- Da bar niste odlazili iz Varaždina!

- Tko bi slutio urotu! No, zapravo nisam ni ja htio odlaziti, nego me on tjerao.

Dražila ga osveta protiv Gordane. Nije mi trebalo da ga slušam. Uvijek mene

milostivo prate đavoli pakleni, ni sada me neće ostaviti. Već ih slušam kako mi

šapću: "Uzdaj se u pakao!"

- Nikad vam još nije ništa okrenulo krivo. Neće ni ovo.

- I neće! Hoću da budem uz bana desna ruka. Uvući se želim do časti i blaga i

oženiti se. Djeca moja obirat će vrhnje u toj zemlji gdje ima toliko dobrih

kreposti da od njih možeš sazidati visoke ljestve i uvući se u hrvatske hambare

sve do krova. Moram, dakle, spasiti Draženićevu glavu da sagradim sebi gnijezdo

u Hrvatskoj.

- Već vidim i gnijezdo i vaše ptičice!

Nasmijali se obojica, kad se Kasacki vrati i javi da će konji i momci biti odmah

spremni na put.

- To će izvrsno pogodovati vašem pohodu i mojoj lukavoj otmici Gordanine kćeri.

Ljudi će vidjeti da odlazite s momcima i bit će još bezbrižniji nego su danas.

- Ali kneza će razapinjali nestrpljivost.

- Nagrada vam neće uzmanjkati jer ste pomogli spasiti kraljevskog peharnika.

Znajte, kralj upravo veliča Draženića.

- Sasvim je sigurno da će on biti ban?

- Sigurnije nego da ste vi kaštelan ovog dvorca. Poznate li kakav kraći put u

Varaždin od ceste?

- Ne, gospodine, ali moji će ljudi znati.

Konji i momci čekaju u dvorištu. Damjan pohiti prvi, za njime njegov uhoda,

najposlije Kasacki.

Lanci zvekeću, lukavački most se spušta.

Draženićev je pouzdanik s pratnjom projahao najkraćim putem i najbržim trkom

prema Savi.

U VARAŽDINU

Nasred prostrana trga Varaždina velika zidana palača. Željezna velika vrata su

širom otvorena. Oboružani ljudi stoje na obje strane ulaza. U dvorištu brojna

kraljevska povorka konjanika svrstava se u dvored. Iz trgovina, iz radionica

obrtnika, istrčali gospodari i pro-

383

matraju veliku povorku u dvorištu, što je sa svih strana okruženo zgradama

palače.

Gledanja željne oči građana zirkaju u otvorenu vežu, ispituju straže što stoje

na vratima i slušaju. Lijepi mladi stanovnik pojavio se na prozoru i vikne:

- Hej, straže! Jeste li danas već nadijelili sirotinju objedom?

- Nismo, gospodaru.

- Što? Niste? Nisam li zapovijedio da se svakog dana dijeli jelo za objed i

večeru?

- Jeste, uzvišeni gospodine, ali još nije objedovala čeljad u palači.

- Što onda? Oni imaju siguran objed, a sirotinja nema. Odmah iznesite jelo na

trg, neka svatko dobije,- r tek onda neka jedu vojnici koji su dopratili

uzvišenog gospodina ujaka.

- Vaša će zapovijed biti odmah izvršena. Pošto se Draženić uvjerio da su to

građani okupljeni pred vratima, opet se povuče u sobu, a građani slušaju i

šapću:

- Ljudi kršteni, jeste li čuli? On se sam brine za sirotinjske darove.

- Kakva dobrota! Nije joj bilo ravna nikad u gospodskoj palači.

- Svakog dana nadijeli ljude jelom i novcem. Vidite ljudi, kakvog ćemo dobiti

bana!

- Milosrdnog, krasnog muža.

- I kako je mio i drag!

- Baš je lijep i srcu drag kad se tako smiješi.

- Je li i tako dobar kako izgleda? - zapita neki glas. Ljudi se okrenuli k onome

koji pita. Ne poznaju ga. Odjeven je u ruho kako ga ne nose varažcjinski

građani-

- Odakle ste vi? - pita stariji građanin neznanca.

- Iz zagorskog sam kraja, tamo od Golubovca. Stigao sam ovamo u goste.

- Vidi se da ste stranac kad pitate tako nešto. Ovo je naš milostivi dobri

gospodin, najbolji što se rodio u gospodskoj kolijevci.

- Čast njemu i vama, nisam znao - opet će stranac. - A što je u rodu knezu

Brandenburgu?

- Ništa, ali bit će ban-

- Kakva sreća - veli nepoznati čovjek i nastavi ispitivati:

- Tko je onaj cjebeli što je dojahao s našim mladim gospodinom?

- To je kraljevski vijećnik, namjesnik, koji vlada u kraljevo ime.

- Ne valjda kralj sam?

- Njemu je tek četrnaest godina, pa umjesto njega moraju vladati odrasli ljudi.

- Dakako, ne može biti drukčije. A taj što vlada, umjesto kralja, ujak je mladog

velikaša.

- Ujak? - usklikne neznanac u čudu. - Sigurno je isto tako dobar, pobožan i

milostiv kao i.on, je li?

- Baš kao mladi gospodar - upada sada stražar što ga je poučio kaštelan Lučić.

Neznanac šuti i promatra ljude. Upravo su donijeli pred vrata na trg dva obroka

jela, a gradska se sirotinja štrcala.

Sve to promatra Kuševićev uhoda mladi Lektorić i čeka što će biti dalje. Vrijeme

je odmaklo i on otišao pred crkvu gdje ga čeka najmlađi brat što je pohitio za

njime da ga prati.

- Idemo li? - pita mladić starijeg brata.

- Prekasno je. Kad stignemo k Tumpiću, već je večernjica uminula. Dakle, ne može

se ništa.

- Možda su naši s Kuševićem već na putu ovamo?

- Urekli smo da čekaju moje vijesti, a, eto, što mogu.

- Predugo smo čekali Draženića, već mišljah, neće se vratiti u Varaždin. Hoćeš

li da odjurim u Tumpićev dvorac?

- Uzalud je to. Velika je neprilika što je s Draženićem njegov ujak Verbeci.

- Došao je ravno iz Budima?

- Da je barem ostao tamo, lupež! Osjećao je: nećak ga treba.

- Zašto je on na putu dvoboju?

- Stari će pronaći bilo što kako bi spriječio da se Draženić odazove Jelenku.

- Onda nam je dobro došao.

- Taj je Draženić građane dobro omamio svojom plemenštinom, i oni će biti uz

njega.

- Jao, Kušević će pobjesniti ako mu Draženić ne izađe na megdan.

- Nikad ga on neće pustiti na miru, tu nema govora.

- Tada bi moglo biti teške svađe.

- Krvave bitke s momcima, gospodarima, a možda i s građanima. Svega će tu biti,

moj dragi.

- A što ćeš sada učiniti?

- Dogovorili smo: ako ne bi Draženić stigao dosta rano u grad, tada ćemo doći

sutra k velikoj misi.

- Samo da ne bude velikog zla u cijelom gradu. Što misliš?

- Bit će zla kakva nije vidio svijet. Jelenko bi volio da se živ ne vrati kući

nego da ne kazni Draženića. A eto, tu je Verbeci. On vlada, umjesto kralja, ima,

dakle, moć zaprijetiti Draženiću da ne ide na obračun k Jelenku. To je najveća

neprilika za Kuševića.

- Vratimo se odmah k Tumpiću pa ćemo čuti što Jelenko misli.

- Još ćemo ostati, želim čuti što govore ljudi i vidjeti kako Draženić izlazi na

večernjicu.

- On ide u crkvu? Taj zlotvor?

- Zločnac može samo tako zavarati dobri pošteni svijet. A ti pazi! Budeš li

vidio da s kim govorim ili idem, a ti ostani podaleko kao da ne pripadaš k meni.

Gle, već se okupljaju za večernjicu.

385

25 GORDANA XII

384

25

OD NEPRIJATELJA SAVEZNIK?

Uzvišeni gospodin Verbeci pregledao je čitavu raskošnu palaču i lijepe velike

odaje. Oči mu se pasu na rezbarenom skupocjenom pokućstvu, krasnim slikama,

kipovima, debelim sagovima, skupocjenom oružju i štitovima. Podilazi ga zavidna

želja za tim bogatstvom.

Naposljetku sjedne u blagovaonicu, veliku, najraskošniju uređenu dvoranu, gdje

se na prostrtom stolu sjaji srebrno i zlatom urešeno posuđe, raznobojno obojene

zdjele, vrčevi, noževi sa zlatnim dršcima. Zapanjeno zuri u sve te vrednote.

- Vidiš li kneza! Tu ima blaga i," umjesto da to sve otpremi u Budim, plače da

nema novaca. Tuži se da mu kaštelani na Medvedgradu i Lukavcu ne šalju ništa jer

ne mogu naći u plemićkim dvorovima.

- Ne usuđuju se provaliti u Turopolje jer su svi naoružani mladi plemići kod

kuće, pa bi se digli na njih. Zbog toga ne pljačkaju.

- A blago što leži ovdje taji? Lukavi lopove, čekaj!

- Otkud mu samo takve dragocjenosti?

- Sve je to skupio diljem svijeta kralj Matija Korvin za svojeg sina Ivaniša

kojemu je namijenio prijestolje.

- To je bio IvaniŠ - ljubimac Hrvata?

- A kraljević Ivan njegov je nezakoniti sin kojega Gordana kani odgojiti za

budućeg kralja Hrvatske, a mi ga uzalud hvatamo već nekoliko godina.

- Zakonitu djecu Ivaniša Korvina otrovali su, zar ne?

- Nema čovjeka u kraljevstvu koji ne bi u to vjerovao.

- Imaju li razloga vjerovati?

- Ivaniš Korvin bio je po majci Hrvat, tako to tvrdi italski historičar Galeoti.

Hrvati su ga htjeli učiniti kraljem kao princa, a isto tako i onda kad je

Vladislava prvi put udarila kap. Bili su, dakle, i taj Ivaniš i njegova zakonita

djeca pogibeljni našem Ljudevitu i, eto, kraljica Ana, žena Vladislavova, i

njezini pristaše na dvoru pobrinuli se da nestane Ivaniša i njegove djece. A

udovu Beči Frankopan-ku prisilio je Vladislav da se vjenča s knezom

Brandenburgom i njemu ostavi sva imanja. Osam mjeseci nakon vjenčanja umre i ona

- baš ovdje, u toj palači. Eto, vidiš, tako je knezu palo u krilo sve to blago.

Znao sam: mnogo je dvorova, ali nisam znao da u njima leži toliko dragocjenosti.

- U Lukavcu je najljepše stvari sakrio da ne bismo to vidjeli i odnijeli.

- Ova palača sa svim blagom dolikovala bi zapravo samo banu!

- veli Draženić.

- I pripast će mladom banu, tako mi moje kraljevske vlasti. Tu ćemo palaču uzeti

za bana!

Sluge trče oko stola, nose pečenje, vina, riba, a gospodin Verbeci pohlepno jede

i pri tom živo razgovara. Svakog časa ogledava

386

posuđe, stijene obložene slikama i oružjem, police pune raznih posuda i drugih

ukrasa i nastavlja:

- U toj su palači otrovali Frankopanovu kćer da knez može raditi što ga volja s

njezinim imanjem i gradovima. A sad on lijepo sve to krije i kad Ljudevit treba

novaca, posuđuje od mene! Čekaj, varalico! Ova palača je odsad tvoja. Ja sam je

uzeo svojom kraljevskom vlašću. Kraljeva je četa ovdje. Dakle, svi smo na okupu

koje trebamo. Zbilja, zašto ne dolazi Damjan? Gdje je?

- Nije u gradu, ujače.

- Kamo je otišao? - pita Verbeci i namršti obrve.

- Poslao sam ga u Lukavac po Hrvojku i kraljevića.

- Po njih se ne žuri. Neće izbjeći. Meni treba Damjan ovdje.

- Draži me osveta prema Gordani pa bih htio . . .

- Još će biti veća osveta kad postaneš ban. Trebao si zadržati uza se Damjana.

Takvog lupeža ne možeš naći svakog dana. Trebamo ga baš ovdje. Kad se vraća?

- Odredio sam neka vodi djevojčicu i kraljevića Ivana ravno u Budim.

- Sasvim si krivo odredio. Odmah mu šalji brzoteču neka smjesta dođe ovamo i

pusti sve drugo. Imam za njega važnog posla.

- Dobro, neka odmah ide brzoteča - pristane Draženić i kaštelanu dade potrebne

odredbe.

Konačno je Verbeci dovršio s objedom, spokojno se smjestio u naslonjač i

zalijeva pečenje vinom.

- Kakvog posla imate, ujače, za Damjana? - Ijubopitno će Draženić.

Sa smiješkom pogleda nećaka i gucne iz vrča:

- Da mladom banu pribavim što više imanja, a treba nešto i za kraljevsko vijeće

pa, napokon, i za nevoljnog dječaka na prijestolju . . .

- Damjan će ti u tom pomoći?

- Boljeg pomagača ne bih našao na čitavom svijetu.

- Kako kanite, ujače, steći imanja za sve nas, pa još i za kralja?

- Uzet ću hrvatskim plemićima.

Draženić se primakne bliže. Zanima ga takva osnova.

- Istina, dosta su već osiromašili - nastavlja Verbeci. - Neprestano ratovanje u

Bosni ispraznilo je već čestito njihove mošnje, ali tu su zemlje i dvorci.

- No, dobro, a kako ćete ih uzeti?

- Svakog tko ima lijep dvorac, proglasit ću izdajnikom kralja Ljudevita. Kako

ćeš vršiti vlast u Hrvatskoj kad ne znaš da kralj mora otimati zakonito?

- Nisam o tome još razmišljao, ujače.

- Volio si bježati za čarolijama! Glupane! Svi koji su bili protiv nas izgubit

će svoja imanja. Pod tvojim banovanjem ćemo to lako provesti. Do tebe je da ih

optužiš sve redom. Ponajprije moraš nastojati da ih svojim vladanjem navedeš na

prosvjed, na bunu.

- Ako se neće buniti, tada ću im sam podmetnuti da su se bunili - smije se

Draženić.

387

- Evo, čim sam uz tebe ja, pokazuješ sposobnosti.

- Svjedok mora biti uvijek pri ruci, je li ujače? To će biti Damjan, zar ne?

- I Damjan, no bilo bi bolje ako nađeš kakve druge lupeže koji će svjedočiti za

dobru plaću.

- Onda ste Damjanu odredili još neku drugu službu?

- Njega sam odredio uhodom. Moraš znati tko što govori, tko s kime druguje, o

čemu raspravljaju, no dosta je katkad i pokoja riječ da nekomu podmetneš misao i

ožigošeš ga izdajom. To je vrlo važno u tvojoj budućoj vladavini.

- Ako se radi o tome, ujače, onda ću ja s Damjanom doskora vašem kraljevskom

vijeću poslati vojsku izdajica.

- Bit će u tvoju korist, kao i u korist kraljevskog vijeća i prijestolja. Što

više izdajica, to više zaplijenjenih imanja.

- Vi kanite baš čestito obogatiti odrpanog sirotana Ljudevita. Kad dječak bude

punoljetan, slovit će za bogataša!

- Prije svega si ti! Davno mi je bila želja da tebe posjednem na šiju Hrvatskoj

i lijepo, sasvim po zakonu, čestito oplijenimo plemstvo i velmože. Počam od

vojvode Iločkoga i knezova Frankopanskih. Sve ih treba ožigosati izdajom. A

zakon veli: kad se ogriješe o izdaju, kralj ima pravo oduzeti imanja i dati ih

kome hoće. Naravno, neće kralj dati drugome, već nama koji vladamo, umjesto

njega, a ponešto će zadržati i za sebe.

Stadoše se smijati. Verbeci se zacrvenio, debeli mu trbuh skače od radosti.

Draženićev smijeh više je zloradost nego veselje. Mržnja mu ispunjava čitavu

dušu i ne pruža mogućnost da se bilo čemu raduje od srca. I u očima mu zablista

zloba, a na usnama mu gorki poklik:

- Daviti ih, gušiti, otimati, da bi stenjali pod mojim šakama. To vam, ujače,

vrijedi više nego najljepša žena, više nego i zlato. Užitak je to neprocjenjiv.

- Imat ćeš prilike naučiti se tih slasti čim te posjednem na bansku stolicu.

- Kad će to biti?

- Mislim to učiniti - u ponedjeljak.

Vijest digne Draženića na noge. Čini se: poletjet će do stropa. U očima mu gori

vatra. Raširile se i uprle u uzvišenog ujaka s izražajem kojim bi životinja

gledala plijen što joj netom pada u šape.

- Već u ponedjeljak?

- Jest, tako sam odlučio i svoju ću odluku izvršiti.

- Divno je to ujače! Već za dva dana bit ću gospodar u zemlji u kojoj su me

ponizili, prokleli, nazvali me izdajicom. Vaše mi riječi nose na pladnju osvetu.

Šuteći, promatra Verbeci zažareno lice svojeg nećaka, njegove plamene oči u

kojima sijeva oganj. Ne shvaća ujak nećakovu radost, namijenjenu više osveti

negoli zemaljskim blagodatima koje mu nosi vlast.

"Nešto je ipak đavolskoga u tom mladiću" - priznaje sam sebi Verbeci, no ipak

uživa ujak u svome nećaku, jedinom muškom potomku

388

njegove obitelji. Uživa u njegovoj tjelesnoj ljepoti, u svim njegovim zloćama

koje pružaju gospodinu Verbeciju toliko nade da će do kože opljačkati Hrvatsku.

Mladić misli samo na ponedjeljak.

- A kako ćete me, ujače, moći već u ponedjeljak proglasiti banom?

- Imam kraljevo pismo da tebi povjerava bansku vlast.

- A vi mi sve to prešućujete? Okrutni ste.

- Bio sam gladan, a dok me muči glad, dotle sam krvoločno okrutan. A sad, eto,

snalazi me ugodnost i spreman sam i druge razveseliti.

- Onda mi kanite reći da su me Hrvati priznali za bana?

- Predaleko si otišao.

- Mislite da bi mogli odabrati drugoga?

- Već su ga odabrali.

- Otkud to znate?

- Čuo sam putem. U Budim je krenuo glasnik primorskih knezova koji kralju

predlažu za bana kneza Ivana Karlovića.

Preplašio se tog imena i gotovo se ljuti što ga ujak tako vedro spominje.

- Ujače, taj knez uživa veliki ugled u Hrvata. Čuo sam to već davno.

- Ti uživaš ugled u kralja. Sila je u tvojoj ruci.

- Svejedno me to zabrinjava, a vi kao da ste sasvim spokojni.

- Zato što ćeš imati saveznika protiv Karlovića - baš među Hrvatima.

- Ja? Što to velite? Otkud ste to uzeli?

- Iz prošlosti. Tebe će pomagati - Kušević!

- Vi ste danas, ujače, mnogo pili! . . .

- Još uvijek premalo da bih imao priviđenja.

- Kušević bi mene pomagao? To je kao da mi se rugate. Gdje ste našli razlog toj

tvrdnji?

- Slušaj pa ćeš odmah vidjeti.

- Kuševića na svojoj strani neću nikad vidjeti.

- Znaš li da je on ostavio kćer grofa Keglevića Vojanu?

- Ne, ujače, nije ostavio, ona je već bila obećana Karloviću prije nego što ju

je Kušević prosio.

- Puka izlika da se zamažu oči ljudima. Svima je bilo poznato kako su na dvoru

Keglevića spremali svatove za Kuševića i Vojanu.

- A on se usudio otkazati?

- Ti si združio njega i Vilenu kad si mu iskopao zasjedu na jugu. Onda se

Kušević našao s djevojkom i pratio je kući - i bilo je svršeno . . .

- Sve to znam - sve sam čuo.

- Ne znaš da je Karlović prošao postajom Zvečar gdje su mu to pripovijedali, a

on opet saopći grofovoj obitelji - i tako su saznali da Kušević umire za

Vilenom, a ona se za njega bacila u tvoju zamku.

389

- Dosta o tome - nestrpljivo vikne Draženić. - Ne sjećajte me one gluposti.

- Da je nisi počinio, bio bi sada Vojanin muž.

- Sad to spočitavate meni, a nije li vaš Šarkanji sve pokvario tamo u Vranduku?

- Da je on sve najbolje izvršio, ostala bi tvoja pogreška. Trebao si pustiti

Kuševića na miru. No, sad ti na sreću dolazi u prilog . . .

- Meni u prilog? Još nigdje ne vidim svoju korist.

- Zar ne znaš da je Vojana žena Ivana Karlovića?

- Onog Karlovića kojega preporučuju za bana?

- Jest. Shvaćaš li koliko je to bolje nego da Hrvati biraju

drugoga? - -

- Do vraga, nisam pobenavio, a ipak ne shvaćam.

- Sjedni, šuti i slušaj: primorski knezovi žele Karlovića, a s njima su u

dogovoru i oni s Ozlja, ali nisu oni iz gornje Hrvatske. To mi je rekao glasnik.

Kad sam ga pitao jesu li velikaši primorja govorili s ovima gore, odgovorio je:

"Nisu, nije ni potrebno. Karlovića svi jednako poštuju."

- Nisam li prije rekao: Karlović uživa veliki ugled i bit će zlo.

- Oni u primorju ne znaju za ljubav Vojane prema Kuševiću.

- Pa onda će ga ona još štititi?

- Mekano ti je u glavi, nećače. Zamisli ovo: u njezinu srcu još spava ljubav,

ali prezrena i prevarena.

- Kušević nije muškarac kojega se može zaboraviti, to je istina.

- Baš zato će ta prevarena ljubav biti tvoj saveznik.

- Kako me mučite ujače?!

- Ovdje si oglupavio, imena mi, to najbolje svjedoči tvoja potraga za

čarolijama. No, daj da ovom čarolijom probudim tvoje misli.

- Ne znam zašto nisam ni časa miran. Osjećam se kao prutić na potoku, sve dršćem

i od toga ne mogu misliti.

- Sve je to predosjećaj da se ispunjava moj i tvoj davni san. A sad slušaj,

barem časak u miru: velim, prevarena Vojanina ljubav bit će tvoj saveznik. Evo

kako: čim Hrvati gornje Hrvatske saznaju da su oni drugi odabrali Karlovića -

stupit će protiv njega.

- Protiv Karlovića? Ali zašto?

- Prvi vođe Hrvata i njihovi prijatelji ne mogu željeti da im Vojana bude

banica. U prvom redu . . .

- Prvi je vođa Antolković, a on je u progonstvu.

- Sigurno će se vratiti čim do njega dopre vijest o smrti Petra Berislavića.

- Zar je on protivnik Karlovićev?

- Velim ti: ne pitaj, već slušaj. S Antolkovićem su Damir Brezo-vički, vojvoda

Lovro Iločki, svi zagorski, posavski i turopoljski plemići.

- Svi su protiv Karlovića?

- Nisu, ali će biti zbog Vojanine prevarene ljubavi.

- Vojana ima toliku moć da će radi nje ...

- Poniženje Vojanine ljubavi ima toliku moć da će se njezine osvete pobojati svi

Kuševićevi sukrivci.

390

- Sukrivci? Dakle, i drugi su skrivili što Kušević nije uzeo Vojanu?

- Antolković, Damir Brezovički i vojvoda Iločki su pismeno prosili u grofa

Keglevića njegovu kćer Vojanu za Kuševića.

- Znate li to pouzdano?

- Sasvim pouzdano. Kušević je, doduše, htio uzeti Vojanu i pošto mu je Vilena

dokazala svoju ljubav, izloživši svoj život za njega, ali kad je grofu Kegleviću

Karlović pripovijedao kako Kušević luduje za Vilenom, onda je otac ponosne

Vojane poslao pismo u Turopolje da mu je kći već obećana Karloviću. Zatim je ona

odgodila vjenčanje s Karlovićem koji je također bio prosac, čitavu godinu

kasnije. Nije mogla preboljeti. Kušević joj nije nikad rekao da ljubi Vilenu, a

to mu nije oprostila ni do danas.

- Kako to znate, ujače?

- Kako znam? Zar nismo prije godinu dana dobili novog kaštelana na našem imanju?

On je prije služio kod grofa Keglevića. Sve mi je pripovijedao što se zbivalo

onda na dvoru grofa Keglevića. A kad se Vojana već udala, kaštelan je pred

mladom kneginjom Vo-janom spomenuo goste koji bi se morali pozvati u krstitke

njezina prvorođena sina. Spomenuo je imena ove trojice hrvatskih vođa, a ona mu

je rekla:

"Ovu trojicu ne želim pozvati: jednostavno ne zovite nikoga iz gornje Hrvatske."

"Zar nećemo pozvati odličnike iz Zagorja i Turopolja?" - pitao je kaštelan. -

"Možda bismo morali pozvati župana turopoljskog Berislavića, zastavnika

banderije Kuševića . . .

- Tek što je izgovorio ta imena, ona se smrknula i oštro odgovorila kaštelanu:

"Ne želim nikoga od njih. Kad god zovete goste, o njima neće biti govora.

Razumijete li? Nikada! Mi smo odavna u neprijateljstvu" - dodala je mlada

kneginja.

- Gle, vrlo zanimljivo.

<- Zato sam kaštelana ispitivao o mladoj kneginji i doznao da ne može zaboraviti

poniženje. Svakako je gospodinu Damiru, Gordani i Lovri Iločkome i drugima bilo

jasno zašto ih ne zovu na krstitke. A to je i za njih kobno. A sada - što je

prirodnije nego da će se prepasti kad saznaju koga primorski knezovi preporučuju

za bana? Vojana ne voli one koji su bili krivci da je Kušević nije uzeo - krivci

su jer su djevojku prosili za nj, a nisu ga prisilili da se vjenča njome.

- Prema tome, Gordanin je muž u opasnosti da bi mu se Vojana osvećivala?

- Tako je, moj dragi. Kako je Gordana žena Damirova, radit će svim snagama

protiv Karlovića, a ona je najopasniji protivnik.

- Kušević i njegova žena Vilena?

- Zadrhtat će lijepa plavuša od suparnice koja bi imala postati banica, navaliti

na muža koji još i danas ljubi svoju ljepoticu.

- I bacit će se u borbu protiv Karlovića?

- Otvoreno ne, ali potajno hvatat će se svakog oružja. Čim

391

se Hrvati razdijele u dva tabora, tebi se otvara put kroz njihov logor. Oni će

preporučiti svojeg čovjeka primorskim knezovima. Tu ću tada ja,podići prašinu

tako gustu da gospoda neće vidjeti prst pred nosom. U tom ćeš oblaku ti sjesti

na bansku stolicu. Dok se oni snađu i progledaju, ti ćeš zajahati najboljeg

konja i juriti naprijed. Sve je to moja briga. Baš zato što si danas vidio ovdje

Kuševića, požurit ću da te proglasim za bana.

- U ponedjeljak?

- Jest, baš taj dan sam odabrao. A sutra o podne želim ih sve pozvati u goste.

- Što? U goste? U prave goste?

- U prave pravcate. Ne kanim se ogriješiti o čast i život gosta. Tu ću započeti

svoje djelo i objaviti da se Vojana i Karlović žele dočepati banske časti, jer

ona nosi želju osvete - reći ću - ne znam zbog čega, ali ona ima veze u Budimu.

Ne boj se, ni sanjati ne mogu što kanim.

- Ujače, vrti mi se u glavi . . .

- Još će ti se više vrtjeti kad ih ja posvadim. A to će mi uspjeti. Dakle, nisu

ti mogli postaviti boljeg protivnika od kneza Karlovića.

- I po tome bih ja morao još s Kuševićem stupiti u prijateljstvo?

- Prijateljstva među vama ne može biti. Sad ga trebam pa se moraš pričiniti kao

da ni u snu više ne misliš na ono što je bilo.

- A kad ga više ne trebamo, onda ću s njime obračunati.

- Kad god želiš. No, sada je važno još jedno: gdje bi ti kao ban stolovao?

Mislio sam te ukonačiti na kraljevskom dvoru u zagrebačkoj tvrđavi.

- Građani Zagreba neće mi otvoriti gradska vrata. Znam kako su ponosni građani

jednom zatvorili pred nosom vrata kraljevu izaslaniku i po kralju poslanom banu

i kraljevoj četi. Ostavili su ih stajati pred gradskim vratima i javili da ne

žele primiti pod svoj krov bana kojega nisu poslali Hrvati, a s kraljevskim

poslanikom neće imati nikakva posla. Neću se izložiti takvoj grubosti i sramoti.

Lukavac pripada knezu Brandenburgu, tu bih već lakše mogao udariti svoj stsn.

- Već vidim kamo smjeraš. Htio bi biti blizu svojoj ljubavi?

- Vilenu kanim ionako uzeti za ljubavnicu kad budem ban.

- Još ti uvijek vrag ne da mira?

- Mogu li okrutnije od Kuševića naplatiti dug negoli tako da uzmem njegovu ženu

za ljubavnicu?

- Sad moraš odgoditi tu osvetu radi borbe protiv Karlovića. U Lukavac ne smiješ

već zbog naroda.

- Onda ne može biti boljeg stana banu nego što je ova divna palača.

- U to nema sumnje, ali i tu je zapreka.

- Kakva?

- Čim građani saznaju da su te južni Hrvati prozvali izdajicom,

392

planut će protiv tebe neprijateljstvo. A možda te ni sada odviše ne

vole.

Mladi se čovjek rashihotao, razmahao pred ujakom i jedva dolazi

do riječi.

- Baš ste krasno pogodili, ujače. Ljudi me ovdje ne vole?

- Bilo bi prirodno da te mrze . . .

- Sad tek vidim da sam pravi davao u ljudskoj spodobi. Već sam naslutio zašto mi

treba povući za uši građane i plemiće u tom gradu.

- Ti si ih povukao za uši?

- Ujače, ljudi me ovdje upravo obožavaju. Nisam li to već rekao?

Uzvišeni gospodin ne vjeruje i smiješi se:

- Utvara je to, moj nećaće.

Žestoko nastoji Draženić oboriti ujakovo nepovjerenje. No, Verbeci se ne

pouzdaje u razloge svojega nećaka koji uvjerava:

- Velim vam: svi me ovdje miluju i maze i pogledom i riječima. Svima sam ovdje

zaslijepio oči i pamet.

- U svojoj budalastoj ćudi vjeruješ da te oni vole. Zar misliš da ne znaju tvoja

djela u Turopolju?

- Sva sam ta moja djela pobio i razorio plamenim dobro-tvorstvom i

bogobojaznošću.

Verbeci nije mogao drugo već prasne u smijeh.

- Smijte se vi koliko hoćete, vidjet ćete što vrijedi vaš nećak.

- Možda te je na to naputio Damjan?

- Istina je, no ja sam uzeo na lice krinku beskrajno pobožnog čovjeka, evo

ovako.

I sad progovori patosom, poprima izražaj pobožnosti i prikazuje sam sebe kako se

pretvara pred ljudima.

Još uvijek se ujak smije i to ne uvažava.

- Pazite što vam velim: moji su ljudi prolazili gradom i pripovijedali kako sam

dobar, pobožan, da živim čistim životom i ne pogledam ni jednu ženu.

- Zar su tako strahovito budalasti pa vjeruju da je izdajica najednom tako

okrenuo k dobrom?

- Eh, čekajte malo, pričaju moji ljudi okolo da sam uvijek bio dobar, plemenit i

darežljiv ali sam ljubio djevojku koju voli jedan plemić u Turopolju. Radi te je

djevojke moj takmac na mene navalio grijeh, izdajstva i prikazao me u crnom

svijetlu. On me je uhvatio, navukao na mene crveni oklop da me tako može

raskrinkati, dakle, zapravo je zloća Kušević, a ne ja!

Ozbiljnost zamijeni Verbecijev smijeh. Čudi se i pita:

- Zar je to uspjelo pronijeli gradom?

- Tako mi imena i časti, Damjan se pobrinuo da ljudi vjeruju, a ja vam kažem,

ujače, ni svetac ne može tako uvjerljivo izreći istinu kao što uvjerljivo zna

Damjan lagati.

- Istina veliš. Taj mi je čovjek dar, bilo s neba ili s pakla, svejedno. Dakle,

veliš, ljudi ovdje vjeruju?

393

- Oni su kao djeca. Sve im možeš reći i dokazati. Čim baciš na nekog sumnju kao

što sam ja bacio na svojeg takmaca u ljubavi Kuševića - smjesta povjeruju.

Vjerovali su mojim lažima u Turopolju. Tamo su svi poznavali Kuševića, pa ipak

su pristali uz mene, a protiv njega. Sumnja je najdivnije oružje da razbiješ

hrvatske redove. Podliježu sumnji kao pahuljica vjetru. Rasprši ih u času i

nosi.

- Istina je, istina, na tom sam već davno gradio svoje osnove.

- No, dakle, onda morate vjerovati da mi je ovdje u Varaždinu još lakše uspjelo

osumnjičiti Kuševića da me je u ljubomori oklevetao kao izdajicu. A ovdje ga ne

znaju pa su još prije povjerovali da je mladi Turopoljac meni zgriješio iz

ljubomore. To je vrlo vjerojatno. Ljudi su ovdje pošteni i odmah vjeruju- svemu.

Oni su kao čista voda. Treba samo baciti u nju malo kaljuže, smjesta je voda

kalna. Tako oni svi osuđuju neznanog plemića, a mene hvale.

- A neće li isto tako brzo povjerovati i njemu ako se stane braniti - a tebe

ostaviti i poružiti?

- Neće! Svojim sam djelima dokazao plemenitost. Svakog dana trošim zalihe živeža

kneza Brandenburga i dijelim ih siromasima, hranim svu sirotinju, a često i

posegnem u kneževu blagajnu i dijelim drobiš. Svakog dana idem u crkvu.

- Ti si sasvim poludio.

- Ta mi ludost mnogo nosi. Ljudi vjeruju u moju dobrotu, a Damjan mi veli, da je

vrlo potrebno za moje buduće vladanje u toj zemlji. Dakle, vidite, nisam

skrštenih ruku sjedio ovdje.

- A što se onda mučim? Ti ćeš stanovati u toj Brandenburgo-voj palači nasred

Varaždina. To je, dakle, odlučeno.

- Ograđen bedemom odanosti i ljubavi građanstva. Hoćete li još više?

Gospodin Verbeci je zagrlio nećaka:

- Ponosan sam na tebe, sinko. Ti si baš dragocjen stup kraljevskog vijeća i ovog

prijestolja.

- Dobro se oslonite na mene i kralj i vaše kraljevsko vijeće: bit će vam vlast

duga vijeka!

- Drugo ionako ništa ne želim. Gdje ste, kaštelane? Ovamo brzo, nosite kovčege,

nosite ruho što sam ga donio sa sobom, ono crveno. Odmah! Zaslužio si da te

obrađujem!

Odmah su sluge donijele škrinju okovanu željezom. Verbecijev tajnik otključa

lokot i digne pokrov.

Verbeci se sagne preko svog debelog trbuha i digne iz škrinje prekrasan haljetak

od baršuna, s rukavima od svile, gusto naboranim. Sprijeda je sve izvezeno

zlatnim prugama, srebrnim cvijećem, sve je našito blistavim kamenjem i

draguljima.

- Evo, vidiš, ovu sam ti odoru donio da zablistaš u sjaju svoje vlasti i

ljepote. Što veliš?

Zadovoljan, ogledava Draženić skupocjenu odoru, uzima komad po komad, divi se

draguljima optočenom maču i klobuku i plastu, a onda se nasmije:

- Ovu ću odoru odjenuti sutra kad idemo na podnevnu misu.

394

Baš je divno što je sutra nedjelja. Zasjat ću, ujače! I sunce će po-tamnjeti od

moje ljepote i sjaja. Zinut će u mene svi, vidjet ćete!

- Baš mi se ne ide s tobom u crkvu.

- Nema toga, ujače. Kad sam ja tako vrijedan, plemenit i bogobojazan, mora to

biti i moj ujak. Naravno, samo dotle dok je ovdje. Jedva čekam sutrašnji dan.

Pokazat ću im kakva će imati bana.

- Dakle, nećače, sad je stvar dogovorena. Ti ćeš stolovati ovdje gdje su ti

ljudi skloni, samo, dakako, pazi da svojim luđaštvom ne pokvariš i sam sebe ne

obružiš pred njima. Treba da i dalje živiš kreposne - veli podrugljivo.

- Kad mi se bude htjelo zabave, otputovat ću na Medvedgrad gdje će me dočekati

ljepotica Vilena i koja druga, bude li mi po volji. Bit će moj život prelijep,

to ljepši što će ljuto stradati moji neprijatelji.

Pojavio se Lučić i najavio Draženiću:

- Vrijeme je za večernjicu!

- Kako? Večernjica. Zar ćeš uistinu i na večernju? - pita ujak uplašeno.

- Naravno, to je vrlo važno. Na večernjicu dolaze žene, stare i mlade, neka me

vide, neka se nauživaju moje ljepote i kreposti. Kakve li koristi budućem banu

kad ga sve te žene i odlikuju svojom sklonošću. No, vi morate sa mnom da se na

svoje oči uvjerite kakav ugled uživam.

- Pa dobro, učinit ću, samo me moraš uputiti jer ja ne znam kako se čovjek mora

držati u crkvi.

- Ne bojte se, odmah ću vas poučiti. Ali pazite da me ne osramotite.

Na trgu, pred crkvom, svrstavaju se građani svih zanimanja ^u skupine i gledaju

lijepog muževnog gosta Brandenburgove palače kako dolazi na konju, uz otmjena,

odebelog gospodina, obojica praćeni velikom pratnjom.

Svi se guraju da ih što bolje vide, da im budu što bliže. Privlači ih kneževski

sjaj, a još više čar lijepih vijesti što o mladom mužu kolaju čitavim gradom i

predgrađem. Prenose glasine daleko u obližnja sela. Šapću ljudi o njegovoj

velikoj dobroti. Nitko ne može u to posumnjati kad mu gleda lice lijepo, bla.go,

s kojeg odsijeva prava dobrostivost duše, a iz pogleda zrači poštenje.

Odavna je Draženić uzimao nevidljivu krinku na svoje lice, krinku kojom zna

prikazati ljudima svoje, tobožnje kreposti. Ta je krinka u crtama njegova lica,

u mišićima što slušaju njegove namjere da se prikaže onakvim kako želi u danom

času.

Ta je krinka dvije godine zavaravala sve Hrvate s kojima se družio. Zavarala je

ozbiljne i umne ljude iskusne i prodirljive poglede, zavarala i kanonika Benka i

samog bana Berislavića i župana, povukla u zabludu čitav turopoljski kraj,

zatravila Vilenu toliko da

395

mu je pružila ruku na zaruke.

Pojahao je i sad pokriven onom krinkom kojom je dolazio pred turopoljsku crkvu,

pred banderij, pred sve one koje je žeđao da uništi. Takav kao Što je sada,

stekao je povjerenje i slavu u krugu onih Hrvata koje je uhodio, izdavao, varao,

proganjao, prikrivši se vizirom crvenog oklopnika. I kad su ljudi ugledali

blagost, dobrotu i poštenje Sto je sjalo u očima i crtama ovog licemjerca, nitko

se nikada ne bi mogao oteti, a da ne pristane uz Draženića i pospe sumnjama

Jelenka Kuševića.

Smrtni ljudi gledaju očima, primaju u sebe utiske vidom i prosuđuju djela.

Draženić je znao, tobožnjim dobrim djelima, potvrđivati pošteni i blagi izraz

svojega lica.

I svi su se uzbudili na trgu, gledajući dolazak mladog muža koji ih je kroz više

sedmica tako vješto zavaravao i svojom pojavom, izražajem svoje krinke i djelima

potpuno osvojio.

S dubokim pocitanjem ugiblju se da može sići s konja i poći u crkvu.

Sva je crkva dupkom puna. Sve se podaje pobožnosti, sluša propovijed, samo po

koji skriveni pogled pada tamo u kneževsku klupu, u?, oltar, gdje kleči Draženić

i savršenim umijećem glumi ulogu istinskog vjernika.

Nakon svršene većernjice opet se svjetina našla pred crkvom pa čeka da bi još

jednom vidjela Draženića.

Izlazi u pratnji svojega ujaka i kaštelana.

Zaustavio se baš pred skupinom djece, pomilovao im kosu, ispitao ih kako se

zovu, tko su im roditelji, a zatim posegnuo u mošnju i dijeli im drobiš.

Svako bi htio što bolje vidjeti toliku darežljivost. Draženić djecu opet miluje,

gleda lijevo i desno ljude, susretne po koji ushićeni pogled lijepe mlade žene,

ali ne uzvraća, već ide k svome konju, baci se na sedlo i odlazi.

Stotinu pogleda prati ga na tom putu.

U skupini građana stoji Lektorić, odjeven u građansko ruho. Svakako bi htio

donijeti Jelenku Kuševiću što više vijesti, zato i sve promatra, a zatim se

upleće u razgovor.

Našao je osobito razgovorljiva čovjeka i pozvao ga sobom u krčmu da ga počasti

vinom.

Građanin se ne brine tko je gostoljubiv čovjek i sjeda s njime.

- Što mislite o našem uzvišenom velemožnom gospodinu nećaku kraljevskog

vijećnika? - pita građanin nepoznata čovjeka.

- Što bih rekao? Ne bih vas htio možda razljutiti.

- Zašto biste me ljutili? - nasmiješi se ovaj i kucne se, pa iskapi mali vrč.

- Ako se nećete ljutiti, evo, reći ću vam: on ide u crkvu, a ja velim, to je

svetogrđe.

Zablenuo se građanin i zakimao:

- Kako to možete reći?

396

- Vi ne znate da je on progonio Hrvate, pljačkao ih u Turopolju, mučio, palio im

kuće.

- Sto vi to govorite o tom dobrom čovjeku! - spočitava građanin.

- Vi, dakle, vjerujete njemu?

- Kad ga čovjek gleda okom u oko kako ide u crkvu, kako se moli, dijeli

milostinju i kad ga promatramo u ono dobro i pošteno lice, onda je teško sve to

vjerovati. Pogotovo kad znamo da je neki Turopoljac ljubio istu djevojku koju i

Draženić, i ta je privoljela njemu. To je kao na dlanu. Kako ne bi mladić

oklevetao onoga koji mu je oteo djevojku? Idite u crkvu, pa gledajte svojim

očima tu dobrotu i milotu kad se moli.

- Vi ste vosak u kojem je Draženić već toliko umijesio svoje laži da više nema

ni grudice voska u koju bih ja mogao umijesiti malo istine. Ova vas crna duša

sve vara i obmanjuje. Prozvan je po cijelom Turopolju "izdajničkom nemani", a i

jest takav! Ni tuđin, niti naš. Ni čovjek, ni zvijer!

Lektorić je ustao, platio, ne brinući se za građanina, uzjahao konja i požurio

se iz grada, dok ga je mlađi brat slijedio.

Građanin gleda za njim. Sve mu se čini: bit će to kakav neprijatelj plemenitog

gospodina Draženića.

Za sat vremena našao se mladi Turopoljac u Tumpićevu dvorcu “među bregovima.

Ljubopitno se sakupili oko njega. On im pripovijeda sve što je vidio i čuo. Vrlo

su iznenađeni Verbecijevim dolaskom.

- Svejedno, bilo kako, mi ćemo sutra otići - odredi Jelenko. - Preuzeo sam na

sebe zadaću obračunati s Draženićem i ja ću svoju riječ iskupiti!

- Tako je! - pristaju mladi drugovi uz Kuševića.

- Braćo, idem rano na počinak. Sutra će kucnuti moj čas! . ..

A u palači kneza Brandenburga vesele se Verbeci i njegov nećak Draženić. Radosno

je ujak ustanovio da nećak u građana doista posjeduje sklonost koja će mu biti

korisna. I dok o tome raspravljaju, naglašava Verbeci ponovo potrebu da bude

vrlo Ijubezan prema Kuševiću, pa dodaje:

- Kada stupiš na vlast, onda možeš s njime učiniti Što te volja.

- Ja bih najradije da mi već danas leži do nogu i cvili kao pseto, da zavija kao

živinče. Ali to ga ne može minuti. Već sam davno s Lučićem i Damjanom ugovorio i

potpisao Kuševićevu sudbinu.

- Što si namijenio svojem suparniku?

- Okupati ga u vreloj ljubavi! Kad sam ono putovao iz Budima u Hrvatsku i kroz

Varaždin projahao na jug, vidjeli smo kako se nešto u hladnom zraku puši. Lučić

mi reče da su to vreli izvori. . .

397

- Vreli izvori? - začudi se Verbeci.

- Jest, a Kuševića ću okupati u tim izvorima. Skuhati kao zaklanog pijetla.

- U tom loncu mogla bi se ofuriti i tvoja banska čast. Saznat će to Hrvati, kao

što su saznali i za onu iskopanu zasjedu u Zvečaru.

- Ali ujače, tko može kazati da sam ja odredio neka tamo iz zemlje izvire vrela

voda?

- Tko će vjerovati da nisi ti zagnjurio Kuševića?

- Svatko će vjerovati da je slučajno pao, to je briga Lucićeva i Damjanova.

Namamit ćemo Kuševića na ona vrela.

-- Nije Kušević lud da ide u vreli izvor.

- Ne zna on za te izvore. Ni građani ovdje ne znaju gdje se nalaze. Mi ćemo ih

divno pokriti, nikome ne bi moglo pasti na um da ispod toga vri voda.

- Veliš da se vrelo puši, dakle će opaziti.

- Kad je zrak topao, ne vidi se ništa. Pitajte Lučića. Hej, gdje si, reci kako

je s onim izvorima?

Iz druge sobe ulazi kaštelan i razjašnjava:

- Vidio sam dva velika izvora. Treba ih pokriti gustim granjem. Sve je okolo

puno grmlja, lako ih je sakriti. Kušević će zagaziti u vreli izvor kao što bi

zagazio u onu zasjedu da nije bilo Vilene. No, ovo je sigurna zasjeda koju nismo

iskopali mi.

- Čujte me obojica - okrene se Verbeci k nećaku i njegovu kaštelanu. - Sada je

Kušević potreban meni protiv kneza Karlovića. Dakle, odgodite osvetu. Kad te

proglasim banom, poslat ću svoje glasnike u Turopolje. Kušević mi je, eto, pri

ruci. Dakle, što ću ja kazati na gozbi o Vojaninim namjerama, natjerat će ih sve

od nužde u moj tabor. Zato sada s Kuševićem ljubazno! Gozba u ponedjeljak bit će

sjajan početak. Kaštelane, pozovi na gozbu sve uglednije građane i sve

maloplemiće čitave okolice, pa i velikaše koji su u blizini. Nadalje, pozovi

Turopoljce koji su negdje u blizini grada. Pošalji tamo sutra^u jutro posebnog

glasnika.

Čitavu je večer Verbeci s Draženićem raspredao o svojem naumu.

ZLODUH DAMJAN

Sumrak se spušta nad zagorskim poljanama, oranicama, brežuljcima, kućicama i

crkvama. Četa se žuri prema sjeveru. Na čelu Damjan i Kasacki. Podaleko se pred

njima bijeli crkvica. U pozadini seoce.

- Stanimo, gospodine Damjane. Valjda ćemo prospavati noć - predlaže Kasacki.

- Nama ove noći nema počinka. Želim stići sutra prije podne k Draženiću. Sutra

je nedjelja, on će sigurno u crkvu da se pokaže

398

građanima. Tko zna kakvu će mu zasjedu podmetnuti Kušević.

- Barem nahranimo konje jer nas neće nositi kroz čitavu noć.

- Moraju! - otkreše Damjan i potjera brže.

Oko njih se spušta tama. Daleko pred njima pokaže se križ neke kapelice. Onda

opet sve utone u mraku.

Noć i tišina. Jahači su skrenuli na travu da topot konja ne odzvanja cestom. Sve

bješnje tjeraju konje, a ipak od umora sve više usporuju trku.

- Od žeđe ne mogu konji dalje - opominje Kasacki Damjana.

- Moram sutra u jutro biti u Varaždinu da Kuševića spriječim da počini zlo

mojemu gospodaru.

Kasacki ga nastoji sklonuti da se zaustavi.

- Nedjelja je. Ulice čitav dan prepune ljudi, ne može Kušević naočigled svijeta

ništa poduzeti protiv Draženića.

- Bojim se da gospodin Draženić ne sluti da mu je neprijatelj za šijom. Kušević

mu sigurno nije glasnikom navijestio da ga kani maknuti.

Damjanov konj se spotakne. Silazi, podigne životinju, a Kasacki opet predlaže:

- Trebalo bi potražiti negdje kakav potok da napojimo konje.

- U ovom mraku ne bi našao ni jezera, a kamoli potok - srdi se Damjan. -

Nastavimo put.

Nastavljaju jahanje po mokroj travi. Nad njima oblačno nebo, oko njih gusta

hladovita tmina.

Oštri povici padoše pred njih iz crne noći:

- Stoj! Ovdje su iskopane grabe!

To ponuka Damjana i njegove da se zaustave. Nepoznate ruke trgoše mu uzde i

povuku ga sa sedla. Grubi glas čovjeka, čije lice ne može prepoznati, pita:

- Tko si?

- Što hoćeš sa mnom?

- Ni brige te što hoću. Govori: tko si!

"To zvuči neprilično" - misli Damjan pa se ogleda za Kasac-kijem i momcima.

Razabire da su i oni već sišli sa sedla, a oko njih su neki ljudi.

- Jeste li iz ovog sela? - pita osorni glas.

- Nismo odavle. Izdaleka dolazimo.

- Lažeš. Odavle si, i mežnar si - daj ključeve ove kapelice i predaj mi sav

novac.

Damjanu je jasno: stoji pred razbojnicima.

- Čovječe, oslijepio ako sam odavle. Ako želiš provaliti u kapelicu, lako je to

meni. Znam kako se to čini.

- Ti si, dakle, spretniji razbojnik od mene? I tebe vodi ovamo namjera da

ugrabiš crkveni grošić što su danas na večernjici ostavile na oltar žene?

- Varaš se, neznani čovječe. Putnik sam i, evo, prokrčit ću ti put do plijena.

Ovaj šuti. Damjan se osjeća opsjednut neznanim ljudima koji

399

upiru u njega neko dugoljasto oružje i ugrožavaju mu život. Odmah se da na

posao, razbija crkvena vrata, hvaleći svoj posao:

- Eto, gle, znam ja kako treba razbiti vrata. Bila paklena ili nebeska, meni

popuštaju.

- Kako dugo si razbojnik? - pita ga čovjek iz tmine.

- Nikad to nisam bio.

- Ne reci to meni! Svaka ti kretnja svjedoči da si bio u školi majstora. Eto,

gle, meni bi trebali ključevi, a on otvara kao da su vrata od platna. Tko te je

to naučio? Otkud si?

- Daleko s istoka.

- Tamo očito ima razbojničkih majstora. Čekaj, dat ćeš mi još drobiša koji nosiš

u svojoj mošnji, a onda- možeš kamo te oči vode po ovoj tami.

Dao je razbojniku sve što je imao on i Kasacki i okrenuo se da uzme konje.

- Gdje mi je konj?

- Već ja sjedim na njemu - veli netko iz mraka.

- Žuri mi se! Siđi!

- Ako ti se žuri, a ti podbrusi pete.

- Kako? Vi ste mi uzeli konja?

- I tvojim pratiocima. Baš nam trebaju. To je preteško iznenađenje za Damjana.

- Koliko tražiš da uzmem samo jednog konja, one druge vam ostavljam.

- Sto dukata..

- Ne ludujte. Otkud meni sto dukata. Za tu cijenu kupio bih vojsku konja. Evo

imam prsten od zlata . . .

- Podmetnuo bi mi u mraku kositreni za zlato. Idi, nosi se - konji su moji.

Obuze ga bijes. U mraku ne vidi koliko ih je. Ako se lati oružja, još bi g?

dokrajčili. Razbojnik kao da shvaća što onaj drugi razmišlja:

- Ako se ne makneš, učinit ćemo to mi. Ima nas desetorica. Čuješ li?

- Dođite, Kasacki, i vi, momci! - zovne Damjan kaštelana. Tri ga momka slijede.

Sto sad?

- Ljudi - okrene se on k svojim napadačima - barem mi kažite gdje bih tu mogao

oteti kakva konja?

- Idi sve lijevo, pa lijevo, naići ćeš na vlastelinsku sušu - konji su danju

radili u polju, noću ih vode pod krov. Ondje se da ukrasti. Prepuštam ih

milosrdno tebi.

Kunući, sišao je na cestu, uz njega pratioci. Kasacki je više gnjevan na njega

nego na one koje su ostavili.

- Lijepo sam vas opominjao da prekinemo put i u selu nahranimo konje. Sad smo

ostali i bez njih.

- Ne klopočite! - vikne Damjan plamteći. Neko vrijeme pješače šuteći. Damjanov

pogled kruži naokolo, traži na sve strane sušu o kojoj mu je govorio razbojnik.

400

- Nije li tamo neka zgrada? - pita on.

- Jest - odvraća Kasacki.

- Tko ima bodež neka mi da.

- Što kanite, gospodine?

- Oteti konje.

- Bolje će biti ako zamolite neka nam dadu ležaj do sutra ujutro.

- Ne rekoh li: sutra moram biti kod Draženića? - vikne Ijutito Damjan.

- Ako se ne može, ne može se.

- Pokazat ću vam da se može kad ja hoću.

- Valjda nećete ukrasti konje?

- Molit ću gospodina konjušara neka bi mi milostivo uznajmio, je li? Zaklat ću

ga i bit će dobro. Razumijete li?

- Čuli ste, konji pripadaju nekoj gospoštiji. Što će reći ljudi kad se sazna da

je pouzdanik gospodina Draženića zaklao čuvara i ukrao konja?

- A vi ne kradete svakog dana po Turopolju krave, konje i volove za svojega

kneza?

- Samo ne koljem ljude!

- Ja koljem i blago i ljude kad su mi na putu. Ostanite ovdje ako vam nije pravo

- veli i nestane.

Žurio se preko grabe i stigao do drvene suše. Ulazi pod krov. U tmini osjeti

konje. Približi se životinji i počne odvezivati uže kojim je svezana.

- Tko je? - pita uplašeni glas čovjeka probuđena od sna.

- Šuti, ako nećeš zanijemiti zauvijek!

Netko skoči uvis, potrči, baci se u tminu i viče:

- Kradu konje! Ustajte, momci!

Neki se ljudi pojave u mraku. Damjan vikne:

- Tko se približi, izdahnut će.

- Udri ga! Udri!

“Vika i strka. Odnekud se pomolilo nekoliko ljudi, bacajući se u mraku prema

onoj strani otkud dolazi Damjanova prijetnja.

Skokom se on uspne na neosedlana konja i gurnu ga mamuzama. U trenutku je

izjahao ispod suše i, tjerajući konja preko ograde, švignuo uz Kasackija.

Udara konja svom snagom.

Iza leđa već se ljudi dozivlju, viču. Očito su uzjahali ostale konje i dadoše se

za njima u potjeru.

"Moram se sakriti u šumu!" - odluči on, razabravši da ne može izbjeći momcima

koji bolje upravljaju neosedlanim konjima od njega.

Brzim zaokretom skrene iza grmlja u šumu. Tu se zaustavi. Ova smionost mogla bi

natjerati potjeru krivim tragom. U šumi je noć kao u grobu. Neće ga opaziti, a

pošto se zaustavio, uzalud bi osluškivali topot njegova konja. Sluša kako tamo

na cesti raspravljaju o smjeru kojim je nestao u šumi. Dogovaraju se, upućuju.

On se ne miče. Progonitelji isto tako.

401

26 GORDANA XII

"Da sam ih barem sve poklao" - požali.

Sve dalje odmiče vrijeme. To ga ozlovoljuje, uzbuđuje.

"Ako dođem prekasno u Varaždin, Kuševiću će podvala uspjeti! l Do vraga, da

mogu što brže".

Uzalud. Mora čekati. Naposljetku potjera je pojahala cestom. Ne čuje više

glasove na cesti i odluči polagano naprijed.

Izišao je iz šume, šuljajući se. Na cesti gusti mrak. Opet čeka i sluša. Ništa

ne čuje. Ne vidi, ne razabire.

"Idem, makar se otvorio pakao. Kušević mora u moje šake prije nego se približi

Draženiću!"

I potjera konja, ali ledinom prema sjeveru.

UOČI OBRAČUNA

U velikom vrtu dvorca oko dvadeset osedlanih konja. Sedla su čvrsta, konji jaki,

dobro nahranjeni i opremljeni. Njihovi gospodari skupljeni su oko kućegospodara.

Slušaju njegove upute:

- Ne prenaglite se, Kuševiću, svaka vaša preoštra riječ bila bi Draženiću na

korist.

- Svladat ću se, obećavam vam.

- Draženić se zna svladati, pa će odbijati vaš poziv.

- Licemjeru nema premca, no bit ću oprezan.

- Jelenko će postupati samo kao vitez - uvjerava Šimunić domaćina. - Zaboravit

će da nastupa prema razbojniku.

- Koji se umiljavao građanima Varaždina.

- Ne kanim njih pozvati sucima nego želim naočigled svih izazvati Draženićevu

kukavštinu. Kad ne bi bili prisutni građani i plemići, Draženić bi odbio moj

izazov.

- Kad bi odbio Kuševićev izazov, pokazao bi se kukavicom, a to se ne bi sviđalo

ni građanima.

- Mora prihvatiti naočigled svih - veli Tumpić - ali će vješto otegnuti i

zatražiti da se nađete sutra u dvorištu palače. Pred građanima nikako neće uzeti

mač, makar sto puta prihvatio izazov.

- Ne bojte se, gospodine Tumpiću, nikako se ne dam nadmudriti. Zatražit ću

obračun.

- Želim da nadvladate i vještinu njegovih izgovora. I to djeluje na ljude koji

slušaju.

- Ne trebate se bojati za našeg Jelenka! - veli Arbanasić, a Šimunić dodaje:

- Rječit je on. Čuli smo njegove dvoboje s Draženićem i na riječima. Uvijek je

pobijedio Jelenko.

- To bolje - završi kućedomaćin. - Sad bismo mogli krenuti. Jedan od vas neka

ide naprijed.

402

- Neka ide opet Lektorić. Njega ne poznaju ni Lučić ni Draženić.

Mladi plemić istupi i pita:

- Evo me! Što mi je danas zadaća?

- Pripaziti kad Draženić pođe u crkvu: gdje mu je pratnja, koliko ih ima, a

zatim nam javite za koje će vrijeme misa svršiti.

- Gdje ću vas naći?

- Sklonit ćemo se s one strane nasipa prema Dravi. Tamo gdje se dižu stari

jablani - odredi Tumpić.

- Obavijesti nas za vremena.

- Ne bojte se, Jelenko, bit ću točan.

Plemić se bacio na konja i pojahao iz vrta. Oni drugi se zavezli u razgovor. Za

malo se vremena najbržim kasom Lektorić vraća natrag.

- Nije dobar znak kad se netko vraća - primijeti kućegospo-dar i pogleda nešto

nesigurno Kuševića. - Barem kažu povratak ne pokazuje na dobro?

Skloni praznovjerju, svi šute. No, Kušević se oštro osovi na noge:

- Ne vjerujem ni u kakvo zlo. Što je, Lektoricu?

- Susreo sam onkraj ograde nekog jahača. Želi bezuvjetno ući i govoriti s

kućegospodarom. Nisam ga htio pustiti preko ograde da ne bi vidio osedlane

konje.

Odmah ustane Tumpić pa ide uz visoku drvenu ogradu i otvori vrata. Vani nađe

konjanika. Ovaj pozdravlja i veli:

- Glasnik sam gospodina Verbecija iz kraljevske palače. Kraljevski vijećnik

časti se pozvati vas sutra na svečanu gozbu.

- Zahvaljujem za veliku počast, no imam u kući goste.

- Povedite ih sobom, uzvišeni gospodin primit će svakog vašeg gosta kao svojeg.

- Izručit ću svojim gostima poziv čim se probude . . . Još duboko spavaju -

jučer su se malo dulje zabavili.

- Poslije podne doći ću po odgovor.

- Vrlo dobro - pristane domaćin. Draženićev pouzdanik okrene konja i vraća se.

Odmah saopći gospodar dvorca Kuševiću poziv gospodina Verbecija. Svi su

osjetili: iza poziva se krije neka zamka.

- Vidio nas je Draženić poći ravno u vaš dvorac, gospodine Tumpić - upozori

Šimunić. Zacijelo je dao uputu glasniku da pozove i nas.

- Ili je gozba uručena radi nas? - primijeti Jelenko.

- Zamka, bila kakva mu drago, nikoga od nas neće vidjeti stol u kneževskoj

palači!

- Neće biti te gozbe! - oštro upozori Jelenko Kušević. - Neće je biti!

Lektorić je čekao neko vrijeme i tek onda krenuo. Tumpić mu odredi da ide

stranputicom, uz šumu, kako ga Verbecijev čovjek ne bi opazio da ide u grad.

Onda preporuči i Turopoljcima da krenu tim putem.

403

26 *

- Onuda je mnogo dalje, ali sigurnije da nas nitko iz grada ne opazi do časa kad

uđemo.

- Molim gospodina Tumpića neka nas vodi - zamoli Šimunić.

- Hajdemo, dakle - veli on. - Tko zna čemu idemo u susret!

- Obračun! - veli Jelenko. - Ako mi Draženić opet negdje ne iskopa zamku kao ono

u Zvečaru.

- Sad smo mi uz tebe - upozori Arbanasić.

- I onda nisam bio sam, a opet mi je Draženić iskopao zamku. U podlosti ga ne

mogu nadvladati. Nitko od nas!

- Iscrpio se svojim zasjedama. Nakon firentinske zasjede nema više ništa veće

čime bi te mogao iznenaditi. Od firentinske zasjede nema teže i lukavije stvari.

- I gdje bi našao stupicu tamo usred grada?

- Ne daj se nikako, Jelenko, nagovoriti da odgodiš oružani obračun na

poslijepodne!

- Ne, Jelenko! To bi mu dalo vremena izmisliti zasjedu.

- Nikako ne smiješ pristati da se bijete u dvorištu kneževske palače.

- Uh, koliko me poučavate!

- Znaš dobro zašto to govorimo. Vruć si, pristao bi i na svaki pogibeljni

Draženićev prijedlog, samo da ne izbjegne tvojem maču. Zato te opominjemo.

- Ni mi nećemo pristati da se bije uz opasnost zamke - reče Tumpić. - Samo neka

to bude pred svima na trgu!

- Lako je reći: "Nećemo pristati!" - Jelenko će prihvatiti svaki Draženićev

prijedlog. Samo toga se bojim! - šapne Arbanasić Tumpiću.

- Prije će Kušević pojuriti u Dravu nego dopustiti sumnju da se boji. To ga je

zamalo stajalo glave na Zvečaru!

- Sad nema ovdje Vilene da srlja, umjesto njega, u propast.

- A niti Gordane da osluškuje njegove.namjere!

- Ostavite gluposti! Onda je Draženić imao vremena smišljati svoj zločin

mjesecima. Kad mu danas padne na put Jelenko, ne može ništa tako brzo smisliti,

a još manje izvršiti. Sad on nama pada u stupicu. Iznenadit ćemo ga i mi i

Jelenko. Nema mu spasa, mora na megdan Kuševiću.

- Ako će ga odbiti i pred svima se osramotiti?

- Velim vam: neće on na nišan tome maču nizašto! - javi se Pogledić kad je

dosele šutio.

- Hajde, hajde, što opet toliko raspravljate - opominje ih Jelenko koji se već

uspeo na konja.

- Pazite, braćo! - tiho će Arbanasić. - Mene obuzima neka slutnja. Draženić nosi

u svakoj ruci po jednu zasjedu . . . Gdje je on, tu nema poštena boja. Upamtite

i budite na oprezu. O svakom Draženićevu prijedlogu razmislite, svaku mu kretnju

pripazite, svaki čin razmotrite. Ako bi prihvatio izazov, onda ima spremnu

podlost.

404

- Zašto je jučer bježao pred nama čak i preko rijeke? Osjetio je da ga Kušević

kani pozvati na obračun, dakle, imao je dosta vremena od jučer na danas smisliti

kako bi se Jelenka riješio.

- Svi ćemo biti na straži - reče Tumpić - a sad idemo, vrijeme je. Kušević se

već ljuti što govorimo iza njegovih leđa.

Pohitili su k svojim konjima, a času poskakali na sedla i krenuli obilaznim

putem uz šikaru i šumu prema Varaždinu.

MLADI BAN

- Dokle ćeš spavati? Ustaj, svijetli bane!

Otvorio je oči. Snenim pogledom istražuje oko sebe slike na stijenama, sagove na

podu, zastore baldahina nad sobom i trgne se. Podbočen na obje ruke zuri u

odebelog Verbecija.

- Ustaj, bane! - zove ga ovaj.

- Ban? Dakle . . . istina - i protare oči.

- Još nisi priseban, nećače. I budan spavaš. Ruke mu padoše s lica. Oči se uprle

u Verbecija.

- Zar - još nisam ban?

- Jesi, u kraljevoj odredbi i mojoj želji, a sutra ćemo na gozbi hrvatskoj

gospodi došaptavati našu volju.

- Oh, upravo sam divno sanjao kako sjedim pod baldahinom i primam poklonstva.

Svi se klanjaju, samo on nije htio . . .

- Tko se nije poklonio?

- Kušević. Prkosno stoji i neće se pokloniti. Tada rekoh ja: u tamnicu! I baš

kad su ga pograbili, vi me budite. . .

- Da si ga barem mogao zatvoriti prije nego što sam te probudio! - smije se

Verbeci nećaku podrugljivo i nadoveže:

- Ne bih htio biti Jelenko Kušević niti na drugom svijetu. I tamo nećeš

propustiti, a da ga ne preporučiš Luciferu.

- Uvijek mi je u mislima na javi, a još više u snu. Od nekoliko dana stalno su

me progonili ružni sni. Uvijek se javljala neka čudna stvorenja, a sva su

nalikovala Kuševiću. Nije mi dalo mira, pa sam zato i otišao na groblje

potražiti amanet da me umiri . . .

- I odmah ti je pomoglo? - podruguje se Verbeci.

- Kfiko vidite, danas mi se snio divni san . . .

- Tu divotu donio sam ti ja, moj mladiću, a ne tvoj ludi amanet. Na što se sve

već nisi dao!

- Lučić me je na to naveo. A zapravo jučer nas je sam čarobni amanet spasio od

Kuševićeve potjere. Ja sam se nekoć tome smijao kao i vi ujače, a vrag bi znao,

kako se to čovjek najednom utiče zaštiti čarolija.

- Obično to dolazi kad čovjek stari, a ti si u cvijetu mladosti

405

i snage. No, kako vidim, crv ti grize dušu, pa kad čovjek ne nalazi nigdje mira,

laća se vračarija.

- Mene grize crv?

- Vidim to kao na dlanu.

Mladić se zamisli. Očito su ga ujakove riječi nemilo kosnule.

- Kakav bi to bio crv, ujače?

- Što ja znam. Možda mržnja, osveta ili čak strast prema Vileni koja još nije u

tebi izgorjela. Lučić veli: posljednjih si dana kao vrela voda, ni časa ti nema

mira. Čega se bojiš?

- Ništa mi nije, samo me izjeda neizvjesnost kad ću jednom biti ban i od toga

sam bio nemiran. - ,

- Kao da sam slutio što se s tobom događa. Ustani, ako hoćeš da stignemo na

veliku misu.

Skočio je s postelje, pozvao slugu i naložio neka mu spremi odoru koju je jučer

donio ujak iz Budima.

Na Draženićevo raspoloženje uvijek djeluju slike sna. Današnji san povećava mu

radost što ju je jučer donio u palaču ujak Ver-beci.

Oblači Draženić skupocjenu odoru od crvenog i modrog baršuna. Sa šarenim

blistavim bojama ulazi u njega blistava vedrina. Kao da iz te odore izlazi

sigurno jamstvo njegovoj davnoj želji. Svaki kamen na odori, svaka zlatna nit,

obećava mu vlast, jedini cilj njegova života.

Svečano odjeven, odlazi u blagovaonicu. Verbeci klikne:

- Prekrasno! Neviđeno! Znao sam: ovo će ti pristajati. Ipak nisam očekivao da će

biti tako krasna. Ova se odora takmiči s tvojom ljepotom. Časti mi, nalikuješ

kakvom mladom bogu na slikama u budimskom dvoru. A to je također osvajanje tvoje

buduće časti. Teško je odbiti tako lijepog bana! I ljepota osvaja. Kad bi žene

odlučivale o banu, ne bi meni trebalo nagovarati gospodu Hrvate.

- Kad bi bilo među njima više Gordana, sve bi bilo uzalud.

- Smekšat ćemo njezinu mržnju prema tebi i meni. Ona odgaja kraljevića Ivana,

dakle je veleizdajnica. Gospodin Šarkanji ti poručuje da mu što prije pošalješ

na kraljevski sud Krstu Frankopana. Pljuska što mu je dao pred svima nama mora

se kruto platiti. Ti još i ne znaš ? Izderao se Krsto u kraljevskom vijeću na

sve nas i rekao da sve obećavamo Hrvatskoj, a ni jedno obećanje još nismo

ispunili. Na to je žestoki Šarkanji viknuo Frankopanu: "Lažete", a mladi knez,

ni časa ne časeći, pokroči kraljevom namjesniku Šarkanjiju i pljusne ga u

obraze.

- I nije ga sasjekao?

- Trgnuli smo mačeve svi mi. I Krsto Frankopan nas čekao golim oružjem, ali

Bakač se postavio između nas i pozvao u drugu dvoranu. Po njegovu savjetu otišli

smo kralju. Dao je kneza baciti u tamnicu. Bio bi sada tamo da se nije umiješao

papinski nuncij Burđo.

- Evo, vidite, uvijek se papa zauzima za Hrvate. Vidjet ćete: i protiv mene će

papa pružiti pomoć Hrvatima.

406

- Dok papa sazna o tebi, dotle ti već zapovijedaš na čelu kraljevskih četa.

- Bit će premalo ljudi što ste doveli sobom.

- Dva puta toliko vojnika doći će za mnom. Čestito smo morali posegnuti u

državnu blagajnu da ti osiguramo dosta plaćenika. Baš zato što je Šarkanji

pristao na ovu moju odluku, moraš prije svega protiv Krste Frankopana podići

optužbu za veleizdaju.

- Neće to biti teško, neprestano odlazi Ferdinandu Austrijskome i bije se, s

njemačkim vladarima protiv francuskog kralja. Optužit ću ga da je iz mržnje,

protiv prijestolja Ljudevita i kraljevskih vijećnika, nahuškao Turčina na bana

Berislavića. I svjedoka ću pribaviti, Damjana.

Zadovoljno se smije uzvišeni gospodin i primijeti:

- Time ćeš na nj baciti i sumnju samih Hrvata. Odmah ću proglasiti njegova

imanja kraljevskom svojinom.

- Najviše će me radovati kad Gordani otmem Brezovicu, a Turopoljcima spalim

njihove povelje.

- Preko jedne noći bit će plemenita općina kmet gradu Lukavcu.

- Htio bih vidjeti sve te gizdave plemiće koje vodi Jelenko Kušević. Kako će se

to pokoravati zapovijedima mojeg Lučića kad dođe plijeniti blago i živež?

- I njihove lijepe žene.

- Cviljet će te gizdave ljepotice, a najviše Jasenka, Kuševićeva sestra. Darovat

ću je Lučiću! Odavna je za njom gubio glavu.

- Najviše mora cviljeti stara Kuševićka - upadne glas s praga sobe gdje stoji

Lučić. - Da vas nije proglasila izdajničkom nemani, ne bi vas bila ostavila

županova kći. Sigurno ne bi!

- Nisam to zaboravio, Lučiću - odvrati Draženić. - Sve će ih redom nagraditi

moja osveta. Sve. Ni jednog ne kanim zaboraviti. Samo, da već jednom svane dan

kad će me ujak proglasiti za bana.

- Ne dam vremena tvojim protivnicima da se dogovaraju. Ovdje su ti svi skloni pa

ćeš lakše odoljeti prosvjedu. Sutra na gozbi izvest ću što nitko od njih ne

sluti.

- Ushićen sam, ujače.

- Neka, dakle, gozba bude obilna - nalaže Verbeci kaštelanu.

- Jelo puno mirodija da gospoda što više popiju vina.

- Ljudi već čekaju pred crkvom mladog uzvišenog gospodina - javi Lučić.

Ustali su i pošli. Na vratima im jave da je stigao glasnik iz dvorca plemića

Tumpića. To ih načas zaustavi. Znatiželjni pitaju:

- Jesu li tamo i Turopoljci?

- Jest, spavaju, jučer su mnogo pili.

- Sutra ću ja zalijevati njihove grkljane - smije se Verbeci.

- Hoće li doći svi?

- Rekao je plemeniti Tumpić: poslijepodne će mi dati odgovor jer neće mlade

ljude buditi.

- Neće gospodu buditi?! Drskost je to kad ja nešto poručujem. No, čekajte. Sad

idi i zovi na gozbu ostale plemiće. Građane će

407

pozvati u gradu sam Lučić.

- Osjećat će se vrlo počašćeni kad im ja dođem.

Smiju se i silaze.

U dvorištu čekaju jahači u svečanim odorama kraljevskih vojnika. Koplja su im

blistava, i kacige.

Odmah su Verbeci i Draženić uzjahali.

Širom se otvaraju željezna vrata. Izlazi četa.

Pred crkvom čeka mnoštvo, željno vidjeti gospodu iz kneževske palače. Bučni

konjski topot okrene ih prema povorci. Isprva ih promatraju u šutnji. Kad dolaze

bliže, divljenje zaokuplja i muško i žensko. Davno im ne vidješe oči toliko

ljepote i blistave raskoši. Od smrti Ivaniša Korvina nije nitko projahao ulicama

u takvom sjaju.

Odebeli gospodin, s gustim brcima, odjeven u crno sukno izvezeno zlatom. Na

klobuku se ljeskaju dragulji. Konj mu je pokriven crvenim grimizom, obrubljenim

vezivom od zlata i šarenog kamenja.

Uz njega još mnogo više blista nećak. Njegov bjelac pokriven je svjetlomodrim

pokrivačem od baršuna. Duge zlatne rese padaju sve do zemlje. Zlatno lišće

sijeva po svilenom modrilu pokrivača. A Draženić, obdaren ljepotom koja bi

zadovoljila i najtaštiju ženu, sjedi poput diva. Kao da mu je crte lica isklesao

umjetnik, tražeći najsavršenije oblike. Stapaju se bjelina i rumen puti. Crvene

su mu i svježe usne i bijele se zubi dok se on smiješi. Velike crne oči, guste,

duge smeđe kose poput svile, sve to izaziva čuđenje i usporedbu njegove ljepote

s ljepotom žene. I šapću ljudi:

- Lijep je poput najljepše djevice.

- Pogled mu je zrcalo blage dobrote i milosrđa.

- Kakva divna odora!

- Poštenje ga resi više od odore. U licu mu je usađena krepost!

Lijepu glavu pokrio je crvenim klobukom sa žutim i modrim perjem što se nadmeće

nad crvenim baršunom haljetka. Zrake sunca bijesnu pokatkad u šarenom kamenju.

Skromno spušta Draženić glavu da bi pružio kreposniju sliku, ali ipak nastoji da

mu svatko može vidjeti lice, zagledati u oči i naslađivati se njegovim smijehom.

Zna kako je danas lijep, blistav i gledan s ushitom.

Dolazi polako da bi im pružio što više vremena da ga gledaju. Sve to opaža

Verbeci i šapne mu:

- Ova se marva zablejila u tebe kao u božanstvo.

- Čestito plaćam tu sklonost. Da nisam dijelio siromasima i svakog dana polazio

u crkvu, gledali bi me kao vraga - poput onih u Turopolju.

- I nema ni jednog obraza u kojem ne bi vidio sreću što te smije gledati. Dok si

u varaždinskoj palači, mnogo vrijedi ljubav građana.

- Razabrao sam jedno lice koje ne gleda gospodina Draženića odviše ljubazno -

primijeti Lučić.

- Gdje? Pokaži mi.

408

- Evo, ondje uz ono stablo, neki mladić, gledajte, u očima mu igraju zlodusi.

Vidite - onaj?

Lučić pokazuje prstom. Draženić pogleda k njemu. Razabire glavu pod građanskim

klobukom.

- Negdje sam to lice vidio. Ili me na nekoga podsjeća?

- Da nije turopoljski plemić?

- Pogled je uistinu turopoljski, ali šešir nije. Da je sad ovdje Damjan, odmah

bi se uputio s njim u razgovor.

- Tebe pozna, dakle, moraš odabrati jednog momka iz pratnje neka se upusti s

njim u razgovor da znamo odkud je i što misli o meni.

- Vi ste obojica šenuli - opomene ih Verbeci. - Ne da vam mira mrki pogled nekog

neznanca.

- I jedna vrana nad krovom naviješta zlo.

- Dosta je ludosti! Uživaj u tome kako se ljudi rastapaju od sreće i dragosti.

Opčinjeni su tvojom pojavom. Gledaj!

- U meni gledaju nastanjenu savršenu ljudsku krepost. Potukli bi se da .sam čist

kao novorođeno dijete.

- Da nema ljudi koji vjeruju u dobro i pošteno slabo bi živjela laž - veli

Verbeci.

- Gle, zamalo, pa bi preda mnom pali na koljena, a tek kad siđem i stanem

dijeliti sirotinji! Danas ću još bolje zagrabiti.

- Nemoj preduboko - treba čuvati za sutrašnji dan. Sutra moramo zasipati

savjesti naših gostiju zlatom da se ne mogu tako lako izvući van.

- Ove ovdje zatrpala je lakovjernost! Savjest poštenih uvijek spava spokojno.

Rugajući, približili se crkvi. Ljudi se dijele u dva reda da ih propuste.

Draženić gleda oko sebe prijazno, toplo, kao da mu je duša djevičanski

netaknuta. U sebi se smije svojem umijeću pretvaranja i uživa u njemu.

Ulaze u crkvu.

Lučić izdaje naloge svojem četovođi, pokazuje stablo uz koje još uvijek stoji

neznani mladi čovjek.

Narod grne iza Draženića i njegova ujaka u crkvu.

ČAS OBRAČUNA

Pred gradom, iza nasipa, čeka Jelenko Kušević s drugovima i s Tumpićem, svojega

izaslanika Lektorica. Mladić se pojavio brzo i javlja:

- Mene su opazili kad sam stajao pod stablom, ali sam utekao. Sad je Draženić u

crkvi, s njime i Verbeci.

409

- A njegova pratnja? - pita Jelenko.

- Čeka pred crkvom i zauzela je čitav prostor od jednog kraja crkve do drugog u

polukrugu.

To ljuti Simunića i upozorava druga:

- Opet će uteći, vidjet ćete, izmaknut će.

- Ne smije se to dogoditi.

- Dosta pregovaranja! - vikne Jelenko. - Na vama je i na meni da ne umakne.

- Hajdemo. Vodi nas!

- Uzmite na svoje lice mir i ravnodušnost. Pazite na moje riječi, čine i

odredbe.

- Sve će biti kako želiš. - ..

Polako izlaze iza nasipa prema gradu.

Prolaze ulicama, polagano, mirno . . .

- Mir, braćo! I za mnom! . . .

Stigoše već svi na trg. Pred crkvom u polukrugu stoji Draže-nićeva pratnja.

Jelenko zaustavi svoje drugove dosta daleko iza njihovih leđa. Onda pozove

nekoliko njih da zauzmu mjesto ispred njega.

- Neću da me odmah vide ni Draženić ni Lučić. Zaskočit ću Draženićevu

dosjetljivost da ne dođe prebrzo odgovor na moje riječi. . .

I pored sebe postavi plemiće koji nisu bili u banderiju za Dra-ženićeva boravka

u Turopolju. Sasvim je nestao iza njihovih leđa, odakle mu vrebaju crne oči

svaki pokret Draženićeve pratnje. Ovi se ogledali na pridošlice plemiće. Netko

se od njih uputi prema njima.

- Idite mu u susret! - uputi Jelenko Tumpića. Ovaj skrene konja prema jahaču:

- Otkud dolazi plemeniti gospodin i koga čeka? - pita vođa Draženićeve pratnje.

- Uzvanik sam uzvišenog gospodina Verbecija, kao i ova gospoda, pa smo se došli

javiti za sutrašnju gozbu.

- Molim, neka vaša milost izvoli bliže.

- Ne, ne, ne želim smetati građanima. Kad vaš gospodar krene u palaču, sastat

ćemo se.

Čovjek se vraća k pratnji, ne brine se više za plemiće koji su uzvanici. Tumpić

saopći Kuševiću o čemu su govorili.

- Dobro je. Sad će mi biti lako pojahati prema njemu, put će mi biti ovoren.

Čekaju. Sunce pali. Na trgu tišina. Samo nestrpljivi konji brane se od muha i

topću u suhu zemlju.

Svačije su oči uperene u vrata crkve. Iza svojih zaklona pazi Jelenko na prag

crkve. Kao napeta strelica čeka svoj čas.

Na izlazu iz crkve gibanje. Mnoštvo građana. Križaju se, izlaze, ali se odmah

zaustavljaju uz crkvu. Hrli svijet iz mravinjaka. Je-lenkov se pogled dotiče

svakog čovjeka koji se pojavio na pragu . . . Trepću mu zjenice, udara srce. Kad

će? Zašto još ne dolazi?

Svi su već izišli. Svi stoje. Vrata crkve pusta. Nitko ne izlazi.

410

- Zar je utekao s druge strane crkve? - pita tiho drugove pred sobom.

- Onda je morao saznati?

- Možda me je netko prepoznao, javio i on ode kroz sakristiju?

Stegla je uzde Kuševićeva ruka, žmire mu oči, stisle se crne trepavice, dršću

obrve, razapinje ga gnjevna neizvjesnost. Čekanje pravo je mučilište.

- Evo, građani ne odlaze i njegova pratnja je tu, onda će i on.

- Ne mogu oni slutiti čega se on boji i od koga bježi.

- Stani. Netko ide!

Građanstvo se uzgibalo, okrenulo prema crkvenim vratima.

- Ide! Ide!

- Tiho. Mir braćo!

Ustremili se na sedlima - zaboli poglede na crkvena vrata. Jelenka nešto steže u

prsima.

- On je! Gledaj, Jelenko, kakav je!

Nije odgovorio na to upozorenje. Još se više povukao iza leđa svojih drugova da

ga protivnik ne opazi.

Upiljili su poglede u Draženića. Izlazi iz crkve. Uz njega je Verbeci, s druge

strane Lučić.

Neopisivom blagošću gleda on građane što su stali u okrug i promatraju ga s

poštovanjem. Taj je pogled u silnoj protivnosti s bahatom raskoši njegove odore.

Crvene se baršun i svila, bliješti šareno kamenje i zlatno vezivo. Na klobuku

blistaju dragulji. Između njega i građanstva gusti je krug njegovih momaka, ali

on nastoji da bude što više viđen i dade znak neka se momci razmaknu. Nitko još

nije mogao opaziti Turopoljce. Čitav trg ispunili su građani i sve je zabavljeno

Draženićem.

Povučeni sasvim iza drveća, stoje Turopoljci i napeto čekaju što će odrediti

Jelenko.

Nećak i ujak popeli se u sedlo. Draženić šapće Verbeciju:

- Sad vidite koliko ih je i kako me gledaju. Tako to biva svake nedjelje.

- Dobro si ih ti obmanuo. Ali, idemo u palaču.

- Još ćemo malo ovdje čavrljati. Neka me se nagledaju. Vidite kako se dive mojoj

odori. Znam, sve su žene lude za mnom. Pogledajte samo kako bulje u mene. Sve

preko mojih momaka.

- Đavao si ti, moj nečaće!

- Sve ću ih ja tako osvojiti, i plemenite, i velemožne, i uzvišene velikašice. U

to ne trebate dvojiti.

- Gospodu Hrvate nije tako lako osvojiti svojom ljepotom.

- Njih ćete vi pritisnuti svojom silom, ako ne budu koristile gozbe.

Sve više raspravlja Draženić kako bi ga građani mogli što dulje gledati. Dok se

tako gubi u razgovoru, ne primjećuje što se događa tamo iza svjetine koja se ne

miče s trga.

Jelenko određuje drugovima:

- Vi ćete za mnom kad ja već odem dosta daleko naprijed.

411

- Zašto se dijeliš od nas? - prigovara mu Šimunić.

- Ne želim da pobudim pozornost. Hoću da mu padnem na oko kao s neba!

Začuđeno gledaju drugovi kako se Jelenko spustio sa sedla, uhvatio konja i vodi

ga naprijed.

- Kad se okrenem k vama, onda dođite za mnom - šapne Šimuniću.

Svaki je čovjek na tome trgu upiljio pogled tamo gdje na vezenom modrom

pokrivaču kojim je pokriveno sedlo sjedi lijep mladi muškarac i blistavoj odori.

Nitko se ne okreće, nitko ništa ne čuje, nitko. se ne obazire, a Jelenko

polagano vodi konja samo da ne pobudi pozornost.

Stigao je građanima u zaleđe. Onda prozbori tiho, moleći one koji su mu

najbliži:

- Samo malo vas molim . . .

Ogledaju se. Ne poznaju stranca koji vodi konja.

- Pustite me naprijed - moli on. - Ja sam iz pratnje, moram se požuriti da

gospodinu javim neku važnu vijest.

Smjesta se razdijele i puštaju ga naprijed. Još uvijek ne opaža nitko kako se

između svjetine polagano pomiče naprijed čovjek, vodeći konja. Svi su

zaokupljeni ljepotom i blistavim sjajem mladoga gospodina iz kneževske palače.

Već je Jelenko u sredini trga i pridolazi baš slijeva Draženiću tako da ga ne

može opaziti. Sad mu se čini: tu je čas. Hitro skoči na sedlo, obazre se prema

svojim drugovima. Oni polagano kreću naprijed.

Tek sad su građani pogledali prema mladiću što sjedi na sedlu upravo u sredini

trga.

U Draženićevoj su pratnji opazili mladog plemića. Još ga nisu prepoznali. Ni

Lučić ga ne gleda. Tek gospodin Verbeci, okrenut prema središtu, opazi jahača.

Ne pridaje mu važnosti, ali ipak nekako instinktivno opomene Draženića:

- Ipak je već vrijeme da idemo.

- Ali polako, ujače, moram priuštiti svakome od ovih prostaka da se nauživa

gledajući mene. Osobito ženama! I krenuše prema sredini trga.

- Nečaće, tko je to tamo?

- Grom i pakao! - primijeti Lučić. - Kao da to lice poznam.

Ni sada Draženić ne poklanja nikakve važnosti tim primjedbama. Zabavlja se,

promatrajući lijepe djevojke, ali vrlo skromno i pristojno. Htio bi da svaka od

njih može kazati: on me je opazio, on me je pogledao.

Tada ga netko uhvati za lakat tako čvrsto da je zaustavio konja. Draženić opazi

Lučića, blijeda i preplašena.

- Gospodaru, zar ne vidite kome idete u susret?

- Što si se toliko usplahirio? Koga se vraga bojiš?

- Ta gledajte tamo - u sredini trga!

Draženić pogleda prema onoj strani kamo mu pokazuje Lučić.

412

Na sedlu spazi vitkog, čvrstog, mladog muškarca. Modra mu je odora sva ukrašena

srebrnim gajtanima. Na glavi mu klobuk s bijelim perom. Nekoliko trenutaka ne

može Draženić prozboriti. Misli mu se uzbunile. Što taj čovjek radi usred trga?

Zašto je došao? Zar slučaj ili njega čeka? Bilo kako, on se ne boji. I sad samo

odgovori Lučiću:

- Što mi sad može? Okruženi smo svojim vojnicima koji me brane i građanima koji

me vole.

- Ali tamo iza onih građana, vidite li? Svi su redom tamo. Stoje iza leđa

svjetini i gledaju ovamo. Zar to ne znači da su nešto nakanili? - Kako se usudio

doći ovamo, to bih htio znati - veli Lučić. - Pošto nas je jučer tjerao, ne može

imati dobrih namjera.

- Sigurno ne sluti da sam i ja ovdje i da sam doveo mnogo kraljevih vojnika -

veli ujak.

- Turopoljci nisu badava stigli u ovaj grad. Kad su nas jučer progonili, onda ih

je svakako dovela neka zla namjera - tvrdi Lučić.

- Vi ćete ih, ujače, pozvati na gozbu i time će biti stvar riješena.

- Da vidimo. Najbolje je sada poći naprijed.

Ali svjetina se tako nagurala da se ne mogu kretati. Lučić polazi naprijed da bi

ljude ponukao da se razdijele. A on polazi smjerom prema obližnjoj ulici kako bi

mimoišao Jelenka koji mirno sjedi na svome konju i očito čeka da bi Draženić

prošao pokraj njega.

Vidjevši da Lučić kani povesti povorku gospodina Draženića drugim smjerom,

zamoli ljude da ga puste naprijed, jer mora nešto važna javiti Draženiću.

- Baš hoće prema meni. To se ne da izbjeći.

- Hajdemo - reče Verbeci. - Pouzdaj se u mene. Tek što su krenuli, Jelenko se

pomakne nekoliko koraka prema Verbeciju i Draženiću, pa im glasno dovikne:

- Uzvišeni gospodine, poklon vam nosim!

- Lijepo, mladi moj gospodine - odgovori Verbeci. - Drago mi je da vas vidim.

- Hvala na vašoj ljubaznosti - odgovori Jelenko. - Samo se bojim, hoće li me i

vaš poštovani nećak tako ljubazno pozdraviti?

Ljudi slušaju i šute. Draženić se osmjehne neizmjerno toplo i okrene lice prema

Jelenku, pa odgovori:

- Kako vas ne bih ljubazno pozdravio. Ne ljutim se na vas. Veseli me što vas

vidim.

Izrekli su ovo nekoliko riječi nad glavama građana, dovikujući sa sedla na

sedlo.

- Kad vas veseli što me vidite ovdje, nadam se da ćete me saslušati.

- Vrlo rado, ali dođite u palaču.

- Ne mogu, gospodine. I građani mogu čuti po što sam došao.

Što hoće - pita se Draženić nekako uznemiren. Hoće da govori

s njime pred građanstvom, da ga drugi čuju. To bi značilo, želi ga

413

pred ljudima osramotiti, poružiti? To mu ipak neće uspjeti!

- Da čujem, gospodine - izazove ga on. Verbeci sada hitro ubaci odgovor da bi

spriječio namjere Jelenka Kuševića.

- Znam zašto ste došli, gospodine Kuševiću. Danas sam vam u dvorac gospodina

Tumpića poslao poziv na gozbu, Vama i vašim drugovima, jer smo čuli da gospodin

Tumpić ima goste, a svaki njegov gost dobro nam je došao. Dakle, dođite sutra na

gozbu.

- O tome može odlučiti samo gospodin Draženić. Draženiću su zagonetne sve te

riječi, ali odmah odgovori blagim, prijaznim glasom i namještenim nasmijanim

pogledom:

- Od sveg srca vas pozivam na gozbu, vas i vaše drugove.

- Hvala na pozivu, ali ja rekoh: moj dolazak ovisi o vama zato što dva časna

viteza ne sjedaju k jednom stolu dok ne riješe svoje časne račune.

- Eto sad znam zašto je došao - veli tiho Draženić.

- I poziva te javno pred svima, ne bi li te osramotio - šapće ujak. - No, ja ću

ga odmah razoružati. Gospodin Verbeci vikne protivniku:

- Plemeniti gospodine, dođite s nama u palaču i sve ćemo razjasniti.

- Rekoh, ne mogu pod krov Draženiću dok ne riješimo našu sudbinu!

- Ubiti vas kani! - šapće Lučić. - Ne prihvatite!

A Draženić poprimi pobožni izraz i isto takvim glasom veli:

- Naše sudbine su u božjim rukama!

Rekao je to blago, toplo, a svi su građani Ijutito pogledali prema Jelenku. Ovaj

se na to ne osvrće i odgovara:

- Jest, gospodine Draženiću, u rukama božjim su naše sudbine jer vidi u naše

duše i naša srca - dok, eto, ljudi ne mogu prezreti kakvi smo u duši, lažemo li,

licemjerimo ili smo istinski. Nesreća je naša što mi ne vidimo jedan drugome u

dušu jer tada ne bi moglo biti ni zločinaca ni licemjera.

- O tome bismo bolje raspravljali u palači jer, evo, građani već žele otići

svojim kućama.

- Naprotiv, njihova će Ijubopitnost naći veliku zabavu - jer - gospodine

Draženiću, vi znate naše račune?

- Djevojka koju smo obojica ljubili sad je vaša žena. Dakle, prirodno bi bilo da

vas ja zovem na obračun.

- Jednom ste me zvali, vi znate što je ...

- Prošlo je to, danas vam opraštam! . . . - Popratio je te riječi plemenitim

patosom i toplim pogledom. Jedva Kušević suspreže gnjev i nastavi:

- Ne radi se o ženi nego o narodu koji me je poslao da tražim računa za progone,

pljačke, za otimačine koje ste izveli.

- Čujete li, ljudi, kako me kleveće?! - bolno krikne Draženić.

Čitavo su to vrijeme građani svoje negodovanje obraćali Jelenku

Kuševiću i jedva dočekali taj Draženićev bolni poklik. Svi okrenuše

414

protiv Kuševića s izjavama Ijutine i prosvjeda:

- Laž je! Na može naš plemeniti gospodin otimati! Laže!

- Što hoće taj? Istjerajmo ga iz grada!

Dok građani bjesne prema Jelenku, Draženića zahvati prava strast osvete. U času

odluči. Povuče k sebi Lučića i reče mu tiho, drhtavom zluradošću:

- Ne slušaj ujaka ako se protivi mojoj odredbi i ne reci mu što ti sada nalažem.

Povedi odmah dva-tri momka sa sobom i odjuri do vrelih izvora . . . Pripremi

tamo sve što smo s Damjanom govorili.

- Dobro! Samo - Damjana nema da bi Kuševića namamio u kipuća vrela.

- Sam ću to učiniti, još danas, za jedan sat. Pokri ona dva prva vrela što ih je

Damjan odabrao, ja ću sam domamiti Kuševića.

- Recite mi podrobno što ste nakanili i kako, moram znati sve.

Primaknuli se jedan k drugome, dok Verbeci promatra građane kako se bune protiv

Kuševića. Smije se u sebi i govori sam sa sobom:

"Moj nećak je, uistinu, neka neviđena neman kad je mogao ljude tako zamamiti.

Zbilja, ovi Hrvati ovdje idu protiv svojeg sina, pravednog i poštenoga, a brane

izdajicu njihovu koji je progonio rođenu njihovu braću. Vjeruju Draženićevoj

licemjernosti! Njegovoj kleveti što ju je proširio gradom!

Lakovjerni narod srlja protiv svojeg branitelja i brani izdajnika koji je

oklevetao njihovu najpošteniju dušu. To je već postigao jednom u Turopolju, a

sad opetuje ovdje. Kako je to? Što je u tim ljudima? Zašto nisam to dosele tako

dobro opazio? Zašto nisam to iskoristio protiv njih?"

Draženić se smije svojem uspjehu i tiho primjećuje Lučiću:

- Jesi li vidio? Ja sam okevetao, ja, izdajica Hrvata, oklevetao sam njihova

najvećeg, najpoštenijeg junaka, a oni udri po njemu! Velim ti, oni će ovdje sami

zatući svoje pošteno dijete za mene koji se služim licemjerjem protiv poštenja

za svoju korist! Ta kako onda ne bi čovjek posizao za tom zemljom?!

- Istina, sad se događa isto što je bilo u Turopolju s crvenim oklopnikom. Onda

su Jelenka držali za izdajicu, za crvenog oklopnika.

- A mene poštenjakom i junakom. No, ovima ću se ovdje još i narugati jer će ga

oni na moje kletve prognati, prokleti i izagnati iz grada. Pa kad će se on

okupati u kotlu za vječnost, neće ovdje među ovima biti ni jedan koji ne bi

kazao: "To je Kazna što je našeg plemenitog Draženića obružio!" - Da umreš od

smijeha!

Lučić se ogleda, zovne jednog momka i odredi da bude stalno uz Draženića i da ga

vodi na vrele izvore kad to bude trebalo. Onda se korakom povuče pokraj crkve.

Tri su momka polagano jahali za njime. Kad su bili zaklonjeni zgradom, skrene

Lučić obratnim smjerom da izvrši zapovijed.

Dotle je Verbeci promatrao uzbuđene građane kako se bune protiv neznanog im

plemića.

Tumpić uzalud želi uvjeriti građane da su na krivom putu. Neki

415

od njih se povlače iz svađe kao da slute zabludu, dok drugi još više negoduju.

"Klevetnik ipak ne smije uspjeti" - kune se sam sebi Kušević, isprsi se i

dovikne preko glava građana i momaka Draženiću:

- Što ste se dogovorili, gospodine Draženiću?

- Da se porazgovorimo po vašoj želji.

- Naš razgovor mogu voditi samo naši mačevi.

Ljudi ušute i okrenu se prema Draženiću da čuju odgovor.

Sad se pojave ostali Turopoljci i viknuše u sav glas:

- U ime naroda tražimo obračun. Na mačeve!

- Svi mi to tražimo!

Građani žamore, ne prosvjeduju. Obračun na mačeve viteški je običaj i ne kane

prosvjedovati, obratno žele ga jer su uvjereni: njihov će miljenik Draženić

pobijediti drskog crnoputog, grubog Kuševića kojega su prvi put vidjeli, čuli i

odmah zamrzili.

- Slavni junak Kušević zove vas na obračun! - vikne Ši-munić.

Što će odgovoriti? Čekaju Turopoljci, čekaju građani. O tom odgovoru ovisi dobar

glas Draženićeva junaštva. Građani su uvjereni on će prihvatiti i svojeg

protivnika pobijediti. I gledaju ga s izrazom sklonosti.

- I ja taj poziv primam! - vikne ponosno Draženić preko svih glava što su se

stale gibati kao klasje u vjetru. Šapću ljudi, uzbuđeni nad onim što bi imalo

slijediti.

- Kad je prihvatio, ima gotovu zasjedu! - tiho će Šimunić drugovima.

- Toliko je ponosito i oholo prihvatio kao da mu je zasjeda pod ovim krovom.

Jelenko se podigne na sedlu:

- Gospodine Draženiću, veseli me što ćemo raščistiti svoje račune. Da svi ovi

ljudi svojim očima mogu nadzirati naše mačeve, želim da vodimo borbu ovdje na

trgu - pred svima.

Kao da je dunuo vihor. Razbuktilo se ljudstvo. Sve ih obuze radost što će

vidjeti svojim očima prizor kakav još nikad nisu imali prilike vidjeti iz tolike

blizine.

Mirno sluša Draženić i povisi glas:

- Gospodine Kuševiću, prihvatio sam vaš izazov na mačeve, ali ne želim borbu

voditi ovdje.

- Samo ovdje! - upadne Jelenko, a drugi ga slijede povicima.

- Tako, dakle? Vi ste bezbožnik, bezvjerac? - viče Draženić. - Tražite da se

bijemo i krv prolijevamo - ovdje, pred - crkvom! . . .

Zapanjeni su Turopoljci, zapanjeni građani. I sam Verbeci se snebiva nad tom

dosjetkom svojega nećaka.

- Nizašto ne dižem mač pred crkvom! To je svetogrđe! Kao da je suhu slamu bacio

na oganj, planuše građani:

- Svetogrđe ne dopuštamo! Ne damo obeščastiti ovo mjesto!

- Ne damo! - uzvikali se i potrčali u sredinu trga.

- Bezbožnik je taj strani plemić! Istjerajte-iz grada te plemiće!

416

- dovikuju građani Draženićevoj pratnji.

- Van iz našeg grada! Van!

Suzdržava Jelenko bijes, digne se na sedlo i viče:

- Idemo na drugi trg! Idemo pred kneževu palaču!

- Pred palačom premalen je prostor za borbu - vikne Draženić. - Nigdje u gradu

nema toliko prostora da možemo razviti borbu.

- Ne smije biti borbe! - viču građani. - Van s ovim strancima!

"Gle, gle - čudi se Verbeci - dakle, uistinu će baciti iz grada svojeg poštenog

čovjeka za volju mojeg licemjerca i izdajice! Eto, vidiš, kako će mi biti lako

prodrijeti u Hrvatsku i proglasiti sve koje hoću izdajicama. Divno je to."

Među građane se protisne Tumpić. Njega poznaju pa će ga saslušati.

- Kunem se na svoju čast i dušu: ovaj plemić Jelenko Kušević stekao je slavu na

bojnom polju, on ima pravo tražiti od plemenitog Draženića zadovoljštinu. Ali

nećemo pred crkvom, već idemo daleko od crkve, na trg. Tamo ima dosta mjesta!

Prijedlog se očito sviđa građanima, ali se diže Draženićev glas:

- Nema tamo mjesta za borbu. No, evo, čujte svi što velim. Želim se s vama,

gospodine Kuševiću, pobiti naočigled svih i zovem sve vas koji ste ovdje i one

koji su kod kuće: dođite dolje, ispod gradskih zidina, na široku sjevernu ledinu

ispred pristaništa. Tamo ćete svi prisustvovati našoj borbi. Dođite! Do viđenja,

gospodine Kuševiću!

Viču građani u veselju i pristanu. Kušević hoće da odgovori, no već se Draženić

okrene k ujaku.

- Zavarao sam građane i poslao ih na ledinu - osramotit ću ga dosjetkom. Ne

pitajte me sada, moram se žuriti. Vratite se u palaču, do objeda bit ću i ja

tamo.

Draženić ostavi Verbecija i nestane iza crkve. Onda odredi četo-vođi:

- Deset momaka neka ide za mnom, a ostali sprečavajte put Turopoljcima. Kad ja

odmakneni iz grada, onda ih pustite da idu za mnom u potjeru. Neka me progone, a

vi pohitite na ledinu i recite ljudima da mi je najednom protivnik pobjegao pa

da ga tražim

- razumiješ li? Neka misle da je plemić pobjegao od straha pred kaznom što je

htio krv prolijevati pred crkvom, umjesto da je radije išao na misu. To ćeš im

govoriti na ledini.

Saslušavši gospodara, četovođa krene da izvrši zapovijed, a Draženić nestane

istim putem kojim je prije otišao Lučić.

Uvjeren je: Jelenko mora pohititi za njime. Razabrat će da mu on kani pobjeći

kao i jučer, dakle, mora ga slijediti.

"Slijedit će me, a ja ću ga okupati u kipućem vrelu. Neka moj ujak nađe drugog

saveznika za moje banovanje. Ovog se lupeža moram osloboditi - dulje ga ne mogu

podnositi na ovom svijetu."

417

Drhtavica ga obuzima od sreće što će se napokon riješiti čovjeka koji mu stalno

pada na putove života, pa potjera konja onkraj nasipa prema vrelim izvorima.

27 GORDANA XII

\

Svakog se časa ogledava prema gradu i upućuje momke: - Pripazite kad se pojavi

Kušević. Svatko će misliti - pao je u bijegu. Svima će četovođa objaviti da je

bježao.

U SUSRET VRELIM IZVORIMA

Na trgu gužva. Građani hoće da prokrče put prema sjeveru, a Turopoljci hoće

prema jugu, Sukobljavaju se. Draženićevi momci su zakrčili prostor između crkve

i ulice kamo je nestao Draženić.

- Pobjegao je! - ustanovili su Turopoljci.

- Ne smije pobjeći! - vikne Jelenko blijeda lica i gromkim glasom, a pogled mu

još i sada grozničavo zuri u ono mjesto s koga je nestalo Draženića.

- Naprijed, naprijed! - požuruje drugove.

- Ne možemo pregaziti građane.

Teško su se nekako oslobodili gužve oko sebe i našli se na praznom prostoru. Tu

su stali nasuprot Draženićevih momaka.

- S puta nam idite! - vikne Kušević.

- Ne možemo, čekamo gospodara - veli vođa. - Vratit će se odmah.

- Lažeš, zaštićuješ mu bijeg!

Turopoljci udarili na kraljevske vojnike i brzo se probili te po-jahali prema

južnom dijelu grada kamo je krenuo Draženić u svojoj sjajnoj odori.

Za pola sata našli su se onkraj gradskih nasipa. U daljini na poljani vidjeli su

Draženića i njegove momke u brzom kasu prema dalekoj šumi.

- Tamo će se sakriti! - upozori Jelenko. - Spriječit ću im to, makar morao

platiti moj konj! - I u času poleti poljanom. Šimunić gleda za Draženićem i veli

Arbanasiću:

- Baš je veliki strah uhvatio Draženića kad bježi otvorenom poljanom da ga

svatko može vidjeti kamo je nakanio. Eto ti, poludio je od straha pred

Kuševićem.

- Jest, strah mu je smutio pamet. Jučer smo ga natjerali u Dravu, a sada se boji

da ćemo ga dovući pred Dravu na ledinu okom u oko s građanima. Od toga je

podivljao, inače bi se sklonio da ne vidimo kamo bježi. Uostalom, za nas je to

dobro. No, žurimo se, Kušević je već daleko. Zašto juri tako daleko? Bez nas ne

može uhvatiti bjegunca.

I svi potjeraju za njim.

A s one strane u daljini već je Draženić opazio svoje protivnike. Srce mu zaigra

od veselja i opomene momka:

- Čuj, momče, ravno prema vrelima. Tamo vodi neki uski put, mekan, vlažan. Ondje

me čeka Lučić. Dakle, ravno onamo!

418

- Znam, gospodaru. Već izdaleka se tamo razabire visoko grmlje i nitko nas ne

može opaziti kad se sakrijemo.

- Baš zato će Kušević ravno zagaziti u kotao pun vrele vode! A nama je sada

jahati tako da on izdaleka stalno razabire kojim putem idemo. Namamit ću ga kao

ovcu u vučje ralje.

Momci se malo zgledali, nasmijali i potjerali konje.

Češće se Draženić ogledava. Vrlo je zadovoljan. Udaljenost je velika, pa će se

baš zato Jelenko dvostruko požuriti, a to isključuje oprez ...

"Pojurit ćeš ravno u svoj pakao!" - veli u sebi Draženić i tjera konja.

"Više ti nema spasa! Ovaj put nema . . .!"

Gusta visoka šikara. Lučić sa trojicom momaka reže granje i nosi do grabe koju

presjeca zgaženi puteljak u vlažnoj zemlji.

- Vidjet će dobro naš trag i slijediti ga - spomene Lučić i pokriva okruglu

udubinu u kojoj kipi voda. Momci promatraju s nekim strahom ovo čudovište.

Smatraju ga početkom pakla. Otkud bi inače kipjela voda nego iz pakla?

- Nije samo voda vrela nego i blato. Eno, gledajte, ovo je kipuća kaljuža, tu se

legu vrazi.

- Ima još više takvih vrela ondje - pripovijeda vojnik. - Rekli su mi da je to

naokolo sve krov pakla i zato je tako vruće.

Pričaju tako i pokrivaju grabu velikim krošnjama. Tada Lučić naredi momcima neka

dobro izgaze meku zemlju u dužini od pet stotina stopa kako bi se činilo da

ovuda vodi puteljak. Nadzirao je posao, a zatim sjeo i čeka Draženića.

Zamalo vremena pojavi se on, sav znojan i zadahtan.

- Dolazi Kušević. Vidiš, znao sam: opet će me goniti. I tjera konja kao lud.

Želim se ovdje sakriti.

I skoči s konja kojega sluga odvede u šikaru da ga sakrije.

- Sad brzo Lučiću - ti ćeš igrati mene. Uzmi klobuk moj.

- Zašto to, gospodine Draženiću?

- Ti ćeš uzeti moj klobuk i jahati s one strane kipućeg vrela, sve dalje uz

šikaru, da Kušević, jašući, vidi moj klobuk. To će ga raspaliti i jurit će

naprijed kao divlja životinja. Idi! Hoću da uživam, gledajući kako se Kušević

koprca u vreloj vodi.

- Ako vas opazi, navalit će na vas. Ostat ću.

- Ne boj se, ne može me opaziti, a imam uza se ovu čaroliju. Da nema ovog

amaneta, ne bih se usudio to poduzeti bez Damjana. Čarolija mi u svemu pomaže pa

će mi pomoći i kad budem kuhao turopoljskog pijetla. A ti naprijed, neka vidi

moj klobuk. Čekaj, još uzmi i ovaj plašt, ali čuvaj se, hoću samo toliko da ga

zavaraš! - i smije se drhtavom radošću dok sprema Lučića.

419

Lučić posluša, izvede konja svojega gospodara oko vrela, pa s one strane uzjaha

i krene naprijed. Još dovikne Draženiću:

27 *

- Dobro se sakrijte - da vas ne bi opazio.

- Neće on gledati ni lijevo ni desno, već samo u moj klobuk. Žuri se, mogao bi

biti već dosta blizu. Ne možemo ga odavle vidjeti. Ona stabla tamo svojim

krošnjama zastiru vid, ali s one strane će on vidjeti klobuk sve dotle dok ne

stigne na taj puteljak. Hajde, hajde, momci u šikaru - zapovijeda Draženić onima

koji su ostali s njime.

Zamalo ih je sve progutalo gusto grmlje.

S one strane bijesna trka Kuševića za Draženićem. Drugovi su već nekoliko puta

pokušali da bi dostigli Jelenka, no on je uvijek daleko pred njima. Ne mogu

slijediti njegovu slavnu vještinu jahanja. I ljute se na njega. Sam, ionako ne

može zaustaviti Draženića. pa ipak juri naprijed. Draženić je imao dosta vremena

odmaknuti daleko, dakle je u prednosti. Put ih vodi i lako im je pratiti smjer

kojim nestaje Draženić kad se on ne nastoji sakriti. Njegov klobuk, prepun

sjajnog kamenja, blista o suncu i pokazuje im put.

Kad su obišli grmovito strnište, najednom su izgubili Jelenka s vida. Nestalo

ga. Zaustavili se i tražili. Obilazili su grmlje i dozivali. Uzalud. Nigdje mu

nema traga. Zamalo opaze da kroz strnište i guštare vodi puteljak, u mekoj se

zemlji jasno razabira tragovi konjskih kopita.

- Ovuda je nestao!

l krenuše puteljkom što ih vodi u šikaru. Biva sve gušća, samo put vodi dalje u

nepoznato.

Daleko, naprijed, zaletio se Kušević za neprijateljem. Davno je već nestao oku

svojih drugova, ali drži na oku Draženića. Mora ga dostići da mu se ne sakrije u

šume tamo na brdinama u pozadini. Mora ga dostići! I Jelenko udara konja, juri

za blještavim klobukom kao za jedinim ciljem svojeg života. Uhvatiti ga i

prisiliti na povratak, na onu ledinu pred građane, to mu se zadrlo u mozak, u

dušu, u srce, u svaku kap krvi. Mora ga viteški ubiti u dvoboju, kazniti, zakleo

se na to, dao riječ. Cijelo Turopolje to od njega očekuje. Čitava zemlja od

njega traži. I ponos njegov i mržnja njegova i ljubav prema Vileni. Kad se s

njom opraštao, kao da su ga obuzele crne slutnje da je više neće vidjeti . . .

Čudne ga obuzimaju misli od tog sjećanja, neprijatni osjećaj, kao neka tjeskoba.

Od čega to? Zašto? Zar negdje pred njim čeka na njega neka nesreća? Juri li u

kakvu nevolju?

Ni te misli ne mogu usporiti njegovu trku. Još više udara konja, još brže hoće

naprijed. Na mahove više ne vidi Draženića, a zatim se opet njegov klobuk

pojavljuje i/nad nepregledne šikare. Taj ga klobuk vuče naprijed, nadražuje sve

njegove snage, sve želje: pograbiti onoga koji ga nosi i viknuti mu:

"Svršeno je! Sad ćeš sa mnorn pred one koje si varao, kojima si lagao,

licemjerio! Raskrinkat ću te po drugi put. Skinuo sam ti masku crvenog oklopnika

- skinut ću ti sada masku licemjerca! . . ."

Jelenko razabire pred sobom meku, izgaženu zemlju.

"Tim je puteijkom jahao - reče sam sebi. - Baš ovuda. Tamo

420

je šikara, ali put vodi ravno preko. Jest - ovuda je jurio njegov konj!"

I potjera konja, juri bez daha.

Ne sluteći jezovitu nesreću pred sobom, ne opaža Jelenko da je zemlja, izgažena

puteljkom usred šikare sve mekša od vodenih vrela. Ne osjeća da je ovdje zrak

topliji. Gleda samo one sjajne dragulje na Draženićevu klobuku što ljeskaju o

suncu i mame ga u sigurnu nesreću. Još više tjera konja. Htio bi poletjeti na

krilima, baciti se za Draženićevim šeširom što lebdi u zraku, obilazeći šikaru.

Bez daha su Jelenko i njegov vranac. Zemlja je mekana, puteljak vodi ravno u

vreli kotao . . . Tjera ga i goni bezumno.

PAD U VRELU ZAMKU

Turopoljci se žure za Kuševićem, ali ga nigdje ne mogu zamijetiti. Zemlja pod

kopitima konja sve je mekša, pa sve bolje razabiru tragove kopita. I jure.

Poput udaraca groma nešto ih zaustavi. Strahovito urlikanje zadere zrakom.

Krikovi, glasovi puni strave, urlanje, hroptanje . . .

- Što je to? - poviče Šimunić i okrene se drugovima koji su usporili jahanje.

- Grozovit jauk! Što je to! Gdje?

- Kao da je tamo pred nama!

- Zdesna je. Užasno, kao da navlače nekoga na ražanj . . .

- A ništa se ne vidi!

- Što bi se moglo dogoditi? To je neizdrživo. Otkud to dolazi?

Slušaju, čekaju. Nikog nigdje ne vide. Ni pred sobom, jer im vid zaklanja

krošnja dalekih stabala što se spuštaju duboko na put. Sa svih strana im je

vidik zatvoren visokim grmljem,

- Strepim - dahne Šimunić i pogleda Arbanasića zaprepašteno. - Ledeni me mraz

obilazi!

- Nečeg se bojiš?

- Kamo je nestao Jelenko? Da ga nije dao Draženić uhvatiti po svojim momcima?!

Obojica se zagledaju. Zadrhtali su. Okreću glave, srca im lupaju. Što da učine?

Iznakaženi glas dopire do njih od kojega Šimunića i Arbanasića zebe. Zaprepašten

im pogled traži na sve strane po gustoj visokoj živici kroz koju zadire zrakom

strašan glas muškarca, pa se čini: netko mu odire s tijela živo meso. Turopoljci

ne mogu ustanoviti s koje strane guštare prodire. Ne mogu razlučiti. Nenadana

grozota smutila im je sluh i vid i misli. Prikovani sjede na sjedalima, ne mogu

s konjima u guštaru ni lijevo, ni desno, mogu samo naprijed, zgaženim puteljkom,

a od granja stabala i grmlja ne vide što je naprijed.

421

Nekoliko časaka nisu se maknuli od neke tajne tjeskobe. Slušaju grozovito

urlanje nekog polučovječjeg glasa.

- Zaboga, što to može biti? Gdje to može biti? Sklonište je široko, ne može se

zamijetiti ništa.

- Grozno zavija! Glas ne poznam - primijeti Šimunić kao da bi time htio ugušiti

silovite slutnje da se nešto dogodilo s Jelenkom.

- To nije više ljudski glas!

- Kamo je nestao Jelenko? - ubaci Šimunić pitanje. Svi su zatreptjeli od užasa.

- Zašto me to već po drugi put pitaš? - vikne Arbanasić u očaju.

- Zato što je jurio naprijed kao hid, a Draženić, znaš, ima zamki u svojoj

mošnji.

Odgovor zvuči kao najcrnja slutnja, najstrašnije priznanje od kojega ostaje

strah što ih guši u grlu. Umjesto da pohite naprijed, da se bace onkraj stabla i

grmlja što im zakrčuje vidik, oni su kao dršćući prutovi što su zapeli o kamenu

obalu nabujale rijeke, trepću, a ne mogu se osloboditi i jurnuti naprijed.

- Tko može tamo biti? Tko? S koje strane to dolazi?

- Ranjeni čovjek u boju ne može tako zavijati, nešto je drugo.

- Kao nastreljeni vepar, zima me trese. Idemo!

- Čekaj! Čuješ li?

- Nekakve glasove čujem, hajdemo naprijed! Stekoše toliko prisebnosti da su

opazili kako iza leđa hiti momak. Obazreli se obojica.

- Što je, Žarko?

- Niste čuli?

- Čuli smo, no otkud je, otkud?! - bijesno dovikuje Šimunić. Svaki mu rik onog

glasa prolazi kroz kosti. Onda najednom sve umukne . . .

- Sad je sve tiho - veli Žarko.

- Nisi mogao zamijetiti što je to i otkud?

- Gdje bi se to moglo? Grozni su to bili glasovi. I guštara je tu.

- A zar je gospodar tvoj straga? - upita, premda zna da je to ludost.

- Straga?! Što vas je napalo? Dok smo još jahali poljanom, htio je naprijed, pa

se izgubio negdje šikarom.

- Kojom? Desno, lijevo, kuda?

- Ne znam, ne može se njega pratiti ni pogledom kad on odluči pojahati za

Draženićem. Vjetar ga ne može stići!

- Izgubili smo ga i mi s vida . . . Ali, kamo je odjurio? Tišina ih isto tako

uzbuđuje, kao prije jeziva krika čovjeka. Slušaju. Sve je tiho.

- Ovdje je zemlja čudno meka i zgažena. Konji su tuda jurili, dobro se razabira

- upozorava Žarko.

- Krenimo naprijed tim putem - predlaže Arbanasić. Ipak ne odlaze.

422

- Čudno! Zašto je sada tako tiho? - spomene Šimunić.

- Bit će onaj nesretnik mrtav! - prostodušno reče Žarko.

I sad sva trojica šute. Čas se gledaju pogledom strepnje, onda se počnu

ogledavati strništem. Traže razjašnjenje, traže istinu, a istodobno od nje

dršću. To priznaju nepomičnim stavom. Nešto im ne da naprijed, nešto ih

zaustavlja. Crnina im je pred očima. Nitko se ne usuđuje prvi krenuti tim

puteljkom što vodi nekud daleko iza onih stabala i granja i grmlja. Kao da je na

taj puteljak sjela smrt i čeka ih svojom nabrušenom kosom.

Pet časaka što su ih zaustavili strahoviti glasovi pretvaraju se u neizmjerivu

duljinu.

Šimunić i Arbanasić bi htjeli nešto govoriti, ali nemaju odvažnosti.

- Ni vi niste vidjeli gospodara? Nije projašio pokraj vas?

- Kako nije, ali odavna! Nije se htio zaustaviti kad smo ga zvali neka nas čeka.

A zašto pitaš?

Vjerni Kuševićev pouzdanik pogleda ih očajno i promrmlja:

- Kako ne bih pitao za gospodara? Moram pitati kad ga nema!

Muka je savila svoja užeta oko vrata sve trojice. Jedva dišu.

S jedne se strane opet nešto javilo. Svaka kretnja na tom mjestu dodiruje ih kao

ubod oštrice. Okreću se.

Tamo se grane drveća maknule. Ispod granja pojavi se jahač. Dakle, živ stvor! Ne

poznaju ga.

Upiljili su u njega poglede, pomakli konje da bi zakrčili put kad se približi.

Momak tjera konja, ne vidi ih. Iza njih pet stotina stopa sukobi se s njima.

- Stani! - vikne mu Šimunić. - Ne vidiš li da smo zauzeli put?

- Dobro bi bilo kad bi me gospoda propustila.

- Gle, kakva je to samosvjest! Valjda nam ne iskazuješ dobročinstvo kad ideš

ovuda?

- Baš vam iskazujem, plemenita gospodo. Propustite me što brže!

- Otkud ti znaš tko smo mi? S nama nemaš nikakva posla?

- Bit će vam vrlo žao ako me ne propustite. Moram brzo, maknite se!

- Kako smiješ grubo govoriti s gospodarom?! - vikne Žarko. - Ne moraš se tako

žuriti. Što zapravo hoćeš? Kamo ideš? Ima li ovdje još tvojih drugova?

Sva ta pitanja nabacuje Žarko od tajnog straha pred odgovorima koje bi imao

dočekati. A momak se razljuti na njega:

- Valjda vidiš da sam iz kneževske palače i kraljevski vojnik?

- Ako si iz Draženićeve pratnje što se žuriš?

- U vašu korist, ne u moju!

- Što taj veli? Zašto u našu? Odgovori! Nije dospio ni odgovoriti. Iza njega se

pojavi drugi jahač, žureći se naprijed.

- Što si se zaustavio? Čuješ li? - vikne mu u susret.

- Ne pušta me naprijed, ne mogu u grmlje . . .

423

- Prisjest će im. Maknite se, moram proći, čujete li?!

- Zar se negdje dogodilo zlo? - pita Žarko i zadršće.

- Tamo na vrelim izvorima . . .

- Izvorima?! - začudi se Arbanasić. Šimunić je već čuo o nekim pradavnim

toplicama, ali ne sluti da je to negdje u blizini.

- Tko je to tako .-strašno zavijao? - pita Žarko.

- Još pitate, umjesto da plačete! - vikne taj drugi i gurne se svojom jakom

bedevijom medu njih da bi prokrćio put.

- Čovječe, reci što se zbilo, pustit ćemo te.

- Zašlo da mi plačemo? Čemu? - vikne Žarko, sjetivši se što je momak rekao.

- Što ste ga vukli ovamo! - plane momak, a sve ih stisne u grlu. Žarko ipak

viče:

- Koga smo vukli? Koga, zašto?

- Do vraga, što ne znate! - vikne momak. - Jahao je kao lud i pao u kipući

izvor, eto, to je ...

- Što veliš? Jurio je?

- l skuhao se - sad imate! Pravo vam budi!

- Mi? Što mi? - krikne Šimunić. - Što mi . .

- Idi, ne zadržavaj se, poteci, moramo javiti u palaču! - viče mu drugi momak

što je nadošao.

Ovaj s bedevijom gurne svu trojicu što su spustili uzde i ne sniažu riječi, pa

potjera konja.

U trenutku se obojica rinuše kroz njihove redove naprijed. Žarko opetuje njihove

riječi, a glas mu raste sve na više:

- Zašto je rekao: "Sad imate?" "Pravo vam budi?" Zašto je to rekao? Moj gospodar

je jahao kao lud ...

Problijedio je, okrenuo konja ... I krene puteljkom naprijed.

- Arbanasiću, što veliš, što misliš, što je to?

Čini im se: s one strane stabla, krošnja i grmlja čeka ih crna nevolja.

Prvi je Žarko dignuo krošnje i otvorio put onima iza sebe. Visoko grmlje još im

sprečava vid. Obilaze grmlje u krug. Jedan glas kroz grmlje vikne:

- Stanite, stanite, Zagazi! ćete u smrt!

Šimunić i Arbanasić se zaustavili. Blijeda su im lica, mutne oči. Magla pada

pred njima.

- Gospodaru! Gospodaru! - viče sve glasnije Žarko kao da je sulud.

Pred njima uz grmlje sjedi na sedlu jahač i Žarko skače sa sedla, hiti k njemu,

vičući kao da je pomahnitao.

Šimunić i Arbanasić napokon su nacistu. U magli što im je pala na zjenice

uistinu gledaju Jelenkov lik. Straha nestaje, šute i zure, dok Jelenko, sjedeći

na sedlu, upravlja pitanje na nekog vojnika, a ovaj mu odgovara potresenim

glasom:

- Lučić nas je vodio, pokrili smo granjem kipuća vrela, a tad se mladi gospodar

sakrio, ali je htio da bude bliže vreloj vodi . ..

- Zašto? Što je htio ovdje?

424

- Htio je postaviti vama zasjedu da ćete zagaziti u kipuće vrelo pa, eto,

rekoše, da je gospodar jahao kao lud i sam pao u vrelo. Ali to nije tako, oni ne

znaju, nego je Lučić uzeo gospodarov klobuk kao da to Draženić jaši - mladi

gospodin s nama se sakrio u grmlje, ali rekoh: htio je izbliza gledati kako vi

padate u vrelo. U grmlju je bilo još nekakvo kipuće blato. Gospodar ili nije

znao, ili mu okliznula noga i najednom čujem strašno urlanje kao da bi klao

vola. Potrčim, a to Draženić leži u paklenom blatu, urliče, jedna strana tijela

u blatu, vukao sam ga za haljetak i izvukao. Bilo je ružno gledati, onda su

potrčali i drugi, vratio se na taj urlik i Lučić, pa smo poslali u grad

uzvišenom gospodinu glas.

- Zar je mrtav?

- Ne znam, mislim da nije, samo se od boli obeznanio, tako veli Lučić, a ja sam

pobjegao. Srašno mi je to gledati.

- A zašto, zašto su nama rekli vaši momci da bismo morali plakali? - ubaci Žarko

hrabro pitanje, a vojnik odgovori:

- Naložio im Lučić neka kažu svima da je protivnik spremio tu zasjedu Draženiću.

A što bi! Eto. svima nam je govorio: sad će skuhati gospodina kao zaklano pile!

- Jelenko, Jelenko! Vidiš li veliki sud na tvojem putu?! - vikne Šimunić glasom

u kojemu dršću pritajene suze.

- Hajdemo! - odgovori on i smjesta okrene konja pa se s prijateljima vraća

šuteći.

K_ad su izišli iz šikare na poljanu, sastali se svi na okupu. Jelenko zaustavi

konja. Svi učine isto. Gledaju druga kojemu je bila namijenjena strahovito podla

zamka. Svi su blijedi. Čekaju. Jelenkova duša trepti. Sad mu je jasno zašto su

ga obuzele crne slutnje. Sjeća se svega i veli prijateljima:

- Jurio sam kadli sam čuo strahovito urlikanje čovjeka. Zaustavio sam se. Konj

mi je propao u meku zemlju. Osjetim čudan miris sumpora i neku vrućinu preda

mnom . . . Možda sto koraćaja preda mnom nešto se puši ispod granja. Kroz

guštaru dopire do mene jezovito rikanje. Čekam, siđem, oprezno idem i osjetim -

pod granjem je nešto vrelo. Vratim se, slušam strašno zapomaganje . . . Onda

opazim Lučića s klobukom Draženića. Povučem se da bih vidio i Čuo što se događa.

Opazih vojnika kako trči prema meni. Eto - to je ...

Građani se okupili na trgu pred crkvom. Tumpić im razjašnjava što se sve

dogodilo, kako su se dali zavarati od izdajice koja se poslužila pobožnošću

naroda da okleveće najvećeg hrvatskog junaka i branitelja naroda. Nesretni ljudi

nikad nisu čuli da bi živ čovjek mogao počiniti toliko zloće. I kako su dosele

mislili da imaju pred sobom anđela dobrote, sad su uvjereni: sam nečastivi je

ušao u ono lijepo tijelo da ih zavede i nahuška na svojeg vlastitog sina.

Cijeli dan živjeli su građani u drhtavom uzbuđenju od strahote što su je

doživjeli. Sve im se duše sada digle protiv izdajice koju je

425

pravda udarila kaznom i sada leži tamo u palači i urliče.

U palači pod baldahinom leži ljubimac kraljevskog dvora. Njegovi jauci prodiru

svima do srži kostiju. Bezumno viče, vrišti. Oko njega se bave svi ranarnici

grada i Verbecijev liječnik što ga je dopratio iz Budima. Uzvišeni gospodin trči

dvoranom gore-dolje. Strahovito proklinje i Draženića koji mu je zatajio što

kani, i Lučića što ga je poslušao, i Kuševića koji je morao sada doći u

Varaždin. Kune sve, najviše sebe što je pustio nećaka otići, a nije ga slijedio.

Svakog časa zove k sebi tajnika pa ispituje što vele ranarnici.

- Ispiru mu rane, klimaju glavama, a ne vele ništa. Ja ne mogu gedati, opečena

mu je sva lijeva strana tijela i lice.

- Lice? - klikne Verbeci. Nemoguće^ Zar će mu ostati opekline? Jao meni, kakav

će izgledati?! Bolje bi bilo da je mrtav . . .

Satovi prolaze. U Draženićevoj sobi krika, naricanje, kletve, prijetnje. Onda

uzvikne glas ranjenog kao da ga režu:

- Damjane! Gordana je kriva! Ona je poslala Kuševića, nitko drugi. Osveti me!

Damjane, odmah idi - ukradi Gordani Hrvojku - čuj - iznakazi djevojčicu Hrvojku

- čuješ li! Neka bude vječna nakaza!

- Kad je kralj izbaci iz svoje ložnice, neće je Gordana više prepoznati. Tako mi

iir.jna! Ali gospodaru, zašto ste primili njegov poziv? Niste smjeli. Mogli ste

reći: hrvatski biskupi zabranjuju krvavu osvetu i narod bi pristao uz vas - svi!

Jest, hrvatski biskupi zabranjuju znam to zastalno, zabranjuju!

Verbeci ulazi u sobu očajno lomata rukama:

- Zašto nisi stigao prije ovamo, Damjane? Ni ja nisam znao što znaš ti! Jao, da

si stigao prije, ne bi nikad Draženić primio izazov!

- Zaustavili su me prokleti razbojnici!

Kletve sipa Draženić. Kune, kako nikad nije kleo živ stvor. Onda pada u

nesvjest. Verbeci nad njime drhturi kao isprebijano pseto. Sve osnove, svi

planovi leže pred njim smrvljeni . . .

- Hoće li spasiti lice? - pita liječnika. Ovaj zaniječe glavom i odvraća:

- Zanavijek će ostati unakažen.

U muci se previja uzvišeni gospodin, u muci i nevolji nariče:

- Svršilo je njegovo banovanje! Svršilo je sve! Nikad neću moći prodrijeti u

Hrvatsku. Ostat će tamo sva imanja što sam ih želio oteti. Neću nikad Hrvatsku

moći potvoriti zemljom izdajica. A zašto? Zašto? Zar je, uistinu, pogodila

Gordana? Je li vidovita ta strašna žena? Sjećam se: na onoj obali Save, pred

Zagrebom, strašna njezina prijetnja, jezive riječi što ih je rekla kralju

Vladislavu i meni. Još mi zvone u uhu, još čujem gdje veli:

"Vječna je snaga Hrvata. I kad dušmanin bude mislio: zarobio sam Hrvatsku

zauvijek, pravda, kraljica Hrvata, raskinut će lance, zarobljenica se uspraviti

i živjeti novim životom!" To je rekla Gordana. Proročanstva su te riječi. Zakon

istine?

Ledena ga zima strese. Sav slomljen u duhu i tijelu, zuri u

426

daljinu gdje mu se prikazuje glava lijepe žene? Glava Gordane. Njezine bademaste

oči gledaju ga smiono, strogo. Čuje njezin glas kako mu dovikuje ondje na Savi:

"Čuvajte se silnici, što posižete za mojom domovinom! Nad svakim tko posiže za

njome - past će - veliki sud!"

Zastrepio je državnik od tog sjećanja i od pitanja koje mu sune glavom:

"Nad svakim će pasti sud? I nada mnom i kraljem, nad svima koji smo robili

Hrvatsku?"

DUH ANTOLKOVIĆA VLADA

Svakog dana gledaju Gordana i Damir prema Savi hoće li odanle stići iz Varaždina

glasnik ili povorka Jelenka Kuševića. U ponedjeljak opaze kako se Brezovici

približavaju neki jahači. Straža s tornja javlja da gospodin Antolković ulazi u

grad.

Uskliknuli su, pohitjeli mu u susret i uveli ga u veliku blagovaonicu.

- Tužan je to sastanak! - veli Gordana, gledajući mu u blijedo lice. - Naš

junački ban Berislavić teško je stradao. Vele: bila je pogreška njegovih mladih

bojovnika.

Gordana opazi da je Antolkovićevo lice bljeđe, a pogled mnogo mračniji nego onda

kad je odlazio u inozemstvo. I pita ga, okolišajući:

- Jeste li primili pismo što vam ga je pisao ban Berislavić baš na dan svoje

nesretne smrti?

- Sreo me glasnik s pismom na povratku. Nisam slutio što me čeka ovdje i vratio

se uvjeren da me ban i domovina trebaju. Moja je duša ogorčena, strahovito

ojađena.

Sjeo je inakon malo časa reče mračno:

- Smrt banova je golema nesreća, to veća što je nismo trebali doživjeti. Mogli

smo uštedjeti sve te nevolje da su gospoda poslušala moje savjete prije deset

godina. Vi znate, Damire - okrene se Antolković Gordaninu mužu - bili ste

prisutni kad sam govorio na saboru u Križevcima.

- Znam. Rekli ste: dosta je natezanja s Budimom, njegovim kraljem i državnicima.

Okrenimo im leđa, otcijepimo se!

- Jest, to sam rekao. Nikad od njih bratstva, nikad pravice, nikad slobode

Hrvatskoj. Zar može biti brat onaj koji ima jedinu želju oteti tvoju kuću i

tvoju mošnju? Vuk ne može prijateljevali s ovcom, pravo je rekla Gordana.

- Govorio sam im: ljudi hrvatski, zažmirimo na sve što nas razdvaja, okrenimo

oružje protiv provale Budima, rascjepajmo povez koji nas veže, složni kao braća

istjerajmo tuđinskog gospodara iz svoje kuće. Ostavimo kralja Vladislava, ne

dajmo njegovu sinu na

427

l

vlast. Neka ban Berislavić vlada dok ne odraste kraljević Ivan. Sve

uzalud!

- Nisu vas poslušali nesretnici! - mrko će Gordana.

- Nisu me poslušali. A sve sam predlagao potanko: tu nam je kraljević Ivan, krv

kraljevske krvi našega Ivaniša Korvina. U Milanu ili Ferari naći ću mu

najbogatiju nevjestu, ili na dvoru cara Maksimilijana i, eto, kraljević će biti

dosta bogat da može držati vojsku i dvor i povezati se s moćnim vladarima

svijeta koji nam mogu pomoći protiv neprijatelja s istoka. Sve sam to predlagao,

sve ih nagovarao, molio, zaklinjao. A sad, eto, moramo braniti kraljevstvo sami.

Budim nam ne da ni jednog vojnika. Zašto me nisu poslušali?!

- Nisu imali vjere - odlučno će Gordana. - Kad bi bili mogli vjerovati da će

osloboditi domovinu, uspostaviti pravice, slobodu i staro kraljevstvo, znajte,

oni bi bili pošli za vama, gospodine Antolkoviću, bila bi pošla velika većina.

Ali vjere nije bilo, vjere da moraju uspjeti.

- To ste rekli jednom prije više godina kad ste pobjegli iz Lukavca u onaj

samotni dvorac gdje sam živio sa svojim mladim prijateljima i vježbao ih u

oružju. Sjećam se toga danas. Vi ste, Damire, bili na bojištu. Vaša je žena,

junakinja, bodrila sve mlade ljude i govorila im o vjeri, o pouzdanju, bez čega

nema ni borbe ni uspjeha, već samo poraza i ropstva. Znao sam: Gordana ima pravo

i rekao svojoj mladoj braći: "Ako izgubite vjeru u svoju snagu, u moć koju

Gordana zove "kraljicom Hrvata", tada vam predstoji robovanje tuđoj sili". Mladi

su me poslušali, ali nisu oni koji su trebali narod osloboditi od Budima. I zato

sada sve te patnje, sve žrtve, smrti, sva groblja. Izgubili smo velikih junaka,

umnih sinova na bojištima, a sve to smo mogli od sebe odvratiti da smo se prije

oslobodili Budima koji želi da mi izgibamo, da mi iskrvarimo, da mi istrošimo

sve blago svoje za njih, radi njih. Dokle će to trajati? Kad će ostaviti

nevjernika, kada svrgnuti dječaka kralja? Kad će doći taj čas?

- Veoma je blizu! - veli Gordana. I ustane, ide prema ormaru i izvadi pismo.

- Vi znate, kraljevsko je vijeće zatražilo od Berislavića vašu glavu. Evo, sad

gospoda upravljaju svim velikašima i plemićima poziv: "Tko što zna ili čuje o

boravku "izdajice kraljevstva" Davora Antol-kpvića ili da održava veze s

Hrvatima, dužan je sve javiti kraljevskom vijeću. Znano nam je vrlo dobro gdje

on živi u inozemstvu, ali i to nam je znano da u Hrvatskoj vlada njegov duh i

onda kad je u inozemstvu."

- Tako su oni govorili i prije deset godina, to sami znate - na-smješi se

Antolković. - Nisu me uhvatili ni onda kad su bili ovdje, sjećate li se onih

dana?

Zavezli se u raspravu i, ne opazivši da su stigli novi gosti. Tek buka na

hodniku digne ih na noge. Vrata se otvaraju.

U dvoranu nagrnuše mladi Antolkovićevi prijatelji kličući od

428

radosti što im se učitelj opet vratio. Spazivši Jelenka, Gordana vikne:

- Čekajte! Govorite. Što se dogodilo na vašem putu? Što ste donijeli?

- Veliki sud! - viknuše svi u jedan glas.

Iza njih došuljali se u sobu i dječaci: Damir, Kremen i slovački kneževići,

vodeći sa sobom malu Hrvojku. Djeca se pritajila da ih ne bi istjerali napolje.

U sobi nastade tišina, samo su zveckale mamuze i tokovi mačeva.

Šimunić preuzme dužnost objaviti kako se sve zbivalo u Varaždinu od početka do

kraja.

Trenutak je Gordana ostala nijema kao da je i njome prolazila jeza od neviđene i

strašne kazne što je pala na Draženića. Onda reče:

- Što li je Draženić sve morao učiniti zla, o čemu mi i ne slutimo, kad je

providnost za njega odredila takvu strahotu?! Nije pao pod časnim Kuševićevim

oružjem, nego u blato . . . grdno blato, kao što je blato i duša njegova. Neka

se vijest o toj kazni prenese od jednog do drugog kraja domovine, kao opomena!

Neka dršću naše izdajice svih vjekova unaprijed!

- I svi oni koji su zarobili našu svetu slobodu - veli Antolković - a još ih

nije stigla kazna!

- Čekajte! - usklikne Gordana. - Još naša iskušenja nisu dovršena. Rekla sam po

sto puta: pravda ide često vrlo polagano, ali nikad ne dolazi prekasno . . .

Doći će, čekam je u vjeri tvrdoj kao pećina, i kazniti "krivce u Budimu i nas

osloboditi . . .

Kad su se Jelenko i drugovi spremili na odlazak, stigla su dva plemića, noseći

vijesti primorskih knezova i pružili Damiru pismo. Svi su čekali dok Damir

pročita. On pokaže pismo Gordani. Zgledala se s mužem značajno i ponukala ga da

poruku preda Antolkoviću. Neobično se zadubio u čitanje, kao da o svakom slovu

razmišlja, a tada je pogledao Gordanu. Pogledi draže znatiželju turopoljskih

plemića i teško čekaju razjašnjenje. Antolković digne glavu i reče svojoj mladoj

četi:

- Čujte, prijatelji, treba javiti svim plemićima Zagorja, Posavine, Turopolja,

svuda kamo vam dosegnu brzi konji! Primorski knezovi, najbogatiji i najmoćniji,

predlažu nešto važno. Slavonski su velikaši već pristali: predlažu za bana kneza

Ivana Karlovića.

Brzo se dosjetiše zašto su se Antolković, Damir i Gordana zgle-dali značajno.

Svi šute i gledaju svojeg vođu s kojim su preživjeli mjesece i poznaju mu svaku

kretnju.

Mirno gleda preda se. Tamne mu oči i sada odrazuju sređenu dušu koja je stigla

mir u hladnoj spoznaji svojih ciljeva i neustrašivoj odluci kročiti naprijed i

preko svih zapreka. I sad će on prebroditi zapreku i reče polagano,

naglašavajući svaku riječ:

- Ne možemo naći junačkijeg bana među bogatima i moćnima. Čestit je. Žrtvovat će

sve za domovinu. Recite to svima. A sad pitam Gordanu i vas, Damire, zna li

Karlović da je Vojana tako dugo odgađala svoje vjenčanje radi svojih osjećaja

prema Jelenku?

- Saznao je tek prije vjenčanja i zamalo da nije razvrgnuo

429

l

zaruke, htio je pozvati Kuševića i na mač, no to je zapriječio otac Vojane

Keglević.

- Dakle, zna! Tu se ne da pomoći. Ipak što mislite vas dvoje?

- i pogleda Gordanu i Damira. Ovaj odmah odgovori:

- Oboje smo o tom već razgovarali, naslutivši da bi Karlovića trebalo postaviti

za bana. Keglevići su ugledni i bogati, a banu treba danas blaga kao i oštar mač

i pošteno srce. Sve je u njemu združeno i, nadam se, Vojanina beznadna ljubav

prema Kuševiću i okolnost da smo mi prosili Vojanu za Jelenka, neće biti smetnja

našim dobrim odnosima prema banu i njegovim odnosima prema nama.

- A Vojana? Kako će se ona ponijeti? Ona je zapravo bila prevarena u svojoj

ljubavi. Jelenko joj nikad nije odao da ljubi Vilenu?

- To su teške stvari - veli Gordana - no, ja se nadam: Vojana će ponosno prijeći

preko toga.

- Bojim se da biste se mogli prevariti - opomene Antolković.

- Bilo što mu drago, mi ćemo svi pristati uz Karlovića. Je li tako?

- i pogleda u oči Jelenku. Na taj upit zatrepte Jelenkove crne trepavice i,

pogledavši u oči svojem zaštitniku, odgovori:

- Istna je, nema boljeg bana. Svi ćemo vjerno služiti domovini pod njegovim

banovanjem!

Svi su ostali živo potvrdili. Mladi se plemići zatim oproste i ostave dvorac.

Jelenka Kuševića goni njegovoj kući osjećaj dvostruke sreće. Mogao se sada

savijati u strašnim ranama kao Draženić, a vraća se zdrav i živ svojoj

ljubljenoj.

Nekoliko ga puta snašlo pitanje: što li mu nosi Karlovićevo banovanje? Ali sam

sebe umiri: ne može mladi knez toj stvari žrtvovati mir i jednodušnost Hrvata.

Ne može.

Stigao je kući i neizmjerno sretno zagrlio svoju Vilenu.

ZLOĆA NE MIRUJE

Staklo prozora ošaralo je sobu tamnocrvenim svijetlom. U polumraku maklo se neko

biće. Koraknulo nekoliko teških koraka. Opire se o štap, teško diše, očito od

duševnog uzbuđenja. Neprijatno se pronosi taj dah kroz crvenkastu tminu sobe što

nalikuje paklenoj prostoriji po kojoj odnekud dolazi crvena noć.

Opet nekoliko teških koraka, onda mučni uzdisaj, teški uzdah. Ponovo tiho.

Čovjek sjedne i okrene lice k prozoru sa crvenim staklima o koje je sunce uprlo

svoje zrake. Odraz je zraka porumenio glavu i pojavu čovjeka.

Tu živi najljepši mladić Ugarske, najobožavaniji muškarac, Ije-

430

potan kojem nije mogla odoljeti ni jedna ljepotica ugarskog kraljevstva. Mladić

komu su se divili, svi su mu zavidjeli. Bio je ponosan u ljepoti, tašt u svakoj

kapi krvi. Silovit, svojevoljan, bogat! Pred njim u budućnosti pružale se zlatne

stepenice do najvišeg vrhunca prijestolja. Sad sjedi u mraku sobe, iza obojenih

stakala, da se oni koji ulaze k njemu ne bi zgrozili od njegova iznakaženog

lica.

U mračnom rumenilu prozora manje se odražavaju crvene grdne brazgotine od ono

malo bijele puti koja mu je još na jednoj strani lica preostala. U crvenom

polumraku ne razabire se da mu je jedno oko iscurilo i ostalo samo jedno da bi

ga sjećalo na prošlu ljepotu.

Sjedi tu već šest godina, iznakažena lica, hrom, na jednu nogu, nevoljan i jadan

u duši i na tijelu. Ne uživa Draženić više u vlasti svojega ujaka koji još sjedi

uz kralja i harači kraljevstvom po vlastitoj volji. Ne uživa imetak što ga

gomila Verbeci, jer nećak nema užitka, ne može, dakle, ni trošiti blago na

užitke. Nema on ništa od života koji mu je obećavao slasti, sve užitke. Kad je

kraj Varaždina postavio posljednju zamku Jelenku Kuševiću, a pravda u nju bacila

zasjednika, povezli su ga u Budim. Svi su se zgrozili nad nesrećom koja ga je

zadesila. Ostavila ga je žena, nećakinja pokojnog Bakača. Iza smrti moćnog ujaka

baštinila je veliki imetak. Ne zna joj Draženić traga kamo je pošla. Ostao je

sam samcat kao bogalj u toj sobi ujakove palače. Dan je i noć predan mislima,

crnim, strašnim mislima što su mu iznakazile dušu, razrovale i ostavile

brazgotinu kao što mu je kipuće vrelo ostavilo brazgotinu na licu i tijelu.

Svakog dana padaju mu u razrovanu dušu ista pitanja: "Kazna, veliki sud,

prorekla je Gordana još onda kad je bila zarobljena u Lukavcu". Ne dobiva drugog

odgovora ni u duši ni u mislima.

Iza njega netko otvori vrata druge sobe. I tamo je mračno crvenilo u njegovoj

spavaonici. Ovako si je dao urediti sve svoje tužne sobe da prikrije jezoviti

dojam svoje pojave. Ujak je na to pristao jer ni sam ne može gledati nećaku u

lice. Još se ni danas Verbeci nije mogao utješiti zbog tolike strahote što je

zadesila njegova nećaka i bolje mu je kad se lice gubi u mraku.

Ulazi Verbeci. Draženić ga dočeka pitanjima:

- Recite mi, ujače, kako su se našli moji roditelji? Zašto su se vjenčali? Koji

ih je đavo spojio?

- Baš čudno me pitaš. Ako baš hoćeš, eto: Hrvat Draženić, vrlo slavljeni junak

na bojnom polju, dolazio je često u Budim. Na svečanostima i gozbama sastao se s

mojom sestrom. Neprestano su se svađali. On je grdio Ugre, ona Hrvate. Nisu

mogli govoriti ni o čemu drugom, već samo o tome. U toj svađi, tko bi znao,

padoše u strast i nastade neke vrsti luda ljubav. Nisu se više svađali, nego se

ljubili i cjelivali. I vjenčali se preko noći. Brzo je strast izgorjela i

ljubavi nestalo. Onda su se nastavili svađati tamo gdje su prestali prije

vjenčanja. Mržnja se nastavila, ona je dalje mrzila Hrvate, a on Ugre.

- A ja pao u kolijevku kao zalog te mržnje. Šutjeli su obojica. Na vratima se

netko pojavio.

431

- Ja sam, gospodaru - najavi Lučić. - Htio sam javiti gospodinu veselu vijest.

Dakle, sve je istina! U Budim su stigli Gordana, njezin muž, a s njima svi

dječaci, već su sada gospodičići - njih petorica.

- A Hrvojka?

- Sjedila je na konju poput princeze. Bit će joj oko 14 godina. Nježna je, ali

više nego divna. Cijeli se Budim okuplja oko Damirove kuće da vidi čarobnu

djevojčicu. Gordana je nekamo otišla, samo je njezin muž s djecom ondje.

- Gdje je Damjan? - skoči Draženić.

- Na dvoru je, kod kralja. Sve je on udesio kako treba. Djevojčica je s

vitezovima i ocem izjašila.

Verbeci bi htio k prozoru, ali ga neće otvoriti da ne bi danje svjetlo palo na

njegova nećaka. Odlazi u drugu sobu. Lučić ostane sa svojim gospodarom. Ovaj

otvori rupicu na prozoru i usklikne:

- Odviše je krasna kći smrtnog mi neprijatelja. Zaslužila je da živim samo zbog

nje. Već bih davno učinio kraj svome životu da me nije držala želja osvetiti se

Gordani. Ona je krivac moje nevolje. Bio bih danas lijep, mlad, oženjen Vilenom,

bio bih ban. Gordanine spletke uništile su moj život. Ništa ne bi moglo njoj

uništiti život, jedino to! Gledat će obeščaščenu svoju kćer, tu divnu, neviđenu

ljepoticu, To sam joj dosudio već davno, još onda, prije šest godina, kad su mi

glasnici javili da me je prevarila, dovela u crkvu na Dubovcu svjedoke koji su

slušali moju izjavu. Platit ćeš, ljepotice umna, platiti sada kao što nikad nije

plaćao ni jedan moj smrtni neprijatelj svoje račune. Sad mi je, eto, sama donosi

u ruke! Što je rekao Damjanu kralj?

- Čim je spomenuo Hrvojku, zacaklile mu se oči. Mislio sam, otkad su ga oženili,

zaboravio je. Vi ste mu ime Hrvojke baš duboko ucijepili u krv. Sav je pobjesnio

i odmah je poslao Damjana da točno ispita kako i kada će dovesti lijepu

djevojčicu. Eto, vidite, neće biti teško. Povorka je male princeze pojahala

gradom. Za jedan sat može biti s one strane kraljevskog dvora i sve je svršeno.

Oca će zadržati vrlo lukavo, a majke nema.

Otvore se vrata susjedne sobe. Dolazi opet Verbeci i primijeti:

- Gledao sam iz druge sobe tu djevojčicu. Kraljevići deset kra-Ijevstava pobili

bi se međusobno za nju do krvi.

- Da joj je suđeno odrasti do djevojke! - odvraća Draženić. - Odšetat će se

djevojčica sama u dvor, neka se s njome Ljudevit zabavi, a tada će Damjan

užarenim žigom žigosati njezino divno lice. Damjan je rekao: neće biti sile,

neće biti zamke, a ipak će ona pasti u ruke kralju. A vi, ujače, idite u dvor,

danas je vijećanje.

Verbeci ode potišten kao i uvijek kad bi ostavljao nećakove odaje.

Draženić je ostao u crvenom polumraku. Glasno diše i muklo govori Lučiću. Stalno

mora slušati razglabanje njegovih misli:

- Kušević negdje živi u slasti, dok ja tamnujem u dubokoj mračnoj raci eroba

7ašto nije đavao na mojoj strani, kad je pra-

vednost bila na njegovoj? Gdje su ti đavoli pakleni, gdje isu ti zlodusi, gdje

su demoni, koji pomažu silnike i zloću? Gdje je bila moć đavola? Zašto su me

ostavili, izdali? Ili nemaju moći da se odupru onima koje je Gordanina pravda

posinila? Zar, uistinu, postoji? Nisam li čitao u nekoj knjizi da je zloća mene

izdala? Ona, kojoj sam tako vjerno služio? Izdali me i đavoli i demoni i svi

koji pomažu sili i nepravdi. Zar se baš na meni osvećuje za sve nepravde ovog

svijeta? Možda su demoni zavidjeli na mojoj ljepoti i dopustili nikad čuvenu,

nikad viđenu jezovitu osvetu.

Lučić se privikao slušati i šutjeti.

- Veliki sud - govorila je Gordana. Zar je to "veliki sud", da mene u mojoj

mladosti iznakazuje, mene, bogata, moćna? Sve mogu imati, sve što bi zaželjelo

srce, a nemam ništa . . . ništa ... jer ništa uživati ne mogu! Jezovita nakaza

što se ne usuđuje na svjetlost dana da se ljudi ne zgroze, ne padaju u

nesvijest?! Osveta! Osveta će mi olakšati život. Osveta Gordani koja je poslala

Kuševića. Što šutiš, Lučiću? Hoće li Damjan uspjeti?

- Damjan je založio svoju glavu, svoj očinji vid.

- To mi je utjeha. On će to izvršiti. Zna on, đavao zemaljski s istoka!

Daleko, onkraj brda Budima, u tišini samostana veliko je tajno vijećanje. U

maloj sobi sjedi Gordana. Glava i lice je zamotano u velo. Samo visoka,

kraljevska pojava odaje junakinju Hrvata. U sobu uđoše dva fratra. Jedan od njih

zbaci kukuljicu na zatiljak i pokloni se Gordani na svjetovni način. Drugi

fratar također skine kukuljicu. Ona ugleda plavokosog mladića od kakvih

osamnaest godina. Modre su mu oči, pravilno lice, lijepa je stasa.

- Obojica smo stigli već jučer u večer - veli stariji. Ja sam opunomoćenik

Ferdinanda Austrijskog, knez Štatenberg, a ovaj mladić njegov je nećak iz drugog

koljena, vojvoda Maks.

- Vi ste upućeni u sve? - pita Gordana kratko.

- Vaš vođa Antolković postavio mi je ovaj prijedlog: Hrvatski će sabor skinuti s

prijestolja Ljudevita, izabrati za kralja Ferdinanda Austrijskoga koji već šest

godina pomaže vašu krvavu borbu vojskom i mačem. Međutim, vi ste othranili

kraljevića Ivana, sina vašeg bana i potomka kralja Matijaša. Da ne bi bilo radi

toga bojazni i sumnja od strane Ferdinanda, to će nadvojvoda Ivana oženiti,

jednom princezom. Kraljević Ivan neka bude hrvatski ban. A da naša veza bude još

čvršća, predlažemo da biste vašu kćer Hrvojku dali za ženu kad bude tome

dorasla, ovom mladom vojvodi Maksu koji mi stoji s desna. Mladi je vojvoda mnogo

drugovao s knezom Frankopanom i od njega možete čuti kakva je značaja i što se

od njega smije očekivati.

Znatiželjni prodoran pogled lijepih bademastih očiju izazove jako rumenilo na

licu mladog vojvode. Pokloni se i, šuteći, obori oči pred ljepoticom čija bi kći

imala biti buduća njegova žena.

432

433

28 GORDANA XII

- O tome će odlučiti godine - veli Gordana. - Moja je Hrvojka još dijete - no,

mladi vojvoda ostavlja vrlo povoljan utisak - ali važniji su drugi ugovori,

gospodine, koji odlučuju o oslobođenju moje domovine. Zato vas molim, točnu

poruku koju Ferdinand Austrijski šalje Hrvatskom saboru. Mene su odabrali za taj

sastanak da ne bi nitko iz Budima posumnjao. Zato sam i došla u Budim sa čitavom

obitelji jer, tobože, želimo slovačke prinčeve uvesti u njihove posjede.

- Mislite da ja neću pobuditi sumnju?

- Sve smo udesili tako da sumnji nema razloga. Gvardijan je naš vjerni prijatelj

i pravi ujak novog kancelara kralja Ljudevita Stjepka Brodarica.

- Njega je Ljudevit uzeo samo na odlučni zahtjev svetog oca pape?

- Jest, tako je, ali on ne može učiniti ništa drugo nego se tužiti na strahovite

orgije kojima Ljudevit i njegov ujak knez Bran-denburg sablažnjavaju sav svijet

na dvoru. Ali mi smo se odlučili na krajnji korak, pa bih htjela da budemo za

dan-dva nacistu u svakoj pojedinosti ugovora između njemačkog nadvojvode i

Hrvata.

Sjeli su k vijećanju.

Nakon dva sata vremena uđe gvardijan i pozove ih na objed. Gordana ustane. U

tamnocrvenoj haljini odražava se njezina krasna pojava u svoj ljepoti. Dive joj

se kancelar Ferdinanda Austrijskog, divi joj se mlađahni vojvoda i sam

gvadrijan. Lijepa je, skladna, kao ono kad je Hrvojka sjedila u koljevci

okružena dječacima. Njezino je lice čudesno svježe, kosa i danas odsjeva žarom

bronce, a bademaste oči i danas su pune sjaja, izražaja i plemenite vatre.

Hoda poput kraljice. S jedne strane mladi vojvoda, s druge strane kancelar, a

pred njima ide gvardijan. U dvorani čekala je Gordanu pratnja, na čelu Jelenko

Kušević i Cvjetko Šimunić. Svi su izvjedljivo promatrali mladog vojvodu. Gordana

ga je samo katkad pogledala, misleći u sebi:

"To ćemo još vidjeti, vojvodo, hoćeš li zaslužiti Hrvojku ti ili tko - drugi?"

NEPRIJATELJ PREŠAO GRANICU!

U kraljevskoj dvorani sjedi na prijestolju Ljudevit. Slijeva mu njegova žena,

mlađahna Marija. Plava gusta kosa sapeta joj u tamnu mrežu na kojoj čvrsto sjedi

postrance zavinuti klobuk. I kraljičina je odora bogato iskićena. Očito je vrlo

tašta na ljepotu. Oči joj odaju bistrinu misli. Kraj nje Ljudevit, dvadesetih

godina života, duge sijede brade, staračkog izgleda, pričinja se svakome kao da

je kraljici otac. Nezadovoljan je, mrzovoljast, mrk, dosađuju mu gospoda

kraljevski vijećnici i ostala gospoda velikaši. Veli:

434

- Već je vrijeme da jednom završimo ovo vijećanje. Zar ću čitavu svoju mladost

potrošiti na vijećanje? Svatko je od vas imao mladost, i ja hoću da je užijem!

Uz kralja stoji muškarac blagih crta, smeđe kose, u svećeničkom odijelu. To je

Stjepko Brodarić, nekad paž na ovom dvoru, a sada kancelar kraljevstva, po želji

samog pape. Držanje mu pokazuje preduboku žalost. Kad govori, bistroumnim

pogledom kruži nad velikašima i natkriljuje ih govorom i mislima. Svaka mu je

riječ mirna, zvonka i mudra. Kralj ga sluša isto tako nevoljko kao i one druge.

- Veličanstvo - veli Stjepko Brodarić - neprijatelj je prešao granicu, a mi

nemamo ni jednog topa, nemamo ni jedne čete, a ni vojskovođu.

- Valjda neću ići ja sa svojim slugama protiv neprijatelja? - vikne kralj.

- Veličanstvo, moja je dužnost spomenuti vas na neprijatelja. Pali su gradovi u

Dalmaciji, u Bosni, u Slavoniji, neprijatelj se neće zaustaviti. Sigurno je

odabrao za cilj i sam Budim, a mi stojimo kao da čekamo neprijatelja na večeru.

Možda je već blizu.

- To je ludorija što ste sada izrekli, časni gospodine kancelare! - prigovara

Šarkanji, a njemu se pridruže i Šatmari i Batori i Verbeci!

- Ako gospoda ne kane neprijatelju spriječiti da dođe u Budim, onda neka barem

kažu što će učiniti ako Turčin uzme smjer prema Budimu?

Kraljica šapne mužu ljutite:

- Ono što govori Brodarić, to će biti gola istina. Neka Ugri idu zaustaviti

neprijatelja.

Zastidio se Ljudevit, te opomene. Mora priznati: žena ima pravo i on reče vrlo

uzrujano:

- Uzvišena i časna gospodo! Pošto je neprijatelj prešao preko granice, neka ide

gospodin palatin s velikašima i s ono malo vojnika što ih imamo da ga zaustave.

Velikaši u sjajnim odorama uzbunili se:

- Veličanstvo, u našim je privilegijama pisano: mi, velikaši, nismo dužni poći u

boj pod vodstvom palatina. Nama velikaški privilegiji određuju mjesto samo uz

kralja i samo uz njegovu zastavu. Nitko nas drugi ne može voditi nikuda, niti na

svečanost, samo kralj. Mi smo prvi uz kralja.

- To je sramotni izgovor - trgne se kraljica i šapne kralju: "Ljudevite, ako

neće ići bez tebe, onda idi s njima ti, da im do-kažeš kakve su kukavice. Ti,

kao kralj, ne trebaš sudjelovati u bici, ali povedi ih da se ne mogu izgovoriti.

Idi, zar ćeš čekati da paša uzme mene u harem?"

To kosnu Ljudevita. Zar da ide na bojište on koji je navikao da se zabavlja dugo

u noći, spava u mekoj postelji sve do podne? Strahovito je udobnost zamijeniti

bojnim poljem.

Kraljica ga ponovo opominje i naglašava svoju želju.

435

- Vidim, da se izgovarate da, tobože, ne možete drukčije u rat,

28 *

nego pod mojom zastavom. Dobro, gospodo, onda ću ja s vama. Nitko više neće

skrivati svoj kukavičluk za mojom osobom. Sutra, gospodo, idemo. Mislim, sad

ćete poći i vi!

^- Ali, kralju, vi ne smijete u boj, vi nikada! - stadoše vikati. - Što onda ako

se vama što desi? Iznenada vikne kraljica:

- Kralj se mora žrtvovati da bi mogao vas prisiliti da vršite svoje domovinske

dužnosti! Vi se bojite samo za svoju glavu, a ne za kraljevu.

Riječi mlađahne kraljice nemilo iznenade gospodu. Nikad nisu voljeli tu njemačku

princezu, niti njezine Nijemce. Odlučne kraljičine riječi uvrijedile su ih. I

odmah su izjavili kralju: ako ide on na ratište, poći će i oni. Zatim su svi

ostavili dvoranu.

Vani ljutilo prigovaraju:

- Zašto kraljevsko vijeće dopušta da se u naše poslove plete ta Njemica? Trebalo

nam je tu kraljicu?! - i nastavljaju puni mržnje prosvjedovati.

A u dvorani mlada njemačka princeza, lijepa kraljica, savjetuje Ljudevitu:

- S tim velikašima ne možemo se obraniti od neprijatelja. Smjesta šalji brzoteču

Krsti Frankopanu, jedino on može sakupiti veliku vojsku i doći u pomoć, a dotle

ćeš barem zadržati neprijateljsku silu s ono malo četa što ih imamo.

- Krstu Frankopana mrzim. Ja sam ga zatvorio u tamnicu, a on je rekao: nikada

više neće doći u Budim. Neću ga valjda moliti.

- Gospodine kancelaru Brodaricu, vi ste Hrvat, odmah pozovite svojega zemljaka

Krstu Frankopana, neka dođe. Ja ga zovem! - veli kraljica.

Ljudevit je šutio, dakle se ne protivi, a Stjepko Brodarić se nakloni:

- Kraljice, učinit ću!

I kancelar ostavi dvoranu, a kraljica s prezirom odmjeri svojeg nezgrapnog muža

i srdito reče:

- Moji su me ujaci poslali iz Njemačke u ludnicu, a ne na dvor. Ovdje su svi

pijani i slaboumni. Jedino još imamo pameti ja i ovaj kancelar Brodarić. Ako

nećete smjesta otići da se spriječi neprijatelju ulaz u Budim, otputovat ću

sutra u Njemačku i ne vraćam se više! Baš sam bila glupa što sam ostavila svoju

domovinu!

- I mladog vojvodu Maksa! Oh, znam dobro, vas ste se dvoje ljubili!

- I doista sam bila vrlo luda kad sam zamijenila vojvodu Maksa s tvojom

prosjačkom krunom!

I kraljica se okrene vrlo oštro i još oštrije zatvori za sobom vrata.

"Znao sam da će ona zagospodariti na prijestolju. Zašto su me glupani vjenčali?

Što će meni žena kad ima toliko djevojčica u kraljevstvu!" - razmišlja on.

Smete ga otvaranje vrata. Na pragu se pojavi paž i uvede za-

436

dahtanog čovjeka istočnjačkog obraza. Ljudevit veselo pita:

- Damjane! Imaš li djevojčicu? Gdje je?

- Preodjenite se, veličanstvo, idemo joj u susret. Moji su momci otišli

naprijed, okružit će ljepoticu na moj znak. Pokrijte se dobro plaštem,

veličanstvo, da izgledate viškoga rasta.

Nekoliko časaka iza toga ostavili su dvor i pokriveni vizirima odjahali ulicama,

grada.

Povorka mladih jahača teško se probija naprijed. Građani svakog staleža guraju

se da bi iz blizine vidjeli prekrasnu malu jahačicu što se isprsila na sedlu.

Modra haljinica nabrana je u ljupke naboriće oko nježnog vitkog djetinjeg

tijela. Ponosno uzdiže dijete .svoju krasnu glavu, prepunu crne kose, po kojoj

leprši modrikasto perje s klobučića. I drži uzde konju kao kakav odrasli momak i

gleda oko sebe svu tu gomilu ljudi začuđenim velikim očima. Oko nje je projahala

pratnja. Pet vitezova. Mlađahni su, ponosni, zabrinuti za svoju malu kraljicu.

Ne puštaju nikoga u blizinu, premda se prolaznici nastoje progurati do njezina

konja. I ona se okrene k jednom pratiocu :

- Čemu se guraju oko nas? Reci, Kremene?

- Svi hoće da tebe vide, Hrvojko! - odgovori on.

- Zar nema ovdje takvih djevojčica?

- Nijedna nije tako lijepa! - naglasi Kremen.

- I najljepša bi uz tebe bila grdoba! - nadoveže kraljević Ivan da natkrili

Kremena.

Ali se stariji slovački knežević Boran želi uspjeti još više primjedbom:

- I kraljica bi uz tvoju ljepotu postala samo neznatna sirotica!

- Opet brbljate koješta! - javi se Damir prijekorno. - Zar ne znate da majka ne

dopušta Hrvojki govoriti o ljepoti? Dok majka ne stigne, imate slušati oca i

mene. Evo, tamo dolazi otac. S nekim vijeća.

I Gordanin sin potisne dalje od svoje sestre sve njezine udvarače. Hrvojka

prigovori:

- Opet ih grdiš, Damire, a oni su tako uljudni.

- Odviše uljudni, da tebi to godi, Hrvojko! Naravno! Ali znaj, ti si još mala

djevojčica.

- Nego što! Položite me odmah u kolijevku i ljubite me - imat ću pet dadilja!

Hrvojka opazi kako je od tih riječi brat porumenio i pogleda ga milo i toplo:

- Ne ljuti se, Damire, šalim se, ja ih volim, sve redom, a ti si mi najdraži.

Raznježeno gledaju Hrvojku bratove oči, dok se ona ljuti na gužvu oko sebe. Neki

se muškarci u građanskom odijelu približili tako blizu djevojčici da se ona

uspravila na sedlu. Damir razabire da su ljudi drski i najurio ih je svojim

konjem.

Iz gužve se pojave dva viteza s vizirima na licu, u putnim odorama njemačkog

kroja, obojica nalete na ljude oko Hrvojke, prijete im se

437

l

mačevima, ali nasilnici najednom udare na mladu Hrvojkinu pratnju. Nastane gužva

i tučnjava. Oba viteza s vizirima zaokupiše Hrvojku. Slijeva jaši Damjan, zdesna

Ljudevit. Očaran je djevojčicom i privede svojeg konja posve blizu k njoj:

- Lijepa gospođice, mi ćemo vas pratiti dok vaši vitezovi vode borbu s tom

prostom čeljadi.

- Hvala, gospodine, ne trudite se, čekam brata i njegove drugove.

- Viteška dužnost zapovijeda štititi svako žensko biće. To podsjeti djevojčicu

na običaje. Ne smije odbiti pomoć plemića, a da su stranci, to pokazuju njihove

odore.

- Mi smo stranci - pripovjeda onaj s desne strane. - Dolazimo kraljici u dvor,

njezini smo dvorani.

Morali su poći naprijed da ne bi na njih najurila gužva onih koji su se uhvatili

u bitku. Djevojčica je htjela prva naprijed da uteče nerazumljivom sukobu.

Damir Brezovički razgovarao je s izaslanikom kraljevskog vijeća koji je imao

zadaću zabaviti oca, dok Damjan odvede djevojčicu. No, čim je opazio da se oko

Hrvojkine mlade pratnje razvila bitka, on visokog gospodina gurne u stranu i

pojaha tamo, ali ga zaustavljaju nečiji vojnici i udaraju po njemu. Damir vikne:

- Sine, Kremene i vi, kneževići, - za Hrvojkom! Ja ću obračunati s ovima.

Mladići poslušaju zapovijed. Udarajući mačevima, povuku se, a sam Damir se bije.

Oko njega se smotala neka četa kao zidina dok je njegov sin s dječacima hitio

naprijed da nađe i dostigne Hrvojku.

- Kakva je to prosta čeljad u Budimu! - psuje jedan od pratioca djevojčice. -

Moramo se pokrivati vizirima da nas ne napadaju. Ovi Ugri mrze Nijemce, premda

im je kraljica našega roda. Ugri mrze svakog drugog čovjeka, osim sebe i zato

tuku našu četu. Mi smo osjetili dužnost obraniti vas.

- Mrze vas koji ste na kraljevskom dvoru? - pita Hrvojka.

- Silno nas mrze, zato uvijek idemo pokriveni, jer bi nas izazvali, a kraljica

nam je zabranila upuštati se s njima na oružje. Ona je prava jadnica, osjeća se

kao lijepa Helena.

- Koju je oteo kraljević Pariš? - pita Hrvojka.

- Vi ste učili povijest? - pita sada Ljudevit.

- Svakako! Ali Parisa ne volim.

- Zašto niste skloni tome junaku?

- On nije junak, on je otimač, razbojnik.

- Koji vam se junak više sviđa? - pita on da bi djevojčicu zaokupio razgovorom.

- Sviđa mi se mudri Periklo i junački Aleksandar Veliki.

- Petar Berislavić, hrvatski ban?

- Da, da, on je bio junak, ali su ga Turci sasjekli. To je kriv kralj Ljudevit -

veli djevojčica. - Jest, on mu nije poslao vojsku. I ja to znam.

Ta izjava udari Ljudevita ispod vizira u obraze, a Damjan pita:

- Vi ne volite kralja?

438

- Zašto bih ga voljela kad nije sklon Hrvatima? Odgovor iznenadi Ljudevita i

Ijutina ga nadimlje pod vizirom. Već su stigli pred dvor, kad Damjan reče:

- Imate pravo, ne brine se on nizašto, i mi ga ne volimo, a danas ga i nema u

dvoru, otišao je u lov. Oh, dvor je vrlo krasan, raskošan - dodaje on, opazivši

da Hrvojka znatiželjno promatra goleme tornjeve i kule dvora, opasanog visokim

zidinama.

- Sagradio ga je kralj Matijaš - veli Hrvojka - u dvoru ima mnogo umjetnina.

Tamo su na ulazu dva lava, krasni kipovi. Znam to od majke.

- Prekrasni lavovi! - radosno prihvati Damjan, osjećajući da je uhvatio interes

djevojčice i pogleda u kraljev vizir. - Ti krasni lavovi veliki su, golemi kao

kakvi gorostasi, od bronce i sjaju kao da su posipani zlatom.

Veža grada otvorena je širom, a most spušten. Dogovoreno je da će oni koji se

biju navaliti prema dvoru, a onda će Hrvojka skloniti pred navalom u kraljevsku

palaču. Uzalud se ogledava, njegovi vojnici koji su imali prikazati divlju hordu

i proizvesti dojam pogibelji još ne dolaze. Damjana obuzima bijes, umjesto

njegovih ljudi, opazi u najbržem trku Hrvojkinu pratnju. Sad je posljednji čas

da djevojčicu uvede u dvor.

- Mala djevojčice - veli on - lavovi su još u dvoru, možete ih vidjeti.

- Oh, da, pogledat ću lavove, evo ide moj brat i njegovi drugovi.

- Lavovi su divni - nastavi Damjan - golemi; od bronce - dođite.

- I moj će ih brat pogledati - čekam njega.

To uznemiri Ljudevita i nešto reče Damjanu što ona ne razumije i ne brine se.

No, Damjan je posve miran, spreman je na sve, pa se ne boji da bi mu mladići

mogli smetati.

- Dobro, pričekajmo - veli on Hrvojki. - I mladu će gospodu zanimati lavovi.

Kao oluja, dojurio je Hrvojkin brat s drugovima. Zahvali gospodi što su

djevojčicu uzeli u zaštitu od one rulje i htjedoše da ide s njima, ali Damjan

saopći:

- Vaša sestrica želi pogledati lavove. Nema u dvoru ni kralja ni kraljice,

možete lavove vidjeti tamo s one strane dvorišta. Ne morate ni sići s konja.

- Nemoj, Hrvojko, dosta je bilo razgovora sa strancima.

- Baš bih htjela vidjeti lavove. Hajde, idemo.

- Sve se sjaji kao zlato - veli Damjan. - Ne treba vam nego zaviriti.

I već ona skreće konja. Odmah za djevojčicom ulaze Damir i drugovi, a dva viteza

za njima.

Ulaze onkraj zidina u prvo dvorište puno stabala. Hrvojka traži lavove.

- Tamo iza one druge veže - pokazuju joj stranci pratioci:

439

- Odmah ću otvoriti vrata.

Damjan ide na ulaz u drugo dvorište.

Hrvojka ide s njima, Damir i dječaci za njom. Nisu zadovoljni, ali ne mogu ništa

protiv njezine volje. Navikli .su slušati kako ona zapovijeda.

Na drugim se vratima otvorila samo polovica tako da može prolaziti samo jedan

konj. Lukavo propuste kralj i Damjan djevojčicu naprijed.

Čim je prošla kroz vrata, ugleda krasne lavove i skrene konja prema kipovima . .

.

Kralj i Damjan odmah su za njom i zakrče načas put Damini i drugovima koji su

iza njih. U trenutku se pred njima vrata zatvore i vratar okrene ključem. Iza

mladih ljudi pojave se momci, okruže mladiće, a vratar zapovijedi:

- Iziđite iz dvora! Ili ... Iza veže čuje se glas Hrvojke:

- Zatvorili su nas! Damire! Ivane! Kremene! Gde ste?

Trenutačno razabraše mladići što se dogodilo.

"Hrvojka je odvedena silom" - kliknuše u sebi sva petorica puni užasa.

I već su trgnuli mačeve i stali udarati oko sebe momke da bi se oslobodili

stupice. Bitka se bije ispod veže drugog dvorišta.

Damir, Ivan i kneževići udaraju divljom snagom momčad. Kremen se dosjeti i

potjera konja ravno na vratara, natjera ga u kut tako spretno, da se nije mogao

maknuti, skoči dolje, položi čovjeku oštricu na grlo:

- Ključeve, ili ću te probosti!

Dršćući, vratar spusti ključeve u Kremenove ruke. Mladić krikne od radosti, baci

se na vežu i pokušava otvoriti. Već jedan momak opazi što kani i dosegne ga

mačem, pa udari u ruku. Krv štrcnu, a Kremen viče:

- Damire! Ranili su me! Otvori vežu.

Kraljević Ivan i kneževići bijesno biju kraljevske vojnike. Ivan upućuje Damira:

- Damire! Pomozi Kremenu otvoriti, prepusti nama momke.

Muku muči Kremen i pokušava otvoriti vrata ljevicom, ali uzalud. Damir se sagne

na konju i dohvati ključ brave.

Jedan vojnik nanišanio na Damirovu glavu. Kremen pusti bravu i ljevicom uhvati

mač pa odbije udarac, zamahne na momka i sruši ga pod noge konju. Ivan i drugi

su pobjesnjeli što se događa s Hrvojkom, pa udaraju nemilice.

Vidjevši kraljevski vojnici da ne mogu svladati bijes mladića, koje su smatrali

nedoraslim tolikoj brojnoj snazi, uzmakoše natrag u prvo dvorište i dozivlju

pomoć:

- Ovamo, straža! Ovamo! Stranci žele provaliti u dvor, ubit će kralja! Ubojice!

Krikom se odazivaju straže, kraljevi momci. Strka prestrašenih vojnika vuče

oružje iz stražarnice i pohitaju za onima koji javljaju:

440

- Ubojice su u veži! Sve ih sasjecite da ne provale u dvor - zapovjeda

zapovjednik straže.

U veži su njih petorica: Damir, Kremen, Ivan i dva slovačka kneževića. Među

ključevima ni jedan ne otvara vežu. Ili su u velikom uzbuđenju izgubili

prisebnost?

- Zurite se! Otvorite! - dovikuje Ivan. - Već dolaze.

- Zadržite razbojnike, ne dajte im da prodru pod svod veže - zapovijeda Damir -

dok mi otvorimo . . . Udrite ih! Postavili se pred vežu da ih zadrže.

KRALJEVSKI LAVOVI

Hrvojka se zagledala u krasne umjetnine od bronce što sjaju kao da su posute

zlatom. Kralj Ljudevit je sve rasprodao što je bilo ljepote na dvoru. Ovo nitko

nije htio kupiti, nisu imali kamo postaviti tolike kipove, a nisu velikaši niti

htjeli trošiti za to.

- Baš su divni - usklikne Hrvojka kad je unišla. - Damire! Gledaj, Ivane, gdje

ste?

Okrenula je glavu. Njezinih vitezova nema. Što je to? Vrata veže kroz koja je

ušla, zatvorena? Instinkt joj došaptava: tu se zbiva nešto protiv nje i, ne

pitajući, skrene konja prema zatvorenoj veži, zovući:

- Damire! Ivane!

- Zatvorili su nas! - čuje njihove glasove.

Htjela je nešto reći, ali netko pograbi uzde njenom konju i silom ga zadrži.

Pred njome je vitez s kojim je dojahala ispod veže. On skine vizir. Damjanovo se

crnoputno lice smiješi:

- Stanite, lijepa mala, prije svega morate pozdraviti kralja!

-. Ne pozdravljam nikoga! Kralj nije ovdje. Pustite mi konja! Otvorite vežu -

hoću svojega brata. Niste li čuli?

On još čvršće stegne uzde njezinu konju i povede je daleko od ulaza, baš iza

palače. Tu je pusta zidina, uza zid stoji jedan od onih koji su je pratili. Sve

se događa tako brzo da Hrvojka i he dospijeva misliti.

Zgrabile je dvije jake ruke oko pojasa i povuku sa sedla dolje. Našla se na

zemlji. Nigdje nikoga. U zidu palače neka širom.otvorena vrata. Ulaz je crna

tama kao jama što vodi u neku propast. Ljudevit je već skinuo vizir. Ugledala je

pred sobom malenog čovjeka bijele guste brade i kose. U crnim kolobarima tamne

oči plamte đavolski nasmijane. Ispružio je prema njoj duge staračke prste i

obuhvatio joj vrat oko kojega se savila široka ogrlica od dragog kamenja.

- Ih, mala djevojčice - hi-hi-hi . . .

Djevojčica digne ruke, zarine ih u njegovu gustu sijedu bradu i

441

vuče ga svim snagama što ih smaže, pa iz svega glasa viče:

- Damire! Damire! Kremene! Ivane!

Ljudevit zavrišti od boli i pusti vrat djevojčici. Kako su njezine ručice

zahvatile nekoliko dlačica brade i natezale ih, to Ljudevitu prouzroči silnu

bol, pa je zateturao, a pri tome se spotakao na kamen i pao. Damjan pritrči da

ga digne. To iskoristi oštroumna mala Hrvojka, poleti kao leptir natrag prema

onoj strani odakle su je dovukli ovamo.

Opet je pred vratima palače. Baš u tom trenutku otvorili su vrata Ivan, Damir,

kneževići i Kremen. Krv mu oblijeva odoru. Spazivši Hrvojku, stadoše vikati i

tražiti da ih puste iz dvora. Iza zida već dolazi Ljudevit.

- Ove su lupeže pustili provaliti - ljuti se kralj. Damjan viče:

- Stražo! Ovamo! Evo, ovi mladići htjedoše ubiti kralja.

- Buntovnici Hrvati! - viče Ljudevit. - Na vješala!

- Laže ovaj čovječuljak - vikne Hrvojka - laže konjušar, htio je robiti, pružio

je ruke za mojim nakitom! Evo ovako.

Djevojče je uvjereno da joj je bradati čovuljak htio oteti krasnu ogrlicu.

- Stražo! Odvedi ove mladiće u tamnicu!

Ali se sva petorica mladića stavljaju u obrambeni stav. Dok je straža navalila,

oni se brane, a Hrvojka se povukla iza leđa svojih mladića. Najednom se vrata

dvora koja su godinama zatvorena naglo rastvore.

Ljudevit se nasloni na jednog lava. Obuzela ga slabost. S ove strane je dvor

pust i nikad nitko tu ne izlazi. A sada se, eto, pojavila na vratima kraljica.

Noge su mu zadrhtale. Kako je ona došla ovamo? Zašto?

Mlada žena okruži pogledom sve, a onda se zaustavi na djevojčici, gleda je

zapanjena i pita paža koji stoji uz nju:

- To je Hrvojka?

- Kako? - zapanji se Ljudevit. Kraljica zna i njezino ime?

- Jest - to je ona!

Pogled lijepe mlade kraljice osine kralja. Ljutilo mu priđe i šapne:

- Za nedoraslom djevojčicom luduje tvoja grdoba? Srami se. Znam sve! Dočekala

sam te ovdje da vidim dokle doseže tvoja pokvarenost. Neprijatelj juri prema

Budimu, a tebi se još vrzu glavom takve osnove? Luđače! Nedonošće si ne samo po

tijelu, nego i na umu i duhu!

Kraljica se okrene prema Hrvojki koju su okružili njezini pratioci:

- Tko te je doveo ovamo, djevojčice?

- Ova su dvojica rekli da pogledam lavove na ulaznim vratima. Mojeg su brata i

njegove drugove zatvorili u onu vežu, a onda su meni htjeli ukrasti nakit.

- Tko? - pita kraljica u čudu.

- Ova tamo grdoba - i onaj njegov ortak. Ja sam mu baš pošteno zderala prste u

tu smiješnu bradu.

- Vrijeđa kralja - upadne Damjan.

Na te riječi Hrvojka prasne u divni djetinji smijeh. Iz. svega grla zahihoće:

- Ovo strašilo - kralj - koji kradq - nakite!

Smijeh divnog djeteta ispuni čitavo dvorište. Kraljica je promatrala neobično

pozorno, ne može se oteti nekom osjećaju.

"Kao da će ovo djevojče imati na moj život kobni upliv!" - misli kraljica. -

"Ovu grdobu ni ja ne ljubim, dakle, nisam ljubomorna radi Ljudevitove

pustolovine. A Maks? Oh, vojvoda Maks me ljubi, a gdje bi on ikada vidio ovo

dijete? Ludost!"

"Ovo je dijete, vojvoda Maks već čezne za odraslom ženom."

- Pustite ih sve iz dvora - odredi kraljica, pa sama ide s Hrvojkom i pratiocima

da vidi hoće li ispuniti njezinu zapovijed. Cijelo vrijeme sve do glavnog izlaza

kraljica gleda Hrvojku.

- Hvala vam, lijepa gospođo! - veli djevojčica prostodušno i, ne znajuć” da je

govorila s kraljicom i da je ona nakaza bio kralj.

Još je dugo gledala kraljica Marija za krasnim djetetom, onda se vratila u dvor

i prezirno odmjeri Ljudevita:

- Nikad neću oprostiti ujacima što su me nagovorili da budem žena takvoj

ništici! Srami se! Zato ti i propada kraljevstvo. Idi u dvor i spremi se u

susret neprijatelju, ili ću smjesta ovaj čas ostaviti dvor.

- Hoćeš da padnem u boju?

- Ta je slava samo za junake!

Kralj Ljudevit stade proklinjati čas kad su ga s njome vjenčali. No, svlada se i

stade moliti kraljicu da bi ostao u dvoru. Ali ona vikne:

- Ni časa! Sad znam zašto si bio nestrpljiv na vijećanju. Čekao si na dijete!

Stidi se! Gadiš mi se! Ako smjesta ne kreneš na bojno polje, još danas za jedan

sat pozvat ću papinskog nuncija i kazati mu da te ostavljam! Ovo je kazna za tu

sramotu koju si htio počiniti.

- Samo sam se htio našaliti.

- Kad si već tako pokvaren, a ono barem ne budi sramotno kukavan. Htio si

velikaše prevariti da ćeš s njima u boj, je li?

- Tko ti je to rekao?

- Tvoja pustolovina i tvoj glupi strah od mača. Na turnirima si glupo glumio

junaka, a svi ti se smiju - i tvoji vijećnici i prijatelji i puk. Ruglo si im!

Sad bi htio izbjeći dužnosti. Ne! To velim ja. U meni teče krv, a ne kalna

vodurina. Idi smjesta u boj ili ću ostaviti dvor.

- Za dva-tri dana.

- Za jedan sat! Ni časa više!

Ljudevit okrivljuje sve oko sebe, najviše Brandenburga što ga je oženio ovom

kraljicom i sprema se na ratište, jer bi bila prevelika sramota da kraljica zove

papinskog nuncija i ostavi dvor.

- Idi, Lujko! - veli mu knez. - I ja ću s tobom. Mi ćemo bacati kocke dok se oni

drugi biju na bojnom polju. Ne boj se! I stao se spremati.

* * *

442

443

Dotle su Hrvojka i njezini pratioci već stigli kući. Damir kori sestru, a s

njime i ostali.

- Zar sam mogla slutiti da u kraljevskom dvoru ima lopova koji kradu djevojačke

nakite? Što je to, Kremene? - opazi tek sada zakrvavljenog mladića.

- Ništa, udario sam se.

- Lažeš, posjekli su te. Je li istina?

- Kad su nam zatvorili vrata, onda smo se pobili s njima - razjasni Damir.

- Odmah rnu povežite ranu. Čujete li. odmah! Poslušali su, jedva čekajući da

mogu razgovarati nasamu. Držali su tajno vijećanje prestravljeni od događaja što

su ga netom doživjeli.

- Hrvojka ne sluti ništa - veli tiho Damir - i nitko neka pred njome više ne

govori o tome. A kad se vrati majka, onda ću joj ja sve kazati.

Naposljetku je sav znojan dojahao otac. Kad su mu sve rekli, on je ustanovio:

- Djeco, to je bilo namjerice ugovoreno. Mene su opkolili da ne mogu za vama,

dvadeset momaka uzelo me u okrugu - a onda su došla još petorica. Osjećao sam -

nešto se događa. Ako Hrvojka zatraži da opet ide jahati, neću to dopustiti do

povratka kući. Majka će mi poslati glasnika i onda idemo kući. Majka će nas

dočekati putem.

Slijedeće je dane Hrvojka pokušala lukavo iskoristiti obožavanje svojih vitezova

da bi je protiv očeve odredbe odveli u grad da izjaši.

- Prije ću umrijeti nego te povesti - veli brat.

- Sve ću za tebe učiniti - veli Kremen, - ali to ne mogu.

- I ja - reče Ivan.

Ni jedan od njezinih viteza nije htio da popusti.

- Uvijek se svađate - spočitne im ona - a kad treba Hrvojku držati zatočenu,

onda ste svi složni. Ne trpim vas.

- Kad treba Hrvojku braniti i .čuvati, onda smo složni i ostat ćemo! Eto - veli

Kremen - zaklcli smo se.

- No, čekajte. Neću više ni jednog pogledati. Ovako me zarobiti! Uh, ne mogu ni

jednog vidjeti. Idite! Ne trpim vas.

Uzalud se ljuti Hrvojka, željna da vidi stranog svijeta.

MOHAČKO POLJE

U blizini Monaca našao se kralj s velikanima, s kraljevskim vijećem i s vojskom

od 28.000 momaka. Pod krovom nekog plemića stalo je vojno vijeće raspravljati o

bojnoj osnovi. Ljudevit ništa ne

444

zna. ništa ne razumije, nikad nije baratao oružjem, niti je u snu slutio što

znači neprijatelj - ni bojno polje. Ali sluša velikaše i prelate kako se

međusobno živo prepiru što se sve ima učiniti i kako dočekati Turčina.

Svi su već glasnici donijeli vijesti da se približava ogromna turska vojska.

Gdje će je, dakle, zaustaviti, na kome mjestu i kako? O tome raspravlja vojno

vijeće koje isto kao i kralj nije nikad vidjelo bitke i ne sluti što to znači

biti okom u oko turskom neprijatelju. Svaki od velikaša viče i pije kao da svaki

želi vikom i vinom pojačati hrabrost.

Kancelar Stjepko Brodarić sluša prepirku gospode. Sluša prijedloge što padaju

jedan za drugim. Jedini Stjepko zna o boju, o osnovama, bitkama, jer je to

naučio od svojih zemljaka Hrvata. Čuo je vojvodu Iločkoga, Damira Brezovičkog,

Antolkovića, čuo je razne druge knezove i čini mu se da sve što gospoda

predlažu, ne odgovara nikako onome što je slušao u Hrvatskoj.

Tada se on usudi progovoriti:

- Gospoda vele da će neprijatelja dočekati na otvorenom polju. Po onome što sam

ja čuo od mojih Hrvata o bojevima s neprijateljem, usudio bih se predložiti da

se neprijatelj ne dočeka na otvorenom polju, već da se zauzmu brežuljci jer će

ovi poslužiti našoj vojsci kao vrlo dobro zaklonište.

- Što? Mi trebamo zaklonište? - vikne Šarkanji. - Gledajte, ovaj nas, kao i

njegovi Hrvati, smatra kukavicama, pa da ćemo se sakrivati na brežuljcima!

Stjepko ne odgovara ništa, već brzo upada, nastavljajući svoj prijedlog:

- Osim loga, bilo bi dobro da pred sobom u taboru stvorite vojsci neku zaštitu.

Ima tu bojnih kola iza kojih se mogu dobro poredati topovi, a svi se vi možete

zaštititi od neprijatelja i uspješnije ga napadati.

Planuše gospoda i na taj prijedlog, duboko uvrijeđeni u svom ponosu. Viču i

bacaju u lice Stjepku Brodaricu psovke i poklike:

- Zar da se mi velikaši zaklanjamo iza nekakvih kola, brežuljaka i brdina? To je

uvreda bačena nama u obraz! To je prezir Hrvata prema nama Ugrima! Odmazdu za

uvredu!

- Hajde na otvoreno polje, bez ikakvih zaštita i zaklona! Tu ćemo se mi braniti!

Pokazat ćemo Hrvatima da smo druge vrste junaci nego oni!

- Veličanstvo - tiho će Brodarić - mislim da gospoda nisu nikad vidjela bitke.

Moja je dužnost savjetovati da im ne biste dozvolili što oni kane. Bojište nije

gozba. Bojište nije pijanka.

Iz dvorane se javi neki plemić:

- Ja sam iz Galicije - veli - i usudio bih se spomenuti da je ono što predlaže

prečasni gospodin kancelar Stjepko Brodarić vrlo mudro. Bojno polje gospoda ne

poznaju. Ne radi se tu samo o hrabrosti, u koju ne dvojimo, nego o bojnoj

vještini. Zato bih

445

predložio da se prihvati savjet kancelara Brodarica.

Svi se okrenuli prema plemiću koji se usudio to reći. Bura prosvjeda saspe se na

njegovu glavu.

- Vi ste iz Poljske i nemate ovdje ništa govoriti. Mi smo na svojoj zemlji, mi

smo ugarski velikaši i ne damo se savjetovati ni od vas niti od Hrvata. Dosta je

tih savjeta koji su upereni protiv naše slave.

Vrata se rastvorila. Ulete glasnici. Prestrašeni i blijedi, padaju na koljena

pred kraljem, vičući:

- Veličanstvo, neprijatelj je blizu, vrlo blizu, tamo iza onih brežuljaka. Valja

se vojska poput mora. Golemo mnoštvo ljudi! Ne možeš ih pregledati okom.

- Budalo jedna, to oni samo vuku sobom ljude da bismo se mi prestrašili. Niti

tisuću ove množine nisu vojnici! - dokazuje Verbeci. Svi ostali povlađuju, viču,

psuju glasnike što nose lažne vijesti poput kukavica i dršću od straha.

I nastane buka i opet tišina i padaju prijedlozi. Najzad je vojskovođom

proglašen Šarkanji. On pozove svu gospodu da ga slijede na bojište. Smjestit će

svoje čete na otvorenom polju i, naširoko razvrstani, dočekat će neprijatelja

oko u oko . ..

- Nema straha! Mi ćemo ovako pobijediti tvrdi on. Kako bi mogla ova divlja horda

pobijediti nas, ugarske velikaše, nas čije se ime pronosi od jednog kraja

svijeta do drugog. Mi se ne skrivamo iza nekih zaklona koje predlaže kancelar.

Tako mogu ratovati Hrvati. Mi, odlični ugarski velikaši, istupamo pred

neprijatelja otvoreno.

Stjepko Brodarić izlazi pred kralja, a sam Ljudevit digne ruku da ušutka ljude.

- Vaše veličanstvo, dopustite mi nekoliko riječi. Sveti otac papa, koji dršće

nad sudbinom kršćanstva, preporučio je mene vašem veličanstvu za prvog

savjetnika. Govorim, dakle, u ime pape i vršim svoju najsvetiju dužnost i molim

vaše veličanstvo da me sasluša.

- Govori - veli Ljudevit.

Ne shvaća i ne zna mladi kralj tko ima ovdje pravo: Brodarić ili njegovi

velikaši, pa bi želio čuti što će reći taj čovjek koji ga neprestano opominje.

- Veličanstvo - počne Stjepko - ovih dana smo čuli da neprijatelja ima oko dvije

stotine tisuća. Gospoda tome protuslove. Dobro, gospodo, neka ih je samo stotinu

tisuća, neka je neprijatelja samo 50.000. Naša vojska broji samo 28.000 ljudi.

Neprijatelj ima 300 topova, to su nam dojavile uhode. Mi imademo samo 80.

Viču redom svi, Brodarić nastavlja. Oni šute da čuju što će opet reći.

- Vaše je veličanstvo naložilo da pozovem Krstu Frankopana koji se nalazi u

Hrvatskoj. Ja sam mu pisao, a Krsto Frankopan je odgovorio pismom koje sam

primio prije pol sata. Eto što poručuje taj iskusni vojskovođa i junak njegovu

veličanstvu.

Svi su se uskomešali. Svi se guraju bliže dok Brodarić razmata

446

pergamenu. Ali u licima svih je pogrdni smiješak i već unaprijed bijesna mržnja.

Šarkanji je blijed od Ijutosti. Smatra uvredom već i to što se čita pismo Krste

Frankopana koji ga je jednom udario u obraz. No, kralj sluša, pa su i oni drugi

ušutjeli. Brodarić čita pismo Krste Frankopana:

"Javite kralju da sam se odazvao njegovoj želji. Skupit ću vojsku koliko mi više

bude moguće. Novaca mogu namaknuti samo tako da posudim u građana grada Zagreba

i na Kaptolu. Baš zato što nemam novaca, ne mogu tako brzo skupiti vojsku.

Javite kralju da ću doći i ponajprije razvidjeti da li smo dosta jaki da možemo

sa sigurnošću ili barem s nadom u uspjeh zametnuti bitku. Ako pronađem da nismo

dosta jaki, tada ćemo se svi povući natrag, na povoljnije mjesto, tako da nam

vojska neće stradati, a nastojat ćemo da nam vojska što više ponaraste. Recite

kralju neka dobro promisli što sam ovdje rekao. Izići pred tako brojnog

neprijatelja, bez dosta jake vojske, znači staviti na kocku svoju glavu i čitave

Ugarske. Zato neka se kralj nikako ne upušta u borbu dok ja ne dođem."

Planuše svi u jednom dahu, u jednom kriku, u jednoj mržnji protiv Frankopana.

- Ovo je pismo nova pljuska! Izrugivanje!

- On će nas učiti kako se vodi borba. On će nama kazati da li smo dosta jaki ili

nismo?!

- Sramota je to slušati!

- Kako se usuđuje nama dobaciti takvu uvredu?

- Pljuska je to u obraz našoj hrabrosti, našem ponosu.

- Ovu pljusku nećemo mirno snositi!

- Napolje u borbu! Ni osvrnuti se nećemo na Krstu Frankopana!

- Ruga nam se, smatra nas kukavicama, neznalicama! Padaju povici kao živi oganj.

Stjepko Brodarić stoji nemoćno, gleda bijesne velikaše i pokušava ih nadvikati.

- Veličanstvo, još jednom vas upozoravam: vaša je vojska premalena i bojna

vještina sve te gospode previše neznatna. Čekajte dok dođu Hrvati koji znaju što

je boj s Turičinom, čekajte Krstu Frankopana. Inače ste propali!

Sve se pesnice digle prema Brodaricu kao da će ga svi u jednom zatući. Sva usta

siplju psovke.

- Huljo! Varalico!

- Hoćeš da svoju slavu prepustimo Hrvatima? - viče Šarkanji, a Verbeci dodaje:

- Jest, to on hoće jer je njihov po krvi i po srcu. Jest, hoće da mi prepustimo

slavu koja nas čeka na bojnom polju, njegovu Frankopanu, njegovim Hrvatima!

Nikada to nećemo učiniti!

- Nikad! - kliču gromko.

- Bacite ga napolje! Udrite ga u obraze da ne može više progovoriti ni riječi.

Ali se Stjepko ne miče. Stoji poput klisure. Skristio je ruke na grudima, čak

problijedio nije, već digne glavu i još jednom prozbori:

447

- Kralju, veličanstvo, TOVU me huljom i kukavicom jer prepo-ručam opreznost i

savjetujem neka čekaju Hrvate. Odbijam od sebe sve pogrdne riječi kojima su me

gospoda posula kao pljuskom iz crnog oblaka njihove mržnje. Ipak, makar sada na

mjestu platio glavom, u ime kršćanstva velim: čekajte Hrvate, inače ste propali.

Val velikaša zaleti se prema njemu, sad će ga preplaviti. Kralj je ustao i

pristao uz velikaše:

- Kad ste svjesni svoje pobjede, pristajem na sve što predlažete, a odbijam

prijedlog kancelara.

- Tako je. tako govori junak, tako govori mudri kralj koji poštuje svoje

savjetnike i svoje Ugre!

- S tobom ćemo obračunati, Brodaricu, kad se vratimo okrunjeni slavom! Osjetit

ćeš tada našu ruku i naš prezir!

U bijesu stadoše pljuvati prema njemu, dobacivati mu uvrede, vičući:

- Huljo! Kukavico! Varalico! Da se nisi usudio ostati s nama! Idi kamo te oči

nose! Ne smiješ ni časa ostati na bojištu.

I odoše na Mohačku poljanu.

Brodarić je ostao nijem, skrštenih ruku. Gleda za njima kako su izjurili

napolje, vukući kralja i vičući svojoj pobjedi i svojoj slavi.

Onda se okrene k tajniku što stoji pored njega i primijeti:

- Učinio sam što je moja dužnost. Savjest mi je mirna. Mi ćemo uzjahati konje.

Mene su izbacili, dakle, moram se vratiti, nemam tu što raditi, a vama je na

volju da me ili slijedite ili da se priključite njima.

Tajnik. Ugrin, mrko pogleda kancelara Hrvata i reče:

- Slijedim one koji će se /.amalo okruniti slavom i dokazati vam da ste ih

htjeli zavesti na krive putove!

- To će se vidjeti kad svrši bitka, gospodine!

Ostao je sam samcat. Polagano uzjaha konja.

Korakom kreće puteljkom prema šumi i promatra kako gopoda velikaši smjeraju

svoju vojsku okolo naokolo širokog polja. Bezbrojna kola na kojima su se

dovezli, pa topove i drugo oružje bacili su natrag iza svojih leda da pokažu još

više kako njima ne treba nikakvih bojnih zaklona.

"Uistinu, ne razumijem da li su bahati ili pijani kad tako raspoređuju vojsku?"

- razmišlja Brodarić. - "Kane li počiniti samoubojstvo? To ipak ne vjerujem: svi

oni čeznu za životom i za užitkom. Neznanje i bahatost je golema nevolja! Ovi su

ljudi izgubili pamet!"

- Zar još niste nestali odavle? - dovikne mu jedan od Ver-becijevih pristaša. -

Ili možda čekate da biste se umiješali medu nas kad se budemo slavodobitno

vraćali kući kako biste ipak uhvatili malo naše slave? Kukavice! Huljo!

- Ako se vratite, gospodine, onda ćemo se porazgovoriti o tim uvredama - dobaci

mu Brodarić oštro, potjeravši konja da se sklone.

Udaljio se od bojnog polja i tražio negdje zgodno mjesto da

448

bi odanle mogao promatrati bitku. Ipak, neizmjerno ga zanima što će biti i kako.

Razgledao se okolo i onkraj ceste našao uzvisinu obraslu gustim grmljem. Ispred

njega široko polje, straga brežuljci. Cesta vodi nekud u daljinu. S desne strane

je nizina, po njoj teče Široki potok.

"Tu će biti najbolje da se sklonim ja, istjeran i popljuvan, obasut najgrdnijim

psovkama. Ja, izopćenik, odavle ću promatrati tu "slavnu" bitku. Uzalud bih i

providnost molio da pomogne ovim bahatim luđacima koji bi sada morali braniti

kršćanstvo i svoju zemlju."

Na brežiljcima sve se stalo micati. Kao da su mravi izišli iz zemlje i brežuljke

pretvorili u šaroliki mravinjak.

"Neprijatelj? Da, to je neprijatelj! - klikne Brodarić. Oh, ne vidim ni komadić

zemlje, toliko ih ima! Spuštaju se, zauzimaju brežuljke, one, koje su trebali

zauzeti Ugri",

Brodarić promatra kako se neprijatelj sprema. Mladi kancelar proriče propast

onih što stoje na otvorenom polju.

Stoji sat-dva i dulje t čeka dok se vojske svrstavaju. Sjedi na svome konju, ne

miče se odanle, hoće da vidi što će biti.

Nešto mu odvraća pozornost bojnog polja. Tamo s one strane na cesti najednom

opazi Brodarić kako se diže oblak dima. Zamalo iza oblaka prašine, što je

pokrila cestu izlazi povorka. Promatra je. Odora momaka ga iznenadi. Što li to

može biti? Zar dolazi netko od Hrvata u pomoć? Stjepko potjera konja da obiđe

grmlje.

Za četvrt sata već je na cesti u susret povorci. Jasno razabire: to su njegovi

zemljaci Jelenko Kušević i Širnunić ih vode. I približi se povorci i klikne sav

preneražen:

- Gordana, što vi radite ovdje? Kamo ste nakanili ovom cestom, gospođo?

- Vraćam se. Bila sam na dogovoru u samostanu - veli Gordana - i sada idem da se

sretnem s mojima pa ćemo kući. Ali čuli smo da je tamo negdje neprijatelj pa smo

obilazili.

- Da. obilazili ste. ali su vas krivo uputili. Baš tu je neprijatelj, u našoj

blizini. Treba samo da izidete iz ove šume i vidjet ćete na brežuljcima i na

polju vojsku.

- Kako? Baš smo nadohvat neprijatelja? -• Gordana pogleda svoje pratioce, no već

je Stjepko riješio nepriliku.

- Dođite za mnom - veli - vodim vas sigurnim putem. Baš sam ovdje htio

promatrati bitku. Strahovito je što su odlučili.

- Zar neće čekati Krstu Frankopana? Ti si rekao da ćeš mi to savjetovati - čudi

se Gordana.

- Da, to sam i učinio, ali su me popljuvali, pogrdili i zabranili mi da budem s

njima.

- Onda se vrati kad im ne treba tvog savjeta.

- To i hoću, samo sam se tu zadržao da promatram bitku izdaleka. No, dođite svi

sa mnom.

449

Pojahali su brzim kasom, obišli grmlje i sada su tek mogli s druge strane sa

čistine opaziti brežuljke a pod njima ravno polje.

29 C.ORDANA XII

29

Odlučili su odmah poći dalje. Najednom ih zaustavi grmljavina.

- Topovi! To su topovi - veli Jelenko.

Zaustavili se. okrenuli i gledaju.

U daljini ne vide zapravo ništa od dima.

Njima je zdesna šuma, slijeva puteljak. a tamo dalje teče široki potok.

Promatraju, slušaju grmljavinu topova. Jelenko razlikuje turske topove od

ugarskih.

Nakon deset ispaljenih turskih topova javlja se tek po jedan ugarski Tako se

barem čini u tom strahovitom odjeku topovske

O

pucnjave.

Promatrajući, neprestano razgovaraju, izmjenjuju misli o onome što vide i čuju.

Potpuno su povučeni, zaštićeni. Momci su u šumi iza njih i čekaju naloge.

Najednom se Gordani činilo da se u daljini čitavo polje ustalasalo. Valja se

bujica neke strahote.

- Pogledajte, Jelenko, možda bi bilo dobro da se popnete na dno. Meni se čini

kao da Ugri bježe.

- Nemoguće - veli Stjepko Brodarić - ta bitka traje jedva jedan sat. To je ipak

nemoguće da bi se dali već u bijeg.

- Dragi moj Stjepko. bit će kako ti velim. Nemoguće je drukčije, ako su istiniti

podaci koje si mi malo prije rekao.

Jelenko se popeo na drvo i odanle promatra stručnjačkim okom bojno polje pred

sobom. Razabire da su brežuljci opustjeli, a bujica poplavila čitavo polje.

Pojavljuju se jahači, padaju u bijegu, a drugi nestaju. Jesu li iznijeli živu

glavu ili su tamo pali? Sve saopćuje Jelenko Gordani što gleda sa svog mjesta na

stablu.

- Jezovito je to, više nego strahota! Nikad u životu nisam tako nešto vidio.

Brdina kola, strava, kortljaju se ljudi, preskakuju jedni druge, padaju jedni na

druge. Čitavo brdo konja i ljudi.

Brodarić sklapa ruke:

- O, kako sam jasno vidio taj strahoviti svršetak. Tako jasno sam vidio tu

tragediju!

- Ne može se to ni nazvati tragedijom, dragi Stjepko - veli Gordana - nego

ludošću. Glavom su išli o zid, a zid ne puca nego glava. Žalim što sam baš u to

doba došla ovamo da to moram vidjeti svojim očima.

Odozgo se javlja Jelanko i opominje:

- Pazite! Sakrijte se. nekoliko ih juri baš onim puteljkom nadesno, da ne bi

potjerali konje.

Odmah su se pomakli u šikaru, a Jelenko javlja:

- Divljim, strahovitim trkom juri nekoliko jahača. Kao da ih goni davao, jure,

preskakuju potok, i nestaje ih tamo s druge strane u šikari. Ha? Što je to?

Jedan nije mogao preskočiti potok, konj mu se okliznuo, pao je u potok. Nitko se

ne osvrće na njega, svi jure naprijed. Čini mi se, to su bili dvorafli, imali su

budimske dvoranske odore.

- Dvorani? - čudi se Gordana.

To probudi njenu znatiželju i odluči da ide prema potoku. Videći

450

njezinu namjeru. Jelenko siđe sa stabla. I njega zanima tko je to od dvora pao u

potok, a nije se dignuo. Pohiti za njome. Brodarić je ostao naslonjen na stablo.

Sav je zaprepašten nad onim Sto je tamo jezovito prorekao. Gordana i Jelenko

izlaze iz šume prema puteljku i približe se potoku. Plitka je voda. Konj

slomljenih nogu leži u potoku u mulju. Pod njime neko tijelo . . .

- Zagušit će ga konj - klikne Jelenko. - Treba ga izvući.

- Zar ne vidite tko je to? - vikne Gordana. Oboje se pri-maknuše bliže. Jelenko

se uhvati jednom rukom stabla da se ne omakne. Strma je obala potoka baš na ovom

kraju.

- Mali čovuljak . . . sijeda brada, kraljevska odora . . .? Kraljevski grb?

Vidim li dobro ili mi bliješti pred očima?

Gordana drhti, srce joj burno kuca, a oči zure dolje, u mulj, gdje ispod konja

viri kraljevska odora i lice Ljudevitovo.

- Ljudevit? Jest. on je! - šapne Jelenko. - Svi su ga ostavili. Ja ću ga izvući

ispod konja . . .

Pokroči nekoliko koraka, ali ona potrči za njim, uhvati ga za ruku, blijeda,

dršćući, okrene ga i zuri mu u lice.

- Žar vi ne osjećate što je to dolje u mulju? Ne čujete što se tamo događa?

- Utaplja se u mulju kralj! To vidim.

- Vidim i ja, ali i čujem glas velikog suda . . .

Jelenko zuri u nju. Blijeda je, dršću joj ruke, a oči bljesnule:

- Ubojica Petra Berislavića, ubojica hiljadu i hiljadu, naših hrvatskih plemića

što su ostavili na bojnom polju svoje živote. On ih je dao poubijati jer nije

htio poslati u pomoć ni novaca ni ljudi. Trebao je novac za zabavu, to čudo

ljudske spodobe, trebao je za pijanke. Neka poubijaju Turci sve Hrvale, govorio

je, neka ih samo sve poubijaju da ih bude manje, da se nastani u našoj zemlji on

sa svojim Ugrima! Ne čujete li glas pravde?

- Gordana. zar ne smijem ni pokušati da ga možda izvučem?

- On je dopustio, on je želio da nam pale Hrvatsku, da narn neprijatelj pohara

polja, da pljačka imovinu, obeščašćuje žene i sasječe djecu, otimlje, harači, i

on, i neprijatelj, jednako! Nismo li već pusto polje, pusto gorje i razoreni

domovi?

Drhtavo promatra Jelenko blijedo Gordanino lice što u lome času nalikuje nekom

neljudskom biću.

-- Hoćemo li mi biti plemenitiji od pravednosti?

Zadrhtao je i okrenuo leđa potoku.

U plitkom potoku leži Ljudevit, mladić-kralj, nedonošče uma, duha, poštenja,

osjećaja. Blatni se moral zakopao u blato. Nije doživio časa za kojim je težio

još u dječjoj igri: "Povješat ću Hrvate koji su mrzili mojeg oca". Konj je

njegovo mlađahno tijelo zarinuo još dublje u mulj potoka . . .

Gordana i pratnja pohitali su u šumu, uspeli se na sedla i poveli Brodarica, ne

rekavši mu ništa.

Pošli su hitrim kasom naprijed, tražili poprečne puteve. Gordana skrene k

svojima, a Brodarić u Budim.

451

Stjcpko Brodarić pohiti ravno u dvor kraljici. Tamo je našao glasnika koji joj

javlja:

- Veličanstvo, jedva je tko ostao u životu. Čitavo kraljevsko vijeće, svi koji

su vodili ovu bitku, svih je nestalo! Za vrijeme od jednog jedinog sata bujica

neprijatelja poplavila je hrpu naših ijudi.

Čuvši to, papinski je nuncij smjesta savjetovao kraljici:

- Veličanstvo, neprijatelj će brzo biti ovdje gdje vi sada stolujete. Smjesta

krenite u Požun i zatvorile se u tvrđavu. Ja ću vas pratiti.

Sve što je živo u Budimu dršće, strepi, plače i viče od straha pred

neprijateljem koji dolazi. Bježe ljudi glavom bez obzira, spašavaju goli život.

Papinski nuncij u dvoru ispituje Brodarica, ali on ponikne glavom i reče:

- Popljuvali su me i grdili, htjeli me napasti. Izopćili su me jer sam

savjetovao da se ne upuste u borbu s neprijateljem dok se Krsto ne pojavi.

- Rekla sam: to su luđaci! - vikne kraljica.

Posljednji glasnik donese vijest da je kralj pao u potok i udavio se. Izvukoše

ga ispod konja, mrtvog.

Kraljica prezirno digne glavu, uzjaše konja i dade se u bijeg.

Ostala je sjajna, umjetnički slavna palača kralja Matijaša, pusta čekajući

Sulejmana II.

U Verbecijevoj palači u crvenom polumraku sobe leži Draženić. Sve što je na

zemlji i na nebu već je stotinu puta prokleo od onog podneva kad mu je Damjan

javio što se dogodilo s Hrvojkom u kraljevskom dvoru. Kraljica je negdje

osluškivala ili dala uhoditi kralja i spriječila mu osnovu.

Škripajući zubima, slušao je Draženić tu vijest, valjao se u žeđi neutažive

osvete, tražeći na nebu i na zemlji odgonetku tajnovite sile koja štiti Hrvate

od njegove zloće.

Tražio je odgonetku od đavola, od zlih duhova s kojima misli da se bratimi.

Odgovora nema. Ni sna mu nema, ni volje za jelo, ničega, leži kao polumrtav.

Samo još tijelo živi i njegova mržnja.

Onog časa, kad su mu donijeli vijest da su Turci, ne samo prešli granicu, nego

su već blizu i sve se više približavaju Budimu. od toga časa nestalo je ispred

njegovih očiju nevina djevojčeta koje je imalo da bude njegova osveta. Umjesto

mržnji, nastupio je strah. Jeza ga hvata od pomisli na budućnost.

Zaboravio je na sve što je bilo i mislio samo na bitku na koju su se spremali

velikaši, kraljevsko vijeće, kralj i njegov ujak Verbeci.

Kad seje ujak oprostio pun uvjerenja da će pobijediti, Draženića je obuzela

strepnja.

Nije dijelio ujakovo uvjerenje o pobjedi. Po svemu onome što

je u Hrvatskoj čuo o bojevima s Turcima, sve ga to upućuje da Ugri nisu vješti

vojevanju s neznanim dušmanom. Sve ga to zabrinjava i prema svemu što mu je ujak

izlagao, kao da baš rade protivno onome što bi imali činiti. A on, kljast i

nemoćan, nije mogao drugo nego moliti ujaka neka ostane i ne ide na bojište. On

se nasmijao bahato i gotovo uvrijeđeno.

- Budalo, što misliS? Čim Turci vide naše sjajne odore, raspli-nut će se

naočigled takve gospode kao dim na vjetru. Samo čekaj, vratit ću se ovjenčan

slavom. Valjda nisu samo Hrvati rođeni da se neprestano krune pobjedničkom

slavom. Vidjet ćeš kako ćemo mi i Hrvate jednom zauvijek smrviti! Sad ćemo im

poka/ati tko smo.

Sjeća se Draženić kako mu je govorio ujak s najdubljim uvjerenjem. Mrzi Draženić

narod svojeg oca, ali u toj mržnji ne može se utopiti priznanje da umiju

baratati mačem i tući neprijatelja i tjerati ga preko granice.

l sad leži i čeka, sve više uzbuđen, sve više nemiran. Čeka vijesti, proganjan

crnim slutnjama.

Tako mu prolazi dan i noć. bez sna i odmora, u neprestanom razglabanju što će

biti s njime ako se dogodi nesreća. Sto će biti ako ujak ostane na bojnom polju?

Jutro je. Draženić leži otvorenih očiju. Crvena polutama u njegovoj sobi još

više ga razdražuje. Čini mu se, leži u nekoj spilji u kojoj đavoli svijetle

svojim crvenim svjetlom.

Vrata se njegove sobe naglo rastvorila. U sobu dotrčalo nekoliko dvorana njegova

ujaka, a pred svima kaštelan plače. Lice mu je crveno od svjetla s prozora, ali

glas mu je prestravljen i drhtav.

- Mladi gospodine, strahovita nesreća nas je zadesila!

Trgnuo se, podigao je ljevicu koja mu je preostala čitava i zuri u kaštelana. Je

li živ čovjek ili mu se pričinja da sluša nečiji prestravljeni glas?

- Mladi gospodine Draženiću, sve je propalo. Svi su na Mo-hačkom polju potučeni!

I kralj je mrtav! Svi!

- Ujak? Moj ujak je Živ? Je li?

- Mrtav! Svi su mrtvi. Čitavo kraljevsko vijeće. Od 28.000 naših poubijano je

22.000. Onaj ostatak dušmanin progoni i ubija - i tko zna koliko ih je još na

bijegu našlo smrt. Sve što je živo moglo uteći, pohitalo je u Budim da natovari

na leda svežnjeve - pa bježe.

- Bježe? Bježe? - pita Draženić. - Tko bježi?

- Svi bježe u jezovitom strahu.

Podigao se, odšepao k prozoru i otvorio ga. Gleda na ulicu po kojoj trče ljudi

sa svežnjevima u ruci, na glavi, na leđima. Onda se okrene kaštelanu. Kao da su

mu opekline izblijedile, tako mu se lice odjednom preobrazilo. Kaštelan moli:

- Bježimo gospodaru, u gore, u brdine, tamo iza Budima, u onim brdima možemo se

sigurno sklonuti. Ima tamo spilja za koje dušmanin ne zna.

Klonuo je. Pustio da rade s njim što ih je volja.

I gleda kako su uzeli hrane i dragocjenosti, sve što im je došlo

453

452

do ruku. Zatim su ga odnijeli dolje i posjeli na konja. Samo lijeva noga mu

ulazi u stremen, samo lijevom rukom može držati uzde konja, a lijevim okom

jedino može vidjeti kamo ga vode.

Svi su tu - kaštelan, sluge, Verbecijevi dvorani sa svežnjevima iz kojih viri

zlatom i dragim kamenjem optočeno oružje. Bešćutno zuri pred sebe u ljude što su

pojahali oko njega i bježe kao i on da sklonu živu glavu.

Bulji preda se Draženić i prepušta se sudbini kao usahli list vjetru. Vode ga, a

on šuti i misli . . .

Već se sunce spremalo k zapadu, a oni se uspinju na vrh budimske brdine.

Kaštelan pripovijeda cijelim putem. Tamo gore ima spilja, velika spilja, velika

i prostrana. Još kao mladi momak vidio je tu spilju gdje se mogu sklonuti. I

drugi ljudi smjeraju u tu spilju jer ih slijede.

Uspinju se. Draženić ne zna kako dugo. Stigli su na vrhunac kamenog brda. Krvavo

sunce sa zapada zarumenjelo je i spilju i ljude i goru i daleko nebo, kao

strašan spomen krvavog dana.

Njega skidaju s konja. Sjeo je na kamen i bulji u zemlju. Tu će se uvući u

kamenu šupljinu. Momci i kaštelan idu tamo, uređuju i traže gdje će zaposjesti

rupu da se u njoj sklone. Oni drugi idu za njima i pohlepno traže zaklonište za

sebe. Samo je Draženićev tajnik, mladi plemić, ostao uz njega. Okrenuo je glavu

da ne gleda strahovito iznakaženo lice.

Zagledao se Draženić dolje u dubine gdje se pećina spušta strmoglavim ponorom.

Smotao se ovdje kao klupko jada. Srušeno je u njemu sve. Očito nema više ničega

na ovome svijetu što bi moglo privući njegove želje.

Pogledao je peostalim okom tajnika i primijeti:

- A ti, mladiću, što misliš sada?

- Hoće li neprijatelj dugo sjediti u Budimu i što će sve učiniti s nama - o tom

mislim.

- Hm! Čudno. Meni je svejedno, sasvim svejedno. Neka sjedi, harači, što ga

volja. Ne tiče se mene ništa.

- A palača, imanje vašeg pokojnog uzvišenog ujaka. Bogatstvo je vaše!

- A što će meni bogatstvo kad više ne živim?! Mrtav sam!

- Ali, plemeniti gospodine, što vas to snalazi . . .

- Ti bolje razabireš da sam mrtav nego ja. Ti gledaš moje iznakaženo lice! Ili

si slijep? No, dakle, ne trati riječi - vidiš i moje iznakaženo tijelo . . .

Evo, tako izgleda sad najbogatiji, najljepši muškarac u kraljevstvu Ugarske. Je

li to život? Jesam li, mrtav ili nisam?

Tajnik se nije usudio progovoriti, pa obori pogled, dok je Draženić za nekoliko

trenutaka nastavio:

- Do danas su me držale na životu mržnja - žeđa za osvetom. I one su me

ostavile. Ni osvetu nisam mogao izvršiti nad Gordanom. Ni kćer njezinu nije mi

bilo moguće uništiti. Čekao sam na to dugo,

454

strpljivo. Neprestano se prenosile vijesti Budimom: sad će doći Gor-dana u Budim

sa svojom obitelji da ovdje prodaju svoju kuću i da slovačke kneževiće Damir

uvede u njihove posjede. To sam čekao kao ozebao sunce. Ako Gordana Hrvojku

ostavi kod kuće, Damjan će je oteti. Ako je dovedu sobom, ne može izbjeći

sudbinu. A eto, što se dogodilo? Došli su Turci na Mohač da Gordanu umine moja

osveta! Čuješ li, mladiću? Velika vojska mora doći da ja ne mogu izvršiti osvetu

nad Gordanom.

Glas mu je mračan, dubok, prsa mu se nadimlju.

- Mislio sam prošle noći: a što da učinim ako Turci potuku sve naše i uđu u

Budim? Što ću tada ja? Ni bježati ne mogu! Kuda, kamo, na što sam ja još na

svijetu? Samo zato da me razdiru misli, da kunem, patim se i gledam sam svoju

nevolju! To je moj život. Da mi grizu crvi dušu i srce? Nije li bolje da mi

rastaču tjelo nego moju svijest? Natežu se moje misli kao gladni psi. Reže na

me. Svakog mi dana dolaze uspomene kao zmije . . . kao nemani podmukle zavijaju

nada mnom. Muke su moje strahovite!

Plemić je okrenuo glavu da ne gleda jezoviti izražaj iznakaženog lica. Kao da u

tom obrazu odsijeva paklena zloća. Ono jedno oko sipa oganj.

- Odvraćaš se od mene? Pravo činiš. Možda se pakleni vrazi neće od mene

odvratiti!

Onda Draženić okrene lice k ponoru, nasloni se zdravom rukom na rub i stade

vikati kao pomaman dolje u mrak:

- Hej, đavoli! Gdje ste? Dođite na gozbu paklenu. Luciferu, prijatelju moj,

hoćeš li se sada i ti odvratiti od mene? Gdje si? Dođi! Evo mene! Tvoj Draženić!

Otvaraj vrata paklena! Dolazim k vama, vrazi! Otvarajte!

Gurnuo se s ruba ponora i nestao.

Preneraženi ljudi stali su navrh brda i zurili dolje. Bilo je sve tiho u

bezdanom mraku . . .

NAJJAČE ORUŽJE

Veliko dvorište Brezovice prepuno je. Na trijemu svojega dvorca sjedi Gordana i

gleda u dvorištu šarenu sliku plemića. Sijede kose, crne, smeđe, plave vire

ispod klobuka od krzna, baršuna i sukna. Raznobojni haljeci išarani su gajtanima

od srebra, zlata i vune. Niz bedra vise tokovi, mačevi, udaraju po kamenom podu.

Na stubama stoji njezin muž. Damir, muževno lijep. U crnoj mu kosi po koja

srebrna nit i Gordani se čini: nikad nije bio ljepši, plameniji nego sada. Nikad

ga nije ljubila više nego sada.

Žestokom gestom i snažnim glasom punim vatre slika Damir patnje, nevolje naroda

od dušmanina i od Budima. Ocrtava sedam-

455

desetgodišnje krvave borbe Hrvata s Turcima, na obranu domovine, svega sjevera i

zapada. Slika crne nezahvalnosti Evrope prema Hrvatima, a zatim povisi glas:

- Plemenita gospodo! Hrabri, od Ugara prezirani od kralja utamničeni, od Hrvala

slavljeni i cijele Njemačke poštovani junak na bojištu, Krsto Frankopan doći će

još danas k nama na dogovor. Očekujemo ga svakog časa. Ali evo, imam u ruci

njegovo pismo što ga je naš junak pisao senjskome biskupu, a ovaj je pismo

poslao našemu vodu Antolkoviću. Iz toga se pisma razabire ono što svi mislimo i

osjećamo. Mohačka je bitka svršila katastrofalno jer su je gospoda u Budimu sama

skrivila. Čujte što Krsto piše:

"Stigao sam u Zagreb prošlu subotu 1. rujna sa 400 vrlo dobrih konjanika. Kad

sam stigao ovamo, došli su mnogi koji su mi se javljali za borbu, ali nisam imao

dosta novaca da vojsku opremim. Odlučio sam se dati na daljnje sakupljanje,

kadli, eto, glasnika koji su donosili vijesti da je turski car razbio ugarsku

vojsku. Nisam kriv što nisam mogao stići za vremena. Nisam imao vremena poći u

svoje gradove da tamo uzmem ono malo srebra pa da ga založim, a ovako nisam

mogao nigdje posuditi. Zagrebački kanonici su mi dali na moju riječ 150 dukata,

a 300 sam dobio od zagrebačkih građana. To je bila čitava svota da s njome

dignem četiri stotine ljudi, dobro oboružanih i s dobrim konjima. Ali što je

to?! Doduše, knez Ivan Karlović mi je javio da će doći s dobro opremljenom

četom. No, sve to nije bilo moguće spremiti i odvesti na bojište, a ne bi bilo

ni dovoljno.

A sad vam moram kazati ovu veliku istinu:

Pošto je kralj urnro, držim da je ova smrt i ovaj poraz nad kraljem i nad Ugrima

dozvolio sam gospodin Bog! Ne na zlo i na nevolju, nego čak na dobrobit ovoj

zemlji Hrvatskoj, jer kad bi bili Ugri pobijedili cara turskoga, recite, kad bi

bio kraj i konac njihovu nevrijednom vladanju prema Hrvatima? Tko bi od nas s

njima mogao izdržati?

Da smo mi bili tamo, da smo dospjeli k toj bici, tada bismo morali baš mi Hrvati

najprije svi propasti i izginuti."*

- Evo braćo, tako veli Krsto.

- Istinu veli! Živu istinu! - viču svi.

Na Damirovo mjesto stupi Antolković. Svi ušute, dok će on svojim mirnim, dubokim

glasom:

- Da nam se na domovinu nije bacio neprijatelj, što već sedamdeset godina

pokušava oteti dom i našu vjeru, i da u ovih sedamdeset godina nismo izgubili

polovicu naroda, da nisu osiromašili naši gradovi, dvorovi i sela, sad bismo

uskrisili staro kraljevstvo Hrvata, birajući kralja naše krvi. Ali koji Hrvat

ima toliko imetka da samo pol godine uzmogne uzdržavati vojsku? Tko od naših,

nekoć bogatih velikaša i plemića, posjeduje toliko blaga da bi mogao izdržavati

samo hiljadu junaka godinu dana? Ni jedan. Ostale su nam

* Original h o pismo Krste Frankopana.

456

svečane odore, zidine dvoraca i zemlja koju nema tko obraditi. Pustoš i nevolja.

U tom jadu pomogao nas je samo mđinac, austrijski vladar Ferdinand, onaj koji

nam je po granicama najbliži. Spašavao nas je kad su se naš kralj i naša vlast u

Budimu zabavljali, rugali nam se, novac trošili na turnire, igranke. bogati

velikaši Ugarske, na gozbe, ubirući od nas daće. Austrijski vladar nam je davao

vojske, novaca, oružja, hrane u krvavoj našoj borbi. Davao je da zaštiti i svoje

granice, ali to nam nisu dali naši domaći, naši saveznici i voljeli su da

neprijatelj i do njih dođe nego izvršiti ono na što su prisegli: biti na pomoć u

obrani od neprijatelja i naših sloboda. Što nam, dakle, preostaje? Birati za

kralja moćnog kneza Ferdinanda austrijskog koji nam zajamčuje obranu domovine od

neprijatelja. Goloruki, osiromašeni, izmučeni, u crno zavijeni nad nepreglednim

grobljem naših Hrvata, mi ćemo birati svojim kraljem austrijskog kneza. Bili

bismo danas već odavno sretniji da smo se olcijepili od Ljudevita prije. Hoće li

pak Ferdinand čuvati prisegu na slobode i pravice naše, to ovisi o nama, o

poštenju, o značaju, o ljubavi našoj prema svojoj slobodi. Kakvi smo, tako će

nam i biti! Evo. to htjedoh reći, a vi sada kažite svoje!

Rekoše svi redom, a najposlije još dovrši Antolković: - Kad je sve već na

izmaku, životi, imovina, hrana, oružje, a ima samo bijede, glada i opasnosti

crne da Hrvatska padne u ruke Sulejmana, birati nam je između dva puta: s

Turcima se sramotno pogoditi i pregaziti svoju siobodu ili zadržati čast i

birati za kralja onoga koji priseže na obranu domovine, naše vjere i slobode.

Odlučili su se za nadvojvodu Ferdinanda Habsburškoga.

Nakon povjerljivog vijećanja okupili se svi stariji u blagovaonici, mlađi su

ostali u dvorištu. Gordana ih je podvorila. Jasenka i Vilena pomagale su Gordani

brinuti se za goste.

Jelenko Kušević priđe k svojoj ženi, pogleda joj u očt i šapne:

- Vileno! Zove me knez Karlović da mu budem banovac. Što ti veliŠ na to?

Zatreptale su trepavice i licem joj se posula rumen.

- Kako ti misliš! ...

- Mislim ono isto što i ti, čitam u tvojim očima . . . Morao bih biti stalno uz

bana i banicu . . . Dakie - neću uzeti tu čast!

On joj toplo stisne ruku, pa onda ode zadovoljan.

"Banica Vojana ne smije ni časa pomisliti da joj želim biti u blizini, moja

ljubljena ni časa se ne smije uznemiriti za moje srce."

Poslije podne se pojavio Krsto Frankopan. Svi ga dočekaše bučnim slavljem.

Ponovo su se gospoda dogovorila za Hrvatski sabor koji će birati novog kralja,

ne brinući se za Ugarsku.

457

Na odlasku se Krsto Frankopan zadržao s Gordanom. Uz nju stoje nekoliko mladih

Turopoljaca, a s druge strane s Vilenom i Jasenkom je Hrvojka i njezin brat.

Kremen, kraljević Ivan i dva slovačka kneževića stoje daleko u kutu. Vrlo su

žalosni.

- Znajte, plemenita gospođo - šapće Krsto Gordani - sada mi je dvadeset sedam

godina, a htio bih da mi je tek dvadeset, pa da čekam dok odraste vaša Hrvojka.

Ona će biti vaša slika i prilika. Bit će slavna, kamo god je odveo život, bit će

najljepša, najumnija. Ona je dijete Gordane i Darnira! A crpit će vaš odgoj i

nauku. Divna li će to biti djevojka!

- Ostavite to, kneže, ne želim ništa čuti. Ona je još djevojčica i neka uživa

proljetnu sreću u bezbrigi, daleko od svijeta.

- Zar vaše pronicljivo oko nije opazilo obožavajuće ljubavne poglede ovih

mladića što tamo stoje u kutu? Gledajte Ivana, pa kneževiće, a Kremen? Svi su

oni redom ranjeni od Hrvojkina malog bića što se razvija u veliku opasnost. . .

- Opazila sam. kneže. U subotu ću taj Hrvojkin viteški zbor rastjerati. Slovački

kneževići odlaze u Oravu. Kremen odlazi na nauke, kraljevića Ivana uzima sobom

vojvoda Lovro na svoj dvor u Ilok. Osnove da sa Ivanom uskrisimo staro

kraljevstvo hrvatske krvi nisu uspjele, nesretni kraljević nema ništa do imena i

kraljevske krvi.

- Ali vaša je djevojčica zapanjila Ferdinandova nećaka Maksa. Vi ste sigurno

vidjeli kako je bio očaran kad je djevojčicu opazio uz vas na Kaptolu? I u

nedjelju i u ponedjeljak, prvi i drugi dan njegova boravka ovdje, gutao je

mladić očima vašu kćer.

- Znam, sve sam vidjela. Govorilo se o toj udaji, no sad o tome neću da čujem,

jer mi rekoše da mlada kraljica, udova Lju-devitova, ljubi Maksa. Ne želim ni

govoriti o tome. Hrvojka je dijete!

- Zašto ne bi Hrvojka sjela u kraljevski dvor kao rođakinja Ferdinanda? - pita

Krsto. - Vi ste mudri, to bi nam koristilo kod kralja!

- Hrvojka je najnežniji pupoljak, ne smijem ga iznositi prerano u proljeće na

zrak, mogao bi ga ofuriti mraz. Hrvojka će ostati uz rnene i oca, pod vedrim

nebom naše ljubavi, samo uz brata. Neka se pupoljak prirodno razvija u toploti

doma da bude jak izdržati i sunce i pljusak i oluju.

- Nakon onog događaja u Budimu, zapravo je ovo vrlo mudro! - veli knez. - Ali

kad procvate . . .

- Daleko je to. Djevojče je veselo, znatiželjno, živo i smjelo, to je dokazala

tamo u Budimu, kad se upustila u razgovor sa strancima i zato će ostati uz mojeg

muža, uz našeg sina i uz mene. A kad odraste, da, mi ćemo je izvesti na sunce.

- Potamnjet će ga svojim sjajem.

- Kad god mi tko spomene, uvijek me spopada neki strah. Hrvojku, uistinu, čeka

neka čuvena, bučna sudbina. Obilazi me laka strepnja. Prestanimo o tome, kneže.

Moju ljepotu kćer želim još dugo imati uza se, a to želi i moj muž.

- Ako život Hrvatske ne bude donio novih borbi, uživat ćete

458

mir sreću s Hrvojkom. No, tko zna što nas još čeka?!

Još jednom pogleda knez Hrvojku. divni pupoljak Brezovice, što se upravo sada

okrenula k njima, osjećajući da lijepi knez s majkom govori o njoj.

Gordana je kneza zaokupila razgovorom o budućnosti Hrvatske. Naposljetku on

reče:

- Prije nego odem, recite mi, plemenita gospodo, vi. koja proričete budućnost

Hrvata: dokle će trajati borba našeg naroda?

- Dok ne pobijedimo i posljednjeg otimača svoje domovine.

- Kad ćemo stići do posljednjeg?

- Kad svi otimači, željni živjeti od onoga što je dano Hrvatima, nađu u nama

jedan jedini dah u ljubavi, u slozi, koja će razbiti njihove prohtjeve. Onda

više ni jedan otimač neće imati smjelosti nad Hrvatima počiniti kakvo zlo.

- A bude li podivljao od želje za našom domovinom i unatoč tome pokušao?

- Naći će pred sobom pećinu narodne volje.

- Otkud vam tolika vjera?

- Zar nije dokazano da veliki sud sudi svakom zločincu koji nanosi nepravde i

zločine Hrvatima? Strahotama su kažnjeni zlotvori i oni koji su izdajnički

pregazili našu zemlju, izručili je bijedi, nevolji i patnjama. Svi su oni pred

našim očima propali.

- Uistinu su propali - veli knez.

- A mi živimo dalje! - klikne Gordana.

- Uvijek u borbi?!

- Dokle god budd_ zloće, bit će i borbe.

- Gordana, vi ste kao vječna luč u životu Hrvata. Vaše su riječi kremenita

vjera.

- Vjera je najjače od svih zemaljskih oružja. Nepobjedivo. I zato naš narod,

malen među ostalima, velikima, još uvijek živi i visoko diže svoj stijeg. Neka

dršću svi silnici, krunjeni i nekrunjeni, jer nad njima vječno lebdi pravda - a

u nama živi vječna snaga: - naša vjera.

STVARNOST Zagreb, Frankopanska 11

Tehnički urednici: Ruža Pandić Krešimir Repinc

Korektor: Jagoda Bojan ič

Br. MK 643 - 1979 - 1012150.