M. JURIĆ ZAGORKA

GORDANA X

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

GORDANA

Za izdavača Petar Majstorović

Glavni urednik Marijan Sinković

Likovna oprema Ferdo Bis

STVARNOST ZAGREB

Tisak Grafički zavod Hrvatske - Zagreb

une gromko prvi lugar i vođa Lucićevih momaka. Kune, traži, bijesni, istražuje. Prolazi čitavim dvor-v čem, pretražuje svaki kutić u sobama, u kuli, u podrumu. Najposlije su se skupili u dvorištu da “"se posavjetuju.- Kamo su mogli nestati? Valjda ih nije đavo odnio u svojoj torbi. A što veli stara Kusevićka? Ona mora znati. Našao sam je ležati. Obeznanila se. što nam koristi ako je i ubijemo? Ne može nam kazati gdje su.- Što ćemo sada? Lucić će nas poubijati.- On je svemu kriv, mislio je samo na Jasenku i pograbio nju.- Znate li kai u su nestali dječaci postoje Lucić odnio djevojku?- Tko bi to znao kad smo svi trčali amo-tamo za gospodinom Lucićem- Vi ste izgubili pamet za zlatom, a on za djevojkom - ljuti se lugar - I onaj mali lupež, Damir, sigurno je pograbio svog druga pa MI nam lijepo izmakli.Ako su izmakli, ali kamo? Pretražili smo svu šikaru oko dvorca, trčali daleko u grmlje i tamo im ni traga.- Diisio su oni u toj šumi, znadu dobro kamo će se sakriti. Negdje u našoj blizini sakriveni čekaju dok mi ne odemo. To je sigurno.

Najednom im se učini kao da iz šume dolazi čudni štropot, kao da se nešto valja kroz lišće i grmlje. Napeli su uši, pogledali onim smjerom odakle dolazi šuštanje, pucketanje.- Netko dolazi. Da. idu ljudi, čujete li? - upozorava lugar.- Zaista dolaze.- To je Stanislav, vodi moje lugare iz kneževskog dvorca. Još ima dosta vremena da prije zalaza sunca pretražimo čitav ovaj dio šume oko dvorca. Ni njihova se tijela ne mogu provući kroz trnje i guštaru. Svi ćemo zajedno u potragu.Lugar izlazi kroz porušenu ogradu i putem koji su probili u dvorac da dočeka svoje ljude, ali ljudi su s one strane dvorca i lugar ih iz sveg grla zove:- Ovamo! Ovamo! Kamo ste to zašli? Stanislave tu smo.- Stanislav je zaboravio na naš ulaz - veli mu momak i po-hita u dvorac.

S one strane ograde velika buka. Odjednom opazi da se na protivnoj strani otvorila ograda. I on vikne:- Tamo su vrata? Što je to?Zaprepastili su se i lugar i momci. Na otvorenim vratima ograde pojavi se visoki plemić u sivoj odori sa sivom kacigom na glavi. Na rukama nosi djevojku.- Sto mu đavola! - začudi se lugar i njegovi momci. - Zar se vraćaju s Jasenkom?- Jao! To nisu naši, nije Stanislav ni lugari. .."- .- Ljudi, Kušević ide! Zatečeni stoje kao ukopani.- Izgubljeni smo - promuca netko. Začas momci što su u dvorištu nagnaše kroz razrušenu ogradu s ove strane i bježe u šumu.Dok s ove strane bježe Lukavčani, s druge strane ulazi na vrata sve više plemića i trče dvorištem. Odmah zapaziše razvaljeni dio ograde. Jedan glas izdaje zapovijedi:- Za Lukavčanima, uhvatite ih i svežite.Uzalud Lukavčani nastoje sklonuti se i pobjeći. S onu stranu trnovite ograde dočeka ih mnogo ljudi, pograbe ih snažne ruke. Kratko rvanje uzaludno i beskorisno. Padoše u ropstvo.S one strane kroz vrata ulazi u dvorac visoki mladić i nosi Jasenku.Starim se dvorcem rastrčali plemići u strahu i trepetu iz sobe u sobu, iz trijema na trijem.Uzbuna, povici, dozivanje i prepast.Staroj se Kuševićki vratila svijest. Sjedi na klupi sklopljenih ruku, potpuno slomljena i predana sudbini. Spazila je sina koji je uhvatio za ruke i trese je kao da je kani probuditi svojim povicima:- Majo, majko, ne bojte se, tu je Jasenka. Oteli smo je razbojniku. Sreli smo ga u šumi kako je nosi...Starica dugo ne može shvatiti njegove riječi. Odviše je izmorena. U blagovaonicu mladić unosi djevojku. Plemići brzo skupe sag,

donesu jastuke i stavljaju joj pod glavu. Antolković se spušta do nje na koljena pa joj uzima ruke, tare čelo i dijeli zapovijedi:Dajte žestokog pića ili vode, samo brzo, ima tamo neki lijek što ga je donijela gospoda Gordana.Svi su se skupili oko djevojke, šute i prestrašeno zure u blijedo lice. Sva nalikuje li i mu što su ga otkinuli i zamire i vene.- Kake bi tako dugo bila u nesvijesti? - šapće jedan glas.- Kad sam je oteo, nije bila bez svijesti i govorila je.- Što je rekla?- Šaptala je: majka je ostala u dvorcu i dječaci...- Onda je na rukama onog razbojnika ipak bila prisebna?- Bila je prisebna, samo su joj oči bile mutne i onda ju je opet obuzela nesvijestSvi su pogledali mladićevo lice. Blijed je, gotovo zelen i sve što govori kao da je u nekoj omami, a smeđe oči stalno su prikovane uz blijedo Jasenkmo lice. Izvana se čuju povici i dozivanje. Antolković odredi da odmah svi iziđu. Očito se Lukavčani opiru. Sve ih svežite. Tko se opire, udarite ga mačem.Buka biva sve žešća. Antolković i njegov sin sami su uz djevojku.Vojko, tari joj čelo i sljepoočice i ruke, samo brzo. Moram pogledati što je to vani. Ni Jelenka nema ni majke joj nema, nešto se vani događa Ti pazi na nju. Probudit će se, sva je urušena, sva je klonula.Antolković ode iz sobe. Vojko je ostao sam uz djevojku, spustio se na koljena, tare joj čelo, sljepoočice, laktove. Ruke mu dršću. Onda prisloni uho na njene grudi, sluša i pun strave digne glavu i /avapi:Jasenka. Jasenka, vrati se! Probudi se!Glas mu je gotovo plačan kao da jadikuje nad nečijim grobom Ona je mirna i nepomična. Očajno je hvata za ramena, trese je, gleda u sklopljene oči gotovo propale u očnicama.Ponovo je stade trljati, sve uzalud. Gleda po sobi što bi uhvatio, čime bi joj pomogao. Htio bi vikati, dozivati u pomoć, ali vani je strahovita buka, ne zna

što je tamo, zbog čega viču, što se događa, a ne može se otkinuti od nje. Onda je uhvati za glavu, pridigne i, teško dišnu, gleda joj u lice, pa šapće:Jasenko. ljubim te, Jasenko, umrijet ću za tobom, Jasenko!Ni trepavice nije maknula. Onda skoči k stolu, uzima vode i zalijeva joj čelo. Ne zna što bi učinio.Jasenko, Jasenko, otvori svoje drage oči, preziri me, tjeraj od sebe, ali živi.Na vratima opazi staricu. Stoji kao sjena. Ne može pravo razabrati je li to uistinu Kuševićka, ili samo njezin duh. Blijeda je, propala, ukočena Velike oči uprte su u njega, čudno, zapanjeno. Zašto ga tako gleda? Ne može shvatiti i ne može progovoriti. Polagano dolazi starica, korak po korak bliže, i jedva čujno prošapće:- Sto radite ovdje?

- Budim je uzalud.- Što se s njom dogodilo? Tko ste vi?- Ne pitajte, već recite što da joj donesem da joj pomognemo?- Tamo na polici dosegnite onu zelenu posudicu.Potrčao je i donio starici posudicu. Klečeći, promatra Jasenkino lice. Mati joj otvori usta i ulije joj neku tekućinu u nos, a onda polijeva čelo i tare.- Pomozite mi da joj natarem žile ovom tekućinom.Drhtavim rukama izvršava Vojko staričinu zapovijed. Žestoko piće što ga je majka ulila u usta i nos budi djevojku. Maknula je glavu i usne kao da se brani od gorkog pića. Oči još ne otvara.- Jadno moje dijete - uzdahne starica - i nastavi joj trljati sljepoočice. Krv je počela lagano kolati. Usne joj se .miču, tržnu se trepavice i ispod vjeđa napola proviruju oči. Ali još su ukočene i staklene.Mladićev pogled upire se u nju, sva mu je duša predana tom jedinom pogledu što joj predaje sav svoj život. Jasenkine zjenice polagano se bude i promatraju majku. Mladić se uspravi, povuče da ga ona ne opazi.- Dijete moje, čuješ li, Jasenko?- Kako ste promijenili glas, majko - šapne ona.- Nisam, dijete moje.- Čula sam drugi glas, vrlo čudan. . .Staričin pogled padne preko Jasenkine glave k Vojku što se nepomično ustobočio, šuteći. Čudno ga promatra staričin" pogled, onako čudno kao u času dok je ulazila u sobu.- Pokažite se Jasenki, zašto se skrivate? - zapita ona.- Zar sam bolesna? - pita djevojka.- Ne, dijete moje, nisi.. .Mladić domahne rukom starici neka ne otkriva Jasenki što se dogodilo.Žestoko se otvore vrata. U sobu utrči Gordana u odijelu viteza. Kaciga joj visi niz ramena, kosa joj razbarušena, lice smrtno blijedo.Starica digne glavu i gleda Gordanu, ali ne može ništa pitati. Gordanin je pogled iznova preplaši. Mlada žena spušta se na klupu, ne pita ništa za Jasenku.- Zar vam je pozlilo? - pita starica Gordanu. - Eto, moja se kći osvijestila. Mogu li vam pomoći? Ovaj lijek je izvrstan. Skuhala sam ga od bilja što sam ga našla u dvorištu ovog dvorca.Gordana smućeno pogleda staricu.- Što vam je, plemenita gospođo? - pita Vojko, prilazeći Gordani.Ona digne pogled k njemu.- Zar ne znate?- Vi me plašite, plemenita gospodo, što bih morao znati?- Nigdje u dvorcu nema Damira ni Ivana. Starica se trgne. Jasenka digne glavu. Ne može još uvijek shvatiti što se događa oko nje.10

, • , ,•. • ••.<.•.•0Mdui: ,su • qjim* otitii prije, a tek

- Dječaci su nestali.Vojko šuti, a zatim_ Omi su dječakeonda uzeli Jasenku. , .-..-.^ .,,-.. , ,-. .... ,. ,.”- •..-.;”• , •, f ,- >,Starica brzo ispravlja:Ne. ne. nije bilo tako. Najprije je Lucić ugrabio Jasenku.Čuvši to, Gordana skoči k staroj gospodi, uzima je za ruke i nastoji svu njenu pažnju svratiti na svoga sina:- Kak velite? Najprije su uzeli Jasenku, a Damir?- Da gospodo. Najprije Jasenku, a dječaci su ostali u kuli sa mnom.- Gdi Recite mi: zar su se sakrili? Sve smo pretražili od krova do p l ui t i stari zapušteni dio dvorca, ali nigdje nikoga. Recite: što se dogodilo s mojim sinom i s kraljevićem?Stara se gospođa nastoji dosjetiti. Od časa kad je Lucić digao na ruke Jaseni n i s njom otrčao kao da ju je svijest ostavila, kao da se obavila gustim i neprozirnim velom. Zna da se izvukla iz skrovišta i koračala trijemom, a dječaci su bili uz nju. I pripovijeda Gordani:Samo znam da su me dječaci pridržali da ne padnem.Moji dječaci, moj sin i kraljević? Vidjeli ste ih? A kad je Lucić otišao”.”- Vidjela sam ih i osjetila kako me podupiru, ali dalje ništa ne znam do časa kad sam ugledala pred sobom Jelenka.Očajnim pogledom želi Gordana probuditi u starici da napregne svoje sjećanje Ona se trudi, ali ne zna ništa.Uhvatili snu ovdje u dvorcu Lucićeve vojnike, ali oni tvrde da ne znaju gdje je moj sin. Vele da su ga tražili. . .- Ne vjerujte im, lažu. Lažu, pseta.-- Jelen k o će izvući iz njih priznanja ako su lagali. Otišla sam gore. Ne mogu ih gledati. Čekam da Jelenko javi što je.Jasenka sluša razgovor i polagano počinje shvaćati što se dogodilo Tek sad razabire da nije bolesna što joj se učinilo u prvi čas.Sjeća se kad ju je Lucić digao i s njom otrčao niza stube. Bespomoćno je ležala na njegovim rukama i sve što se zbivalo činilo joj se strašni san Onda se Lucić spotaknuo, žestoko se tresao i opazila je da netko Lucića udara u šiju. Vidjela je neko lice ispod sivog vizira, ispod kojeg su je gledale čudne oči. Ona mu je nešto rekla, sama ne zna što, a sad je čula nečiji glas kako je doziva, muški glas. a onda spazila majku kako joj tare čelo.Gordana ide gore-dolje sva u groznici, strahu i trepetu. Vjeruje da su Lukavca n i oteli Damira i Ivana i opet odveli u Lukavac. Zagledava kro/ prozor preko trijema u dvorište, sluša, čeka Jelenka da joj ja\i što će priznati lukavački momci.Starica se bavi svojom kćerkom, a Vojko svakog časa pogledava Jasenku, a tada ponudi majci svoje usluge. To podsjeti Gordanu da se mora brinuti i za Jasenku:

- Ja ovdje mislim samo na sebe. Dignite Jasenku, gospodine - ponuka Vojka - i ponesite je da je polegnemo.Vojko pažljivo, gotovo nježno digne Jasenku, i ode s njom u njezinu sobu i položi je na postelju. Gospoda Kušević dohitala je za njima. Gordana savjetuje majci kako da pomogne Jasenki, a tada naloži Vojku neka majci bude u pomoći i požuri dolje. Ne može dočekati Jelenka.Na stubama Antolković joj dolazi u susret i javlja:- Sve je uzalud. Lukavčani ne znaju što je s Damirom. Vele da su dječaci nestali. I oni su ih tražili da bi ih odveli u Lukavac gospodinu Verbeciju. “ Majku hvata muka i nastavlja razmišljati i vijećati.Iza ugla dvorca ide Jelenko. Gordana mu trči u susret. Ni “Jelenko ne nosi nikakva razjašnjenja.- Što se moglo dogoditi s dječacima? - pita Antolković.Jelenko pripovijeda što mu je rekao lugar. Lucić je uzeo Jasenku, a dječaci su ostali. S Jasenkom je Lucić pohitao ravno u Lukavac i naložio mu neka dovede Damira.

Onda Jelenko opet dozove lugara, ponovo ga ispituje pred Gpr-danom i ovaj pripovijeda sve kako je bilo.- Kad sam se vratio od gospodina Lucića i potražio dječake, nigdje ih nisam mogap naći. Nestali su.- Recimo da govori istinu - uzima sada riječ Antolković - trebalo bi ustanoviti kamo su dječaci nestali. Zar možda kroz razrušenu ogradu?Lugar tvrdi da to nije moguće jer su momci uvijek bili uz ovu ogradu.- Onda su izašli kroz vrata nasuprot - kaže Gordana, pokazujući ogradu s druge strane dvorca.- Ta vrata nismo ni primijetili - odgovori lugar -- jer je gospodin Lucić trčao u dvorac da bi našao gospođicu Jasenku. Nikada dvorište nije bilo prazno, uvijek su tu bili momci i oni bi opazili dječake ako bi htjeli bježati.Konačno Davor Antolković zaključi:”- Dječaci su pobjegli. Tko zna kada i u kojem su času našli priliku i odšuljali se, bilo kroz vrata, ili razrušenu ogradu. Očito se skrivaju negdje u šumi.- Valja ih smjesta potražiti. Kad bi noć proveli u_šumi, njihov je život u mnogo većoj pogibelji nego da su ih odveli u Lukavac.Odlučili su da nekoliko plemića pođe u potragu. .”V;,;..jjr- Mi ćemo ih dozivati, daleko nisu. ".^Antolković potvrdi i onda pristupi k Jelenku.“ - Čuj me, mladiću. Sad smo otkriveni, dugo nam nema opstanka u ovom dvorcu. Sutra u ranu zoru smjesta ostavljamo ovo mjesto. U noći se ni Lucić neće usuditi u dvorac, ali ujutro bit će mu prvi posao da nas ovdje potraži. Dakle, čim zabijeli zora, ostavljamo ovo sklonište.

Dok (Antolković raspravlja s Jelenkom o njihovu odlasku iz dvorca, Gordana upućuje ostale plemiće kakve će znakove davati Damiru.Samo se hitro spremite, sunce će skoro zapasti, a onda bi bilo sve uzaludAntolković određuje tko ima poći, a tko će ostati.Jasenka se već potpuno osvijestila, a gospođa Kušević se smirila. Vojko osjeti da više nije potreban pa se htjede oprostiti. Tek što je krenuo Tomislava Kušević ga zaustavi:Tko ste vi, mladi gospodine? - upita ona, želeći pobliže upoznati mladica koji joj je spasio kćerku.- Sin sam sivog oklopnika, kako ga ljudi zovu, naime Davora Antolkovića.Zapovjednika plemićke čete koji je ovdje gospodar u dvorcu. Zato ste nalutali sasvim, ne sluteći na onog đavla koji mi je oteo Jasenku.Ne. plemenita gospođo, ja sam znao da Lucić ide u Pakleni lug tražiti Jasenku i vašeg sina Jelenka. Doznao sam to u Lukavcu.U Lukavcu? - prepadne se ona. - Dakle, tamo su doznali za ovo sklonište”.1 To je očajno.Staricu obuzme želja da sve u jednom mahu sazna jer od toga ovisi i sigurno-”t njene kćeri i ubrzo pita:U Lukavcu, dakle, poznaju put ovamo? Otkuda?Ovog časa to zna samo Lucić, a u Lukavcu sam pukim slučajem dozmu da ide u ovu šumu da traži Jelenka i vašu kćerku.- Kako ste mogli izaći iz dvorca bez zapreke?Vojvoda od Ferare našao je, tobože, izliku da me mora poslati na Kaptol Znao sam da je bilo krvave borbe u Turopolju, dakle, i moj je otac vjerojatno u Turopolju.- I tamo ste ih našli?- Na moju nevolju nisam ih našao, ali župan mi reče da su otišli iz Turop. čestito naoružani, prividno, kao da idu na bojno polje, ali će se opet vratiti u ovaj dvorac. No, ja nisam mogao čekati njihov povratak i pošao sam da ih stignem na vrijeme.Oni ni imali stići tek sutra.Otišao sam prečacima, tu sam sreo nekog Lukavčanina koji je jahao istim putem kao i ja i rekao da ide za mladim plemićima neka se vrate jer tako želi kanonik Benko. Nisam pravo ni razumio zh°g čega. On me zaustavljao, ali ja sam ga ostavio. Bio je mnogo lošiji jahač od mene i tako sam stigao svog oca i

gospodina Je-enka sa čitavom četom. Kad su čuli što se sprema, smjesta smo krenuli u Pakleni lug.I tako ste sreli Lucića?13

- Da, plemenita gospođo, morali smo ga sresti jer drugim putem ne bi mogao izaći iz šume. Bili smo svi izvan sebe, videći kako nosi Jasenku.Dok on pripovijeda, Jasenka leži sklopljenih očiju pa on ne zna da li sluša ili možda spava.Starica nastavi ispitivati mladog čovjeka kako je našao Jasenku i što se s njom sve dogodilo, a on joj ponovo pripovijeda:- Čuo sam ženski vrisak u šumi - veli Vojko - činilo mi se da je to baš glas gospođice Jasenke...Oborio je oči jer je osjetio da mu je krv poletjela u lice, a Kuševićka promatra mladića koji je sav porumenio pa mu onda veli:- Hvala vam, gospodine, sad znam: vi ste nas sve spasili, baš vi.- Ne, plemenita gospođo, to je zapravo sve zasluga lakrdijaša Petra Pana, on me o svemu izvijestio.Nije mogao odoljeti i pogleda Jasenku. Upravo je otvorila oči, ali ne primjećuje jedne jedine riječi.- Čuješ li, dijete? - okrene se starica svojoj kćerki - sinu gospodina Antolkovića moraš zahvaliti što te oteo Luciću i doveo gospodina Antolkovića i Jelenka u pravi čas.No, ona ne odgovara. Umjesto toga, ponovo sklopi oči. Blijeda je, tiha i čini se da od slabosti ne može ništa reci, dok on odlučno odbija svaku Kuševićkinu zahvalu.Pogledali su oboje Jasenku. Čini im se da djevojka spava.- Smijeni li sada otići? - zapita mladić Kuševićku. Ona mu pruži ruku i prošapće nekoliko riječi zahvalnosti; dok on, ne slušajući, brzo izlazi iz sobe.Vojko je sišao dolje upravo u času kad su njegov otac i Gor-dana, ispitujući lugara, ustanovili da su dječaci morali pobjeći iz dvorca.Polako dolazi prema njima Galeković koji se već oporavio, ali još uvijek izmučen i izranjen od teške borbe. Za njim dolazi Žarko. Smjesta se Gordana okrene k njima i stane ponovo ispitivati svaku sitnicu o sinu i kraljeviću. Obojica tvrde da ništa ne znaju o dječacima, nego što su već iskazali.- Kad su nas dječaci u kuli odvezali, pomogli smo staroj gospođi Kušević izaći iz skloništa. Ona je pošla u trijem i posrnula. Ivan i Damir su je pridržali svaki s jedne strane, na što je ona sjela na klupu i počela jecati. Odmah sam sa Žarkom otišao dolje da vidim što je s gospođicom Jasenkom. Od tog časa nismo više vidjeli ni Damira ni Ivana.- Nigdje niste čuli da bi se dječaci otimali ili vikali?- Nigdje ništa. Kad se lugar opet vratio u dvorac, pripovijedali su da je Lucić odnio Jasenku. O Damini i Ivanu nitko nije govorio.Gordana zamišljeno gleda preda se, dok Galeković počinje pripovijedati :- Plemenita gospođo, da nije bilo Damira, već bismo mi svi ležali u lukavačkoj tvrđavi. On je ostao sam s Ivanom u kuli,14

čitavo pn i c podne i poslije podne pucao je na neprijatelja i zaustavljao ga t! 4 se probijao u dvorac.- Od nas nitko ne zna baratati puškom kao on i oni bi već prije pod n L” provalili da nisu strepili pred ognjenim oružjem i svaki čas pobjegli-To im je oduzelo mnogo vremena.Di a-n moji hrabri dječaci - uzdahne Gordana, a oči joj se ovlaže. - Prema tome, on je ipak morao pobjeći iz dvorca.Žarko se zamisli i odjednom potrči u stražnji dio dvorca. Pust je. prazan, napola porušen. Promatrajući visoku travu, drač i grmlje, morao razabrati da se ovuda nitko nije mogao verati. Sve se ogleduv i promišlja, razmišlja i nehotice zirne u guste krošnje. Nešto mu sine u glavi pa skrene, potrči u dvorac i pohita

trijemom sve do om^ mjesta gdje se teške debele grane prislanjaju na trijem i padaju r. a krov.p, i mu podai zapne o nekoliko svježe otkinutih grančica. Popne se gore i promatra, onda brzo skoči dolje i gotovo poleti trijemom, pa niza stube i zaleti se prema Gordani:Vaša nul 11, "znam kuda su pobjegli.- Znaš9 Najedanput? Kako?- Vaša milosti, kad niste bili ovdje, jednog me jutra dječak zatekao kako se vraćam u dvorac čudnim putem. Gospodin Jelenko zabranio mi je odlaziti u Turopolje. Ja sam ipak odlazio da donesem gospodi Ja^eriki štogod. A da me gospodin Jelenko ne bi vidio, uspeo sam se na stablo i odlazio s jednoga na drugo i tako se uvukao u dvorac. Tu me jednom Damir zatekao. I on bi se onda često skrivao tamo od šale kad ga je tražila gospođica Jasenka.I Jelen k i Antolković slušaju njegovo pripovijedanje. Svima jejasno: Dam r je s Ivanom utekao očito ovim neobičnim putem.$>ivno! - uzvikne Gordana - sad imamo trag kojim supošli Ti ćeš Žarko, voditi gospodina Jelenka. Sigurno su se sakrilina kojem stabluŽarko stade vikati i dozivati Damira, ali niotkuda nije čuti glasa.Bit će da su daleko odmakli - utješi se Gordana - ovdje bi ih Lukavcani bili zamijetili. To su oni znali. Moj mali junačić. On je i dosjetljn. Sad znate kojim je pravcem imao poći. Samo hitro.Spremali "u se na odlazak. Gordana zatrubi u rog. Nekoliko časaka slušaju.Daleko su. Da nam se i oglase, ne bismo ih ovamo mogli čuti. Ne vratite se bez njih.Svaka kap majčine krvi dršće od nestrpljivosti, dok se mladiljudi spremaju Davor im dijeli upute. Gordani se čini da se zemljapod njom ljulja Sva trepti od pomisli da će brzo noć i da ćenjezina sina zateei u šumi izvrgnutog pogibelji od zvijeri. Sa strep-njom diže <o$ u onaj plavi komadić neba što viri kroz guste krošnje i zaboravlja sve oko sebe. . . .Na trijemu pojavi se plemić i vikne:i*

- Gospodine Antolkoviću, netko dolazi. #L• - Zar moj sin i kraljević?.,, Ali nitko ne čuje njezin uzdah. Svi su nagrnuli na stube kojima se spušta Velislav Arbanasić.- Pošao sam gore na krov da promatram ne bih li gdjegod zapazio dječake. Najednom zabljesnuše između drveća koplja.- Koplja? - opetuju svi začuđeno.- Zar se Lucić usuđuje vratiti?- Ne vjerujem da se on vraća - primijeti Vojko - udario sam ga temeljito u zatiljak.- Ali oni koji su ga pratili mogu se vratiti.- Bježali su i skrivali se.- Nismo se ni brinuli za njih, bilo nam je glavno da što brže stignemo u dvorac, gdje su bili dječaci i gospođa Kušević.- Tko to dolazi? - sa strepnjom se pita Gordana, dok su Velislav i Antolković pohitali gore, uspeli se Ijestvama u potkrovlje i odande gledaju dugo u šumu. Tako je gusta da jedva razabira pojave što se veru.- Kakva su im to odijela? - čudi se Velislav Arbanasić.- Zaboga, poznam tu odora - veli Antolković. - Ovako se odijevaju budimski kraljevi vojnici. Arbanasiću, pogibelj je ogromna.- Kako bi mogli stići iz Budima u ovu šumu?- I meni se to čini kao grdni san, a ipak je tako. I koliko ih ima!- A što sada?

- Nećemo gubiti glavu. Mi smo još uvijek u dvorcu, a oni moraju navaljivati. Ima ih mnogo, a sigurno nose sobom i vatreno oružje.- Otkad kraljevski vojnici u Lukavcu? Nismo čuli da je kralj doveo sobom i vojsku.- To bi sigurno znao Petar Pan i rekao mome sinu. Bilo kako, moramo se braniti. Pamet u glavu, a oružje u raku.Pohitali su u dvorište gdje svi jedva čekaju vijesti, a Gordana im pohita u susret:- Plemenita gospođo, dolaze iz Lukavca. Ako je uistinu Damir pobjegao onako kako veli Žarko, neće se oglasiti neprijatelju, a mi ga moramo dočekati zajedno. Oni imaju i vatreno oružje. A od nas samo Jelenko i moj sin znaju baratati puškama, dakle, ne može u potragu. Svatko tko izađe iz dvorca, past će u rake neprijatelju.Klonula je od užasa, držeći se za ogradu.Neprijatelj ide šumom u kojoj ona naslućuje svog sina, a s njim i kraljevića.Ali se svlada, trgne mač iz korica pa će hrabro:- Zapovijedajte, gospodine Antolkoviću! Smjesta je izdao zapovijed. Najprije odredi da se što brže zabrtvi onaj dio ograde koji je razrušio Lucić.

Po/ui ili su dolje i dovaljali odsječena stabla što leže u dvorištu, a drugi su opet pohitali u prolaz što ga je neprijatelj prokrčio sjekirama i stadoše ga zatrpavati trnjem.Za malu je prolaz postao nevidljiv i onda su na ogradu navalili teška debla i pokrili ih odsječenim granama. Dragi opet spremaju oružje, dok Jelenko i njegov pouzdanik Žarko vuku na trijem vreću s paljivom što su ga donijeli sobom.- Sreća i što ste ponijeli toliko hrane.- Učini 1; smo to zato da bismo Lukavčane uvjerili kako uistinu odlazimo u bojno polje. Tamo su kod istrage pred općinom i njihovi ljudi pa smo htjeli da pripovijedaju svojim gospodarima o našem odlasku na bojište.U dvorcu se svi spremaju na obranu. Jelenko se sjeti svoje majke i Jasen k, i pobrza k njima.Ispripovijed im da se približava neprijatelj, ali ih ujedno i umiri kako im se ništa zla ne može desiti.- Mi smo donijeli mnogo oružja i paljiva pa ćemo se lako braniti. San se vi ne smijete bojati.Nova pogibelj ponovo unosi stravu u srce Tomislave Kušević. I sama Jasen k već oporavljena, digla se i bacila oko vrata svome bratu.- Tko to dolazi? Reci mi, Jelenko? Zar opet Lucić?- Ne znam, sestro, svakako su iz Lukavca. Molim te budi mirna i l u M Sto god gospodin Antolković zapovjedi, svemu se moramu pokoravati.N ci ni kad s njima duže razgovarati pa izlazi iz sobe na trijem.Dolje još uvijek trka. Antolković mirno određuje što se ima činiti. Jelenk" promatra Antolkovićevo lice. Vrlo je ozbiljno i to ne sluti na dobroI mladić siđe k njemu. Antolković odmah oslovi mladog vođu"plavih strijela”- Što miMiv Jelenko, otkud Luciću toliko ljudi?- Ne bih se mogao dosjetiti.- Vidiš, u tome je taj ponuđeni mir gospodina Verbecija. Dok nam je pružio jednu raku na pomirbu, dragom je davao zapovijedi protiv nas. M o/da je baš zato predložio istragu i obećavao kazne krivcima i odštete oštećenima.- Da mo/e pronaći naše skrovište? Pozvao nas je da se mirno vratimo svojim kućama. Nije nas, dakle, trebao tražiti.- Nas. dakako, ne, ali kraljevića. Znali su da ga je Gordana dovela i negdje sakrila. Slali su uhode oko Brezovice i na Savu, poznato im je. dakle, da nismo mogli nikako kraljevića i Damira odvesti u zagrebački i ! i n. Oni su uvjereni daje dječak sakriven u Turopolju. A oni žele imati kraljevića.Ali Lucić je najprije uzeo Jasenku.Strast ga je zavela na pogrešku. A kako si čuo od Vojka, njegovi su nas vojnici uhodili I Galeković tvrdi daje Lucić neprestano nudio zlatne dukate.

16

- Ako dolaze sada po kraljevića, ogledat ćemo se čestito. t. - Vojko, ti i ja posut ćemo ih vatrom. Dotrči Antolkovićev sin:- Oče, bio sam gore i dobro ih uočio. Vidim u grmlju njihove kacige. Ima ih mnogo, idu jedan za drugim, kacige svjedoče da nisu odavde.- Takve kacige nose samo kraljevi vojnici. Verbeci je opet počinio đavolsku lupeštinu. Doveo je čak vojsku iz Budima. Jelenko i Vojko promatraju lice svog zapovjednika:- Kako je Verbeci mogao dozvati ovamo vojsku? Za ovih nekoliko dana nisu mogli stići.- Ponudio je Turopolju mir da ga može napasti kraljevskom četom.- Tako je. A ti, Vojko, nisi ništa zamijetio u Lukavcu? Loše si pazio kad nisi doznao što oni smjeraju.Mladić je smušen. Razmišlja, ne može se dosjetiti. Nikakve promjene, nikakvih naročitih događaja nije bilo u dvorcu. Sve je bilo mirno, nije vidio da bi Verbeci nešto naročito spremao.- Oče, kralj i Verbeci raspravljali su s vojvodom o ženidbi princeze Olive koju će provesti u jesen. To je bilo sve. Nitko nije dolazio u Lukavac. Ako su oni poslali kakvog glasnika, to im je bilo lako. To nisam mogao opaziti. A vojvoda se uvijek bojao da će moja i Mladenova uhađanja otkriti njegovu ličnost i nije nas rado puštao da njuškamo po dvorcu.fc - Ili princeza? - pita Jelenko, pogledavši Vojka. .”* Ovaj se smrkne i odgovori:- I ona.- A kraljev lakrdijaš? Zar je možda krenuo vjerom? - pita opet Jelenko.- Nikako. Neprestano smo se sastajali, ali kasnije je zamijetio da se kralj iznenada od njega odvratio i otuđio. Nije mu ništa kazivao niti mu se tužio na Verbecija kao prije.- Bit će da je Verbeci svog glasnika slao u Budim po kraljeve čete mnogo prije nego što je ponudio mir - konstatira An-tolković - a zatim se kralj potpuno otuđio od svog prijatelja lakrdijaša. To svakako sluti na veliko zlo.- Nešto sam ipak doznao. Govorili su da očekuje Bakača, i to jučer, ali nije stigao. Sve su spremili za njega i Petar Pan je rekao da je blagovaonica iskićena kao za svadbu.Sve se to pobrkalo u Antolkovićevoj glavi. Razabire da se nešto krije.- Možda su samo govorili o Bakaču, a zapravo su čekali vojsku iz Budima.- Možda. Bio bih pobliže ispitivao Petra Pana, ali mu se približi Pencinger i reče mu da ga zove kralj da ga prati u dvorište. Ja sam odmah otišao da se spremim na put i nisam više nikoga od njih vidio.

Na krovu Arbanasić budno prati na kretanje neprijatelja koji se sve više Sribližava utvrdi dvorca.Svatko je stao na svoje mjesto. Izvana se čuju povici i zapovijedi. Onda se odjednom oglasi promukli glas: Pozivan one u dvorcu neka se predaju.Nitko se ne oglasi. Onda nekoliko hitaca prasne preko visoke ograde na nepi i v1!..Momci su zaklonjeni. Gore su Vojko, Antolković i Jelenko. Zatvorili su kapke prozora i promatraju, kao prije Damir, kroz rupu neprijatelje i odgovaraju hicima.Zatim opći bude tiho, a uskoro se s one strane ograde čuje kako puca granje kako krče put. Antolković određuje Jelenku i sinu: I mi ćemo se poslužiti istom obranom. Stalno ih zaustavljajte Dugo ne može potrajati borba jer u šumi već pada mrak.Antolković je h r/o opazio da njegovo predmijevanje nije ispravno jer već jurišaju na otiniJu, ali put do ograde je tako uzak da ih samo malo može doprijeti onamo. Vojko, Jelenko i on sam stalno nišane na njih i redom ih gađaju.Tamo je mrak Najednom plane nekoliko baklja.

Odlučili su nastaviti bitku usred noći - primijeti Antolković.- Budale su oni. Zapaljene baklje pokazivat će nama smjer kamomoramo pucati Nitko ne smije kod nas zapaliti nikakvo svjetlo.Bit će strahovita noć - šapne Vojko. - Jasenka će sebojati.Ali ne dobije odgovor. Jelenko je zauzet traženjem svjetla preko ograde u mračnoj šumi da upravi onamo svoje hice. Gordana je ušla u kulu.Dajte i meni jednu pušku da vam pomognem. U boju ću zaboraviti muku.Nisu je mogh tješiti, već joj dadoše oružje i ona im se pridruži. Hitac za hicem praska u noći. S one strane opet se vraćaju, ali ne gađaju nikoga Dolje su Antolkovićevi zaštitnici, a i oni gore.- Dokle će to trajati? - pita Gordana.Kad prova l L ogradu, sjurit će se u dvorište - odgovori Antolković ali tamo ih čekaju naši hrabri junaci sa Šimunićem na čelu. Neće im biti dobro kad pojure u tminu na njihove mačeve.Već je pao gusti mrak. U grmlju se baklje stadoše gasiti.Budale tek su sada opazili da svjetlo daje put našim hicima u mraku katkad sijevne po koji hitac i ispuni šumu grmljavinom. *Mi smo svakako u prednosti - naglašava Antolković - jer će nas ograda i dosta dugo zaštićivati. Njihovo vatreno oružje nas ne dostiže dok su izloženi našim hicima. Jedina je pogibelj da naslute onaj na, m,-!:, prolaz koji smo, doduše, vrlo dobro prikrili, a|i nije nemoguće da ga pronađu.U noći to neće uspjeti, ali sutra u zoru - opomene Jelenko.19

K"jl -*• Čekaj, sinko, do zore je daleko - odgovori Antolković - do zore je još daleko i može se koješta dogoditi.- Vaš glas navješćuje pouzdanje u sreću - veli Jelenko - ali Antolković ne odgovara jer je već na prozoru i namješta cijev, a novi prasak poleti kroz noć preko ograde u redove napadača. Gor-dana hitro puni oružje i nastavlja raspravljati čime bi neprijatelja zaustavili, ali ništa ne može zaglušiti stravičan krik majčine duše po kojoj plaze grdne prikaze što u dalekoj šumi čekaju na njenog sina i kraljevića Ivana.* *“* Pred dvorcem stoji kapetan kraljevskih četa sa svim svojim momcima i čudom ogledava neviđenu sliku pred sobom. Ne vidi ništa do golemih stabala čije su grane široko razgranate stvorile mračnu sjenu u kojoj ispod krošnja viri komadić tornja, jedini znak da je pod tim krošnjama iza goleme živice skriven neki dvorac u kojem stanuju ljudi. To je kapetanu danas navijestio Lucićev četo-voda. Nakon razgovora s Draženićem, čovjek je otišao ravno k njemu i donio Draženićevu zapovijed neka smjesta ide s kraljevskom vojskom tamo kamo će ga odvesti jer to želi gospodin Verbeci, Dra-ženićev uzvišeni ujak. Ni časa nije posumnjao i odmah se pokorio nalogu što je stigao od njegova najvišeg gospodara. Odmah je pošao sa četovođom da čekaju na ugovorenu mjestu. Tada se pojavio Stanislav i pozvao ih Luciću u pomoć. Vodio ih je kroz guštaru kakve kapetan nije vidio u Ugarskoj. Nije mogao shvatiti da negdje u toj šumi može postojati dvorac. Nekoliko je puta zaustavio momke čiji su se konji jedva provlačili kroz uski prohod što su ga pro-krčili Antolković i njegovi prijatelji. Jedino ta činjenica pokazivala mu je da je to krčila ljudska ruka. A četovođa je naglašavao odviše odlučno da je poslan od gospodina Draženića i nosi zapovijed samog njegova ujaka.Konačno su stigli do kraja prohoda u šikari. Stanislav upozori kapetana da ovdje moraju zakloniti konje pod drveće jer se k dvorcu može samo pješke.Kad je sva četa sišla, nagrnuli su polagano naprijed, jedan po jedan, krčeći put.Nešto je čudno zbunilo Stanislava koji je koračao prvi.- Što je? Čega se bojiš? - ljutilo zapita kapetan kraljevske čete.- Čujem kako u šikari netko stenje.

Prisluškivali su. Kapetan se uvjeri da je tako. I pošao je naprijed. Koračajući kroz visoku travu i grmlje najednom se zaustavi. Poprijeko puteljka leži čovjek. I pohita k njemu.Stanislav se sagne k njemu:- Gospodine Luciću, što je s vama? - i pridigne mu glavu. Sav je krvav.20

- Gospodaru. Sto se to s vama dogodilo? Tko vas je izranio? Gdje su vaši ljudi?Jech i može otvoriti usta:- Ranili su me vojnici, lupeži su oteli Jasenku. ..- Vaši vojnici su to učinili? - čudi se kapetan. •Mon vlastiti momci. Htjeli su dukate prije nego dovedem Jasenku i odnijeli i u Lukavac.Da su nosili Jasenku u Lukavac, mi bismo je morali sresti. Nije, dakle, moLiu valjda su se s njom sklonuli u šumu.Ne, ne. napustili su me odjednom svi. Ne znam kamo su nestali. Samo sam osjetio udarac u zatiljak, ostavila me svijest. Kad sam se probudio nije bilo nikoga.Stanislav ra/dav rukav svoje košulje i poveže Luciću ranu dok se kapetan razgled,i\ .•> po šumi. Nigdje ne opaža nikakav trag živom stvorenju i stade ispitivati ranjenog kaštelana kamo su i kojim smjerom krenuli. On ne može dati nikakva objašnjenja, ništa mu nije jasno pa misli da su jahači, što ih je vidio, dok je nosio Jasenku, bili IIJCL pomoć. Uvjeren je da su ga vojnici ranili i oduzeli mu dje\ >]-|;Već sam se jednom digao i gledao okolo, ali nigdje nikoga. Opet sam mora" leći, slabost me obuzela.Kapetan tau razloži da je od gospodina Draženića primio zapovijed koju mu je donio četovođa, mora smjesta krenuti iz kne-/evskog dvorca i dočekati Lucićeva glasnika. Sada je doveo momčad njemu u pomoćPrekasno ste došli - veli on jedva dišući. - Ne znam što si radio, Stanislu. tako dugo.Žurio ._- se koliko sam mogao, ali ovi vojnici nisu pri-vikli verati se kroz takvu guštaru.Konji nisu mogli naprijed - razlaže kapetan - a ja opet nisam vjerovao da tu ima živih ljudi i često sam se zaustavljao pa smo polagano n;tpredo\ali. Kad smo ionako prekasno došli, što da radimo, gospodine Luciću?Razmišlja Već mu je isteklo mnogo krvi, ipak je još priseban i određuje:Ako niste sreli vojnike, onda su se oni očito vratili u dvorac Ponijeli su sobom Jasenku. Lupeži su mislili da sam mrtav itako se oni sada hrane u dvorcu. Moramo za njima.- Tako, dakle? Gospodin Draženić vas je poslao zbog jedne djevojke i zato sam morao dići čitavu četu? Gospodin Verbeci jedao svoju privolu”.”Kapetanove riječi prestraše Lucića i on pokuša brzo ispravitisto je pogriješioDjevojka koju sam oteo iz dvorca, sestra je vođe hrvatskih urotnika proti\ države i kraljevstva pa je gospodin Verbeci uvjeren, ako uhvatimo njegovu sestru, domoći ćemo se i vođe i njegovih pristaša To je bio razlog da sam je uzeo sobom. Ali lupeži, vojnici izdali su me. . .21

f - Razumijem - naglasi kapetan. - Vaši momci počinili su izdaju. Naučit ćemo ih pameti.- Hajde, poduprite me, gospodine. Stanislav i kapetan uhvate Lucića i podignu ga na noge. Lucić jedva korača. Uvjerivši se da ne može hodati, kapetan odredi vojnicima da ga nose.Putem se dogovaraju. Lucić pripovijeda što je sve učinjeno popodne, kako su prodrli u dvorac, ali su našli samo Jasenku i njezinu staru majku, nekoliko momaka i dva dječaka.- Jedan je od njih sin glavnog junaka hrvatskih urotnika Damira brezovačkog, gospodine kapetane, ako ste ikad čuli za njega.

- Kako ne bih čuo. Glas o tako velikom junaku dopire daleko. Dok je bio na dvoru kralja Matije, čitav je Budim govorio o njegovoj snazi i nevjerojatnoj vještini u mačevanju. Nije baš sigurno sresti se s njime, gospodine Luciću.- To mi se ne može desiti jer je Damir mrtav.- Mrtav? Tko ga je svladao?- Turčin nam je iskazao to veselje i oslobodio nas vođe hrvatskih urotnika.- Zašto je njegov sin u ovom dvorcu? To ne razumijem.- Zato što ga je sakrila njegova majka.- Danas taj dječak ne može štetiti kraljevstvu i sasvim je suvišno skrivati ga.- Nije baš. tako, gospodine kapetane, naprotiv, gospodin Ver-beci dao je dječaka zarobiti da bi tako prisilio majku da oda kamo su hrvatski urotnici sklonuli kraljevića Ivana, nezakonitog sina pokojnog bana Ivaniša Korvina.- Ona zna gdje je skriven taj kraljević? Čitav Budim govori o njemu otkad su doznali što kane Hrvati. Osobito se kralj strahovito pobojao za svog sina Ljudevita da mu taj mladi kraljević ne zasjedne na prijestolje.- Da, tako vam je, gospodine kapetane, a taj sin Damira brezovačkog, koji je mrtav, nalazi se u dvorcu.- Zašto niste odmah i njega poveli sobom? - čudi se kapetan.- Naložio sam vojnicima neka dječaka dovedu za mnom, a ja sam najprije htio ponijeti djevojku.- A onaj drugi dječak bio je s njim?- To je sin nekog četovode iz Brezovice i drug u igri malom Damini.Neko su vrijeme polagano kročili dalje. Kapetan razmišlja o onom drugom dječaku i stane ispitivati kaštelana kojeg nose vojnici. Lucić se pravo i ne sjeća kako je taj dječak izgledao jer se sav izgubio u želji da nade i otme Jasenku. Ipak sjeća se: dječak je bio odjeven u ruho plemićkog kroja. Čim je to spomenuo kapetanu, ovaj uzvikne:- Gospodine, ako je taj drugi kraljević kojeg skriva Gordana?- Taj? Nikako. Odgovarao je glupo i cerio se. Odijelo mu je bilo, uistinu, gospodsko, ali drugo ništa.

Ako je Gordana skrivala sina, a s njim i nekog dječaka,onda bi to moL-1 biti onaj kojeg traži gospodin Verbeci.Lucić je šutio. Ta mu se misao čini vjerojatna i baš ga se zato neizmjerno kosnula. Zar je tako poludio za tom djevojkom da mu to nije moglo prije pasti na um? Ljuti se sam na sebe. Koliko je mogao < l r ul \;iii Verbecija i steći u njega milost da mu je predao kraljcsK V Zacijelo bi ga mađarski državnik obasuo još većom milosti, dao bi mu naslov baruna. Koliko je već sanjao o tome. Imao je možda kraljevića već u rukama, a nije ga ni opazio. "Prokleta dje\u-ka. što me obmanula. Kako sam mogao otići, a da ne izvidim tko je taj dječak. Čini se, doduše, glup, ali kraljevski sin Ljude* 11 ima najgluplje lice na svijetu. Kad otvori usta, sipa gluposti kakve čovjek ne bi mogao zamisliti ni u sina našeg dvorskog konjušnika. Baš sam počinio ludost!"Pošto je razmislio, zamoli kapetana:Gospodine moram hitro u dvorac. Tamo sam već prodro put u šikari i razrušio debelu ogradu koja je sva zbijena od debelih stabala Sad je lako. Svezat ćemo sve te lupeže. Oteti im kraljevića, ako je to on. I Damira, i majku, i sestru glavnog vođe hrvatskih urotnika. Morate unaprijed sve spremiti i pripremiti svoje momke.O :• : već razmišljam, kaštelane, samo je nevolja što se dan primiče krajuBit ćemo u dvorcu još prije nego padne noć. Vojnici su u dvorcu sami s nekim seljačkim plemićima, nisu vični voditi borbu, umiju samo slušali Svladat ćemo ih.Tako su k on Ka 11 stigli pred samotni dvorac i kapetan se našao pred tajnovitom šumskom utvrdom.Momci su položili Draženićeva kaštelana na zemlju. Lucić se prisloni uz stablo. Rana ga boli, krv mu teče, Stanislav se dade na posao da a a bolje poveže kako bi zaustavio krvarenje. Svršivši to, stade tražit-, mje^i gdje je Lucić prije razrušio ogradu. Opisao je Stanislavu gdje bi to moglo biti, ali se vrati, najavivši da nema nigdje ni traga takvom prodoru, svuda je okolo dvorca

visoka”živica, nigdje nikakva prolaza. Uzalud se Lucić muči, htio bi ustati i sam tražiti, ali ne može. Kapetan je pozvao one u dvorcu neka se predaju. Odgovorili su s nekoliko hitaca.To iznenadi kaštelana. Otkud vojnicima vatreno oružje? Nisu ga nikad imali u rukama.- Sad znan što je. Lupeži su prisilili nekoga u dvorcu da puca. ili je uistinu Damir gađao kako je to preda mnom tvrdio pa im sada pomaže “Onda će kapetan:Gospodine, oni su znali da će im doći pomoć pa su se pred tom pomoći zatvorili u dvorac i zabrtvili prolaz koji smo mi s tolikom mukom pn.kruli. Udarimo lupeže silom.Kakvom silor i gospodine Luciću? Trošenje streljiva neće ništa pomoći, jer,f" oni dobro zaštićeni dok smo mi izloženi njihovoj tanadi. I gjdjama smo pokazali put tanetu.23

- Gospodine kapetane, sigurno ste sobom ponijeli smolu i ku-ddju?- Samo se po sebi razumije.- Onda je stvar laka. Neka bacači upale kudelju i bacaju na krov koji je od drva, dobro sam ogledao čitav dvorac. Ograda koja ih sad štiti protiv nas bit će njihova nevolja. Ako se zapali ograda i šikara okolo njih, oni su izgubljeni. Kukavice će brzo pojuriti iz dvorca u naše ropstvo.- Kad bi se naše nade ispunile, bilo bi dobro.- Velim, gospodine kapetane, kad im krov nad glavom počne gorjeli, smjesta će dohrliti k nama.Neki su vojnici stali razgrtati i sjeći Šikaru da bi se domogli ograde. Kapetan ih ostavi na tom poslu, dok su drugi spremali kudelju i smolu, zataknuti na željezna bacala, upalili lopte i bacali ih na krov dvorca.Zrakom lete upaljene baklje.Živa vatra plane na krovu, kugle se razgaraju, hvataju grane. Krov brzo stade gorjeli.- Samo naprijed, naprijed, bacajte - zapovijeda Lucić, sjedeći naslonjen na drvo, potpuno iznemogao.Iz dvorca najednom planuše hici. Nekoliko ljudi krikne...- Sakrijte se iza stabla - viče kapetan - ne nosite lude glave na nišan - zapovijeda svojim momcima. - Nitko od njih nije privikao borbama u noći.Nekoliko ranjenih stalo je zavijati od boli.- To je zagonetka - veli Lucić - znam da su u dvorcu samo dvije puške i uvijek su pucali naizmjence dvojica, a sad četvorica. Otkuda najednom četiri strijelca?- Ima ih više nego četiri, palo je šest hitaca odjednom - tvrdi kapetan.- Svejedno moramo zapaliti krov. To je jedini način da se domognemo onih koji su se tamo utvrdili. Još uvijek ima nade, moja će osnova uspjeti.Vojnici su se posakrivali iza stabala, dok s druge strane bacači bacaju oganj na krov. Kapetan i Lucić promatraju i raduju se:- Plamen je uhvatio krov, sad im nema pomoći. Dugo nije bilo kiše i krov se čestito osušio. Eto, vidite, kako se oganj širi? Sad moramo još baciti nekoliko, a zatim ih pozvati da se predaju.Ponovili su napadaj vatrom. Već plamsaju i grane što su po-legle po drvenom krovu. Onda zagrmi gromki glas kapetana:- Upalit ćemo ogradu i čitav dvorac, ako se ne predate. Iz dvorca se nitko ne oglasi, a kapetan ponovo vikne:- Ovdje pred dvorcem stoji kapetan kraljevske" čete i zapovijeda vama vojnicima, lugaru i svim vojnicima što su ovdje ostali poslije gospodina Lucića, da smjesta izađete ili ćete izgorjeti. Ako pak izađete iz dvorca, oprostit će vam se izdaja koju ste počinili gospodinu Luciću.- Oni u dvorcu nisu čuli - primijeti Lucić. - Trebalo bi se24

uspeti na divo i doviknuti još jednom tu zapovijed.

Stanislav M brzo uspne, obnovi zapovijed i doda još opomenu:- Kapetan oprašta svima koji izađu i predaju se. Ostavljam vam samo m.ilo vremena da se predomislite: izgorjeti ili izaći na slobodu i primiti milost gospodina Lucića. Lude, ne mislite da ste ga ubili. On je tu čio i zdrav, samo je bio malo omamljen. I onome k oj; ga je udario oprostit ćemo. Napolje, vi, glupani! Jac jao - čuju se neki glasovi iz dvorca.Stanisl se brže spusti i sve dojavi kapetanu.- ĆU” sam glas našeg vojnika, vikao je.- Sac! možemo mirno čekati sami će provaliti dvorac i doći nam u Šake Polomit ćemo im kosti.- M oran biti oprezni da nam nitko od njih ne uteče jer bi nam lupe/: mogli odnijeti dječake.- I djevi - primijeti Lucić. Kapetan zapovijeda vojnicima:- Neka se nitko ne makne. Svi šutite. Neka čekaju u zasjedi. Na krovu dvorca žarki plamen suklja u noć...U Draženićevu sobu u Lukavcu ulazi čovjek, zadahtan, praSan, i/mučen. Ležeći n;i postelji, Draženić digne glavu i pita:- Tko si ti, čovječe?- Momak sam četovode Lucića.Sve su sile pok Draženića i on napola sjedne na postelju.- Sto javlja”.”Sluga se (frimakne nekoliko koraka:- CetovoHa javlja da je kraljevska četa otišla u pomoć gospodinu kaštelanu Luciću.- Sto? U po i . Kako u pomoć? Našli su ih?- Plemeniti gospodine, Stalislav je stigao na urečeno mjesto gdje je četovoda t kapetanom i momcima čekao Lucićeva glasnika. Onda su svi otišli u šumu, a mene je četovoda poslao s nalogom da vašem gospodsu kažem ovo: Lucić je prodro u onu šumu gdje su stabla kao kuk- a grmlje visoko kao čovjek i granje kao topovi. Tamo je našao dvorac.Draženić se prene, ispruži glavu i izbulji oči od čuda:- Dvorac “ Čovječe, što to govoriš? Valjda kolibu?- Rekao je; dvorac s tornjićima, a okolo da je živica gusta,visoka i trnovita i morali su sjeći put do ograde koja je debelakao da su sama stabla zabili u zemlju. I sada Stanislav vodi kapetana s kra1jc\sk.”m Luciću u pomoć.- U Paklen lugu neki dvorac? To još nikada nisam čuo. Ako Je ipak tako, tko je u dvorcu?- Stanisl i je pripovijedao četovođi da su tamo hrvatski odmetnici.Te riječi digoše Draženića. Skoči na noge kao da će sad po-

trčati ravno u šumu k svome kaštelanu.- Hrvatski urotnici utaboreni u šumi, u dvorcu tako je rekao?- Da, plemeniti gospodine, tako je rekao i vodio je sve onamo, a mene poslao da vam to javim.- Po čemu zna da su oni u dvorcu? Zar ih je vidio? - ispituje Draženić potankosti da bi nahranio svoju nestrpljivu znatiželju.- I gospodin četovoda je tako pitao Stanislava, a on mu je rekao da su tamo sigurno odmetnici jer pucaju vatrenim oružjem, a gađati umije samo Jelenko Kušević. Već su desetoricu naših ranili.- Jelenko Kušević u šumskom dvorcu? - opetuje u sebi Draženić i obuzima ga neizrecivi osjećaj nade da će mu sada jednom omraženi dušmanin pasti u ruke. Ali kako to? Rekli su mu da je Kušević sa svojim ljudima otišao na bojno polje. Onda su očito sve prevarili. Ako iz dvorca gađaju puškama, onda to može biti samo Jelenko Kušević.Tada se opet obrati glasniku i stade ga ispitivati, ponovo riječ po riječ, što je sve govorio Stanislav, što je pripovijedao, kako su našli taj dvorac i kako su na nj navalili i kako je Stanislav odveo kapetana s kraljevskom četom. A kada je sve ispitao, odredi glasniku da izađe. Ovaj se još jednom okrene i primijeti:

- Plemeniti gospodine, Stanislav mi je naročito naložio da vam kažem: gospodin kaštelan Lucić poručuje: kad zapadne sunce, bit će u njegovim šakama vaš svadbeni dar Jelenko Kušević!"Jelenko Kušević!" protrne kao da su mu navijestili neku sreću. Ovako ranjen i nemoćan, dvostruko mrzi svog takmaca koji je zdrav, stasit, jak i sposoban za borbu.Onda opet gleda kroz prozor. Već je posve tamno. Tmina ga oživljuje, tamne sjene nose mu svjetlost radosti."Sada, sad je već on slomljen, nemoćan, sputan. Grize li već bjesomučno svoje rumene usne kojima je želio ljubiti nju? škripi li uže na onim rukama što su podivljale jer nisu mogle grliti nju?"Vidi pred sobom uništenog, smotanog poput klupka, predanog na milost i nemilost Luciću.Neprestano su mu oči upravljene na prozor. Mrak je, potpuni mrak. Što tamnije biva u sobi, to je svjetlije u njegovoj crnoj duši."Noć je tu. Svršeno je. Kušević je moj! Samo moj"."Kad bi ona znala da je sada onaj kojeg lukavo skriva u svojoj duši u vlasti moje osvete? Kad bi ona znala da sam ja njegov gospodar? Što bi rekla? Zaplakala? Molila za njega? što bi učinila? Kako bi se držala? Kako bi one modre oči gledale u nj? Svijetlo, nasmiješeno ili bi se zamaglile suzama? Otkrila bi tajnu ljubav u dnu srca prema Jelenku? Sama je to rekla, sama je priznala. Što bi rekla ovog časa?"Iznenada ga zahvaća strašna želja da je vidi sada pred sobom,da gleda u njeno lice, čuje njenu riječ, promatra kad bi joj spomenuo Jelen ka Kuševića. ••”"“26

Ne može svladati tu želju. Pretvara se u strast Sto ga hvata da je izmuči tu pred sobom, da se napije njene slasti, dobe i osvete i mukeZove slugu koji sjedi u kutu sobe, spreman na svaku njegovuzapovijed.Smjesta me obuci!Sluga se ponizno izvuče iz kuta i dolazi bliže:Plemeniti gosp<-dmi:, liječnik je rekao da morate ležati.- Ležat ćeš začas kao krepano pseto ako izrečeš još koju riječ. Obuci me!Odijevanje mu zadaje boli i muke, a to ga ispunja bijesnom ne-strpljivošću. Kune, viče na slugu, prigovara, navlači se, dok konačno nije navukao čitavo odijelo.Lijevo ozlijeđeno rame i ruku daje pokriti dolamom. Onda sjedne.Znoj ga oblije. Nekoliko časaka predaje se obnemoglosti, ali se opet otima natcovjecar^kin snagama.Nikakvim ranama neću dopustiti da me spriječe raditi što hoću. Neću bolovati. A kad neću, onda sam zdrav.Prkosi ranama, prkos mu ponešto i omamljuje boli i pomaže tjelesni otpor. Obrise znoj sa čela i dade pozvati paža koji stalno stoji pred njegovim vratima. Kad je mladić ušao, naloži mu:Idi u sjevernu kulu, reci gospođici Vileni neka dođe načas k meni, želim s njom nešto važno govoriti.Kad je paž izašao, naloži on svome sluzi:Zapali sva svjetla i nikoga ne puštaj u sobu dok je ovdje moja vjerenica.Već od zapada sunca Vilena sjedi u sobi spremna svim silama na sutrašnji dan. Zagledala se u prozor, s kojega se polagano odmiče svjetlo, koji ustupa mjesto tami. I tako je nastao mrak, a da nije ni primijetila.Hladna joj je duša, mirna, spremna. Ne prepoznaje samu sebe. Sva se promijenila Ništa više nema u njoj od nježnog djevojaštva, razmaženosti. prkosa i samodopadnosti. Kao da je djevoče iz županova dvorca kojem se duša skamenila. Osjećajnosti ni traga.Promatra se postrance kao neko strano biće, sasvim nepoznato, a ipak je na nj jako ponosna i zadovoljna. Ne žali za onim dje-vojaštvom, TA onim nježnim

djevojčetom što je nekoć bilo u njoj. Dapače, i ne mi M. na nj. Sada je sasvim udružena s onom drugom koja se odnekle pojavila, a ona ne sluti odakle.Osjeća se snažnom, osjeća se kao neki ratnik koji se sprema da ide daleko na bojište, da se zaboravljajući na sve što je oko njega, žrtvuje za sve.Misli samo na dušmanina koji je tamo daleko i kojeg treba svladati i uništm Tako sjedi dok je ne omota tamna noć u svoj tamni veo.Kucanje joj svrati pozornost k vratima. Lecne se. Što je to? Zar već zora?

Glas paža s one strane objavljuje:- Plemenita gospođice, gospodin Draženić moli vašu milost da dođete. Ima s vama nešto govoriti.šuti, misli kao da se ne može sasvim probuditi. Tamno je. Valjda ne sjedi ovdje već čitavu noć pa se već približava zora?- Plemeniti gospodin želi sa mnom govoriti? Sto radi?- Sjedi odjeven i čeka vašu milost. .“?. "Sjedi odjeven i čeka mene!" "^ -1”1;"; " •* AVk-> - Koje je doba? - pita ona paža. <"“*&fW”>*P*.W<“*< -r,-... k- Večer.Svejedno je što se zbiva. On hoće govoriti? Dobro.- Reci da ću odmah doći.Polagano zapali svjetlo i misli. Nešto je pokrene, obazre se. Na postelji leži vjenčana haljina, crvena haljina. Zuri u nju, neke joj se slike prikazuju pred očima, lete joj hitro dušom, roje joj se misli, misli rade kao neka bića, začuje glas iz daljine.Zagleda se u malu svjećicu.Hitro pođe k postelji i odlučno uhvati svoju vjenčanu haljinu. Smjesta se skida, oblači crvenu haljinu, onu istu u kojoj je jučer stajala u blagovaonici kad je trebala da bude s njime vjenčana. Misli se nižu hitro i brzo, ispunjaju joj svu dušu odlukom, osnovama, sitnim i malim, a dotle se odijeva.Skopča hitro haljinu, prsti joj se žure kao i misli u glavi."Čeka me! Dobro, možda tako mora biti. Još bolje, mnogo bolje, mnogo bolje nego poslije vjenčanja".Uhvatila je čipke desnog rukava i čvrsto stisnula šaku u kojoj nosi sudbinu svog bivšeg vjerenika, sudbinu svoju i njenog oca, čitavog Turopolja i čitave zemlje. Osveta za sve nevino uništene i oslobođenje za sve one koji još imaju biti uništeni.Brzo ide k vratima i otvori. Vani čeka paž s fenjerom u ruci. Slijedi ga hitro trijemom, a onda ulazi u Draženićevu sobu. Osjeća: sad je sve svršeno. Ne može natrag.Draženić ustane, želi da ga ona vidi uspravna, lijepa, čila i zdrava. Smatra se takvim u ovom času.Taština ga je sva prožela.Još joj se pokloni, ide u susret dva-tri koraka i ponudi joj naslonjač...Ona je tako lijepa i čudno izmijenjena, ali takva ga sada do ludila osvaja. Obuhvaća je pogledom da je ne bi obujmio desnicom koja mu je zdrava i čvrsta. Mora se svladati. Mora čuti i mora vidjeti što će reći kako će se držati.Ponudi joj ponovo da sjedne uza stol u naslonjač, baš tamo na ono mjesto gdje plamti svjetlost i obasjava divni bijeli vrat što ga sada zove u zagrljaj?- Kako? Vi ste od jučer u vjenčanoj haljini? - opazi on začuđen.Nasmiješila se i odgovara mimo, ljupko:- Ne, nije tako. Što bih radila od jutros u tom odijelu? Kad

je vaš paž pokucao na vrata, baš sam spavala. Probudila sam se naglo. Čuvši vašu poruku, mišljah: već je skoro zora pa sam se brzo odjenula Tek na trijemu saznala sam da je večer. Zaspala sam od zapada -.unca.Mišici mu na licu zadrhtaše.O zapadu sunca vi ste spavali? Niste ga vidjeli zalaziti? :Ne. nisam, baš sam čvrsto usnula. ;Niste sanjali što nosi zapad sunca i meni i vama?

- Ne z: što sam snivala, ali znam: nosi sutrašnje vjenčanje. Još nešto danas. Saopćit ću vam. Današnji zapad sunca i prve mračne sjene donose svadbeni dar meni.Vilena promatra kako mu oči plamte, a u blijedom licu mu nešto dršće. A on joj se ne približava, dok je ona tako lijepa i poželjna u svjetlosti svijeće na stolu. Povlači se, dapače, natrag prema stoliciOsjeća potrči u da sjedne, neće priznati slabost, već se ponaša kao da želi s njom čavrljati. Ona ga pozorno promatra.Oboje sjede jedan prema drugome.- Došli sei dakle - veli on - došli ste na moj poziv?- Zar nisam trebala doći kad ste me zvali?- To je protiv svih propisa da ulazite u sobu vjerenika sami. "Što 16 znači?" - pita se ona u duši i još ga pozornije promotri, “dok nastavlja čudnim pogledom:Značilo bi to da se već osjećate mojom ženom... Prije nego stupim k oltaru, ne mogu se osjećati vašom ženom, ali vi ste željeli da dođem. Slijedila sam glas i želju svoga vjerenika.Pogledavši ga svijetlim plavetnilom svojih očiju, malo se smješka kao da bi htjela time reći da je to učinila od srca.Njegove usne dršću, snalazi ga želja da je zagrli, izljubi, a s druge strane vuče ga đavo i šapće mu da joj kaže ono što je naumio.- Sretan sam što me toliko ljubite i ispunjavate moju želju. Neću vas dugo zadržavati. Mislili ste da je već zora i odjenuli ste se u ovo svečan ruho. Ali još ima mnogo sati do zore i teško ću ih dočekan Ali moram vam razjasniti koji je moj svadbeni dar.Nikako ne razumije što on kani, ali osjeća pogibelj pa gleda i šuti. Njegove oči plamte.Onog ča- kad je zapalo sunce, tamo daleko u gustoj šumi, u Paklenom lugu, kako ga zovu u Turopolju, tamo su mi spremili vjenčani dar moji prijatelji.U Paklenom lugu? - zapita ona začuđeno. - Zar kakvu divnu zvijer".1Pred i \ zvijer, lijepa Vileno. Zvijer koja mi je nagrizala i srce, i dušu i život, i gotovo mi otela vas...Lako joj zatrepti duša od slutnje kao da se približava neman, svladava M i sjedi mirno, gleda mu ravno u oči, dok je on u

svjetlu svijeće promatra. Nijedan njezin treptaj oka ne može mu umaći.- Ta divna zvijer, mila moja, znate li tko je? Jelenko Kušević.Bila bi možda trznula, zadrhtala da nije došla ovamo tako kruta, smirena, odlučna kao da je oklopljena nekom junačkom snagom, nekim gvožđem ratnika. Ni trepavice joj nisu zatreptale.- Ne razumijem vas, vjerenice moj, što kanite time reci - odgovara zvučnim glasom. - Koliko je to važno?- Više nego sve drugo. Uhvatili su Jelenka baš o zapadu sunca.Srce joj se načas probudilo, burno zakucalo. Steže je u grlu, ali šuti, čeka dok se smiri da joj glas bude hladan i miran. Čini joj se: sad je čas o kojem ovisi sve."Sad stupam na bojište" - reče sama sebi i podboči rukom glavu da ne bi možda kojom kretnjom odala misli i osjećaje. Njegov pogled čvrsto je uperen u nju i pomno pazi.- Uistinu je uhvaćen? Tko ga je uhvatio? I zašto? Zar je učinio nešto zla?- Pitate, Vilena, što je taj čovjek učinio? On vas je oteo meni.- Baš ne biste mogli reci da je mene oteo vama. On me nikada nije ni želio.Kao da mu je munja prošla kroz čitavo tijelo, trgnuo se da ustane, ali se prepao jer ga je rana zapekla. Ostane na mjestu i sikćući pita:- A da vas je želio, onda biste mene odbili?- Čudna pitanja. Cijeli svijet zna da me uprosio, a ja sam ga odbila. A nije me prosio od želje, ljubavi, već kao što se prosi djevojka koja je lijepa i imućna. Ali srcem me nije želio.- Da, srcem vas nije želio, to je ono što vas je nagnalo da ne odbijete moju prošnju. Samo ste zato pristali uza me. On vas nije ljubio kao što vas ljubim ja...

- Neobičan razgovor u predvečerje vjenčanog dana, moj vjerenice. Što vam je palo na um da sad govorimo o mladiću koji me uvrijedio i pogrdio i nije me briga za nj.Njezine su oči tako blage i tople, gotovo bi ga svladale, ali je jači đavo u njemu koji mu šapće da ona ne govori istinu, a njega povlači neka zadre u njeno srce:- Moj kaštelan Lucić uhvatio je Jelenka Kuševića. Svezao ga, sputao i dovest će ga možda do zore u tamnicu, a možda tek sutra do večeri, ne znam, a možda još danas u noći. Ali on je u njegovim rukama. To je moj svadbeni dar.Ušutio je i gledao je. Čeka. Ona ne odgovara, naprotiv, kao da je malo slegnula ramenima. Zar se to nje tiče? Sto to znači? Nije ljubila Jelenka? Čudno.U toj šutnji ona gleda u svjetiljku mirna i hladna, ni straha ni strepnje u njenim očima.- Vileno, zar ne čujete što govorim? Jelenka imam u šakama30

, moja ga osveta neće minuti. Razumijete li?Djevojka spusti obje ruke na stol, gleda ga i smiješi se. Nemože je prepoznati. , " • •Tko t.- pred njim ovdje sjedi? I njezin je glas tako blag i umiljat dok jnu odgovara:Os na vjenčani dan ne bi značila sreću. Kad se ljubav napokon dt n c do onoga za kojim je čeznula tako dugo, onda ne može misliti na nekakve osvete. I kome?U mojem srcu još uvijek plamti mržnja na onog kojeg vi nosite u srcu, prcu d i pružate ruku meni na želju mog ujaka i na želju Hrvata Vi se r; nicic /hu- pomirenja koje je moj ujak sklopio.Samo je malo oborila oči, ali je opet brzo podigla vjeđe, pogledala mu u lice što je stalo gorjeli kao od vrućice:Vi me kanite izazvati da vam govorim o svojim osjećajima pred vama”.” Prije vjenčanja neću da kažem, premda bih imala štogod možda pri/natiTo ga zapanji, ali se opet uzviče:Pri/n;ui da me ipak ljubite? Ne. To je nemoguće vjerovati. Neću to vjerovati. Vi ste mi tamo u onoj odaji, kad je tu bila još Gordana znate li taj dan - kad sam rekao da u vašem srcu stalno bonu i Jelenko koji vam je kratio cjelov, kratio vam da dopustite mojim usnama dotaknuti vaše...Sada je sasvim mirna, hladna, povukla je obje ruke u krilo. Ljevica joj padne na desni rukav i čini joj se da je tamo stotinu bodeža, ah je odlučna, osjeća da će se ovog časa riješiti njegova i njezina sudbina.On je ustao i stoji. Ne dolazi joj blizu, stoji, a ona čeka kao lovac, nepomično, tiho čeka zvijer koja mora doći pod oružje. Ali zvijer ne izlazi iz svog skrovišta. Još je tamo kao da se boji, kao da joj instinkt ne da naprijed.Osjeća li pogibelj kad joj ne dolazi bliže?Odgovonk- mi, Vilena, vi ste mi onog dana priznali da je on u vašem srcu."Tu je čas" - šapće joj duša i ona mu otvoreno pogleda u oči. Zato sto sam ja htjela da vam se osvetim što ste me tako napali, htjeli me prisiliti da vam budem žena, odvukli me pred oltar i onu drvenu crkvu? Rekla sam to da vam se osvetim što ste bili izdajica moga naroda. Sve je bila osveta. A kasnije, kasnije kad ste ranjeni ležali ovdje i kad je vaš ujak donio poruku da me molite za oproštenje, onda mi se duša počela nadati da ćete se popraviti, uza me napustiti svoje izdajničko djelo, okaniti se izdajstva i biti dobar i poštovanja vrijedan.V: ste, dakle, istinski htjeli poći za mene? Oprostili ste mi i vaša se ljubav opet budi?Ona obori oči, čvrsto stisne pesnice. Hoće li sad doći, hoće li je sad zagrliti ako mu slaže?- Ne izazivajte priznanje.- Vilem ne igrajte se sa mnom. Sve mi je to nerazumljivo.

S tolikim ste žarom govorili o tom mladiću. Varate me. Činite se kao da vam nije do njega kako biste ga možda spasili moje osvete. Nizašto na svijetu neću ga

pustiti iz ruke. Ni da kleknete preda me i da mi prisegnete ljubav, ne mogu to vjerovati. Previše se živo sjećam vaših riječi i vašeg punog glasa dok ste slavili njega, Jelenka.Spustila je vjede i odlučila da izreče posljednju riječ:- Niste li nikad mislili da taj žar mojih očiju, dok sam slavila njega, nije pripadao onome koji me kruto razočarao? Da su moje usne govorile, a srce krvarilo od jada i nevolje, od muke, žalosti, razočaranja?"Kako to govori ova djevojka? Kakve su to mudrolije? Otkuda joj te kićene riječi? Samo je tijelo njeno. Misli i način govora sve je to drugo. Ništa nema od one podatnosti i milote kojom se žarile njene oči i lice i svaka riječ koja bi pala s tih usana. Ta je žena samo misao, misao. On to osjeća, pa ipak sav dršće". Zahvati ga žeđ da je ogrli, zaguši cjelovom svaku njenu riječ.Ide korak po korak prema njoj. Vilena je gurnula prste lijeve ruke u desni rukav, pretvorila se u komad leda, kruta je, nemilosrdna, odlučna.Žestoko se otvore vrata i u sobu uleti gospodin Verbeci. Preneražen, zaustavi se i uzvikne:- Nećače, što je to? Gospođice, što to znači? Zar vas dvoje ovdje zajedno sami?”Vjenčano odijelo? A ti potpuno odjeven? Što vam je? Zar ste oboje poludjeli? Ne možete čekati sutrašnji dan?Oni šute, dok on gleda, sad nju, sad njega. Ne može shvatiti što se događa, kakva se to igra odigrava iza njegovih leda.- Govorite što ste naumili? Kako vas nalazim ovdje, gospođice, u vjenčanoj haljini?- Uzvišeni gospodine, vaš je nećak želio sa mnom govoriti. Kad me paž probudio, mislila sam da će skoro zora i brzo sam se odjenula u čvrstoj vjeri da moram uskoro pred oltar. Tek kad sam bila vani, razabrala sam svoju zabludu, ali sam došla da čujem što mi ima važno reći moj vjerenik.Istražujućim pogledom gleda Verbeci nećaka pa će Vileni:- Samo sam se zabrinuo za njega što je ustao. Oprostite, neću Vam smetati, samo načas vas molim pođite na trijem. Moram nešto važno saopćiti Draženiću.Njena haljina zašušti i ona se udalji preko praga, ali ostane napolju i promatra Verbecija kako se nagnuo k svome nećaku i nešto mu tiho šapće:- što si to htio s njom? - pita ga tiho ujak.- Lucić je uhvatio Jelenka pa sam htio vidjeti koliko je on još u njenom srcu. Samo je to bio uzrok da sam je zvao. Osta-tavite me sada s njom nasamu da dovršim taj razgovor.- Kasnije. Sad se moraš pretvarati da ti je pozlilo i lezi u postelju.- Zašto to tražite od mene baš sada?32

- Ovo t: časa prispio je mladi rimski poslanik da me izvijesti o istrazi prol općinom i hoće da vidi Vilenu i s njom govori.- To n može biti. Zar da nam opet taj pop nešto pokvari? .- Cm sine moj - šapće mu tiho Verbeci - nitko više ne može spriječiti vjenčanje, nitko pod suncem, ni njezin otac, ni ona. Imam pismenu dozvolu za taj brak. Ali želim da župan i kanonik Benko. a osob pak taj rimski poslanik, ne saznaju moju varku prije vjenčani^ Kako je ona tu, neka i nju vide uza te. Lezi hitro, zaklopi oči da si bez svijesti. Ona ne smije ništa slutiti.- On će mu kazati da sam čas prije stajao tu pred njom odjeven i ft njom govorio.- Leži i ih i “.:•-” smjesta. Ide liječnik, u sve sam ga uputio, a ti lezi i sklopi oči. Mladog popa neće pustiti u tvoju sobupa će vas oboje vidjeti s trijema. To činim da što brže ode, inačese neće odmah vratiti kako je odlučio.Liječnik kojeg je Verbeci već prije pozvao ulazi u sobu i oštro ukori mladog čovjeka što je ustao i odjenuo se.- Pravo imate, gospodine, to sam kruto platio, osjećam se vrlo slabo primijeti Draženić da bi čula Vilena. Verbeci prisu:: “ k njoj i reče:Opn>..”!; razljutio sam se što je ustao i sada mu nije dobro. Lijepa moja, je li da ga nećete ostaviti ako mu je malo pozlilo? Sutra će biti čvrsto na nogama.

Ako je i. želja, ostat ću vrlo rado - prihvaća ona spremno. I njcuo” ćete ga? To će ni od sutra biti dužnost. Verbeci sluša njene odgovore i veli sam sebi:Nišani i rekao? Žensko srce smjesta se rastvorilo čim se mladić pokajao Ona rana koju je zadobio u Turopolju bila mu je na sreću, njezina se ljubav opet vratila k njemu.- Slabo je gospodinu, moramo ga poteci odjevenog - javlja liječnik.Dražen i e spusti glavu, a liječnik mu pridigne noge i smjesta ga onako odjL\em pokriju do vrata. Već je u sve upućen. Vilena je toliko zabavljen;: svojim osnovama da joj ovaj čas i ne pada na um kako je mladicu baš sad pozlilo, baš u trenutku dok je šaptao sa svojim ujak mi:Odviše i odsutna i zaokupljena ujakovim pozivom da ga njeguje.Uvjeren je da mu je pozlilo samo zbog velike uzbudenosti što mu je tin,n u očima i licu dok je govorio o Jelenku.Nikad nije bila odlučnija do ovog časa. Sad zna da je Jelenko uhvaćen, to l je saopćio Draženić u predvečerje vjenčanja. Uhvatio je Jelei , dok taj Verbeci predlaže mir? To je razumljivo. Ujak će nec.a unatoč svemu, dopustiti da radi sa svojim takma-cem što ga volja. I svejedno joj je što su oni nakanili, ne brine se nizašto, zn;i da će ih spriječiti.Liječnik se bavi oko bolesnika. Verbeci se okrene k Vileni:- EM stolice, sjednite kraj njega, sasvim blizu, bit će mu lakše,iORUAr

odmah će se oporaviti, omaglica će ga uminuti. govu ruku u svoju, u nj će ući novi život..."Ući će u nj smrt!" - dodaje ona u sebi.I sjedne kraj postelje sasvim blizu. Liječnik, tobože, tare Dn-ženiću čelo i sljepoočice, a Vcrbeci pohita iz sobe trijemom ravno u blagovaonicu. Tamo sjedi Stjepko i čeka.Verbeci ulazi naoko ožalošćen i spuštenim glasom navijesti:- Mladi poslanice, ne možete k njemu, on više ne poznaje nikoga, na umoru je. Ona je uza nj, neka mu bude taj posljednji čas, nesretniku.Ništa ne sluteći, Stjepko zakima glavom:- Pa dobro, neću ići k njemu, ali s njom bih htio govoriti.- Sjedi uz njegovu postelju i ne miče se. Plemenito mu je oprostila. Imate li možda nekakvu poruku za nju od oca?- Samo pozdrave i ništa drugo, ali morate razumjeti: gospodin župan pitat će me za nju što je rekla i kako joj je. Ne moguotići, a da je ne vidim. Možda bih ostao ovdje ovu noć i otišao sutra u zoru.- Vidjet ćete i govoriti s njom ako je moguće, ali vi dobro znate: dužnost mi je da smjesta otputujem s mrtvim tijelom u Budim k njegovoj majci. Molim vas, dakle, dođite u ranu zoru zajedno s kanonikom i s gospodom koja su vodila istragu da sve svršimo prije odlaska. Zato vas molim: požurite se prečasnom gospodinu. Dat ću vam pratnju koja vas mora zaštititi od svakog napadaja u noći.- Hvala, nije potrebno, u Turopolju nema razbojnika.- Dođite, ipak vam kanim dati priliku da vidite ženu mojeg nećaka. Pogledajte tužnu sliku, dođite.Poveo ga je na hodnik u pošao s njim oko ugla na trijem.Vrata Dražcnićeve sobe su otvorena. Liječnik stoji na vratima. U svjetlosti svijeće razabire se postelja.. Draženićeva glava. Uza nj sjedi Vilena. Liječnik gleda na trijem, točno upućen od Verbecija ito mora činiti, tj. u posljednji čas zatvoriti vrata da Stjepko ne bi ušao.Stjepko stoji na suprotnom trijemu Draženićeve sobe i opazi kako se Vilena sagnuta k postelji i drži Draženićevu ruku u svojoj. To mu dokazuje da on umire.- Vidite - primijeti Verbeci - ostavite sada Vilenu, sutra ćete s njom govoriti.- Dobro, glavno je da sam je vidio - veli on pa ide niza stube. Onda liječnik zatvori vrata i dolazi k postelji. Vilena sjedi kao ukopana.Nešto ledeno prolazi joj čitavim bićem. Što sada? Da šuti ili da što pita? Ne može govoriti od prevelikog uzbuđenja i čvrsto stišće u desnici malo oružje, što

će biti sada? - pita se još uvijek hladna i mirna. Kad je liječnik zatvorio vrata, približio se postelji.- Zaboga, gospođice, što vam je? Dršćete, bojite te za vjerenika?34

Ona ne odgovara, ne može smoći ni jedne riječi, samo ispod oka baci pogled na Draženića koji leži na postelji. Čas prije pru-xio je nrema njoj ruku tražeći njenu, a ona ju je prihvatila._ Zlo vam je od straha i trepeta? Ne bojte se, to je bila samo vrtoglavica, brzo će proći - tješi je liječnik, znajući zašto je morao poleci Draženića.- Hoće li ga uistinu minuti? - pita ona._ čudno iu pitate. Kakav bih bio liječnik kad to ne bih znao.- Onda dobro. Bila bih vrlo nesretna, do smrti očajna kad nebi bilo kako vi velite.Dražcnic makne glavu, otvori oči i gleda u nju:_ Zar je M ULL “ l ona sada rekla? Recite mi, liječnice,hvata li me obmana? G li pamet, ili je ona to uistinu rekla?- Naravno, da je rekla, gospodine. I nije ludo što je tako rekla. Mladi ste, lijepi i bogati, na usponu najviših časti i naslova. Zar da vas ne ljubi0- Da, da, ali znate, meni je uistinu slabo, uistinu - naglasi on i hoće da pridići^ glavu, ali mu klone natrag...- Rekao sam ne oblačite se, ne silazite s postelje i mirujte, ali vi ne slušate - govori liječnik, uvjeren da se Draženić još pretvara.Vilena stoji postrance. Zapaža kako se Draženiću sklapaju oči i upozori liječnika:- Mislim da j hvata san.- San ili oma Bilo bi najbolje, gospođice, da odete i prepustite ga sasvim meni. Moram ga svući da mu bude udobnije, steže ga ova dol 1:1 ta odora. Neprestano ga opominjem da to ne čini. sutra treba da bude na nogama.- Da, sutra- Ali i vi gospođice.- Da, i ja .Liječnik proma ranjenikovo lice. Postaje sve blijede, usne mu se iskrivljuju pa se sagne k njemu riječima:- Opet vam se vraćaju teške boli? Zar ne? Rekao sam vam: ne izlazite iz postelje, ali, naravno, vi ne slušate. Nisam vas smio ni časa pustiti samog.Vilena ukočeno zu: u bolesnika, dok liječnik čeka odgovor. Uzalud. Draženić Šuti. Liječnik opetuje još jednom pitanje. Mladić ni kretnjom ne odaje d nešto čuo ili zamijetio.Zato se liječnik još više sagne k njemu, osluškuje, dok Vilena slijedi svaku njegovu ki i i gleda Draženića. Debele kaplje znoja posule su mu čelo Čita njegovim licem odražava se neka strahovita bol Sav K iskrivljuje, izobličuje, usne razvlači, ali ne daje od sebe nikakva glasa. Liječnik ga uhvati za ruku, pogleda Vilenu i Šapne:- Ruka mu je ledena.- Kako j to moguće najednom?Postelja se stade tresti. Draženić se trza sve više i češće.

Usred sobe stoji Vilena kao ledeni kip. Liječnik M hvata za glavui očajava. “" -•:”•"“• f>* *"*”- Zimnica je to, ubit će ga. Što ću sad?Tiho je, samo se tijelo na postelji trese. Vilena okrene glavu da ne vidi onoga u postelji i pokrije lice rukama. Liječnik misli da plače i stade je tješiti:- Gospođice, još nisam izrekao posljednju riječ. Jeste li čuli? Još nisam izrekao kobnu riječ ...Onda on ide k vratima i naloži pažu:- Brzo dozovi uzvišenog gospodina.Protrnula je. Sad će doći on. Kako će to biti? što će on reći?I Vilena sjedne u naslonjač. Svu pozornost svraća sluhu, čekajući Verbecijev dolazak. Osjeća studen u tijelu i duši. I promatra samu sebe, čudi se svojem

miru i ne zna da je taj ledeni mir samo posljedica najvećeg trenutka uzbuđenosti.Izvana se približavaju koraci. Instinktivno ponovo pokrije lice da bi pružila sliku zdvojnosti.Verbeci ulazi ravnodušno, ne sluti što ga čeka i zašto ga je zvao liječnik. Jednim pogledom zaokruži sobu. Vilenin stav, liječnikov očajnički pogled, pogleda na postelju i krikne, trčeći k svome nećaku:- Sine, sine, što se dogodilo?Pitanje odjekne Vileni kroz kosti. Liječnik nastoji gospodaru razjasniti što je bilo i kako se razvijalo:- Najprije omaglica, onda mi se činilo da spava, a tada izo-bliči lice pa ga je stala tresti zimnica, a sad se i ne odazivlje. Verbeci bijesno vikne na liječnika:- Niste pazili na njega. Radio je što je htio, ustajao je iz postelje, hodao ...- Ne može to biti samo od toga, uzvišeni gospodine. Bit će nešto drugo, možda veliko uzbuđenje u razgovoru s vjerenicom?Tek sada okrene se Verbeci k Vileni. Uzbuđeno zapita nešto odviše oštro:- što ste s njim govorili? Zbog čega se to dogodilo? Ne skidajući ruke s lica, djevojka odvraća:- Gospodine, uhvatilo ga je dok ste vi bili ovdje, baš vi sami.- Samo je prividno legao - dosjeti se sada Verbeci i nasmije .- ugursuz nam se svima ruga. Pretvara se i dalje kako bi vas zastrašio.Uvjeren da Draženić nastavlja svoju igru, uzme ga za ruku, ali odmah preneraženo ustukne:- Hladna je. Mrtvački hladna. Što je to? Onda ste ipak nešto uzbudljivo govorili, Vileno? Možda ste ga ponovo odbili? Čujete li, Vileno? Što ste mu rekli?Sjetila se kako će se najbolje obraniti i odgovori, pokazujući na liječnika:- Neka gospodin reče kako je bilo i što smo govorili prije nego što mu je pozlilo. t , , -VM^ r-,,-;36

[ iječnik ne propušta saopćiti Verbeciju sve kako je teklo redom i kakve je Vilena izrekla riječi kad je Draženića hvatala prvaomaglica. . .... ... ..Zatim io” je pružio desnicu, a ona ju je prihvatila - veli liječnik. - Vidio sam sve točno, stojeći kraj vrata.Vilena osjeti hladan dah oko sebe i burno kucanje srca.Kad sam zatim zatvorio vrata - pripovijeda liječnik dalje prišao sam po l Draženić je na to spomenuo da ga hvata omaglica i ušutio. Mislio sam da ga je uhvatila nesvjestica i spomenuo gospođici. Na to je ona izjavila da bi bila očajna do smrti kad se on ne hi probudio iz te nesvjestice. Na te je riječi on iz-buljio oči. činilo mu se da ne čuje dobro, da je sve predodžba i opet je sklopio oči.- Tako vi se Verbeci - prevelika sreća od izjave ljubavi potresla je n . Nije bilo pametno da ste mu to sadarekli. Bilo je TA to vremena i kasnije kad ozdravi. Već će ga toumiriti.Ne, gospoil , takvo uzbuđenje ne može prizvesti zimnicu, prije vrućicu, bit će nešto drugo po srijedi - razlaže liječnik.Vilena pomno osjeti ledeni dah blize pogibelji, šuti i pokriva lice.Što bi to moglo biti po srijedi? - pita oštro Verbeci svojeg liječnika.- Kad bih mogao na to odgovoriti. .. “;"Taj odgovor još vik- razdraži Verbecija pa vikne:Stojite tu bezumm skrštenih ruku i ne znate što vam je posao. To vam moram zamjeriti.Uvrijeđeni liječnik mrko odgovori:Znam svoj posao, neću ništa propustiti, ali dopustite: morao bih ostati sam s bolesnikom pa ću vidjeti što je.Pri tom liječnik kimne uzvišenom gospodinu, pokazujući na Vi-lenu.

Ah, da istina, Vilena, snaho moja, vi ste nam ovdje samo na putu Molim vas ostavite nas same da liječnik može vršiti svoju dužnost. Idite brzo Ne, čekajte, odvest ću vas ja sam.Već je blaži prema ni j i uzima je za ruku. Ona ide spuštene glave k vratima, ne obazrevši se na Draženića. Izlazi u pratnji njegova ujaka.Napolju sto 11 paž s fenjerom i na njegovu zapovijed svijetli mu trijemom sve do M. a t kule. Verbeci je tješi:-- Vidite k"-! k u vas ljubi. Sreća ga je potresla do kosti, ali ne bojte se, jak je. Do zore bit će priseban i provest ćemo vjenčanje. Ne bojte se.Ona uzdahne, a njemu se čini da sva dršće od straha za njegov21VOI.Vidite, znao sam. U vama je skrivena ljubav i neizmjerno setome radujem.Opet je razabrao da je uzdahnula i nastavlja:

- Hajde, smirite se i ležite. Ako bi mu bilo gore, poslat ću po vas. Samo se odmarajte, sve će biti dobro.I on je ostavi na pragu sobe. Vrata se za njom zatvore. Jedna jedina riječ lebdi u duši koju je u sobi izrekao liječnik: "Pregledati".Jeka joj prolazi kroz sluh."Hoće li sve otkriti?"Zatvorila je vrata i zasunula ih, onda potrči čvrsto, stišćući desni dlan k svojoj postelji, gurne desnu ruku pod uzglavlje i spusti oružje.Koljena joj klecaju. Slabost je prelazi, klekne, glava joj klone na ležaj. Tek sad spoznaje treptaj čitavog tijela, tek sad osjeti da je onaj kameni mir bila tek posljedica napetosti čitavog bića. Kao da je pala s neke visine, leži sva izmučena i slomljena. Misli su joj se odjednom zaustavile. Sjećanje se pretvorilo u prazninu. Zapravo, ne može se sjetiti kako je sve to izvela, kako je bilo i Sto je čeka. Samo odjekuje glas liječnika: "pregledat ću ga.""što će sad zapravo biti? što je ostalo nakon dodira onog malog oružja u stisnutom dlanu? Zar znak? Vidljiv, nejasan, izdajnički?"Kleči na podu, a gornjim tijelom leži na postelji. Gusti noćni mrak pokriva je debelim pokrivačem. Nepokretna je i tjelesno i duševno. Napetost jezovitih časova umorila ju je do iznemoglosti.Sama ne zna kako je dugo ovako provela dok ne čuje neko gibanje na trijemu.Laki Stropot, trčanje. Digne glavu i čvrsto stisne uzglavlje. Sluša. Ljudi trče. Kamo?Trka se udaljuje od njenih vrata, opet se približava i nanovo nestaje. Obuzima je znatiželja. Polagano se digne i sjedne na postelju pa sluša. Nekoliko kletava padne na trijemu. Odmah zatim povici zaprepaštenja. Prepoznaje Verbecijev glas i prestrašeno pitanje:- Umire? Zar umire? Recite, barune.Odgovor nije mogla razumjeti.Polagano se digne na postelji pa ide k vratima. Pritisne uho da bi slušala što govore na trijemu.Trka na sve strane i dozivanje. Netko se zatrčao baš pred njena vrata i pozvao nekoga tko stoji tamo, očito se obojica udaljuju.Stropot, hitno izmjenjivanje udaljenosti i približavanje ponovnog štropota ne da joj da ostane u ovoj sobi. Odluči izaći.Daleko na trijemu nešto se komeSa. Očito ispred Draženićeve sobe. Ruka hvata zasun, nečujno ga povlači natrag. Vrata se otvaraju.Vrlo oprezno provuče glavu. Mrak je pred vratima i na trijemu, nigdje živog stvora.S lijeve strane čuje poluglasni razgovor. Još je više izvukla glavu i pritisla se ispod luka drveta ograde.Pred Draženićevom sobom su dvije muške pojave. Kroz otvorena vrata iznenadni odraz svjetla pada na leđa muškaraca. Prepozna

Verbecija i Pencmger t. Stisla se i zaustavila dah. Ždi čuti što govore. Kad god dopre do nje koja riječ, zatim bi otiSli u sobu i začas

se opet vratili.Verbeci ne može mirno stajati od prevelikog očaja. Dolazi bližei ona razabire njego glas:- Bili su njih >l sami u sobi, to je sve što znam.- Sasvim sam - pita Pencinger.Vileni se čim da mu je glas sumnjičav. To potvrđuje i Verbe-cijevo iznenađeni pitanje:- Zašto takc ne"h]emi n H.aviwu u dvije riječi: "sasvim sami"? Čekajući odgovor. Vilcna drfće. Kroz mrak dolaze do nje lagane i ravnodušne barunove UK:..- Zar vjerujete da se njeno srce uistinu vratilo k njemu? Djevojka osjeti leda mlaz po čitavom tijelu. Mala stanku. Onda iznenađeno pitanje Verbecija:- Sto vas je nap. barune, da ovako govorite? Recite: Stomi skrivate? Sto znate?- Ne znam m-” samo mislim, razmišljam, nagađam. Zar nije nečuveno? Dra/enic i. već bio na putu ozdravljenja, a čim se ona pojavila uza nj i osi t! s njim sama, smjesta ga hvata omaglica, duša mu lebdi na usnama.- Sa čime vi t. dovodite u vezu? - nastrpljivo pita Verbeci.Tišina je. Ne ču u; se više njihovi koraci, očito je Verbeci stao i čeka odgovor. VOena se čvrsto prisloni na vrata, nepomična je, bez daha. Barunov gla razliježe se tišinom:- Sa čim dovodin u vezu? S tim da se ona nikad nije obratila k njemu, nikada. Znam od samog Draženića što mu je ona okom u oko govorila o Kuševiću. S tolikom strašću kao da sva luduje za njim. I više K nego vjerojatno da ljubi Kuševića...- Do vraga, izreci; već jednom čitavu misao, ne razdirite moje srce. Već i sam ne znam što bih mislio.- Velim vam, uzvišeni, ako D:u-, i,i 11 -e. kriva je županova kći.Nijemi muk u mraku Vilenino tijelo je ukočeno. S one strane zaštropotala je žestoko VerK-dje\a Čizma, udarivSi o drveni pod. Hrapavi mu glas mumiju.- Ona? O.ia velite vi? “*”<,* ^- Ako umre. tamo ona. ^”v”1>f”; .”Wl*: "- Sto to rekoste Kako bi ona to učinila?- Da znam uzvišeni, bilo bi već sve jasno.Otkud onda snu ,1 tvrditi da je ona ubila njega?- Sve se tako čiruMuklo se provlači ; : ograde trijema crnim mrakom sumnjai dotakne Vileninu dobi. Tamo je još uvijek tiho. Njoj se čini dase u onom mraku okupljaj nemani svijeta, spremne da K bacena nju Čeka bez daha i pokreta. Onda Verbeci plane:- Čujete li? Otkud ova sumnja da je baš ona ubila dok mu je izrekla najljepše prizna n K MM i,]”- Možda baš zato da joj se ne bi ušlo u trag.

38

, - Što ste naumili? Zašto me razdirete baš u ovom času straha i Ifepeta za njegov život? Ludost je što govorite. Nevjerojatna lu-đtfit. Nije ubijen. Ona .ga ljubi, ljubi...- Kad ste to pročitali u njenom srcu?““"“- Rekla je jasno pred liječnikom Draženiću u lice i od toga se on...- Usne mogu reći sve što nikad nije osjetila duša ni pomislila misao.- Vi tvrdite da je ona učinila neko zlo?- Ako se ne varam?- Tako jezovitih muka nitko nije izmislio kojim bi ona morala plaćati čitav vijek smrt mojeg nećaka. Ne, ne, ne smijem ni pomisliti o tome. Ni misliti. Ako je ona nešto učinila, onda bi on morao umrijeti. Ne, ne, nije, nije. Ali kad već tvrdite, recite kako. Recite: čime bi ga ubila?Opet tišina, ali Verbeci brzo nastavlja:- Ne bi se odmah opazilo da ga je udarila oružjem, nožem, mačem?- A da ima uza se otrov?

Ledena struja prelazi Vileninim tijelom. Neman je blizu, sad će je zahvatiti svojim raljama.Zaprepašteno prošapće Verbeci u tmini:- Otrov?Tišina. Onda se najednom čuju brzi koraci koji se udaljuju.Vilena se brzo povuče preko praga. Otišli su u Draženicevu sobu. To joj je jasno. Sad se mora brzo povući da prisluškivanjem ne potvrdi objedu. Čini joj se da će smjesta dohitati k njoj i odluči da zatvori vrata i čvrsto ih zasune. Potrči opet k svojoj postelji i sjedne. Ruku je položila na uzglavlje..."Živu me neće mučiti!" - šapne sama sebi. - "Živu me nikada neće dobiti pred svoj sud".Dugo sjedi ukočeno, osluškuje. Ali nitko ne dolazi na vrata. Čekat će tako, makar cijelu noć.Kao lud zaleti se Verbeci u sobu svojeg nećaka i žestoko uhvati liječnika:“ - Stoje pio moj nećak? 0" n( - Ne znam, uzvišeni gospodine, što bi pio. “ ,- Niste našli pred njim vrč - ni veliki ni mali? “; “-V - Ne, nisam. “" r- Je li štogod pio dok je ona bila s njim sama?- Uzvišeni gospodine, kako bih to mogao znati. Mene je gospodin Draženić izričito poslao da odem iz sobe jer želi ostati sam i dao je pozvati svoju vjerenicu. Dakle, nisam smio unići.- A kad ste unišli, nije li ona što s njim pila?- Uzvišeni gospodine, vi ste bili prvi koji ste ga našli samog s gospođicom.Da, sasvim je zaboravio u velikom uzbuđenju. Ona je sjedila kraj stola, obasjana svjetlom, ali na stolu nije bilo ništa. Nećak je

stajao podaleko od stola. Toga se sjeća.I okrene se barunu kao da bi tim iznenađenim otkrićem htionoreći njegove su- Dakle, ništa “nije bilo na stolu, znam točno. Oboje su bilijedno od drugoga daleke _ ."..,-•Pencinger se ne da smesti, sumnja ga sve više obilazi l zapitaU - Kad mu je pozlilo? Jeste li već bili ovdje?- Jesam. Našao sam ga u postelji u koju ga je spremio sam uzvišeni gospodin, p"-^ odjevenog.- Ali to je bil j ! da zavaram mladog nmskogposlanika pa da ode ispod mojeg krova. Ja sam liječniku rekao daje to samo prividno i ostavio sam opet sobu.- Je li ona ost ii u sobi? - ispituje Pencinger.- Da. ostali snu ,au - potvrdi liječnik. - Ona je bila ovdje, a meni je gospodin Verbeci naložio neka zatvorim vrata ako bi rimski poslanik htio u sobu. Tako sam učinio, a tek Sto sam zatvorio i vratio se k postelji, već je Draženića hvatala omaglica.- A gdje je bila ona? Možda blizu njega?- Da, on joj je pružio ruku i ona je prihvatila. Čudio sam se: dvoje mladih se i/rnr “ .No, dakle, vidite - upada Verbeci. - Otkud vam, barune, te strahovite misli?On i ne sluša svojeg gospodara, već se okrene k liječniku:- Recite: može li se čovjek otrovati, a da mu se otrov ne ulije u jelo?- Naravno, da ^Bože.- Kako? - vikne Verbeci, gledajući u liječnika.- Može se, recimo ubosti nekoga otrovnim mačem ili bodežom, može mu se podmetnuti pod nos prašak i samo udisanjem prouzročiti smrt. Ima i takvih otrova kojima se čovjeku natrljaju žile. Tko bi sve to nabrojio čemu je vješt trovatelj. Puk zna mnogo više od nas.- Puk? - pita Verbeci.- I ovaj u Turopolju - upada barun.Svuda. Napulju koji su nekoć bili na dvoru kralja Matije u Budimu ostavili su Dam mnogo takvih načina trovanja, naučili su oni naše ljude toj majstoriji.

Verbeci obriše zno; sa čela. Glas mu je sasvim snižen i tihopita:Recite: je li moj nećak možda otrovan? Pitanje smete liječnika. Pogledava Draženića, pa opet Verbecija.Ovaj se žestoko oko “ na nj:Kanite li to možda pitati mojeg nećaka koji ne zna ni da Postoji? OdgovoriteLiječnik se poni. zguri i odgovori:- Nisam na to ni pomislio, uzvišeni gospodine, da bi moglo ">ti nešto takvo, ni u snu.

40

- Onda razmislite o tom na javi - viče velikaš. - Vaša je dužnost da to znate.Taj preokret sasvim je zbunio liječnika i ne može se snaći. Nikako mu ne ide u glavu tko bi ga mogao otrovati. Svi u dvorcu paze na tog mladića kao na oko u glavi. Kome bi moglo pasti na um da ga otruje? I otkud bi on mogao prema tome ustanoviti što se dogodilo?Promatra bolesnikovo lice. Blijedo je, upalo, ali to još nije dokaz. Tako ne moraju izgledati otrovan! ljudi. Nije još nikad vidio nikoga tko bi umirao od otrova. Na dvoru kralja Vladislava i kneza Bran-denburga malo je liječnik uopće imao posla s bolesnicima. Otkud sad da zna što je s tim mladim čovjekom?Uzalud promatra njegove obraze, opipava mu sljepoočice i bilo. Još je na životu. Zar otrovan? Čime i kako?I počinje na policama pregledavati vrčeve i posudice s lijekovima. Svi su vrčevi prazni, a lijekovi zatvoreni, netaknuti. I vrč s vodom što na nekom pladnju na velikom stolu u kutu sobe nitko nije dodirnuo. Nigdje ništa sumnjivo, samo su ruke bolesnikove ledene i padaju niz pokrivač, a nokti su plavi."To su znakovi blize smrti" - veli liječnik sam sebi, a ne usuđuje se ni podignuti oči prema mađarskom velikašu. Barunovo lukavo mirno oko zamjećuje liječnikovu smutnju i njegovu bespomoćnost pa ga tiho pita?- Možda je uboden otrovnom iglom?- Čovjek kraj postelje se lecne i zime u Pencingera kao u neko čudo. I oči i usta su mu otvoreni i puni čuda i prenaraženja. Bijesan tim njegovim izražajem neznanja, Verbeci vikne:- Što ste se ukočili? Zar ne čujete barunovo pitanje? Čuje on dobro, ali nema odgovora. Toliko se zastrašio jer zna da ne može odgovoriti i uzalud nastoji pronaći kakav izlaz.- Gospodine, nema pod ovim krovom čovjeka koji bi ovom mladiću želio smrt samo mišlju, a kamoli otrovom.Ta mu obrana donese samo još veću nevolju jer se Verbeci razbjesni i vikne:- Preglupi ste, a da bi o tom smjeli voditi riječ. Ne pitani vas da li mu tko želi smrt ili ne. Pitam vas: nije li ga netko ubio otrovom, ubo nožem?Jadni liječnik spušta vjede i pogleda na postelju. Nije mladića ni svukao, a nije to mogao ni učiniti jer je zimnica odviše tresla čovjeka pa ga je samo još jače pokrio da bi se ugrijao.- Uzvišeni gospodine - pokaže barun s veseljem na liječnika koji mu nikada nije bio osobito drag. - On ga nije ni pregledao i ne zna ima li gdjegod kakvu ranu od noža ili bodeža.Skinuli su s njega pokrivač. Još je odjeven u svečano odijelo koje je odjenuo prije nego što je došla Vilena, a u tom ga je odijelu polegao u postelju. To strahovito razjari Verbecija:- Niste mu skinuli odijelo? Tako ste ga ostavili? Vi ste moj neprijatelj, vi pomažete onome koji ga je doveo do ovoga.

- To su, gospodine, preoštre riječi.Liječnik se ir pi ^ i uvrijeđeno nastavi:_ Uzvišeni gospodine, možete me otpustiti, ali mi ne smijete spočitnuti da sam u bilo s kakvim neprijateljem vašeg nećaka. Vj ste mi ga po \JLTI h i on je bio na putu ozdravljenja mojom zaslugom, što sami znate, iako sada tvrdite...

- Ni riječi više - srdito upadne Verbeci. - Skinite s njega odijelo i pogledajte, nije li gdjegod trag kakve ranice ili možda kakav drugi znak zločinstvu.Liječnik ne mo/L nadvladati bujicu psovki što padaju iz usta razdraženog velikaša ali tek što gaje dotaknuo, bolesnik strahovito iskrivi lice.- Mora da ga nešto strahovito boli - veli liječnik. - Zapovijedate li da ga unatoč tome svlačim?Neko su vrijeme razmišljali. Najposlije će barun:- Vjerojatno ga nešto boli, ali sad se ne može odgađati. Valja ga svući da se uvjeri ima li gdje ranu.I sam barun stade polagano otkopčavati gornje odijelo mladom čovjeku. Draženić se svakog časa trzao, razvlačio usta i katkad zastenjao.- Kakve glupe,i: - umiješa se Verbeci jer ga je mladićevo stanje potreslo rasporite odijelo, neka idu do đavola i baršun i zlato dok on toliki iiji i umire.I preda liječniku britku oštricu. Polako je rezao njegovu odoru sve od vrata dolje.I rukave ra/re/ne - zapovijedi Verbeci - da vidimo što je.I to posluša liječnik, ali uvrijeđen u svom znanju i poslu primijeti- Uzvišeni gospodine, ako je netko uistinu imao nakanu otrovati ga ubodom otrovanog oružja, vjerujte, taj će ubod biti tako slabo vidljiv, ili možda čak nikako da ...Zar mi silom oduzimate mogućnost da saznam što mu je? uzviče se na nj Verbeci i stane ga promatrati sumnjičavo, ali barunu Pencingeru je jasno zašto liječnik tako govori. Uvrijeđen je u svome poslu.Možda ipak neće biti tako. Mora se naći trag. Ako je netko gurnuo u njegovo meso bodež, makar samo malo. Ne može biti da ne bi iscurilo malo krvi.Razrežite mu i čizme, oslobodite ga tih okova - zapovijeda Verbeci.Dok on to čim i oslobađa Draženica od haljina, mladić sve više stenje kao da je svaki taj dodir ubod nožem.Liječnik se mora časak zaustaviti. Svaka kretnja, svaki dodir mladog čovjeka navlači na muke.Verbeci osta\lj,i sobu i naloži na vratima barunu Pencingeru:Čekat ću napolju. Ne mogu slušati kako stenje. Ostat ću naj,njifmu” a vi pazi dobro pregledajte čitavo tijelo, nije h” gdjekakav trag ubodu Ne može biti drugo. Ako je otrovan, a popio ga

nije, onda je očito smrt zadana dodirom oštrice.- Samo se odmorite časak. Sam ću voditi sve,deni - prepustite sve meni. Vj”V “Ostao je i čekao što će pronaći liječnik i Pencinger. ^*<*•Ul ."*..*.-. IIIU MRAKU GUSTAREBijeg iz šumskog dvorca radovao je Ivana i Damira. Osjećali su se nadmoćni nad Lukavčanima koje su prevarili i pobjegli im. Smatraju se mladim junacima kao u pričama što su ih slušali za zimskih večeri.Nastavili su čudesno putovanje po debelim gusto obraslim granama s jednog stabla na drugo. Najposlije ih na putu zateče mrak.Crna sablast noći uvukla se u šumu. Više ne vide pred sobom ni granja ni stabla. Sjeli su na krošnje hrastova debla. Isprva se ne čuje drugo, osim šuštanje lišća gdje dosjetljivi i spretni Damir traži pravo mjestance da bi mogli udobnije sjediti, dapače i malo leći.- Eto, tu možeš, Ivane, spavati. Ja ću bdjeti, a onda idem i ja spavati, a ti ćeš bdjeti. Jedan mora biti na straži i čuvati drugoga.- A sutra ujutro možemo sići i ravno u Turopolje, je li? Znaš li put, Damire?- Put ne znam, ali lako se ravnati prema onom drvu. Zdesna vodi iskrčeni puteljak u Turopolje.- Mogli bi tamo biti Lukavčani?

- Vidjet ćemo sve sutra. Sjedni ovamo, tu je za obojicu lijepo. Dok se smještaju jedan uz drugoga, oko njih šušti granje kojim povezuju sebi udobne ležaje. Kad su svršili, započnu razgovor.- Tražili su nas, čuo si, Damire?- Sigurno su bjesnili da im je utekao kraljević. Taj naziv pobudi u Ivanovoj duši sjećanje na razgovor što su ga vodili Lukavčani ispod trijema u dvorcu pa zapita Damira:- Čuo si što su oni tamo rekli? ^ - Zato sam se i sjetio da bježimo.Sve življe kopka sjećanje u Ivanovoj duši: w - Rekli su da mene skrivaju Hrvati, tvoj otac i majka...- Naravno, da te skrivaju. Neprijatelj bi te htio oteti, to valjda znaš. Govorili smo o tome u kuli.- Uistinu me Hrvati kane okruniti za kralja?- I onda ćeš našu zemlju ti, kao mač, odsjeci od Budi ma i više se nećemo boriti s Lukavcem ni s Budimom i Turčina ćemo pobijediti."Kralj" - razmišlja Ivan. Kraljevska kruna lebdi u njegovu shvaćanju negdje daleko, visoko, nedohvatno i nikako ne može shvatiti da bi on bio kralj, on kojeg su zatvorili najprije gore na onoj44

visokoj pećini, onda ovdje u dvorcu, a sada tu sjedi na šumskom stablu kao bjegunac Sve što je čuo od Damira danas i tamo u kuli i od onih koji su govorili pod trijemom zauzima mu čitavu pažnju. Zaboravlja svoj po”uvai i sve opasnosti i zapada u neku tugu.Zašto šutiš Ivane? - pita Damir, osjećajući da mu se drug u tami snuždio.Mislim, tako baš nije lijepo biti kralj. Tebi je, Damire, ljepše. Imaš svoju majku i oca imaš, dakako, on je na ratištu, ali doći će. . .- Da. doći će - opetuje Damir - onda ga obuzme tjeskoba i čvršće se privine i nj.- Nešto ću ti kazati, Ivane. Ne odaj to nikome. Sanjao sam prošle noći da "u došli s bojnog polja i ban, i vojvoda Iločki, i svi knezovi, samo nije bilo mojeg tate.Ivanova ruku čvrsto uhvati Damirovu kao od neke intimne sućuti:- Nije ua bilo? Zašto?- Rekli N.i Ja je pao na bojištu, to sam samo sanjao.- I plakao M u snu?Strašno sam plakao, vikao i zvao majku, ali ni nje nije bilo. Nisam je vidio nastala je oko mene takva tama kao ova sada, bojao sam se i plakao. To baš nije pristajalo. Muškarci ne smiju plakati, a ja sam ipak vikao i plakao. Kad sam se probudio, pomisli, još su mi LI suze. Sva sreća da u dvorcu nije bilo majčice. Kako bih se stidio.Sreća što si to samo sanjao. Bilo ti je drago?I kako san radovao. Samo suze su još dugo curile. Srdio sam se. Ovako pla samo djevojčice. Zato nikome ne reci ni riječi.Kako bih ga odati svojeg druga. Ali znaj: i ja sam više puta plakao. Bilo je to ondje gore, na onoj pećini. To ti je na pola puta do neK..Najednom |e obojica trgnuše u isti mah. Prasak puške poleti šumom, pa drugi treći. Dječaci su se uhvatili za granje, okrećući se prema onoj str. đak i L , u i pucnjava. Damir odmah ustanovi:- To pucaj 11 "k; i dvorca.- Čuj, Damne to je više hitaca u isti čas?- Da, a mi smo imali samo dvije puške. Lukavčani nemaju nijedne, dakle, mogu i samo naši.- Misliš da se Jelenko vratio s plemićima u dvorac? T.” ni°Ja ma.ik” Sad iz dvorca tjeraju lugare - šapće Damir, slušajući još pomnije pucnjavu.- Naši su, samo naši, nitko drugi ne može imati vatreno oružje - kliče usln, Damir. - Možda su uhvatili Lucića i oteli mu Jasenku.Malo je tišina a zatim opet hici.Oni su, Ivane. Sidimo. Idemo u dvorac, tamo je moja majka.Nađemo li put u ovoj noći?

Samo ravno prema onoj strani odakle se čuje pucnjava.

i - Sad su sasvim prestali pucati. , - Ništa zato, hajdemo.Damir i ne misli ništa više nego na blizinu dvorca u kojem je njegova majka. Sve mu o tom svjedoči i sprema se spustiti niz stablo. Iznenada ga Ivan zadrži:- Čekaj, nešto ću ti kazati. Gore na onoj pećini učili su me časni oči da u Turopolju ima divljih šuma kojima još nije koračala ljudska noga.- To je ova u kojoj se nalazimo - nestrpljivo odgovori Damir. Idemo!- Da, ali su me učili da u tim šumama borave divlje zvijeri, velike i strašne. Kad su ovamo došli naši pradjedovi, bile su te zvijeri velike kao onaj dvorac, a ovi turovi imali su strahovite rogove. - Po njima se ovaj kraj i nazvao Turo poljem.- Ali sada ih više nema.- Ali ima manjih takvih životinja i svakojakih drugih zvijeri.Ivanovo pričanje ne smanjuje Damirovu hrabrost. Ne može ga ništa zaustaviti. On ide, ne osjećajući straha, ali ga sada zahvaća nešto drugo i pita tiho, možda se pobojao da će to netko čuti:- Ivane, ti mi to ne govoriš zato što bi se bojao ići šumom? Dječak čeka što će reći. Iz mraka mu dolazi odgovor:- Nije lijepo što misliš da lažem i samo od straha pripovijedam o životinjama. Zar nisi nikada čuo kakvih zvijeri ima u ovim šumama? Takvih nema ni u Ugarskoj. Zato brandenburški knez želi zarobiti taj kraj da bi sve te šume bile njegove i ova divljač.Od tog odgovora Damini odlane. Ivan se, dakle, ne boji. Onaj koji će biti kralj ne smije se bojati. Međutim, Ivan nastavlja obranu:- Damire, morao si znati kakvih zvijeri ima u ovim šumama - spočitne Ivan.- Lovci mojeg oca odlazili su u lov i dovukli kući životinje koje nikad nisam vidio, ali ne znam ništa drugo.Damini je glavno da Ivan ne govori od straha. Učio je kod fratara o strašnim životinjama u šumi. To ga umiri i on opet sjedne na prijašnje mjesto.Tamo u tmini ponovo prasnuše hici. Obojica se trgnu.- Čuješ li, opet pucaju? Kako pucaju i koliko ima tih pušaka! Posut će Lukavčane, a mi ćemo moći u zoru opet u dvorac. Veselit će se kad nas opaze.- Da, samo do zore moramo izdržati i paziti da nas ne nanjuše.Slušaju praskanjc pušaka, izriču svoje mnjenje i svoj sud, pa opet slušaju, okrenuvši se prema onoj strani odakle dolazi prasak.Po odjeku hica dječaci ne mogu prosuditi koliko je od njih udaljen dvorac, ali Damir broji koliko su prošli stabala i opširno tumači Ivanu kako su se doista daleko udaljili od dvorca.Nakon nekog vremena pucanje je prestalo.- Ne čuješ? Kao da dolje netko korača?Ivan naćuli uho. Uistinu, guštara šušti, pucketa kao da se netko46

provlači kroz granje i potvrdi Damirovo otkriće, a ovaj šapne Ivanu: _ Odviše ."no glasno govorili, možda nas je čuo kakav Luka včanin.Ivan se sagne i stade osluškivati. Dolje pod stablom razabirekorake. Opet digne gl;r i tiho će Damiru:- To nije korak . već zvijeri.Otkriće iznenadi Damira i nastoji svojim sluhom uhvatiti šumkoraka:- Da. im; pravo, Ivane, to nije čvrsti snažni korak čovjeka,sigurno se to š. zvijer.Opet ne dom. nekoliko trenutaka nikakav odgovor, a to ga zabrinjava. Čini m se da Ivan zna mnogo više od njega o tim zvijerima i prepušu se posve njemu. A on jače sagne glavu i nastoji sluhom otkriti što se tamo dolje događa pa saopćuje Damini:- To je sigur zvijer. Približava se našem stablu...- Zašto? Val nas ne zamjećuje?

- Njuhom jnože zvijer otkriti čovjeka. Da, ide k nama neka zvijer jer nas je nair.i.-:1Časak su dječaci tihi i nepokretni. Tad se Damirova desnica polagano uspravlja i traži nešto na grani.- Sjećaš li se ht n otkopčati svoj mač kad sam se uspeo u dvorcu na stablo” Ali sam se odjednom sjetio majke koja mi je rekla: nikad čovjek ne smije biti bez oružja. I nisam otpasao mač. Da jesam, bili bi_ga >ii sigurno našli u trijemu i sjetili se kamo smo utekli. Sada ne bismo imali baš nikakva oružja uza se.- Osim ovog nu.j.i hod oko pasa - odgovori Ivan - a to je igračka za takve zvijeri. Jesi li dobro sklonuo mač? Pazi da ti ne padne na ženili.;- Već ga čvrsto držim, ali zvijer ne može gore k nama?- Varaš se, ima ovdje i takvih koje se penju na stablo, izgledaju kao strahovite velike divlje mačke.- Dakle, tu ima pogjbljenih zvijeri koje se penju na stablo?Ni časa nije zadrh i od ii iiia: a ipak osjeća zebnju. Nemilo ga se kosnulo Ivanov pričanje. U mašti razabire neku strahovitu zvijer što se penje k njima. Kako bi od takve zvijeri obranio Ivana i sebe? Pokušava to pi.d"ati u mislima, ali ne može dovršiti sliku. Dolje stade pucketati nje, a onda do njih dopre neki grdni glas. Kao da se neka čelju kesi Srce mu zakuca. Ljevicom potraži Ivana, uhvati ga a rame i šapne:Misliš, Ivane, da će se ta zvijer popeti gore? Ne Vldim ^e * ne mogu (tm)** kakva je. Da je vidim, sigurno bih pogodio Časna braća tamo na Oravi naslikala su mi mnogo “ivotmja, odmah hih znao da li se penje, ali je tmina.Damira hvata nemir, čini mu se: sad je čas da pruži drugu zadovoljštinu. Čim to i od nesvjesnog straha koji ga hvata od škripanja granja ispod stabla.Slušaju nekoliko trenutaka, zatim Ivan prinese svoje uho sasvim blizu Damirovu uhu:47

- Pazi što će sada biti. Ako je ona grdna divlja mačurina, penjat će se k nama.Obojica napinju sva svoja čutila i stavljaju ih na stražu sumnjivim glasovima i koracima ispod stabla. Koraci se približavaju k deblu. Onda je najednom sve tiho. Dječacima se čini da zvijer pod stablom istražuje nešto važno, ili se sprema popeti na stablo.S druge strane u šumi žestoko zaškripi grmlje, neko cvilenje dopre do njih. Dječaci su se čvrsto zgrabili za ruke, spaja ih strah od zajedničke pogibelji. Dolje se nešto silom probija kroz šikaru i grdnim gladnim roktanjem baca se k stablu na kojem sjede.Neki vrisak, rezanje, borba.Damirova duša dršće, gleda dolje prema zemlji u tminu. Ivan se trese, ali on je manje zaskočen i prisloni se k Damini:- Sukobile su se dvije zvijeri, valjda će se razderati, očito se međusobno proždiru.Jurnjava, a onda dreka sa susjednog stabla. Dječaci jasno raza-biru: nešto je poletjelo, dere koru, lišće, granje i onda sve pada dolje uz šuštanje i pucketanje.Ne znaju što je, ali im se čini da su prisustvovali nekoj šumskoj bici neprijateljskih životinja. Gore na stablu je tišina, dolje pod njima rezanje i zavijanje.- Pazi, to su neke zvijeri koje su se pograbile, ali ne mogu prosuditi kakve su.- Jedna je utekla na ono stablo kraj nas, je li?- Da, sasvim sigurno je tamo. Sad se ne smijemo maknuti jer bi po debelim granama lako prešla na naše stablo kao što smo se mi verali.Kao da je hladni vjetar prouzročio u Damini zebnju. Na drveću je stekao mnogo iskustva, majstor je u krošnjama, uvijek se penjao na najdeblja stabla i zato mu je jasno u kakvoj su pogibelji. Njegov je nemir to veći, što mu je Ivan otkrio da ih zvijer može nanjušiti i sušanj lišća izdati. Objema rukama uhvati Ivanovu glavu, samo da nijedan šapat ne izbjegne na susjedno stablo.- Moramo biti sasvim mirni i razgovarati samo tiho.

Držeći se tako zajedno, sasvim blizu debla, sjede na golemim granama što su izrasle iz stabla, dodirujući se međusobno i stvarajući široka sjedala.Mirni su kao i stoljetno stablo. Svu pažnju obraćaju na susjedno deblo. Ništa se tamo ne miče, očito se životinja, pobjegavši od nečijih ralja, pritajila i ne usuđuje se otkriti. Tako se dječacima čini. Uzalud čekaju kakav znak.Prošlo je prilično vremena uzaludnog čekanja. Dječaci su nešto mirniji i počinju se ogledavati. Ivan odjednom prošapće:- Gledaj, vatra ! i - Gdje je vatra?- Vidiš ognjena kugla leti zrakom. Sad je pala. Damir gleda zaprepašten u daleke ognjene kugle pa se onda dosjeti: l

- Tame mora biti dvorac. __ Tko t može bacati ognjene kugle? WX> naWB, Dinđre?- M o/ci i su to kakvi znakovi nama? • "- Onda nas traže? “ “- Ali tk Naši ili Lukavčani?Za gon ci k im muči dušu: iz čijih ruku lete ognjene kugle i kamo padaju Zašto? Zbog čega? Misle i nagađaju.Damiru i poznata bojna sredstva kao Ivanu znanje o životinjama i brzo pogađa:Znaš što? To su vatrene kudelje. Ili se Lucić vratio i napada dvorac, ili su naši stigli u pomoć pa navaljuju na njih. Drugo ne može biti To su bacači vatre. Ali tko baca i kome to se ne može razabrati, predaleko smo otišli od dvorca i odveć je gustatmina.Ivan prihvac;: to Damirovo tumačenje kao jedino vjerojatno i šuti.Obgrlili su se oko vrata, a zjenice im kroz noć traže okrugle vatre. Kao da padaju plameni mjeseci.Svakojake su im misli u dušama i brige što se tamo događa: jesu li njihovi zaštitnici ugroženi, ili oni uništavaju vatrom Lucića i njegove vojnike”1Ne smiju go < : i glasno jer moraju paziti na susjedno stablogdje se sigurno pritajila zvijer i ako ih zamijeti, moglo bi biti zlo.Ivan osjeća svu opasnost na tom stablu. Stalno mu je pred očimadivljačka, grd ni glava kakvu mu je nacrtao jedan od fratara, a onsigurno zna, rodom je iz Turopolja, i njemu Ivan vjeruje, ali svojstrah nikako ne želi prenositi na Damira. Bolje je da on pazi naonu vatru koja / čitavo njegovo biće dok će on sam budnoosluškivati svojini sluhom na susjedno stablo gdje se sakrila zvijer.Damirova je glava okrenuta prema onoj strani gdje je krozmalu rupu izmedi dobro uočio oganj. U toj daljini neprestano traži svoju majku.Je li možda ona tamo i na kojoj je strani? Da li ha strani onih koji bacaju vatru ili možda na strani onih na koje se baca. Laka zebnja budi mu srce i tjeskoba mu obuzima svu dušu.Dok tako razmišlja, osjeća na svom vratu čvrsti pritisak Ivanove ruke. NL i odviše čvrst. I obrati pažnju k njemu. Zar je zamijetio neši novo? Na svojem uhu osjeti Ivanove hladne usne: Budi miran, nešto šušti na susjednom stablu, samo polagano dohvati mač i položi ga tako da ti ne padne ako bismo ga trebali. Mo/da bi bil i ; ga predaš meni. Znam: ti si mnogo vještiji od mene, ali zvijer bi te mogla prevariti. Ne znaš kako izgleda, kako napada kao prava mačka.-Ti Ivane, čuti bolje od mene, a ja ću bolje vidjeti kad ni skočila na naše stablo. Neće me prevrnuti, ne boj se.A k “ ona zvijer koju sam vidio nacrtanu kod fratra i čuo !” njoj, onda znaj: ona noću vidi kao i danju, oči joj se strahovito knjese.Damir jjjleda na vrh stabla: dva oka. što su kao dva mala

48

l

stablom možda bi se bolje sklonuli od oluje. Tu se na ovoj grani osjećaju suviše izloženi oluji, ali od zvijeri se ne usuđuju sići. Zar će ostati na ovom stablu ovako gologlavi bez ogrtača, bez zaklona?Svaki za sebe skriva svoju bojazan da ne bi druga učinio ma-lodušnim.Blijesak za blijeskom sijeva kroz mrak, a za njim tutnjava, jezovita i mračna. Svaki taj odjek stostruko se odražava u toj grobnoj tmini kao da se šuma pretvorila u pakao po kojem bjesomučni divljački đavli udaraju o neke bučne goleme stijene iz kojih izlaze gromorni štropoti. Lome se i zemlja i nebo.Dječaci se zagrlili, šute, ali suze im teku od strave i jeze. Zaboravljaju sve svoje junaštvo. Nikada nisu čuli takvu lomljavu. Ona je jača od njihove volje da se odupru sablasnoj strahoti koja im oduzimlje dah i tjera na oči sramotne suze.Odjednom kao da se sva šuma pretvorila u neki slap.Sve zaglušno zašušti, lomi se granje. Po njima se izlijeva pljusak. Zebe ih u srcu i tijelu.- Da se primaknemo malo bliže k stablu. Tamo su guste krošnje pa će nas bolje zaštiti - predloži Damir.- Čekaj, Damire, svući ću svoj haljetak da nam bude krov.- Da, tvoj haljetak je od teškog sukna, to će nam koristiti.I povlače se bliže k stablu, pokušavaju splesti granje nad sobom da stvore mali krov. Ivan je svukao svoj haljetak od debelog sukna i raširio ga nad glavama.Prislonili su se., uz debelo stablo. Zavukli su se pod granje, haljetak razapeli nad glavom i čvrsto se uhvatili oko vrata.Ne govore. U grlu im je zastala svaka riječ. A ne bi se ni čuli od prevelikog pljuska. Sve žarči i dugotrajniji biva pljusak.U tom svjetlu stvaraju i grmlje i drveće, i stoljetna stabla u njihovoj mašti čudne oblike groznih pojava što su nalik na demone.Ugodniji im je mrak negoli strahota svjetlosti iz podivljalih oblaka,Pljusak je gušći, bjesomučniji kao da se neko veliko more izlijeva u šumu, nepreglednu i gustu. Sve im se čini da će voda narasti do vrha stabala, nastat će potop, strahoviti potop.Dječaci sjede na stablu. Duše su im strava, tijela skamenjena od grmljavine, blijeska i pljuska. Čini im se da su dvije male grudice zemlje, izgubljene, potopljene...* • *Davoru Antolkoviću bilo je odmah jasno što smjeraju oni s onkraj ograde čim su počeli bacati ognjene kugle, a znao je odmah i to da će stoljetni krov dvqrxa pohlepno uhvatiti plamen i dvorcu nema spasa. Smjesta je pozvao prijatelje u kulu. Tu su Jelenko i Gordana neprestano slali ognjene pozdrave tamo gdje bi planula kudjelja da ponovo poleti na krov. Razabiru da je bacač vrlo spre-52

tan i vrlo vješt svom poslu Gotovo nijedna ognjena kugla ne pada dvorište svaka dostiže cilj.Antolković je doveo Simunića i Velislava Arbanasića i pozvao lelenka i Gordanu da obustave pucnjavu.- Sada nam je zaprijcul teška pogibelj. Napadači na naš dvorac doista su vješti boju Bit će, dakle, iz Budima.Gordana ih sluša pa će neobično potištenim glasom:- Prevara, sve je prevara. Što god je učinio Lukavac i što god učini Budim, sve je prevara Ni časa više nitko od nas ne može sumnjati Nudili su nam mir da nas dočekaju u zasjedi. Verbecijev pakleni cinizam dobro mi je poznat, naučio je vrlo mnogo od Bea-trice aragonske. ..,,." • ,- Plemenita gospodo, dvorac će nam dati sklonište samo još sat-dva. A onda će izgorjeti- Što ćemo mi11 - pitaju mladi ljudi u jednom dahu.Gordana pogleda Antnlki.”\ic:i.Vaše lice odaje opasnost. Ako su oni napolju doista četa kraljevske vojske, bit će ih svakako toliko da mogu opkoliti čitavu našu tvrđavu. Gusto staro grmlje

što ga je vlasnik dvorca zasadio da se njime utvrdi u toj guštari bilo nam je zaštita.Ako su malo vješti boju, onda će lako planuti sva ograda.Primjedba Davoni Antolkovića zabrine sve njegove prijatelje. Nitko se gotovo ne usuđuje progovoriti. Svatko je uvjeren da će svaka riječ koju bi izrek nn i još više razotkriti golemu pogibelj.Antolković šuti i gleda preda se. Gordana je spustila ruke. Njene su misli daleko, u nepoznatim krajevima šume. Majčino srce puno brige traži sina. Gotovo i ne haje za pogibelj što okružuje dvorac.Jeste li, oče, osta\ili dolje nekoga tko će nam javiti kad plane krov? upita Vojko da svog oca prisili da govori. Šutnja zabrinjava Vojka, ne /bou sebe, nego zbog Jasenke. Kako spasiti djevojku? Ta ga misao muči sve vrijeme.Mračni Antolkovićev pod cd javlja sinu da ga pitanje ovog časa ozlovoljuje i bez riječi izlazi na trijem.U tmini nitko se od njegovih ne miče. Dakle, očito krov još uvijek ne gon. Postavio je ljude na vrata i na ogradu. Odanle ne čuje ništa. Očito je svatko na svome mjestu. Stoji na trijemu pa gleda u tamu Za njim izlaze Jelenko i Gordana.Gospodine Antolku uu, bacač se opet sprema. Tamo vidim iskre.Dopustite mi da izbijem iz ruku ognjenu kuglu - zamoli Jelenko. Time ću barem odgoditi taj gadni čas koji nas čeka.Možeš Jelenko pucmi koliko te volja, nemaju oni samo jednog bacača. Najposlije će krov ipak planuti. Ako to odgodimo, od toga nikakve koristi, ali mi pada na um nešto drugo. Čekajte dok se ne vratim. Dolje imam momka s kojim ću se malo porazgovarati.Sišao je u potpunu tminu. Ostali su sami Vojko, Gordana, Je-

lenko, Arbanasić i šimunić. Mladi Antolković prilazi Gordani:- Plemenita gospodo, tu su Jasenka i njezina majka. Kako bismo njih zaštitili. Smislite nešto, spreman sam učiniti sve...- Da je ponesete kroz grmlje u šumu, donijeli biste je neprijatelju u krilo. Čini mi se da je vaš otac našao neku misao, samo još nije našla stvarnog uporišta.- Vi ste tako dosjetljivi. Nikad vam ne nedostaje nova misao na obranu.- Danas je svaka moja misao mutna. U glavi mi je sve zas-talo kao da su mi misli od olova, ne pomiču se naprijed. Lutaju šumom, odveć su daleko zalutale u tmini Paklenog luga, a da bi bile kadre vratiti se ovamo, u ovaj dvorac i nešto smisliti.Osjetili su šta znače njene riječi i ušutjeli su. Više nitko ništa ne pita, svatko osjeća s njom i svakome se ovog časa pred očima stvara lik divnog crvenokosog dječaka s lijepim tamnim bademastim očima, pametnim čelom i hrabrim, čvrsto razvijenim tijelom. Uza nj pak kraljevića Ivana, blijedo lice, okruženo smeđom kosom, nešto prenježno za dječaka. Htjeli bi o njemu govoriti, ah” smatraju da je pametnije šutjeti.Vojko je uznemiren i odlazi trijemom pa se došulja do vrata iza kojih su Jasenka i majka. Lagano pokuca. Gospoda mu otvori vrata.Sitna svjećica u kutu zaklonjena je da ne bi svjetlost navirala kroz prozor i pokazivala neprijatelju nišan. Jasenka je već potpuno oporavljena i sjedi na stolcu kraj majke.- što je napolju? - pita Tomislava Kušević.- Nešto su prestali pucati, spremaju nam očito neku zamku, ali ne bojte se ništa, plemenita gospodo. Ničega se ne bojte, moj otac je vješt svim zamkama i zasjedama. Sve će nas štititi, a ponajprije vas, plemenita gospodo.Sve on to govori majci, a misli samo na kćerku, ali se ne usuđuje nijednom riječju spomenuti njeno ime niti je osloviti.- Sad naši opet pucaju - upozori Vojko - ali neprijatelj se ne odazivlje. Čujete li? Ne odvraćaju.- Ne može se reći da je to dobar znak. Sigurno su zaposleni nečim drugim.Nekoliko časaka gospoda Kušević šuti pa onda ustane, gleda ravno u lice mladom čovjeku i pita:

- Recite mi istinu gospodine: došli ste da nas opomenete? Prijeti nam teška pogibelj, je li tako?- Onda bismo morali svi umrijeti.Razabire da je Jasenka okrenula glavu prema njemu. Možda mu i ne vjeruje i on ponovo naglašava kao da bi joj htio u dušu uliti pouzdanje.- Plemenita gospođo, vjerujte u mojeg oca, on toliko poštuje vas i Jclenka i gospođicu Jasenku i toliko je voli. Sve će učiniti da bi neprijatelju zakrčio put do vas. Dat će i posljednju snagu da mu spriječi korake.54

Po drvenom trijemu trka, Vojko osjeća što je i nastavgl još- Ne bojte se ničega Dogodilo se što mu drago, ničega. Mi* lim da neprijatelj kani zapaliti dvorac.- Jao! knkne najprije tiho stara gospođa. Jasenka ustane sa stolice i prilazi posve blizu k majci. Time se približava i k njemu. Osjetio je dahtanje njenih grudi.- Ne bojte se Onda je prišao k vratima, malo ih otvorio i ponovo zamolio majk i kćer neka u miru čekaju.- Bude li kakva pogibelj, smjesta će moj otac poslati k vamabilo koga.Opet je izašao. Jasenka zadršće i baci se majci na grudi.- Zar je moguće da bismo ovdje mogli izgorjeti, majko?- Čula si ovog mladića, što je rekao, dakle, ne boj se.- Marim ja. Go\ n t bilo što.- Baš ne bih rekla da taj mladić govori štogod. Čula si kakomu je glas teško i/laz ;/ ; sva mu je duša podrhtavala dokje govorio, dakle, osjeća što govori. Ti ga ne trpiš već otprije?- Ne brinem se za nj.- Moraš se brinuti spasio te već drugi put iz Lucićevih ruku.- Znam i zahvatit ću mu i vi ste mu zahvalili.- Valja ga i poštivati.- Nije li ga vojvoda poslao da me otme Luciću? Pitajte ga,majko.- Još uvijek ti se vrze po glavi vojvoda. Ostavi se toga, dijete,stranac nije za tebe.- Majko, vi ste odviše mirni na ovu pogibelj od vatre.- Umirio me mladi Antolković i sad mi je lakše.Jasenka ušuti. majka je g”ied. i nešto zamišljeno kima glavom.Vojko je pohitao prenut kuli Na trijemu su se skupili njegovi drugovi. U tmini ne vidi nikoga, samo osjeća da se ondje čuje neki šapat. Dolazi im bliže Neki momak javlja Antolkoviću:- Krov je već uhvatio plamen . . .- Što dakle, što nam je započeti? - pita netko tiho. Iz svih usta padaju Aihrimn.t pitanja. Tek za nekoliko trenutaka čuje Vojko odgovor svojeg oca:- Svi ćete učiniti ono što ja odredim, možda se izbavimo bijegom.- Ako izađemo iz dvorca ravno u pandže neprijatelju?- Ne mutite pouzdanje - ukori Antolković glas onoga koji je to rekao.Svima je vjerojatno da bi morali pobjeći iz dvorca i sukobitise s mnogo jačim nepn Pasti u boju to je svakome prirodno, ali nikako izgorjeti u dvorcu. Bolje je, dakle, provaliti u noći sumu.- Vatri nema junaštva - šapće Antolković Gordani. - Dođite sa mnom, reći ću vam što mislim. Svi su oni odviše uzbuđeni. Žarko se^ došuljao na trijem i tiho javlja:- Sve više gori krov.55

- S koje strane?"f*1”*-” S istočne, prema maloj kuH.”r!f" _ Dobro, siđi i reci momciraifr neka su spremni dok im ne

odredim što valja činiti. >,Sve je veća svjetlost u dvorištu, svima objavljuje da krov sve više zahvaća vatra. Tada Davor tiho zapovjedi:- Svi neka idu iza sjeverne kule gdje je tmina, neprijatelj ne smije zapaziti nijednog od vas. Reci momcima, Žarko, neka se šuljaju oko dvorca na trijem.- Što to kani gospodin Antolković? - pita Žarko Gordanu.- Nije te briga, izvrši što ti kaže.Istočna strana dvorca plane u svjetlu, osvjetljuje drvenu ogradu i preko nje gusto grmlje. Goruće kudjelje padaju povrh grmlja i već gori niz plamena kao da su zapalili male kresove oko dvorca.Jelenko i njegovi drugovi gađaju iz kule palikuće. Unatoč njihovim hicima, svaki čas poleti po koja ognjena kugla sad na krov, sad na grmovitu utvrdu.S one strane gdje je dvorac još u tami okupili su se branitelji. Vojko je pohitao u sobu i pozvao Jasenku i njenu majku da ga slijede. Izašle su u mračni dio trijema dok s druge strane plamen osvijetli jedan dio dvorišta. Lucić i kapetan viču gromornim glasom.- Predajte se ako nećete da se pretvorite u prah i pepeo. Jeste li čuli?Šute i čekaju. Antolković se uspinje stubama.- Još imamo vremena - veli Antolković Gordani - valja ih zavarati i bježati, ali još nije pravi čas. Samo mi Jasenka i njena majka zadaju brige. Na trijemu je omara. Svima se čini kao da su im udovi od olova. Kroz šumu nešto zamrmori. Gromki udarac. Kao da se probudila golema zvijer i riknula.- Što je to? Čujete li? - šapne Gordana i pogleda prema nebu, ali ne vidi ništa. Mrak je gust, težak, olovan.Ponovo udarac kroz šumu, još jači, kao da je nebo zatutnjilo.- Vidi, vidi - šapne Antolković - možda nam dolazi pomoć. Daleko kroz šumu blijesak, ponovo se prodrma čitava šuma. Plane blijesak, sve se potreslo.- Dolazi oluja. Tu onda ne treba više ljudske pomoći - šapće Antolković i zuri u šumu kroz koju svakog časa zagromori strahovita tutnjava. Blijesak za blijeskom, grmljavina za grmljavinom i udari strijela.Gordana se uhvati za ogradu kao da će pasti i zastenje. Znali su zašto.Začas kao da se drveće probudilo u život. Zavitla vjetar i zašušti lišće pod divljom bujicom pljuska što se spustio. Kao da se izlijeva čitavo more na zemlju.- Brzo u sobe - zapovjedi Antolković. - Već je manje svjetla tamo, pogasit će vatru.Jasenka osjeti kako je netko uhvatio na ruku i vodi je. Ne pita tko je, već hita naprijed. Svi se žure, začas je sav trijem pun56

vode, U tmini ulaze u blagovaonicu. Samo katkad im zasvijetli blijesak s neba.Vojko je ostao na straži s Jelenkom. Sišli su da bi bolje uočili krov. Još se nešto žari, ali pljusak je poharao vatru, potopio je i ugasio I grmlje oko dvorca progutao je mrak. I tamo je prolom oblaka ugasio oganj.Sve jače grmi, sve gušće pada kiša, čini se da lijeva, a pod njom se lomi granje. Neki glasovi s onkraj ograde dozivaju, viču.Uzalud.Otvonu ili ćemo vas postrijeljati. Nema odgovora.Vojko i iJelenko uvjerili su se da je oko dvorca sve u redu. Mokri do kože pohitaju gore da se sklonu.S one strane ograde Lucić kune kao bijesna životinja, valja se u blatu i u vodi Kapetan i momčad viču, kunu, bjesne, skrivaju se pod debele krošnje.Isprva su zaštićeni, ali onda kao da ih i samo nebo želi svojim mlazovima uništili. Pljusak probija kroz sve lišće i granje i baca ih na zemlju.- Stotinu oblaka izlilo se na nas, prokleto bilo - veli Lucić pa kune sve i svoju sreću i đavla, jer mu ne pomaže, jer je prešao na stranu onih u dvorcu, a njegovi momci bjesomučno se valjaju ispod drveća, i ne mogu naći skloništa. Zamalo su potpuno izloženi prolomu oblaka.- I strelivo. i smola, i puške sve je uništeno - bjesni kapetan. - Kad je do vraga nebo stvorilo tu oluju da se ništa nije zamijetilo?

Nismo mogli zamijetiti jer su do neba izrasla ova prokleta stabla.Tako mi imena, ne sjećam se takvog pljuska - veli Dra-ženićev kaštelan.To je slaba utjeha, gospodine Luciću. Sve će otići k vragu, i oružje, i strelivo ito smo ga ponijeli, i sve odore kraljevskih vojnika. Tko će platiti Ja, bogme neću. Vi ste, Luciću, odgovorni.- Pitanje je hoćemo li odavde živi, gospodine, a ne tko će platiti odore Vidi se da ste podanik Bakačev koji misli samo na imovinu, a ne na ljudski život. Strahovito me peče ta rana - veli on i previja se od boli.Nitko mu ne dolazi u pomoć. Nitko se više ne brine za Lucića. Svatko misli kako bi se zaštitio od nevremena.Vojnici su oborili oružje, rastrčali se i popeli na stabla, ali i tu kratko vrijeme nalaze zakloništa. Koliko je vode palo s neba, toliko je kletvi palo iz njihovih usta.Napadači oko dvorca su razbijeni, raštrkani, nemoćni.Nad starim d\mxeir valjaju se oblaci, bljeskaju munje, grmljavina se razliježe gromornom bukom. Čini im se da pećine udaraju jedna o drugu i uzrokuju tako zaglušnu buku kroz šumu i stari dvorac.U dvorcu, u blagovaonici, mrak. Antolković nije dao zapaliti da57

nitko izvana ne bi ugledao svjetlo. Neka nitko ne zna gdje su i kako su.Svi oko stola šute. Samo bi katkad udarac prodrmao kuću, a gospođa Kušević cikne.- Ne bojte se, neće grom u naš dvorac - tješi je Antolković. - Dugo sam stanovao ovdje. Strijele su često udarale oko mene ili u ona stabla, a nikada u dvorac.Jedno je srce duboko stenjalo. Antolković ušuti. Počinio je pogrešku, spomenuvši kako gromovi udaraju u drveće. Ta riječ poput noža reže Gordanino srce. Svi osjećaju strahotu koju gleda oko majčine ljubavi. Svi gledaju istu sliku. Tamo negdje dječaci su se popeli na stablo, možda su i sada negdje daleko i Gordanin sin možda sjedi negdje na drvetu kojemu prijeti grom.Samo je tiho zastenjala i zgrozila se. Svi su čuli drhtaj zastrašenog srca.- Ali tamo daleko, šuma se razrjeđuje - pokušava Antolković - ima tamo mladog drveća i gustog grmlja, širokog lišća. To su neke čudne biljke koje rastu samo u ovoj šumi. Ondje su se dječaci sigurno sklonili.Svi osjećaju da je ta utjeha samo kapljica u bujici majčinskog straha.Sjede u mraku i pripovijedaju o tom čudovištu od grmlja. Kad zagrmi, Jelenko želi skrenuti razgovor na nešto drugo da bi Gordana zaboravila na sina i kraljevića, pa upita:- Kad si ti, Vojko, doznao da Lucić smjera poći za nama u potragu? Još nismo dospjeli ni da čujemo kako se to zapravo dogodilo.- Već sam pripovijedao tvojoj gospođi majci. Bio je to puki slučaj, a možda i nije. Naime, Petar Pan je toliko urlikao, dakle, nešto se događalo u dvorcu, a izgubio je kraljevo prijateljstvo i ništa nije mogao doznati.- A vojvoda? Zar on nije znao o čemu se radi?- Ne, on nije znao, samo sam ga zamolio da me pusti jer imam nešto važno saopćiti vama.- I nisi mu rekao što?- Nisam, a zapravo ima nekih čudnih pojava u tom čovjeku. On nije sklon lakrdijašu. Petar Pan uvijek nam pomaže, svuda je uz nas, uvijek se brine za županovu kćerku, a vojvoda ga ne trpi. To mi nije jasno. Morao bi se vojvoda zapravo više brinuti za nesretnu Vilenu. On joj je mogao pomoći da je htio.Vojko ne bi smio spomenuti Vilenu pred Jelenkom i zato mu nitko ne odgovara. Svi šute. Osjećaju kroz tminu nevoljkost koja je spopala Jelenka, ali Arbanasić prihvaća i pita:- Kamo je ona mogla nestati da nitko o tome ništa ne zna? Niste čuli ništa o njoj, gospodine Vojko.- Vi ne znate što se dogodilo? - čudi se Vojko.- Što se dogodilo? Očito je pobjegla u samostan - nastavljaArbanasić. .,, ^,," ^".v^, fc.t ,,...," .".,.-.*," " ^ , ^58

- Zar vam ništa nije rekao župan o svojoj kćeri? . _ Ne, ništa, on i ne zna gdje je._ Verbeci je bio kod gospodina župana i donio lično vijesti i sve mu kazao. Dakle, vi ne znate ništa?Zaokupio je svu njc^i\:: p^zorm-i i nastavlja:- Sam Verbeci bio K u l uropoliu kod župana i sve mu rekao.- Verbeci je bio kod župana? Tko ti to reče? - pita otac.- Jasno, niste mogli saznati jer je Verbeci došao kad ste već bili daleko od Turopolja To mi je kazao sam župan. I kad sam došao k njemu, misleći da ću vas tamo naći, župan me pitao kako je Vileni u dvorcu Rekoh mu da ništa ne znam o njoj jer nisam ni bio s one strane dvorca, gdje leži smrtno ranjen Draženić. Na to mi je župan ispnp ijedn da se Vilena nalazi u Lukavcu, a to mu je saopćio sam gospodin Verbeci.On to lično javlja županu - digne sad glas Gordana- Zar je lagao gospodinu Benku, tvrdeći da je Vilena pobjegla?- plemenita gospođo, mi u dvorcu ništa nismo znali, dapače, ni sam Petar Pan da bi županova kći bila u Lukavcu. Gospodin Benko pak tvrdi da je Verbeci došao na općinu gdje se vodila istraga i pred gospodin i kanonikom sve ispripovijedio. Vilena se navodno negdje sakrila u strahu pred Draženićem i tamo su je našli tek dva dana pošto je gospodin Benko napustio Lukavac.Čuđenje se poja\1jujY iz tmine. Jedva to vjeruju. Ispituju Vojka dok im on pripovijeda-- I sam kanonik Benko sve je potvrdio što je rekao župan.Začuđeni slušaju vijesti o Verbeciju, dok im grmljavina i pljusak objavljuju da se ne trebaju bojati neprijatelja koji je potučen teškim nevremenom i ne može ni pokušati napadaj. Antolković se sve više zanima za Vilen”imi sudbinu:Dakle, sam je Verbeci došao reći da se Vilena nalazi u dvorcu?- Čudno - oglasi se Gordana - mogao je županu poslati glasnika.AH ono zbog čega je došao smio je samo on lično kazati županu.Što to? - pitaju Gordana i Antolković. Draženić je na umoru i htio bi popraviti što je nanio zla županu i njegovoj kćeri. Tako je govorio Verbeci gospodinu županu. Antolković žestoko upadne, udarivši rukom po stolu: Ne može se to nikada popraviti.- Verbeci je spomenuo i gospodinu županu i prečasnu kanoniku da se Dra”ženie obratio u posljednjim časovima i htio bi Jelenka moliti za oprošteni,Čim je Vojko spomenuo to ime, svi su ušutjeli. Svatko bi želio poštedjeti mladića jer misli na njegove osjećaje prema Vileni koju mu je preoteo Draženić. U tmini kao da svi gledaju prema onoj stram gdje sjedi Kušo ić. Zamijetili su kretanje kao da se pomaknuo na klupi, ali ne veli ništa, pa se Vojko osjeća ponukanim da nastavi:

l- Zapravo je Verbeci zaželio da se Jelenko vrati s puta i dođe k Draženiću kako bi ovaj mogao umrijeti s njegovim oproštenjem.- Dosta o tom lupežu - javi se duboki Jelenkov glas iz tmine. - Ni čuti ne želim o njemu, makar je na umoru.- Željela bih saznati sve što je Verbeci htio od župana - veli Gordana. - Recite: kako bi Draženić htio popraviti zlo koje je nanio županu i njegovoj kćeri? Na koji bi on način to popravio?- Verbeci je rekao županu da će Vileni vratiti čast i ugled.- Kakvu čast, kakav ugled? - pita Gordana, a Vojko ponavlja županove riječi:- Gospodin Berislavić je rekao: "Sav svijet vjeruje kako Vilena nije više ..."Vojko ušuti. Gotovo se prepao da govori pred Jasenkom što ljudi misle o Vileni. Gordana ga izbavlja iz neprilike:- Ono što danas ljudi misle o njoj nije istina. Draženićeva taština spasila je Vilenu od nevolje. Onaj koga žele sve žene neće uzimati silom onu koja ga je javno odbila. To bi za njega bila sramota. Svatko bi mu mogao u lice dobaciti da je ipak jednu djevojku morao uzeti silom. A tko zna, možda je Vilenu ipak

istinski ljubio i ovom izjavom samo pokrivao svoje osjećaje. Ne može se to znati.- Takva neman ne može nikoga iskreno ljubiti - tvrdi Antol-ković. Gordana nastavlja:- Glavno je to što se Vilena oslobodila tog groznog čovjeka.- Još nije, plemenita gospodo - uvjerava Vojko - nisam još ispripovijedao što je sve rekao gospodin župan. Verbeci ga je na općini zamolio neka dopusti umirućem Draženiću da izvrši posljednje djelo da nitko više ne bi mogao obasuti Vilenu sumnjama da se s Vilenom vjenča.- Vjenča? - iznenadi se Gordana - Zar je on lud?- Tako je, plemenita gospođo, gospodin Verbeci od župana je jednostavno zatražio dozvolu da na samrti vjenča Draženica s njom i zato je došao u Turopolje, a onda se vratio u Lukavac da Draženić ne bi prije vjenčanja umro.Antolković vikne, pitajući: ;- Župan je dao privolu? , . ., “ “? - Jest, oče, privolio je.“*”•”“ - To je strahovita zabluda - usklikne Gordana sva uznemirena.I oni drugi su uznemireni. Antolković korakne nekoliko puta u tmini, ali se opet vrati, sjedne i pita sina:- Vojko, možda nisi dobro čuo. Nije moguće da bi župan dao privolu.- Još mi je razlagao da je to jedini način kako bi svoje dijete mogao spasiti sramote jer bi sumnja svijeta uvijek lebdjela nad njom i uništila joj čitav život.Antolković se uzbudi:- Eto, Gordana, očinski strah, da mu se kći neće više nikad udati, smetala je župana. Nije smio tako misliti. Valjda ima na svijetu

još plemića jcoji bi vjerovao da je ostala djevojka kad to ona veli.Varale se, gospodine Antolkoviću - primijeti Gordana - nitko joj neće vjerovati.Kako" Zar gospodin Pogledić ne bi vjerovao? Čuo sam daje ljubi.- Da. uistinu je ljubi - odgovara Gordana - ali znam kako misli o tome I tko zna kako misle ostali plemići u ovom kraju? Možda vi to znate, plemenita gospođo, vi ste iskusili?Svi napeto očekuju njezin odgovor. Što će odgovoriti majka Jelcnka Kuševića Svima se čini da Gordana namjerno pita baš nju. Nakon male stanke starica odgovori:- Ne /nam što misle sada o njoj i kako misle. Dugo nisam bila u Turopolju.Vani grmi i pljušti. Blijesak se razabire tek na pukotinama zatvorenih kapaka Svaki put kad bi se koja zraka probila kroz pukotinu, svi pogled uprli bi se u Jelenka. Svjetlost je prebrzo utrnula da bi mogli razabrati dojam razgovora na licu mladog plemića. Nijednom kretnjom ne pruža im mogućnost naslutiti kako mu je u duši.Unatoč vlastitoj nevolji, Gordana ne može ostaviti Vilenu bez zaštite pred Jelenkom. I Antolković namjerno razvije razgovor o njoj. dok bi Gordana htjela da izazove Jelenka ili majku na izjavu. Strogim, gotovo uvrijeđenim glasom reče:- Zapravo nije teško pogoditi što svi misle o njoj. Nešto sam do/nala i kod župana kad se pronijela vijest da je pobjegla. Ali upamtite što velim• nitko ne smije sumnjati u moju tvrdnju koju sam već dosta jasno naglasila. Znam kako je bilo s Vilenom, znam sve u tančine.Strogost njenih riječi i naglasak razljegao se kroz tminu i svima se čini da je to izrekla samo Jelenku i njegovoj majci. I Antolković ima razloga da raspreda razgovor o Vileni pa naglašava:- Plemenita gu^pnuV. ali vi ne znate što se događalo nakon vašeg odlaska iz Lukavca i zato vaša obrana neće imati dovoljnu moć. A to mi je najviše žao jer sam istinski županov prijatelj.Ponovo nastupi šutnja. Svi gledaju Jelenka. Odande se ništa ne javlja. Samo grmljavina ispunjava novu stanku u razgovoru.Čitavim dvorcem odjekuju gromorni udarci. Na krovu zapljušti kao da se razlio novi oblak,

Zašutjeli su Gordana ne može nastaviti. Uhvatila se za glavu kao da grmljavinu, blijesak i pljusak, osjeća na svojim sljepooči-cama. Sapinje je u prsima. Sve to nanovo oživljuje jezovitu sliku koja joj prikazuje sina s kraljevićem negdje u šumi, bespomoćne, predane oluji i s\im pogibeljima guštare. Njezin dah u ovoj dvorani otkriva svima muku što savija majčino srce.Svi slušaju novi udar oluje. Nitko se ne usuđuje progovoriti. A možda su zaokupljeni i vlastitim brigama?Vojko sve vrijeme misli o Jasenki. U mraku mu je bliža nego u svjetlosti dana U tom mraku, gdje ne može vidjeti njeno lice

- Zapravo je Verbeci zaželio da se Jelenko vrati s puta i dođe k Draženiću kako bi ovaj mogao umrijeti s njegovim oproštenjem.- Dosta o tom lupežu - javi se duboki Jelenkov glas iz tmine. - Ni čuti ne želim o njemu, makar je na umoru.- Željela bih saznati sve što je Verbeci htio od župana - veli Gordana. - Recite: kako bi Draženić htio popraviti zlo koje je nanio županu i njegovoj kćeri? Na koji bi on način to popravio?- Verbeci je rekao županu da će Vileni vratiti čast i ugled.- Kakvu čast, kakav ugled? - pita Gordana, a Vojko ponavlja županove riječi:- Gospodin Berislavić je rekao: "Sav svijet vjeruje kako Vilena nije više ..."Vojko ušuti. Gotovo se prepao da govori pred Jasenkom što ljudi misle o Vileni. Gordana ga izbavlja iz neprilike:- Ono što danas ljudi misle o njoj nije istina. Draženićeva taština spasila je Vilenu od nevolje. Onaj koga žele sve žene neće uzimati silom onu koja ga je javno odbila. To bi za njega bila sramota. Svatko bi mu mogao u lice dobaciti da je ipak jednu djevojku morao uzeti silom. A tko zna, možda je Vilenu ipak istinski ljubio i ovom izjavom samo pokrivao svoje osjećaje. Ne može se to znati.- Takva neman ne može nikoga iskreno ljubiti - tvrdi Antol-ković. Gordana nastavlja:- Glavno je to što se Vilena oslobodila tog groznog čovjeka.- Još nije, plemenita gospodo - uvjerava Vojko - nisam još ispripovijedao što je sve rekao gospodin župan. Verbeci ga je na općini zamolio neka dopusti umirućem Draženiću da izvrši posljednje djelo da nitko više ne bi mogao obasuti Vilenu sumnjama da se s Vilenom vjenča.- Vjenča? - iznenadi se Gordana - Zar je on lud?- Tako je, plemenita gospodo, gospodin Verbeci od župana jejednostavno zatražio dozvolu da na samrti vjenča Draženića s njomi zato je došao u Turopolje, a onda se vratio u Lukavac da Draženić ne bi prije vjenčanja umro. . ( . ,.Antolković vikne, pitajući: ““Jt” “ *" “ “ “ “ !/- Župan je dao privolu? , , .... , . .. “j .. - Jest, oče, privolio je.“*•”•” - To je strahovita zabluda - usklikne Gordana sva uznemirena.I oni drugi su uznemireni. Antolković korakne nekoliko puta u tmini, ali se opet vrati, sjedne i pita sina:- Vojko, možda nisi dobro čuo. Nije moguće da bi župan dao privolu.- Još mi je razlagao da je to jedini način kako bi svoje dijete mogao spasiti sramote jer bi sumnja svijeta uvijek lebdjela nad njom i uništila joj čitav život.Antolković se uzbudi:- Eto, Gordana, očinski strah, da mu se kći neće više nikad udati, smetala je župana. Nije smio tako misliti. Valjda ima na svijetu

još plemića koji bi vjerovao da je ostala djevojka kad to ona veli.- Varate se, gospodine Antolkoviću - primijeti Gordana - nitko joj neće vjerovati.- Kako Zar gospodin Pogledić ne bi vjerovao? Čuo sam daje ljubi.

- Da, uistinu je ljubi - odgovara Gordana - ali znam kako misli o tome I tko zna kako misle ostali plemići u ovom kraju? Možda vi to ,1 n. plemenita gospođo, vi ste iskusili?Svi napeto očekuju njezin odgovor, što će odgovoriti majka Jelenka Kuševića “ S\i ; se čini da Gordana namjerno pita baš nju. Nakon male stanke starica odgovori:Ne znam Sto misle sada o njoj i kako misle. Dugo nisam bila u Turopolju.Vani grmi i pljušti. Blijesak se razabire tek na pukotinama zatvorenih kapaka Svaki put kad bi se koja zraka probila kroz pukotinu, svi pogledi uprli bi se u Jelenka. Svjetlost je prebrzo utrnula da bi mogli razabrati dojam razgovora na licu mladog plemića. Nijednom kretnjom ne pruža im mogućnost naslutiti kako mu je u duši.Unatoč vlastitoj nevolji, Gordana ne može ostaviti Vilenu bez zaštite pred Jelcnkom I Antolković namjerno razvije razgovor o njoj. dok bi Gordana htjela da izazove Jelenka ili majku na izjavu. Strogim, gotovo uvrijeđenim glasom reče:- Zapravo nije teško pogoditi što svi misle o njoj. Nešto sam doznala i kod župana kad se prenijela vijest da je pobjegla. Ali upamtite što velim: nitko ne smije sumnjati u moju tvrdnju koju sam već dosta jasno naglasila. Znam kako je bilo s Vilenom, znam sve u tančine.Strogost njenih riječi i naglasak razljegao se kroz tminu i svima se čini da je to izrekla samo Jelenku i njegovoj majci. I Antolković ima ra/loga da raspreda razgovor o Vileni pa naglašava:- Plemenita gospudu. ali vi ne znate što se događalo nakon vašeg odlaska iz Lukavca i zato vaša obrana neće imati dovoljnu moć. A to mi je najviše žao jer sam istinski županov prijatelj.Ponovo nastupi šutnja. Svi gledaju Jelenka. Odande se ništa ne javlja. Samo grmljavina ispunjava novu stanku u razgovoru.Čitavim dvorcem odjek uiu gromorni udarci. Na krovu zapljušti kao da se razlio novi oblak.Zašutjeli su. Gordana ne može nastaviti. Uhvatila se za glavu kao da grmljavinu, blijesak i pljusak, osjeća na svojim sljepooči-cama. Sapinje je u prsima. Sve to nanovo oživljuje jezovitu sliku koja joj prikazuje sina s kraljevićem negdje u šumi, bespomoćne, predane oluji i s\im pogibeljima guštare. Njezin dah u ovoj dvorani otkriva svima muku što savija majčino srce.Svi slušaju novi udar oluje. Nitko se ne usuđuje progovoriti. A možda su zaokupljeni i vlastitim brigama?Vojko sve vrijeme misli o Jasenki. U mraku mu je bliža nego u svjetlosti dana U tom mraku, gdje ne može vidjeti njeno lice61

li ne treba se bojati da bi ona mogla razabrati što se događa u njemu, mladić je hrabriji i stalno gleda prema onoj strani gdje sjedi ona. Ne treba skrivati koliko pati. Dobro mu je u tom mraku. Htio bi da tako potraje dugo, vrlo dugo.Sve je tiho. Nitko ne primjećuje ništa. Vrata zaškripe, netko ulazi. Antolkovićev se momak javlja:- Dolje s one strane čujem dozivanje. Mole nas neprijateljevi momci da ih uzmemo pod krov, predat će se goloruki.- Reci im neka ne vrijeđaju gospodara ovog dvorca. Nije lud da primi pod okrilje neprijatelja, pa makar i golorukog. Neka se samo kupaju u bujici s neba, a sutra ćemo se ogledati.Momak odlazi iz sobe i s trijema dovikuje Antolkovićev odgovor.Tek što je momak zatvorio vrata, Jelenko oslovi Davora:- Plemeniti moj zaštitnice, htio bih znati što ste odlučili? Što ćemo kad prođe oluja?- Što ćemo učiniti kad mine oluja? Nije teško pogoditi. Ponajprije, neprijateljeve streljivo je uništeno i njihova smola i kudjelja, sve je propalo u pljusku. Nigdje nisu mogli naći mjesto da se zaštite, a ne bi imali ni kuda. Oluja je došla iznenada, udarila na neprijatelja, a nas spasila. Rekoh: neprijatelj je potučen. Nama su ostale puške i streljivo i možemo pucati na njih

koliko nas volja. To je jedno. Drugo, Lucićevi momci raštrkali su se u pljusku i potpuno iznemogli. Čitavu noć provesti u šumi i vodi nije baš u korist hrabrosti i odanosti plaćenika. Kad svane, bit će gladni i izmučeni, neće znati iz šume i predat će nam se. Ti ćeš, Jelenko, sa dvadesetoricom svojih drugova na čelu s Vojkom izići iz dvorca i uzeti dva dobra strijelca.- A na mojega sina i ne mislite, gospodine Antolkoviću? - pita Gordana.- Baš zbog njih želim neprijatelja baciti iz Paklenog luga, a zatim neka Arbanasić i Šimunić podu u potragu za Damirom i kraljevićem. Svakome ću odrediti zadaću.Oluja je sve više jenjala. Blijesak i grmljavina kao da odlaze sve dalje, a pljusak prestaje.KAO OSAMLJENE PI7ČICEKao dvije osamljene ptičice, stisli su se dječaci sjedeći na stablu pod krošnjama. Nad njima oluja. Svaki blijesak potresa njihova srca, svaki udarac grmljavine osjećaju u kostima. Čvrsto su se zagrlili i stisnuli. Munja sijeva za munjom, grom za gromom udara, oblaci se izlijevaju. U duši dječaka prevladava strava. Osjećaju se usamljeni, izgubljeni, od cijelog svijeta, odijeljeni u dalekoj pustoši, daleko62

od svojih. Čini im se da će poginuti ovdje usred šume sami sam-cati. Hrabrost i junaštvo ugasnuše, bol dječje duše prevladava i suze im teku. Ali šuio taje, jedan drugome neće priznati kako su rasplakani, bijedni kako je i posljednji tračak nade u njima ugasio, osjećaju da će klonuti, pasti s grane, strovaliti se. Pa ipak, još ih nešto drži, ne”si" ih diže.Damirove su misli kod majke. Ne zna gdje je, ali stalno je gleda okom u oko. Njena mu je slika tako blizu i još je tužniji i bjedniji. Plakao bi iz dna duše da nema Ivana. Ne smije mu odati očajnu bol. Ali i misli Ivanove su uz Gordanu koju smatra svojom pomajkom i dušom mu prolazi jedna jedina misao: kamo sreća da je sada uz nju, kod nje.Gdje je sada”.” To se pitaju dječaci. I tijela i duše njihove stisnute su, spaja ih bijedno stanje i Gordanina slika koju obojica gledaju, k njoj se utječu i za njom plaču . . .Napokon im se čini da grmljavina odlazi i blijesak biva sve slabiji, a i pljusak. Dok za nevremena nisu progovorili nijednu riječ, sad se Damir usudi progovoriti:Mislim da će brzo prestati. I tebi se tako čini, Ivane? Da, i meni . čini. Više nema onog strašnog šuma u lišću.Najposlije su skmuJ s\o] mali krović od haljetka kroz koji se prolijevala voda. l osjećaju se kao da je netko po njima izlio čitavu vedricu vode. Hvat i ih /ima. vjetar trese kaplje s Ušća i čini se da je iznova počelo padati.Čitava se šum.1 napokon umirila, samo gdjegdje šušti lišće.Što će učiniti sada? Nijedan se od njih ne usuđuje zapitati kamo će i kako će. Umor ih hvata, makar su mokri od zime, a hvata ih san. Svom se snagom odupiru. Znaju: ako zaspe, past će sa stabla. Više ne nude jedan drugome stražu, obojica su oslabljeni, izmučeni. Ivan pita svojeg druga:- Tko zna hoće li skoro zora?Već smo dugo u toj tmini, moralo bi jednom i svanuti.Gledaju oko sebe i gore u guste krošnje.Vatre više nema, sigurno ju je pogasio pljusak - primjećuje Damir. A tko zna, jesu li tamo naši ili nisu? Tko zna gdje je majka? Valjda negdje u Turopolju? što ti misliš?Damiru se čim J i je najbolje razgovarati kako ne bi zaspao. Jedan drugome zadaju pitanja na koja nijedan ne zna odgovoriti, ali samo da se go\nr Zaboravili su i na zvijer na drugom stablu koja ih je tako uplaši l,i ove noći.- Kako u se kosa prilijepila? Sav si mokar. Govore, pripovijedaju, dok Damir ne spazi Ivanovo lice:- I ti si mokar, ali sad da vidimo. To je znak da sviće.Polagano svki Dječaci su budniji i svježiji. Ipak ih zaokuplja"riga što će učiniti kojim će smjerom poći. Raspravljaju sve življe:

- Hajdemo u dvorac - odluči Damir.- Ali kojim smjerom? Mislim da smo ipak zalutali i nećemo znati natrag odgovara Ivan. - Damir ga uvjerava da im valja

lpoći onim smjerom gdje su vidjeli vatru. On će obojicu izvesti na pravi put.- Zar da siđemo sa stabla? - pita opet Ivan zabrinuto. - Dolje je šikara i trava tako visoka da će nas potpuno prekriti. Kako bismo mogli proći tom guštarom?- Vratit ćemo se onako kako smo došli. S drva na drvo, ja ću te voditi.I počnu se dogovarati. Jedan drugog bodre i uvjeravaju da će stići natrag istim putem kojim su izašli iz dvorca. Dok ovako raspravljaju, nijedan se ne usuđuje spomenuti pogibelj koja im prijeti ako među granama sretnu koju zvijer. Kad su jučer izašli iz dvorca, nisu ni pomislili na to. Nenadani susret s onom zvijeri danas ih zaokuplja brigom.Obojica su se istog časa okrenuli prema stablu na koje se jučer popela zvijer i pritajila, ali ništa ne vide. I nemoguće je vidjeti. Krošnje su se ispreplele i gusto su obrasle lišćem. Njihove su misli sada posve zaokupljene tom pogibelji. Damir je posegnuo za malim mačem, što ga je jučer spremio medu granje. Ta kretnja odaje Ivanu da je opasnost blizu i pita:- Zar si nešto opazio?- Ne, ništa nisam opazio, ali je dobro da privezan mač dok se verem s drva na drvo. Ni jučer mi nije smetao.I nastavljaju razgovor i dogovor, stvarajući osnove kako da se oslobode šume i njezinih pogibelji.A dolje ni nekoliko stotina stopa u guštari, ispod krošnjatog drvlja, kao pod nekom strehom, sjede dva Lucićeva vojnika. Mokri kao da su isplivali iz rijeke. I blatni su. Pogledavaju kroz gusto drveće, odakle zora spušta blijede zrake.- Vedro je, bit će skoro dan.- Prokleto je bilo ove noći. Kako je strahovito grmjelo i pljuš-talo!- Tako mi očinjeg vida, nikad u životu nisam čuo takve oluje. Tu mora da su neki zli dusi koji se razdiru međusobno i vode divlje kolo. Bilo je oluja svakojakih i grmljavina i gromova na širokom polju, pa i na brdu i u šumi, ali ovo što je bilo ove noći to nije ljudski, to je paklenski.- Nisu ljudi uzalud ovu šumu nazvali Paklenim lugom. Tu se veru Luciferi. Mislio sam da ću umrijeti od straha. Zeblo me više od straha nego od pljuska.- Trebali smo otići kao što sam .ti rekao, a ti si se sakrio poput kukavice i zavukao se u ovo grmlje.- A kamo bismo krenuli? Zar nisi vidio kako je onaj vitez udario Lucića po šiji, on je pao, a vitez mu je oteo Jasenku. To ne mogu biti naši, nikako. Ništa nisam pravo mogao shvatiti, ali neprijatelj je morao biti jer inače ne bi Lucića tako udario.- A gdje su oni drugi naši što su išli pred Lucićem?- Tko bi znao. Rastrčali su se od strana pred tim jahačima i svatko se sklonuo kud je stigao. Posakrivali su se od straha pred64

tim jahaćima i svatko se sklonuo kud je stigao. Posakrivali su se u šumi kao i nas dvojica.Već je zora dobro osvijetlila šumu. Sad se moramo odšuljati istim putem kojim su došli jahači. Nije daleko, upamtio sam. Treba ići ravno naprijed, pa onda brzo desno, ali valja dobro paziti da nas tkogod ne zapa/I.Oni iz dvorca neće nas dostići. Ako tko dođe izvana pa krene prema dvorcu baš ćemo se s njim sresti.Vidjet ćemo izdaleka i čuti. Vjetar je prestao, a onda se lako zavučemo u grmlje dok oni prođu.Ustali su i razgledali šumom, verali se kroz grmlje određenim smjerom. Jedan tvrdi da je bolje poći malo lijevo, drugi desno, naj-poslije se sporazunik c i idu ravno naprijed. Iznenada se jedan zaustavi: Nisi li čuo neki ljudski glas? Bit će ptica ili tvoja utvara.Opet nastave put, ali se obojica zaustave, gledaju u šumu, traže i šapću:

Vjere mi. ljudski glas - šapne drugi. - Pazi: kao da negdje razgovarajuOd straha su obojica čučnuli u grmlje i osluškuju. Ljudski glasovi dopiru do njih . .Nigdje nikoga ne vidim da bi dolazio, ne čuje se pucke-tanje grmlja ni granja, a ipak ljudi govore.Da to možda nisu zalutali naši pa razgovaraju kao i mi. Da se oglasimo?Ni glasa ne smijemo dati od sebe dok ne znamo tko je i gdje je.Sve jasnije dopiru do njih glasovi. Kao da dolaze iz neba... Gledaju gore u guste krošnje nad sobom. Nema sumnje, razgovor dolazi s krošnja. Uvjereni da su se to popeli njihovi drugovi, pohitaju prema stablu. Glasovi su im sve bliže. Jest, gore je netko.Zavukli su se Ispod stabla i nastoje pronaći tko to govori. U prvi im čas bude tjeskohnu Ne vide nikog, a čuju glasove. Zar su zlodusi u toj sumi o kojoj se pronose tolike priče u Turopolju? Uhvatili su se /a ruke od nekog neprijatnog osjećaja. Glasovi su ipak ljudski. To ih ohrabruje. Stariji prisloni uho na drvo, a drugi gleda izorc Kroz pukotine što ih stvara granje spaze dva dječaka Iznenađen priopćuje to drugu. Gledaju, promatraju, osluškuju. Odmah su se dosjetili.- To su ona dvojica, što smo ih našli u kuli drvenog dvorca kad je Lucić oteo Jasenku. Drugo ne može biti.Jest, oni su Gdje bi tu bilo drugih dječaka. Zacijelo su oni. Jedna ih misao pokreće:To su oni dječaci što je Lucić zapovjedio da ih odvedemo za njim u Lukavac65- Znam jednoga od njih. Sin je one ljepotice što je bila za-“ORDANA N

tpčena u dvorcu. Spremao sam i kovao lance za njega i nju. Ne bi gni dječaka zadržali da im nije mnogo vrijedan. ,111., Drugi se vojnik zadivi i poluglasno klikne:- Eto vidiš. Dječaci su valjda pobjegli iz dvorca. Kako bi nam dobro platili da ih sada dovedemo u Lukavac. Sjećaš li se kad smo čekali tamo na Savi gospodaricu Brezovice? Rekli su nam da vodi nekog kraljevića i mi smo ih trebali dočekati, uhvatiti, pa odvesti u Lukavac, ali nas je lukava ljepotica prevarila, a Lucić je cvilio kao ljuta godina i onda stao obećavati dukate ako pronađemo dječaka i tu ljepoticu.- I Jelenka Kuševića, ali njega uhvatiti, to je kao da bi ptici stavio soli na rep.- Ove su ptičice gore u našim rukama. Samo ih valja skinuti. >% - Sići će oni sami. .v, - Bilo bi najbolje da se popneš.J. - Nije lako penjati se na to široko stablo. Ponajprije zovnimo djecu dolje. Zašto ne bi sišli?- Hej, vi tamo gore, što radite? Zar vas je ubila oluja? Na ovaj poziv trgnuše se Ivan i Damir. Radost im obuzme duše. Ljudski glas. Netko ih je pronašao i čuo dok su razgovarali. Sigurno su ljudi iz dvorca - misle dječaci i odgovaraju:- Još smo živi i zdravi. A tko ste vi?- Mi smo iz drvenog dvorca, poslao nas je gospodin Kušević da vas tražimo.- Jesi li čuo, Damire? Sad ćemo lijepo iz šume.I dječaci se spuštaju.Stigavši do polovice velikog stoljetnog stabla, obojica su se zaustavili. Spazili su dolje dva čovjeka. Njihova odijela ne pobuđujupouzdanje. Ivan prišapne drugu: •”- Baš ne izgledaju kao da ih je poslao “Jelenko Kušević. Promatraju ih neko vrijeme, a onda Damir stvori odluku:- Nećemo sići. Ovi ljudi izgledaju kao Lukavčani. Mislim da mi je jedan od njih uzimao mjeru za okove kad sam bio zatočen s majčicom. Ne, ne, to je neprijatelj. Uspnimo se.A oni dolje čekaju, kad najednom opaze kako se dječaci opet penju natrag. Lukavčanin povikne za njima:- Što vam je, zašto ne silazite?

- Zaboravili smo nešto gore - odgovori Damir. - Brzo su opet dosegli prijašnje mjesto. Što će učiniti sada? Vojnici im dovikuju:- Odmah da ste sišli dolje. Gospodin Jelenko vas čeka. Damir uhvati Ivana za ruku i primijeti:- Oni bi se mogli uspeti k nama. U mene je mač, ali je malen. Ako udarim, tko zna hoću li ga moći stresti dolje s drveta? Jaki su i žilavi, mogli bi nam oteti mač - upozori Ivan.- Ljudi su vješti i jaki. Vidiš: prijete se.- Možda se ipak neće popeti - tješi se Damir. Promatraju pozorno i uporno svoje nove neprijatelje. Sva je njihova pažnja zaokupljena tom jednom mišlju kako da se oslobode66

Lukavčana. Jasno im je što bi oni htjeli s njima. I pomno paze na svaku milim u kretnju. Razgrnuli su lišće da mogu pozornije promatrati Oni nešto živo raspravljaju, ali tiho i ne mogu ih čuti.U isti rrui”h dječaci uzviknu. Jedan od Lukavčana spremio se nastablo. Što im je sada činiti? Istog časa obojica pogledaju u susjedno stablo- _ _To će biti dobro, Ivane. Moramo im umaknuti. Ove jake Ijudeskare neće se moći tako brzo i spretno verati za nama.Ivanu padne na um zvijer, a to ih ispuni novom brigom.- Ako je tamo još uvijek ona zvijer od jučer?- Morali bismo prijeći na drugo stablo - predlaže Damir.- Sva su mnogo dalje i nije tako lako.Pokušat ću se verati granama, a ti, Ivane, ostani sjediti.Damir ustane i stane se, jašući, uspinjali debelom širokom granom. Ta kretnja prouzroči jaki sušanj. S drugog stabla nešto se zakesi. Dječaku zadršće srce. Svršeno je. Zvijer se skriva tamo od jučer. Ne mogu se tamo sklonuti. I hitro se spušta natrag k svome drugu.Zvijer je još uvijek na stablu. .,A ovaj se penje polagano, ipak može stići do nas.Obu/me ih drhtanje.Istražuju grame stabla s lijeve strane onome na kojem su oni udarili zakionkti Mnogo je dalje od njihova i tanje su grane. Srca im trepte Tiho se sporazumijevaju. Možda će ipak ove tanke grane izdržati njihova tijela. Ako ne, vratit će se i pokušati da se mačem brane od čovjeka koji se penje.Već je dosegnuo i drugi red granatog drva. Ivanu i Damini Čini se da se približan zvijer. I traže po stoljetnom stablu. Širi debele grane da bi ih jedva mogao obujmiti objema rukama.Da se uspnu vise i tamo potraže zaklonište? Ta Ijudeskara zacijelo ne bi mogla dospjeti do njih. Ne bi se mogla održati na mnogo tanjim granam;-,.I odluče Penju se. Ivan radosno klikne. Njima nasuprot urinulo je jedno stablo svoje debele grane prema njihovu vrhuncu. A oni i ne misle na pogibelj ogromne visine. Ne pada im na um opasnost da bi se mogli okliznuli i strovaliti. Ne osjećaju strah, jedino ih vodi želja da umaknu Lukavčanima koji ih hvataju da ih zarobe i vode svojim gospodarima Ali oni su jednako čvrste volje da umaknu neprijatelju. Brzo su se sporazumjeli i prihvatili razgranjenu krošnju što se utisnula u vrh njihova stabla i kao da im pruža svoju ruku na pomoć. Damu prvi uhvati tu pomoć, onda se obazre na Ivana “ nadzire njegov prijelaz. Već su čvrsto uhvatili granu susjednog stabla, a srce im zakuca od radosti. Žure se, veru novim stablom, ra/gledavaju svoj položaj i zamjećuju da su naredna stabla sve gušća i porasla jedno dr drugoga. Sve se spleće u neophodnu guštaru i grmlje i granje drveće. I oni hitaju, šuljaju se dalje i dalje. Odjednom ih iznenadi krik i pad. Zaustavljaju se i gledaju.Lukavčaninu koji se uspinjao za njima omakla se noga i pada

s drveta na zemlju. Onaj drugi pritrči k njemu. Čuli su kletve i pogrde i odlučili da se pritaje.

Čovjek koji je pao neko vrijeme sjedi, a zatim se polagano digne. Psuje, grdi, svađaju se, ali opet gledaju gore i traže ih. Dječaci su im nestali s vida.Neki zvižduk prolomi se Sumom. Damir i Ivan naćule uši. Začas jedan od dvojice Lukavčana zazviždi. Smjesta dobije odgovor.- Eto vidiš - klikne dolje Lukavčanin - to su naši posa-kriveni šumom. Damir čvrsto uhvati oko vrata Ivana l;5*- Čuješ li, ima ih mnogo. # i{##t- Svi će nas hvatati. "jtA- Tu smo, dođite brzo. Našli smo plijen. Ivan opazi kako negdje iz grmlja proviruju glave. Teško se probijaju.- Svi će na nas.- Vidiš, ovdje su stabla tako gusta da se gotovo ni disati ne može. A lišće nas je sasvim sakrilo.- Možda nas ipak neće pronaći. Samo se ne smijemo maknuti.Slušaju napeto. Katkad kroz neku malu rupicu zapaze neku pojavu. Odlučili su ostati sasvim nepomični. Ništa više ne vide, samo čuju šuštanje grmlja, pucketanje granja i dozivanje, onda glasove i razgovor. Glasovi se približavaju i udaljuju,” pa opet približavaju. Jasno im je: traže ih.Odozdo dopire dp njih i po koja riječ sasvim razumljiva, a od nje trnu obojica, sjede nepomično, zaštićeni gustim lišćem.Dolje puca granje, čvrste jake ruke razgrću grmlje, tražeći svoj plijen.|* Za vrijeme oluje Lucić je gotovo izgubio svijest od boli što mu prouzrokuju rane. A nije se imao kamo sklonuti. I sad sjedi pod stablom sasvim sam, napušten. I momci i kapetan pobrinuli su se za sebe, a Draženićev kaštelan leži u blatu. Po njemu su se izlijevali oblaci, a nad njim sijevale munje. Uzalud je kleo, dozivao svoje ljude, nitko nije poslušao njegove zapovijedi. Neki njegovi momci, u strahu od nevremena, pokušali su prodrijeti u dvorac, zamoliti milost i predati se, ali su bili odbijeni. Kapetan je nestao, očito se sakrio u guštaru, ne brinući se za Lucića.Kad je oluja prestala, on ponovo dozivlje. Bez ikakva uspjeha. Sam samcat, ranjen, valjajući se u kaljuži u neophodnoj šumi, ne zna što će biti s njime."Valjda neću crknuti?" - pita sam sebe, očekujući zoru.Ponajprije su se osvijetlili vrhunci šume, a zatim se polagano spušta svjetlo na zemlju. A ipak je i u toj zori mrko i maglo-

ito jer do zemlje padaju krošnje od ljudskih ruku netaknute. % Već je Lucić mogao vidjeti daleko kroz šumu i neprestano traži pogledom, hoće li se tkogod pojaviti od njegovih ljudi ili će se barem vratiti kapetan. To bi mu bila dužnost. Što bi Draženić učinio s njim kad bi doznao da se nije pobrinuo za njega i pustio ea tako bespomoćnog, ranjenog usred krutog nevremena. Hoće li to saznati Dražemc “ Ta ga misao prestravi.Zar će ipak ostati tu i poginuti?Tišina zavlada šumom. Ni vjetrića nema. Ne zamjećuje se ni najmanji sušan] koji bi mu dojavljivao da se netko približuje. Sto je s tim momcima, sa čitavom tom vojskom? Zar su propali u zemlju, utopili se u blatu ili su ih poubijali gromovi?Tako razmišlja okrutni Lucić i boji se za svoj život. Onda mu se pričini da je sva šuma oživjela. Odnekle čuje i korake. Kao da je mnogo ljudi. I čuje glasove. Napokon će ga dignuti i ponijeti k njegovu gospodaru. I počinje dozivati.- Ovamo, ljudi! Ovamo, momci! U pomoć!Nije dugo potrajalo kad pred sobom opazi Jelenka Kuševića i njegove prijatelje."Jao meni padam u ruke Turopoljaca" - pomisli Lucić. Ali tješi se. Bolje je o,,ik nego poginuti. Mnogo bolje.Glavno je spasiti glavu.Jelenko se MLH k njemu i nasmije:Tu si. životinjo? Dvojnice svoga gospodara. Tu si se zavukao i zapovijeda, kraljevskoj četi?Ne odgovara Blijed je, izmučen i zbunjen.- Ostavit ću te ovdje zvijerima za hranu. Jesi li čuo?Nemojte, gospodine Jelenko. Vršio sam zapovijed gospodara i ništa drugo.

- I po zapouiedi tvojeg gospodara otimao si moju sestru?- Da, po nježnoj zapovijedi.- Što mu je trebala moja sestra? Hajde, reci.- Sve ću vam reći, samo me izvucite iz blata i odnesite pod krov, napojite i nahranite. Umrijet ću od slabosti i rane koja mi je puna blata.Jelenko prihvati ponudu i odmah dozove svoje momke neka dignu Lucića i ponesu u dvorac. Zatim pošalje Vojka u kuću da dovede Antolkovića koji će odrediti što se ima učiniti s Lucićem.Davor je sišao pod sivim vizirom da Lucić ne vidi njegovo lice.Jelenko mu saopći Lucićevu ponudu.Kimnuo je glavon: i odredio neka ga odnesu u neku komoru u prizemlju. Tu ga polože na klupu. Mutne oči Lucić upire u vizir. Zna: to je sivi oklopnik koji je toliko nevolja navalio na Dražemća. a sad on od nje;:; .vekuie milost. Treba je iskupiti. Njemu je svejedno što od njega zatraže, samo da spasi svoj život.Dakle, sad ka/i zašto je tvom gospodaru trebala Jasenka? - pita Jelenko pošto se sporazumio s Antolkovićem.Trebala mu je Jasenka zato da uhvati vas. Htio vam je

69

“•• “,v”-namjestili stupicu da dođete spašavati svoju sestru i tada>fci vaszarobio. >,- Tako me ljubi da bi me želio imati pored sebe?- Nije potrebno tumačiti kako je između njega i vas.- Kako je između mene i njega, to će on tek doznati. Ranjenik se jedva drži na nogama i uzdahne:- Slab sam, dajte mi nešto popiti.- Prejeftino bi kupio taj napitak, moj Luciću! - primijeti Jelenko. - Reci: Sto bi tvoj gospodar htio sa mnom?Razmišlja časak, bi li rekao ili ne, ali brzo odluči da će govoriti istinu:- Stavio bi vas na mučila i polagano pustio umirati. To mu je jedina želja.- Nikada mu tu želju neću ispuniti. To mu možeš reći, budeš li još s njim razgovarao.- Valjda me ne mislite ubiti? - prošapće prestrašeno Lucić. - Ne bi to bilo ljudski, nisam vam ništa učinio po vlastitoj volji, nego služim gospodaru.- Od tvog života baš nikakve koristi, ti ljudsko smeće. Bilo bi me. stid ubiti takvog nitkova.- A zašto onda velite da neću s njim razgovarati?- Sam si ga izvukao napola mrtvog s turopoljskog zgarišta.- Da, to znam, zadobio je opekline.- Od kojih je umro.- Umro? Kako je to moguće? Ta bio je zdrav i svjež. Ustao je i obukao se za vjenčanje. Nije moguće da bi umro. Ako ga nisu ubili.Jeienko pogleda svog zaštitnika, a zatim se obrati Luciću:- Tako želiš steći milost da nam lažeš? Bacit ćemo te u šumu neka te razderu zvijeri.Sve više zapanjen, promatra Lucić svog neprijatelja i stade se kleti:- Izgubio očinji vid ako lažem. Ranjen na lijevom ramenu i lijevoj ruci strahovito je trpio, ali se već toliko oporavio da su ga obukli i sam je otišao na vjenčanje u blagovaonicu.- A vjenčanje se obavilo? - upada Antolković ispod vizira, osjetivši da Jelenko neće ispitivati kad se radi o Vileni.- Bilo bi se obavilo da nije došao kardinal koji je tražio da se vjerenici ispovjede. Samo se vjenčanje odgodilo za danas u zoru. Možda se upravo sada obavlja.- Ali on je, čovječe, bio smrtno ranjen i ne bi nikada mogao sići s postelje, a kamoli se odjenuti - oštro će na njega Davor Antolković.

Lucić ne zna kako bi dokazao svoju tvrdnju, čime bi ih uvjerio da govori istinu. Ne može nikako shvatiti zašto.- Umro na ovom mjestu ako ne govorim istinu, a htio bih još dugo živjeti. Sjedio sam uz svojeg gospodara u njegovoj sobi, gledao svojim očima svečanu odoru koju je spremio za drugi dan, 70

bjesneći na “fcardinala koji je odgodio vjenčanje.I on je s tobom govorio sasvim prisebno?-- Da. gospodine, sasvim priM-hio, Kako ne bi, kad je već mogao hodati. Br/o K oporavio od rane. Sam je kraljevski liječnik rekao da je rana ružna, ali nimalo opasna za život.Novo iznenađen ie zahvati Davora i okrene se k svome sinu je stajao u kutu sobe iza Lucića. Vojko se sakrivao jer nijepokrio lice vizirom, a Lucić će odmah prepoznati da je on z pratnje vojvode < >d Fcnrc Otac ga sada upozori pogledom na ono što je izjavio Lucić. Ali Vojkć slegne ramenom i tom kretnjom objavi ocu da ništa ne može primijetiti. Davor pode prema njemu, a sin mu šapne u uho:- Župan mi je rekao da je Verbeci bio kod njega jer Draženić umire pa želi izmirenje i žurio se natrag da Draženić ne bi prije izdahnuo nego on donese županovu dozvolu da se njih dvoje vjenčaju.Tu nešto nije u redu. To je Antolkovicu jasno. Ili laže Lucić, ili je lagao Veri i Zašto? Zašto bi silom vjenčao županovu kćer sa svojim nećak koji je djevojku još i ponizio? I opet pristupi k Luciću koji se ne može ni maknuti, premda bi htio vidjeti s kim je to ovaj u sivom viziru progovorio nekoliko nečujnih riječi. Sa svih strana, osjeća se ugroženim. $to više naglašava kako Dra-ženićeva rana nije smrtonosna, to mu manje vjeruju.Jelenko pri i “ l njemu:Znaš h. Luciću, da te imam u šakama? Trebam samo dazarinem u tvoj vrat ove moje pandže i ti si mrtav. Oružje ne bihomastio tvojom gm i moj mač odviše je častan a da tenjime ubijem. Noktu bih te zadavio.Dršće više od straha nego od boli, izbulji oči kao da već osjeća na vratu Jelenko\e duge i čvrste prste.Smilujte se. Jelenko, smilujte se. Ako hoćete, reci ću da jeumro. ali vi tražite od mene otkupninu, dakle, moram reći istinu.A što je istina ? l Dat ću ti lijeka i povezat ću ti rane.- Evo što je istina Gospodin Draženić već je napola ozdravio i nikada neće umrijeti od rane. Velim vam: pošao je na vjenčanje u svečanoj odori, tamo je povezao rane i ruku i pokrio je dola-mom. Nije, dakle, nn^ao umrijeti. To je istina i poslije toga me poslao da idem u Paklen lug tražiti vas.- A otkuda zna da smo mi tu udarili svoje sklonište?- Obećao je vomiLim i zlata ako vas uhvate, a oni bi za dukate prokopali i zemlju d dr Tako su po čitavom Turopolju pazili na vas. Jednom je netko od njih vidio Žarka kako nosi u šumu neki svežanj. Tako se saznalo na kojem mjestu ulazite. Uhodio vas je i pripovijedao gospodinu I > emci a on me slao da idem za vama.- A gdje si uzeo tu vojsku, kraljevske vojnike?- Gospodin Verbeci da\ i pozvao iz Budima svoje ljude,a Dražen ić je izdao zapovijed da mi dođu u pomoć. Sve potankopnpovljeda. Antolković žalcima Jelcnku glavom u znak da se tojU

izjavi mora pokloniti povjerenje. To sve ne može Lucić lagati. Sve je moralo biti tako, ali se ponovo obraća k njemu:- Ovo što ste kazali, bit će istina, ali zašto tajite da je Dra-ženić na samrti i da se zato htio vjenčati sa županovom kćeri da popravi sve zlo što je učinio? Govorite ako vam je stalo do života.Lucić teškom mukom prozbori:

- Ni izdaleka to nije istina. Gospodin Draženić već je napola ozdravio, i šetao dvorcem, a županovu kćerku hoće da uzme za ženu u zdravlju, a ne za smrt. A to je sve zamislio gospodin Verbeci.- I ona je dobrovoljno pošla na vjenčanje? - pita Antolković.- Jest, došla je sama dobrovoljno u blagovaonicu što su je iskitili za nju i za njega. On ju je molio za oproštenje, a ona mu je oprostila, pružila mu ruku i pred svima kazala da mu oprašta.- Tako? A kako je kardinal spriječio da se vjenčaju?- Došao je iznenada u blagovaonicu, misleći da kralj kani izigrati princezu i vjenčati se s drugom, jer je Petar Pan bulaznio da se kralj vjenča. Onda je kardinal sam htio obaviti vjenčanje Županove kćeri. Kad je pitao jesu li se mladenci ispovjedili i pri-čestili, ustanovilo se da na to nitko nije mislio. Zato se moralo odgoditi vjenčanje da se ispovjede.- Tko je ispovijedao gospođicu Vilenu?- Sam kardinal, a zatim su odlučili da obave sve danas ujutro. I sigurno je vjenčanje već izvršeno.Antolković dade znak Vojku neka s njim ostavi komoru, a Je-lenku odredi da ranjenom Luciću dade povezati ranu.Na dvorištu zatraži Antolković od svojeg sina razjašnjenje:- Zar ništa o tome ne znaš Vojko?- Odmah nakon lakrdijaševa urlanja saopćio mi je sam lakrdijaš da Lucić kani otići u Pakleni lug. Otišao sam k vojvodi i zamolio ga neka mi dopusti ostaviti dvorac jer moram k županu, ali mu nisam rekao zbog čega. Tada sam čuo kako s princezom sumnjiči kralja da se kani s nekom vjenčati, jer Petar Pan ne bi inače priredio takvo urlanje. Dalje ne znam ništa. Odmah sam ostavio dvorac, a sve ovo drugo dogodilo se nakon mojeg odlaska.- Po svemu se čini da Lucić govori istinu.- Ne vjerujem da je Draženiću oprostila i dragovoljno pristala, što mislite vi, oče?- Po svemu što pripovijeda Lucić, Vilena je bila s vojvodom sama i mogla mu je kazati da neće Draženića, a vojvoda bi odmah poslao Mladena k županu. Ne, ne vjerujem da mu je oprostila - veli Antolković.- Zašto ne biste vjerovah”? - upada Jelenko, dolazeći iz komore. - Lako je mogla reći vojvodi kad je s njim ostala sama što hoće, a što neće. Vojvoda bi sigurno poslao Mladena k županu i stigao bi onamo još prije Verbecija. Vojvoda je sigurno i ponudio svoju pomoć županovoj kćeri, a ona nije prihvatila. . .72

_ Time želiš reći da je Draženiću istinski oprostila i dragovoljno ga uzima? i >- Sasvim prirodno, drugo joj ne preostaje. •••• ••- Nije lijepo da o tome govorimo tako ravnodušno. "Ji- OproMiii, ali njena udaja nije moja briga.- Moja je briga. I svih nas - ljutilo će Antolković. - Zar ne znaš što znači to vjenčanje kojemu je dao privolu otac? Draženiću će biti otvorena sva vrata u naše krugove. Tko će izbaciti iz svojeg društva ili zatvoriti vrata zetu župana Berislavića? Tko će ga izbaciti iz našeg sabora? Tko to može učiniti s mužem jedne Be-rislavićke?Jelenko hladnokrvno odvraća:Sve to znam Ali za sve odgovaraju ona i njezin otac, a ne ja."Je li to ponos i krutost?" - zamrmlja Antolković, gledajući svojeg štićenika i ne pušta ga iz ruke kako bi postigao svojusvrhu:Ne odgovaraš za ono što su učinili oni, nego za ono što nisiučinio ti.Oštro pogleda Antolkoviću u oči i pita:- Čime me prekoravate?Da ne vršiš dužnost koju si obrekao izvršiti, vov Okrenuo je glavu prema šumi i onda rekao: ; • •**”"“•>•”Sto mi naložite, spreman sam izvršiti. Zapovijedajte 8to da činim, kada i kako.

Zadaj mi časnu riječ da se nećeš predomisliti.Kad vam nešto obećam, onda nema uzmaka, pa da je iza mene smrtni ponor.Dobro, sporazumjet ću se s Gordanom. Kad pukne čas, saopćit ću ti našu odluku.Zar ćete Vilenu odvesti iz Lukavca dok je tamo dragovoljno?Sve ću prije ispitati. Vojko se mora vratiti u dvorac i donijeti najpouzdanije vijesti pa ćemo doznati što se to skriva iza te zagonetke. Zašto je Verbeci ja\io /uputni da Draženić umire, a Lucić tvrdi da mu je gospodar napola zdrav. A sad požuri, Jelenko. Lucića valja odvesti u Turopolje. Zato ćeš ti pratiti sestru i majku u Brezovicu, a Vojko neka otpremi Lucića u Turopolje na općinu. Drugi dio naših ljudi ide sa mnom i Gordanom tražiti dječake. S nama idu Šimumć i Arbanasić. Sad se stvar promijenila. Prije nego idemo, neka naši pohvataju Lucićeve momke, razoružaju ih i onda bace iz šume da ne nalutamo na njih, tražeći dječake. Sve se to ima obaviti brzo da što prije ostavimo dvorac.Jelenko se odmah upin da izvrši njegove naloge, a Antolković se okrene k svojem sinu~ Jv°Ja Je zadaća da se vratiš u Lukavac i što prije doneseš vijesti. Želim Vilenu oteti iz dvorca, bila ona vjenčana ili ne. Dra-zemc ne smije više medu Hrvate.Oče, možemo je oteti, samo ako to ona želi.- Ako mu je oprostila i želi ostati s njim, onda se u njoj73

pokvarila hrvatska krv. Ali u to ne vjerujem. I kad bi mu oprostila, neću dopustiti da ostane s njim, prisilit ću je da ga napusti. Hrvatska ne smije imati Draženićevih sinova dok sam ja živ. Razumiješ li me ili ne? To je zadaća u kojoj mi moraš pomoći ti. A Jelenko mi je zadao riječ da će izvršiti što hoću.- Jelenko neće nikada pogaziti riječ, čuli ste.- Samo jedno bih želio znati: ima li taj mladić okrutno srce, ili je uistinu potpuno iščupao ljubav prema Vileni?- Tko bi ga znao. Ne može se k njemu blizu. Svi mi ostali jedan drugome povjeravamo svoje misli i osjećaje, a on je nijem kao grob. Govori s nama samo o borbama protiv Budima i Lukavca, a nikad ne bi spomenuo riječ o Vileni ni o kakvoj drugoj djevojci. Ne može se nikako prozrijeti što mu je u duši.- Kad bih znao ima li još u njemu ljubavi prema njoj, bilo bi lakše osloboditi Vilenu iz Lukavca.- Meni se čini, oče, da se njegova ljubav pretvorila u mržnju. Možda će biti bolje da uzmete Pogledića. On stalno uzdiše za njom.- Pitat ću Gordanu. Prije dva dana natuknula mi je neku svoju zamisao kako bismo Vilenu mogli osloboditi iz Lukavca. Vojko pristupi k svome ocu i oslovi ga molećim glasom:- Znam od Petra Pana: Lucić hlepi za Jasenkom i Draženić mu je obećao djevojku. Nadam se da to niste zaboravili, oče? Antolković mahne rukom:- Ne boj se, Vojko. Volim to divno mlado djevojče i stalno mi je na pameti. Jamčim ti. do nje ne može više nitko. Sam će je brat pratiti, a Lucić sada više nema pomoći. Svi su ga ostavili. Zarobit ću ga na općini, ali tebe opominjem: kad dođeš u dvorac, vladaj se prema vojvodi kako treba.- Slušam vas, oče.- Što ćeš kazati vojvodi o Jasenki? Saznat će da je Lucić ovdje potučen.- Ništa mu neću kazati, ni riječi.- Nemoj ga uvrijediti, Vojko. Još nam treba, a bio nam je od pomoći.- Mislit ću na vaše opomene.Za jedan sat plemići su pronašli vojnike kraljevske čete. Blijedi i gladni, sami su se predavali Jelenku i njegovim momcima. Ovi su pokupili njihove mačeve i naložili im da nose Lucića. Kapetan kraljevske čete nestao je netragom. Nikako ga nisu mogli naći. Najposlije se Antolković oprostio s Jasenkom i njenom majkom:- Zbogom, plemenita gospođo, i vi, moja lijepa i draga gospodarice. Jelenko će vas voditi daleko od Turopolja, a onda zaokružiti sporednim putovima. Svi ćemo se naći u Brezovici.

Gordana stoji naslonjena na trijemu, izgubljena u svojim mislima. Na posljednje se riječi prene, pristupi bliže k Jasenki i njezinoj majci:- Put vas vodi ravno u Brezovicu, a odande je lakše do zagrebačke tvrđave. Jedino tamo ne mogu doseći nikoga od nas. Ali dok ne nađem sina, nećete me vidjeti. •+• .-•-;

Djevojka joj poljubi ruku, a Kuševićka pruža nade da će pronaći dječake pa se onda oproste.Svatko krči1 svojim putem. Vojko je stao na dvorištu, izdaleka gledajući Jasenku"Više je nikad neću vidjeti!" - reče sam sebi i srce mu se grči, u grlu ga steže, htio bi plakati, viknuti za njom."Neću dopustiš da ide za vojvodu" - zakune se sam sebi.Iza Jeienkove i u ide Vojko i njegovi momci s vojnicima koji nose zarobljenog Lucića.Najposlije kreću Antolković i Gordana i njihova pratnja. Antolković se nekoliko puta obazre na stari dvorac.- Žao vam je? - pita Gordana.- Proveo sam u toj tišini samotnih dana, spremajući svoje momke za borbu, a kasnije mlade borce vašeg kraja. A najljepše mi je bilo kad sam ovdje slušao zapovijedi moje Jasenke. Bio je krasan život dok nisu stigli vojvoda i njegova pratnja, a onda se Jasenka iznevjerila svojem zaštitniku i svima nama. Dok ostavljam dvorac, žalim one lijepe časove, a moj sin ostavlja ovdje svoju sreću. Hajdemo sto brže, moramo paziti možda nađemo kraljevskog kapetana. Bilo bi mi drago da ga zarobimo.Ostavili su dvorac i zašli u gustu šumu, tražeći Damira i Ivana.Pretražili su sve grmlje i drveće, dozivajući daleko u šumu, u/alud.Nastavljaju sve dalje. Dozivlju dječake i trube u rog. Uzalud.Nitko se ne odazivlje. Njihovi glasovi i zvukovi roga odjekuju kroz šumu. Jeka se vraća i ne donosi odgovor. Gordana ipak ne sustaje. Razderat će grmlje, prerovati guštaru, samo da nađe sina i kraljevića koji joj , povjeren. Ne osjeća umora, neprestano hrli naprijed. Što ide dal , to je jača, otpornija, nosi je nada, ljubav, čežnja za djetetomAntolković dijeli njenu brigu, ali ne dijeli nadu.Od teškog probijan”;! kroz “šumu svi su umorni, samo Gordana ide još ustrajnije, još snažnije se probija.Već je sunce visoko, vrhunci Šumskih krošnja su pozlaćeni, a dolje u šumi oko njih neprijatna sjena.Od časa do časa ponovo dozivlju i trube u rog. Sve glasnije odjekuje šumom.. ~~ Trebalo bi nešto /alo/iti. plemenita gospođo - opominje Antolković Ponijeli šino kruha, suhog mesa i sira. Jasenka je spremila “ vina za sve nas.- Jedite, odmorite se, ja ne mogu.Svi uzimaju kruha, njoj nije do jela. Neka nevidljiva sila razdire Pred njom guštam i krči joj put, sila koju mladi plemići ne poznaju, njima je zagonetna i nedohvatna.vi m tStrah me. zateći će me noć u šumi - šapne šimunić svome arugu Galekovicu. - Još ćemo i zalutali. Ona neprestano hita puto-la KOlim.”l nilrB/la nii" nmX1n i:..^.L-" _~_~kojima nikada nije prošla ljudska noga.

pokvarila hrvatska krv. Ali u to ne vjerujem. I kad bi mu oprostila, neću dopustiti da ostane s njim, prisilit ću je da ga napusti. Hrvatska ne smije imati Draženićevih sinova dok sam ja živ. Razumiješ li me ili ne? To je zadaća u kojoj mi moraš pomoći ti. A Jelenko mi je zadao riječ da će izvršiti što hoću.- Jelenko neće nikada pogaziti riječ, čuli ste.- Samo jedno bih želio znati: ima li taj mladić okrutno srce, ili je uistinu potpuno iščupao ljubav prema Vileni?- Tko bi ga znao. Ne može se k njemu blizu. Svi mi ostali jedan drugome povjeravamo svoje misli i osjećaje, a on je nijem kao grob. Govori s nama samo o

borbama protiv Budima i Lukavca, a nikad ne bi spomenuo riječ o Vileni ni o kakvoj drugoj djevojci. Ne može se nikako prozrijeti što mu je u duši.- Kad bih znao ima li još u njemu ljubavi prema njoj, bilo bi lakše osloboditi Vilenu iz Lukavca.- Meni se čini, oče, da se njegova ljubav pretvorila u mržnju. Možda će biti bolje da uzmete Pogledića. On stalno uzdiše za njom.- Pitat ću Gordanu. Prije dva dana natuknula mi je neku svoju zamisao kako bismo Vilenu mogli osloboditi iz Lukavca. Vojko pristupi k svome ocu i oslovi ga molećim glasom:- Znam od Petra Pana: Lucić hlepi za Jasenkom i Draženić mu je obećao djevojku. Nadam se da to niste zaboravili, oče? Antolković mahne rukom:- Ne boj se, Vojko. Volim to divno mlado djevojče i stalno mi je na pameti. Jamčim ti. do nje ne može više nitko. Sam će je brat pratiti, a Lucić sada više nema pomoći. Svi su ga ostavili. Zarobit ću ga na općini, ali tebe opominjem: kad dođeš u dvorac, vladaj se prema vojvodi kako treba.- Slušam vas, oče.- Što ćeš kazati vojvodi o Jasenki? Saznat će da je Lucić ovdje potučen.- Ništa mu neću kazati, ni riječi.- Nemoj ga uvrijediti, Vojko. Još nam treba, a bio nam je od pomoći.- Mislit ću na vaše opomene.Za jedan sat plemići su pronašli vojnike kraljevske čete. Blijedi i gladni, sami su se predavali Jelenku i njegovim momcima. Ovi su pokupili njihove mačeve i naložili im da nose Lucića. Kapetan kraljevske čete nestao je netragom. Nikako ga nisu mogli naći. Najposlije se Antolković oprostio s Jasenkom i njenom majkom:- Zbogom, plemenita gospodo, i vi, moja lijepa i draga gospodarice. Jelenko će vas voditi daleko od Turopolja, a onda zaokružiti sporednim putovima. Svi ćemo se naći u Brezovici.Gordana stoji naslonjena na trijemu, izgubljena u svojim mislima. Na posljednje se riječi prene, pristupi bliže k Jasenki i njezinoj majci:- Put vas vodi ravno u Brezovicu, a odande je tekše do zagrebačke tvrđave. Jedino tamo ne mogu doseći nikoga od nas. Ali dok ne nađem sina, nećete me vidjeti. v .*

Djevojka joj poljubi ruku, a Kuševićka pruža nade da će pronaći dječake pa se onda oproste.Svatko krč.”, svojim putem. Vojko je stao na dvorištu, izdaleka gledajući Jasenku"Više je nikad neću vidjeti!" - reče sam sebi i srce mu se grči, u grlu ga steže, htio bi plakati, viknuti za njom."Neću dopusti! da ide za vojvodu" - zakune se sam sebi.Iza Jeienkove i u ide Vojko i njegovi momci s vojnicima koji nose zarobljenog Lucića.Najposlije kreću Antolković i Gordana i njihova pratnja. Antolković se nekoliko puta obazre na stari dvorac.- Žao vam je? - pita Gordana.- Proveo sam u toj tišini samotnih dana, spremajući svoje momke za borbu, a kasnije mlade borce vašeg kraja. A najljepše mi je bilo kad sam ovdje slušao zapovijedi moje Jasenke. Bio je krasan život dok nisu stigli vojvoda i njegova pratnja, a onda se Jasenka iznevjerila svojem zaštitniku i svima nama. Dok ostavljam dvorac, žalim one lijepe časove, a moj sin ostavlja ovdje svoju sreću. Hajdemo • brže, moramo paziti možda nađemo kraljevskog kapetana. Bilo bi mi drago da ga zarobimo.Ostavili su dvorac i zašli u gustu šumu, tražeći Damira i Ivana.Pretražili su sve grmlje i drveće, dozivajući daleko u šumu, uzalud.Nastavljaju sve dalje. Dozivlju dječake i trube u rog. Uzalud.Nitko se ne odazivlje. Njihovi glasovi i zvukovi roga odjekuju kroz šumu. Jeka se vraća i ne donosi odgovor. Gordana ipak ne sustaje. Razderat će sve grmlje, prerovati guštaru, samo da nađe sina i kraljevića koji joj je povjeren. Ne

osjeća umora, neprestano hrli naprijed. Što ide dalje, to je jača, otpornija, nosi je nada, ljubav, čežnja za djetetomAntolković dijeli njenu brigu, ali ne dijeli nadu.Od teškog probijanjii kroz “šumu svi su umorni, samo Gordana ide još ustrajnije, joj snažnije se probija.Već je sunce visoko, vrhunci Šumskih krošnja su pozlaćeni, a dolje u šumi oko njih neprijatna sjena.Od časa do časa ponovo dozivlju i trube u rog. Sve glasnijeodjekuje šumom.. r Treba”° hi nešto /ukviti, plemenita gospođo - opominje Antolković. - Ponijeli šino kruha, suhog mesa i sira. Jasenka je spremila i vina za sve nas.- Jedite, odmorite se, ja ne mogu.Svi uzimaju kruha, njoj nije do jela. Neka nevidljiva sila razdire Pred njom guštaru i krči joj put, sila koju mladi plemići ne poznaju, njima je zagonetna i nedohvatna.Strah me. zateći će me noć u šumi - šapne šimunić svome a rugu Galekovicu. - Još ćemo i zalutali. Ona neprestano hita puto-V|ma kojima nikada nije prošla ljudska noga.

- Nećemo zalutali dok je s nama Antolković. Šumu poznaje bolje od svih nas.- Vidiš tamo ravno označio je on zajedno s Jelenkorri posebnim znakovima da ne zalutaju kad su odlazili u šumski dvorac - razlaže Pogledić.- A ako nas zatekne noć?- Ne smijete je pustiti lijevo - određuje Antolković i šalje Šimunića za Gordanom koja neprestano kreće u još veću guštaru. Šimunić ju dostigne i nastoji sklonuti da se vrati:- Plemenita gospodo, gdje biste tu mogli naći djecu kad se ne može naprijed. Prije bismo ih mogli naći puteljkom što ga je pro-krčio Antolković.- Ali djeca to ne znaju, nisu nikad vidjela ovaj puteljak.- Varate se, plemenita gospodo. Damir ga zna, mi smo ga ovuda vodili u dvorac.Ona stoji zagledana u stabla:- Kakva šuma! Jedno se drvo splelo s drugim kao da su sve grane međusobno zagrljene.- Nitko od naših nije prošao ovuda i nije čudo ako je svijet ovo mjesto nazvao Paklenim lugom.- Sada mi pada na um - usklikne Gordana. - Kad smo jučer dolazili ovamo, sjećate se gospodine Šimuniću, sreli smo Lucića s nekim vojnicima. Oni su se razbježali i posakrili pa ipak nigdje ne nalazimo nikoga. Nitko se od njih nije odazvao našim glasovima i znakovima.- Da - vojnici su se razbježali - veli on.- Ali onda borave u toj šumi. Nisu mogli izići, osim ako bi bili slučajno n al u tali na onaj naš put za jahače - veli Gordana, protrnuvši od pomisli: "Ovi su vojnici mogli naići na mog sina i kraljevića!"Te misli muče Antolkovića još od prošle noći, ali o tom šuti. Približio se Gordani i čuje njezin razgovor sa Šimunićem. Nastoji ublažiti Gordanin strah:- Rekao bih da se dječaci skrivaju negdje na drveću i moramo poći dalje. Vojnici su bez sumnje nalutali na naš jahaći prolaz.Što god joj rekli, sve ona smatra samo namještenom utjehom. I samo kimne glavom pa ide naprijed. Korača lagano. U muškom je odijelu, ništa je ne sprečava u hitrom hodu kroz grmlje, a mladi joj plemići nastoje prokrčiti prolaz.Antolković se sve više zabrinjava. Čelo mu je puno bora. Ne nada se ničemu dobrom. I zbog toga zaostaje da ne bi morao razgovarati s Gordanom o dječacima. Smatra ih izgubljenima. Ili su pali plijenom šumskih zvijeri, ili vojnicima.

u LUKAVCU ČEKAJU SMRTPrva zora našla je Verbecija budnog. Od brige za nećaka i strahovite oluje nije mogao spavati. I sada u zoru izišao je na trijem, čekajući svakog časa od liječnika vijesti koje mu donosi barun Pencinger.Velikaš se ne može umiriti zbog sudbine svog miljenika Draže-nića. Sam ne može u njegovu sobu, odviše ga uzbuđuje gledati kako se s njim poigrava smrt.

Kad opazi Pencuiszeia spopadne ga strah. Barun mu se približi. Još uvijek nikakve promjene, samo više ne stenje, kao tada dok smo ga pregledavali.Možda ipak niste uočili ranicu koja ga je otrovala?- Uzvišeni gospodine, nikako nije moguće da smo nešto propustili. Nema nikakve rane. Ako je bio uboden, onda to izgleda kao ubod od igle, * to se ne može razabrati. Čitavo mu je tijelo oznojeno, ne može te pronaći je li istekla koja kap ili ne. Sve je to oprao znoj.- Pripovijedao mi je liječnik da je Draženić pružio Vileni desnicu, a ona je prihvatila. Dakle, tamo bi morao biti neki trag.- Koliko mu je puta već liječnik obrisao znoj s dlanova, nemoguće je to spaziti. Vjerujte: znam kako se to izvršava na jugu. Sve mi je pripovijedan Petar Pan. On zna svakojakih lopovština. Otrovnim bodežom ubode se neosjetljivo, toliko da otrov dopre ispod kože. Ne treba ni da krv procuri.Raspravljaju na sve moguće načine i nagađaju. Onda Verbeci ustane:- Sviće zore, sad smo trebali obaviti vjenčanje. Valjalo je svadbovati, a mi ćemo imati pokop.- Nadam se, uzvišeni gospodine, oslobodit će nas sreća tako velike nevolje. Idem opet da vidim što je.Ponovo dođe u bolesnikovu sobu. Doskora se vrati i najavi državniku:- Još uvijek naš nesretnik ne poznaje liječnika ni mene.- Zašto taj liječnik jednom ne razloži što mu je?- Uzvišeni gospodine uvijek sam tvrdio da taj liječnik ništa ne razumije. Pošaljite u tvrđavu Zagreb, tamo ima vrsnih liječnika koji će vam sigurno biti od koristi.- A u Turopolju nema neki vrač?-- Ne znam o tome ništa - odgovori barun.U to se Verbeci udari po glavi. Neka mu misao iznenada sjevne:- Barune, zar nije knez Brandenburg bio otrovan u ovom dvorcu?- Da, sjećam se, samo se nije ustanovilo čime je bio otrovan.- Kako mi to prije nije palo na um? Sam knez pripovijedao Je da ga je izliječio netko iz Turopolja nekim lijekom. Tko je tajčovjek?

77

- Uistinu, ne znam, uzvišeni gospodine - odvrati barun. fv - Odmah ću doznati. Kako se prije nisam sjetio?I pojuri trijemom i hodnikom ravno u sobu kneza Branden-burga i žestoko udara po njegovim vratima.Otvorio je knežev bratić markgrof Danijel. Sneni se mladić sav prepao, spazivši Verbecija koji hitro zakorači u sobu i prodnna kneza:- Kneže, tko je taj koji vas je izliječio od onog otrova? Onaj o kome ste mi pričali.U prvi se čas knez ne može snaći. Još je snen, ali čim prepozna Verbecija, iza njega kaštelana, diže se i tare oči.Ponovo Verbeci pita, a knez se sjeća. Njegova je bolest bila samo prividna. Sad mu se zavrtjelo u glavi. Što da odgovori.U potpunoj nemoći bulji u Danijela koji je bio upućen u varku. Mladi se markgrof brzo snađe, pa odgovori umjesto kneza:- Uzvišeni gospodine, kneza je izliječio neki čovjek iz Turopolja kojeg je preporučila Gordana Petru Panu i uputila ga k njemu. Lakrdijaš je doista otišao i donio lijek. Vi znate, kaštelane, to je bilo onog dana kad je Petar Pan skočio u vodu na opkopima i tada...- Petar Pan zna gdje je taj liječnik? - upada Verbeci u Danijelovo pričanje.- Da, uzvišeni gospodine, on je izjahao u Turopolje k vraču.- I znali ste mu reći od kakvog je otrova obolio knez i donio je protuotrov?- Ne, gospodine, nismo znali. Gordana je tvrdila da taj vrač u Turopolju može izliječiti od svakog otrova jednim lijekom. Lakrdijaš je taj lijek donio i knez je ozdravio.

Svima je olakšalo. I knezu koji se pobojao da će biti prisiljen odati laž kojom se tada poslužio da izigra kaštelana Pencingera i Verbecija koji stječe nadu da će mu nećak ozdraviti. Oštro naloži barunu:- Smjesta izvedite Petra Pana iz tamnice. Neka odmah dođe k meni.Mladi ljudi ne znaju o čemu se radi pa zinuše u velikaša i u kaštelana koji se usuđuje spomenuti:- Uzvišeni gospodine, vi ste Petra Pana kaznili tamnicom i odlučili ga izgnati iz dvorca.- Život mojeg nećaka je prije svega - vikne on, a barun ne može drugo, nego poslušati.- Smjesta šaljite k meni Petra Pana i neka mu potkastelan opremi konja.Pencinger srdito izlazi iz sobe. Već je bio uvjeren da će se zauvijek osloboditi lakrdijaša. Mrzio je Petra Pana jer ga je optužio zbog trovanja kneza Brandenburga i svuda mu je smetao kad god je htio polučiti neki važan uspjeh i steći milost u svemogućega Verbecija. Sada mora izvršiti zapovijed da ga izbavi iz tamnice. Ljuti se zbog toga još više jer baš svojom krivnjom mora osloboditi Petra Pana. Da Verbecija nije upozorio na otrov, sad ne bi morao otva-78

rati vrata Petru Panu. Nezadovoljan sam sa sobom, silazi niza stepenice.Danijel i knez navalili su na Verbecija pitanjima što se to događa. Sa dvije tri riječi označuje im zašto Draženić umire, zatim ostavlja mlade ljude sasvim zaprepaštene i pohita iz sobe.U očajnom strahu za život svojeg nećaka, jedinog muškog potomka u njegovoj obitelji dao bi sve da ga može spasiti, a kamoli ne bi dao slobodu Petru Panu. I jedva čeka da se ovaj pojavi. Dočekat će ga u Draženićevoj sobi. Ulazi, saginje se nad njim, zove ga, ali niti odgovara niti otvara oči. Od časa izobličuju mu se obrazi kao jučer kad je ta muka započela.Od jada i nevolje psuje liječnika i spočitava mu da nije posvetio dovoljno pa/nje IM njeni k uA liječnik jasno razabire: mladićeva smrt past će na njegovu glavu. I odluči se braniti svim sredstvima.Odmah mu se učinilo sumnjivo kad ga je Pencinger toliko ispitivao o Vileni kako se ona jučer vladala u sobi. Sad mu to dolazi u horu za obranu.- Uzvišeni gospodine, prva je greška što se gospodin plemeniti Ferenci ne nalazi u dvorcu. On je stalno pazio na gospodina Dra-ženića, uvijek je bio uza nj, odvraćao ga od svih ludosti što su mu padale na um. Da je on bio ovdje...Istina, istina, ali njega sam morao iznenada poslati po važnom poslu. Da sam to slutio.Tako je Dražena- bio bez nadzora, ali i bez njega bio bi već danas gotovo ozdravio da nije ta djevojka u dvorcu.Kako? - trza se ugojeno Verbecijevo tijelo i ustane. - Što vi o tome znate" Brzo: kažite mi sve.Ponajprije, zbog nje je gospodin Draženić počinio neoprostivu ludost i dva puta ostavljao postelju i odijevao se kao da ima na ramenima ogrebotine Druga, još veća ludost, bila je što se jučer obukao i pozvao nju k sebi na razgovor. Ne kanim sumnjičiti ali uz sve to što je ona preda mnom Draženiću izrekla priznanje ljubavi, tko zna što joj je u duši?- I vi mislite da. . .Mislim ovo: našao sam gospođicu kod njega, bili su sami. A tko zna što su ovdje raspraljali. kako su se vladali, nije li je možda zagrlio, a ona tom prilikom nešto uunih. Možda i nije? Ipak čudno je: jučer je mogao ustati, a danas umire. Mogu li, dakle, odgovarati za ono što je možda učinjeno dok nisam bio u sobi?Zašto niste bili? U tome je vaša krivnja. Niste ga smjeli ostaviti.Gospodin Draženić zapovjedio je neka se maknem iz sobe, dakle, moram slušati. Pitajte slugu kako je bilo. Odredio je da ne smije nikoga pustiti k njemu, dakle, ni mene.Verbeci zov n e- >kii:u Sve što on pripovijeda, još više zastire Vilenu sumnjama. Sluga potvrđuje:- Zapovijedio mi je gospodin Draženić da ga odjenem ili ću

ležati mrtav. Morao sam ga urediti, a on se češljao, gledao u zrcalo, a onda je došla gospođica svečano odjevena. Meni je gospodin Dra-ženić zapovjedio neka se nosim iz sobe i nikoga ne pustim unići.- A gdje si bio dok su njih dvoje razgovarali?- Na trijemu.- I čuo si što su govorili?- Nisam, govorili su tako tiho da ne bih mogao čuti ni da sam uho prislonio na vrata. Dugo su bili sami u sobi.Sumnja koju je pobudio u velikašu barun Pencinger poprima jasnu potvrdu. Verbeciju se čini da nitko nije mogao počiniti zlo, već jedino ona.Sjeća se kako se branila protiv vjenčanja, a onda odjednom pristala."A ja sam mislio da se u njoj. nanovo probudila ljubav. Bio sam igračka u ruci lukave žene. Ja, budala!"Pencinger mu je ove noći- savjetovao neka ne pita djevojku i njemu prepusti da od nje iznudi istinu. Pristao je, sad ne može više odoljeti. Bilo to pravo barunu ili ne, mora djevojci pogledati u oči, mora priznati što je učinila s vjerenikom.I odluči da pozove Vilenu.Smjesta pošalje paža u sjevernu kulu s nalogom da dođe k njemu.Paž pokuca na vrata. Vilena je svu noć sjedila, osluškujući svako gibanje u dvorcu. A kad je zatutnjila oluja, gledala je kako noć šaraju munje i slušala gromove što su joj se činili objavom da umire najcrnja duša na ovoj zemlji. A onda je smišljala kako će se braniti ako Verbeci povjeruje Pencingerovim riječima što ih je slušala jučer pred vratima svoje sobe. Tako je svu noć sjedila odjevena i spremna da je pozovu pred sud.Pažev dolazak je uvjeri da je sve svršeno. Ne pita ga ništa i skuplja svu snagu pa ide za njim.Na pragu sobe dočeka je Verbeci. Njegov izgled i ono što je jučer čula na pragu kule dovoljno joj osvjetljuju njenu sudbinu.Verbeci pokaže na postelju i vikne.- Evo vaše žrtve - i gleda je očima punim plamene osvete.- Moje žrtve? - opetuje ona pojačanim glasom. - Kako smijete to reci, uzvišeni gospodine? Zašto je on moja žrtva? Nije zbog mene odlazio u Turopolje."Što je? Zar opet laže? Pretvara se da ne zna?" To ga raspali, sagne se k njoj, uhvati je za rame i zasikće nad njom:- Otrova ste mu sasuli u piće? Otrovnog praška metnuli pod nos? Uboli ga otrovnom iglom? Je li?Oči mu sijevaju. Zna što joj obećavaju, ali već je spremna na sva pitanja i zna kako će se braniti. I digne glavu:- Uzvišeni gospodine, na ovakve objede nemam riječi. Molim zovite kardinala i kralja. Stavite me pred njihov sud, ali objedivati me ne smijete. •"$ •*** **..••....., •.* •••”.- .•:.;"••,./-" ",/. ^,, ,.-..,....”,,.,,,80

To ga još više razjari i viče: • “..t •• -,- -- Na vješala ću vas povući. Na vješala ako mu odmah nepomognete.Što želite? Ne razumijem. Kako bih mu pomogla? Da baremznam. .Imate uza se protuotrova. To ima svaki trovatelj za slučaj da sam sebe otruje Znam to, djevojko, dajte mi taj protuotrov i sve ću vam oprostitČitavu noć smišljala je svoju obranu čvrsto, odlučivši da ništa ne prizna jer bi time bacila sumnju na hrvatske plemiće u Turopolju da se oni skrivaju iza njenog čina.On je otrovan - pita ona, vješto zapanjujući se.Govorite - razjareno će on - čime je otrovan? S trijema kroz otvorena vrata vikne poznati muški glas:- Što? Dražen i L je otrovan? Tko to veli?Taj glas trgne Vilenu, obazre se i spazi na pragu Petra Pana.

Barun Pencinger izvršio je zapovijed. Izveo je lakrdijaša iz tamnice, putem mu samo nešto rekao o Draženiću, a kad je Petar Pan stigao u Draženićevu sobu, čuo je kroz otvorena vrata Verbecijeve posljednje riječi To mu je dovoljno objasnilo da se dogodilo nešto teško zbog čega okrivljuju Vilenu.Obuzima ga uvjerenje da je djevojka doista mogla nešto učiniti. Glavom mu pol ci i sjećanje koliko je često puta govorila zagonetno kad bi dolazio k njoj u onu malu sobicu. Više puta je bio uvjeren da djevojka u dvorcu nije sasvim goloruka. Kad god su zapodjenuli razgovor o Draženiću. opazio bi u njenim očima čudni plamen prijetnje. Pokušao ju je ispitivati, ali je već pri prvom pokušaju Vilena čvrsto stisnula usne i ušutjela.Zavmvši sad u njeno lice, ne može ni časa sumnjati: Vilena je nešto učinila, a to je izobličilo njene crte lica i pogled i držanje."Kako da joj pomognem?" - prvo mu je pitanje.Kad bih barem mogao s njome progovoriti koju riječ. I gleda djevojku, blijedu, ali ojhumi. Dok se Verbeci okretao k njoj bijesnim riječima i plamtećim očima, tražeći pomoć za svojeg nećaka. Petar Pan upadne u riječ gospodinu Verbeciju da bi Vileni ostavio vremena promisliti odgovore.Samo kad ne bi priznala. To je lakrdijašu glavna briga i smjesta je nastavio zabrinuto:Jadni Dražeme Uzvišeni gospodine, spreman sam vam na svaku službu koju zatražite. Evo, gospodin barun mi je naložio da smjesta dođem k vama.- Znaš li čovjeka koji ima lijek protiv otrova?- Znam, bio sarn “kot.1 njega u Turopolju kad je kne/ bio otrovan. Te riječi povrate Verbecijev gnjev prema djevojci i on vikne:- Recite: čime ste ga otrovali? Moramo to znati ili od vas dobiti protuotrov.81Ne znam ništa drugo nego što sam rekla Draženiću: bila "ih očajna kad ne bi ozdravio. Krivo me optužujete, nepravedno.6 OORUANj

ležati mrtav. Morao sam ga urediti, a on se češljao, gledao u zrcalo, a onda je došla gospođica svečano odjevena. Meni je gospodin Dra-ženić zapovjedio neka se nosim iz sobe i nikoga ne pustim unići.- A gdje si bio dok su njih dvoje razgovarali?- Na trijemu.- I čuo si što su govorili?- Nisam, govorili su tako tiho da ne bih mogao čuti ni da sam uho prislonio na vrata. Dugo su bili sami u sobi.Sumnja koju je pobudio u velikašu barun Pencinger poprima jasnu potvrdu. Verbeciju se čini da nitko nije mogao počiniti zlo, već jedino ona.Sjeća se kako se branila protiv vjenčanja, a onda odjednom pristala."A ja sam mislio da se u njoi nanovo probudila ljubav. Bio sam igračka u ruci lukave žene. Ja, budala!"Pencinger mu je ove noći* savjetovao neka ne pita djevojku i njemu prepusti da od nje iznudi istinu. Pristao je, sad ne može više odoljeti. Bilo to pravo barunu ili ne, mora djevojci pogledati u oči, mora priznati što je učinila s vjerenikom.I odluči da pozove Vilenu.Smjesta pošalje paža u sjevernu kulu s nalogom da dođe k njemu.Paž pokuca na vrata. Vilena je svu noć sjedila, osluškujući svako gibanje u dvorcu. A kad je zatutnjila oluja, gledala je kako noć šaraju munje i slušala gromove što su joj se činili objavom da umire najcrnja duša na ovoj zemlji. A onda je smišljala kako će se braniti ako Verbeci povjeruje Pencingerovim riječima što ih je slušala jučer pred vratima svoje sobe. Tako je svu noć sjedila odjevena i spremna da je pozovu pred sud.Pažev dolazak je uvjeri da je sve svršeno. Ne pita ga ništa i skuplja svu snagu pa ide za njim.Na pragu sobe dočeka je Verbeci. Njegov izgled i ono što je jučer čula na pragu kule dovoljno joj osvjetljuju njenu sudbinu.Verbeci pokaže na postelju i vikne.

- Evo vaše žrtve - i gleda je očima punim plamene osvete.- Moje žrtve? - opetuje ona pojačanim glasom. - Kako smijete to reci, uzvišeni gospodine? Zašto je on moja žrtva? Nije zbog mene odlazio u Turopolje."Što je? Zar opet laže? Pretvara se da ne zna?" To ga raspali, sagne se k njoj, uhvati je za rame i zasikće nad njom:- Otrova ste mu sasuli u piće? Otrovnog praška metnuli pod nos? Uboli ga otrovnom iglom? Je li?Oči mu sijevaju. Zna što joj obećavaju, ali već je spremna na sva pitanja i zna kako će se braniti. I digne glavu:- Uzvišeni gospodine, na ovakve objede nemam riječi. Molim zovite kardinala i kralja. Stavite me pred njihov sud, ali objeđivati me ne smijete. *"$>**t *,-.,...,..,..... * .u. ..•Ji""^ ".",, ",, - •”•.......<•,,,;,80

To ga jošariše razjari i viče: . - •”•••< •-;••,” •- Na vješala ću vas povući. Na vješala ako mu odmah nepomognete.Što želite? Ne razumijem. Kako bih mu pomogla? Da baremznam. .Imate uza K protuotrova. To ima svaki trovatelj za slučaj da sam sebe otruje Znam to, djevojko, dajte mi taj protuotrov i sve ću vam oprostitČitavu noć smišljala je svoju obranu čvrsto, odlučivši da ništa ne prizna jer bi time bacila sumnju na hrvatske plemiće u Turopolju da se oni skrivaju iza njenog čina.On je otnnan - pita ona, vješto zapanjujući se. • Govorite - razjareno će on - čime je otrovan? S trijema kroz otvorena vrata vikne poznati muški glas:- Što? Dražen i ć je otrovan? Tko to veli? :Taj glas trgne Vilenu, obazre se i spazi na pragu Petra Pana.Barun Pencinger izvršio je zapovijed. Izveo je lakrdijaša iz tamnice, putem mu samo nešto rekao o Draženiću, a kad je Petar Pan stigao u Draženićevu sobu, čuo je kroz otvorena vrata Verbecijeve posljednje riječi To mu je dovoljno objasnilo da se dogodilo nešto teško zbog čega okrivljuju Vilenu.Obuzima ga uvjerenje da je djevojka doista mogla nešto učiniti. Glavom mu poleti sjećanje koliko je često puta govorila zagonetno kad bi dolazio k njoj u onu malu sobicu. Više puta je bio uvjeren da djevojka u dvorcu nije sasvim goloruka. Kad god su zapodjenuli razgovor o Draženiću. opazio bi u njenim očima čudni plamen prijetnje. Pokušao ju je ispitivati, ali je već pri prvom pokušaju Vilena čvrsto stisnula usne i ušutjela.Zavirivši sad u njeno lice, ne može ni časa sumnjati: Vilena je nešto učinila, a to je izobličilo njene crte lica i pogled i držanje."Kako da joj pomognem?" - prvo mu je pitanje.Kad bih barem mogao s njome progovoriti koju riječ. I gleda djevojku, blijedu, ali ojluinu. Dok se Verbeci okretao k njoj bijesnim riječima i plamtećim očima, tražeći pomoć za svojeg nećaka. Petar Pan upadne u riječ gospodinu Verbeciju da bi Vileni ostavio vremena promisliti odgovore.Samo kad ne bi priznala. To je lakrdijašu glavna briga i smjesta je nastavio zabrinuto:Jadni Dražinic Uzvišeni gospodine, spreman sam vam na svaku službu koju zatražite. Evo, gospodin barun mi je naložio da smjesta dođem k vama.- Znaš li čovjeka koji ima lijek protiv otrova?- Znam, bio sam kod n]cga u Turopolni kad je kne/ bio otrovan. Te riječi povrate Verbecijev gnjev prema djevojci i on vikne: _- Recite: čime ste ga otrovali? Moramo to znati ili od vas dobiti protuotrov.Ne znam ništa drugo nego što sam rekla Draženiću: bila bih očajna kad ne bi ozdravio. Krivo me optužujete, nepravedno.<iORDAN,

Morala bih izgubiti pamet da trujem vjerenika kojeg ljubim.Tek sad stekne Petar Pan uvjerenje da je kriva. Lakrdijašu je poznata njena mržnja prema Draženiću. Sad mu je sve jasno.

- Nije istina. Pretvarate se. Odgovorite: gdje je protuotrov?- Ako me vaša milost i sad još okrivljuje za Draženićevu bolest, nemam drugog odgovora: činite sa mnom što vas volja.Istupila je naprijed, raširila ruke kao da se predaje, ali Verbeci viče očajan, izmučen, neispavan, slomljen:- U tamnicu s njom, na mučila, priznat će na mučilima sve. Zovite kovača.Nijednim pogledom ne pokazuje Vilena strah, naprotiv ide k vratima, izlazi na trijem i čeka mučitelja.Petar Pan naslućuje: ne bi se ona tako mirno predala kad ne bi imala neko pouzdanje u nekoga. U što? Zar je možda nakanila obračunati sa svojim životom? To bi moglo objasniti njezin mir.Kad bi barem mogao s njom govoriti samo čas. Ta misao neprestano kucka u glavi Petra Pana.Vilena je otišla trijemom, dok Pencinger stoji iza Petra Pana, čekajući naloge i tada predloži Verbeciju:- Povucite je na mučila koja smo spremili za Kuševića.- Da, da, brzo, što brže, priznat će. Moramo saznati kakav je otrov upotrijebila i ima li uza se lijeka. To moramo saznati.- Evo me da izvršim vašu zapovijed - brzo će Pencinger i krene k vratima, ali ga Petar Pan uhvati za lakat i povuče bliže, šapćući:- Ali gospodo moja, dopustite najprije da učinim svoje ja, a onda ćemo obračunati s ubojicom.- Što ćeš učiniti? - pita Verbeci. - Hoću da ideš u Turopolje i da doneseš lijek, ali prije toga moramo znati kakav je otrov.- Uzvišeni gospodine, čekajte malo, prije svega moram pomoći vjereniku.- Ti ćeš mu pomoći? Ti? Čime?- Onim lijekom koji sam prije dva mjeseca donio za kneza. Raširenih ruku okrene se Verbeci k lakrdijašu, gotovo mu se baci na grudi.- Imaš taj lijek?- Naravno, da imam, gospodine. Knezu nije trebala čitava po-sudica. Još je ostalo dovoljno, ja sam ga spremio.Uzradovao se Verbeci, gotovo gubi pamet. I Pencinger se zadah-tao i gura Petra Pana iz sobe:- Brzo, brzo, idite! Lakrdijaš dovikne Verbeciju:- Smjesta ću donijeti lijek.Skočio je preko praga i potrčao trijemom prema središtu dvorca gdje se nalazi njegova soba. Osjeća da negdje na trijemu mora stajati Vilena. I spazio ju je baš na uglu gdje trijem zaokreće. Ne usuđuje se okrenuti da vidi gledaju li Verbeci i Pencinger za njim. Međutim, pogledima izaziva Vilenu. Debele obrve pomiču se gore-82

-dolje, dajući joj znakove da nešto od nje očekuje. Stigao je do nje, špotaknuo se naumice, taj čas iskoristi i šapne joj: Slijedite me u hodnik i čekajte.A tada potrči dolje u svoju sobu. Brzo prevrće razne boce, posudice kojima ma/e v>oje oma/e za večernje predstave. Traži, razbacuje, najposlije nađe najpogodniju posudicu od kovine, brzo je ispere, natrpa u nju smljevene mirodije koju svake večeri miješa u vino prije spavanjaLakrdijaš se odšulja iz sobe, pogleda na sve strane i kad vidi da nema nikoga, hita prema blagovaonici. Tamo stalno stoje vrčevi puni vina. Nema nikoga. Nalije brzo u posudicu vina, sve to promućka, uzima iz nekog vrča svježe vode, nalije je i tada okusi. Zadovoljno kimne glavom i hitro ulazi u hodnik.Tu stoji Vilena Sad mu je Iako nadzirati vrata Draženićeve sobe jer mu leži nasuprot Zapinje pogled onamo, a djevojku pita;- Što da učinim za vas? Šalju me u Turopolje.- Dovedite Stjepka ili kanonika Benka.- Ali dotle će vas oni baciti na mučila.- Učine li to. onda je ionako sve svršeno. Ne smijete svršiti sami sobom. Spremna sam na sve i ne bojim se.

Potpuno je uvjeren da se htjela osloboditi Draženića, ali je i sama spremna umrijeti Mora joj pomoći. Ne može duže govoriti s njom da ne bi tko opazio, ostavlja je i trči trijemom, namjerno stvarajući veliku buku i štropot pa se zaleti u Draženićevu sobu, visoko uzdignuvši posudicu.Liječnik zuri u nj. Verbeci i Pencinger puni su nade i slijede svaki njegov korak Liječnik ne zna što Petar Pan kani. U velikoj je neprilici. On zna kako je ono bilo s knezom da se samo prikazivao otrovanim, a on, liječnik, morao je na njegovu zapovijed potvrditi da boluje od otrova. Dakle, ne može ništa protiv lakrdijaše vi h čina, a da ne bi odao svojeg gospodara i njegovu prevare. Zato šuti i čeka dok ne ostane sam s Petrom Panom pa da se s njim sporazumije. I dopušta mu da čini s bolesnikom Sto ga je volja. Samo izdaleka promatra kako Petar Pan nalijeva nešto iz posudice u Draženićevu usta Ne zna da je to obično vino, pomiješano s vodom i mirodijama, dok Verbeci pun nade stoji iza njega i čeka. Najednom Petar Pan uzvikne zabrinuto:- Jao, što je to?- Sto je? - prestraši se uzvišeni gospodin.- Jao, nema dovoljno lijeka mislio sam da ga ima više, valjda se tekućina osušila.- Ako nema dovoljno, neće mu pomoći? Petar Pan se namršti- Zasad je dovoljno, ali vrač u Turopolju rekao mi je kad sam bio kod njega zbog kneza da mu treba lijevati ove tekućine više puta u roku od tri sata. Dakle, ovo je za jedanput dovoljno, ali što ćemo dalje?83

Morala bih izgubiti pamet da trujem vjerenika kojeg ljubim.Tek sad stekne Petar Pan uvjerenje da je kriva. Lakrdijašu je poznata njena mržnja prema Draženiću. Sad mu je sve jasno.- Nije istina. Pretvarate se. Odgovorite: gdje je protuotrov?- Ako me vaša milost i sad još okrivljuje za Draženićevu bolest, nemam drugog odgovora: činite sa mnom što vas volja.Istupila je naprijed, raširila ruke kao da se predaje, ali Verbeci viče očajan, izmučen, neispavan, slomljen:- U tamnicu s njom, na mučila, priznat će na mučilima sve. Zovite kovača.Nijednim pogledom ne pokazuje Vilena strah, naprotiv ide k vratima, izlazi na trijem i čeka mučitelja.Petar Pan naslućuje: ne bi se ona tako mirno predala kad ne bi imala neko pouzdanje u nekoga. U što? Zar je možda nakanila obračunati sa svojim životom? To bi moglo objasniti njezin mir.Kad bi barem mogao s njom govoriti samo čas. Ta misao neprestano kucka u glavi Petra Pana.Vilena je otišla trijemom, dok Pencinger stoji iza Petra Pana, čekajući naloge i tada predloži Verbeciju:- Povucite je na mučila koja smo spremili za Kuševića.- Da, da, brzo, što brže, priznat će. Moramo saznati kakav je otrov upotrijebila i ima li uza se lijeka. To moramo saznati.- Evo me da izvršim vašu zapovijed - brzo će Pencinger i krene k vratima, ali ga Petar Pan uhvati za lakat i povuče bliže, šapćući:- Ali gospodo moja, dopustite najprije da učinim svoje ja, a onda ćemo obračunati s ubojicom.- Što ćeš učiniti? - pita Verbeci. - Hoću da ideš u Turopolje i da doneseš lijek, ali prije toga moramo znati kakav je otrov.- Uzvišeni gospodine, čekajte malo, prije svega moram pomoći vjereniku.- Ti ćeš mu pomoći? Ti? Čime?- Onim lijekom koji sam prije dva mjeseca donio za kneza. Raširenih ruku okrene se Verbeci k lakrdijašu, gotovo mu se baci na grudi.- Imaš taj lijek?- Naravno, da imam, gospodine. Knezu nije trebala čitava po-sudica. Još je ostalo dovoljno, ja sam ga spremio.Uzradovao se Verbeci, gotovo gubi pamet. I Pencinger se zadah-tao i gura Petra Pana iz sobe:

- Brzo, brzo, idite! Lakrdijaš dovikne Verbeciju:- Smjesta ću donijeti lijek.Skočio je preko praga i potrčao trijemom prema središtu dvorca gdje se nalazi njegova soba. Osjeća da negdje na trijemu mora stajati Vilena. I spazio ju je baš na uglu gdje trijem zaokreće. Ne usuđuje se okrenuti da vidi gledaju li Verbeci i Pencinger za njim. Međutim, pogledima izaziva Vilenu. Debele obrve pomiču se gore-82

-dolje, dajući joj znakove da nešto od nje očekuje. Stigao je do nje, špotaknuo se naumicc taj čas iskoristi i šapne joj: Slijedite me u hodnik i čekajte.A tada potrči dolje u svoju "obu. Brzo prevrće razne boce, posudice kojima ma/e >\oje oni.i/e za večernje predstave. Traži, razbacuje, najposlije nađe najpogodniju posudicu od kovine, brzo je ispere, natrpa u nju smljevene mirodije koju svake večeri miješa u vino prije spavanjaLakrdijaš se odšulja iz sobe, pogleda na sve strane i kad vidi da nema nikoga, hita prema blagovaonici. Tamo stalno stoje vrčevi puni vina. Nema nikoga. Nalije brzo u posudicu vina, sve to promućka, uzima iz nekog vrča svježe vode, nalije je i tada okusi. Zadovoljno kimne glavom i hitro ulazi u hodnik.Tu stoji Vilena Sad mu je lako nadzirati vrata Draženićeve sobe jer mu leži nasuprot Zapinje pogled onamo, a djevojku pita:- Što da učinim za vas? Šalju me u Turopolje.- Dovedite Stjepka ili kanonika Benka.- Ali dotle će vas oni baciti na mučila.- Učine li to. onda je ionako sve svršeno. Ne smijete svršiti sami sobom. Spremna sam na sve i ne bojim se.Potpuno je uvjeren da se htjela osloboditi Draženića, ali je i sama spremna umrijeti Mora joj pomoći. Ne može duže govoriti s njom da ne bi tko opazio, ostavlja je i trči trijemom, namjerno stvarajući veliku buku i štropot pa se zaleti u Draženicevo sobu, visoko uzdignuvši posudicu.Liječnik zuri u nj. Verbeci i Pencinger puni su nade i slijede svaki njegov korak Liječnik ne zna što Petar Pan kani. U velikoj je neprilici. On zna kako je ono bilo s knezom da se samo prikazivao otrovanim, a on, liječnik, morao je na njegovu zapovijed potvrditi da boluje od otrova. Dakle, ne može ništa protiv lakrdija-ševih čina, a da ne bi odao svojeg gospodara i njegovu prevaru. Zato šuti i čeka dok ne ostane sam s Petrom Panom pa da se s njim sporazumije. I dopušta mu da čini s bolesnikom što ga je volja. Samo izdaleka promatra kako Petar Pan nalijeva nešto iz posudice u Draženićeva usta Ne zna da je to obično vino, pomiješano s vodom i mirodijama, dok Verbeci pun nade stoji iza njega i čeka. Najednom Petar Pan uzvikne zabrinuto:- Jao, što je to?Sto je? prestraši se uzvišeni gospodin.- Jao, nema dovoljno lijeka mislio sam da ga ima više, valjda se tekućina osušila.- Ako nema dovoljno, neće mu pomoći? Petar Pan se namršti- Zasad je dovoljno, ali vrač u Turopolju rekao mi j)e kad sam bio kod njega zbog kneza da mu treba lijevati ove tekućine više puta u roku od tri sata. Dakle, ovo je za jedanput dovoljno, ali što ćemo dalje?83

<"Jj - Trči vraču neka dade još lijeka, naplati mu koliko god hoće - i pruži mu kesu novaca.Lakrdijaš hitro razlaže liječniku:- Sad ostanite uz bolesnika, ne mičite se od njega ni Časa. Možda će se za ovo vrijeme, dok odem, probuditi iz nesvjestice. Knez se probudio već za jedan sat, a to je značilo da mu lijek pomaže.- Da, da, ostanite uz bolesnika i ne mičite se - zapovjedi Verbeci liječniku - dok ovaj bulji u Petra Pana, ne znajući što da misli o svemu tome. Lakrdijaš mu nalaže:

- Dakle, gospodine, bdijte i pazite. Probudi li se Draženić, on će vam reći Što se s njim dogodilo. Može se probuditi i za dva sata. On najbolje zna kako je bilo s njime i točno ga ispitajte jer važna je svaka riječ zbog liječenja.U to se Petar Pan zamisli i okrene se kaštelanu Pencingeru:- Molio bih vas, gospodine barune, da vi sjednete ovamo uz bolesnika i ne mičite se od njega. Čim on počne micati usnama, primaknite uho. Tako sam ja radio kod kneza i odmah sam doznao što mu je. Sam je počeo pripovijedati da mu je vino bilo nešto gorko, ali on ga je opet popio i osjetio je da nešto nije u redu. Ako je vino bilo gorko, onda je naročiti otrov od biljke. Ako je pak drugog okusa, sve će vam to on pripovijedati.Sve to sluša kaštelan, a Verbeci povlađuje Petru Panu i nalaže kaštelanu da se ne makne iz sobe.- Knez mi je onda počeo pripovijedati o tom otrovu kako su mu ulili u vino - ponovo pripovijeda lakrdijaš Verbeciju i sasvim ga zahvaća svojim pričanjem, dok on upadne u riječ:- Ulili su mu u vino, ali tko, tko mu je ulijevao otrov? Petar Pan slegne ramenima i namršti čelo:- Preuzvišeni gospodine, to se nikada nije doznalo i zato se knez bojao u ovome dvorcu jesti prije nego što smo mi okusili. Bio je to neki čudni otrov. Kneza je najprije uhvatila omaglira, a onda nesvijest i najednom nikoga više nije mogao poznati oko sebe.- Bože moj, upravo kao i Draženić - primijeti Verbeci, a Petar Pan se strahovito čudi:- Kako? I kod Draženića je tako počelo?- Jest, sasvim tako, tresla ga je zimica.- Jao, uzvišeni gospodine kneza je treslo. Dakle, sve je isto kao i kod gospodina Draženića. Uzvišeni gospodine, to je onda sasvim isti otrov. Je li, gospodine liječnice? I vi tako mislite?- Da, bit će sasvim tako - odgovori on jer mu drugo ne preostaje u ovoj situaciji. Ne može odati kneza, a ni samog sebe osramotiti što je stalno držao kneza bolesnim od tobožnjeg otrova.- Dakle, uzvišeni gospodine, netko je u dvorcu već dva mjeseca tko truje. Sad treba ponajprije pronaći tog nevidljivog ubojicu.Očito se Verbeciju čini vjerojatnim to uvjerenje da se tu radi onekom nepoznatom čovjeku koji je htio otrovati kneza, a sada iDraženića, ali dodaje: " - ." .i.rv*-**.*-•**.-.*j •>.84

_ To bi mogli počiniti Hrvati. Mrze Draženića, a mrze i kneza.Nekoga su očito podmitili u dvorcu.Lukavački kaštelan ne vjeruje u takvu mogućnost, ali nekoć je Petar Pan na njega baci ci sumnju da je on otrovao kneza pa ga sad "leda jasnim pogledom i mržnjom koja lakrdijašu obećava osvetu. No Petru Panu je važno samo jedno: da s Vilene skine sumnjupa smjesta upada. .....- Lako je moguće da su nekog podmitili.- Draženića je otrovala samo njegova vjerenica - upada Pen-cinger ona ga mizi baš kao i njezini zemljaci. Ne vjerujem da je tko drugi u kući podmićen. Nikako, samo je ona to učinila. A zar je “kne/a ona otrovala? - pita Petar Pan. - Gdje je ona bila dok se knez savijao u bolovima od otrova, a ja sam ga spašavao?Kaštelan odmah nalazi novu objedu:Da, Vilena tada nije bila ovdje, ali je tu bila Gordana, a to je svejedno. Svi su Hrvati zadojeni jednom mržnjom, jednom osvetom prema nama.Gordana? - čudi se Petar Pan. - Ako je ona otrovala kneza, kako bi bila mene poslala k vraču u Turopolje da donesem knezu lijek? A vi /naic da me Gordana uputila kamo moram poći po taj iijek koji je knezu spasio život. Dakle, Gordana je knezu spasila život.Pencinger je ponovo poražen u svim argumentima. I njegova mržnja prema Hrvatima i/.m.”Hl.s i c novo uporište. Verbeci se zamislio: ako nije kriva Vilena. tko je onda mogao to učiniti? Činilo mu se da se ljubav djevojke opet vratila k njegovu

nećaku, ali možda je lukava pa se samo pretvarala. Tko zna? Ne može sumnju svaliti na nju, a nikako je ne može osloboditi krivnje. I onda odluči:- Što se tiče vjerenici, županove kćeri, ne znam što bih mislio, ali čini se da bi ona to mogla učiniti i vjerojatno je.Uzvišeni gospodine, dopustite da je zatvorim u tamnicu i stavim na mučila i bit će sve jasno.Da, to ćemo učiniti, ali sad je ostavite u sjevernoj kuli, ali tako da se ne može maknuti. Neka mi bude pri ruci ako bi on umirao. Prisilit ću je, makar je sam ovdje pred njim razapeo na mučila.Petar Pan se pretvara kao da mu je to ravnodušno, ali ipak predlaže:Najprije bih pre! i dvorac. Ako ne nađem nikakvog krivca, onda bih se obratio na djevojku. Moje je čvrsto uvjerenje da je netko u dvorcu uzeo zadaću da sve skupa otruje. A vi ne tražite krivca, nego sve svaljuju- na djevojku.Lakrdijaš već drži gospodara kraljevstva u svojim rukama i kao da mu je zarinuo prst L u šiju, odluči čestito stegnuti.Bilo bi bolje uzvišeni gospodine, da uistinu tražite tajnog ubojicu koji ima tko zna odakle i od koga nalog da vas sve otpremi na drugi svijet, kad vas ne može otpremiti u Budim.

ll- Hrvati! Hrvati! - Šapće Verbeci sada već potpuno u vlasti Petra Pana.Verbecijev pogled pruža lakrdijašu dokaz da bi mogao postići svoju svrhu. I doista: Verbeci pristupi Petru Panu kojeg je dao zatvoriti u tamnicu i, moleći, uzima njegove ruke:- Idi, Petar Pan, molim te, potraži vraća u Turopolju i ne vrati se bez lijeka.Ovu je zapovijed hitro i veselo dočekao, ali prije mora govoriti s liječnikom. Boji se da bi u njegovoj odsutnosti izdao varku s kneževim trovanjem kojim je u ono doba Petar Pan izigrao Pen-cingerovu želju da kneza otpremi u Budim i učini s Gordanom što ga volja. I sad ide tiho k postelji i pogleda Draženića. Dade znak liječniku pa prošapće:- Moram vam dati upute kako treba postupati. Iziđite da ne bismo bolesniku smetali.To je sasvim prirodno i Pencinger i Verbeci puštaju mirno Petra Pana s liječnikom na trijem. I tiho mu naloži:- Ni jednom riječi ne smijete odati da knez nije otrovan. To je njegova želja i njegova zapovijed. Ako se ogriješite, otpustit ću vas zauvijek.- Kako bih ga odao - odgovori tiho liječnik - ta vidite da sam potvrdio sve ono što ste rekli. Ali ovaj put vaša varka s lijekom ne može uspjeti. Htjeli biste djevojku očistiti od sumnje. Vjerujte, ona je kriva.- Mislite da je kriva? Vidjeli ste nešto?- Ne mogu baš posvjedočiti da sam je našao na djelu, ali samo znam da je držala njegovu ruku i od toga časa uhvatila je Draženića omaglica. Dobro sam pogledao njegov dlan.- Našli ste kakav trag?- To se ne može točno ustanoviti, dovoljno je nekoga samo toliko ubosti da otrov dođe pod kožu.- Znam što mislite, ali ona nije tome dorasla. Zapravo po čemu ste vi stekli uvjerenje da je Draženić otrovan? Kako ste to mogli ustanoviti?- Ja nisam ustanovio, nego gospodin Pencinger. On je odmah bacio sumnju na vjerenicu, a sami vidite da je vrlo vjerojatno...- Pa ako i jest vjerojatno, pazite, gospodine, na vama je velika odgovornost. Ako djevojku okrivite, Hrvati će vam se osvetiti, makar se sakrili ispod kraljevih nogu.Petar Pan opazi na stubama Stjepka. Iza njega ide potkastelan. Iznenadio se tom dolasku i smjesta šalje liječnika u sobu:- Hajde, brzo k bolesniku. Ne mičite se od njega, možda će se probuditi iz nesvjestice i prije nego umre, saznat ćete što se s njim dogodilo. Ne puštajte od njega ni Verbecija ni Pencingera. A ja idem.

Gotovo ugura liječnika u sobu pa za njim zatvori vrata, onda pohita trijemom i zaustavi Stjepka pa će potkastelanu:- Gospodine potkastelane, uzvišeni gospodin nalaže da odmah86

spremite još dva konja. Sam će sa mnom u Turopolje da potražimo vrača koji je izliječio kneza.Dobra van je misao pala na pamet. Vrač je spasio kneza, a možda će i našeg mladog gospodina.Samo brzo priredite konja, sam ću otpratiti rimskog poslanika uzvišenom gospodinuStjepko stoji i čeka. Petar Pan nadzire pptkastelanov odlazak, a zatim uzima Stjepki za ruku i krene s njim u tamni hodnik.- Vilena mi je rekla neka idem u Turopolje. Želi govoriti s vama ili s prečasnim gospodinom. Ja moram otići smjesta da potražim lijek.Kakav lijek? Kome?- Sve ćete dozn.tn, ali brzo umaknimo.Petar Pan se žuri naprijed da Stjepku prokrči put ako bi gatkogod zaustavio. Iz tamnog hodnika stupe na drugi dio trijemaiza ugla, skrivajući se iza stupova drvene ograde. Nikoga ne susreću.Lakrdijaš brzo vodi Stjepka prema sjevernoj kuli i onda mu šapće:Ja sada montm tražiti vrača jer Draženić je otrovan.- Otrovan? Cime bi se otrovao?- Sumnjaju na županovu kćerku, prijete joj mučilima. Žurite se i brinite se za nju. Idem u Turopolje da štogod ne posumnjaju. Sam Verbeci odredio mi je da dođem danas ujutro i donesem spise o istrazi protiv Lukavčana.- Sam vas je pozvao? Tu sve pada naglavce. Ne razumijem ništa - veli tiho Pet;n Pan i čas ušuti jer se odnekle čuo odjek koraka. Najposlije bude sve opet tiho, a on upućuje Stjepka:Ako vas je Verbeci očekivao, pitat će vas kako ste dospjeli k Vileni, Malo prije naložio je Verbeci kaštelanu neka odredi pred vratima županove kćcn stražu, ali ja sam ih tako zastrašio da su na to zaboravili. Htio sam govoriti s njom prije nego odem. No, sad nije potrebno kad ste stigli. Ja moram odigrati malo težu komediju i ne želim da padne s.snm tračak sumnje na mene da služim njoj, inače ne bih mogao izvesti namjeru. Znajte: tek danas ujutro izvadili su me iz tamnice To recite Vileni. Ovih dana nisam ni slutio da je ovdje, a to je Verbeci pomno zatajio pred svima, a ja budala sam vjerovao.Prošaptavši to, ide brzo zaklanjajući se iza stupova da umakne stepenicama ravno u dvorište. Tu je već potkastelan čekao s osed-lanim konjima.- Gospodin Draženić bi se mogao probuditi od lijeka koji sam mu dao, zato uzvišeni gospodin neće sa mnom - veli Petar Pan.Stjepko je posve tiho pokucao na vratima kule i najavi se tihim glasom:Čim je Vilena razabrala da netko kuca, povukla se k vratima. prepoznala je rimskog poslanika i brzo otvori. Mladi svećenik ulazi. una opet za njim zat\mi vnui i povuče zasun, pozdravi ga. Stjepko joj ne odgovara. Ne može .vjerovati svojim očima. Našao je tu ne-k°g- ah ne može prepoznati županovu kćerku. Sva je izmijenjena.87

l- Hrvati! Hrvati! - Šapće Verbeci sada već potpuno u vlasti Petra Pana.Verbecijev pogled pruža lakrdijaju dokaz da bi mogao postići svoju svrhu. I doista: Verbeci pristupi Petru Panu kojeg je dao zatvoriti u tamnicu i, moleći, uzima njegove ruke:- Idi, Petar Pan, molim te, potraži vraća u Turopolju i ne vrati se bez lijeka.Ovu je zapovijed hitro i veselo dočekao, ali prije mora govoriti s liječnikom. Boji se da bi u njegovoj odsutnosti izdao varku s kneževim trovanjem kojim je u ono doba Petar Pan izigrao Pen-cingerovu želju da kneza otpremi u Budim i učini s Gordanom Sto ga volja. I sad ide tiho k postelji i pogleda Draženica. Dade znak liječniku pa prošapće:

- Moram vam dati upute kako treba postupati. Iziđite da ne bismo bolesniku smetali.To je sasvim prirodno i Pencinger i Verbeci puštaju mirno Petra Pana s liječnikom na trijem. I tiho mu naloži:- Ni jednom riječi ne smijete odati da knez nije otrovan. To je njegova želja i njegova zapovijed. Ako se ogriješite, otpustit ću vas zauvijek.- Kako bih ga odao - odgovori tiho liječnik - ta vidite da sam potvrdio sve ono što ste rekli. Ali ovaj put vaša varka s lijekom ne može uspjeti. Htjeli biste djevojku očistiti od sumnje. Vjerujte, ona je kriva.- Mislite da je kriva? Vidjeli ste nešto?- Ne mogu baš posvjedočiti da sam je našao na djelu, ali samo znam da je držala njegovu ruku i od toga časa uhvatila je Draženica omaglica. Dobro sam pogledao njegov dlan.- Našli ste kakav trag?- To se ne može točno ustanoviti, dovoljno je nekoga samo toliko ubosti da otrov dođe pod kožu.- Znam što mislite, ali ona nije tome dorasla. Zapravo po čemu ste vi stekli uvjerenje da je Draženić otrovan? Kako ste to mogli ustanoviti?- Ja nisam ustanovio, nego gospodin Pencinger. On je odmah bacio sumnju na vjerenicu, a sami vidite da je vrlo vjerojatno...- Pa ako i jest vjerojatno, pazite, gospodine, na vama je velika odgovornost. Ako djevojku okrivite, Hrvati će vam se osvetiti, makar se sakrili ispod kraljevih nogu.Petar Pan opazi na stubama Stjepka. Iza njega ide potkastelan. Iznenadio se tom dolasku i smjesta šalje liječnika u sobu:- Hajde, brzo k bolesniku. Ne mičite se od njega, možda će se probuditi iz nesvjestice i prije nego umre, saznat ćete što se s njim dogodilo. Ne puštajte od njega ni Verbecija ni Pencingera. A ja idem.Gotovo ugura liječnika u sobu pa za njim zatvori vrata, onda pohita trijemom i zaustavi Stjepka pa će potkastelanu:- Gospodine potkastelane, uzvišeni gospodin nalaže da odmah86

spremite još dva konja. Sam će sa mnom u Turopolje da potražimo vrača koji je izliječio kneza.Dobra vam je misao pala na pamet. Vrač je spasio kneza, a možda će i našeg mladog gospodina.Samo brzo priredite konja, sam ću otpratiti rimskog poslanika uzvišenom gospodinuStjepko stoji i čeka. Petar Pan nadzire pptkastelanov odlazak, a zatim uzima Stjepki za ruku i krene s njim u tamni hodnik.- Vilena mi je rekla neka idem u Turopolje. Želi govoriti s vama ili s prečasnim gospodinom. Ja moram otići smjesta da potražim lijek.Kakav lijek? Kome?- Sve ćete dognan, ali brzo umaknimo.Petar Pan se žuri naprijed da Stjepku prokrči put ako bi gatkogod zaustavio. Iz tamnog hodnika stupe na drugi dio trijemaiza ugla, skrivajući se iza stupova drvene ograde. Nikoga ne susreću.Lakrdijaš brzo vodi Stjepka prema sjevernoj kuli i onda mu šapće:Ja sada monmi tražiti vrača jer Draženić je otrovan.- Otrovan? čime bi se otrovao?- Sumnjaju na županovu kćerku, prijete joj mučilima. Žurite se i brinite se za nju. Idem u Turopolje da štogod ne posumnjaju.Sam Verbeci odredio mi je da dođem danas ujutro i donesem spise o istrazi protiv Lukavčana.Sam vas je pozvao? Tu sve pada naglavce. Ne razumijem ništa - veli tiho Pet n Pan i čas ušuti jer se odnekle čuo odjek koraka. Najposlije bude sve opet tiho, a on upućuje Stjepka:Ako vas je Verbeci očekivao, pitat će vas kako ste dospjeli k Vileni. Malo prije naložio je Verbeci kaštelanu neka odredi pred vratima županove kćeri stražu, ali

ja sam ih tako zastrašio da su na to zaboravili. Htio sam govoriti s njom prije nego odem. No, sad nije potrebno kad ste stigli. Ja moram odigrati malo težu komediju i ne želim da padne s mio tračak sumnje na mene da služim njoj, mace ne bih mogao izvesti namjeru. Znajte: tek danas ujutro izvadili su me iz tamnice To recite Vileni. Ovih dana nisam ni slutio da je ovdje, a to je Verbeci pomno zatajio pred svima, a ja budala sam vjerovao.Prošaptavši to, ide brzo zaklanjajući se iza stupova da umakne stepenicama ravno u dvorište. Tu je već potkastelan čekao s osed-lanim konjima.Gospodin Draženić bi se mogao probuditi od lijeka koji sam mu dao, zato uzvišeni gospodin neće sa mnom - veli Petar Pan. Stjepko je posve tiho pokucao na vratima kule i najavi se tihim glasom:Čim je Vilena razabrala da netko kuca, povukla se k vratima. i repoznala je rimskog poslanika i brzo otvori. Mladi svećenik ulazi. Ona opet za njim zatvori vnui i povuče zasun, pozdravi ga. Stjepko joj ne odgovara. Ne može .vjerovati svojim očima. Našao je tu ne-k°g. ah ne može prepoznati županovu kćerku. Sva je izmijenjena.87

Možda to čini odijelo? On ju je vidio samo u haljinama služavke.- Konačno ste došli - prošapće ona.- Verbeci mi je odredio neka danas donesem spise iz Kaptola. Uranio sam, makar je teško prolaziti cestom jer je sve poplavljeno od noćašnje oluje.- Da, strahovita je bila oluja. Nisam ni oka stisnula.Pošla je nekoliko koraka, povukla naslonjač i zamolila ga da sjedne. On promatra svaku njenu kretnju. Teškom mukom korača kao da će joj sada duša izletjeti iz mlađahne pojave. Gleda je i razmišlja o onome što je čuo od Petra Pana i odluči da sazna istinu:- Sjednite mi nasuprot, gospođice, i recite: što vam tišti dušu?- Ništa me ne tišti, sasvim ništa.- Ipak, ne možete poreći: vidim u očima, govoru i svemu.- Opetujem: ništa mi ne tišti dušu. Samo sam molila Petra Pana neka dovede vas. Moram položiti priznanje. Učinila sam ono što mi je bilo naređeno.Te riječi potvrđuju Stjepku vijest Petra Pana, a ipak ne može vjerovati da je djevojka mogla počiniti takav zločin.- Što vam je bilo određeno? - pita je.- Osloboditi sve nas ove izdajničke nemani. "Zar ipak?" - misli on i gleda je odlučnu, blijedu, minu pa zapita, naglasivši svaku riječ:- Otrovali ste ga?- Već su vam rekli?- Nisam još govorio s njima, samo s Petrom Panom. On veli da vas sumnjiče. Ne vjerujem da biste to počinili.Uspravila se pa naglašava odvažno kao čovjek koji je učinio neSto veliko:- Ubola sam ga otrovanim bodežom. Nisu našli traga oružju jer je oružje sitno.Mladi svećenik ide uzbuđeno k prozoru i gleda dolje u vodene opkope. Duboko ga se kosnulo to priznanje. Jedva se svladava. Nakon duže stanke vrati se k njoj i zapita: uai - Otkud vam taj bodež?*).*”.. - Primila sam ga od plemenite gospođe Gordane.• Zanijemio je. Davne uspomene oživjele su u njegovoj duši, uspomene s dvora kralja Matije dok je bio mali paž i služio Gordanu s tolikim oduševljenjem i toliko je ljubio. Zna što se sve tada zbivalo na dvoru, sjeća se dvoboja između Damira brezovačkog i brata kraljice Beatrice koji je htio usmrtiti Damira otrovanom oštricom bodeža. Tom je dvoboju sam prisustvovao. Jasno je: Gordana je naučila ovaj način obrane. Nije mu spomenula dok se nalazila zatočena da posjeduje takav bodež. Zadržala je to kao tajnu koju je čuvala samo za obranu od gospodara u ovom dvorcu.Kad je odlazila, nije više trebala taj bodež i predala ga je ovoj djevojci, a ona se poslužila njime uvjerena da će osloboditi sebe i Hrvate od te nemani. Ipak se njegova pobožna duša tome protivi. Htio bi opravdati Vilenu pred samim sobom i pita je: >:.", <t88

- Vi ste to učinili da sebe obranite od nasilnika?- Nisam se trebala braniti.- Kako “ Pristali ste na vjenčanje s namjerom da ga ubijete?- Verbeci me najprije htio zavarati s Draženićevom smrti. Odbila sam da pri min: ime crnog dušmanina našeg roda. Crveni oklop-mk grada Luk i ci nosit će vazda žig nemani koja se uvukla u hrvatske redcni da uhodi i svoju krivnju nametne drugome, junaku i najvrednijem mladiću ovog kraja. Sve mi se to strahovito zgrozilo i ja sam odlučno rekla "ne". Ah” tada mi Verbeci otvoreno reče da će me prisiliti da pođem za Draženića.Najprije su vas učinili služavkom, a sad odjednom preokret?- Nisam pitala niti bi mi Verbeci odgovorio što ga je na to nagnalo. Razlagao i o pomirbi s Hrvatima. Kad sam sve to vidjela i razabrala da mi nema spasa, stala sam razmišljati i odlučila da pođem za nj i da ga kaznim.- Vi ste privo L!I na vjenčanje samo zato da ga uzmognete ubiti?- Jest, zato.- Gospodin Verbeci tvrdio je pred županom da ste mu oprostili i pristali.Izrekla tata oproštenje, ali ga nikada nije osjetila duša. Morala sam tako govoriti da uzmognem prikazati vjerojatnim svoj pristanak.Gledajući djevojku i slušajući njene izjave, čini mu se da je Vilena Gordanina učenica. Ili je ta odluka njena samonikla misao? Ubili ste ipak čovjeka i svoga muža. Trebala sam se vjenčati danas, ali on me jučer zvao k sebi da mi kaže nešto važno. Smjesta sam pohrlila jer je to bolje nego da uzmem njegovi ime. Odazvala sam se i otišla k njemu. Našla sam ga u svečanom ruhu kao da je već ozdravio.I pripovijeda sve kako je bilo, što se dogodilo i kako je nastojali ostati uza nj. On joj je pružio desnicu, ona je prihvatila, stišćući u desnoj ruci malo oružje.- Dakle, niste vjenčani.1Nisam odgovori ona i razjasni mu što se sve zbilo dan prije i kako je kardinal prouzročio da se vjenčanje moralo odgoditi. Tako mi se pružila prilika da sve izvedem već jučer, a da ni časa ne moram nositi njegovo ime. Skupio je obrve i razmislio o svemu.Gospođice, to se ne slaže s onim što je Verbeci rekao na općini kad je govorio s vašim ocem. Njegovo je lice bilo odraz pravog očaja dok nam se tužio kako mu je nećak na samrti i moli dozvolu vašeg oca da pristane na ovaj brak.- A Što je rekao moj otac?Privolio je jer mu se činilo da je to jedini način kako bi vas oslobodio sumnje koja leži na vama. Sav svijet će misliti, vi znate sto Jadni vaš otac. Htio je spasiti ugled kćeri, svog djeteta, dok je Verbeci očajno plakao nad svojim nećakom koji umire. Još nam Je rekao da ste se sakrili od straha pred Draženićem i zato vas nisu

Možda to čini odijelo? On ju je vidio samo u haljinama služavke. J"iy - Konačno ste došli - prošapće ona.- Verbeci mi je odredio neka danas doneseni spise iz Kaptola. Uranio sam, makar je teško prolaziti cestom jer je sve poplavljeno od noćašnje oluje.- Da, strahovita je bila oluja. Nisam ni oka stisnula.Pošla je nekoliko koraka, povukla naslonjač i zamolila ga da sjedne. On promatra svaku njenu kretnju. Teškom mukom korača kao da će joj sada duša izletjeti iz mlađahne pojave. Gleda je i razmišlja o onome što je čuo od Petra Pana i odluči da sazna istinu:- Sjednite mi nasuprot, gospođice, i recite: što vam tišti dušu?- Ništa me ne tišti, sasvim ništa.- Ipak, ne možete poreci: vidim u očima, govoru i svemu.- Opetujem: ništa mi ne tišti dušu. Samo sam molila Petra Pana neka dovede vas. Moram položiti priznanje. Učinila sam ono što mi je bilo naređeno.Te riječi potvrđuju Stjepku vijest Petra Pana, a ipak ne može vjerovati da je djevojka mogla počiniti takav zločin. r;- Što vam je bilo određeno? - pita je. .-,";

- Osloboditi sve nas ove izdajničke nemani. -^"Zar ipak?" - misli on i gleda je odlučnu, blijedu^jnirnu pazapita, naglasivši svaku riječ: #.,.•- Otrovali ste ga? tf.,.- Već su vam rekli?- Nisam još govorio s njima, samo s Petrom Panom. On veli da vas sumnjiče. Ne vjerujem da biste to počinili.Uspravila se pa naglašava odvažno kao čovjek koji je učinio nešto veliko:- Ubola sam ga otrovanim bodežom. Nisu našli traga oružju jer je oružje sitno.Mladi svećenik ide uzbuđeno k prozoru i gleda dolje u vodene opkope. Duboko ga se kosnulo to priznanje. Jedva se svladava. Nakon duže stanke vrati se k njoj i zapita: “tjui - Otkud vam taj bodež?ifhJ - Primila sam ga od plemenite gospođe Gordane. v Zanijemio je. Davne uspomene oživjele su u njegovoj duši, uspomene s dvora kralja Matije dok je bio mali paž i služio Gordanu s tolikim oduševljenjem i toliko je ljubio. Zna što se sve tada zbivalo na dvoru, sjeća se dvoboja između Damira brezovačkog i brata kraljice Beatrice koji je htio usmrtiti Damira otrovanom oštricom bodeža. Tom je dvoboju sam prisustvovao. Jasno je: Gordana je naučila ovaj način obrane. Nije mu spomenula dok se nalazila zatočena da posjeduje takav bodež. Zadržala je to kao tajnu koju je čuvala samo za obranu od gospodara u ovom dvorcu.Kad je odlazila, nije više trebala taj bodež i predala ga je ovoj djevojci, a ona se poslužila njime uvjerena da će osloboditi sebe i Hrvate od te nemani. Ipak se njegova pobožna duša tome protivi. Htio bi opravdati Vilenu pred samim sobom i pita je: MI,.,-.t88

- Vi ste to učinili da sebe obranite od nasilnika?- Nisam se trebala braniti.- Kako? Pristali ste na vjenčanje s namjerom da ga ubijete?- Verbeci me najprije htio zavarati s Draženićevom smrti. Odbila sam da primam ime crnog dušmanina našeg roda. Crveni oklop-nik grada Luk n L nosit će vazda žig nemani koja se uvukla u hrvatske redove da uhodi i svoju krivnju nametne drugome, junaku i najvrednijem mladiću ovog kraja. Sve mi se to strahovito zgrozilo i ja sam odlučno rekla "ne". Ali tada mi Verbeci otvoreno reče da će me prisiliti da pođem za Draženića.- Najprije su vas učinili služavkom, a sad odjednom preokret?Nisam pitala niti bi mi Verbeci odgovorio što ga je na tonagnalo. Razlagao je o pomirbi s Hrvatima. Kad sam sve to vidjelai razabrala da mi nema spasa, stala sam razmišljati i odlučila dapođem za nj i da ga kaznim._ Vi ste privoljeli na \iencanje samo /ato i”la ga uzmognete ubiti?- Jest, zato.- Gospodin Verbeci tvrdio je pred županom da ste mu oprostili i pristali.Izrekla sam oproštenje, ali ga nikada nije osjetila duša. Morala sam tako govoriti da uzmognem prikazati vjerojatnim svoj pristanak.Gledajući djevojka i slušajući njene izjave, čini mu se da je Vilena Gordanina učenica. Ili je ta odluka njena samonikla misao? Ubili ste ipak čovjeka i svoga muža. Trebala sam se vjenčati danas, ali on me jučer zvao k sebi da mi kaže nešto važno. Smjesta sam pohrlila jer je to bolje nego da uzmem njegovi ime. Odazvala sam se i otišla k njemu. Našla sam ga u svečanom ruhu kao da je već ozdravio.I pripovijeda sve kako je bilo, što se dogodilo i kako je nastojali ostati uza nj On joj je pružio desnicu, ona je prihvatila, stišćući u desnoj ruci malo oružje.- Dakle, niste vjenčani1”Nisam odgovori ona i razjasni mu što se sve zbilo dan prije i kako je kardinal prouzročio da se vjenčanje moralo odgoditi. Tako mi se pru/ila prilika da sve izvedem već jučer, a da ni časa ne moram nositi njegovo ime.Skupio je obrve i razmislio o svemu.

- Gospođice, to se ne slaže s onim što je Verbeci rekao na općini kad je govorio s vašim ocem. Njegovo je lice bilo odraz pravog očaja dok nam se tužio kako mu je nećak na samrti i moli dozvolu vašeg oca da pristane na ovaj brak.- A što je rekao moj otac?Privolio je jer mu se činilo da je to jedini način kako bi vas oslobodio sumnje koja leži na vama. Sav svijet će misliti, vi znate sto jadni vaš otac. Htio je spasiti ugled kćeri, svog djeteta, dok je Verbeci očajno plakao nad svojim nećakom koji umire. Još nam je rekao da ste se sakrili od straha pred Draženićem i zato vas nisu89

mogli naći kad je prečasni tražio da vas puste na slobodu.- To je Verbeci lagao. Oni su me sakrili u ovu kulu i postavili pred vratima straže. Nitko nije mogao k meni, a svima su rekli da sam pobjegla.Stjepku je jasna Verbecijeva prevara. Prizor koji je odigrao pred ocem djevojke i pred svima na općini ne može nitko odigrati, osim komedijaša. Nitko ne bi mogao posumnjati da laže.Dok on ovako razlaže, djevojka nastavi:- Časni gospodine, Verbeci je doista komedijaš jer njegov nećak nikada nije bio na samrti. Bio je već na putu ozdravljenja sve do jučer navečer...- Gospodin Antolković i Gordana jedini pogađaju pravu istinu. Nijedan od njih nije vjerovao u ovu pomirbu. Oboje su tvrdili da je sve to laž, prevara koju su zasnovali da izvuku korist za sebe.- Htjeli su dobiti od naših plemića četu za obranu kraljevstva.- A tko zna, možda i još šfo drugo - doda djevojka. - Kad mi je kasnije prilazio, bio je tako ljubazan kao da me smatra svojom ljubljenom snahom. Zašto se meni ulagivao dok sam bila ovdje zatočena? Toliko mi je govorio o svojoj ljubavi i svojoj naklonosti i o svim častima kojima će me obasuti...- Jasno je sve. Želi poslati Draženića preko vas među Hrvate da ih uhodi.- Zar bi mogao biti tako lud i vjerovati da bih ikada bila žena ovog čovjeka?- Ali sad je važno za vas, gospođice, ono što ima slijediti.- Spremna sam na sve, časni oče. Jedino sam htjela, prije nego sa mnom obračunaju, govoriti s vama ili s kanonikom da znate što je bilo.- Niste smjeli okaljati ruke takvim djelom.- Namjeravala sam to još prije nego što je otputovao u Slovačku po kraljevića kad mi je govorio nedostojno i prijetio što će sve učiniti s Kuševićem. Ali je uzmaknuo kao da je slutio što nosim u njedrima. Zar bi mi sada, kad su me htjeli prisiliti da se vjenčam, mogli zamjeriti što sam spasila čitav naš rod od te životinje?Stjepko šuti. Sva mu se pobožna duša buni protiv tog shvaćanja. Zar je to uistinu kazna, ili se ova djevojka sama nametnula da će izvršiti kaznu koju je zaslužio?Sad se dosjeti kako bi Verbeci mogao saznati da se on nalazi ovdje i saopći joj što mu je povjerio lakrdijaš, kako je kane staviti na muke da prizna kakvim je otrovom uništila život Verbecijeva nećaka. Ona se nimalo ne uplaši, ni mučenja, ni smrti.- Neka čine sa mnom što god hoće.- Odviše ste mirni uoči neprijateljevih prijetnji.- Rekoh: spremna sam na sve.Promatrajući Vilenu, sjeća se junačkog djela njezina djeda i ujaka bana Berislavića i njezina oca župana. Nekoliko je Berislavića hrabro i slavno palo na bojnom polju protiv Turčina. Zar se uistinu u toj djevojci probudila krv njenih djedova? Inače ne bi sada mogla

ovako odgovarati Nekoć su mu sasvim drugačije opisali tu ljepoticu dražesnu, razmaženu i nestašnu. Dok on razmišlja, ona ga iznenadi pitanjem:- Recite: postoji li mogućnost da Lukavčani nađu, uhvate Je-lenka Kuševića?- Na to vam ne bih mogao odgovoriti.- Gdje se nalazi Jelenko?

- Znam da su pošli svi zajedno s Antolkovićem na bojište, ali samo prividno jer su odlučili da se vrate.- Vrate? Kamo? - upadne ona, dršćući.- U svoje sklonište gdje su se skupili svi plemići. Zapravo oni su se sklonu!i negdje u gustu šumu i tamo čekaju jer Antolković nije vjerovao p<nnirhi koju je ponudio gospodin Verbeci. Čim su Antolković i Gordana podigli svoju riječ, raspršilo se povjerenje sviju nas i oni se sad čine kao da vjeruju. Uzeli su da se bore oružjem kojim napadaju. Lukavost se izbija lukavošću.- Molim vas: zar je Jelenko stalno s prijateljem mog oca, s Antolkovićem”.”- Da on je stalno s njim i on je vođa ustanika. Draženić je poslao za njima svoje ljude. Sam mi je rekao da mu je u tragu i zna gdje se nalazi pa će mu ga njegov kaštelan poslati kao vjenčani dar. Sam se preda mnom hvalio kako će mu Jelenko Kušević biti dragocjen vjenčani dar.- Vama je mnogo do toga da saznate nešto o tom plemiću? Ona obori oči, ali odgovara nevažno:- Da, časni gospodine, mnogo mi je stalo. On je moj drug iz djetinjstva. Draženu, je svu svoju podlost iskalio na njemu. Jučer se s toliko samosvjesti prijetio kako će ga postaviti na muke da polagano i jadno umre. Zato bih htjela da ga obavijestite o tome neka se čuva. Ako Verbecijeva sumnja i dalje ostane na meni, još će se više osvetiti Kuševicn. Bit će uvjeren da me moj drug iz djetinjstva uputio na ovaj čin da se može osvetiti meni. On će se uhvatiti svih najnevjerojatnijih optužbi, samo da opravda sebe ako ga tko pozove na račun.-- Jelenko Kušević dobro zna kolikoj je opasnosti izložen, ali ja ću mu sam saopćiti vašu poruku.Ne recite mu da ga upozoravam ja, nego vi. Molim vas obećajte mi.- Vrlo rado. kako god želite. No, vi kao da se uopće ne nadate izići iz dvorca?Ne znam sto će biti sa mnom, ali sasvim mi je svejedno što me čeka. Ona je neman primila svoju kaznu.Njihov razgovor prekine žestoko kucanje na vratima.Otvorite, smjesta otvorite, uzvišeni gospodin Verbeci zapovijeda.To je glas baruna Pencingera - šapće Vilena Stjepku. Sklonite se smjesta u drugu sobu i ne javljajte se dok vasne pozovem. Dočekat ću ih ovdje sam. <" •/*.">; -

90

lPohitala je u drugu sobu i odlučila je da osluškuje na vratima. Stjepko gurnu zasun na vratima i otvori ih. Pred njim su se zaustavili Verbeci i kaštelan Pencinger sa dvojicom momaka. Jedan od njih drži u rukama okove. Ušli su brzo, a zaustavili se još brže. Kao sablast, stoji pred njima mladi svećenik. Verbeci osjeti da je raskrinkan. Taj mladi svećenik doznao je očito sve što nije smio doznati. Odviše je uzrujan da bi se mogao svladati i smjesta poprimi neku masku. Stjepko iskoristi njegovu zabunu:- Uzvišeni gospodine, moja prisutnost vas zbunjuje. Budite uvjereni: nisam se nadao susresti s vama u ovoj kuli i s dvojicom slugu koji nose okove. Zar kanite okovati mene?Stotinu kletvi prolazi kroz misli mađarskog velikaša i ne može se dosjetiti kako bi se mogao sada izvući. A Stjepko nastavlja:- Donio sam vam spise kako ste željeli.Što bi sada odgovorio? Kako je ovaj dospio ovamo? Pun je gnjeva. Jedina mu je misab bila sapeti Vilenu u okove, odvesti je na mučila i od nje iznuditi priznanje. Na to ga je navelo stanje ranjenika. Ipak se snađe:- Časni gospodine, kad sam vas jučer zamolio da donesete spise o istrazi, bio sam očajan zbog svog nećaka, ali danas je preda mnom otkriven zločin koji je počinila kći župana Berislavića. Ona je otrovala moga nećaka.- Kako i kada je učinila, uzvišeni gospodine?- Kada? Jučer uvečer dok je sjedila uz njegovu postelju. Ja sam vam pokazao djevojku i zamolio vas da ih pustite u miru.

- Čudnovato, uzvišeni gospodine. Dan prije bili ste kod gospodina župana i plakali što umire. Onda bi ga ona morala otrovati dan prije, a ne tek jučer? Je li istina ono što je uzvišeni gospodin govorio kad je došao k županu ili ono što veli sada?- Premda stojim pred rimskim poslanikom, ne smatram vas pozvanim da mi sudite. U ovom kraljevstvu ja sam gospodar i imam pravo kazniti zločinku.- Imali biste je pravo samo optužiti pred sudom, a sud ima pravo da je kazni ili riješi, prema tome, je li kriva ili ne. Vi imate pravo kažnjavati svoje sluge, ali ne kćerku plemića.Bijesan Verbeci se okrene slugama i zapovjedi:- Onamo! Provalite u onu sobu, potražite je, svežite i odvedite u tamnicu.Stjepko stane brzo na vrata na koja je izišla Vilena i povisi glas:- Gospodine, vi zapovijedate da vaše sluge taknu rimskog poslanika? Smijete li me maknuti s ovog praga?Njegova je opomena prijeteća i Verbeci se počne svladavati. Taj rimski poslanik došao je zapravo iz Rima zbog procesa što ga vodi Ugarska s vojvodom od Ferare Hipolitom. Kako će Stjepko izvijestiti Rim, tako će biti. A tu je još i kardinal koji mu sjedi na vratu. I taj će stati u obranu rimskog poslanika.Sve to probere Verbeci u svojim mislima i začas je nacistu da su mu vrata do Vilene zatvorena. Zatim promijeni glas i prozbori:

- Ne možete shvatiti nevolju, gospodine, što vlada nada mnom. Draženić je moj jedini nasljednik. Nemam sina, njega smatram svojim djetetom, a on umire otrovan i ništa nije vjerojatnije nego da ga je ona otrovala. Oprostite. Nisam odgovoran za ono što činim. Spo-palo me toliko bjesnilo da nisam znao što govorim. Imate pravo, zločinku moram staviti pred sud.A dotle tra/m da gospođicu pustite kući, gospodine Verbeci. Vaš nećak oteo je djevojku na sramotan način. Upravo se stidim što moram gledati okom u oko takvom nedjelu mladog viteza.- Vi ga optužujete dok je on želio popraviti svoj grijeh vjenčanjem ?- A ona je pristala. Dakle, kako je smijete optužiti da ga je otrovala?- Sve dokazuje da je ona.- Gospodine primite moj savjet. Najprije se smirite, razmislite o svim okolnostima, sve ispitajte što se tu zapravo dogodilo. To vam zapovijeda u prvom redu pravednost, a zatim vaša plemićka čast koju svjetovni plemići toliko uzdižu. Ili ova plemićka čast nije uvijek jednaka9- Molim da ne sumnjate u moju čast - isprsio se Verbeci povrijeđen, ali ipak svladava ton govora.- Razumijem min-ii. toga, pa ipak želim od vas obećanje da ćete djevojku vratiti ocu ako je štogod kriva. Putovi su vam otvoreni do kralja i suda.Previše tražite. Nikako se ne mogu odazvati toj želji. Naprotiv, tražim da mi kaže kakvim je otrovom otrovala nećaka, možda se nade lijek, a možda ga ona ima.- Županova kei poriče da je kriva zbog Draženićeva stanja pa, naravno, ne može ništa znati o otrovu. Govorio sam s njom.- Onda vas molim dođite, pogledajte Draženića i prosudite kako je.- Upozoravam vas - veli Stjepko - djevojku uzimam pod svoju zaštitu kao što sam uzimao i Gordanu.Verbeci pošalje iz sobe slugu s okovima, a Stjepko prihvati poziv da sam vidi bolesnika. Verbeci mu pokaže bolesnika kako leži u besvijesti, sav isceren, iskrivljen, katkad stenje, a onda opet zanijemi. Promatra ga neko vrijeme, razgovara s liječnikom, s Verbeci-jem i kaštelanom, ispituje sve moguće sitnice.Raspravljanjem o Draženićevoj bolesti, razvlači Stjepko vrijeme kako bi dočekao Petra Pana.Odjednom su svi utihnuli. Draženić se pomakne, teško uzdahne. Otvori oči i zuri u strop. Verbeci priskoči i gotovo dršćućim glasom zove:Sinko. sinko, kako ti je?Bolesnik ne < di: \ara; ponovo sklapa oči. Liječnik mu se približi 1 metne ruku na srce. Čini mu se da ne kuca. To ga zbuni, uznemiri. Sam m zna što bi, ali ne reče ništa Vara li se, ili, uistinu, to srce više ne udara? Tada se okrene, sjedne i šuti.

93

- Zar spava? - pita Verbeci zabrinuto.Liječnik kinine. To ponuka sve ostale da iziđu na trijem.Tamo stoje knez Brandenburg i Danijel. Iz svoje sobe izlazi ivojvoda od Ferare, tobožnji kardinal i nekoliko njegovih plemića.S njima je Mladen, vitez od Srednjice. Spazivši Stjepka, izmijeni snjim poglede. U Stjepkovu dolasku Mladen nazrijeva posljedicu Voj-kova izlaska iz dvorca pa stoji mirno i čeka da mu se pruži mogućnost da bude sa Stjepkom sam. Ali to je sada nemoguće. Svisu na okupu... . ..". . . . . ..... -,".-VRAČ PETRA PANAVerbeci se tuži kardinalu nad nesrećom svog nećaka i ispripo-vjedi sve što se s njim zbivalo preko noći dok sluga ne najavi da je doručak na stolu.I sada redom odlaze u blagovaonicu.Tek što su pojeli, najaviše Verbeciju da je stigao Petar Pan. To Stjepka digne sa stolice i odmah ide za Verbecijem iz blagovaonice. Gotovo trči da čuje što nosi lakrdijaš.Našli su ga na trijemu. Ali nije sam. S njim je neki stariji čovjek u građanskoj odori. Petar Pan se pokloni Verbeciju koji začuđeno gleda stranca.- Vaša milosti, donio sam lijek - veli Petar Pan.- Je li to vrač koji je dao lijek?- Jest, uzvišeni gospodine, doveo sam čuvenog vrača koji je ujedno i najslavniji ranarnik, dakle, razumije se u lijekove i u rane.- Moj nećak ne boluje od rane, nego od otrova - odgovara Verbeci, ne dajući nikakve važnosti ranarničkoj sposobnosti čovjeka koji ne govori ni riječi, već ozbiljnim mudrim pogledom promatra Verbecija.Ali Petar Pan na svaki način želi izvojštiti uvažavanje za svoju namjeru i nastavlja raspredati:- Molim vas, uzvišeni gospodine, ionako ništa ne stoji.- Šuti. Sve bi dao za mojeg nećaka - uzvikne Verbeci jer se Petar Pan dotaknuo njegove čuvene škrtosti.- Dakle, evo prilike, ovome na daleko i široko čuvenom vraču, da pogleda vašeg uzvišenog nećaka. On će točno istražiti njegovu bolest. Ali morate odrediti liječniku neka pri tom ne smeta vrača. Znate da je vrlo ljutit ako tkogod dolazi u blizinu bolesnika ili se pača u njegov posao.- Idi, brzo, Petar Pan, neka se dade lijek Draženiću, najprije lijek protiv otrova.- Zar mislite da smo čekali dok vi iziđete? Već sam kao lud potrčao ravno u njegovu sobu, ulio mu lijek u usta kako je odredio94

vrač i tek tada sam vas dao pozvati. A sad će ga pregledati - doda lakrdijaš, dok Stjepko ne sluti što to znači. Želim biti prisutan - naglasi Verbeci.- Naravno m vrač i želi, uzvišeni gospodine, da vi točno vidite kako je i Sto za svaki slučaj da se ne dogodi nesreća.Verbeci ide za Petrom Panom koji vodi starog čovjeka u Dra-ženićevu sobu. dok je Stjepko čekao na trijemu.Lakrdijaš uvede vrača. Verbeci ulazi za njim, a tada se Petar Pan okrene k izlazu na trijem:Uzvišeni meni bi pozlilo da moram gledati ranu - veli on pa izlazi na trijem i hita Stjepku koji ga čeka i šapćući saopćuje: Jahao sam ravno u općinu da nađem župana ili drugu gospodu pa da im sve kažem. Nedaleko od Kurilovca na cesti sreo sam prečasnog ii^p.-dina Benka koji je upravo dolazio s Kaptola. Rekao mi je d; se u Turopolju okupio narod da ide k Verbeciju jer se ljudi bune. Sve sam mu ispripovijedao.Što je rekao, što je odlučio? Je li mi poslao kakvu poruku? Kanonik će doći ovamo jedan sat nakon mene kao da se nismo sreli. Naložio mi je neka pohitam naprijed.- Otkud vam ovaj vrač?

- To je puki slučaj. Ovo je kaptolski ranarnik koji je jahao s gospodinom kanonikom u Turopolje k prijatelju Modecu kojeg je nedavno zapalio Draženić. Tada sam predložio kao dobru izliku i zamolio ga da dođe sa mnom kao da je turopoljski vrač.- Mislite da će pomoći?Dogovorili smo se neka Verbecija uvjeri da nećak umire od rane. Ako mu povjeruje time bi sa Vilene bila odvraćena sumnja.- Verbeci je htio djevojku već svezati u okove.- Zato sam i doveo ranarnika, a ovaj će odvratiti od nje svu krivnju.- A vi ste, uistinu, donijeli neki lijek Draženiću?- Donio sam neku mješavinu kuhanih trava što sam dobio u selu. Glavno je uvjeriti Verbecija da je to lijek. Sad bi bilo dobro da vi, časni gospodine, odete k Draženiću, a ja ću stajati na pragu ako bi trebalo ranarnika poduprijeti mojim riječima.Stjepko prijeđe naprijed, a lakrdijaš je zaostao da prikrije vezu sa Stjepkom.Ulazeći u sobu, našao je Stjepko ranarnika u velikom pripovijedanju :- To je prava strahota, gospodine, što se s njim dogodilo. S ramena mu je oderan povez pa se rana ponovo otvorila, gotovo rastrgla, upalila i ognojila. Tko mu je razderao tu ranu?Ogledao se okolo, ali svi šute, samo Verbeci plaho odgovara:- Mislim da mu nitko nije mogao razderati ranu. To nije moguće.- Nije li možda mladić ustajao?- Jest. dvi puta i oblačio se.- Onda nije čudo ako je razderao ranu. Sad je to već druga95

rana. Ona prije bila je počela cijeliti, a to je sad mnogo gore nego ono prvo. Kad mu se rana razderala i upalila, moralo mu je pozliti. Nije li ga možda tresla i groznica?- Jest, jest - hitro odgovori Verbeci - jako ga je tresla. Leži već u besvijesti od jučer uvečer.- Mogao bi od toga i umrijeti, uzvišeni gospodine - ustvrdi ranarnik - to je veliko zlo. Verbeci mu padne u riječ:- Od toga nikako ne može umrijeti, on je otrovan. Ranarnik digne glavu i pogleda Verbecija, pa onda zaniječe:- Nikako, to nije moguće. Da je otrovan, rana bi bila crna kao ugljen, a i on bi već bio sav crn ili barem plav kao šljiva. Ja to znam, nisam uzalud vrač."Dobro ga je uputio Petar Pan" - pomisli Stjepko, stojeći kraj vrata. "Možda će se Vilena ipak spasiti." Malo se ogleda na trijem gdje blizu praga stoji lakrdijaš, pazeći na svaku ranarnikovu riječ. On nastavlja ogledavati Draženića, saginje se i nešto radi.Lakrdijaš izdaleka sve to nadzire i opaža da Verbeci priklanja sve više pažnje razlaganju tobožnjeg vrača pa sve bliže prilazi k njemu, postavlja mu pitanja o pojedinostima koje ulijevaju Petru Panu nadu da će njegov ranarnik svratiti krivnju na ranu, a rasteretiti Vilenu. On sve to razlaže s toliko dara govora i s tolikim uvjeravanjem da se Verbeciju čini sve to vrlo vjerojatnim. Baš tako kao što mu se činilo vjerojatnim kad mu je barun Pencinger govorio o otrovu i kad je tvrdio da je nećaka otrovala Vilena.Sve više pažnje posvećuje Verbeci svemu što starac radi oko Draženića. Izvadio je iz neke velike mošnje čitav omot svakojakih trava, već sasvim osušenih, polagano ih naslagao na rame, a zatim stao mazati nekom masti. Kad je to svršio, uzme nove poveze i stade ranu lako vezati. Bez riječi gleda Verbeci, čekajući da mu stranac kaže što očekuje. Kad je svršio posao, brzo će uzvišenom gospodinu Verbeciju:- Do zapada sunca mora se odlučiti hoće li mu to pomoći ili ne.- Kako ćemo to znati? - pita Verbeci kao da se počeo nadati, a čovjek mu odgovori:- Ostat ću uza nj. Bude li mu bolje, još jednom ću obložiti ranu.Svi u sobi šute. Liječnik je sve to iz prikrajka promatrao s ironijom, ne vjerujući strancu do kojega ništa ne drži. Verbeci ne zna što da misli, a još

manje što da kaže. Hvata se nove okolnosti kao utopljenik slamke. Čim se ranarnik okrenuo k liječniku i upitao može li ostati ovdje, Verbeci smjesta naloži:- Da, ovaj će gospodin ostati uz postelju mojeg nećaka. To je moja želja.- Bio bih vrlo sretan kad bi to pomoglo. Nitko sretniji od mene - veli liječnik.Promatrali su bolesnika. Činilo im se kao da spava, a za vrijeme96

ranarmkova posla često je zastenjao, iako nije otvarao oči.Sto mislite o tome? - pita Verbeci Stjepka. Ovaj ne zna što bi rekao jer sad zna da je sve to uputio ranarnika Petar Pan i ne može uvjeravati da se nečemu nada. Ali Petar Pan živo tumači kako on vjeruje čuvenom vraču da je ipak sve kriva rana, a otrovu nema ni traga. Dok ovako govore, do-hita sluga, pokloni se i javi:Stigao je prečasni kanonik Benko i želi razgovarati s vašom uzvišenošćuOvaj posjet očito je nemilo iznenadio velikaša pa pita Stjepka: Niste mi ništa rekli da dolazi gospodin kanonik? Nisam to ni slutio. Jučer mi nije ni spomenuo da kani k vama. Možda se nešto dogodilo zbog čega dolazi. I Verbeciju je to jasno, pa ostavlja sobu. Otvorio je vrata velike dvorane gdje ga čeka kanonik. Smjesta ga pita za Dra/emca. a ovaj mu odgovara potišteno: Još uvijek umire, strahovito je to gledati.- A županova je kći uza nj?Da - odgovori on - odlučivši da prešuti svoju optužbu protiv Vilenc. kako bi time brže otpremio kanonika iz dvorca i odmah upita Sto kanonika tako iznenada nosi u Lukavac.Znao sam, uzvišeni gospodine, da će vas začuditi moj dolazak. Ni ja nisam slutio da ću biti prisiljen smetati vas, ali, evo, što se dogodilo. Pred općinom se skupio silan narod, netko je dojavio ljudima da gospodin kaštelan Lucić sprema veliki napadaj na cijelo Turopolje. Vele: vidjeli su ga negdje s velikom četom svojih vojnika, sve se to prenijelo čitavim ovim krajem pa se narod uzrujao, skupio pred općinom i želi odmah saznati jesu li kaptolski prijedlozi primljeni. Svi me čekaju s odgovorom.- Još nismo stigli ni da pročitamo. Vama je jasno, prečasni gospodine, da nisam kadar sada to rješavati.- Uzvišeni gospodine, sami ste željeli i naglasili da požurim i smjesta šaljem spisi Jučer je bio ovdje rimski poslanik. Vi ste ga poslali ravno k nama da donese spise o istrazi koju smo proveli i dovršili. On je očito već ovdje?- Da, ali u ovoj velikoj nevolji nisam dospio još ni pogledati, a kampli predati kralju. Ali, velite, narod sakupljen čeka? Tko ga je sazvao?- Vijest da će danas biti sve odlučeno, a narod želi čuti štoste odlučili.- A tko im je rekao da će danas biti odlučeno?- Vi sami uzvišeni gospodine, objavili ste narodu pred opći-977 ",Na to je zaboravio. Tada pred općinom mislio je da će vjenčati Vilenu s mladim nećakom, a zatim javiti da je nećaku iznenada bolje, da će ozdraviti, i tek onda zatezati istragu i rješenjeaok mu bude potrebno. A sad je nećak uistinu na samrti i sasvim se zbunio od te nesreće. ^i-v, ••;iORDANA X

- Toliko sam nesretan da i ne znam što sam sve tamo rekao pred općinom.- Svakako bih vas molio. Nekako se stvar ipak mora riješiti da se narod uzmogne vratiti svojim kućama i umiriti.- Sad je to nemoguće, sav sam izvan sebe. Potrudite se sutra. Ali kanonik se ne da otpremiti i odgovori:- Razumijem vas, uzvišeni gospodine, uistinu ste odviše zaokupljeni svojom nesrećom, ali bih vas zamolio da me povedete njegovu veličanstvu.- Kralj je nešto bolestan i ne može vas primiti.

- Uzvišeni gospodine, istraga je povjerena i kralju, meni i mojim drugovima. Njegovo veličanstvo je reklo da ustanovim krivce, a vi ste to obećali. Moram govoriti s kraljem da barem nekako umirim narod.Uvidjevši da je najbolje da kanonika otpremi u miru, Verbeci mu stade pripovijedati kako će on sve učiniti da se ispuni njegova želja i odmah sam otrči kralju.Ostavio je kanonika samog i pohita k Vladislavu da ga uputi što treba govoriti s kanonikom.Nije potrajalo duga kad je kraljev tajnik stigao prečasnom i najavio da ga kralj čeka.Kanonik Benko našao je uz kralja i njegova nećaka kneza Brandenburga i prvog državnika Verbecija. To mu se odmah učinilo sumnjivim pa je očekivao neku naročitu odluku.- Neka mi prečasni razloži svoje želje - ponuka Vladislav kanonika pošto je primio njegov pozdrav.Benka začudi kraljevo hladno držanje, ali ga nije smelo:- U prisutnosti vašeg veličanstva, predložio je uzvišeni gospodin Verbeci, pomirenje između mojih zemljaka i kneževskog vlastelina kneza Brandenburga. Opunomoćenik je utanačio sa mnom i s mojim drugovima, kao zastupnicima Kaptola, da se krivci kazne, a svima oštećenima naplate štete. Zatim: knez Brandenburg jasno će svima izjaviti da stanovnicima ovog kraja priznaje njihove sloboštine i pravice. Nitko nije dužan davati daće niti kakva davanja gradu Lukavcu. Nitko, ni knez ni budimska vlast neće dopustiti da se dira sloboština naroda ovog kraja. Mi smo po želji vašeg veličanstva, i uzvišenog gospodina Verbecija, sve to utanačili, podrobno napisali, pa molim vaše veličanstvo, neka izvoli pročitati i potpisati.Izvadio je iz pojasa složeni papir i pružio ga kralju. Verbeci opazi da ga je kanonik očito nadmudrio. Donio je kralju sve ono što mu je on obećao dok je dolazio na općinu i od župana iznudio priznanje za vjenčanje njegova nećaka s županovom kćeri. To su, dakle, gospoda sve napisala i sada je kanonik to donio kralju, a da mu ni riječi nije o tome kazao. Očito je Vladislav bio iznenađen. Nije znao što da kaže, ali kanonik mu predoči pismo i još jednom naglasi:- Narod čeka pred općinom da donesem od kralja potpisano98

utanačenje. Time će nastati mir i narod će se vratiti poslu.Mrkim okom šiba knez Brandenburg iza leda svoga ujaka ka-nonikovu pojavu. Dok njegov kraljevski ujak uzima od njega predani spis, svi šute Pospane kraljeve oči polagano čitaju. Nitko se gotovo i ne miče, a kad je kralj podigao vjeđe, susretne se s pogledom svog državnik;! Očito ga je razumio i kimnuo glavom pa zatim odgovori kanonikuTo je vrlo važna stvar, prečasni, važna i teška. Mnogo se tu nabrojilo što bi trebalo izvršiti i priznati vašim zemljacima, vrlo mnogo.Veličanstvo, ništa više ni manje nego što smo utanačili i što je vaš opunomoćenik sam jasno i glasno kazao meni i mojim drugovima kao zastupnicima Kaptola kojemu ste povjerili istragu. Ujedno ste zatražili da predloži što sve treba učiniti da se narodu dade zadovoljština.Opunomoćenik da - muca kralj, gledajući svojeg gospodara Verbecija ali on može i pogriješiti, ih” krivo shvatiti potrebe kraljevstva.Gospodin Verbeci odviše je dobro upućen u potrebe kraljevstva. kao i u želje vašeg veličanstva, a da bi mogao prekoračiti granicu.Vladislav dugo gleda u spis kao da ga proučava, zapravo razmišlja što da sada na to odgovori. Napokon se dosjeti i skrene pogled kanoniku:- Prije nego izrečeni konačnu riječ, trebao bih dobiti zalog za vjernost naroda za kojeg molite od mene sloboštine.Veličanstvo, ništa ne molim, dakle, ne molim ni sloboštine za narod jer on nema gto moliti, već jedino tražiti da mu se prizna ono što je oduvijek posjedovao i za što se stalno i uporno bori i zbog čega neprestano dolazi do sukoba.Na te riječi ne može se više suzdržati knez Brandenburg pa korakne naprijed i uzbuđeno vikne:

Nije istina. Nikad nisu posjedovali nikakvih prava ni sloboština, ti, vaši Hrvati Sve to nije istina. Turopoljci su uvijek bih vazali grada LukavcaKanonik se malo nasmiješi knezu i odvraća:- Ponajprije, vaša kneževska milosti, moji su Hrvati sami sagradili Lukavac vlastitim sredstvima. Dakle, nikada nisu mogli biti vlastitog grada” Dru8°- vas su- gospodine kneže; krivoumiliVerbeci dade znak knezu neka se ne upleće jer je upravo htio upasu kanoniku koji nastavlja započetu izjavu: ,7v^i i °Sim toga ~ okrene se sada kralju - vaše veličanstvo jestolju ^ rCĆ1 da **" d°biti ZEl0g M “J6(tm)0* naroda vašem Pri-~~ Da, taj zalog tražim.nost, , Vel”ča"stvo da taj narod nije toliko strpljiv u svojoj vjernosti, već bi davno okrenuo leđa Budimu.

lUzbuđen pogleda kralj najprije svojeg velikaša koji također uzbuđen upada kanoniku:- Sto? Okrenuo leđa? Još i to? Zar nije dovoljno da su vaši Hrvati uskratili vojnike za obranu ugarskih granica? Kralj je po čitavom kraljevstvu, vašem, pa i u Zagorju, tražio momke za vojsku, ali su svi vaši plemići to uskratili.- Vi, dakle, prečasni, ne smatrate da su Hrvati dužni braniti Budim?- Veličanstvo, Budimu nikada neće zaprijetiti pogibelj bude li Hrvatska zadovoljna, bude li živjela u svojim pravicama i slobodama koje je vazda posjedovala.Na te riječi Vladislav ne zna što bi rekao, ali Verbeci odgovara mjesto njega.- Prečasni nije valjda razumio što želi kralj. Vama je poznato da sam vam već govorio i da smo objavili narodu u čitavom Turopolju kako kralj želi pet stotina vojnika za obranu Ugarske koju Turci kane napasti preko Drave. Objavit ćete narodu neka se unovači, a onda ćemo tek moći potpisati ono što smo nas dvojica ugovorili.- Mislim da nikoga ne biste našli u Hrvatskoj koji bi se usudio to proglasiti narodu.- Tako? - vikne Verbeci. - Vi tražite sloboštine i pravice, a ne dajete zalog vjernosti?- Vjernost može tražiti samo onaj koji je sam vjeran. Ono što ste sada izrekli čini se da kanite prekršiti obećanje, svoju riječ. To proizlazi iz činjenice što vi ne držite utanačenje koje ste svečano obećali, ne samo meni, već i pred općinskim sucima u Turopolju. A sada da još jednom razjasnim svoje prijašnje riječi: ne možete nikoga naći tko bi se usudio tražiti od naroda da ide u vojsku, a da mu ne bi donio ono što narod u prvom redu zahtijeva, tj. da mu se vrati oduzeto i nadoknadi sva šteta koju je počinio gospodin knez.Knez se ustrčao kao da će nešto grubo i osorno doviknuti kanoniku. Međutim, Vladislav ustane i zakrči put svojem nećaku pa će onda kanoniku:- Ne, gospodin Verbeci nije ništa kriv. On ništa ne odbija, nego ja. Ja ne prihvaćam uvjete vaših zemljaka.- Na to je, veličanstvo, vrlo teško odgovoriti, ali odvažit ću se: veličanstvo je opunomoćilo uzvišenog gospodina Verbecija da govori u vaše ime, utanačuje i nudi mir između Lukavca i Hrvata.- Sada povlačim svoju punomoć.Kanonik neobično pogleda kralja i odgovori mu, naklonivši se:- Ako sad povlačite predanu punomoć, onda to znači da vaše veličanstvo odbija ono na što je prije pristalo i odredilo: da nas dvojica to zajednički uredimo i stvorimo sve mogućnosti kako bi jednom nastao mir između Budima i hrvatskog naroda.- Naravno, povlačim sve jer imam još mnogo toga prigovoriti.

- Onda neka mi vaše veličanstvo dopusti da se udaljim i dato proglasim narodu.Vladislav prestrašeno pogleda Verbecija koji povikne:Zabranjujem vam objavljivati. Kanonik zakima i spuštenim će glasom:

- Vaša uzvišenosti, zaboravljate da ne govorite sa svojim dvoranima kojima možete zapovijedati.To podsjeti Verbecija da je počinio pogrešku pa se stade ispričavati.Riječi su vaše prešle granice, ali razumijem: uzbuđuje vas narod koji čeka sakupljen. Ipak, narodu se ne može reći sve što se pojavilo za vrijeme \iieuanja A svijet se može umiriti i na drugi način. Na vama je da umirite svijet, a sad molim, prečasni, htio bih najprije vidjeti što je s mojim nećakom. Želim biti uz njegovu smrtnu postelju. Stigao je vrač iz Turopolja i donio čudan lijek. Podvorit ćemo prečasm"j gospodina u blagovaonici i zamoliti da se još strpi neko vrijeme.Videći da drugo ne može, kanonik Benko odluči da prihvati ponudu, ali nikako ne želi otići bez odluke.Tada se još jednom okrene kralju i Verbeciju:Vaše veličanstvu željelo je dobiti u zalog vjernost od našeg naroda. Evo, u1 znak tog zaloga pričekat ću. Ali u znak te vjernosti još jednom opominjem veličanstvo i vas, gospodine Ver-heci, ne dajte da narod predugo čeka na vašu odluku jer bi se moglo dogoditi . . .- Dogoditi? Što1.” - upadnu u isti mah kralj i Verbeci. Osjetivši da ih je čestito uhvatio, kanonik odgovara povišenim glasom:- Moglo bi se dotrudiii, veličanstvo, da narodu dodija čekati pa će jednostavno reći. "Pomirenje nam ne treba."Verbeci se gotovo zablenuo. Ne može shvatiti kako bi se to moglo dogoditi da taj jadni opljačkani, istrebljeni i progonjeni narod još uvijek ima hrabrosti da odbije izmirenje. Baš sada, kad bi Budimu trebali vojnici za obranu granica Ugarske.Vladislav je gotovo izgubi riječ. Ovdje na usta kanonika kao da mu je netko rekao: hrvatski narod neće tvoje prijestolje.Verbeci više ne uspijeva da se svlada pa vikne:- Vi ste odbili pomirenu jer ste odbili kraljevu želju da narod dade pet stotina vojnika u njegovu četu?Ovako može vaša uzvišenost govoriti s nepismenim ljudima, s kneževskim vojnicima u ovom dvorcu, ali s opunomoćenikom Kaptola koji je imao da povede istragu u sporu hrvatskog naroda ovog kraja s gospođini n knezom Brandenburgom nećete moći ovako razgovarati. Rekao san . narod bi mogao odbiti izmirenje ako kanite predugo zavlačiti i dopustiti da narod bude u neizvjesnosti. Pustiti narod da čeka na svoj pravicu, gospodine Verbeci, najveća je 1 najopasnija greška što je može počiniti državnik. Pogreška koja se nikad ne da popraviti. Tko narod pušta da predugo čeka na "vojd prava, taj možc jn^j s^o revoluciju. >^n-t . , ,101

Kralj se hvata za sljepoočice. To je odviše za njegove lijene misli. Tako je mnogo rekao taj kanonik da ne može odmah sve shvatiti, ali više instinktivno osjeća koliko se njegove riječi odnose na njega i njegovo prijestolje i na čitavo ugarsko kraljevstvo. Zar bi uistinu mogao izgubiti Hrvatsku? Već osjeća kao da je gubi. Okrenuo se Verbeciju molećivim pogledom. Ali gospodar države se ne boji, on prkosi. U njega nema straha, već samo volje da provede silu. Samo želi steći toliko vremena da može govoriti s kraljem pa se onda ljubazno obraća kanoniku i reče:- Sve sam razmislio, gospodine. Znam: narod od vas traži rezultate istrage, vi ste u teškom položaju. Oni hoće da odmah znadu što će biti. Stoga vas ponovo molim: pričekajte, uvjeravam vas da ćemo stvar riješiti poslije podne.Kanonik kimne. Dakle, on mora ostati do popodne. Netko otvori vrata i pojavi se paž:- Veličanstvo, ovdje je glasnik kapetana kraljevske čete.Kanonik je opazio da su se kralj i Verbeci zbunili kad je paž pred kanonikom najavio kapetana kraljevske čete. I Benko se sam Čudi. Zar je kapetan stigao s kakvom kraljevskom četom iz Budima da upokori narod koji on zastupa? Čudno je to kanoniku pa se ne miče s mjesta. Ostat će ovdje, osim ako ga silom ne izbace, istjeraju. Kralj šuti, a Verbeci odgovori pažu:

- To je sigurno glasnik kapetana kraljevske čete iz Budima. Reci mu da ćemo već s njim razgovarati.Ne smije saznati pravu istinu, zato Verbeci odluči da iziđe na trijem i kapetana odvede prije nego izađe kanonik. Ali kapetan predugo čeka. Najednom se na otvorenim vratima pojavi čovjek kojeg i sam Verbeci ne prepoznaje. Odijelo je natopljeno blatom. S hlača mu vise krpe, sav je izderan, oderan, lice krvavo kao da su ga sada izvukli iz močvare. Jedva se drži na nogama. Samo po očima Verbeci i kralj prepoznaju svojeg kapetana.- Vaše veličanstvo, uzvišeni gospodine, oprostite, morao sam ući bez dozvole. Ne znam hoću li moći nekoliko časaka izdržati, a da mi ne potamni svijest. Moram javiti...Šuštao je, naslonivši se na vratnice, pa su ga morali pustiti u sobu i ponuditi mu sjedalo. Sad ionako ne mogu zatajiti da se kapetan kraljevske vojske nalazi u Lukavcu, ali o četi ionako neće saznati. Pitaju ga:- Netko vas je bacio u močvaru?- Izvršio sam s kraljevskom četom napadaj na hrvatske ustanike.- Napadaj? Taj bulazni. Kakav napadaj? Gdje? Kada?- U Paklenom lugu ...- Kako si tamo dospio, čovječe?- Po nalogu uzvišenog gospodina.- Po mojem nalogu? To nije istina. On je pomjerio umom, ili su ga bacili u močvaru na putu iz Budima u Lukavac, ili je sam pao - tumači Verbeci.- Ne, ne. Priseban sam, vi ste poslali nalog po Luciću.102

- Po Luciću1 Dajte mu brzo vrč vina, možda ga privede kSV1JCpaž uzima sa stola vrč s vinom i ponudi kapetana. Čestito jepotegnuo i uzdahnuo,- Oprostite, ne zamjerite, prepatio sam odviše...Okupili su se oko njega Verbeci, kralj i knez, svaki bi htio što prije od njega izvući ono što nosi, što je doživio i zašto je tako iznemogao i pun blata, a kanonik se povukao u sjenu sobe.Uzvišeni gospodine. Lucićev je glasnik došao u kneževski lovački dvorac gdje sam smje.Mio kraljevsku četu na odmor, čekajući vaše zapovijedi. Glasnik reče da nosi nalog od gospodina Draže-nića, u ime uzvišenog gospodinu, neka odmah krenem u Sumu gdje će me dočekati Lucićev četovoda i povesti u Pakleni lug da stignemo u pomoć kaštelanu Luciću koji je tamo udario na šumski dvorac hrvatskih ustanika- Kakav šumski dvoruc- Nikad nisam fiuo da bi tamo postojao kakav šumski dvorac primijeti knez - Varate se, gospodine kapetane.- Vidio sam dvorac svojim očima. Na putu u dvorac nađoh Lucića ranjenog u šikari.-• Lucić ranjen? Gdje?Kapetan teško uzdahne od Ijutine što ovi ne shvaćaju. Vino ga je nešto okrijepilo i uspješno se bori s omaglicom pa razjašnjava :Bilo je to u Paklenom lugu, pred dvorcem ustanika. NaSli smo negdje u šumi Luciću i otišli s njim pred taj dvorac.- A tko je tamo? , ;. •,• >- Hrvatski ustanici sa svojim zapovjednikom. •- Jelenkom Kuševićem? - pita Verbeci obradovan. Glavni je sivi oklopnik koji nikada ne skida vizir.- To je taj klikne knez - koji je stigao u Turopolje sa četom plavih i napadao Lukavčane. Ali recite, kapetane, što je bilo dalje?- Izvršio sam napadaj na dvorac i vatrom... dvorac je go-rio- A oni se nisu branili?- Pucali su na nasTo je Kušević. Taj umije baratati vatrenim oružjem. Dakle, ipak, oni? Dvorac je izgorio, je li?

Bio bi izgorio da im nebo nije poslalo ove noći pljusak i sve pogasilo, a mi u toj strahovitoj oluji bili u šumi bez ikakva krova. Moji vojnici su pobjegli, tko zna kamo, odbacili oružje, streljivo je uništeno. Znao sam da je sada sve uzalud. Sakrio sam sePI u dva stabla gdjc su &*ne srasle i tvorile ^ov. no uzalud. Pljusak i vjetar bacili su me na zemlju. Kad je prestala ta strahota J pala prva zora, potražio at put iz šume. Sve sam dobro upamtio kuda smo došli. Stadoh bježati i zakrvario sam u grmlju. Htio sam izaći iz šume da vam to sve javim. Sad je do vas, uzvišeni

gospodine, da odlučite što mi je činiti. • •”."•" -- Poraženi ste od Hrvata? - zapanjeno pita kralj.- Pomoću oluje. Inače bi oni loše prošli.>,v- A Lucić? Gdje ste ga ostavili? i- Ostao je ležati negdje u šumi. Po onom što sam zamijetio u ranu zoru u svojem skloništu bit će da su Lucića zarobili. : - Lucić zarobljen, vi poraženi. Nečuveno. Ali niste smjeli otići bez pitanja. Kako ste to smjeli? - ljuti se Verbeci.- Glasnik je donio nalog gospodina Draženića u vaše ime. Najprije sam primio poziv od mladog gospodina u svatove, a zatim zapovijed za pohod. Morao sam se pokoriti.Verbeci ne zaboravlja da je kanonik svjedok ove objave. Da on ne bi spočitavao njemu, sam se odluči poslužiti ovim sredstvom:- Dakle, prečasni, to je vjernost vaših zemljaka. Tražite izmirenje, a oni se zatvaraju u šumske dvorce i biju s kraljevskom četom.- Obratno, gospodine, vi nudite mir, povjeravate Kaptolu neka povede istragu i predloži odštetu i zadovoljštinu narodu, a dotle ste poslali svoje kraljevske vojnike na turopoljske plemiće i podmetnuli im vatru. Kako se to ima razumijevati? Kakav je to moral, uzvišeni gospodine?Mađarskog velikaša obuzme bjesnilo, ali nema odgovora i nastavi spočitavati:- Vaši ljudi odlaze, tobože, u vojsku, a sakrivaju se u Paklenom lugu, razbijaju naše ljude, zarobljuju moje službenike.- Zar se ne bi smjeli braniti kad vaši ljudi iz zasjede napadaju neki samotni dvorac gdje su se sklonili na svom putu na bojište?- Ništa drugo ne radi prečasni gospodin, već stalno brani urotnike i bundžije, a vi ovdje mirno slušate, - upadne žučljivo knez i stade bijesno koračati gore-dolje. Urotnici, izdajnici kraljevskog prijestolja. Svi su Hrvati izdajnici i urotnici.Kanonik okrene glavu prema mladom bahatom čovjeku, a zatim pogleda kralja u oči:- Veličanstvo, na riječi vašeg nećaka pitam: zar se obrana protiv Draženića i Lucića smatra za nevjeru kralju i zakonu? To bi onda značilo: tko ne dopušta da mu vaša vlada otimlje slobodu i imovinu, tko ne dopušta da ga učine slugom raznih Draženića i Lucića, taj je nevjeran vama, kralju? Pitam to, vaše veličanstvo, i molim da odgovorite sami sebi: ima li zdravog razuma u ovoj kneževoj tvrdnji? Ili je možda pokornost podlosti, pohlep-nosti i otimačini vlade jedino mjerilo za vjernost naroda prijestolju?- Veličanstvo, ne odgovarajte na te strahovite riječi - upadaVerbeci. - Sad nam je jasno zašto hrvatski sabor neprestano pregovara, zašto velmože i plemstvo kad god dolaze u Budini napadaju našu kraljevsku upravu. Svaka kanonikova riječ odaje tko jeučitelj, tko inspirator i njemu i hrvatskom saboru. To je sve naukagospodina biskupa bana Petra Berislavica.,104

- Za moje riječi odgovaram ja lično, a sva Hrvatska s dubokim povjerenjem i nadama upire oči u svijetlu ličnost našegahkkuoa i bana. .- Da. toliko ga volite da zemlja voli ostati bez uprave negoli uzeti banu zamjenika .... , •“_ Banovac je preuzeo tu dužnost. Tako je odredio hrvatski

Sd °- Zašto hrvatski sabor nije prihvatio onoga kojeg je predložiokralj?- Knez Brandenbm^ ne može u našoj zemlji biti ništa drugonego obični posjednik baštinjenih imanja jer je tuđinac.- Pokazat ću vam ja tuđinca, upoznat ćete ga svi - okosise knez.Kralj ga ušutka\a: a Verbeci nastavi:Onda ste mogli uzeti čovjeka koji se rodio ovdje i po krvi je vaš, a ja bih bio našao takvog čovjeka i bilo bi pomirenje svršena stvar.- A tko bi to bio?Da ste u/eli Draženića, bilo bi sve drukčije i on ne bi sad ležao na umoru.Kanonik mu dobaci pogled koji je govorio jasnije od riječi. Kneza je to otkriće i/iKn ( l . Dakle, Verbeci se u tajnosti spremao na to mjesto za koje se natjecao on, knez. Tu je htio posjesti svog nećaka.- Dosta je te svađe. Najbolje da se svi smire i da se onda sve to riješi predlo/i Vladislav da bi prekinuo razgovor.Svakako je Verbeci i njega iznenadio. Ali njemu je sad svejedno. Nećak mu umire i više ne treba tajiti namjere. Na kraljev poziv da se svrši to vijeća M, on odgovori:- Veličanstvo, htio sam da se jednom obustave ta neprijateljstva između Hrvata i nas, ali tražio sam kao uvjet da se ustanici vrate svojim kućama.- Ne, gospodine Verbeci. Vi niste to postavili kao uvjet - upadne u riječ kanonik - nego ste zamolili da posredujem kako bi se oni vratili. Ali om su radije krenuli na bojno polje. Zbog čega su se uputili u iiunu, to će vam oni sami kazati.- Sad je sve jasno Dok smo mi ovdje nastojali da provedemo pomirenje, dotle su vaši ljudi poslali u Pakleni lug svoje ustanike da i dalje napadaju Lukavčane, štaviše pucali su na kraljevsku vojsku, zarobili Lucića Ali učinili su još nešto. Učinili su veliki zločin. Sad ovdje pred kraljem optužujem hrvatske ustanike da su mojeg nećaka dali otrovatiKanonik se baci na obranu Hrvata:Zar svoju mržnju na Hrvate zaodijevate i klevetama? Županova je kći u ime ustanika otrovala mojeg nećaka. Sutra će to isto učiniti s kraljem.Verbeci je bacio posljednju kocku. Vladislava hvata omaglica. F u županovu kćerku poslali su, dakle, njegovi neprijatelji Hrvati da05

lga otruje? Ništa nije tako vjerojatno i razumljivo. Od prvog dana, kad je stupio na prijestolje, bili su Hrvati protiv njega, oteli krunu i odnijeli je da okrune Ivaniša Korvina. Od onog časa neprestano ga muči sumnja da će ga Hrvati skinuti s prijestolja. Sad su poslali županovu kćer da otruje i njega, i Draženića, i Verbecija. Međutim, kanonik opet uzima riječ:- Optužba uzvišenog gospodina prelazi sve granice poštenja j pravde. Nitko nije poslao županovu kćerku ovamo da truje, nego ju je vaš nećak nedostojno ugrabio dok je htjela putovati u samostan. Pazite, gospodine, moglo bi vas to teško pogoditi.- Samo vas visoki svećenički položaj spašava da ne uzmem stvarnu zadovoljštinu - vikne velikaš. - Zabranjujem vam dalje govoriti.- Meni mogu zapovijedati samo biskup, ban i savjest koja mi naređuje da branim narod kojemu pripadam.- Vaš biskup i vaša savjest neće me spriječiti da vas bacim u tamnicu.Velikaša obuzme divlje bjesnilo, ali on ne sluti da je Stjepko ostavio sobu njegova nećaka i otišao trijemom da potraži kanonika kojeg je prije najavio paž, ali se zaustavio na vratima kroz koja je dopirala vika. Slušao je što se događa, a zatim pohitao prema drugoj strani dvorca vojvodi od Ferare, tobožnjem kardinalu. S nekoliko riječi ispripovijedi mu što se događa u kraljevskoj sobi.Vojvoda odluči da posreduje. Mora priteći u pomoć Hrvatima, obavezao se Antolkoviću za uzvrat što mu je pomogao ući u Lukavac.Vojvoda brzo pozove iz druge sobe svoje plemiće da ga prate.

Stjepko se povukao na drugu stranu, a sam kardinal odlazi prema kraljevoj sobi. Časak se zaustavio i poslao svojeg paža da ga najavi. Naredi mu da ostavi otvorena vrata. Kada paž javlja kralju kardinalovu želju, on već stoji pred vratima na trijemu, dok Verbeci viče u sobi, a knez sav u vatri sipa pogrde na kanonika:- Urotnici ste vi svi. Urotnici, izdajnici, a vi ste im vođa. Znam: i Kaptol me prezire i zagrebačka tvrđava nije mi htjela otvoriti vrata, meni, kraljevskom nećaku. Ni vi me niste pustili na Kaptol. Samo zato što mrzite kralja.Benko stoji u bujici bijesnih ispada Brandenburga i gospodara države Verbecija. Promatra ih skrštenih ruku i čeka da tome bude kraj da kaže svoje. Ali kao da je Verbeciju iznenada zapela riječ u grlu, zanijemi, gledajući u vrata. I Vladislav se zbuni, a knez tiho prokune. Preko praga ulazi kardinal. Pozdravio je kralja. Vladislav mu želi nešto reći, ali ga kardinal predusretne:- Veličanstvo, neka mi bude oprošteno. Čuo sam viku, šetajući trijemom i molim dopustite mi da izvršim svoju dužnost. Zatim se okrene kanoniku riječima:- Prečasni, izvolite u moju odaju da vas zaštitim od obećanja gospodina Verbecija. Veličanstvo, žalim što moram javiti u Rim i zatražiti zaštitu za crkvene dostojanstvenike u ovoj zemlji.

Vojvoda je znao da će se kralj i Verbcci brzo ispričati, a toje bila i jedina svrha, pa se prikazao to više uvrijeđenim.Vladislav odmah požuri obraniti svojeg državnika i smekšati kardi-nalovu strogost ... , VI , ,- Eminencije uzvišeni gospodin sasvim je izvan sebe. Nećakmu umire. .A otrovahi ga je njegova zaručnica - doda sam velikaš, približi se vojvodi od Ferare i stade se ispričavati i moliti za op-Kako? Ona je otrovala gospodina Draženića? - čudi se kardinal. - Mislim da su gospoda u zabludi.- Ne, eminenciji to je istina - veli Verbeci. Stjepko je s nekolik riječi izvijestio kardinala čime okrivljuju Vilenu, tako da je vojvoda već spremio odgovor.- Ta djevojka nije dorasla takvom činu - naglašava vojvoda od Ferare. - Ja sam je ispovijedio. Ona je čista duša. Sve bih mogao prije vjerovati nego to. Odlučno branim ovu djevojku od takve sumnje. ,Onda je i vama lagala na ispovijedi i podlo se pretvarala - primijeti Verbeci.Svakako će vaša uzvišenost znati što da radi. Djevojku ćete, naravno. sta\iu pred sud da se ustanovi je li kriva ili ne. Ali neka mi veličana dopusti da se porazgovaram s prečasnim kanonikom. Želio bih za koji dan zahvaliti se na vašem gostoprimstvu i otputovati u Rim pa želim po dužnosti posjetiti i zagrebački Kaptol.Protiv toga nisu mogli ništa ni Verbeci ni kralj. Ionako su željeli ostati sami pa su tako pristali i najspremnije dopustili da se kanonik Benko udalji s kardinalom.Kanonik se nijemu pokloni i ode zajedno s vojvodom od Ferare u njegovu odaju.Kralj je ostao sam sa svojim pouzdanikom i malo prestrašen gleda u njegovo, ljutnjom , ,u ~unii:n]en<> lice.Zaboravili ste se. Zamislite, dragi Verbeci, ako nas taj kardinal optuži u Rimu da smo htjeli baciti u tamnicu kanonika? Sam kardinal nastojat će da naše parnice s Hipolitom, vojvodom od Ferare, i princezom Olivom propadnu, jer znajte: neću je uzeti za ženu. Ni uz cijenu onoga što ste mi vi obećali.Verbeci Ijutito izlane:Vaše veličanstvo zaboravlja da mora služiti kaljevstvu, a ne sebi? Neće vam drugo preostati nego da iskupite riječ, bude li to zahtijevala dobrobit našega kraljevstva.Ovaj put Vladislav se ojunačio pa će zajedljivo:- Dobrobit kraljevstva ne traži tu ženidbu, nego škrtost onih koji su dužni platiti Beatnamm nasljednicima miraz i sve ono što su potrošili za kraljevski izbor.

-- _ Veličanstvo, kralj za čiji smo izbor potrošili taj novac jeste vi i nitko drugi. Sami ste obećali Beatrici ženidbu i protiv naše

107106

volje otiSli k njoj u tvrđavu Estergon i živjeli s njom kao muž. Zar da mi sada platimo vašu zabavu tolikom svotom?Kralj se osupne. Nikad se nije usudio ovako oštro govoriti s gospodarom države koji odlučuje o prijestolju njegova sina. Slušajući kako Verbeci govori s njegovim ujakom kraljem, knez Bran-denburg plane, razgoropadi se i potrči državniku u susret:- Usuđujete se tako govoriti s kraljem?- Ne primam ukor od pijanca - bubne već ionako razdra-ženi Verbeci.Te su riječi iznenadile kralja, a mladog kneza razjarile. On stisne pesnice, digne ih prema bradi gospodina Verbecija i zareži na nj:- Vi meni... vi...Sav prestravljen potrči Vladislav k njemu, pograbi nećaka za ruke i gotovo zajaukne:- Sta radiš nesretnice? Jao meni, udarit će me kap.I klone, gotovo se sruši. Tog časa zaboravi knez na sebe i priskoči kralju u pomoć. Verbeci niti ne trene okom, ide k vratima i zalupi ih pa odlazi prema Draženićevoj sobi. Jedva čeka da vidi kako mu je. Da li se nešto promijenilo od časa kad mu je vrač obložio rane.POTRAGA U lUMIDva se čovjeka šuljaju grmljem. Sjeverni vjetar šušti i pokriva njihove korake. Obojica su gologlavi, kuštravi, zaprljani, lica su im obrasla bradom, koračaju vukući tijela poput teškog tereta. Na mahove se zaustavljaju, ogledavaju se plaho, a onda kunu i proklinju, očajavaju. Jedan krči put između grmlja. Lice mu je dugoljasto, jabučice dva žlijeba. Usne široke, blijede, oči mračne. Visok je, mršav i žilav. Onaj drugi uza nj mnogo je stariji i nižeg stasa.Ovaj se zaustavi i dahne:- Gašpare, nikad više iz ove šume ni živi ni mrtvi. Svršeno je-Suhi Gašpar izbaci nekoliko bjesomučnih kletvi pa se onda izdere:- Zato što sam slušao tvoju šuplju tikvu. Je li nam bilo potrebno da bježimo jučer pred Kuševićem i njegovim plemićima? Kad je onaj vitez složio Lucića na zemlju i uzeo mu Jasenku, zašto smo bježali kad ne znamo ovu šumu? Reci. Zašto si četovodo zapovjedio da se sklonimo? Luciću su slomili šiju, dakle, nismo se imali za što boriti, mogli smo se predati. Ali ti, ulizica, nisi to dopustio.- Bio bi nas Kušević objesio.- A sad imamo nadu da ćemo umrijeti od gladi, ili će108

nas žive doručke va,, divlje zvijeri, a sve na tu prokletu ludu zapovijed da se sakrijemo.Četovoda se nastoji obraniti:_ Mislio sam da ćemo se svi skupiti i izaći iz šume. Zar sam mogao slut.t. da će ih guštara progutati? Do vraga, kao da su ^pokopan, na dno pakla. Ni živog m mrtvog nigdje. A to su krivi oni sumi Svatko je bježao na svoju stranu, umjesto da smo se držali zajedno Valjda su svi zalutali.- Ta ti si čct a sve si krivo radio.Vidio sam jednu čistinu i mislio sam da tamo vodi put izUm i- l slavno me odveo u pakleni ponor od trnja koje zabada u meso kao vražje vile. Da si me vodio drugim putem, bili bismo barem zajedno s dn .Sto znaš kako je s njima i tko zna kako su om stradah. Ga.spar strah OM t proklinje četovođu pa opet spočitava:- Oni sigurna imaju sobom jela. Mi od jučer nismo ništaokusili, a uz to "u čitavu noć oko nas plesali vragovi s gromo

vima. Neka te vrat odnese. Mi sve dublje padamo na dno Paklenom lugu. .Nastavljaju se provlačiti kroz trnje i gustaru, granje,- drveće sto pada sve do zcn l a šikara i trava ne da im brzo naprijed. Kamo god se okren>-.”• nepregledna šuma.U to se četovsjLj. u. ^ i naćuli uši:- Ne možeš dalje, je li? - bijesno će Gašpar. Čujem kao da netko trubi. Vrag trubi u tvojim magarećim ušima. Četovoda se pom zaustavi, a s njime i Gašpar pa slušaju.Ipak nešto jest Nekakvo trubljenje.Kroz šumu slabo odjekuje jeka. Dugo slušaju da bi uhvatili smjer kojim im valja poći. Najposlije Gašpar ispruži čvrste grdne ruke i označi smjer kojim im valja poći. Puni nade krenu desno.- Netko ide šum. To je sasvim sigurno. Sad što brže, možda nas posluži sreća - veli Četovoda.- Sreća bježi od tebe kao vrag od tamjana - okosi se GaJ-par, ali opet ide i žestok zamahom snažnih ruku krči prolaz. Zvuk roga drži ga stalno na pažnji.Nakon čitavih pola sata opet dopre do njih jeka, sad mnogo glasnija. To ih iznenadi i Gašpar se gotovo obraduje.Netko trubi, to je istina. Bit će rog. Valjda nisu ljudi došli ovamo u lov. Svejedno idemo tim smjerom dalje. Čini mi se po zvuku da oni idu prema nama.Sav sretan da se vojnik udobrovoljio, Četovoda ide s njim.Čitav sat pazili su na trubljenje roga što se stalno približava. Puteni opažaju da su stabla sve gušća, deblja, a naposlije bivaju upravo čudesnog opscL-a. To ih malo plaši jer se čini da zalaze sve dublje u šumu. Ipak glas roga biva sve jasniji i bliži zato ne

sustaju. Što se češće javlja rog, to oni življe koračaju. Taj ih zvuk privlači, zove i vuče k sebi.Nešto zamišljeno najednom Gašpar upita: * - Što misliš, četovođo, tko bi to mogao biti? “• - Lovci nisu, tu nitko živ još nije lovio. “" - Svejedno. Bio đavo ili čovjek, samo da nas izvede iz šume. Predat ćemo se.I nastave put, a pri tom razgovaraju:- Kakvo je to drveće. Stabla su kao kule. Tko može ovuda veselo trubiti u rog? Da to nisu zli dusi koji nas plaše? - primijeti četovođa.- Zli dusi ili đavli, meni je samo da se spasim jer ću namah krepati od gladi.Kroz šumu proleti prasak vatrenog oružja. Obojica padoše u guštaru kao pogođeni tanetom. Dah im je zastao. Dršćući, skrivaju se u grmlju. Kad su se malo pribrali, četovođa šapne: ^;- Dakle, vatreno oružje. L,U - Onda su Hrvati. Lijepo ćemo stradati. $.i; Malo razmišljaju, nijedan se ne makne. •*>;“ - Zar ti se ne čini da su opalili nad našim glavam*? Moždasu nas vidjeli? ^;- Jao meni, onda su to nišanili na nas.Opet se javi rog, sve jače i žešće. Odjednom rog počne čudno trubiti kao da nekome daje znakove. Oni slušaju. Ukočili su se od straha.Opet prasak hica kroz šumu.Obojica zadršću. Strah im ulazi u kosti od puške.- Zacijelo su vidjeli naše glave dok smo prolazili grmljem i sada nišane na nas. Jao nama!Počinju se savjetovati što da rade. Ako krenu dalje, moglo bi ih tene pogoditi u glavu.- Moju glavu nisu mogli vidjeti - veli četovođa - jer sam nizak, ali tvoja, izrastao si kao šumsko drvo.- Samo ti šuti, glupane. Svemu si ti kriv. Što sad, četovođo? Nesretnik razmišlja, a zatim predlaže:- Evo što mislim: ako su nas opazili i pucali u naše glave, a ono izdaleka ipak ne znaju gdje smo. Čučnut ćemo i ovako ćemo se provlačiti kroz grmlje i šikaru

što dalje i negdje se sakriti. Leći ćemo tamo gdje je granje i grmlje najgušće. Tko nas ondje može naći?- Ako su lovci, mogu nas otkriti njihovi psi.- To su ustanici i nitko drugi. Oni imaju vatreno oružje. Posavjetovali su se da idu dalje, probijajući se kroz grmlje. Odjednom Gašpar posrne i prokune:- Do vraga, tu je neka jaruga. Gusto je obrasla visokim grmljem i travom. Nisam ni opazio. Četovođa usklikne:- Baš kao naručeno. Zavući ćemo se u tu jarugu i čekati.110

_ I ovdje krepati.- Pazit ćemo kuda oni kreću. Dobro upamti smjer pa kad odu, onda lijepo za njima i tako smo našli put iz šume, a da se ne moramo predati nikome na milost i nemilost.Novi ih prasak prenerazi. Gledaju gore, ogledavaju se. Hitac kao da leti nad njihovim glavama.- Kao da se hitac zauste vio na onom silnom deblu što je od nas udaljeno samo nekoliko stotina koraka.- Tko bi to znao? Mora da su vrlo blizu.Obojica te spuštaju u jarugu i naprave toliko mjesta da sumogli sjesti. . . . .. ., ...- A sad moramo biti minu, ovdje nas ne mogu otkriti pada nas baš traivOstali su mirni, slušajući kako se svaki čas javlja rog, a zatimopet prasak.* * *Antolković. Gordana i plemići prolaze šumom u potrazi za Da-mirom i Ivanom Još uvijek nigdje traga. Ona se ne da zaustaviti nikakvom zaprekom i nastavlja put. Antolković ih vodi uskim prohodom kroz šumski gustiš. Gordana se začudi:- Kamo to idenu Tu su već prolazili ljudi. Nije li to vašput? ...- Da, iskrčili smo ga za prolaz do našeg dvorca.- Ali tu nećemo niu-i nikoga.- Molim vas, slijedite me - upozorava je on.Ovim putem brže napreduju pa se ona pokorava. Plemići ih slijede. Seljački plemić Galeković, s vremena na vrijeme, trubi u rog i stalno daje znakove, ne bi li se dječaci odazvali. Već je davno izgubio nadu da će dobiti odgovor. Ipak mora izvršiti zapovijed.Plemići se više pute zaustavljaju, gledaju na drveće, osluškuju ali nigdje ni traga ni glasa, ni dječacima, niti kome drugome.Nastavljaju put. sustaju i opet istražuju. Svi su beznadni i ožalošćeni.Galeković opet zatrubi.Antolković dade /nak svima da se zaustave. Gordana istražuje uzrok njegovoj odredbi. Opet dade znak Galekoviću neka zatrubi. Žestoki glas prodre kroz gušteru. Uskoro odnekle dopre slaba grmljavina.- Što to može biti? Nebo je vedro - primijeti šimunić.-- Tiho, tiho - zapovjedi Antolković.Svima je odredio da stanu na mjestu da grmlje pod njihovim nogama ne bi šuštalo. Onda naredi Galekoviću da ponovo zatrubi. Neko vrijeme šuti. a onda se ljuti.- Vjetar je zapuhr to mi smeta. Sve mi se čini da sam nešto neobično 4uo. Mislim, kao prasak puške.

- Prasak? - iznenadi se Gordana. - Možda se kapetan probio Sumom.- Ne vjerujem. On nema čime pucati, a nije mogao izaći iz Sume. I da jest, ne bi još dugo stigao u Lukavac, a ni oni drugi. Morali bi letjeti kao ptice. Idemo dalje.Antolković se neobično žuri, a to ih sve ispunja značajnom pažnjom, naročito Gordana upravlja svoju pozornost Antolkoviću. Njegovo lice čini joj se značajnim.Nakon pola sata provalili su dobar dio puteljka.

Tada Antolković dade zatrubiti. Svi su nepomični. Samo nekoliko časaka je mir, a zatim odjekne prasak.- Jasan prasak puške ...- I to sasvim blizu - vikne Gordana. - što to znači, gospodine Antolkoviću?- Pričekajte plemenita gospođo, odmah ćemo izvidjeti.- Prasak je odjeknuo vrlo blizu - ponovi šimunić. - Ali nikoga ne vidim. Ne čini vam se da to netko puca iz zasjede?Ni na jedno pitanje Antolković ne odgovara. Vrlo je ozbiljan. Ne znaju kako da to tumače. Počinju se zabrinjavati. Zar Antolković sluti kakvu pogibelj? Samo se zgledaju i pogledima objavljuju svoje misli. Gordana napeto sluša i upire pogled u Antloko-vića.- Dajte mi rog - zapovjedi iznenada.Čim mu Galeković pruži rog, stade trubiti, ali na neobičan način prekida zvukove jedan za drugom. Očito su znakovi. Plemići se gurkaju. Gordana ne pušta ni časa s oka Davora Antolkovića. Tu se nešto događa. Ili opasnost, ili...Začas novi prasak.- Slijedite me - klikne Davor Antolković i pohita još brže naprijed. Gordana uzalud ispituje. On ne odgovara, već hita naprijed.Najednom se zaustavi i zamoli Gordanu da se sa svim ostalima udalji i malo pričeka, a on će sam naprijed.- Nemoguće. Idem s vama. Što mi tajite? Zašto ne kažete o čemu se radi? Zar nešto naslućujete? Želim znati.On ne odgovori, već požuri naprijed, a oni svi za njim. Uskim puteljkom mogu prolaziti samo jedan iza drugoga. Tada se Antolković opet iznenada zaustavi. Oko sto koraka pred njima je ogromno stablo. Šimunić začuđeno uzvikne:- U čitavom Zagorju ne bi mogli naći takvo deblo. Pripovijedali su mi kakva su stabla ovdje, ali nikad nisam vjerovao.. .- Gdje biste vi u Zagorju imali takvih šuma. Čekajte malo kad uđete u to stablo, vidjet ćete.- Zar se tu može ulaziti?- Bilo je šuplje, pa je gospodin Antolković ovdje izdubao čitavu malu izbicu, a ono što je bilo još zdravo, izdubli su njegovimomci. Radio je dok nije u deblu nastala mala izbica za našustražu. Tu su se skrivali gospodin Antolković i Jelenko kad su ušumi hvatali crvenog oklopnika. (v *wt;•••>. !•<:

- Zar je odavde do kneževske šume blizu?- Samo sat jahanja. Odavde je Jelenko sa svojim zaštitnikom uhodio Draženica.. kad bi ih oni opazili, nestali su u šumi i sakrili se u stablo. Tu su više puta proboravili nekoliko dana.Šimunić promatra golemo drvo i ne može se načuditi. Antolković hita naprijed i neprestano gleda prema stablu o kojem govore plemići.Onda Du\ stane, ponovo dugo zatrubi, opet isprekidano. Ali praska više niotkuda. Svi čekaju uzalud.- Što to znači? Sad se ne odazivlje neznana puška u šumi? - primjećuje Gordana.- Ne može se više javiti - odgovori Antolković - digne ruku uvis, pokazuje prema stablu, viknuvši. - Nisam se prevario.Svi kao da su se pretvorili u kamen. Ukočeno gledaju kamo to pokazuje Antolk .. Gordana u prvi čas vidi samo granje, lišće, dok Antolković dovikuje:- Gledajte, plcm i 1 gospođo, gledajte.Svi su se razbudi]1Iz šupljeg drveta, kao kroz neki prozor, vire dvije glave, pružaju se dvije ruke. a druge dvije ruke gurnule su kroz šupljinu pušku na čijoj cijevi visi dječački haljetak.Svima se čini da je to obmana, predodžba u samoći šume. Gromki dječački glas viče:- Evo nas, evo nas, majčice.Gordana se strese i poleti kao da je vjetar nosi, dižući ruke u vis prema dječaku Njeni povici ore se šumom.

Svi su se plen razvikali, digli uvis kacige, klobuke. Ushićeno pozdravljaju dječake.Galeković je potrčao ispred svih, a oni drugi s Antolkovićem dolaze polagano iza njega. Galeković se uspne na drvo k dječacima.- Gospodine Antolkoviću, zar ste slutili da ćete dječake naći u našoj stražarnici? - pitaju plemići svojeg vođu.- Otkud bih to mogao slutiti. Bojao sam se šumskih zvijeri, a još više lukavačkih. Tek kad sam čuo prvi prasak, sijevnula mi je misao da su dječaci našli stražarnicu. Onda sam mislio: pobjegli Lukavčani u šumi. ne n •-••.< pucati, streljivo im je pokislo. Nitko još nije mogao ništa javit, u Lukavac. Ako, dakle, ne mogu biti oni, onda to mogu biti samo dječaci koji su u pravi čas našli u deblu stražarnicu. Tako sam razmišljao i pogodio.- Ali nismo našli nikakva traga da bi tu koračala dječačka noga. Ja sam pomtui pazio - oglasi se Pogledić koji je išao prvi ispred Antolkovića- Damira je ovamo donio Jelenko onog dana kad je utekao 12 Lukavca i nosio ga u šumski dvorac. Dječak se možda dosjetio i našao znakovi Hajde da čujemo kako je bilo.Puni uzbuđenja dovikuju plemići dječacima i sporazumijevaju se s njima.

112138 GORDANA X

Galeković je uzeo iz šupljeg stabla ljestve i spustio ih. Prvi silazi Damir i baci se majci oko vrata. Gordana nema riječi, samo čvrsto privija sina na grudi, grudi svoje velike ljubavi, jedine svoje sreće. Sve Sto sada posjeduje na ovom svijetu. Damir bije boj s grčevima u prsima. Pred ovim mladim junacima Turopolja, koji su ga upoznali u dvorcu kao junaka, ne smije plakati i neće. To je čvrsto odlučio pa grli majku i ne govori da ne bi ipak proplakao.Po Ijestvama se spušta Ivan. Antolković ga čeka. Veseo i vedar pozdravlja se Ivan sa svima.- Kako ste našli ovu stražarnicu? Kažite nam - pitaju svi redom, puni znatiželje.Gordana je pružila ruku za Ivanom i grli ga zajedno s Da-mirom. Ovaj još u Gordaninu naručju dovikuje plemićima:- Bilo je to pravo čudo. Vidjet ćete kako je bilo neobično.- Pripovijedaj - nuka ga majka i blago se izvine iz zagrljaja.- Kako ste našli putove do ove tvrđave u deblu? - pita Antolković.- Reci. Ti znaš bolje. On će pripovijedati - odgovori Ivan. -"<Tic Damir digne svoju lijepu glavu i odgovori: “ja”.\ - Ne, nismo mi našli put ovamo prokrčenim puteljkom kojim ste vi došli. Mi smo se iz našeg dvorca verali po stablu kako me naučio Žarko.I stade pripovijedati kako su ostavili dvorac, šuljajući se po Žarkovu primjeru.- Ali ova naša stražarnica leži u sasvim drugom smjeru. Kuda ste stigli ovamo? - pita Antolković.- To je bilo vrlo zgodno - uzvikne veselo Damir. - Ujutro su nas opazili na stablu Lukavčani. Negdje su se pojavili iz grmlja i onda se htjedoše uspeti do nas, a mi smo se dogovorili da ćemo uteći na drugo stablo, nama zdesna. Ali onamo nismo mogli jer je gore bila neka zvijer što se pritajila i puhala kao mačak. Onda velimo mi: hajde na stablo što je pred nama. Naravno, puhao je vjetar i tako nas Lukavčani nisu mogli čuti. Tamo su stabla, kao i ovdje, srasla jedno za drugo. Lukavčani su mislili da smo još na onom stablu pa su uhvatili za granje i počeli tresti, ali jao njima. Znate što je bilo? Tresli su nas, stresti nesreću. Gore je bila ona zvijer i odjednom se bacila na njih dolje, a oni viču, urliču i bježe kud je tko mogao, a mi brže na drugo stablo. Je li, Ivane?- Da, baš nas je ona zvijer oslobodila. Tako je to bilo. Ta se zvijer čitavu noć skrivala na drugom drvetu i onda nam došla u pomoć, natjerala je Lukavčane.- A kako je bilo dalje? Kako te došli dovde? - pita opet Antolković.

- Nismo više gledali za vojnicima, nego smo se žurili s jednog stabla na drugo. Odmarali smo se pa opet dalje. Bilo nas je strah sići jer je grmlje visoko, a i trava. Tako smo skakali s grane na granu, s drveta na drvo. Ivan je to izvrsno naučio. Verao se kao Žarko koji me to naučio. Onda sve tako dalje, kad najednom14

opazim na drvetu Strelicu. To poznajem, mislim ja. To je znak kojimi je pokazivao gospodin Jelenko kad sam ga pitao kako mogu naći baš ovo stablo u šumi, a ima mnogo takvih. I viknuo sam: Ivane, sad je dobro Kod kuće smo.- Bila je prava sreća da si to upamtio.- Kako ne bih pamtio. Bio sam sretan jer sam znao: to jeono drvo na koje me sakrio. Spustio sam se gdje počinjerasti grmlje iz debla da vidim. Brzo sam našao i onu rupu. Toje stražarnica. Gotovo sam stao pjevati i onda pozvao dolje Ivana.- Išli smo dolje, a dolje cma noć. Pipali smo, ne bismo što našli. Damir mi je rekao da tu ima jela i pića, svega, čak i oružja. Bili smo jako gladni.- A mene po nosu nešto udari - nasmije se Damir od srca - i viknem "Joj, što je to?" I opet pipamo. Divno je bilo: skinuli smo vreću, visjela je na čavlu. Sigurno ju je tamo objesio gospodin Jelenko jer znam: kad su na straži, moraju imati jela.I stali smo jesti - pripovijeda Ivan. - Suho meso bilo je kao kost, ali ipak dobro.Zašto ne govoriš dalje - nuka ga Damir. - Bili smo žedni, a u dr\enoj posudi bilo je vina. Znam, kad me gospodin Jelenko donio ovamo, pili su svi, a onda smo i mi malo gucnuli. Kako ne bi, kad smo bili žedni Ali počelo nam se vrtjeti u glavi.- I zaspali smo kao mrtvi - primijeti Ivan.- Tako - nasmije se Antolković - naši mladi junaci malo se ponapili i zaspali? Zato niste čuli naše trubljenje kroz šumu.Ivan se prvi probudio i htio vidjeti je li dan ili noć. Malo se uspinjao, vidite onu rupu gore, i pogledao kako je vani. Dok sam ja spavao i sanjao o majčici, Ivan me strese i zove: "Hajde, ustani, trube u rog". I ustao sam. Ivan se najprije bojao da to nije neprijatelj. Ako mu se oglasimo, mogao bi nas zarobiti.Ali Damir je reku - preuzme riječ Ivan - da ne može to nikako biti neprijatelj, nego sigurno naši.Pametna je to glavica - primijete plemići, a Gordana sluša sva predana svojoj "reci što ga je našla.Reci, Damire: kad sam ti onako davao znakove, jesi li me odmah razumio?Odmah sam znao da je netko od naših. Tako ste učili svoje momke da se ne bi odazvali drugom trubljenju roga ako kad zalutaju u guštari Luka\čim Bio sam sretan, presretan. Ispalio sam "z puške da je bila milina. Klicao sam od radosti. A kad sam vas opazio, brzo svučem svoj haljetak i objesim ga na cijev, napravim oarjak da vas pozdravni, Nisam se htio izvući dok nismo vidjeli ua ste vi.Svi uživaju u djefakovu pripovijedanju. Gordana jedva čeka da "ioze upitati ono što majčino srce najviše zanima...-- Sad mi recite, djeco, gdje ste bili za vrijeme oluje? , ai/mJence pripoviiL-JUHI >\> ]C doživljaje, od onog časa kad su trijema slušali lukavačke momke kako raspravljaju da će dje-

cake voditi u Lukavac i nagađaju nije li onaj dragi dječak kraljević. Tada se Damir dosjetio neobičnog puta u šumu sa stabla na stablo i tako sve dalje dok nisu ostali sjediti na velikom hrastu među krošnjama gdje ih je stigla oluja. Damir vješto prešućuje da su plakali dok su nad njima sijevale munje i izlijevao se pljusak. Sve on to prešućuje da majka ne bi znala kako im je bilo teško i odmah prelazi na drugo.- Sad je dosta toga pričanja - prekine Antolković. - Po-dvorimo naše mlade junake. Imamo sobom jela i pića, a onda ćemo smjesta krenuti dalje. Pred nama je još dalek put u Brezovicu, a tko zna, nije li opasan?

Odmah su rasprostrti pred dječacima svoje svežnjeve. I Gordana je osjetila glad i stade slasno jesti s dječacima. Mladi borci sa svojim zapovjednikom, Gordana s dječacima pružaju sliku veselih lovaca koji sjedoše jesti i čavrljati.".•"• *Prilično daleko od tog mjesta, u grabi zarasloj guštarom, sjede Gašpar i njegov četovođa. Grmlje je poraslo i stoji visoko nad njihovim glavama. Ni šapatom se ne usuđuju izmijeniti nijednu riječ. Od onog časa, kad su osluškivali pucnjavu i sakrili se u grmovitu jarugu, neprestano su pratili svaki glas u šumi i odjednom opazili da netko dolazi i domahuje nekome upravo prema njima. U prvim trenucima obuzela ih je strava. Tek su kasnije razabrali da plemići nekoga pozdravljaju tko ima doći upravo s one strane gdje su oni odabrali sklonište. Uskoro su razabrali da se onaj koga pozdravljaju nalazi u njihovoj blizini na golemom stablu. Nikoga nisu vidjeli, samo su čuli viku. Prestrašeni za svoj život, smatrali su najpametnijim da se pritaje dok ne budu potpuno sigurni da nije nitko od neprijatelja. Uskoro su se uvjerili da dolaze naoružani Turopoljci.Sad ih je već prošla volja da im se predaju. Sad će lako iz šume jer i ne treba drugo, nego slijediti trag onih koji dolaze.Duboka graba, obrasla visokim gustim dračem, travom i šikarom, sigurna je utvrda. Čim su razabrali da je netko na stablu s kim se Turopoljci prijateljski sporazumijevaju, smjesta su se sakrili u uski prostor što su ga prokrčili da mogu ležati. Ovako ležeći, čuli su, od časa do časa, razne povike veselja i smijeh. I Dami-rovo glasno pričanje, povici i upadice, sve ih to ispunja strahom da ne bi tko došao i otkrio ih. Ukočeni čekaju dokle će to trajati i kad će već jednom krenuti. Jasno im je: ovi ljudi moraju iz šume, a oni će za njima i tako naći izlaz.Već im je cijelo tijelo odrvenjelo od nepomičnog ležanja. Premda šumom šušti laki vjetrić, ipak se ne usuđuju maknuti da ih tkogod ne zamijeti.Četovođina ruka se odjednom dotakne Gašpara. Tako ga upozori da se približava neka pogibelj. Obojica su izbuljili oči prema

i strani odakle im se približavaju koraci i neki razgovor. Sve im ie jasnije da netko ide prema šikari. I dah im je stao u prsima, ali odluka je: pritajiti se do posljednjeg čas*.* * "Kad je Gordana pojela, Antolković joj dade znak da se s njim udalji od veselog društva. Poveo ju je prema gustoj šikari onkraj ogromnog stabla, a kad im nije više smetala buka veselih plemića, Antolković se zaustavi.- Oprostite, plemenita gospođo, što sam vas načas oteo vašem uživanju s dječacima Neću imati priliku s vama govoriti, možda, i dva-tri dana, a u našem dvorcu nisam se usudio smetati vam jer ste bili zaokupljeni strahom za Damira. Preostaje mi jedino ovaj čas da s vama govorim o vrlo važnoj stvari.Sad se mogu potpuno posvetiti svim dužnostima. Dakle, o čemu je riječ?Sjećate li se kad smo jučer odlazili iz Turopolja, tobože, na bojište, vi ste mi spomenuli da bi bilo lako spasiti VUenu iz Lukavca protiv volje Verhecija i Draženića. Htio bih čuti što o tome mislite.Da, to sam vam spomenula, ali ove smo noći doznali od Vojka da se stvar znatno promijenila. Draženić umire, a prije toga htio bi se vjenčati s Vilenom.Antolković prekine Gordanine riječi i saopći joj što je danas čuo od Lucića.Tako? Dakle, Lucić tvrdi da Draženić nije teško bolestan? A Verbeci je sam bio kod župana na općini i plakao za njime.- Tu je opet neka spiska, ali Vilenu svakako valja osloboditi - naglasi Antolković.- Ona se odrekla te slobode i prepustila gospođi Kušević da ona izađe iz dvorca mjesto nje, a za uzvrat Jelenko i ne misli nešto učiniti za nju. To je vrlo ružno i to zamjeram mladiću.- Da, Gordana, istina je, ali dok mu zamjeram, pada mi na um koliko ga je Vilena uvrijedila, tvrdeći da je prosi samo zato jer želi pokrpati svoje siromaštvo. Vjerujte, ni ja nikada ne bih oprostio takvu uvredu pa da umrem od ljubavi. Ali Jelenko mi je obećao izvršiti ono što mu naredim Stoga vas molim, plemenita gospođo, recite kako bismo je mogli izvesti iz dvorca?

- Moja zamisao nije sasvim jednostavna. Recite: jesu li vam poznati, gospodine Antolkovicu. putujući vitezovi?- Oni koji putuju iz dvorca u dvorac i žive od gostoljubivosti?~ I donose vijesti pokupljene u svijetu, ili dobro izmišljene.Ali glavno je da ih gospodari dvorca /adr/a\aiu sad ovdje, sad ondje.- Nisam poznavao nijednog, ali čuo sam da ima takve putujuće viteške klase.- Eto, baš zato je stvar važna za nas jer ovakve putujuće-vitezove primaju svuda u dvorcima s najvećim veseljem. NikomeH?

ne pada na um da bilo što posumnjaju jer su ti ljudi plemići, makar i propali, i svatko je sretan kad im dođu pa ih zadržavaju kod sebe u dvorcu i svi se okupljaju oko njih.On je pozorno promatra. Htio bi prozrijeti zašto to spominje, a ona nastavlja:- Takav putujući plemić redovito uzima sa sobom kakvog starca, obično svojeg slugu, ili svojeg bivšeg kaštelana koji slijedi propalog plemića. Takvog čovjeka odjene u pustinjaka, ili u fratra ili ga opravi nekako fantastično i nazivlje velikim i glasovitim gatao-cem. Dok se vitez odmara i smišlja nove odgađaje, zamijeni ga koji dan njegov gatalac. Svoj čeljadi u dvorcu proriče sadašnjost i budućnost. I kad se njih dvojica slože, onda ih ljudi u dvorcu zadrže i po nekoliko mjeseci. Svi uživaju u njima, počev od kneza, baruna, grofa do posljednjeg sluge.- Uistinu, ne bih znao na što to nišani vaša milost.- Odmah ćete razumjeti. Doživjela sam nešto neobično s ga-taocem na dvoru kralja Matije. Tamo je više puta zalutao koji vitez, a jednom sam vidjela nešto što bi nama bilo od koristi. Naime, taj gatalac htio je pobuditi duboko uvjerenje da je on doista neki prorok. I prikazao se naročito mističnim. Odredio je da se s glavnog izlaza dvorca odstrane vratar i stražar i svi sluge jer on mora na tim vratima dozvati duhove koji će ga uvesti ravno u budućnost stanovnika dvorca. Zato se omotao crnim plastom, a preko glave spustio fratarsku kukuljicu pa tako izašao na izlaz lančanog mosta na drugu stranu utvrda. Tada je ispružio ruke i vraćao se, govoreći neke čudne riječi. Mi smo ga svi iz daljine promatrali. Ovako je tri puta prešao ispod ulaznih vrata preko mosta i opet se dostojanstveno vraćao. Meni je to, naravno, bilo sumnjivo, ali kralj Matija, premda vrlo naobražen, rado je vjerovao svim gatao-cima. Uvijek je dao da mu gataju i tako je ovog čovjeka smatrao izvanrednim ga taocem. Dugo se u dvorcu pričalo o tome.- Moram priznati, sve mi je to još zagonetka gospođo.- Hajde da je riješimo. Nama treba takav putujući vitez i takav jedan gatalac kao što je bio na dvoru kralja Matije. I dok vitez bude pripovijedao knezu, kralju i svima najčuvenije događaje u svijetu, dotle će taj gatalac izvesti šetnju preko mosta, ali prije nego što će na tu šetnju, mora se odjenuti u crno. O tome već mora biti obaviještena Vilena i, umjesto gataoca, otići će ona na tu šetnju. To se mora izvršiti upravo u sumraku. Vi ćete sa svojim mladićima čekati skriveni u šumi, dojurit ćete, povući djevojku na konja i nestati.- Vrlo opasno, gospođo.- Ne, nipošto, sve ovisi o spretnosti viteza koji će zaokupiti Verbecija, Pencingera i potkastelana svojom pričom dok taj gatalac ide na šetnju u budućnost. Vjerujte, smišljala sam svakojako, nikako nisam mogla naći nešto bolje. Sjećam se, kad je taj gatalac stigao na dvor kralja Matije, svi su zaboravili na svoje poslove i na svoje dužnosti. Svi su izgubili glavu i zinuli u viteza i toga118

sataoca. ali mu nitko nije smio blizu kad se on dao u sumrakuna put svoje s po/n a je o budućnosti svih onih kojima će na dvoruprorokovati. _- Ovakav pohod u raznim dvorcima smuti čitav poredak. To znam, samo ne razumijem.

- Sve ćete razumjeti. Znam: kralj Vladislav silno je predan mističnim stvarima On će prvi zaželjeli da sazna svoju budućnost, a Verbeci nije ništa manje praznovjeran. Draženić je ranjen, bilo smrtno ili ne. svejedno on je bolestan, a pošto ćemo mi naći tamo saveznika, lako je sve to provesti.- Samo nemamo viteza i gataoca.- Jasno je: nečem čekati da nam taj vitez padne s neba, dakle, moramo ga stvor sami.- Da pošaljemo u dvorac nekog koga ne poznaju?- Ne vjerujem da bismo našli lice koje ne poznaju u Lukavcu. A takav vitez mora biti duhovit, dosjetljiv, vješt u govoru, a i neustrašiv. Ja sam za tu ulogu odabrala Jelenka Kuševića.- Taj bi to uistim. znao dobro izvesti. Ali kako ćete izmijeniti njegovo obličje d: ga ne prepoznaju?- Vojvoda od Ferare pokazao vam je čitav svežanj raznih brada, brkova i vlasulja. masti i boja kojima on stalno mijenja svoje lice kad god ne želi da ga prepoznaju.Ostavio mi je neko l • svojih brada i brkova, upravo umjetničkih, za slučaj da bih mu morao slati kakve vijesti po kojem plemiću čije lice već poznaju u dvorcu, ali sve je ostalo u našem šumskom dvorcu.- Sve sam predala prije odlaska gospodinu Jelenku da odnese u Brezovicu.Prema tome. Jelenka biste otpremili tako da ga ne bi prepoznali?- Nikako ga neće prepoznati kad ga ja uredim. Dovoljno je da on pol dana iz.drži u dvorcu nepoznat, a to će uspjeti. Radi se samo o tom da taj njegov gatalac ima priliku izvesti tu svoju mističnu šetnju. Zato bi vitez morao doći u dvorac popodne, tako da od dolaska do sutona n prođe mnogo vremena.Vjerujete, plemenita gospođo, da će u dvorcu vašem gataocu uistinu odstraniti s puta str, vratara i služinčad? Ova će naprotiv zinuti u njega i svuda ga slijediti.U svim dvorcima već su privukli ovakvim posjetima i slijepo izvršavaju svaku želju gataoca. Ako mu se protive, onda im ne može proreci budućnost To su putujući pustolovi već tako uredili, jer što su njihovi /aht. neobičniji i čudesniji, to ljudi više vjeruju u njihova proročanstva. Zato sam tako dobro upamtila toga gataoca koji je prelazio preko mo-^i i opet dolazio na dvor kralja” Matije Ne bojte se Naučit ću Jelenka i njegova pratioca točno Sto će raditi.- Još ne znam kojeg ću od plemića odabrati, ali naći ću ga. mora hiti spretan i hrabar. Sad je samo pitanje, hoće li se Jelenko

Kušević odazvati - upadne Gordana.- Zadao mi je riječ da će poslušati sve što mu god naložim.- Ako je tako, onda će naša osnova uspjeti.- Vilena će svakako moći iz dvorca, ali postoji opasnost da će brzo otkriti viteza i gataoca.- Kako će se oni udaljiti iz dvorca i to ću točno s njima dogovoriti. Važno je da sve ljude zaokupe svojom prisutnošću.- To će uspjeti i zbog naših veza u dvorcu - primijeti An-tolković. Tog su mu časa pred očima vojvoda od Ferare i njegov sin Vojko i Mladen.- O svemu sam tome razmislila i rasporedila čitavu stvar. Dakle, vi govorite s Jelenkom, a zatim ću odabrati njegova suputnika. To ću sada još lakše provesti jer sam našla i sina i kraljevića.- Prije svega, moramo doznati kako je u dvorcu. Uostalom, o tome se možemo sporazumjeti i razmisliti putem. Sad nam je najvažnije sklonuti vašeg sina i kraljevića u Brezovicu. Čim stignemo, odmah ću se vratiti u Turopolje i naložiti Jelenku da iskupi riječ.- Svakako moramo nastojati da to bude što prije dok je Dra-ženić još bolestan ili dok ne umre.- Za dva-tri dana mora se svakako provesti. Što više odugovlačimo, to će biti teže.- O svemu ću još putem razmisliti. Neka ova naša osnova ostane naša tajna.Okrenula se i pri tome spotakla. Antolković je prihvati i povuče.

- Nisam opazila da se tlo spušta očito u neku uvalu. Zamalo da nisam pala u grabu.I ne brinući se dalje za tu sitnicu, žuri se zajedno s Antol-kovićem prema stablu oko kojega sjede plemići s dječacima. Opazili su da je Antolković vedriji i zadovoljniji nego prije, dakle, nešto je s Gordanom ugovorio što ga raduje. Zatim se svi digoše na odlazak.- Hajde, brzo na put! - zapovjedi Antolković. Naši će nas čekati s konjima na ugovorenom mjestu izvan šume. Tada ćemo krenuti obilaznim putovima.Galeković je spremio ljestve u udubinu stabla, pokrio ulaz odozgo i zatim su svi krenuli puteljkom koji je prokrčen kroz šikaru i vodi ravno iz šume.** *^letovođa “w gledajuNjihovi glasovi i šum šikare polako M dižu se i polagano proviruju kroz gaUtr za njima, onda se prvi digne četovođa y.,, ,.,j.- Mislio sam: svršeno je kad se od" gotovo MBIfeu našugrabu. \->ri* •”• “; “- I meni je bilo ledeno pri duši. iy*(vi4 • . • - •120

_ Prošli su me srsi i rekoh sam sebi: sasjeći će nas na ko-Ne bi nas oni sasjekli, nego objesili. Ne bi bilo milosrđa ni kad bih ja sto puta prisegao da nisam čuo što se dogovaraju. Četovođa začuđeno pogleda Gašpara:- Čuo si, a ležao si mnogo dalje od mene?- Ali nisam ležao na ušima. Zar misliš da možda nisam naučio njihov jezik? Otkad K knez u Lukavcu, otada sam u dvorcu. Neko vrijeme vojnik šuti, smišlja, nije mu nešto pravo i veli:- A da ti plemići nn i i govore latinski, kao što govore naši u Lukavcu, bi li onda štogod razumio, Gašpare?- A ti bi valjda razumio?- Razumio bih tolik", koliko mora razumjeti četovođa da zna primiti zapovijed od svojeg gospodara. Ali što si čuo, čuo si. Tose tebe ne tiče.Gašparu se zamrači pogled kojim je ošinuo četovođu, dok on promatra kroz krmlje knko dolazi povorka hrvatskih plemića s dječacima."Mene se ne tiče" - misli Gašpar. "Znam što taj lupež time hoće" - i sve mu zubi cvokocu od bijesa. Odmah svojim velikim rukama razgrne grmlje Obojica se izvuku i popnu gore.Stigavši do stabla, malo zastanu. Četovođa žalcima glavom:- Dakle, odavde je pu taj dječak što je izišao otud s Ijes-tvama? Sto mu đavola izdupsti stan u deblu, to može pasti na um samo tom prokletom Kuševiću. Sad znam gdje je čekao mojeg gospodara Draženića. Mnogo sam nakupio zlata u ovoj šumi. Vele da je to Pakleni lug, a ono je spilja dukata.Gašpar ne odgovara Odsutan je mislima. Četovođa čas pogleda kako tamo odlaze pa opet ogk\l,i\;i deblo.Tu su oni sebi stvorili svoju tvrđavu. Zato nam se činilo kao da nam netko puca nad glavom. Mislili smo: pucaju oni koji dolaze i traže nas. a kako bi nas vidjeli ovdje. Pucao je taj mali lupež, dajući njima znak da se nalaze ovdje. Da mi je to bilo znati, evo ti kraljevića u mojoj ruci.- Što bi ti značio kraljević da si ga držao i u krilu kad ne bi mogao iz šume bez onih tamo”? Sad nam je put otvoren. Hajdemo.- Istina je - veli četovođa pa obojica slijede trag kojim su već daleko odmakli Antolković i njegova pratnja.Četovođa je dobre volje, pun radosti. Gotovo bi klicao od veselja i pjevao, ali mora biti oprezan i paziti daleko naprijed kamo odmiče Antolkovićeva povorka. Drži na oku njihove klobuke koji vire iz šikare, a načas opet nestaju iza drveća. Polako ih slijede. Nema nikakve pogibelji da bi ih mogli spaziti. Četovođa ne može svoju radost zadržati za sebe i stade se hvaliti pred svojim momkom:Kad stignemo u dvorac, svi će zinuti u mene. Mislit će da sam s^šao s uma. Ništa mi u prvi čas neće vjerovati.

Sto ti neće vjerovati? - pita podmuklo Gašpar.- Ono što ću im kazati Samo, naravno, moram biti oprezan.121

Verbeci bi me lako prevario. > "v"<~- > • -..m IM ;? “Gašpar zamišljeno ide za njim pa ispituje: ;.- U čemu bi te prevarili?- U čemu? U nagradi. Kralj nema ni jedne svoje forinte, a Verbeci prije prespava sto noći na jednom cekinu nego što ga dade iz ruke.Gašpar se pogne. Mrak mu je na licu, oči mu trepcu:- U čemu bi ti s kraljem trgovao? Zašto bi on tebi davao svoje forinte?- Kako ne bih s kraljem trgovao kad imam u šakama robu koju bi on radije kupio nego vidio raj.- Taj kraljević, je li?- Naravno, kraljević, boji se njega kralj da ne bi zasjeo na "prijestolje njegova sina.- A otkud znaš tako sigurno?- Lako meni, četovođi gospodina Draženića, sve to doznati. Traže kraljevića tko zna kako dugo. Mi smo uvijek s gospodom sve to znamo.Gašpar je nabrao obrve, nakrivio usne, stupa dalje od svojeg četovode i pita:- Ne bi kralj dao za kraljevića novaca ako mu ga netko pokaže. Zapovjedio bi: "Reci gdje je. Ako nećeš, udri bičem."- Kad bih ja ludo radio, bilo bi tako, ali znam ja kako ću to udesiti. Prije nego što prokažem, vrludat ću amo-tamo. Već znam što ću. Nije to za tebe, ne bi ti razumio.- Da, ja ne bih razumio - odgovori mrko čovjek iza njegovih leđa i nastavi koračati za njim. To brže se kreću njegove misli. O tom svjedoče ubojiti pogledi što ih upire u leđa svojeg četovođi. Neprestano griska usne, dok mu vjeđe stalno trepcu, odajući pritajeno uzbuđenje. Za malo časaka zapita četo vođu:- A što misliš o Jelenku Kuševiću? Kako će to izgledati kad on dođe u Lukavac?- Veselim se tome. Bit će mi Kušević sigurna kesa dukata.- Tko će ti ih dati?- Moj mladi gospodar sasvim je drukčiji nego njegov ujak. Dao bi sve na svijetu, osim županove kćeri, da dobije u ruke svojeg neprijatelja. Ne bih htio biti u Kuševićevoj koži kad se pojavi u dvorcu.- Dakle, ne bojiš se da bi te gospodin Draženić prevario i da ti ne da ništa?- Ne može me prevariti sve i da hoće. Neću mu sve objesiti na nos prije nego što se pojavi taj vitez. Sve ću lukavo pripremiti. Dok mi kesa ne pada u šake, ništa neće doznati.Sve veće uzbuđenje obuzima Gašpara i sve više ispituje četo-vođu.- Rekoh ti: sve ću to udesiti kako sam zamislio, a ti moraš šutjeti kad se vratimo u Lukavac. Da nisi ni jednom momku pro-122

govorio riječi Svezat ću te kao pseto i prikovati u najdublju rupucrne komore.Dobro, dobro - odvraća Gašpar.Opet su svu pa/ni a priklonili onima koji su već vrlo daleko pred njima. Sad im je već jasno: moći će ovim tragom za njima i ako zaostanu, a to im se čini vrlo poželjnim, pa idu polaganije. Gašpar ne prestaje pitati što je odlučio četovođa:Ti onda hocc^ da šutim dotle dok Kuševića ne predaš Dra-ženiću?I dok ne kažem kralju gdje se nalazi takmac na prijestoljunjegovu sinu.Dobro da znan - veli Gašpar pa onda ušuti kao da je time razgovor svršen. Ali njegove su misli živo zaposlene oko četo-vodine osnove kako će iznuditi dukate za svoju tajnu. Po svemu što je rekao, čini se da je zaboravio na Gašpara i ne misli mu dati ništa od onoga što kani pobrati. To momka najviše uzbuđuje. Jasno mu je: za njega nije odredio ništa.

"On misli da sam lud i da neću tražiti ništa. Sve bi htio sam. A tu stojim ja. On zna da sam sve čuo i razumio. A on će me vezati ako zinem?"Sva mu kn” zakola tijelom. Stišće šake:"Nećeš ti mene, lupežu, ostaviti praznih šaka" - prijeti se u mislima i nastoji opet razviti razgovor:U onoj grabi ležalo je bogatstvo, nema sumnje: bit će novaca kao pljeve.Četovođa neće da govori o novcu. Nije mu ni na kraj pameti da momak misli na kakav dio i nastavlja se hvaliti:- Vidiš kako san 1 nhro pogodio što sam i5ao svojim putem. A ti si me neprestano grdio. Vladao si se kao da nisam tvoj gospodar. Još ćeš za to ispaštati."Sad se pogospodio, a u nevolji bio je manji od crva. O novcu ni riječi. Uistinu, misli da ja neću tražiti svoj dio."Dok on šuti. četovođa je uvjeren da se prepao svoje drskosti i nastavlja se hvaliti:Znao sam da me nešto čeka u tom Paklenom lugu, nešto dobro za moj život Baš sam njušio zlato. Dobar je nos u mene.- Ne možeš reći, četovođo, da nisam ja ništa pridonio dok smo išli šikarom Čim su počeli pucati, moje je uho odmah uhvatilo smjer i dok si ti htio drugim putem, ja sam ti rukom pokazao kamo moramo poći.. , T" Ne trabunjaj, glupane. Što bi ti mene uputio. Otkud je u tebe bolje uho nego u četovode?Ješko se čovjek svladava. Lice mu se iskrivi od bijesa i muke, al> ide iza njegovih leđa, a četovođa ništa ne zamjećuje. Momak se pretvara i govori mirno da bi što više doznao:Pronašao sam sklonište u onoj jazbini ja, i da nismo tamo iegn, ne bismo nas dvojica ništa čuli.123

< - Nismo čuli nas dvojica, nego sam čuo ja, a ti kao da si zanijemio.- Kako nisam čuo kad jesam - izlane Gašpar.Četovođa se okrene i pogleda momka što se pred njim ispružio suh i visok. U obrazu mu nešto mračno, sumnjivo. Sto li taj misli? Kako se to ponaša? Zašto tako drsko govori? To četovođi nikako nije jasno pa se podboči i pita:- Što se ti ovdje guraš k meni? Valjda ne misliš da si mi ravan?- Znam, nisam ti ravan, ti si Četovođa, ja obični vojnik, no ipak imam uši, kao i ti, i čuo sam ono što si i ti čuo.To mu je sumnjivo. Taj momak zapravo nešto hoće kad neprestano naglašava da je i on čuo. “wt.-^w*- Čuj, Gašpare, što ti to kopa po glavi? ,j ft”,^,.*" - Ono što i tebi... T,,:. “\"e”,.”.- Ono što meni kopa u glavi ne može kopati tebi, upamti.- Neće biti tako - vikne Gašpar. - Ono što nosimo iz šume, nije samo tvoj plijen, nego i moj.- A tako ti misliš? - plane Četovođa. - Uzdižeš se k meni, umišljaš da bih mogao tebi dati koju forintu?- Dat ćeš mi onoliko koliko mi pripada.Ispruživši vrat, korakne Četovođa bliže plamtećim očima:- Tebi nešto pripada? Tebi, smeće? Vidjet ćeš ti što ti pripada kad stignemo u Lukavac.- Meni pripada polovica. Sad znaš.Četovođa mu se nasmijao i pošao naprijed, mahnuvši rukom:- Pamet ti se smutila u toj šumi. Hajde da ne zakasnimo. Razgovarat ću s tobom u dvorcu."Meni, dakle, nije kanio dati ništa" - veli u sebi Gašpar i oblije ga znoj od uzbuđenja. Sav se strese. Čuo je na svoje uši takvu tajnu, a pobrat će korist Četovođa. To ne može biti. Polovicu on traži za sebe. Zaustavi se i vikne:- Čekaj i čuj: hoćeš li mi dati polovicu, ili ne?Četovođi se čini da je momak šenuo. Inače se ne bi usudio nešto zatražiti. I bolje pogleda u Gašparovo lice. U njemu se odražava odlučna volja ili možda još

nešto gore što Četovođa ne može prozrijeti. Njegovo držanje ispunjava ga teškom sumnjom i pođe nekoliko koraka bliže:- Nakanio si u Lukavcu kazati što smo čuli da ti uhvatiš moje novce?- Ne pogađam se više s tobom. Znam kako ću. Suho Gašparovo lice odaje da je spreman na sve. I Četovođa mu osorno dobaci:- Reci ako imaš odvažnosti: što si nakanio? Gašpar pristupi četovođi i okosi se tako gnjevno da se ovaj prepadne.- Pitam te još jednom: hoćeš li mi dati polovicu ili ne?- Neću i nemam ti zašto dati. Ja sam Četovođa, ti momak.124

Nitko te u Lukavcu ne bi pustio na stube dvorca, a kamoli pred Draženića ili pred kralja:Onda je novac moj. Sav novac, razumiješ li, četovođo? Možeš poći ravno u Lukavac, a ja ostajem u Turopolju.Četovođa se trgne. - , ,- Što si nakanio - pita ga poluglasno jer ga je steglo u grlu.- Idem Jelenku Kuševiću. Što misliš: koliko će mi dati akomu sve iskažem? .. ..Četovođa problijedi Pred njim, dakle, ne stoji više momak koji se slijepo pokorava svakoj njegovoj zapovijedi i dršće od vlasti koju ima nad momkom Zaboravio je da nisu u Lukavcu gdje je sva njegova vlast Nalaze se u šumi, od svih udaljeni, sami samcati. Tu se Gašpar osjeća njemu ravan. Nije se ni u snu nadao da bi se on mogao suprotsta\iti njemu i njegovoj volji. A on zna sve i čuo je sve i traži za sebe polovicu. Ako mu ne da, otići će Jelenku Kuševiću, a taj. naravno, mora istresti pred njim svoju kesu do dna."Nećeš, prokleto smeće - odluči Četovođa. "Smjesta ću učinitikraj."Odmjerio je momka Oružja nema uza se. Na bijegu je očito izgubio koplje, skrivajući se od groma i oluje. Ali Četovođa nosi sobom u koricama nož. Sad valja postupiti oprezno da lupež ništa ne zamijeti. Dok je Gašpai miran, lako će uočiti ako on povuče bodež, a visok je i jak, mogao bi se baciti na nj i oteti mu oružje. Mora ga iza/1, at i da se razgoropadi, tada će moći neopa-ženo trgnuti bodež i zariti mu ga u prsa.Čovjek točno proračunat kako će to bolje izvesti pa zauzima stav gospodara prema momku strogo zapovjedi:Čuj. Gašpare, još jednom u opominjem: budi pametan. Bit ću prema tebi milosrdan i oprostiti ti kaznu koju sam ti namijenio ako. . .Nemaš ti meni Sto opraštati. Što je tvoje, to je i moje. Obojica nosimo istu tajnu !/ ove šume. To znači: nosimo isto blago koje ćemo jednako podijelitiA ja ti velim: nećeš u Turopolje Kuševiću, nego sa mnom ravno u Lukavac. Idi naprijal. ja ĆU za tobom.Već davno prije nego sto je Četovođa izrekao zapovijed, Gašpar je nekoliko puta sasvim neopaženo bacio pogled na njegov bodež kako bi ga izvukao iz korica i učinio mu kraj. Četovođa je zadržao u bijegu oklop koji ga je ču\,iu od pljuska. Prsa su mu zaštićena, valja ga pogoditi u vrat. J on preračunava čas i vrijeme da to učini hitro. Zaskočit će ga lako jer mu se čini da njegov pretpostavljeni i ne misli na svoj bodež.Stoje jedan prema drupime. Svaki u sebi slaže osnovu kako bi onog drugog što lakše svladao i maknuo s ovog svijeta.Odluke su stvorene, planovi zamišljeni.Dva čovjeka od kojih je svaki u svojim mislima ubio protivnika.Četovođa je oprezniji, računa i promišlja. Gašpar bjesniji, goro-Padniji. Odjednom ga Četovođa pita: h. ,<

:*” - Ako ti, Gašpare, obećam polovicu, nećeš ići Kuševiću?To pitanje podjari u njemu jednu jedinu misao: "Hoće me prevariti." Planuo je kao živ oganj, skočio k njemu jednim korakom, ispružio ruke prema njegovu vratu i zgrabio ga čvrstim rukama. Uvjeren je da su njegove ruke smrtonosno oružje.

Zadavit će ga i onda je tajna njegova, ravno će kralju i Draženiću da proda sve što je čuo u šikari.Tek što Gašpar osjeti četovođin vrat pod svojim prstima, istodobno mu se čini da ga je nešto udarilo u leđa. Čim Gašpar ko-rakne k njemu, četovođa trgne bodež. I dok ga on hvata za vrat, već je debela snažna četovođina ruka zarinula bodež u Gašparova leda. Gašpar svu snagu upire u dlanove. Potisne vodu u šikaru kako bi mogao koljenom udariti u njegova prsa i prignječiti ga. Dok svoju snagu upire u dlanove, u prsima mu je stao dah, mrači mu se pred očima...Osjeća kao da pada u neku dubinu. Obuzima ga slabost. Što bi više htio uprijeti snagu u šake, to jače osjeća malaksalost.Dvije su snage još časak napete, još časak napojene žeđi ubijanja, a onda klonu Gašparove nike s vrata njegova četovode. Strovalio se na nj.Četvođa se brzo izvuče ispod svog napadača. Okrene ga nauz-nak, osluškuje da li još diše. Gašpar leži blijed, ispružen, ni daha ni kretnje. Četovođa se uspravi i odahne. Odlanulo mu je."Tako, sad možeš ovdje sa đavlima šetati dan i noć. Kušević će biti moj. Kraljević će napuniti moju kesu."Obrisao je oštricu lišćem, rukavom otro znoj s lica, bodež za-rinuo u korice i pošao. Ipak se zaustavi i gleda kao da ga je strah da se taj mršavi i žilavi čovjek ne probudi. Nešto ga vraća natrag. Opet ogledava Gašpara i osluškuje mu srce."Morao bi biti sam vrag ili demon kad bi još živio. Ne, nema više u njemu života. Već se njegov duh bratimi sa đavlima Paklenog luga."I nastavlja put. Isprva ide polagano i katkad se okrene. Zašao je već tako daleko u šumu da više ne vidi ništa. Koračajući tragom koji ostaje iza Antolkovica i njegove pratnje, razmišlja:"Tko bi pomislio da će se taj pomamiti za mojim dukatima. Htio je da mu dadem polovicu. Ja, četovođa, koji sam prvi do Lucića, do gospodareva kaštelana. A on bi sasvim sigurno otišao Kuševiću. I ne bi mu bilo badava. Što bi mu sve taj Kušević dao. I ja bih dao polovicu imanja kad bih imao da mi netko spasi život. Taj prokleti lupež. Nisam ni slutio da se osjetio ravan meni. A baš sam bio lud i sve mu tumačio što ću i kako ću. Tko bi mislio da ovakav glupan može i pomisliti na neki svoj dio? Otkuda njemu pravo na to?"Ovako filozofira pa ide dalje, slijedeći trag koji ostavljaju za sobom Turopoljci. Već su vrlo daleko. On ih davno više ne primjećuje, ali trag je jasan.Žuri se. Obuzima ga zebnja. Sam samcat u toj neprohodnoj

šumi Dosad je barem imao s kim razgovarati. Sad je posve sam.Izvadi bodež i? korica da mu bude pri ruci. Sjetio se zvijeri. Ako mu koja padne na put, mora misliti i na tu opasnost. Oko njega šušti grmlje. I taj sušanj djeluje neugodno. Sve mu se čini da netko drugi ide Sumom, a to pod njegovim koracima puca granje.Neprestano ae ogledava i ide sve brže dok konačno ne počne trčati Iznenada između drveća opazi koplja. Toliko se žurio da je već stigao blizu Antolkuuecve pratnje. Makar su neprijatelji, ipak mu je prijatnije osjećati nečiju prisutnost u šumi.Pažljivo se sakriva i promatra. Oni idu desno. Sada bi ga mogli opaziti. Mora čekati Čini mu se da je već blizu izlaz iz šume. To pokazuje i promjena smjera kojim odlaze hrvatski plemići.Najposlije kopl;; se izgube. I klobuci su nestali. Žurio se za njima i razabrao da su stabla sve manja i rjeđa, iako šikara i trava dopiru još uvijek do pojasa.Opet se baci u guštaru. Njegovi su se neprijatelji zaustavili. Po njima pada svjetlost dok je on još u polumraku šume.Nastoji upamtiti kuda su prolazili i gdje izlaze iz šume.Nakon pola sata bilo je sve tiho. Nikoga više ne vidi i ne čuje. I dade se u trku uskim prohodom kroz grmlje. Obuća mu je razderana, ruke krvave od trnja.Šuma se prorijedila a danja svjetlost pada kroz granje i otvara mu vidik. Duboko je uzdahnuo. Sada je napokon spašen.

Kad je stupio na čistinu, činilo mu se da je izašao iz pravog pakla. Pred njim turopoljska polja, šumice, šljivici, dvorci i kućice, ali nigdje ne zapaža Antoklovića i njegove ljude. Bit će oprezan.Sakrio se iza jednog hrasta i promatra okolicu. S desne strane mlada šuma, ipak je gusta i granata. Bit će da je neprijatelj krenuo onim putem. Govorili su tamo u šikari kako će u Brezovicu zaobilaznim putem. Samo kojim?Gleda, istražuje. Rekli su da će ih izvan šume dočekati prijatelji s konjima. Onda su uzjahali i već su daleko. Stići će u Brezovicu prije nego on u Lukavac. Da on stigne prije, da im presiječe put i otme kraljevića”“ Jalan je od one dvojice dječaka zacijelo taj od kojega strepi kralj da će zasjesti na prijestolje koje čeka njegova sina.Razmišlja čovjek što da uradi, gdje bi mogao uzeti konja i najbržim trkom poletjeti do Lukave:. Ali konja ne bi dobio. Kuda su oni krenuli? Lijevo, desno ili ravno? Svuda ima šljivika, svuda mladih šumica.Gleda da nade trag turopoljskim plemićima. Da se nije tako bojao, mogao ih je slijediti brže, ali ovako nije imao hrabrosti pa su mu umakli.Onda se sjeti kako bi bilo da se uspne na stablo. On je itome vješt. Uskoro je gore Gleda: čitavo mu je Turopolje pred očima. Poljanama i oranicama ne vidi nikoga. Ugleda mladu šumu MO se stere sve dalje i dalje preko ceste koja vodi sredinom čita-<- Kraja. Sigurno su zašli u mladu šumu. Da bi zašli u koji šljivik,

morali bi izaći ako žele još danas do večeri biti u Brezovici. Istražuje šumu, poljane i oranice, ali nigdje ne vidi one koje traži.Onda silazi sa stabla i krene uz rub šume. Ogleda odijelo. Svatko će u njemu prepoznati Lukavčanina. Odluči da baci kacigu i oklop u šumu da tako zametne trag. Kad se oslobodi oklopa i kacige, svuče haljetak i obuče ga naopako da ga nitko ne prepozna. Onda ide gologlav, s preokrenutim haljetkom, sav blatan. Hlače su mu razderane, a ruke krvave. Sjeo je i stao brisati dlanove, a zatim krene razmišljajući: kako bi bilo da zađe u selo? Daleko pred njim nekoliko kućica. Tko bi mu tamo dao konja? Uza se nema baš ništa, dakle, bilo bi sasvim uzalud. Možda bi ga ipak netko prepoznao, a onda zlo po njega.Čovjek razmišlja. Htio bi što prije stići u kneževski dvorac, ali mu se ta želja ne može ispuniti jer mora pješice.Dok korača, stvara osnovu kako će govoriti s Draženićem kako bi ono što je čuo u šikari što bolje unovčio. Četovođa je ipak samo sluga. Gospodari u Lukavcu nisu baš tako darežljivi.Već je zapalo sunce kad se našao pred vodenim utvrdama Lukavca i pozvao stražu da mu spusti most.U dvorištu nade potkastelana. Sav se zapanjio gledajući ga.- Četovodo, što je s tobom, otkuda ti ovako poderan, bez šljema, kacige i mača? Što je s tobom?- Đavli su me svukli, razderali i lišili oružja, kacige i oklopa, davli u Paklenom lugu. ,3 - Dakle, i ti si bio tamo?u - Zar je već netko stigao odande? - preplaši se on. •M - Stigao je kapetan kraljevske čete koja je otišla u Pakleni lug.- Kapetan kraljevske čete? Ništa ne znam o njemu. Znam jedino kako su došli Hrvati, oteli Luciću Jasenku, a mi koji smo pošli s Lucićem razbježali smo se od straha i više ga nismo našli.- Niste našli svog kaštelana? Kako je to moguće? Ostavili ste- Samo polako, potkastelane, nemojte vi sa mnom tako. Gospodina Lucića nitko nije ostavio, nego je on nas ostavio. Nestao je. Zar vi mislite da je to šuma kao šuma? Kad tamo zadeš, ne vidiš prsta pred nosom takva je tama. A mislite da se tamo može šetati kao u šumi našega kneza? Kad uđeš u tu šumu, trava i šikara su do navrh glave i možeš samo sjekirom krčiti put.Sluša potkastelan, sluša i ne vjeruje. Nekako čudno promatra, čovjeka, čudan mu je ton kojim razgovara.- Ti kao da si tamo u Paklenom lugu večerao s Luciferom na pročelju je li? Tako govoriš.

- I jesam večerao s Luciferom na pročelju stola, a tko zna, neću li uskoro večerati s još većom gospodom.Potkastelan ga promatra. Čovjek je razderan, krvav i kuštrav, blatan, morao je proći kroz nevolje i po bena vi ti. Inače nikako ne bi mogao razumjeti njegov drski stav koji pokazuje prema potkastelanu. .js - A sad bi trebalo da ove krpe zbacim sa sebe i da se umijem.

_ Ne bi li možda zatražio da ti donesem vode i ponudim svojNe bi mi škodilo, gospodine potkastelane, možda bi mi bašto i pristajalo.Ne može se oteti slutnji da se čovjeku smutila pamet pa samo mahne rukom i odredi;Hajde, hajde, uredi se, a onda ćeš doći na posao. A zatim se dosjeti pa ^a opet zaustavi:A nemaš li ti štogod javiti Draženiću ili barunu Pencingeru? Valjda si nešto vidio i čuo u prašumi?To pitanje okrene ga k potkastelanu kojemu je inače uvijek bio podložan pa mu se dvolično nasmije:- Čuo sam, dakako, i vidio. U Paklenom lugu ne živi se kao ovdje. Tamo je sve đavolsku Sivu onuda napola ljudi, napola životinje. I neke čudne zvijeri koje još nitko nije vidio. Dakako, tamo se i čuje i vidi o čemu vi ovdje i ne slutite. Da ste vi sada na mom mjestu, gospodine potkastelane, dali biste valjda pol života. Tebi se uistinu zavrtjelo u glavi. Pakleni hig ti je smeo pamet.- Ne bih rekao da mi je smeo pamet, ali mi je pozlatio život, onaj kojim ću odsad živjetiSmješka se i ode dalje.Ne trpim dalje ovakvo vladanje. Idi gospodinu barunu ili Verbeciju i kaži mu što si "ve vidio i čuo u Paklenom lugu. Došao je kapetan i javio da su gospodinu Lucića zarobili Hrvati.Ta ga vijest iznenadi. Zablenuo se i stao.- Gospodin Lucić zarobljen? O tome nisam ništa znao.- Kako si smio ostaviti svojeg kaštelana da ga oni zarobe?- Zna gospodin Lucić kako je bilo tamo i što je bilo. Tko dođe u tu šumu, izgubljen je. Ne zna više ni puta ni staze jer je nema. A kad je bio zarobljen?-- Sve ćeš čuti i odgovoriti gospodinu barunu.Čovjek razmišlja. S Antolkovicem i njegovim plemićima nije vidio nikoga od Lukavčana. Možda su ga sklonuli u šumu i samo javih da je zarobljen. Ali ga odviše ne boli glava. Ničega se ne boji i naglašava potkastelanu.- Znam samo da su se svi razbježali i da je neki jahač odveo LUČICU djevojku. I proveli amo strašnu noć u oluji i jedva smo danas nekako našli puta iz šume, naime, ja, a oni drugi, ne znam gdje su. Odgovarat ćeš ti - zaprijeti mu se potkastelan.U to se iz dvorca pojau kapetan kraljevske vojske. Sišao je. ^e poznaje četovođu. Potkastelan mu razjašnjava tko je i otkuda je uosao. Kapetan ga stade ispitivati kako je izišao iz šume. Ovaj muhr”J^ ?a su mu se rni"1K” r”<““hl^.”li šumom od straha pred nrvatskim plemićima koji su dolazili nekim širokim putem da je mogao prolaziti konj. On je dugo lutao dok nije našao neki mali S-K! pute.jaK samo toliko prokrčen da se čovjek mogao provlačiti Kroz sumu. Četovođa je zabrinut, nije li kapetan nešto doznao o

\A x

gakraljeviću pa ga ispituje o svačemu i uvjeri se da ovaj nije ni vidio kakve dječake niti je vidio bilo koga iz šumskog dvorca. To ga umiruje. Dakle, on je sam posjednik tajne na kojoj gradi svoju budućnost.Kad se našao u prizemlju, u nekoj izbici, gdje je spavao s drugim četovođama, stvori čvrstu odluku: ni riječi neće iskazati dok ne dođe u dvorac putujući vitez.

"Ako želim robu dobro prodati, treba je imati u šaki. Ne mogu prodati ono što je još u Turopolju. Kad je roba tu, onda je moja i mogu udariti visoku cijenu."Sjeo je na postelju i stade u svom sjećanju ponavljati sve što je u šikari čuo i saznao. Da nije možda još nešto čuo što bi bilo važno pa bi se dalo unovčiti? Pokušao se sjetiti svega što je slušao. Vidio nije nijednu osobu, ali govorile su dvije. Muškarac je nazivao ženu Gordanom. Ona je bila tu dugo zatočena i pobjegla je. To zna i ne čini mu se važnim. Onog muškarca koji je s njom razgovarao oslovila je ona: gospodin Antolković. A, tako ga je oslovila. Ne poznaje baš nikakva Antolkovića u Turopolju. Zacijelo je taj plemić možda iz zagrebačke tvrđave ili otkud drugdje. Taj je vodio njenog sina i kraljevića u Brezovicu. Davno su prije morali stići tamo, nego on u Lukavac. Tu, dakle, nema više nikakve zarade. Kad bi sada priznao da su iz Paklenog luga vodili dječake u Brezovicu, možda bi ga još i izgrdili što nije prije njih javio, premda nije imao konja. Ali tko bi to uvažio? To se, dakle, mora zatajiti. Reći će da je samo čuo kamo su sakrili kraljevića. Treba odabrati dobar čas."Gospoda u dvorcu misliti će: ovo je samo četovoda, sluga, njemu se ne plaća. On mora reci sve iz poslušnosti. Još nešto: ja znam da su kraljević, Gordana i njezin sin otišli u Brezovicu i da će Kuševića poslati u dvorac neki gospodin koji se zove Antolković. Dakle, to je moje davanje. Kad bih barem znao tko je taj Antolković. Kroz onu šikaru mogao sam razabrati samo visoku pojavu u plastu i sivoj kacigi. Vidio sam samo straga kacigu. Da, gotovo sam zaboravio: govorili su da imaju saveznika u dvorcu. To bi bilo nešto. Ali tko su? Tko bi to znao od tolike čeljadi što se tu nalazi? Možda ipak? Njih dvoje govorili su da će im baš saveznici pomoći da županovu kćer izvedu iz Lukavca, umjesto ga-taoca. Sad je ulog moj. Lako bi bilo opaziti tko su ti koji se brinu oko županove kćeri. Neće sada biti teško. Lucić je zarobljen, gospodin Draženić nema nikoga uza se. Hajde da mu se ja ponudim, umjesto Lucića, pa da mu služim. Primit će me zacijelo i tako ću lijepo nanjušiti saveznike nepoznatog gospodina.Smislio i učinio. Potpuno se uredio, pa onda ode gore u dvorac.

Uz Draženićevu postelju čitav niz ljudi. Verbeci sjedi i zabrinutim pogledom promafr; vrača koji se neprestano bavi oko ranjenika Sad mu podiže glavu i napaja ga nekim lijekom, onda opet pokriva, briše mu znoj sa čela, tare mu sljeppočice. Petar Pan prebire razne posudice št< ih je donio ranarnik i dodaje mu sad ovu sad onu. Liječnik stoji iza njega, mirno promatra i samo se makne ako ga ranarnik pozove u pomoć.Stjepko je stao sasvim u dnu sobe i gleda što se događa. Dra-ženićev sluga žalosna lica stoji iza Verbecija i čeka zapovijedi.Ranarnik digne bolesnik glavu, stade mu puhati u lice i dozivati ga. Verbeci pogleda, sluša, ne usuđuje se prozboriti ni riječi. Očekuje sa strepnjom što će se dogoditi.Ranarnik mu je obećao da će već popodne doznati je li mu pomogla trava kojom mu je obložio rame i kako mu pomaže lijek. Još uvijek se Verbeci ne može odlučiti, bi li vjerovao da je Dra-ženićeva bolest krenula na gore od rane ili otrova. Koleba se između jedne i druge okolnosti i napeto čeka što će taj nepoznati starac kojeg je Petar Pan predstavi n kao čuvenog vrača.U sobi je tišina. Tobi i “ vrač dade znak rukom. Svi ušute i čekaju. Očito očekuju neki naročiti učinak od napitka koji je bolesniku ulio u usta. Ali bolesnik leži kao mrtav. Lice mu je blijedo, usne stisnute, znoj oblijeva čelo. Vrač mirno gleda bolesnika. Svi dršću od uzbuđenja, svaki s drugog razloga. Čekaju odluku.Nakon čitavog sata uzaludnog čekanja bolesnik počinje duboko disati. Usne mu se miču. obrve stadoše drhtati i treptati. Draženić polagano otvara oči. Svi su ispružili glave. Draženić gleda oko sebe, žmiri, ponovo diže vjede, gleda sad jednog sad drugog, sve redom promatra.Tobožnji vrač namigne Verbeciju. Velikaš se ne usuđuje ni maknuti s mjesta, samo bulji u svog nećaka. Sve upornije bolesnik promatra ljude oko sebe.Petar Pan se polaganu došulja straga Verbeciju i šapne mu:- Sto sam vam rekao, uzvišeni gospodine? Za nekoliko sati osvijestit će se. Vidite, nije li otvorio oči?

Ne usuđuje se na to odgovoriti ni riječi ni vjerovati da je to aobar znak, štoviše boji se da su to časovi pred smrt. Zbunjen je i ne može skinuti pogled s Draženića.Htio bi ga nešto upitati, dozvati, ali nema hrabrosti. Ipak gaHoće li ih opet zatvonu “ Možda zauvijek? To ga pitanje strese> povuče“ neizvicsni>L “ uhvati Petra PanaMisliš li, Petar Pan, da je to prvi znak ozdravljenja, ili. . . uzvišeni gospodine, bit će onako kako samvam°OCaU “ >L

130- jpak misliš da je bio otrovan, je li?Bio otrovan ili ne. vrač mu je vratio snagu i život. Vrač131

kraljeviću pa ga ispituje o svačemu i uvjeri se da ovaj nije ni vidio kakve dječake niti je vidio bilo koga iz šumskog dvorca. To ga umiruje. Dakle, on je sam posjednik tajne na kojoj gradi svoju budućnost.Kad se našao u prizemlju, u nekoj izbici, gdje je spavao s drugim četovođama, stvori čvrstu odluku: ni riječi neće iskazati dok ne dođe u dvorac putujući vitez."Ako želim robu dobro prodati, treba je imati u šaki. Ne mogu prodati ono što je još u Turopolju. Kad je roba tu, onda je moja i mogu udariti visoku cijenu."Sjeo je na postelju i stade u svom sjećanju ponavljati sve što je u šikari čuo i saznao. Da nije možda još nešto čuo što bi bilo važno pa bi se dalo unovčiti? Pokušao se sjetiti svega što je slušao. Vidio nije nijednu osobu, ali govorile su dvije. Muškarac je nazivao ženu Gordanom. Ona je bila tu dugo zatočena i pobjegla je. To zna i ne čini mu se važnim. Onog muškarca koji je s njom razgovarao oslovila je ona: gospodin Antolković. A, tako ga je oslovila. Ne poznaje baš nikakva Antolkovića u Turopolju. Zacijelo je taj plemić možda iz zagrebačke tvrđave ili otkud drugdje. Taj je vodio njenog sina i kraljevića u Brezovicu. Davno su prije morali stići tamo, nego on u Lukavac. Tu, dakle, nema više nikakve zarade. Kad bi sada priznao da su iz Paklenog luga vodili dječake u Brezovicu, možda bi ga još i izgrdili što nije prije njih javio, premda nije imao konja. Ali tko bi to uvažio? To se, dakle, mora zatajiti. Reći će da je samo čuo kamo su sakrili kraljevića. Treba odabrati dobar čas."Gospoda u dvorcu misliti će: ovo je samo četovoda, sluga, njemu se ne plaća. On mora reći sve iz poslušnosti. Još nešto: ja znam da su kraljević, Gordana i njezin sin otišli u Brezovicu i da će Kuševića poslati u dvorac neki gospodin koji se zove Antolković. Dakle, to je moje davanje. Kad bih barem znao tko je taj Antolković. Kroz onu šikaru mogao sam razabrati samo visoku pojavu u plastu i sivoj kacigi. Vidio sam samo straga kacigu. Da, gotovo sam zaboravio: govorili su da imaju saveznika u dvorcu. To bi bilo nešto. Ali tko su? Tko bi to znao od tolike čeljadi što se tu nalazi? Možda ipak? Njih dvoje govorili su da će im baš saveznici pomoći da županovu kćer izvedu iz Lukavca, umjesto ga-taoca. Sad je ulog moj. Lako bi bilo opaziti tko su ti koji se brinu oko županove kćeri. Neće sada biti teško. Lucić je zarobljen, gospodin Draženić nema nikoga uza se. Hajde da mu se ja ponudim, umjesto Lucića, pa da mu služim. Primit će me zacijelo i tako ću lijepo nanjušiti saveznike nepoznatog gospodina.Smislio i učinio. Potpuno se uredio, pa onda ode gore u dvorac.

Uz Dražen i ćevu postelju čitav niz ljudi. Verbeci sjedi i zabrinutim pogledom promafr vrača koji se neprestano bavi oko ranjenika Sad mu podiže glavu i napaja ga nekim lijekom, onda opet pokriva, briše mu znoj sa čela, tare mu sljepoočice. Petar Pan prebire razne posudice Ko ih je donio ranarnik i dodaje mu sad ovu sad onu. Liječnik stoji iza njega, mirno promatra i samo se makne ako ga ranarnik pozove u pomoć.

Stjepko je stao sasvim u dnu sobe i gleda što se događa. Dra-ženićev sluga žalosna lica stoji iza Verbecija i čeka zapovijedi.Ranarnik digne bolesnik glavu, stade mu puhati u lice i dozivati ga. Verbeci pogleda, sluša, ne usuđuje se prozboriti ni riječi. Očekuje sa strcpnjom što će se dogoditi.Ranarnik mu je obećao da će već popodne doznati je li mu pomogla trava kojom mu je obložio rame i kako mu pomaže lijek. Još uvijek se Verbeci ne može odlučiti, bi li vjerovao da je Dra-ženićeva bolest krenula na gore od rane ili otrova. Koleba se između jedne i druge okolnosti i napeto čeka što će taj nepoznati starac kojeg je Petar Pan predstavi > kao čuvenog vrača.U sobi je tišina. Tobožnji vrač dade znak rukom. Svi ušute i čekaju. Očito očekuju neki naročiti učinak od napitka koji je bolesniku ulio u usta. Ali bolesnik leži kao mrtav. Lice mu je blijedo, usne stisnute, znoj oblijeva čelo. Vrač mirno gleda bolesnika. Svi dršću od uzbuđenja, svaki s drugog razloga. Čekaju odluku.Nakon čitavog sata uzaludnog čekanja bolesnik počinje duboko disati. Usne mu se miču. obrve stadoše drhtati i treptati. Draženić polagano otvara oči. Svi su ispružili glave. Draženić gleda oko sebe, žmiri, ponovo diže vjede. gleda sad jednog sad drugog, sve redom promatra.Tobožnji vrač namigne Verbeciju. Velikaš se ne usuđuje ni maknuti s mjesta, samo bulji u svog nećaka. Sve upornije bolesnik promatra ljude oko sebe.Petar Pan se polaganu došulja straga Verbeciju i šapne mu:- Sto sam vam rekao, uzvišeni gospodine? Za nekoliko sati osvijesti t će se. Vidite, nije li otvorio oči?Ne usuđuje se na to odgovoriti ni riječi ni vjerovati da je to dobar znak, štoviše boji se da su to časovi pred smrt. Zbunjen je i ne može skinuti pogled s Draženića.Htio bi ga nešto upitan dozvati, ali nema hrabrosti. Ipak gaga k vamHoće li ih opet zatvonu Možda zauvijek? To ga pitanje strese.V° “ neizv”csn”v uhvati Petra Pana Z" (tm)ku i povučeMisliš li. Peta. Pan, da je to prvi znak ozdravljenja, ili. . .mei"“ uzvišeni 8osP°dine, bit će onako kako sam

130-- Ipak misliš da bio otrovan, je li?Bio otrovan ili ne, vrač mu je vratio snagu i život. Vrač131

može čovjeka zaustaviti baš na rubu groba i ne da mu da umre. Taj starac je čudovište kakvo nije vidio svijet. Ali on tvrdi da je rana ... to ste sami čuli...- Slabo vjerujem u ranu. Otrov je to, otrov.- Bilo što, gospodine, glavno je da ga vrač otme smrti. Ipak vjerujem vraču. Cijeli svijet mu ovdje vjeruje.Draženić neprestano gleda okolo, a Verbeci uzima za ruku Petra Pana.- Opažaš li da mene gleda? Možda me i prepoznaje.- Sigurno. Vidite: vrač vas zove da dođete bliže. Ustajte hrabro. Slutim, uzvišeni gospodine, da sam vam donio sreću...Sve ga tako Petar Pan nuka i sav je sretan što Verbeci uopće ne spominje Vilenu i njezinu krivnju.Polagano se Verbeci približava postelji nećaka i opaža kako se njegov pogled sve više upiljio u nj. Što li to znači? Želi li mu možda štogod reći?- Sjednite ovamo k njemu - određuje ranamik Verbeciju i primakne stolicu. Ali on ne sjeda, već gleda u svog ljubimca.- što će biti sada? - pita tobožnjeg vrača s velikim poštovanjem. Osjeća da taj čovjek vlada nad sudbinom nećaka i njegovim nadama.

- Sve će biti dobro, samo ga ništa ne ispitujte dok ne bude dovoljno jak da vam na sve odgovori.- Da ga ispitujem? Zar me prepoznaje?- Sigurno vas prepoznaje, ali se mora snaći. Ostajte sada potpuno mirni da vidimo što će biti.I ponovo ranarnik uzima neku tekućinu i stade Draženiću trljati sljepoočice i čelo. Sklopio je oči, a zatim ih opet otvorio i maknuo glavom desno i lijevo. Petar Pan je stao uz uzglavlje i počeo nečujno skakutati s noge na nogu i mahati rukama kao da ga je zahvatilo ludilo.- Rekao sam ja: sve će biti dobro. Ali Verbeci vjeruje da ga samo tješi.Bolesnik odjednom uzdahne i pogleda svog ujaka. Usta mu se stadoše micati.- Boli me, ujače, boli.Ujaka prolaze srsi. Gotovo bi kliknuo od radosti. Napokon je čuo njegov glas, a to mu pruža nadu. Sagne se k njemu i šapće:- Poznaješ li me?- Kako vas ne bih poznao.Začuđeno gleda ujaka, a zatim stranog čovjeka. Onda svrati pogled k podnožju postelje iza koje stoji liječnik.- Što je sa mnom, ujače? Zašto me pitate da li vas poznajem?- Ništa, ništa, mladi gospodine - odgovori, umjesto Verbecija, ranarnik. - Već je dobro. Popijte malo jakog vina i spavat ćete. San vas mora okrijepiti, a onda ćemo razgovarati.Vrač ponovno digne bolesnikovu glavu i uzme vrč koji mu doda Petar Pan. Bolesnik srkne nekoliko gutljaja, a ranarnik mu opet

spusti glavu na uzglavlje Još malo promatra oko sebe i onda sklopi°ČI _ Bože moj, kako je blijed - šapne Verbeci od straha da višenikad neće progledati.Ranarnik poziva velikaša u dno sobe pa će onda važno:- Sad treba čekati da se okrijepi snom. Kad se probudi, ne smijete uzvišeni gospodine, ništa govoriti o onome što je bilo da se ne uzbuđuje. Ne valja mu kazivati da je bio na rubu groba jer bi ga to suviše uzrujalo._ Mislite da više nije na rubu groba? - pita Verbeci.- Uzvišeni gospodine, mislim da će se izvući. Rekoh: za nekoliko sati doznat ćemo koliko mu je pomoglo što sam učinio, ali nadam se već stoga Što se osvijestio Svakako ostanite uza nj, uzvišeni gospodine. Kad se probudi, riješit će se sve.- Nitko me ne može maknuti od postelje - naglasi Verbeci.Opet se vratio i sjeo u naslonjač, upiljivši pogled u nećaka. Činilo mu se kao da ne diše i plaho šapće svoju bojazan ranar-niku. Ovaj mu odredi mir i uvjerava ga da je bolesnik uistinu zaspao.- Sad ću malo na trijem - najavi ranarnik - moram odahnuti. Ako biste me trebali, neka me vaša milost smjesta pozove. Recite da vam dadu okrepe - šapne Verbeci - niste okušali jela sve vrijeme. I dobrog vina neka vam dadu.- Za to ću se pobrinuti ja - veli Petar Pan.Verbeci mu kimne prijateljski kao da mu je uvijek bio od srca sklon. Međutim, Petar Pan je izašao s ranarnikom hitro trijemom i poveo ga u svoju sobu. Stjepkn stoji na trijemu i čeka. Zna da će Petar Pan ranarnika o svemu ispitivati i doznati što je zapravo s Draženićem: hoće li umrijeti ili ne, radi li se o otrovu ili o čemu drugome. Nije prošlo ni četvrt sata, već se Petar Pan pojavio i dao znak Stjepku da mu se približi.Dođite sa mnom, moram govoriti s Vilenom - veli on mladom svećeniku.- O čemu je riječ?Vrlo je važno i hitno, idemo brzo u sjevernu kulu.Najprije naredi slugama da podvore čuvenog vrača po nalogu uzvišenog gospodina, a tada se sa Stjepkom uputi prema Vileninim odajama, uvjeren da se nitko neće brinuti za nj. Verbeci je zauzet s nećakom od kojeg se neće maknuti, a Pencinger je otišao da se odmori jer je čitavu noć bdio. Tako se požure k županovoj kćeri.

132

J33

TEŠKA ZAGONETKAStjepko i Petar Pan pokucali su na vratima sjeverne kule i oglasili se Vileni. Smjesta odgurne zasun, a kad su unišli, lakrdijaš sam zatvori.- Oprostite, gospođice - naglasi - morao sam k vama. Valja nešto raščistiti u prisutnosti prečasnog gospodina. Recite ovdje pred njim, jeste li učinili što Draženiću ili ne?- Zašto pitate kad ionako znate da sam učinila.- Vrlo je važno da mi točno sve kažete i rastumačite. Uputio sam ranarnika kako ima govoriti zbog vas da sve svali na teret rane...- Ne može to nikako koristiti - primijeti ona. • Lakrdijaš stane hodati po sobi, a onda se zaustavi: 1 - Časni gospodine, vrti mi se u glavi.Vilena pomnije pogleda Petra Pana, a Stjepko ga zaustavlja i pita:- Zašto se toliko uzbuđujete? Što se opet dogodilo? Zar nešto novo?- Ranarnika sam putem u Lukavac uputio kako ima govoriti. On je govorio točno tako kako sam mu ja naložio. A sad, sad odjednom dok sam bio u Draženićevoj sobi, čovjek na samrti se probudio.- Probudio? - pita Vilena mirno. - Onda je to pred smrt.- Ne, nije tako, on se probudio od nesvijesti baš onako kako sam ja prorokovao gospodinu Verbeciju. A sve sam učinio zato da ne bi bacio na muke vas, gospođice, prije nego što stigne mladi svećenik ili kanonik. Dakle, on se probudio, kao što sam prorokovao, a nisam mu dao nikakav lijek, već nešto vina izmiješanog s vodom i mirodijama.- A što je radio s njime ranarnik?- Povijao ga i stavio mu neki lijek na rane. Ali to je sve učinio na moju želju kako bi uvjerio Verbecija da Draženić umire od rane, a ne od otrova.- Još uvijek ne znam razlog da se vi tako žestite i uzrujavate - pita Vilena.- Ranarnik je otišao sa mnom u moju sobu i znate što mi je rekao? Zaista mi se pamet smućuje. Sve je uistinu tako kako sam ga uputio, dakle, nije samo govorio nego i jest tako...- Gospodine Petar Pan, ne razumijem vas, razjasnite.- Kako bih razjasnio kad sam ne znam naći razjašnjenja. Tu se nešto kotrlja naglavce. Već sam rekao: ranarnik veli da sve ono što je govorio Verbeciju nije tumačio zato što sam mu ja tako naložio, nego je živa i prava istina.Vilena gleda preda se, a Stjepko se naprotiv nagne bliže Petru Panu i gotovo radosno pita:- Kako? Sve je ono istina što je on govorio kad smo tamostajali u sobi? ,~:,w ,y ... ... . •. ,134

_ Tako je On tvrdi da je Draženiću uistinu postalo tako zlo>H toea što je s rane oderan povez i sva se rana sama razderala,naila i ognojila. Stresla *a groznica, a zatim nastupila vrućica.upaiiu Alier,^arnik je rekao da Draženić od toga može umrijetiUP°ZDa SadP0n tvrdi da jest tako, Draženić bi mogao od toga umrijeti, a “mogao hi i ozdraviti. To će se riješiti kad se probudiiza sru”Neće se probu(jiti - upadne Vilena - mora umrijeti. Otome nema nikakve sumnje ,,...,.. •,Kako? Vi ste ga otrovali? - upita lakrdijaš djevojku. Otrovanim bodežom - odgovara ona odlučno.- Bodežom? Gospodi^ on bi već davno morao biti mrtav. A on je od jučer proživio čitavu noć, to je nemoguće ako je ubo-den otrovom. .,"•••. i ._Stjepko je sve znatiželjn";, Vilena sve odlučnija i žestoko obaralakrdijaševu primjedbu. ...Gospodine Petar Pan recite: zar možda otrov takvog bodeža gubi djelovanje tokom vremena? Recite: to moram točno znati.

- Ne. časni gospodine Ako je bodež uistinu otrovan, ne gubi snagu. Znam to sasvim točno iz Napulja gdje su godinama radili otrovanim oružjem.- Onda Draženić mora umrijeti - naglasi Vilena.- Jest, onda mora umrijeti, mora umrijeti ako je uboden. Vilena radosno klikne. Stjepko primijeti:- A ja opet velim: vidio sam Draženića i nadam se da će ozdraviti.Obuzme je muka. Stade trgati čipke s haljine. Bijes je prožima od pomisli da bi Draženić mogao umaknuti smrti. Petar Pan raspravlja o tome sa Stjepkom. ra/ja^njava mu djelovanje otrovane oštrice dok ona grize usne i trga čipke.- Ne, ne, ne može on umaknuti kazni - oštro će ona.- Vi ste ga uboli?- Jesam, baš u dlan.- Gospođice Vilena, pokažite mi taj bodež. Pogledala je Petra Pana. oklijevajući, a tada naglasi:- Pokazat ću vam samo onda ako mi zadate časnu riječ da nijedan od vas to oružje neće oteti. To je moje vlasništvo i ne dam ga.Zadali su riječ da .će joj ostaviti oružje. Onda ode u drugu sobu, otkopča prsluk, posegne u njedra i izvadi male srebrne korice s malim bodežom, opet zakopča haljinu i vrati se u sobu.Pružila je Petru Panu.Stjepko i Petar Pan s najvećom napetošću promatraju srebrne konce. Iz njih viri mali držak bodeža.Petar Pan ga izvuče, ogleda, a zatim upita:~ Izvadili ste bodež i uboli ga u dlan?Nije potrebno vaditi bodež. Dugo sam razmišljala je li pa-135

metnije povući oštricu iz korica i tako ubosti Draženića. To bih mogla učiniti samo onda da sam mu bila na uzglavlju. No, iza mene je bio liječnik, a Draženić mi je pružio desnicu. Odmah sam odlučila da bodež ne vadim, nego se poslužim napravom...- Kakvom napravom? - upita Petar Pan, ogledavajući korice.- Ako se ovaj veliki biser pritisne, izlazi iz srebrnih korica samo vršak bodeža. Nitko na svijetu ne može nikada posumnjati da je uboden oštricom. Tako se može jednostavno ovaj srebrni predmet nositi u ruci, a da ga nitko ne zamijeti. Ako nekoga zagrliš ili mu samo metneš ruku na vrat straga i pritisneš ovaj biser, Šiljak izlazi da ga jedva opaziš i on izvrši svoju službu.Petar Pan promatra napravu, s njim i Stjepko i čude se.- Čudesno, vrlo vješto. A vi ste bai tako učinili i pritisnuli taj biser?- Čim mi je dao desnicu, povukla sam iz rukava spremne korice, napipala najveći biser i kad sam položila ruku na njegovu, čvrsto sam pritisla taj vršak u njegov dlan. Oštrica ga je morala čestito zabosti jer sam čvrsto stisnula njegovu ruku. Dakle, mora umrijeti.To potvrdi i Petar Pan, uzme korice i digne šiljak uvis, pa onda pritisne biser.Tada ga digne prema svjetlu da razabere koliko oštrica izlazi iz korice.Najednom se okrene k Vileni:- Gospođice, uzalud pritištem, oštrica ne izlazi. ..- Nije moguće - i prilazi k Petru Panu, oprezno hvatajući .gornji dio korice pa opet pritisne biser.Uzalud. Naprava ne popušta. Oštrica ne izlazi.- Gospođice, čini se da moj ranarnik ima pravo.- Nikako nije moguće - brani se ona.- Vidite, naprava se pokvarila. Nijednom oštrica nije izašla, dakle, ni tada kad ste je vi htjeli zabosti u njegov dlan...Obuzima je užas od tog otkrića.Tajni čudesni mehanizam ne radi. Lakrdijaš izvuče bodež iz korica i ogledava ga.- Da ste ga tada ovako izvadili, svakako bi Draženić danas već bio mrtav.Obuzme je strahovita Ijutina. Zar je sve pretrpjela nizašto? Ne može vjerovati. Lakrdijaš tumači Stjepku:

- Kako vidite, ovaj bodež opremljen je za dvije mogućnosti. Moraš li nekoga napasti i obraniti se okom u oko ili se zaprijetiti otrovanim bodežom, izvadiš bodež iz korica. Druga je mogućnost skrivena u toj napravi. Ako nekoga želiš ubiti potajno da nitko ne može naslutiti, onda je tu ovaj biser, naprava je tu smještena. Vidi se: venecijanski posao. I venecijansko proročanstvo.Stjepko ga ogledava i primijeti:- Gordana je to oružje očito dobila od nekog Aragonca na dvoru kralja Matije kad je bila dvorska gospođa kraljice Beatrice.136

- O tom nema sumnje. To pokazuje i ovaj lukavi pronalazak kao i vješta izrada Bit će da se naprava nekako pokvarila, tko zna kojim povodom, ili možda među ovim biserima ima još kakav drugi znak koji valja dotući da se srebrni kolutić otvori? Vi ste, gospođice Vilena, mislili da je oštrica izašla?Sve sam iskušala vrlo dobro i sve pregledala i razmišljala dugo kako ću učiniti. Izvodila sam pokuse.- A ipak se naprava nekako pokvarila. Tko zna zašto. Sto više Petar Pan uvjerava Vilenu da nije mogla izvesti naumljeno ubojstvo, to više nju zahvaća očaj. Zar je moguće da se naprava nije odazvala njenoj želji i baš onda pokvarila? Ne, ne, to je moralo sigurno uslijediti kasnije pošto je onu neman ubola u ruku. I odmah to priopćuje Stjepku i Petru Panu.- Varate se, kasnije se pokvarila.- On će umrijeti, mora umrijeti - naglasi ona.- Ako umre, neće umrijeti od otrova niti od rane.Široko je otvorila svoje lijepe plave oči. U njima sijevne prepast.- Velite da neće umrijeti” Ni od otrova ni od rana?- Ne. gospođice, nikako- Onda. onda ću izvući bodež. . .- Ne smijete to učiniti - oglasi se Stjepko.- Moram. Ako Draženić ozdravi, neće me staviti pred sud niti kazniti ničim drugim nego vjenčanjem. A onda me nitko ne može odavde izbaviti, osim ovog bodeža.Mi ćemo vas izbaviti prije nego do toga dođe - veli Stjepko.Ne, ne, bit će prekasno, ali ja ću se prišuljati k njegovoj postelji. . .Ne, vi to nećete učiniti, gospođice. Dobro je da svoje ruke niste okaljali zločinom.- Draženić sam po sebi nije sila koja želi za sebe ovu našu zemlju. Nije on onaj koji hoće Hrvatsku sa svim njenim plodovima i svim njenim pravima za sebe. Ta su sila oni s kojima su naši vode nekoć sklopili bratsku zajednicu da se zajednički branimo, zajednički potpomažemo i zajednički napredujemo. Ta sila, to je vlada, to je Budim Razumijete li? Draženić je samo sluga te sile. Silu treba udariti posred srca, nju treba gurnuti od sebe tako daleko da nas više nikad ne može dostići To bi doista značilo osloboditi hrvatski narod. Osloboditi se Budima.- Samo to?iT Da Jer uzalud lomiš maž koj" te ranjava. Ruku valja pogo-\A H barata macem- Akn ..staje čitava ruka kojoj izbijaš mač, tad dohvaća drugi, odabire drugog izdajicu koji te bije. Draženić je samo jedan od bičeva kojima nas bičuje sila. Ako taj bič is-trgnemo s,h I2 ruke, uzet će smjesta drugi. Ne biste, dakle, mnogo Post.gl, da izvršite svoju namjeru."" s, Ah Draženic JC najstr;rnm bič kojim nas bije sila. Ako njega uništimo, zar to nije dobitak- Nije jer bi trebalo polomiti sve bičeve kojima se služi sila.

Sve bi trebalo rastrgati, zgaziti, uništiti, tako da bi sila ostala u našoj domovini goloruka, ne bi više mogla naći oko sebe ni jedan jedini bič, ni jednog izdajicu.Zagledala se u nj širokim pogledom plavih očiju. Strahota što on govori. Toliko bi njih trebalo uništiti, toliko njih udariti tim otrovanim bodežom.- Ne bi li to bila čitava gomila kad bih htjela da sve uklonim?

- Da, bila bi gomila, ali ne tako velika kao Sto vi mislite. Jednom je Gordana rekla, dok smo bili na dvoru kralja Matije: "Naša domovina ima zlih sinova, zlih, izdajničkih, ali i onih koji su dobri, pošteni i vrijedni. Njihova dobrota, poštenje i požrtvovnost toliko su veliki da nadoknađuju i nadomještaju ono zlo što su ih učinili zli sinovi." I, vidite, to je velika istina. Zato se ne bojimo nikada za svoju domovinu, unatoč tome što imamo zlih i nevjernih sinova. Kad se naši silnici ne bi imali na koga osloniti u Hrvatskoj, kad u ovoj domovini ne bi našli ni kap vode, ni mrvicu kruha, ni krova nad glavom, lako bismo se odhrvali i lako ih suzbili zauvijek.Na te njegove riječi nije odgovorila. Zamislila se. Sve što joj on veli, razoružava je. Razbor sve više shvaća njegove riječi, sve više se osjeća slomljenom i koleba se. Još se danas osjećala vojnikom koji ide protiv naprijatelja. Smatrala je dužnošću neprijatelja udariti u srce i maknuti ga, uvjerena da ubija neman, a ne čovjeka i da smrt te nemani oslobađa svega zla njezin narod. Usredotočila je u Draženiću sve zloće što udaraju na čitav hrvatski narod. U njemu je nazirala izvor svih nevolja, a sada joj to Stjepko prikazuje drukčije. Sva se slika preokrenula naglavce. Netko veći i jači uzrok je patnjama naroda, a njen bivši vjerenik samo je oruđe. Maknuti s puta jedno oruđe ne znači pomoći narodu. Silu bi trebalo udariti posred srca. Zašto već prije nije znala ovo što joj sada pripovijeda Stjepko?Njegovi razlozi smrvili su je, smlavili. Osjetila se kao vojnik koji leži ranjen, a preko njega je prešao voz neprijatelja pobjednika. Sve je u njenoj duši urušeno. Sad i odviše dobro zna: ništa nije učinjeno ako taj bodež zarine u Draženićeve grudi. Ona je poražena. Taj poraz više ničim ne može popraviti. Sve što je jučer doživjela, sve je to ovog časa zatreptalo u njenom biću. Sada je tek slomljeno i njeno tijelo. I zajeca.Stjepko ju je, šuteći promatrao, i pušta neka joj suze odvale s duše teški teret.Kad se jecaj stišao, odluči s njom govoriti o njenoj sudbini i započne:- Trebalo bi sada ustanoviti što će biti s vama. Ovdje se nalazi kanonik Benko, s njim i s onim kardinalom poći ću Verbe-ciju da vas pusti iz dvorca. Ako ne posluša, idemo kralju.Ona digne glavu i pogleda ga zaplakanih očiju:- Što prije, što prije iz ovog dvorca. Ne mogu podnijeti, ne mogu disati među ovim zidinama.- Učinit ću sve i osloboditi vas, ali to će najprije uspjeti gos-

nodin kanonik i kardinal. Nosim im odmah vašu poruku. A onda, kao da ju je nešto sasvim umirilo, upita: - Ako se pak taj starac Petra Pana vara, a Draženić ipakumre. onda unuUK svemu pada sumnja na mene i neće me pustitiiz dvorcu.Idemo da vidimo što je. Nadam se da će ostati na životu.Bilo bi strahovito da zbog njega stradate vi.Prvi korak vodi Stjepka u bolesnikovu sobu. Tamo ga čeka razjašnjenje teškoj zagonetki DIM/VIIKV\LI života ili smrti. Odgonetka će možda spasiti Vilenu iz kaveza što je sada zatvoren trostrukim željeznim vratima. Svaki korak mladog svećenika vodi ga bliže k onim vratima iza kojih leži sudbina njegove štićenice.Malo je zastao pred vratima, a onda pokuca i ulazi.Verbeci stoji iza u/iilavlja. Petar Pan iza njega. Drži ga za lakat, očito ga ne pušta naprijed da ne dođe na oči bolesnika. Velikašev pogled, što odaje krajnju napci i uperen je u ranarnika, tobožnjeg vrača. Ovaj stoji uz Dražemća Blijedo mu je lice, ali oči nisu više mutne. Vrač mu postavlja pitanje. Stjepko je ostao na pragu vrata da ne bi privukao na sebe pažnju.- Možete li sasvim bez napora govoriti? - ispituje vrač Dra-/cnića.- Mogu, kako ne. Zašto to pitate?- Pitam jer vam je bilo zlo.- A vi ste došli da me izliječite?- Poslao me vaš uzvišeni u]ak.- Hoćete li mi pomoći? Izliječite me brzo.- Hoću, samo tražim pomoći i od vas.

- Što ja mogu učiniti?- Vrlo mnogo. Moram, naime, znati kako se moglo dogoditi da vam je iznenada pozlilo?- Vele ljudi: kad se čovjek prikazuje bolesnim, a nije, onda bolest sigurno dođe.- Vi ste se prikazivali bolesnim? Zašto?Verbeci se maknuo da mu zabrani odgovoriti, ali mu vrač dade znak tako strogo da M Opet pokorio.Petar Pan ga je povuVa.* k sebi da mu ne pokvari s ranarni-kom ugovorenu namjeni,- Gdje je moj ujak? - pita Draženić, dok vrač brzo odgovori:- Bili ste zaspali i molio sam ga neka iziđe da vas ne bi svojim jadanjem probudio- To je dobro. Moram vam nešto otkriti...dade"Sad će optužiti Vilenu" - pomisli Petar Pan, ah” vrač brzorazgovoru drugi smjer, upadajući: Najprije mi morate pružiti pomoć koju sam prije spomenuo

139

da vas uzmognem izliječiti. Dakle, moram znati kada vam je i tko oderao ranu?Nepomično čekaju odgovor. Mladić uzdahne, sklopi oči, ali ih opet otvori, a vrač pita:- Samo vas onda mogu izliječiti ako mi odgovorite redom na sva pitanja i to čistu istinu. Dakle, tko vam je oderao ranu i kad se to desilo?- Onda sam dobro slutio, rana mi se ponovo otvorila? Tiho pitanje još ih više sve ukoči.- Slutili ste da se rana otvorila? Po čemu?- Reći ću sve, ali ujak ne smije doznati.Ranarnik baci pogled prema Verbeciju, a on tek kimne u znak pristanka. Uvjeren je da mladić štedi Vilenu pred njime, a sad će ovim putem ući u trag strahovitoj istini. Tobožnji vrač obeća Dra-ženiću:- Neću kazati ujaku ni više ni manje nego što vi odredite. Bolesnik stade pripovijedati:- Jučer poslije podne i predvečer zaokupile su me svakojake misli i muke u srcu.- Zbog čega?- Strasna ljubav me rastače. Imam takmaca u nekom plemiću iz ovog kraja. Došli su mi javiti da će mi ga predati kao svadbeni dar. Kad zapadne sunce, bit će u mojoj vlasti. Obuzela me ljubomora i želja da saznam što će reći moja vjerenica kad dozna što kanim s njime učiniti. Hoće li se prepasti, zaplakati ili moliti za njega? Htio sam vidjeti njeno lice, pogledati joj u oči, čuti glas, morao sam znati koliko ljubi njega.I sad mu oči planuše mržnjom i osvetom, a vrač zna kako će mu ugoditi i ujedno želi naglasiti da ne zna ništa o* Draženićevoj ljubavi:- S ovako lijepim mladićem ne može se takmičiti nijedan.- Žene su prevrtljive, a on nosi ime junaka.- Nema junaka do vas. Ali ostavite to i nastavite ono što mi je potrebno. Dakle, što je bilo dalje?- Odlučim se pozvati djevojku...- Ona se nalazi tu u dvorcu? .- Zar ne znate, gospodine?- Ne znam ništa. Zanima me samo vaša rana.- Onda morate saslušati. Dakle, istjerao sam liječnika iz sobe i zapovjedio sluzi da me obuče, ali nije bio dovoljno brz pa ttn mu pomogao.- Oblačili ste se? Zašto?- Ne mogu dopustiti da me ona gleda ovako nemoćnog dok u srcu nosi sliku drugoga, a u junačkom držanju s mačem oko pojasa. Da njega ne uspoređuje sa mnom, odijevao sam se da se pred njom isprsim čvrst, snažan. I pozvao sam je.

- I došla je?- Jest, ovdje je stajala uza stol i sjela. Ja sam se jedva držao140

na nogama, strahovito me zaboljelo u lijevom ramenu, peklo kao da sam iznova pao u vatru. Govorili smo, htio sam k njoj, ždio sam je zagrliti, a onda kao da mi se smutila svijest. Morao sam sjesti da ne padnem,- Niste i oj K približili?- Klonuo sam n sjedalo, onda je došao moj ujak i htio da smjesta legnem zbog ...- Svejedno zbog čega. To me ne zanima - prekine ga ra-narnik, razabravši d a "ta stvar neugodno djeluje na Verbecija. Očito ne voli da to čuju drugi, te ranarnik odlučno upravlja njegovopriznanje:- Od straha Sto vas je ujak vidio odjevena vi ste se brzosvlačili?Nisam, nego sam se bacio u postelju odjeven i zato sam osjetio neizmjernu bol u ramenu, u čitavom tijelu klonulost, omag-licu u glavi. Znao sam i zašto.- Zašto? - ubaci hrabro ranarnik.Rekoh: oblačio sam se da je dočekam i silom sam htio obući haljetak na povc/ Osjetio sam kao da mi je netko razderao ranu. Bilo mi je jasno: u bijesu što haljetak nije mogao na povez, povukao sam svom silom i osjetio da sam povez skinuo s ramena. Petar Pan, ranarnik i Verbeci pogledali su se dok ranarnik nastavi :I niste odmah pozvali svojeg liječnika?Onog časa bilo mi je samo do toga da što prije govorim s njom. Bol je sve više rasla kad sam govorio s njom, osjetih kao da me oblijeva krv dok nisam klonuo.Jest, jest, našao sam pune rukave zgrušane krvi. A koliko ste vremena bili ovako s oderanim povezom?Čitav sat. dva. dok nije stigao ujak i rekao mi neka odmah legnem. Kad sam htio leci, bilo mi je slabo i pap sam u postelju baš na lijevo rame. Mislio sam: svršeno je, rana mi se oderala do kosti. Zamislite, legao sam na oderanu ranu.- Zašto niste odmah po/vali liječnika?- Bio je tu i htjedoh mu sve reci, ali obuzela me paklena muka od koje mi se zamračilo pred očima. ViSe nišana znao za sebe.- A što je vaša vjerenica na to? .- Rekla je da ne bi mogla živjeti bez mene. Te riječi toliko su me usrećile da sam joj htio pružiti ruku i nešto milo reći i priznati što se dogodilo s mojom ranom.A niste joj pružili ruku ili što rekli? Možda nisam, a možda jesam, ne znam, već mi je u glavi "ua magla.- Dak”e, vi ste sumi v oderali povez, a ne sluga ili tko drugi?f\ A i ga n *° drugi, nego moja luda krv Sto nije moglauocekat. da vidim , čujem, ljubi li ona onoga.- Otkrilo vam se njeno srce, ali ste skupo platili. Sva sreća41

ito su me našli i dozvali k vama. - •- I bit će opet dobro?- Odmah sam pogledao ranu. Činilo mi se da se rana otvorila i obnovila. A sad ste mi vi to sami potvrdili. Pošto sve znam,•” sad mi je jasno kako ću postupati da što prije ozdravite.• - Izliječite me, nagradit će vas moj ujak. ",“, - Moje mi časti, za tjedan dana rana mora zacijeliti.•" - A kad ću opet na noge, jer...“*> - Tek onda kad vam odredim. Ne poslušate li, nema vamt , Ta ga odredba načas ušutka. Onda upita:J. - Gdje je Vilena? if;•, - Pitate za vjerenicu?- Da, nju bih htio vidjeti i svojeg ujaka., Verbeci više ne može izdržati u skrovištu iza uzglavlja i dohita k njemu:

- Sinko moj dragi, samo kad je pogibelj prošla. Izmučio si me. Odmah se između njih postavi ranarnik:- Ne valja sad govoriti o prošlim časovima, već o budućim. A sve ovisi o tome da mladi gospodin ostane u miru.- Ujače, gdje je ona? Ranarnik se smiješi i prijeti:- Ne smije k vama dok ste tako slabi i nemoćni. Prije svega, valja skupiti snage da vas susret s ljubljenom ne bi bacio u vrućicu. Uzvišeni gospodine, zapovjedite potpunu poslušnost.Verbeci osjeti veliku radost što će nećak ozdraviti i naloži mu:- Da se nisi maknuo. Slušat ćeš gospodina vrača što god on kaže i što ti ja zapovjedim, ako hoćeš da ne legneš mlad u grob.- Učinit ću sve, samo sam želio vidjeti nju. Je li uistinu u dvorcu? Niste je poslali kući?-. Nisam kunem ti se na to i zadajem ti časnu riječ: neće ispod ovog krova. Sad mi valjda vjeruješ.- Čim ozdravim, vjenčat ćemo se, je li ujače?- To sam ti upravo htio reći i zato je na tebi da poslušaš svaki vračev nalog.- Ipak bih htio znati što ona veli na sve to?- Sve ćete doznati, plemeniti gospodine - umješa se vrač. - Sad bi trebalo da oko njega budu ljudi koji će ga paziti.Dok o tome odlučuju, ulazi paž i tiho javlja Verbeciju da je stigao Lucićev četovoda. Premda je zaokupljen svojini nećakom i njegovom bolešću, smjesta iziđe na trijem. Pred njim stoji četovoda. Nikad još Verbeci nije govorio s njim. Četovode ne dolaze u blizinu takvih odličnika. Zato ga velikaš sumnjivo gleda i pita:- Ti si jedan od Lucićevih četovoda? Kako se zoveš?- Da, ja sam prvi četovoda. Ime mi je Vencl Maha. Već deset godina služim u Lukavcu pa me preuzeo gospodin Lucić.- Gdje je on? Je li istina da je zarobljen? - pita velikašČetovoda mu veli ono isto što je kazao i potkastelanu. Svedrugo prešućuje pa na kraju dometne:142

_ Došao sam uzvišeni gospodine, ako me trebate, da služimmladom plemenitom gospodinu dok se Lucić ne izbavi.- Baš si mi došao u horu. Treba mi pouzdana osoba da bude uz mladog gospodina. Ali ne smiješ nizašto gospodinu pripovijedati što se dogodilo u Paklenom lugu niti o Luciću. Sad moj nećak mora mirovati. Reci da nisi bio u Paklenom lugu, razumiješ li?Sve je to četovodi u prilog jer ionako ne želi govoriti o događaju u šumi dok ne kucne njegov čas. To je kao naručeno.Osim toga. uz Draženića mu se pruža prilika da bude u gornjemkatu gdje mora prolaziti trijemom i pomno paziti da one saveznikeo kojima je govorio Antol s Gordanom. Sve ide kako želi.- Bude li tražio da mu rečeš o Luciću, ti kaži da je otišao za Kuševićem koji odlazi na bojište pa će ga dovesti natrag. To je sve što mu smiješ reći.Trijemom dolazi Petar Pan. Verbeci otpremi četovođu, a lakrdijaš primijeti:- Dopustite, uzvišeni gospodine, samo nekoliko časaka... Gospodar države više i ne misli na neprijateljstvo što ga je gajio prema onome koji mu je doveo sigurnu pomoć za Draženića.Što želiš. Petar Pan, kako bih te nagradio što si mi doveo ovog vrača?Nagrade ne tražim, uzvišeni gospodine. Dovoljno mi je velika nagrada što njegova milos; mladi gospodin, neće umrijeti.Ta ga izjava ponuka da bolje prozre Petra Pana. Čini mu se da je to odviše sklonosti od lakrdijaša kojega smatraju saveznikom Hrvata.Reci mi samo pošteno i iskreno: kako to da si uvijek pomagao Hrvate protiv mene. protiv kralja i kneza?Lakrdijaš zakima glavom, nasmiješi se i onda odgovori vrlo uvjerljivo:- Uzvišeni gospodine, po čemu vi sudite da sam pomagao Hrvate protiv vas?

- Rekli su mi to kaštelan Pencinger i Draženić, a i meni si uvijek zagovarao Hrvate.Opet se Petar Pan smije i odgovori:- Uzvišeni gospodine, ponaipiiie. dužnost je lakrdijaševa da uvijek bude drugog mnjenja od njegovih gospodara. Kako bih onda mogao podržavati veseli i bučni život u dvorcu? Kad ste još čuli da lakrdijaš odobrava svome gospodaru? Iz toga ne može nikad izići m šala ni dosjetka, a ni svađa A kad nema šale, onda lakrdijaš mora barem izazvati opreke, svađu, galamu i buku. To mi je služba.Gleda mu u kose oči i zavinute obrve. Da vjeruje njegovim rije-cima^Zapravo, on ima pravo Ipak, još mu je krivo:Sve što ti veliš istina je, ali kad se radi o mojim nepri-jateoirrui, a to su Hrvati, ne bi ih smio pomagati. Samo si ti kriv \v" ?rdanu nisu mog”1 skloniti na priznanje gdje se nalazi kraljević Ivan kojeg tako uporno tra7in.- I to je utvara baruna Pencingera. U četiri oka reći ću vam43

pravu istinu: gospodin barun nije bio dorastao mudroj ljepotici, nije mogao ništa od nje saznati, dakle, valjda neće priznati da je tome kriva njegova barunska kratka pamet. Na koga bi onda svalili krivicu negoli na jadnog lakrdijala? A kako on neprestano grdi i psuje Hrvate, kako bi dokazao da je njihova zloća veća nego što je njegova sposobnost, ja sam, naravno, Hrvate uzimao u obranu. I to sve u šali. Tko mi može dokazati da se nisam izrugivao, ili da sam nešto učinio da Hrvate?- Zašto si govorio da će se kralj vjenčati i zašto si toliko tulio da su svi došli? Ne znaš da si time pokvario vjenčanje? I otkuda si doznao da Draženića kanim vjenčati s Vilenom?- Da sam glup kao posljednji vojnik, morao bi zaboraviti da se u dvorani, iskićenoj cvijećem, ne očekuje Bakač, nego će se tamo obaviti svadba. I oltar su podigli. Naravno, mislio sam da se ženi kralj. O toj županovoj kćeri nisam ni sanjao. A tulio sam zato što ste me htjeli odvući u zatvor. Valjda se neću veseliti. Htio sam da se svi okupe da za mene mole milost. Nema ništa, uzvišeni gospodine, čime biste dokazali da sam uz Hrvate, ali ja imam dokaza da vam dokažem kako sam uz vas i vašeg nećaka.Opet se zgleda u Petra Pana i ponuka ga da mu iznese svoje dokaze.Lakrdijaš poprimi vrlo ozbiljan izražaj lica i onda se primaknc:- Recite, uzvišeni gospodine, što bi Hrvati dah” da više nema Draženića? ..:<,.- To ga pitanje iznenadi i smjesta odgovori:- Jest, dali bi blago zemaljsko.*^KJ - A tko vam je izbavio nećaka? Ja, za kojeg velite da pomažem Hrvate protiv vas. Otišao sam i doveo vam vrača, a da sam saveznik vaših neprijatelja, zar bih doveo vrača? Obratno, doveo bih nekoga tko bi mu uistinu dao otrov da umre.Činjenice su toliko jasne da ne može protusloviti. Mora priznati: Petar Pan mogao mu je dovesti nekoga tko bi Draženića otpremio na drugi svijet. To je tako nepobitno da ne može ni časa dulje o tom razmišljati. I nasmiješi se lakrdijašu i potapša ga po ramenu:- Sad vidim: ti si mi prijatelj. Ali reci: zašto barun uvijek govori protiv tebe.- Šupljoj glavi uvijek je na putu pamet, a kako je on prazna .tikva, a ja u svojoj imam i pameti, to sam trn u oku gospodinu barunu. On nastoji steći vašu milost, valjda bi htio i jednu stepenicu više u naslovu. Htjelo bi mu se grofovske titule. Možda i kakvog drugog dara. Ali tko je kriv? Što god je uhvatio u ruke da pronađe kraljevića, sve mu je propalo. Ništa nije znao provesti. Jednostavno zato što je budala. A ja što god uhvatim, sve mi ide kao lojem namazano. Da mu se i rugam, to je istina. Stalno mu se rugam, a onda ima još nešto, uzvišeni gospodine, ako smijem primijetiti... -;- ...•?.-*•”-*•: .•.•:•,><*•, , .• •• •.-.•”,•. .-.•...••••.144

- Možeš reći sve što misliš, sve mi možeš kazati jer si mispasio nećaka

_ Kad je knez ležao otrovan, sumnjao sam da je gospodin kaštelan s gospodinom Batorijem nešto umiješao knezu u vino, a ja sam mu to otvoren:” rekao.Čim je čuo o otrovu, Verbeci se lecne i sjeti svega što mu je jučer i danas govorio o tome lakrdijaš.- Nisi mu to smio reći ni posumnjati. Kako bi on takvo što počinio i zašto bi to učinio?Tko bi znao zašto. Možda je knez nekome na putu, a činise da ga ni barun ne voli. Jednom riječju: jesam li imao pravo ilikrivo, sad je svejedno, ali pošto sam ga osumnjičio, on me zamrzio.Onda si aam kriv da te mrzi, jer barun ne bi nikad učinionešto takvo.Lakrdijaš osjeti Ja će biti vrlo pametno da ne optužuje Pen-cingera jer mu je sad samo do toga da uđe u milost godpodinu Verbeciju pa se odmah ispravlja:Vaša milost ima potpuno pravo što me kori, no u ovom času sumnjao sam na svakoga. Veoma volim kneza. On je, istina, pijanica, ali je vrlo zahvalan slušač, a vi znate, uzvišeni gospodine, lakrdijaš od svih ljudi najviše voli one koji se smiju i tada kad mu dosjetka nije baš duhovita. Moja je služba da sve nasmijem. Oni kojima je sve smiješno stječu sklonost svakog lakrdijaša. Uvijek treba polaziti sa stanovišta zvanja. Ne trpim one koji se nikad ne smiju dosjetkama, a volim one koji se smiju svemu. Tako sam i ja volio kneza. A Pencingera sam mrzio jer kad sam izveo i najbolju šalu, on nije čak ni nakri\in svoje debele usne.Verbeci se nasmijan prvi put za vrijeme Draženićeve bolesti. Tumačenje Petra Pana tako je razumljivo i prostodušno. I vjeruje mu svaku riječ, a onda ga upućuje neka ubuduće nastoji steći sklonost i kaštelana Pencingera, ali lakrdijaš mahne glavom i odgovori:- Uzvišeni gospodine steći njegovu sklonost bila bi odviše us-pjela lakrdija koju ni prvi lakrdijaš ovog svijeta ne bi mogao provesti, a ja sam sigurno među prvima. Tu nema više pomoći, on će mene uvijek grditi Ali sada ne može više reći da sam saveznik Hrvata kad sam vratio život vašem nećaku. Naći će zato nešto drugo, ali ja se pouzdajem u svijetli um vaše uzvišenosti da mu neće vjerovati.Istinu nitko više ne može oboriti. Ti si spasio jedinog mog nasljednika u imetku i na vlasti. Sad si pod mojom zaštitom. Samo rnidi uvijek Ijuba/an i pristojan prema kaštelanu. On je dobar služ-nemk. a ti ćeš mi ostati uvijek štićenik, mrzio te on koliko godČasak je razmišljao, bi li mu poljubio ruku ili ne. Njegova mržnja odvraćala ga jc od toga, ali je osjetio da bi to bio pečat na sklonost koju on još uvijek treba da pomogne Stjepku i njegovim prijateljima da izvedu Vilenu na slobodu. I svojim usnama dotakne njegovu ruku pa se onda uspravlja:145DANA \

f _ Uzvišeni gospodine, nisam od vas drugo ni očekivao. Ovakav veleum, kao što ste vi, ne može drukčije govoriti ni drukčije shvaćati, Ovo je najsretniji čas mog života jer je vaš nećak izvan svake pogibelji, a sretan sam i zato što sam baš ja to učinio.- Ako ti tko čini krivo u ovom dvorcu, smjesta se potuži meni. Uvijek ću te braniti. Hajde, lakrdijašu, pruži mi ruku. Mi smo sada prijatelji i što god zatražiš od mene, bit će ti ispunjeno.Sretan što je napokon postigao svrhu za kojom je toliko težio, izreče ono zbog čega je zapravo htio s njim govoriti:- Uzvišeni gospodine, sad vidite da je ipak netko u ovome dvorcu pokušao otrovati kneza. Ne znam tko, ali netko je bio, a možda je i danas jer knez je doista bio otrovan. Zato sam u prvi čas mislio da je taj isti dao i Draženiću otrov, ali kako je ta njegova bolest samo od njegove rane, što je jasno i nedvoumno dokazao vrač i sam mladi gospodin, moramo malo više paziti na ljude. Tko zna ne nalazi li se negdje netko kojega bi trebalo baciti preko vodenih utvrda.- Gle, gle, to baš nije sasvim nevjerojatno - odgovori Ver-beti. - Pozabavit ćemo se s time, samo kad Draženić ozdravi.

- Naravno sad nam je jedina briga mladog gospodina postaviti na noge. A jasno je i ovo: njegova ga vjerenica uistinu ljubi. Tome se silno veselim jer gospodin je Draženić upravo do ludila zaljubljen u ljepoticu. Ona je nešto tvrda, ali ipak ne može zatajiti srce.Kad je danas Verbeci slušao necakovu ispovijest, smjesta je skinuo krivnju s Vilene, ali poslije, misleći samo na Draženića, nije se ni sjetio djevojke. Sad počne razmišljati o njoj:- Da, ona ga zaista ljubi. Bio sam potpuno uvjeren da je ona otrovala ga jer moj nećak sumnja da ona ljubi Kuševića.- Ali djevojka nije dorasla takvom činu. Podatna je, tiha, mirna, privikla se samo slušati, a nikako ne ljubi Kuševica. Ta odbila ga je. I da znate kako grubo.Sad mu Petar Pan ispripovjedi i ono što je čuo od Vilene dok joj je bio jedino društvo i zaštitnik. Upoznavši to, Verbeci stekne duboko uvjerenje da se njegov nećak kruto vara.- Ovako se ne može uvrijediti mladić, kojega se ljubi. Pravo si rekao.- Trebali biste joj, uzvišeni gospodine, isporučiti tu veselu vijest da će njezin vjerenik ozdraviti i da je bila sasvim nevino okrivljena.- Imaš pravo, lakrdijašu. Morao bih joj kazati sam. Ipak, neprilično je. Okosio sam se na nju vrlo grubo, htio sam je okriviti i baciti u tamnicu, razapeti na mučila, sve to ona zna. Kako da sad stupim pred nju?- Umorni ste, bdjeli ste tolike noći, prošli ste kroz tolike brige. Kad se dobro prospavate i steknete potpunu svežinu, lako ćete joj sve to reći. Međutim, ako uzvišeni gospodin želi, odnijet ću joj146

poruku. Bit će sretna što je gospodin Draženić izbjegao smrti i "veće zaboraviti.Hajde, reci joj a sutra ću doći sam i nastojat ću da stek-nem njenu sklonost.Moramo je svakako udobrovoljiti. Ponosna je, mogla bi prkositi doda Petar Pan, ali Verbeci mahne rukom:- Sve bi joj bilo L Tlu l Imam pismenu očevu privolu, s time je sve svršeno. Iz OVP_ dvorca nema joj drugog puta nego pred oltar. Već i zato što ji nitko ne bi smatrao djevojkom. Konačno, nedavno je bila puna mržnje i puna uvreda prema njemu, pa ipak je popustila. Učinit će to i sada, samo je meni nešto neprilično da je molim. Ti ćeš to učiniti.- Sve ću udesiti, u/ gospodine, neće vam biti potrebnoda se pred njom ponizujckStigli su do vrata bolesnikove sobe. Verbeci se nasmiješi lakrdijašu, namigne mu da ide k Vileni, a sam se požuri opet k Draženićevoj postelji. Mladić leži nauznak, posvema svjež. Vrač ga hrani.- Evo, srče juhu kao novorođeno dijete. Ide mu u tek, jeli? - nasmiješi se ranarmk gledajući Draženica. On potvrdi kira-nuvši glavom i dalje MLC Verbeci osjeća da je time svršenasva briga oko nećako\ života. Sretan je i ljubazan prema svima,govori s tobožnjim vračem s najvećim poštovanjem i moli ga daostane još koji dan u dvorcu. Ovaj pristaje i sam Draženić veli:- Ne bih dopust i" da odete dok mi ne bude sasvim dobro.Praznu zdjelicu prala ranarnik četovođi. Draženić gaje tek sada opazio. Smjesta zapita za Lucića. Odgovorio je onako kako mu je naredio Verbeci.- Dok on dođe, služr će te četovođa - veli mu ujak.7 I Lucić će dovesti Kuševica? - zapita Draženić dok mu se u očima javlja neugasivi phmun mržnje.Verbeci se začudi. Ni sada, u toj bolesti, nakon svega što je prepalio još uvijek nije u njemu nimalo popustila ona velika mržnja. I baš mu zato ne da govoriti o neprijatelju jer se ranarnik odmah usprotivio da razgovara s mladićem, bilo o onome što ljubi, m o onome što mrzi.Još nekoliko dana, gospodine - odredi tobožnji vrač - a ćete m°Žete razg°varati i s vjerenicom i sa svima o čemu god ho-

di, HTak° JC U8°vorio Pet;ir Pan s kaptolskim ranamikom, a ovajslijedi sve njegove odredbe.* * *pn/01 u kralJev<*oj odaji, kad se Verbeci to-kao“.""T °ubeća° tamnicu” doveo Je v°Jvoda od Fen",vojvodi "m -al> kanomka u svoje odaje. Kanonik priopćujeojvod, samo ono što. je bilo potrebno da sazna saveznik, ali mu147

pri tome ne odaje nikakve tajne namjere svojih zemljaka. Sporazumjeli su se kako će nastupiti pred kraljem i Verbecijem da zatraže Vilenino izručenje. Kanonik jedva čeka da stigne Stjepko pa da mu razjasni zašto je Verbeci okrivio Vilenu da je otrovala Draženića. Činilo mu se to samo spletkom. Čekajući mladog svećenika, vojvoda se tuži kanoniku na kraljevo hladno držanje prema princezi Olivi. Ni kralj ni Verbeci ne posvećuju joj dovoljno pažnje, a to ga ispunja sumnjom. Mađari su izigrali njegovu tetku Beatricu, ali on se ne da prevariti i neće se maknuti dok se kralj ne vjenča s Oli-vom. Jedino moli kanonika neka nastoji da njegovi zemljaci ne otkriju tko se krije pod imenom kardinala Ronalda.- Ne bih smio dopustiti da vi, vojvodo, ovdje igrate ulogu rimskog kardinala, ali kako niste počinili pod tim imenom nikakvo zlo, a pomažete moje zemljake, naravno, pouzdajte se u nas. Nitko vas neće prokazati, svatko će smatrati svojom dužnošću da čuva vašu tajnu dok god ne počinite kakvo zlo.- Naprotiv, vladam se uzorno, ali vjerujem da me nitko od vaših neće odati hotimice. Jedino bi se to moglo dogoditi propustom ili nepažnjom. Stoga vas molim: naložite svima neka budu oprezni. Samo ako me smatraju poslanikom vojvode Hipolita i odličnim kardinalom, mogu pomoći vama i sebi. Međutim, ako Draženić umire, ne znam zašto bi taj mađarski velikaš zadržao djevojku dalje pod ovim krovom?- Ni meni to nije jasno, vojvodo. Čekani danas da me posjeti Petar Pan, ili mladi svećenik Stjepko Brodarić pa da čujemo što se događa s Draženićem i djevojkom.Na vratima se napokon pojavio Stjepko, brzo i tiho saopći kanoniku i vojvodi što je saznao o Draženiću. Jedino je pred vojvodom prešutio Vilenin čin. Samo je na kraju rekao hrvatskim jezikom da kanonika obavijesti što je Vilena nakanila učiniti, ali joj to nije pošlo za rukom.Tih nekoliko riječi, kojima je Stjepko obavijestio kanonika, bilo je dovoljno da shvati zašto Vilena nije prihvatila vojvodinu pomoć, već se htjela vjenčati s omraženim čovjekom, a zatim odmah nastavi latinskim jezikom govoriti o Draženićevoj bolesti. Stjepko mu saopći sve što je doznao od Petra Pana. Raspravili su o svemu, očekujući da lakrdijaš mora donijeti podrobnije vijesti.Pojavio se vrlo brzo, pažljivo zatvorio vrata i pripovijedao tako da ne spomene Vilenu, već samo govori o Draženićevoj bolesti.Paž je najavio kanoniku da gospodin Verbeci nikako ne može doći jer mora biti uza svog nećaka. Bio bi neposlušan prema vraču, ne bi ispunio ni jednu njegovu zapovijed da ga ostavi samo načas.Kanonik se najavi kralju. Vladislav je dao pozvati k sebi Ver-becija i s njim dogovorio što ima reći kanoniku. Verbeci odlučno odredi kralju:- Veličanstvo, nikako ne smijete potpisati to utanačenje dok ne dođe voda do grla. Poslao sam Ferencija u Budim da od Ba-kača čuje što je s Turcima, hoće li biti rata ili ne. Ako oni kane148

a nas preko Drave da bas odsijeku od Hrvatske i proždru, onda moramo prići Hrvatima u pomoć. Tada ćete to potpisati.- Zašto ste tako žunli s tom istragom? - ljuti se Vladislav.Zato da pobudim Sto više njihova povjerenja kako bih od /uoana mogao iznuditi privolu da se moj nećak vjenča s njegovom kćeri Pošto sam dobio županovu pn .1 vjenčanje njegove kćeri s mojim nećakom, mi smo prošlih u redove Hrvata. Već sam

vam jednom razjasnio da će se tim brakom Draženiću otvoriti sva, i najtajnovitija vrata, u svim hrvatskim dvorovima. To je najvažnije.Oni će sigurno sada tražiti izručenje županove kćeri? - pitaAli tu je dozv župana Berislavića da se vjenča s Draženićem. Vi ste tu do/i vidjeli svoji očima i vjenčanje će se obaviti.Vladislavu je mučno da sve to obavi što mu je naložio Verbeci. Boji se susesti s kanonikom i slušati njegove prigovore i odgovore koji ga biju u sljepoočicc a ne može i ne zna se obraniti. Zato pozove k sebi kneza, povjeri mu svoju muku i predloži da on sve to izvede u njegovo ime.Knez je vrlo rado prihvatio ujakove naloge. Smjesta je otišao u blagovaonicu, isprsio se pred kanonikom i uživao što mu može saopćiti nekoliko neprijatnjih i grubih riječi. Opetovao je sve točno što mu je rekao krali .ledinu mu je neprijatno što se s kanonikom nalazi i rimski poslanik. Njega se više boji nego kanonika.Vaša kneževska milosti - odgovori kanonik - ne smatrate li nečasno za vaš kneževski dvor što držite ovdje djevojku, makar ona i sama želi da se vjenča s mladim čovjekom, ali je tu sama samcata?Ne bismo li joj mo$da poslali nekoliko dvorskih gospođa?Vaša kneževska milost ovaj odgovor ne dolikuje vašem obrazu i vašoj kneževskoj časti, /”hm govoriti s kraljem.Moj ujak ne želi vas primiti. Turopolje je moja kneževina, dakle, tu sam gospodar ja.Knez ode, a da i ne pozdravi Stjepko i kanonik ostali su sami. .... Kako vidite, dragi moj Stjepko, imamo posla s najokorje-lijim lupežima. Dok je dolazio taj Verbeci da izmami od župana privolu i dok je požurivao istragu dotle je kapetan s kraljevskom vojskom poslao tražiti naše mlade plemiće da ih razbije, a sada narn knez dobacuje da je to nViioui kneževina. Pa dobro. Bit će borbe. Ali sad se žurim kući- Nisam vojvodi htio priznati da se moram požuriti u Turopolje da čujem što je s Antolkovićem i njegovim plemićima, što je s uordanom i s kraljevi i s malim Damirom. Sve me to uz-em.ruje^Da se nije vrati onaj kapetan i sve ispripovijedao kraste i" i m sada ništa mao- A vi" Stjepko, ostajte ovdje. Vi " ionako rimski poslanik, knežev gost. Dakle, imate pravo ostati ud”je u dvorcu i molim vas: štitite Vilenu dok se ne vratim.

"c Kanonik ostavi Lukavac.Petar Pan je, međutim, otišao Vileni i uputio je u sve što se dogodilo, kako je u Verbecija stekao veliku milost i preuzeo zadaću da je opet izmiri da bi sutradan budućeg tasta dočekala ljubazno i oprostila mu.- Vi sada morate igrati vrlo lukavu ulogu. Činiti se kao da ste duboko uvrijeđeni, a ipak mu opraštate jer je ujak vjerenika kome ste se ponovo vratili.- Ali kako će to dugo trajati, pitam vas, gospodine Petar Pan?- To ni sam ne znam, gospođice. Sve ovisi o tome kako će se Draženić oporavljati. Taj tobožnji vrač sve će voditi po mojim uputama, a on uživa autoritet u gospodina Verbecija pa se ne moramo bojati. Ali sad je pitanje: kako vas osloboditi iz ovog dvorca? Valja o svemu promisliti i pripraviti.Nakon tog razgovora lakrdijaš je šetao trijemom i razmišljao. Neprestano mu se vrze u mislima Vojko. Doznao je vijesti što ih je donio u dvorac kapetan kraljevske čete pa teško očekuje mladog plemića da od njega sazna nešto više. Svoje očekivanje priopćuje Stjepku, a ovaj se čudi:- Vi ste znali da je Lucić u tragu ustanicima u Paklenom lugu?- Čuo sam kad je izdavao naloge i čas prije nego što su me bacili u tamnicu, prišapnuo sam Vojku da Lucić nešto zna. Vojko je odmah otišao da javi svojim prijateljima. Kako vidite, izvijestio ih je u pravi čas.Već je sunce zalazilo, kad se Vojko najednom pojavio u Lukavcu blijed i izmučen. Petar Pan ga prvi ugleda na trijemu, približi mu se i prišapne:- U svojoj je sobi rimski poslanik, možete odmah mirno k njemu. Svi su sada zabavljeni samo Draženićem. Doći ću za vama.Mladi Antolković otišao je ravno k Stjepku, a nakon nekoliko časaka i lakrdijaš.

I Petar Pan i Stjepko slušaju Vojkovo pripovijedanje kao neku bajku. Zure u blijedo lice lijepog plemića i u njegove umorne smeđe oči. Puni snebivanja proživljuju sve što on tako živo i plastično ocrtava. Kako je pohitao iz Lukavca u Turopolje, a zatim pojurio dalje i stigao svojeg oca i njegove mlade plemiće, kako su svi pohrlili u Pakleni lug i tamo u posljednji čas zatekli Lucića kako nosi onesviještenu Jasenku. A zatim pripovijeda redom događaje prošle noći, a onda kako su ostavili u zoru šumu dok je Gordana otišla s Antolkovićem i ostalim plemićima da traži dječake.- Što se dogodilo s njima? - uplaši se Stjepko.- Našli su ih i stigli u Turopolje. - Govorio sam s njima samo nekoliko riječi. Moj otac me tada uputio da odmah idem u Lukavac, a on je otpratio dječake i Gordanu s mladim plemićima u Brezovicu. Otac me šalje - naglasi Vojko - da pripravim sve za oslobođenje županove kćeri.

To obraduje Stjepka i Petra Pana. Ovaj je ustao, otišao k vratima, pogledao malo na trijcn. po kojem je već pao mrak. Onda sune vrata i pristupi k su-HiSasvim tiho šapćući, razlaže Vojko Stjepku i Petru Panu Gor-daninu zamisao koju mu je otac propćio u Turopolju. Petar Pansluša i svakog časa udara po stolu, dok je Stjepko posve miran imalo zabrinut. .- Vama se to ne sviđa, časni gospodine? - pita Vojko._ Ne bih rekao da mi se ne sviđa, ali je vrlo zamršeno iopasno. .Samo naoko veselo upadne Petar Pan - ali je upravo divna i lako provediva zamisao Zamislite takav putujući vitez. Čitav će dvorac pasti naglavce i svi će se radovati da čuju neviđene i nečuvene novosti iz cijelog svijeta. Kad takav vitez stigne u dvorac, znate li kako ga prima;u”.1 Nitko ni o čemu ne govori i ne sanja, već samo o njemu. A tek o gataocu? Taj će ovdje imati pune ruke posla.- Eto, vidite, gospodin Petar Pan to odobrava - veli Vojko. - Isprva se i meni činilo da je to odviše zamršeno, ali onda sam ipak promišljao i sjetio se kako ljudi na dvorovima jedva čekaju da im dođe takav posjetilac i neće sumnjati.A znate li - smješka se Petar Pan - kakav će ugled uživati gatalac u Lukavcu? U kući leži bolesnik koji mora ozdraviti i mora se vjenčati. Taj gatalau mora biti vrlo bistar da upamti što ću mu sve isporučiti Već sutra treba da odete iz dvorca i naučite gataoca što će govoriti. Pokoravat će mu se svi i slušati ga više nego samog kralja.Veselo ide po sobi Petar Pan, gotovo bi pjevao. Svakog časa maše rukama kao da on sam glumi i gataoca i viteza. Smišlja, zamišlja i smije se pa se opet vraća k Stjepku i Vojku:- Niste mogli ništa bolje zamisliti. Samo na taj način moći će se gospođica Vilena sasvim bez zapreke prošetati preko mosta i zauvijek umaknuti. To će biti moja briga.I opet su skupili glave, a Petar Pan ispruži suhi vrat i podigne visoko kose obrve:- Onaj dan, kad dođe taj vitez s gataocem, priredit ću neku veselicu u čast što je sreća zadesila Draženića i što mu se vraća zdravlje. Priredit ću takvu komediju kakve nikad još nije vidio ni jedan kraljev ni kneževski dvorac S\c ću dići na noge, sve ću ude-siti tako da na dvorištu i na straži ostane samo vrlo malo ljudi: vratar i izvidnik koji stalno stru/an na kuli. Sve ću druge ja upotrijebiti za svoje kazalište Nemajte brige. Odstranit ću sve što je opasno s one strane i sve ću ih nagurati u dvorac.vi (tm)~. ,,r°- Lobro” to Je sve HJeP° - Primijeti Stjepko - alimladi i praženić želi dobiti u ruke Jelenka Kuševića. Taj^Prijatelju”C m” Je di”“““••• BU° W Šteta da padne u nke svom- Ne bojte se za njega, neće oni tako brzo otkriti da je Vi-151

lena nestala. Dok su tu vitez i gatalac, tko će misliti na sjevernu kulu i na vjerenicu koja tamo mirno počiva i spava.

Stjepko sve više razabire da je Petar Pan razvio sve svoje dosjetke, pronašao takve događaje i sklada takvu komediju u kojoj će biti zaposleni svi, a pažnja će biti obraćena vitezu i gataocu i nitko neće ni misliti na županovu kćerku.- Ako bi i nju pozvali da prisustvuje? - sjeti se Stjepko.- Ne bojte se, neće ona moći prisustvovati, bit će bolesna i leći će već rano popodne ili ako hoćete, prije podne.- Vi uistinu nikad niste u neprilici, dragi Petar Pan - nasmije se Stjepko sada već pun nade.-i - Smije li lakrdijaju uzmanjkati dosjetka ili riječ?ft Vojko uživa u svemu što razlaže Petar Pan, najposlije ga upita:#• - Zašto se vi tako živo i iskreno zauzimate za nas?- To sam jednom priznao gospodi Gordani, ali sada ne smijeni na to trošiti vrijeme. Pa i mladi svećenik bi se možda zgrozio nada mnom kad bih rekao da sve to činim zbog osvete, ne zbog plemenitosti. Ali nije baš sasvim tako. Moram priznati: osvojila me vaša Gordana i za nju bih pošao u vatru i u vodu. U vodi sam se već okupao zbog nje, a u vatru ću možda još imati priliku. Zao mi je Vilene. Jednom riječi: pouzdajte se u mene. Upravo se veselim što ću moći provesti tu divnu kazališnu komediju. A znajte, Vojko, da mi je Verbeci sada zaštitnik i Petar Pan može sve što hoće. Ipak je važno da budemo vrlo oprezni i da se dogovaramo samo onda kad vas ja pozovem. Nitko od njih ne smije vidjeti nas trojicu zajedno.- Bit će najbolje da se uvijek nađemo kod vojvode.Sporazumjeli su se i u tome. Zatim je Petar Pan prvi izišao, a nakon njega Vojko. Stjepko mu je naložio da ide k vojvodi, jer je on već mnogo puta pitao za njega.Mrsko mu je ovog časa stupiti pred čovjeka koji mu otimlje njegovu jedinu ljubav. Oči su mu pune mraka i Stjepko razabire da se nešto događa u njegovoj duši. Ispituje ga. Vojko osjeti potrebu da se nekom povjeri. Mladi svećenik pita ga tako očinskom ljubavlju da se napokon potpuno povjerava.Stjepko ga sluša i razumije njegovu bol:- Bilo bi uistinu strahovito kad bi ta lijepa mlada djevojka pošla za ovog vojvodu. Treba to spriječiti. Ja bih pokušao.- Znam da je nikad; neću doseći - uzdahne Vojko - ali vas molim, časni gospodine, učinite ako je što moguće, da ne ide za tog vojvodu. Neka uzme bilo koga od naših plemića. Boljet će me, ali ja idem čim se oni vrate s bojišta. Otac i ja opet idemo u Veneciju. Oca ne smije nitko vidjeti ni doznati da se nalazi u Hrvatskoj. Bacili bi ga u tamnicu. Verbeci njega smatra njavećim neprijateljem Budima i ne vara se. Kad bi sada doznali da je otac ovdje, ne bi iznio živu glavu. Prema tome, daleko odavde sve ću zaboraviti, ali na vama je da Jasenku odvratite od tog vojvode.- Obećajem vam jer poznam razvratan život tog čovjeka. Poz-152

mi je sve. Čuo sam o njemu u Rimu.- Kako? On vodi ra/vrntun >ivot “_- Nema tih raskalašenih /1 i na kojima se on ne pojav-i- > 7a vrijeme poklada on je stalno na ulicama, na svim zaba-Sa zalazi preodjeven u najzabitnije krčme gdje se sastaju najraz-vSii ljudi, mladići i djevojke. I zato stalno preobražava liceTas uzima crnu bradu, brk.u, i vlasulju. sad je plav, pa smeđ, sadrmet crn Čitav imetak utroši.• na razvratne zabave, karte i kocke i na svoje maske. To je n, najveće veselje. Uživa da jesvakog dana na ulici Napulj, , t uvijek netko drugi.Vojko sluša gotovo sa zadovoljstvom i srećom. Kad sve to čujeJasenka, morat će ga napustiti _- Kako sam veseo - usklikne Vojko. - To mora osvijestiti Jasenku Recite joj neka radne ide za Šimunića ili Arbanasića, obojica je ijube i htjeli su je prositi. A možda je još ljubi Mladen, vitez od Srednjice, koji se n,:! ovdje sa mnom uz vojvodu. Neka je on prosi Svi, samo neka se okani vojvode i neka se on okani nje jer ja bih bio sprem ne znam što učiniti.

- Vojko, budite pa mirni. Vojvoda se boji da ćete gaotkriti, a prečasni mu JL obećao potpunu šutnju jer će i vojvodapomoći da Vilenu izbavimo iz dvorca.- Ne treba nam njegcn L ni zašto na svijetu. Petar Panje dovoljan, a Jelenko Kuše njegov pratilac bit će također tu.Nikoga drugoga ne trebarm Ne prihvatite vojvodinu pomoć.Teška mržnja plamti a očima mladog čovjeka prema takmacu. Stjepko mu obećaje da neće tražiti pomoć, već jedino u krajnjem času. A tada ga umiri i naloži mu.Sad idite k njemu j”cr vas pitati gdje ste bili tako dugo i zašto ste otišli. Sve što bisu učinili krivo, bilo bi na itetu divno zamišljene osnove, na štetu oslobođenja županove kćeri.PRINCEZA OLFVAU jednoličnom životu št.Q ga vojvoda provodi u Lukavcu jedina mu je zabava da se sa tvojom pratnjom okušava u igri, ali i to samo iza zatvorenih vrata. Nitko ne smije u dvorcu slutiti da kardinal Ronaldo baca kocke s d, MX" i svojih plemića koji su stigli iz Ferare. Odmah bi posumnjali da nije kardinal, već svjetovnjak i prevara bi se otkrila.Svakog se dana sastaje vojvoda s princezom Olivom. Ona je vrlo strpljiva, premda željna zab “ podnosi ovaj monotoni život, očekujući da će biti kraljica Ali nije tu samo snaga koju joj pruža misao za buduću čast na prijestolju nego i druga okolnost. To je dapače veseli: razonoduje i više nego njezinog rođaka kockanje

s plemićima. Nestašna princeza uvijek je tražila zabavu s lijepim mladićima. Pogiedavanja izdaleka, očijukanje, smiješak ili koja riječ, sve je to činilo životnu radost mlade princeze. Već u šumskom dvorcu odabrala je Mladena viteza od Srednjice i Vojka Antolkovića. Zabavljala se s jednim i s drugim jednako u šumskoj pustoši, a nastavila u Lukavcu. Samodopadna je. Nitko ne može odoljeti crno-manjastoj ljepoti, vrelim crnim očima, živom temperamentu, duhovitim šalama. Dakle, smatrala je da su Vojko i Mladen izgubili srce za njom, premda se i jedan i drugi drže povučeno. To je prirodno. Ona je princeza, a oni obični plemići i ne mogu se dosjetiti kako bi smjeli prikazati svoje osjećaje.Ona je i buduća kraljica. To je najteža zapreka da joj se bilo koji od njih usudi približiti.Tako ona misli i drži ih stalno s onkraj te zapreke jer baš to joj pruža neizmjeran užitak.Svakog dana promatra sad jednog, sad drugog, znatiželjna, koji će od njih hrabrije podići k njoj pogled, kako će je pogledati, kriomice ili otvoreno. Promatra svaku njihovu kretnju kad god bi boravila u sobi svog rođaka vojvode od Ferare.U svemu nazrijeva njihovu pritajenu prikrivenu ljubav. I kad bi je jedan od njih, bilo s kojeg razloga krišom pogledao, dok bi razgovarala sa svojim rođakom, smatrala bi to ljubomorom, a kad bi pristupila kojemu od svojih talijanskih plemića što su igrali s vojvodom Hipolitom kocke, budno bi pazila kako se ponašaju njeni hrvatski plemići.Oni su je gledali samo iz znatiželje, ali je ona u tome nazri-jevala ljubomoru.Osobito je Vojko često promatrao vojvodu kojeg smatra svojim krvnim neprijateljem, otimačem Jasenke. Kad god su se nalazili zajedno u vojvodinoj sobi, nikada se Vojko nije mogao oteti, a da ne bi pogledao lijepo garavo lice vojvode od Ferare, njegove crne oči koje su često blistale ognjenim sjajem. Gledajući ga, razmišljao bi stalno o njemu i o Jasenki. Uspoređivao bi velike razlike između nje i njega u godinama i navikama. I dok ga tako promatra i uspoređuje, njegove oči ljeskaju čudnim plamenom mračne želje da vojvoda nestane, da nekako otkine od njega Jasenku. Oliva se pak zagledava u njegove oči i u njima čita blijesak koji ne pripada njoj, već onoj drugoj. Daleko u šumskoj zabiti često bi princeza pogledavala Mladena čiju je glavu sam vojvoda u šumskom dvorcu obojio tako vješto da plavokosi mladić nalikuje potpuno na crno-kosog Talijana. I nitko se u dvorcu ne brine što su mu oči plave, nitko ne gaji ni najmanje sumnje, pa tako nema ni razloga da promatraju mladog hrvatskog viteza. Ali princeza se zabavlja, gledajući Mladena jer je uvjerena da je Vojko ljubomoran. On to svaki put opaža i promatra svojeg prijatelja i princezu. U

svojoj se duši raduje zbog toga. I otac mu je rekao da je princeza bacila oko na njega i od toga je uvijek strepio. Ali čim opazi da princeza poklanja svoje poglede Mladenu, obuzima ga nada da se njegov otac154

* Jasno mu je što bi se sve moglo dogoditi kad bi princeza, nostavši kraljica, odabrala njega za svojeg ljubimca. Uvjeren je da bjTo Mladen lakše podnio On kao da u posljednje vrijeme rijetkocnnminic Jasenku.Možda ju je zaborav, Nikad Vojko nije bio ljubomoran na ndećiie svoe prijatelja prema Jasenki. Samo bi iz vlastitog interesa želio da se princeza odlu, na Mladena. To ga toliko obuzima da uvijek slijedi princezine poglede kad ona pogledava Mladena.Ali tu budnost mladog plemića i osjetljivost na sve njene po-elede tumačila je princeza sebi u prilog. Kako bi i mogla drukčije Gdje se još našao plemić velikaš, paž ili tko drugi na dvoru od Ferare, a da ne bi odmah pao ničice pred njom kad bi ga pogledala svojim divnim očima i najavila svoju naklonost? Dakle, sasvim je prirodno i ncpohitn. da taj lijepi smeđokosi mladić danju i noću misli samo na nju. Potukao bi se smjesta sigurno na mačeve sa svojim prijateljem kad bi ona pokazala veću sklonost prema njemu. Više je puta zahvaća želja da obojicu zavadi pa je stala izazivati Vojka.U toj igri provodi princeza svoje dane i nalazi zabavu u dvorskoj jednoličnosti života. K objedu i večeri dolazi sa svojom pratilicom i vojvodom u blagovaori !i Tu joj kralj i Verbeci uvijek iskazuju jednako poštovanje i čast, ali i hladnoću. Zatim se opet vraća u svoje odaje, potpuno mirna jer su Verbeci i kralj vojvodi od Ferare najavili da će u jesen održati vjenčanje.Njih se dvoje ne kane maknuti od kralja dok on ne iskupi svoju riječ. Oni će ga slijediti i u Budim. To je već sasvim sigurno ustanovljeno pa se tako mirno podaje svome čekanju, uvjerena da će njena lijepa glava biti okrunjena, a uz nju, kraj prijestolja, stajat će lijepi miaJ smeđokosi plemić.Vojko ude u odaje tobožnjeg kardinala. Našao je tu i princezu. I ona se pridružila ign na karte. Sva se zarumenjela od uzbuđenja i napetosti koju joj pruža igra. Spazivši dolazak mladog Antolkovića, vojvoda smjesta zaustavi igru i ustane. Princeza digne glavu i uperi oči u mladog došljaka. Vojko se pokloni i reče:- Vaša visosti, stigao san, opet natrag iz Turopolja.- Nosite mi sigurno vrlo važnih vijesti?- Ništa osobito. Bio sam u šumskom dvorcu.- Prisustvovali ste svemu što se tamo dogodilo?S nekoliko riječi prizna da je prisustvovao napadaju kraljevske ćete na dvorac. Zatim su se svi vratili u Turopolje, a on je krenuo vojvodi u Lukavac.Dok mladić pripovijeda, opaža kako je vojvoda nestrpljiv, hoće " mu nešto pobliže reći. I kad on svrši, upadne vojvoda:Sto se dogodilo s Jasenkom? Gdje je sada? ^ Mislim da se nalazi u dvorcu gospodina župana Berislavića_e vojko, ne hoi mu kazati pravo Jasenkino boravište. "v u e /nate s”Sun Zašto se niste pobrinuli, kad teško čekam svaku vijest o njoj? pjta on suzdržavajući Ijutinu. :,.

- Visosti, u toj bici nije se moglo misliti ni na što drugo, već samo na obranu od kraljeve čete.- Kad ste me zatražili neka vas otpustim iz dvorca, molio sam vas da mi donesete bilo kakvu vijest o Jasenki.- Sve je to istina, ali u guštari, u oluji, u svemu tome nikako nisam mogao pomisliti na gospođicu.- Znate li barem da su svi sretno umakli i ona s njima?- Da, to znam, samo mi nije poznato gdje se nalazi. Nazri-jevam da bi mogla biti kod župana.- Sutra možete otići, tobož, s porukom kanoniku Benku, a zapravo ćete potražiti Jasenku i odnijeti joj moje pismo. To se već jednom mora riješiti.

Što se mora riješiti nije se Vojko usudio pitati, ali već sluti o čemu se radi. Vojvoda želi znati Jasenkinu odluku, a Vojko pogleda pri tome princezu. Zna da ona nije sklona tome braku s priprostom plemkinjom i pokušava je izazvati da i ona nešto kaže.U Vojkovoj duši sve treperi od ljubomore i muke. To se odražava u njegovim zjenicama što su upravljene u Olivu.- Posljednji put rekla je gospođica Jasenka da je spremna poći za vas, vojvodo, ali o tome će odlučiti njezin brat i majka. Je li već pitala i što su oni rekli o tome, ne znam ništa. Svi su zabavljeni drugim stvarima, ali vjerujem da nitko od njih neće kratiti da tako siromašna i jednostavna maloplemkinja zadobije vojvodsko ime i još k tome da bude rođakinja kraljice.Ili se Oliva htjela umiljeti mladiću, ili je izazvana njegovim platnenim pogledom, ili osjeća da bi je ponizivalo kad bi njezin bratić doveo na kraljevski dvor jednostavnu djevojku. Sva se raspirila i na svojem materinjem jeziku okosila se na vojvodu:- Ti si, uistinu, sasvim izgubio prisebnost duha u tom jednoličnom životu. Zaboravio si da tamo u Italiji na svim dvorovima čekaju prave pravcate princeze, hoćeš li im ponuditi ime.- Marim ja za njih. Ova mi se djevojka sviđa, nešto je novo i neobično u njoj.- Meni na ovom prijestolju treba moćnih, sjajnih veza. Tako si i prije govorio. Kao rođak kraljice ovog kraljevstva, moći ćeš dobiti za ženu kćerku najodličnijeg vladara Evrope.- Znam, to sam tada govorio. Ali čemu nam te veze? Zar nije dovoljno ako si ti kraljica takvih kraljevstva, kao što je ugarsko i hrvatsko? Postigla si cilj, a i meni je dojadilo neprestano se klatariti po svim tim dvorovima, a i po ulicama gradova. Svuda sam bio i sve me veselilo. Bio sam u perivoju gdje cvjetaju samo oplemenjene ruže i oplemenjeno cvijeće, a onda sam zašao u šumu i našao cvijetak koji me omamio svojim mirisom, jednostavni obični šumski cvijetak i upravo taj želim ubrati.Svaka riječ pali Vojkovu dušu, trepte mu oči, svakog ih časa obara da ne bi otkrio plamen svog srca. Oliva je zlovoljna. Sva se smrkne, ustane i oštro odgovori.- Dragi moj Hipolite, varaš se. Neću to dopustiti. Kraljica56

oe kraljevstva ne može imati takvu rođakinju. Ne može i neće. ° Zaeledao se u nju pogledom punim sarkastičnog izražaja:-^Htjela bi meni gospodariti ti, koju ja po svojoj vlastitoj snazi krunim kraljicom “ Po meni ćeš to postati i po nikome dru-g°mel A ti ćeš po meni biti kraljev rođak.Samo te ja momi postaviti na prijestolje. I ne zaboravi da ne dopuštam da mi itko zapovijeda. To je moja posljednja riječ.Tako je oštro izrekao svoju volju da su se njene crne oči ukočile, a čitavo njeno biće izražava plahost. Tako grubo još nikada nije govorio s njom.Zar je uistinu tako zaljubljen u tu djevojku? Ona je neće,nikako je neće na svoj dvor. Želi oko sebe otmjenu okolinu, želiprinceze i vojvotkinje, a nikakve sirote plemićke kćeri. Želi raskošnocvijeće, plemenite ruže, a nikakvo šumsko cvijeće. Zna da je okvirvrlo važan svakoj slici a ona želi najdragocjeniji okvir na dvoruu kojem će kraljevati. (XI će i muške i ženske dvorane, okolinu, sve treba da bude sjaj i raskoš kako je privikla u Italiji. Protivljenje njenog rođaka ražesti je, ali ne pokazuje više Ijutine, većga gotovo nestašno upita:~” si, uistinu, izgubio srce za tom djevojkom?- Zar tako? Ti Zar je baš ljubiš?- Što si mislila?djevojku i tvrdio da ćeš je uzeti za ženu.l v: sam mislila: ne bi bilo pametno•••::. osjećanja dopustila uvesti u dvor

- Već si često veli Onda si se opet pronu kad bih ti zbog ovakvom siromašnu plemkinju.- Oduševljavale su me, sad ovdje, sad ondje, ali odmah i razočarale. Ova me djevojka ne može nikada razočarati. Nešto je posebno u njoj što me štalu privlači.Ako je ljubiš istinskim pravim osjećajem, onda naravno, Hipolite, neću braniti.Da, ja osjećam i želim da mi ona bude žena.Vojko je razumio razgovor. Za vrijeme dugog boravka s ocem u Veneciji potpuno je naučio talijanski jezik. Ni jedna mu riječ nije izbjegla. U to se vojvoda okrene k njemu i ljubazno ga zamoli:- Molim vas sutra otiđite iz Lukavca. Ne smijete se vratiti dok ne budete govorili s Jasenkom i predali joj moje pismo. Bit ću vam zahvalan.Vojko se nakloni pa iziđe.Već je pao mrak i on korača gore-dolje trijemom, dok mu u srcu bukti ljubomora i vruća želja da zapriječi vojvodi put do Jasenke. Smišlja osnove što bi učinio da omete svaku mogućnost saobraćaja između Jasenke i vojvode.Trijemom zašušti /etil haljina. Pritajio se uz stup ograde i čekao. Znao je da to ide princeza Oliva. Pošla je u svoje odaje sa svojom pratilicom157

,” - Visosti, u toj bici nije se moglo misliti ni na što drugo, već samo na obranu od kraljeve čete.- Kad ste me zatražili neka vas otpustim iz dvorca, molio sam vas da mi donesete bilo kakvu vijest o Jasenki.- Sve je to istina, ali u guštari, u oluji, u svemu tome nikako nisam mogao pomisliti na gospođicu.- Znate li barem da su svi sretno umakli i ona s njima?- Da, to znam, samo mi nije poznato gdje se nalazi. Nazri-jevam da bi mogla biti kod župana.- Sutra možete otići, tobož, s porukom kanoniku Benku, a zapravo ćete potražiti Jasenku i odnijeti joj moje pismo. To se već jednom mora riješiti.Što se mora riješiti nije se Vojko usudio pitati, ali već sluti o čemu se radi. Vojvoda želi znati Jasenkinu odluku, a Vojko pogleda pri tome princezu. Zna da ona nije sklona tome braku s priprostom plemkinjom i pokušava je izazvati da i ona nešto kaže.U Vojkovoj duši sve treperi od ljubomore i muke. To se odražava u njegovim zjenicama što su upravljene u Olivu.- Posljednji put rekla je gospođica Jasenka da je spremna poći za vas, vojvodo, ali o tome će odlučiti njezin brat i majka. Je li već pitala i što su oni rekli o tome, ne znam ništa. Svi su zabavljeni drugim stvarima, ali vjerujem da nitko od njih neće kratiti da tako siromašna i jednostavna maloplemkinja zadobije vojvodsko ime i još k tome da bude rođakinja kraljice.Ili se Oliva htjela umiljeti mladiću, ili je izazvana njegovim plamenim pogledom, ili osjeća da bi je ponizivalo kad bi njezin bratić doveo na kraljevski dvor jednostavnu djevojku. Sva se raspirila i na svojem materinjem jeziku okosila se na vojvodu:- Ti si, uistinu, sasvim izgubio prisebnost duha u tom jednoličnom životu. Zaboravio si da tamo u Italiji na svim dvorovima čekaju prave pravcate princeze, hoćeš li im ponuditi ime.- Marim ja za njih. Ova mi se djevojka sviđa, nešto je novo i neobično u njoj.- Meni na ovom prijestolju treba moćnih, sjajnih veza. Tako si i prije govorio. Kao rođak kraljice ovog kraljevstva, moći ćeš dobiti za ženu kćerku najodličnijeg vladara Evrope.- Znam, to sam tada govorio. Ali čemu nam te veze? Zar nije dovoljno ako si ti kraljica takvih kraljevstva, kao što je ugarsko i hrvatsko? Postigla si cilj, a i meni je dojadilo neprestano se klatariti po svim tim dvorovima, a i po ulicama gradova. Svuda sam bio i sve me veselilo. Bio sam u perivoju gdje cvjetaju samo oplemenjene ruže i oplemenjeno cvijeće, a onda sam zašao u šumu i našao cvijetak

koji me omamio svojim mirisom, jednostavni obični šumski cvijetak i upravo taj želim ubrati.Svaka riječ pali Vojkovu dušu, trepte mu oči, svakog ih časa obara da ne bi otkrio plamen svog srca. Oliva je zlovoljna. Sva se smrkne, ustane i oštro odgovori.- Dragi moj Hipolite, varaš se. Neću to dopustiti. Kraljica156

kraljevstva ne može imati takvu rođakinju. Ne može i neće. ° Zagledao se u nju pogledom punim sarkastičnog izražaja:- Htjela bi meni gospodariti ti, koju ja po svojoj vlastitojsnazi krunim kraljicom “ Po meni ćeš to postati i po nikome drugome. .... ,. > ,- A ti ćeš po meni biti kraljev rođak.Samo te ja mogu postaviti na prijestolje. I ne zaboravi da ne dopuštam da mi itko zapovijeda. To je moja posljednja riječ.Tako je oštro i/rekao svoju volju da su se njene crne oči ukočile, a čitavo njeno biće izražava plahost. Tako grubo još nikada nije govorio s njom.Zar je uistinu tako zaljubljen u tu djevojku? Ona je neće,nikako je neće na svoj dvor. Želi oko sebe otmjenu okolinu, želiprinceze i vojvotkinje, a nikakve sirote plemićke kćeri. Želi raskošnocvijeće, plemenite ruže, a nikakvo šumsko cvijeće. Zna da je okvirvrlo važan svakoj slici a ona želi najdragocjeniji okvir na dvoruu kojem će kraljevati. (XI će i muške i ženske dvorane, okolinu, sve treba da bude sjaj i raskoš kako je privikla u Italiji. Protivljenje njenog rođaka ražesti je, ali ne pokazuje više Ijutine, većga gotovo nestašno upita:Zar tako? Ti si, uistinu, izgubio srce za tom djevojkom? Zar je baš ljubiš?- Što si mislila?Već si često volio djevojku i tvrdio da ćeš je uzeti za ženu. Onda si se opet promisli, j sam mislila: ne bi bilo pametno kad bih ti zbog ovakvoj; pn l i/n. j osjećanja dopustila uvesti u dvor siromašnu plemkinju.- Oduševljavale su me, sad ovdje, sad ondje, ali odmah i razočarale. Ova me djevojki ne može nikada razočarati. Nešto je posebno u njoj što me slali,< privlači.Ako je ljubiš istinskim pravim osjećajem, onda naravno, Hipolite, neću braniti.Da, ja osjećam i želim da mi ona bude žena.Vojko je razumio razgovor. Za vrijeme dugog boravka s ocem u Veneciji potpuno je naučio talijanski jezik. Ni jedna mu riječ nije izbjegla. L1 to se vojvoda okrene k njemu i ljubazno ga zamoli:- Molim vas sutra otiđite iz Lukavca. Ne smijete se vratiti dok ne budete govorili s Jasenkom i predali joj moje pismo. Bit ću vam zahvalan.Vojko se nakloni pa iziđe.Već je pao mrak i on korača gore-dolje trijemom, dok mu u srcu bukti ljubomora i vruća želja da zapriječi vojvodi put do Jasenke. Smišlja osnove što bi učinio da omete svaku mogućnost saobraćaja između Jasenke i vojvode.M, Trij^mom ""Šušti /cn4 haljina. Pritajio se uz stup ograde i ceKao. /inao je da to ide princeza Oliva. Pošla je u svoje odaje sa svojom pratilicom.157

lMladen iziđe. Tiho su razgovarali o vojvodinoj namjeri, ali ih nade princezina pratilica i javi Vojku da ga Oliva zove k sebi.Vojko čvrsto stisne ruku svojeg prijatelja Mladena. Što to znači? Još ga nikada nije pozvala k sebi u to doba. Sto to može biti? Ali nema što razmišljati. Princezina dvoranka zove ga, povede do ulaza i otvori mu. On ulazi hitrim koracima i duboko se pokloni. Princeza sjedi u naslonjaču. U crnoj kosi blistaju dragulji. Na stolu gore svjetiljke, očito je htjela da joj budu osvijetljeni lice i bijeli vrat.

Neka čudna slutnja obuzima Vojka. Ogleda se k vratima. Mislio je da tamo stoji princezina dvoranka. Ali vrata su zatvorena, ona je, dakle, ostala vani. Vjerojatno je princeza tako htjela. Zašto?Ljepotica podigne glavu svojom bijelom, divnom rukom, punom prstenja, i čvrsto upre u njega oči:- Mladiću, čini se da me vi beskrajno ljubite? Pitanje je palo kao udarac. Trenutak dva ne može odgovoriti. Skupio je svu svoju snagu i umnu sposobnost, oborio oči da što brže smisli odgovor pa se onda nakloni:- Visost me smatra odviše drskim.- Drskost je ljubiti buduću kraljicu?t - I više nego to - odvraća on tiho. ; .Ovaj otpor podstrekava njenu strast za Vojkom. “- Ako vas buduća kraljica riješi sumnje, zar bi to značilo drskost?Približava mu se čas od kojeg je vazda strepio. Što sada?Ne zna se snaći. Kako da joj odgovori? Niti je smije uvrijediti niti je želi privući k sebi.- Teško je mladiću stajati nasuprot princeze koja je ipak divna djevojka, puna časti, pa mora mimo slušati ovakve šale - veli napokon.Spustila je ruku na stol. Dragulji su zaplamtjeli kao i njene oči. On stoji u sjeni.- Dođite bliže, mladiću.Jedva se mogao odlučiti da posluša. Prilazi dva koraka i opet stane. Ona namjesti svjetiljku da mu obasja lice i šapće, smiješeći se:- Čitava vaša pojava, sve što izvire iz vaše muške ljepote, protivi se tome da vas držim plahim. A ipak oklijevate muževno reći istinu.- Princezo, nasuprot vama samo sam pokorni podanik.- Samo dotle dok vas ne pozovem k sebi.I pruži ruku prema njemu da dođe bliže. Mladića u kojem kola vrela krv, uzburkana ljubavlju prema Jasenki, ne bi ta ljepota mogla ostaviti hladnim. Ali Jasenkin lik odviše je urezan u čitavom njegovu biću. Mlađahno tijelo, što je kao pupoljak u rano proljeće, njene oči u kojima čas plamti neka vatra, čas blaga žalost, onda opet nasmijani veseli tračak, tako veseli da mu se čitav svijet i sav život čini proljetnim. Ta slika još je tako živa u njemu od ove

~M , iutra kad ju je vidio posljedn put. " MJ-Sda taj lik stoji između nje njega?Josi nSto odvraća od te ljepotice. Njezin ?^<W"b od odvesti Jasenku zauvijek iz ove zemlje. Njegove će je njegove usne ljubiti. Mržnja na vojvodu postav ja se, i niega Promaf, , je Olivu samo kao lijepu sliku l.zmeu i njegsL j h ^ fto mu jfiništa drugo . Što ga ^ ze z°^ao J ako x princcza pomami za Neka to”tkor(tm) ^ "S^e ciljeve. Baš ga zato odvraća Te ^SA^popu, vojnika na straži. Na njenim-Pred kime stojite,i h neću da mislim na to. .On šuti i ne odgovara. Srce mu kuca, misli mu se roje, osjeća se na mukama. Princeza zaboravlja na svoj visoki položaj > pnznajemu ^J^”J časa kad ^ došla u Sum8ki dvorac, ugledala sam tamo čitav roj plemić. Svi su bili stasiti, neki (tm)(tm)L<*(tm)" više Sviđali su mi se redom Prebirala sam ih kao što prebirem niz bisera koji je ljepši, koji će mi se više svidjeti.Gleda ga tako zamamljivo i pažljivo, a on obara oči, ne znajući što bi rekao i kako bi se vladao. To je sve više razdražuje i pričinja joj mladića još ljepšim i poželjnijim. Sasvim se nagnula k njemu i nastavlja:Prebirala sam medu svim vitezovima. Čudom sam se cuđiia kako su muškarci kod vas lijepi, “.siti. odlučni i hrabri. Pravi prav-cati muškarci od glave do "pete. Najprije se moj pogled zaustavio na plemiću koji ima tako neobičnu glavu punu kovrčave kose, s nekim čudnim sugestivnim tamnim očima, visokim čelom i drskim stavom. Kako ga ono nazivaju”1 Da, znam, brat je odabranice mojeg bratića.- Ime mu je Jelenko Kuiević - odgovara on, sretan što ona govori o drugome, a ne o njemu - On je najljepši među svima i najhrabriji. "TO je pravi vitez, junak kakvih je malo rodila naša zemlja, premda je rodila mnogo junaka i vitezova.

- Da, da, imate pravo, promatrala sam ga često, ali onda sam zaustavila svoje oko na drugom mladi i Sva sam se prepala od čuda. Smeđa mu je kosa i čudno smeđe oči, ali u njima gori tamna vatra - tiho će ona, zureći u nj, dok joj se zjenice šire. Prelazi ga čudan osjećaj nespok i i i nemira, htio bi da istrči iz sobe daleko iz Lukavca Taj njen glas tako je omamljiv, draži mu uho, umiljava se oko njega, a njemu još zvuti u duši Jasenkin glas od prošle noći.i - Dugo sam ga gledala vrlo dugo i nešto me pogodilo. Munja je sijevala iz njegovih smeđih očiju i ravno se uprla u mene. Opet sam tražila pogledom sve ostale. Nisam htjela gledati tu smeđu ljepotu. Hoću da nađem drugoga Onog sa crnom kuštravom kosom159

Mladen iziđe. Tiho su razgovarali o vojvodinoj namjeri, ali ih nade princezina pratilica i javi Vojku da ga Oliva zove k sebi.Vojko čvrsto stisne ruku svojeg prijatelja Mladena. Što to znači? Još ga nikada nije pozvala k sebi u to doba. Što to može biti? Ali nema što razmišljati. Princezina dvoranka zove ga, povede do ulaza i otvori mu. On ulazi hitrim koracima i duboko se pokloni. Princeza sjedi u naslonjaču. U crnoj kosi blistaju dragulji. Na stolu gore svjetiljke, očito je htjela da joj budu osvijetljeni lice i bijeli vrat.Neka čudna slutnja obuzima Vojka. Ogleda se k vratima. Mislio je da tamo stoji princezina dvoranka. Ali vrata su zatvorena, ona je, dakle, ostala vani. Vjerojatno je princeza tako htjela. Zašto?Ljepotica podigne glavu svojom bijelom, divnom rukom, punom prstenja, i čvrsto upre u njega oči:- Mladiću, čini se da me vi beskrajno ljubite? Pitanje je palo kao udarac. Trenutak dva ne može odgovoriti. Skupio je svu svoju snagu i umnu sposobnost, oborio oči da Sto brže smisli odgovor pa se onda nakloni:- Visost me smatra odviše drskim. ::XV>“?-” ,- Drskost je ljubiti buduću kraljicu? >f;;.•-> j“f.$$f - I vize nego to - odvraća on tiho.“;* Ovaj otpor podstrekava njenu strast za Vojkom.; - Ako vas buduća kraljica riješi sumnje, zar bi to značilodrskost?Približava mu se čas od kojeg je vazda strepio. Što sada? Ne zna se snaći. Kako da joj odgovori? Niti je smije uvrijediti niti je želi privući k sebi.- Teško je mladiću stajati nasuprot princeze koja je ipak divna djevojka, puna časti, pa mora mirno slušati ovakve šale - veli napokon.Spustila je ruku na stol. Dragulji su zaplamtjeli kao i njene oči. On stoji u sjeni.- Dođite bliže, mladiću.Jedva se mogao odlučiti da posluša. Prilazi dva koraka i opet stane. Ona namjesti svjetiljku da mu obasja lice i šapće, smiješeći se:- Čitava vaša pojava, sve što izvire iz vaše muške ljepote, protivi se tome da vas držim plahim. A ipak oklijevate muževno reći istinu.- Princezo, nasuprot vama samo sam pokorni podanik.- Samo dotle dok vas ne pozovem k sebi.I pruži ruku prema njemu da dođe bliže. Mladića u kojem kola vrela krv, uzburkana ljubavlju prema Jasenki, ne bi ta ljepota mogla ostaviti hladnim. Ali Jasenkin lik odviše je urezan u čitavom njegovu biću. Mlađahno tijelo, što je kao pupoljak u rano proljeće, njene oči u kojima čas plamti neka vatra, čas blaga žalost, onda opet nasmijani veseli tračak, tako veseli da mu se čitav svijet i sav život čini proljetnim. Ta slika još je tako živa u njemu od ove

noći i Jutra kad ju je vidio posljednji put. = • --Možda taj lik stoji između nje i njega?još ga nešto odvraća od te ljepotice. Njezin rođak vojvoda od Ferare kani odvesti Jasenku zauvijek iz ove zemlje. Njegove će je ruke grliti i njegove usne ljubiti. Mržnja na vojvodu postavlja se između nje i njega. Promatrao je Olivu samo kao lijepu sliku i ništa drueo. Što ga bliže zove, to je on hladniji. Zna

što mu je rekao otac i kako mu je prikazao ako se princeza pomami za njim. Neka to iskoristi za njihove ciljeve. Baš ga zato odvraća blizina djevojke koja ga dozivlje.Pristupio je i stoji uspravno poput vojnika na straži. Na njenim je rumenim usnama čudan smiješ”als, u očima želja.- Razumijem vas, mladi čovječe, svjesni ste pred kime stojite, ali ja neću da mislim na to.On šuti i ne odgovara. Srce mu kuca, misli mu se roje, osjeća se na mukama. Princeza zaboravlja na svoj visoki položaj i priznaje mu svoje osjećaje:- Od prvog časa, kad sam došla u šumski dvorac, ugledala sam tamo čitav roj plemića Svi su bili stasiti, neki manje, drugi više. Sviđali su mi se redom Prebirala sam ih kao što prebirem niz bisera koji je ljepši, koji će mi se više svidjeti.Gleda ga tako zamamljivo i pažljivo, a on obara oči, ne znajući što bi rekao i kako bi se vladao. To je sve više razdražuje i pričinja joj mladića još ljepšim i poželjnijim. Sasvim se nagnula k njemu i nastavlja:- Prebirala sam medu svim vitezovima. Čudom sam se čudila kako su muškarci kod vas lijepi stasiti, odlučni i hrabri. Pravi prav-cati muškarci od glave do pete. Najprije se moj pogled zaustavio na plemiću koji ima tako neobičnu glavu punu kovrčave kose, s nekim čudnim sugestivnim tamr. i m očima, visokim čelom i drskim stavom. Kako ga ono nazivaju “ Da, znam, brat je odabranice mojeg bratića.- Ime mu je Jelenko Kušević - odgovara on, sretan što ona govori o drugome, a ne o njemu. - On je najljepši među svima i najhrabriji. To je pravi vitez, junak kakvih je malo rodila naša zemlja, premda je rodila mnogo junaka i vitezova.- Da, da, imate pravo, promatrala sam ga često, ali onda sam zaustavila svoje oko na drugom m.hulicu. Sva sam se prepala od čuda. Smeđa mu je kosa i čudno smeđe oči, ali u njima gori tamna vatra - tiho će ona, zureći u nj, dok joj se zjenice šire. rreiazi ga čudan osjećaj nespokoui i nemira, htio bi da istrči iz sooe daleko iz Lukavca Taj njen glas tako je omamljiv, draži mu uno, umiljava se oko njega, a njemu još zvući u duši Jasenkin glas od prošle noći..- Dugo sam ga gledala, vrlo dugo i nešto me pogodilo. Munja t -ai “Z nJeS°vih smedih očiju i ravno se uprla u mene. Opet t .ti • po/edom sve ostale. Nisam htjela gledati tu smeđu iu. HOĆU da nađem drugoga. Ono" sa crnom kuštravom kosom

159

što je tako beskrajno drzak, pa ipak nisam se mogla zadržati kod njega. Sudbina me vukla k onom drugom. Iza njega je uvijek i stalno sjedio ili stajao onaj mladić plave kose i plavih očiju. Bio je vaš drug Mladen, vitez od Srednjice. Lijep i plavokos. Rekli bi ljudi: pristaje crnokosoj ljepotici. Onda sam gledala u nj, ne bih li izazvala ljubomoru u onom drugom čije su zjenice tako često zalutale k meni. Naročito otkad sam ovdje u Lukavcu.Blijed stoji pred njom kao na mučilištu i šuti uporno. Njezin je glas sve tiši, sve zamamniji i kao da zove:- Mislite da nisam čitala svaku riječ koju mi je došaptavala vaša zjenica? Mislite da nisam čitala što sve kliče vaše srce?Ona je, dakle, u dm pogledima koji su bili namijenjeni vojvodi, puni ljubomore i mržnje na čovjeka koji mu otimlje Jasenku, ona je u tim pogledima čitala očitovanje sebi? Sad mu je jasna teška zabluda u koju je zapala princeza. Sam ne zna da su njegove oči plamtjele dok je promatrao vojvodu kad je ona s njim igrala kocke ili kartala. Razjasniti joj zabludu, značilo bi iskopati jaz između očevih osnova i buduće kraljice. Njega je otac slao s njom da preko njega ulazi u namjere vladalačkih tajni Budima. U očaju, kad ga je Jasenka onako grdno otjerala iz šumskog dvorca, prepustio se tome. Sad se preplašen pita: hoće li podnijeti tu žrtvu?Dok se tako pita, njezin je glas sasvim tih, jedva čujan:- Dođite sasvim blizu, ovamo, sasvim ovamo.

Osjeća da će sada pregaziti sebe, svoje srce i sve što je lijepo u njegovoj duši. Pregazit će svu svoju beznadnu ljubav.I pristupio je.Prihvatila je njegovu ruku, pogledala ga vatrenim očima i šapnula:- Kleknite ovdje uza me.Spustio se na koljena, podigao oči k njoj i zadrhtao. Je li od straha, od blizine mlade ljepotice? Svojim bijelim rukama uhvati njegovu glavu, punu guste smeđe kose i pridigne mu lice samrtno blijedo.Najednom mu se oči rašire. Što je to? Što znači to? San, obmana, prikaza, ludilo?U pozadini, u tmini sobe, kao da je netko digao zastor i ukazala se slika svijetla od sunca, slika otvorenog prozora nekog dvorca. U okviru prozora najslađa, najmilija glavica na ovom svijetu: Jasenka. Na glavi joj vrpce od svjetlucavih šarenih zrnaca. U velikim crnim očima blista smiješak koji mu je čitav svijet pričinio velikom srećom. I sad ona pruža ruke prema vrtu punom cvijeća, a tamo stoji vojvoda od Ferare. Njene pružene ruke kao da ga pozivaju gore, jest, ona ga zove. A on je digao klobuk, pun perja i pun sreće, pozdravlja je.Ne može se snaći. Ta mu je slika tako jasna, tako živa. On čuje njen uzvik i razabire drhtaj njenih zjenica. Poletio bi onamo da razbije sliku, da svoje nokte zarine tom čovjeku u vrat.Upire oči u sliku što se ukazuje iza leđa princeze Olive.160

"Kamo on to gleda?" - misli ona i okrene se, ali ne vidi n"ta Sa smiješkom skrene svoj pogled k njemu i šapće:- Ne boj se, lijepi moj mladiću, nikoga tamo nema, nikoga.Samo on zna da je sva soba ispunjena drugim bićem kojemu nripada čitav Unatoč tome M> je Oliva progovorila, još uvijek postoji obmana. Kao da je nek.i viša sila naslikala u tami taj prizor, obasjan suncem, najljepšim na ovoj zemlji.Oliva shvaća njegov pogled kao strah da će se netko pojaviti."Ili se boji da ga samo iskušavam, ili mu se izrugujem?" ipožuri se uvjeriti ga da se vara: _- Ti nisi, mladiću, moja igračka, nego moja ljubav.Sva mu se grud sledila Ni jedan trzaj nije prouzročio njeno priznanje. Sav je prožet onim slatkim hicem -,10 ga još uvijek gleda kao da je živo. Tek sada, u času kad mu divne bijele ruke počeše milovati glavu, tek sada osjeća Liko K beskrajno duboko neiskorjenjiva njegova ljubav koja ga je zahvatila u onom starom dvorcu. Do jučer, kad je Jasenku otimao Luciću, nije osjetio da ga je to biće ugrabilo, svezalo, ušlo u nj i ukorijenilo se tamo. On je njegov rob bez pomoći i bez obrane Kad je Jasenku oteo Luciću, i sad, kad ga Oliva otima za sebe.Ne usuđuješ li se, mladi viteže, zagrliti me?- Vitez kleči pred princezom. To je nemilo kosnu.- Znam što mi kazuješ, znam.Onda njene rumene usne zašute. Svladava se. Sve više skuplja svijest koja ju je gotovo ostavila.- Bio taj moj kralj kakav mu drago muž, svejedno treba čekati, ali znaj ljepoto moja, onog dana kad pred oltarom postanem kraljica, bit ćeš ti moj jedim ljubavnik.Pogledao joj je ravno u oči. Miran je. Ona će biti kraljica tek u jesen.Razabire da je ona mirna i njene ruke ne dršću na njegovu licu kao što su drhtale čas prije.- Ustaj! Baš takva te volim. Suzdržljiva, škrta, baš to u meni podražuje čežnju za tobom Moj je mozak budan i opominje mi srce. Požurit ću s vjenčanjem moram što prije steći krunu, a to si d.Neko je vrijeme šutjela i gledala u zemlju. Zadm je opet dig-nuia vjede i nasmiješila se:- Vi ste, moj viteže. ne samo strastveno zaljubljeni u mene i mudri Neću u vama imat samo cjelova, zagrljaj, nego i umnog savjetnika Vi ćete me voditi. Uistinu,

taj vaš kralj i nije kralj, m muškarac, ni čovjek Njegovi podanici vele da nosi krunu kao vol jaram.On potvrdi glavom i nasmiješi se, a ona nastavi:- Ja bih rekla da r.i t<MIK- nije dorastao da bude yol jer vol je ipak korisna životinja Vi znate što je spužva? Stvar koju možeš umočiti u bilo kakvu tekućinu i opet je istisnuti. To je taj vašKral] i moj budući suprug. Je li tako? v.-^ifci”,..- “ r-- -.•:•GORI)

•6- - Na žalost, princezo.Onda ga neko vrijeme gleda i opet ga uzme za ruku:- Prijatelju moj, stekla sam u ovom kraljevstvu najveće dragocjenosti: krunu, kraljevstvo, vlast, to sam i tražila. To može steći svatko. Meni je sudbina dodijelila mnogo više, divnog muškarca koji će me ljubiti i voditi da kraljevstvo zadržim, vladam. Veoma sam nestašna, možda i premlada da ozbiljno mislim, ali slutim da je u vama taj muškarac i taj um koji treba ovom kraljevstvu.- Precjenjujete me, princezo, nisam vrijedan ni...- Uvjerili ste me da je u vas isto toliko muškog samovlada-nja koliko i ljubavne strasti. Sad se više ne bojim. Istina je, Bakač upravlja državom, a Verbeci je kralj nad kraljevima. Ali znajte: ja želim vladati. Ja! Zato mi treba odlučan muškarac koji će mi reći kako da zavladam, što da učinim. Gospodovati želim. Kako? To je vaša zadaća, miljenice moj.Vojko sluša potpuno bešćutan, srce mu je prestalo kucati, krv prestala kolati tijelom. Pred sobom gleda svojeg oca. Kako je to sve mogao predvidjeti? Otkud mu tolika dalekovidnost kad je sve to unaprijed točno opredijelio? Rekao mu je sve to tada kad je opazio da je princeza bacila na nj oko. Rekao je sve točno kao da mu je neka nevidljiva sila unaprijed šapnula. Sve je to prorekao i sve što je prorekao, to je otac i želio. "Sine, ti si onaj preko kojega ću ja uhvatiti kormilo vlasti i sapeti uže oko vrata neprijateljima naše domovine. Zato sam se povezao s vojvodom, zato sam se napokon odlučio pomoći toj princezi do kraljevstva. Isprva nisam bio sasvim nacistu, ali tek kasnije sazrela je u meni misao: ako već drugačije ne mogu osloboditi svoju domovinu spona koje je vežu s Ugarskom, ono barem neka zavlada čitavim kraljevstvom volja Hrvata!"Borio se protiv toga, spominjao ocu kako taj put ne odgovara moralu, ali on je odgovorio: "Može li se u kraljevstvu, gdje su moral već davno pokopali na dno močvare, vladati moralom?"Princeza ga je pozvala neka sjedne. Stolac je bio udaljen od nje i on je pun počitanja sjeo. Ona odluči da se s njim već sada posavjetuje.- Što mislite: zašto je kralj odgodio vjenčanje do jeseni?- Princezo, po svoj prilici zato što su mu sve blagajne prazne, a vjenčanje mora biti sjajno, raskošno. To će biti jedini uzrok odgodi, ali se ne usuđuje priznati.- Nije li možda u toj odgodi neka prevara? Prevarili su jednom Beatricu, moju tetku.- Kralj Vladislav morao bi biti sretan i objeručke prihvatiti brak koji mu donosi tako mnogo blaga u ljepoti i mirazu. Sve će prije učiniti kralj i Verbeci negoli isplatiti golemu svotu koju duguje vama i vojvodi od Ferare. A boje se i kardinala Ronalda.- Samo dokle ćemo moći prikazivati mog bratića za kardinala? Bojim se da kakav slučaj ne razotkrije varku. • (•>• •

_ Ne bojte se, princezo, ništa ne može razotkriti varku. Otome vodi brigu moj otac.Ako kralj krču u Budim, mi ćemo svakako s njim, ali želim da dođete i vi. Neću ni časa biti bez vas.Naklonio se i tinu prihvatio njenu odredbu.Dok tako sjedi udaljen od nje i ona razgovara s njim kao s prijateljem, odjednom mu sine mudra misao pa odmah primijeti:

- Prije negoli Sto krenete u Budim, obavit će se očito vjenčanje vojvode s onom MH mirnom plcnAmjom.Znao je što će time izazvati. Princeza se smrkne, ljutilo udari po stolu i pogleda ga mrku;To se vjenčanje ne smije održati. Nikako. Ja to neću. To je samo vojvodin hir.A on slegne ramenima pa će posve ravnodušno:- Nikako, to je d u bok LI ljubav koju ne možete ničim ugasiti. Znam mnogo više od vas, princezo.Ustala je uzbuđeno i pristupila mu bliže:- Dakle, vi ste njegm jnm/danik u toj ljubavi? -.•.” •• ivl-m- Princezo, nisam ovlašten o tome govoriti. i ,, "fji. -Ona ga uhvati za ramena i pogleda mu u oči: “ri • -i- Morate mi ka/ati dužni ste to ako me ljubite, ako primate sve ono što sam vam malo prije ponudila, ako uzimate moju ljubav.Povukao se malo od nje i rekao mirno:- Kako da i/dam vojvodu koji me odabrao za svojeg pratioca i pouzdanika?- Odsad pripadati: samo meni. Ja vam se kunem na svoju ljubav prema vama da mu neću ništa govoriti. Obratno: šutjet ću, ali ću s vama smisliti neku zasjedu da mu otmemo tu djevojku. Taj brak treba onemogućitiSamo je to očekivan Za taj jedini cilj spreman je na sve. Pričinja se kao da se bon sa:n sa sobom, bi li joj rekao ili ne, a ona ga drži za ramena, gleda mu u oči, privlači ga sve bliže k sebi: Odaberi, mladicu između vojvode i mene.Stigao je na cilj. Sad treba uhvatiti čas da izvede djelo što je ovog časa postalo svrha njegova života. Vojvodi iskopati jaz preko kojeg ne može nikad doseći Jasenku. Možda mu se i zato ukazala ona slika kako ona pru>a ruke vojvodi, a u njenom licu je raj, sunce svjetlosti i sreće"Stao Je na raskršću Poći će putem koji mu je odredio otac - ** Jasenku Ne da je tom strancu o kojemu je sada doznao i to dd je pustolov.nego to u e geao pe, uva ama. Pogledao je u njene oči i čini naruča, Lijepe usne tiho šapću: •-li mene?ih k usnamau njegov naiu>.j|.Odabireš li mene?Vas, princezoU svojim mishma korakne prema princezi. Pogleda je sasvim rugim pogledom nego što ju je gledao prije, uhvati njezine ruke i . Pogledao je u njene oči i čini mu se: sad će-

Ona čvrsto stisne njegove ruke i njena glava klone na njegove grudi."Svršeno je. Jasenka nikad neće poći za tog vojvodu. Spasio sam je."Ta mu misao proleti mozgom dok prelijepa crnomanjasta glava leži na njegovim grudima. Sjetio se da bi je morao pomilovati. Digne desnicu i položi je na njenu glavu, ali samo načas i odmah se spusti pred njom na koljena:- Vaša visosti, zapovijedajte sa mnom. Prva vaša zapovijed jest da vojvodu odvratim od tog braka. Je li tako?Kao da je baštinila od svoje tetke Beatrice veliku zalihu hladnog razbora, smjesta stekne prisebnost. Upravo obožava prisebnost tog mladića i okrene se k njemu:- Moj viteže, prelijepi i odviše ljubljeni, nas ćemo dvoje drmati vlašću nad kraljevstvom ugarskim i hrvatskim. Vi ćete biti moj mozak, a ja žezlo jer žezlo bez mozga može postati u ruci samo ukras ili bič.- A ne smije biti ni jedno ni drugo, princezo. Vlast i žezlo treba da budu pravednost, sloboda i briga.Čini joj se da pred njom stoji neka mudrost. Vruća krv pretjeruje u obožavanju:- Mladiću, vi ste moja sudbina, moj vodič, moja ljubav.Ali on bi htio govoriti o onome što njega više zanima i zato se okrene k vratima, naćuli uši kao da je nekoga čuo, a to pobuđuje njenu pozornost.- Očito me traži vojvoda ili prijatelj - veli on. - Predugo sam ovdje sam s vašom visosti.

- Jest, netko ide trijemom. Ništa zato. Moramo se porazgo-voriti što ćemo činiti. Vas će vojvoda opet poslati k toj djevojci. Sutra? On će joj poslati pismo? Kako bi bilo da to pismo donesete meni?- Princezo, ne bi bilo lijepo, ali ni odviše opasno. Ima i drugih načina.- Vi ćete pismo razderati?- Mogao bih ga razderati, ali nije sasvim pošteno, princezo. Najbolje je predati ga bratu one djevojke.- Zašto njemu? On će biti presretan da vojvoda uzme njegovu sestru.- On ne želi da njegova sestra pode za vojvodu zbog toga što je uvjeren da će se vojvoda brzo zasititi svoje žene.Hi. •-- I hoće. Zapravo, činite što hoćete, ali to pismo ne smijedospjeti u Jasenkine ruke. ^f:^- Time nećemo mnogo postići, " :- što, dakle? “••><"• <f;”<- Trebalo bi naći nekog plemića da se s njom vjenča Sto prije. . • Ona klikne od radosti:- Dat ću mu miraz. Vi ste božanska mudrost. Da, dat ću plemiću miraz da uzme Jasenku. ;• Vojku je zadrhtalo srce i odmah primijeti t •T.t&i&i- . . t

_ Nije potrebno, princezo, dati miraz. Djevojka već ima dvaa treći je ovdje u ovom dvorcu. proscd. o? (J ovom dvorai i k( _ j gleda ga Čudnim pogledom.- Moj prijatelj Mladcu vitez od Srednjice. Znam sigurno: izgubio je srce za njom Bit će sretan, a znam pristat će na taj brak i djevojčina majka, svi.Opet pode k njemu, stisne mu zahvalno ruke:To je divno. Upravo prekrasno. To ćemo učiniti. Trebalo hi dakle govoriti s ovim mladićem, a zatim naći izliku da on ode iz dvorca, zaprosi djevojku i tajno se s njom vjenča. Neka se više ne vraća u vojvodinu pratnju.- Izrekli ste kratko i točno što sam mislio. Tako treba učiniti.- Vi ćete to izvesti, hoćete li?- Obećajem, princezo”- To je zajedničko djelo buduće kraljice i njezina savjetnika i ljubimca. Jeste li sretni?- Neizmjerno sam sretan, princezo.A kad budem kralju -a., što ćemo nas dvoje moći učiniti iz Budima! Imat ćete posla da izvršite sve moje želje.Moram otići - veli on - i odmah potražiti Mladena. Pokloni se i krene.Nju zahvati čežnja da je on zagrli i poljubi. Potrčala je za njim i uhvatila ga za ramena:- Zagrli me, poljubi me, to još jedino želim.Uzeo je njene ruke da je tako drži daleko od sebe i reče: Ne valja se šaliti s požarom. Moglo bi se izgorjeti do temelja.Uzdahnula je. On otvori vrata i hitro iziđe na trijem.Osjećao se slomljen, skršen. Najradije bi se bacio na zemlju i beskrajno lijevao suze Tišti ga u grudima, htio bi plakati!"Predan sam, predan, /au\i]i-L”<I počeo je šetati, gorc-dulje, trijemom, a hladan noćni zrak puhao mu je u lice. Tog časa u tmini opet ugleda četverokutni okvir prozora, a na njemu najslađu, najmiliju glavicu. Ali vojvode više ne vidi. Lijepe tamne oči gledaju nekud daleko kao da čekaju, a nitko ne dolazi."Nema vojvode. Ugušio sam ga, uništio sam ga, ja sam ti ga oteo, Jasenke!" - šapće on sam sebi i sklapa oči."Sad moram poći k Mladenu. On će je uzeti. On je mora uzeti. Njemu ću je dati SIVL mi se svija od boli. Neću svisnuti, neću poludjeti kao što bih poludio da je otme onaj stranac, pustolov - razvratnik."I požuri se k Mladenu. Obojica su spavali zajedno u jednoj sobi. Mladen ga je čekao pun znatiželje.Sto Je, Vojko. zašto si tako skršen, a bio si kod princeze? Zar te zvala?

- Možda nije sve onako kako ti misliš, ali ja sam već pošao "m putem i više mi nema natrag.- Ona te ljubi, odabrala te svojim ljubimcem?165

h - Tako je kako je moj otac slutio. Sve je kako je on zamislio. Vojko osjeti da je Mladen uzdahnuo:- Teško je to, vjeruj mi, vrlo teško. Morat cei se potpuno odreći Jasenke.- Ona me zapravo nije mogla ni vidjeti. To znaš - odgovara Vojko i razmišlja kako bi prijatelju rekao što kani, ali ga ovaj sada upita:- Reci: zašto ona ljubi tog vojvodu? Nije li to zabluda ili taština? Htjela bi biti vojvotkinja i ništa drugo.- Rekla je da samo zato želi poći za nj jer je on ljubi, a među nama nema nikoga tko bi je ljubio. Vidiš: velika je pogreška što smo se nas dvojica dogovorili da joj nećemo udvarati. Tako ona želi poći za onog vojvodu iz puke osvete. To su mi rekli naši dobri prijatelji. I Mrnjavčić. On je miran i ozbiljan. Sve prozrijeva. I on je tvrdio: kad bi Jasenki netko udvarao od naših, ona bi smjesta ostavila vojvodu.- Ona se tako vlada da joj se ne usuđuješ približiti. Ni ti se nisi nikad usudio ni riječju ni pogledom iskazati što osjećaš. Je li tako, Vojko?- Slušaj: nisam se usudio zato jer sam znao što me čeka: ili će moj otac poći u Italiju, ili Oliva postati kraljica, on će pokušati da provede svoje ciljeve. Ja nikad ne bih smio posegnuti za Jasenkom pa kad bi me ona i ljubila.- Jer si princezin ljubavnik?- Još nisam. Znao sam joj dokazati da prije svega mora biti vjenčana s Vladislavom.- Tada ćeš biti prisiljen da ostaneš na dvoru u Budimu?- Jest, Mladene, a ti ćeš ostati ovdje, ti koji ljubiš Jasenku možda više od mene.- Što ti pada na um? Ja sam se već smirio i nekako prebolio. Kunem ti se na svoju pokojnu majku: svladao sam se samo zato što tebi nisam htio zadati bol. Znaj, Vojko, prodro sam u tvoje srce. Ti do ludila ljubiš Jasenku. Bio bih hulja da sam se prepuštao tom osjećaju. Nisam tako vrele krvi kao ti, znam vladati sa sobom.Bilo mu je da mu se baci oko vrata i zagrli to vjerno, beskrajno pošteno prijateljsko srce, a opet: sam je Jasenku namijenio njemu i razmišlja kako bi priopćio Mladenu što ga čeka. Ta će mu vijest opet otvoriti rane srca i ponovo zapaliti oganj. I čeka da se smiri pa reče prijatelju:- Čuj, princeza neće da se vojvoda vjenča s njom. Od mene je zatražila da to spriječim. Predložio sam joj da ću Jasenki naći vjerenika koji bi se tajno vjenčao s njom i tako je oteo vojvodi. Odlučio sam odabrati tebe.U tmini duga šutnja. Mladi vitez od Srednjice istražuje svoju unutrašnjost. Već je u početku svoje ljubavi sa svim naporom mozga i osjećaja prema prijatelju gasio osjećaj koji je bio tek u rađanju. Kad mu sada priopćuje tu vijest, osjeća neku milinu u duši:166

Mladen. hladan na te moje riječi? Zar mi možda ne•> Zna* sam predan princezi. Tu više nema povratka, amolim eh” uzmeš Tako ćemo je spas", od vojvode. Znamk°lik° JIst”naVje: trcbaliTbi je” spasiti. Ne mogu reći da sam hla-H,n ali ne osjećam on^ ushićenja koje bi bilo potrebno da iska-• m lasenki ljubav koju ou od svog muža.zem Jasenki iju^ ^ ^ ^^ Trebdo ^ da " 8mjesta sniom tajno vjenčaš a onda ćemo priopćiti vojvodi da je Jasenka vic pošla za drugog Kako ću toga dana b"ti sretan, MladeneSve mu je saoPn> što se dogovorio s princezom. Razmislili sučitavu stvar, sa svih strana razgledali i promislili i najposlije Mladen odgovori: . .

- Rekli su mi d i je šimunić ludovao za njom i prosio je, aona ga je odbila šarm što je napustio njenog brata unajtežem času. Možda Mmi;:i ?- Znam sve. dra^i Mladene. Da je ljubila Simumća, opet bimu se vratila pošto se pci i - Prema tome, ne bih pokušao toni spomenuti Simuniću. Znam - i je Arbanasić ljubio djevojku, ali i on ju je napustio zbog Jelenka. Je li prema njemu osjetila kakav osjećaj, to ne zrne...Mladen je razmišljao i o Simuniću i o Arbanasiću.- Nekoga je morala ljubiti. Možda iz osvete ide za vojvodu. Vojko. kako bi bilo da K sutra točnije raspitaš o svemu? Ponajprije: je li Jasenka štogoć osjećala za Šimunića ili za Arbanasića.- Reći ću Jelenku s% što se dogodilo. Otkrit ću mu tog vojvodu i prepustiti njenom bratu da on kaže svoju.- Ako Jasenku ništi ne veže za njezine bivše prosce, onda dolazi red na mene.- Sutra Jasenki nosim vojvodino pismo.- To će sigurno h njegovo pitanje zbog vjenčanja, jer mu je već isporučila da je spremna poći za njega ako majka i brat dopuste.- Bit će sretni ako je ti uzmeš, Mladene.Osjetili su težinu čas, Mladen uhvati za ruku prijatelja:- Što ćeš s tim pisn- Predat ću ga b -_• razjasniti mu tko je vojvoda i saopćiti mu da si ti prosac. Neka vas smjesta vjenča tako da zaskočite vojvodu.- Ako se zbog v razljuti i ne bude nas više pomagao?Znaš da moramo još o-,U Vilenu.- Ne boj se, Vik-na & izići za koji dan, a da nam ne treba ni vojvoda. A princc/a je s nama. Ona se želi osloboditi ove šur-jakinje.- Sad razumijem1 ti si sam tako udesio.. - To je moja du/n Morao sam se odreći svake nade, ai nisam se odricao, jer UK nije nikada podavala nikakve nade.Ah sam se zakleo u duši da je vojvoda neće dobiti. Na tome sam167

- Tako je kako je moj otac slutio. Sve je kako je on zamislio. • Vojko osjeti da je Mladen uzdahnuo:- Teško je to, vjeruj mi, vrlo teško. Morat ćeš se potpuno odreći Jasenke.- Ona me zapravo nije mogla ni vidjeti. To znaš - odgovara Vojko i razmišlja kako bi prijatelju rekao što kani, ali ga ovaj sada upita:- Reci: zašto ona ljubi tog vojvodu? Nije li to zabluda ili taština? Htjela bi biti vojvotkinja i ništa drugo.- Rekla je da samo zato želi poći za nj jer je on ljubi, a medu nama nema nikoga tko bi je ljubio. Vidiš: velika je pogreška što smo se nas dvojica dogovorili da joj nećemo udvarati. Tako ona želi poći za onog vojvodu iz puke osvete. To su mi rekli naši dobri prijatelji. I Mrnjavčić. On je miran i ozbiljan. Sve prozrijeva. I on je tvrdio: kad bi Jasenki netko udvarao od naših, ona bi smjesta ostavila vojvodu.- Ona se tako vlada da joj se ne usuđuješ približiti. Ni ti se nisi nikad usudio ni riječju ni pogledom iskazati što osjećaš. Je li tako, Vojko?- Slušaj: nisam se usudio zato jer sam znao što me čeka: ili će moj otac poći u Italiju, ili Oliva postati kraljica, on će pokušati da provede svoje ciljeve. Ja nikad ne bih smio posegnuti za Jasenkom pa kad bi me ona i ljubila.- Jer si princezin ljubavnik?- Još nisam. Znao sam joj dokazati da prije svega mora biti vjenčana s Vladislavom.- Tada ćeš biti prisiljen da ostaneš na dvoru u Budimu?- Jest, Mladene, a ti ćeš ostati ovdje, ti koji ljubiš Jasenku možda više od mene.- Što ti pada na um? Ja sam se već smirio i nekako prebolio. Kunem ti se na svoju pokojnu majku: svladao sam se samo zato što tebi nisam htio zadati bol.

Znaj, Vojko, prodro sam u tvoje srce. Ti do ludila ljubiš Jasenku. Bio bih hulja da sam se prepuštao tom osjećaju. Nisam tako vrele krvi kao ti, znam vladati sa sobom.Bilo mu je da mu se baci oko vrata i zagrli to vjerno, beskrajno pošteno prijateljsko srce, a opet: sam je Jasenku namijenio njemu i razmišlja kako bi priopćio Mladenu što ga čeka. Ta će mu vijest opet otvoriti rane srca i ponovo zapaliti oganj. I čeka da se smiri pa reče prijatelju:- Čuj, princeza neće da se vojvoda vjenča s njom. Od mene je zatražila da to spriječim. Predložio sam joj da ću Jasenki naći vjerenika koji bi se tajno vjenčao s njom i tako je oteo vojvodi. Odlučio sam odabrati tebe.U tmini duga šutnja. Mladi vitez od Srednjice istražuje svoju unutrašnjost. Već je u početku svoje ljubavi sa svim naporom mozga i osjećaja prema prijatelju gasio osjećaj koji je bio tek u rađanju. Kad mu sada priopćuje tu vijest, osjeća neku milinu u duši:166

Mladene. ti si hladan na te moje riječi? Zar mi možda nedi mm “ princezi. Tu više nema povratka, ada je S- Tako ćemo je spasiti od vojvode. Znamk°lik° ^na-bal bi je” spasiti. Ne mogu reći da sam hla-H*n "ali ne osjećam on ushićenja koje bi bilo potrebno da iska-" " lasenki ljubav koj od svog muža.žem ^s^”ljuće se ,: obnoviti. Trebalo bi da se smjesta sniom tajno vjenčaš a onda ćemo priopćiti vojvodi da je Jasenkaveć oošla za druge- Kako ću toga dana biti sretan, MladeneSve mu je sao što se dogovorio s princezom. Razmislili sučitavu stvar, sa su strana razgledali i promislili i najposhje Mla-den odgovori : ....- Rekli su mi d;i je Šimunić ludovao za njom i prosio je, aona ga je odbila sam. što je napustio njenog brata unajtežem času. Možda ._•: Sin :;: ••"_._ Znam sve. dragi Mladene. Da je ljubila Simumća, opet bimu se vratila posto se poka]a" Prema tome, ne bih pokušao toni spomenuti Šimuniću. Znani je Arbanasić ljubio djevojku, ali i on ju je napustio zbog Jelenka. Je li prema njemu osjetila kakav osjećaj, to ne /n;i.Mladen je razmišljati | o Šimuniću i o Arbanasiću.- Nekoga je morala ljubiti. Možda iz osvete ide za vojvodu. Vojko, kako bi bilo da M sutra točnije raspitaš o svemu? Ponajprije: je li Jasenka štogod osjećala za Šimunića ili za Arbanasića.- Reći ću Jelenku s\ . što se dogodilo. Otkrit ću mu tog vojvodu i prepustiti njenom bratu da on kaže svoju.- Ako Jasenku ništ;i ne veže za njezine bivše prosce, onda dolazi red na mene.- Sutra Jasenki nosi n vojvodino pismo.- To će sigurno bm njegovo pitanje zbog vjenčanja, jer mu je već isporučila da je spremna poći za njega ako majka i brat dopuste.- Bit će sretni ako je ti uzmeš, Mladene.Osjetili su težinu čas. Mladen uhvati za ruku prijatelja:- Što ćeš s tim pisni- Predat ću ga hm razjasniti mu tko je vojvoda i saopćiti mu da si ti prosac. Neka vas smjesta vjenča tako da zaskočite vojvodu.- Ako se zbog iui:a ra/l|u “ i ne bude nas više pomagao? Znaš da moramo još osloboditi Vilenu.- Ne boj se, Vilena će izići za koji dan, a da nam ne treba ni vojvoda. A princeza je s nama. Ona se želi osloboditi ove šur-jakinje.- Sad razumijem” ti si sam tako udesio.- To je moja d u/ n Morao sam se odreći svake nade, a“nisam se odricao, jer ma nije nikada podavala nikakve nade.Ah sam se zakleo u dusi da je vojvoda neće dobiti. Na tome sam167

s princezom sklopio savez. Ona će nam biti zahvalna, i meni i tebi.- Dobro, Vojko, radi kako znaš, ali ne želim se narinuti, možda imaju prednost Šimunić ili Arbanasić. Tko zna kome se priklonilo to djevojačko srce prije nego Sto smo mi došli. Raspravljah” su dugo u noć, a onda je Vojko izišao na trijem. Odviše ga je stezalo u grudima. Ne može tako lako podnijeti svoju sudbinu. Udaje Jasenku za drugoga da je može spasiti od stranca.Duboki je mrak ispunio sobu. Njih su dvojica još dugo polagano i tiho koračali iza ograde, promatrajući zvjezdanu noć.U SVOJEM DOMUNa putu iz Paklenog luga u Brezovicu, Davor Antolković sa svojom povorkom i dječacima, nije naišao ni na kakve zapreke. Lucić je bio zarobljen i ranjen, kraljevska četa pohvatana ili se raz-bježala na sve strane, kneževski vojnici kojekuda lutali šikarom, a četovoda Vencel, pošto je udario Gašpara, nije mogao dospjeti na vrijeme u Lukavac da izvijesti Verbecija kamo kreću hrvatski plemići s kraljevićem.Prvi put je cesta oslobođena od neprijatelja koji je dva mjeseca neprekidno bio u zasjedi, bilo da čeka one što su odveli kraljevića, bilo da hvata Jelen ka Kuševića. Sad su svi razoružani, pa je Antolkoviću i Gordani bilo lako do Brezovice.Već su izdaleka opazili tornjeve. Djeca su se neizmjerno radovala. Gordanino se srce stezalo. Snaga se rušila. Damir nije mogao shvatiti kako se njegova majčica ne raduje svojem domu kao on, a ne smije pitati. Samo bi je ispod oka pogledavao dok su se njezine bademaste oči katkad sklopile i ona je popustila uzde.Radost obuzme dječaka kad su spuštali most.Damira sve zanima, jesu li stabla granata kao prije, jesu li sluge i služavke još tamo i sve što je ostavio onog kobnog dana kad su ga prevarom odveli u susret majci i uhvatili kneževi ljudi da dovabe Gordanu i od nje izmame boravište kraljevića. Sve što je od onog dana prepalio, začas je zaboravljeno. Svaka travčica, svaki kamenčić, svaka stvarca u dvorištu, sve ima za nj posebni čar, sve ga pozdravlja, sve mu kliče kao da su sve to živa bića koja mu se vesele, smiju, dovikuju i domahuju.U toj radosti odjednom ugleda pred sobom milo i drago Jasenki-no lice. Sva sretna ogrli ona dječaka za kojega je već mislila da je žrtva šumskih zvijeri.- Jasenka! Jasenka! - kliče on radostan - Živi smo i zdravi, Ivan i ja. Kako ću vam mnogo pripovijedati, što smo mi sve doživjeli?! Vidio sam kako je gorio dvorac dok ste vi bili tamo.Smjesta bi joj ispripovijedao, ali dolazi stara gospođa Kule-168

vićka približuje se Gordu m i pozdravlja je sretna što su se napokon našli u sigurnom "kloništu.A gdje je Jelenkr - pita Damir.__ On je smjesta krenuo natrag u Turopolje da tamo čeka gospodina Antolkovića, i to u Arbanasićevu dvorcu - izvijesti Ja-SCn l onda je Jasenka pošla prema Gordani koja ih pozdravlja u svom domu i određuje služavkama da im spreme najljepše sobe zaDamir već zaboravi i gošće. Njegova je duša ispunjena pozdravom dragom domu u kojemu je sve puno ljepote, miline, dragosti, uspomena Sve ga poziva. On trči uza stube da što prije može pretrčati onim trijc n gdje je odrastao, gdje se igrao s Ivanom i svojim drugom, si: kmeta Vojkovića.Smjesta pita za nj i naloži da ga dovedu, a onda potrči dvoranama da vidi je li sve kao što je bilo, nije li tko što dirao, nije li tko Što odnio, što mu je milo i drago.Zaustavlja se pred velik uljenom slikom svog oca, u modroj plemićkoj odori s oštrim mačem u ruci. Čini mu se da je otac tako lijep kao nikad dosad čini mu se kao da mu otac s ove slike govori, nešto pripovijeda a on ne može čuti ni razumjeti. Majčice, dođite. Otac mi nešto šapće. Majčice, brzo.Čula je sinovljev poziv, krenula natrag, smjesta ušla u svoju ložnicu i zaključala vrata. Snage su konačno klonule. Baci se na po-čivaljku, gurne glavu u baršuna^.: jastuk da zatomi jecaj.

Prepušta se boli, baš kao o: dana kad je stigla u ovaj dvor i kad su joj javili da je Damira rastrgao vepar.Našla je sina živa, probijala se kroz teške muke da ga oslobodi i napokon je on tu I on i kraljević i sada mu ne može više zaprijetiti opasnost. Ali nad njom, nad njenom mladosti i srećom koju je željela još dugo i dugo uživati pala je noć.Kad je ugledala vršak brezovačkog tornja, zarinuo joj se u srce kao oštrica. Sto je dola/il i bliže, to je njeno srce više krvarilo.U ovom dvorcu nikad više neće biti sreće. Sve je palo u grob, tamo daleko na bojnom poljuJedva se uspinjala stubama jedva je došla na trijem. Čuvši klicanje i dozivanje sina. smalak i posljednja njena snaga. Još je jedino mogla pohitati u ložnicu da se zatvori i utopi u svojoj boli.Zalud su dječaci kucali na vrata. Potkastelan je već o svemu davno obaviješten Zna zašto . njegova gospodarica zatvorila pa je odvraćao dječake da je ne bune. Tumačio im je kako je umorna, Kako joj Je potreban mir. Saznao je od stare Kuševićke o borbi Kroz cijelu noć i sve je to navodio bistroumnom Damini. Ali on neprestano sumnja da se s njegovom majkom nešto događa što muUvažio je i napor i besanicu, sve, pa ipak se njegov živi duh raca onoj zatvorenoj odaji u koju on ne smije ući. Nikako ne

može vjerovati da bi baš taj napor mogao svladati i njegovu hrabru, junačku majku pa da ne bi mogla izići. S tim se ne može pomiriti. Ide trijemom, silazi u dvorište, razgovara s pojedinim slugama, ispituje, čavrlja, očekuje sve radosti koje je uživao u ovom dvorcu. Svakog se časa zaustavljaju njegove lijepe oči tamo gore i on se kriomice odšulja na trijem, prema onoj odaji gdje je zatvorena majka, a u svojoj duši nosi upitnik, pun neke plahe slutnje.Napokon, predvečer, kad je već pao mrak, Gordana pomno opere lice i svim sredstvima nastoji prikriti tragove suza. Sa smiješkom na usnama krene u blagovaonicu.Svi su se okupili. Ona je sjela na počivaljku, uza nju gospođa Kušević i Jasenka, onda Damir, pa Ivan s dvojicom plemića Što su ostali u dvorcu jer je Antolković s drugima smjesta krenuo natrag u Turopolje.Oko stola obredali su se potkastelan, zatim sva druga kućna čeljad, muška i ženska. Opazila je kako se svi pogledi kriomice obraćaju k njoj. Svatko s nekim strahom i počitanjem traži u njenom licu tragove boli. Zna se svladati pred dječacima, pripovijeda pot-kastelanu kako je bilo prošle noći i kako je bilo u gradu Lukavcu, ali sve samo na odlomke da bi nečim zabavila ljude i odvratila pozornost od svoje tuge.Onda je odredila svojoj staroj gazdarici neka odvede dječake na spavanje. Služinčad se udaljila od stola, a ona ostane sama s potkastelanom i s dvojicom plemića. Gospoda Kušević i Jasenka također su otišle spavati.- Nitko u dvorcu ne smije ni jednom riječju spomenuti pred Damirom i Ivanom što se dogodilo na bojnom polju. Neka dijete ništa ne zna dok se bude moglo tajiti. Ćula sam da je naložio neka mu dovedu malog Vojkovića. Znade li njegova majka ili kmetovi u blizini štogod o bojnom polju?- Ne, vaša milosti. U svom pustom malom selu nisu ništa mogli doznati. Jučer sam bio s njima na oranicama i razabrao da ništa nisu čuli. Naravno, onda ne zna ni dječak.- Ako ne zna, dovedite ga. Damir ga voli u igri, neka se što više zabavi da bude što manje sa mnom. Ponajprije se moram dobro naspavati da opet steknem snagu ako me dijete pita za oca.Malo su šutjeli. Onda će potkastelan:- Vaša milosti, zar je uistinu tako kako je s bojnog polja javljeno? Zar nema nikakve nade da možda ipak...- Svi su glasnici javili jednako. Tko se tu još može čemu nadati? Najbolje da o tome ne govorimo.Ustala je i opazila da joj potkastelan želi još nešto reci. Oklijeva, bi li ga zapitala ili ne. Ipak se odluči:- Imate li još što reći? Ne skanjujte se, već govorite. Zelina znati sve.

Dobroćudni čovjek obori glavu pa će malo mucajući:

_ Vaša milosti čuo sam da ste bili s gospodinom Kuševićem daleko u Slovačkoj_ Da istina je. dobro ste čuli._ Za ono vriicn L stigao je u Brezovicu vaš kaštelan Mladen-Č1° Sasvim je zaboravila na tog čovjeka koji je svojim izdajstvom ^krivio da je morala otići tako daleko i toliko pretrpjeti dok je Ivana oslobodila Dražemćew AMO k- Mladenčić je ostao u Lukavcu ranjen Istina, pokajao se. Nije imala ni prilike ni vremena da upita za nj Odviše je njezin život bio ispunjen borbama u Turopolju, zatim strahom za sina i kraljevića, brigom za Vilenu i svim osnovama koje je plela zajedno s Antolkovićem. A onda i sa svojom boli. Taj joj je nesretnik pao letimice u sjećanje i opet je nestao, uvjerena da je ostao u Lukavcu. Začuđena pita svog potkastelana:- Zar je došao? Bio je ranjen. Kako je mogao doći?- Dovezao se, vaša milosti. Lukavčani su ga ranili - reče on - ali mu je rana već zacijelila. Dakako, brzo smo ga spremili i odmah sam pozvao našeg vrača. On je to želio...- To je dobro, razum i L se - poprimi ona držanje gospodarice.Mladenčić nije, dakle, ništa govorio kako je zadobio rane. To joj je drago i smjesta zapita:- Kako mu je sada11 Je li već zdrav?- Bilo mu je svaki dan bolje, dok jednog dana ne izjavi da mora otići k vama.Ona se začudi On je, dakle, ostavio dvorac? I oprezno zapita potkastelana:- Zar je rekao da mora k meni? Istina je, ali očito nije mogao do mene.- Baš mi je zato bilo čudno što nije stigao s vama.Samo ako ga Lukavčani nisu opet putem uhvatili - veli ona prividnom brigom - A recite mi, potkastelane, kako je otišao? Sam, ili je vodio koga sa sobom? Ima li oružja?Uzeo je sa sobom dva kmeta, oružje i tri konja..- Je li već bio dovolj jak? Je li mogao jahati? /, , _- Gospodin kaštelan je čvrst. Istina, još mu rana nije bila sasvim zacijeljena, ali što je to muškarcu koji je takve snage kao on. Odgovarao sam ga da ide i ponudio da ću ja potražiti vašu milost, umjesto njega. a!i on neće. Rekao je da nikome ne može otkriti gdje se nalazite Tako se zakleo. Ne može mi odavati vaše tajne.Bademaste oči su se smanjile kao da je u daljini ugledala bra-aatog pristalog čovjeka l.f a je u Lukavcu strast prema njoj navela na izdaju. Kamo c mogao otići? I zašto? Možda je osjećao aa će ona uskoro se vratiti u dvorac i pobjegao? Drugo joj se ne čim ništa vjerojatni. Kamo bi inače bježao i zašto dok još nije sasvim ozdravio?

17071

"*"“ Po svoj prilici je krenuo u zagrebačku tvrđavu. Da je u Turopolju, već bi to davno doznala. A možda se sklonuo i u kakvu seosku kućicu. Sve je više zanima njegov put. Ništa nije prirodnije, nego da se ne želi s njom sastati u ovom dvorcu. A opet joj se čini da nije mogao jako zdrav sjesti na konja. Njegov je odlazak uznemiruje.- Ne bismo li mogli doznati od ukućana onih kmetova što ih je poveo sa sobom kamo su se spremali?On se nasmiješi i potvrdi glavom kao da je očekivao to pitanje:- I mene je vaša milosti, zanimalo zašto on ide, dok može ovdje lijepo živjeti i potpuno ozdraviti ili poslati mene. I ja sam vjeran kao i on. A kako će vam služiti i braniti vas dok još ne može vitlati mačem? I tako sam otišao pitati domare one dvojice mladih kmetova. Ali oni rekoše: gospodin kaštelan zapovjedio je dvojici momaka da ga ne prate i neka ponesu sa sobom haljetke jer idu na duži put. Drugo ništa nismo mogli doznati.

"Čovjek zna da mi je teško skrivio i otišao je u kakav dvorac nekom prijatelju koji je vrlo daleko. Zna da pod mojim krovom ne može opstojati." Onda se Gordana sjeti Stjepka. Kad se s njim sretne, doznat će kako je otišao iz Lukavca.Nakon tog razgovora vrati se ona u svoju ložnicu. Ne misli više na Mladenčića, već se spusti na ležaj, pust i prazan, i predaje se svojoj boli.Gomila naroda čekala je pred turopoljUMifJOplfeMML Katkadbi se zatalasala u narodu nestrpljivost i pala IM {Mkvfeigl primjedbaiz usta mladih razdraženih momaka. fc^”>^*?l*YČeka svjetina, čeka i neprestano gleda prema Lukavcu, odakle ima stići na konju kanonik Benko sa svojom pratnjom.Tad se napokon pojavi onaj iz čijih usta žele čuti je li potpisano ono što je Kaptol utanačio sa sucima. Ozbiljna lica stupa kanonik pred narod. Sto da mu kaže? Da je odbijeno utanačenje što ga je ponudio Verbeci Turopoljcima? Da baci goruću baklju u vrelo ulje i zapali oganj mržnje i bijesa u dušama ovih pravednih ljudi? Da ovaj opljačkani, izrabljeni, iskorišteni, okradeni narod razdraži, da mu ubije nadu u pravdu? Možda će klonuti pri prvim njegovim riječima, dok on u svojoj duši, unatoč svemu, nosi čvrstu vjeru da pravda ne može proći kraj nepravde, a da je ne kazni.Vjeruje u zadovoljštinu i ne ubija posljednju iskru pouzdanja. I tako saopći ljudima nekoliko riječi:U gradu Lukavcu je teška nesreća. Verbecijev nećak umire, svi su izgubili glavu u velikom očaju i zato nismo mogli donijeti željeni odgovor. Pričekajte, a dotle se vratite svojim kućama.Ljudi su mrmljali, prigovarali, no ipak su na kraju poslušali72

njegove riječi , suci su smirivali narod i uvjeravali ga da će zadan”poašloamu”je ,a rukom da umiri ljude i pošalje ih svojim ku-,ma A dok odla/e. svakom je na ustima ime Verbecijeva nećaka. C - Muči se i natc/ sa životom. To mu je kazna.Narod se vraća kućama, a ljetni povjetarac pozdravlja predvečerje i svuda nosi narodne kletve izdajici. •"; , -•• •* * *U županovoj kuci zapališe svjetla. Kanonik Benko sjedi nasuprot županu i pripovijeda mu što je doživio u dvorcu. Razlaže mu sve redom. Župan sluša. Podbočio je glavu, jedva se drži. Od kanonika je sada čuo svu sudbinu svoje kćeri. Gurnuo je prste u prosjedu kosu kao da bi je htio iščupati.Kanonik ustane, pnst ipi mu, uhvati ga za obje ruke koje su čupale kosu i položi ili na stol:Budite prisebni dragi prijatelju. Ne gubite snage. Sabente se. Ne dolikuje to muškarcu. Razumijem vašu bol, ali je ne smijete izražavati na ovaj način.Nema u meni više ni trunka snage. Sve bih razderao, sve do čega dođem. Moje dijete1 Kad se ogledam ovim sobama, vidim lijepu plavokosu glavu, nasmiješeno lice, plave oči, pune sreće i veselja. Gdje je to sve sad;. Zašto sam vlastitu kćerku predao najvećem svojem neprijatelju.1 Recite: nisam li glupan, povjerljiva luda? Kako sam smio vjerovati onome koji me već jednom prevario? Kako sam se smio pou/Jati u suze onoga koji je još donedavno mamio suze na oči našem narodu?- Mi smo gospodine župane, stvoreni u poštenju i zato smo vjerovali. Vidite: često sam zamjerao Davoru Antolkoviću koji u svemu i svačemu nala/i sumnju, a ipak je pošten. Da, ali on je bio tamo na jugu gdje se ni kruh ne može jesti bez lukavosti. Ali ne valja sada očajavati Pravedni smo i pošteni. Pred nama je razbojnik bez duše. S njim nam je težak boj ali ćemo se ipak s njim boriti dalje.- A moja kći, moja kći? Ona će nositi ime tog lupeža. Dokle?- Ako umre, sreća m “ i ako ne?- Uvjeren sam da pr ! nje Verbeci želi opet uvesti izdajicu u naše krugove.A vi mi to s tolikim mirom kažete, gospodine?Moram, gospodine župan. Treba da znate sve i da pogledate istini u oči.

Vani se čuje buka. koraci, kretnje. Župan se zaustavi. Od svake kretnje strepi da mu >! i neke strašne vijesti.Ulazi Antolković. Županu odlane. Kanonik mu pode u susret 1 pruža mu ruke.Zatvorili su vrata Antolković je blijed, izmučen. Tek sada ga zahvaća težak umor.

- Ni oka nisam stisnuo, a pogotovu što založio. I moja snaga granica.** Smjesta župan dozove sluge i naloži im neka donesu večeru. "•*J - Svojeg sam Vojka poslao u Lukavac, a zatim sam otpratio OoManu, kraljevića i njenog sina u Brezovicu. Sad su potpuno si-gatu - saopćuje im Antolković.- Zašto se niste tamo odmarali i nešto založili?- Nisam imao vremena. Žurio sam se natrag zbog vas, gospodine župane, prijatelju moj.- Da plačete nad mojom nevoljom?- Ne, dragi moj Stjepane, nego da vam saopćim kako ćemo za koji dan osloboditi Vilenu.Čini mu se da je to nemoguće. Ali kad Antolković nešto veli, onda se njegovo srce počinje nadati. Pristupa mu i pruža obje ruke. Antolković ih prima i obećaje:- Zadajem vam riječ da ću žrtvovati slobodu mladića kojeg neizmjerno volim, nakon sina najviše, samo da spasim Vilenu.- Kojeg to mladića?- Onog koji će iznijeti svoju glavu i svoju slobodu na nišan najvećem svojem neprijatelju.- Zar je možda Pogledić?- On nije dovoljno drzak. Nema u njega te snage.- Ako se govori o drskosti, onda valjda ne mislite... Zastao je. Antolković kimne glavom.- Jest, Jelenko Kušević. On će to učiniti.Ne može u to vjerovati. Kako bi se on izložio za njegovu kćer koju je toliko osramotio pred čitavim Turopoljem i okrutno je kaznio? Antolković pogađa njegove misli i razlaže mu:- Jelenko Kušević dužan je to učiniti jer je Vilena u Lukavcu izložila sebe kad je Draženić htio bičem prisiliti njegovu majku da opozove priču o nemani, uvjeren da je Vilenu odvratila od njega ona priča o nemani. Vilena je stala pred Kuševićku i primila udarce biča, umjesto nje.Bulji u Antolkovića. Zar je izgubio pamet? I kanonik potvrđuje Antolkovićeve riječi. Čuo je od Stjepka i uvjerava župana da je tako. Ali što to znači, kako da se snađe? Gdje da se zaustavi?- Moja kći izlaže sebe za staru Kuševićku, majku onoga koga je protjerala, tako kruto uvrijedila? Znam da joj tu uvredu Jelenko ne može nikad oprostiti, znam da joj ni ja ne bih mogao oprostiti kad bi mi to bila rekla ona, koju prosim. Nije li možda time htjela popraviti strašnu uvredu?Sve mu se to smutilo, ništa ne može shvatiti. Tako je izmučen da ne može ni misliti. Samo sluša što mu pričaju kao dijete bajku.- Jelenko će izvršiti dužnost, dragi prijatelju, vratit će milo za drago. Zato će on otići i osloboditi Vilenu, bila ona vjenčana ili ne.I župan više ne razmišlja. Vijest mu pruža nade. Načas je odahnuo, muka popušta. Sluša razgovor Antolkovića i kanonika74

koji međusobno saopćuju događaje prošlih dana i noći, upućuju sei stvaraju nove osnove. _Sluge su donijele večeri Svi su prionuli uz jelo. Župan je kanonika i Antolkovića zadržao pod svojim krovom da prenoće.NOVI LJUBIMAC DVORCAVedar i veseo sjedi Verbeci s kraljem, knezom i Pencingerom u blagovaonici. Petar Pan leži kao nekoć pred kraljevim nogama, pod stolom, i smišlja šale. Sada ga sluša i Verbeci, smije mu se i izaziva dosjetke. Sretan je u/višeni gospodin jer je Draženić ovu noć malo spavao, a danas JL vedar, jede i čudesni vrač mu

ulijeva nadu da će već za osam dana bio zdrav. U to više i ne sumnja. Njegov je nećak spašen, a sve ostalo čini se Verbeciju samo sitnica. Sve ono drugo može učiniti svojom voljom, svojom snagom, sve može ravnati, samo život nećaka nije bio u njegovoj vlasti.Najposlije ušutka šale Petra Pana i stade ozbiljno pripovijedati kralju i knezu:- Čekam vijesti koje mi ima donijeti Ferenci. Poslao sam ga Bakaču u Budim. Neka sazna što se događa na bojnom polju. Znam da Bakač ima mnop.i bolje glasnike od nas. On sigurno zna što radi Petar Berislavie. a što opet Turci na istoku. Kane li preko Drave ili ne? Bakač ne bi ni za živu glavu poslao pisma, oprezan je. Prema tome, morao sam poslati njegova nećaka da mi donese istinite vijesti. Ako Turci kane prijeći Dravu i udariti na Budim, onda nam nema druge nego pomiriti se s ovim narodom ovdje.- Rekli ste da neće biti ozbiljna pomirba - zapanji se knez- a sad opet govorite .Svaki čas se događaji mijenjaju pa ne može ni on ostati isti - naglašava Petar Pan.Državnik potvrdi primjedbu radosno i reče:- Kneže, morate progutati ovaj zalogaj, iako je gorak. Bude li potrebno, još stvar nije jasna, pričekajmo.Ah, uzvišeni gospodine, koliko je tu blaga i bogatstva? I ,u “ u Zagorju gdje je moje imanje. Koliko je tamo vinorodnih ordma. dvoraca. Sve bih to mogao nazvati svojom kneževinom da se mogu dočepati povelja hrvatskih plemića koje mi je obećao Pen-nger. Sve bih pretvorio u svoje sluge, a vi biste, uzvišeni gospo-a”ne, imah koristi i kralj...~ Sad je P°trebno pn> ti dok se ne vrati Ferenci. Ako do-vijesti da Turčin ne kani prijeći Dravu, onda vam pružamm

slobodne ruke, kneže, pa možete haračiti po Zagorju i Turopolju koliko vas volja.- Ako ne donese?- Onda nema druge: kralj će morati potpisati utanačenje, a narodu dati odštetu za počinjenu štetu.To razbjesni mladog kneza i on skoči kao divljak:- Ja da platim? Nikada. Ako želite dati kakvu odštetu, iz. volite platiti iz svog džepa.- Ovaj mali dječačić pleše na žici, okliznut će se i razbiti glavu - opomene Petar Pan kralja, pokazujući na kneza. - Joj je dijete pa zaboravlja uljudnost prema uzvišenom gospodinu.I kralj se umiješa i ušutkava kneza dok ga Petar Pan ne pri-sili da moli uzvišenog gospodina za oproštenje. A učinio je to na šaljiv način i svi su bili zadovoljni. Petar Pan budno pazi kako bi ostao uvijek prema Verbeciju najpažljiviji, a prema Draženiću vrlo obziran. Kad su se umirili, opet će Verbeci:- Sve bi bilo dobro da moj nećak nije ranjen. Sve se to ne bi bilo dogodilo. Ni ova sramota da su razbili kraljevsku četu u Paklenom lugu niti bi trebalo utanačenja. On bi svojim mačem pokosio pol Turopolja i prisilio Hrvate da pođu na ratište. On je strah i trepet svim tim plemićima što god ih ima.- Već davno bio bi uhvaćen i Jelenko Kušević koji buni čitavo Turopolje protiv vas - uplete se Petar Pan, a Verbeci živo potvrdi:- Pravo veliš, taj lupež buni ostale, ali i neki sivi oklopnik.- Već mi je preko glave sramota da se ovdje klati neki strani vitez pod sivim vizirom i nitko o njemu ništa ne zna, a Kušević se isprsuje kao neki vitez ili vojskovođa.- Te ste se sramote mogli lako osloboditi - veli Petar Pan] knezu - trebali ste uzjahati konja i, umjesto Draženića, koji je ra-j njen, izvršiti zadaću.Knez se namršti na tu rugalicu koja je izrečena vrlo ozbiljno; i promrmlja:- Kraljev nećak ne može izići na megdan nekom malom plemiću niska roda. Ali on će za državu učiniti sve, dapače, poni-” ziti se i baciti u borbu protiv tog Kuševica.

- Tako je - potvrdi Verbeci - ali tko je taj što pokriva lice vizirom da ga nitko ne prepoznaje? Toga bi trebalo uhvatiti. Vidite, kneže, moj nećak je ranjen, Lucić je ranjen i zarobljen^ Poslali su mi danas glasnika da ga izmijenim s Vilenom.- Slabo cijene županovu kćerku u turopoljskoj općini! Glupani - veli lakrdijaš. - Neka samo hrane i njeguju Lucića, a kad ozdravi, već ćemo ga oteti ili iskupiti. Je li tako, uzvišeni?Verbeci uživa u svom novom ljubimcu i odobrava, a on sad upita:- A što će biti sa svatovima?- Vrač je odredio da barem još pet do šest dana Draženić ne smije vidjeti zaručnicu. Moglo bi ga stresti uzbuđenje, a to bi

mu škodilo. Potpuno sam prihvatio njegove savjete. Taj čovjek pravoje čudo od vrača.- Da. njemu imate zahvaliti. uzvišeni gospodine, život svog nećaka - primijeti Pencinger.Petar Pan se uspravi. Njegovo mršavo tijelo kao da se prijeti. \li Verbeci mu zapovijeda neka iziđe iz sobe. On odmah posluša pa osluškuje na vratima dok uzvišeni odlučno izjavi:- Varate se. za život nećakov zahvaljujem Petru Panu. On je doveo vrača.Kralj, knez i Pencinger zapanje se nad toplinom glasa kojim Verbeci govori o lakrdijaju, ali Pencinger je zaželio razuvjeriti svog gospodara :- Uzvišeni gospodin fini krivo vraču - veli barun - jer je baš on spasio život vašem nećaku. On je pronašao da je rana razderana i ranu obložio svakojakim travama...Velikaš osjeća Pencingerov /al;u protiv Petra Pana i ne može to dopustiti. Lakrdijaš ga je pridobio za sebe i stupa u njegovu obranu:- Varate se, gospodine barune. Petar Pan je doveo vrača, a nije ga trebao dovesti. Krivo ste mu činili da je saveznik Hrvata. Jednostavno je mogao dovesti nekoga tko bi Draženiću dao otrova da nestane. To bi Hrvati željeli više nego hrpe zlata. Petar Pan mogao je ostati i u Turopolju i ne vratiti se, a on je trčao za tim vračom i dovukao ga ovamo da spasi život mom nećaku. Dakle, neću više trpjeti da bilo tko čini krivo Petru Panu, da ga napada ili mu iskazuje neprijateljstvo On je moj štićenik i odsad će uživati sve slobode koje su na svim dvorcima zajamčene svakom lakrdijašu. Njegovo veličanstvo nije moglo živjeti bez njega i tako će sada Petar Pan u Budim Želim ga nagraditi na njegovu vjernost.Pencinger se prepao Verbeci je lukav, ne želi baruna učiniti lakrdijašu još većim neprijateljem pa mu onda ljubazno reče:- Svi smo mi krivo činili Petru Panu, a ja najviše. Ja sam ga bacio u tamnicu. Zato molim sve da odsad s njim postupamo lijepo. Svi vidite da ne bih viSe imao Draženića da nije bilo vjernosti Petra Pana.Kralj napokon odahne Sad smije i on svog ljubimca zvati k sebi, smije opet s njim govoriti, povjeravati mu tajne, razgovarati s njim o svemu što mu je na duši. I knez misli tako. I njemu je mar Pan bio uvijek na pomoći. Jedino kaštelanu Pencingeru nije arago što mora lakrdijašu pružiti sve slobode. Ah” se predaje želji vrhovnog gospodara.m i i T°8DSlf se časa Pelru Panu otvorila sva vrata. Zadobio je svu most Pol sata kasnije priopćio mu je tu sreću sam kralj. La-Kraijaš nije Vladislavu spodtm što je nekoliko dana bio prema nje-u sutijlv, nepovjerljiv, dapače ga izbjegavao i dopustio da ga bacedobro TsUr°tiV” Pnm”" * ^ P°niZn° ^°St k°JUVerbeci ukaPetra Pan*

176iORDA

Kao vitez, stupio je pred nju i zamolio je da mu oprosti što)je bio zaveden svakojakim nagađanjima i poslušao one koji su miš-1lili da ona ne ljubi Draženića pa ga je htjela maknuti s puta.Priznao je kako je bilo ludo sumnjati i sam ne može shvatiti kakoje u to mogao vjerovati. Vilena, podučena od Stjepka i Petra Pana, ;spočitnula je to Verbeciju blago: -.j- Vrlo sam žalosna što ste tako mislili o meni, uzvišeni gos-ipodine. >- Oprostite, dijete moje. Čovjek može pogriješiti. Ali sad je-sve dobro. Možda ćemo već za osam dana slaviti sretne svatove.- Samo bih vas molila da mi dopustite da vidim svog oca1"kad ne smijem još posjetiti zaručnika. A mislim da nisam zaslužila.;da me držite zarobljenom. l- Učinit ću po vašoj želji. Bit će vam ovdje dobro. Uživajte.!potpunu slobodu. Možete silaziti na dvorište u šetnju. Isporučit ćuvašem ocu vašu želju. <I onda se s njom oprostio. Izišli su sva trojica na trijem^Verbeci je bio vrlo zadovoljan i odmah se uputio s lakrdijašem -u sobu svog nećaka. -;Nikad Petar Pan nije podržavao toliku živahnost u čitavom^ dvorcu, kao od časa, kad je njegov tobožnji vrač objavio dobre vijesti o Draženićevoj bolesti. Ali je zapravo uzrok njegove radosti samo to što je uspio steći u Verbecija milost, i to baš povodom te bolesti.- Dobra mi je vila bacila na put Draženićevu bolest - pripovijeda on Stjepku. - Samo da još županovu kćer izvedemo na slobodu. Onda ću i ja započeti drugačije s njima. Svakog dana mogu na dvor k caru Maksu pruskom. Ali sad treba misliti i sve dobro pripraviti za dolazak Kuševića pod ovaj krov. Znojit će se do kosti kad se pojavi, ali nikad mi ništa ne može poći po zlu. Samo moram znati dan njegova dolaska da unaprijed mogu prirediti komediju. Zabavlja me to baš zato što je opasno i važno. Cijeli ću dvorac omotati oko malog prsta.Sve mu oči svjetlucaju, dok o tom šapuće Stjepku:- Već sam smotao Verbecija. Moram mu natuknuti da ću u Draženićevu čast prirediti veselicu kakve nije vidio. Sve mi se roje misli, pošalice lete u mozgu kao krijesnice. Samo da se gospodin Vojko vrati i donese vijesti kada će doći mladi vitez. Jutros je Vojko otišao vrlo mrk i zlovoljan. Što li mu je bilo? - pita Petar Pan, ali Stjepko ne veli ništa. Nije ovlašten da Vojkovu tajnu priopći nekom drugom.Obojica se sporazumješe, pošto je Verbeci dao Vileni slobodu kretanja, da se Petar Pan vrati Vileni i pripremi je na ono što ima doći.Dok je Verbeci sjedio uz postelju svog nećaka, Stjepko je šetao na trijemu, a Petar Pan ode hitro k Vileni da je uputi.- Dobro ste se držali prema starom lopovu - veli joj povjerljivo - ali želim vas upozoriti: ne iskoristite odmah njegovu doz-178

volu da idete u dvorište i držite se kao da vam nije toliko stalo. Ništa vam ne smije biti važno, osim zdravlja vašeg zaručnika. Nekoliko puta dnevno pitajte kako mu je. Vi ste sada zaljubljeni u nj do ludila. Verbeciju poljubite ruku kao svom budućem tastu.- U koju svrhu sve to?- Gospođice Vilena, prijatelji vas kane osloboditi, ali morate poslušati sve što vam odredimo časni gospodin i ja.Kako bi me mogli izvcsii ispod ovog krova? Vi ste mi jednom nešto govorili da bi to mogla pokušati Gordana nekom porukom kralju?Mnogo jednostavnije, brže sigurnije. U dvorac dolazi putujući vitez s gataocem, a onda ĆU ja > diuraii komediju.Razlaže joj sve kako su zamislili, .kakvom se dosjetkom kane poslužiti, dok će vitez i on. Petar Pan, zabaviti čitav dvorac.Lakrdijaš opaža kako se ona zamislila i kao da se odviše ne raduje pa primijeti:

Ako vam je milije biti žena onom savršenom razbojniku, zašto bismo se onda mi drugi mučili?Pogledala ga je odlučno, izazovno. U očima joj opet neka magla kao tada kad je htjela ponovo izvršiti već uspjelo djelo nadDraženićem.- I vi, i vi ste, dakle, na strani mladog svećenika da tajrazbojnik i dalje živi?- Danas on ne smi|e umrijeti. Ja bih se od radosti bacio naglavce u vodene opkope da Verbecija lišim njegova ljubimca, ali ne može biti, ne smije .- Zbog toga da ne bi na meni ostala sumnja? Svejedno mije. gospodine.Ali vašim zemljacima nije svejedno. Osloboditi se jednog smeta ne znači da ste pomeli čitavu kuću. Dakle, budite mili i ljupki kao što ste bili prije napadaja njegove bolesti.- Kad će doći taj vitez?- Upravo čekamo gospodu.a Vojka. Do večeri mora biti ovdje s porukom.dao u-- Ne, vi nemate ovdje takvih danguba. tamnicu tC> stran^ vas može prevariti, odati i opet spremiti uGo8poda Gordana odabrat će nekoga od- Prepoznat će ih Pencmgerridjeli ovdje. Ima dosta ple-^ --- - ".n*w liv JJVJ/.MilJCUakle, nikoga iz Turopolja”.”Ovdašme plemiće poznaju. Mislim da su odlučili nekoga iz zapravo je svejedno tko će biti putujući vitez. Naj-

važniji je taj gatalac jer njega zapravo morate vi oponašati doljt” na mostu preko opkopa.Neće da joj imenuje Jelenka. Već davno zna što joj je u srcu i vjeruje da bi ona odbila tu njegovu žrtvu i razorila svu osnovu. Tad joj veli kako će je poučiti o svemu kad se vrati Vojko i donese vijesti. Sad je samo htio od nje zatražiti da se pričinja vrlo sretnom što se Draženiću vraća zdravlje, a prema Verbeciju da pokazuje ljupkost.Ponovo je ostala sama. To joj godi. Nakon velikih očekivanja da će svoj dom osloboditi izdajničke nemani, pretrpjela je teških udaraca. Nakon tolikih zanosa, drhtanja i treptaja potreslo ju je saznanje da je neka viša odluka spriječila uništiti život čovjeka koji je omamio i lažnim podmuklim sredstvima osvojio njeno srce, izdavao njezine zemljake i klevetao Jelenka.Na časove bi zaplakala od muke, na časove se opet pokorila. U srcu joj još leži zabodeni žalac lične mržnje i osvete. Sama sebi to poriče, ali ne može svladati želju osvete. Kad joj je Petar Pan navijestio oslobođenje, uskrsne u njezinoj duši želja da ne ostavi iza sebe čovjeka čiji život nosi u sebi nevolju i nesreću."Nikad, do kraja života on neće mirovati. Nikad neće pustiti u miru nikoga od onih koje ljubim."Ali, zar svojim činom ne bi ugrozila sve one što žele osloboditi nju i one koji nastoje izvojštiti opljačkanom narodu povratak njegove imovine? *> Opet njome stade vitlati mržnja i osveta, ali i slabost i-jad. .Četovoda Vencel stoji u kutu Draženićeve sobe i promatra kako ranjeni mladić spava. Promatra ga i razmišlja. Stalno ga muče brige kako će unovčiti tajne koje su mu pale u krilo u šumi.Osjeća se kao čovjek natovaren teškim teretom što ga je našao na cesti i neprestano ga muče brige hoće li ga sretno prenijeti pod svoj krov.Vrata bolesničke sobe otvorena su na trijem. S druge strane zamjećuje Petra Pana u razgovoru sa Stjepanom. Polagano koračaju i razgovaraju. Lakrdijaš ima pravo sa svakim ići uporedo, dapače i s kraljem. Ipak mu udara u oči povjerljivo držanje mladog svećenika prema lakrdijašu. Tamo u šumi govorili su Gordana i Antolković da u dvorcu imaju saveznika. I sada Četovoda svakog sumnjiči i

svakoga promatra u bojazni da mu tkogod ne bi pomrsio tako divno sastavljene račune. Bogatstvo će nakupiti kad dođe putujući vitez kojeg očekuje.Stjepko i Petar Pan toliko zaokupljaju njegovu pažnju da je morao poći k vratima i pogledati za njima kamo idu. O čemu govore? Izmiljio je na vrata i zamijetio da se Stjepko zadržao na trijemu, a lakrdijaš otišao dalje sve nešto poskakujući. Onda se na-180

g|o okrenuo. Vencel se povuče iza vrata da ga Petar Pan ne opazii zaštropoće.Za kim se to n-Kd.i, i četovođo?To ga pitanje lecr, pa ide natrag k Draženiću. Probudio se i promatra kako zirka na vrata i naginje se, a istodobno se skriva kao da nekoga uhodi.Nenadano pitanje smete četovođu. Ne zna odgovoriti. Draženi-ćeva je svijest budna, unatoč tome što je tijelo oslabilo. Pažnja, oprez i lukavost probudile su se vrlo brzo. Pogled-dva i već raza-bire: ovaj momak nije tako blesav kako ga prikazuje njegovo okruglo, crveno podbulo lice. Dobru mu zaviri u sive oči i primijeti:- Koga si uhodio i zašto “Od prvog pitanja do drugog našao je spretan odgovor:Čuo sam korake i mislio da će vas probuditi. A kad htjedoh izgrditi slugu, opazim da to štropoću rimski poslanik i lakrdijaš. Zajedno prolaze trijemom I sakrio sam se.Odgovor je vjerojatan i Draženić ne veli ništa, ali ne skida pogled sa četovode. Osjećajući se svježiji, Draženićeve se misli vraćaju svemu onome što je ispunjalo njegovu dušu prije bolesti pa zovne četovodu bliže:- Reci: gdje se sada nala Lucić?- Ne bih mogao /nati Sigurno daleko od Turopolja, negdje traži Kuševića. . .- Je li sasvim sigurno da je Kušević otišao na bojno polje? Zar nema o tome nikakve sumnie”1Na škakljivo pitanje čeuniula slegne ramenima:- Tko bi znao je li se baš uistinu dao na bojno polje. Tako su govorili u Turopolju. Ali mogao je to objaviti samo zato da ga Lucić ne traži u Turopolju.U Draženića zaiskri zjenica. Četovoda odviše jasno naslućuje koliko mu leži na duši taj hrvački plemić i želi pripraviti gospodara na dolazak putujućeg viteza:Ako se krije u Turopolju tako mi imena i pokoja duše, saznat ću to, gospodaru, i predati ga.Draženićev pogled opet zahvati četovodino lice, promotri ga časak i upita:- Kao da nešto znaš. A moj je ujak zabranio da se sa mnom govori o Kuševiću?iir,n, odgovori0P°rVenio Je “ U7vrPoljio se- Sad bi morao priznati, a ako ttf h°Će H mu dati novaca- Uvjerio se da neće, pareknh • Gospodaru< lstina- ne smijemo govoriti o njemu. Ono što Ku4Pv ° Sam tvoriti putem u Lukavac. Tako misle kneževi lugari. moeu , f m°ga° Pro8lasiti d”! >de na bojište, ali i ostati. Po tom se n-ila"Jatl da Je možda "Pak ovdje. A zapravo u Turopoljuse nalazi njegov sivi oklopnik- Sto? Otkud znaš?- Vidio sam ga jučer jahati s nekim seljačkim plemićima, obo-

jica su otiSli u Kurilovac, baš preda mnom, dok sam se vraćao iz kneževskog Šumskog dvorca i sakrio se da me ne vide.Draženić se toliko iznenadio da se gotovo nadignuo. Osjetivši bol u ramenima, zastenje i prokune.- Gospodaru, uzvišeni gospodin će me otjerati od vas. Ne smijem govoriti, ne smijem.- Moraš. Ti si vidio sivog oklopnika. Da mi je znati, tko je taj. Poznaješ li tog plemića s kojim je otišao sivi oklopnik?- Neki seljački plemić. Znam mu i kuću. Puka sirotinja. Kad bih mu ponudio priličnu kesu zlatnika, rekao bi mi smjesta kako se zove taj sivi. Sasvim bi

sigurno odao. Zašto ne bi kad mu je surka poderana, a pojas otrcan? Znam ga ja. Nikada nije odviše žestoko napadao na nas kad god smo izlazili plijeniti. Ako mi zapovjedite, otići ću. Nije daleko od Lukavca. Za dva sata eto me natrag.- Gle, gle u tebe je oštrije oko nego što bih se nadao. Gledaj tamo onu škrinju. Ključevi su na mojoj polici. Otvori, naći ćeš tamo naslagane kese.U Vencelu je zaigrala gramzljivost i slijedi odredbe svog gospodara. Brzo nade ključeve škrinje koja stoji u dnu sobe iza postelje pa klekne, ogleda se. Draženić ga ne može vidjeti. Bučno otvori pokrov i gleda u dno. Gusto poslagane mošnje, velike i male, sve nabrekle, a kroz mrežice se sjaji srebro i zlato. Iskre mu se oči dok javlja Draženiću da je našao kese.- Uzmi jednu od onih zelenih, možda će seljak dati oklopnika za srebro. Ako ne, a ti daj zlato. Treba pokušati najprije smanjim. lČetovođa zuri u škrinju, dršću mu ruke dok se dotiče kesica, \velikih i malih. Ogleda se na postelju. Gospodar ga ne može vidjeti. JUzme jednu zelenu i dvije crvene. Jednu od njih ubaci u njedra, .1a druge dvije nosi gospodaru. Točno sluša njegove odredbe i sprema ;se na odlazak. i- Žuri se, ali prije zovni nekoga k meni. Ujak bi te ubio da me ostaviš sama. I pazi: obaviš li zadatak dobro, brzo ćeš postati potkastelan za nagradu. "Eto, novaca ne bi dao", misli čovjek "i potkastelan je sluga. Hoću da budem gospodin. Dobro sam se sjetio. Sad ću u Kurilovac, tobože, kao da sam bio u kmeta, a sve tri kese moja su baština. Dobra ti je pamet, moj Vencelu". Zatim izlazi.Na trijemu sjedi Petar Pan i zijeva. Javi mu da pođe zabavljati mladog gospodara. Lakrdijaš se digne i gleda za četovođom što odlazi hitrim koracima kao da ga netko goni."Što li je taj zirkao za mnom?" - čudi se lakrdijaš, gledajući za Lucićevim pouzdanikom i onda uđe k Draženiću.- Kako se taj lupež usudio ostaviti vašu milost? - namršti se lakrdijaš.- Poslao sam ga po poslu, ali ne reci nikome ništa. Smjesta mora u Turopolje.- Valjda nije taj bucmasti obješanjak na tragu našem neprija-82

telju Kuševiću? - pita on, naglašujući riječ "našem" kao da se tosamo po sebi razumije. .......- Nažalost, njemu još nema traga, a m Luciću koji ga traži, no ćetovoda zna plemića koji. će mu odati sivog oklopnika, Kuše-vićeva zaštitnika. To bi nas n navesti u trag mladom lupežu. . .- Baš bih htio čuti kak delija nema hrabrosti da pokažesvoje lice. Ali vi ne biste smjeli ni misliti o tome. Ako vam sevrati groznica? . . .- Ne boj se. Petar Pan. Ovo mi je drugi lijek. Ionako ne mislim ni o čemu, nego Kuševiću.- Sad znate da vas Vilena ljubi kao prije?Mladić, šuteći, gleda u otvorena vrata. Lakrdijaš mu prozire u dušu, razabire mutne misli što mu se roje u glavi. Očito ne vjeruje u sva ta uvjeravanja da ga ona ljubi. Od časa do časa vraća mu se svijest i snaga, a uspoi i nepovjerenje. U krajnjoj je nemoći bio spreman vjerovati u Vilenino obraćanje, ali sad ga poučava zdrav razum i slutnja da to ipak sve nije tako kako mu pripovijedaju.- Nikad ne bih vjernva da si mi ti, uistinu, tako vjeran da mi nisi spasio život. To je dokaz koji se ne da ničim pobiti, ali kakav dokaz imaš da se ona opet vratila meni?- Jedva čeka da onlra\itc i da se s vama vjenča. Kad vas ne bi ljubila kao prije, zar ne bi nastojala spriječiti vjenčanje?- Čime bi mogla sprncčiti? Nema te moći.- Ako bi se utekla kardinal.1, on ne bi časio časa da spriječi vjenčanje. Taj kardinal ču a visoki moral i nikako ga ne biste mogli ničim sklonuti da dopusti vjenčanje ako se djevojka k njemu uteče. A ipak to nije učinila Onog dana, kad je kardinal nenadano ušao u blagovaonicu i ustanovio da ni vi ni ona niste izvršili svoje vjerske dužnosti, mogla je kardinalu reći: ne želim se vjenčati,

prisiljavaju me. I zašto bi govorila pred rimskim poslanikom da vam je sve oprostila i opet se vratila k vama Čitavim srcem?Sve je to sasvim razumljivo Draženiću, a opet nije smiren:- U njenom srcu ipak još ima mjesta za njega. To mi niko ne može izbiti iz glave. Sto dalje mislim, to više vjerujem.- Opet se kanite utopiti u strasti ljubomore i počiniti ludost. Moram vas optužiti uvaženom gospodinu. Neću da se ponovo raz-nolite. Neću to dopustiti.~;. ^to nećeš dopustiti? - pada s trijema Verbecijevo pitanje. Lakrdijaš odmah optuži Draženu da se ponovo stao mučiti sumnjama o Vileninoj iskrenosti i zatim stao na široko i dugo tumačiti Kako su Draženićeve sumnje samo posljedica njegove sumnjičave ćudi “ potpunog nepouzdanja u sama sebe.-- Vi ste zaboravili moj mladi gospodaru, da ćete uskoroon “.-uf"1111 SV°JU d”VnU °J” sl "“ s “ " g"*111 tamnU k°SU”očarana ^ ^"^ maC”a “ ^^ U SV°^ ^ePoti: Vilena ** Wti Ali K u se vic11 upadne bolesnik.183

- Davno ga više neće biti pod ovim suncem - upadne Ver-beci.Odmah opazi da ne bi smio otkriti svoje planove ni pred Pet-rom Panom pa se ispravi:- Neće ga biti pod suncem ovog kraja, njega vodi sada jedna želja: bojno polje. Svi nesretnici, odbijeni od svojih ljubljenih, čeznu da umru na bojištu.- Ako se ovjenča slavom junaštva? - opet će Draženić.- Dosta, neću o tome pripovijedati. Ali hajde da založimo, jest ću ovdje s tobom, neću da misliš na Kuševića. I ti Petar Pan ostani s nama.Uzalud je Verbeci odredio da mu se objed donese u nećakovu sobu, fizičke i duševne snage donose Draženiću muke te stalno misli o svojem takmacu i nepokolebljivo ga nazrijeva u Vileninu srcu."To je crv što mu toči život" - misli u sebi Verbeci i zaklinje se sam sebi da će tog crva zgaziti kako bi njegovu nećaku odlanulo.Nakon objeda ulazi u sobu ranarnik i strogo zabrani bolesniku govoriti i misliti o svemu što nije vedro i veselo. Ali on neprestano raspravlja o Kuševiću. i njegovu boravku u Turopolju.- Bilo bi najbolje da se to vjenčanje obavi odmah - srdito će Verbeci. Kad bude s njom svezan, neće mu više padati na pamet taj nesretni takmac.Petar Pan se prepadne i pogleda tobožnjeg vrača. Ovaj već zna svoju dužnost i odlučno se protivi.- Uzvišeni gospodine, bit će to još mnogo gore. Ako vam je do nećakova zdravlja, slušajte mene.- Ali barem u subotu - veli opet Verbeci.- Bit ću miran kao janje ako me odmah s njom vjenčate. Osjećam kao da će mi je netko odvesti. Snilo mi se nešto slično ove noći, ujače. Odveli su je meni naočigled. I zato ne mogu mirovati.- Onda ne odgovaram za novu groznicu - veli vrač - i radije idem. Čekajte barem nekoliko dana.- Zašto se ne bi vjenčali u subotu? - veli Petar Pan. - Naravno, bude li mladi gospodin miran, dobar i poslušan. Je li tako, uzvišeni gospodine? U subotu?Lakrdijaš se uhvatio ovog prijedloga od straha da Verbeci ne bi pristao uz želju svog ljubimca. Do subote su još četiri dana, misli lakrdijaš, i dade se mnogo toga provesti i učiniti.- Danas, danas - naglašava Draženić gonjen nekom nezado-voljenom slutnjom da mu se sprema zasjeda.Sve mu se opet pobrkalo u mislima. U prsima mu gori oganj ljubomore. Strah ga progoni i bjesnilo ga obuzima, plamte mu zjenice. Osjeća se poput zvjerke koja u daljini njuši opasnost.Vrač pristupa k njemu, uzima ga za ruku, opipa mu čelo i mrko naglasi:- Uzvišeni gospodine, opet se javlja vrućica. ,y..184

TM viiest zaprepasti, ne samo ujaka, nego i Draženića. Briga

za vlastito zdravlje nadjačala je duševno uzbuđenje. Opet se u njemuKudi snaga samosvladavanja. .... . . ,, . .Ušuti i predaje se, prima prijedlog koji je nabacio Verbeci, a kasnije živo prihvatio Petar Pan.- Dakle, u subotu. . . .Sve je prošlo preko Draženićeve duše i potpuno se smirio i nredao ujakovim opomenama i prijedlozima. Onda ga obuzme san. Verbeci iziđe iz sobe i pc/.m Petra Pana. Ovaj veselo prati svog eospodara i saopći mu da ,-,- jednog dana prirediti veliku predstavu pa ga moli neka mu dopusti uzeti neke vojnike, sluge, oklop-nike i razne ljude na dvoru koji će sudjelovati prema njegovimuputama. . . . .Već bih sada morao pripremati svoju najveću predstavu u znak veselja što nam se naš mladić opet vratio u život.- Ali on ne može prisusin toj predstavi, dragi moj.Za njega ja i spremam Sve će se odigrati u njegovoj sobi i u kraljevoj koja je do nje gore. Ne bojte se, vratit ću mu veselje, izliječiti ga sumnje. Bio sam opet kod nje. Dala me zvati i pitala sva rumena: kako mu je, hoće li skoro ozdraviti? Bliza smrt uskrsnula je djevojačku ljubav i sad gori kao suha smola.Svaka tvoja riječ vnjoh, moj prijatelju. Otići ću svakog dana k njoj da i ja steknem njeno srce. Vjeruj, zavolio sam je, ali kad me Pencinger iznenadio sumnjom, pao sam.- Kao žaba u vodu. Lako u vama pobuditi sumnje, no sada je sve kako treba Smijem li, dakle, pripremati svoju predstavu i uzeti ljude?- Što god hoćeš i želiš sve što ti ustreba, pa makar to bio i sam kralj.Taj bi mi trebao za malog dječačića koji liže med iz lonca. Obojica su se nasmijali, Petar Pan bi gotovo skakao od veselja. Samo da mi Pencincci ne kvari - ogradi se lakrdijaš - zavidjet će mojoj dosjetkiNaložit ću mu neka ti ne smeta i neka te pusti da radiš što hoćeš.Otprativši ga do njcgmc sobe, Petar Pan se polagano vraća i samo postrance pogledava trijemom. Nigdje nikoga. Ovako je došao do Stjepkove sobe. ušuljao se k njemu i prišapnuo:- Lucićev četovođa ima donijeti iz Turopolja vijest tko se skriva pod sivim vizirom Prijeti li od toga kome pogibelj? Jest, velika pogibel] Otkud ste to doznali?- Od onoga kojemu m spasio život. Pazit ću na tu bucmastu tustu liju Nešto se u njemu krije. Jedva sam ga dosad Primjećivao.Stjepko se ozbiljno zabrinuo, čuvši tu vijest, ali je uvečer oče-Kivao Vojka i odlučio da ga odmah obavijesti kakva opasnost prijetinjegovu ocu.185

JASENKINE SUZEGordana se smiješi svojem domu, a u srcu nosi tešku žalost. Glavna joj je sada briga da njezin sin živi u radosti i da njegovu mladu dušu ne dotakne ni sjena slutnje Sto se zbilo daleko na bojištu. Majčina ljubav danju svladava golemu tugu žene koja osjeća da je njezin mladi život uvenuo negdje daleko u nepoznatoj planini. Samo, kad mrak uljulja zemlju u duboki san i kad joj sin spokojno sniva, ide ona na trijem i u samotnoj toploj ljetnoj noći rosi svoje lice suzama, pokriva svoje lijepo lice što ga je njen muž milovao vrelim cjelovima i obnavlja sjećanje na onaj posljednji dan u hrvatskom taborištu, onu posljednju noć kad joj se činilo da je s cjelovima na njezino lice pala i njegova suza."Zar je slutio, osjetio?" - pita se, svijajući se u boli da njezin uzdah ne bi poremetio proljetnu sreću dragog sina što sniva san svojih nada.Sušanj je trgne. Prenula se. U mraku stoji pred njom dječak.- Sad sam vas uhvatio, majčice. Vi odlazite na trijem. Zašto ne možete spavati?- Vrućina je velika, dijete moje. A zašto si došao, zašto ne spavaš?- Ne mogu spavati kad mi vi nešto krijete.- Luda mala, zar ti nisam rekla ...On se prisloni posve k njoj, okrene njezino lice prema zvijezdama i reče:- Majčice, što sjaji u vašim očima?

- Zvijezda s nebeskog svoda.- Zvijezda? A to izgleda kao suza. Jučer ste obukli grdnu crnu haljinu. Nikad niste tako izgledali, majčice.Njegova je duša uznemirena. Gordana ga uzima, grli i smije se, smije prisilnim smijehom što je pomiješan sa strahom za njegov mir i vedrinu.* * ** Sutradan prije podne iznenada se u Brezovici pojave Antolković i Jelenko. Davor je doveo mladog plemića k njoj da ga ona uputi u sve što mu je činiti za Vilenu.Davor je dotle zabavljao majku i sestru kako one ne bi znale o čemu se radi jer bi ih Jelenkov opasni pohod u Lukavac očito uzbuđivao.Gordana povede Jelenka u malu sobu u kojoj nađe Damira i Ivana. Razvezali su svežanj s bradama, brcima i raznim mastilima što pripadaju vojvodi od Ferare, a što ih je Gordana donijela iz šumskog dvorca. Dječaci su sebi privezali brade i brkove grohotom se smijući.- Dakle, i to ste već otkrili, nestašni dječaci? .- kori ih ona186

više od milja jer se Damir zabavlja. Odmah uzme sa stolca plašt i odijelo i pozove JelenkaEvo to sam spremila za vas. S jednom od ovih brada i ovom odorom prodrijet ćete u Lukavac da izvršite svoju dužnost i oslobodite Vilenu.Dok mu ona predaje ruho, osjeća se ponižen i baci pruženehaljine na pod.Gordana ga zapanjeno gleda.Zadali ste riječ gospodinu Antolkoviću. Dakle, povlačite obećanje? Tome se nisam nadala.Nisam se nadao da biste me, plemenita gospodo, vi i moj zaštitnik toliko ponizili- Time što vas zo\n i zahvalnost osloboditeljici vaše majke?- Ponizuje me va^a želja da se opremim kao dvorski lakrdijaš. Evo i dječaci se smiju toj opremi.Pokazao je na Ivana i Damira koji vežu brade i pritom sesmiju.- Da te kose vežem na svoje čestito lice i uvučem se k neprijatelju poput kukavice? To nitko ne smije tražiti od mene.Nije mu odgovorila., već naredi dječacima da iziđu iz sobe i ostave brade na stolu, a sama ide na trijem i pogledava dolje u dvorište gdje Antolković razgovara s gospođom Kušević i Jasenkom. Odmah ga pozove.Po Gordaninu držanju opazi da se Jelenko opire. Gordana mu bez uvoda reče:Gospodine Antolkoviću. ne bismo li zamolili zagorskog plemića Šimunića da on preuzme ulogu putujućeg viteza, a Darko Mrnjavčić će ostati gatalac.- A Jelenko? - iznenađeno će Davor. • "•” “- Gospodin Jelenko je odbio.Mladić žestoko prosvjeduje: •”..”.. .- Plemenita gospodo, to nisam rekao. “ • *" ““ “ (VRekli ili ne, ali odluka mi je jasna. Ona mu okrene leđa i odlučno oslovi Antolkovića:Dakle, hoćemo li Šimunića, ili mi preporučujete kojega drugoga? Možda mladog Pogledića? On ne govori tako vrsno latinski, no zapravo je glavna uloga gatalčeva.Spuštene glave stoji Jelenko i osjeća kako gubi Gordanino poštovanje, dok Antolković ne može vjerovati.- Odlučite vi sami gospođo, koji je od njih spretniji za taj posao. A ti, Jelenko, nikad nisi zaboravljao zadane riječi...- Ni sada ni ubuduće neću pregaziti riječ. Rekao sam jedino da neću nikad otići u Lukavac pod nekim krinkama. Draženić me javno pred čitavom vojskom mojih drugova pozvao neka dođem ako nisam kukavica. Sami , to čuli, moj zaštitnice. Vama sam se po-onog dana, rman prešao most jer su tako tražile vaše osnove. se danas uvučem onamo kao kukavica? Jelenko Kušević kojega

187

lje Draženić pozvao može otići pod njegov krov samo razotkrivenalica ili nikako.- Dakle nikako! - upadne Gordana i, pogledavši Antolkovića, počne govoriti o Poglediću.- Da, otići ću ovakav kakav jesam, zapovijedajte!- Neću vam pružiti pomoć da nesretnu Vilenu gurnete još dublje u propast. Već sam vam jednom rekla: ne biste više imali majku da se ona nije žrtvovala za nju. Tada ste rekli da ćete izvršiti dužnost. Vaša nezahvalnost i ovo današnje vladanje ne dolikuje vašem imenu.Udara ga riječima dok on jedva svladava muku i obraća se Antolkoviću:- Sve ću učiniti, samo ništa takvo da mi se taj lupež jednom u životu može narugati kako sam se bojao njegove osvete.- Moj sinko, dužan si nešto žrtvovati za majku.- Poniženje, rugobu, njegov smijeh? To nije život.- Ostavite ga, gospodine Antolkoviću - ljutilo će Gordana. - Ne radi se tu o rugalicama, o ponosu, o žrtvama, već o mogućnosti da Vilenu oslobodimo iz Lukavca. Tko god dođe razotkrivena lica, neće postići ništa. Što bi mu rekli da zatraži djevojku? S pravom bi se nasmijali. Jelenko dobro zna da djevojku može osloboditi samo lukavstvo, ali on baš neće da se Vilena oslobodi te nemani. Naprotiv, on želi da bude Draženićeva žena, želi to iz sve osvetničke duše.- Gospodo, udarili ste me u obraze.- Zavrijedili ste. Kad bi vam doista majčin život bio drag i svet, onda biste se zavukli u Lukavac poput krtice ispod zemlje i doveli djevojku na slobodu. Žrtvovali biste i to da vam se Draženić naruga. Prevarila sam se u vama - veli Gordana i brzo izlazi, osjetivši da mora ostaviti Jelen ka s njegovim zaštitnikom. Sad je na njemu da tvrdoglavog mladića upokori. On jedini posjeduje duha i drskosti da izvede svoju ulogu dokraja.Blijed, postiđen i uvrijeđen, gleda mladić Antolkovića.- Sjećate li se? Draženić me pozvao pred cijelim našim svijetom neka dođem u Lukavac na megdan.- Kad on ozdravi, idi. Sad moraš vršiti dužnost. Gordana je u pravu kad te osuđuje. Sad čekam Vojka da čujemo što se zapravo tamo događa.Davor sjedne i ušuti. Čeka dok Jelenko razmisli. Ali mladić može samo osjećati. Mladenački ponos u njegovu shvaćanju prosvjeduje, otimlje se. Sve, sve samo ništa što pruža sjenku kukavštine. Htio bi se isprsiti u Lukavcu sam samcat da ga sasijeku, samo nikako ne osramotiti se.* Mladić se već približava Brezovici. Doznao je kod župana da je njegov otac s Jelenkom otišao u Gordanin dvorac i ostavio poruku neka pohita ravno za njima.188

Skrenuo je konja poljskim putem da što prije stigne. Zna da tamo pod onim tornjcvim.i u Brezovici sada živi i Jasenka. Nosi ioi vojvodino pismo pod haljctkom. Peče ga kao goruća žeravica. N epa baš je njega odabi nesretna sudbina da nosi poruke svojeg takmaca. On joj nosi njegove uprose i poruke ljubavi. I mora je iskupiti od vojvode, /n uf se lijepoj princezi? Smije li se sudbina s njim tako bezdušn poigravati?Tjera konja, dok mu naviru pitanja na koja ne nalazi drugog odgovora, nego da se opre svemu svijetu, razdere pismo, okrene konja i odjuri daleko i nikad se više ne vrati, da nikad više ne vidi Jasenku ni oca. nikoiM od onih koji mu pripremaju tolika iskušenja. Onda opet okrivljuu sam sebe, naziva se kukavicom što ne može u svojem srcu raženu prenježne osjećaje. Želio bi pobjeći daleko, a sve brže tjera konja prema Brezovici.Stigao je u dvorac i našao svojeg oca u razgovoru s Jelenkom.Čim ga otac ugleda, .”ii.iv. ".i vii”.jijii,a.Mladić sve redom pi ;i l što oca zanima i što je doznao od Petra Pana i Stjepka Jelenko sluša postrance i jedva pokazuje

da bi ga zanimalo.- Dakle, nisu ih vjci i il To je sasvim sigurno? - pita ponovoDavor.Pouzdajte se u lakrdijaševe vijesti. Sve on zna. Vojko saopćujc što sve kani prirediti Petar Pan kad putujući vitez stigne u Luka : Međutim, sada skrene na ono što muči njega. Izvuče pismo i reče:- Vojvoda mi je naredio da ovo predam Jasenki i traži odgovor. A pred odlazak me i Jelenku predam njegovu porukuneka zajedno s gospodi Kušević privoli da se vjenča s gospođicom Jasenkom.Jelenko je toliko zabavljen svojim mislima da ne opaža kako Vojku trepti glas. Malo prije bila mu je riječ glatka, a sad se njegov govor nenadano promijenio To zamijeti samo njegov otac. Bez riječi pročita Jelenko pismo i pruži ga Antolkoviću:- Sto velite na to? Savjeti mi.- Nikad ne bih dopustio da Jasenka uzme stranca. Na tebi je da odlučiš. Vojvoda traži hitan odgovor. Čemu to kad se još mjesecima mora prikazivati kardinalom? Ne shvaćam što hoće.- Želi dolaziti u posjete da može vidjeti gospođicu Jasenku - odgovori Vojko Imam tu još pismo od mladog svećenika Stjepka Brodarica za tebe, JelenkuDa pomogne Vojku odlučio je Stjepko otkriti Jasenkinu bratusve sto zna o vojvodinu životu i opomenuti ga neka svoju sestrune udaje za nj pa da je mladom Antolkoviću, prije nego što jeostavio danas Lukavac, i>t pismo za mladog Kuševića.Pročitavši i ovo. Jdenko najednom predloži:- Upitat ćemo moju sestru. Dovest ću je. Jeste li sporazumni, gospodine Antolkoviću?- Ne bih joj pokaza, vojvodino pismo. Sve sam te riječi već189

davno čitao. Napisali su ih razni pjesnici. Prepisao je tuđe misli i sad ih šalje k njoj. Uostalom, reci mi Jelenko otvoreno: valjda nije tebe zabljesnula vojvodska kruna?Mladić smota pismo i spremi ga u njedra pa će onda žalosno:- Danas nemam sreće. Svi me potcjenjuju. Pozvat ću Jasenku. Cijeni vas i voli kao oca. Pitajte je ovdje što misli i onda ćemo odlučiti majka, vi i ja.Vojko jedva dočeka da ostane s ocem sam. Brzo mu iskaže kako je s princezom ugovorio da bi trebalo odmah Jasenku vjenčati s Mladenom, vitezom od Srednjice. I obećava ocu:- Učinit ću za vaše namjere sve što mi odredite, predat ću se i princezi, budućoj kraljici, samo ne dajte da Jasenka pođe za tog čovjeka. Njemu je već blizu četrdeseta, stranac je, razvratnik, ne dajte to.Davor sluša i promatra svojeg sina pa će onda uzdahnuvši:- Sinko moj, kako si mi ti odjednom tako duboko zapao u ljubav? Kako se to desilo?- Ne znam, oče, sam ne mogu to shvatiti, ali uzalud je o tome raspravljati. Spreman sam na svaku žrtvu, na sve, ali nju otmite vojvodi jer bih ga mogao ubiti prije nego se s njom vjenča.Sinovljeva bol nalazi u Antolkovićevu srcu duboko suosjećanje, ali on traži riječi da njegovu ljubav prema Jasenki omalovaži, a opet ne povrijedi:- Istina je, djevojka je mila, ne bih je ni ja htio dati strancu, a kamo li ti. Vatrena mladost morala je i tebe zagrijati kao i mnoge druge tamo u osamljenom dvorcu gdje nije bilo druge ženske mladosti.- Znam što želite time naglasiti, oče. Ipak ste se prevarili. Bio sam u krugu prelijepih žena u Veneciji i na našem putu u Rim. Sjećate li se? Bilo je ljepših od Jasenke, a nikad nijedna milija, slađa, draža. Najdraža mi je i ostat će. Nikad do danas nijedna nije dosegla do dna mojeg srca.- To je, dakle, ona prava koja znači sudbinu tvojeg srca?- Kao što je to draga, pokojna majka značila vama.

Antolković obori pogled. Ne može gledati sinu u oči, one oči što su mu ostale jedina utjeha nakon žene, najveće njegove ljubavi. Vojko je pokucao na najosjetljivije očevo čuvstvo, nikako namjerno, i gotovo se prepao svoje smjelosti. Antolković se ispravi. Lice mu je hladno, ali tamna prosijeda brada kao da je istakla nešto dublje bljedilo njegove puti. Upro je oči u sina što stoji pred njim lijep, plemenitih crta, baštinjenih od majke.- Vojko, ako je ova djevojka odlučila tvojim srcem, borit ću se protiv Jasenkine udaje za vojvodu i onda ako ga ona ljubi.- O tom nema nikakve sumnje.- Vidjet ćemo. Povuci se u dno sobe i prepusti sve meni. Jelenko dovede Jasenku. Vojko je nijemo pozdravi dok ona ide ravno k Antolkoviću.- Zvali ste me, plemeniti gospodine, evo me.- Vi znate, Jasenka - započne on bez uvoda - mi smo sada190

s vojvodom od Ferarepii naše borbene svrhe. Možda se našsavez produži, možda ne, ati sad našoj borbi nije nimalo u računuda on prosi vašu ruku. ..,..,*, • ,-I brat i zaštitnik oštro gledaju djevojku. Žele u njenom licu pročitati misli i osjećaje. Nije pokazala nimalo uzbuđenja, već posvemirno upitala:^ Sto da činim? Zapovijedajte -i pogleda brata i zaštitnika._ Najprije želimo saznati što zapravo mislite vi? što osjećate? Djevojka ni časa ne odugovlaa s odgovorom:- Mislit ću onako kako traži naša borba. Osjećaji u srcu nedaju se upravljati kao uzde.Neobičan odgovor tako mlade djevojke začudi ih. Jelenko prepusti i dalje riječ Antolkoviću- Potpuno se slažemo s vašom glavicom. Ali da vidimo dalje. Vaša majka, vaš brat i ja nismo nikako skloni da pođete za vojvodu. Mnogo je važnih razloga. Ipak on traži odgovor još danas. Eno, tamo stoji moj sin Vojko, njega je vojvoda poslao s tom porukom i mora je odmah odnijeti.Okrenula se naglo prema Vojku, gleda ga okom u oko i smjestaodlučno odvrati:Gospodine vojvodin glasnice, isporučite vojvodi ovo: "Spremnasam poći za njega, ali mi krate." Antolković odmah upadne:- Brzo odlučujete, gospođice, a to bi moglo razbiti našu vezu s vojvodom čija će rođakinja biti buduća kraljica. Dakle, taj je odgovor vrlo opasan Javite vojvodi da ne možete poći za nj jer ste dali riječ i srce drugome.- Ne mogu tako ka/ati kad nisam dala riječ i srce nikome.- Ni vojvodi? - upadne Antolković.- Riječ nisam dala. već samo srce.Vojko stoji skamenjen i ne odaje da su ga njene riječi ranile do dna duše. Brat mrko gleda Jasenku i žestoko prosvjeduje:- Ne. Stranac neće voditi sestru ispod mojeg krova. Ne, stranac nikada.Ona obori glavu. AntoH je uzme za ruku i povuče je k sebi:- Moja mala gospodin slušajte me: vojvoda živi razvratno, nema krčme u kojoj on nye bio. Stotine je žena prošlo kroz njegovo srce. Potrošio je sav imetak na nedostojne zabave. Sva Italija zna njegove pustolovine On , za mjesec dana ostaviti za volju arugoj, kao što je to već nekoliko puta učinio.-_ Svejedno. Ako je i loš, on me ljubi - naglasi ona čvrsto.Odgovor uzbudi Jdenka, Antolković objema rukama uhvati Ja-senkmu glavu i povisi gla-., .. ~ A 7ar xvas nc ljubi nitko od vaših zemljaka? Smijete li to rta? Tu su i Šimunič i Arbanasić.Svom žestinom on mu upadne u riječ:iP i ~ ^i”1 čim Je na m°Je8 Drata P^a sumnja izdajstva, ugasnula J^ ia velika njihova ljubav. Nijedan me ne bi bio tada uzeo. JoS191

više: oni su ga sami hvatali, nitko se od njih nije brinuo Što će biti s Jelenkom.Antolković je žestoko ustao i okrenuo se k Jelenku:- Eto vidiš, mladiću. Ona hoće da ide za vojvodu iz prkosa protiv jednoga od te dvojice. Ili je Šimunić ili Arbanasić. Jednog od njih tajno ljubi, a prima vojvodine ponude njima za osvetu. Tako je, tako - opetuje on. - Izdala ju je riječ i Ijutina kojom je to naglasila, izdali ste se, Jasenka moja. Iz osvete pristajete uz vojvodu. Iz prkosa.- Ne, ne - brani se ona odlučno i porumeni do vrh čela.- Uzalud se braniš, Jasenka, sva si se užarila, naš zaštitnik te razotkrio - rumeniš se.- Od Ijutine, da nizašto drugo, srdim se što me krivo sudite.- A ti reci što je pravo. Kaži istinu. O tvojoj odluci ovisi naš savez s vojvodom.- Ako trebate taj savez, zašto mu ne date povoljan odgovor?- Prije ćemo i savez razbiti nego dopustiti da vi pođete za starog razvratnika.- On me jedini od svih ljubi. Bit će šurjak kraljev pa ipak se kani mnome oženiti. Može dobiti najbogatiju i najljepšu princezu, a ipak želi samo mene koja nemam nigdje ničega. Recite: je li to ljubav ili nije? A što može biti ljepše od ljubavi?- Ovakav raskalašenik ne zna ljubiti, sve to znaš, a ipak ga još ljubiš? Nemoguće je to, Jasenka.- A ti, Jelenko? Vilena te udarila usred časnog obraza, raz-derala ti srce i dušu, a ipak je ljubiš.- Ni daha nema u mojim prsima za nju. Razumiješ D: ni daha. Ona mi je kao dim od lanjskog zimskog ognjišta. Svađu brzo dovrši Davor:- Ostavite, djevojko, Vilenu i Jelenka, nije to prispodoba. Sad se radi o vama, Jasenka i o vojvodi. Nikad razumna djevojka ne bi pošla za muškarca koji je dvostruko stariji od nje, makar bio i pristao. Nikad se ne biste smjeli zanositi za strancem. Vi ste tu da rađate sinove, junake ovoj zemlji, a ne polutane. Ili kanite dovesti svojoj majci i bratu u posjet sinove koji u svojem srcu neće osjetiti nikakvu ljubav za svoju zemlju, svoj dom, za one koji su vaša braća i sestre? Kako ćete pogledati u oči svojem bratu, majci, meni, svima ovdje u Turopolju ako jednom dođete da nas vidite? Otuđit će stranac i vas i vašu djecu.Pognuta je glavu, okrenuvii se od njih da joj ne vide lice, a Davor proslijedi:- Jasenka, isporučite vojvodi da ste već svoje srce davno obećali i dali drugome. A zapravo ćete vi poći za onoga kojega odaberete. Tu su Šimunić, Arbanasić i Mladen, vitez od Srednjice.- Mladen? - pita ona, iskrenuvši se k Antolkoviću. - Zašto i njega uplećete u ovo?- Prosi vašu ruku. Moj Vojko nosi vam i njegovu poruku.192

Okrenula se prema mladom Antokloviću kretnjom i nekako prezirno odeovori: _ .Ako ne mogu poći za vojvodu, ne udajem se ni za koga.I dosta mi je te muke, dosta ...Glas joj zadršće. brzo se okrene od gospode i pohita k vratima Jelenko joj zakrči put i stane n;i-uprot Ona pokrije lice rukama da ea zaštiti od bratovih pogleda To uzbudi svu njegovu brigu za sestrinu sreću. Skine joj s lica obje ruke, nemilosrdno je povuče k sebi i pogleda joj u oči. Zapanjeni strah odražava se u. bratovu muževnom licu, strah od onotia što mu je sada zahvatio dušu. Suze? U tvojim očima. Jasenko, nikad nisu sjale suze zbog muške glave. Zar vojvoda0 On? Govori. Čuješ li, priznaj: kome pripadaju tvoje suze?Srdito je trgne k sebi i ona padne na koljena. Zaplamtio je. Njena duša uistinu pripada onome o kojem je upravo doznao najteže objede. Nikad Jasenkinu sklonost prema vojvodi nije smatrao ozbiljnom. Vazda mu se činilo, kao i Antolkoviću, da ta sklonost nije drugo, već prkos prema Šimuni n ili Arbanasiću. A sad je ugledao suze u njenim očima dok govori o vojvodi. Te suze, izdajice” su njenog srca. Stranca, ra/\ ratnika, dakle, ljubi? Gdje inu je dosad bila pamet? U

borbama nije se ni sjetio da bolje pripazi na nju. U ovom trenutku ukazala mu se sva nevolja. Ako iz ljubavi prema njemu odbije drugoga? Što je radio dosad da mu nije palo na um ono što je čas prije razložio Antolković. I držeći je čvrsto za ruke, trese joj čitavim mlađahni n tijelom i viče:Kunem ti se. Jaseni . nikad nećeš poći za njega. Nikad. Uzet ćeš koga ja odredim ali nikad vojvodu. Čuješ li? Prije ću te zatvoriti u samostan nego dopustiti da budeš igračka raskalašenom, preživjelom strancu.Debele suze teku iz lijepih očiju dok pupoljasto tijelo tresu jake bratove ruke. Vojko to ne može gledati, priskoči k Jelenku, povuče ga za ramena i moli:- Nemoj je mučiti.I njegov otac mu pomaže. Otac i sin uhvate ga za ruku i opominju neka je ostavi na miru dok ona gleda brata pogledom, pu-nim suza i dubokog očaja- Ni ti me ne ljubiš, brate. Ni ti ...Ovaj njen uzvik teško se kosne Jelenka. Ostavi je na miru. Una klone na pod. Antolko\u je pridigne i povede k stolici, onda ctomahne Vojku i Jelenku neka ga slijede. Htio je da zaplakanu ostavi samu.Sva trojica izišla su na trijem, duboko potreseni.- Jelenko, bio si odviše grub.- Vjenčat ću je " drugim, mora zaboraviti vojvodu, mora...- b kime ćeš je vjenčati - pita Antolković.faprosit će je Šimunić Arbanasić ako saznaju daje udajem.-Mladena odbijaš1 - upadne Vojko.lek sada pogleda Jdeoko prijatelja, zamisli se i pita:193

i Jelenkom ulaze u sobu i puni napete znatiželje čekaju što- On je prije bio ljubimac princezin. Ne bih je dao nekome koga je odbacila takva namiguša.- Ne, nije bio njezin ljubimac. Ti znaš: za svakim joj se otimlju oči. I na tebe je žestoko nišanila, Jelenko.- Imaš pravo. Sad si ti ta žrtva, Vojko?Ne može potvrditi, ali neće ni priznati, pa odlučno odgovori:- Još nije odabrala. Ponajprije bit će kraljica, a tek onda smije birati svoje ljubimce. Dakle, Sto da kažem Mladenu?- Čekaj, sine, ne požuruj, neka Jelenko dobro promisli i Ja. senki moramo pustiti daha. Mi muškarci vidimo bojnu oštricu na milje daleko, a slijepi smo vidjeti u srce žene koja nam stoji okom u oko. Tu smo pred zagonetkom: kome pripadaju Jasenkine suze? Možda vojvodi, možda Simuniću koji je izdao svoju ljubav kad si ti Jelenko bio u nevolji.- Vojvodi, samo vojvodi - naglasi Vojko. Jelenko Kušević potvrdi to mnjenje.- Vidjet ćemo. Valja nam smisliti mudar odgovor vojvodi, a i Mladenu. Ali još moramo riješiti najtežu zadaću: županovu kćerka odvesti iz Lukavca.Poput kladiva udari Jelenka taj preokret u razgovoru, dok Antolković saopćuje svojem sinu:- Znam, velika je pogibelj za Jelenka da ide u dvorac kao putujući vitez. Ako ga otkriju, možda bi ga Draženić bacio u tamnicu. Stoga smo odlučili uzeti Pogledića.- Nema za mene pogibelji. Idem otkrivena lica kako sam rekao.- Možeš otići, Jelenko, kad god hoćeš, ali sada nećeš. Meni nije do toga da pokažeš kako se ne bojiš Draženića, nego do svete dužnosti da oslobodiš djevojku. Taj opasan posao izvest će Pogledić iduće nedjelje pod večer, ili u ponedjeljak. Kad misliš da je bolje, Vojko?Antolković ne svraća pozornost Jelenku, nego raspravlja sa sinom o svemu što je rekao Petar Pan. Jelenko stoji spuštene glave, zamišljen, naslonjen na ogradi trijema. Onda hitro ide u sobu gdje je ostala sestra. Davor gleda za njim i reče sinu:- On se ljuti što mu je sestra jednako tako tvrdoglava kao i on sam. Pobjegao je da ne mora slušati.

U dvorištu zatopcu konjska kopita. Sluge su pustile u dvorište jahača. Otac i sin prepoznaju Mladena, viteza od Srednjice. To do-dokazuje da se u Lukavcu nešto važno dogodilo i oni idu trijemom. Antolković otvori vrata sobe u kojoj ugleda Jelenka kako je zagrlio sestru. Davor ga zovne. On se otkine od Jasenke:- Ne plači, bio sam okrutan, ne boj se, ne kanim te prisiliti ni za koga - šapće joj i brzo pohita na trijem kamo se već uspinjao Mladen.Sluge su javili Gordani da je stigao plemić s važnim vijestima. Ona je odredila neka glasnika uvede u blagovaonicu. Antolković sa194

sinomim nosi MladenZapravo je utrčao u sobu, po/dra\io , ne čekajući pitanja, rekao: _ Stjepko Brodarić zamolio je vojvodu neka me otpusti da"vim nešto kanoniku. Zapravo, rne šal K: k vama, plemenita gospođo.Draženića je danas zahvatilo neko bjesnilo straha da će mu netkooteti Vilenu. a Verbeci je odredio vjenčanje.- Kada? - upadoše Antolkovu i Gordana. _ Za subotu prije podne.- Dakle, u nedjelju bismo zaklanih - usklikne Antolković. - Prema tome, valja otići ti četvrtak, ali do toga roka ne možete Pogledića uputiti u sve mora činiti i govoriti. Nije dovoljno spretan. Idem ja. Preboju ću bradu da me ne prepoznaju.- Ni za živu glavu iine Antolkoviću - veli Mladen. -Na vas vreba pogibelj, liagaju za sivim oklopnikom.I razjasni im kako se Lucuv četovoda spremio u Turopolje da od nekog seljačkog plemića dozna tko je sivi oklopnik.- Plemići koji znaju moje ime neće me izdati. Ne bojim se toga - uvjerava Antolković. - Dakle, idem ja.Iz pozadine iziđe Jelenko. stane okom u oko Gordani i Antolkoviću:- Dopustite mi da postavio: Vojku jedno pitanje: da li gospođica Vilena želi da je oslobock iz Draženićeva naručaja ili ne?- Ništa toliko ne želi nego da joj se otvore vrata Lukavca. Časnu ti zadajem riječ.Na te se riječi Jelenko okrene Gordani i svojem zaštitniku:- Oprostite mi. plemenita gospodo, i vi, moj zaštitnice, htio sam otići razotkriven, ali vidim da se tako ne bi mogla osloboditi županova kćerka. Ako ona uistin želi ostaviti Lukavac, pokoravam se svakoj želji i odredbi plemem gospode i mojeg zaštitnika. Idem kako ste željeli."Glava mu je tvrda od gričkih bedema" - pomisli u sebi Gordana i odmah zatim pozove gospodu k stolu na vijećanje kako valja udesiti opasno poslanstvo u Lukavac.Kad su svršili vijećanje, Jelenko otprati Vojka preko vodenihopkopa Brezovice, a Davor Antolk , s Gordanom i reče joj:- Bojim se za vas, Gordana- Zašto, gospodine Davore “ - začudi se ona.- Bojim se. Oslobodimo li vašom osnovom još i Vilenu, vaši će uspjesi biti tako veliki da bi se mogli pojaviti zavidnici...- A zavidnici imaju britke je/ii. ; v “,im i Cc udarati po meni?- Po vašim najplemenitijim i najnesebičnijim djelima za domo-nu po vašoj hrabrosti kojom ste se odrvali u Lukavcu i oslobodi kraljevića, sebe i sina.u i ,7 Spremna sam - veli ona, smiješeći se - reći im da samA ^rovala s neprijute; ,,.M ,JM,,,,,,;",. bila im sklona, po-podatna, radila protiv naših sloboda, možda će i to kazati da

nisam ostala poštena. Sve je to lako doživjeti, gospodine, ali nimalo me to ne straši.- Ne straši vas takva nepravda?- Ne može me strašiti zato što ovakve objede niču samo u plitkim, praznim, malim mozgovima ljudi čije su duše konačište svih podlosti i niskosti svijeta. A takvih izroda u nas ima malo. Svi oni koji su uvijek bili pošteni, koji su

prošli kroz iskušenja, a nisu nikad zaprljali svoje duše pa ni kad su morali živjeti pod istim krovom ili u krugu prljavih. Takvi pošteni i čisti nikad se ne bi mogli ni mišlju ni riječima nabaciti na mene. Ovi pošteni i čisti bit će uvijek na mojoj strani. Oni su moj bedem.ti tOKXvcu ČEKAJUStjepko Brodarić i Mladen, vitez od Srednjice, nestrpljivo čekaju mladog Antolkovića. Već je popodne daleko odmaklo, a Vojka još nema. Svi su u Lukavcu u najvedrijem raspoloženju.Knez i njegov rođak markgrof Danijel sjede u kneževoj odaji i slušaju Petra Pana koji im otkriva tajnu svoje najnovije komedije što je kani prirediti u proslavu ozdravljenja mladog gospodina Draženića. Knez je ushićen. Ništa ga toliko ne veseli kao zabave koje on sam vodi i ravna ili barem pripomaže Petru Panu u priredbi. Baš sad mu lakrdijaš nudi neki posao, ali ga Danijel zlovoljno odvraća od toga.- Otkako je iz dvorca nestala lijepa Gordana, nema vam nigdje opstanka, gospodine markgrofiću - veli Petar Pan. - Dosađujete se, a tko vam je kriv što se za njom otimao i knez i tako divno zaokrenuo vratom sreći da stekne ljepoticu za sebe. Da je knez poslušao mene, dragi moj Danijele, mogli biste sada gledati Gordanu u naručju svojeg kneževskog rođaka, a to bi za vas bilo uistinu golemo zadovoljstvo. Sad vam se pruža prilika da iskažete nećaku uzvišenog gospodina Verbecija počast, a to ste dužni, moja gospodo, jer prvi i najslavniji mladić ovog kraljevstva i dalje će svojim životom sjati na dvoru ovog kraljevstva.Namršteno pogledava Danijel kneza, dok lakrdijaš ozbiljnim tihim glasom slavi Draženića. Vedro raspoloženje nestane i prvi plane knez Brandenburg.- Tko je prvi mladić u kraljevstvu? Ja, kraljev nećak to je barem jasno kao sunce.- Sunce je jasno samo dotle dok ga ne zasjeni oblak, a taj oblak je nećak najvećeg gospodara države gospodina Verbecija. šutite, uzmite svoje uloge i ponizno slavite onoga koji dolazi na mjesto bana Berislavića.Ta vijest pada na kneza poput munje, skoči, kune, ali mu P*

tafako vam je do milosti Draženićevc,kneževiću moj mladi. On će uskoro biti ban Hrvatske po vlastitoj -?iii i DO volji Hrvata A to ic prirodno, dječačiću moj, pnrodno,r će se vjenčati s banovom ne.akm, <>,,,. Uzvišeni je gospodin Ver-beci najveći veleum pod suncem, on umije drukčije osvajati Hrvate, nego vi, dragi kneže od BrandcnburgaNabuhlo kneževo lice poprima izražaj bjesnila pa tiho kune,dok lakrdijaš kima glavom: ,,-,,,.,,- Tako, tako, dobri dječače, tiho možete kleti koliko vas volja samo ne glasno. Dragi moj. sve se mijenja. Prije dva mjeseca, kad ste u ovaj dvorac odvukli Gordanina sina i namamili nju ovamo ležala je pred vama na stolu osnova kao pečena prasetina. Rekli ste: bit ću ban Hrvatske, gospodar ove lijepe plodne zemlje gdje ima pečenja i bijele pogače Iskrsnuo vam je pred nosom lijepi mali crveni oklopnik, prekrasni baštimk našeg uzvišenog gospodina Verbecija, a njemu pada u krilo divna županova kći, a s njom i banska čast.- Što? Banska čast? Bit će možda kakva grofovija. Ban je potkralj, a može li to postati obični plemić kao što je Draženić. Ja, ja sam knez i kraljev nećak.Ni sto kraljevskih nećaka, kneževa i vojvoda ne znači ništa prema jednoj jedinoj kćeri župana Berislavića. Ta djevojka nosi za miraz bansku čast. Hrvati će Draženim primiti za bana jedino zato što je ona njegova žena.Kako? Već su ih vjenčali1 - upadne knez zablenuto.Još nisu, ali u subotu će se obaviti obred. Draženić živi u neprestanom strahu da će mu vjerenicu netko oteti jer zna: izgubi li djevojku, odletjela je banska čast kao ptica. Meni su strogo naložili da pazim na nju, a zapravo u ovom dvorcu nema nitko ni najmanjeg razloga da uskrati našem dragom mlacu tu veliku sreću. Pripovijeda ravnodušno i plete vrpce što ih je objesio na svoju šiljatu kapu.

Lakrdijaševo pnpm ijL\i a me neobično je dirnulo kneza. Zamislio se i zabuljio u vrč pred sobom pa šuti. Danijel pak nakon male stanke upita:- Petar Pan, zašto si se odjednom okrenuo k Draženiću?~ Svaki se drač okrete k suncu zar da ja budem iznimka? Draženić, budući ban. naše je sunce, dragi markgrofe. Trebali biste poučiti kneza da okrene lice tamo gdje je vlast. Svi oni koji su Pnje bili uz vas, kneže, sad će padati ničice pred Draženićem. Da je i vama pala u krilo čast i banska vlast, okretali bi se svi oni, pa i Draženić, svoja lica k vama. Sunce biste bili vi, a sad, eto, pomrčine koja će vas u subotu sasvim pokopati u mrak. A što ja mogu protiv toga? Ni vi. a kamoli ja. Draženić čuva pod ovim Krovom svoju bansku vlast, nitko mu je ne može oteti, ni sam djevojčin otac jer je već dao privoh, A kad se obavi vjenčanje, pot-pomirbu s Hrvatima " vašoj je vlasti ovdje odzvonilo na

197

i Sad sam odan jednako kao i prije. Ničim nisam dokazao uotivno Ako pak nešl<> od "ene želite, recite. Ne znam što vamie u glavi. |R .On primakne usne k njego, uhu:Ispitaj županovu kćerk- ide li dragovoljno za Dražemća.Lakrdijaš je iznenađen pa pogleda sad jednog, sad drugog:- Ako ne ide dragovoljni Sto bi bilo onda?_ Mogli bismo joj pomoć da pobjegne iz Lukavca.Silnom gestom zalomi Iptar Pan rukama, smrkne obrve i zapanji se: v .,_ Vi biste željeli Dra/emcSve se više budi kneževa pažnja i mrmlja kletve, dok će Da-tiho lakrdijašu:- A kad bi mu djevojku ukrali? što onda?- Jao meni, poubijao bi nas sve redom. A pravo bi i uradio jer bi mu se sve osnove strovalile u ponor.Rođaci se postrance pogledavaju, a lakrdijaš plete vrpce kao da ga mlada gospoda ni najmanje ne zanimaju. Uporno radi svoj posao, ne skidajući očiju. Danijel nastavlja razgovor:- Nećeš ti meni, lakrdijašu, dokazivati da županova kći jedva čeka vjenčani dan. Nije li taj drski bradati mladić još nedavno ljepoticu učinio služavkom i bičevao je kao životinju? Verbeci je prisiljava da ide za njegova nećaka kako bi se preko njega dočepao vlasti u Hrvatskoj.- Možda je tako, a možda i nije, tko bi znao Sto djevojka misli. Nisam je pitao, njezini su to poslovi odgovara Petar Pan pletući vrpce.Odjednom knez skoči, stade juriti gore-dolje po sobi i mrmljati:- Što se to dogodilo? Još prije dva mjeseca •bio sam gospodar u ovom dvorcu i čitavom kraju, ja jedini odabranik za bansku čast, a sad su se tu oko mene u mojem dvorcu, na mojoj baštini razvaganili Verbeci i njegov nećak? Njihovi ljudi rade u Turopolju što god hoće, gospodare kao da je sve njihovo. A moj kraljevski ujak još im pomaže. Ne, to neću dopustiti. Idem ujaku, kralju.A Petar Pan ga gleda pa se smije:- Prekasno, mladi kneže. Verbeci je već sve uredio, a kako ne bi kad zna: tko dobije Berislavićku za ženu, taj će biti ban. Razumijete? Tko se vjenča županovom kćerkom danas, sutra će mu u desnici zasjali bansko žezlo. Tu, dakle, moj kneže, ne može pomoći ni kralj.Mladi se knez zaustavi kao pred nekim strašilom. Markgrof Danijel ide bliže k Petru Panu i poluglasno šapće:- Čuj me: kad bi ti bio opet onaj koji si bio knezu, ne bi te moglo zadesiti sve ono čime te nagradio gospodin Verbeci za tvoju sklonost. Znaj, čovječe, obećao je da će te predati barunu Pencingeru, tvojem zakletom neprijatelju da učini s tobom što hoće. A kakve je on volje prema tebi, to znaš. Srećom su te trebali da pomogneš Draženiću. Pazi, ne pouzdaj se odviše u to novo prijateljstvo gospodina Verbecija. Kad te više ne bude trebao, naći ćeš se opet na dnu tamnice.

- Oni koji ljudima čine dobro, uvijek su u milosti samo dotle dok ih izrabljivači trebaju. A kad su im njihove dobrote suvišne ili više neće da ih izvršavaju, onda ih odbace. Privikao sam na to.- Još uvijek ne razumiješ što mislim - ljuti se Danijel, pri-bliživši se sasvim blizu lakrdijašu. Brandenburg osjeća što će njegov rođak reći Petru Panu.- Sve to govorim kako bih te podsjetio na prošlost kad fl fbio odan knezu i meni. “-T^

nosi tu čast?ne može postati ban koga Hrvati ne oda-sabor. Draženica, uistinu, ne bi htio u za bana nitko, ali kad uzme banovu nenaravno, svi će pristati, bilo bučnim odo-Njemu je svejedno, glavno je da pristanu, onoga tko ima za ženu Berislavićku.izigrati da ne dođe do banske časti? Je li tako?- Veliš da mu on- Naravno, jer nii beru i ne potvrdi njih čitavoj Hrvatskoj prizn ćakinju. županovu kćerk bravanjem, bilo šutnjom A tko bi prosvjedovao pn To valjda razumijete?- l baš bih zat* htio Draženiću porušiti sve mostove kojeon gradi do banske t - veli knez jedva čujno. - Na tebije Petar Pan da mi poi županova kćerku ukloniti iz Lukavca.Petar Pan šeće gon.”-dolje, duboko zamišljen, kimajući glavom, a onda, se zaustavi.Stvar je vrlo opasna. Ali znajte, kneže, uvijek bih radije da ste vi b;in, negoli Draženu, već zbog toga što ste mi obećah veliku čast na svojem dvoru još prije dva mjeseca kad ste u Lukavac domamili Gordanu Mi kako bi bilo moguće djevojku odvesti iz ovog dvorca?I Danijel i njego bratić knez Brandenburg gotovo blesavo bulje u njega:- Ne znam kake - veli Danijel - a ni knez ne zna kako bi se to moglo izvršiti- U mojem vlastito: odredim u što ne bi gurn se obraćam tebi Petar Pandvorcu nemam toliko vlasti da nešto nos gospodin Verbeci. Baš zato Kaži mi kako bi se to dalo provesti?- Hajde, hajde, Petar Pan, bit ćeš bogato nagrađen. Znaš i sam koliko ti je knez odan. Smisli nešto. Kad god je knez bio u neprilici, uvijek si našao peki izlaz. Smisli i sada nešto da uz-mognemo županovu kćer otet Draženiću. Ako ide dragovoljno za nj, tada joj moraš mladu ogaditi, a možda to i nije potrebno, jer nikako ne mogu vich da će žena zaboraviti bič.- Imate pravo. I meni se tako čini, a nije baš ni jako ra-aosna. Samo sjedi i šm; Kneže, predlažete mi stvati koje bi me mogle stajati glave. RCUK zar ste se, uistinu, odlučili na taj pot-nvat. ih je to rečeno samo u časovitom uzbuđenju jer vidite daje banska čast zamnek. izmakla?

198

“ Knez pruži ruku lakrdijašu i čvrsto je stisne:- Časnu ti zadajem riječ: spreman sam na sve što god mi predložiš da maknemo Draženićevu vjerenicu.I markgrof zadaje lakrdijašu riječ i obećaje mu svoju pomoć. Ali on namršti obrve i vrlo ozbiljno primijeti:- Zapravo, pripadam vama, kneže, više negoli ikome. Razmislit ću, možda uspijem nešto poduzeti, ali kad od vas zatražim pomoć, morate učiniti sve što ja odredim.Obećali su mu ponovo, a zatim su ga otpratili do praga sobe, želeći da mu što prije padne na um kakva dobra misao. Kad je zatvorio za sobom vrata, markgrof Danijel srdito će svojem rođaku:- Sve je to kriva tvoja lakoumnost. Taj mladi lupež bio je neprestano u vezi s barunom Pencingerom, a pod crvenim oklopom radio je za sebe, vjerio se sa županovom kćerkom i zamalo se nije s njome vjenčao. Jasno je da bi onda postao

ban. Svaka je riječ Petra Pana živa istina. Kad je već kralj, tvoj i moj rođak, tako slab, neodlučan i ponizan, ne dopusti da tebe opljačkaju. Ne samo što taj lupež uzima tebi bansku čast nego se Verbeci kani na tvoj račun pomiriti s Hrvatima, a ti ćeš platiti odštetu za sve što su tvoji ljudi odvukli iz hrvatskih kuća, dvoraca i kmetskih koliba. Sve ćeš platiti što si oteo i od čega smo mi tako divno živjeli. Povrh toga upamti: sve će pljačke biti obustavljene, nećeš moći oteti kmetu pijetla iz dvorišta, a kamoli debelo svinjče, kravu ili vola, a još manje plemićima prazniti mošnje. Hoćeš li sve to gledati i dalje lakoumno, podatno kao budala?- Nastupio sam žestoko pred kraljem protiv Verbecija, a on mi je dobacio da sam pijanica. Kralj se gotovo onesvijestio, mislio sam: udarit će ga kap. Što da radim? Zar svojim prosvjedom da ubijem ujaka?Danijel izbaci nekoliko kletvi pa se onda prohoda, a zatim nastavi šaputati:- Moramo se urotiti protiv tog prokletog Verbecija, jer postane li uistinu Draženić ban Hrvatske, što misliš kako će on postupati prema tebi? Svojom banskom vlašću oduzimat će prava na Turopolje. Tko zna što on može sve protiv tebe.Mladog je kneza oblio znoj i stade sam sebi spočitavati što je dosad sve to bespomoćno gledao pa odluči bilo kako izigrati Verbecijeve osnove.Petar Pan pohitao je s Stjepku i šapnuo mu:- Osvojio sam dva važna saveznika koji će nam u svakom slučaju pomoći. Sad se osjećam potpuno siguran, samo da još dođe Vojko.Trijemom su se rastrčali neki ljudi. Petar Pan iziđe. Zapanjio se, gledajući momke što dolaze potpuno prašni i zapita ih otkud su. Odgovorili su:- Dopratili smo iz Budima plemenitog gospodina Ferencija.Lakrdijaš se lecne, pitajući sam sebe je li mu taj iznenadnidolazak ide u prilog ili ne. Ne mogavši riješiti to pitanje, pohita

sobu. znajući da će tamo biti i Ferenci i Verbeci. ie u pravi čas Mladi Bakačev nećak upravo je saopćio ,ruku svojeg ujaka kralju i Verbeciju. Ova je poruka samo uvod P \Yhoe čeea je Ferenci tamo poslan u Budim l sada se vratio " i .kivac Bakai ponajprije >al,e kralju i Verbeciju želje da ih nećak nađe zdrave i javlja im da se mali Ljudevit, kraljev sin, n,la7j dobro i često pita za svog oca.Dok Ferenci to pripovijeda. Verbeci jedva čeka da se propisiuljudnosti što prije svrše i da može postaviti pitanja koja ga višeSnimaju Dotle Petar Pan polagano zijevajući, odlazi k prozora,noeledava u nebo. ponovo zijeva i onda se spušta u naslonjač,uzima kapu s glave pa rasplet i plete raznobojne vrpce. Ferencise nemirno ogledava prema njemu, ali mu Verbeci dade znak damože govoriti što god ga pita. ...- Pred njim možeš govoriti sve. Dakle, radujem se da je kancelar zdrav i da mu je dobro, a sada bi me veselilo ako si mi donio dobre vijesti.Ferenci se nakloni pa stade pripo\ i;cdati- Moj je ujak poslao najbolje uhode tamo daleko gdje Drava ulazi u Dunav. Oni su uspjeli saznati sasvim točno što kane Turci.- Očito, nisu poludjeli da prela/c Dravu? Bio bi im predug put u Budim. Neka svu silu bace u Bosnu, tamo su Hrvati, s njima su već privikli bojevati. je li tako? Tu si mi vijest donio? Na žalost, nije tako kako ste zamislili. Hrvatski ban s Hrvatima već je potjerao Turčina iz Bosne. Ban je od Turaka osvojio Jajce i otjerao ih daleko Uhode vele da se Turci boje biskupa i bana jer je nečuveni vojsko”, "i”ia a njegovi su Hrvati zmajevi. Turci ne mogu naprijed, svaka im je provala suzbijena, pa su ako odlučili da idu preko Drave Nadaju se da će mnogo lakše osvajati Ugarsku jer mi. Ugari, nismo privikli boriti se s njima i ne slutimo njihove bojovne mudrosti, nismo spremni otpora protiv turskih bojeva i tako će brzo do Budima.- Prema tome su uhode gospodina kardinala pronašle pravu istinu. Zato bi Turci htjeli provaliti na sjever preko Drave. Dakle, oni se ne nadaju da bi hrvatsko kraljevstvo došlo Ugarima u pomoć? Što to znači? Valja ipak Petar Berislavić nije sklopio s Turcima kakav savez?

- To bi bila naša propast - veli kralj i zaplašeno očekuje od glasnika odgovor, a Ferenci odgovara:O nekom savezu između Petra Berislavića i Turaka ne može biti govora. Moj ujak veli da hrvatski ban Petar Berislavić ni kao biskup neće sklopiti savez s Turcima. On dobro poznaje njegova ocjelna načela. Ujak misli da je Turčin predložio Petra Beri-slaviću primirje, naime, ponudio mir, a on je prihvatio. Zato se Turci misle sabrati na Dravi.Verbeci pocrveni i ustane Uzbuđenje mu prožima čitavu pojavu: J fAko su Hrvati u Bosni sklopili mir ili primirje s Turcima,201

onda će se vratiti i ban Berislavić, a sigurno i mnogi njegovi pri-jatelji. Možda su već i na povratku. Bilo bi mi vrlo neugodno da se pojave prije nego Sto svršim ovdje svoj posao.- Vjenčanje banove nećakinje mogao bi ban i spriječiti - primijeti tiho kralj.- Zato mu neću dati priliku. Već je tu veliko neprijateljstvo u kojem se nalazimo ovdje s Hrvatima.Svaka najmanja neprilika ispunja Vladislava strahom i strep-njom. Svuda vidi ugroženo prijestolje svoga sina. Ovo Što je sad donio Ferenci, čini mu se strahovito porazno, to više, što je Ver-beci uzbuđen. Ponovo ispituje mladog glasnika, a ovaj potanje razjašnjava kralju i Verbeciju opasnost da Turci izvedu svoju nakanu.- Tako se samo nagađa da su odlučili navaliti u Ugarsku ili je to gotova stvar? Što o tome veli gospodin kardinal BakaČ?- Kako bi mogao doznati što misli turski vojvoda, ali je sasvim sigurno da se o tome dogovaraju u turskom taboru i to baš stoga što ih ban Berislavić neprestano sprečava da provale u Hrvatsku.Verbeci pogleda kralja:- Prevelika hrabrost hrvatskog bana ovog nam je puta na štetu. Turci ne mogu pobiti Hrvate u Bosni i provaliti u Hrvatsku i zato su odabrali Ugarsku. A naši nisu nikada vidjeli tursko oružje niti će se znati snaći kad im stane nasuprot. Trebamo, dakle, za obranu kraljevstva Hrvate, njihove bojovnike. To je nepobitno.- Ako je tamo sklopljen mir, onda uzmite Hrvate i povedite ih u Ugarsku - savjetuje kralj.- Ostavit će ban u Bosni dovoljan broj vojske da opet suzbije Turčina ako provali. Ne može se vjerovati neprijatelju. Petar Berislavić vrlo je oprezan, stoga trebamo mnogo, mnogo mladih hrabrih Hrvata iz ovih krajeva. Dakle, veličanstvo, stvar je riješena. Vi ćete potpisati naše utanačenje o pomirbi s Hrvatima. To se mora smjesta proglasiti u čitavom Turopolju, proglasit ćemo i to da se svi ustanici vrate u svoje dvorove. Svima se zajamčuje potpuna zaštita u imovini i u životu. Oni će nam biti najhrabriji bojovnici. Odmah ću o tome obavijestiti kanonika Benka koji je vodio istragu.Petar Pan sjedi u naslonjaču. Naoko, pletući vrpce, zadrijemao je. Verbeci ga pozove i naloži mu neka odmah dovede kneza Brandenburga.Kad je on izašao, Verbeci ispituje Ferencija o životu na dvoru u Budimu, što se sve tamo događa i traži vijesti o svojim prijateljima.Dok je sve to ispitivao, pojavi se mladi knez u pratnji Petra Pana. Očito mu je ovaj već sve putem rekao o čemu se radi jer je Brandcnburg od uzbuđenja zaboravio pozdraviti pa ide kralju i Verbeciju. Ovaj ga smjesta ljubazno oslovi:- Dragi moj mladi kneže, kraljevstvo je u pogibelji i prijes-

i<. nieeova veličanstva, vašeg ujaka, također je u pogibelji. Turci ane oreko Drave, a nama <|ieba hrvatska vojska za obranu. Vi tete dakle potpisati pomirenje koje će odobriti njegovo veličanstvo. “Kneževo se čelo nabora i pogleda svojeg ujaka. Ovaj mu potvrdi Verbecijeve navode. -U kneza zadršće bijes, ali se svlada iupita:

- Na što se obavezujem tim potpisom?- Dragi kneže. obavezujete ^ platiti sve odštete za ono što su počinili vaši ljudi u Turopolju i polažete obećanje da nitko od vaših ljudi neće i ne smije odu/ n plemićima ni kmetovima bilo kakvo blago ni kakvu drugu imovinu ni daće, jer su svi oni slobodnjaci. Dakle, obavezujete se poštivati sve zakone i sloboštineHrvata.- Ako vam trebaju, gospodine Verbeci, Hrvati, onda i vi platite račun pomirbe. Ja ne samo Sto neću platiti, nego nemam ničime.- Vi ste imali koristi od svega onoga što ste oteli i ubraliod ljudi u ovoj zemlji. Ne mogu, dakle, platiti ja, a ni kraljevstvo. Njegovo veličanstvo, vaš ujak, nema i ne smije trošiti kraljevske novce. Ali znam: u vas IL uihk" zlata, dragocjenosti i bisera što ste baštinili po svojoj žcm Ik-atmi Frankopan. Ono zlato i biseri još su iz doba kralja Matije. Ako nemate gotovine, založit ćete Hrvatima svoje dragocjenosti Morate to učiniti ako vam je stalo do sigurnosti prijestolja vašeg kraljevskog ujaka.Mladi je knez gotovo po/,Lr U bezbojnim mu očima sijevaju kletve. Ali ga Petar Pan opominje:- Što je, kneže, jedna škrinji.. prijestolje vašeg ujaka?- Dobro, kad mora biti, neka bude. Moj kraljevski ujak može računati na moju pomoć- Bit će sve dobro, osobito veselo kad ja pripremim svoju veliku komediju u proslavu našeg mladog uzvišenog gospodina Dra-ženića i njegove vjerenice U subotu ćemo svadbovati. To znate, kneže?- Meni nitko ništa ne kazuje. Tu sam u ovom dvorcu kao vlastiti zatočenik. Ako je svadba, trebalo bi sve prirediti da se ne kaže kako je knez Brandenburc ;krKu.Petar Pan se grohotom smije:- Rasipnik nad rasipnicima 11 c IDU/L” nikul1 •• >-lobiit naslov škrca. dine?6” Sprcmite se” kneže ** suboti Je li tako, uzvišeni gospo-- Da, da, ako ne prije, a ono u subotu svakako. Vrlo su važne vijesti što ih je donu. Ferenci pa bi tako moglo doći do vjenčanja i prije.tan 7 Ja sam za subotu - usklikne Petar Pan - subota je sre-wn dan, vjerujte, tko se u subotu vjenča, taj će biti sretan do suh", ziyota-,Tako vele Bvi talijanski astrolozi. Ne odustajte od subote, ta valjda nećete " petak?- Možda u četvrtak”

- To je odlučno zabranio gospodin vrač. On veli da se gospodin Draženić mora još oporaviti. Ali vidjet ćemo, meni je glavno da dospijem pripremiti lakrdiju.Verbeci i kralj odmah su dozvali glasnika da ga pošalju n? zagrebački Kaptol gospodinu Benku. Verbeci je potpuno spreman na ono što je odlučio. I ostavi ostale u razogovoru, a Petar Par, otprati kneza u njegovu sobu gdje ga je čekao Danijel. Tu je tek provalilo bjesnilo mladog kneza protiv odluke uzvišenog gospodina Verbecija da se Turopolju plati odšteta. Lakrdijaš ga još podstre-kava:- Jesam li vam rekao? Na vaš će se račun pomiriti s Hrvatima. Vi, ćete to platiti, a njegov će se nećak popeti na bansku čast. Podmetnut će oni Petru Berislaviću da je zato Turčin provalio preko Drave jer je on s njim sklopio savez. Vidjet ćete, ne lažem. Nemam ni razloga, samo me ljuti što su prema vama tako nepravedni.- Petar Pan, kunem ti se, Draženić ne smije dobiti za ženu banovu nećakinju, razumiješ li? Sad tek vidim: ova će ženidba mene baciti u pozadinu. Ja, toliki posjednik u Hrvatskoj, neću imati riječi. Nada mnom će gospodariti Draženić. Ne, to ne mogu dopustiti. Moraš nešto smisliti, Petar Pan. Imaš li već štogod?- Mogao bih vam pomoći onog dana kad priredim svoju lakrdiju. Trebam za tu ludost svu silu ljudi. Vi ste ovdje gospodar, razumijete li? Vi jedini možete izdati odredbe u dvorcu koje trebam.- Neka mi se oduzme očinji vid ako neću učiniti sve što mi god odrediš.

- Još je stvar potpuno u zametku, ostavite me sad. Idem razmišljati, a dotle šutnja i svladavanje. To je vaš posao.Ostavivši razbjesnjelog kneza, ode Petar Pan, šetajući polagano k Stjepku Brodaricu. Tu je našao Mladena viteza od Srednjice i navalio na nj pitanjima:- Vi ste otišli iz Lukavca tek danas prije podne, a stigli ste prije negoli Vojko. Da mu se nije što dogodilo?- Javio sam u Brezovicu da je vjenčanje u subotu, a zatim sam ih ostavio vijećati. Mislim da je Vojka zadržala stvar s vojvodinim pismom Jasenki, zatim je otišao u Turopolje da odnese poruke gospodina Antolkovića nekim našim prijateljima. Mora i tamo sve pripremiti, a ja sam se požurio naprijed da Lukavčanima ne bi upalo u oči što smo baš nas dvojica izvan dvorca. Danas su o svemu odlučili Gordana i Antolković, a ostalo ovisi o vama.- Verbeci mi sada radi u prilog - smješka se Petar Pan. - Baš je sada navijestio kralju da potpiše utanačenje s vašim Hrvatima pa će gospodin Benko biti pozvan ovamo. Zbog toga bi se Verbeci htio požuriti s vjenčanjem, ali vrač to neće dopustiti. A znate koga sam još sreo na trijemu? Onog četovodu što ga je Draženić poslao u Turopolje da sazna ime sivog oklopnika. Gledao sam upravo dolje u dvorište dok je taj čovjek prolazio pored me-204

i nekoliko se p okrenuo za mnom. Moja ljepota nije ga privukla. Bit će nešto drugo, a to ne može biti nama u prilog. Pazite taj nas čovjek ne smije vidjeti da odlazimo.Raspravljali su o Lucićevu četovođi i o njegovu ponašanju, kad netko oštro pokuc na vratima i odmah zatim ude u sobu°J Zatvorili su se i sobu i slušali Gordanine i Antolkovićeve poruke Sto ih je Vojk > saopćio šapćući.Razložio im je sve potanko, a zatim se požurio da ode k vojvodi od Ferare.Već je na trijer čuo da je vojvoda s princezom u živoj igrina kocke. Koraknu je u sobu i ostao uz vrata. Princeza ga odmah opazi i dobac pogled. Vojvoda mu je okrenut leđima i potpuno je , i<i L i u igru. Oko igrača su talijanski vojvodini plemići. Princeza iskoristi priliku i svakog časa šalje Vojkuljubavne poglede. On ih prima kao zapovijedi, naloge buduće kraljice. Iz Brezovice se vrati sa svim dokazima svoje sudbine. Jasen-kine suze neizbrisivo su priznanje da ljubi vojvodu. A kad je odlazio iz Gordanina dvoiv i u/, vili MI mu ona i otac potanko njegove dužnosti na dvorcu budući- kraljice. zato mu je svejednošto se s njim zbiva. Ali dok jlai.i <.. •;•.,>,: i leđa, ova ga upravoizazivaju da u njih gurne hode, Tako Jasenka ne bi imala višekoga ljubiti. Da se oslobodi te kušnje, ide korak dalje. Sad ga primijeti i vojvoda, odmah zaustavi igru, ostavi princezu i svoje plemiće, povede Vojka k prozoru i tiho upita:- Jeste li predali Jasenki pismo?- Nigdje je nišan mogao naći pa sam zamolio njenog brata neka mi kaže gdje se nalazi, a isto tako da odgovori na vašu poruku i prošnju. Rekao je da smatra za veliku čast što gospodin vojvoda prosi Jasenkinu ruku. Uzeo je pismo i obećao da će ga poslati svojoj sestri.- Poslati? Dakle, ne nalazi se u Turopolju?- Ne, gospodine \ Vi znate da je Lucić, kaštelan gospodina Draženića, htio ugrabiti Jasenku. Dakako, ne za sebe, jertada gospodin Draženu ne bi slao čitavu kraljevsku četu da navalina šumski dvorac gdje se nalazila Jasenka. Protiv tolike opasnostimorao je brat zaštititi sestru pa su Jasenka i njena majka otputo-vaie u neki dvorac, vri, daleko odavde prema moru da tako nebudu nadohvat Draženi,Prava je ludoM poslati je tako daleko. Draženić ima svojuvjerenicu.- Ali s njom kani samo otvoriti putove u hrvatske krugove “ dokopati se časti, a Jasenku želi uzeti za Ijubovcu.

o k nm M°^ Je.takm nećak onoga koji gospodari kraljevstvom i ° kome ovisi da Oliva bude kraljica ovog kraljevstva.Na to vas upozoravi vaš saveznik sivi oklopnik i poručuje205svjetlucav3 ^ ^ stisklLii P*81” “ škripati zubima, ali oči mu

da budete oprezni. I on je govorio s mladini Kuševićem. Obojica bi vrlo rado da taj savez između njih i vas, učvrste ovim brakom i baš zato su sklonih” Jasenku tako daleko. Gospodin Kušević poslat će pismo naročitim pouzdanim glasnikom Jasenki i javiti vam točno u kojem se dvoru ukonačila. Nisu još odlučili, hoće li sasvim do mora u koji dvor svojih znanaca, ili će se zaustaviti bliže. U roku od tri-četiri tjedna imat ćete vijest o Jasenki i pismenu privolu njene majke i brata.Ovako je Gordana uputila Vojka da zadrži vojvodino prijateljstvo kako ne bi škodilo njihovim namjerama.Vojko je u daljnjem razgovoru sve više huškao vojvodu naDraženića, a ovaj mu ide na lijepak i sve se više uzbuđuje. Bioje već potpuno uvjeren da će moći češće posjećivati Jasenku u dvorcu njene majke i brata, a sada mu je sve to razbio taj Dra-ženić. Nezadovoljan i srdit, zahvali Vojku na usluzi i onda se vratik svojoj rođakinji, ali nema volje nastaviti igru, već izađe iz sobe.Ona je brzim koracima prstupila k Vojku. Zanima je zašto je vojvoda tako neraspoložen. Rekao joj je ukratko što je bilo. Onamu se nasmiješi i podigne k njemu usne kao da bi htjela da ihpoljubi, makar zna da joj ne može ispuniti tu želju naočigled onihkoji stoje straga. Zato mu ona pruži ruku koju on čvrsto stisnei poljubi. Njoj se čini da je taj cjelov izljev sve njegove vrelestrastvene ljubavi koju sebi zamišlja već tako dugo i za kojomčezne i očekuje baš tako vruće kao i kraljevsku krunu. ,TBŠKO OTKRIĆETe večeri sastali su se svi u lukavačkoj blagovaonici neobično uzbuđeni. Svako je imao svoj posebni razlog da se uzrujava. Kralj zbog straha za prijestolje, knez zbog otkrića da će ban postati Draženić, Petar Pan i saveznici zbog svoje urote, a Verbeci zbog brige što se to dogodilo na hrvatskom bojištu u Bosni, je li ban sklopio primirje ili možda ipak neki savez."Ako su Petru Berislaviću javili sve što se događa u Hrvatskoj i kako Lukavac postupa s Hrvatima, imao bi Petar Berisla-vić dosta uzroka da se pogodi s Turčinom."Ta misao neprestano se šulja Verbecijevom dušom i pokazuje mu opasne posljedice takvog banovog čina."Bilo što učinio Petar Berislavić, mir ili savez, sve je to na štetu Ugarske."Zacrvenio se, oči mu se žare, kretnje su mu nemirne, sav je rastresen i često ne odgovara na pitanja koja mu stavljaju članovi dvorca.Mladi knez Brandenburg živa je vatra u tom društvu što sjedi206

stolom Tek malo prije nasamu razgovarao je s kraljem u najvećem uzbuđenju i kk, Verbecija koji određuje da knez plaća ra-pomirbe s Hrvutn u Turopolju. Stjepko i Vojko i Mladen,itez od Srednjice. i Petar Pan, njih četvorica urotnika, znadu se svladavati ali ipak njihovo vladanje ne može prikriti nemir što prouzrokuje plan koji imaju izvesti. I vojvoda od Ferare u svojem kardinalskom odijelu samo je prividno miran. Sve što je saznao od Vojka razdražuje ga. Pencinger nije nimalo obradovan što se mora poniziti pred Hrvatima i proglasiti u čitavom kraju da je Lukavac pristao d;i - zahtjeve plemića i naroda i što mora zajamčiti potpisom da više neće pljačkati. A najviše ga ozlovoljuje što mu se Verbeci zaprijetio da to obećanje mora držati dotle dok mu on ne dopusti da opet harači i robi.Jedino vedro stvoren] te večeri je princeza Oliva. Ukrasila je najljepše što je mogla i obukla opravu od zelene svile koja joj toliko dobro pristatc pa se podaje užitku, gledajući krasnog mladog Vojka. Smatra - 1 svojim. Na to joj daje

pravo i posljednji njegov razgovor * današnji pozdrav kad je stigao iz Brezovice. Sve joj objavljuje da se lijepi mladić potpuno predao njenoj ljubavi. U blagovaonici zamiri; pečenje. Nose velike zdjele, toči se vino, svi su se podali jelu Nitko ne govori kao obično. Svatko je zabavljen svojim mislima Sto pobuđuju najrazličitija drhtanja, a ova kao da još više raspiruju glKad su svi već namirili svoje želuce, najavljuje paž Verbeciju da je stigao četovoda Vencel. Šalje ga Draženić jer nosi vrlo važne vijesti. Odmah se sjetio o čemu mu je govorio nećak i dade pozvati četovodu u sohi Nema razloga saslušavati glasnika nasamu, okrene se prema debek bucmastom momku i zovne ga bliže:Ti si danas bio u Turopolju i tamo si našao plemića koji zna tko se krije pod vizirom sivog oklopnika?- Jest, bio sam - odgovori on.- Dakle, tvoj plen ; uisl”i zna ime neobičnog vođe ustanika?- Zna, uzvišeni gn-.podiiKMladen, Vojko i Stj >.-f 4 , o osjećaju da se približava neka ognjena magla. Iako ih je Pet; Pan obavijestio o četovođinu putu, nisu nikako mogli vjerovati da bi se našao netko tko bi, osim ustanika, znao Antolkoviće. ime. Vojko, dršćući, čeka odgovor. Verbeci, pun znatiželje, upi pogled u četovodu:Dakle, onda ti je kazao. Govori - odredi Verbeci Draže-nićevu pouzdaniku.Ponajprije san, mu ponudio srebrnu kesu. Malo ju je ogledavao i onda mi odgovori: "Lijepo je to srebro, ali ime toga čovjeka je zlato, dakk ako imaš zlata, možeš doznati tko je sivi oklopnik." Dao sam mu srebro, a on ga je odmah spremio u njedra. Onda sam mu dao zlato. I to je spremio u njedra, a tada mi je rekao ime.Nitko nije mogao razabrati koliko su zadrhtali Vojko, Mladen207

i Stjepko na te četovođine riječi. Svi drugi bulje u okruglo i de-beljkasio čeiovođino lice.- Uzvišeni gospodine, taj se sivi oklopnik zove Davor Antolković.Vojku se čini da mu je srce prestalo kucati. Mladenu je stao dah, a Stjepka obuzima osjećaj teške brige. Sva su trojica osjetila da je ispod nogu Davora Antolkovića pukao ponor.Verbeci skoči, udari po stolu i vikne:- Taj izdajnik kraljevstva, ipak se vratio? Veličanstvo, vi tako mirno gledate kao da je Antolković vaš prisni prijatelj? Zar ste zaboravili?Vladislav se prepao tog ukora jer je uistinu zaboravio ili možda nikada nije čuo o tom. On drži sve Hrvate neprijateljima svojeg prijestolja, a ovo ime ne čini mu se ništa osobito.- Veličanstvo, zar ne znate? Davor Antolković bio je onaj velikaš što je na budimskom saboru, kad su se Hrvati tužili na naš nepravedni postupak i ubiranje daća, stao vikati: "Najbolje je da raskinemo, da se rastavimo, da svaki ide k svome. Vi, Ugri, ostanite na svojem, a mi ćemo sami kao što smo i bili." I gotovo je pridobio sve Hrvate tim svojim povicima, svi su mu povlađivali, osim dvojice, trojice i stali vikati: "Raziđimo se." A vi znate što to znači. Predlagao je da se otcijepe od vašeg prijestolja i od vaše vladavine. I da sami izaberu kralja i sami vladaju sa sobom, a to je protiv vašeg sina.Zima prolazi Vladislavljenim suhim tijelom i ugleda sablast koja negdje izdaleka dolazi protiv njegova prijestolja, krune, a njegov sin jedinac je prosjak. Ako neće biti kralj, što bi mogao biti drugo? Kralj bez krune u njegovim je očima bogalj.Dok se kralj valja u strepnji, Verbecija spopadne iznenada pitanje:"Ako je taj Antolković obavijestio bana o svemu što radi Lukavac, o svemu što se dogodilo ova dva mjeseca protiv naroda,Gordane i Vilene, pa se zato složio s Turčinom? Katolička vjeramorala bi ga odvratiti od toga, a ako je Turčina znao pridobitida ostavi Hrvatima vjeru, a zato će mu on pomoći preko Dunavau Budim?" •

Još ga nikada nisu snašle pretpostavke kao ovog časa kad je čuo da se u Turopolju nalazi Davor Antolković. Znoj ga oblijeva i suše mu se usne. Sva uzbuđenja današnjeg dana zapalila su već prije u njemu vatrenu žeđ. I prije objeda morao je ispiti puna tri vrča vina, a kod jela dvostruko. U vinu mu se vazda pojavljuju strahote kojih se trijezan ne boji pa sada još više nego inače oslika Vladislavu sablast Antolkovićeva povratka.Vojko sjedi nepomično i kao ostali sluša. Sve mu u prsima dršće, ali je lice mirno, samo su mu se oči nešto smanjile. Stjepka obuzima strah da mladić neće izdržati tešku kušnju i šapuće Mladenu, nudeći mu kolače što leže na srebrnom tanjuru kao da ga otkriće o Antolkoviću ne zanima. Zatim nudi kolače Vojku da208

mu uzmogne pogledati u oči. On je razumio što mu govori Stjep-kov pogled pa se žarna],aic na kolačima, uzima i jede. Stjepko ,e uspio prikazati da se njega i mladića sve to ne tiče jer se Verbeci gotovo okosio na Vojka i Mladena:Neka je mir dok ja govorim. Koga ne zanima, može ostaviti blagovaonicu.Preoštre riječi odnosile su se i na Stjepka, no on se učini kao da to ne opaža, a Vojko i Mladen samo pokorno ušute i prestanu jesti. Petar Pan uzima masku čovjeka koji je pun odanosti prema uzvišenom gospodinu i sve što on pripovijeda duboko ga se doimlje. A uzvišeni biva sve razdraženiji, ne može više ni o čemu misliti ni govoriti, već samo o Antolkoviću. Čas se obraća kralju, čas opet barunu Pencingeru. predlaže i razlaže što bi se sve imalo učiniti da se Davor Antolkov ic domami u zamak.Antolković opetuje Vladi^lav blijedim usnama. Jedva muca ime od kojeg obilaze srsi Vojka i njegove drugove na dnu stola. Nije li Antolković pobjegao “ - pita kralj svojeg državnika koji je ispio još jedan vrč vina i odmah pripovijeda ubrzano, uzbuđeno:Jest. Kad se vraćat iz Budima u Hrvatsku, postavili su mu naši Ugri zasjedu da ga uhvate, ali je doznao što smo učinili i nestao. Vidjeli su ga na-a u Veneciji, a sad se pojavio baš ovdje u Turopolju gdje se nui\i-v glođemo s Hrvatima i gdje knez Brandenburg želi plemiće učiniti svojim kmetovima, uništiti im povelje i zagospodariti čitavim ovim divnim bogatim krajem. Pojavio se baš ovdje jer mu se tu pruža najbolja prilika da buni narod.Znam ja sve. Naravno Tko V ; ; usudio na tako vratolomničin, osim njega? A znate li tko je njegov štićenik? Jelenko Kušević. On je doveo Antolkoviću u krilo sve turopoljske i zagorskemlade plemiće. Svi su oni usial protiv kneza i protiv mene i protiv vas. Kušević je njegov Jprvi saveznik. Ali platit će to.Ne može zatomiti svoje mivii Svi napeto slušaju to otkriće što ga je donio četovođa, a razložio . ;k ,Vojvodi od Ferare tek je sada sve jasno. Sivi oklopnik u šumskom dvorcu nije mu rekao svoje pravo ime. Sad, dakle, zna. Ta okolnost prenerazi Vojka. Osjeća u vojvodinim rukama oca i sebe. Krv mu udara u sljepoočice. Još ne može doseći posljedice te opasnosti, ah ga mori zla slutnja.~A. ekaJ- nesto Je važno - sjeti se Verbeci i okrene se k cetovodi: Znaš li štogod o sinu Davora Antolkovića? brzo j°vj skupi čcl°- nešl° mu se u glavi iskri, neko sjećanje paČTP• ~ Kad Sm° se ono davno Pred 0Pćinom sukobili, mi, Lukav-f.,1-” l "s tanicima što ih Je vodio taj sivi oklopnik - to je bilo taj si* vf šević skinu" gospodinu Draženiću vizir s lica - koii r”tu lpmk obratio se n.! i puta nekom drugom jahačuje također nosio sivi Jjklop i vizir pa mu je govorio "sinko".razigran ovim odgovorom Verbeci vikne”

- Da, to je on. Antolković ima sina. Tražili smo ga posvudj da bismo ga uzeli i prisilili oca neka se preda kralju. Ali i mUnl dog je očito uzeo sa sobom i tako otišao u Veneciju. Naravno/ sad je jasno, veličanstvo, zašto se Turopoljci bune.- Moj ujače, sad smo otkrili krivca koji huška ovaj narod protiv mene. Da, to je, sve je to on učinio, naravno - klikne knez sretan jer u tome nalazi nadu da bi ipak mogao iznijeti pobjedu i ne bi trebao platiti odštetu.

Uhvatio se tog otkrića kao utopljenik prutića i viče:- Kralju, ujače, svi su ovdje bili kmetovi, svi, a taj Antolković i njegov sin uputili su ljude da se prikažu plemićima. Krivotvorili su povelje i pobunili se protiv mene, a sad neka ja te povelje priznam, neka se pokajem, platim odštetu za ono što smo uzeli s pravom jer su oni svi moji kmetovi. Ne, to ne, to se ne može. Vi nećete potpisati nikakvo utanačenje, uhvatit ćete Antolko-vića i sina i suditi im.Sav se uznojio od žestokog govora. Ali sad se javi mnogo veći predstavnik pohlepnosti za novcem i reče:- Sve što velite, istina je, ali prijestolje vašeg ujaka u pogibelji je - lukavo pecne Verbeci Brandenburga. - Zato je pomirenje s Hrvatima svršena stvar, ali samo dotle dok nam trebaju hrvatski vojnici za obranu, Jeste li čuli kneže? Najbolji i najhrabriji nalaze se u Turopolju, u okolici Zagreba i Zagorju. Ako bi se ustanovilo da nam ti vojnici ne trebaju, odmah ću vam dati slobodu da uradite s tim hrvatskim buntovnicima što vas volja. Pošaljite ih za prehranu divljim zvijerima u ove strašne šume kakvih nema u kraljevstvu, ili ih jednostavno potopite u ovim močvarama kakvih još nisam vidio. Vješajte ih na ures, umjesto žita na hrastove graneVino mu je ubrzalo riječi i fantaziju, a zatim uzvikne: ,- Časne riječi, kneže, možete s njima što vas volja, ali sad u ovom času, dok nam trebaju vojnici za obranu našeg kraljevstva, sad ćemo sve priznati i prihvatiti. O Antolkoviću i njegovu sinu neću ni govoriti kao da ne znam o njima. Ali on će pasti u moje ruke zasjedom. Stari Antolković je doduše lukav, ali mladi će mi kao ždrijebe u šake. Vidjet ćete vi kako to sve vodi Verbeci. Nije čudo što me se boje i prijatelji. Samo da znam u čijem je dvorcu taj mladac.Sad se sjeti da u sobi još uvijek stoji četovođa Vencel pa ga pozove k sebi:- Moraš doznati gdje se nalazi sin toga sivog oklopnika. To neće biti teško otkriti. On je vrlo mlad. Sigurno je našao i djevojku u Turopolju pa bi ga preko nje mogao lako uhvatiti. Čovječe, zaslužit ćeš kuću i zemljište ako me uputiš gdje se nalazi sin Davora Antolkovića jer tada bih smjesta imao u šakama i oca.- Uzvišeni gospodine, vrlo bih rado, ali plemić koji mi je pokazao njegova oca sigurno ne zna za sina jer bi mi tada ponudio i njega za kakvu debelu kesu.- Tko je taj plemić, kako se zove?

Na to pitanje nije bio spreman, ali se izvlači: _ _ L Vaša milosti ne znam mu ime. Nisam ga m pitao. Vidio ga izdaleka jahati Turopoljem. Vidio sam u koje su selo i koiu kuću ušli. a ja danas ravno onamo i, ne bnnući se kako i? ime domaćem plemiću, već me zaokupila briga da doznam ime sivog oklopnika. Potražit ću ponovo plemića i doznati kako mu je"Koji bi to plemić mogao .biti?" - zapanjuje se Vojko. Nikako ne može vjerovati da bi itko od njegovih prijatelja izdao oca.Gonjen nekim čudnim osjećajem, Verbeci neprestano govori o <\ntolkovićevu sinu. o zasjedi kojim bi ga morao uhvatiti.Jeste li ga kada vidjeli.” - pita barun Pencinger. - Kad bih znao kakav mu je lik, dalo bi se ući u trag.Nikad ga nisam vidio, premda je otac mladića dovodio sa sobom u Budim kao što su i drugi hrvatski velikaši dovodili sinove da slušaju rasprave u saboru Nikada mi nije palo na um tu mladež naročito uzeti u oko. Ako je taj mladić sličan ocu, bit će tamne kose. Oči Antolkovićevc nisam upamtio, ali lice mu je duguljasto i blijedo. Bit će već dosta prosijed, nosi bradu. Njegov sin, koji je s ocem boravio u Veneciji, očito danas nosi, kao Talijani, drske tamne brčiće, a možda je i stasit kao otac?Zašto je u tom času Verbecijev pogled pao baš na Vojkove tamne, čvrsto savijene brčiće.” Onakve, kako ih je čas prije opisao. Od toga pogleda bude mladicu ledeno. Mladen kraj njega zastrepi za druga. Stjepko Brođane baci se na Verbecijev instinktivni pogled što mirnije na Vojka. uhvati ga svojom kretnjom i riječima i skine s Vojka:Tko zna, uzvišeni gospodine, nije li mladić nalik na majku koja je možda bila plavušu, pepeljasta ili smeđa? Teška će vam biti potraga za sinom kad ne znate

opis njegove pojave. Ali savjetujem vam da uzmete dobi i spretne uhode. U ovaj kraju očito ljudi nisu vrlo spretni i neće biti teško otkriti boravište oca jer znate kakva mu je pojavaVelečasni gospodine, već sam ovog časa smislio što ću. Baš me razbudila svijest da se taj čovjek usudio opet doći, ali u zao čas po njega. Kad dođe kanonik Benko sa svojim drugovima, a veličanstvo i knez potpišu utanačene, zatražit ću da svi mladi ustanici dođu k meni jer želim svima pružiti ruku. Pogledat ću onda svakog pojedinca, među njima je zacijelo taj njegov sin.Premda su Stjepko, Penemgn i kralj sudjelovali u raspravi o Antolkoviću, Verbeci se stalno vraća na njegova sina. Ta ga rasprava uzbuđuje, uznemiruje kao da neke tajne sile odnose nevid-”J”ve zrake s Vojka k Verbeci m i dojavljuju državniku da sin njegova neprijatelja sjedi uz stol i tek je malo prije donio u dvorac roiu kako će oteti vjerenicu njegovu ljubimcu Draženiću. Kao da m neka sila došaptava nerazumljivim riječima da se pod krovJelenkoželikao žrtvu svo-

211

A sin Davora Antolkovića okrenuo je k Verbeciju mlado, ali muževno lice sa čvrstim punim malim savijenim brkovima, čvrstim i odlučnim pogledom tamnih očiju i sluša pažljivo, dok mu blijedu put lica probija vatra uzbuđenja. Od njegova mira možda zavisi život i sloboda njegova i očeva. Stoji na rubu ponora koji mora preskočiti.Večera se beskrajno produžuje razgovorom gospodina Verbecija. Vojko, Mladen i Stjepko jedva čekaju da odu u svoje odaje. Ali sad se uplete i princeza Oliva i kao da je nešto ušlo u nju, započne se zanimati za mladića o kojemu pripovijeda gospodin Verbeci. Nešto je načula da se i Vojko nalazio u Veneciji, a to joj ne da mira. Pogledava čas Vojka, čas Verbecija. Sve je više obuzima želja da bi on bio sin onog sivog oklopnika koji ih je uko-načio u šumskom dvorcu i pomagao vojvodi i njoj ući u Lukavac. Nikad joj Antolković nije govorio o sebi, čak ni bratiću Hipolitu nije rekao pravo ime, ali sad je bilo lako i vojvodi i njoj napipati istinu. A ona i želi da se ne prevari. Iz ovoga bi stanja skovala okove i mladićevu vrelu mladost nerazrešivim lancima zakovala uza se.Vojko je zaposlen s vojvodom. Srsi ga prolaze kad pomisli da bi on mogao to strašno otkriće postaviti kao uvjet za Jasenku kako bi ga odmah vjenčali s njome. Nikad mu nije vjerovao, a sada te male crne oči pohlepno i strastveno pobuđuju u Vojku grdne sumnje.Ne može više pogledati vojvodi u oči i sa strane zaviri u to garavo lijepo lice. Usne mu se smiješe, tako čudno smiješe: trijum-fatorski. Vojku zakuca srce slutnjom.Svaka se kap krvi u njegovim žilama uzbudila, srce mu burno kuca, misli su mu bodeži od kojih bi vojvoda morao na mjestu ostati mrtav. Zašto gaje baš sada pogledao? Razumije zašto ga gleda Oliva, ali on. Pogled mu je himben, dvoličan slavodobitan.Svi bi oko stola htjeli reći svoje mnjenje i Pencingcr i mladi Ferenci kojemu Verbeci zaboravlja iskazati dužnu pažnju kao Baka-čevu nećaku, ah” uzvišeni gospodin, zapaljen vinom, uživa da druge zapanji svojim umnim osnovama i ne da im do riječi:- Još samo nekoliko dana i vidjet ćete što su državničke vučje jame u koje se kotrljaju ovčice, a ne vuci. Ban Berislavić može raditi što ga je volja. Prije nego što se on vrati s ratišta, narod će pod moj mač na Dravu. Moja je pamet kilometre duža od banove, moja, je vlast dvjesta konjskih snaga jača od njegove.Petar Pan razabire da bi dobro učinio ako uzvišenom ugodi i reče:- Pamet vaša, uzvišeni, do neba dosiže kao što nježnost vašeg srca prema Oraženiću dosiže do središta zemlje. Blago vama i njemu i svima koji smiju biti u vašoj blizini, a najviše blago meni koji se sunčam na suncu vaše pravednosti.

- Sunčaj se, sunčaj - prihvaća Verbeci nasmiješen, opet iskapi vrč i doda: Svi se sunčaju na sunčanoj svjetlosti moje državničke glave.212

Sve više izaziva Petar Pan njegovu umišljenost kojoj vino skida i ono malo prozirnih haljina i ukazuje je u svoj golotinji.Umišljenost tetura, glavni prevalila je sve zaslone državničke lukavosti Princeza Oliva i od\i-v dobro opaža kako Verbeciju godi laskanje i potpuno ga zaluduje Inalospjevima svojeg udivljenja. Umišljena veličina, odjevena u gnmi/nu taštinu, plijen je vina. Govori o svemu kao da je medu svojim pouzdanicima. Oliva mu laska i laska, a on joj uzvraća.Nemilo se doimlje Vladisla\a što se Verbeci odjednom ushitio za Olivu kojoj su dosad obojica iskazivali vrlo službenu uljudnost. Premda je jasno da to čini sam u vinu, ali joj time pruža mogućnost da se baš ona popela na vrh razgovora i vješto se drži na površini.Uskoro govore samo ona i Verbeci. Njihov se dijalog raspleće oko izdajstva što ga je počini- Davor Antolković.Svima oko stola i odviše upada u oči princezino zanimanje za neznanog mladića. Odviše je očito da je više zanima tajanstvenost mladićeve ličnosti nego okolno da bi preko njega mogli uhvatiti oca. Ali Verbeci u svojoj razigi i ne vidi ništa drugo nego vruće oči divnog sjaja i ne osjeća dm osim želje da uhvati onoga kojeg smatra uzrokom bune u Turop _ iI uzme princezinu ruku, nešto je odviše grubo poljubi pa onda reče:Uzvišena princezo, nd / i crn o me žalosti što vas ne mogu provesti Turopoljem, prikazati ustanicima pa da mi vaša divna mladost uhvati u zamku lijepog mladića. Začas bih imao i oca i sina.Nasmijala se ljupko i uz\it i;ia:Hajde, vodite me. Tkt> zna možda ga baš ja izvučem van. Budete li vrlo ljubazni prema meni, predat ću ga. Ako dokažem da je nevin?Jedan je čovjek ipak uspio da se ubaci medu njih dvoje i vikne:- Jao, čujte moja buduća vladarice, vaša usta, što su kao mirisavi pupoljak, dirnula su moju savjest, a mnogo bih više zadobio da su dirnula moja usta. Ali i savjest se moja ražalila, razbuktala, poklekla pred vama i prisilila me da svima ovdje priznam istinu.I baci se pred njom na kol|cn,Svi gledaju u nj. Verbeci se žestoko okrene prema Petru Panu, unatoč ugojenom i odviše natrpanom nhul, i i zapanji se:- Sto si rekao? Zar uistmu znaš o Antolkovićevu sinu? M vrt ,” uzvišeni gospodine U menije dosad bila pohranjena u velika teška tajna. Sad je svršeno. Dalje ne mogu.li si dosad o tom šuti Ti, Petar Pan, zar tako, a veliš da s” mi vjeran?Ali n^Zakle0 Sam se šuljeti P"Je nci° što s3(tm) Postao vaš štićenik, ie nrirl "C (tm)?lčaste usne- ove prejasne tamne oči, ljepota kojuće "!, m * stv°r,a kad je bila " ^”^ raskošne volje, te usne skinut <-e Sd mene zakletvu.sobi je tiho. svi su iznenađeni.

- Znam gdje je Antolkovićev sin. Molim vas princezo, prigrlite ga k sebi, uzmite ga za svog slugu, bit će vam vjeran do groba, "što to znači?" - dršće Vojko. Ne zna Sto da misli.- A gdje je? - upita Oliva. - Gdje je taj mladić? Petar Pan raširi ruke, pokajnički spusti glavu i reče:- Tu je u ovoj sobi. Duhom i tijelom. Uzmite ga. Taj mladić sam ja!Verbeci mu dobaci kletvu od Ijutine Sto se dao zavarati. Svi drugi prasnuSe u grohotan smijeh. I Petar Pan pograbi za šiju svu njihovu pažnju, čvrsto nateže uzde razgovora, ne dopušta nikome ni pitanja ni ozbiljne riječi, polijeva ih pljeskom svojih šala. Glava mu je kabao pun dosjetki kojima raspreda Sale. Stao je razvijati svoje porijeklo, svoju lozu koju vuče od Davora Antolkovića, nepoznatog viteza kojemu je on neznani sin.

Čitavo je društvo zarobljeno snagom njegove komičnosti dok ih smijeh nije umorio. Kralj se digne da ode na počinak. Svi se razilaze trijemom i traže odaje.Vojko osjeti da su mu uže, sapeto oko vrata, malo popustili pa ima nade da bi se mogao i posve osloboditi.Čim su svi izišli na trijem, pozove ga tobožnji kardinal neka dođe s njim. Bez riječi ga slijedi.StigavSi u vojvodinu sobu, Vojko se zaustavi kod vrata iz bojazni da ne bi stvarno napao Hipolita ako mu navijesti kakvu prijetnju. Ovaj mu se, međutim, približi, pogleda ga kod svjetla uljanice Sto gori pred slikom i tiho pita:- Među vaSim drugovima ima neki izdajica. Samo on je mogao odati mog saveznika iz šumskog dvorca. •"Dakle, sve je pogodio. I nije bilo teško" - pomisli Vojko, dok Hipolit tiho nastavi:- Nitko drugi nije znao tko se krije pod sivim oklopom? Je li?To pitanje časkom skrene u Vojka sumnju na njega koji se pred njim isprsio, ali sam osjeća da je to odraz njegove mržnje i mirno primijeti:- Nijedan od mojih drugova nije mogao počiniti izdajstvo. Svakako je izvor četovođina otkrića sumnjiv. Nije nikako saznao od kakvog plemića jer svima je nevjerojatno da ne bi znao ime izdajice, kad Vencel poznaje čitavo Turopolje.- Sad je mnogo važnije obavijestiti mojeg saveznika Antolkovića kakva prijeti opasnost njemu i sinu. Taj ste sigurno vi, gospodine?- Antolković me naziva sinom jer sam njegov Štićenik. Crne male vojvodine oči ne mogu prozrijeti zašto Vojko prikriva istinu.- Bit će zla ako mi uskratite povjerenje. Mi smo konačno dužni međusobno se potpomagati. Ja sam zapravo postigao svoj cilj. Kralj će se s princezom vjenčati u jesen, ali vi ste joS uvijek u neizvjesnosti za svoje ciljeve. Zato je najbolje da mi kažete istinu.- Onako je kako rekoh. Zove me sinom od milja. Vojvodino nagovaranje potvrđuje sumnju nemirnog srca da vojvoda kani isko-

ristiti situaciju. Odjednom će vojvoda: ......_ odviše sam vas često slao iz Lukavca Sto bi lako izazvalo sumnje Zato neka sutra vaš drug u pratnji dvojice mojih plemića iziđe iz dvorca i odnese mojem savezniku pismo. Isto tako gospodinu Kuševiću. Sve ću im javitiSvaka vojvodina riječ opravdava njegove sumnje. Odgovor mu je zapeo, šuti i muči muku.Vojvoda se odmah zaveo g inim u raspravu o nenadanom otkriću. Stjepko predlaže neka vctju otpusti Vojka iz Lukavca da se više ne vrati.- Kako bih mogao opravdati Verbeciju da se prvi plemić moje pratnje ne vraća u dvorac? Neka. ide njegov drug Mladen.- Slažem se - naglasi Vojko ponosno. - Pošto me vojvoda smatra Antolkovićevim sinom, ostajem kao talac da ćemo svi mi čuvati tajnu gospodina "kardinala-Tek sada opazi Hipolit skn\m neraspoloženje mladog čovjeka prema sebi.- Ne znam čime sam zaslužio nepovjerenje mladog plemića?- Nisam obradovan događajem ove večeri, to je uzrok mojeg uzbuđenja. Ostajem ovdje, a Mladen neka ide. Imam i drugih razloga da ne želim otići. Pokloni se. pa iziđe. Požurio se k svojem drugu. Na trijemu gotovo se sukobio s princezom.Htjela sam govoriti s kardinalom - veli ona Sapćući - ali dođite, otpratite me, osjećala sam s vama, slutim sve, uzimam vas u svoju zaštitu, moj miljenice.Stao se ispričavati, kao i vojvodi, a to je gotovo ljuti jer joj oduzimlje radost da ga sveže uza se.Uto iziđe Stjepko i pomrsi < račune. Pred svećenikom nemože u to doba govoriti s mladićem, a kako se s druge stranetrijema čuju koraci, ona umaknc 11 svoju odaju.Stjepko povede Vojka k sebi. Tu ih čeka Mladen. Sva su trojica puni brige. Vojko im razlo/i sumnje. Stjepko ne poriče da bi se vojvoda mogao poslužiti nemilim položajem Vojka i zatražiti da smjesta vrate Jasenku i vjenčaju iza s njom.- To bi se, međutim, lakše odgodilo izlikama - raspravlja Stjepko dalje - no, ja mislim da će on zatražiti od Jelenka riječ, a to se ne da dugo odgađati. Ipak

moja gospodo, četvrtak je blizu. * Kad se iz Lukavca izvede Vilcna nitko vas ne može spriječiti da onog dana podvečer i vi umaknete Mladen će isporučiti kanoniku. oenKu neka tog dana i on dođe s većim poslanstvom, nitko im neće spriječiti ulaz u dvorac kad se radi o pomirbi. Tada možete lakše izići.ni"ta~ V°^°.^ odlučno cc Mladen - ti sutra moraS otići. MeniNP[“Jet1” UČinit ću se bolesnim.se fvv- “7?ko. Ne 7elim niojc takmacu pružiti razloga sumnji da neprijatdja tajCm Namjc(tm):t biti " Jelen"" **d bu^ " spilji Još prije nego što su legli, dođe im u posjet Petar Pan i saopći215

im da je i tobožnji vrač čuo kako četovođa pripovijeda Draženiću sve ono što je rekao ove večeri u blagovaonici, tvrdeći da je otkriće kupio za teške novce od nekog hrvatskog plemića. To im se čini prevelikom zagonetkom jer ne mogu nikako predmnijevati da bi se medu njima našao još jedan Draženić.Raspravljali su dugo u noć i sutradan odlučili da pošalju Mladena Antolkoviću. rDrugog jutra probudio se Verbeci neobično rano. Ležeći u postelji, razmišljao je o jučerašnjem otkriću, nešto mu nije bilo sasvim* jasno pa se uznemirio i dao dozvati baruna Pencingera.- Kaštelane, nisam li ja jučer bio neobične volje? Mnogo sam pripovijedao?- Htio sam vas upozoriti, uzvišeni, ali nikako mi niste poklanjali pažnju. Vaša milost iznijela je svoje nakane u prisutnosti mladog svećenika, a ni drugi nisu trebali sve to čuti.I stade doslovce pripovijedati kako je otkrio sve svoje varke s pomirbom s Turopoljcima i namjere sa zasjedom Antolkoviću.Slušajući baruna, razbjesnio se sam na sebe, a zatim odredi:- Ni riječ ne smije o tome preko vodenih opkopa u Turopolje sve do nedjelje kad sam ih pozvao da dođu u dvorac na sve->i cani potpis. Upamtite: ako tamo doznaju samo jednu riječ o svemu, pa i o Antolkoviću, propadaju svi moji planovi. Razumijete?- Ako rimski poslanik odluči da ide na Kaptol, taj će očito pripovijedati.- Recite: pokvarili su se kotači, nitko ne može iz dvorca.- Nitko, Ni sam kardinal, ni kralj, ni ja. Svi moramo čekati dok se ne popravi. Vaša je briga da prikažete sve to uvjerljivim. Do đavola, ovo hrvatsko vino odviše je dobro i opasno. Sad shvaćam zašto je knez Brandenburg toliko žedan. Dakle, požurite se, ali neka nitko ne sumnja da smo sve to učinili samo naoko.Mladen se toga jutra već opremio.Kod doručka iznenadio je barun Pencinger goste i domaće ukucane dvorca da su pukli kotači za dizanjem mosta. Stjepkova diplomatska glava smjesta je pogodila o čemu se radi. Verbecijeva go-vorljivost pri vinu otkrila je svima njegove tajne namjere. Stjepko je već jučer znao da će Verbeci to danas kruto požaliti, ali se nije nadao da bi spriječio izlaz iz dvorca. Svi su na tu vijest šutjeli. Vojko i Mladen u duši su se zaprepastili, dok se kardinal zabrinuo jer želi poći u crkvu. Barun ga zamoli neka pričeka. Za dva dana bit će sve popravljeno, a možda i za tri.Petar Pan skače od tobožnjeg veselja i ruga se:- Sad ste, moja gospodo, zarobljenici dvorske budale. Njegovi ste težaci. Barune, sad mi svi moraju pomagati u pripremama za moju veliku lakrdiju. Svečano javljam: u četvrtak nakon objeda počinje moja velika proslava ozdravljenja dragog, divnog našeg nećaka Draženića. Gospodo, na posao! Barune, da ti kotači nisu pukli, ne bi oni htjeli ništa raditi, klatarili bi se u lovu, je li?- Nismo mislili ovog tjedna u lov - veli knez kao naručeno,216

, kardinalovi plemići potvrđuju i stupaju dobrovoljno u lakrdijaševuslUŽbVerbeci sve redom istražuje svojim pogledima i zadovoljan je što njegova varka nije naišla na kakav veći prosvjedNakon doručka razilaze se svi tnjemovima, u dvorište. Vojko sjedi s Mladenom i Petrom Panom u sobi i očajava. Lakrdijaš

mu otkriva: .__ Ne brinite se za kotače, svi se osjećamo divno u dvorcu, nitko i ne misli izići. Svi ste uposleni na mojoj maskeradi. Tako će oni vidjeti da nikome ne pada na um da ostavi dvorac, a kotači će se vrtjeti kad to zaželi Petar Pan.- Ali ne mogu obavijestiti ni oca ni druga.- Glavno je da dođe Kuševic pa da se riješimo uboge županove kćeri, a tada će svemu ovdje biti kraj i njihovim tragedijama i mojim lakrdijama."Samo neće biti kraj mojoj nesreći" - veli Vojko sam sebi.Već drugi dan, nakon odredbe da se gostima prikaze kao da je pukao kotač za spuštanje mosta vodenih utvrda, javio je Pencinger svojem gospodaru Verbeciju da nitko ničim nije pokazao želju da iziđe iz Lukavca. Svi su zaposleni oko Petra Pana. I mladi rimski poslanik s najvećim marom rezucka po nacrtima ukrase za čitavu vojsku nekih čudnih klobuka kojim, će Petar Pan uresiti glave dvorana i sluga. Time se Verbeci mirno predaje smišljanju budućih osnova i veći dio dana proboravi uz Draženića koji se brzo oporavlja.Saveznici pak cijeli dan pripremaju s bučnim oduševljenjem garderobu za lakrdiju, a navečer se povlače u veliku oružarnicu gdje ih Petar Pan uči što će raditi i govoriti.VELIKIU LtJKAVĆUNakon dobro prospavane noći, izišao je gospodin Verbeci na trijem. Zaustavlja se na ogradi i začuđeno gleda oko sebe. Buka i trka, uzbuđenje na sve strane. Koliko ljudi trče dolje ispod trijema u dvorište? Zašto svi viču, galame, dovikuju? Trijemom trče sluge i ne opažaju uzvišenog gospodina A svaki nešto nosi, nekamo se zuri. Sukobljuju se na stubama. U dvorištu se vrzu, nose kojekakve naprave i sprave. Onda se pojavljuji “kuhar sa svojim slugama, vuku masnu očišćenu perad, prasetinu i divljač.Sav Je dvorac kao vrzin. kolo koje tjera Petar Pan, stojećiusred dvorišta, držeći u ruci neku palicu i upravlja sluge, vojnikei avorske službenike. Izdaje naloge i samom kuharu. A okolo stojeencmger, potkastelan i dvorani, svi u njegovoj vlasti. Svi ga slušaju,OK °n određuje i nalaže, zap^ijc-ki, gospodari.Grohotom se nasmije Verbeci, gledajući ovu trku što je gone

zapovijedi Petra Pana. Državniku je već sve jasno. Danas je Četvrtak kad je Petar Pan urekao svoju najveću lakrdiju u čast njegova nećaka. I veseo ode ujak k njemu. Kaptolski ranarnik još uvijek u ulozi vrača stoji uz postelju i saopćuje mu veselu vijest da su boli mladom gospodinu sasvim popustile pa se mogao čestito naspavati. To ga razveseli, pa sjedne kraj postelje.- Kao da je Petar Pan vidovit, kad je baš za danas pripremio proslavu onog sretnog časa, kad si ti, moj sinko, s ruba groba krenuo natrag k meni. Kad sam izašao na trijem, učini mi se dvorac kao kotao gdje se vrzu ljudi. Prava ludnica nad kojom gospodari lakrdijaš. Vjeran je, vrijedan je taj naš Petar Pan. Bila je prava ludost okrivljavati ga da šuruje s Hrvatima. On koji je tebi spasic život. Da je umro za tebe, ne bi mogao dati bjelodanih dokaza o svojoj vjernosti kao onog dana kad je otišao u Turopolje i dovukao nam ovog čudotvorca vrača. Ne mogu oprostiti našem barunu Pencingeru što je bio tako zatucan ili zloban pa okrivio najvjernijeg našeg prijatelja. To je barunova gramzljivost. Htio bi biti naš jedini pouzdanik. Mrzi Petra Pana i zato što je gospodin barun tašt. Ne može svojom pameću nikako doseći pamet Petra Pana, ali umjesto tolike pameti, ima barunsku čast i kaštelansku vlast. Još može koješta steći.Ovako govoreći, zabavlja svojeg nećaka čiji pogled stalno nekud luta.Na vratima se odjednom ukaže glava Petra Pana. Videći da je tu Verbeci, ulazi i zadahtan stade tužiti:- Uzvišeni gospodine, gospodin Pencinger hoće da bude lakrdijaš, da piše lakrdije, igra se redatelja. Uskraćuje mi našeg vratara kojemu sam toliko noći bubao u glavu njegovu ulogu. On je već tako glupo govorio, bio je tako divan u svojoj pozi da bi morao nasmijati i mrtvoga. Molim vas, ne dajte da mi barun krade moje djelo. I klekne preda nj i zaplače, a Verbeci se smije kao dijete i tješi ga:

- Umiri se, moj lakrdijašiću. Izdajem nalog: neka se gospodin kaštelan okani tvojeg posla, ti si danas ovdje gospodar, a on te ima slušati.Krikom veselja prihvaća Petar Pan tu odredbu.- Ja, kaštelan, i pptkastelan, stolnik, sluga i vojnik. Sve, sve sam ja. Svima određivati? Kad ne bi bilo tako, uzvišeni gospodine, onda bi iz toga svega bila tragedija, a ne lakrdija nad lakrdijama. Barun je tragičan kao stara gospođica. A danas se moraju nasmijati mojoj komediji i pijetao i prase što će stajati na stolu pečeni i mirisavi.Njegovo brbljanje razveseljuje i Draženića pa se on sam zauzima za njegovu želju:- Moj spasitelj hoće da svakoga razveseli što sam ostao živ. Reci dolje: tko te u tome sprečava, tome je krivo što ću opet biti zdrav i primiti vlast u ruke.Skočio je visoko kao perce i smjesta se našao na koljenima predposteljom. ,..,., •.,.....

Naisretn,,, moj dan bit će kad siđete s ove postelje. ČastiAo m dopu ti u/Višeni ^p,*!:, nikad vas neću ostavit,, pazitmi, ako mi "J R ]lk , što danas ne možete gledati saV”ISC 7O I t* * “J^* • l*-^”* IIX j . j* m tĆU svoje-Ije moju lakrdiju jer ovaj nesnosni vrač tvrdi da bi vam škodio Pravo uli vrač: od smijeha bi vam popustio bih radije smjesi:. sam skočio na kolac na koji Turcinf\\[f*7 it !*••* L”11” i u\jijv. •_••• "j.•-,” *i vp liude neeo da vam bude zlo. M Brblja brzo da ne bi tkogod mogao upadati pa onda žmirkaMr”i7f*TllĆU “• , . • • • " ••• i ji_ji az,tii"^" j.,-fc-"ii tlrrt f*+ Kiti ir%c crpfntil Vad VIIm a netko U OVO Hl OVOrCU IKO CC DHI J vo al ciniji nau v in/dravite a taj netko čezm za tim zdravljem. Otišao sam danas k moj da je pozovem na moj predstavu. Znate što je rekla?_ Zišto ne pitaš - ponuka Verbeci nećaka, začuđen što je neprestano zamišljen. Umje- i , upadne brzo Petar Pan:_ Rekla je hvala, gosp- i ivt n Pan, meni bi vaša lakrdija bila tužna kad je ne bih mogla gledati uz svojeg vjerenika. Znate, kaznila me l]ubav što sam dopustila da je tako dugo davi ponos. S-id patim zboe svega, a najviše od straha, hoće li me moj vjerenik Draženić ljubiti kao prije? To je djevojka. To su rijeci. Kad vi siđete s postelje, one večeri priredit ću vam pjesničku Petrarkinu večer.S nekoliko ljubaznih riječi opet se obratio Verbeciju:Uzvišeni gospodine, trek m vrlo lijepu svilenu žensku haljinu i onaj klobuk koji sam vidio kod rimskog poslanika. Smijem li zamoliti gospođicu Vilenu jednu od onih haljina što ste joj ih vi poklonili? A mogu li zatražiti rimskog poslanika da mi pozajmi klobuk?- Zašto ne ako ti dade. A Vilenu moli. Možda ti uzajmi haljinu i reci joj da ja i Dra/en i c teško očekujemo čas vjenčanja. Govorio sam s njom i sve viie osjećam da ona jedva čeka.I ja bih jedva čekao da sam na njenom mjestu - veli Petar Pan, okrene se, zavrti i učini kaci da je pao preko praga na trijem. Verbeci se gotovo prestrašio, ali on skoči, nasmije se i potrči trijemom.- Nismo znali cijenili ovaj dragulj u našem dvorcu - reče Verbeci i vraća se k svom nećaku.U sjevernoj kuli stisla se Vilena. Čitavo jutro sluša glasove što se provlače čitavim dvorom Kad bi se buka pojačala, ide k vratima i sluša, opet se vraća, sjeda k stolu i čeka. Obukla je svečanu modru haljinu, učešljala se i okitila kao da se sprema na šetnju na trijem ili u dvorište. Nije više zatvoren niti stražare pred vratima, može silaziti na dvorište i prolaziti trijemom. Svakog

dana bila je kod Verbecija i rekla mu nekoliko ljupkih riječi kako bi sasvim osvojila njegovu sklonost. Po vračevu nalogu ne smije odlaziti k Draženiću da se njegova divlja ćud ne bi razbudila. Tako je podučio vrača Petar Pan jer bi njezin sastamr s Draženicem bio opasan za sklad koji sada vlada između Verbeci Vilene i vjerenika. Ljubomora koja ga gnze navela bi ga na izja koje nikako ne bi bile na korist onome što spremaju Stjepko Brodink Vojko, Mladen i Petar Pan.I sad se Vilena spremila da iziđe na trijem. Čula je kucanje, a odmah zatim dolazi Petar Pan.

21918

šj*> _ Moram li na vašu komediju? - pita ona. “1 - Vaša poruka je djelovala. Neće vas Verbeci zvati. Dakleostanite mirno u sobi. Kad bude vrijeme, pazite dobro: poslat ću kvama nekoga od slugu ili vojnika, dakle, njihovi ljudi. Tako mojpoziv ne može biti sumnjiv. Poruka će glasiti: Petar Pan moligospođicu neka dođe da vidi lakrdiju. Ova je poruka prirodna, nitko:na svijetu ne bi mogao ništa posumnjati. A vi onda krenite trijemom u oružar niču. Tamo vas čekaju Vojko i gatalac. Ovaj će skinuti"svoju haljinu i plašt, bradu i kukuljicu i vas opremiti kao gataoca.Nikoga nećete sresti ni na trijemu ni u dvorištu, osim Mladena,mene, kneza i Danijela. Ova dvojica će sići dolje i čekati vas. Vojkoide s vama s kotlom punim žeravice. To smo smislili da je netkouz vas ako bi možda bilo kakve neprilike. Sve je to već smišljenoi udešeno. Ako se po žeravici polije neka tekućina što sam je dao.Vojku nastat će velika vatra iza koje možete pobjeći. Dakle, uzmiteulogu gataoca koji odlazi na most i tamo izvodi sve one Čarolijekoje sam vas jučer naučio. A kad stignete onkraj opkopa, skreniteravno u šumu. Bit će već polumrak. Nitko se neće brinuti za vas.- A što će biti s vitezom i gataocem?- Sve je to moja briga. Oni će vas brzo slijediti, ali vi morate steći mir i hladnokrvnost.- Još uvijek ne znate tko dolazi u tako opasnoj zadaći? •- Znate da nismo mogli iz dvorca, ali u dvorac će svakako ; moći ona dvojica, na to bih založio glavu. Sad moram od vas uzaj- “ miti haljinu, nisam htio još jednom dolaziti bez razloga.Zatim uzme iz škrinje krasnu žensku haljinu, gurne gornji dio pod pažuh, a suknja se povlači po podu. Ovako iziđe on na trijem. Polagano bez ikakva straha ulazi k Stjepku Brodaricu. Smjesta mu saopći kako mu je Verbeci dao svu vlast nad svima, kako je Vilena spremna, a sada ide dolje da odjene sve one koji sudjeluju u njegovoj lakrdiji. A to su gotovo svi u dvorcu.- Što ste odlučili s knezom? Savjetovao bih da mu ni u kojem ; slučaju ne kažete koga danas očekujemo.- Gospodine, potpuno se slažem s vama.- Kao što se nismo pouzdali u vojvodu i zatajili mu dolazak prijatelja župana Berislavića, tako neka ništa ne doznaju ni knez ni Danijel. A kad su vitez i gatalac u dvorcu, bit će Brandenburgu i markgrofu lak posao pripaziti da Vilena nesmetano iziđe. Uistinu, spremljeno je sve kao drama koju ćemo sada odglumiti - veli Stjepko. - Ne može, dakle, biti smetnje jer je sve u vašim rukama.- Ni živa duša ne može osujetiti naš plan.Petar Pan uzme njegov klobuk kao dokaz zašto je došao, a onda iziđe. Stjepko je ostao smiren, sam je s Petrom Panom izradio Vilenin put. Ni časa ne sumnja u potpun uspjeh.Lakrdijaš se spušta niz stube u dvorište, vukući sa sobom haljine. Svi se smiju. On se svakog časa spotiče da bi što više razveselio ljude. Zabavlja danas i sluge i služavke, stražare i vojnike, aonda se isprsi pred svima: , . ,".• i220

Uzvišeni gospodin Verbeci javlja: od ovog časa imenovan • kaTteSm ovog dvorca njegova visost Petar Pan. Upamtite: tko Jl bude dobro slušao, toga ću zago^a.i kod uzvišenog gospodina. T H? na oosao Nemamo vremena dalje razgovarati. Za mnom u s^u potkastelanovu , tamo u vojničku j/bu. Sve ću vas odijevati. no obicda morate svi biti odjeven, i naličem. Gospodine kneže, i vi, oospodine markgrofe. pazite: što ja zapovijedam moro se izvršit,. Danas sam ja na lijevu ruku knez, a na desnu uzvišeni gospodin,dakle, čuvajte se. ......Sve to popraćuje komičnim kretnjama, a svi se oko njega smiju. Svi su veseli sluge, vojnici i službenici. Današnji dan čini im se kio velika svečanost kakvu još r I doživjeli. V,eć nekoliko dana ne moraju raditi stalne poslove, neprestano ih Petar Pan poučava za svoju komediju. Danas će dobiti svi mesa i vina u počast mladog uzvišenog gospodina. Takve "lave još nije bilo u Lukavcu, a sve zahvaljujući lakrdijašu, onome kome je Verbeci dao svu vlast u dvorcu i podredio mu i Pencingera i potkastelana. To je znak velike milosti najvećeg gospodina u kruljew\u. I oni gledaju Petra Pana u slavi i časti, dive mu se. slušaju ga i zahvaljuju mu.Iz Draženićeve sobe pozvali su Verbecija k objedu. I tobožnji vrač otišao je založiti. Draženić je objedovao već prije i sada jedva čeka da svi odu da se može predan razmišljanju. Uza nj je samo četovođa. On miruje, šuti. a bolesnik se prepušta mislima. Pošto je bio na rubu groba, u njemu se obnavlja stara ćud što je vladala zdravim tijelom. Već se dobro odrvao bolesti ovih nekoliko dana i misli su mu opet smjele, dr^ke sumnjičave, pune osvete i mržnje. Ovih nekoliko dana neprestano razmišlja. Nikad u svom životu nije imao prilike toliko misliti o sebi. U zdravlju je lomatao mačem, izdavao okrutne zapovijedi. zamHiiao /am”k , zasjede i stvarao lukave osnove. O sebi nije razmišljao Sad, ovako prikovan uz postelju, misli mu raščišćavaju ono što mu se je najviše upilo u dušu: strasna ljubav prema Vileni.Što mu više govore da Vilena ljubi njega i teško čeka dan njegova vjenčanja i čezne za njim, sve više sumnja.Stekao je čvrsto uvjerenje kuk ona ljubi svoga druga iz djetinjstva. A otuda se nameće jedim pitanje: zašto ona govori Verbeciju i Petru Panu i drugima da ljubi njega i teško Čeka vjenčanje? Kad ne bi bio s njom razgovarao one večeri koja je prouzročila njegovu bolest, vjerovao bi da ga varaju, lažu, ali on je stajao s njom licem u lice, okom u oko, ona mu je sama rekla toliko toplih riječi i izraza ljubavi. A zašto? Što je skriveno iza tih riječi? Da nešto skriva, o tome ni časa ne mo/e sumnjati.Nitko od svih u dvorcu ne zna tu činjenicu prosuditi jasno i Bistro. Njegov ujak, tako luka\ državnik, koji je znao prozrijeti i oakaca, m on to ne uvida Ili možda neće jer po svaku cijenu221

želi prodrijeti medu Hrvate, a to može samo preko njega, svojeg nećaka, ako ga vjenča s županovom kćeri, s nećakinjom samog bana.Samo da jednom već prođu ti dani koje strogi vrač traži za njegovo ozdravljenje. Srdi se, a ipak prilagođuje zapovijedi, vjeruje u vrača i od njega očekuje zdravlje i život. Ali kad se obavi vjenčanje, onda ona mora sjediti ovdje uza nj, barem koji sat na dan, a on će joj stalno istraživati lice dok joj bude govorio o Kuševiću. Sve će prozrijeti. Prozirna, bijela put lica neće moći sakriti što se događa u djevojčinoj duši. Plavetnilo njenih očiju mora potamnjeti, zamračiti se dok joj bude govorio o posljednjim danima života Jc-lenka Kuševića.Nešto ga uznemiruje u mislima, ljutilo pogleda na vrata. U sobu se šulja četovođa.- Što se ti danas neprestano vrzeš sad ovamo, sad onamo? Sad si vani, sad si u sobi. Koji ti đavo ne da mira da mi smetaš u. mislima?- Neka mi oprosti vaša milost. Dolje prave ludorije, svi su smiješno odjeveni pa me vuče znatiželja.

- Zašto nije tebe Petar Pan uzeo u svoju komediju?- Rekao je da me ne može uzeti jer sam određen služiti vašoj milosti, a oni su svake večeri dugo učili u oružarnici.- Kad počne komedijati, možeš otići pogledati.Čovjek se zadovoljio s tom odredbom. Možda će tamo na okupunaći sve te dvorane i sluge, medu kojima već nekoliko dana uzaludtraži one koji su u savezu s Antolkovićem. Tko su? Gdje su?Nigdje nikoga nema. • •-* * *Puna dva sata kostimirao je Petar Pan glumce. Svakom je dospio namazati lice bojama koje su mu pružile neodoljivu komičnost. Kad je svršio sa slugama i vojnicima, odjenuo je Pencingera i njegova pptkastelana u odore što ih je izvukao iz škrinja, a nosili su ih kraljevi sluge na zagrebačkom kraljevskom dvoru. Čuvenu Pen-cingerovu bradu namastio je i složio je uz lice pa je barun izgledao kao obrijan. Glavu mu je preobrazio vlasuljom, crnom kao ugljen. Nitko u tome čovjeku ne bi mogao prepoznati svemoćnog kaštelana grada Lukavca. Smiju se njegovu izgledu i knez i markgrof i Petar Pan, a on se konačno pomiri sa svojom maskom.- Vas sam, dragi barune, spremio kao naročitu poslasticu uzvišenom gospodinu. Taj će danas tri puta večerati dok vas bude gledao. Smijeh je proždrljiv.Potkastelanovo je lice zalijepio strahovito dugom bradom i potpuno ga sakrio u neku visoku kuštravu vlasulju.- Sad je na meni red i na vama, kneže i markgrofe, gore suveć svršili objed, dakle, uskoro započinjemo. “Poveo je markgrofa i kneza u posve malu izbicu gdje je već spremio za njih odijela. Petar Pan pritvori vrata i šapne knezu:222

- Još jednom vas opominjem: svaki ću vam vrč istrgnuti iz ruke a P" sam žrtvovao da izvučem ispod Draženića banskustolicu Još ću izdržati današnji dan,_- Ne zaboravite, kneže kad biste danas nešto rekli, skinuli biste krinku najprije sa svojeg lica a Verbeci bi vas optužio da šurujete s Hrvatima i oteo bi vam sva imanja u Hrvatskoj.Markgrof Danijel mahne tukom:Suvišno je opetovati tvoja upozoravanja, ja sam tu da pazim na bratića. Odviše mi je jasno, ; valjda i njemu što bi se dogodilo kad bi Verbeci nanjušio što smo odlučili. Ali reci: zar ti je Verbeci, uistinu, dopustio uzeti vratara u komediju?- Kako bih se inače usudio ustvrditi? Sve mi je dopustio. I stražu sam poveo u svoju pratnju. Samo jedan jedini je ostao gore koji mora paziti ako b se netko približio dvorcu. To je razumljivo. Jedan mora ostati- A kotač je uistinu popi a. ha: - pita tiho knez.- Dobro sam ga ogledao kad sam odabirao stražu za svojedvorane.Petar Pan oblači markgrofa Danijela u žensko odijelo, glavu muresi plavom ženskom vlasuljom na koju je pričvrstio krunu od raznihpapira, zatim je namazao markgrolr ; mlado lice.- Samo ti jamice u obra/ima nei.luiLu.ju da budeš potpuna ljepotica u današnjem smislu. Ako ne budeš miran, izdupst ću ti jamice noktom - opominje Petar Paii, - A sad vi, kneže, sinčiću moj.Brandenburg s velikim veseljem oblači odoru malog dječaka, a lakrdijaš Učilom podaje kne/cv u Hcu izražaj glupog i prestrašenog djeteta. Petar Pan zadovoljan, sretan i široke volje, ne zna je li to veselje ili uzbuđenje od onoga što ima slijediti.I knez je nemiran. Pod utjecajem Petra Pana ovih dana nije ni na što mislio, nego na svoj jadni položaj ako postane ban Hrvatske Draženić. Bansku vlast bezuvjetno mu donosi županova kći. Hoće li uspjeti da otme djevojku mladom takmacu na bansku vlast? I zabrinjava se:- Hoće li samo ona biti d^olinn spretna da nešto ne pokvari?

- Za nju se brinem ja. a vi se brinite samo za sebe da nešto ne pokvarite. Tražim poslušnosi ništa drugo.U razgovoru se Petar Pan hitro oblači, dok se oni smiju ipomažu mu. Njegov kompliciran kostim zadaje im prilično truda.Napokon je svršio i poveo kjic/a i markgrofa u dvorište. Tamo većstoje svi u gustom špaliru nevjerojatno smiješnih tipova. Petar Panje stao pred njih, u širokoi M i: M al , K i halji, s dugimP”aštem . krunom na glavi i onda "prikaže kneza i markgrofa.lonasled k*1"(tm) ^^ °V° ^ kralj”ica” a OV8J dJečačic naS PTrzaju se sve usne, nitko ne može zaustaviti smijeh.krai dakle? Vi ćete se o\u , rugati svojem vlastitom kralju,J1C1 “ svojem prestolonasljedniku? Na kojem ste to kraljevskom223

dvorcu služili kad tako dobro znate Sto rade dvorani? JoS treba da/ iza naših leda ogovarate svoja veličanstva. Hajde u red, kako san vas učio ovih dana.Svojta Petra Pana se poredala. On oslovi Pencingera i potkas-telana:- Čujete li vas dvojica, sluge? Smjesta idite gore najaviti naš dolazak. Trubači naprijed!...* * *U blagovaonici je svršio objed, dva momka odnijeli su sude, povukli stol, namjestili okolo naslonjače i stolice kako bi udobnije sjedili kralj i uza nj princeza. S druge strane sjede kardinal, Ver-beci, rimski poslanik, uza nj je sjeo Ferenci. Iza kralja i princeze stoji njihova talijanska pratnja, s njima Mladen i Vojko. Svi promatraju zastore pred kojima stoje dva stražara Petra Pana što ih je dovukao s izvidničke kule. Oni će čuvati ulaz iza velikog zastora gdje je Petar Pan spremio svoje lakrdijaške tajne. Stražare je pokupio s kule da ne bi smetali kad Vilena bude izlazila iz dvorca.Tada se otvore vrata i pojave dva čovjeka. Jedan visok i snažan, drugi onizak i mršav. Začuđeno ih gledaju. Nitko ih ne poznaje.- Veličanstvo, uzvišeni gospodine, eminencijo, čast nam je javiti da će predstava ovog časa započeti. Po glasu su prepoznali Pencingera. Praskavi smijeh progutao je kraj njegove objave. Pencinger i potkastelan postavili su se na otvorena vrata kako dolikuje slugama i čekaju povorku.Trijemom se šulja Dražen ićev četovoda. Izašao je da malo zaviri u dvorište i nadgleda priredbe Petra Pana. Od rana jutra znatiželjan je. Od onog dana kad je došao iz Paklenog luga tražiti saveznike Hrvata u dvorcu. Dobro je čuo kako Antolković s ljepoticom Gor-danom spominje svoje saveznike u Lukavcu. Do danas nije uspio naći ni sjenu koja bi ga dovela na trag. Lakrdijaš je ovih dana okupio oko sebe sve ljude, zato nije mogao ništa opaziti. Premda je izgubio nadu u otkriće saveznika Hrvata u Lukavcu, opet se našao na trijemu i promatra što se zbiva. Draženić mu je dopustio da gleda lakrdiju. Ali on misli samo na putujućeg viteza. Drugo ga ništa ne zanima.Podaje se i sada svojim mislima, kao i njegov gospodar na postelji."Možda zato nije došao vitez jer se pokvario kotač?"Svakoga tko se pojavi pred dvorcem mora najaviti trublja straže. Ne može, dakle, nitko ući a da on to ne čuje. Ovih se dana ni živa duša nije pojavila u Lukavcu. Ako se nisu predomislili, putujući vitez mora doći sa svojim gataocem i donijeti mu bogatstvo iz Draženićeve srebrom okovane škrinje.Razmišljajući ovako trijemom, obuzima ga čas malodušnost, čas ustrašivost, čas opet želja da ide u Turopolje i traži Antolkovića.Stubama se uspinju neki smiješni ljudi, ulaze u blagovaonicu i224

,. i , niih beskrajno smiješna povorka. Ali ta ga veselost ljuti le" sC u dvorcu sve prevrnulo i spriječilo mu da traži saveznikeDaV0Budnontcio°Pe?ra Pana smjesu primijeti četovođu. Promatra ga, , da nije nimalo okrenu" glavu k njemu i sam sebi reče:"Tko se ne može nasmijati toj povorci, taj nosi u svojoj duši

nek°U”blagovaonici lakrdijaša Čeka već spremljeno raspoloženje zai odmal se postavili na svoja mjesta kakoih ie naučio Petar Pan.Dostojanstvenim, gordim korakor visoko uzdignute glave, mrač-n.m grubim pogledom ulazi lakrdija- Vodi zdesna ljepoticu, slijeva c mka knez kao dječak. Šćućurio se pod pelerinu da bude što niži, “ Pozdravlja ih smijeh. Prin.cc/1 vodi. Njen srebrni glas odjekuje dvoranom i povlači sve za tobom. Vladislav se hvata za želudac, a Petar Pan gleda Pencingera i viče bijesno:- Slugo, beskrajni glupane, /u ušutkati tu masu budala?Pencinger se isprsuje, govori ulogom propisane riječi, ali se one ne mogu čuti. Njegova pojava pmt.i na koljena pred lakrdijašem što Verbecija i kralja goni na smijeh. Sad Petar Pan povuče svoju obitelj naprijed i vikne prema gospodi oko stola:- Šuti, marvo, kad ja t:. \,unu Znaj: ja sam kralj sile, gospodar tvojeg pljesnivog života, tvoje k koju ti mogu svući s mesa i svojoj lijepoj kraljici sašiti obuću. Ja sam gospodar tvoje imovine, gospodar sam tvojeg želuca i mogu iz njega” izvaditi i posljednji zalogaj. Ali kad ja umrem, mve”j se imati čemu radovati jer ti ostavljam nasljednika prijestolja, svojeg sina kojemu sam dao u junačke ruke čelični mač i kad on zamahne njime, svi ćete od užasa popadati ničice.Knez čučne i visokim piskutljivim glasom, dižući svoje budalasto idiotski naličeno lice, muca:- Pazite: kad ja sjednem gdje sad sjedi tatica, skakat ćete od straha kao zečići.Pljusak smijeha onemogući Petru Panu da nastavi. Markgrof Danijel u ulozi lijepe kraljice pre\i^L oči i pogledava mlade pratioce kardinalove pratnje. To pruža smijehu u ! zamah. Onda Petar Pan dade znak, a stražari povuku zastor. Otkrilo se prijestolje. S baldahina vise vrpce, papiri, razni zastorčići. Ldkrdijaš povede svoju kraljicu i prestolonasljednika k prijestolju. S\ troje sjednu ispod baldahina. Njegova pratnja sva se poredala oku. Glavni mu je državnik vratar. Pristupa kralju, noseći na jastuku žezlo. Lakrdijaš ga pograbi i pita svojeg državnika:- Znaš li što je to? ,i- i pokazuje žezlo.- Kladivo kojim, uzvišeni kralju, bijele magarce.- Tko su ti magarci?15GORDANA X- Naši podanici koji vuku volju naših državnika. Vrataru se spotiče jezik Smiju se. Petar Pan skoči,

udara ih, sve ih idi potući, uništiti, razbiti. Njegove kretnje još ih više gone na smijeh. Tad on digne ruke uvis, zaurla kao bijesna životinja usred šume:- Jao meni dok sam htio upokoriti roblje, pala mi je s glave kruna!Kruna se kotrlja, a on poprimi tragičan izražaj lica, pun strave, očaja:- Ja njih bijem, a oni se smiju. Razbijam ih, opet se smiju. Hoćete li upamtiti kakvo je strahovito oružje smijeh? Udri mačem,” branit ću se! Bodežom pokušaj, i ja ga imam u pripremi! Za-i mahni buzdovanom - i ja sam već zamahnuo! Ali kad te udara! hihotom, umreš bespomoćno. Obrane nema protiv oružja porugalice. Upamtite ljudi: bolje je biti lakrdijaš, nego kralj. Kad udara kralj, padaju podanici; kad udari lakrdijaš, padaju kraljevi.Istodobno skida sa sebe kraljevske haljine i ostaje u šarolikom haljetku dvorske budale. Široke hlače dosežu mu sve do obuće. A on viče:- Tko sad može doseći mene? Ja sam dvorska budala. A što ste vi? Uobražena, lijena, glupava, bezobrazna banda. Tko bi znao da ste vi dvorani nekog moćnog kralja kad medu vama ne bih bio ja? Samo podvorskoj budali ovo je kraljevski dvor. Samo po meni vi ste neštoBez mene ništice.Smiju se svemu. Ako ne riječima, a ono kretnjama i maski.- Znam, najviše vas zanima tko su moji prijatelji. Od njih biste mogli saznati jesam li koga okrao, ubio, opljačkao, jesam li hulja ili lupež? Samo od

prijatelja saznat ćete da sam zločinac, nitkov izdajica. Hajde, pokazat ću vam svoje prijatelje. Ali ja znam prijateljske jezike i zato sam odabrao sebi prijateljstvo onih koji ne. mogu govoriti. Životinje. Otkud pametan i pošten može imati druge prijatelje, osim životinja? Hajde, dođite, pogledajte moje carstvo životinjskih prijatelja.Rastvaraju se drugi zastori. Tamo je velik ormar s nekim pro-zorčićem. S druge strane na stolu neka čudna škrinja. Odozgo su rupe. Ima još svu silu raznih naprava čudnih oblika, ormarića i stolića, svaka pojedina obećava gledaocima neviđene šale. Petar Pan uzme za ruku kneza, skida mu kraljevsku pelerinu i veli:- Pošto smo izgubili kraljevstvo, nemaš više baštinu prijestolja. Stat ćeš, dakle, ovdje na klupicu i izvikavati svojem tatici što ti on kaže. A ti, ljepotice, bivša kraljice, prestani već jednom prevrtati oči za mladim vitezovima. Svući kraljevsku haljinu, zasuči rukave, prat ćeš sude što ga trebam u svojem novom zanatu.Sve se ori od smijeha, dok s Danijela skida žensku haljinu, pa je ostao u opravi sluškinje, a knez, u kratkim poderanim hlačicama, stao capkati oko škrinje.Smjesta se uhvate posla oko stolića, ormarića i naprava. Petar Pan stane uz ormar s prozorčićem. Knez počne vikati piskutljivim glasom:- U tom su ormariću krasne životinjice, prave pravcate velike226

male divlje i pitome, krvoločne i blage. Svi prijatelji mojeg dragog tatice^ .^ hrabrosti pogledati moje prijatelje neka iziđe -Ppdr Pan gledajući Verbecija i ostale.WVeMko ne ustaje. Ipak princc/a. Za njom šušti svila na glavi joj blistaju dragulji. Pristupa k Pe.ru Panu sa smiješkom. A on će joj^ ^ ^ smiješak kao najsjajniji dragulj svijeta. Po-v,7at ću vam svoju prijateljicu u životinjskom carstvu. Evo, zavirite kroz ovaj prozorčić. vidjet ćete svoju sliku i priliku.Pogledala je u rupu. U svjetlosti svjetiljke što ju je Petar Pan smjestio u škrinji opazi ona sliku bijele golubice.Okrcnuvši se prema gospodi, MI nj c se i vraća sva sretna što je mogla ovaj čas iskoristiti da gleda Vojl iza leđa njenog rođaka, vojvode od Ferare. A Petar Pan proziva gospodu oko stola. Najprije kralja Vladislav ide k njemu, lakrdijaš mu šapne u uho:Veličanstvo, vidjet CL i mojeg vjernog prijatelja, vašu sliku i priliku. Pogledajte.Sagnuo se k prozorčiću U škrinji slika što pokazuje zeca kako u stravi trči preko oranice.Pravo veliš, Petar Pa taj je meni nalik - nasmije se kralj i vraća se.Verbeciju pokaže Petar Pan lava što mu silno laska, a Pencin-geru liju.Svi službenici dvorca, i vratar, stražari i sluge, svi gledaju životinje s kojima ih je usporedni l”ct.n Pan. On to čini da prođe poslijepodne jer putujućeg vite/a čeka o zapadu sunca. Po danu bi se moglo opaziti da su mu a Brezovici lice premazali i izlijepili umjetnom bradom.- Vidjeli ste moje prijatd ali oni me nisu mogli ocrniti. Dakle, niste se mogli dobro /;ilv.\m. Stoga ću vam sada prikazati proročicu. Ona će vam proreci budućnost. Evo, bivša se kraljica dala u gatalice. To je vrlo dobar zanat - nastavlja lakrdijaš.Zašto nisi doveo pra\ i proročicu koja bi nam uistinu ga tala? upadne Verbeci. Obradovan tim riječim, Petar Pan odvrati:Naravno, da bih to učinio, ali ne znam ima li u Turopolju takva proročica.- Kad bi bila, ne bi mori., do nas, pukao je kotač - javi se knez, ne sluteći na što nišani njegov saveznik.- Već je popravljen - veli gospodin Verbeci. - Reci: ima "u Turopolju kakva proroci. Poslao bih da je dovedu. Baš bi hilo divno čuti što skriva budućnost.- Da, da, uzvišeni gospod; to je istina, ali ozbiljna proročica micako ne pristaje današnjoj mojoj lakrdiji. Drugi put potražit ćemo pravu proročicu ili proroka Danas sam ljubomoran na svoju pred-

SlaVlJ.Kolika šteta - reče Vladislav - što nemamo proročice.

Riječ o proročanstvima oduzima kralju i Verbeciju daljnji interes za lakrdiju. I jedan i drugi imaju gorućih pitanja na koja bi htjeli čuti odgovor proročice da barem malo zavire u putove koji se prostiru pred njima. Čim to opazi Petar Pan, stade živo vikati i razmahivati se:- Ne kvarite mi moju glumu. Sad tek dolazi ono pravo, ono najjače. To se ne može više nikada vidjeti ni čuti. Ponajprije ćemo uzvišenu publiku zabaviti glazbom i plesom na žici, a zatim slijedi tajnovita proročica koja će svakome šaljivo kazati nešto o njegovu značenju i budućnosti.- Istinu, istinu bismo htjeli znati, a ne šalu - viče VerbeciPetru Panu. j- Strpite se, drugi tjedan potražit ću proroka ili proročicu, iSada vam zapovijedam: smijte se, nastavite se smijati, hoću da seJsmijete. ]Petar Pan u očaju bjesni i razdire haljine dvorskog luđaka. Ispod" svilenog haljetka dvorske budale, izmilji mršavo tijelo uz koje se pri-”; ljubila tanka tkanina žute i crvene boje. I rebra mu se mogu izbro-! jiti. Ruke su mu gole, izgleda kao neki obojadisani kukac. Tome-ne mogu odoljeti. Opet smijeh. On uzima žic.u i položi je na pod. < Knez i markgrof razdijeliše neka čudna glazbala čitavoj pratnji. Svatko nešto radi: jedan trubi, drugi udara, treći prebire lutnju, sve te ruke još nikad nisu imale u rukama nikakvo glazbalo, proizvode grdnu buku, dok Petar Pan u nekom ritmu pleše po žici na podu.I Brandenburg i njegov rođak našli su se iza drugog spuštenog zastora i brzo izmijeniše nekoliko riječi:- Sunce ide na zapad. Strah me da nas ne zateče Pencinger dok djevojku vodim iz dvorca.- Ne znam kako sve to zamišlja Petar Pan. Treba čekati dok nam sve kaže. Zašto nas drži u neizvjesnosti? Boji se tvojeg jezika.Uz luđačko udaranje glazbala zareže glas trublje. Nitko tome ne posvećuje pažnju. Svi bulje u drastične lakrdijaševe kretnje i nitko ne sluti što je prouzročila trublja u dušama Vojka, Mladena i Stjepka. Ovai sjedi samo naoko mirno. Mladen je zajedno s Vojkom iza princeze. Ona iskorišćuje situaciju, pogledava Vojka, nešto primijeti, ali buka je tolika da se ne može voditi nikakav razgovor. To ponuka mladića da se povuče malo dalje. Misao mu je na opkopima. Premda ovih dana nije mogao nitko iz dvorca, ipak su sva trojica saveznika čvrsto uvjerena da trublja najavljuje dolazak njihovih drugova. I misle samo o njima. Vjeruju da oni napolju nisu očekivali nikakav glas iz Lukavca. Antolković i Gordana odredili su Vojka neka dođe u Brezovicu samo onda ako bi se desilo nešto što bi njihov dolazak moralo odgoditi. Kad bi slutili četovođino otkriće, bi li došli? - pita se Vojko.Zadrhtao je. Bilo bi mu draže da ne dolaze. Obuzeo ga tajni strah. Možda se Jelenko pobunio protiv toga da iskrivi svoje lice. Onda bi putujući vitez bio njegov otac. "i Opet trublja. Pencinger se prene. To je znak da netko dolazi.

valia dati odredbe. Vratar je ovdje i stražari su tu. Petar Pan pre-; nlrrene se prema kaštel m stane i okrene ^^ ^ ^^ u Lukayac ^ ja plešem na"ići* Ova me trublja može smesti i ja padam u ponorOpazivši da barun Pencinger nešto govon s potkastelanom, pre-kmC ^Ne zaboravite, uzvišeni gospodar predao je meni danas svu •last u ovom dvorcu i kaštelansku. A ja ne puštam nikoga u dvorac.- Ako je važan glasnik0 - upozori barun.Neka ide u močvaru Sto mu đavola - srdi se lakrdijaš i odredi nekog vojnika da side na kulu i upita tko dolazi u Lukavaci što hoće.Tada opet nastavi ples. a glazba svirku.Petar Pan ulaže u taj ples svu svoju lakrdijašku sposobnost da pobudi što više smijeha.

Tako ih zabavlja dok se vojnik nije vratio. Onda ušutka sve ljude u dvorani, a vojnik javi:- Na opkopima su dva čovjeka na nekoj kljusadi.- Što hoće ta kljusad" - pita lakrdijaš.Jedan je putujući vitez i vodi sobom svojeg gataoca. Daleko im je cilj, a već je blizu večer. Da bi mogao dalje u nepoznatom kraju, moli konačište. Sutra će nastaviti put.- Gatalac! - klikne \esdn princeza.Stoo? Konačište. danas - i lakrdijaš skoči kao ris. - Danas hoće konačište? To nije ni kljusad, ni putujući vitez, ni ga-talac, to su davli, zavidni mome uspjehu. Žele pokvariti djelo mojeg uma, dar mojeg duha. Ne dani konačište. Neka gatalac ide u Turopolje. Tamo ima ljudi koji umiru od znatiželje kakva im je budućnost. Jesi li čuo? Neću ni gataoca ni putujućeg viteza.Sve žešće se brani i buni Petar Pan protiv došljaka, gledajući kako se Verbeci i kralj dižu i zovu vojnika natrag.- Ali dragi Petar Pan, mi ćemo tvoju komediju slušati do zore. Moraš pustiti gataoca u dvorac. Dolazi kao naručen.Da pokvari slavu mojem djelu kojem nema ravna na svijetu? Sto me gledate? Jest, moram sam sebe uzdizati do nebesa, a ja u duhu nenatkriljiv. Neću gataoca.- Što ti pada na um - srdi se opet Verbeci - ništa ljepše od tvojih lakrdija, ali želim čuti što bi tu prorokovao gatalac. Neka dođe. ne budi tvrdoglav- I ja molim, divni, čarobni Petar Pan - raskrili princeza ruke prema njemu. - Molim, molim, neka dođu, pustite gataoca u dvorac.Mišice na licu Petra Pana prava su igračka njegove volje. Pomoću tih mišića pruža licu izražaj što bi ga mogao dati samo umjetnik ugljenom na platnu. I sad se raznježuje, rastapa, pada na voljena i svim izražajem lica izvlači grohotan smijeh, a kad je za-Plakao, stadoše svima navirati i./._• na oči:- Suze lijem, ljubavi moja jer ne mogu naći u muškosti svo-229

joj riječ "ne". Dakle, neka dođu vitez i gatalac jer to hoćete vi. Svi nagrađuju tu milost što im je danas podjeljuje Petar Pan odobravanjem i klicanjem, a on uzme za ruku vojnika koji je donio vijest i naloži mu:- Na stolu u vratarevoj sobi naći ćeš ključeve. Neka stražar spusti most. Reci putujećem vitezu i gataocu da ih pozdravlja Petar] Pan, prvi lakrdijaš juga, koji je danas gospodar Lukavca i čeka ih \ u blagovaonici."Te će riječi razumjeti" - doda u sebi Petar Pan pa se onda opet ljuti:- Mojem je umijeću kraj. Nikad svoju lakrdiju neću odigrati do svršetka. To je sve samo uvod. što je sve tamo iza zastora. I što je sve još spremno? Vi i ne slutite. Svoje sam djelo žrtvovao željama lijepih slatkih usana koje žele saznati od gataoca tko će ih cjelivati. Tko čezne za njima, je li?- Jest, želim znati tko me ljubi - veli ona i obori oči jer joj kardinal reče:- Vi to znate, princezo, sjedite mu zdesna, nije lijepo o tomeispitivati gataoca - reče on, gledajući kralja.lPrinceza spazi nasuprot stola Vojka. Vrlo je blijed. Ni zbog!čega drugog ne može blijedjeti već samo od čežnje za njom. •Ovako princeza tumači Vojkove poglede uperene u Petra Pana koji neprestano udvara princezi, govori o njoj i potcrtava njeno prvenstvo u dvorcu. A Vojku srce ubrzano kuca jer mu je svaka misao dolje na opkopima. Pogledom potraži Mladena. Oprezno moraju čuvati tajnu svoje osnove, paziti na pogled, izražaje lica, kretnje, na sve što bi moglo odati s kakvim su interesom povezani s najavljenim putujućim vitezom i ga taocem.Šaljivčina Petar Pan majstorski čuva svoj mir. Njemu je lako glumiti što hoće, sve mu je slobodno, svaku mu riječ i kretnju smatraju lakrdijaštvom. Ovog časa posvećuje se samo svojim savez* nicima da im pomogne sačuvati potreban oprez i mir. Ponajprije pogleda Stjepka Brodarica. Okruglo lice mladog svećenika je savršeno mirno, zato mu lakrdijaš prorokuje diplomatsku budućnost. Za nj, dakle, nema straha.

Ali Vojko je odviše blijed, a to bi mogao svatko opaziti. Stoga mu naređuje neka ide k ormariću gdje Čuva svoje životinjske prijatelje i tamo pripremi ostale sličice, a Petar Pan odlazi da pogleda svoj čudotvorni ormarić. Iz njega će curiti divno vino u koje je namočio mak da svima što prije omami pamet i zamrači vid. Nitko neće pitati niti se sjetiti Vilene. I kad se svi napiju, odigrat će svoju komediju, usred noći, a u gužvi nestat će i putujući vitez i gatalac. Tako su oni snovali i dogovarali se iza zastora.- Zašto si dopustio strancima unići? - pita ga tiho knez. - Opet si prešao na Draženićevu stranu? Jao tebi ako si skrenuo vjerom. Smješkajući se uhvati ih za glave i udari jednu o drugu.- Ove bi tikve trebalo razbiti. Ugovorili smo da ćemo djevojku izvesti u mraku. Sad su odjednom najavili nekog putujućeg viteza230

"oca Ne vidite li da taj nenadani posjet skreće vodu na naš mhV* Ne pačajte se. nego čekajte moje naloge. Ako sve to ne Svršim, zakoljite me.To zadovolji Danijela:Rekio sam ti Đuru Petar Pan je opet smislio nešto nova.Ovi nenadani posjetioci rod su u njegovoj glavi nešto novo MiScamo a t. Petar Pan idi da kralj i Verbeci ne bi mislili što sedogovaramo iza zastora. ...... . _Lakrdijaš ne može povjeriti ovoj dvojia tako važnu tajnu i opet odlazi k ostalima u dvoranu.• * *Na trijemu stoji četovoda Veooel i bulji u pusto dvorište. Muči ga neodlučnost. Smišlja: bi li ostao u dvorcu i čekao viteza, ili bi otišao u Turopolje da uhodi Aniolkmk,i: Žeđ za novcem ne da mu više mirovati. Valja se odlučiti još danas. Nerad ga ubija.Iz blagovaonice se ori smijeh, a on se sve više ljuti. Uvjeren je: da ovih dana nisu svi ovdje ludovali oko lakrdije, možda bi naišao na trag saveznika Hrvata.Da ipak ide u dvoranu? Svi su sluge ondje, zašto ne bi tamo bilo mjesta i za njega, četovod Nešto ga odvraća od toga.Plah je i kukavan. Čini mu se da će svatko pogledati u nj, osjetiti da nekoga uhodi i nos” u sebi neku tajnu.Otkako je ubio Gašpar u šumi i došao u dvorac, uvijek se nečega boji, osjeća kao da mu ljudi čitaju iz očiju što čini, radi, misli i kani.Vidio je da trijemom vode magare pa se povukao iza stupa. Nema odvažnosti da pristupi ni k slugama. Ovi su otvorili vrata u dvoranu.Odatle je točno promatrao ljude i sve što se događalo, slušao buran smijeh, promatrao slugi- i vojnike, službenike, Pencingerai potkastelana. Ništa ga ne veseli, ništa ga ne nuka na smijeh. Odsutan je. Stoji iza nekih bedema i stalno čeka budućnost povezanu s putujućim vitezom, njegovim pratiocem, a sada i s Antolkovićem i sinom. Promatra pojedine lično-,,: oko stola. Gleda Vojka kako mu došaptava princeza, kardinal LI kako se smije, kralja koji uživa, Stjepka koji prati lakrdijaševe ludorije i kneza koji svaki čas nešto šapće s markgrofom Danijelom U raspojasanosti ovih ljudi ne može uočiti baš ništa pa se povlači natrag. Ide polagano trijemom.Vrata blagovaonice se zatvaKI”,\ “ ! buka dopire do njega.Opet se oslanja na ograduOdjednom se lecne. U prcima mu se sledio dah. Trublja. Tko to dolazi”.1 Već nekoliko dana IK L bilo nikoga. Sluša, gleda. Iz blagovaonice izlazi vojnik i potrči niza stube. Četovoda čeka bez daha.Vojnik se vraća, trči uza stube. Vencel mu je začas nasuprot istrogo pita. “- Tko to dolazi? ,231

- Neki putujući vitez i gatalac. Ne znam hoće li ih pustiti u dvorac - i odmah potrči u dvoranu.

Četovođa se ukočio. Zar ipak dolazi? Hoće li ga pustiti ili ne? On mora smjesta Draženiću, ali mora čekati. Stoji prikovan. Vojnik opet potrči pored njega.- Stoj! Kamo ideš? Trebam te za gospodara.- Nemam kad. Moram dovesti viteza i gataoca, kralj i uzvišeni gospodin žele da dođu.I čovjek potrči niza stube. Vencel se uhvati za stup ograde. Ruke mu dršću. -Neće s mjesta dok svojim očima ne vidi viteza i gataoca.Povuče se u potpuni mrak hodnika.Čuo je čvrste korake na stubama, onda trijemom. Idu dvojica. Prvi je visok. Ramena su mu široka. To ne može biti Kušević. Taj je poput gorostasa. Kakva je to čudna nošnja? Brada? On ne nosi bradu. Glup sam, naravno, neće doći razotkrivena obraza. Da mu barem mogu zaviriti u lice? Trijem je u sjeni sumraka. Valjda je to izabrao da mu ne mogu zirnuti u oči. Vitez prođe pored njega. Sad ide gatalac. Zna da je netko preodjeven u gataoca. Ipak, njegovo crno mistično odijelo neprijatno ga se doimlje. U sumraku crna pojava ga polagano prolazi kao avet. I vuče za sobom veliki crni plašt. Kukuljica mu pada straga duboko, sprijeda još dublje. Nije li to baš zato da se ona može zavući ispod crne halje? Dakako, i one dvije opatice došle su tako pod haljinama pod kojima je onda izašla Gordana. Pljesnuo bi od radosti u dlanove što se sjetio toga.Htjeli su i sada iskoristiti taj plan kad je tako dobro uspio prvi put.Sve u njemu igra, drhti, ali čeka. Čuje kako su se otvorila vrata i kako se iz blagovaonice sasula na trijem buka, vika, veselje, iznenađenje. Čuje kako Petar Pan pozdravlja viteza. Četovođa ide malo bliže da bolje čuje:"Što će govoriti vitez, što gatalac? Samo o tome sve ovisi. Hoće li njih dvojica raditi onako kako sam slušao u onoj šumi u razgovoru između Gordane i Antolkovica?To moram čuti. Ako se slaže, onda su oni.Sakrio se iza stupa jer na trijemu još uvijek stoji gatalac. Svaka Vencelova žilica igra, željno očekuje što će govoriti vitez, a što gatalac.Na vratima blagovaonice stoji vitez. Znatiželjne oči upiru se u nj. Na glavi mu čudan klobuk širokog oboda, dok je gornji dio neke vrsti šljema. Kožni zaklon spušta se straga preko šije, a sprijeda zaokružuje lice sve do brade i svezan je pod vratom. Čudno, starovječno bojovno.Nitko u dvorani ne zadržava pažnju na tom neobičnom pokrivalu glave niti na njegovoj, malo prosijedoj bradi, koja je do polovice svezana kožnim zaklonom klobuka, ni na njegovu ogrtaču, što ga je ovio oko sebe. Ne muče se da bi mu zagledali u lice zasjenjeno širokim obodom. Površno gledaju viteza, i kralj, i Verbeci, kardinal i princeza. Mnogo su puta vidjeli takve putujuće vitezove, ne odviše uredne, loše obučene i mnogo su se puta dosađivali njihovim rječitim pričanjem. Sve zanima232

, ^ koii se još nije pojavio. Ometa ih vitez Ito stoji u prvimvečernjeg mraka. Nitko mu KC p.isvecme pažn]u. a iz svačijih"a Patalac? zar nije došao gaUlac?"">nko Vojko i Mladen pozorno su pogledah čovjeka koji je-" rini”im se odviše visok i odviše širokih grudi. Zar je ipak samSković krenuo na taj opasni put? Tvrdoglav, Jdenko ipak se pre-Homisl.o kad su mu htjeli promijeniti lice? _Hladan mlaz prolazi Vojkovim tijelom. Po stasu i snazi vitez "awim “nalikuje na njegova oca,I Mladen misli isto i Sljepko Ali ostaju potpuno ravnodušni uz kraljevski stol. Ipak. lice tog čovjeka toliko je izmijenjeno da se Voiko ohrabrio. Najviše prigovara vojvoda što još nema gataoca i nimalo se ne brine za viteza. Ni on ni princeza ne slute da je to lice nenapadno izobličeno i promijenjeno umijećem koje su om sami pokazivali u šumskom dvorcu gospodinu Antolkoviću. Ne slute da su ovdje upotrijebljena njegova vlastita ličila koja je Gordana sa sobom ponijela iz šumskog dvorca, s unaprijed stvorenom osnovom kako će Vilenu osloboditi iz Lukavca.Premda svi traže gataoca. Petar Pan ide prema vitezu i po-

- Ovdje sam danas ja gospodar i domaćin, dakle ušli ste pod krov kralja budala. To je za vas velika čast. Ja sam veliki pisac najklasičnije lakrdije današnjega vijeka. Vi ste nemilo prekinuli izvedbu djela. No, smatram to vrijeme odmorom u kojem će moji glumci odahnuti. Nadam se da nećete dugo ostati naši gosti? Puna je kuća čeljadi koja živi na naš računVitez kimne i odgovori vrlo duhnknu glasom. Očito ga iskrivljuje:- Samo do sutra u "oru molio bih vašu milost za konačište. Onda odlazim dalje. Putujem u Njemačku caru Maksimilijanu.- Dopustit ću vam malo vremena da mo/eie i vi nešto pripovijedati. Time plaćate svoje konačište.- Znam svoju dužnost. Mogu vam pripovijedati mjesec dana.- Bože nas oslobodi kuge, uladi i pripovijesti putujućih viteza.- Gatalac! Gatalac! Gdje je gatalac? - traže kralj, Verbeci i princeza. Neće da slušaju razgovor viteza s Petrom Panom koji se primakao došljaku, zagleda se u njegovo lice i čudom se čudi."Onaj koji je ovoga ovakr preobrazio naučio je tu umjetnost samo u Italiji", ustanovio je lakrdijaš u sebi. "Ne može ga nitko prepoznati." Svi traže gataoca i Petar Pan ga pozove.U okviru rastvorenih vrata stala je crna slika kao kip, pokriven ogromnim crnim plaštem. Ne vide mu se ruke ni noge ni glava. Sav se izgubio u crnoj tkaniniSvi su zanijemjeli, uzdigli se, ispružili glave. Svu čeljad Lukavca zebe u duši od te pojave. Covj. : uhvati tkaninu što mu visi preko lica i digne je do čela. Ugledali su čudne velike oči, okružene crnim podočnjacima. Sijeda mu brada viri ispod nutarnje kukuljice što mu se je priljubila uz obraze.233

"Približuje se čas od kojeg zavisi Vilenino oslobođenje" - po. misli Petar Pan. Gatalac dolazi bliže i proizvodi svojom pojavom sablasni dojam. Svi su krenuli k njemu. Petar Pan će vitezu:- Vaš gatalac pobjeđuje. To je razumljivo. Dakle, neka on najbrže kaže svoje, a zatim ćemo kod večere slušati vas pa mene.Dade gataocu znak neka ide k princezi. Očito se prepala što će joj reci. On je uzima za ruku. Zatim prozbori monotono, poluglasno:“- Nešto neobično veliko čeka vas u skoroj budućnosti.- Što me čeka? - pita tiho.Neko vrijeme on čeka, a zatim nastavi:- Maglu su mi prostrli pred oči crni demoni koji vas mrze. Zatim pogleda kralja Vladislava što sjedi uz princezu i pita:- Možda vi, gospodine viteže, imate demonskih neprijatelja? Uzima njegovu ruku, dugo gleda i tiho prozbori:- Ovaj vitez uspeo se vrlo visoko.Kralj mu pruži i drugu ruku i čeka gotovo dršćući. ;-*(*<•”- Viteže, u vas je sin, vi ste udovac?“t* f-- Jest. Pogodili ste. Hoće li i moj sin tako visoko kao ja? r Gatalac stisne oči, otvori ih, uhvati se za čelo i onda odvraća s mukom:- Opet mi magla zastire vid u vašu budućnost. Moram otjerati demone što su razastrli svoja krila da ne mogu gledati vašu budućnost i budućnost vašeg sina.- A meni, meni možeš reći štogod želiš, neće me zastrašiti - primijeti Verbeci - znam: ne usudiš se kazati ni ovoj gospodi ni ovom vitezu istinu.I u Verbecija zime mračni pogled. Zatim zakima i monotoni se glas sablasno pronosi dvoranom:- Netko tko ti je drag kao da je bio na rubu groba, ali ozdravit će.- Istina je. Ali što mu predstoji? Velika čast u ovom kraljevstvu i još što?- Demoni su mi zašli na put. Odviše ih je mnogo u ovom dvorcu! Svu vašu budućnost mogu razotkriti ovdje pred vama samo ako rastjeram demone.- Kako ćeš to učiniti, ga ta oče? - pitaju gotovo svi, a najviše Petar Pan.- Reci. To i mene uzbuđuje. Govori, ga taoče!- Uđoh u dvorac, ne misleći da će me ovdje tkogod zatražiti da dignem zastor s njegove budućnosti pa nisam mislio na demone. Istjerat ću ih da saznate sve. Čim stupim preko nečijeg praga, zli demoni navale magle da ne bih upozorio dobre

ljude na opasnosti koje vrebaju na njih na putovima njihova života. Zato, kad počinjena gledati u budućnost, najprije moram rastjerati magle demona koji ih preda mnom razvijaju.- Ali kako, kako? - pitaju kralj, princeza i Verbeci.- Neka sa mnom ide jedan od vitezova i uzme kotao sa žeravicom. Zatim neka se preko opkopa spusti most. Na ledini iza234

čekaju me demoni. Zatim ću se vraćati u dvorac, a putem m te zlokobnice Vitez ide kraj mene, a ja uzimam kliještima •jerrwTcu iz kotla što ga on nosi polijevam je mirisima i izgovaram •\ od kojih bježe demoni Bacam žeravicu s jedne i s druge strane Ka edje sjede demoni i prav,- m^lu pred mojim duhovnim očima. Trinut to moram opetovati. Treći put su preda mnom, nestaje magla i vidim neizmjerne daljine i puiove svih onih koji se nalaze pod ovimkroV°mOtjeraj te demone Sto prije da saznam svoju budućnost ibudućnost sina - odredi kralj. _ .......Svi su uprli pogled u gataocu. Svi su čvrsto uvjereni u istinitost svake riječi. A kaštelan Pencmyer reče Petru Panu:- Neka se spusti most da gatalac može izići.- Ostavite to sada sve meni. Kad sam već ja danas kaštelan, izvršit ću sve što treba - nagla-,” ,>/”i!|M Petar Pan i pita gataoca:- Da vam izaberem viteza koji će vas pratiti?- Takav vitez mora biti jak i čvrst ako bi mi se demoni suprotstavili i mora biti nabožan. Zato ga uvijek odabirem sam. I onda polagano okreće glavu i zastane na Vojku:/- Taj vitez bit će vrlo zgodan. Od njega će demoni bježati, jak je.Svi su se uzbudili. Jedva čekaju da gatalac što prije ode. Gibanje u dvorani pokazuje da bi ga htjeli slijediti. On se zaustavi i digne ruku:- Nitko ne smije za mnom samo ovaj vitez. Na vaše skute objesit će se demoni i sakriti se m,, >jem pogledu. Samo onda mogu jasno i daleko gledati u vašu budućnost ako se ni jedan od demona ne sakrije u dvorcu. Osim togu. neka mi donesu kotao i žeravicu. Ima li ovdje kakva osamljena soba gdje ću se prije odlaska pomoliti i dozvati u pomoć anđele?- Oružarnica, tamo je”staro raspelo. Vodite ga.- Ovaj vitez neka me vodi sam.Sve je u njegovoj vlasti. Njegov monotoni duboki glas, crna pojava i njegove kretnje, polagane, ukočene, sve ih je zahvatilo do dna duše, zarobilo im misli i potpuno ih podvrglo njegovu mističnom utjecaju. Nitko više ne misli da je Petar Pan hikrdijav da svi oni što su oko njega i on sam pobuđuju smijeh. Zaboravljaju da su bili sudionici lakrdije od koje su im frcale suze smijeha.Svi su ustali, svi trepte od tajnog uzbuđenja, straha i počitanja pred čudesnim čovjekom koji tjera demone, zagleda u ljudske sudbine i gleda daleko u budućnost.Svi mu vjeruju, svi se pokoravaju i pristaju na sve što onPan odmah nalo/i vojniku koji je malo prije donio vijest gataoca:-- Reci stražaru da polagan., spušta mali most. Gatalac se okrene lakrdijasu;mol Molim da se pobrinete za kotao i žeravicu. Ali prije svega, im viteza da me odvede u sasvim samotnu sobu jer moram u235

potpunoj samoći izmoliti milost da me nijedan demon ne prevari. Odmah se javi Petar Pan:- Odvedite ga, gospodine, u oružarnicu, tamo je staro bakreno raspelo.Svima je to sasvim razumljivo i svi pokorno slušaju. Vojko izlazi iz pratnje vojvode od Ferare i približava se gataocu. Princeza prati njegove korake s ushićenjem. On je pogledao Mladena, a zatim Stjepka Brodarica. Našao je u njihovim očima blagoslov svojem pothvatu. Vojko zovne gataoca da ga slijedi. Dvorska se čeljad gura k vratima, ali se gatalac okrene:- Ostanite svi mirni da pred mojim očima ne pomognete demonima zastrti budućnost koju ću vam redom iskazati.

- To ih umiri i na dani znak gataoca jedan od dvorana zatvori vrata.Petar Pan ostaje s Pencingerom i potkastelanom. Ne zanima ga nimalo ni taj gatalac ni odabrani nosilac kotla sa žeravicom. Vojko će ga uputiti u sve što je potrebno, a lakrdijaš raspravlja s barunom. Ljuti se na djetinjaste želje kralja i Verbecija, ali zbog princeze je pristao. U razgovoru ga povede k stolu gdje svi živo raspravljaju o gataocu. Stjepko smjesta povede razgovor s kaštelanom. Protivi se gatanju, o tome razlaže svoje mnjenje kako bi zadržao kaštelana u društvu s kraljem i Verbecijem. Dok su oni u najživljoj debati koju je izazvao Stjepko svojim stavom protiv gatanja, osjeća se Petar Pan slobodnim. Brzo se uputi knezu i Danijelu, povede ih k svojim napravama i tu im razlaže:- Sada ste vidjeli kako je taj gatalac zakoračio na naše putove, otvara nam vrata i spušta most. Može li čovjek željeti nešto više? Slutio sam: ovaj vitez nosi dobro i zato sam ga ipak pustio u dvorac. A vi sada lijepo iziđite najprije jedan, pa zatim drugi, polagano da nitko ne opazi. Siđite u dvorište i pazite: poslao sam poruku županovoj kćeri neka side i prijeđe preko mosta. Vi morate mirno čekati u dvorištu sakriveni. Pazite da nitko ne smeta djevojci dok bude prelazila.A vitez sjedi podalje od stola i promatra sasvim ravnodušno sve te sluge, vojnike i dvorane u smiješnim odijelima i maskama. Petar Pan ni sada ne otkriva knezu istinu, već ga jedino želi isKoristiti ako bi se pojavila opasnost.- Eto vidite - oslovi on viteza - svi su zaboravili na vas i na mene. Briga njih za moje mudrolije. A što sam ja probdio noći i uložio dragocjenu glavnicu svojeg uma u tu lakrdiju? Ništa ih nije briga. Neće da se smiju, neka radije slušaju tragedije svoje budućnosti. Baš su budale.- Što ćemo, takvi su ljudi - veli vitez poluglasno. Kao da mu je sasvim svejedno što se ovdje događa.Petar Pan htio bi s njim progovoriti nasamu, ali ne uspijeva, svi se guraju oko njega. Toliko su puta čuli kako putujući vitezovi umiju svašta pripovijedati pa se sve više kupe oko njega. A dolazi i pot-236

kaštelan i dvorani stolnici pa ispituju viteza otkud je, što je gdje vidio“ doŽMH"ien vitez od Srednjice pnla/i k škrinji gdje je lakrdijaš prije okazivlo svoje životinjske" prijatelje. Opazivši to, Petar Pan pristupik njem Sve ide kako treba. Neće proći ni pol sata, ona će već stići u šumu uzjahati konja i pohitati U Turopolje.Nešto me uzbuđuje, gospodin Petar Pan. Bojim se da taj viteznije Jelenko Kušević.Ako nije. bit će netko drugi, svjedno tko dolazi.Nije jer se pod tom maskom skriva sivi oklopnik gospodin Antolković kojeg je četovoda otkrio gospodinu Verbeciju i kralju. Petar Pan stegne usne i namršti obrve.Baš nije zgodno ako je on. Verbeci ga vrlo dobro poznajezar ne?Baš zato. Jelenka nikada nitko nije vidio u ovoj dvorani, osim Pencingera. Ali taj mu ne posvećuje nikakvu pažnju. Ali kasnije, kad Vilenu odvedu preko mosta, vitez će pripovijedati svoje doživljaje. Premda je promijenio glas, ipak bi ga mogao prepoznati.Naš uzvišeni gospodin uistinu ga vrlo dobro poznaje kad je s njim tako žestoko raspravljao o budimskom saboru.Antolković bi tako ulazio ravno u Verbecijevu stupicu.Rekli ste mi da je tu zadaću preuzeo Jelenko Kušević.- Odabrala gaje gospoda ( "mrdanu jer je vrlo spretan, dosjetljiv i vrlo vješt latinštini, što je važno.- Zašto bi, dakle, dolazit Antolković?Kušević je prosvjedovao da promijeni svoje lice jer bi mu se Draženić mogao jednom narugati da je kukavica. On bi radije da ga Draženić raščini na mučilima nego da ga nazove kukavicom. I nije htio da ide pod maskom. Kad sam ja odlazio iz Brezovice, • Jelenko mi reče: znaj. čim Vilena iziđe iz dvorca, skinut ću

svoje lažno lice neka vide kako se ne bojim. Smjesta sam priopćio Gordani neka mu to zabrani.Naslućujete da je Gordana htjela spriječiti tu njegovu, uistinu, ludu namjeru i u posljednji čas poslala nekog drugog?Baš Antolkovića koji se već i sam prije nudio. A dok gledam viteza, vjerujem da to nije Jelenko. On ^ mnogo vitkiji. Taj je širokih ramena i grudi, jak je i snažan. Bit će da je stariji muškarac.Petar l”an se okrenuo i pogledao viteza kako sjedi na stolici u visokim čizmama, u čudnom ogrtaču, kratkom prsnom oklopu, sa starovječnom limenom kacigom na glavi čiji mu obod zasjenjuje oči. 7- Bilo kako reče Petai Pan - neće ga nitko prepoznati kad ga ni vi ne poznajete. Ali već znam što ću učiniti. Kad gatalac vrsi svoje, tada ću ih sve iznenaditi svojim ormarićem iz kojeg curi no "o sam ga pripremio Već prvi vrč sve mora omamiti. I gospo-vrl - frbecija “ Pencingera i potkastelana, a s onim drugima bit ćemini- - ću smJestit LUJUCI vitez neće imati- *°” (tm) ću smesti “ lakrdiju i tako ih razigrati dapriliku pripovijedati svoje putne doživljaje.237

Onda neka se vitez pričinja da se opio, odvest ću ga u svoju izbu i prebaciti ga preko opkopa. Nastojte se došuljali k njemu i kad bude posve sam, saznajte je li Kušević ili Antolković. Ako je mladi gospodin, pobrinut ću se da mu ne preostane vremena da otkrije lice. - Trebalo bi tu rulju udaljiti od viteza. Tamo kod stola oštro raspravljaju. Pokušajte potkastelana i dvorane udaljiti od viteza.* • •U razbuđenu Draženićevu dušu pala je misao da je Vilena pristala na vjenčanje samo zato da spasi Jelen ka Kuševića od osvete o kojoj je govorio djevojci one večeri. Ta misao ga pridiže.Liječnik mu je namjestio ležaj da može sjediti. Ovako se osjeća gotovo ugodno. Kao da već sjedi u naslonjaču napola zdrav. Drago mu je što je četovoda izišao, barem može nastaviti razmišljanje. Ne misli ni na što drugo, osim na Vilenu i Kuševića.Vrata se hitro otvore. Ulazi četovoda Vencel. Draženića to razljuti jer je prekinuo njegove misli.- Što je? Zašto si došao? Zar je komedija već gotova? i - Vaša milosti, moram govoriti s vama nasamu.- Zašto me buniš u razmišljanju?- Izbičevali biste me kad vas ne bih smetao. Ta primjedba probudi Draženićevu pažnju i zatraži od liječnika da se udalji iz sobe.- Vaša milosti, Vencel će vam sigurno pripovijedati kakve uzbudljive pripovijesti, a vrač je to zabranio.” Pozvat ću ga iz blagovaonice.- Ne, nije potrebno - upada četovoda - samo za mene je uzbudljivo. Radi se o mojoj djevojci, želim gospodaru sve povjeriti, to se ne tiče njega.Pošto je Draženić ponovo zatražio, liječnik ostavi sobu. Na stolu gori svjetiljka. Četovoda se približi.- Zašto si tako blijed? Što se dogodilo? - pita ga Draženić. Dršću mu grudi, udahne zraka da bi mogao govoriti:- Gospodaru, još uvijek želite dobiti u šake Jelenka Kuševića? Draženić se desnom rukom upre u postelju i nagne se k čovjeku: ; - Iza tog pitanja se nešto krije? Očito se vratio Lucić?- Nije. Lucić se ne može vratiti jer leži ranjen u Turopolju.- Dakle, lagao si da je otišao za Jelenkom Kuševićem koji ide na bojište?- Zapovjedio mi je da tako govorim, uzvišeni gospodin, i zaprijetio mi. Morao sam slušati.Još jače se upire Draženić o desnicu i još se više nagne k njemu. Čitavo biće ispunjeno mu je nekom slutnjom, ali se PC usuđuje vjerovati. Četovoda nastavi:

- Sada vas molim, vaša milosti, ne uzbuđujte se, već mi odgovorite: što biste dali kad bi vam netko doveo Jelenka Kuševića? Slutnja se približava istini, prolazi ga laki drhtaj:- Dovesti? On je u Turopolju. -V238

n." mu zadršću i oči zatrepću. Blijedi mu lice a Čovjek predVarabU-e svaki pokret i razjašnjava ga ispravno: "Taj čovjek dao °J Ktina ne zna je li taj vitez kojeg je vidio u dvorani doista b”,Stn KuTević Crni mu se odviše snažan i jak. Ako je ipak on, SSo ?e nje ovo Dakle, igrat će na kocke^ K A" ili onako". Obojicu ?u eru Gospodara zlurada sreća od blize osvete, a slugu blizina iS^a za kojim strepi njegova pohlerm-i Zadrti su poglede jedan u iriieoea Četovoda je nadmoćan i snađe se prvi:_ Što biste dali. gospodaru, za Jelenka Kuševića? Polovicu kesa što leže na dnu one škrinje.Četovodu steže žudnja za zlatom što ga je vidio u škrinji. Sav je ušao u sebe i predahnuo:- Mogli biste ga imati sigurno ako ga kupim za one kese...- Kupuj što brže možeš. Uzmi. ah da\ u ću u • “di i.V.. na mjestu,Vencel se okrenuo prema onom kutu gdje stoji škrinja. Svjetiljka na stolu kraj postelje osvjetljuje samo sredinu sobe. Sve je ostalo u tami. Vencel pogađa točno. Draženić zapovjedi:- Dovući škrinju ovamo i pnpo\in_aL:j.Bacio se na škrinju kao gladan vuk, iako je od teške hrastovine i okovana teškim srebrom. Digne je kao perce, položi pred posteljom i otvori. Drhtave mu ruke posežu u dno. Kesa do kese. Kroz rupe sja zlato i srebro. Nejverojatnom brzinom Vencelova ruka premetne jednu po jednu i broji. Draženića raspaljuje četovođina gramzljivost za novcem, i ravnodušnost prema žrtvi koju čeka.- Živino, brojiš, a ne odgovau Udarit ću te.- Gospodaru, žurim se da mi Kušević ne izmakne. Za njega moram položiti novac ako hoću da mi ga predaju.- Kome? Gdje? Kada ćeš položiti.”Opet ne odgovara. Osjeća nadmoć nad mladim gospodarom. Tek kad je polovicu kesa stavio na pod. zatvori škrinjii: ponese je i bučnim štropotom baci u kut. Vraća se, digne s poda hrpu svilenih vrećica punih dukata. Draženić ne gleda vile novac, zaboravio je u tom času svoju ljubav prema zlatu. Osornim gla^-iv želi istresti iz četovode ono što /na. a na što mu ne odgovara Udario bi ga u prsa, razbio bi mu zube, a ne može se maknuti s postelje, pa se upire o desnu ruku, nagnuo se, zamalo da ne padneČuješ li što pitam, slueo”.” Hoćeš li da ti moj krvnik izvuče odgovor?Prestašio se te prijetnje, a tuke mu dršću od dodira kesa. Žurnose udalji od kreveta:- Gospodaru, moram se/unti i i Ji;ein, a kamoli da govorim.- Ostavi novac ovdje - vikne Draženić.- Bez plaće ne mogu dobiti Kuševića.- Nećeš novac odnijeti u Turopolja prije negoli mi ga dovedeš. Osjeća opasnost da mu istrgne iz ruku tu dragocjenost. Još više <* povlaci , smjesta predloži:

- Vaša milosti, pohranit ću kese na onoj donjoj polici, na onoj uz vrata. Pokrit ću je ako me moj Čovjek prevari i ne preda KuJ ševića. Možda je taj koji drugi od ustanika, ali vam i on može vrijediti barem polovicu od onoga što držim u ruci.Ne čeka pristanak, već trči k polici. Tamo složi kese i pokrije ih. Draženić bi mogao od bijesa skočiti do stropa i zaurla nad njime:- Gramzljivče, sebi spremaš taj novac, samo o njemu misliš, dok ja pitam za svojeg neprijatelja?Pograbio je sa stola srebrni tanjur s voćem i bacio ga u četovodu. Zamalo mu nije teško srebro razbilo sljepoočicu. U posljednji Čas otkloni udarac debelim šakama pa umiruje bolesnika:

- Morao sam to spremiti ako hoću da vam predam Jelenka Kuševića. Moram platiti čovjeku koji mi ga je odao . . .- Plati, ali govori. Reci: gdje je? Kako ćeš ga dovabiti ovamo? . - On je tu!Široko rastvori oči, ispruži vrat i upre u nj zjenice:- Tu? Kako tu? Gdje tu? Otvori gubicu, čovječe, dok ti ne bacim u glavu svjetiljku.- Tu je pod ovim krovom, u Lukavcu. Odviše je to. Taj čovjek što stoji uz podnožje postelje izgubio je pamet.- Buncaš, ili ja imam vrućicu?- Nijedno ni drugo, Jdenko Kušević nalazi se pod ovim krovom. Tako sam čuo od svojeg plemića kojemu sam obećao blago.- Što to znači? Jelenko ovdje u Lukavcu. Gdje, kako? Sad znam, da ... došuljao se u Lukavac. Zašto? Govori: što ga je dovelo ovamo?Samo još čeka da četovođa potvrdi sumnje što su mu ispunile dušu.- Hoće da vam izvede iz dvorca gospođicu Vilenu.Strop se ruši nad njim, zidine su se poljuljale i zasipale ga. Ne može odgovoriti. Srce mu prestaje kucati, koštunjava ruka stisla mu grlo.Sve njegove sumnje leže pred njim ostvarene. Zato ona njemu hini ljubav, zato pristaje na vjenčanje. Zna da on dolazi da je izvede iz dvorca, oslobodi, ponese na svojim grudima k sebi. Uzet će je ispod njegova krova. To može samo Jelenko. Samo u nj imade toliko drskosti. Tko bi drugi to mogao?Disanje mu se ubrzalo, krv što se načas pretvorila u ledene kapi, začas se opet razbuktala, zakolala žilama.Sva mu duša doziva osvetu.- Ne! Svijet još nije vidio osvete, nije vidio strahote kojom ću mu ja platiti tu smjelost.U jednom jedinom trenutku preletjele su njegovim mozgom te misli. Nekoliko trenutaka buljio je u strahovitu sliku što je stvara njegova mašta. Onda pruži ruku prema četovođi i šapće:- Kako se ušuljao u dvorac?- Sav preobražen, s umjetnom bradom na licu i čudno odjeven. Široki obod na nekom starom šljemu obrubljuje mu čelo i zaklanja

x i; ie oreobrazio i crte, baš tako kao naš Petar Pan kad hoće da °U” di kralja i uzvišenog gospodina Verbecija pa uđe u dvoranu, a ea ne prepoznaje. A gotovo se ne opaža da je to sve naličeno. V ere mi, tako je divno opremljen Nitko ga ne bi prepoznao, m- Znaš zasigurno da je on?- Sve sam doznao od onog plem,c.i u Turopolju, ah sam šutio, bojeći se da neće doći kako vas unaprijed ne bih uzalud uzbuđivao. No, sad je stigao kao putujući vitezPutujući vitez? Divno. On pripovijeda priče. Onda će ovdje prenoćiti. Ali kako bi u noći mogao oteli dn.*. > “jku”.” Pa/i. ne laži jer v __ “Čekajte, gospodaru, dajte mi do riječi. Vidio sam ih i ostavio u dvorani. S njim je gatalac MV u crnom plastu i kukuljici. To je s njim preodjeven jedan njihovDraženić zastenje i čvrsto stisne ruku četovođi kao da je uhvatiodržak mača.Čujte: gatalac će odvesti gospođicu, sve je to ugovoreno. Moram u dvoranu. Sad treba raditi, zadržati viteza i gataoca i razotkriti ih.Gdje su sada?U blagovaonici. Vite/je prozborio samo nekoliko riječi, a gatalac je govorio više. Sve što on veli, slaže se s onim što sam ja čuo od plemića, kako će spustiti most, otjerati demone. Čujte: gatalac ide u oružarnicu, onamo ee se ušuljali Vilena, uzeti njegov plašt, kukuljicu i, umjesto, njega, otići preko mosta.- To su iskoristili, dakle to, znam kako rade ga taoci, tjerajući demone.- Pobrinuo sam se Čim oni krenu iz oružarnice, moj vojnik će zatrubiti. Zadao sam mu obećanje n,i deset dukata.Ne čekam ni časa Moram spriječiti da se ne sastane s njim. Trči.

- Odviše ste nemirni, gospodaru, čujte me: neće je. voditi vitez, nego gatalac, dakle, s njim sam utanačio cijenu.Sad je i on u mojoj vlasti, zašto da kupujem što već imam u šakama.Groznom kletvom odgovori četovođa u sebi, ali odluči da se boji za novac koji smatra svojim i proslijedi:-- Ne date mi do riječi. Još je jedan treći. On čeka iza mosta, u sumi s konjem, on će je dočekati . uzeti sa sobom.Taj može biti Jelenko, a gatalac je lukav. Dobije li novac, pozvat će i onog trećeg u dvorac ili na most, a mi ćemo ga imati. ^ato velim: za sebe ne tražim mnogo, ali gatalac je Kuševićev drug, Prodat će ga ako ga platimo.- Zašto si prije rekao: Kušević je tu u dvorcu? ,~ Da<tu Je, stoji dolje kraj m< M; “l”ružite ruku za njim, samo ne "ožete ga dobiti praznom rukom. Hoćete li sad, sad je posljednji čas? K prodan, vitez ne bi bio Jelenko, imate gataoca i novce. Brzo, idi. Nju moram zadržati da ne govori s njima.

2411 “. NA X240

“ - Ako je ona već u oružarnici? ";”"*i - Provali onamo brzo, dovedi je ravno k meni. ,. ;

• - Silom je ne mogu dovući sam, a možda još čeka u kuli? “•”* • - Čekaj, da, možda je još u kuli. Onda joj kaži da smjesta ima doći. Ne, to bi bilo ludo, reci joj da je Petar Pan moli neka mu” se smiluje, makar nije htjela bez vjerenika slušati komediju, da barem čuje samo jednu šalu. Razumiješ li? To je najprirodnije. Ako se ne bi odazvala, dođi brzo natrag. Ako je ne nadeš, idi ujaku, viči, zovj u pomoć.Četovoda potrči k vratima i opet se zaustavi:- A viteza? Ne bih li i njega doveo?- Najprije nju da znam gdje je, idi. Strepim od želje da je ““•”•>• - A onda viteza da ga raskrinkate? Je li?- Da, onda njega. Idi, čovječe.Bacio se u mrak i potrčao prema sjevernoj kuli. Pokuca.Vrata se otvore. Čovjek ulazi, Vilena p L l L\11 C"d > ^1 \ c ju > ga, ali čeka glasnika Petra Pana. Gotovo dršće. Malo prije čula je iz blagovaonice, očito su već stigli iščekivani vitez i gatalac.- Što si došao? - pita nestrpljivo došljaka.- Gospodin Petar Pan moli vas da biste se predomislili. la vam je teško poći bez svojeg vjerenika, moli da barem slušate jedu njegovu šalu.- On moli? Dobro, neka mu bude.Lukavi čovjek osjeća da je prebrzo privoljela, tako brzo i tako radosno. Kao da je pri tom njen glas drhtao. Da nije čekala glasnika? Svejedno, glavno da se odazivlje i odmah spremno izlazi na trijem i skreće desno. To je put do oružarnice. Dakle, ipak? Bilo je ugovoreno. Vencel smjesta shvati o čemu se radi, ali se i dosjeti:- Ne možete onuda, nije tamo zgodno. Rekli su mi da slijedite mene jer vas čekaju na drugom mjestu."Nešto se promijenilo kad me ne čekaju u oružarnici" - nagađa Vilena pa ide hitrim korakom za njim.U blizini Draženićevih vrata Četovoda se zaustavi i smjelo se lati varke:- Gospodina Draženića prenijeli su iz ove sobe u odaju gospodina Verbecije, odanle može ipak slušati lakrdiju. Ova je odaja prazna i tu vas očekuju. Samo brzo da nitko ne vidi.Otvorio je vrata samo toliko da može proći, a da s praga ne bi mogli vidjeti postelju u Draženića.Uzbuđena i drhtava, od onoga što očekuje, pristupi u sobu. Četo-vođa za njom. Čim je zakoračila, zaustavi se kao ukopana. N" postelji leži Draženić. Uza nj na

stolici svjetiljka. Vješto je namjestio ljubazni smiješak i vješto izmijenio glas:- Ne plašite se draga i ljubljena, bio je ovdje liječnik. Morao sam ga zavarati i pred njim sam poslao četovođu kao da vas Petar Pan moli da biste slušali malo njegovu lakrdiju. Tako je Četovoda otišao da vas zovne. Liječnik se ljutio i otišao k mojem ujaku da spriječi razgovor s vama. Dakle, imam vremena samo nekoliko časaka142

boriti s vama. nekoliko riječi i vidjeti vas .jrozbonti * . yrata jer je ^mo sknva mrak. Zrake male svjetiljketako daleko, a o\unn> ne može doprijeti ni njegov pogled koliko je problijcd da Sve joj je razumljivo i prirodno*m ,e reKao pa će onda toplu: .,..,. ....l mene je obuzela želja da vas vidim i čujem, ali više mi> do vašeg zdravlja i mira negoli do ispunjenja svojih želja. Čudotvorni vrač zabranio mi je doći jer bi vas razgovor mogao odvišen7nemiriti Vi to znate. ....Neće se više opetovati ono što se dogodilo one ovečen kad me obuzela strastvena ljubomora Danas znam da me ljubite imiran sam. ...... ,- ••Drhtave su mu riječi. Svjetlost otknva bljedoću njegova lica, ah to se čini prirodnom posljedicom bolesti. I ona veli:- Ne smijem udovoljiti fli vašoj ni mojoj čežnji, nego dužnostida idem."Strasnoj želji da mu padneš oko vrata, da te ponese odavle! Zmijo, imam te! Držim te za vrat!" Ovako on misli, a govori ljubazno:- Samo časak. mila moja.Onda zovne četovođu i naloži mu da zapali više svijeća. Nalaže mu da uzme svijećnjak sa pet svijeća i postavi na stol uz postelju, a zatim ga pozove bliže i šapne mu:Idi u blagovaonicu i redi: želim da mi vitez dođe pripovijedati. Dovedi ga svakako odmah. Žuri se.Onda se Draženić okrene k Vileni i zamoli je za oproštenje:- Želim vam samo nešto reći nasamu prije nego što se liječnik vrati. Sigurno će doći i moj ujak da me grdi.Četovoda opazi da je Draženić sasvim izgubljen zbog blizine djevojke. Sad je čas da se pribli/i polici i uzme kese. Zato ih je i položio na policu kraj vrata. Okrenuo se i baci pogled na postelju. Gospodar gubi oči i svijest u njoj. Jedan pokret i kese su u njegovoj ruci. Jedan okret i već je na trijemu."Ako je Jelenko, dobro, ako nije, opet dobro." Dukati su u njegovim njedrima i neće ih vratiti. Ako onaj tamo nije Kušević, bježat će iz dvorcaVeć je i na trijemu mračne, pa se u polutami sukobi s nekim maskiranim čovjekom, a on se izdere:- Što tražiš ovuda, vojnice?- Gospodin lakrdijaš moli gospođicu neka bi svakako došla vidjeti neku njegovu ludoriju, ali je u kuli nisam našao."Lakrdijaš? Saveznik Hrvala ( kl njega je čekala glasnika? Zato je brzo pošla? Zato je htjela u oružarnicu?"Je li ti lakrdijaš rekao da čekaš gospođicu i dopratiš je u dvoranu?- Rekao je neka odnesem poruku i odmah donesem odgovor: h°ce h doći ili ne. Neka se žm ,,"Da sluga ne bi vidio kako će gospođica, umjesto u dvoranu,143

Draženiću škodilo. Jedva sam ga izvukao od smrti.bi gospodinu•7 r 101 onet kani u susret”1Ne zmm što hoće moj nećak ali neću mu dopustiti ništa što bi mu škodilo. Reci, četovodo. Sto mi poručuje?

- Ništa ne želi protiv odredbe gospodina vrača, jedino ne želibiti sam._ Poslatravno u oružarnicu" - doda u mislima četovoda i opet pita: *4;”"nr Gdje je sad ga talac? X^*T U oružarnici moli se da potjera zle duhove. “.::”.-"• Sigurno će ih potjerati. Ne bojim se. Je li tamo sam?- Pratio ga je crnokosi visoki plemić Talijan iz kardinalov" pratnje. Nosit će kotao, upravo sam mu donio žarke žeravice"Gle, mladić što neprestano trči s nekakvim vijestima iz Lukave* na Kaptol? Gospodin kardinal valjda nije saveznik, a tko zna? Hrvat moraju pristati na ženidbu princeze i kralja. Sve je moguće. Ja sam prepun, prebogat tajnama. Gdje da ih predam? No, sad najprije valj otkriti: je li to Kušević ili nije? I onda pita slugu:- Most je spušten?- Sigurno, gospodin lakrdijaš dao je nalog."On, sve on. Saveznik je on. Tu nema nikakve sumnje. Imami viteza, a možda i Jelenka i saveznika. Mogao bih kupiti plemstvo i dvorce."Ipak proračunat duh ne da mu zagristi u pohlepu i pogriješiti Odluči, dakle, sačuvati ono što grije njegova njedra i odredi vojniku- Idi dolje i reci kuharu da za gospodina Draženića treba donijet pečenje. Vrlo je gladan. Ja ću sam reći gospodinu Petru Panu da gospođica nije u kuli.Oslobodio se tako glasnika da ne bi odnio lakrdijašu vijest otišao u blagovaonicu ...Čim je otvorio vrata, zamijeti na sebi pogled Petra Pana. Dol je išao prema lakrdijašu, on neprestano gleda na vrata. Venclovo lukavosti ne može umaknuti očekivanje Petra Pana, no sad mora brzi raditi.I četovoda se ogleda dvoranom. Sve se tu komeša, glasno raspravlja, smije i buci. Oko viteza okupili su se dvorani i Petar Pan, i potkastelan i nečemu se smiju. Samo lakrdijaš pogledava nekoliki puta k vratima.Kod stola sjede princeze, kralj, vojvoda, Verbeci, s njima Stjepk< Brodarić i Pencinger, u najživljem razgovoru.Nitko ne obraća pažnju na Vencela, samo lakrdijaš. Ne zna što da misli o njemu, a ne zna kamo taj smjera i što krije. Sumnjiv mu jeČetovoda je stao između stola i skupine što je okružila putujućeg viteza i duboko se nakloni Verbeciju. Tek sad ga ovaj opazi i sjeti se nećaka koji tamo sam samcat leži na postelji. Nema sumnje: šalje neku poruku i vikne preko stola:- Što je, četovodo? Kako je mojem nećaku?- Vrlo se dobro osjeća, uzvišeni gospodine, i već sjedi u postelji. Vrlo je žalostan što ne može gledati lakrdiju gospodina Petra Pana.- Valjda mu nije pala na um neka luda misao da ga prenesu ovamo? Nikako to neću dopustiti.Smjesta se iz skupine pojavi kaptolski ranarnik i tobožnji vrač što služi Petru Panu i njegovim saveznicima. Odmah je razabrao što mora činiti i digne svoj glas, nakloni se uzvišenom gospodinu Verbeciju.- Kad biste to učinili, uzvišeni gospodine, onda perem ruke. To

ću mu nekolik prihvati Verbeci - i sam ćuk da ga malo zabavljaju -,au ""- • - k njemu. To će vrač dopustiti?On potvrdi, ne sluteći Sto ima slijediti. Četovoda pristupi posveblizu velikašu i reče: ^- Uzvišeni gospodine, gospni.lin Drazemc želi da mu dođe putujući vitez pripovijedati svoje d"/i\].UK. Moli vas da mu ga svakako dovedete. To bi mu najljepše prikratilo vrijeme.Na to sam sasvim za bora i . Da, on će ga zabaviti bolje nego svi naši plemići. Hajde, hajde gospodine, putujući viteže, dođite sa mnom, imam ranjenog nec Rado će slušati što ste vidjeli i čuli na svojim putovanjima. M svi čekamo gataoca.I Petar Pan i Stjepko B irić /aieiv:ii su tim iznenadnim zahtjevom što ga je Draženićev pouzdanik tako lukavo namjestio.

Vitez je ustao da slijedi velikaša. Stjepko, Mladen i Petar Pan osjećaju da je nemoguće spriječiti Vcrbecijevu namjeru. Sve bi izazvalo negodovanje gospodina Verbecija ako ne i sumnje. Vrač je već unaprijed dopustio Draženiću društvo da LM /aktvija. Dakle, nema pomoći. Bit će najbolje da su ravnodušni kao da ih vitez ne zanima. Ipak je Petar Pan odlučio da prati Verhecija i veli:Neka malo i mene ~vSđi moj ljubljeni mladić."Bit ću tamo ako bi prijetila kakva opasnost da prepozna viteza" - odluči u sebi lakrdijaš.Dođite da otpratimo našeg viteza k nećaku - pozove Verbeci Pencingera. - Rastumačite gostu neka priča mladicu samo vedre i zanimljive događaje.- Učinit ću po vašoj želji - odgovori putujući vitez dubokim glasom, dok je oko njih buka ; Itropot.Verbeci odredi potkastelanu da ne dopusti nikome izaći na trijem ni u dvorište kako ne bi smetali gataocu~ Čim on svrši svoju Ltroljju i potjera demone, pozovite me.• * *Kad je četovoda za sobom zatvorio vrata, Vilena je ostala na istom mjestu i razmišljala kako bi što prije izašla iz sobe, a da njegane povrijedi.f rt”mda Je Vencel zapalio veliki svjećnjak s pet svijeća, do nje još uvijek dopire malo svjetlosti. Naprotiv, Draženić je obasjan i ona pazijuo Promatra njegovo lice što nosi sve tragove teške bolesti. Iz-aj mu Je sada neobično blag, pogled pun očitanja prema njoj. JH i*!3 Je on sada dozvao “ •••""““ posluživši se varkom? I baš Je u kuli čekala svoje oslobođenje? Je li nesvjesno osjećao

244

f; <Sto mu prijeti? Uznemirio se po nekoj tajnoj spoznaji da će se nešto* dogoditi? Drugo Vilena ne može pronaći. To više što je on gleda toplim pogledom, a njegove su riječi mirne i obećava joj da za nekoliko časaka može ostaviti sobu. On se nasmiješi vjerenici:- Svi se danas raduju i radovat će se čitavu noć meni u počastSto sam ozdravio. Ja jedini nemam ništa od te radosti. Zaželio sam]nekoliko kratkih časaka da zajedno proslavimo moje ozdravljenje,}samo toliko da vas vidim i čujem. j- Proklet će me uzvišeni gospodin ako vas taj razgovor uzne-j miri, a sebe ću prokleti ja što sam to prouzročila. Stoga vas molim J pokorimo se vračevoj odredbi. Još dva dana valja vam mirovati. \- Kao da ću ova dva dana stajati na nogama čio i zdrav ako vas ne vidim. Časti mi moje, ne tražim više, već samo nekoliko kratkih časaka, a onda možete natrag u kulu. Brzo uslišite tu malu željicu da vas vidim izbliza. Ne oklijevajte, sigurno će moj ujak brzo doći s vračem i prigovarati. Dođite na svjetlost da vas svu vidim. Recite mi samo koju lijepu riječ, a onda se požurite u kulu, još prije nego što se naši strogi gospodari vrate.Smatrala je da je najpametnije ako ga posluša. Približit će se,k njegovoj postelji, izmijeniti s njim nekoliko ljubaznih riječi i sve]je svršeno. -•Tih nekoliko časaka proći će brzo, a onda se mora požuriti u i svoju odaju i čekati lakrdijaševu poruku. Petar Pan joj je dao lozinku ! koju svatko mora danas smatrati prirodnom. Trebao je odabrati nešto drugo, a ne baš to. Brzo je prođu te misli i polagano mu prilazi.Zrake svjećnjaka obasule su je svjetlom. Zadrhtao je, gledajući to lijepo mlado lice, sjajne modre oči, zlatnu kosu u kojoj blista ures. Svila šušti oko njenog jedrog mladog tijela. On dršće i blijedi od strastvene ljubomore. U njenoj duši vidi izrazitu živu sliku onoga koji je otimlje, za čijom smrću on žeđa gotovo više negoli za ovim rumenim usnama. Desnica mu je zadrhtala, pokazujući joj stolicu.

- Ovih nekoliko časaka darujte meni, ljubljena, kao zalog vaše radosti što sam ostao na životu. Sjednite uza me na ovu stolicu dva-tri časka. Prevarit ćemo ujaka, samo da vas vidim časak izbliza i čujem vaše mile riječi.Sagnuo se da povuče stolicu bliže k postelji.- Škodit će vam, sama ću - opomene ga ona vrlo brižljivo kao da se prepala zbog njegove kretnje. Ta njena briga razdire mu dušu i okuplja svu njegovu zloću da kazni onoga zbog kojega ona sad laže, zbog kojega se pretvara i hini ljubav.Sjela je na stolicu sasvim uz postelju. Svjetlost svjećnjaka obaspe je, izgleda kao mjesečevim sjajem obasjana slika, usred tamne pozadine. Još je bolje namjestio svjećnjak da je što više osvijetli.- Hoću da vas vidim u svem sjaju vaše ljepote, čarobna, bajoslovna. Tih nekoliko trenutaka dat će mi snage da što prije ozdravim. Smoći ću dvostruku snagu, dovući zdravlje željom svoje mladosti.Govori zanosno i vješto prikriva bjesomučnost što mu razdire

A ona ništa ne sluti i sluša dok joj ondušu i govori.^ srctan s vama služit vas, svu dušu posvetit ću samo Oprostili ste mi sve Sto sam učinio, a ja vam obećavam: bit Vn vj-iied m vaše ljubavi i oproštenja. Popravit ću sve što je bilo, duše mi daha mi mojeg. Ućinii ,vie n li m i plemenitim čovjekom.- Znala sam, osjetila sam to, i zato sam oprostila i zaboravila."Podla himbo, kako umu Mupl govoriti, mudro lagati za njega. Samo za njega skuplja s. u podlost laganja.""Ljupko govoriš, dok u tebi dršće želja da se što prije sastaneš s njim i pobjegneš ispod ovog krova."Te misli odzvanjaju u njemu dok savršeno svladava bijes i hinizanos ljubavi:- Ne bojte se, ljubljen j. Dopustite da uzmem ruku, tu dragu meku ruku s kojom će me u subotu svezati za cijeli život. Neka mi bude barem danas na dar ova ručica. Svi se vesele što sam ozdravio, a mene su zapravo zaboravili svi, samo me vi ne zaboravljate.Djevojka osjeti odvratnost kad je prihvatio njenu ruku i lako je stisnuo. Ne otimlje se, pušta na volju, samo da bi što prije mogla ostaviti sobu, pohitati na trijem, proći između stupova u oružarnicu gdje je možda već čekaju Možda će doći glasnik u kulu baš sada dok ona uz ovu postelju slu^i Iju IK riječi onoga kojeg mrzi najviše na svijetu.Mora prekinuti taj nesnosni prizor, otkinuti se od njega. Kako?Gleda mu u oči, sluša njegove riječi, smiješi mu se. Njen duh je u polumraku trijemova, šulja se u uru/arnici gdje joj gatalac sprema crnu sablasnu haljinu da bježi preko opkopa u šumu. Tamo je čekaju.Trepti u njoj svaka kap krvi, dršće svaka žilica, očekujući oslobođenje ispod ovog krova.Iskazuje mu ljubaznost riječima, pogledom i broji časove kad će otići. Gotovo i ne čuje što joj on govori. Sluh joj skreće napetu pažnju na trijem, ne bi li uhvatila glas, korak, sušanj, štroppt što bi joj omogućilo da se digne On je sam rekao: doći će ujak i vrač, on im želi ukrasti samo ovih nekoliko časaka da ispuni vruću želju.Drži li njenu ruku na oproštaj”.1 Hoće li sad svršiti ova strahovita kušnja?Sve jače steže Dražen ic njenu ruku., Sretan sam što držim vašu ruku i gledam vaše oči. Znam:kratkotrajna je ova sreća samo još čas-dva. Ali više puta su časoviveća dragocjenost od dami i mj^-u Sa”gnite se bliže ka meni da sasvimizbliza vidim plavetnilo vaših očiju, a onda se odričem vaše blizinedo vjenčanog dana.Obuzima je strah Poljubit će je. Tako joj se barem čini i oklijeva. Jn čvrsto drži njenu ruku i ponovo šapće:"čilište

, B°Jlte se da cu vas poljubiti prije vjenčanja? Znam: vi to ne dopustili. Ne. n", h neće vas dodirnuti. objegla bi da to učinim, a ja neću jer spremam osvetu, muza onoga kojeg gledam u ovim očima. Vidim ga u tvojoj duši.247

Isprsio se ponosno, grubo, gleda me podrugljivo. Dovikuje mi: ti sam. I došao sam pod krov gdje ii ležiš nemoćan. Otet ću je, a ti se ne možeš sa mnom ni pobiti. Uzet ću je za sebe."Čini mu se da odnekle njegov glas viče podrugljivo, nasmijano i izazivlje ga. Čuje njegov smijeh u njenoj duši, osjeća njegovu blizini i gleda njegove ruke kako se pružaju za njom, hvataju je oko stru otimlju i nose je daleko, zauvijek.Gotovo se izgubio u tim predodžbama. Vještina pretvaranja časa ga ne izdaje pa je gleda toplo, zaljubljeno, blago.- Kratkotrajan je moj užitak. Dolazi čas da vas moram osta\ "Napokon" - i ona htjede ustati, ali je on povuče natrag:- Još samo čas, trenutak vas molim, neka mi se duša napija! ovog časa^Jakše ću dočekati subotu. A tada ćete ostati uza me uvijek,, zar ne? “- Da, uvijek - šapću usne da bi ovim obećanjem otkupila; slobodu i ostavila sobu.Njegova desnica su kliješta. Onda se opet pažnja svraća na vrata, na trijem:"Što je to? Štropot koraka? Ili uzbuđenje vara sluh?".Razapeta je na mukama. Njemu ništa ne može uteći pa veli:,- Sad ću vas pustiti da odete, trenutak se sagnite k meni bližej još bliže, neću vas taknuti usnama, zadajem vam časnu riječ. Samo] blizinu vašeg pogleda želim, ljupkost vašeg smiješka, vašeg srca, to je] sad naš oproštaj do oltara.Riječi je otpuštaju, a ruka čvrsto drži i bliže povlači k sebi. U trenutku, kad je izgovorio riječ "oproštaj", lice joj se nasmiješilo, oči zasjale, gleda ga milo da pusti ruku i što brže pohita u susret oslobođenju. Zbog toga hini ljupkost i dragost i ne sluti da njezin himbeni smiješak stvara najstrahovitije osvete onome zbog kojeg se sada pretvara."Platit će on taj himbeni smiješak. Strahovito ga IjuBi kad se umije tako smiješiti, tako zamamno gledati da se otkupi iz mojih pandža."I povuče njenu ruku k sebi tako čvrsto da se morala sasvim sagnuti k njemu.- To je oproštaj, to je zadnji trenutak što ste mi ga darovali . . _..Vrata u dnu sobe širom su otvorena. Na pragu stoji Verbeci,;j uza nj čudno odjeven snažni vitez, onda Pencinger i Petar Pan. Dra-ženić se pričini da ne opaža, i ne čuje pa šapne Vileni dok ona okrenuta k vratima:- Ne ogledajte se, moj ujak stoji na vratima. Psovat će me, ali ne marim za njegove prigovore. Sad barem i on svojim očima gleda da uistinu ljubite mene.Djevojka se osjeća spašenom. Sad joj se otvaraju vrata sobe, ali zna: mora i dalje pokazivati sretnu zaručnicu da ne ostavi iza sebe ni najmanju nevoljkost. I ujaka i nećaka mora nedvojbeno uvjeriti da je sretna.Čas-dva, ovako sjedi, ljupko se smiješeći uz Draženića koji je držiza ruku. ,. " . , . ., -

Iza leđa ulaze u sohu ljudi. Čuje štropot. <" :•>••••Sad moram otići, uzvišeni gospodin će se ljutiti - veK ona. Vilenina nazočnost prcj i je Verbecija:Opet ste zajedno Opet ćeš platiti svoju neposlušnost - prigovor^ v^ate se ujače p0n _ ;i:ie r . Nisam li već zasjao zdravljemod sreće9 Svi se vi veselite nisam htio biti sam, pa i ona je željelamoju blizinu. . . .,Lakrdijaš gleda zapanjen prema vratima prizor uz Dražemcevu postelju. Oboje su pružili sliku najveće sreće."Vilena se pretvara" uvjVr.p, i n - "drugačije ne može biti. Ali zašto je sada kod njega 4ok on uzalud čeka glasnika da mu javi njenu poruku? Oni je tamu u oružarnici sigurno čekaju. Odmah će je Verbeci poslati iz sobe, a on će je otpratiti. Zato se pridruži državnikovu prigovoru:Vrač je rekao: bit će zlo ne budete li poslušati. Uzvišeni gospodin ima pravo. Otpratit c gospođicu u njezinu odaju.

Ne, nikako, dragi moj - usprotivi se Draženić. - Želim u prisutnosti svojeg ujaka uživati blizinu vjerenice. Zašto bi se ona i dalje dosađivala u svojoj sobi? T , nesmisao. Vileno, ljubljena moja, sjednite, slušat ćemo zanimljiv;) pripovijedanja gospodina viteza. Pokorite se vračevim odredbama - opet će lakrdijaš. Neka sjedne barem malo. Još će misliti da je vi, ujače, tjerate od mene. Zar bi vam to bilo drago?Istina, neću da odete, snaho moja, sjednite. Bolje da vas pustim zaju-i :i ^amu dok budete slušali priče. Sad malo ostanite - moli Draženić toplo - a budu li vam priče putujućeg viteza dosadile, slobodno iziđite.Mora poslušati. Gatalac je sigurno očekuje, ali tu je Petar Pan, prepustit ćemo njemu neka joj dade znak ili uputi što da učini. I odmah sjedne u naslonjač pokraj zida kamo dopire samo malo svjetlosti. Razabrala je da se i Petar Pan slaže s njom. Lakrdijaš se brzo predomislio i veli ravnodušno:Neka bude kako želi naš ljubljeni svečar. Odlučio je da ostane dok se vitez raspripovijeda i sjedne k Vileni da je može uputiti kad ima ostaviti sobu.Dotle je kaštelan Penun^cr u odori i maski kraljevskog sluge povukao stolicu bliže putuju^m vitezu, ali on ne sjeda, već stoji i aalje u mračnom dijelu sobe, u blizini vrata. Vilena se ne usuđuje m pogledati stranca da to ne bi zamijetio Draženić. Ne sluti da je njegovo lice maska, samo /M .^n, ,, i u očekuje. On će svoje pričanje uaesm tako da njoj omogući odlazak. Međutim, vitez stoji daleko °a postelje u tamnijem dijelu sobe.Ni Pencinger ni Verbeci ne posvećuju nikakve pažnje došljaku. azumljivo je: pošto se navratio u dvorac, mora zabavljati ukućane. lena i Petar Pan ne smiju pokazati zanimanje za tog čovjeka pa pričinjaju hladnokrvni prema njegovoj ličnosti. Draženića obuzima U viteževoj poja\ i ne može prepoznati Jelenka Kuševića.

kadJGleda jake široke grudi i ramena, dok je Kušević vitka stasa nosi oklopOgledao se okolo. Traži svojeg četovođu da ga pita što to znafi| Ali čovjeka nema.- Gdje je moj četovođa? - pita Pencingera.- Mislio sam da nas slijedi, valjda je ostao u blagovaonici.- Trebam ga. Neka dođe.Kaštelan izlazi na trijem. Napolju nitko. Vrata blagovaonice su zatvorena. Zdesna preko trijema zasvijetli nešto iza vrata oružarnice. Što je tamo? Zar gatalac još nije otišao na most?Na to pitanje ne može potražiti odgovor jer iz Draženićeve sobe čuje opet dozivanje četovođe. Požuri se u blagovaonicu, otvori vrata. Vencela nema. Požuri se prema oružarnici, ali u mraku hodnika nasrne na nekog čovjeka. On mu izmakne.- Tko si? - vikne Pencingen i zgrabi ga za ruku.- Ja sam, četovođa - odgovori plaho glas.- Što ti je? Zar si poludio? Ne čuješ li kako te zove gospodar? Zašto si se prepao?Kaštelan ga uhvati u času kad je čovjek odlučio pobjeći preko mosta. I dok ga drži za ruku, osjeti da četovođa dršte. Ne shvaća što to znači, ali mu zapovjedi da odmah dođe s njim gospodaru.- Da li taj vitez pripovijeda svoje priče? Htio sam dotle na večeru.Ne može više umaknuti s novcem. Mora natrag. Dakle, ide. Vrata Draženićeve sobe su otvorena i svjetlost pada na prag.Blijed od straha, da te mu Draženić oduzeti kesu, četovođa ulazi u odaju. Vitez stoji u dnu sobe. Pred njim stolac. Verbeci, Petar Pan i Draženić u živom su razgovoru. Vilena sjedi u sjeni.- Dođite bliže - zapovjedi Draženić svojem pouzdaniku. - A ti, lakrdijašu, pobrini se da svi oko mene sjednu. Moja vjerenica neka dođe bliže.

Ta zapovijed omogući Petru Panu da ide k djevojci. On iskoristi taj ča\da joj dade znak neka bude mirna.Njezin pogled upro se u nj s plahim pitanjem, ali on očito nije zabrinut i to joj pruža nade da te taj nemili susret u ovoj sobi brzo i spretno riješiti i omogućiti joj da izađe, a da je nitko ne slijedi. Verbeci i Pencinger razgovaraju s vitezom o čemu kani pripovijedati. “ "“-Iza njihovih leđa pristupa četovođa k Draženiću i pita: sy.!tv- Zapovijedajte, gospodaru.s"v- Poravnaj mi ležaj.Dok se on primaknuo i pridigao uzglavlje, šapne mu Draženić:O”- Ovaj ne može biti onaj kojeg želim.- Gospodaru, rekoše mi da jest. Nisam kriv ako nije. * - Vidjet ću odmah.Čuvši da tamo razgovaraju, opet te šapćući Vencelu:- Stani pred vrata. Ni on ni ona ne mogu ostaviti sobu dok ja ne odredim.- Dakle, dobro - primijeti Verbeci - vitez te pripovijedati 250

nećaku samo vesele događaje sa svojih putovanja. To ne može io uznemiriti njegovu bumu ćud. Vi tete, barune, ostati ovdje. “im me pozovu u blagovaonici moram čuti gataoca.Ne bih se složio s uzvišenim gospodinom za vesele putne doživljaje oglasi se Petar Pan i odmah se približi.Ljubomoran si na svoje umijeće, moj lakrdijašu? - pita velikaš, smijući se. Tebe nitko ne može dostići.Ne bojim se takmaca o tome nema ni govora. Ali ipak molim:nikako vesele priče.- Valjda neću slušan pogrebne tužaljke - mrmlja Draženić - želim vesele, samo vesele, odviše sam dobre volje. Ne dam da mi pokvare raspoloženje.- Ako želite vesele priče, dobro. Ali, uzvišeni gospodine, saslušajte me: sve vesele priče prepune su neslanih šala, a vi ste zaboravili da je ovdje prisutna nevina djevojka, dakle, dopustite da je otpratim u blagovaonicu da , i ,i IMV -,ale koje su pristojnije i duho-vitije. Dođite, gospođice.Vilena ustane, ali Draženić žestokom kretnjom ruke i glasom izražava negodovanje.To ipak prelazi granice poštovanja, Petar Pan. Zar ti misliš da sam prostačina i nemam počitanja prema svojoj vjerenici? Vrijeđaš me. Ona će ostati uza me. Pogledaj je i bit te ti jasno. Nije joj ni na kraj pameti da ostavi svojeg vjerenika. Nas smo dvoje nerazdruživi. Ujače, ne snuju mi uskratiti veselje. Svi se radujete mojem zdravlju, valjda,i ja imam prava na tu radost?Naravno, ti u prvom redu, a s tobom i moja draga lijepa snaha. Dijete moje, sjednite i ja ću ostati s vama, a kad se gatalac vrati, povest ću vas sobom da i vi čujete kakva vas velika sreća čeka uz mojeg nećaka.- Sjednite, viteže veli Pencinger - i pripovijedajte nam najprije otkuda ste rodom, kakvog ste roda i što ste sve doživjeli na svojim putovanjima.Sjeo je, zakimao glavom Debeli prosijedi brkovi padaju preko usana pa se ne mogu razabiaii ni usne u koje su sada uprli znatiželjne poglede. Jedino Vilena zuri preko svih u Petra Pana. Ne može sjesti, naslonila se o naslon velike stolice i čeka što kani Petar j" Jel mu niJe uspio Prvi pokudi da je spasi iz ove sobe. Lakrdijaš jedva čeka. da vitez započne i nada se da te mu on sam pružiti prilike da odvede Vilenu Priče te sigurno biti neslane i nepristojne. ĆC pohital1 u blagovaonicu i donijeti vijest da gatalacHajde, hajde, ;viteže - veli Petar Pan - čekam krijesnice“g duha da čujem kolik ste dorasli dvorskoj budali u Lukavcu. Urscem od straha pred takmacem.- I vitez se boji s\o”c: i ili ali uzalud mu strah i trepet.Njegov takmac ujedno je i puh]L\!mk, nenatkriljiv je, nesavladiv, odnijetLe mu ispred nosa blago ovoga svijeta. Što misliš Petar Pan? - pita

Gleda jake široke grudi i ramena, dok je Kušević vitka stasa i kad nosi oklop.

Ogledao se okolo. Traži svojeg četovođu da ga pita što to znači. Ali čovjeka nema.- Gdje je moj četovođa? - pita Pencingera.• •”. •”, - Mislio sam da nas slijedi, valjda je ostao u blagovaonici.*M! - Trebam ga. Neka dođe.Kaštelan izlazi na trijem. Napolju nitko. Vrata blagovaonice sa zatvorena. Zdesna preko trijema zasvijetli nešto iza vrata oružarnice. što je tamo? Zar gatalac još nije otišao na most?Na to pitanje ne može potražiti odgovor jer iz Draženićeve sobe čuje opet dozivanje četovođe. Požuri se u blagovaonicu, otvori vrata. Vencela nema. Požuri se prema oružarnici, ali u mraku hodnika nasrne na nekog čovjeka. On mu izmakne.- Tko si? - vikne Pencingen i zgrabi ga za ruku.- Ja sam, četovođa - odgovori plaho glas.- Što ti je? Zar si poludio? Ne čuješ li kako te zove gospodar? Zašto si se prepao?Kaštelan ga uhvati u času kad je čovjek odlučio pobjeći preko mosta. I dok ga drži za ruku, osjeti da četovođa dršće. Ne shvaća što to znači, ali mu zapovjedi da odmah dođe s njim gospodaru.- Da li taj vitez pripovijeda svoje priče? Htio sam dotle na večeru.Ne može više umaknuti s novcem. Mora natrag. Dakle, ide. Vrata Draženićeve sobe su otvorena i svjetlost pada na prag.Blijed od straha, da će mu Draženić oduzeti kesu, četovođa ulazi u odaju. Vitez stoji u dnu sobe. Pred njim stolac. Verbeci, Petar Pan i Draženić u živom su razgovoru. Vilena sjedi u sjeni.- Dođite bliže - zapovjedi Draženić svojem pouzdaniku. - A ti, lakrdijašu, pobrini se da svi oko mene sjednu. Moja vjerenica neka dođe bliže.Ta zapovijed omogući Petru Panu da ide k djevojci. On iskoristi taj čaSsda joj dade znak neka bude mirna.Njezin pogled upro se u nj s plahim pitanjem, ali on očito nije zabrinut i to joj pruža nade da će taj nemili susret u ovoj sobi brzo i spretno riješiti i omogućiti joj da izađe, a da je nitko ne slijedi. Verbeci i Pencinger razgovaraju s vitezom o čemu kani pripovijedati. “ Iza njihovih leđa pristupa četovođa k Draženiću i pita: “• - Zapovijedajte, gospodaru. J - Poravnaj mi ležaj.i-t Dok se on primaknuo i pridigao uzglavlje, šapne mu Draženić: t*.”1 - Ovaj ne može biti onaj kojeg želim.- Gospodaru, rekoše mi da jest. Nisam kriv ako nije.- Vidjet ću odmah.Čuvši da tamo razgovaraju, opet će šapćuci Vencelu:- Stani pred vrata. Ni on ni ona ne mogu ostaviti sobu dok ja ne odredim.- Dakle, dobro - primijeti Verbeci - vitez će pripovijedati 250

. neć,ku samo vesele događaje sa svojih putovanja. To ne može mmalo uznemiriti njegovu burnu ćud. Vi ćete, barune, ostati ovdje. Km me pozovu u blagovaonicu, moram čuti gataoca._ Ne bih se složio s uzvišenim gospodinom za vesele putne doživljaje - oglasi se Petar Pan i odmah se približi.- Ljubomoran si na svoje umijeće, moj lakrdijašu? - pita velikaš smijući se. - Tebe nitko ne može dostići.-” Ne bojim se takmaca o tome nema ni govora. Ali ipak molim:nikako vesele priče.- Valjda neću slušati pogrebne tužaljke - mrmlja Draženić - želim vesele, samo vesele odviše sam-dobre volje. Ne dam da mi pokvare raspoloženje.- Ako želite vesele priče, dobro. Ah, uzvišeni gospodine, saslušajte me: sve vesele priče prepune su neslanih šala, a vi ste zaboravili da je ovdje prisutna nevina djevojka, dakle, dopustite da je otpratim u blagovaonicu da sluša moje šale koje su pristojnije i duho-vitije. Dođite, gospođice.Vilena ustane, ali Draženić žestokom kretnjom ruke i glasom izražava negodovanje.

- To ipak prelazi sve granice poštovanja, Petar Pan. Zar ti misliš da sam prostačina i nemam počitanja prema svojoj vjerenici? Vrijeđaš me. Ona će ostati uza me. Pogledaj je i bit će ti jasno. Nije joj ni na kraj pameti da ostavi svojeg vjerenika. Nas smo dvoje nerazdruživi. Ujače, ne smijete mi uskratiti veselje. Svi se radujete mojem zdravlju, valjda,i ja imam prava na tu radost?Naravno, ti u prvom redu, a s tobom i moja draga lijepa snaha. Dijete moje, sjednite i ja ću ostati s vama, a kad se gatalac vrati, povest ću vas sobom da i vi čujete kakva vas velika sreća čeka uz mojeg nećaka.- Sjednite, viteže7^ veli Pencinger - i pripovijedajte nam najprije otkuda ste rodom kakvog ste roda i što ste sve doživjeli na svojim putovanjima.Sjeo je, zakimao gla\om. Debeli prosijedi brkovi padaju preko usana pa se ne mogu ra/abraii ni usne u koje su sada uprli znatiželjne poglede. Jedino Vilena zuri preko svih u Petra Pana. Ne može sjesti, naslonila se o naslon velike stolice i čeka što kani Petar Han jer mu nije uspio prvi poku^j da je spasi iz ove sobe. Lakrdijaš jeova čeka, da vitez započne i nada se da će mu on sam pružiti Pnlike da odvede Vilenu. Priče će sigurno biti neslane i nepristojne. dol° nC °nda Će pohitatl u blagovaonicu i donijeti vijest da gatalachajdL viteže ~~ veli Petar Pan - Čekam krijesnice da čujem koliko ste dorasli dvorskoj budali u Lukavcu.- I vitez se boji Njegov takmac ujedno je i p<, ali uzalud mu strah i trepet., . " ., . , , nenatkriljiv je, nesavladiv, odnijetće mu ispred nosa blago ovoga svijeta. Što misliš Petar Pan? - pitaLJraženić.251Drscem od straha P,ed takmacem.

Tijek) putujućeu viteza ujedno je i njegova putna torba - se Petar Pan”- tu ste se opekli, dragi mili moj. Ovi potepuhismije:> - Mislim da meni nitko neće prepustiti ni kese starog srebraPa kamoli blago svijeta. l- Dragi lakrdijašu, ovog časa tvoje riječi nisu više lakrdija, već neka tajna strepnja od neke slutnje . . .- Slutnja da će taj vitez polomiti krila mojem duhu? Onda ne znate Petra Pana. Molim, viteže, započnite. Ja i vi naizmjence ćemo pripovijedati, zovem vas na megdan riječima.- Primam - veli dubokim glasom vitez, a Draženić smjesta upada:- Čekajte, viteže, tu sam još ja. Kanim biti treći na tom megdanu. Pazite: moglo bi se dogoditi čudo da pobijedim ja.Kaštelan i Verbeci, smijući se, očekuju veselu prepirku ili utakmicu. Verbeci se okrene k Vileni pa joj domahne neka dođe bliže kako bi i ona uživala. Pošla je dva-tri koraka naprijed. Sve vrijeme prati Draženića i osjeća kao da on svakog časa pogledava k njoj, a ovi su pogledi čudni, plamteći, značajni i osjeća se nevoljko.- Molim, dakle, pričekajte - nastavlja Draženić - megdan započinjem ja.I oštro pogleda viteza. Široki obod klobuka zaklanja mu oči, a ne smije zatražiti da se razotkrije. To bi za gosta značilo uvredu. Očito je plemić pa ima pravo sjediti pokrivene glave. Ali tko je? Jelenko ne može biti, dakle, netko drugi koji će zabavljati”ljude dok gatalac bude vodio Vilenu? "Čekaj, saznat ću tko si?" - pomisli Draženić i, držeći žestoko u oku stranca, započinje:- Ja, dakle, navaljujem prvi svojim oružjem riječi, a vi se držite, viteže . . .- I ja sam tu - upada lakrdijaš.- Ali sad ćeš pričekati jer najprije želim ja izaći na megdan vitezu. Samo što ja neću pripovijedati, nego pitati, a vitez će odgovarati pa da vidimo kako će odbijati odgovorom moja pitanja. To je novi način duhovite zabave. Moja lijepa ljubljena, dođite bliže, sve što pitam viteza i što on odgovori, zanimat će nas oboje, upravo nas dvoje više nego sve ostale. Je li, draga? - i on se smiješi.

- O tom nema sumnje - odgovori ona ljupko a da nije sjela u njegovu blizinu, već je ostala oslonjena na zid.- Gospodo, pazite - veli on vrlo ozbiljno - moja vjerenica već zna što ću ga pitati. Njoj nije potrebna tolika pažnja, ali vama zbog utakmice i pobjede - bit ćete svjedoci pobjede.Čudan prizvuk njegova glasa ispuni cijelu sobu nekim neugodnim odjekom. Svi su se maknuli i pogledali Draženića. Njegov četovođa kraj vrata sve je nemirniji.Vitez, naprotiv, ravnodušno sjedi podaleko od postelje i čeka.Draženić ispruži prema njemu glavu i promatra čudnu kacigu s obodom, bradu što je tako čvrsto svezana u kožnom zaslonu. “- Otkud dolazite, gospodine viteže? - pita Draženić. ^- S juga, gospodine, i to ... :(•< - Zaista. S juga? A ne sa sjevera? jf- Zato što sam dobro zaogrnut, mislite da dolazim sa sjever""252

iieči i gleda putujuč maknuo bliže uzvišen držanje pokazuje da .l Ne nije odije vitez. Ali znam da n vam je porasla ovai k.!;.! -L Način kako Draženić naglašava viteza, čudno se doimlje. Pencinger se prigospodinu i nešto mu šapnuo. Draženićevočovjeku htio suditi.putokaz s koje strane svijeta dolazi gospodinloša juga. A ne biste li mi rekli otkadje porasa i.^a pn brada?- Od onog dana kad m priroda proglasila starim gospodinom._ A tome nije davno ;- veli Draženić, zureći u nj.U sjeni je zašuštala cvilena haljina Vilene. Sjela je jer su joj odjednom noge počele drhtali Poznaje Draženića i osjeća u njegovim pitanjima sablast. Još je u mraku, ali ona je naslućuje.- Netko treba du/c da osijedi, netko ne - odgovori vitezhladno.- Netko opet za mladih godina navuče na sebe starost - veliDraženić. - Ljubav je \eć mnogo puta skrivila da je mlad čovjek preko noći ostario.Petar Pan se zaprepasti^ Vilena se jedva drži, a Verbeciju se to ispitivanje čini tjcskobno. Zar je njegova ljubimca opet zahvatilavrućica ?Prilazi mu. hvata ga za ruku, gleda u blijedo lice i svjetlu-cave oči.- Što je tebi, moj sinko? Kakva su to pitanja?- Nisam li ja i da vrač ima pravo? Društvo škodi našem mladom gospodinu spočitava Petar Pan.- Jest, tako je. i: ćemo ga nasamu.- Ne, ujače - pi. ,\ dni- Draženić - društvo mi ovog časa vrlo koristi, zamalo ćete se uvjeriti.Pogleda k Vileni i miMniKS. M, pitajući je ljubazno:- Zar ne, moja ljubici :a. oni će odmah doznati kako mi godi u tom društvu. Sav plivam u sreći, u sjaju svoje pobjede. Pobjeda je moja. samo moja.Zaboravio se tog Časa. Njegove su riječi toliko žarke i napadne da su Petru Panu pruži”u mogućnost da oštro upadne:- Uzvišeni gospodine, iako mi / .. i;i, ako se vaš nećak opet ne razboli, onda nisam više Petar Pan Moja će lakrdija svršiti tragično. L>O vraga, tu nitko ne sluša liječnika, a ni zdravu pamet. Izidimo svi, ovdje je mjesto samu lijeni k u.Odrešitim glasom d|eli;K Petar Pan na Verbecija i Pencingera iodlučno pristaje na prijedlog, Draženić prosvjeduje, ali njegovjx)d dojmom Petra Pana ostaje odlučan:

- Moj nećak opet j u vrućici, sav se izobličio. Ostavimo sobu. konk J" JC odlanul°” o""68 se spašena. Vitez ustane pa ide nekoliko Ad u vratima< ali ta”IK> " ^t 1 i ne miče se ispred stranca da brani izlaz. Petar Pan ljutilo mu dovikne:153

- što ti tamo stojiš, budalo? Makni se, danas sam ja ovdje!gospodar, jesi li čuo? JČetovoda traži pogledom svojeg gospodara da on odredi što mu]je učiniti, ali i Verbeci vikne četovodi da se makne, no Draženić*brzo zagrmi: ,- Skočit ću s postelje ako sve ne zaustavite. Jeste li čuli, ujače? Sve to Verbeci smatra vrućicom i sam stane na vrata pa zadržava i; viteza i kaštelana, dok je Petar Pan ponudio svoju ruku Vileni daje vodi.- Dobro, dobro, samo malo pričekajte - tiho će velikaš i opet se obrati k svojem nećaku. - Sinko, slušaj, neka samo načas dođe; vrač da vidi što ti je.- Ne treba meni vrač, već samo odgovor na jedno pitanje koje ste mi spriječili svojim sumnjama da sam opet u vrućici.- Kakav odgovor tražiš? Pitaj. \Mladi čovjek uspravi glavu i plamteći pogled upilji u viteza što;stoji blizu izlaska iz sobe: “- Gospodine viteže, ne biste li malo primakli k meni svoj čestiti ]obraz? Ali najprije treba da dođete bliže. :Koraknuo je dva koraka i stao. Draženić se smiješi:- Bojite se možda?Čudno naglašava to pitanje, dok vitez izgovara ravnodušno monotonim dubokim glasom:- Nikada se nikoga nisam bojao.- Lijepo. Kad ste tako hrabri, onda, gospodine viteže, ispunite mi jednu jedinu želju.- Koju želju?- Da prije ne izidete iz sobe dok mi ne poklonite svoju bradu.Zbunili su se svi, čvrsto vjerujući da je Draženić uistinu zapao u vrućicu. Vilenu spopada vrtoglavica od pomisli da je Draženić mogao negdje saznati odakle je vitez. I sam Petar Pan prepao se i gleda Verbecijeva nećaka. Ali se požuri zavladati situacijom i uzviče se:- Uzvišeni gospodine: vrača, vrača! Brzo vrača! Jao meni, mladi gospodin se strahovito razbolio.- Vrača, brzo, vrača - viče Verbeci - a Petar Pan pogleda Vilenu. Shvatila je: sad su joj otvorena vrata iz te situacije. Makne se od zida da ide tobože dopratiti vrača.Na zatvorenim vratima nepomično stoji četovoda. Njemu je jasno zašto Draženić to govori. Ovaj tamo diže ruku i značajno gleda Vencela, a glas mu naređuje:- Ujače, samo časak. Sve će biti razjašnjeno, a moja vrućica izliječena. Dođite, Vileno, vi, i ti, Petar Pan. Ovamo.Morala je slijediti njegov poziv i došla je bliže. Njoj nasuprot stoji Petar Pan, oboje napeto čeka što će biti. Draženić pokaže na viteza, a gleda Petra Pana:- Čuj ti, majstore u preobražavanju lica, kaži mi je li ova bradaovdje porasla na nekom čestitom licu, ili je umjetno prilijepljena?Trenutak su svi uprli poglede u viteževu bradu. Draženić tumači:- Ovaj starovječni klobuk omogućio mu je da bradu lijepo254

aokruži okolo naokolo kožnim zaklonom i ne vidi se gdje je pri-liienliena Zar ti ne vid Onda nisi pravi majstor, Petar Pan.Što to rekoste, gospodaru? - vikne lakrdijaš začuđen, a u sebi prokune od užasa Primakne se k vitezu i stade ga ogledavati sa svih strana. Zatim op gleda Draženića i začuđeno šapne Ver-Ne znam je H to vrućica, što to znači, ne vidim u toj bradi

ništa čudesnog. .Ni ja ustvrdi Verbeci - mojem je nećaku opet pozlilo.Kaštelane, dovedite vrača.Svaku je riječ uhvatio Draženić i udario desnicom po stolu kaoda je potpuno zdrav. Verbeci i kaštelan prestraše se tog udarca, dršćunad svakom kretnjom mladu.- jek;i pohitaju k njemu da ga umire.Neću vrača, nego da me slušate. Izrečem li ludost, još uvijekmožete zvati liječnika.Ali kaži što znače te tvoje primjedbe pa ću biti miran - moli ujak nećaka.- Čekajte, strpite se, ne prekidajte me i odmah ćete znati sve. Petar Pan, je li ta brada porasla ili je prilijepljena - pita Verbeci tiho.Lakrdijaš opet obila/i oko viteza. On stoji mirno, gleda ravno preda se, ravnodušno kao da se ne govori o njemu. Sam Draženić ne zna ima li pravo ili ga je možda četovoda prevario, samo da uzme njegov novac.Ja uistinu nigdje ne vidim tragove umijeća - veli Petar Pan. A zašto bi vitez sebi lijepio bradu i uz to još ružnu? Valjda ne kani sudjelovati u mojoj maskeradi?Ipak to neprestano naglašavanu.- aa brada nije prirodno porasla, ponuka Verbecija i Pencingera da pristupe bliže. Prije bi ustvrdili da nećak govori u groznici negoli da ovaj čovjek nije bradat i prosijed.Iz blizine promatraju stranće\o IKC ali se ne mogu snaći. Budući da vitez stoji odviše u sjeni. Pencinger ga pozove neka dođe bliže k svjetlu. Dotle Verbeci pristupa k postelji:- Ali, sinko moj. ne mogu razumjeti zašto bi putujući vitez dolazio u naš dvorac s umjetnom bradom?U to se Petar Pan baci među njih pa stane na put vitezu, grubo ga oslovi i sumnjičavo i inati,- Da niste možda vi dvorska luda bez službe i kušate mene maknuti s mog uzvišene a mievi i dvorske budale grada Lukavca? To ni jedino moglo biti pm, ,d da takvo nešto učinite.Vitez mahne ravnodušnu rukom kao da mu je dosadno i reče:- Smiješno je to.H-” °n veli da Je smiJe§no- Dakako, da je smiješno. Tko bi -e usudio izići na borbu ovakvoj svjetskoj duhovitosti kao što je OJ 1Fx 1 A tko bi na;" u svijetu strpljivost da vuče taj teret Što ga vuče Petar Pan u svoj, r službi?Vilena se povukla još više u sjenu da bi bila potpuno u tami. °ztia će na nju zaboraviti. Svi stoje pred svjecnjakom.255

se g>"sn° “ °^m°i3ko se umjetna “brada lijepi na obraz niti kako se ,ice maže. dakle, ne bih znao ni skinuti.7,n,nienie još više obuzima Verbacija i Pencingera (tm)*(tm)* • PSva u ga. barun digne mUi da se dotakne brade. Oče-njemu, ogi j vjte2 ulj "Vilena brzo izmjeri prostor kojim bi morala proći. Kraj vrata tt^ njezin pogled zaustavi na četovodi. Ako je on spriječi? Svaki njezin korak smatrat će bijegom, a sve što je rekao Draženić, razotkriva joj da nešto zna. Zato ju je Draženić očito prevarom pozvao k sebi.Prizor koji se ovog časa odvija pred posteljom potvrdi joj tu misao.- Ujače, vi ne razumijete zašto tvrdim da mu je brada nalijepljena. Molim ostanite ovdje i saslušajte odgovore ovog Čovjeka.Hitre misli prohujalc su mozgom lukavog kaštelana Pencingera, žuri se ulaskati svome gospodaru i saopći mu svoje sumnje:- Uzvišeni gospodine, tu se nešto krije. Neka mladi gospodin kaže svoje predmijevanje. Možda nešto zna o čemu mi nismo upućeni. Još nikad nisam čuo da bi putujući vitez dolazio pod nečiji krov, a da se ne bi usudio pokazati pravi obraz.- Tako je, gospodine barune - potvrdi Draženić živo.Lakrdijaš se osjeća u stupici. Očito nema više nikakve mogućnosti da Draženića zaskoči. U polutami sobe razabire siluetu županove kćeri, na vratima stoji

četovoda tako čvrsto i u stavu koji izrazito pokazuje da djevojci neće dopustiti iz sobe. Petar Pan je svjestan da ne može spriječiti katastrofu. Ali još se ne predaje. Čeka hoće li se malo odškrinuti vrata da može pustiti na slobodu Vilenu. Ni izdaleka ne može razumjeti kako bi Draženić mogao saznati o čemu se radi. Pogleda preko k vratima četo vodu. l sine mu misao: možda je taj nešto načuo dok su dolazili gatalac sa svojim vitezom, nešto su se sporazumijevali, a četovoda je bio na trijemu.Petar Pan čeka da uhvati koju riječ i njome se posluži. U njegovoj glavi vrzu se misli, a u Verbecijevoj pukne sumnja da se netko od Draženićevih neprijatelja poslužio kakvom varkom, i uvukao u dvorac. Ali zašto kad je on ponudio čitavom ovom kraju mir, zadovoljštinu i odštetu? Zašto bi onda dolazili preobraženi i preodjeveni pod ovaj krov da se domognu njega? To mora smjesta razjasniti.- Reci mi, nećače, što zapravo misliš. Kaži mi sve, onda neću smatrati tvoje izjave posljedicom vrućice. Razjasni!Zakimao je glavom, gledajući čas ujaka, čas Pencingera, koji pomno promatra viteževo lice, ali on je i sad okrenuo glavu toliko da je samo dio njegova lica osvijetljen.- Moj ujače, tvrdim da su ova brada i ovo lice umijeće, a ne pravi obraz čovjeka koji tu stoji. Sad primjećujem još nešto. Čini se da uistinu ima na sebi svu svoju prtljagu. Pogledajte ovaj čudni neviđeni klobuk s tim obodom.Svima je čudno što vitez ništa ne govori. Naprotiv, skrstio je ruke na prsnom oklopu i mač mu visi oko pojasa a da ga nije ni dodirnuo desnicom. Znak da se nikako ne kani ni od koga braniti, što je to zapravo?Sve im se čini i nemoguće. Draženić digne ruku u znak da ga slušaju. Čvrsto upire pogled u viteza i oštro veli:- Pozivam vas, viteže, skinite bradu i ličilo s lica, onda ćemo lakše prosuditi tko ima pravo.Vitez zakima glavonj, pode dva koraka prema vratima, nasmije256

vjte2 ulj "^nti. Naprotiv, on je miran, ne i stalno drži skrštene ruke. To privuče Verbecija i promatra (tm),eza alijeon.koraknuvšidaljeodv .A “ “ -•"> ; •* "m osvjetljenju. ftnak ea gledaju svi. a onda ^arun pozove Petra Pana: A što velite vi, majstore nad majstorima? Kad hi ovo lice i ova brada bili umijeće, onda sam ja tek na drugom mjestu svjetskih mazalica koji umiju preobražavati lica.Tko ste vi? - pita Dražen.: viteza. On samo slegne ramenima i odgovori:Pogodite!Odgovor ih iznenadi.Premda su svi to pod svojim krovom zaštićeni, ipak ih obuzima osjećaj bojazni od nečega što se ,|uiva u tom čovjeku.- Predlažem, uzvišeni gospodin - veli kaštelan - da se uvjerimo, je li brada umjetna ili ne.A ja zapovijedam gospodinu Pencingeru i Petru Panu da ovog čovjeka potpuno razotkriju da vidimo tko je.S najvećom pripravnošću odazo\c se Petar Pan toj zapovijedi.Tako je to najbolje i jedino prirodno. Onda se pokloni pred vitezom i reče vrlo uljudno:- Smijem li vas, gospodine viteže, ovdje svući, a da me ne dotakne oštrica vašeg mača?- Evo, predajem se.Čim je Petar Pan uhvatio njegov ogrtač, uzvikne:- Uzvišeni gospodine, molim vas odvedite gospođicu iz sobe. Valjda neću viteza svlačiti pred njom.Istog časa ubaci Draženić svoj prosvjed:- Moja vjerenica ostaje. Nisam rekao da svlačiš viteza, nego da skineš bradu i klobuk i to ličilo kojim je pretvorio pravo lice u nekog drugog čovjeka. Ti ćeš već znati kako se u t,ni. Sam si pripovijedao o velikoj umjetnosti kojom danas umiju Ijiu u tvojoj domovini preobražavati svoja lica i to si umijeće već mnogo puta sam dokazao. Ne znam zašto sad odjednom nećei da izvršiš moju zapovijed?

Opasno pitanje trgne Petra Pana pa gleda Verbecija i tuži se:- Uzvišeni gospodine, objedine n Uistinu, to nije lijepo, ali priznajem: kukavica sam, strali me da će me vitez udariti ako dotaknem njegova lica.Rekoh već: predajem "es-*- odgo vitez. "Naravno, drugo i ne možeš učiniti”/. - misli u sebi Petar Pan. Nema mu pomoći. Sto će- biti uda? Da sam barem uspio Vilenu odstraniti, bila bi preko mosta, ali Draženić joj ne da iz sobe. Možda7T\ “J rt “-t “. _ l _ _zna da-- -.... v, j->i \.rvv uiisaia, a 11 L -”j.tj^.i, ii.iv |v” l tlv Utt l*. "H^l/v. ivi\/*A*4"a je gatalac tamo čeka kako bi joj obukao svoju haljinu i,

da nju oslobode viteza i gataoca, nosi u smiješku i pogledu kojinjlgleda svojeg vjerenika, u svakoj svojoj riječi kojom mu iskazuje sklonost. I ne štedi toplim pogledima, slatkim smijeScima. Saginje se lpnjemu i šapće mu: 4- Baš sam znatiželjna tko je taj i zašto je došao ovamo ovako” preodjeven?- I ja sam znatiželjan, ljubljena moja - veli joj on i uzme je za ruku. Vilenina je ruka ledena, a njegova gori kao u vrućici. Ako ipak tamo sjedi Kušević ili možda njegov prijatelj? Onda će ga pu-1 štiti na slobodu samo zato da bi Kušević doznao kako ga Vilena” ljubi. Pripovijeda! će mu kako se ona k njemu saginjala i ljupko ga milovala pogledima. A ipak sva mu duša zatrepti od želje da bi to bio on i smiješi joj se, gleda je pohlepnim pogledom i privlači njenu ruku k svojem licu. Pri tom se načas njegov pogled otrgne od nje i odleti k vitezu. Ali ga ne može vidjeti. Petar Pan se nagnuo nad njegovim licem. Udario bi ga u leda jer hoće da vitez gleda kako se njih dvoje miluju. Želi već jednom vidjeti taj obraz.I nastavi govoriti Vileni mile i zaljubljene riječi da on čuje.Ispituje je, izazivlje njene odgovore pitanjima:- Hoćete li u subotu biti sretni, Vilena?- Da, u subotu ću biti sretna - šapće mu tiho.- Zašto to ne velite glasno? Zar se stidite da bi ljudi čuli kako” vjerenica polazi za svojeg vjerenika po sklonosti svojeg srca? “•- Ni zakonita žena ne smije o tome govoriti pred ljudima. “"Petar Pan, natkrilila je i tvoju lakrdijašku vještinu. Posramila te. Kakva li pogleda i smiješka, a ipak je sve laž. Njega hoće da spasi, njega. Dao bih pol života da je to on. Trista puta ću ga duže mučiti za svaki lažni smiješak i lažni pogled."Verbeci i Pencinger povukli su se u dubinu sobe i nešto se tiho” dogovaraju.Petar Pan je već pri kraju s poslom. Videći da ga nitko ne sluša niti se brine za njega, šapne vitezu:- Što sad?Mjesto odgovora on stade otkopčavati svoje teške duge neborane pelerine što ih je navukao na sebe. To iznenadi lakrdijaša. Taj se” čovjek sam želi razotkriti. Tu, dakle, ne može ništa drugo nego da mu pomaže. Uzica kojom je straga svezan prsni oklop pukne, gornji oklop spada mu s ramena. Vitez ga otkopča. Tek sada razbire Petar Pan da ima na prsima dva oklopa.- Zato ste vi u tim ogrtačima izgledali tako snažni. Uzeli ste dva oklopa jedan na drugi. Moj viteže, baš ste se čestito namučili u ovoj sredovječnoj prtljazi.Četovoda se odmakao od vrata bliže k stranom vitezu, gleda i čeka. I on dršće od neizvjesnosti, hoće li ugledati Kuševića ili nekog drugog. O tom ovisi njegovo blago i sve ono što je sanjao.- Što je to? - tiho se začudi Vencel. Taj poklik preplaši Draženića. Dakle, nije onaj kojeg toliko želi? Ipak čvrsto stisne Vileninu ruku. Bio tko mu drago, neka vidi kako mu je ona blizu,

, "

tu vijest Kuševiću.J°JPoh,ta k postelji svojeg nećaka koji se uznemirio se naslonila na uzglavlje Draženićeve postelje. SmijeSak na usnama gasne. Ne imm više razvući svoje rumene usne dok nraSć upro u desni,., kojom još drži njenu ruku, a gleda u poluS "kamo je Petar Pan zavukao svojeg viteza da b, sve štodUZeVCTbecTse zapravo ne brine toliko za čudesnog stranca, koliko ra svojeg nećaka jer on sav gori, oči mu plamte i čelo mu oblijeva znoi Grozničavim pogledima , ^k-d;, o.s Viknu. čas opet u polumrak sobe gdje se Petar Pan još i sada bavi oko viteza.Sine, strepim nad tobom - veli Verbeci - tvoje je zdravlje u opasnosti. Očajavam.- Još čas i vidjet ćete koliko sam zdrav i sretan. Ostanite samo uza me, ne smijete mi uskratiti užitak koji očekujem.- Tko ti je kazao da taj putujući vitez nosi umjetnu bradu?- Saznat ćete, ujače. Prije svega, moram ga vidjeti.- Razumljivo je što je moglo navesti nekog plemića da ovako nečuveno dolazi k nama, ali to ipak nije razlog da se ti tolikouzbuđuješ? .Odmah ćemo znati jesam li imao razloga da se uzbuđujem -odgovara Draženić.- Dakle, svršili smo - odredi Draženić i zabode oči u leđa Petra Pana, očekujući da a se maknuti ispred onog čovjeka.Poznajete li ga Vi Petar Pan? - pita barun Pencinger lakrdijaša.- Ne, gospodine kaštelan, nikad ga nisam vidio.- Neka dođe da ga pokažemo uzvišenom gospodinu i njegovu nećaku.Sad je Petru Panu jasno d:i više ne može sakriti čovjeka i odluči da ga odvede sam, ali se prije pokloni i veli:Hvala vam. gospodine viteže, što ste bili tako ljubazni i strpljivi i niste me ni jednom udanu dok sam vam derao s lica krivu put, bradu i brkove, ali nikad vam neću oprostiti što ste mi pokvarili današnju večer i uništiti moju lakrdiju. A sad izvolite ustati i poći da vas vide svi.Verbeci, Draženić i Vilem usmjerili su poglede onamo gdje se visoka pojava Petra Pana uspravila pred vitezom. Još ga pokriva poput zaklona, a onda lakrdija- "1 k >ci, otvorivši vidik onome koji leži na postelji i onima koji stoje uza nj.Neka se muška pojava digne sa stolice, uspravi pa ide čvrstim mirnim koracima u svjetlost, p.4, "ni se i nasmiješena lica reče:- Dobar večer, gospodo1NiJema tišina. Nitko se ne miče. Zure u njega kao u sablast. Verbeci, i Pencinger, i Petar Pan, i četovođa. Vilena je naslonjana na uzglavlje postelje. Zjenice joj se ukočile, Draženićeve zaigrale.- Dakle vi, vi ste to?- Glavom.

260

J1- Usudili ste se?- Kako vidite, jesam.! ; - Jelenko Kušević, vaša drskost nema granice. .\f\~ _ Drskost? Ali - i nasmije se grohotom. “ “ c- Još se i smijete? • •”*”“ - Ovakvoj se šali mora svatko nasmijati.- Doći pod ovaj krov za vas je šala?M s”;- I vrlo unosna. :t"y-”-"- što ste mislili zadobiti tom šalom? “"% - Imetak od tisuću dukata.Nitko ne upada u izmjenu tih riječi. Bez daha slušaju i promatraju mladog vitkog i visokog čovjeka što stoji tu nasmijan, ravnodušan. Njegovo modro odijelo,

bogato urešeno crveno modrim i srebrnim gajtanima nešto mu je preširoko kao da je omršavio. Ni jednini pogledom nije se osvrnuo na Vilenu. Kao da i nije prisutna. Čim ga je opazila, sledilo joj se srce, nestao joj je dah. Povukla se. Dra-ženića je obuzelo toliko uzbuđenje da je pustio i njenu ruku. Zadrhtao je u čitavom tijelu i glas mu je treperio u prvim riječima. Ali sad je već miran i poslužuje se darom pretvaranja. Neće da Jelenko zamijeti kako to uzbuđenje pripada takmacu na ljubav. I on se nasmije glasno i pita:- Dobit ćete, gospodine Kuševiću, tisuću dukata za šalu? To nikad nije zaslužio ni Petar Pan. A recite nam, gospodine Kuševiću, kako ste se dovinuti tolike plaće za jednu šalu?- Zašto vam ne bih razjasnio ako vas to veseli. A valjda mi je i dužnost saopćiti gospodarima ovog krova što me dovelo ovamo.Verbeci nije čuo te riječi jer mu Pencinger tiho razjašnjava da je to Jelenko Kušević kojeg njegov nećak smatra svojim takmacem, onaj isti koji je razotkrio crvenog oklopnika pred općinom i skinuo mu s lica vizir. Tek kad je Jelenko stao pripovijedati, okrene se Verbeci k njemu i sluša kako Jelenko razjašnjava:- Evo, moja gospodo, kako je to bilo. Nekoliko puta pripovijedali su mi plemići u Turopolju: plemeniti gospodin Draženić zvao te da dođeš u Lukavac njemu na megdan. Nisam imao kud. Bilo je borbe s Lukavčanima, to znate, najposlije su me zvali na bojište. Putem me neki plemić uvrijedio da se nisam usudio otići u Lukavac u posjet gospodinu Draženiću. Razumljivo je, gospodo, planuo sam. A zapravo smo gospodin Draženić i ja u Slovačkoj, pod gradom Oravom, jedan drugome obećali da ćemo se naći. Ja sam obećao doći čim budem imao vremena.- Prema tome, gospodine Kuševiću, pričekat ćete dok uzmog-nem s vama stati okom u oko jer vi ste došli da se pobijemo?- Ne, gospodine Draženiću, znao sam da ste bolesni.- Dakle, niste došli da se sa mnom pobijele? Onda očito s nekog drugog razloga?- Rekoh vam: unosna šala. Rekoh ljudima: otići ću kad ozdravite, ali neki stari vrlo bogat dobaci mi: "Jelenko, ako si junak, ili u Lukavac. Ako odeš, nudim ti tisuću dukata."

ljistinu je tako rekao? - pita Draženić, promatrajući Jelenka i-nja dobaci pogled Vileni. Ona stoji sa strane da ne mora gledati“i l nku Kuševiću u lice i uzvrati pode.” svojem vjereniku smiješkom. Je Da tako je rekao. A ja odmah prihvatim: "Hoćete li okladu? daiete mi tisuću dukata?" On zada časnu riječ da će mi isplatiti Ld se vratim iz Lukavca. Kako ne bih to prihvatio ja, pusta siro-f nia? Danas-sutra ću se oženiti, a koja će djevojka za muža ovakvog jadnika. Odlučim smjesta otići, a om ne-,, i ,kn dok se ne vratim.- Zašto ste se preodjenuli u nekog i i \n i u L v,v vitezai naličili lice?- Razumije se. Kako biste me vi inače primili u Lukavac? Očitomi ne biste otvorili vrata niti biste mi dali konak.Razmišljaju i slušaju o onome što Jelenko razlaže, a Draženićispituje: .... .....- Bili ste uvjereni da v;i nećemo p.:miti i zato ste promijenili svoje lice tako savršeno da čak i Petar Pan, najveći majstor, nije raspoznao krivu bradu od prave?Rekao sam već: ne znan; kako se lice mijenja i kako se lijepi brada jer mi je to sve udesila drui\i spretna ruka. Ali to nije važno, već moja odluka da idem na ovaj nadn jer sam samo tako mogao prodrijeti pod ovaj krov i jaslu/m okladu.- Vi ste. dakle, došli u Lukavac samo zbog oklade?Vidim, mladi plemeniti gospodine, vama je to nevjerojatno. Ne mogu ne zamjeriti što sumnjate u m V riječi. Vi ste visoka, bogata roda i ne znate što meni znači tisuću dukata. Trebam ih, gospodine Draženiću, da okrpam svoje siromaštvo. Vidite, samo sam se zato odvažio na tu šalu.Te riječi zadrle su se u Vilenu kao bodeži. Ovim je riječima odbila Jelenka prije mnogo mjeseci kail I> “ je razotkrio svoje osjećaje. Magli joj se pred očima i sklapa ih od muke, ali opet brzo digne vjede jer osjeća na sebi Draženicev istražujući pogled. Čita u tom pogledu kao na pergameni sve prijeti “ sve osvete o kojima joj je govorio Draženić one večeri kad je pozvao k sebi nju

i slavodobitno pripovijedao kako je dobio u svoje ruke Jelenka Kuševića i predočio joj sliku njegove strahovite sudbine. Hvata je užas.ne bi U *vata>Za vrijeme razgovora njenog vjere i ;k 1 - Kuševićem pred njom serazotkrila strahovita sudbina. I srce joj -r,, n a brzu odluku. Samo jedanje cilj pred njenim očima : otkloniti opa-m .,i >,( njega. I čeka naslonjenana zid, povučena dalje da ne mora gledati u oko Jelenku. A on, zave vrijeme razgovara s Dražemu m ni jednom nije pogledao premati-p3”, "“ , , omice To Je opazio sam Draženić, budno pazeći svakiireptaj Jelenkova oka. I Verbeci i Pencinger i Petar Pan još uvijeknr,- m°m neocckivan°g otkrića uML šuteći i slušaju istragu kojomazemc nastoji doznati što je .v-uikln Jelenka Kuševića na takodPdsan pothvat. Verbeci i kaštelan smatraju da je taj drski mladićod n h° VOJ okladi “ naPo1^ mu vjeruju. Ali Draženić zna višeo čemu “ iStl"agU da”je °Di

262

- Htjeli ste, gospodine Kuieviću, pokrpati svoje siromaštvo? Ponosan plemić vašega kova ne bi nikada priznao pred tolikim ljudima da mu siromaštvo treba zakrpe - veli Draženić.Jelenko se nasmije i čudnom vedrinom odgovori:- Da, oholi plemić ne bi priznao, a ponos je drugo. Ponosan mogu biti na čast svojeg obraza, na junaštvo i poštenje, nikako na bogatstvo. Prema tome, siromaštvo ne može biti sramota, a ono što nije sramota, to i ponosan plemić može priznati.Nehotice je Verbeci zakimao glavom, odobravajući i pogledao Petra Pana. Ovaj brzo prihvati dobru priliku i primijeti poluglasno svojem gospodaru:- Da, uzvišeni gospodaru, on ima pravo. Siromaštvo nije sramota, jer da jest, onda se najsiromašniji od svih ovdje, Petar Pan, zbog svojeg siromaštva, ne bi smio pokazati svijetu.Ta primjedba razbija Draženićevu namjeru da stisne Jelenka zavrat svojim pitanjima pa srdito dovikne: >;- Sto se uplećeš? Šuti dok ja ne svršim svoj razgovor s pto" mičem.Zbog tog ukora Verbeci potapše svojeg lakrdijaša i šapne mv neka se ne upleće. Draženić nastavi pitati:- Recimo da se uistinu radi o okladi. Čemu je onda trebao gatalac, gospodine Kuševiću?- Putujući vitezovi putuju u društvu takvog gataoca jer ih svuda radije primaju. Htio sam osigurati okladu od tisuću dukata.- A vaš je gatalac pravi pravcati vidovnjak?Oštro promatra svojeg neprijatelja ne bi li ga smeo, ali Jelenkove crne oči mimo pogledavaju i Verbecija i Pencingera i Petra Pana, a naizmjence svojeg suca na postelji. Ni časa ne odaju smetnju ili zabunu. Bijeli zubi skočili su ispod rumenih usana kad se pustopašno nasmije:- Jest, pravi pravcati gatalac. O tom će se uvjeriti uzvišeni gospodin i svi koji zažele saznati nešto o svojoj prošlosti i budućnosti.Nećak gospodara kraljevstva ispruži vrat i lice mu zasja zlobnim veseljem. Vjerujte: sad takmac pada u stupicu.- Kad skinemo bradu vašem gataocu, bit će jasno da nije istina što ste rekli.- Nećemo tako, gospodine Draženiću. Birajte riječi. Moj gatalac vidi u budućnost mnogo dalje i mnogo jasnije od svih staraca koji prorokuju budućnost.- Priznajete, dakle, da je mlad, a rekoše mi da gatalac ima sijedu bradu.- Samo se po sebi razumije - nasmije se Jelenko. - Tko će vjerovati mladom čovjeku da je vidovit? Tako sam ga nagovorio neka uzme sijedu bradu kako bi stekao počitanje.- Gle, gle - smješka se Draženić i još više ispruži glavu prema Jelenku Kuševiću - vaš je gatalac vidovit? Zašto nije prorekao da ću vas danas ovdje otkriti?

Mladić zaokruži pogledom oko postelje i nasmije se od srca pa se čini kao da ga to ispitivanje zabavlja: .*t%; -..,<:!

_ Dakako, prorekao mi je gospodine Draženiću. Zar bih mogaotako miran kad ste primijetili da ovaj obraz nisam donio sa soboma svijet? Dočekao sam vaše otkriće ravnodušno jer sam unaprijed/nao što će biti. .Oni iza Draženića spremni su da vjeruju, ali on namršti obrve i čudnim glasom upita- Znali ste unaprijed da ću vas ja razotkriti, a ipak ste seUSU _ A zašto ne bih kad mi je taj korak osigurao tisuću dukata? Gospodine Kuše\ i u, zaboravljate da smo mi krvni neprijatelji?- Ni časa nisam zaboravio. Čim ozdravite, evo me vama namegdan. .- A sad? Što mislite Sto će biti sad?- Vratit ću se svojini drugovima, pokupiti svojih tisuću dukata, predati ih majci, a onda idem na bojište dok vi ne ozdravite.-• Mogao bi vas Turčin na bojištu ubiti i lišiti me zadovoljštine koju mi dugujete.- Ako se toga bojite, spreman sam čekati u Turopolju vaše ozdravljenje.Da, to želim, jer vama je očito jasno da naše lično neprijateljstvo nema nikakva \ c/e s pomirenjem koje je moj ujak utanačio s vašim narodom u ovom” kraju?Očito ne mislite da sam se oslanjao na ovu pomirbu i zato se usudio doći? Time biste me kruto uvrijedili.- Drago mi je što se u tom slažemo - naglasi osobito značajno ranjeni mladić, podupirući se o desnicu i gleda prijeteći mladog plemića. Verbeci, Pencinger i Petar Pan povukli su se u pozadinu i šapću Verbeci jedva čujno primijeti svojim pouzdanicima:Recite: nije li taj Kušević teška opasnost ženskim srcima? Toliko smionosti, bistroumnosti i ljepote u tom stasu, u muževnim crtama lica. Sad razumijem svog nećaka. Pazite: opet ga nešto pita. Slušajte dalje.Recite mi Jelenko Kuševiću: zašto je taj vaš gatalac tražio da spuste most da ide preko vodenih utvrda sve do ledine, s one strane opkopa?Smjesta mu upada u pitanja vedrim i veselim odgovorom i pobuđuje u Verbecija i Pencmucnt potpuno uvjerenje da govori istinu:Vi ne znate da su to poznate čarolije svih ga talaca?- Dobro, neka bude Recite mi: što biste učinili da vas sada nisam otkrio? Što biste učinili? Ostali biste u ovom dvorcu gost? Sam bih se bio otkrio i priznao okladu.- Nevjerojatno ste smioniTo ne bi bila smjelo^, nego dužnost da se gospodaru dvorca zahvalim što mi je pomogao da /aslu/mi tisuću dukata.A recite mi sada: ako bi vaš gatalac otišao preko mosta s °ne strane dvorca, bj li se vratio?-_ Kakvo je to pitanje, gospodine Draženiću? Valjda ga ne bi moni rastrgali na tom putu? Morao bi se vratiti kad sam mu obećao

264

r

- Htjeli ste, gospodine Kuševiću, pokrpati svoje siromaštvo? Ponosan plemić vašega kova ne bi nikada priznao pred tolikim ljudima da mu siromaštvo treba zakrpe - veli Draženić.Jelenko se nasmije i čudnom vedrinom odgovori:- Da, oholi plemić ne bi priznao, a ponos je drugo. Ponosan mogu biti na čast svojeg obraza, na junaštvo i poštenje, nikako na bogatstvo. Prema tome, siromaštvo ne može biti sramota, a ono što nije sramota, to i ponosan plemić može priznati.

Nehotice je Verbeci zakimao glavom, odobravajući i pogledao Petra Pana. Ovaj brzo prihvati dobru priliku i primijeti poluglasno svojem gospodaru:- Da, uzvišeni gospodaru, on ima pravo. Siromaštvo nije sramota, jer da jest, onda se najsiromašniji od svih ovdje, Petar Pan, zbog svojeg siromaštva, ne bi smio pokazati svijetu.Ta primjedba razbija Draženićevu namjeru da stisne Jelenka za vrat svojim pitanjima pa srdito dovikne:- Sto se uplećeš? Šuti dok ja ne svršim svoj razgovor s plemićem.Zbog tog ukora Verbeci potapše svojeg lakrdijaša i šapne mu neka se ne upleće. Draženić nastavi pitati:- Recimo da se uistinu radi o okladi. Čemu je onda uebaovgatalac, gospodine Kuševiću? l- Putujući vitezovi putuju u društvu takvog gataoca jer ih svuda radije primaju. Htio sam osigurati okladu od tisuću dukata.- A vaš je gatalac pravi pravcati vidovnjak?Oštro promatra svojeg neprijatelja ne bi li ga smeo, ali .icicnkove crne oči mirno pogledavaju i Verbecija i Pencingera i Petra Pana, a naizmjence svojeg suca na postelji. Ni časa ne odaju smetnju ili zabumuj Bijeli zubi skočili su ispod rumenih usana kad se pustopašno nasmije:- Jest, pravi pravcati gatalac. O tom će se uvjeriti uzvišeni gospodin i svi koji zažele saznati nešto o svojoj prošlosti i budućnosti.Nećak gospodara kraljevstva ispruži vrat i lice mu zasja zlobnim veseljem. Vjerujte: sad takmac pada u stupicu.- Kad skinemo bradu vašem gataocu, bit će jasno da nije istinašto ste rekli. ,- Nećemo tako, gospodine Draženiću. Birajte riječi. Moj gatalac •vidi u budućnost mnogo dalje i mnogo jasnije od svih staraca kojhprorokuju budućnost. i- Priznajete, dakle, da je mlad, a rekoše mi da gatalac imaisijedu bradu. “- Samo se po sebi razumije - nasmije se Jelenko. - Tko ceivjerovati mladom čovjeku da je vidovit? Tako sam ga nagovorio;neka uzme sijedu bradu kako bi stekao počitanje. Jću id- Gle, gle - smješka se Draženić i još više ispruži glavu prenut Jelenku Kuševiću - vaš je gatalac vidovit? Zašto nije prorekao da “" vas danas ovdje otkriti?Mladić zaokruži pogledom oko postelje i nasmije se od srca se čini kao da ga to ispitivanje zabavlja: i"t?.r;, - ..• <

__ D “ikako prorekao mi je, gospodine Draženiću. Zar bih mogaou- • ,*Vn miran kad ste primijetili da ovaj obraz nisam donio sa soboma svijet? Dočekao sam vale otkriće ravnoduSno jer sam unaprijedzna°0Šm° jza Draženića spremni su da vjeruju, ali on namršti obrve• ^iHnim glasom upita”Znali ste unaprijed da ću vas ja razotkriti, a ipak ste seusudih dou._^ nc bjh kad mi je Uj korak osigurao tisuću dukata?Gospodine Kuševiću, zaboravljate Ja smo mi krvni neprijatelji”“ Ni časa nisam zaboravio Čim ozdravite, evo me vama na_ sad? Što mislite? što će biti sad?Vratit ću se svojim drugovima, pokupiti svojih tisuću dukata, predati ih majci, a onda idem na bojište dok vi ne ozdravite.Mogao bi vas Turčin na bojištu ubiti i lišiti me zadovoljštine koju mi dugujete.Ako se toga bojite, spreman sam čekati u Turopolju vašeozdravljenje.Da. to želim, jer vama je očito jasno da naše lično neprijateljstvo nema nikakva veze ^ pomirenjem koje je moj ujak utanačio s vašim narodom u ovom kraju?Očito ne mislite da sam se oslanjao na ovu pomirbu i zato se usudio doći? Time biste me kruto uvrijedili.

Drago mi je što se u tom slažemo - naglasi osobito značajno ranjeni mladić, podupirući se o desnicu i gleda prijeteći mladog plemića. Verbeci, Pencinger i Petar Pan povukli su se u pozadinu i šapću. Verbeci jedva čujno primijeti svojim pouzdanicima:Recite: nije li taj Kušević teška opasnost ženskim srcima? Toliko smionosti, bistroumnosti i ljepote u tom stasu, u muževnim crtama lica. Sad razumijem svog nećaka Pazite: opet ga nešto pita. Slušajte dalje.Recite mi Jelenko Kuševiću: zašto je taj vaš gatalac tražio da spuste most da ide preko vodenih utvrda sve do ledine, s one strane opkopa?Smjesta mu upada u pitanja vedrim i veselim odgovorom i pobuđuje u Verbccija i Pencingera potpuno uvjerenje da govori istinu:Vi ne znate da su to poznate čarolije svih ga talaca?- Dobro, neka bude. Recite mi: što biste učinili da vas sada nisam otkrio? Što biste učinili? Ostali biste u ovom dvorcu gost?- Sam bih se bio otkrio i priznao okladu.- Nevjerojatno ste smioni- To ne bi bila smjelost, nego dužnost da se gospodaru dvorca zahvalim što mi je pomogao da zaslužim tisuću dukata.- A recite mi sada: ako bi vaš gatalac otišao preko mosta s °ne strane dvorca, bi li se vratio?- Kakvo je to pitanje, gospodine Draženiću? Valjda ga ne bi aemoni rastrgali na tom putu ? Morao bi se vratiti kad sam mu obećao265

inagradu ako steknem tih tisuću dukata. ••”•”- Vrlo vam nužno trebaju? s".v •- Časti mi, trebaju mi. ••” ; “:- Valjda se ne kanite ženiti?Te riječi izreče polagano, naglasivši svako slovo. Verbeci je osjetio na što njegov nećak nišani, ali ni izdaleka ne sluti kamo vodi to pitanje i kakav će biti kraj.- Naravno - nasmije se Jelenko - svaki mladi plemić misli na ženidbu, ali do moje je još daleko. Prije moram okrpiti siromaštvo i tek onda potražiti djevojku koja bi pod ovako jadni siromašni krov kao što je moj. No, dosta, s time neću da vas duže zadržavam. I okrene se prema Verbeciju i savršeno se uljudno nakloni:- Uzvišeni gospodine, molim za oproštenje što sam prekinuo svečanost. I gospodina lakrdijala molim neka mi oprosti. Vi ćete razumjeti što je značilo za mene tisuću dukata. Ako želite, gatalac će vas uvjeriti koliko valjaju njegova proročanstva, a ja hitam natrag k svojim drugovima. Opraštam se s vama i još jednom zahvaljujem što ste me primili pod krov i tako mi omogućili ubrati okladu. Odjednom Draženić povisi glas:- Ujače, ovaj plemić laže.Tek sad se Jelenkovo lice zamračilo i on povisi glas:- Gospodine Draženiću, za ovu uvredu morate mi dati drugu zadovoljštinu. Dvaput ćemo stati jedan drugome pod mač.- Nećete dospjeti da me zovete i drugi put.- Zavisi o tome hoću li na prvom megdanu pobijediti ja, ili vi.U tamnim Draženićevim očima pritajeno sijeva, krišom baci hitri pogled k Vileni. Ona je mirna, sabrana, gotovo ravnodušna kao što je prije bio Kušević. To Draženića začudi pa odgovori na Jelenkove riječi, polagano i značajno:- Htjeli biste me sasjeći već u prvom sukobu? Ako vam uopće pružim priliku da se sa mnom pobijete? Ako neću da se s vama pobijem?Kao da Jelenko ne opaža značajnu prijetnju u Draženićevu glasu, odgovori:- To bi značilo da se želite sa mnom izmiriti jer se Lukavac miri s Turopoljcima. Gospodine, naša se stvar ne da tako riješiti, vi to sami znate.- Znam više nego što bi vam bilo dragi. Ujače, pogledajte ovog mladića koji se usuđuje ovdje pred vama izreći čitavo brdo laži.- Gospodine Draženiću, to je treća uvreda - vikne Jelenko.Ali mu mladić ne odgovara, nego ga optužuje: ^

- Taj mladić nije došao ovamo zbog neke oklade, nego datj ispod ovog krova ugrabi Vilenu.Trgnuli su se Verbeci, barun Pencinger i Petar Pan, prva dvojica od iznenađenja, ovaj posljednji od prepasti. U tišini je zašuštalar Vilenina haljina. Pošla je dva koraka prema Draženiću i gleda ga začuđeno, dok su ostali uprli poglede u Jelenka koji se grohotom smije. Ovaj smijeh još više razjaruje Draženića i on viče:266

Jest došli ste da otmete ispod ovom krova moju vjerenicu. iplenko se okrene k Verbeciju:Na žalost plemenu ilnu, vaš je nećak teško bolestan.7/imvome ne bi mogla pasti - um takva zamisao.^° uzvišeni gospodine barem mi kažite zašto bih otimao go-Sf>° Draženić raširi usne kao da bi ga htio ugristi od bijesa i vikne: _ Odbijeni prosac želi se osvetiti. Odmahnuo je ravnodušne rukama i posve običnim glasom od-govori: .. .Žalim, gospodine Draženu , što se moram opet smijati.- Uzalud vam obrana. Ludovali ste za njom, prosili je.- Poštujem ljepotu župan ov. kćeri kojoj sam u dječačkoj dobi bio drug u igri, ali nikada joj nisam kanio biti drug u životu.- Niste joj nikada govori!; o ljubavi? Odgovorite sad, gospodineKuševiću.l pustopašno se nastavlja smijati:- Gospodine Draženiću, što sve mladići pričaju lijepoj djevojci. Valjda sam i njoj govorio onako kao što to govorim ljepoticama koje nikad ne mislim uzeti za /-onu. Dužnost je svaku ljepoticu uvjeravati da je obožavate. Igra je to koju svi znamo.- Ovakvim ispričavanjem ne n M. v k- uilv, >i:;t uvjeriti da moj nećak bulazni - upada Verbeci, jer ga obuzima sumnja da je nećak otkrio pravi uzrok Jelenkova dolask,,Jelenko ide prema njima povisi glas:- Kad ne vjerujete, uzvišeni gospodine, onda ću vam pružiti dokaze da nikada nisam ovu gospođicu poželio za svoju ženu.- Hajde da čujemo - ponuka ga Draženić, ne bi li iz njegovih riječi izvukao kakvo priznanje o Vileninim vezama s njim.- Evo, uzvišeni gospodin crvenog oklopnika, naime gospodina Draženića. Bio je sasvim u mojim rukama. Mogu n sam nad njim izvršiti strašnu osudu koju je izrek;n mruni”l”-ki sud. Tada se županova kći meni ponudila sama da spasi svojeg ljubljenog. Što bi bio učinio svaki mladić koji ljubi djevojku, a mrzi njenog vjerenika? U prvom redu ponizio bi njega pred čitavim svijetom i, ako ne bi izvršio osudu, ono bi uzeo krutu osvetu, naime, onda bi javno prihvatio ucjenu. Uzeo bi ljepoticu, dakle, trijumfirao bi nad svojim takmacem. sto Ja lo nisam učinio, nego sam odbio ponuđenu mi ruku Ijepo-ice znak je da je uistinu nikada nisam ljubio, dakle, nisam imao razloga uzimati sebi takvu zadovoljštinu.-Govori li istinu” Vi ste mu se, Vilena, ponudili? - pita verbeci s nekim negodovanjem..- “ mrzio g°sP0l-"n;t Draženića samo zato što je svoja počinjena na Hrvatima naprtio meni. Zbog toga sam ga mrzio267_," ~~ D,a” "činila sam to da spasim svojeg vjerenika - čvrstim giasom odgovori djevojka - To zna čitavo Turopolje. ljubio H Vld”te- A bila bi prava slava za mene kad bih gospođicu Ja si Sam prihvatio ponudu. Jasno: nije mi bilo ni na pameti."1” " e

i mrzim ga još danas, a ne zbog bilo kakve djevojke.

- Zašto vam moj nećak spočitava da ste došli oteti Vilenu? -pita ga mađarski velikaš.- Kako vidite, gospodin Draženić je u dubokoj zabludi. Prvo nema razloga otimati ispod ovog krova djevojku koja potpuno nnpada gospodinu Draženiću od onog dana kad je prešla prag ovog dvorca. Za svakoga je ona njegova i nema te lude koja bi mogla •amisluj mogućnost da otima djevojku iz naručaja mladog viteza kojeg >na ljubi i ne želi ga ostaviti do smrti. To gospodin Draženić i predobro zna.- Znam, ali vi ste je ipak ljubili?- Tko vam je to rekao htio vas je ili protiv mene imuškati, ili u vama pobuditi ljubomoru.Nehotice gleda Draženić Vilenu. Ona mu je pripovijedala o Je-lenkovoj ljubavi i sad mu to pada kao s neba da može nastaviti:- Ljubljena moja, vi ste ljubomorom htjeli ojačati ljubav prema sebi, vi ste htjeli oganj mojeg srca još više rasplamljeti? Otvorila je oči, okrenula od svih glavu i odgovorila:- Željela sam da me ljubite do ludila.- Onda ste postigli više nego što vam je srce čeznulo, mila moja. Luđački vas ljubim i u tom sam ludilu učinio sve svoje grijehe. U toj sam ljubomori progonio hrvatske plemiće i sve svaljivao na Kuševića da ocrnim onoga koji ljubi vas. Svakoga bih isto :ako progonio.- A vidite, gospodine Draženiću, progonili ste krivoga, jer gospođicu je ljubio plemić koji joj je pristao i po rodu, bogatstvu i po >rcu.- Gospodin Pogledić? - upadne Draženić. - Znao sam io, a"on se viteški povukao, videći da Vilena ljubi mene, dok ste meprogonili. ,- Zato jer mi je sivi oklopnik rekao da se skrivate pod crvenim oklopom i svoje čine svaljujete na mene. Dakle, sad smo nacistu - veli Jelenko tako veselo i nasmijano kao da su otkrili neku veliku radosnu tajnu pa se okrene Verbeciju:- Uzvišeni gospodine, od mojeg dolaska u ovaj dvorac stekao sam dvije sreće: tisuću dukata, to je najvažnije, a zatim otkriće da ste bili u teškoj zabludi vi i svi oni koji su zamišljali da Jelenko Kušević troši svoje srce na neke ljubavne pustolovine, a već sam jednom rekao: ako sam koji put uzdisao ili rekao kakvu riječ udvaranja, to je dužnost svakog mladog muškarca. Vi mi odobravate, uzvišeni gospodine?- Tako sam činio i ja u mladosti i svi ostali. Sad mi je jasno: dovela vas je ovamo oklada. Ništa drugo nije moguće.Jelenko se smije, pa se njegov smijeh i Petru Panu čini potpuno prirodan, ali se ne plete u razgovor, prepuštajući da Jelenko sam upravlja situacijom koju je tako dobro riješio.Svi misle: sad je stvar svršena. Draženić jedini zna da je Kušević s nekim drugom u halji gataoca došao po Vilenu i svaku °Jenu izjavu smatra unaprijed dogovorenom puteni nekog posrednika ispod268

Tn sa šiba razdire i sramoti. Ne bi mogao podnijetiovog krovah^Dgred Kušev.-n priznati što zna. Naprotiv, želi nadtoliku rugobu Pr^ ^ k[wn muCila. ! ema se nad.radosno i veselo daSUDr ničim mu ne može izbiti uvjerenje daV w wo ee druga iz djetinjstva. Ničim mu Jelenko ne možeTe" ubi vn”enu Sad stoje tu i ona i on. Oboje u njegovojnadaju udare, njegove osvete. Sami mu se dodaju.oPpT jedno, gospodine Kuševiću - veli on , okrene seV” bUzetkob? je ^ svijeS i razotkrio mu svakul a da u njemu fcta što se događa duboko u nevinojsprema nešto novo i teško. Ali ona ide.o s približava k svjetlu ,,/^nuu- Lbw, od "ckoe ponosa.nrko" ili neke tajne odluke”> Gkxl" ravno u oči svojm vjeremku^

AU Jdeika to ne zamma, Smjdfca se Petru Panu koj, je počeoravnodušnostl Kcnciij^rči i * ti uw. iju n - • ^ • • - - -1 ---r - - ~ - - ^ f ,.mladog čovjeka prema Vileni. Lice mu je postojano, vedro i ^^ ničim ne pokazuje ni najmanji interes za onu koja je stala uz po-steliu svoiee vierenika.Svu pažnju privuče na sebe Draženić pitanjem što ga je upravio“m- Očito se pronijela kriva vijest u Turopolju da biste vi mene mogli ostaviti i otići s ovim plemićem?Tko bi mogao nešto tako ludo izmisliti - veli ona. - Nijeni vrijedno o tome govoriti. .Sve to shvaćam, ali trebalo bi razjasniti gdje je nikla ta luda misao i zašto su je donijeli pod ovaj krov kad u Turopolju svi znaju da ste mi sve oprostili i opet se vratili k meni čitavim svojim srcem l Ili možda netko ima pravo o tome sumnjati? - pita on i gleda je čvrstim pogledom.- Nitko ne može o tome sumnjati do smrti.O tome smo uvjereni i ja i moj ujak. Vi me opet ljubite svom dušom.- Jest, tako je i nikako drugačije.Naglasila je to odlučno, snažnim glasom, a nijedan titraj bca m pogled očiju nije protuslovio om MI, što je rekla.Uzalud traži Draženić u licu neprijatelja kakav trzaj, ili unjegovim očima mračnu sjenu Vedar je, veseo.Sad je Draženić poprimio Kuševićevu veselost i, pogledavši mu pustopašnim smiješkom u oči, započne:Kako vidim, pravo ste rekli, gospodine Kuševiću. Pod ovim krovom čekala vas je dvostruka radost. Dokazali ste da nikad niste m269

u snu pomislili na moju vjerenicu i da ste joj samo udvaraUj n dužnosti viteza. Sada ne bi smjelo biti nijednog čovjeka koji bi s° usudio pomisliti da moja ljubljena vjerenica ne polazi za mene i/ duboke ljubavi.Ona se ljupko nasmiješi i reče:- Uistinu, to ne može nitko reći i šteta je o tom gubiti vrijeme Stoje bilo, zaboravljeno je. Nitko nije bez pogrešaka, a sve je napravo skrivila ljubomora kojoj sam ja pridonijela. Neka to bude pokopanočude se tom njenom odlučnom govoru što ga je izrekla, gledajući čas vjerenika čas Verbecija i Pencingera. Svi smatraju da je time stvar svršena, a lakrdijaš preuzme riječ:- Napokon je i to riješeno. Hajde da nastavim svoju lakrdiju.- Čekaj Petar Pan, još nešto. Razjasnili smo sve, samo nismo riješili vrlo važnu stvar za budućnost. Netko je izvan ovog dvorca sumnjao u ljubav moje vjerenice jer je odlučio da je otme u uvjerenju da bi ona pošla . . .- Kako? - začudi se Verbeci - dokazalo se da gospodinu Kuševiću to nije bilo ni na kraj pameti.- Jest, ali je netko drugi htio oteti Vilenu - upada Draženić - jer inače ta vijest ne bi došla pod ovaj krov i ne bih ja imao razloga gospodina Kuševića okriviti da je zato došao. Prema lome. nešto je moralo ponukati nekoga izvan ovih zidina da moja vjerenica ne polazi za mene po svojoj ljubavi.- A što bi to bilo? - upita Verbeci, dok Jelenko slegne ramenima sasvim ravnodušno, pokazujući da ne može ni slutiti što misli Draženić. A on se radosno sprema odgovoriti na to pitanje i alcda časak Jelenka, a zatim se okreće k njoj:- Mislim, naime, da ste to skrivili vi, moja ljubljena. “ Stajala je okrenuta leđima prema Jelenku i smješkala se gied.ajući vjerenika:- Ja? Kako, čime? “l- Svi su, naime, u ovom dvorcu vidjeli vas, draga moja ljubljena,kad sam ono u svojoj ludosti počinio veliki grijeh u ovom dvorcu.Onda je neki vaš čin zaveo ljude na krive putove. JZačuđeno ga gleda i traži razjašnjenje, a On odvraća: v 1- Sjetite se, Vileno, kako sam ono jednom zapao u bjesnilo.misleći da ste vi pod utjecajem ovog plemića o kojem sam nekoć

sumnjao da vas ljubi. l- Uistinu, ne znam o čemu govorite? - pita ona uvjerljiva!- Kad sam ono navalio na njegovu majku, vi ste potrčali na-j prijed pod moj bič. Ljudi su mislili i u ovom dvorcu da ste htjeli zaštititi njegovu majku. I, naravno, vojnici i služinčad koja odlazi u Turopolje pronijeli su možda svoja nagađanja.Trenutak pogleda Draženić Jelenka. Ovog se časa ne smije. Ozbiljno, ali mirno čeka, dok Draženić brzo nastavlja i opetuje:- To je, naravno, moglo zavesti ljude na krivo mnjenje, a vi ste baš tim činom htjeli u meni još više podjariti ljubomoru? IH ?te mi htjeli dokazati da me više ne ljubite, nego branite majku svojeg^270

. ,"" u jari koji ljubi vas, dok vi ljubite mene?Osjetili su svi pogibelj si leži u odgovoru koji će dati Vilena.Verbeci se gotovo prepao te okolnosti na koju je već zaboravio.Petar Pan iza leda svih zabrinuto čeka što će odgovoriti Vilena.n k se govori o njegovoj maja Jelenko izražava počitanje. A Dra-) lić upire pogled u Vilenu. Ona se uspravi i ozbiljno, mirno, odlučnoi š nekim patosom odgovara, položivši ruku na prsa:Evo, pred vama ću reći istinu: nikad je nisam priznala pani svome vjereniku. .... . .Vilena gleda preda se i odlučno naglašava:- Jest. istrčala sam pred -aan; gospođu i bila bih istrčala pred svako i najjadnije stvorenje kad biste digli na nj svoju ruku. Iz očaja sam htjela umrijeti od vašeg biča.Strelimice gleda Draženić Jdmk pa opet Vilenu. U tom jednom pogledu stekao”je užitak. Jelenko se ne smije, gleda ravno, odrešito, ni treptajem oka ne odaje svoju dušu ali jedno ipak ne može prikriti nikakvim snagama: problijedio je. Draženiću je to dovoljno da osjeti kako je bodež kojim ga je udario našao cilj ravno u njegovo srce. To bljedilo govori mu više nego što bi mu rekle riječi ili kretnje ili zamračeni pogled. Svaka se njena riječ pretvorila u bodež i zabola u njegovo srce."To je njegov trijumf, njegova pobjeda. To će Jelenku biti po-putnica na drugi svijet."Čitav jedan čas nitko ne govori. Kao da su svi zapanjeni nad tom izjavom mlade djevojke.Draženić uživa u tišini. Već je gledao Jelenka na svojim mu-čilima što mu ih je davno spreman ali nikad se ni u snu ne bi nadao da će mu pružiti toliku slast da mu razdire dušu i srce. Svejedno mu je što on zna zašto Vilena tako govori."Znam: tako je morala reći da Jelenka oslobodi moje ovete. Meni prisiže ljubav, meni dopust;i slavlje, a njega spašava. Obasiplje me izjavama najpožrtvovanije l juha . i k.iK" li njega oslobodila tamnice i smrti. Prisilio sam je da izbriše iz njegove duše, možda, nadu da mu je sačuvala osjećaj kad mu zaštićuje majku. Onda je morala tako govoriti, a on sve to sluša. Neka se prije smrti previja u duševnim patnjama. Jelenko, nikad nisam s LM “ <la će > ma hm krvnik, preko kojeg će se tvoje srce svijati u najgrozm mukama. Ali još nije dovoljno."Sa smiješkom na usnama pruža Draženić svojoj vjerenici ruku i zahvaljuje:- Ova vaša izjava, najmilija moja, utaplja me u slasti najvećesreće Sad tek vidim kolik.. M me ljubili, ali potrebno je da tosaznaju i u Turopolju, svi vaši plemići. Jer kad se mi pojavimo za-jeano među vašima, nitko ne smije dotaći ni vas ni mene svojimsumnjama. Pobrinut će se gospodin KLIV.UL Ja se to dozna, je li tako?viieH^i ^ g°spodine Draženiću kad je moja majka o tom pripo-jeaaia, svi smo bili uvjerenja da je gospođica u očaju htjela umrijetiu ruke onoga kojeg ljubi. Te. smo odmah svi znali, bilo je i odvišeJ<"sno da Je to bila njena namjera.271

- Ipak, netko je valjda tumačio drukčije - primijeti Drazenić ne puštajući Jelenka s oka. - Sada je samo još pitanje: tko je lonio tu vijest pod ovaj krov? Zar ne, ujače, i vas to vrlo zanima?- Baš sam htio o tome pitati. Sve to dokazuje da je ipak netko u ovom dvorcu imao vezu s tim neznanim otmičarima, što se i sad negdje spremaju na otmicu i to su javili u dvorac.- Ne, nisu meni . . .- Ipak si doznao, dakle, tko ti je kazao da Vilenu kane oteti?Lice mu sjaji zadovoljstvom. Ovaj čas smatra vrhuncem svoje pobjede. Uzima ruku svoje vjerenice, pi h t > n< >M > km ] pogledom sve da da bi tako mogao konačno pogledati i Jelenka:- Moja najmilija, najdraža vjerenica odala mi je što kane učiniti A to je najveći dokaz koliko me ljubi. Je li tako, Vileno?- Da, tako je, moj vjerenice.I Draženićeve i njene riječi djeluju kao blijesak u čijoj se t-vjetlosf?našas osvjetljuju njihova prava lica. Verbeci je zasjao od radoflđOvaj odgovor navješćuje mu da se Vilena, uistinu, svim srcem vratS?vjereniku. Dakle, ona? 11Ta riječ lebdi svim mislima. Petar Pan okrene glavu od djevojke,dok ona uporno gleda u svojeg vjerenika s izrazom kao da će muodmah pasti oko vrata. Draženićeve plamteće zjenice traže u Jelenkovullicu napitak osvete. Žedno iziskuje u njegovu licu znak da mu je tajibodež probio grudi i srce. Želja mu se ne ispunjava. Ravnodušnostleži u čitavom izražaju njegova bića, ali nije li opet problijedio?^Nisu li mu na oči pale trepavice i žmiri onako kako je znao žmiriti ikad god bi ga progonio strahotom svoje mržnje? Draženić se nada?da to nije obmana, nego to doista Jelenko žmiri, što je znak najveće.duševne napetosti. “Zar je bodež promašio? Njegove su ruke zarinute u pojas i kaoida ništa nije čuo, ništa ga se ne tiče, posve vedro primijeti: 1- Uzvišeni gospodine, nikako ne mogu vjerovati da u Turopolju \ima neki luđak koji bi mogao misliti da je gospođica zlatna kesajkoju može ukrasti protiv njene volje iz tuđe mošnje. lTom razlogu doista nema prigovora. Verbeci se sasvim slaže s ;Jelenkom. Ne zna što se odigrava i što se odigralo prije njegova]dolaska i pita Vilenu: "- Otkud vama pod ovaj krov vijest da vas netko kani oteti?-Draženić je spreman na odgovor, umjesto Vilene, no želi iskušatinjenu dosjetljivost i čeka što će ona na to. I brzo, još prije negošto je očekivao, djevojka odgovori:- Uzvišeni gospodine, to je moja tajna koju ću vam iskazati nasamu.Uzvišeni gospodin prima to kao nešto posve razumljivo, a Draženićeve se usne smiješe sretno i blaženo. Okrene se k ujaku da potvrdi njene riječi, ne bi li se pretvorile u oštrice i zabole u Jelenkove grudi.- Sve ću vam otkriti, ujače, sve redom kazati kad budemo nasamu.- Gospodine kaštelane, kad su mojoj snahi mogli poslati tajnu272

. onda ti neznani otmičari imaju svoje saveznike? p ii Ukoi ie neprilici što da odbori svome gospodaru. On odgo-" sve u ovome dvorcu, a Draženić potvrđuje ujaku: varala * no ujače ti otmičari o kojima vi ne slutite, imaju vim krovom doista saveznike Doznat ćete koji su. Vilena ihhrn noznaie Donijeli su joj glas mimo svih u ovom dvorcu kako netko želi oteti meni i vama i pitali su je hoće li ispod ovog je " ona im je rekla da je spremna, ali mi je odmah javila što oni kane da mi dade prigode da ohvatim jadnike."Zar je moguće?" - pita se lakrdija. - "Ona izdajica? Nesmisao, nemogućnost. Ali ona to ne opovmna ni M;nun pogledom koji bi on shvitio i razumio. Sve dopušta, sve potvrđuje i udara pečatom svojeg smiješka i ljubavnog pogleda vjeremka. Zar

je i ova žena kao i sve druge"? Predomislila se”.” Ona koja je još nedavno htjela ubiti svogvjerenika?" ....... -iSjetivši se toga. Petar Pan se nastoji osloboditi nemile sumnje. Sam joj je još prije koji dan sa\jetmao neka se vlada milo, ljubazno i zaljubljeno.Sumnja je tako brza i hitra da je razum ne može dostići."To se događa i meni. drukaju i ne može biti. Ali kako misli onaj mladić što stoji onkraj postelje? Časti mi, to je div u snazi svladavanja. Ili je tako hladan u dnu svoje duše? Tko bi ga znao."Nikad nije imao priliku gov oriti s Jelenkom i ne može ga prozrijeti niti naslutiti što se događa u njemu. Lice mu je tako mirno i hladno. Smijeh mu nije namješten, ali neće biti ni radostan. Nešto je u njemu od prezira, u kutovima njegovih usana zamjećuje Petar Pan gnušanje, što li? l te oči pune sjaja i plamena i smijeha prava su mu zagonetka.Jelenko se okrenuo i pohitao onamo gdje su ga svukli i skinuli mu masku. Pokupi ogrtač, oklope, smota ih i pristupi gospodinu Verbeciju:Mislim, uzvišeni gospodine, da je sada ipak sve razjašnjeno,---• Samo jedno nije, mladi moj pri|au-iiu - oslovi ga on ljubazno.• Tko su ti neznani otmičari koji su zamislili neizvedivu otmicu? I tko je taj koji je donio ggihovu poruku mojoj snahi?- To će vaša uzvišenost biti prisiljena da istraži. Glavno je za mene da ste se uvjerili kako to nisam mogao biti ja.- Zao mi je što smo posm i na vas, ali vidite povod -je bila ova tajanstvena vijest donesena gospođici Vileni.- Time je stvar za mene sretno svršena. Nitko mi ne može osporiti da sam svojih tisuću dukata čestito zaslužio. Doista je tako. Čestit vam, mladi plemiću.• i Opraštam se s vama gospodine Draženiću, i velim: kad god želite da riješim svoje stare račune, spreman sam pristupiti.Htjeli biste me liiiti moje mlade sreće? - nasmije se Dra-"mc ljubazno.Jelenko mu uzvrati istom Ijubaznošću: , ,Ne žel”m vas "“ časa oteti vašoj mladoj sreći i prepuštam•"na da me vi zovete kad budete željeli.>R|) “i273

4Verbeci se približi Jelenku i potapša ga po ramenu: vr - Mladi čovječe, moram priznati da mi se vrlo sviđate.- Neobično ste me počastili, uzvišeni gospodine - odgovori on smiješeći se.- Vi ste, dakle, mome nećaku prepustili da on odredi kad tete se pobiti. To je vrlo lijepo i plemenito. Zato mi se čini da mi ne biste odbili kad bih posredovao u pomirenju između vas i njegaJelenko pogleda Verbeciju u oči i odgovori ozbiljnim ::lasorn- Naši se računi tiču neprijateljstva koje je nastalo između nas dvojice zbog crvenog oklopnika. Gospodin Draženić prolazio je Turo-poljem, progonio narod, a sva svoja nedjela strpao na moja leda i ja sam ga uhodio sve dotle dok nisam raskrinkao crvenog oklopnika. Htio me pred mojim vlastitim Hrvatima živa spremiti u grob sramote. A oni su me i posuli svojim sumnjama i objedama. To se ne da tako lako riješiti kao što bi se dalo da se radi o kakvoj djevojci.- Ali, mladiću, sad znate da je to činio iz ljubomore, vile o tome ne može biti rasprave. Nadalje, u nedjelju dolaze u Lukavac izaslanici Hrvata da s njima potpišemo utanačenje koje je provedeno posredovanjem zagrebačkog Kaptola i sad mislim: moj nećak učinio bi pametno da posluša moj savjet, te da baš kao i vi obojica primite posredovanje da se i ova stvar riješi mirnim putem.Časak je oborio oči i zamislio se.- Znam, mladi plemiću, teško je pristati na pomirenje kad ječovjek tako mlad kao vi, tako smion i samosvjestan svojih prava kaošto ste vi, a ništa manje nije smion ni moj nećak, a ipak vas pozivada odgovorite. On vam je već dao zadovoljštinu i priznao da je sveučinio u zabludi ljubomore, on će to opet priznati. Ako se vas

dvojica izmirite, bilo bi vam lako izvršiti želju da pođete odmah nabojište gdje vas čeka bojna slava. H- Da, moja je želja da odem što prije na bojište kamo me, zove i srce i dužnost i želja da se ogledam s neprijateljem, ali . . .]- No, dakle, gospodine Kuševiću, odrecite se megdana s mojim nećakom.- Ali, ujače, vi molite za mene? To neću dopustiti.- Šuti, mladi vjerenice. Za tebe ništa ne molim, naprotiv, nudim gospodinu Kuševiću pametni mir, a on, zanositi hrvatski junak, stotinu će puta radije pohitati na bojište i pobiti neprijatelja negoli čekati tvoje ozdravljenje da se bije s tobom. Njemu je neprijatelj na bojištu stotinu puta dragocjeniji cilj negoli obračun s tobom u svoju ličnu korist. Mislim, gospodine Kuševiću, da nema pametnijeg rješenja nego ovo što sam predložio.- Priznajem i prihvaćam.Uskomešali su se na taj odgovor. Ni Petar Pan nije to očekivao, a valjda ni sam Draženić.- Vidim, mudri ste kao što ste i beskrajno hrabri i smioni, mladi plemiću - pohvali ga Verbeci. - A te dvije kreposti otvaraju svakom muškarcu sva vrata do uspjeha. Dobro baratati mačem može svaka mirna ruka, ali mudro odlučivati, tome treba pameti. Sad bih va"

. • i vmitati • edie je vaš gatalac?• "ioujak trgnuli,htl° f • "Šio slušaju, bez ikaU , upaJice Draženiću se čini da njegoviječ Čim je zapitao za gataoca, svi su se Zašto on pita za nj? Jelenko odgovara^ svojem gatalačkom7akonu tjera demone. Ja ih nikada nisam vidio, ali on tvrdi da se femoni hvataju skutova ljudi i zastiru vid vidovitom čovjeku da ne bi ioiao vidjeti u budućnost i upoznati ukućane čega se moraju čuvaU. Hekoh vam: točno mi je ka/no da CL- me razotkriti i zato me otknće gospodina Draženića nimalo nije iznenadilo.Htio bih da dovedu ovamo gataoca - reče Verbeci. Petar Pan se smjesta prvi javlja da će ga potražiti:- Dovući ću ga ovamo za šiju i stresti tako da će upamtiti kad je meni pokvario moju divnu lakrdiju.Nitko nije imao ništa protiv toga da Petar Pan ide. Dotle se Verbeci upušta s Jelenkom u razgovor o bojištu, o Turcima, a zatim o utanačenju pomirbe koju očekuju u nedjelju.Sav uzbuđen potrčao je Petar Pan okolo trijema ravno u oru-žarnicu. Tamo još uvijek si> gatalac i Vojko, smeteni u teškoj neizvjesnosti zbog onoga fco se događa jer još uvijek nema Vilene.Lakrdijaš zatvori vrata i na brzinu im saopći što se dogodilo. Uputi ih kako će se opravdan što još uvijek nisu bili preko mosta.Vojko je ostao u oružarima a Petar Pan povede gataoca trijemom u Draženićevu sobu.Dok je Verbeci ispitivao Jelenka, ovaj nađe shodan čas da ga opet podsjeti na svog druga- Uzvišeni gospodine, kad me tiospodin Dra/enić ispitivao otkud gataocu brada, priznao sam: ni njegova nije prava. Evo zašto. Taj mladi plemić bio je već u svojoj šesnaestoj godini čudo. Znao je ljudima proricati budućnost Svi su se tome divili. Tu je sposobnost baštinio od svoje bake. I danas, protiv svoje volje prorokuje bolje od svih staraca, ali, naravno, mladome se ne vjeruje, jer gatalac mora biti sjedobrad. Kad sam ga zamolio da ide sa mnom, molio sam ga neka se preobrazi u starca On, dakle, nije pustolov ni lažac, nego, uistinu, pravi pravcati vidovnjak. Izvolite se o tome uvjeriti i dovesti mu ljude koje nikada nije vidio pa će pogoditi tko su i što se sve s njima dogodilo u prošlosti.Ne bojte se, nisam ga dao zvati da ga pozivam na red. Ni časa ne kanim dirati u njegovu masku ni u odoru. Naprotiv, želim neka svima redom gata, pa makar se Petar Pan sto puta ljutio. U subotu je svadba i može nastaviti svoju lakrdiju.

Pencinger, međutim, sluša razgovor između svog gospodara i mladog Kuševića i pomno prati svaku riječ. Na vratima stoji četovoda yencel, ne miče se i čeka fto će se iz toga razviti.Petar Pan otvori vrata, a gatalac u svojoj tamnoj haljini s visokim tuijcem i crnom tkaninom zasjenjenim licem stupi u sobu. Verbeci ga oslovi vrlo prijazno:

275274

- Gospodin Kušević dobio je svoju okladu. A vi nećete pri tome loše proći. Nadam se da ćemo svi biti zadovoljni mčan-stvom. Jeste li bili na mostu?Draženić čeka odgovor. Taj mu odgovor, što mu je rekao četo-voda, mora potvrditi ili poreći.- Nisam još bio, uzvišeni gospodine, jer plemić kojeg sam odabrao da mi nosi kotao sa žeravicom tek je ovoga časa stigao k meni u kulu gdje sam molio.Petar Pan brzo razjašnjava:- Evo što se dogodilo. Kardinalov plemić otišao je u kuhinju da traži kotao sa žeravicom, ali ga nitko nije razumio. Zaboravili smo da on ne zna jezik ovih ljudi. Natezao se s njima dugo, onda je opet došao gore i zamolio nekog slugu iz blagovaonice da siđe, ali uzvišeni gospodin je ovima zapovjedio da se nitko ne smije maknuti iz blagovaonice. Tako talijanski plemić čeka. Nije slutio gdje se nalaze uzvišeni gospodin ili moje veličanstvo.- Ništa zato - naglasi gatalac - otići ću sada na most, majcar je već pao debeli mrak, samo trebam goruće žeravice.- Učinite sve što je potrebno da istjerate demone koji vam sprečavaju vid - ozbiljno će Verbeci gataocu. - Čekat ćemo snpljivo u blagovaonici. Vi ste očito iz Turopolja, domaći sin, je li?Gatalac potvrdi:- Jest, odavle sam. ;- Dakle, ne želim se ogriješiti o domaće običaje. Zato, gospodine Kuševiću, pozivam vas: ostanite s nama na večeri i na konaku,isto tako i gatalac, a sutra kad god vas je volja, možete ostavitidvorac. Nemojte se čuditi - nasmiješi se Verbeci gataocu - štoželim gospodina Kuševića pozvati kao milog gosta. Malo prije se uovoj sobi zbio važan događaj. LČovjek u crnoj halji okrene se prema Jelenku, a Verbeci naglsfšava svaku izreku kao da mu je naročito stalo da gatalac upamtisvaku riječ: *- Gospodin Kušević i moj nećak prihvatili su moje posredovanje i pomirili se. Nestalo je medu njima neprijateljstva. Gospodi*Kušević i moj nećak riješili su sve mirnim putem i tako će gofspodinu Kuševiću biti omogućeno da izvrši svoju najtopliju želju!da ode na bojište. *Gotovo zapanjen stoji gatalac i očito ne može vjerovati svoji"ušima ni očima. “- Uistinu je tako kao što veli uzvišeni gospodin - potvrdi Jelenko, a iza njega i Draženić. - Verbeci se neobično žuri da opet preuzme riječ:- Moja buduća snaha priznala je glasno i jasno da ljubi mojeg nećaka i ne želi ga ostaviti do smrti. Svi smo zadovoljni, a sad vas molim, slijedite me. Tamo u blagovaonici sigurno su svi već napola mrtvi od nestrpljivog čekanja.- A što kanite sa mnom, uzvišeni gospodine? Zar sam ja danas suvišan pod ovim krovom? - ljuti se Petar Pan. - Moju službu276

a-itilic odnijeli ga svi demoni. preuzima gatare, Jd.nc ^ ^ ^^ _* r “ ^dovoiiti svojim proročunMvm gospodare ovog dvorca.Že glas i zaoštrio svaku riječ da pobudi u svima uvjerenjeshvaća svoju zadaću. Još se nadaju i on i Petar Pan

a^^-pan jer požuruje da se ide u blago-vaonicu. ^. ^^ onamo j na§i gosti.Dnženić sluša kako njegov ujak određuje. Zar njegov ujak kam s Kuševićem sklopiti mir da se ulaska Hrvatima jer ih treba?Gospodine Pencingem. vi ćete odvesti gospodina Kuševića uhheovaonicu veli velikaš - a zatim gataoca otpratite dolje nekanotiera demone. Tada će se vratiti i svima nam redom kazati budućnost I ti, Petar Pan, idi s gospodinom Kuševićem i podvon gavečerom. Ti si kaštelan i wim upravljaš. _- Kakav sam ja kaštel i , posljednji sam sluga - ljuti se on.- Svi ste mi razorili moju komediju.I Petar Pan otvori vrata, a Kušević se nakloni Dražemcu, istodobno Vileni. Gleda sad jedno sad drugo, kao dvoje običnih znanaca i veli mirno, sabrano, ali vedro:Zbogom! Bilo sretno! I okrene se da ide prvi na vrata što ih drži otvorena lakrdijaš. Nije ček.,. > m njezin ni Draženićev odgovor.Djevojka se malo povukla za uzglavlje i uhvatila se za postelju. Pogled joj se upro u ledeno Kuševićevo lice. Dok je rekao zbogom, naklonio se i izašao, njoj se zamračilo pred očima. Osjeća kao da ga je vidjela posljednji put u životu. Čas-dva sluša odjek njegovih koraka. Vrata su se zatvorila, a njoj je kao da su to vrata groba.Kad su oni izašli. Verbeci pristupi k postelji svog nećaka i uzme Vileninu ruku.Za danas je dosta, djeco moja. Odvest ću vas u vašu odaju, lijepa moja snaho. Vaš je vjcrcnik izmoren, treba da spava.Noge joj klecaju pa ide polagano kao da joj je teško ostaviti sobu. I pruži vjerniku ruku sa smiješkom:Veselim se što ću vas sutra vidjeti. Sutra ćete biti još svježiji nego danas.Jedva je smogao toliko snage da joj reče nekoliko ljubaznih riječi. Napor od stalnog prct n :ij potpuno ga je skrhao. Dok ona ide, Draženić dade znak ujaku. On samo kimne i pode za njom. Cetovoda se makne i otvori vrata.Kad su oni izašli, Dra/aiu zovne četovođu:- Dođi ovamo. Što veliš? Je li oklada ili otmica?,);"r . >*- Sigurno je otmica, znam zasigurno. ; V-:-.- -.”- Gatalac ti je prodan tajnu?- Netko drugi. Reći ću vam sve. Sad bi nju trebalo čuvati da je gatalac ne odvede.- Da. da, brzo slijedi uzvišenog gospodina, pred njenim vratima.- Ako bi htjela izaći na trijem.277

- Nećeš joj dopustiti, poslat ču nekoga da stražari noću. Reci ujaku da ga čekam.Pouzdanik otrči sav sretan, kese su njegove. KuJević ga je obogatio. A Draženić je ostao sam, osluškujući korake na trijenm jočekujući povratak svog ujaka. fKlonuo je na jastuke. Čitavim mu tijelom prelazi umor. l đenje ga je sasvim uništilo. Sklopi oči i miruje, ali samo kratak > Već se otvaraju vrata i ulazi Verbeci:- Poslao si četo vodu da stražari pred njenim vratima?- Da, ne smije izlaziti ni koraka.- Ne razumijem te, sinko. Tvoje ispitivanje čas sam shvacčas opet ... ^ ,",•!• •>•]>< "“- Shvatit ćete me. >;,V - r -- Kušević je očito došao za okladu? .- Laže. Došao je da otme Vilenu.- Bulazniš. Kad bi je htio oteti, morala bi ona pristati.- A zar mislite da nije pristala? Jest, čekala ih je.- Da je pristala, ne bi te ljubila, ne bi ti odala što oni kane učiniti.- Nije mi ništa rekla, samo sam to kazao da Jelenku razderem dušu. I vi ste pali u mrežu njenog smiješka, u mrežu njene himbe.

- Ona himbena, pošto je tako istinski priznala ljubav?- Laž, laž je sve što veli ona. Ona što je nekoć bila tako ljupka, mila, podatna, poslušna. Nekad je vjerovala svakoj mojoj riječi, obožavala me, opajala se mojim junaštvom, svakom mojom riječi pa i mojom ljepotom.- Zašto je lagala? Zašto.- Zato što ljubi Jelenka.- Ona ne bi mogla tako uvjerljivo govoriti pred njim, razumiješ ii? Nikada se ne bi mogla tebi umiljavati pred njim ni da je bacimo u tamnicu. Ne bi tepala tako slatko, ljupko i gledala te kao da bi te najvoljela ogrliti.- Baš zato što ga tako ljubi, zato je to sve učinila, to joj je dalo snage da se pretvara do besvijesti, čekajte. One večeri kad sam nehotice rastrgao svoj povez, stao sam joj govoriti da imam Kuševića u svojim rukama i slikao joj muke što će ih prepaliti. Rekao sam kakva ga čekaju mučila i umrijet će izmrcvaren.- To si joj rekao? Zašto si joj to rekao luđače?- Da je prisilim da se oda. Htio sam iz nje izvući, makar nijemo priznanje, ljubi li ga i koliko.- Sad se ona poslužuje tvojom ludom ljubomorom? Čim ga je vidjela, znala je: stavit ćeš ga na muke, naravno, pretvarala se samo da dokaže kako ljubi tebe?- A kad me o tome uvjeri, neću ga mučiti ni smaknuti. To je ona zamislila. I što sam ja bio s njime prijazniji, to.je ona bila Ijupkija prema meni da Kuševiću osigura slobodan izlaz ispod ovog krova.Namrštena lica sluša Verbeci svog nećaka. Dakle, ipak ona ne , 78

u nireova nećaka? On ima pravo: u svom srcu nosi lijepa plavuša “J druga iz djetinjstva. Je li sve to moguće? Nekoliko trenutaka ^ove u pamet Vilenino nasmiješeno lice, sjajne oči, čitav izražaj do bića Što je odražavao du L istinsku ljubav prema Draženiću. nje"°Dok promatra tu sliku, fini mu se da je njegov nećak u zabludi, ali kad on razjašnjava, vjeruje njegovim tvrdnjama. A subota?- Čuj, sinko, neka je sve onako kako ti predmijevaš. Ali u subotu se ima obaviti vjenčanje Zar će ona poći za tebe iz ljubaviprema tom Kuševiću? ...*..- Ona će se vjenčati sa mnoir i a njega spasi kad već nije mogla pobjeći. Četovoda mi je donio tu vijest u posljednji čas kad je Kušević već bio ovdje i, vidite, obistinilo se. Jelenko je došao s dm gataocem da je odvede. Bilo je ugovoreno da ona dođe u oružarnicu, tamo uzme njegovo odijelo i pod .onom crnom haljinom s tuljcem na glavi i crnom kukuljicom na licu, ode. Zato je tražio da nitko ne dođe blizu, jer će se demoni “javili " njihove halje. Zato da nitko ne bi bio u njenoj blizini dok bude prelazila preko mosta i možda u koru ili kojoj kretnji zamijeti ženu. Sve je to bilo divno zamišljeno.Verbeci razmišlja, ogledava tu zamisao sa svih strana i onda mu se oči širom otvore:- Ako je sve tako, onda je netko Vileni morao donijeti vijest o tome što će se dogoditi?- Da, ona je tu vijest sigurnu primila. Kad sam je pozvao k sebi samo zato da ne bi dospjela otići u oružarnicu, sva je bila blijeda i drhtala je.- I nisi je pitao o tome”.”Nisam htio priznati da nešto znam. Ni za živu glavu ne bih priznao da je ona htjela pobjeći, ni njoj ni njemu. Uzimam njene riječi kao istinu. Zar niste opa/ili u svakoj :iii>ioj nječi zašto sam namještao ona svoja pitanja”.” Da i/a/o\cm n|cne odjiovoie KUH moraju njega smrtno izmučiti, ra/dirat: Uživao sam, gledajući kako mu derem srce. komadić po komadić. Jnk on ne sluti zašto ona dokazuje svoju ljubav prema meni Sad mora i on vjerovati da ljubi mene, da se opet vratila Mora vjerovati kao što ste vjerovali i vi, iskusni lukavac. Razumijete li? Ona je morala pred njim otkrivati svoju ljubav~ Od koga si ti baštinu tu dosjetljivost u mučenju drugih? Majka to nije bila, a kažu ni otac. Čovjeka jeza hvata kad pomisli Kako si oboje razapeo na mučila.- Bakačev nećak Fcrenci “\> i a r ; i .hn mržnja, valjda ju te mržnje stvorile od mene okrutnog krvoloka. Ali uživam. No, <znije je sada što ste kanili tom pomirbom između mene i njega? viisnte da ću ga pustiti sutra u Turopolje kako

biste vi zadobili "jegovo Prijateljstvo i u hrvatskim kr.tieuma P “ka “ što više vojnika * obranu granice vaše zemlje? Tu se, ujače, varate.Još nije dospio odgovoriti, kad na \iaia uia/i potkastelan i javlja: Njegovo veličanstvo Moli uzvišenog gospodina neka odmah279

dođe k njemu. Kralj, princeza i kardinal dosađuju se i u trpijivo čekaju gataoca. Mole uzvišenog gospodina neka odredi da što prije dođe.- Sad ne možete otići, ujače - usprotivi se Draženić. - ?eb da mi sve kažete Sto ste nakanili.- Čekaj, sinko, strpi se, nisi još ni večerao. Moram se odazvati kraljevu pozivu, već zbog kardinala i princeze. Odmah ću se vratiti, a ti, potkastelane, ostani ovdje, poslat ću ti vrača. Vrlo si blijed] sinko moj, sve se bojim da ti je to uzbuđenje naškodilo.- Znajte: on ne smije ispod ovog krova.- Dobro, dobro, vratit ću se - i pohita iz sobe.* * *U blagovaonici su svi strpljivo čekah” gataoca da istjera demone^ da se vrati i svakome kaže što ga čeka u budućnosti. Nestrpljiviji od svih je kralj Vladislav. Neprestano slaže u mislima pitanja koja će postaviti vidovitom čovjeku."Kako ću dugo živjeti, hoće li moje prijestolje naslijediti moj Ljudevit? Hoće li biti zdrav, ili će ostati nezgrapan? Možda će ipak izravnati svoja leda i odrasli u mladića?"I počinje se nadati da će tijelu njegova sina kakav čarobnjak dati prirodne oblike. I hoće li on imati ženu, hoće li imati djece i hoće njegov rod ostati na tom prijestolju dugo, zauvijek?Neprestano pogledava na vrata kad će se vratiti vidoviti čovjek. Princeza također očekuje od gataoca svoju sudbinu. Premda je već unaprijed smatra sigurnom, ipak rado bi čula da on to potvrdi. Nestrpljiva je i zbog toga što je Vojko otišao s njim i još se ne vraća. A njega želi uvijek gledati.I vojvoda je praznovjeran i on teško čeka gataoca. Više od svih nestrpljivi su Mladen, vitez od Srednjice i Stjepko Brodarić. U mislima ga neprestano prate kako je otišao u oružarnicu, kako onamo dolazi Vi lena, odijeva se u njegove halje. Događa li se sve kako su zamislili? Dok razgovaraju s drugima, misle samo o tome. Jedva koju misao posvećuju vitezu kojeg je Draženić pozvao da mu krati vrijeme. Sakriva li se pod onom maskom: Jelenko Kušević ili Antolković? Uvjereni su da ga Draženić ne može prepoznati. Očito vrlo dobro pripovijeda kad se ne vraćaju ni Verbeci ni Pencinger, a ni Petar Pan.Vrata se otvore. Sve su se glave okrenule. Svi čekaju čovjeka s crnim visokim tuljcem i crnom kukuljicom na licu. Preko praga korakne s jedne strane Pencinger, a druge Petar Pan, a u sredini mlad muškarac u odori hrvatskog plemića, uzdignute glave, pristao, uspravan, gotovo drzak. Stjepko Brodarić i Mladen ukočili su se od užasa. Vojvoda od Ferare i princeza zapanjeno zure u nj. Odmah su ga prepoznali. Mnogo su dana sproveli s njim u onom šumskom dvorcu. Pogled, riječ ili usklik lako bi ih mogao odati. Okrenuli su se oboje jedan k drugome i samo pogledom sporazumjeli: sad se moraju svladati i pričiniti kao da ga nikada nisu vidjeli. I Ferend280

, v ,H ie orat.o crvenog oklopmka u Turopolje, vidio je tamo * w?u iS ča ne poznaje i Boi mu se da je stigao novi gost. Jelenka. ."^JJ^ šutc j nijemo /ure u nj. Samo vojma i Dražemćevimomci kliknKluSSe"ic^onajašto ga tak." /edno tra/i gospodin Draženić. J T ucić obećao dukate On glavom tu, pod ovim krovom a 23 "okova* Dolaz” nasmijan. ve*o, vedar i smiješi se. Stoto znači? mjc okovdpnn(,7neer j pclar Pan" Poznaju vojnici svog gospodara, ne V°de gAn3ti kako h, Jelenko došao k njemu u posjet. Svi već mogu:" ,,, ,(tm) Jelenkove t\w vješala. Jelenko Kušević ulazi. Ču-se duboko princezi i_",,. - . noći?-pitakndj.

Jelenko zna tko to pita, ali se čini kao da ne zna i odgovaraU”JUdn° Dopustite, gospodine, razjasnit ću. Okladio sam se da 6u pod ovai krov za tisuću dukata. Pretvorio sam se u putujućeg viteza i potražio najboljeg gataoca u ovmi kraju kako bi me pustih u dvorac. Ime mi je Jelenko Kušević, plemić sam iz ovog krajaKraljeve male oči zatreptal ,u. clcdajiu-i. mladića. Je h dobro čuo/To je taj voda ustanika koji je raskrinkao Draženića i vodi borbuprotiv kneza Brandenburga? r.Čim je knez čuo to ime ustane i htjede nešto reci, ah mu brzopristupi Pencinger i stade mi šaptati i umirivati ga. Sav crven odIjutine, knez se pokori Pencigerovim razlozima i sjedne natrag uzDanijela. .- Dakle, za okladu ste došli pod ovaj krov? - pita kralj. - ldobili ste okladu?- Jesam i sad sam bogataš. Smjesta se umiješa Pencinger:- Mladi se plemić ra, : ki "n u sohi gospodina Draženića, a zatim je uzvišeni gospodin pozva mladog vite/a d.i mu bude gost do sutra.Ali sutra više neće izići živ ispod ovog krova. Ta jedna jedina misao leži u svakom oku Samo se on smije i veselo gleda oko sebe ljude, odjevene u najsmjcM.i i odijela. Lica su im raznobojnim ma-stilom iskrivljena pa ni tali"-^ od njih ne prepoznaje. Samo po čvrstim i snažnim rukama i po koštunjavim visokim pojavama sudi Jelenko Kušević da su to očito vojnici i Draženićevi momci s kojima &e već negdje sreo i pobu Međutim, kralj pozove k sebi potkastelana i naloži mu da dozove Verbecija.- Po/i vam vas mladi plemiću, sjednite k stolu.- Sluge, podvt-nu gosta - odredi kaštelan Pencinger.Na stolu su pune zdjele pečenja i kolača. Dok su oni tamo raspravljali, sluge su ilt i jelo. Oni drugi već su čestito namirili glad, a sada im svakog časa pune vrčeve.Jelenko sjedne i uzme ponuđeno pečenje. Samo letimice izmijeniPogled s Mladenom .c " . opazi užas u očima druga.Nastoji ga ohrabriti vedrim smiješkom i doskočicama.281

***" - Tako je to - vikne Petar Pan. - Ja, koji sam sve to danas spremio, mene nisu ni pozvali k jelu. Sve to mogu zahvaliti mladom vitezu. Kao razbojnik, provalili ste u ovaj dvorac i razorili moje umno djelo. Platit ćete to još večeras.Onda Petar Pan ustane i uzme u ruke vrč: - Svima ovdje javljam: ovaj vitez koji je razorio moje umno djelo dužan je platiti od svoje oklade petsto dukata meni za odštetu. Vi ste, gosodine bili drski i dobili zato tisuću dukata, a ja sam uman, dosjetljiv, duhovit, a ne mogu očekivati ni prebitu krajcaru. Gospodar ovog dvorca je škrtac. Ne skačite, kneže, škrtac ste, to znamo svi. Za sebe ne, samo za mene. Svi ste vi škrti prema meni jer imate novaca, a ja pamet, a to je vrlo jeftina roba.Pripovijeda i drži zdravicu, izaziva Jelenka, a on mu odvraća, protivi se da mu isplati odštetu.Nastaje boj riječima između Jelenka i Petra Pana. Ljudima nikako nije do smijeha. Princeza, vojvoda i sam kralj ne mogu shvatiti smionost mladog plemića. Ne mogu razumjeti kako i sad može zbijati šile dok svi u dvorani vide iza njega stratište. Svako je od njih već čuo stotinu prijetnji kojima se Draženić prijeti i svatko je bio svjedok koliko ga je puta svojini riječima smaknuo. Svi očekuju da se nešto ovdje mora dogoditi. Svi smatraju da je Jelenko osuđen na smrt, dok on slasno jede i duhovito odgovara šalama Petra Pana.Svi vjeruju da mu je to posljednja večera. Vojnici, momci i sluge ne osjećaju zbog toga žalost, ali počitanje. Smionost i hrabrost u njihovim su očima najveće kreposti i vrijede im više od svega blaga i bogatstva. Kad Jelenko sjedi i večera pod krovom grada Lukavca, onda im se to čini prevelika smjelost. Sve ih sapi nje izvjedljivost i teško očekivanje što će biti s njim. Kad će pasti smrtna osuda? Zar još ove noći, ili sutra u zoru? Na koji ga način kane

smaknuti? Nitko od Lukavčana ni časa ne sumnja da bi ga Draženić mogao pomilovati. Junak, vođa hrvatskih ustanika, što se usudio doći pod krov grada Lukavca i sad očekuje tešku sudbinu, toliko ih zaokuplja da su čak zaboravili i gataoca koji bi imao doći i koji je prije zaokupljao sve njihove misli.Otvore se vrata i ulazi Verbeci. Svi pogledi uprli su se u nj i pali na Jelenka Kuševića da dovedu tu dvojicu u vezu. Ali uzvišeni gospodin isto je tako vedar i veseo kao i onaj koji sjedi za stolom. Otišao je na svoje mjesto u blizini kralja i vedro se nasmijao:- Sve se bojim da će naš mladi gost ostati gladan.- Uzvišeni gospodine, nisam toliko pohlepan za jelom da bih mogao sve to pojesti - veli Jelenko Kušević.Zatim Verbeci sjedne, uzme vrč i stade govoriti. Svi bez daha slušaju:- Dogodilo se čudo. Mladi plemić za okladu dolazi pod ova) krov, a ispred postelje mojeg nećaka on se razotkriva. Svi smo se obradovali tom posjetu, svima javljam preradosnu vijest: ne samo što ćemo u nedjelju slaviti izmirenje s narodom u ovom kraju, nego su se moj nećak Draženić i gospodin Jelenko Kušević malo prije izmirili j282

H ekli svakog neprijateljstva Gospodin Kušević odlučio je služiti“ X domovini i odlazi na bojište. Ali prije nego ode, pozivam gaH u subotu prisustvuje vjenčanju mojeg nećaka sa županovom kćeri.Svima se čini da su demoni zaplitan vrzino kolo, sve se srušilolavce nitko to ne može shvatili Draženić i Jelenko Kušević izmi-ni? Kao da je bijeli dan SviNSekaju što .će reći mladi plemić.T “- Da. istina je - naglasi Jelenko Kušević - uzvišeni gospodinoozvao nas je obojicu da se izmirimo. Mi smo ga poslušali. I zatoL rpkam dok gospodin Dra/emc ozdniv i da se s njim pobijem kao štonc ctiv1** c1 f ••• * • j i ••" *w t i* •sam to obećao i njemu i KM, već idem na bojište. Zahvaljujem uzvišenom gospodinu na pozivu. Htio bih već sutra krenuti u Bosnu gdje trebaju svaki mač i svaku^ desnicuVerbeci je popio vrč vina i odgovorio:Vidim: čvrsto ste odlučili krenuti na bojno polje. Ne smijem vas zadržavati. Danas ste naš gost, a sutra u zoru možete slobodno otići svojim putem kojim vag zove dužnost prema domovini. Veseo sam i radostan što idete i/mireni s mojim nećakom koji će u subotu biti vjenčan sa županovom kćerkom.Sve to promatra Stjepko Brođane s neobičnom pozornošću, Ne zna još kako je došlo do razotkrića putujućeg viteza, ali vjeruje da je Jelenko pristao na pomirbu g Draženićem jer je uvidio da mu drugo ne preostaje. Pomno promatra Verbecija. Sve je izrekao uvjerljivim glasom. Pogledava preko štula Petra Pana. Što misli on? Vjeruje li što se tamo dogodilo? Srce Mladena viteza od Srednjice sapinje strava. Ne smije ni jednim pogledom pokazati interes za Jelenka, a kamoli pristupiti k njemu. Nadaju se da će Petar Pan svojim šalama nešto učiniti kako bi se oni mogli neopaženo približiti i saznati što se zbilo i što se ima očekivat:, kakve će biti posljedice Jelenkova razotkrića. Kralja Vladiskivu najviše zanima gatalac koji još uvijek ne dolazi. I dok su vojvoda i princeza zabavljeni dolaskom Jelenka Kuševića, a Stjepko i Mladen zabrinuti i puni neizvjesnosti, kralj Vladislav misli samo na proročanstva i najposlije zapita preko stola Pencingera:Što je? Zašto ne dolazi gatalac?- Čini se, veličan t - ubaci Petar Pan - u ovom je dvorcu čitava vojska zlih demon.i a opkopi nisu puni vode da bi mogao sve potopiti.Kaštelan se požuri kralju da ga umiri:- Pratilac kojeg je gatalac uzeo nije se mogao sporazumjeti s onima u kuhinji i nisu nu. j i” žeravice. Po svoj prilici kuhar se boji aa ne bi tkogod što zapalio, morat ću sam pogledati što je.bvi su čuli odgo\ r. Jelenko pogleda Petra Pana je li on čuo. ^ospodin Verbeci po, M. vrč vina i određuje kastalenu:

... Čekajte malo. barune moram pogledati svojem nećaku, a vi se pobrinite za gataoca. Morali bi mu spremiti večeru.I2ish su zajedno iz sobe. Lakrdijaš se razmahao i stao vikati: su . Uzvišena ljepotice, najljepša princezo, gospodo, svi oni kojie prejeh na ovoj sjajnoj večeri pa ih tišti želudac, neka prihvate283

moj lijek, a taj je smijeh. Sad ću vas toliko nasmijati da biste mogli odmah naručiti kuharu neka spremi drugu večeru.- Da, daj - viče mu kralj - skrati to vrijeme dok ?atalac ne protjera zle duhove. Samo se žuri, želim zaboraviti sve zlo Sto se negdje skriva pod ovim krovom.Petar Pan skače gore-dolje, sav sretan što je dobio od kralja,taj nalog i određuje tko od slugu i vojnika ima da ostane i tko će 5to raditi. Zatim je stao u blizinu kralja i digao ruku u znak da svi zašute:- A sad upamtite što ću kazati. Šala koju ću sad izvesti zaklonjena je iza onog zastora gdje stražarc moji kraljevski "jmci. Da je mogu pokazati, trebam dva plećata snažna momka, ne - as vojnike, pismene ljude trebam koji će znati baratati onim što sam tamo pripremio. Trebam duhovite, dosjetljive glave na jakim plećima. Gospodine, vi, kako li se ono zovete? Da, gospodine Kuševiću, pokvarili ste mi komediju koju sam prikazivao. Ne samo da mi morate platiti petsto dukata, nego ćete mi platiti i vašim čvrstim plećima, a nonešto i vašom glavom jer baš niste bez duha. Biram vas i ; i ijedam: dođite iza onog zastora, pokorite se mojoj zapovijedi i odjenite se kako ja želim.Stjepko osjeća da Petar Pan ima nešto na umu, a očito i sam Jelenko, jer je smjesta ustao i pokorno sagnuo glavu:- Vi ste jedini, gospodine lakrdijasu, kome se pokoravam. Dakle, evo me i duhom i tijelom u vašu službu.- Dobro, dobro, već ćete vi cviliti kad vam ja odredim posao, a sad još jednoga koji je barem donekle jak kao vi. Ne bi li mi vaša kardinalska milost dopustila zaposliti i vašu pratnju koja > nako ništa drugo ne radi pod ovim krovom, već badava jede i pije?Vojvoda od Ferare se nasmije, princeza mu pomaže i "gledaše se na svoje talijanske plemiće. Među njima je Mladen.- Budući da mi eminencija dopušta, biram onog mladića iamo - i pokaže na Mladena. - Vi ćete biti druga žrtva koju uvbarn.^ Hajde iza onog zastora čekaju vas odijela i moje zapovijedi.Skoči dolje i povede iza zastora Jelenka i Mladena.U četverokutnom prostoru leže odijela i dva ormarića s rupama postrance. S onkraj zastora je buka. Petar Pan uhvati oba mladića za ruke i šapće im:- Oblačite se da imamo izliku i sporazumite se. Gospodin Ku-šević neka odredi što misli i što želi, dotle ću ih ja podržavati u smijehu, a zatim dolazim da čujem što ste odlučili. Žurim se tamo da zaborave na vas.Odmah pohita natrag, zasuče rukave i tek što je otvorio usta, već se ori smijeh.Sami u kutu iza zastora uhvatili su Jelenko i Mladen neke crvene i žute halje i plašteve pa ih navlače na svoje plemićke odore i pri tom hitro izmjenjuju misli:- Jelenko, što je bilo? Zar si se razotkrio?- Draženić je znao tko se krije pod imenom putujućeg viteza.2*4

" ovom dvorcu bilo poz-* *> ".? Brodariću. Vojku, meni i Petru Panu.A ona? \ ona je znala. je.adiMladen se zaeaNaravno,.. MUdić raiabere""*! S"K E* Ono "o vidin, u tvojem pog.edu "S”"“S- D"! arahou je l. kakvu nikad nisam oSekiv".. a Vojko je

kriv on me naveo.1 da županova kći želi ispod ovog krova.- l jest tako. jedva čeka.ojou, u njenu blizinu. Morali smo paziti danas tkogod ne vidi s njom Draženić bi smjesta planuo >J"bom^omJa to bi dovelo do suvišnih razmirica. Držali smo se svi daleko odnje, samo Petar Pan odla/io “ k njoj. ""inhnHiti- A taj vam je lakrdija donio vijest da se ona želi osloboditiDraženića?- To nam je javio, naravno.- \ to da se ona ne želi s njim vjenčati?.. ____- Samo se po sebi ,a/m Gospodin Stjepko Brodanć razgovarao je s njom za vrijeme teške Draženićcve bolesti prije nekolikodana, pa bi ti on o tome znao nešto više kazati. Ali sad ga nemožemo pozvati, Petar Pan ne može svećenika uzimati za svojulakrdiju. .Vi, vi ste svi vjerovah da ona želi oslobođenje?Čudno pitaš, Jelenko. vrlo čudno. .- Lakrdijasu je govorila da se želi osloboditi i znala je da dolazim?- Kako ne bi /nala ZaSto to opet pitaš?- } nitko, osim vas. nije znao tko dolazi u dvorac? Nitko, osim vas četvorice: Vojko, mladi svećenik, Petar Pan i ona?- Ona je izdala Dražemcu Ona. •>285

37Mladen se strese, zamahne tijelom u žestokom prosvjetu:- Ne, to nije istina. To ne može biti.- Čime mi jamčiš da ne može biti? Reci: gdje su ti dokazi"? Stoji razoružan, ne može ničim dokazati, ali ipak:- Moje uvjerenje dokazuje mi da želi otići odavle kako je cjelaPetru Panu. ij- Pa ipak je ona odala da dolazimo. I ono što je govorenoj ogataocu jasno dokazuje da Draženić zna kako ju je imao o L! vestiTo mu je samo ona mogla reći i rekla je. "- Tvoja tvrdnja tako je odrešita kao da ti imaš i dokaze? *- Nisam li ti, Mladene, rekao da su mi to kazali oni rami?- Valja upitati nju. Petar Pan će do nje.- Ne brini se. Našao sam je tamo uz njegovu postelju.- Vilenu si našao tamo? Uistinu ne razumijem. --•- Da, našao sam je uza nj, svu slatku, njegovu.-"*- Onda ju je on dao dovući silom i tko zna kako ju je naveo na priznanje ako je odala.Jelenko je čvrst i jak i podrugljivo se smije pa grubo i osobno naglasi :-žaliIIsi*- Varaš se. Nije je dovukao silom. Nikakve sile nije moglo biti. Kad smo stigli do Draženićeve sobe, otvorili su preda mnom vrata, a ona je sjedila uz njegovu postelju. Nije ni osjetila da su vrata otvorena. Kako ga je gledala. Smiješila mu se, nagnula k njemu, držali su se za ruke.- Ona se očito pretvarala. Ponovo se Jelenko gorko nasmije:- Sve vrijeme u onoj sobi pričinjao sam se kako je ne vidim, ali sam pratio svaki njen pogled. Razumiješ? Gledala ga je tako kao da ćemu se baciti oko vrata. Sve mu je oprostila, zaboravila je najcrnja njegova izdajstva. I neka je. Mene se ne tiče. Sramota je njena, ali ne daj se zavarati i ti.

Ponovo mu oči sijevaju, licem mu se prosipa bljedilo. Mladena ponovo zahvaća strah da će počiniti neko zlo i upropastiti se. Pod ovim krovom može ga uvijek snaći nevolja. Da bi smirio njegovo ogorčenje, Mladen brani Vilenu:- Pretvarala se. To joj je savjetovao Petar Pan.- Jadni lakrdijaš, zapao je u mrežu njene himbe. Znaj, Mladene, sama je jasno i glasno izrekla da je sve zaboravila, prešla preko prošlosti. Kad se netko pretvara, ne može govoriti ushićeno kao što je govorila ona. Glasno i jasno rekla je preda mnom: "Nikad ne bih mogla ni htjela ostaviti Draženica." Očekuje s njim svoju sreću.- Sve to može biti samo uspjela obmana.- Može li biti uspjela obmana što je Draženiću odala naše namjere? Sama je to potvrdila. Tko bi drugi mogao odati ako ste samo vas četvoro znali o čemu se radi? Potvrdila je svoju izdaju pred svima.- Čini mi se to upravo nemogućim, Jelenko. Zar nije problijedjela kad je to rekla, zar te nije značajno pogledala da ne vjeruješ? j286

Smješila se puna sreće. I kad ju je Verbeci pitao tko joj je u Lukavac da je kane odvesti ispod ovog krova, znaš kako je jar° orila: "Reći ću vam to nasamu." Petar Pan osjetio je u onom ° iTkoliko je ugrožena njego \ a sigurnost. Možda je i zato rekla T* će mu reći kad budu na sa mu.- Stidjela se optuživati Petra Pana, niemu okom u oko, ali nema mu spasa, odat će ga.- Kakav strahoviti pora/ Znači da je ipak htjela ostati? l zato je Draženiću rekla što spremamo.- Zašlo nije smjesta ka/ala da se predomislila?Ljubila ga je. l neka joj bude. Neka ga ljubi, ionako nikad ne može ni jedan mladić uzimati djevojku koja je živjela s Draže-nićem pod jednim krovom, dakle, ima samo taj jedini put da njega ljubi. Mene se, rekoh, ne tiče. Ali tiče me se to Što ste me vi svi nagnali da doživim ovdje mtjV-cu sramotu u svom životu, da zado-bijem smrtni udarac njene osvete.- Ne reci to, Jelenko.Da, osvetila mi se za ono što sam je osramotio pred županovim dvorcem. Poružio sam je, odbio, kad mi je sama ponudila da otkupi svog vjerenika. Zato je šutjela, zato nije rekla istinu Petru Panu da mi se može osvetiti Gordana mi je utuvila u glavu da se moram odužiti za ono što je učisi a /a mo]u r.uiku Ja sam to vjerovao. Nije li možda i ona poručila po Vojku da sam to dužan učiniti?- Samo je Petar Pan govorio s njom.- U svojoj je duši zasn<>\ ala osvetu i priredila mi onaj prizor u sobi.Ali. Jelenko, zar fei se bila stavila pred tvoju majku da nije htjela sebe žrtvovati za staricu. Kad je to učinila, ne može ti se osvećivati !Kako ste svi pali žrtvom njene himbe. Svi. Znaš li što je rekla pred svima u onoj sobi, kraj njegove postelje? Rekla je: "Pred svakoga bih bila istrčala i zaštitila ga jer s.im htjela da umrem od ruke onoga kojeg ljubim!" .Sada govori, Mladene, ako znaš.Nije mogao odgovorni Tu se više ne može pronaći ništa što bi moglo poništiti, opovrći ono što je ona sama rekla.Sad šutiš. Ne možeš naći ništa. Ni ja, ni ti, nitko. Rekla je pravu istinu. A to sam naslutio onog dana kad mi je Gordana govorila o tom njenom činu. U očaju je htjela da je on zatuče. Može li biti nešto razumljivije, nešto prirodnije za djevojku koju je tako strahovito poružio onaj kojeg Ijuhr.” I ja bih tako učinio na njenom mjestu I ja bih potrčao pod onaj bič da umrem, spašavao koga mu drago.Skršen, Mladen klinu glavom. Protusloviti se ne može. Sve je takojcako veli Jelenko. Drukčije ne može biti.Samo mi jedno K\i: kako se držala, kako je naglašavala te eci^- pita Mladen.. ,glasom Ne možeš slutiti, kako je to izrekla istinski. A;M~ Kfko “ Pol°žila je ruku na svoje srce, ono srce poklonjeno e se ne može otkinuti. Rekla je povišenim, čvrstim

19

drugo i ne može biti, samo je to prava istina, samo je to ~>ravi povod da je istrčala pred moju majku.- A ja sam povjerovao svima da sam dužan uvući se pod ovaj krov na tako kukavan način u maski viteza da je oslobodim, a iašao sam je kraj njegove postelje sretnu, nasmiješenu, i slušao kako mi u lice naglašava da ljubi onoga kojem sam je htio oteti i želi M-CCU s njim. Kakva je sramota pala na moj obraz. Da sam tada rogao smrviti čitav svijet! Ona je htjela umrijeti od njegove ruke, a ja^, ja budala, vjerujem da je htjela spasiti moju majku. Može li se* to podnijeti, Mladene? Ne bih više mogao nikome pogledati u vi u ovom kraju. Ne bih mogao živjeti ovdje gdje sam doživio n i išnije poniženje, najcrnju sramotu. To mi je nanijela Gordana. to laflje skrivio Antolković. I Vojko. On je najviše kriv.- Zašto baš on, Jelenko?- Jer mi je zadao riječ da Vilena želi ispod ovog krova, a i vijek sam sumnjao da bi to bila njena želja. Ona je ljubila onu hulju^A sad pod ovim krovom, kad ju je namučio i učinio služavkom, .kršila se. Čim joj je opet ponudio svoju ljubav i časti koje joj uonosi taj brak, predala se. Uzvišena gospođica, supruga gospodina J”raženića, kočit će se na dvoru i sjati svojom ljepotom. Raskoši će se okružiti, a ništa toliko ne ljubi kao raskoš. Prezire siromaštvo. Zato je iako drsko ponizila moje poštenje i dobacila mi da se kanim okrpidj njenim bogatstvom. Sad mi je dala drugi udarac, oko u oko s njiHLJ Slutio sam sve to. Slutio. Kad mi je Gordana u šumskom d\ ivu predočila što sam dužan za uzdarje njenoj žrtvi za moju ma;k u. neprestano su me salijetale sumnje: nije li možda ona to r:.!,^ ; Gordani, nije li možda ona probudila u Gordani tu misao, ne t li me ...Odjednom se Mladen nečega dosjeti i uhvati prijatelja za ruku.j- Čuj, Jelenko, Vilena se mogla spasiti one noći kad je tvoja;] majka izlazila, ali je sama odlučila prepustiti opatičko ruho tvojoj majci, a ona je ostala.- Ti si lud. Nije mogla otići ispod ovog krova, željela je ostati uza nj. Zar ti to moram deset puta reći? Ne može se otkinuti od, tog čovjeka, u krv se uvriježila strasna ljubav prema tome nitkovu-i Otac, župan, sigurno je poznaje, inače ne bi dao privolu za vjenčanje, j- Nemoj, Jelenko. Cijeli svijet smatra je već njegovom. Tko bi^ vjerovao da se nije poslužio njenim bespomoćnim položajem? }- I ne mo*e to nitko vjerovati jer je to sasvim nemoguće. j- Onda je samo zato pristala da ostane i vjenča se s njim da”spasi svoj ugled. J- A dovijeka zablati Berislavićev rod imenom izdajice. U onojjsobi sve sam vidio i čuo. A Draženić mi se u lice smijao dok j"Vilena priznavala da je htjela umrijeti od njegove ruke. Stajao samzasut stidom. Može li se to proživjeti, Mladene? . \Stoji i blijedi, opet mu se trzaju trepavice. Licem mu sijevaju < munje i navješćuju nešto strahovito od čega zastrepi i sam Mladen. \- Što ćeš sada, što?288

_ Molim te reci mojoj majci i Jasenki što si čuo, a ja idem iz no dvorca još danas i nikad me vise nitko neće vidjeti. _ Sad u ovo doba noći”? Verbeci te zove da ostaneš do sutra.Moraš ostati da se o tom porazgovorimo. posa\ “ictujemo. Pričekaj doknreboliš prvu bol. I1C - Nema tu nikakva prebolijevanja. Ne mogu ostati ni časa pod-im krovom gdje boravi ona. Shvaćaš li to? Mene su sapeli okovi,nestaje mi dah. Moram s onkraj opkopa. Otići ću u svoj dvorac,uzeti što mi treba, pozvati sobom Žarka i nekoliko momaka pa idemravno na bojište. .Poražen, sluša Mladen, ne može se protiviti. I on bi to učinio kad bi ga snašla takva strahovita nesreća. U svemu što je čuo od prijatelja traži zraku svjetla da sve obori naglavce."Zašto nije barem oporekla da nije i/dajica kad je vidjela da nema nikakva puta iz dvorca, da je čitava osnova propala? Da, nije ni kanila izići. Odavala je

Petra Pana. Stidjela se priznati da ljubi izdajnika. Ili nije više netaknuta pa taji?"Što više Mladen misli, to mu je razlaganje druga jasnije, vjerojatnije. I na kraju sam sebi prizna da ne može naći nikakve isprike.. Onda primijeti:- Čudim se zašto je taj mladi svećenik Brodarić uporno tvrdio da se ona želi spasiti ispod ovog krova. On je za vrijeme Draženićeve bolesti dugo, uporno govorio. Sigurno mu se ispovijedila.Jelenko se sažalno smješka svome drugu:- Taj mladi čovjek posvećuje se svetom zvanju, otkud njemu lukavost da zapazi njenu himbu “.” Sve što mu je govorila, bila je laž. Pitaj ga što mu je rekla i vidjet ćeš da je i njega varala.- Zato te molim, Jelenko ostani do sutra. Petar Pan sve će ih omamiti vinom, a mi ćemo se povući u sobu mladog svećenika i onda govoriti s njim i s Petrom Panom. Moramo se naći da svaki kaže što zna i što misli.- Da uzmem na svoju dušu još više tereta, još više dokaza i sve to vučem sa sobom na bojice “ Ne. Ne želim ništa čuti o tome. Dosta mi je težine. I previše Sam si vidio kako me gotovo bacilo na tlo i razmrcvarilo. Idem.- Privući ću se mladom svećeniku ovdje u dvorani i prišapnuti mu da bi morao govoriti s tobom. Neka nešto pronađe da nitko ne posumnja u kakvoj Je vezi s tobom. Nitko ne smije znati da je i on Hrvat, samo tako može biti od pomoći onima koji su još u ovom uvorcu Kad se ona odlučila za Draženića, tu je još jedino etar Pan, a on je bio vjeran saveznik i Gordani. Njemu će još trebati pomoć ako bi ona odala Verbeciju lakrdijaša, a tada bismo mogu ^ stradati i Vojko i ja. Zato moramo čuvati mladog svećenika• nasu obranu Kako je teško vjerovati da ona pripada njima, a nds je samo varala.~himh-ŽCne “se čmi da biVKrcnati jer nikad nisi bio uhvaćen u mrežu pri tom mu °^ sUevnuš" strahovitim žarom. Jelenko u tom času mogao ubiti djevojku11 “UDAN-\ \289

koju je toliko ljubio. Zato ga odvraća od misli na Vilenu i upozorava- Čuj kako se oni smiju. Petar Pan je htio da se mi ,p0ra zumimo. Dotle će naš gatalac s Vojkom sigurno učiniti sve ifl, ovdje pripovijedao da, tobože, rastjera demone i onda će doći jiotati- A ja ću tražiti Verbecija neka mi spuste most. ]Zašutjeli su i slušaju što se događa s one strane zastora, lađase pojavi Petar Pan, hihoćući se i vičući: ,- Što je s vama, sluge moje? Jeste h” već jednom svršili?, Zakoračio je iza zastora i kratko pita:- Što ste se dogovorili?- Ja moram smjesta ispod ovog krova - naglasi Jelenko 1-lučno.- Prije se moramo sporazumjeti. Kad dođe gatalac, slijedite moje zapovijedi, sve ću udesiti da se svi nađemo u oružarnici?- Kad zapovjedim, nosit ćete ovu škrinju za mnom, a< ove haljine pobudit će uvjerenje da vas trebam za lakrdiju. Sad moram brzo opet k njima. .;. I smjesta nestane, a drugovi ostadoše sami.Čim se Petar Pan opet pojavio kod kraljeva stola, stao je knezu Ferenciju, Danijelu, kralju, vojvodi i princezi s najvećim ushićenjem razlagati da je najveću poslasticu svoje lakrdije spremio za ponoć.- Nema riječi kojima biste mogli pohvaliti ono što ćete idjeti i čuti. Čim dođe gatalac, odoh ja sa svojim plemićima da sve pripremim.- Strahovito dugo izostaje taj gatalac - ljuti se kralj.- Čini se da sad ide.

U sobu je ušao Vojko. Napeto čeka gataoca, ali su se vrata zatvorila. Kralj smjesta dade znak Vojku da pristupi i stade ga pitati što je.- Već je istjerao demone i ponovo se dao na molitvu. Odmahće biti ovdje. MTo ih obraduje. Vojvoda je ustao i pozvao k sebi Vojka. Petar ; Pan opazio da ga vodi podalje od stola. Dakle, ima mu nešto reći nasamu. To je palo u oči Petru Panu, dok je ovim drugima razumljivo da kardinal ima nešto reci nasamu članu svoje pratnje.- Mladi Kušević dolazi ovamo u odori putujućeg viteza. - Nije li gatalac također maskirani plemić.- On je plemić, ali duhovit i poznat kao gatalac - odgovori Vojko, znajući da su Darka Mrnjavčevića poučili kome što ima proricati i kazati.- Zar je, uistinu, oklada?- Samo se po sebi razumije - odgovori Vojko. - Sve je onako kako je rekao.- Nije mi baš drago da se moj budući šurjak bavi ovakvim okladama, ali kad je tu, recite mu da želim s njim još noćas govoriti.

To neće hiti moguće, vojvodo, a da drugi ne opaze. Vaše vezem mogle bi biti na vaiu štetu. Zato mu isporučite po meni.S Uviđa da je bolje prihvatiti Vojkovu ponudu i saopćuje mu:Recite gospodinu Kuševicu ako on, uistinu, kani otići naište kako je rekao, tražim od njega da mi prije toga ostavi svojuprivolu za vjenčanje s JasenkomTu je poruku Vojko unaprijed slutio i jedva suzdržava uzbuđenjena odgovori:- Budem li mogao s njime govoriti, učinit ću. _ Idite odmah. Želim čuti što on misli. Vaš drug je s njim iza zastora. Možete lako onamo a da u toj vrevi nitko ne zamijeti. Otići ću u dno sobe. Smjesta mi donesite odgovor.Neće li to upasti u oči drugima? - upozori ga Vojko.Vi ste moj plemić, a kako je Petar Pan odabrao za svoju šalu vašeg druga, imate pravo da ga pogledate. Ne razumijem zašto se ne biste zanimali kako će vaš drug sudjelovati u šali Petra Pana. Potvrdio je vojvodi. Prihvatio je njegovo shvaćanje i smjesta se uputio iza zastora. Našao je Jelenka i Mladena u dubokom muklom razmišljanju.Šalje te Petar Pan “ - pita Jelenko svog druga.Vojvoda. Htio bi, Jelenko, govoriti s tobom nasamu, ali sad ne smijem ovdje dugo boravjn Vojvoda čeka odgovor.Kakav odgovor? - začudi se Jelenko.- Rekao si da ćeš sutra u zoru na bojište. On želi tvoj pristanak na brak s Jasenkom.Sada nam zabada svojom ludom prosidbom, dok Jelenka biju brige - ljuti se Mladen- Brzo odgovori. Jelenko, da mu odnesem odgovor.Zaboga, pazi. Jelenko sd ćeš odgovoriti - upozori ga Mladen. - Vojvoda nam još treba.- Reci mu: prije nego idem na bojište, govorit ću s majkom, a njegovo pismo poslao sam /a Jasenkom.Smjesta se Vojko vrati k vojvodi. Oni kod stola zinuli su u Petra Pana koji im nešto naročito pripovijeda, dok vojnici i sluge stoje okolo u grupama i čekaju njegove zapovijedi. Vojko se zaustavi Pred tobožnjim kardinalom i saopći mu Jelenkovu poruku.Vojvoda mrko gleda, smišlja, osjeća se povrijeđen. Kako se taj mali plemić usuđuje poslati tako neizvjestan odgovor, umjesto da je sretan^ što on nudi ruku njegm, .-i sestri. I pogleda oštro Vojka:- Tako, dakle? Ne smatra potrebnim odgovoriti kao što se do-malom plemiću odgovoriti jednom kraljevskom vojvodi? Što vi e: hoće li se ovo u ovom dvorcu po njega dobro svršiti? v^C- iznenad” v°Jka i pozornije pogleda vojvodu:-- Vaša vojvodska milosti, ne razumijem na što nišanite. ~ RazumiJem poglede ito su ih izmijenili Verbeci i Pencinger. jem zašto oni izlaze . ulaze i šalju okolo potkastelana. Sve je Verbeci glban^e k°Jc ^je moglo izbjeći mome oku. A znam tko je

290291

m•** - Naslućujete da bi se Jelenku moglo krojiti neko zlo? To je nemoguće. Pomirenje je ponudio gospodin Verbeci čitavom rodu i kad bi nešto učinio nažao Jelenku, prošao bi gospodin Verbeci vrlo zlo. Sve bi njegove osnove s pomirenjem bile razbijene, a on ireba vojnike, gospodine vojvodo, što više i brže. Dakle, ni najmanjoj se ne bojim za Jelenka. I Draženić se s njim izmirio.Ta pretpostavka nuka vojvodu da se malo dublje zamisli i ne može to poreći, pa ipak nešto je zamijetio:- Velim vam: nešto kane. Ne slutim i ne znam što, ali u ovom dvorcu nešto se snuje protiv gospodina Kuševića. Idite i kažite gospodinu Kuševiću: ako mu se štogod neočekivano desi u > m dvorcu. šurjak će učiniti sve da ga obrani, a odbijeni prosac ništa."Raskrinkan je taj razbojnik" - pomisli u sebi Vojko i nakloni se kao da će otići, ali vojvoda ga uzme za ruku i s njim se vraća k stolu. Onda mu odredi da pođe odmah k Jelenku i donese odgovor, i to samo jednu riječ: "da" ili "ne" na talijanskom jeziku, što neće bitko čuti ni razumjeti.Mladić osjeti kako mu se ljulja tlo ispod nogu. U toj buci smijeha i lakrdijaškog raspoloženja zatrubio je vojvoda nad njim posmrtnu trublju. Vojvoda želi prisiliti Jelenka da mu dade Jasenku, Poslužio se u tu svrhu njegovim položajem.Blizu je zastora. S one strane zastora Jelenko ima odlučiti o njegovu životu i smrti."Mislim samo na sebe i na svoju ljubav, a tko zna nije li Jelenku zaprijetila smrtna pogibelj? Zašto je to spomenuo v.- • : i" Možda zna više nego što je rekao?"Zazebe ga u srcu. Obilazi oko grupe maskiranih ljudi pa se polagano izgubi tamo gdje su naslagani ormari i kojekakve naprave ipolagano se nade iza zastora. 4- Što je, Vojko? Zašto me tako gledaš? - pita Jelenko. 4- Ne misliš li da ti ovdje nešto prijeti?ij- Meni? Nada mnom se srušilo sve. Što god bi se sada dogodilo, sve to nije ništa i ne može biti ništa. Sve bih sa smijehomprihvatio. -*?Primjedba je Mladena zabrinula. Bez razloga nije Vojko postavitJelenku to pitanje. ^- Po čemu ti sudiš, Vojko, da bi moglo nešto zaprijetiti Je^lenku? Od koga? ,1- Ne slutim i ne mislim da ima pogibelji, ali čuo sam od-Darka Mrnjavčića, dok je tjerao demone, da je Verbeci posredovao.u pomirenju između Jelenka i Draženića. Zato mislim da ne mo";biti pogibelji, ali tako ne misli vojvoda. . •Mladen se trgne. Kao da se to njega i ne tiče, Jelenko zun preda se.- Vojvoda, dakle, misli? što je rekao? - pita Mladen. Značajan pogled upravi Vojko u Jelenka i tiho saopći vojvodina, poruku. On digne glavu, strahovito namršti lice, u očima mu bije": j- Čuješ li? To je prijetnja da mu obećam sestru? Znam stt>|292

Odnesi mu odgovor: msvietada kad bi se moglo nešto dogoditi,tada neću nizašto na svijetu pristati da uzme moju sestru. Neće "“ nikada vidjeti pa da ona umre od žalosti za njim. Možda bih i “l umro za sestrom, ali živ nikada neću pristati.

Vojku je odlanulo, ali se >>-, uvijek ne miče da odnese odgovor.Mladen ga uhvati za rukuNe kaži mu što je rekao, ne znaš što se dogodilo u onojsobi. Jelenko mi je sve iskazao.- A meni je rekao Darko Mrnjavčić.On ne može znati sve - upada Jelenko - znam samo da sam se pomirio s Draženićem. ono drugo kazat će ti Mladen. Idem. Neću ostati pod ovim krovom, sainujn-, ixkam Petra Pana. Molim te, Vojko, zamijeni me. Budi na uslugu ovoj lakrdiji, hoće da se sastanemo na razgovor.- Ne mogu to dočekan, umro bih kad bi mi još natovariliviše muke na dušu.Premda Vojko nije upućen što je posrijedi, umiruje druga. Ali Mladen tjera Vojka neka što prije ide i zove lakrdijaša da sve udesi kako bi se sastali na zajednički razgovor.- Zatim reci, Vojko, mladom svećeniku neka i on dođe da se međusobno o svemu uputimo. Mnogo se toga dogodilo u onoj sobi što je upravo strahovito i pora/no. Idi, ali ne reci vojvodi Jelenkove riječi, ublaži poruku. Reci mu da se Jasenka ne želi udati, želi otići u samostan.- Ne bojim se nikoga i ničega - upadne Jelenko - ne treba mi vojvodina pomoć.- Zašto si tako goropadan “ - ukori ga Mladen. - Tko zna kad ćemo trebati vojvodu.- Neću da mi se prijeti pa da sam sebi moram spočitnuti ku-kavštinu i dati mu istinski odgovor. Prije nego odem na bojište, dobro je da i to riješim. Pravo veli Mladen, Jasenka neka ide u samostan, to je moja želja i želja moje majke i ona će sama na to pristati jer drugog izlaza nema. Zašto je svoje srce poklonila ovom nitkovu? Drugog nije našla. Jedino joj je spasenje da se zatvori u samostan. To joj reci u umje ime. Idi sad i ne pitaj dalje.Vojko ide i putem sam sebi spočitava što je mislio samo na svoju ljubav i u Jelenka izazvao takav odgovor.Kad je izašao i/a /astma princeza i kralj zaokupili su vojvodu Pa nije mogao pristupiti k njemu. Čeka zgodan čas.Uto se pojavi gatalac. Svi su se uskomešali kao daje neka tajna sila stupila u dvoranu.Svi su okrenuli glave prema mističnoj pojavi od koje očekujurazotkriće njihove budućnost! Svi su zahvaćeni njegovom pojavom.etar pan zna što trepti u njima. Vjeruju da taj čovjek gleda u njihovuouducnost, da mu tajne sile otvaraju pogled daleko naprijed. I voj-C1 v KgC- utihnuli su * Puni poštovanja okreću se k njemu.Vcrbeci ulazi odmah za njim, a isto tako i Pencinger. Vojko je P imijetio da su obojica pogledali, vrlo značajno izmijenili poglede i293

nešto primijetili. Traže li Jelenka? Onda je vojvoda mogao imati pravo da mu nešto prijeti. Zašto? Izmirenje s Draženićem nagrada je za <ve Zar možda nije?I opazi kako se Verbeci približio Petru Panu i zapita za Ku-ševića. Petar Pan glasno odgovori i doziva za zastora:- Ovamo, sluge moje. Nosite čudotvorni kovčeg. Izlaze Jelenko i Mladen, odjeveni u zelene halje sa crvenim pla-itevima. Glave su pokrili klobucima od perja i nose tešku škrinju.- Dakle, Petar Pan je i vas zaposlio? - nasmije se Verbeci” Vrlo dobro. Barem će vam proći vrijeme do zore. Jelenko odmah odvraća:- Uzvišeni gospodine, spreman sam pomoći Petru Panu u njegovoj šali, ali nikako ostati do zore. Moja gospoda koja su mi obećala tisuću dukata mogli bi pobjeći kad saznaju da sam se uvukao u dvorac.- Vrlo vjerojatno, bit će tjeskobno njihovoj mošnji.- Vi me shvaćate, zato ih želim neugodno iznenaditi. Još ove noći sjest ću na svoju okladu.- Zato vas molim: pomozite mi. Mogli bi pobijati da sam bio ovdje.- Kako da vam pomognem?- Napišite mi nekoliko riječi i udarite pečat da sam bio ovdje.

- Vicrulća) k ;ul sa/ii.im da NIC dobili okladu, mod! hi vam uistinu pobjeći. Pouzdajte se u mene, dat ću vam jamstvo da ste dobitnik. A kad zaželite, samo recite, odmah ću to uraditi i zapovjediti da vam spuste most. I pratnju ću vam odrediti, ali jataoca nam ostavite.- Neka ostane dokle god hoće. Imat će posla dok svakom pojedinom namiri znatiželju. -*••- Kako? Vi kanite otići? - razbjesni se Petar Pan - a dužnf ste mi služiti? Rekoh: tražim odštetu.- Izvršit ću ono što želite i pomoći vam u vašoj lakrdiji, alionda me neće ništa više zadržati ovdje. Morate, gospodine fakrdijašu,misliti i na to: ako ne dobijem tisuću dukata, ne bih vam mogaodati ni dva koja sam vam namijenio. “- Dva? To je uvreda. Dva ne primam. Radije ću ih baciti preko opkopa.- Više ne dam, dragi lakrdijaju, dosta je što vam besplatno iznajmljujem svoja leđa.- Onda naprijed, naprijed - tjera ga lakrdijaš. - O broju dukata odlučujem ja.Mladen i Jelenko odlaze noseći škrinju, Petar Pan ide za njimaPencinger pristupi Verbeciju i obojica se povuku u dno sobe. Vojko prati svaku njihovu kretnju. Što li to imaju oni danas tako neobično ozbiljno kad je čitava večer posvećena samo šali- i smijehu?Obilazi ga tjeskoba. Dok tako promišlja i promatra, pristupi k njemu vojvoda.- Dakle, odgovor? Što je rekao? - pita tiho.- Rekao je da gospođica Jasenka mora u samostan jer je to294

, t voija njene majke, a brat ne može ništa protiv toga.Crne vojvodine oči sijeva”ui poput munje. Uvrijeđen je, ponižen. vniko osjeća zadovoljstvo, ali se piepa-a i stade braniti svojeg druga:- Rekao je da ne može protiv toga jer je majka gospodar uci a ona nikako ne može podni^ti misao da bi njezina kći otišladaleko Zato će je radije dati u samostan, jer, jer vas ona ljubi . . .Znoj oblije Vojka od muke i nastavlja:_ Možda će ipak brat uspjeti nagovoriti majku da popusti kćeri. Velika je to neprilika za Jelenka_ Ne mucajte, gospodine Antolkoviću, u obranu svojeg druga. Vidjet ćemo neće li mu to jednom biti žao što nije poslao svojpristanak. ,,...". ^ .U tom času Vojko potraži pogledom Verbecija i Pencingera. Omsu kraj prozora i nešto šapću. Odjednom se kaštelan naglo uputipreko dvorane ravno k potkastckm i nešto mu određuje, jer se brzookrene i požuri prema vratima Nestao je. U tim kretnjama Vojkoosjeća opasnost. Nekako mu se čini da se na nešto spremaju, a toga uzrujava. Sve to i ne <fat opazio da mu vojvoda nije prije spomenuo pogibelj. Sad je već uvjeren da je tako.Vaša vojvodska milosti, može li Kuševiću zaprijetiti ovdjekakvo zlo?Ne vjerujem da je pomirenje između Draženića i njega bilo u korist Kuševiću. Baš obratno. Neka se, dakle, ne igra svojom glavom. Razumijete li? Prije nego bude ponoć, tražim od njega riječ da će Jasenka biti moja.- Možda bi bilo najbolje da sami s njim govorite, vojvodo?- Ne. Sada više ne kanim govoriti s njime. Ne može vojvoda od Ferare ponovo tražiti milost r,ek ^ malog plemića. Očekivao sam od Kuševića da ili ne, to bi bilo junački, on se izmotava.- Ne. gospodine vojvod", on se nije izmotavao, nisam našao ni vremena da s njim duže govorim. Mislim da bi on mogao nagovoriti svoju majku da dopusti Jasenki.- Tako? On je, dakle, kazao odlučno "ne", a vi ste to dodali na svoju ruku?- Vojvodo, tolika je buka u dvorani da pravo nisam ni razumio Sto govori, a Petar Pan je smetao.

- Dosta je. Moj odgovoi gospodinu Kuševiću: naći ću Jasenku bila ona gdje mu drago. Nema samostana na svijetu, a da je ne bih odanle oteo, ako me bude volja. Što mi je više otimlju, to je više želim. To mu recite.Okrenuo se pa otiši k stolu. Gatalac stoji uz kralja, zagledao se u njegove oč,i, uzeo njegovu ruku i nešto govori. Drugi su se odstranili jer kralj očito želi da sam sluša sudbinu koju mu prorokuje gatalac.Petar Pan je nestao iz dvorane. Vojko spazi Stjepka kako mirno i promatra gataoc; ^pohita k njemu pa će mu tiho:Časni gospodine morali biste se sastati s Jelenkom. Nešto se295

vrlo teško dogodilo u onoj Draženicevoj "obi. Mladen veli da f potrebno da se sastanete s Jelenkom i sa svima.- O tom razmišljam čitavo vrijeme, ali sada je nemoguće da iziđem i odem na razgovor. Ako me tko vidi s njima, razotkriveni smo svi. Pencinger odviše budno pazi na sve koji govore s Kuševićem.- I vi ste to opazili?- I čuo sam.- Što?- Barun je rekao potkastelanu: idi neka ti Draženić dade nal j što da učinimo s njim.- Idem brzo, a vi osluškujte i pazite. Sve više me obuzima sumnja.Na trijemu je bilo tamno. Sluge nisu palile ni baklje ni druge svjetiljke. Sve je Petar Pan zapalio u dvorani namjerno da olakša Vileni bijeg. I pošto je gatalac otišao na most i sve tamo izvršio zajedno s Vojkom u teškom raspoloženju što su bili otkriveni i pošto se vratio, Petar Pan nije ni sad zapalio svjetlo ni na jednom trijemu. Tamno je gore i dolje u dvorištu. U toj tmini nose Jelenko i Mladen lakrdijaševu škrinju. Obojica su mislima odsutni. Mladen je teško zabrinut za svojeg druga u čijem je licu čitao očaj. Koračaju trijemom u potpunom mraku. Ravno negdje iza njih, očito s ugla trijema, čuje se ženski glas. Mladenu se pričini da to dolazi upravo iz sjeverne kule. Stali su obojica i slušaju. To je Vilenin glas. Jelenko spušta škrinju na zemlju. Mladen ga slijedi da škrinja ne bi zaštropotala. Po tihim koracima razabire da je Jelenko pošao prema onoj strani za ženskim glasom. Bojeći se da ne učini nešto na svoju vlastitu štetu, slijedi ga. Koračaju tiho. Jelenko se zaustavi. Mladen ga dohvati za ramena, ali on skine ruku oštrom kretnjom koja mu razotkriva skrajnje Jelenkovo uzbuđenje. Nastave obojica slušati. Tamo se nešto događa, ženski gias samo se načas diže. Neki muškarac govori tiho, ali mu je glas prodoran.- Velim vam: neću vas pustiti, ne smijem.- Nitko nema pravo da mi krati - odgovara ona poluglasno Jelenko i Mladen još više razabira da to govori Vilena. I muškarac se uzbuđuje i brzo odgovara:- Molim vas vratite se u sobu, prije ću upitati uzvišenog gospodina.- Ne trebate pitati, njemu će biti drago.- Onda idem pitati liječnika. Liječnik je zabranio da ove noći tkogod dolazi k Draženiću, dakle, ni vi.Časak je tiho. Što sad? Najednom njezin glas stade moliti:- Čujte me, vojnice, zar ste izdajica svojeg gospodara? Možda ste i vi u službi njegovih neprijatelja?- Tako mi duše nisam, gospođice Vilena.- Ako vas nisu kupili i platili njegovi neprijatelji, pustit ćete me k njemu, moram ga vidjeti, moram sjediti kraj njegove postelje, nemam mira, neprestano mislim da će mu pozliti. Odviše su ga uzrujali296

i nesretnici što su došli da mu ogorčavaju život. Umiriti ga želim,njegov^ ^ejcajte gOSpodice liječnik mu sada previja rane.- Svejedno, pustite me.Ali, gospođice, ne pnsioji se da budete prisutni kad previjaju muškarca koji vam još nije muž

Vi ne znate nije h mi već davno muž. Njemu pripadam, a on meni. Idem i protiv vaše volje.- Onda dobro, pustu ću vas, ali moram javiti uzvišenom gospodinu. Oštro je naložio da nećaka ne smije nitko uznemirivati, jer znajte: sasvim je smalaksao kud je ovdje vidio Kuševića. Mogao bi ponovo zapasti u bolest. Nije to mala stvar gledati pred sobom onog lupeža, a ne možeš ga sasjeći. Da nije bolestan gospodin Draženić, ne bi Jelenko Kuševic više ni jednog časa trošio ovaj zrak.- I pravo mu bilo. samo me hitro pustite k mojem vjereniku.- Evo, idem gospodinu Verbeciju, a vi budite mirni. Ove sluge što ovdje stoje ne znaju tako gospodski razgovarati kao ja.Svaki put, kad se ona oglasila, osjetio je Mladen udarac u prsima, a kako stoji sasvim blizu Jelenka, osjeća u mraku da je njegovo tijelo potpuno mirno kao da ne živi i ne diše. Nepomičan je, skamenjen. Ne zna bi li mu sto rekao. Ono što slušaju i samom Mladenu zaustavlja pamet. Nema savjet, ni odluke, ni riječi da mu kaže. Potpuno je bez volje i misli Što će biti već u drugom trenutku, ne može zamisliti, l dok se ovako muči, opazi da pred njime više ne stoji Jelenko. Zar je otišao naprijed? K njoj? Sluša. Koraci štro-poću, poznaje Jelenkove korake. Otišao je natrag.I potrči za njim. U mraku nikoga ne vidi, samo štropot koraka vodi ga i tiho zove:- Gdje si? Javi mi se.Zbogom. Reci majci i Jasenki.Te riječi padoše i/ tmine. Pune su značenja i pune čvrste odluke da ga je /azeblo Kamo je krenuo? Ne može nikamo iz dvorca, naći će ga.Ide za njim, pred njim je na trijemu potpuna tišina. Tamo gdje se spuštaju stube u dvorište štropot. Što je to? Odluči da zove.- Jelenko. gdje SI?Tišina, nitko mu ne odtn .;ua Štropot na stubama je zanijemio.Mladen osjeti u toj tmini zebnju kao dijete što se negdje izgubilo. Htio bi vikati, dozivati Tjeskoba mu stisne grlo i sam sebe ukorava: zar je lud? Kakva ga to hvata strava usred dvorca, na trijemu, njega junaka koji je lm i Paklenim lugom usred noći i ničega se nije Dojao? Sto se to sada s njim događa?ŠtoJa strepim Kaka zloduh to mnome vlada? Zar sam kukavica?mi je zapravo? Otkud ova muka, tjeskoba?Svjetla treba, svjetla na taj trijem. Moram vidjeti što je, kamo je zapao Jelenko, ne dogad.i li se tamo nešto strahovito? Da nije možda otrčao k njoj i zadav"> je?Te ga misli udare kao bič i potrči prema blagovaonici, ali opari297

ina vratima svjetlo. Netko je izašao, ali brzo za sobom zatvara.- Tko je? - pita Mladen u tmini.- Ja sam, Petar Pan. što je? Zar ne možete čekati dok ne dođem? Evo me sada - pristupi k njemu i šapne mu da će i Vojko doći, a možda i mladi svećenik. Sad će mu Vojko saopćiti sve- Jelenka nema. Ne znam kamo je nestao u toj tmini. Možda k njoj.Petar Pan nije siguran da ga netko ne sluša i povuče Mladena u svoju sobu da se tamo sporazumiju.Jelenko je potrčao stubama kao da su ga gurnuli. Začas bio i na dvorištu i naletio baš na potkastelana. Ovaj očito nekoga Čeka ili je na straži. Na otvorena vrata iz kaštelanske sobe dolazi malo svjetla.- Gospodine potkastelane, želim odmah izići iz dvorca. Uzvišeni gospodin je rekao da mi spustite most kad god zaželim. Moram se požuriti da mi gospoda ne pobjegnu s mojih tisuću dukata. Znate kako je. Ljudi se razmeću riječima, ali kad treba posegnuti u mošnju, onda im je kiselo.- Nešto ste se prepali, gospodine Kuševiću? - veli potkastelan. - Strahovito ste blijedi.

- Gotovo sam se skotrljao niza stube, a valjda sam i previše pio. Žurite se da iziđem. Ove haljine što sam ih navukao na svoju čestitu odoru ostavljam dragom lakrdijašu neka ih obuče nekome tko je dostojniji da ih nosi od mene. Spustite mi most.- Odmah, odmah, moram prije naći nekoga. Svi su gore zaposleni kod Petra Pana.- Ali molim vas: ne kazujte lakrdijašu da odlazim. Silom bi htio da mu pomažem u njegovoj lakrdiji, a dotle ostadoh praznih ruku. Uzalud se nisam dao opremati i mazati. Idem po dukate.- Samo čas sjednite u sobi. Smjesta ću dozvati stražu. Danas je upregnuta u lakrdijaško kolo, umjesto da vrši svoju dužnost. Mogao bi Turčin lako provaliti u dvorac.Pohitao je gore, prišapnuo nešto Verbeciju. On smjesta kimne, a onda se približi Pencingeru i vijećaju.U sobi čeka Jelenko. Čini mu se da je njegov duh daleko od tijela. Osjeća kao da je pao u neku veliku vodu, odora mu se prilijepila uz tijelo. Mokar je od znoja. Lice kao da se umivao.Uzbuđeno ide gore-dolje. Onda čuje korake potkastelana. Sad će mu otvoriti vrata, izići će ispod ovog krova gdje mu je kao u grobu.Krov sobe osjeća na tjemenu, zidine su oklopi. Tu nema zraka ni prostora ni visine. Samo što prije napolje, na ledinu pod nebeski svod, u turopoljsku šumu, u njegov dvorac. Sto prije jer će se zagušiti.Ništa ne čuje, osim ženskog glasa u kojem trepti briga za onoga što leži u sobi ranjen. Taj glas u njegovoj mašti viče, urliče, pretvara se u buru i on se topi. Samo napolje! Napokon ponovo opazi potkastelana.Dolazi hitro i prijazno ga oslovi:- Ne zamjerite što ste malo čekali. Nisam mogao dovući ni jednog stražara, toliko su svi zabuljeni u gataoca da me nijedan nije

7;ti a znali sii da ih ne smijem glasno zvati niti smijem trčati ]tl0 ?nom izgubili su oči i misli u vašem gataocu i kralj i sluge.dv° Znao sam to unaPr,Kd izvrsno pogađa.Bit će da je tako, jer ga kralj, knez, princeza i svi slušaju kao" ljuti jer sve to nije ništa drugonego praznovjerje, je li? _ .ste mu pokvarili lakrdiju..- Oprostite mi. moram da ne izgubim svoje dukate. Ali sadidemo, most je sigurno već dolje? .- Bit će. izvolite, idem prvi, a vi me slijedite, u dvonštu je umno Danas nema ni bakljonoše, istjerao ih je vaš gatalac.Izišli su na vrata ka-.-.l.nisk*;L” ureda u potpunu tminu dvorišta. Kaštelan ide naprijed Kad su stigli do izlazne kule, upozori ga;- Samo ravno za mnom, ovdje je neka klada, pazite da se nespotaknete.On se sagne. da bi u tmini opipao najavljenu zapreku.Istog časa osjeti kao d i mu se čitavo tijelo zaletjelo u neki golemi oklop. Noge mu je nešto -,r,Uo. RUM se i osjeti: obje su mu nadlaktice u željeznim kliještima. Oko pojasa obuhvatio ga neki obruč, noge su u stupici. Kao da su iza njegovih leđa čekali nevidljivi zlodusi i na dani znak položili na nje^i ruke. Sve se dogodilo tolikom brzinom da je morao tek skupiti misli kako bi shvatio što se događa. Duša mu je bila tako daleko da su mogli učiniti s njegovim tijelom što ih volja.Zaustavljen je, sapet, bespomoćan. U glavi mu zveče lanci i štropoću vijci. Zna Sto je. Sad zna. I vikne iz svega glasa:- Lupeži, lukav^-ki razbojnici. Htio bi dozivati lakrdijaša ili nekog od svojih, ali se sjetio da bi ih time odao . . .- Ne tako glasno, pk i r u i: 11 ^ “-.podnio - čuje potkastelanov glas.- Imate pravo, pr;r - odgovori on ciničnim smijehom - u ovom mi dvorcu nitko neće pomoći.- Ne varajte me. Ima ih koji će vam pomoći, gospodine, ali ne vičite, radije mi tiho kažite kome bih javio vašu nevolju.

- Vi mi nudite pomoć, dok ste me uhvatili u tlaku? Ova stupica prokleto zahvaća čovjeka, ni dihnuti nemaš kada - veli Jelenko da bi razmislio što da učini u svoju korist.- Oprostite, gospodine Kuševiću, morao sam izvršiti nalog gospodina Draženića.- Mojeg najnovije^ prijatelja? Glupo je to udesio. Najprije se izmirio, a onda me uhvatio. Recite: gdje je tu pamet? Mogao me odmah baciti u tamnicu stvar bi bila jednostavnija. Čemu izmirenje? To je preglupo.Izmirenje je htio u i e:ii gospodin Verbeci zbog vaših Hrvata da ih što više osvoji jer ste vi vođa, dakle, godi mu da se Dra-ženić s vama izmiri i zato je tako učinio.299

- A u znak izmirenja dade me uhvatiti u ovu stupicu kao u jamu?- Ne, gospodine Kuševiću, nije to bilo ni na kraj pameti ni Verbeciju niti Draženiću, ali pošto ste se izmirili, dogodilo se nešto drugo. Naime, gospođica Vilena zadrhtala je od straha da ćete se vi osvetiti i njoj i njenom ocu što je Draženiću odala da dolazite ovamo u odori putujućeg viteza s gataocem. A kad je Draženić vidio da se njegova vjerenica boji, odlučio je zadržati vas u dvorcu i sapeti. Zato mi naloži da vas zavedeni u ovu staru napravu.Groza mu je stisla dušu, osjećajući u kakvom se strašnom mučilu nalazi. Novo otkriće nanovo šapne njegovu dušu i čini mu se da od svega toga mora umrijeti.- Zato je gospodin Draženić i protiv volje i znanja svojeg ujaka odlučio da vas zadrži i šapne u ovu najstrašniju stupicu. Nitko se ne bi usudio napasti vas i sapeti da nije on naredio. Baš zato sam vam rekao: ne tako glasno jer bih vam mogao pomoći, naime: pri-šapnite mi: koga da zovem dolje od vaših ljudi?- Prije bih smio pozvati kralja negoli gataoca, onda bi moja namjera bila otkrivena, a dok on tamo proriče, mogu vas vaši prijatelji spasiti.- Nemam prijatelja u ovom dvorcu, gospodine - veli Jelenko.- Onda ih nazovimo saveznicima. Zovite one koji su javili gospođici Vileni da je dolazite spašavati.- Nikad nju ne bih spašavao. Rekao sam već: oklada me čeka, a kako vidim, neki razbojnik kani mi oteti dukate. Sve što vi velite, samo je obmana.- Ne vjerujete da vas se Vilena boji?- Nema razloga bojati se. Što me se tiče ona.- Onda ste vrlo priproste pameti, gospodine, a to ipak ne dolikuje plemiću. Zapravo, gospodin Antolković ima ovdje svoje saveznike.To ime zaprepasti Jelenka. Dakle, i njegov je zaštitnik otkriven? Možda i Vojko? Pričini se ravnodušan i pita:- Kakvu službu ima taj gospodin u vašem dvorcu?- Kako ste dosjetljivi, gospodine Kuševiću. To će vam biti potrebno, budete li ponovo govorili s gospodinom Draženićem.- Onda me vodite k njemu.- Dobio sam nalog da vas odvedem sutra. Sad je kod njega ona i ne želi vas vidjeti. Ali slušajte me, gospodine: ne kanim vam pomoći iz sklonosti, nego znam da bi vaš vođa Davor Antolković čestito platio kad bih spasio od sigurne smrti najvećeg junaka među turopoljskim plemićima. Zato vam nudim pomoć. Samo jedan jedini vaš saveznik potreban mi je da vas mogu prebaciti preko opkopa, onda ću i ja pobjeći s vama. Znam službu koju bi mi dali vaši plemići, osobito Davor Antolković i njegov sin, a značila bi za mene oslobođenje. U ovom dvorcu ne plaćaju me nikako, a postupaju sa čovjekom kao sa .psetom, kako se pijanom knezu svidi. Dakle, budite sa mnom iskreni, želim se osloboditi i naći dobru budućnost, ništa drugo. Danas je čas, sve je zaokupljeno gataocem. •

M>Bove riječi prelaze mu u tijelo stisnuto oklopom. Ne odgo-!r;v mu ie naglo otkrio Zna o Davoru Antolkoviću i o sinu.vafai oni su razotkriven, To je strasnije od drvenog oklopa koji gaSve vlseAsJ,eozemi vi ne gajete ime svog saveznika, onda ću sam otići v niemu Naslućujem ga, znam, imam otvorene oči, lako sam pro-,So sve redom Jo> uvijek ne vjerujete da kanim steci novaca i (tm)Uenu službu? Onda ste sebi iskopali grob.

"Lako je moguće. On hoće da zasluži novaca i nađe čestitu "lužbu Da, to je i razum!,. . I jest tako. Kojega bi od svojih prija-tdia nozvao da dođe u r" ovom čovjeku kako bi ga oslobodili? Mnr-1 uedieti Vojka, a i Mladena ne bi htio otkriti. Na vojvodu sedan “ Najmanje bi naudio mladom sve-Mora" štedjeti Vojktne može osloniti. Petra Pićeniku Stjepku BrodaricuDok ovo traži u mislima, zastane kao pred nekom uvalom."Što su me to napali”,”- - pita se. "Da izrečem neko ime?" Protrnuo je. U toj groznoj škrinji, sapet kao da su ga zatvorili živa u lijes, u času očaja, zaboravlja da ga taj kaštelan očito vara.Opet je priseban i odluči šutjeti. Kad ga potkastelan ponovo pozove da mu prokaže ime saveznika koji bi mu mogao pomoći, on naglasi:Svi ste ovdje izgubili glavu. Nemam nikakvih saveznika. Niti sam ikad kanio oteti gospodaa: Vilenu. Biste li vi uzimali djevojku koja je već u naručaju drum>:j.i”.” A ima drugih vrednijih, čistih i lijepih. Radilo se o okladi, ali i: će kakav drugi jadnik koji možda ljubi gospođicu, pa je u svojoj ludoj pameti zamislio da bi ona htjela ostaviti vjerenika. Mora biti sretna što se on uopće kani njome oženiti. Kako vidite, netko je drugi namjeravao izvršiti tu budalastu otmicu, a taj očito ima ovdje saveznika, slugu ili vojnika. Njima je vrlo lako prodati svoju vjernost za dobar novac.- Ako se ne kanite i"“avle spasiti, onda vam ne mogu pomoći - veli potkastelan.Kako ne bih kanio, pogotovu kad sam ni kriv ni dužan dospio u ovu stupicu/ I kako bih se spasio, kad me zamjenjujete s drugim?Na te riječi potkasu:.m zapovjedi nekim ljudima što stoje oko njih u mraku. Smjesta uhvate Jelenka, sapeta u stupicu, i zajedno ga sa čitavom napravom nose nekoliko koraka ispod trijema. Tamo su već otvorena vrata Dolje se spuštaju mokre stepenice. Zid mokar, zrak leden. Nose ga četvo-La. I ne može ni prstom maknuti, a kamoli se braniti.ponijeli su ga u podzemnu tamnicu. Crno je kao u grobu. Po-stavih su ga uz stijenu da ne bi pao i ovako sapeta u tu čudnu napravu pnvežu ga još lancima o zid. Ispod nogu ražanj od željeza. rozna on ta mučila. Predan im je na milost i nemilost. Kako je to moguće? Tako nenadana i strašna promjena u njegovoj sudbini? To nije nikako očekivao Kako bi se tome mogao nadati kad se Verbeci izmirio s čitavim turopoljskim narodom? Valjda nije tako lud i misli

301

da se nitko neće brinuti za nj, za Jelenka i u nedjelju kad dođu na potpis, neće ga tražiti. A Sto će biti s Darkom Mrnjavčićem? Ostavio ga je da gata kako ne bi bilo sumnje. Njemu se ništa ne može dogoditi. Ili, možda, ipak? Ako i njega ovako uhvate i bace u tamnicu?Sve je to učinila ona.Neprestano mu je pred očima kako sjedi uz njegovu postelju gleda ga ushićeno i kako se drže za ruke. Ta mu se slika uvukla ii mozak. Ne može se osloboditi. Tu sliku vidi kao da nema ničega drugog na svijetu ni u dvorcu ni izvan njega, ni ovdje u ovoj tamnici. Ne razabire ni zidine ni mrak oko sebe, svuda ta slika, osvijetljena velikim svijećnjakom. Potkastelan ga ponovo nagovara neka mu povjeri svoje saveznike.- Ne znam nikoga, osim gataoca. Ali javite gospodinu Verbeciju da želim smjesta s njime govoriti.- Bilo bi pametnije da vas ja oslobodim. Još uvijek nije prekasno.- Vama nemam što reći, ali možda će zanimati uzvišenog gospodina ono što imam reći samo njemu.Potkastelanu je jasno da ne može ništa izvući iz ovog mladog čovjeka pa nestaje u mraku. Jelenko razabire: baklja se u mraku uzdiže sve više. Zna da se potkastelan uspinje i odlazi.

Oko njega duboka grobna tišina. On stoji u drvenoj napravi privezan uza zid, ukočen, nepokretan. Kao da mu je tijelo mrtvo. Samo duh još živi. Volio bi da ne zna što se zbiva oko njega. Uočigled takve strahovite zasjede najradije bi smjesta umro, ali mu u uhu odjekne ime Davora Antolkovića i njegova sina. Kako javiti njegovu zaštitniku i vođi da su Lukavčani već u tragu sivom oklopniku? Može li se to kroz ove zidine? Ovako sapet, okružen debelim zidom na dnu Lukavca? Nemoguće.Osjeća želju da što prije svrše s njim. Jedva čeka Verbecija. A da će doći, u to je uvjeren. Svaki čas pričinja mu se kao čitava noć. Čeka i osluškuje.Napokon brava zaškripi. Dvije baklje zasjale su u tmini i osvijetlile bradato lice mađarskog velikaša. Iza njega dolaze sluge s bakljama. Potkastelana nema. Verbeci pristupi k Jelenku i, kao da se ništa nije desilo, upita:- Dakle, što bi mladi gospodin htio sa mnom govoriti?- U mojoj domovini nije običaj da se s gostom postupa kao s razbojnikom. Ako se zločinac uteče pod nečiji krov, ni tada ga nitko ne veže niti predaje tamnici.- Nisam još dospio naučiti običaje vaše domovine, mladiću - odvrati cinički mađarski državnik.- Pitani uzvišenog gospodina: zašto ste me pozvali da se s Draženićem izmirim, a sad me na podli, prosti način hvatate kako se hvataju samo vuci?Državnik se smije, podboči svoj ugojeni struk debelim šakama i odgovori:

_ Dragi moj mladicu, kad se neprijatelji izmiruju, ne radi se "riiatelistvu, nego “o tome tko će koga izigrati. 0 ^prevariti, htjeđosle reći?- Dakle, i prevariti. Neka bude na vaše. _ Nije se radilo medu nama o prijateljstvu, nego o tome da hmtavimo borbu i mržnju DM/OIK i j.i i proglasimo međusobno mir. _- Takav mir može se i održati onda ako je taj mir bujna nliana na kojoj će obje stranke imati jednako dovoljno da se do t" napasu U ovom slučaju u nije. Od toga mira Draženić želi imati više nego što vi dajete. Niste dorasli da to shvatite?Ne. nisam dorasta. <Ja shvatim izmirenje koje znači podmuklirazbojnički napadaj. .Jclenkovim čelom curi znoj. Sluti zlo. Čim mu se da pred njim stoji neka nepoznata životinja i ne zna hoće li ga proždrijeti u jednom napadaju ili će ga polako raskidati. Verbeci kao da se zabavlja time što je sapet u pandže stare sredovječne stupice i tumači mu kao da razgovaraju u/a stol kod večere:-"Mladi buntovnice. por.ajpnK vim vam oprostio ustanak protiv Lukavca i protiv samog kralja! Odbili ste da pođete braniti granice kraljevine.- Nisam dužan braniti kraljevinu Ugarsku koja je najveći neprijatelj moje domovine.- Dakle, vidite, ipak ste buntovnik.- Koji je ustao za prava svoja, svoje domovine i njenih sloboština.- Ali ja sam proti\ mk tih prava i sloboština. Ja ih neću priznati. Zato ih jednostavno uzimam ja, uzimaju ih Ugarska i kralj.- Uzeti znači krasti, u/višem gospodine. Samo kukavica bi pustio da ga tat okrade jer nema hrabrosti braniti se. Kukavština nije svojstvo moje domovine.Kad bi kuk a\ š ti na bila svojstvo Hrvatske, nikad ne bi među nama bilo ni borbe m svađe. Lijepo bi sve dali što od njih tražimo. Kako nažalost nisu kukavice, stalno se bune, prosvjeduju i bore. U tom leži razlog što srnu niprc^mn na ratnoj nozi. Kako god čovjek postupao s vama, nikako i ničim ne možeš pobuditi u tom narodu kukavštinu.- I nikad to neće nitko, ni vi, ni tko drugi. I sve što radite, suvišni je gubitak snage gospodine. Vaša će sila jednoga dana sma-laksati, a nećete postići ništa drugo, nego da jednog dana budemo heroji u svojoj obrani.- To bi mi bilo krivo, mladiću moj, zato se laćam drugog oružja. Kad ste odviše go^ \u.l;n. -,kkiputn i/medu turopoljskih Hrvata i Lukavca mir. Nudim opet bijelog kruha dok vas prođe bjesnilo. To je dosjetljivost, lukavost državnička, dragi mladi gospodine. Malo ćemo se izmiriti da vas onda mogu lakše zgrabiti za šiju i baciti na koljena. Tamo sam vas izmirio s Draženićem, primio vas, pogostio sjajnom večerom i obasuo svojom Ijubaznošću. a kad ste htjeli kući, postavio sam vam stupicu. A sad, kamo ćete? Sto ćete sada sa svojim

302303

junaštvom, svojom hrabrošću i odlučnošću? Ovako iznenada u stupjcj dragi moj, i div postaje slabić, kukavica.- To nećete doživjeti - raspali se mladić.su- Čekajte, idemo redom. Vidite: vi ste najprije bili u prednosti Uspjeli ste prodrijeti pod moj krov. Nisam vas ni prepoznao. Samo što je vaša dosjetljivost bila prekratkih rukava. Niste se dosjetili da svaki neprijatelj i svaka vlast imaju još jednu desnu ruku, a to izdajice. Tako ste našli pod ovim krovom izdajicu i to onog, u s ste se najviše pouzdavali da će otići s vama ispod ovog krova.- Nikad nisam to ni mislio ni želio, niti sam po nju r Li/10. Zašto mi to ne vjerujete? Da me možete optužiti kao otmičara?1- Ne, nikako, već vas kanim uvjeriti da niste dorasli : >]em protivniku. Radili ste samo po svojem računu ili možda po ^rcu, ne videći da i drugi imaju svoje račune i svoja srca. Gospodine, niste bili prodorni, niste znali što kani ona. Dakle, vaš je pothvat morao propasti. Jednom riječi: propali ste.Gospodin Verbeci raspripovijedao se s nekim užitkom i ponovo naglasio:- Vjerovali ste i meni i mojem nećaku i zato ste propali. Toje bio moj račun. fl- A zar vi mislite, gospodine, da se vaš račun ne može nikada • pomrsiti? Bilo bi sve onako kako vi velite i kako ste to sebi za-mislili kad ne bi bilo Hrvata. Sve ste vi to lijepo zbrojili: izmiriti Draženića sa mnom, a onda mi podmetnuti stupicu. I ja sam ušao u nju, ali gospodine, zar mislite da iz te stupice ne mogu nikada izaći?- Ne možete, gospodine. Sasvim sigurno, ne možete.- To još uvijek nije sasvim sigurno. Samo se čini da sam bespomoćan.- Potpuno ste bespomoćni, mladi moj plemiću.- Recimo da je tako, ali što to znači? Ja sam samo jedan. Zaboravljate da iza mene ima stotinu drugih, starijih i pametnijih koji neće u stupicu, nego će vas gurnuti s puta.Verbeci se opet smije nekim podmuklim smijehom:- Koliko je ta mladost luda kad se još i sad prijeti.- Varate se, ne prijeti se moja luda mladost, nego sasvim prirodan razbor. Gospodine, rekli ste mi da sam ja stvarao račun, ne misleći na to da i drugi imaju svoj račun. A sada vam velim: to isto činili ste i vi, gospodine. Zaboravili ste da i drugi imaju svoje račune i prerano se smatrate sigurnim u svoje osnove.- Što time mislite naglasiti, gospodine? - pita ga velikaš sa zanimanjem.- Ponudili ste pomirbu mojim zemljacima u Turopolju, a mene, koji sam njihov voda, hvatate u stupicu. Nadate se da će oni mene zaboraviti? Strahovito ih potcjenjujete. Velim vam, uzvišeni gospodine Verbeci, varate se u računima. Pomirba koju ste vi ponudili u svoju korist mogla bi baš biti vaša nesreća.- Gle, gle, vi prijetite sa nekim nepoznatim oružjem? - na"304

mršti gospodin obrve, a Jelenko mu brzo odgovori: m __ fujte: čim moji Hr\ ii” opaze da ih varate, onda, moj godine uzvraćamo tu ljubaznost takvim strahovitim zagrljajem da vam neće samo pucati kosti nego se iscijediti. Bilo bi korisno kad biste to dobro upamtili.- Hvala vam na uputi. Imam dobro pamćenje i valjda neću zaboraviti. Imate li mi još što reći?- Imam. Bilo je uistinu mUise ludo kad sam vjerovao da me želite izmiriti s Draženićem i krivo sam učinio poštenju, vjerujući da ste i vi pošteni A ud vam otvoreno velim: vi Ugri, na vrhu kraljevstva, niste drugo nego UiVd.ic:.

Opetujem: sinje ste kukavice. Samo u strahu da vam neprijatelj ne prodre preko granice i odnese vaš haljetak, odlučili ste se miriti s nama ne bismo li vam pomogli braniti vašu mošnju, vaša ugojena leda, gospodine. Treba vam naših momaka, dakle, ponudili ste izmirenje u strahu i kukavičluku. A kad kukavica i podlac više ne bude u pogibelji, kad vam više ne bude prijetio neprijatelj da vam odnese što ste ugrabili, onda ćete mojim Hrvatima postaviti stupicu kao Sto ste je postavili sada meni. Još više: poslat ćete svoje placemU i.i/hojmke i tate širom čitavog našeg kraja da otimlju i biju, bune narod i dignu ga protiv vas.Zapanjeno zuri Verbeci u mladića sluša, ne prekidajući ga, a Jelenko uzbuđeno nastavlja- Sami ćete ga buniti, sami dići protiv sebe da biste ga mogli okriviti zbog izdajstva protiv kraljevstva kojemu ste vi svi najveći /lotvori. Da, vi ćete u /asjed .k i i možete udariti, uništiti bijedan narod, sputati ga u lance kao buntovnika, izdajnika, razarača mira i sigurnosti. Lagali ste da vam je do mirnog života s nama. Urličete od straha i samo želite od nas stvarati svoje štitove.- Rekao bih da ste vi gatalac, a ne onaj gore - veli Verbeci nasmiješeno.- Ne treba tu gatanja, već samo razuma. Ta vi ste sami sebe osvijetlili ove noći, u ovoj tami u kojoj ste mi postavili stupicu. Tu ste mi napisali plamenim si L \ 1111.1 svoje zločinačke namjere.- Dobro pogađate, mladicu. To je bila moja osnova kad sam ponudio mir i ta me osnova vodi i danas. Istina je.Casak Jelenko zastane. Ne mu/e Ui, inu zašto mu tako odgovara. Sasvim mirno, otvoreno, bez ikakvih ograda?Kao da je nešto tajnovit< zadrhtalo u njegovoj duši i značajno nastavlja.- Gospodine Verbeci. vi ste lukav.- To znaju već odavno.- Unatoč tome priznajete da sam pogodio vašu zločinačku namjeru?- Kako vidite, priznajem doslovce.- Nije običaj državnika da neprijatelju prizna svoje nakane okom u oko.Ne, to nije običaj, gospodine Kuševiću. Zašto ste to ipak učinili i meni priznali?20GORDANA X305

- Zato jer ćete vi sve to ponijeti sa sobom u grob . .Ušutjeli su. Verbeci ga promatra. Jelenko gleda u njegove tamne oči u kojima leži okrutnost. Trenutak čeka. Verbecijeve riječi pro hujale su mu dušom kao sjene neke sablasti što odnekle dolaze.- Vilena je odala da ste je kanili nagovoriti neka ode ispod ovog krova u halji vašeg gataoca, a dotle biste vi zabavljali naše društvo. Zbog toga ćete se vazda osvećivati. Tako je ona uputila mene i svojeg vjerenika. Da me nije toga sjetila, bio bih vas uputio da izađete. Ali vidite: žena misli na sve. Ona veli ovako: Draženić će dolaziti s njom u svakoj prilici među Hrvate, već po svojoj časti, a tamo će, naravno, sresti i vas. Vi ćete pokušati da bunite svoje zemljake protiv Draženića. Ne samo što bi se osvećivali županovoj kćeri jer je odala vašu nakanu nego i zato što se nikad nećete okaniti mržnje protiv njenog budućeg muža. Ona veli da ste vi samo prividno pružili ruku pomirnicu.- Uzvišeni gospodine, ponajprije, Draženiću nema mjesta medu Hrvatima ni da je oženio deset Berislavićki. Dakle, neće imati prilike da me vidi.- Ali vi ćete imati mnogo prilike da vidite njega. Svi ćete biti prisiljeni dolaziti k njemu, slušati njega i njegove odredbe.- slušati njega i njegove odredbe? Vrlo loš račun, gospodine državnice. Ni da živi tisuću godina, nikad Draženić neće određivati u našoj zemlji. A ni njemu slični.- Čekajte, dragi Kuševiću. Ne naprežite se toliko. Odat ću vam i ovu tajnu o kojoj ne sanjate.

Nešto ga stegne u srcu. Ne zna je li tome kriva stupica u kojoj je sapet ili je ono što je rekao gospodin Verbeci. Zato mu otkriva sve tajne? Obuzima ga tjeskoba, ali odgovara odlučno:- Spreman sam čuti sve.- A ja sam spreman reći sve. Evo slušajte: Petar Berislavić ostat će dugo na bojištu. Turci mu neće dati mira i zaposlit će ga u Bosni da mogu što lakše pripremiti napadaj na Ugarsku. Ban je vojskovođa. Ne smije se, dakle, maknuti s bojišta. Ovdje u Hrvatskoj moramo banu postaviti zamjenika.- Njega odabiru ban i hrvatski sabor - upadne Jelenko.- Tako bi moralo biti prema zakonima, ali ja prelazim preko zakona jer smatrani zakonom svoju volju i sve što je u moju korist i u korist Ugarske. Zato ću postaviti za zamjenika bana svojeg nećaka Draženića.Ta izjava udara ga u grudi. Jedva je našao dah:- Sto puta neka je to vaša volja. Ne možete je provesti, tH su Hrvati i njihova volja.- Polako, mladiću. Moj nećak vjenčat će se prekosutra nećakinjom bana Berislavića. Kći tako slavne hrvatske obitelji, kao što je Berislaviceva, bit će žena banova zamjenika, dakle, s jedne strane moja volja, s druge strane Berislavićeva kći, njezin zagovor.- Nema kod nas zagovora preko ženske ložnice.- I sam će Draženić omiljeli Hrvatima, on je ličnost koja na-306

stupom osvaja i osvojit će vaše ljude. _ Onda ne poznajete Hrvate.- Baš zato što ih dohu poznajem. Znate li što je najveća pogreška Hrvata, koja najviše dolazi u prilog neprijatelja?- Čekam da mi kažete- Zaboravljivost. Slabo sjećanje. Ne gledajte me tako začuđeno, nego čujte: nitko na svijetu i.ik. brzo i savršeno ne zaboravlja zloće što ih je netko počinio na Hrvatima kao oni sami. Hrvati brzo zaborave sve zlo što su ino učinili neprijatelji. I djela takvog zločinca, kao što vi smatrate mojeg nećaka, oni će zaboraviti. Sve će zaboraviti što je bilo i opet Će ga primiti u svoj krug, postavit će ga nabansku čast!- Još vam moram nešto saopćiti da vam mogu odgovoriti na vaše pitanje: zašto se pou/dajem da ćete sve odnijeti u grob. Vilena se boji da biste vi od prvu J;m:i radili protiv Draženića. Jest, ima pravo, to bih učinio.- Onda se ne čudile što sam ja poslušao kad me na to sjetila. Dakle, umjesto mosta za evlla/ak iz Lukavca, spustio sam vam stupicu da vam zapriječim otići ispod ovog krova.I tako mislite mene prisiliti na obećanje ili prisegu ili zadanu časnu riječ da nikad neću raditi protiv Draženića?Vaše mi obećanje i treba, što se tiče Draženića, kralj je već pristao na sve, a za vaše zemljake pobrinut će se moja sila i Vilenin smiješak. Ali tražim od vas nešto drugo.S najvećom napetošću uperi Jelenko svoj pogled u tog čovjeka koji se pred njim pokazuje u svoj golotinji svojeg cinizma. I čeka ono što će slijediti.- Gospodine Kušeucu, tražim od vas malu uslugu: kažite mi smjesta gdje bih mogao sutra u zoru naći gospodina Davora Antol-kovića.Otkud bih ja znao gdje se on nalazi. Znam samo to da je u inozemstvu.Dragi moj mladicu, onda ja znam mnogo više od vas. Pod sivim oklopom i vizirom skriva se čovjek koji je htio da se Hrvati otcijepe od Ugarske. On se vratio iz inozemstva kamo je otišao da ga kralj ne bi pozvao na odgovornost. A kako se sada nalazi u Turopolju, htio bih ga posjetiti.- Gospodine, ponovo velim: ne znam ništa o njemu.- Valjda nećete ustvrditi i to da ne znate o njegovu sinu?- Ne, ni o njemu.- Tvrde ste glave. Zato je moram malo smekšati. Dakle, vi ćete mi napisati pismo na gospodina Antolkovića i zamoliti ga neka dođe oo kapelice sv. Barbare sutra

prije podne. Tamo ćemo ga dočekati. Nešto mu važno motate saopćiti što ste doznali u Lukavcu.- A vi biste ga tamo dočekali kad bi on uistinu bio ovdje?- Samo se po sebi razumije.- Gospodine, krvavo me vrijeđate.- Ja ću vam samo dati krvavi odgovor. Odaberite: vi ćete njemu307

poslati takvo pismo po mojoj želji, ili ću mu ja poslati vašu glavu- Radije šaljite moju glavu. .1Državnik se razbjesnio, ali to ne pokazuje. Okreće se i podf|Dmraku tamnice. Bakljonoše stoje daleko od njih. Nekoliko l i.rak°njegova se pojava opet pojavi u svjetlosti baklje. Kao da jerekao jednom od vojnika koji drži svjetlo, a onda se opetk Jelenku:- U prvi čas čovjek brzo odluči, no kad dobro razmisli, da je ludo dati glavu dok je čovjek mlad, a život lijep.- Ali život pod vašom vlašću, gospodine, još je uvijek odvr negoli smrt.- Možete se lako osloboditi moje vlasti ako učinite što "e>odvas traži. ..Jedan od bakljonoša pristupi k Jelenku i potpuno osvijetli njegovo lice:- Vi tražite od mene da odam nekoga o kome ništa ne znam? Ali kad bih znao, gospodine, i tada ne biste mogli od mene izvući ništa niti me prisiliti da svoj vlastiti obraz oblatim najpodlijim zločinom izdajstvom.- Opet se junačke. Dobro, kad vi odbijate, neka to isto učininjegov vlastiti sin. -••\Pristupio je bliže k njemu i oštro ga promatrao. Znajući da jč potpuno osvijetljen. Jelenko vrlo vješto sakriva koliko ga u/buđuje spominjanje njegova druga Vojka pa samo makne glavom što nadvisuje drvenu škrinju u kojoj se nalazi, ali gospodin Verbeci želi ga zaskočiti:- Smjesta idem da pitam njegova sina gdje mu je otac. I on će mu napisati to pismo. Vjerujte hoće.Jeza prolazi Jelenka. Vojko je razotkriven? I on je izgubljen? Ali mimo gleda u Verbecija, ničim ne odaje svoju muku, a velikaš nastavi:- Valjda vam je dobro poznato, gospodine Kuševiću: imam u svojim šakama pod ovim dvorcem i sina, samo sam mislio da će vam biti drago ako vam ponudim mogućnost da se oslobodite.To zamuti Jelenkov pogled. Zažmiri i nastoji se smijati:- Kad biste imali Antolkovićeva sina, uzvišeni gospodine, ne biste sigurno osjetili prema meni toliku dobrotvornost i nudili mi oslobođenje. Tko zna kud svijetom luta Antolkovićev sin.- Znam ja, a uskoro ću ovako razgovarati i s njegovim ocem. Baš ovako kao što razgovaram sada s vama na istom ovom mjestu.- To vam ne bi mogao nitko zapriječiti kad biste ga imali u vlasti.I opet je Verbeci pošao malo dalje i posve ravnodušno reče:- Ako vam je tako milije, ne mogu ništa protiv toga. Ostavljani vas, dakle, na milost i nemilost Draženiću i njegovoj vjerenici.- S njima nemam nikakva posla. To sam već naglasio - odgovori Jelenko.- Mladi gospodine, moj nećak nikako ne želi živjeti pod istim

nphom s vama. Njegova je namjera da vas smakne.n __ jako? Kukavica s nije usudio sa mnom na megdan pa me• “^vući na stratište? Protiv toga ne mogu prosvjedovati. Kd _ Svejedno vam je Vrlo ste nesretni u ljubavi kad vam jesvejedno, život ili smrt? ....... . A- Za takve budalastu kao što je ljubav, junaci ne umiru. A ia se još uvijek smatram junakom._ Mladi gospodine, velika je šteta ovako hrabrog i odličnog mladića. Žalim vas, unau L tome, što ste buntovnik protiv mene i kraljevstva i zato nastojim da vas

održim na životu. Razmišljam i dolazim do zaključka: vi mi očito ne vjerujete. Sumnjate u moju volju da očuvam vašu gla\u. a ja to uistinu želim. Ali moj nećak ne želi vas pustiti ispod o\ oy kr.ova. Ja sam prema njemu slab, vrlo ga volim. Jedini je muški član naše obitelji, a sada je ranjen. Jedva je utekao smrti i zaprijetio mi da će iskočiti iz postelje i rastrgati sve poveze ako vas ne zaci r/ mi ovdje. Kad bi on čuo da nisam izvršio njegovu želju, počinio bi ludosti. Opetujem: on vas neće ostaviti dugo na životu. Ja Mm ovog časa smislio plan. Učinite mi što od vas tražim, a za naknaJu dat ću vas odvesti u Medvedgrad. Tu odluku opravdat ću pred svojim nećakom vrlo spretno, naime, daje to zbog Turopoljaca koji dolaze u nedjelju i sigurno ne bi potpisali pomirenje s Lukavcem dok se ne uvjere da vama nisam učinio nikakvo zlo. I oni će htjeti da im otvorim sve kule i sve tamnice. To će moj nećak odobriti u nadi da ću vas njemu predati kasnije kad se potpiše izmirenje. A kad jednom ozdravi, neće biti pogibelji da mi se mladić prijeti. Onda ću ja biti gospodar. Prema tome, meni je stalo da vas zadržim u životu. Razmislite, ipak je lijepo živjeti dok smo još mladi i pristali, a možete dobiti i čast u kraljevstvu.- Jednom riječi, gospodine, odlučili ste od mene polagano stvoriti neku drugu vrst Dražcnića”1Iskreno priznajem: U mi je misao pala na um tek sada u toku razgovara s vama. Osobito bi mi dobro došao ovakav hrabar i odlučan mladić kao što ste vi.- Hvala na vašoj ponudi, ali nikad neću promijeniti svoju odluku.- To bi značilo da se dobrovoljno predajete u ruke mojem nećaku, umjesto da iz moje ruke primite slobodu i časti i mogućnost da vrlo lijepo i udobno živite “- Taj udoban život i te časti bili bi močvara, a tamo se ugodno valja samo jedna vrst životinja.Verbeci se rashodao tamnicom. Kakav bi mu bio čvrsti oslonac u borbi protiv Hrvata. Kako bi ga mogao osvojiti? Ovaj bi mu mladić stvorio čudesa. Pokupio bi čitavo čudo Hrvata u čete na obranu Ugarske Jest, ovaj hrvatski plemić mogao bi zavesti Hrvate, povesti ih k Budimu. Njegova divna pojava, snažna riječ, uvjerljiva odvažnost, vratolomna hrabrost, bile bi mi od veće koristi negoli Draženić koji će sada teže zadobiti među Hrvatima sklonost, dok Jelenko uživa njihovu slavu, povjerenjePošto vi tako mislite, moj će vas nećak dati već sutra smaknuti

309308

da umiri sebe i svoju vjerenicu - veli glasno.- Neka to učini. Ali upamtite: odgovarat će saboru.- Neće jer će sve lukavo udesi ti. Već je prije znao preko tko će doći u maski putujućeg viteza i zato je još prije nego ste bili pozvani u njegovu sobu, zatražio od mene da posredujem u pomirenju. Imao je naročitu namjeru.- To sam odmah znao, samo nije mi palo na um kakva* je namjera.- Sad ću vam i to kazati, samo da vam otvorim put k mojojponudi. On je rekao: "Ponudite mu izmirenje i recite da može "ićina bojno polje, a zatim proglasite to svima u blagovaonici, a kadbude htio izaći iz dvorca, uhvatite ga i štipajte u tamnicu. Svi: ćeoni, dapače, i njegov drug gatalac, proglasiti u Turopolju da je otišaona bojno polje. Zato gataoca valja sutra pustiti kući. Svatko ćevjerovati da je Kušević otišao, to više što Vilena nije htjela s njimizaći iz dvorca, nego se vjenčala. I dok budu mislili da je na bojištu,bit će mrtav." ,- Takvu je podlost mogao izmisliti samo Draženić. j- Ali svatko će vjerovati da ste otišli na bojno polje, a zapravo ćete u grob. Da to nije odlučeno, zar bih odao sve svoje državničke tajne? Ali kad sam sada upoznao vaše vrline, želim sam sve takoij udesiti da vas ova sudbina ne stigne, već da vas naprotiv iskoristim! u svoje svrhe. Držat ću vas sam skrivena pred nećakom, a kad se dosl sita naljubi ljepotice žene, više ga neće razdirali ljubomora prema”“ vama. Tada ću mu otkriti da vas nisam smaknuo, nego oslobodio

njegove osvete. I bit će miran. Dakle, ako mi pomognete da dođem do Antolkovića, smjesta ću vas otpremiti u Medvedgrad. Tamo ćete živjeti sasvim slobodno, a kad pođem u Budim, uzet ću vas sa sobom. To vam nudim sasvim odlučno, istinski.- A ja vam odlučno i istinski odgovaram da to nikako neću prihvatiti. Sto me prije smaknete, vi ili Draženić, to će mi biti milije.Snebivajući se, zuri Verbeci u Jelenka. Mladić je pri svijesti, a ipak odbija tu njegovu tako dobro smišljenu ponudu?- Vi ste rekli svoje, a ja svoje - reče mu Verbeci. - Sami ste odabrali svoju sudbinu.- Nametnuli ste mi je vi.- Ostanete li i dalje pri svojoj odluci, posegnut ću za Antol-kovićevim sinom. Imao sam druge namjere s njim, ah* svejedno.Dugo ne mogu čekati, samo do zore. -^- Bilo bi mi draže da ne čekate. i,- Strah vas je da ne biste primili moju ponudu??- Ne poznajem straha niti znam gdje je Antolković kojeg tražite. Ja sam živ ušao u svoj grob. Ostavite me barem na miru umrijeti.Srdito prokune Verbeci, pozove bakljonoše i odlazi iz tamnice.Gore je škljocnula brava. Škripaju željezne prečke kojima vojnici pričvrstiše vrata. Jelenko osjeća da je izgubljen. Na časove ga obuzima310

-iin i umorne mu misli klonuše. U mraku više ne može razmi-ni o sebi ni o svojoj sudbini, ni o Antolkoviću. Zamire u mucii bolima.* * *Kad je Petar Pan izišao iz blagovaonice na trijem, našao je Mladena Ispripovijedi mu što su čuli, noseći škrinju i kako je Jelenko nestao u mraku. Da ne bi štogod zla počinio Vileni ili Dra-ženiću lakrdijaš odmah po/ove 17 blatim aonice shitic da donesu svjetla i traže Jelenka na sve strane Ide u oružarnicu, osluškuje ispred Draženićeve sobe Tko W mogao znati gdje je u tom velikom prostoru trijema gdje se okolo naokolo redaju vrata svih odaja? Kamo je moeao nestati? U koju sobu? Lakrdijaš se uvjerio da nije ni u Draženića, niedje u bli/ini i obuzima ga neka sumnja pa stade vikati:- Gdje je taj plemić što mi je obećao svoju pomoć? Gdje ću naći takva željezna leđa koja bi mi mogla poslužiti u mojoj peli-vanskoj mudroliji?Svi se polako kupe oko njega, izlazeći iz dvorane i slušaju njegovu bijesnu viku:Ja ovako visu L kao Ijestva, popeo bih se njemu za vrat da izvodim čuda kakva niste vidjeli. Sto? Vojnik da to učini? Preglup je. Ili da skačem po ramenima gospodina kneza koji jedva stoji na nogama? Ili Danijelu kome više pristaje ženska haljina negoli muški haljetak?Na viku pojavi se potkastelan, Petar Pan viče:- Gdje je u/višeni gospodin?Otišao je iz blag! i ; L ne znam je li kod Draženića, ili u svojoj odaji.Hoću da zapovjedi svojem gostu neka smjesta dođe ovamo. Neće on badava jesti i piti pod našim krovom.Dohitao je i barun Pencinger i pita Petra Pana zbog čega se ljuti. Čovjek se ponovo razviče, a Pencinger se grohotom smije:- Plemić vas je izigrao, prevario.- Mene prevario? \ arak ^-. Smjesta neka mu uzvišeni gospodin zapovjedi da mi bude na uslugu.- Ne može to više nitko na svijetu zapovjediti gospodinu Kuševiću.- Kako vi to govorite, gospodine Pencingeru? Gdje je taj gospodin”1- Tko bi znao kud se vere. Ostavio je sve i nestao.Taj odgovor propir;: Petra Pana i on još bučnije uzvikne:Pobjegao da mi ne mora služiti? Pobjegao taj kukavac. Kako je to moguće?Rekao je da želi otići još danas jer će mu odnijeti njegovu okladu. Tko ga smije zadržavati?Valjda nije otprhnuo zrakom? •”

- Spustili TO mu most.Ml

• - Kako? Bez moje dozvole? Znate li vi da sam danas kaštelan dvorca ja? Nije li uzvišeni gospodin zapovjedio i sam tako odredio?- Sve je to istina, Petar Pan, ali gospodin Kušević tražio ,ć da ga puste.- Pod ovim krovom može, dakle, svatko zapovijedati da mu te spušta most?Da dokaže svoju tvrdnju, Pencinger zove potkastelana.- Nisi li ti došao gore i javio da gospodin Kušević želi smji ostaviti dvorac i moli neka mu se spusti most?- Jest, gospodine barune. I ja sam izvršio njegovu želju. Petar Pan utrči u blagovaonicu:- Hej, vi, gataoče, što je to s vašim vitezom? Ostavio vas ovdje i otišao iz dvorca?- Govorio je da ide još ove noći. l- A nije vam rekao hvala što ste ga pratili? Moj gataoče,] ostali ste praznih rukava. Kušević ode da pribere tisuću dukata, a; vi ste ostali tu.Lakrdijaš se stade razmahivati, bjesnjeti, grditi, psovati i vikati:]- Vi ste krivi što mi je sve propalo. Vi i vaš vitez. Idite dosto đavola! Bacit ću vas naglavce u opkope, razumijete li? Neću dagatate. Nosite se ispod ovog krova. Tu sam ja gospodar, ja koji se,brinem da ovdje svi ne crknu od dosade. A sad glumim ulogu prč- jpalog stvaratelja najduhovitije komedije.jI stade bijesno bacati oko sebe sve naprave, lakrdijaška odijela, ( sve što je tako pomno priredio. Svi su se prepali. Očito ga je zahvatilo, istinsko bjesnilo. Svi se toga boje, svi mu se miču. Stigavši iz tam-, niče, Verbeci ulazi na vrata i stoji bespomoćan. Uzalud dozivlje. Petra Pana da bi ga smirio. On još žešće baca oko sebe sve ono čemu su se svi toliko veselili. A onda, spazivši državnika, vikne:- Vi ste tome krivi. Samo vi kad ste tražili od mene da pustim pod ovaj krov te dotepence što su htjeli zaslužiti na mojoj lakrdiji tisuću dukata. Znao sam: nešto neće biti dobro kad me moj nos, odvraćao da ih pustim gore. Ali, dakako, uzvišeni gospodin, umni državnik htio bi vidjeti još dalje od nosa. Nikad se više neću truditi da vam priredim veselje, pa makar me smjesta bacili iz dvorca i službe. Trebali ste, moj uzvišeni gospodine, poslušati i ostaviti strance na ledini da tamo prenoće. Mene ovako prevariti? Kad sretnem tog Kuševića, razbit ću mu lubanju kao što sam razbio sve ove naprave koje bi vas bile zabavljale mjesec dana.I bijesno istrči iz sobe. A gatalac, Stjepko Brodarić i Vojko nekoliko su se puta pogledali. Mladi svećenik misli da je Petar Pan odigrao tu scenu da im najavi nestanak Jelenka Kuševića. Ali njegov odlazak ne ispunja nikakvom brigom nikoga, pa ni Mrnjavčića. On je već prigodom večere jasno naglasio da će otići u noći da mu znanci ne bi utekli s ucjenom oklade. Pošto mu nije uspjela zadaća, žuri se u Brezovicu da javi Gordani i Antolkoviću. I sretni su što je otišao jer nikako ne bi bili mirni da je ovdje prenoćio. Tako misli i Vojko i svi njegovi suradnici. I Mladen se smirio, uvjeren da je

ko otišao Valjda mu je i zato kazao neka odnese Jasenki i H niesov oproštaj. On najviše shvaća njegov brzi odlazak. Draže ie to nego da se dao zavesti ljubomorom i uvukao u Draže-sobu ili k njegovoj vjerenici. Sad je na slobodi. I to muojvoda od Ferare plane bijesom kad je Petar Pandoiivo odlazak Jelenka Kuševića. Sad mu je sasvim izmaknuo. Ne može ga više prisiliti da mu obeća ruku svoje sestre. Još uvijek se nadao da će ga zadesiti kakva neprilika koja bi mu došla u horu da iznudi Jasenkinu ruku Baš nju želi posjedovati. Ne pita sam sebe je li to strast ili ljubav, ali zna: što je duže ne vidi, to je više želi Danas ga još vrijed i i otpor njenog brata, običnog plemića. Očito je pobjegao da ga ne bi prisilio na obećanje? Jedva skriva uzbuđenje od Ijutine.

U buci razgovora u blagovaonici, Mladen se približi k Vojku. S nekoliko riječi saopći mu kako je vani u mraku Vilena govorila sa četovodom, što mu je rekao Jelenko i kako je nestao. Dakle, ostavio je dvorac. To umiri i Vojka.Čekali su obojica d;i mogu govoriti s Darkom Mrnjavčićem koji je neprestano zauzet gatanjem. Svatko od gospode oko stola želi nešto znati, a riječ mu ide hitro i spretno. O svemu ga je poučila Gordana što ima kome kazati. Svi se dive kako pogađa. Njenom pronicljivošću zaokuplja sada svu njihovu pažnju, dok u njegovoj duši neprestano kopka jedno pitanje: tko ih je odao? Tko je pod njima iskopao jamu i razorio im uspjeh?Bijesan, zalupio je lakrdijaš vratima, otišao na trijem i zapovjedio slugama koji još tamo stoje neka ugase svjetlo, pa se vrati u blagovaonicu Ne želi nikoga vidjeti i sve po stoti put šalje k vragu.Ostao je na trijemu sam. Začas pohita niza stube u dvorište.Nigdje nikoga Svi su gore, dakle, može raditi što ga. volja. Ide ravno pod ulaznu kulu. Ispod stropa mrak kao u grobu. Otvori usku malu vratarevu sobicu. Jedan jedini stražar sjedi budan. Uza nj na stolu sitno svjetlo. Bjesomučno vikne na nj Petar Pan:Tko ti je dopustio da puštaš most bez moje dozvole? l kad bi sam kralj htio izaći ispod ovog krova, mora pitati mene. Nisu li ti rekli: danas sam ja gospodar i svi imate slušati mene?Ali, ali, gospodine, molim, gospodine . . .- Lupežu, pustio si izići baš onoga koji mi je najviše trebao za moju lakrdiju Sad ćeš ti, umjesto njega, klečati na podu, a ja ću gaziti po tebi kao pseto.Čovjek ne može do riječi, dršće i moli, baca se na koljena, a Petar Pan ušuti jer stražar diže ruke kao na molitvu i vikne: Nisam. Nisam pustio nikoga. Onda reci tko je spustio most da pobjegne moj pomoćnik?- Gospodine, n u k. Nikog nije bilo. Most nije spuštan. Evo, gledajte, tu je kotač, gotovo sam na njemu spavao. Ni žive duše nije bilo ovdje. Čitavu večer sam bdio.

313312

- Gle, imaš pravo, Kušević ljubi Draženićevu vjerenicu. Ali zar je došao oteti?- Spočitavaju mu to, dok on tvrdi da je bila oklada. Možda se izgovarao, no svejedno, luduje za djevojkom, iz ljubomore je toliko progonio Draženića.- Sad mi je jasno. Sigurno je Draženić odmamio Kuševica u kakvu izbu dvorca, ili je to po njegovoj želji učinio Pencinger.- Mislite da bi tako moglo biti - čini se Petar Pan nevješt. Knez potvrđuje, a lakrdijaš će odlučno:- Bilo što mu drago, uvjeren sam da me Pencinger izigrava. Dosta mi je svega, neću više biti ovdje. Idem. Svuda će me dočekati objeručke.Knez ga moli i traži neka mu kaže što želi. Sve će učiniti. I zatim dugo raspravljaju.Kad su se vratili u blagovaonicu, stade Petar Pan kupiti svoje stvari i vezati ih u svežanj. To je razbilo svako veselje. Gatalac je već dovršio svoja proročanstva i sada svi očekuju da ih nadalje zabavlja Petar Pan. Mole ga, ispituju. On im ne odgovara i sprema svežnjeve naočigled svima. Tada se knez odjednom isprsio i stao odlučno u pozu gospodara kuće:- Neću dopustiti da mi ode tako sjajan lakrdijaš ispod krova. I moj kraljevski ujak to neće dopustiti. I lijepa princeza duboko je potresena. Svi mi želimo da Petar Pan ostane. Ali ja ću mu pružiti dokaz da ga nitko nije kanio izigrati.Svi to odobravaju i pristaju uz kneza. Nitko ne sluti što će slijediti i nastavi predlagati:- Dakle, neka smjesta nekoliko vojnika pregleda čitav dvorac, sve odaje i kule i sve izbe.- Mene želite uvjeriti da me nitko ne izigrava, a povjeravate pretragu vojnicima koji će izvijestiti onako kako želi gospodin barun. Vjerovat ću tek pođem li s njima da sam vidim jesu li Kuševica sakrili ili ne.

- Naravno da ćeš i ti s njima - upadne knez, ne čekajući ničiji odgovor. - I ja sam želim s tobom. Hajde, idemo.Nitko nije protuslovio. Verbeci i Pencinger ostavili su knezu da izvede pretragu sa svojim momcima u prisutnosti Petra Pana. I svi odoše.U blagovaonici su ostali svi na okupu. Kralj, princeza, vojvoda, Ferenci, Danijel, Stjepko Brodarić i sva pratnja tobožnjeg kardinala. Nitko od njih ne sluti što se zbiva pa sa zanimanjem čekaju što će donijeti pretraga. Naprotiv, Mladen, Vojko i Stjepko razumiju sve. Sad im je jasno zašto je Petar Pan odigrao sve te prizore. Jelenka nema u dvorcu, lakrdijaš je dokazao da nije ostavio Lukavac, dok, naprotiv, Verbeci, Pencinger i potkastelan, tvrde da je otišao. Dakle, mađarski državnik sa svojini pouzdanicima laže. Zašto? Zbog čega? Izmirio je Jelenka s Draženićem, prema tome, nije mogao učiniti Jelenku ništa zla? Da je imao takvu namjeru, ne bi trebao posredovati u izmirenju obojice protivnika? Tu tajnu prikriva neprozirni mrak. Uvlači

se u duše teška briga. Mladen je Vojku Antolkoviću ukratko!"Vj ovjedio sve događa L Draženićevoj sobi kako mu je to saopćiom Jelenko iza zastora Ako je Jelenka uhvatilo bjesnilo i potrčaosa mraku trijemom k Draženiću, a on ga je možda dao uhvatiti,svezati? Kamo bi inače mogao nestati kad nije izišao iz dvorca?Teško čekaju, a ne smiju se o tom porazgovoriti pred gospodom niti se smiju povući od njih jer bi Verbeci i Pencinger opazili svaku njihovu kretnju. Obuzimaju ih zle slutnje i nestrpljivo čekaju povratak kneza i Petra Pana.A oni traže u čita\"m dvorcu. Najprije ulaze redom u svaku sobu koja se otvara u trijem, u sve kule. Nigdje ništa. Zatim silaze u dvorište. Najprije knez odlazi u stražarsku kulu na izlazu dvorca i tamo ponovo ispituje vratara. Pred svojim gospodarom vratar dokazuje da nikome nije spuštao most, već samo gataocu, još u sumraku. Nakon toga mtk> nije izlazio iz dvorca. Kuševica dobro poznaje i nigdje ga nije vidio.Lakrdijaš i njegov gospodar odlaze u staju i obilaze redom sve prizemne prostorije i urede. Petar Pan otvori komoricu u kojoj je on čamio prije Draženiceve bolesti, ali ni tu nema nikoga. Zatim odlazi u drugo dvorište, ispituje u kuhinji kuhare i služavke. Nitko ništa ne zna i nigdje ništa nema K i; su ponovo izašli ispod krova, Petar Pan obilazi dvorište i osvjetljuje zidine dvorca. Zastane pred vratima tamnice:- Gle. gle. kakve su to prečke na vratima? Kneže, ova se vrata otvaraju na stepenice koje vode dolje duboko u podzemne tamnice.Knez se zaustavi i promatra vrata. Petar Pan se sjeća kako je bio dolje s Vilenom one jedne noći kad su ovamo dovodili zarobljenike iz Turopolja, a nju je našao skrivenu uza zid i vidio mučila što su ih vojnici spremali /a Jelenka Kuševica.Pristupi k želje/mm vratima i čestito ih prodrma. Zatvorena su lokotom.To znači da je netko u tamnici - veli Petar Pan. - Zašto bi inače tako pomno zatvarali željezna vrata?Tko bi bio u tamnici? - upita knez. - Valjda su nekoga uhvatili u Turopolju”?Ne, gospodine kneže, s Turopoljem sada postupa gospodin Verbeci oprezno. Ni jednog čovjeka ne bi dotakao, ali tu je ipak netko . . .- U dvorcu nitko ne nedostaje - konstatira knez.Da, kneže, nitko, osim Jelenka Kuševica. Knez gleda značajno svojeg prijatelja.Valjda ne misliš da su njega zatvorili u tamnicu? To bi bilo nečuveno. Ja ga zaista ne branim, on se bori protiv Lukavca i bijesan sam što moram pristati na mir koji mi zabranjuje da se gostim turopoljskim pečenjem, ali kad vele da su ga pustili iz dvorca, zašto bi ga onda zatvorili u tamnicu? Zbog tog jednog plemića, neću valjda pustiti iz dvorca tebe.- Zašto su ga zatvorili u tamnicu? Odmah ću vam reći - šapne

116

knezu u uho. - Zato Sto je on jedini koji bi mogao oteti Draže? nićevu vjerenicu. Sad vam otvoreno priznajem svu tajnu: Kušević je bio s njom vjeren, ljubili su se, ali je ludu djevojku zablistao sjaj Draženićeva bogatstva i časti koje ga čekaju na kraljevskom dvorcu pa se vjerila s njim, a Kuševića ostavila. Draženić je županovu kćer prosio samo zato da preko nje postane ban. Sad je došao da je otme. A ona? Vjerujte, ona bi bila htjela poći s njim, znate, žena je žena] požalila je sve, srce je progovorilo. Evo, zatvorili su ga jer on jedini može spriječiti Verbecija da vjenča svojeg nećaka s onom koja mu nosi bansku čast. "Taj Kušević je pravi zmaj u hrabrosti, a u lukavosti lisica.- Kako mi to nije palo na um? Pa naravno. Ništa drugo nego to. On je zato došao, sigurno ima kakvu osnovu, ali zašto se otkrio?- Nije on sam, Draženić je nekako doznao.- Kad bismo ga mogli dozvati da znamo sigurno je li dolje?- Ni da ispalite vatreno oružje, pa ni turski top, ne bi mogao čuti kroz ove zidine. On je dolje daleko pod zemljom. Vidio sam tamo jednom lance na zidu kojima vežu opasne zločince. Sigurno su i njega svezali pa ne može gore na stube. Zapomagati su već mnogo puta razni utamničenici kad su ih mučili i nikad ih nitko nije čuo. To nam ne pomaže.- Časti mi, Petar Pan, ako uistinu taj Kušević nije izišao, a po svemu se vidi da nije, onda je on ovdje dolje. Morao bih pitati one vojnike koji su otišli s potkastelanom kad ih je poveo dolje.- Uzalud se trudite. Vojnici se ne bi usudili pisnuti protiv kaštelanove volje pa da im dadete ne znam što. Boje se oni za svoj život.- Što da uradimo?- Prepustite to meni, kneže, vidjet ćete što misle oni gore. Za svaki slučaj nešto ćemo se dogovoriti.- Dobro, idemo brzo gore.Tiho šapćući, prolaze pustim dvorištem i krenu uz stube.- Tek što su otvorili vrata blagovaonice, svi su pogledali u kneza i Petra Pana. Ovaj je preuzeo riječ:- Nigdje ga nema. Sve smo pretražili. Samo je tamnica zaključana. Dapače, zatvorena prečkom i lokotom.- Niti nismo mogli ući - veli knez. - Valjda ga u tamnicu ne bi sakrili od puke šale?- Kakve lude misli? - nasmije se Pencinger. - Dakle, uvjerili ste se da vas nisam izigrao, Petar Pan?- Naprotiv, uvjerio sam se da ste me ne samo izigrali nego potkopali. Kušević je u dvorcu. Na to prisižem.- Krivo prisižete. Ja sam s vojnicima spustio most plemiću - veli potkastelan - vratar to nije čuo jer je spavao.- A tako? - usklikne Petar Pan. - Kako ste odjednom pažljivi? Niste htjeli njegovu kraljevsku visost, vratara probuditi i uvijek ste ga gurnuli nogom kao krepano pseto ako je samo malo drijemao.- Neka kažu vojnici. Jeste li spuštali most?318

_ Jest spuštali smo - odgovaraju svi.__ Ubojice i razbojnike zovete za svjedoke poštenom čovjeku? 7 hraniujem takvu uvredu - viče Petar Pan. Kneza raspali što njego-im slugama zapovijedaju drugi i toliko se raspali na to svjedočanstvo da ga je morao stišavati sam kralj.- Lažu. Razbojnici, tati, ubojice, pokupio sam ih iz tamnice, skinuo ispod vješala. " sad će oni svjedočiti kao vjerodostojni ljudi meni okom u oko? Lažu, pseta! Kušević je u dvorcu, a ja, gospodar, ja moram to podnositi da se potkapa moj prijatelj koji mi je spasio život od nekog lupeža št< me htio otrovati? Možda je netko platio i ove razbojnike ovdje? Knežev bijes jedva se stišao na kraljevuopomenu. .Sve te okolnosti pobudi l. su u svima vidljivu sumnju. I kralj je pogledao Verbecija Princc/a pogleda Vojka koji je stajao iza njih. Okrenula se k njemu Smatra ga i danas još sinom Antolkovića kojeea je prokazao prije dva d;m;i

Draženićev četovoda. I razabravši da je mladi plemić problijedio, a oči su mu pune briga, nastoji ga svojim pogledom ohrabriti Vojka probudi iz misli princezina kretnja. Osjetivši njen pogled, zagleda se u nju. Dok su ostali stalno bučno govorili o Jelenku Kuševiću, mlada princeza dade Vojku znak da joj se približi i šapne mu:Čitam vam sve s lica. Vaš je drug očito zapao u nevolju.Nadam se u vašu pomoć, princezo. Vojvoda ga može spasiti. Trebao bih s njime ra/-”<naraii nekoliko trenutaka da drugi ne čuju.Vi znate da vam ništa ne mogu odbiti.I gleda mu nekolik trenutaka žarko u oči. Nitko nije iza njega i ne može opaziti taj pogled. Tada se ona okrene k ostalima i sluša Petra Pana:Danas mi valjda nitko ne može kazati da sam u kakvoj vezi s Hrvatima. Sam uzvišeni gospodin pristao je k Hrvatima, s njima se izmirio. A da sam pi bio saveznik Hrvata, gospodin Draženić ne bi više živio. Bio bih mu poslao u dvorac takvog vrača koji bi mu sjeo za vrat i dao kapljice na vječni počinak. Je li tako, uzvišeni gospodine?- Dragi moj pnjaidiii. ti si spasio mojeg nećaka, to znadu svi.- Zato mi barun zavidi na vašoj milosti i želi me potkapati.Verbeci uvjerava Petra Pana da nema razloga ljutiti se na baruna, no on i dalje dokazuje:Uvijek me potkopa\;t Kad ste vi, uzvišeni gospodine, zapovjedili da se u dvorac puste vitez i gatalac, ja sam se protivio jer sam znao: pokvarit će mi lakrdiju. Ali gospodin barun je tražio Ja pustim strance, znajući kako će moja igra propasti. Nitko mi nije mogao skuhati tu poparu samo onaj koji me mrzi, koji me već htio spremiti na drugi svijet.Sav je pocrvenio. Znoj ga oblijeva. Nitko ne bi mogao posumnjatiJa glumi U petru Panu doista kipi žuč, ah” ne zbog onoga štoprikazuje uzrokom svoje Ijutine, nego zbog podlosti kojom sumnjičierbecija, Pencingera I Draženića. Sve što se događa pošto je razotkri-

ven Jelenko, strahovito ljuti Petra Pana pa udara, viče, galami, "azrna-huje se, htio bi sve izudarati jer mu nije ništa pošlo za rukom. Sve što je zamislio i proveo ove večeri, sve se srozalo.- Najljepša princezo ovoga svijeta, vi ćete me razumjeti. “• idjdiste u Italiji desetak dvorskih lakrdijaša i njihove predstave, a jediniznate koliko je važno za nas koji trošimo svoj um i duh da D.i-mijemokojekakve besposličare na prijestolju i uz prijestolje. Vi znate što macinama pokvariti jednu večer. Eto, što ću vam odati: kad mi je i a talacoduzeo svu pažnju čitavog dvorca, smislio sam nešto drugo. Vi ćeteme razumjeti i vi, eminencijo. Začas sam smislio nešto novo. Dofcisegatalac ovdje banio i gospodario vašim pažnjama i vašim puhovima,pala mi je na um genijalna misao kako ću njega potući, uitkriliti,poraziti. I brzo sam odabrao tog nesretnika Kuševića koji mi je paou ovu moju večer kao cjepanica na golu nogu. Tada sam mu rekao:"Imam ideju. Vama ću je otkriti i to ćete sa mnom izvesti, ali nitkone smije ni slutiti što će to biti. Uzet ćete s ovim mladim vitezomovu škrinju, odnijeti je u kulu, a onda učiniti ovo i ovo." On jediniznao je moju tajnu i pristao na časnu riječ da će mi pomoći Azašto je baš on iznenada nestao? Zašto baš on koji nosi moju :ajnui jedini je toliko vratolomno drzak da bi mi pružio pomoć u , “iomešto želim izvesti. Razumijete li? -jl- Uistinu vas razumijem, dragi gospodine Petar Pan - veli|princeza ljupko. ,- Recite: bi li se što takvo smjelo učiniti kojem od lakrdijaša<;na dvoru u Napulju, u Milanu, u Firenci ili Rimu? }- Bože sačuvaj, to se nitko ne bi usudio - veli ona, a sam; kardinal potvrđuje što dvorskog lakrdijaša ponuka da izvede svoje djelo do kraja:- Dakle, vidite da sam ja u pravu kad velim: to mi je namjerno učinio taj barun koji me progoni već dva mjeseca i dva tjedna. Otkad je u ovom dvorcu bila zarobljena ljepotica Gordana, svojim ga je neprispodobivim umom stalno

izigravala. Doživljavao je iz dana u dan neuspjeh za neuspjehom i onda je krivio mene kao da sam se ja uvukao u biće te ljepotice i borio protiv njega. Kad nije dorastao ni pameti njezine obuće, mene je progonio da prikrije svoje neuspjehe.Uvrijeđeni Pencinger diže pesnice, silom hoće da zaustavi riječ Petru Panu, ali ga on nadvikuje i tuži se. I nema nikoga među gospodom koji bi samo našas posumnjao da svaka riječ Petra Pana ne znači ono što govori. I barun je potpuno zaveden i nastoji ga umiriti i doći do riječi da se opravda, ali mu je uzaludno nastojanje. Lakrdijaš dalje dokazuje povredu svojeg uzvišenog zvanja tolikom rje-čitošću i tako jasnim razlozima da je svatko uvjeren kako je K.U-šević uistinu negdje skriven, a to je djelo baruna Pencingera. Lakrdija* ne gleda svoje štićenike koji teško čekaju što on kani izazvati svojim jadikovkama pa se opet obraća princezi:- Barun hoće da me makne iz ovog dvorca i zato mora dokazati da nemam sposobnosti prirediti onu veliku svečanu lakrdiju na koju sam se odvažio. On želi da me kralj ne povede više u Budim,

knez otpusti i uzme drugog lakrdijaša. Mržnja je to njegova i , drugo. Kako bi Kušević mogao otići, a da se ne pokloni ovdje "red kraljem, da se ne pokloni njegovoj eminenciji? Zar mislite da će plemić otići, a da te prije toga ne pokloni tako visokom crkvenom dostojanstveniku, da ne padne pred noge princezi? To ne može nitko dokazati ni glupavom vojniku, a kamoli meni. Kušević je u ovom dvorcu sakriven Kako ga je na to naveo gospodin barun, ne znam. tko bi znao što mu H rck.i ali plemić nije otišao iz dvorca. On se nalazi tu. Vi to sami znate, princezo, jer drugačije ne može biti.Iza Petra Pana u pozadini stoji Vojko i promatra princezu koja sluša Petra Pana, a od časa do časa pogledava mladića kojeg je odabrala za ljubavnikaPetar Pan završi jadiko\ anjc i naglasi da će otići. Princeza prihvati riječ kao pod nekom sugestijom:Mislim da bi se moizin umiriti našeg duhovitog lakrdijaša ako mu se otvore sve prostorije u ovom dvorcu, sve do posljednje.- Otvorili su mi sve, samo su tamnicu čvrsto zaključali - upadne Petar Pan. sav sretan što je napokon princeza dodirnuta ono što svom snagom nastoji izvući na površinu.- Tamnica je zatvorena prečkama i još pričvršćena lokotima ogromnim kao moja glava - upada lakrdijaš.- Valjda ne mislite da ću gosta zatvoriti u tamnicu? - uvrijeđeno prigovara Pencinger.U to Petar Pan skoči na noge i žestoko odgovara.Nijedno vam sredsi. nije dovoljno ružno kad želite meni dokazati da nisam dorastao svojoj zadaći. Zar me niste nastojali već davno maknuti iz dvorcu “ Nije li me vaša mržnja još prije nekoliko dana spremila dolje u crnu komoricu kamo zatvarate neposlušne vojnike? Jest, istina je zatvorili ste me kao sužnja i da me uzvišeni gospodin nije izvukao, danas bi ovaj dvorac bio zavijen u crno. Draženić bi ležao u grobu. To zna najbolje uzvišeni gospodin Ver-beci. Eto, rekao sam pred svima istinu. To mi je učinio barun kako ne bi vjerovao da mi je sada zatvorio ispred nosa čovjeka koji je bio spreman na neviđenu vratolomiju da mi pomogne izvesti prikaz koji bi i princezu zadivio. Jest, htio mi je onemogućiti da pred budućom kraljicom pokažem što /na:n 14 >nao K poda mnom jamu da ne bih mogao na dvor njegova veličanstva i naše buduće kraljice. To je i ništa drugo.Princeza osjeća što znaL zadobiti prijateljstvo dvorskog lakrdijašai predloži:, ,~ Dopustite da posredujem. Pružite gospodinu Petru Panu ključeve tamnice neka se sam uvjeri je li tamo onaj koga traži - 1 Pn tom pogleda Pe:i,:ncj-.Njegovim licem preleti trzaj koji nije izbjegao ni pažnji Stjepka Brodarica, a ni Petra Pana. I sama princeza i vojvoda opazili su se Pencinger i njegov gospodar Verbeci osjećaju neprijatno.Kralj Vladislav ništa i ..pi/.i ali njemu je Petar Pan toliko prirastao srcu da se nije ni sjetio pitati Verbecija za njegovo mnjenje

pa se i on zalaže neka Petru Panu uruče ključeve tamnice.Skrivajući svoje neraspoloženje, ugojeni velikaš naredi pot kaštelanu neka side dolje i dade ključeve Petru Panu, pa lakrdijaša upućuje da odmah siđe. Ali ovaj primijeti cinički, ne maknuvši se s mjestd- Da siđem pa da me odvuku u onu komoricu u kojoj san?čamio i onda navijestite kako sam i ja ostavio dvorac jer sam .•”razljutio i otišao? Ne. Nisam tako glup. ^- Ali, dragi moj prijatelju - ljubazno će Verbeci - kako smije$i izricati takve sumnje kad znaš da si pod mojom zaštitom? Moj najbolji prijatelj na ovom svijetu koji mi je spasio nećaka?- Vas će oni prevariti. Ne vjerujem ni barunu ni potkastelanu.- Neka potkastelan donese gore ključeve, a zatim će sa mnom :sići knez i gospodin Danijel.- I ja ću s tobom - obećaje Verbeci, samo da bi Petra Pana, nekako umirio.Potkastelan je izišao iz dvorane, silazi trijemom i čeka hoće li;mu Verbeci poslati kakvu poruku. Ne zna što da uradi, kako da se:snađe, opravda što ne može donijeti ključeve jer ih sam Verbeci nosi:u svojoj mošnji. JU dvorištu čeka. Nitko ne dolazi. To je jasno. Ne usuđuje se nijedan od njih, ni Verbeci ni Pencinger poslati poruku. To bi smjesta i svi opazili i odmah bi svima bilo jasno da su Kuševića zatvorili u tamnicu. Naravno, gospodin kaštelan i prvi gospodar kraljevstva oče-> i kuju rješenje od njegove dosjetljivosti.Ali ne može pronaći ništa. Ništa mu ne pada na um. Otkud njemu toliko lukavosti da nađe nešto potpuno uvjerljivo. Dugo šeće i čeka uzalud. Napokon se mora vratiti.Vraća se nakon duljeg vremena u dvoranu i sav smućen javlja svojem kaštelanu:- Gospodine barune, u vašem uredu nisam našao ništa. Valjda ste vi u kojoj ladici zatvorili ključeve pošto smo dolje u podzemlju spremili vreće sa žitom?- Novu žetvu spremili ste u podrum da zrnje što bolje istrune? Bit će kruh slaniji kad žito bude pljesnivo - upada Petar Pan. - Tko će vam vjerovati da ne znate gdje su ključevi?Mađarski državnik opazi da se stvar neugodno razvija. Da predu-sretne dalje neprilike, stane pred kralja, kardinala i princezu, položi ruku na prsa i reče ozbiljno:- Izjavljujem ovdje pred svima Petru Panu, na moju časnu riječ, u tamnici nema živog stvora. Uistinu su tamo smjestili prije nekoliko dana neke zalihe žita koje ćemo sutra već otpremiti u Ugarsku da spremim hranu za vojsku koja će biti potrebna za obranu ugarskih granica. Petar Pan, valjda vjeruješ mojoj časnoj riječi?Lakrdijaš je nacistu, na put mu je pala nepremostiva zapreka. Dalje ne može. Mora prihvatiti to jamstvo ako neće da izgubi milost kojom ga je obasuo Verbeci. Nakloni se i odgovori:- Kad vi jamčite svojom časnom riječi, onda moram vjerovati da nema nikoga u tamnici, ali vaša uzvišenost nije mi zajamčila da322

Kušević nije uopće u dvorcu, a meni je samo to važno.- Kušević me zamolio da smije otići kad bude htio. To samdopustio, što je normalnu Tražim, dakle, od baruna Pencingeraneka mi zajamči časnom riječi Stoje s plemićem: je li izašao ili nije?Jest odgovori Pencinger, osjećajući da njegov gospodarsvaljuje svu odgovornost na niusia l kune ga zbog toga, a ipak odlučnonaalasi da su Kuševiću spustili most dok je vratar spavao." - Eto vidiš, Petar Pan, sve sam učinio da te umirim - naglasiVerbeci.- Vjerujem sve što mi vi velite, uzvišeni gospodine. Kamo je nestao Kušević ne znam Uvjeren sam da mi je barun htio napraviti psinu i zato sam duboki ožalošćen. I ja sam samo čovjek, a moj duh se danas buni, ne može poletjeti u visine dok se ja valjam u kaljuži bijesa i zlovolje. Zato molim da me danas oslobodite dužnosti da nastavim komediju.

Razumijem te, dragi Petar Pan - ljubazno će Verbeci, sav sretan što je stvar svršila - Naravno, imaš razloga sumnjati u baruna, ali ovaj put uistinu nije kriv. Tko bi se usudio zatvarati Kuševića dok se ja s Hrvati n , mirim?Neću više da timu trošim vrijeme, izbrisat ću današnji poraz novim uspjehom, možda nekoga nađem u ovom dvorcu da mi izvede ono što sam zamislio i povjerio Kuševiću.Napokon odahnuše i Verbeci i Pencinger i obojica stadoše pripovijedati kralju i princezi kako je Petar Pan bio u zabludi.Princeza Oliva zauzima se za lakrdijaša koji će na njenom dvoru zabavljati i nju i njene pouzdanike. Vojvoda od Ferare poveo je Vojka dvoranom. Princeza mu je prišapnula neka sasluša mladića jer mu ima kazati nešto važno. Nije ni čekao dok se situacija ne razjasni, nego je uzeo svojeg plemića za lakat i šeće s njim u dnu sobe. To ne pobuđuje ni najmanju pažnju. Tobožnji kardinal nikad nije dugo sjedio kod stola, pa su već svi privikli da često ustaje, unatoč kraljevoj prisutnosti, i odlazi bilo na trijem ili u dvorani korača od prozora do prozora. Nemirnu vojvodinu ćud teško se snalazi u dužnostima što ih nalaže tobožnje njegovo zvanje. Teško mu je živjeti daleko od pustopašnih zabava, po više sati raspravljati o temama koje ga uopće ne zanimaju. Čim se vojvoda udaljio s Vojkom od stola, šapće mu:- Princeza mi reče da želite sa mnom važno govoriti.Htio bih vašu vojvodsku milost ponajprije upitati: vjerujete h da je Kušević izišao iz dvorca, a da potkastelan ne može naći ključeve tamnice?- Ni izdaleka. Mladog su plemića zatvorili u tamnicu. Potkastelan je vrlo glup kad je donio takvu izliku. Gospodin Verbec^nije se usudio poslan za njim nikakvu poruku jer bismo to smjestaopazili. F" J t~ Sasvim se slažem s vašom milosti. Kušević je nesumnjivozatvoren u tamnicu- Ali zašto su to učinili?

- Zašto su Kuševića zatvorili? Zar ne pogađate?l- Ni dosjetiti se ne mogu. Promatrao sam Kuševića dok jejpripovijedao kod večere da se pomirio s Draženićem. Upoznao samtog mladića u vašem šumskom dvorcu. Učinilo mi se da je danas!govorio sasvim iskreno o tom pomirenju. “- Da, govorio je istinu. Draženić i njegov ujak ponudili sumu mir. J- Boje se Kuševićeve vraške smionosti i hrabrosti. To je razlog!da su mu ponudili mir. l- Ne, ponudili su mu izmirenje zbog Jasenke. ]To ime razbudi vojvodinu strast i uhvati Vojka za lakat, čvrsto.*ga stisne pa okrene leđa prema stolu da nitko ne opazi svjetovni!izražaj lica tobožnjeg kardinala. i- Zbog moje Jasenke? jj- Da, vojvodo, vi znate da je njegov kaštelan Lucić ugrabio] Jasenku i onesviještenu nosio svojem gospodaru, ali smo ga uhvatili J Znate kako je sve to bilo, sve potanko, a sad se sve nastavlja . . JVojko je postigao što se vojvoda stao živo zanimati za Draže-" nićevo pomirenje s Kuševićem:- Velite da je on ponudio vašem drugu prijateljsku ruku zbog Jasenke, sada uoči ženidbe sa županovom kćeri?- Gospodine vojvodo, Draženić je trebao ponajprije izmirenje da od Kuševića može zatražiti Jasenku. Pošto su se uz njegovu postelju pomirili, zadržao je Draženić kod sebe Kuševića i zatražio od njega neka mu dade svoju sestru.- Kako? Za Ijubovcu? Jasenku?- Jest. Obećao mu je da će djevojci darovati dvorac u kojem će živjeti kao kakva kneginja i priznao da županovu kćer uzima samo zato da postane ban Hrvatske. Sve to pripovijedao je moj drug iza zastora vitezu Mladenu od Srednjice.Vojvoda je dobro opazio kako je Petar Pan Mladena i Jelenka poslao iza zastora da se tamo obuku u lakrdijaška odijela. Tamo je, dakle, Jelenko mogao

ispripovijedati svojem drugu što se dogodilo. Odande mu je poslao i odgovor da mu uskraćuje Jasenkinu ruku, što ga duboko vrijeđa. Vojko nastoji da vojvodu još više uvjeri o Draženićevoj krivnji:- Vidite, vojvodo, to je nagnalo Jelenka Kuševića da svoju sestru pošalje u samostan. Zato joj nisam mogao predati vaše pismo. Ku-šević je htio zaštititi sestru pred pohlepama Verbecijeva nećaka.- Sad mi je stvar jasna. Draženić je dao zatvoriti Kuševića u tamnicu jer mu je odbio dati svoju sestru za Ijubovcu?- Tako je. Jelenko je odlučno odbio. Prije bi ubio i sebe i nju nego bi pristao na to. Ni za ženu mu je ne bi dao. To je, dakle,, razlog što je danas uvečer i vama poslao takav odgovor, samo se nisam usudio to izreći da ne pobudim u vama neprijateljstvo protiv Draženica.- Sad sam nacistu. Kušević mi nije htio obećati Jasenku da sene zamjeri Draženiću. •,. , "*u-.,,;...,.*J-, .”324

_ Ne on se ne boji Draženica, ali vi biste se smrtno zamjeriliDraženiću kad biste uzeli Jasenku, pošto skinete sa sebe kardinalskuhaljinu i prikažete se onim što jeste. .........J Kušević čini ludu što mi ne povjeri svoju sestru. Kad bi bila moja žena. ne bi je mogao nitko doseći, pa ni sam kralj. To murecl “__ Kako da s njim govorim ako je u tamnici? Zapravo bilo bi najbolje, gospodine vojvodu, da tu stvar vi sami raspravite s Kuševićem.- Kada su ga zatvorili"- Po svoj je prilici sišao u dvorište i tad su ga odvukli u prizemlje. Sad će ga tamo držati i mučiti, naravno, on neće obećati Jasenku, prije će umrijeti.- Od Kuševića drugo i ne očekujem.- Ali Draženić će poslati za Jasenkom svoje ljude.- Otkud bi znao kojim je putem otišla?- Čitavo Turopolje zna da je krenula na jug prema moru. Jedna je cesta, lako će je dostići.To iznenadi vojvodu Namršti obrve, u očima mu zasja mržnja i on ponovo uhvati Vojka za lakat:- To je razumljivo, poslat će za njom. Moram ga preteci.- Moj drug je jasnu i glasno kazao Draženiću da je svoju sestru otpremio u samostan Ženskih samostana ima samo na jugu, on zna da kanonik Benko tamu ima prijatelja, pa su Jasenku uputili dolje. Pokušat će mučilima iznudni <>d KU;C\ILLI priznanje gdje se ona nalazi, i to još ove noći. Ako on ne iskaže, slat će svoje ljude za djevojkom i poslati joj tobožnju bratovu poruku da se vrati. To je vrlo jednostavno.Mladić promatra Vojvodu i opaža da nije promašio cilj, a zatim nastavi:Ponajprije bih sutra morao izići iz dvorca da obavijestim sivog oklopnika što se dogodilo. On će vam biti vrlo zahvalan ako prisilite gospodina Verbecija i kralja da puste na slobodu našeg vođu Kuševića. On će tada pohitati najprije za svojom sestrom da onemogući Draženiću svaku potragu za njom.Sve se to vojvodi čini sasvim razumljivim. Razmišlja kako da to provede, kad mu s" pričini da je Vojko vrlo blijed, a oči su mu vlažne od muke.- Vi ste također zabrinuti za Jasenku - upita vojvoda iznenada kao da instinktivno osjeća u ovom savezniku takmaca za Jasenkino srce. Vojko zadršće Lice mu se trza od nevolje dok odgovara vojvodi:- Njoj danas još ne prijeti pogibelj, više sam zabrinut za brata.On bi mogao još ove noći umrijeti na mučilima. Kad Draženić nijeuspio milom steći djevojku, pokušat će silom. Jelenko neće priznatini u najstrašnijim mukama. Tako bi ga mogla zateći i smrt. Od togadršćem, vjerni smo drugovi. t . .325

ll unimm

Vrlo dugo vojvoda Šuti, razmišlja i promatra mladića. Odjednom ga upita:- Očito mi niste sasvim iskreni?Vojko se prepao. Pomno je skrivao svoje osjećaje prema Jasenlti, dakle, zaSto ga okrivljuje zbog neiskrenosti? I začuđeno zapita:- Po čemu to sudi vaSa vojvodska milost? Mi smo saveznici, dakle, ne bih mogao biti neiskren.- Baš zato se čudim zašto mi tajite pravo ime?- U Šumskom dvorcu prikazao vam je sivi oklopnik sve nas redom. Ne znam otkud najednom vaSa sumnja da tajim svoje ime?- Sivi oklopnik, kojeg traži Verbeci, nije nitko drugi već Davor Antolković. A vi ste mu sin.- Na žalost, moram to poreći, makar bi mi to bilo na čast.Vojku je čudno Sto se vojvoda stao baviti njegovim ocem dok je čas prije sav plamtio ljubomorom zbog Jasenke. Hvata ga tajni nemir. Često se pitao: ako taj vojvoda doista nije pouzdan? Sad bi to bila gotova katastrofa. A zaSto se baS sad zanima za njegova oca i za njega? Vojko brzo upita:- Htio bih znati zašto gospodin vojvoda sam spominje te sporedne stvari kad se radi o nevolji jednog člana vaših saveznika?To je vojvodu očito podsjetilo da je došao predaleko i odgovori sasvim prijazno:- Spomenuo sam to samo onako, uzgred, jer vidim da je Ku-Sević u velikoj nevolji, a nema sumnje, zatvorio ga je Draženić da bi od njega izmamio Jasenku. Mi smo saveznici, kako ste vi dobro spomenuli, pa mi se čini loše što mi ne vjerujete, a možda ni vaš otac.- Mojeg oca još nikad niste vidjeli, gospodine vojvodo.- Od časa kad je četovoda za ovim stolom u ovoj dvorani govorio o Antolkoviću, a Verbeci razjašnjavao zašto je taj buntovnik bježao u Veneciju, od toga časa bio sam potpuno uvjeren da je taj moj saveznik iz šumskog dvorca Davor Antolković, a vi ste mu sin.- Gospodine vojvodo, varate se. Međutim, sivi oklopnik pomogao vam je prodrijeti u ovaj dvorac, on će princezi Olivi pomoći do vjenčanja s kraljem Vladislavom. Mi čuvamo vašu tajnu u ovom dvorcu, a čuvat ćemo je i dalje . . ."To je opomena drskog mladića. Čekaj, nećeš me ti voditi na uzici" - misli vojvoda i odgovori:- Ne sumnjam ni časa.U to se digoše od stola kralj, Verbeci i princeza. Očito se spremaju na odlazak. Na tu okolnost upozori Vojko Hipolita:- Oni odlaze, možda biste govorili s kraljem i s Verbecijem o Kuševiću?- Naravno, to mi je dužnost kao savezniku. Sve ću učiniti Sto je u mojoj moći.I odmah krene prema stolu gdje su joS princeza i Verbeci i kralj u razgovoru s Petrom Panom.Vojko je ostao pun sumnja i briga za Jelenka Kuševića i za326

vojeg oca. Što je nagnalo vojvodu da sada ispituje o Davoru Antol-1C°V1Nema vremena razmišljati. Zaokuplja ga Stjepko koji ide u susret vojvodi i prije nego što je stigao do kralja, mladi svećenik zaustavi tobožnjeg kardinala. Stjepko mu tiho spomene:Sad je na vama da posred Zatvorili su u tamnicu mladića koji je došao pod ovmj krov s okladom. Trebalo bi kralja podsjetiti da je takav postupak u njegovoj i vašoj pnsutnosu dvostrukizločin. Kardinal ne može dopustiti iak;r. pr-.”iip ^. u N\OJOJ prisutnosti.- Razumijem Kao kardinal ne smijem Šutjeti. Već razmišljamkako ću to učiniti.- Zaustavite kralja i njegova državnika još ovdje.- Ne. radije CL zatražiti neka me primi u svojoj odaji, a vi ostanite ovdje dok se ne vratim. Svakako ću vas izvijestiti što sam postigao. Najprije moram otpratiti princezu do njenih vrata, a zatim se najaviti kod kralja i Verbeciia- Čekam vas, vojvodo.- Doći ću bezuvjetno, ali neka nitko ne izlazi da ne bi mislili da zagovaram Kuševića na vašu molbu. Petru Panu recite da pošalje svu služinčad i sve dvorane

dolu neka je trijem pust i prazan. Ne bih htio da me vide kako dolazim k vama. Iz ove dvorane moram se tada uputiti u moju odaju, tobože, na. kartanje.Kad su kralj, Verbeci, Pencinger i potkastelan izašli, pošalje Petar Pan sve dvorane u pri/enilp. na počinak, a oni ostadoše u dvorani. Knez i Danijel još neće na počinak, dok Ferenci, koji je sve te događaje s prikrajka promatrao, također ostavi blagovaonicu. Njemu je također jasno da su Kuševića utamničili i potpuno odobrava Verbeci ju što . oslobodio opasnog buntovnika.ovd^c pričekati vojvodu s kojimU dvorani su Mladen, Vojko, Stjepko i Petar Pan kao svjesnisaveznici. Kneza i Danijela ni sada ne žele uputiti u svoje tajne.Razgovaraju s njima o Kuševiću, sasvim hladno kao da ih njegovasudbina nimalo ne zan - ti vovodu s koimsudina nimalo ne zanmuu l “.uii --u ov^c će onda na tobožnju igru u njegovoj sobi.IZDAJAVojvoda od Ferare prats princezu s njenom drugaricom, s druge strane trijema. Tiho raspravljaju o događaju. Princeza želi udovoljiti Vojku i prišapne rođaku Hipolitu:Ja sam potpuno uvjerena da su toga Kuševića zatvorili.Po svoj prilici kane 1 njega izmamiu guje se uouua UJM.". voda, naš saveznik sivi oklopnik. To je barem razumljivo - veliželi princezi saopćiti da te sve to događa zbog327prilici kane l njega izmamiti^gdje se nalazi jijihovi, nas saveznik, sivi oklooi " """ “" “ """"""“" "*”tiho princeza.Vojvoda

Jasenke. Ona se protivi njegovoj ženidbi s njom i zato prihvaća njeno mnjenje. Ona dodaje:- Oni su nam pomogli u ovaj dvorac da prisilimo Vladislava na vjenčanje. Dakle, dužan si toga mladića osloboditi. Idi kralju.- Što ti pada na pamet? Da pred kraljem kažem u lice Ver-baciju kako ne vjerujem njegovoj poštenoj rijeci? Izgubit ćemo igru nas dvoje.Odgovor princezu zaprepasti. Gotovo se preplašila. U svojoj želji da pomogne lijepom Vojku nije se toga ni sjetila.- I sama si se prepala svojeg zahtjeva. Ali znam Sto te na to nagoni. Tvoja strast za lijepim mladićem koji nije drugo, nego sin buntovnika Antolkovića.- Ako jest, moramo zaštititi barem njega.- Samo pazi da zbog njega ne izgubiš kraljevsku krunu.- Neću izgubiti glavu, ali ne bih htjela ni da taj mladić izgubi glavu.- Na prvom je mjestu naša dobrobit, a to znači: učiniti sve da što prije dođe do vjenčanja, makar i uz cijenu lične žrtve.Ona malo razmišlja, dok njena drugarica drži svjetlo, stojeći iza nje. Tako je Oliva mogla primijetiti da se Hipolit značajno smješka, a u njegovim očima razabire neku skrovitu misao.- Sto misliš pod tim riječima: bilo uz cijenu lične žrtve? Valjda ne kaniš Verbeciju predati mladog Antolkovića?Nije odgovorio, već je otvorio vrata njene odaje i ponuka je da ude. Za njima ide njena dvoranka sa svjetlom u ruci. Najposlije ulazi Hipolit i zatvori vrata. Princeza ga gleda upitno. Zar se razljutio što mu je onako odgovorila? Vojvoda se približi i pogleda joj u oči:- Želim ovdje raspraviti važnu stvar prije nego učinim ono što sam naumio. Prema tvojem pitanju na trijemu ti bi se protivila da preko Antolkovića već sutra budeš kraljica hrvatskog i ugarskog kraljevstva?Zrake svjetla razlijevaju se njegovim licem. U očima mu blista lukava zamisao pa nastavlja, gledajući svoju rođakinju:- Bojiš se za dragana? Još se nisi zasitila toga plebejskog plemića? Reci otvoreno: to je važno za nas oboje. Istinu reci.

- Ako mora biti istina, onda priznajem: nisam se imala ni prilike zasititi. Nije mi ništa, sasvim ništa . . .- Kad bi to bila istina da ti on još nije ništa, ne bi u tvojim žilama tekla aragonska krv čistog španjolskog porijekla, dakle, mnogo si čistija španjolska krv od moje, što se već izmiješala s krvlju talijanskog vojvode od Ferare. Ili se možda taj lukavac uvukao, ne samo u tvoju krv, nego i u srce? Priznaj. Ako odbiješ ono što kanim učiniti, skidaš sama sebi krunu s glave. Pazi.- Ne kanim skidati krunu s glave, ali htjela bih znati što kaniš ti?- Ponajprije moram znati hoćeš li se odreći Vojka, je li ti već dosta njegovih zgrljaja ili nije?Rasrdila se na to pitanje, ali ga on obnavlja i traži odgovor.328

Odgovorila je nekaku postiđeno:_ Ne poznajem njegovih zagrljaja._ Tu se nešto krije što mi ne želiš priznati.Uzme je za ruko i strogo pita:_ Tvoj odgovor nije istinit. Znam: taj Vojko bio je u tvojoj odaji, zvala si ga. a odanle nije mogao izaći samo . . .- Jest. izišao je. ne /aiMinši me ... - upadne mu u riječ._ Oliva. zašto laAV Znaj, o tvojem istinskom odgovoru ovisisudbina tvoje krune, naše zajedničke želje da se ugnijezdimo u ovojzemlji.Princeza se razljuti i prkoseći odgovara:- Dakle, baš hoćeš da priznam svoj poraz?- Ne vjerujem ti - kimne glavom i sumnjičavo upita - odbio je tvoju mladu ljepotu”,” Taj mladić? Da ti to vjerujem?Nije mi čast hvaliti se da sam ga uzalud mamila u svoj naručaj.- Uzalud mamila? - opetuje on i spusti vjede kao da osluškuje nešto što se šulja u njemu. Ona primijeti neko čudno uzbuđenje što izlazi iz čitave Hipolitove poja\c. Pažljivo ga promatra, ali ne razumije stoje to. Ne zna kako bi mu doka/ala da yo\ uri istinu i šuti. On ponovo pita, a glas mu je razbuđen, oštar, osoran.- Ti si ga mamila na cjelove, na zagrljaje, a on nije uzvratio? Nije te zagrlio?- Ne, nije.- Nisi mu rekla sasvim jasno da mu se predaješ?- Rekla sam mu sa svim mogućnostima i riječima i pogledom, položila mu ruke na vrat, a on se povukao, stao mi govoriti da je moje vjenčanje daleko i nešto je buncao o čekanju . . .Zašutjela je pred nečim što se pojavilo u vojvodinim očima. Tu nešto plamti. Kao da se u njemu raspaljuje neka vatra ljubomore, strasti. Zašto? Što to znači?Odbio je tebe pred kojom su ginuli i padali na koljena? Ako mi lažeš, bit će ti krivo.Uživaš što se moram poniziti, priznati svoju sramotu? Evo, naslonila sam se na njegove grudi, razumiješ li, a on je govorio o poštovanju buduće kraljice, o čekanju svadbe i okrenuo je od mene glavu . . .Uspravio se žestokom kretnjom i veli oštro, odsječeno:- Onda ljubi drugu. Jest, drugu.Rastvorila je velike crne oči. Munja sijevne u njenoj zjenici. Prijeteće pitanje /uri iz tamnoputnog lica, a Hipolit ponovo ustvrdi odlučno kao da zna nešto posve pouzdano:- Jest. On ljubi drugu . . .- Tvoja bijesna tvrdnja zapanjuje me, Hipolite.~ Površna si. zato ga nisi mogla progledati. Gdje su ti oči? Gdje pamet? Drugu ljubi - naglasi Hipolit grozničavo kao da to najviše oštećuje njega. Žestokom kretnjom uhvati je za obje ruke i pita:329

l

- Sjeti se, Oliva, točno kako je sve bilo, kako se vladao, Sto je govorio, kako su tekli vaši razgovori. Što si učinila da ga osvojiš i kazat ću ti svu istinu.Zaprepaštena zagleda se u sliku dok je sjedila ovdje u toj odaji, raskošno uređena, blistava, mlada, lijepa. Sjeća se svega što je rekla Vojku i pozvala ga da joj klekne do nogu, ovila mu gotovo ruke oko vrata, sjeća se svih napora da zavede lijepog mladića, dok se on sve više udaljavao od nje kao od straha. Buljio je u nešto drugo, daleko ...I pripovijeda doslovce Hipolitu, a njegove oči svjetlucaju mračnim svjetlom što ona ne može nikako odgonetnuti, dok on opetuje posljednje riječi:- Kako? Opazila si da je buljio u neku sliku, okrenuo glavu kad si mu približila svoje usne? Oliva, ti si sasvim sišla s uma. Zar ne vidiš da je tog časa mislio na onu koju ljubi?Nije bila spremna na to otkriće. U njenoj prisutnosti muškarac nikad nije mogao ljubiti neku drugu, osim nje. A u ovom dvorcu nema nikoga, osim one županove kćeri za koju se ona ne brine i koja ne dolazi ni u blagovaonicu ni na trijem.- Nemoguće da bi ljubio drugu. Koju? Draženićevu vjerenicu?- Nisi nikad posumnjala, a niti sada ne pogađaš? - pita je on izazovno. - Zaboravljaš da smo bili u šumskom dvorcu gdje je Vojko s vitezom Mladenom posluživao u kuhinji malu ljepoticu.Gotovo je uvrijeđeno uskliknula:- Jasenku? Takvu plebejsku plemkinju da zamijeni sa mnom? Sad si ti šenuo pameću. Vrijeđaš me kruto. Ponizuješ.Sjeo je. Ne može više izdržati na nogama. Plamen ljubomore ga prožima, nasloni se i sagne k njoj:- Oliva, danas dok sam govorio s njime o Jasenki kojoj je zaprijetila pogibelj, opazio sam daje blijedio, crvenio se i opet blijedio. Drhtao je. Jasno sam opazio stravu u njegovu licu, a oči su mu gorjele plamenom ljubomore protiv mene. Mrzi me. Razumiješ li? Mrzi me zbog te djevojke. Htio je da preko mene spasi njenog brata. Strepi za nj, jer ljubi djevojku. Dok mi je govorio o njoj, lice i oči nisu bile drugo već zrcalo strasne ljubavi za Jasenkom. Sad se sjećam njegovih pogleda dok smo nas dvoje igrali u mojoj sobi karte. Gorjeli su mržnjom zbog Jasenke, a ja sam mislio da je ljubomoran na mene zbog tebe.Čas bi povjerovala, čas opet sama pred sobom branila Vojka, misleći da to govori Hipolit samo zato što bi htio postići da ona odbaci mladića koji bi mu mogao poslužiti kao ucjena za njeno vjenčanje s kraljem. Ali što više razmišlja o onoj večeri, kad mu je tako jasno rekla da ga ljubi, da želi i čezne biti sva njegova, a on je vrlo lukavo odbijao, sad se obistinjuje svaka Hipolitova tvrdnja. Osjeti se odbijenom, prevarenom, osramoćenom. Da, sad prozrijeva: Vojko je sam svoje vladanje nazvao viteškom dužnošću prema budućoj kraljici, a dao joj nade kad bude jednom vjenčana s kraljem, samo da ga ona ostavi na miru. Sve je tako prikazivao, misleći330

samo na onu drugu Na neku malu plebejsku plemkinju. Krv joj poleti lice osjeti želju da mu dobaci pogrde, kazni ga. Mora platiti skupo njenu želju da je baš on zagrli. On koji nije pao u njen naručaj, čeznući za drugom.Vojvoda se udara o ^K > > VK i ide po sobi i opet dolazi s novim razlozima koji je još više uvjeravaju o prevari.Oliva, i mene je taj mladić obmanuo. Razumiješ li? Ponudio mi se sam za glasnika i odnosio je Jasenki moje poruke u šumski dvorac. Pazi: tražio je svakog časa izlaz iz dvorca, uvijek je imao nekakve poruke da odnese u šumski dvorac, sve je bila izlika, njega je vuklo k njoj. Je li joj uopće isporučio ono što sam naložio? Možda je sve naopako k . i meni donosio lažne vijesti? Tada sam Jasenki poslao pismo i zatražio od brata da mogu dolaziti u posjet Jasenki u kuću. Htio sam k njima doći preodjeven u običnog plemića, pod vizirom. Sve sam mu to razložio, a on mi donosi vijest da je ona otputovala Razumiješ li?,Uzeo sam ga za glasnika svoje ljubavi, a on me oblagao da je otišla na put. Kušević mi je uskratio Jasenkinu ruku samo zbog njega. Prisni su prijatelji i Kušević je odlučio dati svoju sestru Vojku. To je nesumnjivo. Sad se sve razotkrilo. Nju

ljubi, njoj čuva vjernost, a odbija tvoju ljubav, tvoju ljepotu, buduću kraljicu odbija za drugu koju otimlje meni.Nehotice joj izmakne poklik koji Hipolita ponuka da ušuti i zatraži od nje razjašnj”. V,•;- Oliva, ti znaš nešto više o tome. Jest, tvoj poklik otkriva da znaš nešto što nisi izrekla.Sad se sjetila SVLT što je bilo one večeri kad ga je zvala k sebi i u iščekivanju zagrii sasvim smetnula s uma. I odluči priznati Hipolitu:- Vojko mi se ponudio da će spriječiti Jasenkino vjenčanje stobom.Vojvoda udari pesnicom po stolu, raširi usne. Ti si ga sama na to opunovlastila? Priznaj.- Vojko je prisustvovao našoj svađi kad sam se protivila da uzmeš plebejsku plemkinju. Napokon sam uvidjela da ti nećeš odustati i pokorila se. Tada je on meni počeo o tome govoriti one večeri. Sad znam. sjećam K svake riječi.I pripovijeda mu kako je govorila s Vojkom o vojvodinoj ženidbi, kako je Vojko naglašavao daje Jasenka maloplemićka djevojka, nedostojna da bude rođakinja tako ugledne kraljevske princeze i kraljice.Toliko je govorio o tvojoj ženidbi s tom djevojkom i tolikonaglašavao da ne mo>L- biti dostojna mene da sam mislila kako mi se nudi kao saveznik da spriječimo tu ženidbu, samo zato da bude sto češće sa mnom. Da me može izdaleka obožavati.Da može igu oteti meni, a ti, luđakinja, dala si se od njega zavarati, odbiti, prc/reti Lukavac, htio se okoristiti tvojom ljubavlju aa se domogne Jasenke.Svaka njegova riječ sasvim je vjerojatna. Dala se prevariti, odbiti.

l- Jasenku ljubi, a preko mene je nastojao tebi spriječiti da se njome oženiš. To je ustanovljeno tek sada. Kako nisi to uvidio prije?- Ne bih nikad naišao na tu himbu da nije bilo ove večeri. Ti si me sama poslala da s njim govorim. Kad smo spominjali Jasenku, kad sam rekao da ću sam poslati svoje ljude neka je vrate natrag, kao da sam mu skinuo masku s lica. Nije mogao sakriti preda mnom drhtanje ruku, stravu u očima. Ne bih nikada saznao zašto mi Kušević ne da svoju sestru Jasenku da danas nije zapao u podzemnu tamnicu. Prava je sreća da se tako dogodilo. A znaš li još nešto, Oliva? Danas, kad je Kušević bio s vitezom Mladenom iza zastora, poslao mi je po Vojku poruku da mi ne da Jasenku, već je želi dati u samostan jer je Draženić otimlje da mu bude Ijubovca. Još danas ću to raščistiti. Smjesta.- Dakle, što kaniš?- Samo polako. Ovdje su svi lukavi. Moram se dobro naoružati mirom. Sad mi reci: jesi li ikada doživjela da bi te mlad čovjek, pun plamene mladosti, prezreo ako si svrnula pogled k njemu?- Nikad, uistinu, nikad, ali vidiš: on me ipak stalno pratio svojim žarkim pogledima. Dok si ti sa mnom igrao na karte, često sam opažala kako mu oči plamte.- Ljubomorom prema meni, a ne ljubavlju prema tebi. Sjedili smo jedan kraj drugoga i dok je gledao mene, palila ga strast i ljubomora. Zar je tebe tamo u šumskom dvorcu također pratio svojini žarkim pogledima?- Ne, tamo nije, ali valjda nije smio, a često sam ga pitala zašto se ne usuđuje gledati tamo gdje ja sjedim.- I opet je govorio o poštovanju buduće kraljice? Ah” pratio je zajedno s vitezom Mladenom svaki Jasenkin korak kad bi došla u blagovaonicu ili bi odlazila u kuhinju. Uvijek su obojica gledali za njom, ali Jasenka nije gledala ni jednoga od njih, a vidio sam da su se oči svih plemića otimale za Jasenkom i ljubomoran sam na sve jednako.Oliva je na čistu zašto je Hipolit s toliko strasti i uzbuđenja pita, je li istina da je Vojko odbio njene zagrljaje. Ta mu okolnost dokazuje da Vojko ljubi Jasenku.- Oliva, što ste ugovorili da spriječite da ne uzmem Jasenku?

- Rekao je da će ti Jasenku oteti jedino tako ako se ona što prije vjenča s drugim.To otkriće raspali Hipolita, udari po stolu, skoči sa stolice i stade ljuto kleti, koračajući po sobi kao da gazi Vojkovim tijelom. Reži kao nadražena zvijer.- Zdrobit ću ga. Slomiti i uništiti. On se htio oženiti Jasenkom.- Rekao je da će potražiti svojeg druga i nastojati da je uzme.- Laže. On se htio njome oženiti, ali znao je: ako ti sama pristaneš da meni otme Jasenku, neću mu se moći osvećivati. Divne li osnove. Ali sad je razgolićen.- Ako je sve tako kao što ti veliš, Hipolite, sasut ću mu uliCe . ."-^H-.l- .•>, J !V "**X.I ."•;../*.” Mi •(" “- -•• , fc*”*”4# • •” “•”"•”!*,**•.<:•”“. • .•332

_ Dosta. Ne prijeti se. Osvetu ćeš prepustiti meni. Kad sam vani orio s tobom, imao sam gotovu osnovu da s Antolkovićima iznudim Verbecija da te smjesta vjenča s kraljem jer sam već sumnjao da ljubi Jasenku Sad imam dokaze i svršeno je.Sjeli su oboje k stolu, jedno do drugoga. Oboje su udareniistom sudbinom.Tebe vara onaj koji ljubi moju djevojku, prevaren sam ja, a prevarena si i ti. Osvetit ću nas oboje, a tebe učiniti kraljicom. Za četrdeset osam sati bit ćeš Vladislavljeva zakonita žena i moći ćeš učiniti što te volja s mladićem koji odbija tvoju ljubav.- To jedino želim. Ali ja moram s njim govoriti smjesta. Još su svi u blagovaonu i Lako ga je pozvati.Govorit ćeš s njim u mojoj prisutnosti. Sakrit ću te iza ovih zavjesa, iza moje postelje, to će biti mnogo pametnije, ali nemoj se pokazati.Pristao je. Ona pozove iz pokrajne sobe svoju dvoranku i naloži joj neka odmah po/ou mladog plemića iz vojvodine pratnje jer kardinal želi s njim govoriti vrlo hitno u princezinoj odaji.Hipolit se povuče iza širokih nabora postelje koju je postavio ovamo još kralj Matija i uresio kraljevskim zastorima.Uskoro su čuli brze muške korake. Dvoranka otvori i pusti Vojka unići.Spazivši pnncc/u. kao da se nešto smeo, duboko se pokloni i primijeti:Vojvoda me zvao. Oprostite, visosti, što sam tako naglo ušao. Razumijem vas, moj mladiću, vrlo ste zabrinuti za svojeg druga - veli ona ljubazno.Istina, nem im mira ni spokoja. Vojvoda je obećao da će ga osloboditi i vi ćete, princezo, pomoći da se nevin čovjek oslobodi. Vi ste s njim vrlo dobri?Veže nas duboko, istinsko prijateljstvo kao da smo rođena braća . . .Pristupila je k njemu, položila mu ruke na grudi i zavodljivo ga gleda šapćući.Lijepo je imati vjernog prijatelja, je li? Da, lijepo je. a on je uistinu drag, para mu nema na svijetu - iskreno tvrdi Vojko i sve je smeteniji njenim vladanjem, pa se čini da i ne opaža kako mu se umiljava.Vojvoda me očito čeka? Dvoranka mi reče da se žurim. Strahovito vam kuca srce. U tim je grudima prava oluja. Velika briga za druga, princezo, molim vas, gdje bih potražio vojvodu? U njegov..i sobi?Čekajte još malo, ne žurite se tako.A on je pun drhtave brige za Jelenka i ništa drugo ovog časa nema mjesta u njegovu licu. Odmaknuo se od Olive, a njene su ruke pale s njegovih .pnn.;Pošla je k stolu da bi se sabrala. Što je to bilo? Opet se mladić odmaknuo kad mu je ruku položila na grudi. A ništa ne bi bilo333

prirodnije nego da je ogrli. Osjetila je koliko on strepi za Kušević* brata svoje miljenice. Opet se polagano vraća k njemu i naglasi?- Gospodine, budite oprezniji kad govorite s vojvodom.- Ne znam na što misli vaša kraljevska visost?

- Vi znate koliko ljubi Jasenku i čvrsto je utuvio u glavu da je uzme za ženu. Nas smo dvoje odlučili to spriječiti i nadam se da me ne kanite ostaviti samu u toj borbi?- Ne, princezo, nikako, naprotiv, javljam vam: vojvoda je od-7 bijen i nikada neće dobiti Jasenku. Nikada.- Vi ste se pobrinuli da je ne dobije? :- Da, ja, ne trebate se bojati.- Rekli ste da će je Kušević vjenčati s nekim drugim? - pita princeza. - To biste morali provesti što prije.- Visosti, vaša je želja moja zapovijed. Jasenku predbježno neće vidjeti nitko, ona putuje u samostan. Ima i drugih koji je žele otimati, a to su Draženić i Lucić.- Oni nisu važni. Draženić se ženi. Ali upamtite: vojvoda će Jasenku tražiti i na kraj svijeta. Kušević je neće ostaviti u samostanu, već samo sakriti, je li? Dakle, to ne znači ništa. Vojvodi možemo oteti djevojku, samo ako se uda za drugoga.- Svakako, i ja mislim tako. Razložit ću bratu neka je uda što prije.- Odaberite moćnog plemića da uzmogne braniti svoju ženu.- Ima i takvih. Neka se princeza pouzda u moje obećanje. Ništa nije lakše nego Jasenki naći ženika.- Da, vrlo lako, bilo bi najbolje da je uzmete vi.Zanijemio je. Ona ga uhvati za ruku, a on je nemoćan da seotme. “- Strahovito ste zadrhtali, mladi viteže? Drugu mu ruku položi na grudi i nastavi:- Srce će vam probiti ove jake grudi. I dah vam nestaje. Nesretni ste što od vas tražim toliku žrtvu? Ili je razlog uzbuni vašeg srca u drugome?- Visosti, moje su misli sada samo uz druga u nepoznatoj tamnici. Strahovito je stajati na sagu što pokriva pod ispod kojeg svagdje u podzemlju čami čovjek. S njime me veže vjernost prijatelja ...- Možda još što drugo?- Zajednički ciljevi naše domovine, baš oni su nas tako usko svezali.Ona pusti njegovu drhtavu ruku i promijeni držanje:- Čestiti vitez neće zatajiti djevojku koju ljubi jer bi je time izdao i ponizio. Čujte: poznato mi je da vi ljubite Jasenku i ona ljubi vas. Odgovorite na časnu riječ: je li tako?On je problijedio, zagledao se u nju, nekoliko trenutaka bez riječi, a onda odlučno odgovori:- Jest, ljubim Jasenku, istina je, ali ona ne ljubi mene i to je živa istina.- Ljubi vojvodu, mojeg bratića, je li tako? u,,, .

_ Nikome nije rekla, ali brat i majka i svi misle da je tako._ I kad ste ovdje klečali preda mnom a ja sam vam položilake na vrat i primakla usne k vašima, okrenuli ste glavu i buljili unešto kao u sablast Vidjeli ste nju kako vas dozivlje, odvraća od"^ -L Da, vidio sam nju, ali nije dozivala mene, nego sam vidio predodžbu kako Jasenka vrlo sretna domahuje vojvodi. Evo, ništa nisam zatajio, istmsk, rekoh kako ste željeli.Htjela sam znati koliko je u vas hrabrosti priznati istinukraljici ... .... .- Moje vcličanst\o, mogli ste se uvjeriti da ne znam lagati.- Ali one ste večeri ipak lagali?- Na sve sam odii -tlo istinski, sve, ali ispričavao sam se, dakako, čemu govoriti da ljubim Jasenku, kad je nikada neću steći?- Vama je Kuševi L obećao Jasenku. I to znam.- Nije Niti sam je tnt/io. Ne prosim djevojku koja ljubi drugog.- Branite Kuševića i tajite da vam je obećao Jasenku.- Časti mi, nije. Nitko ne zna da ljubim Jaenku, a najmanje Kušević.- Zašto je onda Kušević ne da vojvodi ako je nije obećao vama?- Smatra vojvodu udvi^c visokim velikašem za svoju sestru.

- Za vas će biti dobra?- Predobra, ali nije meni poklonila srce.- Svejedno mi je. Idite. Nije vas zvao vojvoda. On je otišao kralju da se pobrine za sudbinu svojeg budućeg šurjaka. Vi mi jamčite svojom glavom da gospodin Kušević neće odbiti vojvodi Jasenkinu ruku.- Predajem svoju glavu, ali jamstva ne mogu dati jer ne raspo-lažem pravom odlučivanju Kušević i njegova majka rekoše: bila bi čast za njih ovaj brak, ali Jasenka se ne bi snašla na toj visini i sam bi je vojvoda napokon morao napustiti. Ali savjetovao sam vojvodi neka sam govori s Kuševićem. Možda će se okaniti tih bojazni kad sam vojvoda jednom s njim govori.- Sad idite - veli ona hladno. - Ako vas tamo pitaju što je kardinal rekao, naći ćete pravu izliku. Pošten vitez ne pripovijeda o čemu je s njim govorila kraljica.Vjerno vam služim i služit ću vam do smrti, samo molim pomozite nevinom mladiću.- Učinit ću sve što mogu.Poklonio se i brzo za sobom zatvorio vrata.Kad je vojvodu i 5 iz svoje zasjede, lice mu. je bilo slika strastvene mržnje Nekoliko časaka korača gore dolje. Oliva šuti. Sad je čula od Vojku da je odbio njene usne jer je žeđao za Jasenkinim.Napokon se vojvoda zaustavi pred svojom rođakinjom:- Sve sam sada vidio i čuo. Nikad to ne bih mogao vjerovati. Vidic sam malo pm e sluge kako nose večeru u kraljevsku odaju, sigurno je s Vladiski, >t i Verbeci. Raspravljaju o Kuševiću i o njegovoj sudbini Bit ću odmah sa svima nacistu. Žurim se, a ti čekaj.

335334

Ona otvori vrata i pogleda na trijem da pregleda situaciju.Pred blagovaonicom stoje sluge i svijetle četvorici koji nose jelo. Dvojica odoše u blagovaonicu, a druga dvojica u kraljevu odaju, ij Draženićeve sobe izašao je četovoda i viknuo slugama neka donesu jela i njegovu gospodaru pa se onda vrati k bolesniku.- Svi su budni - šapne vojvoda - to mi dolazi u horu. Nebih mogao Čekati do sutra. ..., "... .* * *Polagano ide vojvoda Hipolit na drugu stranu dvorca gdje su vrata otvorena. Iz mraka razabire postelju na kojoj sjedi Draženić, kraj njega su vrač i četovoda. Na stolu je vrč s vinom. Iz blagovaonice dolazi buka. Sve nadvikuje Petar Pan. Hipolitu to ide u prilog pa ide dalje trijemom. Zaustavi se baš pred Draženićevim otvorenim vratima. Mladić to spazi, pozdravi i vidno se obraduje:- Vaša eminencijo, bio bih vrlo sretan kad biste me počastili svojim posjetom.- To je za zdrave, a vama bi trebalo odmora i sna.Ulazi u sobu i pristupa k njegovoj postelji. Liječnik mu odmah primakne naslonjač. Ispituje najprije mladića kako se osjeća, a onda započne razgovor:- Bio bih vas već u početku današnje večere posjetio da nije bilo ove zbrke s putujućim vitezom iz kojega je izašao neki drugi mladi plemić sa svojom okladom. Moj mladiću, kad ozdravite, govorit ću o tome s vama u četiri oka. Danas bih morao otići zbog tog plemića i vašem ujaku . . .- Eminencija očito gaji neku sumnju?- Pogađate, ali vi ste bolesni. Nije shodno o tom govoriti s vama. Baš zato sam htio zamoliti uzvišenog gospodina da me sasluša. Nenadani nestanak plemića vrlo se loše doimlje čitave moje pratnje, a i meni se čini ... ali ne mogu s vama o tom raspravljati. Moglo bi vas uzbuditi.Osjetio je da kardinal dovodi nestanak Jelenka Kuševića u vezu s njim. Ne bi mogao spavati da ne zna što taj kardinal misli i uvjerava kardinala da ništa ne može pomutiti njegov mir. O spavanju ionako nema govora dok je sva kuća još u veselju. Odmah odredi vraču i četovodi da odu na trijem, a on će vojvodi:

- Molim vas, eminencijo, recite mi sve bez ikakve bojazni za moje zdravlje. O čemu se radi?- Moj mladi prijatelju, razumijem vaše osjećaje, mladi ste, vrele ćudi, imate prijatelja i neprijatelja. Najljući neprijatelj - kako su mi rekli - došfeo je pod ovaj krov. Kušević je očito to učinio s obzirom na želju vašeg ujaka da se izmiri s Hrvatima u čitavom kraju, a kako rekoh, razumijem vas. Kušević vam je učinio mnogo zla, inače ga ne biste mogli smatrati neprijateljem. Pa ipak sve ima svoje granice.Svaku riječ Draženić pomno razglaba u svojim mislima. I promatra svojeg posjetioca. ,^., ,".,,.," ^ "."".*...

_ Kako rekoh, sve ima svoje granice. Kad bi vaie neprijateljstvo rema njemu bili neki viteški obračuni i tada ne biste smjeli tako rješavati, ali se to u onom -Juuju ne bi ticalo mene, ovako, u mojoj prisutnosti? Mene to ninr.i tiubokn . /] o volji n. kaVo hi h mogao pravdati u Rimu i pred svojom pratnjom i svijetom da sam prisustvovao gozbi u dvorcu u kojem su bacili u tamnicu nevinog čovjeka. Kminencijo, snebivam se, jedva dolazim do riječi.- Nije tu ni vnjcuu ni pravo mjesto da opširno o tom raspra-vljamo. Moja je dužn^i upozoriti vas i vašeg ujaka da sam suodgovoran 7H takav čin. Taj je plemić, po svemu čestit i častan, došao je u dvorac kao strani putujući vitez, okladio se da ima odvažnosti stupiti preko ovog praii; Pozvali su ga k večeri, vaš ujak dopustio mu je da može otići iz dvorca. Dakle, postupao je vrlo otmjeno i viteški prema njemu No, vi, moj mladiću, bez znanja svog ujaka, odlučili ste drukčije Uzvišeni gospodin i ne sluti što zapravo imate protiv tog plemića i ne sluti da ste ga zatvorili. Vi ste to učinili protiv svih običaja i protiv morala koji moram zastupati i braniti.Eminencijo, on je došao ovamo s namjerom da mi otme vjerenicu.Kako bi mog;n i i ii vašu vjerenicu ispod ovog krova kad vas ona ljubi. Mladiću, znam sve i opominjem vas: ispravite svoj grijeh pa neću nikome ništa reći ni vašem ujaku ni kralju.Da pustim na slobodu izdajnika kralja? Zar vaša eminencija ne /na da je to voda ustanika? A on je htio da me rastavi s vjerenicom. Tko zna što joj je htio reći o meni da bi me ponovo ostavila. Samo on i njegova majka krivi su mojoj patnji jer me djevojka već jednom odbila.Vojvoda mirno sjedi u svojoj kardinalskoj haljini i zakima glavom.- Ne. dragi mladiću ne radi se o vašoj vjerenici, o drugoj je djevojci riječ. Vi dobro znate o kojoj . . .- Pamet mi /ustaje, kunem se, ne znam o kojoj to djevojci govori vaša eminencijaO onoj koja je vama zamutila mozak. O Kuševićevoj sestri.O njegovoj sestri? Kunem se, eminencijo, ne razumijem.Ne kunite se, htjeli ste oteti njegovu sestru, ali niste uspjeli, a sad kad je došao u ovaj dvorac, zatražili ste neka pristane da vam bude Ijubovca jer županovu kćer uzimate samo zato što vam ona /ajamčuje neke časti u ovoj zemlji.To”je nečuveno Tko me u ovom dvorcu mogao tako ocrniti? Prisižem: nikada nisam ni pomislio na sestru Jelenka Kuševića. Obratno, lud sam za županovom kćeri i otuda sva moja nesreća i nevolja. I stradao sam zbog, te lude strasti koja me obuzima.- Niste naredili svojem kaštelanu da je otme? To ne možete poreći.U prvi čas ne zna što bi rekao, ali se odmah dosjeti. Dozivlje cetovođu kojeg je PI. l na trijem. Ovaj j" odmah dotrčao u sobu. Uraženić pogleda svojeg pouzdanika:Gledaj sada u oči njegovoj eminenciji i odgovaraj na pitanja

336

koja ću ti postaviti. Okreni se tamo.S najvećom pažnjom vojvoda čeka što će biti.- Reci, čovječe, sve onako kako je bilo i kako znaš. Tko ugrabio Jasenku u šumi kad si i ti bio tamo? i . - Gospodin Lucić, vaš kaštelan.

- Zašto je ugrabio Jasenku? Za koga? <v“ - Za sebe, jer je lud za njom. <•"“•-1,1,- A otkud ti to znaš?- Zna to svaki momak u četi. Već smo je davno prije trebali^, ali je ona doznala i umakla. a kasnije smo hvatali Jelenka da jIMEDO možda našli sestru. i•:•..- Gdje je Lucić vidio Jasenku da je toliko izgubio glavu? “j- - Kad je bio u županovu dvorcu s vama, uvijek je preko plota • buljio u Kuševićev vrt i uvijek se kleo da će je oteti i vjenčati se rajom, makar ga i odbacili. jf-Ct.” - Dobro je, sad idi. 411 Ostali su sami. Draženić primijeti:>rn - Čuli ste, eminencijo. Moj je kaštelan lud za tom djevojkom, to znadu svi. Onaj koji vas je uputio da je želim za sebe ili je budala ili je zlonamjerno lagao.- Pružili ste mi dovoljno dokaza. Prema tome, učinio sam vam krivo. Mislio sam: dužnost mi je braniti nevinu djevojku i njezina brata koji se žrtvuje za svoju sestru. Ali možda je tu posrijedi kakav prijatelj vašeg kaštelana i očito je htio od Kuševića ishoditi pristanak da svoju sestru dade tome vašem kaštelanu. A kad nije uspio, zatvorio je plemića. Kako vidite, u tom slučaju bila bi to grdna povreda svakog morala, pa bih morao zatražiti da Kuševića pustite na slobodu,- Moj kaštelan još je uvijek ranjen i zarobljen u Turopolju, a budite uvjereni: Jasenku su vrlo dobro sakrili. Lucić je nikada neće vidjeti, a kamoli doseći.To je vojvoda htio doznati. I to ga smiruje i zadovoljava.Da bi kardinalu onemogućio svako posredovanje za Jelenka Kuševića, Draženić mu svečano izjavi:- Rekoh vašoj milosti: Kušević je ponajprije otmičar, imam pravo da ga kaznim, zatim je buntovnik. Međutim, pravo velite: zadržao sam ga protiv volje i znanja mojeg ujaka samo s jednog jedinog razloga: da spasim svojeg kaštelana. Ponudit ću im Kuševića u zamjenu za mojeg Lucića, to je eto razlog. Vjernog pouzdanika ne mogu ostaviti na milost i nemilost svojem neprijatelju. U tom nema nikakve nepravde ni zločina, već jedino dosjetljivost nadmudrivanja.- Vidim, krivo sam upućen i drago mi je, neizmjerno drago da crne objede nisu istinite . . .- Molim, eminencijo, recite mi tko vam je to sve kazao, jer to znači da u ovom dvorcu imam krvnog neprijatelja.- Ostavite to za sutra. Evo, nose vam i jelo. Danas je čitava ta gozba svršila loše za Petra Pana i on se ne može umiriti. Očito je slutio svoju sudbinu kad se toliko protivio da prime pod krov

tog putujućeg viteza i ga taoca. Ali svršilo se u vašu korist, gospodine Draženiću.Više se nije mog.io zadržati. Gonilo ga je naprijed. Oprosti se s Draženićem, ostavi sobu i požuri na trijem.Još uvijek momci stoje na vratima blagovaonice i svijetle slugama koji neprestano nose jelo u uski hodnik što vodi do kraljevih odaja. Vojvoda naredi jednome od njih neka javi uzvišenom gospodinu da bi želio s njim govoriti.Vladislav i Verbeci sjede uz stol, povjerljivo razgovaraju i ponovo se goste slasnim pečenjem. Verbeci upućuje kralja zbog čega je Kuševića morao zadržati silom u dvorcu.Nije uspio nagovoriti Vilenu da ostavi mojeg nećaka. Zamislite, ako mladić u očaju počini kakvo zlo sam sebi ili nestane iz ovog kraja? Cijeli bi svijet bio uvjeren da gaje Draženić dao ubiti. Zato sam ga zadržao i sutra po bijelom danu pustit ću ga iz dvorca da ga svi vide. Tako ću imati svjedoke. Vjerujte, taj je mladić gotovo lud /a županovom kćeri. I baš smo ušli u sobu kad je sjedila kraj postelje mojega nećaka i sva se rastapala od milja, gledajući njegove lijepe oči. Držali su se za ruke. Opet ga ljubi kao nekoć. A mi smo baš naišli na to. U očaju on se sam razotkrio i govorio takve ludosti da sam se pobojao.A kamo ste ga sakrili? - upita kralj. Dolje u prizemlju, u sobu baruna Pencingera. Zato sam mogao zadati časnu riječ da se ne nalazi u tamnici. Drugo

se nije moglo. Kardinal je pomno pratio taj događaj pa je trebalo naći čestit izlaz.- Dobro ste učinili a sad mi radije recite, dokle će ta princeza s tim kardinalom sjediti pod ovim krovom?- Dok se vi ne maknete u Budim. Onda će vas pratiti onamo.- Nemoguće je podnijeti te goste. Nešto se mora učiniti da ih se riješim.Najbolje je, veličanstvo, držati ih u nadi. A tko zna. Svakog se dana može nešto promijeniti što bismo mogli iskoristiti da ih pošaljemo k vragu.Kralj mu ra/jašnjava kako mu je teško gledati ovdje princezu koja je nalik na kraljicu Beatricu. U tome razlaganju prekine ga dvoranin i javi Verbeciju da kardinal želi s njim hitno govoriti u četiri oka.- Možda kani ostaviti dvorac - veli Vladislav. - To bi mi bilo vrlo drago. Vratite se brzo i donesite radosnu vijest.Verbeci se čudi kardinalu da u to doba traži s njime razgovori ostavi kralja.Uputio se u svoju odaju. Tu ga je vojvoda već čekao u vrlo "/biljnom stavu visokog dostojanstvenika.- Ne zamjerite. u/\iseni ^i^poiiinc, što vas sada moram smetati, a" tohko je hitno da sam to morao učiniti.Ne može se dosjetiti što se moglo dogoditi. A kardinalovo je "će tako mrko i svečano.Nema dana ni noći da ne bih bio na usluzi vašoj eminenciji.

lIzrekavši to s velikim poći ta njem. sjedne svojem posjetitelju na suprot.- Govorit ću bez uvoda i kratko da brže svršim. One večeri kad je došao u blagovaonicu vaš četovođa i najavio neko otkriće, vi ste, uzvišeni gospodine, čitavu večer razglabali koliko vam je opasna ličnost nekog hrvatskog plemića koji je u budimskom saboru hti< navesti vaše saveznike Hrvate da se otcijepe od Ugarske.Neobično se duboko dojmio Verbecija taj početak. Čelo mu st_nabralo od napete pažnje kojom upire pogled ispod debelih crnihobrva u tamnoputo vojvodino lice. J- Jest, taj je čovjek vrlo opasan - veli on. \- Još uvijek niste ništa doznali o tom čovjeku niti o njegovu sinu?;- Nisam još ništa doznao, a uvjeren sam da i neću. Vrlo sei dobro krije, a kako sad moram sklapati mir s Hrvatima, nije tako! lako sjedne strane se miriti, a s druge strane uhoditi, a da to Hrvati ne bi nanjušili.- One ste večeri priznali, uzvišeni gospodine, da se izmirujete samo zato da bi vam dali vojnike za čuvanje granice vašeg kraljevstva jer su Turci očito odlučili pusdti načas Hrvate u miru i baciti se na vaiu zemlju.- Da, to sam rekao - ponovi Verbeci i sam sebe prokune što se one večeri podao tolikoj slasti pića da je izbrbljao svu svoju državničku osnovu. Zato je onemogućio svima izlaz iz dvorca, a sada, gledajući svojeg gosta o kojem ne sluti da nije nikakav kardinal, počinje se zabrinjavati. Ako taj iziđe ispod ovog krova i obavijesti Hrvate o njegovu planu? To prokleto vino. kako ga je prevarilo. I pokuša ispravljati svoje priznanje:- Moja osnova nije zapravo prevara. već samo mudrost. Državnik se mora miriti s onima koji se bune protiv njega ako treba njihovo prijateljstvo. Vi to najbolje znate, tako rade svi i nema nikakva grijeha.- Ne kanim izricati sud o tome. Podsjećam vas na to zato da bi mogao postaviti pitanje: ako se morate miriti s Hrvatima jer trebate njihove vojnike, što biste učinili da istodobno, kad s njima sklopite mir, iznenada nađete opasnog Antolkovića i njegova sina?"Što taj kani s ovim pitanjem?" - čudi se Verbeci i ostaje nekako neodlučan pa odgovara oprezno:- Pomirba koju sam predložio i koju ću provesti uopće ne spominje Antolkovića. On je izvan svega. Hrvati ga ne spominju, a niti ja. Očito ni oni ostali ne slute da se on skriva u Turopolju. I kud bismo ga mi iznenada uhvatili, ne bi to nikako moglo djelovati na moje planove da se izmirim s pobunjenim Hrvatima.

- Prema tome, on je opasan ako se i izmirite s ovim kraljem i uopće sa čitavom Hrvatskom o kojoj se veli da je s vama nezadovoljna?- Eminencijo, uvjeravam vas: taj Antolković toliko mrzi Ugre i našu vlast i toliko mrzi ugovor koji su Hrvati sklopili s nama da će mi taj čovjek biti mnogo opasniji ako sklopim mir negoli dok su

Mrviti protiv mene i moje vlade.\ i i ne slutite kako je taj čovjek lukav, kako posjeduje i odlično oštren nos. Često smo nešto preporučili Hrvatima i nastojali ih smiriti kad su se uzbunili zbog njihovih širokih sloboština. Uvijek je tii nesretnik u/digao svoj glas i stao trubiti na uzbunu: "Lažu, varaju nas. podvala, prevara." To su njegove riječi. Smjesta je Antolković posumnjao u istinu"M naših ponuda, pa i tada kad smo smislili i najmanju podvalu, već ju je prozreo. Sad mu ne bi bilo teško baciti u narod sumnju da se mirimo zato što trebamo vojnike.- Prema svemu tome bi vam danas Antolković vrijedio više nego- Naravno sto puta više. I zato sam rekao Četovođi da bih ga učinio bogatim i plemićem da mi može pokazati trag do njega, ali ne nadam se da bi me zadesio takav državnički trijumf da dobijem u ruke Davora AnfolkovičLi. To bi za čitavo ugarsko kraljevstvo /načilo svečano oslobođenje.- Ako ipak ima netko tko bi vam to oslobođenje izvojštio ili, bolje, dao vam ga izravno u vaše ruke?Ugojeno Verbecljcvo tijelo ukočilo se. Male crne oči izbuljile se, debele usne ostale oi\orene.Što taj govori? Da nije krdinal, rekao bi mu nešto grubo. Ali ne može li kardinal izreći kakvu glupost, ili neslanu šalu? Vojvoda opa/i njegovu /abunu i pita:- Ne možete dok učili Ja je io moguće? Je li, uzvišeni gospodine?Ne. to ne mogu ni dokučiti ni vjerovati.Baš /ato vas pitam: ako ipak ima netko tko to uistinu može. što biste mu dali /au/\rai”pŠto god ta zatražio? Blaga, bogatstva, imanja, visoke časti. I dok sve to nabraja, još uvijek ne vjeruje i bulji u njega kao u čudovište. Napokon je vojvoda nacistu. Nitko, dakle, nije otišao da hvata Antolkovića Nitko mu ne može pomrsiti račune. Putevi su mu slobodni, ni s kim se tu ne može sastati da mu naškodi. I sad /na što mora naglasiti:- Zadajem \ >m riji L uzvišeni gospodine, postoji čovjek koji vam može predati i sina i oca.Velikaš skoči u vis lak kao pero i dahne:- Tko? Gdje?Kardinal digne obje ruke i lagano prisili državnika da sjedne.- Onaj koji to može učiniti traži najprije nagradu.- Rekao sam: što god želi sve ću mu dati, ako ne zatraži nešto što ne posjedujem- Ne, uistinu neće tražiti što nemate.- Dakle, što da mu dadem?- Samo oru što ste jednom već obećali. I opet se zapanji, ponovo otvara usta, ne zna što bi zapravo pit.10.- Obećao? Prema tome, poznajem onoga koji mi može predatinajljućeg neprijatelju Ugarske? , .341

1- Naravno, poznajete ga.- I nešto sam mu obećao?- Jeste, uzvišeni gospodine.- Što?- Kraljevsku krunu.Skameni se. Što je to rekao? Gdje da traži čovjeka kojemu je on obećao kraljevsku krunu? Ili je opet pijan, smućen?

Sasvim mirno nasloni se vojvoda na stolicu, podupre rukom glavu, malo podigne obrve, nasmiješi se nekim ravnodušnim smiješkom, digne lijevu ruku i slegne ramenima:- Uzvišeni gospodine, ja sam u toj stvari samo posrednik između onoga koji posjeduje mogućnost da vam već sutra popodne preda oca. a još mnogo prije sina. najopasnijeg čovjeka za ugarsko kraljevstvo. Moram, dakle, govoriti onako kako mi je naloženo. Preuzeo sam tu stvar u svoje ruke s jednostavnog razloga što bi time završilo moje poslanstvo u vašem dvorcu, s jedne strane, a s druge strane, izvršio bih dužnost* prema vama, odnosno prema kralju, koji se ove jeseni ima vjenčati s princezom Olivom, sestričnom mojeg prijatelja, vojvode Hipolita.Polagano razlaganje gotovo raspali Verbecija jer mu je na ustima samo jedno pitanje: gdje je taj Antolković, gdje mu je sin i tko mu to nudti tako nečuvenu lovinu?- Da, da. razumijem vas, vi ste poslani, ali tko je taj koji vas šalje kome sam ja obećao kraljevsku krunu?- Zaboravili ste? - iznenadi se kardinal. - To bi značilo da obećanje nije bilo istinito.- Kako bi se smjelo posumnjati u moju-riječ?- To odlučno poričem, samo se čudim da ste zaboravili.Velikaš se toliko uzrujao da je sasvim zaboravio na svoju ulogu i na svoja obećanja zadana princezi Olivi. Zapravo je to bila pogodba, a ne obećanje. Ako se njome kralj oženi, ne mora platiti utrošen miraz kraljice Beatrice koji je ona ostavila u ostavštini princezi Olivi i svojem nećaku Hipolitu.- Eminencijo, tko je taj što mi može predati Antolkovića? v- Rekoh: obećali ste joj krunu ... :7i- Valjda ne mislite na princezu?- Da. Princezu. Ona vam može izručiti neprijatelja. •Ne razumije. Ne nalazi mogućnosti da bi princeza mogla predatiAntolkovića i sina. To je samo aragonska izmišljotina. Ali svoju misaone izreče, već pita:- Ne čini li se i vama, eminencijo, gotovo nemoguće da princeza može znati gdje se oni nalaze, a pogotovu da bi ih mogla predati?- Da. čini se nemogućim, ipak je to moguće, jer je doista tako! Znoj curi niz velikaševe čelo. Što to znači? Ona mu može predati tako golemog neprijatelja? I baš ona? Vojvoda nastavi ru/lagati ponudu:- Uzvišeni gospodine, princeza mi je naložila da vam kažem sasvim jasno njenu ponudu. One večeri saznala je kod večere i ona342

kolika je pogibelj vašem kraljevstvu Antolković. a i njegov sin. Razmislila je o tome i poručuje” ako će ona biti kraljica ovog kraljevstva, onda je Antolković njezin neprijatelj. U tom ga slučaju mora predati. Ona ga, dakle., ipak ima u vlasti? Kako? Vcrheci se uspuhao i počeo dokazivati: _ Kako može sumnjati kad smo već sve ugovorili?- Ali nismo izvršili A to je razlika. Ugovoreno, a ništa izvršeno. Ra/umijetc li. uzvišeni gospodine, što znači neizvršeni ugovor? Dobrosmišljena prevara.Pri tom ga vojvoiU gleda prodirljivo i nešto ironično i kao da mu svojim pogledom veli: "Ti si varalica." A to ne smije dopustiti, jer ako prineeza nudi takvu ucjenu, onda je valjda i posjeduje. Zatobrzo predloži:- Najbolje da se sasvim jednostavno i istinski razjasnimo. Princeza nudi neprijatelj, kraljevstva. A što traži za odštetu?- Moralno opravdanje što je predala krivce.- Kakvo moralno opravdanje?- Ako u/ krah ovog ugarskog kraljevstva sjedi ona, onda je moralno opravdano o vam preda buntovnika. Ako ona nije kraljica, nema razloga brinuti ic : sreću i mir vaše zemlje.- U jesen će biti vjenčanje. Mogu to pismeno potvrditi, a kralj će udariti svoj potpis i pečat.

- I pismo i potpis s;mm su obećanja. A obećati je isto toliko koliko dugo ati. Princeza želi da se obećanje smjesta izvrši.- Kako smjesta? - uznemiri se Verbeci i gotovo kune u sebi, a vojvoda mirno nastavi razlagati ponudu:- Prince/a veli: "Za dvadeset četiri sata neka se provede vjenčanje s kraljem. Za svadbeni dar dat će mu starog Antolkovića, zajedno sa sinom1"- Nevjeroj.iti t ponuda, nemoguće - kliče Verbeci - kako bi ona mogla izvršiti takvo obećanje. Eminencijo, i ja moram naglasiti: "Obećanje je isto Ito i dugovanje."- Razumijem uzvišeni gospodine: odgovaram i jamčim da ćete za dvadeset i četiri sata imati ovdje u vašoj kući, u tamnici Davora Antolkovića i njegova su istodobno će se ovdje obaviti vjenčanje. Svjedoci tome vjenčanju bit ćemo vi i ja, knez i markgrof Danijel.To je zanimljivo, ni ča sa k ne može razmišljati. Ushićen ustane. pruži ruku kardinalu klikne:- Prihvaćam a nas obojica jamčimo da će biti sve onako kako smo ugovorili. Sve potanje izvolite mi razjasniti i odrediti.- Dobro, spreman sam sve s vama točno ugovoriti. Samo obavijestite o tome kralja i donesite odgovor.- Obavijesni ću ga smjesta i donijeti vam njegov odgovor, a znam: ne bi se mi HM n ni časa predomisliti. Ako se princeza zadovo-ijava s tako ftkromnim vjenčanjem, onda je i nama pravo.- Jest, njoj : do svečanosti, već do toga da bude sasvim mirna, a vi i sami razabirete: kralj treba njegu što mu može pružiti samo žena.343

- Da. eminencijo, i kralj bi htio iz ovih potankosti našeg ugovora primiti sigurnost da će uistinu dobiti pravog Antolkovića i njegova sina.- Kad se princeza hvata takvog sredstva da riješi svoj proces s vašim kraljevstvom i kraljem, onda moraju jedna i druga strana posjedovati potpunu sigurnost.- S naše strane zadajemo časnu riječ. Stvarnije jamstvo predložit ćete vi, eminencijo.- Da, odmah, samo želim princezi javiti da je ponuda prihvaćena. Smjesta ću se vratiti. No, prije još imam jednu molbu.- Molim, izvolite zapovijedati.- U mojoj pratnji, medu mojim plemićima, došlo je do urote. Jedan od njih kruto se ogriješio o vjernost prema meni. Moram posegnuti za najstrožom mjerom i toga nevjernika kazniti. Krivac je jedan od onih pristalih plemića koji su često izlazili iz dvorca. Htio bih ga zatvoriti nekoliko dana. a zatim ću ga poslati u Rim pod pratnjom.- Takva mladost nikad nije pouzdana. Vrlo ću vam rado poslužiti: želite li tamnicu ili koju kulu?- Ako imate dolje kakvu izbu ili dio tamnice gdje bi bio potpuno sam. Samo ga oštro kaznite.- Počinio je nešto strašno pa moram prestrašiti one druge.- Mislim, uzvišeni gospodine, za mojeg nevjernog plemića bit će najbolji zatvor koji je potpuno odijeljen od onog prostora gdje je danas zatvoren mladi Kušević. Ne bih htio da se moj uhićenik sastane s njim ili s kim drugim.Osjetio se u klopki. Uvjeren je: kardinal tako odlučno tvrdi o Kuševićevu za točenju u tamnici, ne bi li iskušao koliko se može pouzdati u njegovu časnu riječ koju je dao prije u blagovaonici. Smjesta će ga nadmudriti:- Što to čuju moje uši? Vi smatrate, eminencijo, da je Kušević zatvoren dok sam ja zadao časnu riječ da nije?Vojvoda se nasmiješio i povjerljivo uzeo Verbecija za ruku:- Kako smijete i pomisliti što takva ? Ja znam mnogo više nego vi. Niste bili upućeni što je učinio vaš nećak. Protiv vaše volje i vašeg znanja zatvorio je Kuševića, sam će vam to kazati. Htio sam posredovati, ali on je u potpunom pravu, sve mi je razjasnio. Dakle, u to se ne pačam, samo ne želim da moj

uhićenik dođe u istu tamnicu gdje se nalazi Kušević. Dva buntovnika mogu i u tamnici biti opasni svojim tamničarima.Verbeci se, tobože, ljuti na nećaka što je zatvorio Kuševića. kardinal najusrdnije brani.Tako obojica izlaze iz sobe i dok ga prolazeći hodnikom, dolaze na trijem. Smjesta Verbeci dade pozvati potkastelana i odredi mu:- Po zapovijedi njegove eminencije zatvorit ćeš u tamnku jednog plemića njegove pratnje, ali s ove strane, razumiješ, tako da se ni s kim ne može sastati u zatvoru.- Sam ću ga preko svojih plemića nadzirati - veli kardinal.344

- Slušaj /apovijedi njegove eminencije.Vojvoda po/ove pntk.i^ielatKi u svoju odaju da mu dade točne upute kuko ima postupati.Verbeci je smic^i potrčao k Vladislavu. S užitkom kralj glođe mirisni batak, dok mu državnik saopćava što je čuo od kardinala.Kad je svršio, kralj spusti batak na stol i gotovo zajauče:- Zar ste vi šenuli? Predlažete mi da se vjenčam s njom? _- Za dvadeset četiri sata, veličanstvo.- Onda se odričem krune u korist svojeg sina.- Sad da nam na prijestolju sjedi dječak? Sad, za vrijeme rata. kad se spremaju na nas? Sad trebamo na prijestolju odlučnog muškarca. kao što sic vi.- Čujte, \crtxvi, baš se ne biste trebali rugati svojem kralju okom u oko. Činite to iza mojih leđa, a ne ovako. Ja i energija!Ne rugam se, već vam čestitam na energiji kojom se branite od prince/e. Ona nu i li i na grudi bodež, ali čujte kakvog imate državnika. Ja ću hoJ maknuti, veličanstvo, s vaših grudi.Maknuti.” Da, lijepo, ali kako?Svećenik koji će vas vjenčati neće biti kardinal. On se sam ponudio da bude svjedok na vjenčanju. To mi divno ide u prilog. On je dakle kum. a ne izvršitelj vjenčanja.- Sasvim obični plemić, Rupreht. Prijatelj knežev koji se sada nalazi u Medvedgradu i tamo pije. Odjenut ćemo ga kao prečasnog kanonika s Kaptola zagrebačkog. On zna točno čitavu ceremoniju vjenčanja. Već je tako mnoge prijatelje krivo vjenčao. Kakvo to krivo vjenčanje.Sam mi je pripovijedao kako je nekom zgodom izvršio vjenčanje s velikim svečai • inr . Preodjenuli su ga u odličnog crkvenog dostojanstvenika. Tako je mlada snaha mislila da je uistinu vjenčana. To ćemo vjenčanje mi priuštiti princezi.Kralj razmišlja, onda će svojem savjetniku:- Pazite da na-, ne zadesi nevolja pa da kardinal u posljednji čas ne preuzme vjenčanje.- To ne može učiniti kad se sam ponudio da bude svjedok i kum vašem veličansu u a kardinal je uvjeren o mojoj iskrenosti. Pazit ću na vas kao dadilja da mi se ne skotrljate u krilo lijepe Aragonke.- Recite, kralju: pristajete li da vam predam Antolkovića? Upozoravam vaše veličansu o: s Antolkovićem imat ćemo odavno željenog kraljevića Ivana. Antolković najbolje zna gdje se nalazi. Slomit ću sinu kosti ako tni ne predaju takmaca na prijestolje vašeg sina.Jedva je dotaknuo kraljevića, već je Vladislav bio mekan kao vosak i spreman na sve što on predlaže.- Mislite da je Antolković sukrivac onih koji bi htjeli nezakonitog sina hrvatskog bana Ivaniša Korvina posjesti na prijestolje protiv mojeg Ljudevita?- Sukrivac? On je to zamislio, on je predložio, on je voda hrvatskih buntovnika . Kad je Hrvate na budimskom saboru htio nagovoriti neka izjave da će se otcijepiti od nas, već je imao skrivenog345

kraljevića. Znajte, veličanstvo, nikad ne bih prihvatio princezinu nudu da mi nije do kraljevića. A kad se jednom domognemo to". djeteta, nema više straha za vaše prijestolje. Dakle, molim vas, prp stanite: odigrat ćemo vjenčanje.- Zadajte mi riječ da me neće vjenčati pravi svećenik.- Evo stotinu časnih riječi. Nisam lud da vam na glavu na-< kopam tu Aragonku.Ipak se Vladislav nekako ne pouzdaje u Verbecijevu poštenuriječ. Toliko ih je prekršio, ali on spominje stalno kraljevića i konačno kralj pristane. !Dok oni raspravljaju o princezinoj ponudi, vojvoda se žuri dajizvrši važan čin. Ne odlazi k princezi, nego je poveo u svoju odaju”potkastelana da ga pridobije za svoju namjeru. Ponajprije mu dade idukat. Od tog sjaja probije potkastelanovo čelo znoj.“.”Duboko se pokloni, gotovo do zemlje. Sad je vojvoda mogaoraditi s njim što je htio. Vrlo mu ljubazno razlaže: ;- Moj plemić, onaj crnomanjasti Guriko, kako su zvali u mojoj? pratnji mladića, počinio je neoprostivi grijeh. Želim ga kazniti i” zatvoriti. Znam da je dolje u vašoj tamnici Kušević pa neću da se s njim sastane.- Učinit ću kako god želi vaša eminencija.- Zatvorite ga tako da se ne može ni s kim sastati. Razumijete li? Baš ni s kime. Ponajprije ćemo ga pustiti dvadeset četiri sata bez jela i pića neka osjeti što znači buniti se protiv svojeg gospodara.- Još bih ga duže ostavio bez jela. To se u tamnici osjeća dvostruko.- Pravo velite. Neka se upokori. A kad dobije zalogaj, nosit će mu jedan od mojih slugu. Sam ću se brinuti za nj, želim ga samo nadgledati. A sad, kako ćemo ga otpremiti dolje?- Dat ću ga svezati ako ne bi htio ići sam - ponudi pot-kastelan.- Nipošto. On je divlje ćudi, mogao bi se opirati i u to doba izazvati sablazan i uznemiriti kralja i uzvišenog gospodina i Draženića.- Što mi zapovijeda vaša eminencija?- Otići ćete u blagovaonicu i pozvati ga k meni. Naglasite da imam s njim vrlo važan razgovor. Ali prije mi zovnite dva plemića moje pratnje, ona dva starija što uvijek stoje iza mene. Njih ću uputiti kako valja postupati da nemirnog urotnika spremimo s one strane brave, a da on to neće ni slutiti. I vi i ona dvojica morate biti upućeni u svemu da nezahvalnika spremimo u zatvor, a da nitko ne bude uznemiren. Isto tako neka o tom nitko u dvoru ništa ne sazna. Ponajprije mi recite: gdje ga kanite zatvoriti? - pita na kraju vojvoda.- Ima podrum, to je gotova tamnica, samo nije tako nisko dolje pod zemljom, ali odanle ne može nikud. To je četverostruki prostor s debelim zidovima, a zatvaraju ih dvoja željezna vrata.- Dobro. Kad ga onamo zatvorite, izručite ključ meni.- Na zapovijed, eminencijo. **. -”•..-346

Vojvoda točno upućuje potkastelana što će činiti, a on pohita uh|-igovaonicu. Ponajprije K po^to \ojvoJi J\a starija muškarca njegove pratnje, a kad su oni bili upućeni, na vojvodin znak potrči opet u blaeovaonicu i šapne Vojku.Kardinal vas hitno zove. Ima vam nešto važno reći. Čeka vasu svojoj odaji.Gotovo radosnu Vojko pogleda Stjepka Brodarica i Mladena i, ne rekavši ništa, pohita za potkastelanom.Požurio se u sobu vojvode od Ferare. Vojvoda se prikazuje vrlo uzbuđen i stade pnpi \ij “ i Vojku kako je nastojao izbaviti Jelenka. Čujte: kralj i Verbeci htjeli bi pustiti Kuševića na slobodu, ali tu je Draženić. on se opire i ne da ga.- Zar mu nema spasa? - prepao se Vojko.Ima samo jedan način da ga spasimo. Kralj i Verbeci će /ažmiriti kao da ništa ne znaju. Mi moramo izvesti nešto na nazu ruku kao da smo mi krivci, ali tu treba i vaša pomoć.- Spreman sam na sve.

- Mogli bismo izvesti Kuševica na slobodu. Tu će pomoći moji plemići. Naravni” nije lako.Trebalo bi imati ključeve tamnice?- Podmitio sam kaštelana s dukatima, dakle, lako za ključeve. On će učiniti sve što želim. Znam što sam dužan onima koji su pomogli da uđem u ovaj dvorac i svoju rođakinju vjenčam s kraljem. Tako ću se od u/i ti i što je važno steći ću Kuševićevu zahvalnost. Ne želim ga ucijeni! za Jasenku, ah” vi ste rekli da bi se mogao predomisliti ako sam govorim s njim. Taj ću va5 savjet poslušati. Ali prije ga moram osloboditi.Dakako sad je to najvažnije. Neizmjerno se radujem što i vojvoda to uvida. Dakle, kako ćemo ga izbaviti?Moj mladicu, od vas se traži vrlo mnogo.Ništa ne može biti mnogo ako je za Jelenka.Onda čuite vi ćete sada dolje u dvorište u pratnji dvojice mojih plemića. Dolje vas čeka potkastelan.- Što da onda činim?- Sići ćete u podrumske prostorije gdje je zatvoren Jelenko Kušević. Tobo/c. da s njim razgovarate, tako ćete reći potkastelanu.- Samo tobože? - začudi se Vojko.- Potkastehn. misli da ćete vi s njim razgovarati, ali dogodit će se drugo. U tmini izmijenite odijelo s Kuševićem, a potkastelan će ostati napolju.- Jelenko će izaći u mojem odijelu?- Tako je. Potkastelanu to još nije poznato. Dakle, vi ćete ostati, umjesto KUŠUK , u tamnici, a on će izići u vašem odijelu. U dvorištu čekaju osedlani konji. Rekao sam Verbeciju da šaljem svoje plemiće u tun p i k u župnu crkvu neka sve prirede za sutra u zoru jer želim dužiti misu. Kako vidte, stvar je dobro zamišljena.347

- Sjajno, vojvodo. Tako će onda Jdenko ostaviti dvorac f pogibelji. Kao da sam ja. U mojoj odori i klobuku? - pita Voik"- U tmini potkastdan neće opaziti - odgovara vojvoda* • *Vojko je sasvim omamljen. Mnogo je proživio i prepalio ove noći. Vijest koju mu je doSapnuo vojvoda smatra jedinom svijetlom zrakom u mraku toga dvorca. I potrči niza stube. Gotovo je sretan što će se moći žrtvovati za Jelcnka, brata i one koje tako vrelo ljubi. Žuri se niz mračne stube u dvorište. Siguran je da će osloboditi Jelenka iz tamnice. Govorit će sada s njim i smjesta izmijeniti odijela. Taj plemić zacijelo je ponio za njega klobuk i vizir i sve što mu treba. Vojvoda se očito pobrinuo za sve i uputio plemića.Banuo je u tminu dvorišta. Tamo su dva vojvodina plemića. Jedan mu šapne:- Slijedite nas, već je sve spremno. Samo vrlo oprezno i nečujno.- Imate moj vizir i ogrtač?- Sve sam ponio. Nećemo paliti svjetlo dok nismo u podrumu. Netko bi nas mogao zamijetiti s trijema.- Samo se po sebi razumije. Svako svjetlo odalo bi da tu nešto tražimo i njuškamo. Hoće li potkastelan doći?- Već nas čeka. Hajdemo.U dubokoj tmini slijedi Vojko plemiće iz vojvodine pratnje. Tiho koračaju prizemljem ispod lukova. Ne vide pred sobom ništa. Čuju samo štropot vlastitih koraka.Tada se vojvodini plemići zaustave. Pred njima je zijevnulo nešto mračnije od noći.Uz vrata stoji neka sjena. Jedan od Vojkovih pratilaca šapne:- Već nas čekaju otvorena vrata. Treba oprezno koračati. Kad uđemo Kuševiću, moj drug će stražariti, a nas dvojica brzo ćemo izmijeniti odijela. Taj Lukavčanin ništa neće zamijetiti. Ostao je iza nas.- Dobio je zlatni dukat - odgovori drugi plemić.Jedan od plemića ulazi prvi i stade tapkati rukama o stijenu. Vojko je na drugoj strani zida i također korača oprezno. Sve u njemu strepi. Misli su mu uz

Jelenka: kako će i što će sve učiniti da uspije što prije izvršiti ono što mu je vojvoda priopćio.Ide naprijed, žuri se. plemić s druge strane zida zaostaje. Vojko to i ne opaža, pazi neprestano kamo korača. Nema stuba, ali svakog se časa o nešto spotiče i on i njegov drug s druge strane.Ne zna koliko je prošlo vremena od časa kad je zakoračio u tu tamu s tim plemićem i koliko je prešao koraka ovom hladnom crnom prostorijom. Samo mu se čini da je nešto zaštropotalo. udarilo kao da je nešto teško palo. I tiho upita:- Zar ste se možda spotakli, gospodine? Ili ste pali? Ne dobije odgovora. Okrene se. Ne vidi ništa, u mraku se drži rukom o stijenu, pa zuri natrag u onaj prostor kojim je ulazio, li348

ponovo pita i domlje imenom vojvodinog pouzdanika. N" javlja se.Čudno je to. Ako je čovjek nesretno pao i načas izgubio svij"tt Sto bi drukčije moglo hiti”1Osluškuje. Do ušiju mu dopire grobna tišina.Nekoliko trenutaka lebdi mu jedno jedino pitanje: što se to moglodogoditi?Ispruži pred sobom ruke pa ide poprijeko, uvjeren da će naići na drugu stijenu tamo opipati zemlju da nade plemića koji je morao pasti.Ali mu se put tini predug. Stane i napne sva osjetila. Nigdje ni daha. Sjeća se: kad su ušli, vrata su bila širom otvorena. Morao bi. dakle, strujiti u ovu tminu zrak? U dvorištu je sigurno svjetlije nego ovdje u podrun u. Noć je zvjezdana.Široko rastvorem!: očiju traži u tmini neku svijetlu točku koja bi mu o/narila gdje su ta vrata. Ali ni traga kakvoj svijetloj plohi koja bi mu se morala prikazivati na ulazu u tamnicu.Sto to ?nač Čeka. Onda mu sijevne misao. Brzo posegne u njedra. Sjetio se nečega što mu pruža nade. Kad je danas otišao s tobožnjim gataocet > mu je dvije lojanice. Bilo je ugovoreno: kad Vilena bude prč! r • mosta. Vojko će nositi goruće svijeće. Ako bi u dvorcu prije reda opazili da je ona pobjegla u haljini gataoca. tada on. koji • “.: nosi kotao sa ženi vicom, mora posipati most nekim prahom i baciti u nj zapaljeni kremen.Sjeća se točno* uzeli su sa sobom kremen i dvije svijeće. Sve je to spremio pod goni n h, M K L-, u podstavu da nitko ne vidi. Svijeća i kremen su tu jer nije trebalo za Vilenu. Još je sve tu s unutrašnje strane gornje- haljetka.Povuče hitro kremen i lojanicu. Brzo mu pode za rukom da upali i stade tra/m svojeg druga s kojim je otišao. Nema mu traga. Što je to?Gleda, di/e svjetlo, istražuje gdje su vrata. Spazi ih i vraća se. Tu su mu odmah iza leda. Ipak mu se čini da su se dosta dugo šuljali mrakom, a ova su vrata tako blizu. Pristupi bliže i gurne. Zatvorena su. Drma ih. zove vojvodinog plemića. Nitko se ne oglasi.Snala/i ga tu- k. . Crna sumnja preleti mu dušom. Zar su ga /atvorili?I opet drma i zove. Njegov glas nema odjeka. Pregledava vrata,ne bi li našao ka k. pukotinu. Dolje, uz zemlju, vrata ne pristaju.Pričvrsti svijeću uza zid i počne rukama kopati rupu. Prislanja uho,nigdje ništa ne čuje. Bude mu uskoro jasno da su to neka unutrašnja vrata. Oč ona zaštropotala kad ih je netko s one straneAitvorio, a on ji. mislio da se vojvodin pouzdanik spotaknuo i pao.Ra/abire: s one druge strane su još jedna vrata kroz koja su obojica uniSli. Ova druga u mraku nije mogao primijetiti jer su bila sirom otvorenaU ovom sir času odjednom je sasvim miran.Uoči opasnu M i smjesta se snalazi, pregledava situaciju odmah odlučuje. Zna fto se dogodilo.349

Ono što mu je vojvoda gore prišapnuo, bila je očita prevanr Hipolit je znao da će Vojko smjesta poletjeti da spašava svojeg druga” Jasenkina brata.To je bilo najprirodnije sredstvo da ga uhvati u zasjedi.

"Zašto?" - pita se preneražen. "Princeza? Njena osveta? Dala ga je pozvati, postavljala mu je pitanja na koja nije smio lagati." I nije htio, dogodilo se što mu drago, ne bi se znao i mogao tako pretvarati. Kako bi se usudila? Zar ne bi njegovi drugovi vojvodu smjesta odali Verbeciju?Nema kad razmišljati zbog čega je zatvoren, valja činjenici pogledati u oko.Hoće. li tu naći Jelenka? I opet posegne za svjetlom. Digne u vis svijeću pa ide polagano u mrak i onda zove:- Jelenko, jesi li gdjegod ovdje? Javi mi se, tu sam ja. Vojko.Sluša bez daha, hoće li mu se iz kojeg kuta ovog mračnog podzemlja tkogod javiti.Uzalud opetuje dozivanje.Pošao je dalje, držeći se lijevog zida. Napokon stigne do jednog ugla. Korača preko neke slame, istrunulih dasaka, velikih komada iskrčene hrastovine naslagane u visoke hrpe. Onda slama i opet daske. Stigao je na isto mjesto odakle je pošao. Nikoga u tom četverokutnom prostoru. Čini se da je tu već bilo živih bića koja su ovdje zatvarali.Spazivši da je opet stigao na isto mjesto odakle je pošao, ra-zabire svu svoju bespomoćnost. Prevarili su ga da je ovdje Jelenko i zatvorili ga negdje drugdje. Čuo je od momaka da su se jedan drugome prijetili da će ih potkastelan baciti u tamnicu koja je dublja od vodenih opkopa. Ovo gdje se on nalazi u istoj je razini s dvorištem, o tom nema sumnje, dakle, njegov je drug očito daleko od njega. Tko zna gdje čami, u kojem groznom podzemnom kutu ovog dvorca?Opet digne svjetlo i ogleda se oko sebe. Valja mu potražiti neko mjesto u tom zatvoru da sjedne. Od krčevine složi sjedalo i tu se spusti da čeka sudbinu. Slomljen je. Zuri u žižak svijeće. Plamen je ravan, nepomičan. Zrak je ukočen u toj tmini. Onda odluči da ugasi svjetlo. Tko zna kako će dugo čamiti ovdje u tom mraku? Kad mu bude vrlo bijedno i jadno u duši, ponovo će zapaliti za nekoliko časaka. Ta će ga svjetlost podsjetiti da je još živ.I pomno spremi kremen, ugasi svijeću i opet je zatekne s unutrašnje strane svojeg haljetka.Po njemu pada grobni mrak. Oko njega tišina. Misli mu se u glavi bude. Tek sad u toj tmini, iza željeznih vrata izlazi mu pred oči sve što se danas dogodilo, počev od popodne, pa sve do onog časa kad su ga prevarom dovukli u ovu tamnicu.Kolo sudbine vrtjelo se hitro. Tjerali su ga oni sami svojim opasnim pothvatom. Tjerala ga je Gordana tamo u Brezovici kad je slala Jelenka Kuševića i njegova druga u ovaj dvorac. Vrtjeli su to kolo mnogi u ovom dvorcu. Svaki ga je okretao na svoju stranu,350

sad ovamo, sad onamo, u grčevitoj želji da uspjeh bude na njegovoj strani. Vrtjeli su to kolo svim svojim snagama dok nije puklo. A sad?Gdje je Jelen k Što su učinili s njim? Što li će tamo Vilena? Vjenčat će se u suK”u s Draženićem? Neće li osjetiti grižnju savjesti?Ili možda neće ni doznati za Jelenkovu sudbinu?Mladen im je saopćio tvrdnje njihova druga da ga je ona sama izdala I Vojko to vjeruje kao što je vjerovao i Mladen kad mu je Jelenko doka/ivao njenu krivicu. On je sve to učinio da može spasiti dragog druga. Jascnli brata. Dao bi za njega i dva svoja života.O sebi Vojko ne vodi računa. Svejedno mu je što će biti s njime. Jedini cilj njegova života bio je do danas spriječiti Jasenki da pođe 711 vojvodu od Ferare. A taj je cilj postigao. Tomislava Kušević i Gordana neće nika l dopustiti da vojvoda sazna gdje se nalazi Jasenka. Sve putove do nje zakrčit će majka i Gordana. Danas ima novi cilj za koji je ušao u ovu stupicu: osloboditi Jelenka Kuševića kukavneosvete.U duši mu bljesne Jasenkina slika. Baš onakva kakvu je gledao onog dana kad je morao kleknuti pred noge princezi, kad je ona primakla svoje usne k njegovim. Tamo je sijevnula slika djevojačke milote u ružičastoj haljinici, s divno vezanom partom na glavi, s nasmiješenim očima kako pruža ruke za vojvodom. Koliko je strave poletjelo njegovom dušom onog časa. Tada je još bilo između nje

i vojvode mostova. Sad ih je porušio on sam donijevši Jelenku vijest o vojvodinom raskalašenom >i\oiu N i Jasenka ne može više poći za nj.Ako vojvoda zatraži od Jelenka Jasenku da otkupi svoju slobodu?Ne, on nikada neće platiti tu ucjenu ni za svjetlost sunca ni za razrješenje okova. Nikad neće platiti slobodu svojom Jasenkom. To mu pruža umirenje, ah” se istoga časa strese: a što će onda biti s njim?Verbeci je ponudio mir. Čitav kraj dolazi u nedjelju na čelu s prečasnom gospodom. Možda će s njima biti i župan da uglave mir između Lukavca i turopoljskog naroda. Hoće li pitati za Jelenka? Moraju.Od velikog umora kao da mu je pao san na oči.Onda se odjolnom trgne, zuri u mrak. Kao da je u toj tmini vidio lik svojeg oca. Tek sada mu pada na um: vojvodino neprestano ispitivanje je li sivi oklopnik Davor Antolković, a on njegov sin. Danas je voj\tn.1,i odlučno ustvrdio da je sivi oklopnik njegov otac Antolković.Čitavo mu se biće potreslo od odgovora koji mu je zagrmio dušom." Tebe je /at••.•!> zato da može izmamiti priznanje gdje se nalazi otac.""Neka sad učine sa mnom što ih volja. Neću potamnjeti čast svojeg obraza. Ni ocu ni narodu. Čekam što donosi sutrašnji dan."Ogleda se oko sebe u moru mraka."U ovoj tmini neću znati kad je dan, a kad noć. A Jelenko? Ni on neće znati. Druže, da te mogu osloboditi."

* * *•lVojvoda je čekao plemiće koji su Vojka pratili u tamnicu, njima se vratio i potkastelan i predao mu ključeve. Onda vojvi ode k princezi Olivi i javi joj:- U subotu ćeš biti kraljica. Raširila je ruke od sreće. Ta joj vijest ne donosi samo kruni nego i osvetu.- Znaj, Olivo, sutra do večeri imat ćeš u rukama starog A tolkovića, a ti se ne upusti s Verbecijem ni s kraljem ni u kak razgovore. Sutra ne izlazi iz sobe. Sve moram sam provesti da ne bi spotakli u kakvoj nesuglasnosti.- A gdje je Vojko?- U tamnici. Ključ je u mene, preuzeo sam brigu nad njim Rekao sam: "Urotio se protiv mene moj aragonski plemić i kazni sam ga."- Onaj drugi vitez, Mladen, ne zna ništa?- Ništa ne zna i neće znati. Ne boj se, sve je u mojim ru-hkama. Sad ću još s Verbecijem ugovoriti potankosti da me ne pre-f]vari. Sve ću ti jasnije razložiti. Sad idem k njemu. •- Čeka te rimski poslanik koji se zauzima za Kuševića.- I to ću urediti, a ti lezi, već je daleko iza ponoći. U ranu*, zoru imam važnog posla. Meni ove noći nema sna. Do viđenja.Nj ona ne misli na spavanje. Korača po svojoj odaji. Sva joj • krv kipi. Očekivanja lijepog tijela izdana su, prevarena.A dotle vojvoda od Ferare odlazi trijemom. Svuda je tmina, samo kroz vrata koja su otvorena na trijem viri svjetlo. Draženić još uvijek bdije. Iz njegove sobe pada mlaz svjetlosti na mračne stupove. Dalje je tmina. Kraljeve i Verbecijeve odaje su u hodniku gdje nema otvorenog trijema.Vojvoda se uputio onamo, ali se prije toga zaustavi pred vratima blagovaonice. Tu stoji sluga postojano držeći svjetiljku da bi j posvijetlio kad tko dolazi na trijem. Spazivši kardinala, smjesta mu J je na usluzi. Hipolit otvori vrata blagovaonice. Znakom ruke pozove Mladena i opet se povuče na trijem.Mladić je izišao, pun teškog očekivanja, a vojvoda ga povjerljivo uzme za ruku, povede podaleko od sluge u tamu i šapne:- Recite rimskom poslaniku da vodim žestoku borbu za vašegdruga. -”°3- I uspjet ćete, vojvodo? i- Moram uspjeti. Draženić se protivi, ali svladat ćemo ga. “••*** .j- Nije li Vojko izišao na vašu želju, vojvodo?- Jest i rekao sam mu što mu je posao. Vratite se jer nemam kad o tom govoriti.- Možda biste trebali rimskog poslanika da vam pomogne?

- Čvrsto se nadam izvesti stvar vlastitom snagom. Odveć veliko zanimanje za Kuševića s vaše strane moglo bi Verbeciju dati povoda da se čudi što se vi toliko zanimate za njega. A zagovor kardinala352

razumljiv je svima Ja moram štititi moral.Pravo velite vojvodo. Bolje je da vi sve to sami izvedete, ali rimski poslanik mi je naložio neka vas pitam, ne bi li se pridružio k vama.- To bi /naćilo da sumnja u mene? Ali recite mu da ću izvršiti dužnost prema onima koji su mi pomogli u ovaj dvorac._ Rimski poslanik ne sumnja, ali možda vas je Kušević razljutio . . .- Odbio je da mi dade ruku svoje sestre, ali vaš drug Vojko sve mi je ra/ložio. Nema Kušević ništa protiv mene, samo se boji da Jasenka nije dorasla vojvodskoj kruni. O tom ću sam govoriti s Ku-ševićem još prije nego što ode iz Lukavca. Uvjerit ću ga da će njegova sestra biti vrlo pristala i mudra vojvotkinja. To ćemo mi lako i/ravnati. Recite to rimskom poslaniku, ali mu recite i to da sam obavezan sivom oklopni k u kao savezniku pa ću izvršiti dužnost po svaku cijenu A sad još nešto. Kad svi odu na počinak, dođite u moju odaju Tamo ću vam sve saopćiti o Kuševiću i dati naloge za sutra.Rimski poslanik misli da bismo se trebali sastati zajedno još prije zore na vijećanje.Nikako se ne smijete sastati. Potkastelan ili Pencinger lako bi to zamijetili. Rekoh: ostavite stvar meni, a Kušević će sutra u zoru biti na slobodi. Na moju riječ.- Čekat ću vašu visost.Sad idem kralju i Verbeciju da čujem što su odlučili na moje prijedloge da se Kušević pusti na slobodu.S tim riječima vojvoda ostavi Mladena u tmini pa ide dok mu sluga svijetli. Videći da je otišao ravno u hodnik gdje su kraljeve i Verbecijeve odaje. Mladen se vraća u blagovaonicu, pun nade.Tu su ga dočekali znatiželjni pogledi Stjepka Brodarica i Petra Pa na. Knez i ma rk ti mi Danijel već su temeljito pripiti i brbljaju s gataocem koji im pripovijeda razna čuda, dok Petar Pan sprema pozornicu svoje nedovršene predstave Mladen se povukao sa Stjepkom Brodurićem i saopćio mu svoj razgovor s vojvodom od Ferare.Stjepka Brodarica poipuno umiruje vojvodina poruka da će izvršiti dužnost prema savezniku.Čovjek ne zna što da misli o vojvodi - veli Stjepko. - Nekoliko časaka OM večeri bilo mi je njegovo ponašanje sumnjivo. Vojko mi je sam rekao da bi vojvoda htio iskoristiti Kuševićev položaj pa iznudili ruku njegove sestre, ali se nada da će Jelenko biti popustljiv kad sazna da ga on spašava iz tamnice. Jedino je važno izbaviti tog mladog čovjeka ispod krova u kojem zapovijeda Draženić, a sve drugo je sporedno.- Vidio sam vojvodu kako ide ravno k Verbeciju i kralju. Odlučno je rekao da će sutra u zoru Jelenko biti na slobodi.Ja bih ipak /da da se nađemo kod mene na malo vijećanje.Vojvoda veli da to danas nije shodno. Moglo bi se zamijetiti.353Možda i nije shodno, ipak moram govoriti s Petrom Panom. U tom ih razgovoru zateče kaštelan barun Pencinger. Zaokružio"RDANA

je blagovaonicom i zaustavio pogled na Stjepku Brodaricu. Mladi svećenik smjesta opazi da se kaštelanu čini čudnim što on bdije s knezom i Danijelom koji nemaju drugog užitka, osim ludorija i vina. Stjepko mu smjesta ide u susret:- Dugo čekam na vas, gospodine kaštelane. Ne znam jeste li upućeni da smo odlučili gospodina Draženića i njegovu vjerenicu ispo-vijediti. U tu svrhu moram poslati gospodinu kanoniku u Turopolje svojeg glasnika.- Baš zbog toga vas tražim, časni gospodine. Gospođica Vilena vas moli da biste ispovijed odgodili do subote ujutro. Vjenčanje će se ionako održati prije

objeda, dakle, ima ujutro vremena da se obave crkveni propisi. Pozvala je danas u noći liječnika, silno je boli glava i ne može spavati.- Da nije kakvo veće zlo?- Bio sam kod nje s vračem. On veli da će do subote ujutro biti zdrava i čila. Samo je moramo pustiti u miru i zato je molila da biste je ispovijedili u subotu.To jasno pokazuje Stjepku da sutra ne može čitav dan govoriti s Vilenom, a to mu je bila jedina nada da sazna kako ima shvatiti njene izjave uz Draženićevu postelju, o čemu ga je izvijestio Vojko prije no što ga je vojvoda pozvao iz blagovaonice.Pencinger, međutim, oslovi gataoca Darka Mrnjavčića:- Želite li krenuti iz dvorca kad svane, ili biste htjeli prospavati do podne?- Radije idem kući. Žurim se za Kuševićem.- Nama je kazao da ide ravno na bojište. Nismo li ga čime povrijedili jer je na odlasku bio vrlo mrk, zlovoljan i šutljiv? Oprostio se sa mnom i rekao da ga srce vuče na bojno polje i neće se vratiti dok se ne ovjenča slavom. Uvjeren sam da će mu to poći za rukom.Stjepko se stao spremati da ide na počinak pa nagovara kneza da već jednom prestane piti. Knez se opire, ali Pencinger pomogne mladom svećeniku i opomene kneza da je vrijeme za počinak. Pozove i plemiće kardinalove pratnje da i oni odu na počinak. To je bio znak da svi moraju ostaviti blagovaonicu. Kaštelan Pencinger otišao je sa Stjepkom. Taj čas iskoristi Mladen da se brzo sporazumije s Darkom Mrnjavčićem:- Vi ćete izvijestiti Antolkovića i Gordanu o svemu što se zbilo. Vojvoda veli da će još danas u zoru Kušević biti na slobodi. On je to čvrsto obećao. Znajte, gospodine Darko, nikad nisam vidio Jelen ka tako poništena, poražena i toliko ogorčena. Neće on ni časa izdržati u Turopolju. Sad znam zašto je rekao da ide ravno na bojno polje. Strahovke je udarce primio od nje, ali o tome ću vam pripovijedati kad se nađemo izvan dvorca.- Mislite da je Vilena odala Draženiću?- Sve što mi je pripovijedao Jelenko, bjelodani je dokaz i ona je sama priznala. Jelenko tvrdi da ona nije nikad mislila ostaviti ovaj dvorac i jedva čeka da bude vjenčana s njim. Zar mi znamo što se dogodilo između nje i Draženića i zbog čega ona čeka to354

vjenčanje? Svašta se može misliti i vjerovati. No, sad idem, vojvoda me treba. Sve ćemo sutra raspraviti sa Stjepkom Brodarićem. On očito više zna o njVi negoli mi i lakše će prosuditi.Knez, i markgrof Danijel izašli su iz dvorane, Petar Pan pohita k mladim plemićima, bijesno šapćući:- Meni pamet kipi. gospodo. Ova je djevojka šenula umom ako je odala Draženiću, ili smo šenuli mi. Mladi svećenik i ja upućeni smo što je ona kanila učiniti da se oslobodi vjerenika, a sad je tamo ushićeno pjevala psalme tome čovjeku. Kao da mi kladivom neko udara po glavi. Ali, što će biti s njim? To me sad najviše muči. Je li vojvoda učinio štogod za vašeg druga?- Zadao mu je riječ da će biti na slobodi. Vidio sam da je otišao kralju i Verbeciju - veli Mladen. - Sad idem. Recite im sve što ste čuli i vidjeli - opomene Darka Mrnjavčića i ode.Petar Pan. međutim odluči da otprati Darka u dvorište da vidi hoće li ga uistinu pustiti iz dvorca.Obojica siđoše u dvorište. Sa svemira su se spuštali prvi bijeli odrazi zore. Neko su vrijeme čekali, puni neizvjesnosti, kad iz staje izađe sluga, vodeći o sedlano t: konja. Ta okolnost pruži Mrnjavčiću i lakrdijašu nade da je vojvoda ipak uspio izvojštiti slobodu Ku-ševiću, kad njegovu drugu šalje osedlanog konja. Darko se popne na sedlo, a Petar Pan ga isprati do izlaza. Tu je već spušten most i bez ikakve zapreke Mrnjavćic prijeđe na drugu stranu vodenih opkopa.Neko se vrijeme Petar Pan ogledavao dvorištem, obilazio vrata tamnice koja su još uvijek čvrsto zatvorena, a zatim ode na trijem gdje još vlada tmina Sakrio

se iza stubova. Čitav dvorac umukne. Lakrdijaš čeka: hoće li Mladen izići iz vojvodine sobe?Neko je vrijeme Darko Mrnjavčić jahao putem prema Kurilovcu, a kad je već bio zaklonjen drvećem i razabrao da ga nitko ne može vidjeti, skrene desno u šumu i potjera konja natrag prema Lukavcu, zaklonjen šumom Brzo se našao nasuprot vodenim opkopima Lukavca. Ogleda se šumom, onda stade tiho zviždati. Odnekle mu odvrati isto takav z\ižduk. Odmah skrene onim smjerom. Ispod gustog drveća izlaze Turopoljci. Prvi je sivi oklopnik pod vizirom, s njim mladi plemići.- što je bilo? - pita Antolković. - Čitavu noć čekamo, a Vilene nigdje Tjerao si demone. Vidjeli smo te, a ona?Okupili su se oko njega, dok im on brzo i kratko ispripovijeda događaje ove noći u Lukavcu. Snebivaju se, upadaju, pitaju, nitko ne vjeruje svojim ušima, a Darko im prikazuje sve crnje vijesti, najzad nestanak Jclenka KuSevića. Uzbuđenje ih razdraži do užasa. Draženić ga je bacio u tamnicu O tom nitko ne sumnja. Pazili su čitavu noć, čekajući Vilenu. nitko nije izišao iz dvorca, dakle, Verbeci i svi oni lažu da je ostavio Lukavac.Vojvoda je rek > Mladenu da će ispuniti dužnost prema vama kao savezniku koji pomaže do vjenčanja princezi Olivi i da će osloboditi Jelenka.- Mora to izvršiti - naglasi sivi oklopnik ako neće da

razotkrijem njegovu varku. Svi su zabavljeni Jelenkom Vilenom i izdajom. Antolković na kraju zaključi:- Ostat ćemo u zakloništu i čekati. Netko od vas neka ide bliže Lukavcu, neka se popne na gustu krošnju i odanle pomno pazi tko će ostaviti dvorac. Ako se pojavi Jelenko, valja mu dati znak da ga još uvijek čekamo.Šimunić se ponudi za ovu službu, a svi se ostali sklonu u guštaru.* * *I vojvoda od Ferare i Verbeci raspravljali su još jednom kako će princeza Oliva predati starog i mladog Antolkovića za svadbeni dar svojem mužu kralju Vladislavu. Dvojica lukavih ljudi sjeli su jedan nasuprot drugome, svaki je iznio svoj prijedlog. Vojvoda se nije čudio što Verbeci tako brzo prihvaća njegovu želju kad mu je toliko stalo do Antolkovića i sina. Najposlije su ustali obojica, pružili su jedan drugome ruku i zadali časnu riječ.- Ono što smo ugovorili, uzvišeni gospodine - veli vojvoda - pruža nam nepobitna jamstva da se ni jedan od nas ne treba bojati drugoga. Obojica smo se obvezali izvršiti uvjete. Prema tome će princeza Oliva sutra, u subotu - jer danas već sviće zora - biti žena kralja Vladislava. Vi ćete imati svojeg najvećeg neprijatelja i njegova sina, a princeza krunu. Nakon toga doista smo zaslužili da slatko usnemo i da se do večeri naspavamo.- Uistinu nas je dočekala zora koja nam nosi velike darove i kralju i princezi. Vrlo zadovoljan Verbeci pruži ponovo ruku vojvodi. Oni se oproste i svaki ode u svoju odaju.Verbeci se u sebi smije kako je zavarao princezina posrednika, a vojvoda, ne sluteći zla, odlazi u svoju odaju sjajući zadovoljstvom.Tu nade Mladena. Čim je ugledao vojvodino lice, usklikne:- Uspjeli ste osloboditi ga?- Čemu bih se inače mogao toliko obradovati. On će za nekoliko časaka biti slobodan. Već je potkastelan sišao da mu osedlaju konja. Sve to mora biti vrlo oprezno da nitko ništa ne opazi. Pazite što ću vam reći: Jelenko mora odjenuti odoru lukavačkog momka, uzeti kacigu i vizir da ge nitko u dvorcu ne prepozna i ne javi Draže-niću. Osobito njegov četo voda. On bi smjesta potrčao svojem gospodaru saopćiti da Kušević izlazi, a vi znate kako je Verbeci slab prema svojem nećaku.- Kako je ipak pristao da ga oslobodi? - pita Mladen.- Kad bi zadržao Kuševića, ne bi mu tako lako uspjela pomirba s Turopoljcima. Ali sad čujte: - Verbeci će zapravo prevariti svojeg nećaka, dakle, sam mi je predao ključ od tamnice kamo je Draženić zatvorio Kuševića. Dao sam taj ključ Vojku i /apovijedio mu neka se neopaženo uvuče u tamnicu i tamo preodjene svojeg prijatelja. Zatim će obojica izići na dvorište gdje će potkastelan već spremiti

konja. I sam Vojko morao je prije svega obući odoru Lu-kavčana. Vojko će, dakle, izvršiti svoje, a vi ćete svoje. Pohitajte

miesta u Turopolje i potražite mojeg saveznika, sivog oklopnika. R-tzumijete li? Recite mu da ću ja danas uvečer, vani već sviće zora, /tjedno s njegovim sinom doći k njemu na vrlo važan dogovor. Kad smo dolazili u ovaj dvorac, opazio sam na samotnoj cesti, oko pol sata jahanja odavle, drveni križ koji visi na ogromnom hrastu. Znateli gdje je to?- Znam. nije odviše daleko odavle, s jedne je strane šuma._ Da. da, to sam gotovo i zaboravio. Prema tome, bih ja s Vojkom došao krtv onu šumu do križa. Trebalo bi da to bude danas, baš prije /.upadu sunca. Mladiću, ne pitam vas gdje se skriva moj save/nik sivi oklopnik ier vi to i ne smijete otkrivati nikome, već vas pitam možete li vi stići k njemu, a on do spomenutog križa još prije zapada sunca?- Da. gospodine vojvodo. Imam dovoljno vremena da stignem k njemu, a on do onog križa.- Vrlo dobro. Recite mu: stvar o kojoj kanim s njime raspravljati nei/mjerno je važna, više za njega, negoli za mene i za princezu. Kralj je odlučio daru n noći da se s princezom vjenča u subotu, a ja sam obećao sivom rk . pniku da ću prije vjenčanja s njim ugovoriti što sve on traži u zamjenu za iskazanu pomoć princezi i meni. On je nama pomogao do prijestolja, neka, dakle, točno sve ustanovi. Sutra će se obaviti vjenčanje, u nedjelju će kralj potpisati pomirbu i/među Lukavca i Tui i lj i a nakon toga putuje sa ženom u Budim. Čvrsto su odlučili da ne plate miraz kraljice Beatrice, nego da pristanu na ženidbu koja će im donijeti golemu svotu novaca. Kako vidite, sve je u našu korist. Daklć, moram ustanoviti račune sa svojim save/nikom. Mislite da ćete ga naći kod kuće?- Sasvim sigurno - odgovori Mladen, znajući da njegov vođa teško čeka povratak Jelenka Kuševića, Mrnjavčića i Vilene.- Da li biste me možda mogli obavijestiti još tokom dana. hoće li doći? - pita vojvoda da bude potpuno siguran.- Mogu vas obavijestiti, gospodine vojvodo jer nije potrebno da pratim vodu do drvenog križa na hrastu. On sam zna gdje to, a znadu i drugi.- Samo oprezno gospodine. Neka ne vodi sa sobom čitavu vašu mladu vojsku, previše jahača diže prašinu i odmah pobuđuje pozornost u Lukavcu.- Pouzdajte se u mojeg vodu, on će sve to udesiti tako da nitko ništa neće nasluti!!. Uzet ćemo dva-tri moja druga u pratnju, sve će biti u potpunoj tainoMiPozdravite ga i recite da se vrlo veselim što smo postigli svoje ciljeve. Mi vjenčanje s kraljem, a on će dobiti jamstvo za sve što želi za svoj naroil. Žurite se jer će Vojko otpratiti Jelenka tek kad vi odete. Odmah nakon vas odlazi iz dvorca više lugara i momaka u šumski knežev dvorac da spremaju za velik lov, a s njima će biti i Jelenko. Sad trčiteNa trijemu je čekao Petar Pan. S nekoliko riječi javi mu Mladen da će Jelenko izići iz dvorca i onda nestane.357

Mladen je pohitao u dvorište i doista našao osedlanog konja kojeg mu je držao sam glavom potkastelan. Primio je od tobožnjeg kadinala lično nalog i naplatu da plemića njegove pratnje smjesta otpusti iz dvorca.Mladić upravlja konjem ravno preko mosta i pojuri prema Ku-rilovcu da što prije dođe do Antolkovića i saopći mu vojvodin poziv na sastanak kraj križa i oslobođenje Jelenka Kuševića.U gustim krošnjama drveća sjedi Šimunić i neprestano promatra preko opkopa Lukavac. Opazi da spuštaju most. Udvostruči pažnju i ugleda jehača kako je projahao preko mosta. Iako je dosta udaljen, po klobuku, peru i po ogrtaču prepoznaje Mladena, viteza od Srednjice. Ali taj nije krenuo u šumu, već potjerao konja prema Kurilovcu.

Smjesta Šimunić siđe s drveta i potrči u guštaru gdje čekaju sakriveni njegovi drugovi s Antolkovićem i javi da je iz dvorca izjahao vitez Mladen. Antolković pošalje turopoljskog plemića Velislava Arba-nasića da ode najkraćim putem i dočeka na cesti Mladena. Poslušao je svog vođu.Našao se brzo u blizini ceste iza grmlja. Već iz daljine pojavio se Mladen. Arbanasić iziđe preda nj.^”,- Gdje ste vi? Zar još uvijek čekate u šumi? - pita Mladen. ;|VV,^_ r>a5 tamo smo. I Darko je s nama, čekamo Jelenka. rN-v_ Pozovite me brzo k Antolkoviću. Nosim mu važne poruke.Zora je svoje bijele zrake razasuta po šumi gdje zaklonjeni čekaju mladi plemići.Nitko se ne miče. Svi su na svome mjestu da ne prouzroče šuštanje. Samo Antolković se digne i pođe u susret Mladenu. Prvo mu je pitanje:- Što je s Jelenkom?Ponajprije mu saopći kako je vojvoda objasnio da Verbeci kani prevariti svog nećaka i pustiti Jelenka iz dvorca u redovima dvorske momčadi.Antolković smjesta pošalje natrag zagorskog plemića da pazi što se tamo događa, a zatim sluša Mladena koji mu isporučuje vojvodinu želju da se večeras sastanu na cesti ispod drvenog križa.- Ako se Vladislav već danas kani vjenčati s princezom, tada su dobili zle vijesti iz Ugarske, pa im uistinu treba novac za obranu kraljevstva. Ili mu je vojvoda položio oštricu na prsa?- Ne znam ništa. Do onog časa kad mi je vojvoda to saopćio, nigdje se ništa nije moglo opaziti niti se govorilo o kakvom vjenčanju kralja s nrincezom.- Čudno je to, vrlo čudno. Zacijelo vojvoda ne bi imao razloga tražiti sa mnom sastanak da ne očekuje vjenčanje. Doći ću točno pred zapad sunca k drvenom križu.Antolković malo razmišlja pa se onda okrene k Mladenu:- Što je s Vilenom? Zar je moguće da bi počinila sve ono što nam je pripovijedao gospodin Darko Mrnjavčić?- Nisam čuo ni vidio ništa drugo do onoga što mi je govorio Jelenko iza zastora u onoj dvorani. Strahovito je potresen, do dna358

duše ogorčen. Gospodine, bojim se za Jelenka. Tako mi se činilo kao da bi mogao ubiti i njega i nju.Ne znam što da kažem o tome - zamišljeno će Antolković. - Čut ćemo što o tome misli Gordana. Svakako, još ostajemo ovdje da pričekamo Jelenka.- Rekao je tamo javno da će iz Lukavca na bojno polje. Rekao mi je to i u četiri oka Osjećam: nijednog dana ne bi mogao izdržati u ovom kraju gdje ga sve podsjeća na nju i njeno izdajstvo.- Zašto smo pokušali da je odvedemo iz Lukavca? Čemu smo utrošili svu tu muku i bacili samog Jelenka u toliku opasnost ako nije htjela da ide?To sam se i ja pitao. Sasvim je nemoguće da bi netko drugi mogao znati za Jelenkov dolazak.Antolković prekine razgovor. Kako će o tom izvijestiti Vilenina oca? Što će on na to? Sve je odviše zamršeno, a da bi mogao odgonetnuti.Ponovo se vratio k svojim mladim plemićima da, prema poruci vojvode, čekaju Jelenka.- I sunce već počinje izlaziti - primijeti Antolković. - Bilo bi dobro da ode; Mladene, u Brezovicu i javiš Gordani što se dogodilo. Reci joj vojvodinu poruku, a onda se vrati. Naći ćeš me kod Pogledića ili ovdje.Uzeo je sa sobom Velislava Arbanasića i obojica krenuše na put u Brezovicu.Čitavu noć čekala je Gordana s Jasenkom i s njenom majkom dolazak Vilene. Jelenka i njihova pratioca Darka Mrnjavčića. Kad je sunce napunilo s\ojim svjetlom čitav dvorac, Gordana se zabrinula. Nešto se moralo dogoditi. Da nisu možda otkrili Jelenka? Ili je on počinio kakvu ludost0 Nije se usudila o tome govoriti njegovoj majci ni Jasenki. Puna je brige i straha da je možda uzrok krakvoj nesreći. To će joj spočitavati majka i sestra Jelenka Kuševića. Morala im je priznati kamo je otišao mladić pa su majka i kći jednako drhtale za njega.

Žene su se našle na trijemu gdje je sunce napunilo dvorište svojom toplinom. Mali Damir i kraljević Ivan trčkaraju ispod trijema i klicanjem ispunjavaju čitav dvorac. Gordana se zagledala u sina što je tako vedar i veseo i ne sluti sudbinu svog oca. Nemirna je i zabrinuta. Dovoljno joj je vlastite tuge, a sada još nosi odgovornost pred majkom i sestrom a Jelenka Kuševića. Tako je čvrsto vjerovala u uspjeh ove Osnove. Sve joj se činilo razumljivim, lakim i jedno-stavmm. Kako bi se moglo dogoditi da ih razotkriju? Ili je bilo štogod s Vilenom pa je nisu mogli povesti?S kule javi stražar da se približuju plemići. Jasenka je kliknula i pozvala majku Pohitale su dolje.Spustili su most preko vodenih opkopa što opasuju Brezovicu. Dječaci su nahrupili na vrata i čekaju Jelenka.Razočaranje se odrazi u svim licima. Dolaze Mladen i Velislav

1Arbanasić. Svi slute zlo. Gordana se ne usuđuje pitati, ali Mlađeg javlja:- Jelenko se spasio, a Mrnjavčić izišao, ali nju nisu mogli izvesti.Gordana ispituje. Mladen je zamoli da ga saluša nasamu jer ima važne poruke od Antolkovića. Nije htio odgovoriti u prisustvu majke i sestre Jelen ka pa ga Gordana povede gore i gotovo ukočeno gleda mladog čovjeka koji svojim riječima iznosi grdne slike. Kad je izrekao sve do posljednjeg događaja, i do svog razgovora s vojvodom koji mu je prikazao kako će Vojko izvesti iz dvorca Jelenka u odori luka vačkog momka, Gordana ubaci pitanje:- Čovječe, niste rekli tko je izdao dolazak naših plemića?Mladen joj obnavlja čitav svoj razgovor s Jelen kom kako je vidio Vilenu da sjedi kraj postelje, kako su se držali za ruke i što je sve govorila Draženiću, Verbeciju i Petru Panu.- Ne, ne, to nije moguće - poriče odlučno Gordana, - Jelenko nije priseban. Obuzela ga je divljačka ljubomora kad je vidio nju uz njegovu postelju, ostavila ga je svijest, sve mu se prikazalo drukčije.- Nije mogao čuti drugo nego što je ona govorila.- Ne možemo znati što ju je na to ponukalo, tko zna kakvu je imala osnovu ili namjeru, što je htjela sve postići, zbog čega je to učinila.- Istina je, ne znamo, ali zašto bi rekla da je samo zato istrčala pred staru Kuševićku jer je htjela umrijeti od ruke onog kojeg ljubi? To nije trebalo reći. I zašto je toliko govorila o svojoj ljubavi, o svome oproštenju: sve što je bilo neka bude zaboravljeno jer ona mu oprašta i ona ga ljubi, a onda mu otkriva da će naši doći u dvorac. Plemenita gospodo, da ste gledali Jelenkovo lice. Nije to bio više živ čovjek. Naslonio se k zidu i klonuo. Lice mu je bilo mrtvački blijedo, zeleno, oči upale, strahovito je izgledao, jedva sam ga probudio u Život. Ne, ne, tako ne može Jelenko klonuti, ne može pasti pod udarcem kad ga ne bi bio primio. Sve je bilo tako kao što on pripovijeda.Crna joj misao preleti mozgom, a srce zakuca. Raširene oči odražavaju neku strašnu misao.- Možda i vas snalazi neka sumnja? Nešto se moralo dogoditi da je prisiljena pristati na to vjenčanje i prikazati se kao da ga ljubi? - pita Mladen.- Dala sam joj prilikom odlaska u ruke oružje kojim se mogla zaštititi od njega i svakoga tko bi joj se približio. Ili je njena ruka bila preslaba da to izvede? Bilo što, Draženić je izopćeni izdajnik, ona mu ne bi mogla oprostiti, ne bi ga mogla i dalje ljubiti.Ustala je i nekoliko puta pošla po sobi. Puna sućuti za Vilenu, brige i neizvjesnosti. Što li se moralo dogoditi s tom djevojkom?- Čujte, mladiću, sve je moguće da je govorila kako pripovijeda Jelenko, ali da bi odala svoje osloboditelje, to je nemoguće. To je nevjerojatno, ne odgovara zdravom razumu. Tu se krije nešto drugo. Vi muškarci mislite: s njom je svršeno i sada je stala na stranu tog izdajnika samo daje vjenča. Varate se. Ne može Vilena ljubiti izdajnika.360

Ne može uzeti njegovo ime. Vi muškarci ne znate to prosuditi, ali ja to osjećam. Ne mo/.e biti tako.Mladić šuti. ne vjeruje (iordani. Gledao je Jelenka, slušao njegove razloge, svom dušom osuđuje Vilenu i priklanja se k svome drugu.- Vi ćete sad krenuti natrag u dvorac - veli mu Gordana - neka Sjepko Brodarić s njom govori. Danas je petak, sutra ima biti vjenčanje. Treba se požuriti.- Vraćam se u dvorac s Antolkovićevom porukom. I saopći joj porukt. što je vojvoda poslao Antolkoviću i da će se već sutra kralj vjenčan s princezom Olivom.- Oliva će mu donijeti bogat miraz, a Verbeci radije žrtvuje kralja negoli da isplati Hipolitu i princezi ogromnu svotu koju traže kao ostavštinu kraljice Beatrice. Da želi ponovo nakopati na glavu Aragonku, to je teško vjerovati. Čitav taj dvorac bio je ove noći kipući kotao. Nitko nije mogao shvatiti što se zapravo događa i ovdje i tamo kod Draženića. Tko zna što se sve zbivalo. Događaji su /aplesali pakleni ples. Taj gatalac uistinu nije istjerao demone jer su vas sve čestito zavrtjeli.- Pravo velite, plemenita gospođo, to je uistinu bio ples, pakleni ples i/dajstva i svih zloća, a najstrašnije je bilo to što smo mislili da će nas i vojvoda izdati.- Vojvoda? Kako?Htio je /.i sebe osigurati Jasenkinu ruku i nekako je čudno govorio Vojku i naglasio da će učiniti sve za svog šurjaka, ali Jelenko mu je odbio Jasenkinu ruku. Međutim, ujutro kad sam ja odlazio, naglasio je da će sam s Jelenkom govoriti i izvršiti dužnost saveznika.Taj vojvoda morao bi biti vrlo smion da nas prevari jer bismo mi pokvarili njegovoj rođakinji put na prijestolje. To on zna. Svakako treba da se vratite što prije u Lukavac i saznate što je ove noći bilo s Vilenom. Zašto je sve to govorila i hoće li se sutra uistinu vjenčati? Nadalje, recite Antolkmicu da ću ga pratiti na sastanak s vojvodom. S njim ću govoriti o Vileni i možda saznati više negoli znate vi. Recite Antolkovicu da ćemo se naći kod župana Berislavića. - Gospodi Kušević i Jasen k i ne recite ni rijeci o Vileni. Starica je ionako u dnu duše okrivljuje jer smatra da je njezin sin zbog nje nesretan.On tvrdi da mu uopće nije do nje. Jedino ga muči izdajstvo što ga je počinila. I mrzit će je zbog toga.Svi Berislavici počev od onog Mladena Berislavića što je bio Ivanišu Korvinu prvi dvoranin, pa do našeg junaka biskupa bana Berislavića, svi su oni čista poštenja, čiste naše krvi. Sve su dali za domovinu. Vilena im je potomak. Ne može počiniti izdajstvo. Ne može biti izrod slavne Berislaviceve krvi. Zato vas molim: zatražite od Stjepka Brodarica neka svakako s njome govori još danas. Na sastanku s vojvodom od Ferare nešto ću utanačiti. On mora spriječiti vjenčanje s Draženićem pa kad bi Vilena zbog svoje časti i morala poći za njega.Mladić je pozorno saslušao Gordanine naloge i obećao da će "vršiti po nje/inoj želji.361

Zatim je sišao dolje, oprostio se s Jasenkom i njenom majkoijP izručivši joj pozdrave Jelenka i pružajući im nade da će ga još danas vidjeti. Kad je sjeo na konja, stara Kuševićka reče svojoj kćeri i Gordani:- Vrlo mi je bolno u grudima. Kao da se negdje izdaleka valja neka nesreća. Slutnja me obilazi da neću vidjeti svojeg sina.- Ali, gospođo - upadne Gordana žestoko - nemate razloga gubiti nade. Zar niste čuli da je danas u ranu zoru izišao iz dvorca?- A ona? - zapita Jasenka.- Zadržali su je silom u Lukavcu. Odgovarat će Lukavac za tu strašnu nepravdu.- Vjenčat će se s onom nemani? - pita Kuševićka.- Nikad ne bi ona polazila za njega od svoje volje, možda po volji Verbecija, ali vi sada mislite samo na Jelenka, a on će se vratiti.Gordana ostavi svoje gošće da se spremi za polazak u Turopolje i na sastanak s vojvodom.

U svojoj ložnici skrene pogled k velikoj slici što prikazuje Damini u bojnoj odori. Gleda je crnim očima tako prodirljivo kao da joj govori sa slike. Bol joj stegne srce. Htjela bi kriknuti, jecati da nađe odaha.U Lukavcu zora je zatekla sve u dubokom snu. Samo vojvoda od Ferare raspravlja u svojoj odaji s potkastelanom. Pencinger mu je već saopćio da će se drugog dana, u subotu do podne, obaviti dva vjenčanja: kralja i princeze, a zatim Vilene i Draženića. A tobožnji kardinal brine se, ne samo za princezu i za vjenčanje Verbecijeva nećaka, nego nalaže Pencingeru kako ima podignuti oltar u blagovaonici i što ima spremiti da bude što svečanije. Sve mu to govori samo zato da bi mu mogao na kraju dati važne naloge, s obzirom na Vojka i svoj izlaz iz dvorca uvečer.- S mojim uznikom ne vodite nikakve brige. Danas i sve do sutra o podne neće dobiti ni jela ni pića. Poslije podne kanim izjahati sa čitavom svojom pratnjom u Turopolje. Neću da bilo tko od mojih sazna nešto drugo, nego da je Kušević pušten iz dvorca. Tako treba govoriti svakome, jer ne bih želio da moji ljudi raznesu tu stvar koja bi uzvišenom gospodinu nanijela neprilika. S pratnjom ću se vratiti tek uvečer, dakle, u mraku. Zato me pričekajte na ulaznoj kuli. Odmah mi spustite most da ne čekam dugo.- Sve će biti po želji vaše milosti - pokloni se potkastelan, a novi zlatnik pade u njegovu šaku.I vrlo zadovoljan izlazi iz sobe. Sada vojvoda pozove pouzdanika iz svoje pratnje koji ga već dugo čeka u ložnici.- Dakle, upamti sada sve što ću ti reći. Izjahat ćemo svi zajedno koliko vas ima kroz šumu, zaustaviti se uz ono ogromno stoljetno stablo na kojem visi drveni križ. Tu ću se sastati sa sivim oklopnikom. Ti ćeš mu ići u susret i saopćiti da želim razgovarati sam. Tako će on svoje ljude ostaviti na cesti, a ja ću ga čekati sam samcat. Zatim

reš ti dohitati s nekoliko naših plemića i javiti da nam prijeti po-bcli jer su u blizini vidjeli vepra. Istog časa dok to javiš, najači n ,ši plemići moruju uhvatiti sivog oklopnika, ali vrlo vješto da nema vremena posegnuti za mačem, brzo ga odvući u šumu. To se mora dogoditi u sumraku tako da njegovi na cesti neće imati prilike primijetiti što se događa- Što da učinim ako bude s vama na razgovoru i kanonik koji je uvijek dolazio u šumski dvorac?- Bio tko. svezat ćeš ga, odvesti duboko u šumu i ostaviti tamo, a sivog oklopnika vodit ću sam u Lukavac. Potkastelan nas ima tamo dočekati i spustiti most, a ti brzo s Antolkovićem u zatvor k Vojku. Ključ moraš smjesta predati meni. Kad sutra kralj s princezom stupi pred oltar, predat ću naše uznike Verbeciju. Razumiješ kakvo su mi blago otac i sin? Uvjet da dođemo na prijestolje.Vojvodo znate kako seja bacam na plijen. Neće imati vremena ni dahnuti.- To očekujem od tebe. Bude li Antolkovićeva pratnja što zamijetila prije nego ga mi odvučemo, mogla bi se razviti bitka i zato trebam barem deset Lukavčana da se s njima tuku dok mi ne odmaknemo u šumu s našim uhićenikom.Antolković neće, dakle, sumnjati kad dođe na sastanak?- Naprotiv, dol;!/- r,;t pnj^ :Jhki r ,/i:t>\(irkao saveznik i ne može ni u snu slutiti Sto mu spremam. A ako bi ovdje u dvorcu danas uvečer ili sutra u zoru netko pitao koga smo to doveli, reci da smo uhvatili nekog našeg plemića koji se izgubio iz pratnje i počinio neka kažnjiva djela a sad smo ga uhvatili i zatvorili s njegovim ortakom. Nitko se za njih neće brinuti. Svi će u dvorcu biti zaokupljeni pripremama za Jv;i svečana vjenčanja.Dogovorivši se o svemu, vojvoda otpusti svojeg pouzdanika.Legao je i još dugo razmišljao što će razgovarati s Antolkovićem i na koji će način sebi osigurati mogućnost da govori s njim daleko od njegove pratnjeA saveznik u zakloništu šume čeka kad će iz dvorca izići Je-lenko Kušević.I Mladen se već vratio iz Brezovice i donio Gordaninu poruku Davoru Antolko\ku. Tad odredi Mladenu neka poslije podne javi vojvodi od Ferare da će o zapadu sunca biti na određenom mjestu.

- Arbanasić, Pogledić i Simunić neka me prate na sastanak, a drugi neka čekaju moj povratak kod župana.”VELIKI DANI NA BOJNOM POLJU- Tko je tu - vikne šumom prijeteći muški glas. Mač svjetluca na srebrnastim pjegama mjesečine što se provlače granjem. Nitko K ne oglasi. Ništa se ne miče.363

Lovro Iločki digao se s bojnog ležaja od šumskog lišća. Noć je topla, šuma gusta, srebmasto tkanje poleglo duž šume po ljudima što počivaju u mrtvom snu. Promatra ih. Nitko nije čuo njegovo pitanje. Neizmjerni umor srvao je čete da nađu snage u snu. Što je to? On je ipak čuo neki sušanj kroz mrtvu tišinu šume. Sjeo je na svoju šumsku postelju. Možda je samo sanjao. Od nekog doba stalno ga progone grdni sni. Razmišlja, spaja pojedine slike što mu se prikazuju već čitav mjesec dana svake noći. Sve te slike izradio je pred sobom. Sve prikazuju crnu grdnu priču koju mu donose nevidljive sile u san. Svaka slika prikazuje Gordanu, ali nikad nije nasmiješena, nikad u dobru, uvijek u nevolji. Gleda u snu njezin dvorac u Bre^ zovici u plamenu, a vjetar ih raznosi oko nje kao plašt od plamena. On pokušava ugasiti plamen, izvući je, ali je nemoćan. Drugi put je gleda na vrh kule što se ruši. Zatim opet stoji na vodenim opkopima svojeg dvorca. Bujica raste sve do vrha zidina, a ona čeka svoj kraj.Opet nešto šušti kroz šumu. Zamrlo je lišće na granama, ukočio se zrak od dnevne vrućine, ili od bojne vatre? Opet zove u noć, ali nema odgovora.Ustane pa ide smjerom odakle čuje sušanj. Da su momci, odgovorili bi mu. Tamo gdje su stabla rjeđa, opazi čovjeka. Po njemu padaju mjesečeve pjege. Neće da budi borce i potrči. Onaj tamo ne bježi pred njim, naprotiv, dolazi mu u susret. Lovro ga uhvati za ramena i povuče na svjetlo.- Gospodine vojvodo, ja sam to, plemeniti Blagajić sa zagrebačkog Kaptola.- Mladiću, što se vereš kao neprijatelj tom šumom? Kako te straže nisu opazile?- Od jučer ujutro sam gore na stablu, čitav dan. Tamo sam se sklonuo da me ne zahvati topovsko tane.- Kako si dospio ovamo?- Dalek je moj put, gospodine vojvodo. Čitav mjesec dana lutam brdima i klancima Bosne. Nikako nisam mogao naći banovu vojsku. Ali jučer iznenada dopre mi do uha grmljavina topova. Odlučim prodrijeti do vas.- Dođi, čovječe. Reci što je i kako je? Nosiš li dobre vijesti? Znaš li što o Gordani?- Sve ću vam ispripovijedati, povedite me u svoj šator.- Moj je šator plavo nebo, a zavjese su moje mjesečevo tkanje. Već osam dana nismo vidjeli šatora ni toplog jela. Sutra će biti tek pravi pakleni boj koji ima odlučiti.- Onda bi bilo bolje da nastavite spavati, sutra ću vam sve kazati. Banovac je želio da vas nađem, unatoč tome što niste poslali vijesti gdje se nalazite. A ovdje ljudi nisu znali ništa reći.- Slutim: ne nosiš dobre vijesti kad si toliko vremena izdržao, tražeći nas?I vojvoda povede glasnika kojeg je.tako nenadano otkrio do svojeg ležaja i posjedne ga. , ^,

Ali i/nova zašušti lišće kroz šumu. Neki bojovnik pristupa kSvijetli bar se probudio. Čuo je vaš glas. Pitali ste tko je tu Želi /n a ti o čemu se radi.I u snu je naš hrabri vojskovođa budan. Reci da je došao o\ isnik s KaptolaGospodine vojvodo - upada mladi Blagajić - velite da će danas u zoru biti odlučna bitka. Zato štedite bana, jer ono Sto ja nosim, slomit će mu dušuOtišao je k Petru Benslavicu Na prostrtom plastu, na goloj zemlji mokroj od rose. granjem pod glavom, to je postelja bana biskupa Petra Berisluvića Oko njega leže njegovi vođe u dubokom snu. Vojvoda sjedne kraj njega pa se ispričava da ga je probudio neki san i tako umiri bana Mora ga poštedjeti ove noći.Kad se opet vratio, pun želje da čuje glasnika, nađe ga kako

spava.Ne pričinja li se čovjek da spava? Možda nam donosi crne vijesti? Kad ga je pitao za Gordanu, ništa nije odgovorio.Htio bi glasnik i stresti, dići i prisiliti ga da mu kaže što nosi. Sagnuo s k njemu Nema sumnje, glasnik je srvan umoran zaspao. I vojvoda se pru/i na ležaj, ali mu nema sna. Glavom mu prolaze crne misli. Što ga sutra čeka? Što će doznati?U polusnu prolaze mu slike ratišta. Vidi crni klanac gdje je pao Damir, gleda kako leži na zemlji nepomičan, a preko njega kotači i ljudi Zebe ga u kostima od te slike. Muka para srce. A ona, što se događa s njom Svakog bi časa htio buditi iza sna čovjeka što tako duboko diše kraj njega. Ali osjeća da bi mu u boju zadrhtao mač i neprijatelj bi se time okoristio.Polagano se gasi mjesečevo svjetlo i šuma se zamračila kao da je u velikoj nekoj dvorani ugasnula svijeća.Glas trublje ga digne. Modrikaste zrake padaju po ljudima oko njega. Svi su spremni. Trgnuo se uvis, izvukao mač, pred njim stoji ban mršav i blijed, u očima mu gori vatra života i sjaj neke velike odluke.Vojvodo, danas je čas. Sad ili nikad. Započnimo ono što sam odredio jučer.Vojvoda za bora v lj: i na sve muke ove noći i na glasnika. Sva je šuma živa, tisuće srljaju u boj.* * *Crvenim žarom obasjava nebo bosanske vrhunce i klance. Podno brežuljka pust se još dim od topova i polako se rasplinjuje u pred-večernjem /raku A gore je brdo puno ljudstva. Svi su živi, razbuđeni. rasplamsani, buka i kreševo. Boj se svršio. Hrvati promatraju bijeg neprijatelja. Sav zadihan i oznojen, s golim mačem u ruci, stoji hrvatski ban Petar Berislavić. Suhonjavo lice je oznojeno, zaprljano. A oči mu se smiješe. S užitkom se naslonio na svoj mač i gleda

364

u daljinu. Vidik mu je otvoren, gdje su njegove čete nametom po^ tukle neprijatelja. Ogledava se na sve strane i čeka svoje glasnike Hitro dolaze, donose mu vijesti i odnose naloge vojskovođe. Sve se mora urediti još prije nego padne noć.Vojskovođa je izdao posljednje zapovijedi nakon goleme pobjede nad neprijateljem. Krvavim žarom spušta se sunce na zapad. Sva su lica orumenjena. Sve se više skupljaju banove čete i uspinju na brdo.Dolaze knezovi i vojvode i plemići k svojem banu i vojskovođi!- Napokon će se moji junaci odmoriti. Što velite, Lovro? Kakva pobjeda. Divno ste se držali svi. Divno i hrabro. Nadao sam se da tu moramo stisnuti neprijatelja, ali nisam slutio da naši Hrvati, nakon toliko vremena, muke, gladi, oskudice, neprospavanih noći, mogu izvesti ovakav neviđeni udarac neprijatelju.- Svijetli bane, vi hvalite čete i nas, a zaboravljate da je vođa snaga vojske. Njegove odredbe vladaju sudbinom vojske, a svaka je vaša odluka bila dalekovidna, zato i nije mogla promašiti cilj.- Zato sam vojskovođa da znam kamo i kako mi je poći kad valja postići cilj. Ako to učini obični bojovnik, tamo dolje, vrijedan je hvale. Vojskovođi je dalekovidnost isto što i mač. Zato ste me podigli na čelo vojske da je vodim pravim putem, krivim je može voditi svatko. A što mi vrijedi odredba i zapovijed ako ih dajem mlohavim, kukavnim i slabima? Samo odlučna i hrabra vojska može izvršiti zapovijedi. Neizmjerna je bila hrabrost naših bojovnika.Polako se spušta predvečerje. U sivom sumraku zatrepere veselo vatrice i posule brdo kao ognjeno grmlje. Hrvatski borci spremaju se da prirede večeru. Već tjedan dana nisu okusili toplog jela. Pobjeda se slavi i pjeva se.Ban skine s glave bojnu kacigu i sjedne na zemlju na koju su mu prostrli plašt. Govore i raspravljaju, obnavljajući događaje i muke i napore u boju što je trajao dva mjeseca, a sad tjedan dana beskonačno. Ban Petar Berislavić okrene se k svojim vođama:

- Dva mjeseca proživljavali smo i muke i nevolje. Nakon ove pobjede Turčin ne može naprijed. Trebat će mu dugo, možda čak do jeseni da se oporavi, a dotle mi nećemo mirovati. Valja nam se dobro spremiti za nastavak borbe.- Istrošili smo vrlo mnogo streljiva, svijetli bane - javlja vojvoda Iločki - i mnogo smo polomili mačeva. U boju za dom izgubili smo i po izbor junaka.- Sutra u zoru slat ću glasnika i banovcu i bratu neka im javi sretnu vijest o našoj pobjedi.Tek sada, dade vojvoda znak stražarima pod brdom da dovedu glasnika što je stigao prošle noći.Svi su se uzvrpoljili, spazivši dolazak mladog Blagajića. Svi su se okupili oko njega.Baklje u sumraku trepere brežuljkom, a glasnik započne crnu priču.Najprije o banskim poslovima, o sudovanju suda, o napadajima Lukavčana na Turopolje. O crvenom oklopniku, o borbama turo-

noliskog naroda i plemića, o sukobima. Pripovijeda bez kraja i konca. P svi su sustegli dah. Glasnik pripovijeda kako je pukao glas o n imirovu sinu da ga je rastrgao vepar, onda opet da je samo ranjen, a Gordana je pojahala u Lukavac k sinu i nije se više vratila. Glasniku “os nije dovoljno. Nastavlja pucali o Jelcnku Kuse\ieu k a k o j c razotkrio crvenog oklopnika, skinuo mu vizir i pokazao njegovo lice Turo-poljcima, a to lice bilo je Slavimira Draženića.Bulje u glasnikovo lice, osvijetljeno žarom s garišta..."Ovaj je čovjek poludio. Jaka sunčana žega udarila mu je u mozak. Šenuo je umom. Ništa drugo!" - misle oni redom.Gledaju ga sažalno. Htjeli bi mu pomoći jer je jadnik teško obolio na putovanju, a smućeni mozak stvara strahovite priče od kojih im se ježi koža. A netko od njih vikne:Da je samo polovica istina što taj čovjek pripovijeda, bilo bipreviše.Glasnik s Kaptola se brani:- Svijetli baiC; r ij m i san: priseban. Ovo što sam dosad rekao, možda je tek početak nevolja. Jer znajte: otišao sam iz Zagreba mjesec dana nakon vas i lutam tjedne i tjedne Bosnom. Nisam vas mogao naći.- Nismo slali glasnika da ga ne uhvate Turci i ne iznude od njega priznanje gdje smo - objašnjava mu.- Možda su se nakon mojeg odlaska događale još grozovitije stvari, ali to što vam pripovijedam, živa je istina. Slavimir Draženić hio je taj koji je vodio napadaje na Turopolje. On je izdajica.Vijesti teško pogode banovo srce. Ispituje ponovo o Draženiću, o Vileni. a glasnik odgovara ozbiljno, istinski.Pobjednike obu/ima ogorčenje, želja za borbom, odmazdom, osvetom Padaju plameni povici, još plamenije i goruće odluke.Vijećali su dugo u noć. Ban odluči da prije promisli, a onda će objaviti svoju odluku jer sutra u zoru nastavit će da gone neprijatelja.I opet je mjesečina pala na gustu šumu po kojoj snivaju ljudi prelijepi san o pobjedi, miru, sreći što ih čeka u domu. Vođe koji su upućeni o događajima kod kuće još uvijek ne mogu naći sna. Raspravljaju i čekaju banovu odluku.Onda im vojvoda javlja:- Ban veli: pobjeda bi mogla biti zametak novih sukoba. Neprijatelj ne nastoji da prikupi što.više vojske za novi okršaj. Ali neprijatelj se može oporaviti tek u jesen. Dotle bi se mogao dio vojske vratiti u Hrvatsku da tamo očistimo svoj krov od neprijatelja, savc/nika, brata našeg izdajničkog. Ali vi znate: ban ne čini ništa dok nije dobro promislio.Davno |e ban povukao u šator što su mu ga podigli ove večeri i prostrli mu bolji ležaj da uzmogne odmoriti u boju iscrpljeno tijelo.Najposlije leci ^ svi. Lovro uzalud traži san. U njegovoj duši lebdi Gordanin lik, zarobljen usred grada Lukavca. Jedna ga misao razapinje r nuke. Zna: Brandenburg je svojedobno ludovao za njom. Sad ju je odmamio u svoj dvorac, sebi na milost i nemilost.

Znoj mu oblijeva čelo. Neće misliti o grozotama i nastavlja glasnikom kojega je pozvao k sebi da ga uzmogne u noći ispitivati potankosti.- Dužnost je moja prema Damini brinuti se za nju - objašnjava vojvoda mladom glasniku svoju veliku brigu za Gordanu. - Prju nego što smo krenuli u boj, ostavio mi je Damir u baštinu skrb zrf Gordanu i njezina sina. Zato moram znati sve što se s njom događa!”- Gospodine vojvodo, mjesec je dana od mojeg odlaska iz Zagreba i opet velim: tko zna što se za to vrijeme sve dogodilo? Ali dok sam ja bio kod kuće, pripovijedalo se da ona njeguje svojeg sina u Lukavcu jer ga nisu mogli otpremiti kući. Lukavčani su govorili Turopoljem da je tamo dobrovoljno, a s njom je i njezin kaštelan Mladenčić.- Ako je dobrovoljno tamo, onda je zacijelo izašla koji put, dapogleda Brezovicu? i- Nikad nije izašla ni ona ni njezin kaštelan koji ju je pratio u dvorac.Sve dokazuje vojvodi da je zavarana i odmamljena, a što se dogodilo s njom ovih mjesec dana koje je potrošio glasnik, lutajući Bosnom i tražeći hrvatsku vojsku? Hoće li preživjeti tolike nesreće? I Damirovu i onu koja je očito stigla Gordanu?Drugog dana u samu zoru nastavili su goniti razbijenu tursku vojsku.Onda vojskovođa dade odredbe da se čete zaustave. Neprijatdtse razbježao. Ban Berislavić naloži svojima: "- Braćo, neprijateljski bjegunci uznemirivat će narod. Naša je ovo zemlja, naša su braća, naš narod. Valja se zaštititi. Stoga odre* dujem da jedan dio naše vojske ostane ovdje kao zaštita narodu pred izbjeglicama koji neće štedjeti njihove kuće ni kućišta. Drugi dio vojske neka se odmara, a zatim će se izmjenjivati u zaštićivanju naroda. Treći pak dio polazi sa mnom kući da obračunam s domaćim neprijateljem.U počitanju poslušaše bana.Razdijelio je čete kako je predložio, postavivši na čelo jednog dijela svojih četa knezove Blagaje, a zatim krene s drugima na čelu s vojvodom Iločkim prema Hrvatskoj.SUSRET NA PUTU*va Za tihog predvečerja prešli su Savu. Ban odluči da se odmore u obližnjem selu. Skrenuvši onamo, opaze cestom četiri jahača. Već izdaleka upadne im u oči hrvatska odora. Uvjereni su da ide neki glasnik u Bosnu da im donese nove vijesti. I zato se vojvoda vraća na cestu i skrene prema jahačima najbržim kasom. Našao se okom u oko s Mladenčićem.

__ Kaštelane, što je s Gordanom? - vikne on.- Utekla je iz Lukavca.Vojvoda gotovo klikne od sreće. Mladenčić blijed i izmučen na-_1 Evo vidite, krenuh na put bolestan. Odlučio sam da vas potražim na bojištu Imam za vas poruku od pokojnog gospodara. Zgriješio sam njemu i Gordani. Neću da griješim i dalje.- Čime ste zgriješili njoj i njemu?- Ne pitajte Nisam došao optužiti sebe nego da vam predam poruku. Prije dva mjeseca u našem taboru, uoči vašeg polaska na ratište, dao mi je Damir pismo u kojem veli: ako padne, budite njegovu sinu /astitniV, a njoj muž. To mu je bUa posljednjaželja . . .Vojvoda protrne Potreslo ga je do kosti. Zašto mu je to rekao?- Gdje je ona”.”Kad sam krenuo na put, nije bila u Brezovici, ali sam čuo da se sklonula negdje u Turopolju. Smatrao sam: olakšat ću dušu ako vas potražim i odoh.A mali Damir i kraljević?Draženić je h\atao kraljevića. Gordana gaje predusrela i kraljević nije pao u ruke Pra/eniću. I Damir je s njom. Ne znam gdje. Bilo mi je do toga da vas, vojvodo, sjetim posljednje želje palog junaka.Zima ga trese. On da zaprosi nju koja je toliko ljubila muža? Sjetio se njegove žrtve u onom klancu i zadršće od pitanja:

"Gordana moja žena? Smijem li na to pomisliti?"Onda su otišli u selo.Čitave noći nije sklopio vjeđe. Zurio je u mrak po kojemu plaze strašna pitanja, ispisana plavkastim iskricama."Kako bi ga ona pogledala? Što bi rekla da joj to kaže?"Ali srce mu /akuua nekom nadom, ali se zgrozi sam nad sobom. Osuđuje se, brani, otimlje mislima. Trnci ga prolaze, tijelo mu je kao mravinjak. Što su to učinili s njim? Zašto su mu oteli mir i pokoj? Je li mu sam da\ nanio na put Mladenčića?Ustao je i izišao pred seosku kućicu na svježi zrak. Uzalud. Smireno njegovo srce odjednom se zapalilo. Suhu baklju gurnuli su u plamen. U mraku noći roje se misli i rvaju s osjećajima.Ne može ra/umjeii zašto ga sudbina opet vuče na putove što vode Gordani? Dosta se napatio u odricanju. Zar se opet sve vraća? I bol i muka? Ili to iz groba dolazi k njemu zapovijed prijatelja da /aštiti ženu i sina? Zar to ne bi mogao i kao skrbnik?Opet osjeti Čežnju . . .U zoru mu je ostalo samo jedno teško, neriješeno pitanje:"Prositi Gordanu Je li to svetogrđe ili dužnost, ili podlost prema Prijatelju?"Od prevelike muke klonuo je na ledinu. Odlučio je da zamoli savjet u mudrog bana, biskupa čim stignu u Zagreb.Našli su ga ujutro pred kućom kako sjedi budan, blijed, izmučen.

369

Još istog jutra Mladenčić javi banu da želi otići u Bosnu i:služiti hrvatskim četama. • "Ovako je pokajnik odlučio da okaje svoje grijeh. ““Ban i vojvoda sa četom krenuše dalje."Putujem u susret novim nevoljama svojeg srca!" - uzdahne Lovro i trne. Sad se boji sastanka s Gordanom.SVADBENI DANDraženić otvori oči i pogleda oko sebe. U kutu leži ""^Vencl u dubokom snu, a u naslonjaču spava dvorski liječnik. Kroz,otvorena vrata zagledao se u sobu bijeli dan. Ne snalazi se. Snen jei umoran. Ipak pozove svoje ljude. Cetovođa i vrač se prenuše.- Po bijelom danu spavate?- Što je to? - pita ranjenik. fc- Probdjeli smo svu noć, gospodaru - odgovara Vencl pa se digne.- I vi ste zaspali tek ujutro - primijeti vrač - sad je već prošlo podne. - Ne sjećam se takve noći u ovom dvorcu - veli liječnik. Ali što vam je, valjda nećete skočiti s postelje - vikne čovjek i pridrži Draženića. Iznenada se trgnuo uvis, jedno mu je ime sinulo u glavi:- Kušević. Gdje je on? Čuješ li, četovođo?- Baš ste me prestrašili, gospodaru. Ne bojte se za njega, dobro je spremljen. Potkastelan ga čuva kao da je ljepotica njegova srca.- Pozovi ga odmah. A što radi ona?- Ne mogu ja do nje, gospodaru. Ali na trijemu je gospodin potkastelan.Dozvali su ga u sobu. Jedva se drži na nogama od neprospavanenoći. Draženić ga strogo ispituje: v- Je li straža pred vratima županove kćeri? iffl- Jest, gospodine Draženiću, nije se maknula odanle.- Nitko nije bio kod nje. ., - Još svi spavaju kao mrtvi. rOnda ga zovne bliže, a liječnika t četovođu pošalje iz sobe. .- Reci barunu Pencingeru da Kuševića ne želim imati pod ovimkrovom na svadbeni dan. <- To je već sutra, mladi gospodine.- Misliš da sam lud kad tako blesavo odgovaraš? Ove noći ima se s Kuševićem svršiti. Neka odmah dođe Pencinger.

U očima mu nemir, u licu i kretnjama zdrave desnice strastveno uzbuđenje. Pogledava oko sebe kao da ga okružuju zli dusi.Teško očekivani kaštelan ulazi. Blijed je i sumoran. Draženić ga pogleda i srdito reče:- I vi još spavate, gospodine barune? “- Nisam zapravo ni legao. Spremam dva vjenčanja.370

_ Dva? Što vam je, gospodine?Ispriča mu da će M ,utra prije njegova vjenčanja izvršiti i kraljevovjenčanje.- Bit će, dakle, svečani svadbeni dan - veli Draženić i zovne Pencingera bliže pa mu gleda u oči nekim bespomoćnim strahom:-^Gospodine barune, glavom mi jamčite za Kuševića.- Dolje je, sve/an o zid, zatvoren Željeznim vratima. Ni pakao ga ne može osloboditi.Ne bojim se da bi pobjegao, već nešto drugo. Malo je oklijevao, a zatim će nasmiješeno kao da se ispričava zbog onog što će sad reći:Sad mi pada na um. Snilo mi se da sam već bio odavno vjenčan, a kad je u svoju lo/nicu nađem Kuševića kako drži u naručju moju ženu. Recite: nije li to budalasto? A ipak me drži neki strah. Neću da Kušević dočeka sutrašnji dan. Gdje je moj ujak?- Upravo je ustao, ali je vrlo umoran. Čitavu noć vijećali su s kardinalom o vjenčanju.- Hoću da budem nacistu. Zovite ga.Uzvišeni gospodu Verbeci, barun Pencinger i potkastelan ušli su u Draženićevu sobu. Zatvorili su vrata i zasunuli ih da nitko ne može unići. Draženić ra/la/u svoje želje, Verbeci pomno sluša nećaka, a još ga pomnije promatra. Lice mu gori, oči sijevaju, očito ga rastače ljubomora Ne može podnijeti misao da će njegov takmac živjeti. Već se boji njegove sjene.- Ne vjerujem u okove, ne pouzdajem se ni u lance ni u deset željeznih vrata. I njegov će me duh uznemirivati, ujače. Zašto vi oklijevate?- Sad više ne oklijevam - odgovori Verbeci odlučno.• A prije ste ga kanili, možda, ostaviti na životu dok ste mi obećavali da ćete me osloboditi tog vraga što mi progoni dušu, sreću i život?- Samo sam ga htio iskoristiti - reče Verbeci.To digne Draženića s postelje. Sišao je, čas ostao stojeći, ali već zatetura i jedva su ga zadržali da ne padne.Verbeci dršće, groznica ga je potresla. Ne, taj mladić nije više pri zdravoj pameti. Krv mu je otrovana imenom Jelenka Kuševića, njegovim prisustvom, svaki njegov dah strahovita je slabost.Začas je Verbeci suono odluku. "Pokušao sam sve da Kuševića pridobijem za svoje ciljeve, nudio mu sve što se može ponuditi. Svaki bi čovjek na slobodi primio moje ponude. On je odbio. Neopozivo odbio. Dakle, meni neće služiti, neka služi crvima u zemlji. Neka ga nose đavli. Žrtvovan bih mnogo više da utješim svojeg nećaka nego što je život one lude koja odbija časti i blago za svoje uvjerenje. Takva budala ne zavređuje drugo nego da umre. Neće zlata, neće imanja, neće zemaljska dobra, voli siromaštvo, tamnicu i oskudicu negoli da svoje prirodne darove poda meni. Neka ga, dakle, đavo nosi u pakao."I onda stane pred svojeg nećaka oko kojeg su se ustrčali liječnik371

<,1i barun Pencinger pa će onda odlučno:“““•”““••- Tako mi časti, života i zdravlja, ispunit ću što hoće!.- Kušević mora umrijeti još danas. w-r*-- i deset puta, tako mi duše. r^J- Sam ću gledati njegovu smrt, jer nikome ne vjerujem.- Ne možemo ga smaknuti ovdje u dvorcu.

- Nosit ćete me dolje u tamnicu, zato ćemo izvršiti smaknuće uvečer kad svi budu na okupu u blagovaonici. Tada me nitko neće vidjeti da me nosite dolje.- Dobro, sinko, to se može. Liječnik veli da se to može.I dogovorili su se kako će Draženića odnijeti na nosiljci dolje u tamnicu. Odredili su sat i tko će ga nositi, kako će izvršiti smaknuće.Pošto je Verbeci odlučio, odmah dade Pencingeru odredbu.Trijemom dolazi Petar Pan mrk, zlovoljan, šibajući pogledom i mislima svakoga s kim bi se sreo. Ne može ni pomisliti da dopre do Vilene. Pred vratima straža ga je ponovo odbila. Ide trijemom i čeka da se pojavi Stjepko. Čim je ugledao mladog svećenika, polagano krene k njemu. I on mu saopći da ga nisu pustili k Vileni jer leži i ne može nikoga primiti. Vojvoda od Ferare duboko spava i njegovi ljudi stražare da mu tko ne smeta. Vojko je izginuo iz dvorca, a vojvodini ljudi vele da je ostavio dvorac.U velikoj uzbuđenosti prolazi vrijeme. Sunce je pripeklo i po njegovoj toplini razabira da je već prošlo podne.Sluge ih zovu u blagovaonicu na objed. Nitko ne dolazi, svi spavaju. Stjepko, Petar Pan i barun Pencinger nađoše se za stolom.Razgovor teče pospano. Lakrdijaš je najšutljiviji. Tada je barun ostavio sobu, a Petar Pan i Stjepko ostadoše sami. Sluge dolaze i skidaju lakrdijaševe zastore i njegove škrinje s kojima je jučer imao izvoditi lakrdije.Sprema se oltar za vjenčanje. Stjepko pogleda svojeg saveznika i tiho pita:- Izgubili ste sve nade?- Nemam nikakve misli. Otkud bi čovjek počeo kad se ona predomislila i izdala svoje osloboditelje?- Vjerujete li?- Slušao sam svojim ušima i gledao svojim očima i njezine oči i smiješak. Žene su prevrtljive, promjenljive, to su rekli veliki pjesnici.- Ja bih se usudio poricati mišljenje tih veličina. Prevrtljivi su robovi jer traže sad ovdje, sad ondje spasenje jadu. Ako se Vilena osjeća zarobljenom, lako je naći razloga onome što si smatrao prevrtljivošću.- Naočigled onome što se dogodilo mislite da nije ništa odala?- Zaboravljate na Gordanin bodež koji mi Vilena nije htjela izručiti?- Taj me jedino još drži da tu djevojku ne pošaljem do vraga i više se ne brinem o njoj. j jfei^W" "šio- rj *>*>.*> <., - >

_ Može h se čovjek toliko promijeniti i danas ljubi onoga kojeg je jučer htjehi ubiti? J _ A izdajstvo.” Može li ga počiniti tko drugi?- Nekoliko ste mi puta spomenuli Draženićeva četovodu. Rekli ste da je neprestanu njuškao trijemom čitav jučerašnji dan.Gdje bi taj čovjek doznao tko će doći? Već nekoliko dana nije izlazio i/ dvorcaTo i Stjepka razoružava i oduzima mu nadu da izdajstvo protiv jelenka Kuševića prebaci na koga drugoga. Obojica sjede kod stola, polagano grizu kolače Ja bi mogli nesmetanu i nenapadno razgovarati. Najposlije Stjepko predloži:- Na vama je da pođemo k županovoj kćeri. To nas jedino može osloboditi neizvjesnosti.- Meni ništa ne dolazi na um.Vi ste barem uvijek bili dosjetljivi.Za Gordanu sam uvijek imao stotinu dosjetki jer sam vjerovao da svaki moj čin ima svrhu. U Gordani se nisam mogao prevariti. Ova me djevojka sada odbija. Nemam volje izložiti se za nju pa bila deset puta lijepa i odlučna. Kad sam vidio kako je gledala onu životinju, osjetio sam odvratnost.Prijatelju ii"c li \ama dana sposobnost glumačkog pretvaranja? Zašto županova k i ne bi to posjedovala kao i vi? A nije li možda Vilena odlučila vjenčati se s Draženićem baš sada kad je zarobio Kuševića da bi izvršila ono od čega sam je odgovorio?Misli Petar Pan, a ne može vjerovati. Zavodi ga izdaja koju ne može nikome družimo pripisati, već jedino njoj.- Da ljubi Kuse\ na. zar bi u njegovoj prisutnosti mogla ustvrditi i potvrditi da je ona odala dolazak putujućeg viteza? I recite: nisam li ja u pogibelji da

izdam Verbeciju tko joj je najavio Kuševićev dolazak? A napokun, i ja sam sebi netko i nešto. Ne mogu ja kruhom onoga od koga mi prijeti kamen u glavu.Ra/laganje mu je žučljivo, puno ogorčenja.- Vi. dakle napuštate djevojku?Nemam nikakve misli. To sam već rekao. Neću skakati u neizvjesnost.Hoćete da vam predložim kako biste mogli doprijeti u sjevernu kulu?Slušam vas, samo molim, govorite oprezno. Svakog časa ulaze. Lukavačka čeljad čudne su životinje, uvijek mijenjaju dlaku i ne znaš kojem životinjskom rodu pripadaju.Uzimaju vrčeve i piju pa se opet laćaju jela da bi tako mogli prirodnije raspravljatiGotovo ravnodušno započne Stjepko govoriti lakrdijašu:Napustili ste izvrsnu mi i , za ovih dana zaboravili ste jednog moćnog saveznika u dvorcu.Vrata je naglo otvore. Potkastelan uđe i navali na dvorskog lakrdijaša:

- Svuda vas tražim. Gospodin Draženić vas hitno treba. brzo u njegovu sobu.- Ni jesti nemam vremena. Molim vas, neka nitko ne dira moje kolače. Časni gospodine, hoćete li štititi kolače dok se ne vratim.- Ako ih sam ne pojedem, čekat će vas netaknuti - nasmije^ šeno odgovori Stjepko.Dok Petar Pan otrči, potkastelan zamoli mladog svećenika za oproštenje što se u dvorani radi jer oltar mora do večeri biti na svom mjestu.- Gdje ću ispovijediti vjerenicu? - pita Stjepko.- Ovdje u dvorani prije nego pristupi k oltaru. Draženića u njegovoj sobi. Donijet ćemo ga na nosiljkama. Već su spremne.- Dobro. Bit ću spreman. Javite mi sutra kad trebam doći.- Kralja i princezu mora ispovijediti časni otac. I oni će se sutra vjenčati. A zatim će se održati gozba kojoj će prisustvovati mladi gospodin, ležeći na nosiljci. Već je silno uzbuđen. Teško čeka taj čas.- Kralj i uzvišeni gospodin Verbeci neće danas doći k stolu?- Uvečer dolaze svi zajedno.Potkastelan ode iz blagovaonice, a njegovi sluge ga slijede. ZA pola sata vrati se Petar Pan. Tajanstveno se ogledava i, videći da nema nikoga, sjedne opet k stolu pa će tiho: “- Nešto se opet sprema.- Što vam je rekao Draženić? “*- Traži od mene da večeras nastavim lakrdiju što je nisam mogao dovršiti jučer. Želi da bude čitav dvorac na okupu u dvorani. Neka pozovem gore momke i sve koji su mi potrebni. I njega će donijeti na nosiljkama u dvoranu nakon večere da sluša moje šale.- Čudna želja u predvečerje vjenčanja.- Već sam vidio nosiljke. Priredili su mu grimizni plašt kojinl će se pokriti. I crveno-žuti klobuk od baršuna s bijelim perjem. Sve to za danas uvečer.Razmišljaju obojica, ali se nikako ne mogu domisliti zašto Draženić odjednom danas želi u lakrdiju dok jučer nije prisustvovao predstavi.- Svakako ima neki poseban razlog - veli Stjepko. - Neće li možda i ona doći?- Pitao sam ga, tobože, zbog šale da ne povrijedim djevojku, a on odgovori da njoj treba mira.- Dobro, vidjet ćemo. Sam ću ga još danas posjetiti. A gdje je Verbeci?- Bio je kod njega, a onda se vratio u svoju sobu. Tamo je objedovao i opet legao. Tako mi kažu sluge. Kralj čitav dan leži. Očito plače što će sutra izgubiti slobodicu.- Trebali biste provaliti k njemu, možda štogod saznate. Recite da vam je pomažem u odabiranju šala jer ne želim čuti neslane. U vašoj ću vam izbi moći nesmetano saopćiti što ćete učiniti da saznate što misli županova kći. Ovdje neprestano ulaze i izlaze.I obojica odoše. •”"“

Na trijemu opazili su sluge kako nose nosiljke, opremljene crvenim jastucima i resama.Kao da će nos u kralja - veli tiho Petar Pan. - Taj uistinu kani danas proveseliti rmc prije svadbe.U Draženićevu sobu nose kneževske nosiljke. Draženić ih dobro promotri i zapovjedi da ih prislone na trijemu. Potkastelan prima njegove odredbe- Svima kaži da ću na nosiljkama prisustvovati lakrdijaševoj predstavi. Time sam zabašurio svoj pohod u tamnicu. Nitko neće pitati čemu su nosiljke, a kad momci pođu sa mnom dolje, tvoja je briga da nitko ne izađe iz blagovaonice, da nitko ne bude na trijemu, osim tebe i Pencingera. Moj ujak me prati. Tamničar i krvnik neka čekaju dolje. Svi ostali da mi se nisu pokazali. U koliko sati da dođu nosači?- Čim svrši večera, kad već svi budu razigrani. Nitko ne smije ni u snu naslutiti da u tamnici pada glava mojeg dušmanina. Svi moraju vjerovati da je Kušević otišao na bojište.- Nosači će znati.- Njih ćemo otpremiti iz tamnice.- A krvnik tamničar?- Lako za njih. Ušutkat ću ih zauvijek. Ti i barun nosite glavu na nišan ako pisnete.Gospodine Draženiću, moja je i barunova služba šutnja.- Hoće li skoro zapasti sunce?- Još je daleke tome. Bilo bi vam od -koristi, da se čestito. naspavate. Još su vam oči krvave i pogled mutan. Užitak će vam biti smaknuće ako se odmorite.Dobro mi savjetuješ. Ali pazi da ona ne bi prodrla iz kule. Još bi se mogla sresti s njim.- Vidite ut\, rc gospodine, sasvim ste podjetinjili. Kako bi se njih dvoje mogli naći kad je ona zatvorena u kuli, a on na drugoj strani u tamnici privezan uza zid kao živinče?- Niste mu dali ni jela ni pića?- Ne. Pred smrt gospodin mora postiti da mu duša može lakše u nebo.Draženić se smijao tako čudnim, gotovo sablasnim smijehom da se i potkastelan napadno okrenuo prema njemu i pogledao ga.Što ti je? Čudiš se mojoj radosti? Jesi li vidio kako mi je skidao s lica vizir pred općinom u Turopolju? Kako me vukao, a ja sam strahovao da J\ mi izrezati jezik? Tamo pred županovim dvorcem? Njegov život, moja smrt.Da, to ;c rekao i uzvišeni gospodin. Odredio je krvniku kako osuđenika mora vući obješena na užetu do stropa, spustiti ga na užareno želje/o, a onda mu odsjeći glavu. Neka što prije umre.- Polagan mora umirati, što polaganije da se naužijem, da mu mogu pjevati MTII i opijelo rugalicama, neka zna da gaja razdirem, da umire od moje muke.- Ali uzvišeni gospodin se boji za vas i veli neka taj lupež

umre što prije, što brže da moj Draženić ponovo oživi.- Zapravo, nije ludo što misli ujak. Otezati s njegovom smrću, znači produžiti moj strah od njegova ubojstva. Kad on izdahne, ja ću odahnuti.- Oči vam se ipak sklapaju, treba vam počinka. Čim sunce zađe, probudit ću uzvišenog gospodina da se spremi za smaknuće.- I mene probudi ako bih spavao.Hitro ode potkastelan k svojem gospodaru Verbeciju i saopći mu kako je njegov nećak uzbuđen. Pošto ga je sve ispitao, Verbeci reče:- Gotovo me obuzima užas. Da sam ostavio na životu Kuševića, moj bi nećak pomjerio umom. Pazi: kad se smrači, odmah me probudi. I neka je sve spremno. Svi neka dođu k večeri na moju zapovijed. Hoće li Petar Pan prirediti svoju predstavu?- Već se priprema. Trči iz sobe u sobu, traži i skuplja sve što mu treba.- U buci i galami neće se ništa primijetiti. A kad dolje bude sve gotovo, zakopat ćete Kuševićevo tijelo negdje iza opkopa u šumi. Zato sluge i služavke ne smiju izaći u dvorište.- Već mi je tako odredio mladi gospodin.

- Sad idi. Ali još jedno: hoće li princeza i kardinal doći?- Popodne će kardinal izjahati, a podvečer dolazi.- Pazi da se s njime ne sjetnemo.- Rekao mi je neka ga čekam čim padne mrak i spustim most. Učinit ću to sam, dakle, ni tu nema pogibelji. A princezu je već pozvao barun. Očito je i ona legla da uvečer bude svježa. I barun je prilegao, a ja nadzirem spremanje za svadbeni dan.- Samo da to jednom prođe. Onda će ona sjediti uz Draže-nića dan i noć i mladić će se umiriti. Sad idi i reci mojem lakrdijašu da mu danas nitko ne može pokvariti predstavu, a kad mi svršimo s Kuševićem, donijet ćemo Draženića u dvoranu da se sve prikrije.Umoran i pospan nadzire potkastelan pripreme za sutrašnje svadbe. Momci i služavke nose potrebne stvari i hodaju oprezno da ne probude kralja, uzvišenog gospodina Verbecija, njegova nećaka, kardinala, kneza Brandenburga i obje vjerenice.Poslije podne pojavio se Mladen. Vojvodin pouzdanik probudio je svojeg gospodara i poveo k njemu mladog viteza od Srednjice. Saopćio je Hipolitu da će Antolković doći na dogovoreno mjesto u pratnji Gordane i trojice njegovih mladih drugova. Vojvoda primi tu vijest naoko vrlo mirno, gotovo ravnodušno, dok mu je srce poskočilo od radosti.- Jelenka Kuševića nismo dočekah” - nadoveže Mladen na svoju vijest o sastanku.- Valjda ste se s njim mimoišli - odgovori mirno vojvoda - gledao sam s trijema dok je izlazio s Vojkom među lukavačkim momcima koji su odlazili u kneževski šumski dvorac.- I Vojko je s njim? Nigdje ni jednome nije bilo traga. Čekali smo ih u šumi nasuprot dvorcu.^a Kušević nije, uistinu, ispunio svoje obećanje i otišao na

bojište? Možda ga je sutrašnje vjenčanje županove kćeri ojadilo? Znam još i/ vašeg šumskog skloništa da je ljubi. Vojko će vas o svemu obavijestiti kad se s njim sretnete.- Da. bit cc tako. Kuševića je otjerala bol, čut ćemo sve od Vojka. Treba li vojvoda moju pratnju podvečer na sastanak?Vi ćete ostati ovdje. Možda bi županova kći htjela govoriti sa svojim zemljakom prije svadbe, a neće naći ni Vojka ni vas.Rado je prihvatit vojvodinu odredbu. Sam je želio da se što prije sastane sa Stjcpkom i preda mu Gordaninu poruku.Još imam vremena da nastavim spavanje - primijeti vojvoda i spusti se na ležaj. Mladen ga ostavi, dok je Hipolitov pouzdanik ostao, znajući da mu gospodar ima nešto saopćiti.- Dakle, eno si: Antolković dolazi samo s trojicom. Vrlo nam je lak posao odvući naš plijen. A lijepu gospođu Gordanu zadržat će naši čvrsto sve/a n u dok mi ne stignemo u Lukavac. Tu će nas dočekati, kako rekoh, potkastelan. Treba ga uputiti već prije da vodimo sobom druga mojeg i/dajnika koji čami dolje u tamnici. Bit će iznenađen kad mu dovedemo oca A sad neka mi donesu nešto da založim.- Neće van; Škoditi ako još malo odspavate jer danas uvečer lakrdijaš nastavlja nedovršenu lakrdiju na želju gospodina Draženića. Donijet će ga na nosiljkama u dvoranu. Morate i vi biti na večernjoj /abavi.Kad su vojvodi donijeli jela, njegov pouzdanik započne:- Mislim da vašoj milosti ne smijem ništa prešutjeti što mi se pričinja sumnjivoVojvoda ga pogleda iznenađeno i žestoko zatraži razjašnjenje. Ne mogu prlsoci da je onako kako mi se prikazalo. Ipak ću reći, a vi sudite. Danas poslije podne došao je u dvorac neki nepoznati svećenik. Prešao je trijemom k mi li se susreo s gospodinom Ferencijem. Ovaj ga pozdravi veselo i upita: "što ti Ruprehte opet u svećeničkoj halji?", a na to mu on reče: "Pozvao me Verbeci, valjda neću vjenčati Draženića?" Dugo sam razmišljao o tome i poslije kad sam susreo Draženićeva četovodu, upitam ga tko je gospodin Rupreht, a on veli da je to veseljak i prijatelj gospodina kneza Ferencija i često je za šalu vjenčao neku gospodu kad su htjeli prevariti djevojke.

Vojvoda sluša zapanjeno, ali šuti.- Znao sam da će Ferenci naručiti jela i pića za svojeg gosta i naslonih se tako na trijem da budem blizu, kad se otvore vrata njegove sobe I tada sam se okrenuo i opazio toga svećenika u potpunoj plemićkoj odori kako se grohotom smije.Vojvoda se sjeća L,ko se iznenadio da se uzvišeni državnik takohitro odlučio na kraljevo vjenčanje. Zar bi se usudio prevariti ga?Ništa mje nemoguće - primijeti vojvoda. - Mlada su migospoda u svojo] neopreznosti poslužila dobrim savjetom. Slušaj: Kadsutra pristupimo vjenčanju, odlučno ću tražiti da kralja i princezuvjenča isti svećenik koji će vjenčati Vilenu i Draženića. GospodinVerbeci je Ijja, ali ja imam pouzdanije uhode od njegovih. Ne boj se,mi ćemo ga zaskočiti. :..,A ...... .77

- Nisam najluđi čovjek na svijetu. Bilo mi je sumnjivo i to što je taj, tobožnji svećenik, došao čestito pripit.- Tako? Ali čekaj: kod večere ću ga dobro pogledati. Mene se ne može prevariti. Sad ću još malo spavati, a ti me na vrijeme probudi.Pošto je Mladen ostavio vojvodu, potražio je Stjepka Brodarica.Odmah mu saopći Gordanine poruke i njeno mnjenje o Vileninu držanju jučer uvečer uz postelju Slavimira Draženića, a zatim mu donese vijest kako nitko nije vidio da je Jelen ko izišao iz Lukavca.Stjepko se zamisli: j(.”;!*”_ Ako ga nisu ni pustili izaći?,Ji- Vojvoda ga je vidio da izlazi s Vojkom. ^”•^Sve to iznemiruje Stjepka. Pronicljivost njegova duha, opažanje i osjećaj navode ga na razna nagađanja i sumnje.- Od jučer uvečer taj vojvoda pobuđuje u meni sve veće nepovjerenje.- Govorio mi je vrlo uvjerljivo, a napokon odgovarat će i An-tolkoviću. Danas polazi s njim na sastanak. Želi od njega čuti što traži u zamjenu jer mu je pomogao dn se ostvari princezino vjenčanje.Stjepko pomno sluša sve što mu pripovijeda Mladen i razmišlja. Nailazi na mnoga protuslovlja u mišljenju i događajima i sve više osjeća nejasnosti vojvodina zauzimanja m Kuševića. Uvjeren je da mladića nisu pustili iz dvorca kad ga oni u šumi nisu vidjeli. Zašto onda vojvoda tvrdi da je gledao njegov odlazak?Stjepko nema nikakva uporišta da ustanovi jasnu sumnju ili čin što bi ga ovlastilo da nešto poduzme m Jelenka. A gdje je Vojko? Zašto se on nije pokazao?Sva pitanja ostala su bez odgovora. Odatle neizvjesnost koja prouzrokuje velike brige.Mladen podsjeti Stjepka na Gordanine želje:- Ne možete nikako do Vilene?- Vidjet ćemo kad se vrati Petar Pan. On će nešto poduzeti.Čekam ga. _* * *Mladi knez Brandenburg probudio se kasno poslije podne i naredio da mu donesu čitavo brdo pečenja.Zajedno s markgrofom Danijelom jeo je u postelji. Pripovijedaju, piju i raspravljaju o jučerašnjim događajima i sutrašnjem vjenčanju.Ovako ih nađe Petar Pan. Mrka lica sjedne na rub kneževe postelje i uzdahne:- Gdje su ona lijepa vremena kad ste vi, kneže, bili gospodar svojeg dvorca?- Petar Pan ima pravo. Ti si ovdje sluga, a nemaš hrabrosti da se pokažeš gospodarom - doda markgrof.- Nisi li mi jučer obećao, Petar Pan. da ćeš pomoći da demo vjerenicu? Zašto nisi izvršio obećanje?

- Knez je gospodar svojeg dvorca. Svi su ovdje njegovi gosti. Tako i županova kći. Sutra je vjenčanje. Knez ima pravo poći k njoj, pokloniti se. don".!” joj vjenčani dar i zapitati je gdje želi buduće konačište i koje bi joj odaje prepustio. Smije li se straža suprotstaviti? Gospodaru svojem, knezu?- Ti si najveći umnik svijeta - veli knez.

- Kraj tako slabo nadarene glave ispadam, naravno, velikanski um. Ali sad vas pitam n,i kneževsku čast: hoćete li stati za vrat svojem takmacu na bansku čast, ili se samo prijetite?- Pljuni mi u obraze ako se predomislim. Prije ćeš ti meni okrenuti leda nego ja tebi.- Sasvim ozbiljno velim, Petar Pan - pridruži se Danijel - jučer sam već posum: i o u vas. Bilo bi, vjerujte, i veoma dobro kad bi oslobodili kne/a Draženića banovanja. Samo je pitanje kako se to može. Zar. uistinu, sve ovisi o njegovoj ženidbi?- Dovest ću vam rimskog poslanika. Njega je Verbeci o svemu obavijestio, on bi sutra morao otići k županu da mu najavi vjenčanje i saopći kako se sada hrvatski velmože i plemići ne mogu protiviti Draženićcvoj časti. Jednom riječi: mladi svećenik ima posredovati. Hoćete li čuti Sto on veli? Dobro, a vi se odjenite u svečano odijelo da posjetite vjerenicu i rimskog poslanika. Pazite što velim: nema vam divnije prilike nego sada, kad svi u dvorcu spavaju kao zaklani. Dok se oni odijevaju, Petar Pan ih upućuje u svoju i Stjepkovu zamisao.A kad su svršili, potrči preko trijema k Stjepku gdje nađe Mladena.Sve su prihvatili. Izađite na trijem i zasolite im lude glave.To znaci baciti život i slobodu na jednu kocku?Koja bi mogla pasti na moju glavu. Knez ne poznaje časti ni morala Može svatko zamijesiti od njega pogaču za sebe. Budite oprezni.Tu nema opreza. Idite na sreću. Hajde, Mladene, možda ćete nam trebati.Neka stražari na trijemu. Bit će od velike koristi.* * *U dnu blagovaonici podignut je oltar za vjenčanje. Sve su svrSfli sluge i potkastelan, samo još treba urediti gornji dio, svijeće i druge urese. Stjepko ulazi u dvoranu. Potkastelan ga smjerno pozdravi i pohita mu u susret, pitajući ga zabrinuto što želi.- Pošto će se sutra kralj vjenčati, htio bih sam urediti oltar da bude svečano, dostojno kralja.Koliko će kaštelan biti zahvalan vašoj časnosti. Mi nikako ne znamo prirediti oli.iv. Izvolite zapovijedati što treba, sve ćemo donijeti. Mnogo toga treba, nadam se da u ovom bogatom dvorcu ima svega.Omi Stjepko započne nabrajati sve što želi. Ali potkastelan ne zna zapravo što to mladi rimski poslanik traži i pohita odmah

k Petru Panu neka bi mu razjasnio kakve stvari traži mladi svećenik o kojima on ni čuo nije:- Najbolje će biti da potražimo kneza, on sigurno zna Što ima u svojem dvorcu - odgovori mu lakrdijaš i odmah povede čovjeka Brandenburgu.Gospodar dvorca upravo je dovršio odijevanje, kad su oni stigli k njemu:- Dobro, dobro - odgovori knez - idem sam onamo. Ako se ženi moj ujak, valjda mi je dužnost pobrinuti se da dvorac bude svečano uređen. Dođite sa mnom svi.Danijel, lakrdijaš i potkastelan slijede kneza u dvoranu, Stjepko opet nabroji što se sve ima metnuti i donijeti kako bi uredio oltar. A najposlije zatraži da se oltar okiti zelenilom.- Cvijeća i zelenila lako je nabaviti - veli knez. - Ionako želim čitav trijem iskititi zelenim granama i vijencima. Nisam na vrijeme saznao za to vjenčanje, ali još uvijek neće biti kasno. Čitavu noć neka služavke i momci pletu vijence.- Onda valja s momcima otići u šumu? - pita potkastelan.- Na krovu dvorca nećeš naći zelenila - okosi se knez. - Uzmi pametnije momke i odvedi ih u moju šumu pa donesite sve što je potrebno. Knez odmah odredi tko sve ima otići:- Draženićev četovoda poznaje ljude u Turopolju. Neka ide tamo i zamoli cvijeća za oltar što ga treba časni gospodin. Dakle, idi, smjesta i požuri. Dotle ću ja pretražiti stare škrinje gdje ima svakojakih dragocjenih tkanina, srebrnih i zlatnih uresa još iz života Ivaniša Korvina. Sve ćemo to upotrijebiti za oltar.Odmah se potkastelan dade na posao. Knez ga slijedi na trijem kamo su pozvali određene momke. I Vencl se našao medu njima. Slušajući knežev nalog, nekako se nevoljko uputi dolje.

- Ako se moj gospodar probudi prije nego što se vratimo? - pita on potkastelana.- Knez hoće da iskiti čitav dvorac za kraljevo vjenčanje. Ne možeš se ti ovdje jedini šetati kao gospodin. Spremi se. Idemo u šumu.Mladi se knez vratio opet u- dvoranu da razgovara sa Stjepkom. Petar Pan mu je rekao neka ga ispita o Draženićevu banovanju, uvjerivši ga da je taj rimski svećenik posrednik između Verbecija i hrvatskih velmoža i plemića koji u saboru odlučuju o banu. Dok je Stjepko razgledao oltar kako bi ga što ljepše priredio, upita ga knez:- Hoćete li opet odlaziti u Turopolje i na Kaptol u poslanstvu gospodina Verbecija?- Nakon vjenčanja - odgovori Stjepko. - Bit će važnih poruka i još važnijih ugovora. Očito je sve to vama, kneže, poznato? Vama, kao nećaku samoga kralja, ništa se ne taji?- Naravno, sasvim naravno - odvrati knez. Njemu nitko ništa ne veli niti ga uopće opažaju otkad su tu Draženić i njegov ujak. Osjećajući koliko je zapostavljen u vlastitom dvorcu, gotovo se trese od jada, ali o tom ne može govoriti Stjepku dok ovaj prema svojem diplomatskom planu nastavlja: .5^ ^ *•.,•;;,#" • -><{ .vt”;.380

Kad se svrši vjenčanje županove kćeri s gospodinom Draže-nićem. mladom se gospodinu otvaraju vrata na velike časti u ovojzemlji.Bit će ban. Da. znam, ali čudno mi je kako će ga primiti uovu zemlju kad i toliko omrazio dok se zalijetavao u Turopolje u odori crvenog oklopnika. Kako su na to već zaboravili?Nisu/ahnr i kneže, ni izdaleka. Mladi Draženić to sigurno i predobro 7na. ali on je našao način da ih prisili da ne zaborave, neco da zažmire za nijeme i pokore se sudbini.Ah uzrujano će knez - /nam, to je njegova ženidba.- Nije teški ploditi, kneže. zar ne? Kad se otkrilo da je on skriven u crvenom oklopu i kad je narod prigovorio, djevojka ga je odbila. Onda se domislio. Oteo ju je i odveo u Lukavac.I to će mu npnMiti - drhtavo će knez - i primiti ga za bana?- Glavni su upravljači ove zemlje na bojištu. Draženić je, naravno, mogao iskon im njihovu odsutnost i vjenčat će se s djevojkom iz najodličnije obitelji ove zemlje.I preko nje dobiti banstvo.Samo se po sebi ruzumije. Zar bi inače djevojku držao zatočenu i prisilio je na vjenčanje?Verbeci veli da ga ona ljubi.- Obratno. Mrzi ga i kad bi mogla uteći, nikad ne bi pristupila k oltaru s Draženim Sama mi je to priznala. Uistinu”“ Ona je to rekla?- Čudite se kao da niste o tome uvjereni?Samo sam se iznenadio. Nikako ne shvaćam kako se gospodin Verbeci usuđuje počiniti takvo nasilje i silom vjenčati djevojku.- Za vlast i čast svojeg nećaka učinit će sve. Kad se mladić ne bi vjenčao s gospođicom Vilenom, vjerujte, nikad ne bi smio ni pomisliti da bi ga Hrvati primili ni za zamjenika ni za bana.Ta izjava tu! ri kneza tako silno da je morao sjesti. Osjetio je da je njegov n o banovanju raspršen. Draženić mu uzima ono Što je on toliko vremena nastojao steći preko svojeg ujaka. Ali ni kralj nije mogao polučiti ono što će postići taj mladi bahati Verbecijev nećak preko mlade djevojke koju je zarobio i prisilio je da pođe za njega. Razlaganje mladog svećenika posljednji je i najjači dokaz da mu Draženić otimlje najveću radost i želju njegova života. Sad je o tome, ne samo potpuno uvjeren, nego do kosti utučen. Danijel sjedi kraj kneza i samo sluša. Tek kojim pogledom podsjeća svojeg bratića da bi se morao probuditi iz svoje nemoći. A gospoda i njezin otac?- Prosvjeduju i viču, ali što mogu. Svi su na bojištu, ne mogu u Lukavac doveli vojsku i opsjedati grad, ugrabiti županovu kćer, ne mogu nastavlja Stjepko.

Tu je jučer bio njezin drug iz djetinjstva, htio je djevojku oteti, ali ga je netko izdao, a nju čuvaju. Ne mogu je ni ispovijediti za vjenčanje. Žalim iijevo”Vu. Ne mogu joj pomoći, jedino mi preostaje da prosvjedujem protiv nasilja, ali što mi vrijedi prosvjed?381

Sve to govori Sjepko tihim glasom, a pri tome sve ogledava i uređuje oltar pa će onda knezu:- Trebalo bi to drvo presvući nekim lijepim starinama. Naći ćete nešto, kneže. Sami ste kazali da ima toga dosta u dvorcu.- Istina, ima, da, ali, časni oče, biste li mi odgovorili ako vas zapitam, što bi se dogodilo kad bi Kušević uspio izvesti iz dvorca županovu kćer?- Draženić bi zauvijek izgubio svaku mogućnost da zadobije bilo kakvu vlast ili čast u Hrvatskoj. Ne bi mogao ni živjeti ovdje, a kamoli vladati. Preko noći izmakla bi ispod njega banska stolica. No kad vas stvar toliko zanima, evo što ću vam reći: gospodin župan i drugi stari plemići, koji su bili sa mnom na vijećanju, rekoše mi: prije bismo za bana prihvatili Brundenburga nego Draženića. Istina, on nije po rodu naš, volimo njega više nego polutana izdajicu. Knez Branden-burg je, istina, haračio sa svojim ljudima našu zemlju, kuće i kućišta, a Dražejiić je uhoda, izdajnik, ubojica, otmičar. Brandenburg nam je sto puta miliji jer nije izdajnik, neman. I predlagali su: ako bi im predložili novog bana, neka radije predlože vas, nego Draženića. .- A vi ste rekli to Verbeciju?- Naravno, rekao sam po dužnosti.- A što on na to?- Planuo je otkud Brandenburgu sposobnosti za takvu čast. On je pijanica i posve slabo nadaren umom. Nema nikakvih osobina za toliku vlast i čast, ništa ne zna, nego piti i jesti. A moj nećak bistrouman, trijezan, učen mladić. Kako smiju vrijeđati Draženića i, umjesto njega, predlagati Brandenburga.Mladom knezu objesila se donja usna, vodene oči se zamutile, a lice mu pozelenjele.Stjepko ga pogleda i tiho primijeti:- Zapravo, to nisam smio reći vašoj kneževskoj milosti, ali učinio sam zbog toga što smatram velikom zabludom kad knez tako malo pazi na svoju korist. Mogli biste u ovoj zemlji uživati prijateljstva, steći sklonosti ljudi i tako uživati časti i vlasti koje odgovaraju vašem rodu.- Dosad nisam imao prilike sve to reći, ali kako u nedjelju putujem natrag u Rim, odlučio sam da vam sve to kažem na odlasku. Vi ste me izvoljeli baš sada upitati što mislim o Draženićevpj ženidbi s mladom djevojkom i tuko sam vam izrekao ovo već danas.Umjesto svojeg bratića, odgovori markgrof Danijel:- Učinili ste knezu neprocjenjivu uslugu, časni gospodine. Usluga je to koju vam nikad neće moći naplatiti.- Rekoh: sve to činim u zahvalu što sam tako dugo knežev gost. Uopće bi knez morao tražiti svaku priliku da omili ovom narodu ovdje. Zapravo, pokušajte učiniti nešto takvo čime biste bezuvjetno morali naći u narodu sklonost. Ima dostu mogućnosti.- Jest, ima, ima - potvrdi markgrof. - Dođi da potražimorese za oltar i za cijelu dvoranu, a dotle molimo časnog oca da naspričeka. t , v382

Neobično hitro od ose rođaci iz dvorane. Stjepko se žuri k vratima i čeka. Uzbunila mu se sva duša od onoga što je govorio knezu i sam sebe umiruje Drukčije se nije moglo. Samo ovako može izvesti plan što ga je zasnovao s Petrom Panom. Začas ulazi u sobu Mladen i tiho pita:Što je bilo?K n c/a moram opiti riječima, baš kao i vinom. Sad je potpuno pijan dojmovima. Ako se prije reda ne otrijezni, moglo bi nam sveuspjeti.

- Lakrdijaš vam poručile u; će potka^tel.m vi četovođom svakog časa otići po /clenilo i u selo po cvijeće. Dočekao je napolju kneza i markgrofa. Otišli su odmah u lakrdijaševu sobu. Čekaju da Draženi-ćevi pouzdanici ostave dvorac.Divno ste se sjetili, časni gospodine. Zelenila mora biti za ures dvorca, osobito oltara. U dvorištu nema ni travčice, a kamoli kakvog zelenog grmlja.A kad je uzimam na sebe uređenje oltara, a knez ures dvorca, onda ne može biti nikakvih sumnja. Samo da se nitko od njih ne probudi.Vrućina je, sunce strahovito peče, a oni su svi umorni od jučerašnjeg događaja Svi spavaju kao usred noći.Šapćući govore i čekaju da ih Petar Pan pozove na trijem.Petar Pan čekao je kneza Brandenburga i Danijela u svojoj sobici, prepunoj svakojakih naprava, odijela i pribora za maskiranje. Obojica su otišli u kneževu odaju da se sporazumiju.Sto, dakle veliš, Danijele? - upita Brandenburg svojeg bratića. Izigran si. Nećeš nikad postići bansku čast. Verbeci je to namijenio DraženićuU prvi se čas knez osjeća utučen. Dakle, nema mu pomoći. Ni kralj, njegov ujak, ne može ga nikako učiniti banom. Njega, kneza od BrandenburgaOdjednom on Ijutito prokune i reče svojem bratiću:Dođi, idemo kralju. Neka se to jednom riješi. I pode preko hodnika. Tamo su kraljeve odaje. Pokucao je i smjesta ulazi. Kralj se razljutio na svojeg nećaka što ga budi.Moram znati, ujače, što sam ja u ovom dvorcu. Gospodar ili sluga?Vladislav gotovo zastenje.Nesnosan si, moj ljubimce. Kakva su to glupa pitanja? Meni niste ni rekli da se ženite. Moram to saznati od drugih. Omalovažavanu, mahne kralj rukama: Ostavi me, moram spavati.Recite mi. prije svega, hoće li se sutra vjenčati i taj vaš veliki bog Draženić?383

n.- Naravno, i on i ja. “ : "rv-t- I vi ćete dopustiti da onaj bahati glupan, upravo nitko i ništa postane toliki gospodar u Hrvatskoj?- Koliko me mučiš, Đuro.- Moram znati je li istina da će ga Hrvati primiti za bana.- Valjda znaš da uzima kćer iz znamenite obitelji. Tko bi se usudio prosvjedovati.- A vi niste mogli takvu čast pribaviti svojem nećaku, knezu Brandenburgu?- Nisi rođen u ovoj zemlji.- Da, nisam, ali kralj je moj ujak. Razumijete? Kralj po imenu, ali nikako po vlasti.- Ostavi me, ne muči me.- Vi ste sluga gospodina Verbecija. Ništa, nego njegov sluga. Izmučen tim neprijatnim razgovorom, kralj se podigne i Ijutito reče:- Mogu li ja protiv toga da se Draženić rodio u ovoj zemlji? Jesam li kriv što je u dvorac doveo županovu kćerku i njom se ženi? Jesam li kriv da su obiteljske veze jače od svega na svijetu? Ti ćeš me ubiti.I sav slomljen, klone na ležaj, pa onda stade moliti Danijela:- Reci ovom ludom djetetu da ne mogu protiv Verbecija. Ne mogu protiv obiteljskih spona koje vežu Draženića s Berislavićima. To se ne da promijeniti. Županova kći osigurala je Draženiću sve što je izgubio.- A vi šutite?- Bjesnim, ali moram šutjeti kad se tu ne da ništa učiniti.- Vidjet ćemo - otkreše Ijutito Brandenburg pa hitro izlazi iz sobe, a Vladislav je sretan što se tako lako oslobodio nećakovih prigovora i zaspi.Knez se uputi ravno k Petru Panu. Blijed je. mrk i ljutit. Zatvori vrata, stane okom u oko lakrdijašu.- Slušaj me: ono što sam sada čuo. dokazuje mi da sam velika budala.- Najzad - veli lakrdijaš. - Um vam se bistri kad to opažate.

- Ali ujedno velim i dosta. Dalje neću. Tolika budala ipak nisam. Ako već ne mogu postići ono što hoću. ne želim dopustiti da mi to pred nosom otimlje onaj bahati gad.- A što ste nakanili?“t"t-- Ono što si mi savjetovao. r”*-• ••*•” - Koliko ćete časaka ostati pri toj odluci? "“- Ne draži me, Petar Pan, jer nisam dobre volje.- Oho, prijeti se, bit će bure, a kad istrese svoj bijes, opet će biti pokoran, podatan i bezbrižan.Danijel prilazi bliže i zabrinuto pogleda Brandenburga.- Sasvim te ozbiljno pitam: hoćeš li ustrajati ili ne? Ja ne kanim nositi na sebi zamjeru gospodina Verbecija ni Draženićevu mržnju.- Tako mi imena, vas me obojica smatrate idiotom. A ja velim:

nisam još tako daleko. Spreman sam Draženiću pripraviti najveću pakost koja te dade zamisliti. Idem protiv njega na život i smrt. Na borbu do krvi Ja sam gospodar u ovom dvorcu..- Dobro, Đuro - veli mu Danijel - onda smo odlučili?Jest. idemo. Proklet bio ako se predomislim. Je li ti to dovoljno? upita Petra Pana.- Hoćete 1i šutjeti, kneže?- Ako hi h i tebe, onda sam odao i sebe.-- Dakle idemo. Sad ću još potrčati dolje da vidim jesu li oni otišli u šumu po zelenilo.Spusti se niza stube u dvorište du ispita jesu li potkastelan i Vencl otišli u šumu. Straže mu potvrde da su upravo sad pošli prekoopkopa.Poletio je gore. Knez i Danijel čekaju na trijemu. Brandenburg je duboko ojađen i potpuno odlučan.Ja sam potpuni luđak - veli on Danijelu - kad dopuštam takve nepra\ile Ja, knez i kraljev nećak, pa ustupam svoje mjesto toj hulji Ne nizašto na svijetu. I tko mi što može? Hajdemo.Pošao je ravno trijemom, ali vrlo oprezno da ne bi koga probudio.Krenuo je s Danijelom i Petrom Panom prema sjevernoj kuli. Tu stoji stru/a- Maknite se - zapovijeda Brandenburg. Momci se povuku natrag.- Idite ne treba ovdje nikakve straže. •- Gospodin Draženić nam-je naložio.- Ali sad je odredio da se maknete - veli knez. Da momo ne bi otišli i javili Draženiću. Danijel odredi Petru Panu. da bdije nad njima.- Čekat ćete dok se ne vratim - veli Brandenburg i pokuca na Vilenina vrata.* * *Slabost i iznemoglost smotala je Vilenu na postelju.Kad je jučer ostavila Draženićevu sobu, klonula je bez snage.Sve dotle dok je jučer bio Jelenko u Draženićevoj sobi, držala se hrabn Strah za njegov život i slobodu dade njenom tijelu nad-čovječansku snagu da odoli drhtanju duše.Tako je niu^l.i izdržati mučenje stoje Draženić namjerno priredio njoj. a jo^ više Jelenku.Ni sama nije slutila otkud joj toliko pretvaranja da Draženiću može prik i/iii ljubav, nježnost i čežnju. Što ga je više obasipala riječima i pogledima, to se on više trudio iznuđivati još veće izraze ljubavi.7n.il je sve, osjećala, vidjela. Draženić je htio Jelenka izmučiti,, poniziti, osramotiti, izmrcvariti mu, ne samo srce, nego i ponos.A to mu je išlo od ruke. Udarao je po njegovu ponosu, udarao

38525

Iga sramotno, zlonamjerno, zlurado s užitkom muškarca koji zna gdje je taj ponos najosjetljiviji. Htio se nauživati njegove sramote.A Vilena je bila potpuno svjesnu na kakva mučila razapinje Draženić Jelen ka.Morao je gledati svojim očima kako on miluje Vileninu ruku i lice one, koju je Jelenko ljubio od rane mladosti, zbog koje se bio na mačeve sa svim mladićima Turopolja, koju je obožavao kao neko velebno biće, a koja ga je krvavo uvrijedila kad je našao odvažnosti da je zaprosi da mu bude žena. A Draženić sve to zna. I sad je Jelenko morao gledati kako mu onu ispovijeda svoju ljubav, uzvraća stisak ruke i poglede ljubavi. Morao je primiti poniženje okom u oko smrtnog neprijatelja, omraženog takmaca.Znala je koliko se Draženić naslađivao u nadama da dobije Jelenka u svoje ruke i na mučilima ga liši života.Sam joj je to Draženić govorio i /uto nije prezala ni pred čime da ga pslobodi strahovite sudbine.Nije prezala ubiti u njegovu srcu sebe da spasi njegov život.Je li uspjela? Ne može znati. Što se dogodilo kad ju je Verbeci doveo u kulu?Pokušala je jučer izaći iz kule. naglasivši da želi k vjereniku. Ali joj četovoda nije dopustio maknuti se trijemom.Onemogućili su joj da govori i s Petrom Panom.Najposlije klone polumrtva na postelju. Sve je učinila što je bilo moguće.Uzalud je molila neka joj dovedu rimskog poslanika da se ispovijedi za vjenčanje. Rekoše joj da će se ispovijediti sutra pred oltarom, čas prije vjenčanja.Razabrala je: zarobili su je kao nikad dosad. Samo je služavka smjela donijeti jelo i morala je smjesta ostaviti sobu.Što može u toj velikoj nevolji? Ni to ne može doznati kako Draženić sada misli o Jelenku? Je li se umirio ili nije? Zar su bile uzaludne sve njene izjave ljubavi pred Jelenkom? Uzalud je u njemu ubila i oproštenje?Ležeći tako nemoćna da još nešto učini za njega, prepušta se sjecanju jučerašnjih događaja razgovara o izjavama što su pale u onom strahovitčm času pred posteljom one nemani.Puna joj je duša Jelenkovih izjava, riječi, smijeha. Svaka riječ pada joj na dušu kao teški kamen. Jedva diše od modrica što ih je primilo njeno srce u onom groznom prizoru. Grohotan smijeh još sad joj odzvanja u duši. Smijeh, kad mu je Draženić rekao da je ljubio Vilenu i prosio je."Govorio mi je o ljubavi kao što to govori svaki plemić lijepoj djevojci. Dužnost je mladića ljepotici reći da ju ljubi."Je li bilo tako? Zar. uistinu?Muklo joj jeca duša od njegovih riječi, popraćenih smijehom.Strahovito ju je boljelo njegovo poricanje da bi njegov osjećaj premanjoj bio neka ljubav. Sve je bila samo mladenačka igra, ludost i ništadrugo. : .86

"Što je mogao drugo reci?" - počinje se sama tješiti. "Nije mogao pri/mm da me ljubi.""Možda je i sam osjetio da će ga Draženić ubiti ako govori o svojoj ljubavi. Ne, drugo nije smio ni mogao. Kako sam glupa i sebična. Da je govorio drukčije, zapleo bi se u smrtonosnu mrežu što je bila razapeta oko njega.""Ali taj njegov smijeh nije bio namješten. Poznajem ja njegov smijeh. Znam kako zvuči kad se on smije podrugljivo, a kad istinski. Jest. on se smijao iz duše. On me prezire iz dna srca. Ako me tada ipak ljubio sad me prezire kao vjerenicu izdajničke nemani."Od velike muke i brige za njegovu sudbinu zaboravila je kako je Draženić podlo podmetnuo da su Kušević i njegov drug otkriveni njezinim i/da] i ; . A ona je to morala priznati. Morala je ako neće izdati i Vojka, i Mladena, i Stjepka i Petra Pana."Za sve sam njih uzela krivnju na sebe. Hoće li to koristiti Jelenku Hoće li mi oni zahvaliti za moj samoprijegor?"

"Prcnei i c svojim priznanjem, u onom času straha i trepeta za Jelenka primila sam sve na sebe. Izdajstvo! Što mi je bilo? Drhtale su mi ko^ii kl je prokletnik mene označio kao izdajicu svojih osloboditelja Hoće li me oni shvatiti? Braniti pred njim?"Teške su joj slutnje izmučile dušu."Zar će me još okriviti?" Mukli očaj hvata se njenog srca.Tada se sjeti svojeg ubojitog oružja. Nešto joj šapne da bi brzo mogla učniii sebi kraj."Samo mali ubod i mojim je mukama kraj.""Što se dogodilo s Jelenkom? Samo da to doznam. Ako je Draženić posti: i za osvetom?"Opet se osovi na noge i ponovo zadobije snagu."Ne mogu umrijeti bez njegu. Kad njegu kaznim, tek onda dola/im na red ja. I nema mi drugog izluza. Smrt me spašava nevolje. Njega kazniti i onda sklopiti oči i više nemu ničega."Gluho , dobu noći. Vilenu bdije. Sprema na svadbeni dan dva pokopaTek kad je pala ta odluka, padne u san.* * *Strahovitu joj muka steže srce. Nekud je vuku dolje niza stube u dvorište u kut gdje je jednom Draženić digao bič na Jelenkovu majku, a ona je potrčala da je zaštiti. I onda su tamo bila podignuta vješala. Još uvijek su netaknuta. Srsi je prolaze. Ispod vješala spazi Jelen”k , Kuševića. Htjela bi vikati, ali je stislo oko vrata.Probudila se od strahovitog sna. Srce joj burno udara, sva je za-dahtana i zaplakana.DILniivsi glavu, spazi da je već dan. I sunce je već doprlo na prozori kule.Jfva dršće, ležeći u potelji. Strahoviti joj san prolazi kroz kosti. Od u> ne može više izdržati i skoči.

IJoš je odjevena kao jučer. Ni skinula se nije. •***Tiho se približi k vratima. Vani je mrtva tišina. Jesu li straže ispred njenih vrata otišle? Neko vrijeme osluškuje. Škripanje oklop-nika objavi joj da je čuvaju.Koje je doba?Malo kasnije donese joj djevojka objed. Sad joj bude jasno-prošlo je već pol dana. Još je dijeli polovica dana i noć od svadbe Pokušava ispitivati služavku, ali ona joj ne odgovara, već se žuri iz sobe."Svejedno mi je, odlučila sam" - veli sama sebi.I kao one večeri, kad su je prvi put htjeli voditi na vjenčanje, osjeti potpun mir. Dogodilo se što mu drago, čuvali je ne znam kako! neće se obazirati ni na koga. Izgovoru će se da je boli glava i zato ne može biti vedra. A sutra, kad svane dan i kad je odvedu u blagovaonicu pred oltar, naći će toliko snage da im se nasmije u lice. Bit će to posljednji njezin smijeh i posljednja objava njenog života. Ti posljednji časovi neka su posvećeni kazni kojom je odlučila kazniti Draženića."Još ću jednom pogledati u zločinačko lice one nemani i onda neka bude kraj. I njemu i meni. I da me baš kane osloboditi, ne bih to više prihvatila."Sjela je k prozoru i zagledala se u modro ljetno nebo. Tišina je u čitavom dvorcu. To je ispunja zanimanjem. Zašto je tako tiho ako se sprema svadba? I ne dolazi joj nitko od Verbecija ni od Draženića. Što se to tamo događa?Na to joj pitanje odgovara kucanje. Osluškuje, ali ne ustaje i ne otvara. Zatvorili su je izvana, a ona je gurnula zasun iznutra da ne mogu do nje.Pritajivši se, sluša hoće li čuti kakav razgovor. Ponovo kucaji i opet tišina, a zatim netko zovne Petra Pana.To je ime digne sa sjedala, ide hitro k vratima i sluša. Razabire točno knežev glas.- Petar Pan, idi ti, meni neće da odgovori.Odmah nakon toga pozove Petar Pan njeno ime i zatraži da ga pusti u sobu. Bez predomišljanja odsune Vilena vrata i ubaci mu pitanje:

- Gdje je Jelenko?- Jelenko? - opetuje Petar Pan začuđeno. - Zašto pitate za njega?- Pitam vas gdje je. Tražim odgovor i ništa drugo.- Ne znam - veli Petar Pan. - U dvorcu svi tvrde da je izišao. Mladen veli da je vojvoda tražio od Verbecija neka ga smjesta puste iz dvorca.- Dobro, vrlo dobro. Onda je sigurno izišao - dahne ona umireno. - Oni svi vjeruju da je vojvoda kardinal. Dakle, poslu-šali su ga.To je smiruje, pa ide korak naprijed. Petra Pana obuzima Ijutina.

5,0 to opet sada znači? Kakva je to zagonetka u toj djevojci? Itihu |C pitaGospod K-e Vileno. ako želite, možete izići iz dvorca. ; ,Raširenih očiju zime u njega i odlučno odgovori: ... .",.- Ne, ostajem ovdje.- Ili sam ja lud, ili vi, gospođice. Zar niste čuli što sam rekao?- Čula sam i razumjela.- Vi, dakle, ne kanite ostaviti dvorac?- Sutra ću se vjenčati s njim - odlučno je izrekla te rijeci.- Vidio sam već svakakvih žena, ali to me udara u sljepoočice. Do đavola, ito se brinem za vas kad ste odlučili poći za njega. Idite do vragaRazljutio se i pocrvenio. Ona se okrene k njemu i gleda ga bez riječi. Lakrdijaš zaboravlja svoju”neuljudnost i dalje kune. Onda se okrene k njoj i žučljivo se okosi:- Dakle, istina je. Istina je što mislimo svi mi i što misli on.- A što misli on? Što mislite vi? - dahne ona.- Sto mislimo Ono što se jedino može misliti.- Recite molim vas - drhtavo moli Vilena.- Vi se pretvarate da ste se htjeli osloboditi iz ovog dvorca. Niste govorili istinu mladom svećeniku. Zašto ste onda pristali i molili da vas oslobodi kad ste željeli baš protivno?Sva je zadrhtala. Osjeća da iza njegovih riječi govori Jelenko. To su njegove misli, njegove sumnje.- On. dakle, tako misli? - pita tiho i dršće.- Mora tako misliti jer zdrav razum ne nalazi ništa treće.- On! - uzvikne ona tiho i sklopi ruke,- Ne razumijem vašu igru. Što zapravo hoćete, a što nećete? Brzo jer nemam vremena- Sutra nakon vjenčanja saznat ćete svi.Što ćemo saznati? Da ste ipak ljubili tog lupeža i ne možete ga ostaviti”“Ona mu pogleda u oči iz kojih suklja bijes sumnje i ne reče ništa, a onda srdito nastavi:U/a lu d NO hnneni / a vas. Recite, dakle: odbijate li oslobođenje?- Meni nema oslobođenja.- Zar je moguće da su žene tako slabe?Ona ne odgovara. To ga raspali.Jednom ste ga htjeli ubiti i vjerovali smo, a sad vidim: bilo je to sve samo tako rečeno. Sami ste se stidjeli što se ne možete odreći tog nitkova i sve ste nas obmanuli onim otrovanim bodežom kojim ste tobože, htjeli ubiti Draženića.Ne kani se pred njim pravdati. Onaj kome bi htjela dokazati svoju nev ni i već je izvan dvorca, a što ovi misle, to joj je dvejedno. Sutra će znati, vidjeti i on i svi drugi.Nakoti vjenčanja neće živjeti ni on ni ona.Uvjeren;” je da samo tim činom može dokazati Jelenku kako je mrzila Draženića. Ako želi da joj on oprosti i zadrži u svojoj duši389

za nju osjećaj sućuti, mora izvesti svoju nakanu. Nizašto na svijet" neće odustati od toga.- Što želite od mene, Petar Pan? - pita ona strogo.• •• - Nosim vam poruku od mladog svećenika.

- A ta poruka glasi? “•”“"““- - Vaš otac zapovijeda vam da smjesta ostavite ovaj dvorac.>\ - Moj otac? Zar je mladi svećenik s njim govorio? <: - Da nije, ne bi valjda ni znao što vaš otac misli. Časni gospo-4b Stjepko Brodarić nosi poruku vašeg oca. Osramotit ćete sve svoje•Ittljake, a najviše rod Berislavića. “ Oborila je glavu i hladno odgovorila:- Sutra nakon vjenčanja znat će moj rod sve. Bit će sa mnom "dovoljan. Draženićevo ime neće živjeti uz moje ime . . .•v- s Uzbuđen sagne se k njoj i izazove je žestinom svojih riječi:- Što to znači? Ubit ćete ga? I sebe? To znači ovaj odgovor?“ - Ostavite me, gospodine - veli odlučno. “- Dakle, toliko ljubite tog čovjeka? Pošto ne možete s njim fivjeti, povest ćete ga sa sobom u smrt? Ona se trgne i pogleda Petra Pana:- To nisu vaše misli. To vam je rekao Jelenko? - pita ona.- Jest, on tako misli i on je to rekao vašim ljudima. Sad vidim da ima pravo. Gospodin Stjepko rekao vam je što bi slijedilo da ubijete Draženića, koliko biste nevolja navukli na sve vaše zemljake. Oni koji se nalaze u ovom dvorcu morali bi platiti vaš čin svojom glavom.Mirno stoji kraj njega i gleda u pod, dok on ljutilo nastavlja:- Dosad smo mislili o vama drukčije, ali sad ne mogu drugo nego vjerovati svemu što je rekao Jelenko. Niste nikad htjeli ubiti Draženića. Sve ste to tako prikazivali jer ne možete priznati svoju strasnu ljubav prema tom čovjeku. Volite umrijeti jer se ne možete otkinuti od njega. Bez njega vam nema života, a s njim živjeti je sramotno. Da nije tako, ne biste mislili poći u smrt za tog razbojnika.Što li on to govori? Svaka mu je riječ bodež u njeno srce.Nitko joj ne vjeruje. Iako bi svoj život dala, smatrali bi oni da je umrla jer ne može živjeti bez one nemani.čini joj se da je iznenada ostala u tami iz koje nema izlaza. Svi su je ostavili. On je prezire i njezinu će smrt smatrati dokazom da je ljubila Draženića.Pred njom je, dakle, pustinja sumnje i prezira njegove duše.- Dakle, stoje? Kakav odgovor da odnese mladi svećenik vašem ocu? Ne možet živjeti bez te hulje? Je li?- Takav odgovor ne može i ne smije ponijeti mojem ocu nitko živ.- Onda recite: što da mu odgovorim kad ne želite ostaviti ovu kuću?- Ima li mi izlaza?- Da nema, ne bih trošio vrijeme ni uzbuđenje niti bih stavljao na kocku svoju glavu. Ali obećao sam mladom svećeniku da ću vam390

javiti fea vas otac traži: vratite se u njegovu kuću, ako nećete, on će vas prokleti.Prol ML lj,i je, stresla se od tih riječi. Dakle, i otac misli kao i Jelenko i Petar Pan i svi ostali? Ni svojom smrću ne može dokazati jda mrzi tog čovjeka i da se grozi od njega? Ovim bi činom zauvijek i u osramoćena pred njim i pred ocem.i Gospodine, ako mogu izaći, spremna sam.r Ono što ću vam sada kazati iznenadit će vas, ali ne pitajte ništa. |fve je to djelo vašeg zemljaka koji radi u ime vašeg oca. Možete, izaći odmah.- Izvest će vas sam knez Brandenburg.Poiji •”. ga je zapanjeno, dok joj on tiho razlaže:- Kako smo to udesili, neka vas se ne tiče. Ali upamtite: ako želite ipak ostati i dalje u dvorcu i sutra otići s njim pred oltar i putem houmiLL bilo kome u ovom dvorcu dati znak, poigrali biste se tv ::: • vlastitih vaših zemljaka u ovom dvorcu, a i moja glava nešto mi je vrijedna.Čime bih vam zajamčila da neću ni pisnuti?- Nećete ni pisnuti niti što pitati bilo koga u dvorcu. Zakunite mi na to grobom svoje majke.

Kunem se - odgovori ona-, sva poražena i shrvana. Tim pitanju: i traženjem zakletve razotkriva joj kako ružno o njoj misli Jelenko Kiišević. Iza lakrdijaševih riječi ona osjeća njegovo mnjenje, njegove sumnje i njegove objede. Nakon toga, što je sad čula od Petru Pana, jasno joj je da bi svojom nakanom da umre na svadbeni dan dok l samo protivno što je htjela postići. Umjesto da dokaže svoju nevinost i mržnju prema Draženiću, navukla bi na sebe sramotnu ljagu da umire jer ne može živjeti s onim koji je toliko okaljao svoje ime.Mot uteći od te strašne sablazni koja joj prijeti da se omrzne Jelen k u Kuševiću preko groba, da rastuži oca nad rakom i zauvijek poknic sramotom svoje ime.- Dakle, gospodine, prisegla sam. Što da radim?- Čujte: knez Brandenburg doći će sa svojim bratićem u ovu sobu da, tobože, u ovim srebrnim škrinjama traži neke stare dragocjeno n i brokate koji su potrebni mladom svećeniku da priredi svet iiu oltar,. Oni će to iznositi polagano na trijem, a vi ćete dotle otići u drugu sobu i tamo odjenuti odoru koju vam donosi mladi markiir. “Petar Pan ide k vratima, otvori ih i pozove kneza i Danijela u sohu. Tiho šapćući, zapita knez Vilenu:- Prisilili su vas da se sutra vjenčate s Draženićem?- Jest - odgovori ona.- Želite li uteći tome vjenčanju?- Da, gospodine kneže.- Upamtite: nitko ne smije doznati tko vas je izveo iz dvorca.Snebiva se. Ne sluti da se knez odlučio na ovaj čin u pohlepiza -banskom časti koju želi oteti Draženiću. Ali ona ne smije ništa

flpitati. Zaklela se Petru Panu da neće ni pisnuti niti Štogod pitati. I prepušta se da rade s njom što su odlučili.Petar Pan je uputi da pričeka. Markgrof Danijel uzme iz škrinje neke srebrne i bakrene ukrase, svijećnjake i kutije i veliki smotani komad brokata. S tim izlazi van. Tamo stoje momci koji su stra-žarili pred vratima. Knez ih neprestano promatra.- Evo, nosite to smjesta rimskom poslaniku. Stoji tamo s kardinalovim plemićem.Pošli su s drugog kraja trijema gdje čekaju Stjepko i Mladen. Poveli su momke u blagovaonicu i zatvorili za njima vrata. Stjepko im naloži da mu pomognu uređivati oltar.Tako su se knez i Petar Pan oslobodili i ove dvojice.U kuli čeka Vilena. Za nekoliko časaka Danijel se vrati sa svežnjem. Petar Pan ga preda Vileni:- Idite u drugu sobu i smjesta se odjenite, ali vrlo pažljivo da nitko ne bi mogao u vama otkriti ženu. Evo, plašt će vam dosizati do zemlje. Klobuk s vizirom i odora pripada markgrofu Danijelu. Svi je u dvorcu poznaju, uvijek je oblači kad izlazi iz dvorca. A to je vrlo važno.Prihvativši svežanj, protrnula je do kosti. Zar će uistinu izaći ispred ovog krova? Od te spoznaje misli joj se zamagle. Za teturala je prema vratima druge sobe i unišla. Tu baci svežanj na veliku škrinju i stade ga hitro otvarati. Ruke joj dršću. Dok rastvara svežanj i uzima odijelo, misli su joj zaokupljene jedino Jelen kom Kuševićem. Vjeruje da se nalazi daleko u Turopolju. Pustili su ga. Očito je postigla svoju svrhu i Draženića uvjerila da ne osjeća ništa za njega i tako mu je vojvoda mogao lako otvoriti vrata. Potpuno je o tome uvjerena. Ako uspije izaći, Jelen ko će saznati sve što ona želi da mu kaže.I uhvati je želja da potrči niz Turopolje i viče da bi se čulo do neba kako ne ljubi izdajnika. A sve što je jučer rekla, samo je bilo u obranu Jelenkova života.Dršće, a misli joj munjevitom brzinom jure plavokosom glavom. Klecaju joj koljena dok oblači mušku odoru markgrofa Danijela. U svežnju je i prsni oklop. To je mora potpuno sakriti. Onda sveže kosu i natakne na glavu klobuk s vizirom.

Najposlije priveže oko vrata plašt. Spušta joj se do poda. Obuća joj je prevelika, ali to bolje. Nitko ne može zamijetiti žensku nogu.Ogledava se u malom zrcalu od srebra. Uvjerena je da je ni živa duša ne može prepoznati.Već je sasvim odjevena i spremna. Opasala je i mač. Onda uzme bodež koji joj je poklonila Gordana i spremi ga ispod haljetka. Tko zna, neće li ga trebati. Ovako čeka da je Petar Pan pozove.S one strane dvorca u blagovaonici Stjepko slaže oltar za kraljevo vjenčanje. Vileninu je stražu uposlio. Mladen od časa do časa izlazi i osluškuje. Njegova je zadaća da pazi da se gdjegod ne pojavi tko od opasnih ljudi, Verbeci ili barun Pencinger. Onda promatra preko trijema kretanje oko sjeverne kule. Tiho, nečujno pohita k njemu Petar Pan i, šapćuću, preda poruku za Stjepka: *<;-,<392

- Nije htjela ostaviti dvorac dok joj nisam rekao da to želinjezin otac- Jelenko je u pravu. Ljubi Draženića.Reci K časnom gospodinu da sam učinio sve što mi je naložio.I pohitu natrag u kulu.* * *Vojko još uvijek čami u zatvoru. Ne sluti koliko je vremena prošlo otkad su ga odmamili u ovaj crni mrak. Niotkuda tračka svjetla. Ne zna je li prošla noć ili je već prošao i dan i opet nastupila noć Zaspao je od umora i jada.Koliko je spavao? Ni to ne može znati. Sjedi u mraku. Muče ga misli i čekanje. Nadao se da će mu netko donijeti jela i pića. Već osjeća slabost od gladi. I žeđ ga peče. Nitko ne dolazi. Tiho je oko njega kao da iza ovog mraka nema žive duše. Dvorac je mrtav poput grobne rake.Zar će ga ubiti glađu i žeđi?Onda nastoji zaboraviti na fizičku muku i dozivlje u misli Jasenku.Gleda nje/in lik i obnavlja doživljaje u njenoj blizini u onom starom šumskom dvora;, a dušom mu struji blagost. Kao da se opaja nekim čarobnim mirisom što ga uljuljava u polusan i pričinja mu se da je opet u šumskom dvorcu sretan i vedar, sjedi uz ognjište oko kojega se vrze lepšava, dražesna djevojka, vesela, šaljiva i stroga. Zapovijeda mu, a on poslušno obavlja poslove sluge koji se osjeća sretnim da joj smije nositi vodu i pomagati u poslu što nimalo ne odgovara vitezu.On d i se probudi, pogleda u tamu. Opet se sjeti kako je daleko od nje i svega svijeta.Sto .” biti? Zar, uistinu, neće doći nitko da mu donese barem vode i kruha? Onda bi barem znao je li dan ili noć.Zuri u tminu. U crnpm mraku utisnula se neka bijela crta."V c c mi biva slabo" - veli sam sebi - "ovo mi titra pred očima. Zato vidim neku bijelu crtu, sasvim bijelu."Sklapa oči. Ovako će lakše umrijeti. Tko zna koliko je prošlo vremena kad je ponovo otvorio oči."Glava mi je teška, vrlo teška. Bijeli tračak. Jao, proširuje se, već vidim prikaze od slabosti. Ili umirem?"U tišini tmine, u nepomičnosti gubi misao za zbivanje, tone u zaborav.Načas opet pogleda."Crta se proširuje, bijela crta, sad, sad se opet suzila."Prepao se. Čuje udarce svojeg srca. Ona bijela crta pričinja mu se kao slabost.Bude mu tjeskobno. Sjeti se svoje svijeće i kremena. Posegne u haljetak izvuče svjećicu i zapali.S\j ga osvježava, vraća mu snagu svijesti. Da, sad se opet pnbire Gleda oko sebe. Gdje je to bila bijela crta?

"Ležao sam. Bila je, dakle, na stropu. Kako je strašno kad ti se u mraku prikazuju bijele sjene."

Onda ustane i čvrsto drži svijeću. Ide okolo. Zašto? Jučer je već ustanovio da ovdje nema nikakve rupe. I zrak je tako težak kao u grobu. Dakle, nema ni mogućnosti da uđe tračak svjetla koji bi mu javio je li dan ili noć.Beznadno ide okolo četvorokutnim prostorom kojim je pošao kad su ga zatvorili.Koračajući polako, osvjetljava put, traži, a zna da ne može ništa naći. Odjednom se spotakao i gotovo pao. Nešto se ruši na njega. Osvijetlio je. Na zidu su čvrsto prislonjene neke stube, nalik na ljestve. Spotaknuo se o donji kraj i gotovo su se srušile na njega.Tome se obraduje. Tu su te čudne ljestvice. Ukućani ih trebaju. Mora netko doći da ih uzme.I tu su cjepanice i krčevine. I to treba za gorivo. Valjda će jednom netko doći.Nastavlja traganje, ne bi li još nešto otkrio. Nada mu se nije ispunila.Da ne bi potrošio previše svijeće, ugasi je pa opet legne na krčevine i bulji u mrak. Dugo tako gleda kad se trgne.Sto je to? Ova bijela crta nije prikaza. Nije plod utvara, slabosti od gladi? Ne, sada je potpuno priseban, svjež i osjetljiv. Ono je gore na stropu bijela crta, široka kao palac, bijela, bijela. Što Je? Zraka danjeg svjetla? Otkuda? Kako? Na stropu ovog prostora? Što je gore nad ovim stropom? Trijem?Ni časa više ne čeka. Upali svijeću, dobro je zatakne u zemlju, potraži komadić zgodnog drveta i povuče ljestve. Visoke su gotovo do oniskog stropa.Iskopa rupu u zemlji, podupre tako ljestve pa se onda uspinje. Udario je glavom o niski strop. Gleda u bijelu crtu. Gleda, gleda. Nema sumnje, to je pukotina u podu u koju se uprlo danje svjetlo. Sad je to već posve jasno i nedvoumno. Što da radi? Dosjetio se. Silazi Ijestvama, uzima svijeću i vraća se gore. Osvjetljuje strop ne bi li nekako mogao pogoditi što bi moglo biti gore.Zamalo da nije pao s Ijestava od uzbuđenja. Razabrao je posve točan četverokut izrezan u drvenom stropu. Četverokut nije ništa drugo nego vrata u podu koja se dižu i vode u neku prostoriju dvorca. Iz nje se može sići u podrum.Bit će to nekakva prostorija za gospodarstvo ili oružarnica. Stade pipati okolo. Takva vrata moraju imati neku daščicu koja se mora uhvatiti da se pod digne gore ili spusti. Stade tražiti, ali ne nade ništa.Onda drveni štapić gurne u pukotinu na kojoj se bijelila široka crta.Uzalud. Vrata ne može ni maknuti. To mu dokazuje da vode uneku prostoriju koja se redovito upotrebljava. Dakle, gore nije nikakvagospodarska soba iz koje se silazi u podrum. Bit će neka zabitnaizbica. To mu pruža nadu da će izići negdje gdje ga nitko neće opazid.394

Ali ne može otvoriti. Razmišlja: vrata u podu nisu mu nikakva zagonetku. Svaka kuća i dvorac služe se takvim usponom i silaženjem u pri/em l N Očito se nakupilo toliko prašine da su se vrata slijepila s okvirom u podu. Kako ih dići? Pokušava ponovo sa štapićem kopkati tamo gdje se proširuje bijela crta, odakle dolazi svjetlost. Jasno je: tu se daska otkrhala i nastao je mali otvor što mu je sjao u gustom mraku dok je ležao na krčevinama.Neprv- radi štapićem u strahu da će prouzročiti štropot. Osluškuje ali gore je potpuna tišina. Odluči, dakle, uprijeti ramenima i tako podići vrata. Odjednom osjeti kako daske nad njegovom glavom popuštaju. Zar mu netko odozgo pomaže? Jest, to je nesumnjivo. Netko odo/go diže vrata.Obu/me ga nemili osjećaj. Tko je? Hoće li pasti u ruke svojem tamničaru i gospodarima dvorca?Ali nema uzmaka. Dolje tamnica, gore neizvjesnost. Neka se riješi samo sto prije te tame i neizvjesnosti što se dogodilo s Jelenkom.Napokon su vrata popustila. Val danjeg svjetla udari mu u oči. <)>• svjetla ne vidi ništa. Bole ga oči. Malo ih sklopi i opet otvara. Gdje je to?Iz danjeg svjetla sagnulo se k njemu muško lice. Bulje u njega s\ii • oči. Zagledao se u vrlo poznato lice. Vid mu se još nije pri \ i L i na sunčanu svjetlost.Neki usklik dopre mu do uha: Vi iz podzemlja?Glas poznaje. Srce mu veselo zakuca.- Ne vidim dobro. Povucite me.

Jake ruke uhvate ga ispod pazuha. I sam se upre. Malo napora i “ pod sobom čvrsto tlo. Onda pogleda u lice svojem pomagaču:- Gospodine Petar Pan, gdje sam to?- U maloj izbici sjeverne kule. Što ste radili dolje ispod ovog po u podrumu?Vojko opazi u kutu stisnutu pojavu u plastu i viziru.- Tamo netko stoji. Moram s vama hitno govoriti nasamu.- Ostanite tu i ne mičite se. Petar Pan pohita u dno sobe i veli:- Možete otići u drugu sobu, gospođice, odmah ću doći.- Prepala sam se, još sva dršćem. Mislila sam da će izići neki uh a kad tamo je gospodin Vojko.- Nemam kad o tome raspravljati, sve je spremno, časovi suVilena osjeća da joj lakrdijaš nešto taji jer nema u nju više povjerenja, i otvori vrata pa izlazi u drugu sobu. Petar Pan se vraća k Vojku.- Što ste tražili dolje?- Vojvoda me zatvorio.- Udarate me u mozak. To je nevjerojatno.- Ipak je tako. Namamio me da ću u tamnici izmijeniti odijelo elenkom.

-a - A on nije dolje u podrumu? ,,>•- Mora biti negdje u pravoj tamnici. <,•"•”•.•.; •<•”- < -;.] - Rekao je vojvoda?•O - Naravno, da je rekao. Inače me ne bi mogao namamiti. Sve nas je vojvoda izdao. Jelenka sigurno nije pustio iz dvorca. Možete me saslušati potanko?- Pričekate samo malo. Stjepko želi silom odvesti odavde županovu kćer. Sad ćemo na taj opasni put. Čekajte dok se ne vratim. Izvana ću zaključati sobu, spustite opet vrata u pod.Petar Pan hitro ode iz sobe, zaokrene velikim ključem i uzme ga sa sobom.Vilena stoji usred sobe ukočena, ledena, bez riječi. Vrata na trijemu su zatvorena. Pogledala je u oči lakrdijašu. Neobično je blijed. Svaka mu crta izražava da je sva njegova unutrašnjost u velikoj napetosti. Kao da doživljava teške časove. Već joj pitanje lebdi na usnama, ali se sjeti da je prisegla ništa ne pitati, a htjela bi znati zašto se Vojko uspeo i što je radio u prizemlju. Neizvjesni nemir nuka je da traži razjašnjenje.- Silno sam se prepala od onog neprestanog kuckanja u podu kule. Mislila sam da netko krči put do mene.- Dobro da ste me pozvali. Sad je sve opet na pravom mjestu. Ali čujte vi morate s knezom.- On će me sam izvesti iz dvorca?- Ne bojte se, ne čini to za volju vašeg oca. Uvjeren je da će Draženić preko vas postati ban, a on za sebe želi tu čast. Vladajte se prema tome. A sad evo: vi ćete iz ove sobe s knezom. Sluge će vas vidjeti. Svatko od njih mora biti uvjeren da je to markgrof Danijel.- Stupat ću koliko budem mogla, muški.- I knez će pokriti lice vizirom, već ovdje na trijemu da ne bude nikome ni najmanje napadan Danijelov vizir. Zatim ćete u dvorištu sjesti na konja. Vaš korak i uspon na sedlu neka je čvrst, siguran.- Toga je ne bojim, vješta sam.- Kad izađete s one strane opkopa, vodit će vas knez samo dotledok ne umaknete pogledu lukavačkih straža na kuli, a zatim možetekrenuti kud vas je volja. •- Naći ću svoj put.- Uklanjajte se šumi što se prostire iz dvorca pa sve do Kuri-lovca da vas ne nadu Lukavčani:- Hvala vam na savjetu. Rekoh: naći ću svoj put.Iz njegovih hladnih pouka odviše jasno proizlazi uvjerenje da s njom ne smije govoriti povjerljivo. Podnosi to sve mirno. Zahvatila je želja da smjesta ode ispod ovog krova i što prije stigne u dvorac svojeg oca gdje će saznati nešto o Jelenku. Odande mu želi po glasniku poslati razjašnjenje i sa sebe skinuti objede kojima se sama ocrnjela pred njim, jučer, u Draženićevoj sobi., Petar Pan se sagne k njoj:

tii - Imali ste uza se bodež koji vam je poklonila Gordana. ,, - Da, i sad ga imam u haljetku. ,",..-.96

- Molim vas ostavite bodež meni.- Da se lišim jedine obrane koja mi može pomoći?- Više vam neće trebati:- Ne možete znati neće li me na trijemu zaustaviti tkogod ili možda dolje na dvorištu.- Ako se to dogodi, vratit ću vam oružje.- Zaklela sam se da vas neću ništa pitati, ali se čudim zašto vam trci i oružje kad ste u milosti gospodina Verbecija?- Uvijek mi prijeti da izgubim milost. Lako bi me osudili na smrt što sam se dao u službu mladoga svećenika i vašeg oca. Knez je u vinu brbljav, mogao bi me izdati!Teška joj je pomisao da se liši tog oružja koje joj je pružalo sve to vrijeme neku sigurnost. Traži ga čovjek koji joj je pomogao, nastojao K osloboditi i toliko se žrtvovao zbog nje. To bi mu oružje bila napi u I sada se Petar Pan izlaže velikoj opasnosti. Sve bi mogli s n i im učiniti. Kad Draženić sazna za njen nestanak ispod ovog krova, mogao bi doznati da je lakrdijaš krivac i zacijelo bi ga osudio na najstivismia smrt.Vidim - reče ona - vaš pothvat je crna pogibelj i dužna sam vam zahvalnosti.- Ne tražim zahvalnosti, nego oružje da se zaštitim u krajnjem času. I opet velim: ako bi vas uhvatili pred odlazak,. dobit ćete oružje natrag.Posegnu je s unutrašnje strane haljetka, izvadila srebrne korice i pružila Petru Panu. Blistavo srebro nestane u njegovoj velikoj jakoj ruci.Izvana se ništa ne čuje. Lakrdijaš ide k vratima i malo ih otvori. Tišina. Jedna strana trijema je u sjeni, dok se sunce uprlo u drugu stranu ograde i sve sijeva od vrućine.Još nekoliko časaka i pojavi se knez potpuno odjeven za jahanje. Na gla\i mu kaciga, na licu vizir. Dolazi prema Petru Panu i uđe u sobu- Spremna je - šapne lakrdijaš. - Sve sam je podučio. Neće prozboriti ni riječi. Ako što bude potrebno, odredite joj vi. U dvorcuJOŠ s\”i sp;i\j|u.Lakrdijaš se okrene i dade znak Vileni.Prešla je preko praga. Ide usporedo s knezom. Koračaju s on c strane gdje je već pala sjena. Vrata blagovaonice širom su se otvorila Tu se pojavi Stjepko s dva momka koji mu pomažu u poslu i brišu debelu prašinu sa starih svijećnjaka. To je dogovoreni znak s Petrom Panom kako bi momci vidjeli kneza i Danijela. Ni časa ne bi mogli posumnjati da onaj drugi nije knežev bratić Danijel.Silaze niza stube. Petar Pan stoji na trijemu iza stupa.U dvorištu čekaju osedlani konji. Vitez Mladen stoji naslonjen na zid izlazne kule i čeka dok knez sa svojom pratnjom izađe. Branden-buri: se uspne u sedlo. Vilena ga slijedi vješto i odlučno. Oko njih momu čekaju zapovijedi. Dvojica su određeni da prate kneza. I oni vei sjede na sedlu. Knez ide prvi.397

• i - A on nije dolje u podrumu? ,">• ;•...•- Mora biti negdje u pravoj tamnici. </;.; .,-.”•. < i! - Rekao je vojvoda?•O - Naravno, da je rekao. Inače me ne bi mogao namamiti. Sve nas je vojvoda izdao. Jelenka sigurno nije pustio iz dvorca. Možete me saslušati potanko?- Pričekate samo malo. Stjepko želi silom odvesti odavde županovu kćer. Sad ćemo na taj opasni put. Čekajte dok se ne vratim. Izvana ću zaključati sobu, spustite opet vrata u pod.Petar Pan hitro ode iz sobe, zaokrene velikim ključem i uzme ga sa sobom.Vilena stoji usred sobe ukočena, ledena, bez riječi. Vrata na trijemu su zatvorena. Pogledala je u oči lakrdijašu. Neobično je blijed. Svaka mu crta

izražava da je sva njegova unutrašnjost u velikoj napetosti. Kao da doživljava teške časove. Već joj pitanje lebdi na usnama, ali se sjeti da je prisegla ništa ne pitati, a htjela bi znati zašto se Vojko uspeo i što je radio u prizemlju. Neizvjesni nemir nuka je da traži razjašnjenje.- Silno sam se prepala od onog neprestanog kuckanja u podu kule. Mislila sam da netko krči put do mene.- Dobro da ste me pozvali. Sad je sve opet na pravom mjestu. Ali čujte vi morate s knezom.- On će me sam izvesti iz dvorca?- Ne bojte se, ne čini to za volju vašeg oca. Uvjeren je da će Draženić preko vas postati ban, a on za sebe želi tu čast. Vladajte se prema tome. A sad evo: vi ćete iz ove sobe s knezom. Sluge će vas vidjeti. Svatko od njih mora biti uvjeren da je to markgrof Danijel.- Stupat ću koliko budem mogla, muški.- I knez će pokriti lice vizirom, već ovdje na trijemu da ne bude nikome ni najmanje napadan Danijelov vizir. Zatim ćete u dvorištu sjesti na konja. Vaš korak i uspon na sedlu neka je čvrst, siguran.- Toga je ne bojim, vješta sam.- Kad izađete s one strane opkopa, vodit će vas knez samo dotledok ne umaknete pogledu lukavačkih straža na kuli, a zatim možetekrenuti kud vas je volja. "- Naći ću svoj put.- Uklanjajte se šumi što se prostire iz dvorca pa sve do Kuri-lovca da vas ne nadu Lukavčani:- Hvala vam na savjetu. Rekoh: naći ću svoj put.Iz njegovih hladnih pouka odviše jasno proizlazi uvjerenje da s njom ne smije govoriti povjerljivo. Podnosi to sve mirno. Zahvatila je želja da smjesta ode ispod ovog krova i što prije stigne u dvorac svojeg oca gdje će saznati nešto o Jelenku. Odande mu želi po glasniku poslati razjašnjenje i sa sebe skinuti objede kojima se sama ocrnjela pred njim, jučer, u Draženićevoj sobi.Petar Pan se sagne k njoj:t.*. - Imali ste uza se bodež koji vam je poklonila Gordana. u” - Da, i sad ga imam u haljetku. "96

- Molim vas ostavite bodež meni.- Da se lišim jedine obrane koja mi može pomoći?- Više vam neće trebati:- Ne možete znati neće li me na trijemu zaustaviti tkogod ili možda dolje na dvorištu.- Ako se to dogodi, vratit ću vam oružje.Zakleta sam se da vas neću ništa pitati, ali se čudim zaSto vam tr.l : oružje kad ste u milosti gospodina Verbecija?s- Uvijek mi prijeti da izgubim milost. Lako bi me osudili na smrt što sam se dao u službu mladoga svećenika i vašeg oca. Knez je u vinu brbljav, mogao bi me izdati!Teška joj je pomisao da se liši tog oružja koje joj je pružalo sve to vrijeme neku sigurnost. Traži ga čovjek koji joj je pomogao, nastojao \c <"-K>b"diti i toliko se žrtvovao zbog nje. To bi mu oružje bila napi u I sada se Petar Pan izlaže velikoj opasnosti. Sve bi mogli s njim učiniti. Kad Draženić sazna za njen nestanak ispod ovog krova, mogao bi doznati da je lakrdijaš krivac i zacijelo bi ga osudio na najstnismm smrt.Vidim - reče ona - vaš pothvat je crna pogibelj i dužna sam vam zahvalnosti.- Ne tražim zahvalnosti, nego oružje da se zaštitim u krajnjem času. I opet velim: ako bi vas uhvatili pred odlazak,. dobit ćete oružje natrag.Posegnula je s unutrašnje strane haljetka, izvadila srebrne korice i pružila Petru Panu. Blistavo srebro nestane u njegovoj velikoj jakoj ruci.Izvana se ništa ne čuje. Lakrdijaš ide k vratima i malo ih otvori. Tišina. Jedna strana trijema je u sjeni, dok se sunce uprto u drugu stranu ograde i sve sijeva od vrućine.

Još nekoliko časaka i pojavi se knez potpuno odjeven za jahanje. Na gla\i mu kaciga, na licu vizir. Dolazi prema Petru Panu i uđe u sobu- Spremna je - šapne lakrdijaš. - Sve sam je podučio. Neće prozboriti ni riječi. Ako što bude potrebno, odredite joj vi. U dvorcuJOŠ sVJ sp;i\;||u.Lakrdijaš se okrene i dade znak Vileni.Prešla je preko praga. Ide usporedo s knezom. Koračaju s on c strane gdje je već pala sjena. Vrata blagovaonice širom su se otvorila Tu se pojavi Stjepko s dva momka koji mu pomažu u poslu i brišu debelu prašinu sa starih svijećnjaka. To je dogovoreni znak s Petrom Panom kako bi momci vidjeli kneza i Danijela. Ni časa ne bi mogli posumnjati da onaj drugi nije knežev bratić Danijel.Silaze niza stube. Petar Pan stoji na trijemu iza stupa.U dvorištu čekaju osedlani konji. Vitez Mladen stoji naslonjen na zid izlazne kule i čeka dok knez sa svojom pratnjom izađe. Branden-burg se uspne u sedlo. Vilena ga slijedi vješto i odlučno. Oko njih momu čekaju zapovijedi. Dvojica su određeni da prate kneza. I oni već sjede na sedlu. Knez ide prvi.397

Prođoše pored Mladena. Već su ispod svoda kule. Pred izlaznim vratima knez zapita vratara:- Je li spušten most? l - Jest, gospodaru - odgovara vratar zabavljen bravom.Vileni se čini da joj srce ne kuca, a ruke su joj drvene. Jedva drži uzde.Već su na mostu. Pod njom duboki vodeni opkop. Osjeća kao da će pasti sa sedla u vodu. Ukočeno sjedi i grčevito stišće uzde, slijedivši kneza.Dah joj zastane. Našla se s one strane opkopa. Htjela bi potjerati konja poput munje. Petar Pan joj je naložio neka se pokorava knezu i ona sluša.Skrenuli su prema Kurilovcu. Dva momka ih prate. Tada se knez okrene. Uvjerio se: dijele ga s Lukavcem visoka stabla. Ovamo više nitko ne može vidjeti s gradskih kula.I zaustavi konja pa će svojim momcima:- Ovdje negdje u šumi nalazi se potkastelan s momcima koji su otišli da donesu zelenila za ures. Pohitajte obojica onamo i recite neka, osim grana, odrežu dva lijepa mlada stabla koja ćemo unijeti u blagovaonicu za ures oltara. A ti se, Ivane, vrati i javi mi jeste li ih našli - određuje knez svojem pouzdaniku, mladom sluzi, koji ga uvijek poslužuje u njegovoj odaji.- Tvoj drug neka ostane u šumi da pomogne potkastelanu da što brže donese potrebno zelenilo. Čitav dvorac mora biti iskićen kao crkva - naglašava knez. - Dakle, Ivane, požuri se natrag. Čekam te ovdje.Ne misleći ni o čemu drugome nego o tome da izvrše zapovijed, momci su brzo nestali u šumi. Mladi se knez okrene k Vileni:- Gospođice, moram vam nešto reći: Draženić nije pitao ni mene, gospodara Lukavca, smije li vas dovesti pod moj krov. Sve što je učinio, bilo je protiv moje volje. Nisam vam mogao pomoći jer Dra-ženićev ujak gospodari u mojem dvorcu kao da je sve to njegovo.Ona potvrdi s nekoliko riječi. Malo je to zanima. Uporno promatra kojim bi putem udarila da nađe svoju kuću. Ali knezu je stalo da baš nju pridobije za sebe kako bi ga što ljepše prikazivala svojim zemljacima i u njih stekla za njega sklonost.- Sve je to učinio gospodin Draženić zato da preko vas postane ban. To mu je bila jedina želja, a i gospodinu Verbeciju. Sigurno ste to znali?- Da, gospodine kneže, znala sam - odgovori djevojka kako ju je uputio Petar Pan.- Mislim da će sada vaše zemljake proći volja da ga uzmu za bana?- Nikad on neće biti u banskim dvorima ni sluga, a kamoli gospodar.- Ako mu vaši velmože oproste? Kažu da oni brzo zaborave zlo što im tko učini.- Nikad, do smrti njemu nema oproštenja, a ja ću se pobrinuti398

da ga našim ljudima prikazem onako kakav jest. Svi će ga prokleti još više nego što su ga proklinjali dosad.

Sad je napok >: sasvim siguran da se nije uzalud upustio u taj pothvat koji bi ga mogao stajati osvete gospodina Verbecija.Upustio se u ovu pustolovinu potpuno pod utjecajem razlaganja Stjepka Broda i ić i Svaka njegova riječ vrijedila mu je kao pisani dokument koji mu K jasno dokazivao da bi on, knez, mogao postati ban kad ne bi bilo Draženićeve ženidbe. Njegova podatnost časovitim utjecajima bila je Stjepkovim tumačenjem gotovo zarobljena i odlučio se na to najopasnije djelo da se oslobodi takmaca na bansku čast koju smatra jedino svojim pravom. Nije razmišljao o posljedicama.I tako se knez osjeća upravo sretan, u potpunom uvjerenju da je, ne samo skinu s banske časti Draženića, nego sebi tim djelom osigurao prijateljstvo onih koji odlučuju o banskoj časti. Izabrat će ga /a ban,i Čim doznaju što je učinio u korist županove kćeri.- Gospođice, moramo otići u selo da biste skinuli odoru mark-grofa Daniiela Moram je ponijeti sa sobom. Momak kojemu sam rekao da se vrati kući ući će, umjesto vas, u dvorac.- Seljački plemić Lektorić je u Kurilovcu u prvoj kući. Smjestaću krenuti imamu- Sklonit ću se ispod ovog hrasta i čekati da mi vaš glasnik donese odijelo. Nadam se, gospođice, da nećete zaboraviti da sam vas ja oslobodio svadbe koja bi se imala obaviti sutra.- Ne, gospodine kneže, neću zaboraviti - veli ona. - Zahvaljujem vam Odoru ću vam smjesta poslati.Ona potjera konja. Za četvrt sata stigne do kuće seljačkog plemića Lektoru:.Svi su izišli u dvorište. Svatko je pod tom odorom nazrijevao l ukavčana Ona brzo digne vizir. Prošlo je nekoliko trenutaka dok su u toj ndon prepoznali županovu kćerku. Pohitali su k njoj, skinuli je s konja i odnijeli u kuću.- Pobjegli ste - vele seljaci. Neće li doći potjera? Spremit ćemo se na obranu.- Ne bojte se, potjere nema, barem zasada. Ali molim vas odijelo vaše xene da uzmognemo odoru poslati natrag.Žene je brzo svlače, odoru smotaju u plašt, a mladi Lektorić sjedne na Vilenina konja.Pojahao je prema uputi i našao kneza na ugovorenom mjestu. Predat mu odoru i konja i pješke se uputio natrag.Ki L se požurio da stigne opet tamo gdje je ugovorio sastanak sa >\uju i najvjernijim slugom Ivanom. Momak je već čekao.- Hajde brzo u grmlje pa navuci na sebe tu odoru. Ne bleji taku u mene. Odigrat ćeš markgrofa, ali ni živom čovjeku ne smiješ o t o ti i riječi kazati i da te sto puta pitaju.Mladić se požuri, navuče na sebe markgrofovo odijelo, uzme svoje i sakrije ga pod plašt, uspne se na konja, vizir stavi na lice i slijedi knezu koji se najbržim kasom vraća u dvorac.399

Prešli su preko mosta u dvorište, sjahali i uspeli se stubama ravno u kneževu sobu.Tu ih dočekuje Danijel. Zaključali su vrata i sluga skine sa sebe odoru i obuče svoje odijelo. Knez mu još jednom strogo naloži da nikome ništa ne kaže pa ga pošalje dolje.- Verbeci će vikati kao gladan vuk, a Draženić cviljeti do kraja života za svojom vjerenicom i za banskom časti - veseli se Bran-denburg.- Da nisi takva krpetina, ne bi drugi gospodarili u tvojem dvorcu, s tvojim imetkom, jeli tvoje pečenje i pili tvoje vino. A na kraju još i gospodare s tobom i rade na tvoju štetu. Taj Petar Pan je najumniji čovjek na svijetu - veli Danijel.- Imena mi moga, nikad se ne bih dosjetio da nešto ovako učinim.- Znao je lakrdijaš da će danas svi spavati cijeli dan od jučerašnje zabave. Da nije bilo lakrdije Petra Pana i toga Kuševića, ne bi to danas uspjelo. Vjeruj mi, Đuro, jedva čekam kad će taj bahati lupež čuti da mu je svadbeni dan pao u opkope, a njegova banska čast pretvorila se u ludi san.

- Djevojka mi je rekla da neće zaboraviti moju pomoć. I baš je pravo rekao taj mladi rimski poslanik. Moram steći sklonost Hrvata, želim li postati ban. To će im sigurno on sve kazati i vidjet ćeš: doći će i ponuditi da im banujem.Rođaci se dogovoraju i raspravljaju, što će sve biti. Vesele se unaprijed Draženićevoj nevolji i opajaju se nadama u kneževu buduću bansku vlast.- A sad hitro dolje - zovne Danijel.Obc.r • se upute u dvorište da dočekaju potkastelana i četovodu Vencla pa sami vode poslove oko uređenja dvorca.* * *Petar Pan primio je od Mladena vijest da su knez i Vilena sretno prešli p-. ko mosta. Zasunuo je vrata i pohitao u drugu sobu gdje ga čeka Vi jko.Više nije bilo traga vratima u podu. Vojko je bacio dolje ljestve, četverokutna vrata opet spustio u okvir poda. Petar Pan još uzme sag što ga je gurnuo u kut i pokrije Čitav pod.- Moram udesiti tako kako je bilo prije. Županova kći bila je sva blijeda od straha, pozvala me i upozorila da netko neprestano kuca u podu. Tada sam se sjetio da su tu sigurno u kuli vrata. Skinuo sam sag i odmah pronašao što je. Onda mi je palo na um da bi to mogla biti tamnica, a možda i podrum gdje su zatvorili gospodina Kuševića. Jučer je vojvoda doduše tvrdio da je govorio s Verbecijem i da će pustiti Kuševića, ali sve to nije moglo izbrisati moju sumnju. Sad mi brzo kažite kako ste dospjeli dolje; jer moram o tome obavijestiti mladog svećenika i vašeg druga Mladena.Vojko mu redom pripovijeda što je sve govorio s njim vojvoda,400

kako ga je poslao da siđe u tamnicu gdje će s Jelenkom izmijeniti svoje odijelo i tako ga spasiti strašne sudbine koju mu je odredio Draženić.Smrknuta čela sluša Petar Pan kako ga je vojvoda poslao sa svojim plemićima dolje, a oni su ga ostavili u mraku, pobjegli i zatvorili /a njim vrata.Kakva hulja - žesti se Petar Pan. - Ali zašto je zatvorio baš vas”1 Koji je tome razlog?- Slutim koješta. Mogla bi tome biti uzrok princeza. Jučer me pozvala i zatražila od mene da joj na časnu riječ priznam, ljubim li drugu. Kad sam to potvrdio, otpustila me vrlo hladno.Kako se nije pobojala da će za vas pitati gospodin Mladen i drugi “ I mogli bi ga odati da nije nikakav kardinal već varalica. Prince/a bi izgubila svoju kraljevsku krunu.O tom sam i ja razmišljao, ali još ću vam nešto odati, gospodine Petar Pan. Sve me strah da je vojvoda nešto spleo oko mene i mojeg oca. Vi ste pošten čovjek kad nam pomažete i reći ću vam: Antolkovic o kojem se govorilo tako mnogo one večeri kod stola nije nitko drugi, nego moj otac.Lakuliiaš umukni.” i udari se po čelu.Saopćit ću to odmah mladom svećeniku. On je pravi mudrijaš i sigurno tc prozrijeti što se krije iza toga.- Gospodine Petre Pane, recite mi kako bih mogao doprijeti u tamnicu”“ vi znate gdje je.Kako ne bih znao. V drugom dvorištu. Na vratima sam našao želje/ne prečke kako sam to jučer pred svima rekao. A to nesumnjivo i”.uko/u]c da je dolje zatvorena neka vrlo važna ličnost. Slutnja me muči da je tamo Jelenko. Tko zna što će s njim učiniti Draženić. Što da činim? Kako da ga oslobodim? Petar Pan baci svoju kapu na pod i prokune.- Ako je tako, bit će zla. Čekajte, gospodine, zatvorit ću vas ovdje ! brzo izvijestiti o svemu našeg svećenika i Mladena da vidimo što bi se dalo učiniti. Draženić je zatražio neka danas nastavim svoju lakrdiju jer će i on prisustvovati. To je čudno. Zapravo, morali bismo najprije usta no\ n i; je li Kušević u dvorcu? To je sad jedina naša briga. Županova kći će sigurno sretno stići u svoj dvorac. Još je tu Kušević. Ako jest. ne znam nije li već pokojni. Ali pričekajte.

I/ašao je vrlo oprezno iz kule, pogledavši trijemom. Sjena je pala na stupo\c pred vratima. Nitko ga ne može opaziti ni kad bi tko i/ašao na trijem. Zaključao je vrata i otišao u blagovaonicu.Stjepko još uvijek uređuje oltar, a s njim i momci koji su određeni da Čuvaju Vilenu. Lakrdijaš pozove k vratima Mladena i Stjepka i br/o im priopći kako je Vojko izašao iz podruma kamo ga je /a tvori o vojvoda.Stjepko zapanjeno sluša. Mladen smrtno problijedi. Sav preplašen tiho usklikne.- Mene je vojvoda poslao da pozovem na sastanak gospodina Antolkovića k drvenom križu što visi na velikom hrastu uz cestu.

- Vojvoda će izići na sastanak s njim? - iznenadi se Stjepko. - I gospodin Antolković će doći?- Da, doći će zajedno s Gordanom. Ako je sina zatvorio na takav prevaran način, zašto zove oca?Ponovo i podrobno Stjepko ispituje Mladena.Uzalud mu mladić obnavlja ovaj razgovor s vojvodom. Ništa drugo ne može pronaći, nego da vojvoda ide na sastanak s Vojkovim ocem, i to nasamu. Ako je sina nasilno zatvorio, može li imati poštene namjere s ocem?To pitanje zaokuplja Stjepka Brodarica.- Gospodine Petar Pan, moram smjesta govoriti s Vojkom.- Vrijeme prolazi, naši će se neprijatelji skoro probuditi, ako već nisu ustali. Valja, dakle, ostaviti sjevernu kulu na miru i Vojka smjestiti drugdje. Čim to izvedem, evo me.I odvede Vojka preko trijema uskim hodnikom u lakrdijaševu sobu.Svuda vise haljine, odijela, haljeci, plaštevi, a po stolovima svakovrsna ličila, bočice, mazila, maske ljudi i životinja.Tu lakrdijaš ostavi svojeg štićenika pa ode u blagovaonicu.Oltar je već namješten i sve je pokriveno vrlo skupocjenim tkaninama i plaštevima što su ih donijeli iz sjeverne kule. Namješteni su bakreni i srebrni ukrasi. Stjepko se sporazumije s Petrom Panom, pa onda reče dvojici momaka koje su ovamo dovukli ispred Vileninih vrata:- Sad se možete vratiti na stražu. Ne trebam vas više.Oni poslušaše nalog i odoše na svoje mjesto. Stoje pred vratima, naslonjeni na ogradu trijema.Stjepko je, međutim, s Mladenom i Petrom Panom otišao k Vojku da ga o svemu točno ispita. Pozorno prati sve što mu pripovijeda Vojko, obnavlja mu jučerašnje razgovore s vojvodom kad je nosio poruke između njegu i Jelen ka Kuševića, zatim njegov razgovor s princezom, a najposlije kako je bio obmanjen i prevaren.- Nema više sumnje - veli Stjepko - vojvoda nas je izdao.- Samo zbog Jasenke - upada Vojko.- Tako se to čini u prvi čas. Ali vojvoda ima i neku drugu osnovu jer je Mladena poslao s porukom vašem ocu neka dođe s njim nu sastanak.Mladić je zadrhtao. Ta mu se sumnja šuljala već dolje u tamnici.- Odviše me često vojvoda pitao i poslije tvrdio da je sivi oklopnik urotnik Antolković, a ja sam njegov sin. Osjećam da želi predati Verbeciju i oca i mene.Mladenove riječi još više potvrđuju tu sumnju:- Kad je mene slao da to javim tvojem ocu, rekao mi je da ćeš izići iz dvorca ti, zajedno s Jelenkom Kuševićem, obojica odjeveni u lukavačke odore. Sve mi je to lijepo i mirno razložio. Nisam slutio da gospodina Antolkovića zovem u nevolju. Smjesta ću pohitati iz dvorca i javiti mu da ne dođe. Stjepko upozori Mladena: •.- Ako je vojvoda, uistinu, zaigrao tako podlu igru, neće vas

pustiti iz dvorca. Ako vam, dakle, uskrate izlaz, vratite se k meni. Tada će biti potvrđeno izdajstvo koje sada naslućujemo. A onda ne znam kako bih vam mogao pomoći.Idemo dolje - odluči Petar Pan.- Trebalo bi zatražiti kneza neka on mladica pusti iz dvorca - prišapne Stjepko Petru Panu.

Mladi svećenik ostao je s Vojkom, a Mladen i Petar Pan otišli su na trijem. Preko ograde spazili su kneza i markgrofa Danijela kako se razmahuju oko naslage zelenila i granja.I povede Mladena niza stube, skrene ispod lukova u prizemlje pa ga uputi da ide sam na izlaznu kulu dok on krene prema knezu i Danijelu oko kojih se vrzu momci.Pridola/e sluge i služavke i započinju plesti vijence.Ta dva stabla nosite gore k oltaru - određuje knez - a ovim granjem neka se okiti čitav trijem.Sve više pridonose momci ispod izlazne kule granja i grančica.Petar Pan napeto čeka hoće li se Mladen vratiti ili ne. Nije dugo potrajalo. Br/im korakom dola/i prema kne/u i markgrofu i potuži se: Uzvišeni kneže, htio sam i ja pomoći. Znam gdje ima prekrasnog šumskog cvijeća, ali me vratar ne pušta.Petar Pan stade ljutilo prigovarati:- To je nemoguće, valjda niste ovdje u zatvora? Svatko ima pravo i dužnost da pomaže kititi dvorac za kraljevo vjenčanje. Je li, kneže9Knez se pridruži njegovu mnjenju i pošalje slugu da dovede vratara.Kad se vratar pojavio pred knezom, ovaj ga izgrdi i zapovjedi:- Smjesta ćeš pustiti preko mosta ovog plemića koji hoće da pomaže u mojem poslu.- Vaša kneževska milosti, kardinal je strogo zabranio da ne smijem iz dvorca pustiti ni jednog jedinog čovjeka iz njegove pratnje.Mladen i Petar Pan imali su potvrdu da je vojvoda, uistinu, zamislin podlu prevaru. Petar Pan pokuša sklonuti kneza:- Kad bi kardmakn d\nranin htio o>ta\ni dvorac. UZCO bi konja.- Ako je kardinal tako odredio, neću se u to miješati. On gospodari svojom pratnjom - naglasi knez.Petar Pan se tome naruga svojim pošalicama, a Mladen se polagano udaljio. Tada potrči uza stube i saopći Stjepku i Vojku:- Pravo ste nasiutili, časni gospodine. Izdaja je bjelodana. Vojvoda je zabranio da njegove ljude puste iz dvorca. Sad je sve jasno.Oca i zahvati Vojka. Njegov će otac, dakle, na sastanak s vojvodom koji mu je sigurno postavio zamku. Ali sad mu padne na um još teža sumnja:- Ako je vojvoda mogao mene zatvoriti u tuđem dvorcu, onda sam očito već predan Verbeciju. Kako bi mogao gospodariti u ovom dvorcu”.”Nekoliko časaka Stjepko razmišlja, dok su Vojko i Mladen gotovo ukočeni pred golemom opasnosti.403

I"^ Onda se mladi svećenik nečemu dosjeti i upozori Vojka da se dobro sakrije iza komedijaških haljina Petra Pana, a Mladenu odredi neka iziđe na trijem i tamo bude na straži. On je pak otišao ravno i pokucao na vrata vojvodine odaje.Vojvoda stoji okružen svojim dvoranima i upravo ispituje pot-kastelana i dijeli naloge:- Dobro ste učinili. Ne treba knezu pomoći od mojih plemića. Osobito onoga dolje ne puštajte nikako iz dvorca, njega će također zadesiti zaslužena kazna. I on je upleten u nedostojnu urotu koju je skovao protiv mene onaj što ga danas kanim uhvatiti.- Knez je vratara pozvao na odgovornost, ali kad je čuo vaš nalog, ni časa više nije tražio da plemića pustim iz dvorca.- Dakle, upamtite: kad se vratim sa svojim nevjernim dvora-ninom, zatvorite ga k njegovu ortaku.- Da mu odnesemo jela i pića?- Rekoh već jučer: neka posti. Ali mogli biste pogledati što radi. Neka vas prati moj pouzdanik. Taj mladić dolje odviše je drzak. Mogao bi vas napasti, istrčati iz tamnice, dobro ga poznam.- Molim eminenciju: ključevi su u vas.- Da, odmah ću vam izručiti.

I dade nalog svojem pouzdaniku neka uzme ključeve i siđe načas s pptkastelanom da pogledaju što radi utamničenik. I tiho uputi svojeg čovjeka:- Pazi, on bi vam mogao pobjeći na dvorište i vikati i tako otkriti tko sam. Lukav je i smion.- Svezat ću ga, to je najbolje.Na kucanje jedan dvoranin otvori vrata. Stjepko se pojavi i, ne pitajući, ulazi. Odmah opazi da je vojvoda sa svojima spreman na odlazak, a potkastelan očito prima neke naloge. Vidi i to da njegov dolazak vojvodi nije odviše ugodan.Stjepko stupi k tobožnjem kardinalu i smjerno reče:- Na kneževu želju preuzeo sam dužnost da uredim sve što je potrebno za vjenčanje, njegova veličanstva i njene visosti.- Vrlo sam vam zahvalan. Ovi svjetovnjaci i ne znaju što vam treba.Tu izjavu Stjepko prihvati objeručke:- Ni u šta nisu upućeni i upravo zato želim pitati: hoće li vaša eminencija obaviti vjenčanje?- Ne, nije moguće jer moram vršiti drugu družnost kod vjenčanja.- Ali u dvorcu još nema svećenika koji smije vršiti taj sveti obred.- Onaj koji bude vjenčao Draženića, vjenčat će i kralja - veli vojvoda. - Zar još nije stigao njegov svećenik?- Do sada nije. Međutim, Draženićeva svećenika sigurno su već pozvali odavna, ali tada nisu znali da će se vjenčati sam kralj. Trebalo bi ipak pozvati koju odličnu ličnost sa zagrebačkog Kaptola. Na to gospoda nisu ni mislila. Možda bi eminencija odredila.- Uistinu, ovi ovdje ni na što ne misle. Odmah ću to urediti. Upravo izlazim na šetnju. Poslat ću nekoga na Kaptol. >404 ...,.,

- Do večeri vaš glasnik neće stići onamo, ali kanonik Benko nalazi se u Turopolju. Kad sam tamo nadzirao istragu s Turopoljcima, kanonik je rekao da ostaje još do nedjelje u svojoj tamošnjoj kuriji.- To bolje, odmah ću pozvati da on obavi vjenčanje. Vojvoda se obradovao što će imati toliko sigurnog svećenika. Sad mu Verbed ne može podmetnuti krivog svećenika kojeg je danas poslijepodne otkrio njegov pouzdanik.Dobro. Vrlo sam vam zahvalan - veli tobožnji kardinal. - Dobro ste me uputili. Nadam se da kanonik neće odbiti.Nikako, sam ću otići k njemu i ponijeti mu vašu poruku - veli Stjepko.Na HI ponudu vojvoda časak razmišlja.Pošto vaša eminencija ide iz dvorca, pridružit ću se - veli Stjepko - i skrenuti kanoniku. Osim toga, moram ga zamoliti da nam pribave sve što je potrebno za sveti obred. Nemamo ničega.- Mene vodi put drugim smjerom. Želim u šumi tražiti hlada pa vas ne bi mogli pratiti moji ljudi. Zatražite nekoliko momaka u k n e/aSve je zaposlio, želi svečano okititi dvorac, čitavu noć plest će vijence. Dao je donijeti pol šume preko opkopa u dvorac - smiješeći se, bezazleno pripovijeda Stjepko. - Možda bih napisao kanoniku a netko od vaših plemića može ga odnijeti.Prijedlog se vojvodi osobito sviđa i odmah pristane, a mladi svećenik okrene se potkastelanu:- Molim vas, odaberite momka koji zna gdje se nalazi kurija kanonika Benka.Dok Stjepko govori, opaža kako vojvodin pouzdani dvoranin nije zadovoljan s njegovim prijedlogom i razabire koliko je uzbuđen. Zato se okrene kao da će izići, ali mu je na putu, tobože, stolica i pokuša je maknuli.Vojvodin pouzdanik približi se gospodaru i na talijanskom jeziku tiho reče:- Nećemo li prije pogledati našeg utamm”čenika?- Neka ovaj prije odredi momka. Kanonikova prisutnost onemo-gućii će uzvišenom gospodinu svaku prevaru.Opet je Stjepku poslužilo izvrsno opažanje. I dok je zabavljen stolicom, ne poklanjaju mu pažnju. Čuo je što vojvoda govori sa svojim dvoraninom. Odmah mu bude jasno o čemu se radi.I/išao je na trijem. Tu stoji Mladen i promatra u dvorištu kako kne/ s Danijelom izabire najljepše grane kojima će okititi trijem prvog kata. a Petar Pan pomaže.

Čim se pojavi Stjepko, Mladen mu dade znak pogledom i pohita k njemu:- Verbeci je budan. Malo prije ulazio je u blagovaonicu.- Zar sam?- S barunom Pencingerom.- Požurite se dolje i recite lakrdijašu: vojvodin prvi dvoraninide dolje da vidi utamničenika. ; ...

V>; - Po svoj prilici, to nije Kušević, nego Vojko.. • - I opazit će njegov bijeg. l;,.: - Požurite dolje k Petru Panu. On će već znati što da učini.•”“ Prepun brige pohita Mladen niza stube, a Stjepko se uputi ravnou blagovaonicu.Verbeci se upravo divi oltaru. Već su postavili i dva stabla s obje strane.Stjepko pozdravi gospodu i najavi:- Gospodin knez želio je da oltar bude svečan pa me zamolio da mu pomognem.- Prekrasno ste to sve ukrasili. Kako su divne ove brokatne tkanine. I taj damast. Gdje je knez čuvao te dragocjenosti - pita Pencingera.Sam Pencinger razjasni velikašu koji je zadivljen tkaninama.- Sve su škrinje u dvorcu prepune takvih plašteva i haljina još od kralja Matijaša. Knez je sve to baštinio po svojoj pokojnoj ženi.- Knez mi je sam donio te ljepote - veli Stjepko. - Sad dolje u dvorištu pletu vijence. Sve će knez iskititi svečano.- Da, on se u to izvanredno razumije - pripovijeda Verbeci. - Dok je bio uz kralja na dvoru, uvijek je priređivao velike svečanosti i maskerade. Najveće mu je veselje bilo kad je sam kitio dvorane, ulaze i trijemove. Majstor je u tome. Ali kako vidim, i rimski poslanik nije manje vješt?Stjepko jedva dočeka svršetak njegove pohvale pa će onda najbezazlenijim glasom:- Preuzeo sam svu brigu oko sutrašnjeg vjenčanja i molim dopustite mi da napišem pismo kanoniku Benku.I učini nekoliko koraka prema stolu gdje stoji pisaći pribor.- što javljate kanoniku? - pita Verbeci začuđeno.- Po nalogu kardinala zovem ga da sutra vjenča njegovo veličanstvo i princezu.To nemilo iznenadi Verbecija i Pencingera.- Nije potrebno. Svećenik će stići.- Već je stigao - naglasi Pencinger. - Gospodin Ferenci mi je javio da se svećenik nalazi kod njega u njegovoj sobi.- Da, to je kardinalu već poznato - bezazleno će Stjepko - ali on želi odličniju ličnost za kraljevo vjenčanje. Već je spreman da ode kanoniku.- On sam? Ali kanonik nije u Turopolju.- Uzvišeni gospodin se vara. Kanonik mi je rekao da će ostati ovdje do nedjelje. Tada će dovesti u Lukavac plemstvo na potpis pomirbenog ugovora s Turopoljem. Sasvim sigurno se nalazi u svojoj kuriji pa zato sam kardinal želi govoriti s njim.- O tom mi jučer ni riječi nije rekao, a mi smo ugovorili vjenčanje za danas. Ali nije potrebno, ja sam se probinuo za svećenika. Recite mu to, barune - tjera velikaš svojeg kaštelana.- Uzalud se trudite - primijeti Stjepko. - Rekao sam kardinalu neka on vjenča kralja. Ali on veli da mora preuzeti drugu dužnost.

a ne želi da tko drugi vjenča princezu, već jedino kanonik Benko. To smatram posve opravdanim. Kralja može vjenčati samo biskup, a kako biskupa nema, mora biti kanonik. Uostalom, kardinal je već dao oscdl.tti konje i spreman je za odlazak.Dok im tako objašnjava, sprema pergamenu da piše, ali vrlo dobro za pa za koliko sve to budimskog velikaša uzrujava i kako izmjenjuje poglede s kaštelanom. Zatim mu brzo udređuje:- Idite, recite mu da imamo kanonika.- On je već prispio i odmara se. Pohitajte k Ferenciju neka se "prečasni" ide pokloniti kardinalu.

Nekoliku rijeei kojima je vojvoda odgovorio svojem pouzdaniku u njegovoj sobi ostalo je u Stjepkovom uhu i sada hitro hvata vezu između Verbecijeva uzbuđenja i vojvodinih riječi. I dok barun izlazi, Stjepko se odluči na vratoloman čin.Pristupio je Verbeciju, pa onda posve ravnodušno započne:- Uzvišeni gospodine, zahvalio sam se knezu na gostoprimstvu. U nedjelju putujem. Nakon vjenčanja princeze Olive s kraljem nemam više druge dn/i i u, nego da obavijestim u Rimu kako ste sve riješili vjenčanjem.- Da, izvijestite tako. Sutra ćete sve gledati svojim očima.- Dužnost mi nalaže da vam nešto saopćim, ako mi uzvišeni gospodin dopusti. Stvar je vrlo škakljiva i neugodna . . .- Za mene očito nije? - pita velikaš sa zanimanjem. L- Vašoj milosti ne može biti na štetu, ali svakako nekome drugome- U ovom dvorcu?- Ni sam ne znam. Dok sam sjedio u ovoj sobi, moja su vrata bila otvorena. Bez moje volje čuo sam razgovor nekih princezinih ljudi pa me silno iznenadilo . . .- To bi me vrlo zanimalo, gospodine. Molim vas recite mi što su govorili.- Vjerujem da ništa nije istinito, ali ne zna se. Možda bi ipak mogli stradati nevini ljudi.- Molim vas, recite mi što je.- Iz razgovora koji su vodili sasvim tiho, ali ipak vrlo neoprezno, razabrati sam da je princeza nekoga iz svoje pratnje odabrala za svojeg ljubimca, ali taj mladi plemić nije prihvatio tu lijepu priliku već je princezi rekao da ljubi drugu. To je navodno lijepu Olivu razjarilo i skovala je osvetu. Naravno, sve to može biti brbljarija, Opetujem- Naravno, ali je vrlo zanimljivo. Kakvu je to osvetu zasnovala?- One večeri kad je neki Čovjek javio vašoj milosti da se Antol-ković nalazi u Turopolju . . .- I krije se pod imenom sivi oklopnik? Je li?- Da, tako je bilo. Princeza je slušala kako vi pripovijedate da se taj neki urotnik skrivao u Italiji, a ima i sina. I tako su pripovijedali princezini dvorani da je to njoj poslužilo za osvetu. Ona će svojeg odabranika, koji nije prihvatio njeno srce, iz osvete predati vama pod407

te”imenom sina onog urotnika koji se usudio stupiti u njenu službu, a da to prije nije slutila. Naravno, to je tako nevjerojatno, ali nikad se ne zna.Od velikog čuda debele velikaševe Šake udarale su po ugojenim bedrima. I on upadne s pitanjem:- Možda je rekla da će predati i oca?- Nešto su govorili i o ocu. Čuo sam samo nekoliko riječi. Oca bi imao odglumiti neki čovjek, ali nisam mogao razabrati tko, jer su prekinuli razgovor, zvala ih je princezina dvoranka. Svakako će to biti izmišljotina dvorana, ipak sam dužan reći vam.- Možda i nije izmišljotina. Već dugo opažam kako princeza baca vrele poglede onom pristalom smedem mladiću što uvijek stoji iza kardinala.- Ne dajte se zavesti onim što sam čuo, no meni se činilo da mi dužnost nalaže spriječiti da netko ne strada zbog osvete odbijene žene.- Učinili ste mi neprocjenjivu uslugu.- Valjda ne kani uzvišeni gospodin odgoditi vjenčanje?- Jest, to ću učiniti.- Možda je sve samo fantazija dvorana. Trebalo bi to ustanoviti. Ali ako uzvišeni gospodin izravno upita princezu ili kardinala, nanijet će im uvredu. I meni će biti vrlo neugodno. Valjalo bi to ispitati mimo princeze . . .- Već mi je sasvim jasno. Razumijem princezinu ponudu. Vi ćete se uvjeriti da se princeza poslužila drskim iznuđivanjem vjenčanja ... Stjepko zakima glavom i vrlo ozbiljno opomene velikaša:- Priopćio sam vam to samo zbog nepoznatog mladića koji bi mogao ovako nevino stradati ako u toj priči ima istine.

- Sve je istina, časni gospodine. Samo se čudim kako bi se kardinal mogao dati u takvu prevaru.- Vjerojatno on ne zna ništa o tome. ““;"“..•>•.- Naprotiv, zna vrlo dobro. Sve on zna.- Ne bih smio dopustiti takve sumnje, ali možda ...- Opažam da vi znate mnogo više, a razumljivo je. Poznajete njihov jezik, uvijek se nešto načuje. Vama je mnogo više poznato. Molim iskažite mi veliku dobrotu: razotkrijte mi sve.Na tu molbu Stjepko još uvijek ne da odgovor. Osluškuje u hodnik, odakle do uha dopiru glasovi.- Eno, kardinal odlazi kanoniku.Nekoliko koraka i Verbeci se približi vratima i proviri. Napolju su kaštelan i kardinalov pouzdanik u živom razgovoru.- Njegova eminencija još danas mora do kanonika - naglašava vojvodin dvoranin oštro.- Kanonik je već u dvorcu, ne može se sada zvati drugi. To bi uvrijedilo našeg gospodina. On će se smjesta pokloniti kardinalu, pričekajte samo časak. Smjesta ću obavijestiti uzvišenog gospodina.I ostavi ga na trijemu pa pode u blagovaonicu.Stjepko se učini kao da se potpuno zadubio u pisanje. Verbeci je408

čuo prepirku i zarumeni se od bijesa.- Čuo sam što ste s njim govorili. Što je tamo radio potka-stelanV Vidio sam ga kako stoji uz kardinalova dvoranina.- Još više nego to - odgovara barun. - Izišao je taj moj pou/danik “ • kardinalove sobe i kad je opazio mene, sav se smeo. Nije /n u o odgovoriti na moj upit što je tražio tamo.- Gle, gospodin potkastelan već se sada ulaguje budućoj kraljici i služi kardinalu, a da i ne pita nas. Ali sad je važnije da zaustavite kardinalu po svaku cijenu.- Kako? Ne mogu opet ustvrditi da je most pokvaren kao što smo učinili još prekjučer.- Što mu je odjednom palo na um da se brine za svećenika koji će obaviti vjenčanje? Jučer o tome nije bilo govora.Verbeci je uvjeren da mu kardinal uskraćuje povjerenje. Boji se prevare pri vjenčanju, ali kako se mogao tome domisliti? Možda je ipak prchivo pristao na vjenčanje u želji da što prije dobije u ruke AntolL-,u.i Sam sebe kori zbog toga, ali sad je prekasno. Što da učini?- Probudite kralja. Moram s njim govoriti da se vjenčanje odgodi.- Neće vam izručiti Antolkovića - upozori kaštelan.- Nije to ni kanio. Princeza ga je htjela prevariti i samo iznuditi vjenčanje.- Ali, uzvišeni gospodine, otkud vam ta misao?- Čuo sam razgovor kardinalovih dvorana, ali sad nema druge. Idite kralju i recite što mu poručujem. Smjesta ću doći i ja, a kardinalov u pratnju još zadržite.Barun još oklijeva i ponovo pita velikaša:- Jeste li potpuno sigurni da vam je princeza htjela podmetnuti nekog drugog? Kako bi to izvela, a da vi ne biste opazili?Stjepko osjeća pogibelj od Pencingera i čeka što će odgovoriti Verbeci. Odgovor ga je zadovoljio.- Lukava je princeza sigurno sve proračunata - veli uzvišeni gospodin. - Ako bih ja prigovorio da to nije Antolković, mogla bi reći da se on promijenio. Za deset godina što ga nisam vidio, to je lako moguće, a njegova se sina i ne sjećam. Danas me nekoliko puta spopalo pitanje zašto se princeza tako požurila i smjesta zatražila \jencanje, nudeći mi takvu ucjenu. Eto odgovora. Htjela me prevariti.- Bila bi zaslužila da ju je vjenčao gospodin Rupreht, tako bi dobila zasluženu kaznu kad bi se razotkrila vaša varka.- Nije vrijedno. Kardinal će me optužiti u Rimu, a zašto kad sada znam za prevaru.

- Na to ste valjda bili spremni kad ste zamislili tu komediju.- Ipak mi je milije da se ta komedija ne odigra. Idite kralju. Gospodin kardinal neka dovede čitav Kaptol, odgodit ću vjenčanje. Recite kardinalu da želim s njim progovoriti nekoliko riječi, neka me malo pričeka.Barun odlazi. Stjepko je sasvim udubljen u pisanje. Premda je Verbeci sa svojim pouzdanikom razgovarao poluglasno Stjepko je bio409

uvjeren da mu preuzvišeni gospodin nije kanio zatajiti što govori s barunom. I čim je barun izišao, krene on k njemu:- Malo prije sam opazio, a to sam vam i spomenuo, da mi niste kazali sve. Molim vas ne zatajite mi ništa.Tu je molbu Stjepko očekivao. Ozbiljno pogleda državnika i još ozbiljnije primijeti:- Vrlo mi je neugodno što sam ionako svojom izjavom pridonio tako velikom preokretu u vašim osnovama, naime, odgodu vjenčanja.- Taj je preokret u korist kralja i kraljevstva. Bit ćemo vam neizmjerno zahvalni.- Otklanjam svaku zahvalnost jer kako rekoh: bojao sam se da će osvetljivost žene bilo kojeg mladog nevinog čovjeka dovesti u grdnu sumnju. A kad bih još više rekao, sve ostalo, ne znam što bi se moglo dogoditi . . .Nestrpljivi Verbeci ne zna, traži li taj mladi čovjek svojim izmotavanjem što veću nagradu, ili se boji nečega drugog. I pita ga:- Tražite li kakvo jamstvo za ono što biste mi mogli saopćiti?- Ako bezuvjetno od mene tražite da vam ništa ne zatajim, onda tražim samo jedno jamstvo.- A to bi bilo?- Vašu zakletvu i časnu riječ da kardinalu nećete odati od koga ste to saznali. Ako ono što sam čuo nije istina, mogao bi me kardinal teško optužiti u Rimu. Ako se pak dokaže da je tako kako sam čuo, onda bih mogao biti nišan osvete.Opreznost mladog čovjeka pobuđuje u njemu slutnje da mu ima reći nešto veliko i izvanredno važno.I pristupi sasvim blizu k njemu i položi svoju ruku u njegovu:- Kunem se na život svojeg nećaka i zadajem časnu riječ: nitko neće saznati što ste mi rekli. Ali vas molim još jednom: ne zatajite mi ništa.Stjepko ustane i povede Verbecija pod svod prozora pa će onda svečanim glasom i ozbiljna izražaja lica:- I opet velim: ne znam je li sve onako kako sam čuo. Jučer je bilo dosta lakrdija u ovoj dvorani. Ljudi su se ponapili. Nisam mogao sudjelovati u tim ludorijama pa sam sve promatrao, čuo tu i tamo razgovore i tihu izmjenu riječi i mnjenja. I tako sam načuo vrlo čudnu stvar .. .Verbecijevo lice puno je napetosti. Naslućuje nešto sudbonosno.- Kardinalovi dvorani govorili su međusobno o princezi i njezinu bratiću Hipolitu koji je žrtvovao svoju bradu da se može uvući u ovaj dvorac.- Što velite? - uzvikne Verbeci, uhvativši Stjepka za ruku. - Taj se uvukao među dvorane?Stjepko malo ušuti, slegne ramenima, a državnik ga gotovo skopljenih ruku moli:- Nisam li se zakleo na život svojeg nećaka?- Po njihovu sam razgovoru saznao da taj kardinal nije nitko drugi nego vojvoda Hipolit. -*>v ,<-,- ,,u"-,<•..."ixj*.••**;>- t-- •••410

pi"Stjepku se činilo da će uzvišenog gospodina zaprepaštenje bacitina zemlju. Problijedio je, zanijemio, zinuo i ostao nekoliko trenutaka nepomičan. To očito nije očekivao ni u snu.- Taj kardinal? Nije kardinal, nego vojvoda Hipolit?- Ne znam, ali to su oni međusobno govorili i neprestano đusobno oslovljavali kardinala kao vojvodu Hipolita.

Velikaš se zaljuljao i raširio debele ruke, ne nalazeći drugog načina da izrazi srdžbu i zgražanje.- Došao je ovamo kao kardinal i Hipolitov prijatelj, u ime odličnih rimskih ličnosti, od svete stolice koji se zauzimaju za Hipolita i princezu, za njihovu ostavštinu. Mene i kralja prestrašio je i iznudio pristanak da Olivu učinimo kraljicom.- Rekao sam u početku, uzvišeni gospodine, samo sam Čuo govoriti među tim dvoranima i samo toliko velim koliko sam čuo i razumio. Ni riječi više ni manje.- Vi ste me spasili iz ruku duha kraljice Beatrice. To je razumljivo, sasvim razumljivo. Ja, budala, pregledao sam sve te svjetovne kretnje i riječi koje su izmakle tom tobožnjem kardinalu. Sad je razumljiva i ta prevara koju je poduzela princeza. Pravi kardinal ne bi pristao na takvu varku. Mladi prijatelju, vi ste moj i kraljev spasitelj. Oslobodili ste nas neprocjenjive muke i brige. Pod pritiskom tog kardinala morali smo pristati na vjenčanje u jesen, morali smo gledati kako se oni šepire u tom dvorcu.Provalila je bujica riječi od sjecanja, usporedbi, a sve je potvrđivalo Stjepkovo otkriće.- Trebalo bi to mirno i pametno izvidjeti - veli Stjepko. - Vi ste pronicavi pa ćete ispitati koliko je u tome istine.- Sto da ispitujemo kad je sve to jasno. Vama se nije činilo od početka da to nije kardinal Rolando?- Lako je takvoj ličnosti prikazati se onim što nije. Vi ćete sve to pronaći. Ne kanim vam savjetovati, ah” bilo bi vrlo shodno da ga ne pustite s oka, ne dopustite mu da iziđe iz dvorca. Tko zna s kim je danas urekao sastanak i tko zna što kani učiniti izvan ovih zidina da bi vas doveo u stupicu iz koje ne biste mogli natrag, ili biste barem imali teških okapanja zbog odgode vjenčanja. Do danas on nije izlazio, a sad odjednom hoće da ide, navodno, da se prošeće u hladovitoj šumi. To se, uistinu, čini sumnjivo.Stjepko čeka dojam svojeg savjeta. Verbeci ustukne:- Čovjek koji je mogao zavarati mene na takav način, mene tako lukavu staru liju, uistinu može sve. Tko zna kakvog on ima saveznika. Možda je nekoga doveo iz svoje domovine da me uhvate za vrat?- I mogao bi ga uvečer bez vaše dozvole uvesti u dvorac. Ispitajte o tome potkastelana. N"što će znati.Već je i Verbeci sam odlučio da to učini. I smjesta pohitak vratima, naloži slugama koji su kitili zelenilom trijem da dozovupotkastelana. .-. “ . . j ^ < ...411

: Čekajući, razgovara sa Stjepkom o otkriću koje mu se čini strahovitom zasjedom.Zadahtan dohitao je potkastelan. Gledajući oštro u oči potkaste-lanu, Verbeci ga gotovo napadne: •- Bio si nekoliko puta tajno u kardinalovoj sobi? Što ti je naložio? Znam sve. Ako zatajiš, tvoja sudbina je završena.Nekoliko časaka potkastelan ne može do riječi, a zatim stade mucati:- Samo mi je naložio da ga dočekam u gradu pod izlaznom kulom kad bude dolazio . . .- I nekog će dovesti sa sobom? Je li?- Da - promuca potkastelan, dršćući od straha jer je Verbeci to već doznao.- I nagradio te za to?- Mislio sam da je to sve po želji vaše milosti . . .- Zašto nisi o tome govorio kaštelanu?- Spavao je do malo prije. Nisam imao kad i tako sam mislio da on sve zna.- Ni jednog koraka nećeš više učiniti s one strane trijema gdje su kardinal, princeza i njegovi ljudi. Ostat ćeš napolju ispred mojih vrata i čekati dok ti ne odredim posao.Verbeci ostavi otvorena vrata i pogleda za potkastelanom koji se udaljio po njegovoj zapovijedi, a zatim pozove momke i pošalje odmah po baruna Pencingera. Tada se ponovo vrati k Stjepku i pruži mu ruku:

- Stotinu vam puta hvala. Sve ću preuzeti u svoje ruke i učinit ću se kao da vas i ne vidim. Sad je sve jasno: prevarili su me, a ja ću im vratiti kao što se dolikuje.Kaštelan je odmah stigao na njegov poziv, a on mu naloži:- Idite smjesta dolje. Postavite straže. Kardinal ne može iz dvorca a ni njegovi ljudi. Recite mu ovako: Turopoljci su se pobunili protiv Lukavca i utaborili u šumi nasuprot dvorcu. Ako tko izađe iz dvorca, napast će ga nekoliko stotina plemića i seljaka koji vrebaju s one strane opkopa u gustoj šumi. To isto kazat ću mu i ja, a potkastelana odvedite u oružarnicu i zatvorite ga.- što se dogodilo? - Čudi se barun.- Sve ću vam kasnije saopćiti. Sad se držite kao da smo svi ugroženi i nitko od nas ne smije preko opkopa. Hajdemo zajedno kardinalu. To će biti najbolje.Kad su obojica izišli, Stjepko ostavi polagano dvoranu pa se uputi u lakrdijaševu sobu. Tamo nađe Vojka i Mladena.- Vojvoda neće na sastanak s Antolkovićem.- Što ste učinili? - upita Vojko bez daha.- Ono što sam morao učiniti da spasim glavu vašeg oca, a i vašu. Vojvoda nas je izdao. Mi smo mu samo vratili da spasimo dva poštena života.Saopćio im je ukratko što je rekao Verbeciju, a zatim odredi Mladenu neka siđe dolje i obavijesti Petra Pana.

Potrčao je uskim tamnim hodnikom. Stigavši na trijem, uspori korake pa onda ide u dvorište.Dolje su još uvijek knez i Danijel. Ne usuđuju se u prvi kat Svakog časa očekuju da cc se otkriti nestanak županove kćeri i nekako se sigurnije osjećaju u dvorištu. Da što više prikriju svoju krivnju, razmahuli su se u poslu. Knez Brandenburg naučio je momke i služavke kako se pletu vijenci, izabire grane i grančice i Šalje ih gore na trijem Ali Petra Pana nema. Mladen ga stade tražiti.Otkrio ga je pred zatvorenim vratima. U prizemlju sjedi i plete vijence s momcima. Pogledali su se. Petar Pan namigne Mladenu. Približio mu se. Lakrdijaš mu tiho priopći:- Iza ovih vrata bio je Vojko. Ja sam tu odabrao svoje sjedište i neću se odavde maknuti. Potkastelan je došao s vojvodinim plemićem ali videći mene, opet su se vratili. Tako ću sjediti ovdje na straži.- Dobro ste učinili, ali još je bolje učinio Stjepko Brodarić.I obavijestio ga što se dogodilo gore. Petar Pan zazviždi kao uvijek kad je nešto naročito važno učinio ili doznao. I žmirne okom pa će onda, smiješeći se:- Jučer se odigrala lakrdija koju je napisala dvorska budala Petar Pan. Danas će se odigrati lakrdija koju je napisalo više dvorskih budala u ovom dvorcu. Sve mislim da će se potući za slavu. Ja ću se sniziti na gledaoca.- Možda i nećete pasti tako nisko - odgovori Mladen. - Osjećam da ćemo svi mi dobiti svoje uloge.- Samo je pitanje tko će biti glavni junak? Ujak ili nećak? Baš sam znatiželjan za taj igrokaz.Premda je Petar Pan doznao da je potkastelan zatvoren, a kardinalu je onemogućen izlaz iz dvorca, ipak je odlučio da ostane pred vratima i vrlo marljivo nastavi plesti vijence.- A vi budite brzpteča. Donosite mi zelenilo pa nosite gore na trijem, tako ćemo imati neprestano vezu između svih naših bojišta.XT LOVU ZA BLAGOMLucićev četovođa primio je kneževu zapovijed da ide s potkastelanom u šumu po zelenilo, naoko mrzovoljan. Naprotiv, u dnu duše vrlo je radostan slijedio ostale u šumu, nasjekao dosta granja i s momcima odnio u dvorac. -Zatim je uzjahao konja i vratio se u šumu potkastelanu koji je tamo nadgledao posao.- Moram otići u Turopolje - javi mu Vencl - znate da mi je uzvišeni gospodin naložio neka nešto saznam o sivom oklopniku, a ovih dana nije smio nitko izaći iz dvorca.Potkastelan ga ne može zaustaviti u tako važnom poslu.Sam samcat, prolazi četovođa šumom. U okrugloj lukavoj glavi

stvaraju se osnove. Od one večeri, kad je Verbeci najavio što zna o Antolkoviću i njegovu sinu, neprestano mu kopa u duši obećanje uzvišenog gospodina Verbecija. Istina, visoki gospodin bio je nešto pripit, ali to četovođu nimalo ne zabrinjava. Obećao mu je čitavo imanje i plemstvo ako mu dovede u šake Antolkovića i sina. Kako bi bilo da mu i to pode po sreći?"Kad sam ono u šumi ležao u skrovištu, pala mi je sreća u krilo kao zrela kruška. Slušao sam razgovor sivog oklopnika s gospodaricom Brezovice. Našao sam, dakle, sreću na putu. Ne bih li je možda i sada sreo? Da onako iznenada nalutam na sivog oklopnika kao tada, slijedio bih ga na kraj Turopolja i doznao gdje obitava."Zaustavi konja. Slučaj tamo u šumi raspiruje u njemu nade da bi se mogla opet desiti takva lovina. Sad se nečemu domisli. Skrene konja na drugu stranu prema cesti koja iz Lukavca vodi u Turopolje. Valja mu se držati više puta kojim prolaze ljudi. Možda bi tamo naišao na dno što traži."Ako mi taj sivi oklopnik i ne bi pao u krilo, moram poći Turopoljem. Dobro sam prodao Kuševića, a sad imam i mošnji još hrvatskog kraljevića. I njega ću dobro prodati. Baš zato moram pro-jahati uz nekoliko sela i uz nekoliko plemićkih dvoraca. Samo tako mogu kazatKu Lukavcu da sam bio s onim plemićem koji mi je prodao Kuševića. Taj isti udario mi je cijenu za kraljevića. Naravno, nakon sat-dva vratit ću se i onda mogu dokazati gospodarima da sam se opet sreo s tim plemićem i on je zatražio ucjenu."Razmišlja kako će se vratiti u Lukavac sav izvan sebe i priopćiti veliku vijest kako je neki plemić s njim urekao sastanak i spreman je otkriti gdje se nalazi kraljević kojega toliko traže. I razmišlja:"Da to kažem Draženiću ili njegovu ujaku? Ne bi li bilo bolje kazati samom kralju? On će sigurno dati više negoli ova dvojica. Kralju smeta kraljević više nego njima."Srce mu kliče od radosti. Nakon Kuševića predstavlja kraljević gotovu imovinu. Za nj se više ne treba ni mučiti. Ali kako bi doznao gdje se nalazi sivi oklopnik? Da pođe malo prema Turopolju, ravno u Kurilovac, ili možda u Veliku Mlaku ili u Goricu?"Dok Lucić zarobljen i ranjen leži negdje u Turopolju, ja se uspinjem preko njega sve do imanja i plemstva."Ni sunce gore nije tako sigurno svojeg bivstva kao što je on siguran velike naplate koju će dobiti čim otvori usta. Dat će mu dukate, a on se vraća u Turopolje kao da nosi novac svojem savezniku."Lako je meni kazati: kraljević se nalazi u Brezovici. Kakvi mi to tajni duhovi pomažu?" - čudi se on, pun radosti, i nastavlja jahati šumom, držeći se uvijek blizu ceste."Tražit ću najmanje dvije stotine dukata. Valjda je toliko vrijedan taj kraljević. A ako ne dadu toliko, reći ću: moram plemića sklonuti na niže".Odjednom mu se pričini da kroz granje leprša bijelo pero na nečijem klobuku što uzmiče cestom koja vodi od Lukavca prema Kurilovcu. Tko bi to mogao biti? Slijedi ga, skriven gustim granjem

drveća i grmlja. Tamo gdje je grmlje rjeđe opazi dva jahača.- Knez i markgrof Danijel? I posve sami? A gdje im je pratnja? Ogledava se. Nema nikakvih momaka. Još uvijek nije vidio da bi izlazili ovako sami. Vrlo oprezno upravlja konja i spazi da su oni stali Nešto razgovaraju. Knez se vraća, a Danijel ide trkom dalje."Valjda ne kani ići u potragu za sivim oklopnikom?"Smjesta se rađa sumnja da mu netko kani oteti blago za kojim se on trmli I slijedi Danijela.Ne može tako hitro za njim kroz šumu kao što on uzmiče naprijed cestom. Ipak ga drži na oku."Zaokrenuo je putem prema kućama s lijeve strane ceste. Što ima tamo?"Sve je znatiželjni)!.Sun; je rjeđa i lakše ga slijedi. Tada mu padne na um dobra misao. Približi se cesti i pogleda natrag. Knez ide ravno u Lukavac i žuri se. Tu mu, dakle, ne prijeti pogibelj i potjera konja preko ceste na drugu stranu u mladu šumu. Tamo

će presjeći Danijelu put i stići prije njega. Slijedit će ga dalje da vidi kamo on to ide.Dobro je računao. Onaj kojeg progoni ostao je iza njega, dok je on već nasuprot selu. Topot konja pokazuje da je markgrof usporio trku I sasvim se zaustavio. Četovođa siđe sa sedla, sveže konja o stablo pa se šulja nasuprot selu.Sakrio se uz rub ceste iza stabla i grmlja. Danijel utjera konja u dvorište seljačkog plemića Lektorica. Nekoliko ljudi iziđe, čas bulje u njega, onda svi priskoče k jahaču, skidaju ga dolje i vode u kuću.Sto to može biti? Otkud on ovdje ima prijatelja? Što li će to biti”.” Čeka pritajen, kad iz kuće izađe momak, noseći svežanj. Prepoznaje Danijelov modri plašt. Nešto su u nj zamotali. S kraja vise rukavi. To bi mogla biti njegova odora, isto tako modra. Momak na cesti skoči na Danijelova konja i sa svežnjem pojuri naprijed. Četovođa ga ne slijedi. Obu/ima ga želja da sazna zastoje taj markgrof ostao u kući, zašto je poslao natrag odijelo i zašto su ga oni primili tako prijateljski?"Zar bi to netko drugi mogao doći iz Lukavca u njegovoj odori?"To mu se čini nemogućim, ali vidio je svojim očima jahača u markgrofovu odijelu. I stas odgovara, samo se taj jahač čudno zamotao u plašt, u to popodnevno doba kad sve žari od vrućine.Ogleda svoju odoru. Nema smedeg haljetka ni klobuka koji bi ljudima mogao navijestiti da je Lukavčanin. Izašao je po zelenilo u trošnim hlačama i košulji, s nekim poderanim šeširom, a za Turopolje nije htio oblačiti lukavačko odijelo.Izlazi oprezno iz grmlja na cestu, krene koračajući polagano i zaokrene u dvorište. Nitko ne zna što se krije u tom poderanom odijelu. Ljudi su se očito skupili oko onoga u kući jer ne dolaze. Bc/ ikak\a straha približi se. Na prozor i otvorena vrata padaju poklici čuđenja, pitanja i raspravljanja. Ispod rastvorenog prozora spušta se na zemlju kao da spava i prisluhne:

li- Moramo smjesta javiti gospodinu županu da ste se oslobodili ivca - veli neki muški glas.- Sama želim kući, i to odmah. Još imam toliko snage. 1 - Pješice ne možete, a uzjahati konja u seljačkom ženskom odijelu bilo bi odviše napadno. Svatko bi gledao za vama, gospođice. I slabi ste. Poslušajte mene. Smjesta ću javiti u dvorac vašem ocu.Zapanjen Vencl jedva shvaća što se događa. Je li pravo čuo, ili mu se u glavi muti?- Sinko, pohitaj smjesta gospodinu županu i reci da mu je kći ovog časa dojahala iz Lukavca. Uzmi konja i tjeraj što brže možeš.Četovođu oblijeva znoj. Sad više ne može odavde. Ostat će kao da spava. Čuo je kako je momak istrčao iz kuće. Nije ga opazio pod prozorom na ledini. Ne usuđuje se otvoriti oči, već tako nepomično i dalje sluša razgovor što mu dopire do uha iz kuće, a pri tom pazi kad će momak koji je istrčao odjahati.Sluša pitanja koja su upravljena Vileni. Njezin je odgovor uvijek jednak:- Ne mogu vam sada .ništa razjašnjavati, jedva se držim.- Želite li štogod da se okrijepite, mlijeka ili vina? Nude joj čas muški, čas ženski glasovi, a ona sve uzdiše i odbija, a onda padne među njih pitanje:- Je li danas iz Lukavca izišao Jelenko Kušević? Morali ste ga vidjeti ako je projahao svojoj kući.- Vidjeli smo da je iz Lukavca izišao mladi jahač vrlo brzo prema Kurilovcu.- To će biti on.A zatim stade ispitivati podrobnije, a muški joj glas tumači:- Zaokrenuo je odmah cestom, dakle, nije projahao pored sela, nismo mogli vidjeti tko je, a bit će mlad. I stas je sasvim kao u Kuševića.Ležeći na ledini, četovođa razmišlja što da učini. Ne usuđuje se dići zbog momka koji je potrčao iz kuće, a zacijelo je još u staji.Brzo dopru do njega znakovi žurbe kojom se Lektorovićev sin sprema k županu. Odmah razabire da je potjerao konja cestom.

Dakle, nije ga zamijetio. Brzo ustane i ogleda se. Neka žena iziđe iz kuće. On je pozdravi i reče:- Idem u Kurilovac na posao, ožednio sam putem. Dajte mi vode.- Tamo iza kuće je zdenac, možeš se napiti.Otišao je polagano kao da mu se nimalo ne žuri, napio se vode pa se onda vratio. Žena još stoji na pragu. On se zahvali, korakne preko ograde i krene cestom prema Kurilovcu. Pognuo se da bi tako prikrio svoj dobro ugojeni stas.Onda se zaustavi, obriše znoj da bi se tako mogao obazreti.Više nikoga ne vidi na pragu kuće. Uhvativši priliku, potrči premašumi, zađe u grmlje, a zatim stade trčati da što prije stigne onamogdje je ostavio konja. Mora prevaliti put natrag, a zatim ravno ušumu. Sve preskakuje grmlje. --. ..c. <-/*• • ..••>.*•

"Sreća me posinila. Drugo ne može biti. Kud krenem, svuda mi pada po putovima blago?""Vilena je izašla iz Lukavca u odori markgrofa Danijela. To ne bi mogao do/ivjeti ni u snu. Pratio ju je sam knez Brandenburg. Ili tko drugi? Je li joj markgrof dao svoje odijelo, a on obukao kneževo?"."Oni su od jučer u noći poludjeli. Inače se to ne bi moglo dogoditi. A zašto je mene knez slao da idem sjeći granje kako bi kitio dvorac. Odjednom se on brine za drugo, a ne samo za jelo i piće?""Ili su imali nešto tajno s tom djevojkom, ili su se urotili protiv mojeg gospodara Draženića i njegova ujaka? Ili je to učinio netko drugi1”Neprestano raskapa po toj tajni i uzmiče trkom. Spazio je konja i još brže poskoči, ali razmišlja:"Taj Lektorićev momak ne može do županova dvorca prije nego ja stignem u Lukavac i saopćim sve gospodaru i dovedem četu. Ne mo/e on prevaliti ni pola puta, a ja sam već na mjestu."Proračunava točno. Do županova je dvorca daleko, a do Lukavca hl i/u Brzo će stići u Lukavac, sve saopćiti gospodinu Draženiću i Verbeciju, onda povesti četu, navaliti na Lektorićevu kuću i oteti nevjestu svojeg gospodara. Ide on tim puteni kroz šumu da nitko ništa u selu ne zamijeti. Jasno mu je: djevojka mu ne može uteći. Kad župan stigne u selo, već je on s njom odavno u Lukavcu.Njegov je račun sasvim točan. Od sreće je brži nego inače i skoči na sedlo pa okrene šumom prema Lukavcu. Ovuda mu je bliže negoli kad bi se vratio s onu stranu odakle je pretrčao cestu. Žurba ga natjera da još više skrati put k dvorcu.U Lektorićevoj kući nitko ništa ne sluti. Svakog dana idu cestom kmetovi i težaci na posao i svrate da zamole vode. To je tako običan događaj da se žena brzo povukla u kuću gdje su svi uzbuđeni iznenadnim oslobođenjem Vilene iz Lukavca i svi se bave samo njome.- Bilo bi najbolje kad biste ovdje ostali do noći - savjetuju Vilenu. - Svi ćemo s vama da vas pratimo. Po danu nije uputno.- Još bi bilo bolje da ostanete do zore pa se čestito odmorite. Sva je kao u vrućici - upozorava plemićeva žena.Konačno odluče: bit će tako kako odredi sam župan.- Ako ga moj sin ne nađe kod kuće? Ako je u općini, a to je prilično daleko?- Zakasnit će pa što onda? Vodit ćemo gospođicu u noći. Vilena se ne boji potjere. Uvjerena je da do večeri nitko neće zaviriti u sjevernu kulu. A služavka će postaviti jelo na stol i otići, misleći da se ona nalazi u drugoj sobi. I ne boji se, ali teško čeka oca. Seljaci su posjedali oko nje da joj prikrate čekanje i polako je ispituju.41727Sa željom da što prije stigne u Lukavac, četovođa Vencl traži što kraći put. Zna da šuma ide oko čitavog stražnjeg dijela dvorca i zaokružuje rubove vodenih opkopa, dok je prednji dio otvoren naOORDANA X

ledinu kojoj je opet nasuprot šuma. Tamo je ostavio potkastelana i njegove momke. On će sad stići u zaleđe dvorca. Šuma je gusta, ali stabla su visoka i granje se ne spušta tako nisko. Dakle, lako je prodrijeti u zaleđe, odande pohitati oko opkopa i već je ispred ulazne kule. Po zasnovanom planu ide ravno i traži put da bude što više prostora za konja.Najradije bi zapjevao da se sva šuma ispuni njegovom srećom.Zna da će mu to donijeti barem toliko koliko je dobio za Ku-ševića, a možda i više. Onda sam sa sobom raspravlja kako bi Dra-ženiću to javio, na koji bi mu način saopćio svoju tajnu da bi mogao od njega izmamiti novac. Duboko zamišljen, prolazi ispod drveća, dok u mislima neprestano stvara račune.U šumi se vere čovjek povučen u sjenu i osluškuje na sve strane. Do njega dopre topot konja. Sakrio se iza stabla i pazi. Sunce okomito spušta zrake na zemlju kroz granje gustih stabala. Čovjek osluškuje, upravlja glavu smjerom odakle dolazi sušanj lišća i topot konja. Izdaleka već dobro razabire jahača. Sad ga pokriva sjena guste krošnje, sad opet izlazi u široki prostor između stabala kamo se spušta mlaz sunčanih zraka, pa osvjetljuje i konja i jahača. Ide ravno. Očito je odabrao taj široki prostor u šumi. Odjednom se čovjek pomakne k drugom stablu i brzo se stade uspinjali. Već pri prvoj krošnji se zaustavi pa istražuje prostor između sebe i jahača. Onda uhvati debelu granu, jedva je obuhvaća i čeka.A Vencl se zaustavi. Gleda oko sebe, istražuje nije li možda zalutao po bijelom danu u šumi koju tako dobro poznaje.Gleda s lijeve i s desne strane, promatra put pred sobom. Osvjetljuje ga sunce i pokazuje put ravno u zaleđe Lukavca. Ni živa se duša ne miče u šumi. U dubokoj ljetnoj omari počiva čitava zemlja. Ni daška vjetrića. Tiho je sve. Sušanj uzrokuju samo koraci njegova konja ili kad on glavom zadjene o koju granu."Kako sam sretan - razmišlja četovođa. Put mi je otvoren i već sam blizu dvorcu i svojem cilju da navijestim gospodaru kako su mu odveli vjerenicu. Što će reći? Kako će me pogledati? Kolikim će me obasuti darovima? Koliko će planuti na krivca? A što će tek učiniti Verbeci koji toliko ljubi svojeg nećaka? Jesu li već opazili u dvorcu da je nema? To bi bilo najbolje jer bi tada došao kao spasitelj. Uzvišeni gospodin u svojoj očinskoj sreći istrest će preda mnom čitavu mošnju dukata."Sve igra u njemu od pomisli kakva ga sreća čeka preko u dvorcu jer on će vratiti gospodaru i njegovu ujaku nevjestu i snahu.I krene dalje, razmišlja, topi se u predodžbi sretnog čovjeka koji će mu donijeti novi izvor toliko željenog blaga.Smije se. U suncu sja mu se lice, čini se kao da sam sa sobom razgovara i priopćuje svoje primjedbe smijehom. Zahvaćen fantazijom, glasno se nasmije, dok konj korača polaganije i uklanja se granju. Odjednom osjeti da je udario glavom o neku debelu granu. Nešto ga čvrsto stegne za šiju kao da mu je vrat zapao između dvije grane. Hoće da se opre, ali ne može. Pogleda gore. Oči mu se izbulje,418

čeljusti rastvore, ruke digne uvis, užas mu nakrivi lice. Čini mu se da strahovito viče, a ni glasa nema iz njegovih grudi.Nad njim na debeloj grani leži čovjek i uhvatio ga je objema rukama oko vrata. Mršavo dugoljasto, blijedo lice, velika usta, neki grozni zubi. Životinja ili čovjek?Pun je strave. Digao je ruke, ali ne dosiže ono biće što ga drži. Čitavu mu tijelo dršće strahotom. Nemoćan je, prestravljen, zagušit će se ne može govoriti, ne može vikati, samo hropce.Nečije lice zuri u njega. Vrlo ga dobro poznaje, ali to nije lice živog LO\ jeka To je Gašparov duh. Duh momka što ga je ostavio u Paklenom luizu. Sad su mu pandže popustile. Htio bi se prekrstiti da se ^"lobodi te grozne predodžbe, i zove u pomoć. Vrištiš, razbojnice? Ubojico lupeška.Čuje glas. Čovjek je toliko nalik na onog Gašpara s kojim je ležao u Paklen m lu>iu i slušao razgovor sivog oklopnika s Gordanom. To je strahovito lice

iscereno, iskrivljeno. Ali glas je njegov. Njegov je duh došao da mu oduzme naplatu za otkriće što ga sada nosi svojem gospodaru., - Pogledaj me, četovođo, razbojnice. Jesam li to ja, ili nisam? | Taj govor? On čuje svojim ušima i osjeća oko vrata njegove ruke? Hoće da se otme, ali su ga strahovite pandže još jače stisnute. “ - Došao si osluškivati kad si me probo? Mislio si da sam mrtav? i\ ja sam se pričinio da sam pokojni. Razumiješ li? Pričinio sam se jda me ne bi još jedanput udario i zaklao do kraja.Zar taj glas dolazi iz drugog svijeta? Prestrašen, izvan sebe, tek lapola shvaća što mu ovaj govori., - Ubojico, našao sam te. Čekao sam te da iziđeš iz Lukavca. jRuke moje željele su tvoj vrat. Osvetio sam bodež. Prošao mi je bodež postrance, a ne onako kako si ti želio.Za nekoliko trenutaka bude mu jasno što mu govori. Pritajio se Čovjek, nije bio mrtav. A ni teško ranjen. Sad ga drži oko vrata i guši ga. U tren oka četovođa spušta ruke, traži uzde, ali uhvati grivu, povuče, udari nogom konja u trbuh, a životinja potrči. Četovođa je ostao visjeti u rukama osvetnika. Njegove ruke ga stežu oko vrata.- Nećeš pobjeći, lopove, iz mojih ruku. Onaj gore čvrsto ga drži. Tijelo mu visi kao na vješalima. Raspaljeni osvetnik napinje sve snage da ga zadrži u zraku.- Moje su ti ruke vješala. To nisi slutio, razbojnice?Prevelika je težina četovođina tijela i onoga što je polegao na granu. Drvo se savije, grana pukne i obojica se skotrljaju na zemlju.Mršavi dugonja leži na debelom ugojenom tijelu svojeg četovođe.Polagano se diže. Ovaj dolje leži kao mrtav. Okrene ga nauznak. LiceSrnu je zeleno, oko vrata mu tragovi njegovih nokata i prstiju.:j Istog časa dolazi mu do ušiju sušanj lišća i trke konja kojeg je!J četovođa potjerao. Gašpar skoči pa udari za konjem i dozivlje ga.<j Dugo je trebao trčati šumom dok se zaustavio. Gašpar ga uhvati.Jj Ujedno opazi da se nalazi već u zaleđu dvorca tik uz vodene opkope.Straže s kule trube i zovu iz šume nasuprot mostu momke jer će419

izatvoriti vrata i nitko više ne može u dvorac.što sad? Krenuo bi natrag do četovode, ali neće više moći u dvorac."Je li ta hulja već prodala našu tajnu ili nije?" - pita se Gašpar i ne oklijeva, već ide oko vodenih opkopa.Sjeća se dobro: četovođa mu je rekao da neće odmah kazati svojem gospodaru što je čuo, nego je odlučio da će mu saopćiti sve tek kad bude smatrao da je najshodniji čas, a njemu je zaprijetio, naloživši šutnju.To pobuđuje u njemu nadu da još nije prekasno. Mora ravno u Lukavac. I uspinje se na konja. Rana ga boli.Kad ga je tada Vencl u Paklenom lugu udario bodežom, ostavila ga je svijest. Ali se opet vratila i odmah je bio nacistu što se dogodilo. Dok je tamo ležao, spazi da se četovođa okreće prema njemu. To je smjesta shvatio. Ako vidi da je živ, još će jednom udariti i ubiti ga. Pritajio je i disanje. A kad se ubojica udaljio i otišao vrlo daleko, pridigao se i pošao tragom onih koji su prije njega ostavili šumu.Verao se ovako ranjen selom. Ljudi su mu povezali ranu i obložili travama. Ležao je nekoliko dana, a danas ode u blizinu Lukavca da čeka ne bi li izišao četovođa. Ništa nije želio, nego osvetiti se. I vidio je da ujutro izlazi najprije neki mladi plemić, a tek poslije podne potkastelan i momci. Dobro je vidio da s njima ide i četovođa. Najprije je odlazio pješke, a zatim na konju i skrenuo sasvim drugim smjerom, dok su oni drugi ostali sjeći granje. I tako se Gašpar šuljao šumom iza dvorca i sakrio se. Mora naći zgodno mjesto i dočekati četo vodu kad se bude vraćao. Želja za osvetom držala ga je u zasjedi. Bio je uvjeren da neće promašiti. Zadržao se na mjestu odakle je mogao promatrati cestu i već izdaleka zapaziti svakog jahača koji bi krenuo prema izlaznoj kuli.Tad mu u tišini i omari iznenada dopre do uha šuštanje i pucke-tanje granja iz šume iza leda. Znao je gledati kroz šumu i spazio je jahača. U svjetlosti sunca

prepoznao je četovodu. Da ga pričeka, stojeći na zemlji, Vencl bi projurio kraj njega. Zato odluči da ga napadne odozgo s drveta, uhvati za vrat i uguši. Uživao je u toj zamisli.Sad, kad mu je oteo konja i ostavio ga u šumi, pade mu na um misao: možda još nije prodao tajnu koju su zajednički uhvatili u onom skrovištu Paklenog luga.Tamo mu je jasno rekao da će vrlo oprezno postupati i otkriti tajnu tek kad mu bude već sigurna naplata. Zna kako će to udesiti. Neće im odmah kazati sve. Ovako je tada govorio četovođa u Paklenom lugu. Kad bi već bio izvršio osnovu, zar bi poderan i na pola odjeven lutao šumom? Zar bi tamo sjekao zeleno granje s ostalim momcima? Ta mu okolnost ne da mira i odluči poći za blagom što mu ga je po njegovu mišljenju oteo četovođa. Ostavio ga je u šumi. Ne zna je li mrtav ili samo onesviješten, ali kad bi se i probudio, neće moći u dvorac jer su straže zatrubile i objavile da se svi požure420

kući. Više nikome neće dopustiti ulaz.Ne oklijeva ni časa. Dojahao je oko opkopa. Preko mosta nose momci posljednje odsječene grane. On ih dostigne i ulazi s njimau grad.Njego\i drugovi začuđeno ga gledaju. Otkuda dolazi? Zašto jetako mrša\ i blijed? Gdje je bio?- Znate kako je ono bilo u Paklenom lugu. Tamo su me smotali davli, živi i oni pakleni. Jedva sam se izvukao. A što je dotle bilou dvorcu “Ispituje ih i saznaje da su jučer podvečer bili putujući vitez i gatalac. To objašnjenje ispunja ga bijesom. Dakle, došao je prekasno? Kako je 01 -: • v " .• da je četovođa danas lutao šumom onako poderan? Nastoji nešto saznati o njemu, ali sve što mu pripovijedaju, ne poka/ujc da bi se bio obogatio kakvom naplatom.Došavši do Mvdmc >lM>r-i.i op.i.”i knc.-: i Danijela kako zapovijedaju pletenjem \ijetKM odrcdihu LU”.K --.c u.> ima smjestiti i kako okititi dvor zelenilom. Upleo se među ostale vojnike, prihvatio plesti vijence i nositi granje u prvi kat.Gore ugleda Petra Pana kako dolazi s uzvišenim gospodinom Verbecijcm i Pencingerom u vrlo povjerljivom razgovoru. Prolaze trijemom gdje momci isprepliću ogradu zelenilom. Petar Pan požurujei naređuje:- Br/e, brže. Kad se sve svrši, odmah mi se javite. Opet ću vas obuci kao jučer da nastavimo moju komediju. Tako zapovijeda uzvišeni gospodin. Jeste li čuli?Ljudi s poštovanjem saginju glave.Petar Pan ih promatra redom i smišlja kamo će koga postaviti u svojoj :•.”•”. Tad mu pogled padne na Gašpara. Toga još nije vidio. I dok \Vi;”/.” odlazi s kaštelanom Pencingerom, lakrdijaš uzme naoko novog momka, stade ga ispitivati otkud je došao jer ga jučer nijevidio u dvorcu.- Potucao sam se. Ranili su me u Paklenom lugu, u onoj bici u kojoj je stradao i gospodin Lucić. Ja sam iz njegove čete.- Bit ćeš mi od koristi u mojem igrokazu.- Vaša milosti, pun mi je haljetak krvi, ranjen sam.- Brzo ću ti pomoći. Hajde sa mnom.I povede ga sa sobom k ranarniku koji je liječio Draženića i nalo/i. H ni ck i piću”! l i i povije momka jer ga treba u večernjoj igri.Neko se vrijeme Petar Pan zadržao s njim, a tada pohita u dvorište, na svoje mjesto, gdje je za svoje odsutnosti ostavio Mladena i momku da bi tako svakome zapriječili ulaz kroz vrata iza kojih ječamio Vojko,>|i Uskoro dolazi dolje vojvoda od Ferare. Vrlo je uzrujan. Tražida ga puste iz dvorca. Straža mu razjašnjava:4” - Nije moguće, gospodine. Uzvišeni je gospodin Verbeci zabranioizlaz. Turopoljci čekaju u šumi i svakog će napasti tko god bise približio.

Onda silazi Pencinger, očito da čuje što traži tobožnji kardinal.

L- Želim govoriti s kraljem - naglasi vojvoda. • " - Nešto mu nije dobro i leži - odvraća kaštelan.- Onda molim neka dođe potkastelan da me odvede pogledati mojeg plemića kojeg sam jučer morao kazniti.- Potkastelana smo morali poslati u šumski dvorac. Naime, Turopoljci su u blizini dvorca skriveni sa svojim četama, a mi smo, poslali po svoje ljude da bismo mogli neprijatelje napasti s leda."Onda ću sam" - misli kardinal. - "Ključevi su ionako u mene".I uputi se sa svoja dva plemića ravno ispod lukova u prizemlju. Tamo nađe Petra Pana kako plete vijence s momcima. To je vojvodi neprilično pa se dosjeti i reče Petru Panu:- Gospodine, zove vas kralj.- Kralj? Ne mogu sam sebe zvati. Vi ste se zabunili gospodine. Ja, kralj, nalazim se ovdje i ne zovem Petra Pana. Sutra ću se vjenčati s princezom Olivom. Žurim se da joj okitim vjenčani oltar. Toliko ljubim svoju vjerenicu da joj želim ovjenčati putove života.Vojvoda razabire da ne može ništa protiv lakrdijaševih primjedbi, a ne želi kazati tko se nalazi iza onih vrata pa jednostavno odlazi sa svojim plemićima i uspne se opet u prvi kat.- Tu se nešto sprema. Ne puštaju me iz dvorca, nema potka-stelana.Odmah odlazi princezi Olivi i zabrinuto joj saopći:- Petar Pan sjeo je baš na vrata iza kojih je Vojko. Ne znam je li sve to slučaj, ili su mi nešto zakuhali?- Kako bi mogli naslutiti da se ti kaniš sastati s Antolkovićem i da je njegov sin u zatvoru?- Ali ja moram iz dvorca ako želimo da sutra održimo vjenčanje.Svi su u dvorcu u nekom uzbuđenju. I oni koji znadu zašto i sluge koji ne slute što se zbiva. U njih prelazi nemirno kretanje gospodara, šaptanje, tajno dogovaranje, hitnja kojom idu iz sobe u sobu gospodin Verbeci i kaštelan Pencinger. Odlaze kralju, izlaze, ulaze u Draženićevu sobu i opet izlaze. Iz odaje tobožnjeg kardinala dolaze njegovi plemići i nose poruke eminencije koji još uvijek traži da ga puste iz dvorca. Verbeci o tome raspravlja s Pencingerom i opet uzvraća poruke gospodinu kardinalu. Odjednom se i on pomoli na trijemu i ulazi k uzvišenom gospodinu vrlo mrka pogleda:- Čini se da me vaša uzvišenosti drži u zatvoru? Zar sam zbog nečega optužen?Izvanredno ljubazno i s punim počitanjem odgovara mu Verbeci:- Neizmjerno sam nesretan što vaša eminencija gaji prema meni toliko nepovjerenje. Vi ste naš uzvišeni gost. Baš zato što vas želimo zaštititi od pobunjenika, ne dopuštam vam izlaz iz dvorca prije nego što dođe moja četa koja već dosta vremena čeka skrivena na sigurnom mjestu. Slutio sam odavna da će nastati pobuna.- Kako je moguće da bi bilo neke pobune kad sutra potpisujete izmirenje s Turopoljcima? To je u protuslovlju.- Vidite, ipak se to protuslovlje dogodilo, po svoj je prilici ljude pobunio Antolković.

- Ako se radi o pobuni, onda je tu on, ali princeza mi je jasno i glasno rekla: izručit ću vam sutra i oca i sina.- Ni časa ne sumnjam, da će princeza izvršiti svoj naum. I mirno čekam sutrašnji dan. Izvolite to reći princezi.- Vaša milosti, čini mi se da vi želite princezi onemogućiti da izvrši uvjet.- Ali, vaša eminencijo, onda bih radio protiv sebe. Svi odgovori raspaljuju vojvodu Hipolita i pobuđuju u njemu želju da ga udari, ali ostaje miran i dostojanstven pa se nasmiješi:- Najbolje je da se stvar odmah razjasni. Ne želim više isko-rišćavati vašu gostoljubivost i trošiti vrijeme u čekanju. Ako tu stvar ne riješimo do sutra,

vratit ću se u Rim i javiti da vi i kralj ne želite ispuniti uvjet koji je postavio vojvoda Hipolit s princezom Olivom.- Nisam se nadao takvom nastupu, vaša eminencijo. Ne razumijem otkud odjednom ta velika promjena. Mi smo odlučili provesti vjenčanje u jesen, a kako je princeza zaželjela da vjenčanje bude smjesta i nudi takav neprocjenjivi vjenčani dar, spremni smo ispuniti uvjet i sutra obaviti vjenčanje. Čitav dvorac se kiti. svi pletu vijence i svi se spremaju na tu svečanost.Vojvoda u sebi kune od bijesa. Svi se spremaju na to vjenčanje; on to gleda svojim očima, ali svojim instinktom osjeća zasjedu, pre-varu jer je i njegov pouzdanik nanjušio da mu kane podmetnuti krivog svećenika, a ne smije to ni spomenuti, već lijepo i prijazno odgovori:- Istina, spremate se na vjenčanje, ah” istodobno mi ne dopuštate da iziđem iz dvorca s pratnjom princeze Olive.- Zar je vaš polazak iz ovog dvorca u vezi s ispunjenjem njene ponude? - začudi se tobože Verbeci.- Sasvim jasno. Princeza je svojem pouzdaniku naložila neka ode iz dvorca i dovede one koje je obećala kralju za vjenčani dar, a mene je zamolila da budem prisutan kad njezini ljudi budu preuzeli Antolkovića. Ona ima u tom pogledu s nekim vani poseban ugovor, dakle, jasno je: žrtvovat će čitavo blago da može izručiti vaše urotnike. A vi sprečavate princezi da dovede vaše neprijatelje.Verbeci se gotovo rastapa od ljubaznosti kojom odgovara vojvodi:- Sad razumijem. Vi kanite izaći iz dvorca zbog urotnika. Poslao sam po četu kojom ću rastjerati buntovnike. Nadam se da će moji ljudi uskoro stići. Ako se prevarim u toj nadi, sutra u zoru, kod moje čete dođu, otvorit ćemo vam dvorac. Uostalom, vidjet ću odmah, možda straže s kule zamjećuju dolazak mojih ljudi. Pričekajte samo malo.Vojvodi se čini da je time nastala neka promjena: Verbeci će se predomisliti. Ostavio je svojeg uzvišenog gosta i pohitao u dvoranu da se dogovori s kaštelanom.Našao je tamo Stjepka Brodarica kako se bavi oko uređenja oltara. I odmah predloži kaštelanu:- Vojvoda je priznao da ide iz dvorca zato kako bi doveo423

Antolkovića. Sad bismo mogli vidjeti što je zapravo na stvari. Trebalo bi ga pustiti da ide, a vi šaljite nekoga za njim da ga slijedi. Možda nam može koristiti ako saznamo njegove veze izvan dvorca.- Tko je od naših ljudi dovoljno pouzdan da ga slijedi? Lucić je zarobljen i ranjen u Turopolju, potkastelan je u tajnoj vezi s varalicom vojvodom, on ga je očito potplatio. U nj se ne možemo pouzdati.- Ali tu je Draženićev četovoda Vencl. Taj bi bio izvrstan. Lukav je i pouzdan. Pozovite ga smjesta ovamo.Tražili su ga uzalud i javili Verbeciju da nije u dvorcu. Stjepko Brodarić priskoči u pomoć Verbeciju i saopći mu da je Vencl otišao u šumu po granje za lutnju dvorca. Pencinger je odmah otišao u oružarnicu gdje je čamio potkastelan i on mu saopći da je četovoda, pošto je donio granje, uzeo konja i rekao da mora ići po želji i nalogu uzvišenog gospodina u Turopolje da traži sivog oklopnika i nije se više vratio.Brzo se vrati u blagovaonicu i najavi što je čuo.- Gospodine kaštelane, i taj je četovoda pristao uz princezu i vojvodu. Poslužio se lažima da se može udaljiti. Što velite na to, časni gospodine? - upita Verbeci Stjepka koji je očito svojim izražajem lica dao naslutiti državniku da zna nešto više od njega. Stjepko se požuri odgovoriti:- Nisam se bavio događajima u dvorcu, ali taj četovoda pobudio je nekoliko puta moju pozornost. Uvijek se verao trijemom, osluškivao na sve strane. Jasno je: uhodi sve što razgovarate vi i kaštelan. Znam: knez ga je slao danas poslije podne neka ide s momcima da donese što ljepšeg zelenila i naložio mu da se brzo vrati. Opazio sam da je sklon princezi i kardinalu, ali, naravno, dok nisam znao tko se krije pod kardinalskom odorom, nisam mogao predmnijevati kakvu izdaju. Danas je to više nego sigurno.

I Verbeci i Pencinger razabira da u dvorcu nema nikoga kome bi mogli povjeriti da slijedi vojvodu Hipolita na njegovu izlazu iz dvorca. To je naročito žao ugarskom državniku.- Sad bismo ga mogli uhvatiti na djelu, prozrijeti njegove veze, a možda se time i okoristiti da imamo čovjeka.Te riječi dadoše povoda Stjepku da pristupi bliže i predloži:- Razumijem: ne usuđujete se zamoliti mene za ovakvu uslugu, ali spreman sam poslužiti vam u dobru svrhu.- Veće mi usluge ne biste mogli učiniti pošto ste mi otkrili varku vojvode Hipolita i njegove rođakinje - usklikne Verbeci. Stjepko pogleda na prozor pa izjavi:- Uskoro će sunce na zapad. Ovako kasno nitko ne može izlaziti iz dvorca. U noći nitko ne može lutati ovim krajem, ni vojvoda, ni ja, ni tko dragi. Ali sutra u zora mogu reci vojvodi da me uzvišeni gospodin šalje u Turopolje kanoniku Benku kao svojeg poslanika u stvari izmirenja Lukavca i Turopolja. Ostanite pri svojoj prijašnjoj tvrdnji da čekate svoju četu jer su se Turopoljci pobunili, a sutra rano ujutro neka gospodin vojvoda krene svojim putem. Bit će mi424

*"*tko slijediti ga i paziti kamo odlazi. Lakše će to biti meni nego kome Irugomc. Mene ne može otjerati.Taj se prijelog čini i Verbeciju u ovo kasno doba jedino mogućim, zapad sunca ne može nitko slijediti vojvodu jer može umaći uiku.- Mogao bih smjesta prekinuti s vojvodom, ah” želim dočekati •utradan da se ustanovi njegova prevara kako bih ga mogao optužiti u Rimu da se ovdje izdavao za kardinala. Vas ću, časni gospodine, pozvati kao svjedoka da je počinio prevare u ime rimskog kardinala.- I neće mu biti dobro - odgovori Stjepko. Pravi kardinal Ronaldo dignut će protiv njega tužbu, a samo se po sebi razumije Lpa mu ta varka ne može poslužiti u parnici protiv vas. T - Eto vidite, to želim postići - naglasi Verbeci.Vjeruje Stjepku Brodaricu. On mu je otkrio vojvodinu zasjedu. Većeg prijatelja ne može ni zamisliti od mladog svećenika. Dokazao mu je neograničeno prijateljstvo ovim otkrićem koje sada zaokuplja svu njegovu misao i sva njegova djela i odredbe.- Moramo, dakle, biti prema tobožnjem kardinalu danas vrlo ljubazni i puni počasti. Isto tako i prema princezi. Neka nikako ne naslute da su pred nama raskrinkani. A sutra, u prisutnosti svih koji su u ovom dvorcu, skinut ću mu krinku i time smo se zauvijek oslobodili i vojvode i princeze. Progone nas već nekoliko godina, a sad će ta nevolja svršiti.- Vrlo sam zadovoljan, uzvišeni gospodine, što sam vam mogao u tome poslužiti - naglasi Stjepko vrlo smjerno da time izazove Verbecijevu zahvalnost.- Vama zahvaljujemo što ćemo se zauvijek riješiti muke koju namzadaje ta nesnosna parnica.Verbeci smjesta odnese odgovor svojem tobožnjem visokom gostu i sav nesretan saopći mu:- Još uvijek nema traga našoj četi koja ima stići iz šumskog kneževa dvorca, a skoro će zapasti sunce. Ne mogu otvarati dvorac ni kad mi ne bi toliko ležala na srcu sigurnost vaše eminencije. Čim bih spustio most, buntovnici bi vas sve pobacali u vodene opkope i provalili preko mosta a nemamo dovoljno ljudi da obranimo most. Do sutra u zora bit će sve u redu. Još prije nego izađe sunce, možete izaći. U koje god doba želite, bit će vam otvorena vrata i spušten most. Do sutra će naše čete protjerati buntovnike. Sutra ćemo vas čekati. Kad se vratite i dovedete princezi one koje nudi kralju za vjenčani dar, smjesta ćemo izvršiti vjenčani obred. Ne radi se o roku, nego o izvršenju ponude. Dakle, tu nema nikakvih zapreka, eminencijo. Nekoliko sati prije ili kasnije. Mi smo spremni.- Kralj je danas legao jer mu nije dobro?t

- To ništa ne znači. On je uvijek pomalo bolestan ili, bolje, malo je lijen. Ali kad mu dovedem urotnike, oživjet će i smjesta će sevjenčati.Govorio je s toliko uvjerljivosti i spremnosti i s toliko iskrene ljubaznosti, da se vojvoda smirio. Zapravo je svejedno obavilo se425

vjenčanje pred podne ili podvečer. Ako danas ne može na sastanak s Antolkovićem, on će sutra ujutro izaći iz dvorca i poslati Mladena da ureče novi sastanak. Po bijelom danu dovući će ga u dvorac. Sad je ionako priznao Verbeciju da Antolkovića kani tek dovesti iz Turopolja. Međutim, odmah je lukavom čovjeku sinula misao da bi ga Verbeci mogao slijediti, kako bi mu sam oteo onoga kojega mu kani predati. I nasmiješio se Verbeciju kao da mu hoće reći: ako si to naumio, loše ćeš proći jer sam ja lukaviji od tebe.I otišao je k princezi Olivi da joj sve ispripovijeda.- Kad sutra izađem iz dvorca s mojim plemićima, priredit ću Verbeciju veliko razočaranje ako je zasnovao prevaru. Antolkovića može dobiti samo iz moje ruke, a to je i moja briga. Sve sam zamislio. On ne može dobiti urotnike ako te ne vjenča, i to samo po kanoniku Benku. Ali danas sam o tom šutio, sutra ću ga nemilo iznenaditi.- Vojko će dotle ostati u tamnici? - zapita ona.- Samo se po sebi razumije. Ključevi su u mene. Verbeci nije ni spomenuo mojeg uhićenika.- Ne bi li mu ipak trebalo poslati nešto jela? Barem kruha i vode. Mogao bi umrijeti od gladi i žeđi.Vojvoda zažmiri na Olivu i prijeteći je opomene:- Kaniš li možda promijeniti svoje osjećaje prema njemu i izdati sama sebe?- Lud si kad to govoriš. Naprotiv, ne bih htjela da umre prije nego što ga predamo.- Ni da je tri dana bez jela i pića ne bi mu škodilo. Htio bih ga vidjeti, ali ne mogu dok tamo sjede i pletu vijence. Nismo ga mogli svezati pa bi lako istrčao. Ali čim se oni maknu sa svojim vijencima ispred onih vrata, idem, tobože, u dvorište da se ohladim i da vidim kako se opaja uspomenama na svoju ljubljenu Jasenku.- A što je s njenim bratom? Nisi pitao Verbecija? Što kani s njim? Kad bi ga ti mogao osloboditi, dao bi ti sigurno za tu ucjenu svoju sestru.- A ti bi smjesta zamolila kralja da pomiluje Vojka. I on bi od zahvalnosti pao u tvoj naručaj. Glupo si to zamislila. Mladić koji tako jasno i drsko priznaje da te odbija zato jer ljubi nju nikad neće promijeniti svoju odluku. Kad je to priznao, bilo mu je jasno da se igra svojom glavom. Ja sam mu isporučio da mogu učiniti sve za svojeg šurjaka, a on je drsko odgovorio da mi ne da Jasenku. A ti sad raskapaš po toj nemogućnosti, sve u želji da spasiš onog koji neće da bude tvoj ljubavnik. Kao da nisi aragonskog roda, čvrsta i jaka u svojoj odluci i osveti.Uvrijeđena njegovim oštrim riječima i još oštrijim naglaskom, uspravi se.- Kopam samo zato da tebe upozorim ne bi li možda ipak ucijenio tog drskog i bahatog Kuševića na tvoju i moju korist. Ako si uvjeren da se on ne može slomiti, neka gine i on i taj njegov drug Vojko. Ne marim više za nj. Jedino me to muči što ga već sutra426

fea doručak neću gledati svezana u Verbecijevim okovima.Izjava umiri vojvodu i opet mu vrati pouzdanje u svoju rođakinju pa se onda stadoše dogovarati kako će sutra Mladena poslati Antol-ikoviću ,s lukavo smišljenom porukom.Smije se zadovoljno i u mislima prekapa po pojedinostima svojeliove zasjede.Dok njih dvoje tako razapinje muka, neizvjesnost i briga da izvedu svoj plan koji inrje netko iza leđa pokvario, dotle se Stjepko Brodarić, koji je to

skrivio, vratio u sobu lakrdijaša. Tu sjedi Vojko sakriven iza haljina i plašteva lakrdijaševe garderobe.- Mogao sam ovog časa izići iz dvorca zajedno s tobožnjim kardinalom kao Verbecijev uhoda i obavijestiti vašeg oca, ali je bolje bilo Verbecija odvratiti od namjere da ga ipak već danas pusti iz dvorca. Ovako je vaš otac sasvim sigurno spasio glavu, a ovdje imamo tešku zadaću sačuvati vas i nekako prodrijeti do Kuševića. Osjećam: danas će se ovdje dogoditi neka strahota, dakle, ne smijem se udaljiti.Još je on u riječima, već se nečujno otvaraju vrata, a lakrdijaš svojim suhim dugim nogama prelazi preko praga, prisloni na vrata išapće:- Dolje sam ostavio Mladena. Vojvoda ne smije još danas saznati da je Vojko pobjegao. Ako pak to otkrije, onda morate, gospodine Vojko, postojano tvrditi da niste Antolković, nego rodom i porijeklom iz Napulja. Ja ću pak svjedočiti da vas je princeza htjela uzeti za ljubavnika, a vi ste odbili. Valja nam žestoko udariti na vojvodu i Olivu.- Sakrijte ga negdje na sigurnije mjesto - predloži Stjepko.- Ne može biti nigdje bolje sakriven, nego ovdje. Kasnije ću se već pobrinuti. Hoće li vojvoda izići iz dvorca ili ne?- Već je sasvim sigurno da ga neće pustiti.- Onda je onaj vani spašen. Za ovog ćemo se boriti, ali ito je s onim za kojeg ne znamo gdje je?- To i nas muči - odgovori Stjepko. - Samo da možemo nešto saznati. Mogli bismo nešto odlučiti.Stjepko i lakrdijaš izišli su na trijem. Stjepko poravnava vijence kojima ljudi kite ogradu i s lakrdijašem promatra i čeka hoće li se dogoditi što važno.* * *U dvorcu župana Berislavica svi su spremni da idu na sastanak s vojvodom od Ferare. Antolković je pozvao da ga prate trojica mladih plemića. I Gordana je spremna da ide kako bi s vojvodom govorila o Vileni. Raspravljaju i nagađaju i o njoj i o Jelenku Ku-ševiću. Uzalud su ga čitav dan čekali, njemu ni traga. I Mladen se ne vraća iz Lukavca da im javi što se tamo događa. Svi su vrlo zabrinuti. Osjećaju da se s Jelenkom nešto odigrava unutar Lukavca. To su više o tom uvjereni što se Mladen ne vraća da ih obavijesti.427

I jedva čekaju da se sunce primakne k zapadu da mogu otići i doznati Štogod o vojvodi.Dok tako svi okupljeni čekaju u blagovaonici, bane u dvorac sin seljačkog plemića Lektorica. Skoči sa sedla i pojuri gore. Otvorio je vrata. Njegov pogled pada na župana Berislavića. Svi osjećaju da je mladić donio vijest koja Berislavića mora pogoditi.- Vaša milosti - jedva će mladić zadahtan od brzog jahanja i trčanja uza stube . . .Svi su ustali kao da bi Berislaviću htjeli pomoći snositi ono Sto mladić ima da kaže.- Vaša milosti, gospodine župane, vaSa je kći stigla u naSu kuću.Koliko ljudi, toliko uzvika radosti. Župan se jedva zadrži na nogama. DrSće od radosti i sreće, ali ujedno i od straha jer ga dijeli veliki prostor od jedinog djeteta.- Kako je stigla? - zapita Gordana.- Dojahala je s knezom u odori markgrofa Danijela.- Očito je uspjelo Vojku i Mladenu domoći se kneževe i markgro-fove odore pa su je tako sretno izveli iz dvorca - veli Antolković. Gordana predloži Berislaviću:- Smjesta je dovedite u moj dvorac. Kad Draženić opazi da je nestala, poslat će potragu.- Ima nas dovoljno da branimo nju i župana - vikne mladi Pogledić zadovoljan što je napokon nesretna djevojka koju ljubi i smatra je propalom barem iznijela živu glavu iz Lukavca i domogla se slobode.

- Istina je, gospodine Poglediću, vi ćete je obraniti, ali čemu suviSnih sukoba. Oni će tražiti samo nju i razoriti, ne samo županov dvorac, nego će poharati i druge dvorce.- U nedjelju vodi nas kanonik Benko na potpis izmirenja između Lukavca i Turopolja - veli Velislav Arbanasić.Antolković mahne objema rukama i oštro odgovori:- Ne spominjite uvijek to pomirenje. Nije to ništa drugo nego zamka za slijepe i slabe. Vidjet ćete. Borba Turopolja s Lukavcem trajat će još godine i godine, ako ne svršimo jednom s njim snagom i mačem. Ali sad nema o tom razgovora. Gospoda Gordana ima potpuno pravo. Vilena se mora sklonuti izvan Turopolja jer će Verbeci i njegov nećak Vilenin boravak u Turopolju smatrati izlikom da mogu navaliti i voditi na nas svoje vojnike. Dakle, gospodine župane, želite li da vaSu kćerku smjesta odvedemo u dvorac gospodarice Brezovice?- Hvala, sto puta vam hvala, gospodo Gordana, ali vi znate: tama se nalazi majka Jelenka Kuševića i njegova sestra. Nemoguće bi bilo Vilenu sklonuti da ide tamo gdje su one.- Sama ću je tamo povesti. Želim da se sve tri žene nađu zajedno, razotkriju jedna drugoj svoje srce, svoju dušu i svu istinu pa će možda sve to uroditi sretnim preokretom.Mladi plemići već su potrčali iz dvorane u dvorište, vuku konje iz staja, sedlaju ih i spremaju na što brži odlazak u selo k Lektoricu.I Gordana i svi zajedno sa županom silaze u dvorište. Velislav428

Arbanasić pohitao je u dvorce svojih drugova da ih pozove neka bi im se pridružili da pod sigurnom pratnjom odvezu Vilenu u Brezovicu.Već se sunce spremalo na zapad, kad su stigli najkraćim putem u kuću plemića Lektorica.Župan ulazi prvi. Vilena se digne i priđe ocu. Njemu klecaju koljena. Čini mu se da će se srušiti. U Vileni ne prepoznaje svoju kćer. Puni obrazi propali su. Velike, poput neba, plave oči magične su. Kao da su se smanjile. Sva je omršavjela, propala. Htio bi da viče za svojom kćeri koja je nestala netragom, a mjesto nje doveli su mu neku sjenku nevoljne djevojke. Jecajući, uhvati je u svoj naručaj. Sve su žene u kući zaplakale, a muškarci okrenuli glave da ne gledaju tužni sastanak. U svačijim je očima ovog časa župan najjadniji otac čitavog svijeta, otac čija je kći izgubila čast i ugled za čitav svoj život, izgubila sreću i mogućnost da ikad osnuje svoj dom.Plaču žene, sažaljevaju muškarci najljepši cvijet Turopolja. Smatraju ga otkinutim, pogaženim, sramotno oskvrnutim. Toliko su u tome uvjereni da bi svakog čovjeka smatrali luđakom tko bi mogao ustvrditiprotivno.Gordana osjeća što se zbiva u duSama tih ljudi. I sama ne zna što se sve moglo dogoditi nakon njezina odlaska iz Lukavca, ali je obuzima Ijutina na žene koje sada plaču i na muževe koji odvraćaju od Vilene glavu kao od neke sramote. Zove ih iz sobe i svom uvjerljivošću svoje riječi nastoji obraniti Vileninu sudbinu u njihovojpredodžbi.- Nije ono što vi mislite. Nije se to nikad dogodilo. Sve ću vam razjasniti. Ne plačite, veselite se Sto se spasila.Nijedna njezina riječ ne može se dotaći njihova uvjerenja niti ga promijeniti. Vilena je u njihovim očima zauvijek obeščašćena.U županovu naručaju trese se mršavo uvenule djevojačko tijelo od plača. Osjeća što ljudi misle. Zna da to misli i njezin otac. I plače nad svojim životom što ga pokapaju u cvijetu mladosti, u djevojačkojčistoći.čula je Gordanine riječi ispred prozora i otkinuta se iz očeva zagrljaja. Gordanina obrana razotkriva joj mišljenje ljudi. Prisluhnula je hoće li pasti poklik koji bi je mogao utješiti. Ali napolju je potpunašutnja.

Kao da je uvreda probudila u njoj prkos. Pođe k prozoru da pogleda tko je sve napolju. Žene iz sela, njihovi muževi, sinovi i braća, a s druge strane Gordanini plemići iz ustaničke vojske. Zagledala se Čas u njih koji je ne vide i čeka. Nitko jednom riječi ne pristaje uz Gordaninu obranu. Ni Pogledić za kojeg zna da ju jeljubio.Sad joj je tek jasno. Njihovo je mišljenje crna rijeka u kojoj je potonuo njen djevojački život. I strese se sva njena duša i srce se mlado probudi u bijesnom prosvjedu protiv tvrdokornosti koja je pokriva plastom sramote i nikad joj ga neće skinuti."Ja sam, dakle, za sve njih izgubljena, propala, pala djevojka." To je osine kao munja. Mislila je da će prva riječ obrane vrijediti,429

ali Gordana se uzalud muči da im dokaže protivno. Oni samo šute i svojom šutnjom tvrdoglavo odgovaraju da neće vjerovati toj obrani i ne mogu vjerovati.U toj šutnji razotkriva se Vileni sav njen budući život.I okrene se k ocu. Valjda će joj on vjerovati. Ali on šuti pa blijed i potišten gleda u pod."Dakle, nitko osim Gordane nije tu tko bi mogao skinuti ljagu s njenog imena i s njene djevojačke časti."Reći će ocu sve kako je bilo. To je čvrsto odlučila i njega će uvjeriti, ali što joj to koristi kad sve što je živo čvrsto vjeruje da je njena djevojačka čast mrtva. Tu ne može više nitko pomoći. Zar je moguće toliko nevolje svaliti na jednog jedinog stvora?"Onda nije čudo što me on tako posprdno prezreo jučer pred posteljom Slavomira Draženića i rekao da je samo udvarao lijepoj djevojci i ništa više. Stidi se sam sebe što je ljubio mene. A možda i nije? Ne, nije."Sva joj je duša bol, muka, jecaj, zapomaganje. Osjeća da bi mogla vrištati bez kraja i još uvijek ne bi iskalila bol što joj sapinje srce. Htjela bi vikati da joj dođe netko u pomoć, ali je jasno prozrela svoje stanje. Nitko joj neće i ne može pomoći. Nitko ne može vjerovati da je iz onih zidina izašla netaknuta.I sad mora zapravo proći kroz Turopolje, svoj dragi rodni "kraj, obasuta crnim mislima ljudi, nemilosrdno okaljana zauvijek.Bit će, dakle, bolje da uopće i ne spominje Kuševića svojem ocu ni kome drugome, već samo da ide što dalje, što brže i sigurnije.Otac promatra njen nijemi očaj i pristupi joj:- Ne misli sada ni o čemu drugome, nego o tome da što prije odemo.- Vodi me kući.- Dijete moje, kad doznaju da si nestala, poći će u potjeru i razarati sve turopoljske dvorce. Zato smo odlučili da ne ideš, kući, nego u Brezovicu.Žestoko je stresla glavom i gotovo grubo odgovorila:- Ne, nikada. Onamo gdje su gospođa Kušević i Jasenka, nikada, nizašto na svijetu.- Slažem se s tobom, ali gospođa Gordana veli da te tamo jedino može zaštititi. U Turopolju će te pronaći.- Onda idem bez cilja, ali nikada neću pod krov gdje bih se mogla sastati s njima.- Potpuno se slažem s tobom. Vodit ću te u Zagreb na stari Grič k tetki.- Ali, odmah, ne čekajte, oče.- Dijete moje, to nije moguće. Uskoro će zapasti sunce, a onda ne možemo preko Save. Brod ne prelazi rijeku čim zapadne sunce. Ove noći ostat ćeš u mome dvorcu, a sutra u zoru idemo u Zagreb.I odlučili su oboje tako. Gordana je uzalud pokušavala Vilenu nagovoriti da se za noć sklone u Brezovicu. Ona je čvrsto ostala pri svojoj odluci, a i njezin otac. A zatim zamoli oca i Gordanu:

- Htjela bih da svi odu, da se ne sretnem ni sa čijim pogledom kad odlazim iz kuće.Antolković ulazi u sobu i najavi:

- Smjesta valja otići odavle. Preblizu ste dvorcu, gospođice, nitko i zna kad iz njega može banuti potjera za vama. A ja sada idem na ustanak s vojvodom. ! I Gordana se priključi Antolkoviću.• Župan je zamolio ljude da se malo maknu, a Vilena izlazi zao-grnuta očevim plaštem da ne mora nikoga vidjeti ni pogledati. Čini Joj se da svi ovdje stoje kao pred kućom odakle će poći sprovod.* • *Draženić sjedi na postelji. Već su mu obukli čizme i hlače. Čitava mu je lijeva strana gornjeg tijela povezana i pomno omotana, dok desnom rukom nastoji što ljepše učešljati tamne uvojke kao da se priprema za svadbu. Petar Pan mu pristupa upravo nježno.- Lijepi, dragi, moj mladicu. Časti mi, izgledate kao ljepotica. Nešto se sumnjivo opremate. Tu je i vaš grimizni plašt i najljepši haljetak i klobuk?- Haljetkom ću pokriti lijevu stranu koja je povezana, a plaštem nosiljku. Hoću da na tvojoj igri osvanem u svoj svojoj ljepoti. Mislim: već mi se zarumenjelo lice i oči mi sjaju. Je li tako?- Uistinu, nestalo je traga vašoj bolesti. Ali rumenilo lica odaje jda ste uzbuđeni od nekog očekivanja. Do sutrašnje svadbe ima još dosta vremena uzbuđivanju. Zar se možda toliko veselite mojoj igri? ; Mladić se smije sumnjičavo" zluradošću. Petar Pan se prepao. Taj mladić nešto smjera. Zagonetno mu odgovara:- Tko zna, Petar Pan, ne spremam li danas kakvu igru sebi iza užitak? i I lakrdijaš se grohotom nasmije:- Kanite li možda mene natkriliti kojim igrokazom?- Poštenja mi, kanim. | - Već znam - vikne odjednom lakrdijaš i stade se vrtjeti od radosti. - Uhvatio sam vas na djelu. Znam koje je to iznenađenje.- Znaš? Onda si sveznajući. Ali velim: ne možeš pogoditi.- Kako ne bih pogodio. Vidim kako se lickate kao kakva ljepotica. Za koga biste se ovako divno uredili? Za nju. Da, doći ćete na moju igru i pozvati vjerenicu. To je iznenađenje koje mi spremate. :Časti mi, poludjet ću od radosti. Ona će se odazvati. Ona je ozdravila.l - Mislim da si se prevario. Vilenu još uvijek boli glava. i - Tako? Dakle, odbila je poziv? A da je ja zamolim? | - Kad započneš svoju komediju, sam ću je dovesti. j - Spasitelja vašeg života obradovat ćete njenom prisutnošću, izar ne? Poručila vam je?> - Baš si nasilan. Gdje je taj četovoda? Želim ga poslati k njoj. ;Već sam ga nekoliko puta zvao, a njega nigdje.

430431

- Ostavite glupog Vencla. Dolje je negdje zaposlen, zapovijeda momcima koji pletu vijence i nose zelenilo iz šume. Osvanut će sutra dvorac kao rajski perivoj. Pošaljite mene, ja ću je zapitati kako joj je.- Neće ti odgovoriti. Javlja se samo Venclu i samo on zna predati joj moje poruke.Petar Pan nakrivi lice, okrene se na peti, isprsi i poprimi oholo držanje:- Vi ste na mene ljubomorni? Moj mladiću, odviše ste zahvalni svojem spasitelju kad mu čak laskate da je lijep i opasan za takvu ljepoticu. Baš sam ponosan na to. A da se mogu podičiti i predstavama, idem odmah da to razglasim.- Ne brbljaj gluposti. Ako ti je baš do toga možeš otići, ali ne ulazi u sobu, samo pokucaj na vratima i pitaj je kako se osjeća. Reci neka se odjene vrlo svečano. Moj joj je ujak darovao svu silu haljina. Neka, dakle, bude spremna da sjaji ljepotom kad je pozovem.- Ipak dolazite s njom na moju komediju? - skoči lakrdijaš veselo, ali mu Draženić ne odgovara i tako nije dobio potvrdu koju je želio izvući: hoće li se još do večeri otkriti Vilenin nestanak. Ali DraženićeV nalog pruža mogućnost da ih dijeli još malo vremena od časa kad će se sve razotkriti.

"što će se dogoditi? Kakva će se oluja podići kad se to otkrije?" - pita se Petar Pan i smjesta se uputi trijemom. Brzo se nađe pred vratima sjeverne kule gdje stražare dva momka, ona ista što ih je knez odredio da pomažu Stjepku u blagovaonici uređivati oltar. I smjerno reče momcima na straži:- Gospodin Draženić mi je naložio da samo pokucam gospođici na vratima i predam njegovu poruku.Kuca na vrata i, ne čekajući odgovor, glasno najavljuje preko zatvorenih vrata Draženićevu poruku:- Gospođice, vaš vjerenik želi da se što ljepše odjenete i da budete spremni kad vas pozove. To je njegova želja i molba. Očito vam je već bolje? Da, veli da joj je bolje.Ovako je zavarao stražu i vratio se k Draženiću.- Pokucao sam i odmah joj isporučio vašu poruku.- A što je rekla?- Toliki je štropot na tom trijemu, zabijaju te vijence pa nisam mogao točno čuti, ali kad sam je pitao je li joj bolje, ona je potvrdila. Čitav je dvorac kovačnica. Jedva čekam da završe s tim uređivanjem trijema pa da ljude odjenem. Moram se žuriti, neće mi dostajati vremena da svakoga oličim kako treba.- A kome je palo na um tako kititi dvor zelenilom? - pita Draženić.- Kome drugome negoli knezu. Da ga vidite kako nosi granje, izbire cvijeće i zelenu mahovinu što su donijeli iz šume. Ne biste ga prepoznali, tako se oduševio kao da je opet u budimskom dvoru.- On je zapravo pelivan kao i ti. Veseli ga kititi, odijevati se, preoblačiti, mazati i pripremati svečanost, ali ovdje u Lukavcu kao da je tu svoju strast već napustio.

- Sav će vam dvorac pretvoriti u čarobnu priču ljepote. Zamolio je i mladog rimskog poslanika da mu uredi oltar. Prenerazit ćete se kad vidite što je sve dragocjena i prelijepa smješteno na oltaru. I neće vam biti žao jer je to sve dostojno i kralja, ali priznajemo i vas, neokrunjenog kralja ljepote, moj ljubimce.- Nemoj, nemoj da me progutaš od milja, Petar Pan, jer u tvom želucu ne bih mogao uživati ni tvoje komedije, a ni moj igrokaz.- Kad vi počinjete sa svojim, da ja ne bih ostao odviše u pozadini?- Najprije ćeš ti odigrati svoje jer bih te mogao potamniti svojom dramom. Eto, gledaj, već mogu stajati. Čvrst sam, je li? I spusti se s postelje na noge, ali vrač koji je kraj njega smjesta pritrči.- Poslušajte mene i ne junačite se odviše. Jednom ste se već o pekli.- I ja vas zaklinjem, mladi gospodine, da ne trčite okolo kao ždrijebe kad ga pustiš na ledinu i slušajte vrača.- Samo sam pokušao. Nisam lud da se prenaglim. Obećajem da ću se dati nositi na nosiljki da odigram svoju komediju.U sobu ulaze kovač i tamničar. Petra Pana je zaškakljalo u prsima, opazivši te dvije pojave, ali se učini kao da ih ne opaža i nastavlja dalje veselo čavrljati i pogađati kakvu to igru sprema Draženić kojom kani njega potisnuti u pozadinu.Kovač i tamničar stoje na vratima i čekaju. Očito su pozvani.I baš zato lakrdijaš neprestano postavlja pitanja Draženiću, dok napokon ne opazi da je mladićeva strpljivost pri kraju. Ali lakrdijaš sjedne kao da ne kani otići, dok Draženić samo na to čeka. Ra-zabravši da Petar Pan nema nikakvih namjera ostaviti sobu, zamoli ga:- Ostavi me sada, Petar Pan.Ovaj se ogleda na vrata i tobože se začudi:- Valjda me ne tjerate zbog ove dvojice slugana?- Moram im nešto odrediti. Ni ti ne pripovijedaš meni svoje odredbe onima koji ti pomažu u igri.- To su vaši glumci?- Ne, nisu glumci, već samo pomagači. Ja ću sam odglumiti svoju igru ovako ležeći na nosiljci, lijepo i bogato uređen i ukrašen.- Nosiljka, tako krasno pokrivena grimiznim plaštem kao i vaši divni uvojci i prekrasan klobuk, perje, pozlaćeni štit. Sve mi to otkriva da će biti nešto od

olimpijskih bogova. Čekajte: neki mladi bog na Olimpu, ranjen, osvaja najljepšu plavušu na kugli zemaljskoj, osvaja je ranjen u borbi za njenu ljepotu. Već vidim i lijem suze, vi ćete me natkriliti, uništiti. Ali ja ipak ne odustajem od svoje komedije. Molim nastupite poslije mene jer nakon vas nitko me ne bi više ni slušao, a kamoli gledao.Petar Pan ustaje, smješka se i gleda gotovo zaljubljenim pogledom mladog gospodara, a on mu se smije zagonetnim smijehom iza kojeg proviruje neki zlonamjerni užitak.- Dakle, do viđenja - naglasi Petar Pan. - I nemojte mi doći

433432OOUDANA X

- Ostavite glupog Vencla. Dolje je negdje zaposlen, zapovijeda momcima koji pletu vijence i nose zelenilo iz šume. Osvanut će sutra dvorac kao rajski perivoj. Pošaljite mene, ja ću je zapitati kako joj je.- Neće ti odgovoriti. Javlja se samo Venclu i samo on zna predati joj moje poruke.Petar Pan nakrivi lice, okrene se na peti, isprsi i poprimi oholo držanje:- Vi ste na mene ljubomorni? Moj mladiću, odviše ste zahvalni svojem spasitelju kad mu čak laskate da je lijep i opasan za takvu ljepoticu. Baš sam ponosan na to. A da se mogu podičiti i predstavama, idem odmah da to razglasim.- Ne brbljaj gluposti. Ako ti je baš do toga možeš otići, ali ne ulazi u sobu, samo pokucaj na vratima i pitaj je kako se osjeća. Reci neka se odjene vrlo svečano. Moj joj je ujak darovao svu silu haljina. Neka, dakle, bude spremna da sjaji ljepotom kad je pozovem.- Ipak dolazite s njom na moju komediju? - skoči lakrdijaš veselo, ali mu Draženić ne odgovara i tako nije dobio potvrdu koju je žeb”o izvući: hoće li se još do večeri otkriti Vilenin nestanak. Ali Draženićev nalog pruža mogućnost da ih dijeli još malo vremena od časa kad će se sve razotkriti."što će se dogoditi? Kakva će se oluja podići kad se to otkrije?" - pita se Petar Pan i smjesta se uputi trijemom. Brzo se nađe pred vratima sjeverne kule gdje stražare dva momka, ona ista što ih je knez odredio da pomažu Stjepku u blagovaonici uređivati oltar. I smjerno reče momcima na straži:- Gospodin Draženić mi je naložio da samo pokucam gospođici na vratima i predam njegovu poruku.Kuca na vrata i, ne čekajući odgovor, glasno najavljuje preko zatvorenih vrata Draženićevu poruku:- Gospođice, vaš vjerenik želi da se što ljepše odjenete i da budete spremni kad vas pozove. To je njegova želja i molba. Očito vam je već bolje? Da, veli da joj je bolje.Ovako je zavarao stražu i vratio se k Draženicu.- Pokucao sam i odmah joj isporučio vašu poruku.- A što je rekla?- Toliki je štropot na tom trijemu, zabijaju te vijence pa nisam mogao točno čuti, ali kad sam je pitao je li joj bolje, ona je potvrdila. Čitav je dvorac kovačnica. Jedva čekam da završe s tim uređivanjem trijema pa da ljude odjenem. Moram se žuriti, neće mi dostajati vremena da svakoga oličim kako treba.- A kome je palo na um tako kititi dvor zelenilom? - pita Draženić.- Kome drugome negoli knezu. Da ga vidite kako nosi granje, izbire cvijeće i zelenu mahovinu što su donijeli iz šume. Ne biste ga prepoznali, tako se oduševio kao da je opet u budimskom dvoru.- On je zapravo pelivan kao i ti. Veseli ga kititi, odijevati se, preoblačiti, mazati i pripremati svečanost, ali ovdje u Lukavcu kao da je tu svoju strast već napustio.

- Sav će vam dvorac pretvoriti u čarobnu priču ljepote. Zamolio je i mladog rimskog poslanika da mu uredi oltar. Prenerazit ćete se kad vidite što je sve

dragocjena i prelijepa smješteno na oltaru. I neće vam biti žao jer je to sve dostojno i kralja, ali priznajemo i vas, neokrunjenog kralja ljepote, moj ljubimce.- Nemoj, nemoj da me progutaš od milja, Petar Pan, jer u tvom želucu ne bih mogao uživati ni tvoje komedije, a ni moj igrokaz.- Kad vi počinjete sa svojim, da ja ne bih ostao odviše u pozadini?- Najprije ćeš ti odigrati svoje jer bih te mogao potamniti svojom dramom. Eto, gledaj, već mogu stajati. Čvrst sam, je li? I spusti se s postelje na noge, ali vrač koji je kraj njega smjesta pritrči.- Poslušajte mene i ne junačite se odviše. Jednom ste se već opekli.- I ja vas zaklinjem, mladi gospodine, da ne trčite okolo kao ždrijebe kad ga pustiš na ledinu i slušajte vrača.- Samo sam pokušao. Nisam lud da se prenaglim. Obećajem da ću se dati nositi na nosiljki da odigram svoju komediju.U sobu ulaze kovač i tamničar. Petra Pana je zaškakljalo u prsima, opazivši te dvije pojave, ali se učini kao da ih ne opaža i nastavlja dalje veselo čavrljati i pogađati kakvu to igru sprema Draženić kojom kani njega potisnuti u pozadinu.Kovač i tamničar stoje na vratima i čekaju. Očito su pozvani.I baš zato lakrdijaš neprestano postavlja pitanja Draženicu, dok napokon ne opazi da je mladićeva strpljivost pri kraju. Ali lakrdijaš sjedne kao da ne kani otići, dok Draženić samo na to čeka. Ra-zabravši da Petar Pan nema nikakvih namjera ostaviti sobu, zamoli ga:- Ostavi me sada, Petar Pan.Ovaj se ogleda na vrata i tobože se začudi:- Valjda me ne tjerate zbog ove dvojice slugana?- Moram im neSto odrediti. Ni ti ne pripovijedaš meni svoje .odredbe onima koji ti pomažu u igri.- To su vaši glumci?- Ne, nisu glumci, već samo pomagači. Ja ću sam odglumiti svoju igru ovako ležeći na nosiljci, lijepo i bogato uređen i ukrašen.- Nosiljka, tako krasno pokrivena grimiznim plaštem kao i vaši divni uvojci i prekrasan klobuk, perje, pozlaćeni štit. Sve mi to otkriva da će biti nešto od olimpijskih bogova. Čekajte: neki mladi bog na Olimpu, ranjen, osvaja najljepšu plavušu na kugli zemaljskoj, osvaja je ranjen u borbi za njenu ljepotu. Već vidim i lijem suze, vi ćete me natkriliti, uništiti. Ali ja ipak ne odustajem od svoje komedije. Molim nastupite poslije mene jer nakon vas nitko me ne bi više ni slušao, a kamoli gledao.Petar Pan ustaje, smješka se i gleda gotovo zaljubljenim pogledom mladog gospodara, a on mu se. smije zagonetnim smijehom iza kojeg proviruje neki zlonamjerni užitak.- Dakle, do viđenja - naglasi Petar Pan. - I nemojte mi doći

43343228 OORDANA X

- Ostavite glupog Vencla. Dolje je negdje zaposlen, zapovijeda momcima koji pletu vijence i nose zelenilo iz šume. Osvanut će sutra dvorac kao rajski perivoj. Pošaljite mene, ja ću je zapitati kako joj je.- Neće ti odgovoriti. Javlja se samo Venclu i samo on zna predati joj moje poruke.Petar Pan nakrivi lice, okrene se na peti, isprsi i poprimi oholo držanje:- Vi ste na mene ljubomorni? Moj mladiću, odviše ste zahvalni svojem spasitelju kad mu čak laskate da je lijep i opasan za takvu ljepoticu. Baš sam ponosan na to. A da se mogu podičiti i predstavama, idem odmah da to razglasim.- Ne brbljaj gluposti. Ako ti je baš do toga možeš otići, ali ne ulazi u sobu, samo pokucaj na vratima i pitaj je kako se osjeća. Reci neka se odjene vrlo svečano. Moj joj je ujak darovao svu silu haljina. Neka, dakle, bude spremna da sjaji ljepotom kad je pozovem.

- Ipak dolazite s njom na moju komediju? - skoči lakrdijaš veselo, ali mu Draženić ne odgovara i tako nije dobio potvrdu koju je želio izvuci: hoće li se još do večeri otkriti Vilenin nestanak. Ali Draženićev nalog pruža mogućnost da ih dijeli još malo vremena od časa kad će se sve razotkriti."Sto će se dogoditi? Kakva će se oluja podići kad se to otkrije?" - pita se Petar Pan i smjesta se uputi trijemom. Brzo se nađe pred vratima sjeverne kule gdje stražare dva momka, ona ista što ih je knez odredio da pomažu Stjepku u blagovaonici uređivati oltar. I smjerno reče momcima na straži:- Gospodin Draženić mi je naložio da samo pokucam gospođici na vratima i predam njegovu poruku.Kuca na vrata i, ne čekajući odgovor, glasno najavljuje preko zatvorenih vrata Draženićevu poruku:- Gospođice, vaš vjerenik želi da se što ljepše odjenete i da budete spremni kad vas pozove. To je njegova želja i molba. Očito vam je već bolje? Da, veli da joj je bolje.Ovako je zavarao stražu i vratio se k Draženiću.- Pokucao sam i odmah joj isporučio vašu poruku.- A što je rekla?- Toliki je štropot na tom trijemu, zabijaju te vijence pa nisam mogao točno čuti, ali kad sam je pitao je li joj bolje, ona je potvrdila. Čitav je dvorac kovačnica. Jedva čekam da završe s tim uređivanjem trijema pa da ljude odjenem. Moram se žuriti, neće mi dostajati vremena da svakoga oličim kako treba.- A kome je palo na um tako kititi dvor zelenilom? - pita Draženić.- Kome drugome negoli knezu. Da ga vidite kako nosi granje, izbire cvijeće i zelenu mahovinu što su donijeli iz šume. Ne biste ga prepoznali, tako se oduševio kao da je opet u budimskom dvoru.- On je zapravo pelivan kao i ti. Veseli ga kititi, odijevati se, preoblačiti, mazati i pripremati svečanost, ali ovdje u Lukavcu kao da je tu svoju strast već napustio.

- Sav će vam dvorac pretvoriti u čarobnu priču ljepote. Zamolio je i mladog rimskog poslanika da mu uredi oltar. Prenerazit ćete se kad vidite što je sve dragocjena i prelijepa smješteno na oltaru. I neće vam biti žao jer je to sve dostojno i kralja, ali priznajemo i vas, neokrunjenog kralja ljepote, moj ljubimce.- Nemoj, nemoj da me progutaš od milja, Petar Pan, jer u tvom želucu ne bih mogao uživati ni tvoje komedije, a ni moj igrokaz.- Kad vi počinjete sa svojim, da ja ne bih ostao odviše u pozadini?- Najprije ćeš ti odigrati svoje jer bih te mogao potamniti svojom dramom. Eto, gledaj, već mogu stajati. Čvrst sam, je li? I spusti se s postelje na noge, ali vrač koji je kraj njega smjesta pritrči.- Poslušajte mene i ne junačite se odviše. Jednom ste se već o pekli.- I ja vas zaklinjem, mladi gospodine, da ne trčite okolo kao ždrijebe kad ga pustiš na ledinu i slušajte vrača.- Samo sam pokušao. Nisam lud da se prenaglim. Obećajem da ću se dati nositi na nosiljki da odigram svoju komediju.U sobu ulaze kovač i tamničar. Petra Pana je zaškakljalo u prsima, opazivši te dvije pojave, ali se učini kao da ih ne opaža i nastavlja dalje veselo čavrljati i pogađati kakvu to igru sprema Draženić kojom kani njega potisnuti u pozadinu.Kovač i tamničar stoje na vratima i čekaju. Očito su pozvani.I baš zato lakrdijaš neprestano postavlja pitanja Draženiću, dok napokon ne opazi da je mladićeva strpljivost pri kraju. Ali lakrdijaš sjedne kao da ne kani otići, dok Draženić samo na to čeka. Ra-zabravši da Petar Pan nema nikakvih namjera ostaviti sobu, zamoli ga:- Ostavi me sada, Petar Pan.Ovaj se ogleda na vrata i tobože se začudi:- Valjda me ne tjerate zbog ove dvojice slugana?- Moram im nešto odrediti. Ni ti ne pripovijedaš meni svoje odredbe onima koji ti pomažu u igri.- To su vaši glumci?

- Ne, nisu glumci, već samo pomagači. Ja ću sam odglumiti svoju igru ovako ležeći na nosiljci, lijepo i bogato uređen i ukrašen.- Nosiljka, tako krasno pokrivena grimiznim plaštem kao i vaši divni uvojci i prekrasan klobuk, perje, pozlaćeni štit. Sve mi to otkriva da će biti nešto od olimpijskih bogova. Čekajte: neki mladi bog na Olimpu, ranjen, osvaja najljepšu plavušu na kugli zemaljskoj, osvaja je ranjen u borbi za njenu ljepotu. Već vidim i lijem suze, vi ćete me natkriliti, uništiti. Ali ja ipak ne odustajem od svoje komedije. Molim nastupite poslije mene jer nakon vas nitko me ne bi više ni slušao, a kamoli gledao.Petar Pan ustaje, smješka se i gleda gotovo zaljubljenim pogledom mladog gospodara, a on mu se smije zagonetnim smijehom iza kojeg proviruje neki zlonamjerni užitak.- Dakle, do viđenja - naglasi Petar Pan. - I nemojte mi doći

43343228 OOROANA X

prerano dok ne svršim svoju komediju ili, bolje, javite mi svoj dolazak, je li?- Trubljom ću ti najaviti i smijehom svoje beskrajne sreće koja me danas čeka . . .- Idi, idi, Petar Pan. Evo, već zapada sunce. Tvoja komedija treba brzo početi, a ti još ovdje brbljaš.U dva tri koraka preskočio je preko praga, nasmijavši se još jednom svojem gospodaru. U taj smijeh ulio je svu snagu svoga glumačkog umijeća da bude izraz njegove odanosti i ljubavi. Lakrdijaš ne želi ostaviti iza sebe ni najmanju sjenku sumnje koja bi mu mogla poremetiti ravnotežu što sada vlada između njega. Draženića i Verbecija.U njemu trepti opravdana sumnja i odmah odlazi trijemom da obavijesti Stjepka. Prišulja mu se i pomaže mu, tobože, kititi trijem i šapće:- Kod Draženića su baš sada kovač i tamničar, a mene je bacio vani. Neće da slušam što će s njima govoriti.- Tamničar i kovač? To je opasno. Nekome spremaju stratište?- Kad sam ih vidio, zazeblo me. Draženiću oči gore i lice mu je zažareno. Taj čovjek nosi u svojoj duši pakao.Saopćio je Stjepku stoje sve govorio s Draženićem, kako je otišao s njegovom porukom u sjevernu kulu i kako je lagao da mu je Vilena odgovorila.- Time smo odgodili taj opasni čas. Ako sazna da je ona nestala, ni jedan jedini čas neće odgađati sa svojom osvetom Kuševiću ako se uistinu nalazi u dvorcu.- Sve što je Draženić govorio dokazuje Jelenkovu prisutnost.- A mi smo goloruki - uzdahne Stjepko. I Stjepko razmišlja neko vrijeme, namještajući grane što su ih spleli oko ograde.- Gospodine Petar Pan, nastojte bilo kako doznati što je s Ku-ševićem, a tada ću zaigrati i posljednju kocku. Ali moram imati neke dokaze da me ne može oblagati.- Čekajte. Ova ograda, isprepletena zelenilom, divno će nam poslužiti kao zaklonište. Sad ću odijevati momke i namazati im lica. Sunce ide na zapad, brzo ću to sve obaviti, idem ravno u svoju odjevaonicu. I molim vas, da mi smjesta javite čim kovač i tamničar izađu iz Draženićeve sobe.Stjepko mu obeća, izdaje naloge momcima da donesu još zelenila. Živo se zanima da trijem bude što bolje iskićen, a to mu pruža mogućnost da pazi na one koji iziđu od Draženića kao t na druge u dvorcu. Mora paziti na kretanje vojvode od Ferare, 03 Verbecija i Draženića, na svakoga tko bi im mogao stati na put da što pomnije sakriju Vojka i doznaju sudbinu Jelenka Kuševića.Petar Pan otišao je u svoju sobu da brzo odjene redom momke. Pred vratima Mladen čuva ulaz u zatvor, u kojemu je proveo današnji dan Vojko. Ali ovog časa Stjepka najviše zabrinjava misao da će Verbeci možda otići u sjevernu kulu da vidi svoju buduću snahu.434

I smišlja kako bi ga mogao zadržati da što kasnije otkrije-njen nestanak. To će biti bolje i za Jelenka i za Vojka i za njih koji im kane pomoći. Mladog svećenika polagano ostavlja mir i sve više ulazi u nj slutnja da se približava teški odsudni čas.Napeto nadzire Stjepko sve oko sebe dok je tamo iz Draženićeve sobe izišao vrač, a odmah iza njega zatvorila su se vrata.Pošto je Draženić poslao vrača iz sobe, naredi tamničaru da vrata zatvori, a onda ga pozove k sebi i zapovjedi:- Ponajprije, čim padne mrak, odredit ćeš: svi momci imadu otići gore k Petru Panu da mu služe u igri. Svi neka idu gore. Ne želim svjedoka da sam sišao u tamnicu. Na trijemu neka ne bude nitko. Svi moraju biti u blagovaonici.- Ako moram biti dolje u tamnici, neću moći paziti na njih- Pozovi Vencla. Četovođi je dužnost da stražari. Pošalji mi gasmjesta gore.- Gospodaru, četovođa nije u dvorcu. Već ga je tražio uzvišenigospodin ujak.Draženić mrko pogleda svojeg tamničara:- Kako bi se usudio ostaviti dvorac bez mojeg naloga i dozvole? To nije moguće. Traži ga.- Vaša milosti, ja sam ga vidio kako je izišao iz dvorca s momcima koji su otišli u šumu da donesu zelenila i cvijeća za vijence.- Lakrdijaš veli da je već čitav dvorac okićen zelenilom, dakle,vratio se.- Jest, svi su se vratili. On je stigao prvi, a zatim uzjahao konja i ponovo izašao. Kad su posljednji momci donijeli zelene grane i dva velika stabla, on još nije stigao natrag. Znam to sigurno.Načas se Draženić zamisli. Što je moglo potaknuti njegova četo-vođu da ode iz dvorca, a da njemu o tome ništa ne kaže? I da netraži dozvolu?Odviše je zaokupljen onim na što se sprema, a da bi se duže mogao zadržati u mislima o četovođi, pa odmah skrene pažnju na dvojicu što stoje pred njime:- Ako nema četovođe, odaberite četvoricu najvjernijih i najjačih vojnika. Dvojica će nositi mene na nosiljkama, treći ima paziti na vrata blagovaonice da nitko ne izađe.- Sve će biti kako želi vaša milost.- Nosit će me na nosiljci u tamnicu i ondje ostaviti, a nosači moraju smjesta u družinsku sobu. Taj četvrti bit će njihov stražar. Dotle se nitko ne smije maknuti dok ih opet ne pozovem da me odnesu gore. To upamti. Nitko ne smije biti prisutan dok ja obračunavam s Kuševićem, jedino ti i kovač.- Razumijem, vaša milosti, sve ću izvršiti što ste zapovjedili.- Vaše će glave visjeti ako itko štogod sazna. A visjet će i onda ako ne izvršite sve što vam zapovijedam.Obojica dolaze još bliže da što bolje čuju i upamte Draženićeve zapovijedi. Gotovo dršću od straha da im štogod ne izmakne i da ne pogriješe. Poznaju njegovu okrutnost i puni straha slušaju odredbe.43S

- Uzmi baklje pa ih zahodi kraj mučila da budu dobro osvijetljena. Neka ih lupež gleda da može dočaravati sve Sto kanim učiniti s njim. Ti ćeš mi, kovaču, pripremiti željezne prečke, teške i jake. Da ste mi dobro naćulili uha kad stanem dijeliti zapovijedi. Sam ću ravnati mučenjem.- Da unesem u tamnicu i vješala, gospodaru? - pita tamničar.-- Ako ne umre na mučilima, odrubit ćeš mu glavu, to je sigurnije. Uže bi moglo puknuti ili bi mu se duša mogla sakriti od prkosa u polumrtvo tijelo. Najsigurnije je odrubiti glavu. Ona se više ne može vratiti natrag. Kad mu odrubiš glavu, duša ima udoban otvor da ostavi ono bahato mlado i ljubljeno tijelo. Bit će to vesela večer. Moja će igra svršiti slavom.Obojica čekaju da im podrobnije razjasni što moraju učiniti.- Vaša milosti, recite nam sve točno kako želite da ga mučimo. Pripravit ćemo se.

- Neću da ga mučite prije nego što ja siđem.- Ne, gospodaru, samo ćemo okušati jedan na drugome, samo prividno da ne bismo pogriješili.Draženić posegne za bičem od remenja. Na svakom kraju vezane su gvozdene oštrice. Obojica su zadrhtali.- Ovaj bič pazit će da ne pogriješite.Sagnuti su se gotovo do zemlje puni počitanja, više prema biču negoli prema gospodaru i promrmljaju nekoliko riječi poslušnosti.- Evo vam ključeve tamnice. Sve spremite kako sam zapovjedio. Ali još nešto...Dok je tamničaru davao ključeve, s trijema netko otvori vrata.Verbeci ulazi ozbiljna lica. Očito je zaokupljen nekim velikim brigama. Spazivši svojeg nećaka, lijepo uređenog, odjevenog, nasmiješi se od radosti.- Lijep si, rumen kao da si potpuno zdrav.- Spremio sam se za svoj igrokaz.- Baš sam te zato došao upozoriti: Budi oprezan i pazi na sebe. Ja ne smijem tome prisustvovati ni znati što radiš s tim mladićem.- Ali molim vas da nikoga ne puštate iz dvorane dok me budu nosili dolje, u prvom redu ne bih htio sresti kardinala.Premda sluge nemaju ni pojma o latinskom jeziku, i pred njima je Verbeci oprezan pa šapće:- Sve je to prevara kojom je vojvoda Hipolit htio prisiliti kralja da se vjenča s princezom.Draženić gotovo ne vjeruje svojim ušima dok ispituje svojeg ujaka.- Dakle, nije on kardinal? - sav sretan klikne Draženić. - Onda nemam što skrivati. Mogu raditi što me volja. Takvom se divnom preokretu nisam nadao.- Ne zaboravi da ćeš upropastiti moje osnove ako bilo tko u dvoru sazna što si učinio s Jelenkom Kuševićem. Sutra dolaze ovamo kanonik i Turopoljci da s njima potpišem nagodbu izmirenja, a među uvjetima sam naveo da nam vrate Lucića.- Ne bojte se, ujače, sve ću to izvršiti u najvećoj tišini, samo436

neka nitko ne izlazi iz blagovaonice dok me budu nosili dolje. Svi će pitati kamo me i zašto nose. Osobito ne puštajte na trijem Petra Pana. On nam je najvjerniji prijatelj, ali sve nanjuši. Mogao bi me slijediti dolje. Samo pazite, ujače, na njega.- To je moja briga. Petar Pan će dotle izvoditi svoju lakrdiju, sve će biti zaokupljeno njegovim šalama. A onda: tu je i rimski poslanik. On ne smije doznati ništa, bit će mi svjedok protiv onog varalice. A sad se žurim. Valja mi s Pencingerom ugovoriti sve za sutra, a uskoro će započeti večera i zabava.- Dakle, sutra neće biti kraljevskog vjenčanja? - zapita Draženić svojeg ujaka.- Spremljeno je sve samo zato da mogu u posljednji čas kardinala raskrinkati kao vojvodu Hipolita. Eto vidiš: zato moram s Pencingerom još dugo raspravljati. Sutra u zoru izlazi naš tobožnji kardinal iz dvorca da nam dovede Antolkovića i njegova sina. Ali i to je prevara, pa ću vojvodu i princezu pred svima ovdje osramotiti. Rimski poslanik i kanonik Benko bit će mi svjedoci da se lažno prikazao kao kardinal. To je moja stvar. Na tebi je da svršiš s tim Kuševićem, a da o tom nitko ništa ne nasluti.- Obećajem vam, ali trebao bi mi četovođa Vencl. Lakrdijaš kaže da nije u dvorcu.- Ne znam zašto se nije vratio.- Onda vas molim: šaljite mi ovamo potkastelana i ostavite mi ga čitavu večer.- Taj se lupež dao potplatiti od kardinala da mu pomogne danas podvečer dovesti u grad ljude koje je htio meni podmetnuti kao tobožnje Antolkoviće. On je s njima u vezi pa sam ga dao zatvoriti i došao sam te upozoriti da se ne pouzdaješ u tu hulju. Sutra ću s njim obračunati.Saopćivši sve to nećaku, opomene ga još jednom da se čuva i pazi kako svojim činima ne bi pokvario njegove osnove za sutradan. Zatim iziđe da se s barunom Pencingerom dobro pripravi kako će poraziti vojvodu Hipolita i konačno se osloboditi parnice što mu već godinama ugrožava zlatom dobro ispunjenu mošnju.

Ta okolnost važnija mu je od svega i zato se ne brine mnogo ni za Draženićevu osnovu, ni za večernju zabavu Petra Pana.Naprotiv, Draženića uznemiruju njegovi pouzdanici. Ponajprije četovođa odlazi, a da mu ništa ne kaže i ne vraća se, a sad doznaje da se više ne može pouzdavati u potkastelana koji mu je bio desna ruka. Danas mu je on imao biti pomagač u svemu što je odlučio izvršiti. Ostao je bez četovođe i bez potkastelana, a Lucić, najvjerniji od svih, još uvijek leži ranjen i zarobljen u Turopolju. Sutra će mu ga svakako Turopoljci izručiti. No, to je prekasno. Danas još mora znati da mu Kušević više ne može biti na putu. Dok o tome razmišlja, pogleda dvojicu koji su mu još jedini ostali od njegovih pouzdanika. Stoje u kutu kao pseta što svojim prestrašenim držanjem izazivaju nepovjerenje. Draženić ih promatra i vikne:437

- Što vam je? Zar ste nešto skrivili da me tako prestrašeno gledate? n Mucaju ljudi, plaše se i klanjaju:- Vaša milosti, što bismo mi skrivili. Samo molimo recite nam unaprijed zapovijedi da se spremimo jer ne bismo htjeli da nešto llrivo učinimo. Možda želite kakav novi način mučenja? ; “ - Gdje su ključevi tamnice? - pita on, umjesto odgovora.- Dobro sam ih spremio u njedra - odvrati tamničar, udarivši se rukom po prsima. • . - Ovamo s njima.Taj zahtjev pokazuje tamničaru da se gospodar odjednom ne pouzdaje u njega pa drhtavom rukom uzima ključeve i predaje ih Draženiću.- Vaša milost zapovjedila mi je neka poredam pred Kuševića mučila i osvijetlim ih bakljom?“Želi pokazati Draženiću kako mu je vjeran, a baš obratno: izaziva njegovu srdžbu. Draženić je uvjeren da ova dva jadnika ne mogu počiniti protiv njega nikakvo izdajstvo. Ipak ne vraća ključeve koje im je prije dao. Ono što mu je ujak rekao o potkastelanu nuka ga da bude oprezan i s ovom dvojicom. Uzeo je ključeve i onda odredi:- Siđite u kovačnicu. Uzmite velike željezne prečke. Zatim ražanj na kojem kuhari peku telad. Kad siđem, donijet ćete ih sa sobom u tamnicu. Tamo ću vam kazivati što vam je činiti. Spremite i žive žeravice u velikom kotlu da ne moram dugo čekati dok se kliješta užare. Upamtite: kad bude potpun mrak, čekajte me pred tamnicom.Ljudi se poklone i hoće da odu. No, Draženić ih zadrži, a tamničaru odredi:- Potrči dolje i dovedi onu četvoricu kojima sam namijenio da me nose i budu na straži.- Ovdje su, kite trijem.Uskoro ulaze četiri snažne, jake Ijudeskare. Draženić odabere dvojicu za nosiljku, trećemu odredi da bude dolje na straži, a četvrtom zapovjedi da ostane kod njega.- Vaša milosti, gospodin lakrdijaš želi nas odjenuti i namazati za svoju igru - primijeti jedan od trojice vojnika.- Neka vas pretvori u đavle, to mu recite. Baš će mi se to svidjeti, ali odmah da ste spremni kad vas ustrebam. Poslije toga služite njegovoj lakrdiji. Ti žuti ostani - doda on, okrenuvši se jednome od njih.Ostali su izišli, dok je žutokosi ostao da primi zapovijedi.- Stajat ćeš na vratima blagovaonice i da nitko ne izlazi dok mene budu nosili u dvorište. A zatim ćeš dovesti gospođicu Vilenu, moju vjerenicu. Slušaj pomno što ćeš učiniti.Dok se Draženić sprema na osvetu Jelenku Kuševiću, Petar Pan u svojoj sobi odijeva momke i sluge i razmišlja. Kad je Draženić sam zaželio da ove večeri nastavi svoju lakrdiju i okupi u blagovaonici sve ljude što su u dvorcu, onda ima neku osobitu namjeru. To mu je bilo jasno onog časa čim je primio tu zapovijed. Ali kad438

je vidio u njegovoj sobi kovača i tamničara, bilo mu je sve jasno. Nosiljka, kovač, tamničar, pusti trijem, sve te zapovijedi znače: Dra-ženića će odnijeti u

dvorište. A što može tamo raditi drugo nego dovesti iz tamnice Jelenka. Sad je potpuno uvjeren da je Jelenko dolje utamničen. A što će s njime učiniti? "Svakako ga ne kani zamoliti da mu bude prijatelj" - reče Petar Pan u sebi.I žuri se da momke odjene i namaze im lica kako jedan drugog ne bi mogli prepoznati. Na vratima se čuje skromno kucanje. Lakrdijaš skokne, otvori i ugleda tamničara koji mu preda Draženićevu zapovijed da ova tri momka, što ih je doveo, odjene u đavle.- Znam što gospodar želi, samo neka malo pričekaju. Odmah dolaze na red.Dok su vojnici ostali, kovač i tamničar silaze niza stube. Petar Pan prati ih trenutak pogledom i odmah zatim vraća se u sobu. Već je niz momaka preobrazio kad opet kucaju, a Stjepko i Verbeci stupe preko praga sobe. Iznenada ga je Verbeci uhvatio na trijemu i zatražio neka ide s njim k Petru Panu. Mladi svećenik prepao se zbog Vojka. Ali nigdje ga ne zapaža. Međutim, Verbeci ogleda poredane komične figure oko lakrdijaša i stade požurivati:- Bilo bi dobro da si već svršio, moj prijatelju.- Odmah će sve biti gotovo. Još ima ljudi dolje i na trijemu, sve trebam. Da ih je još jednom toliko, ne bi mi bilo previše. Gospodin Draženić želi da moja lakrdija bude svečana.- Da, da, to sam ti i ja kazao. Sve pozovi gore. Ali još nisu svi ovdje.- Odmah ću pogledati, nije li se koji možda sakrio. Ove se grdobe boje da ih ne uljepšam i skrivaju se.- Vrijedan si ti, Petar Pan. Žuri se da ne bude odviše kasno. Sad moram k svojoj budućoj snahi da vidim hoće li ona doći uvečer da gleda tvoju komediju.Lakrdijaš dalje radi, odijeva i maže i razgovara:- Kako neće. Govorio sam s njom.- Ti si s njom govorio? Tko ti je dopustio?- Moj mladi miljenik zapovjedio mi je da je pitam. Ali čujte: naš dječačić tako je ljubomoran da mi nije dopustio da idem k njoj, samo sam je smio pitati iza zatvorenih vrata. Na mene je ljubomoran. A što će tek biti s vama koji ste pristao muškarac, vitez! Kad se ovako nasmiješite, imena mi moga, svaka bi vas žena zaželjela poljubiti u rumena puna usta. Ne smijte se, gospodine, imat ćete vražjeg posla s tim našim malim zaljubljenim kokotom. Bit će ljubomoran na vas. Progonit će vas. Spremite se na to, moj gospodine, neće vam dopustiti da kod stola sjedite uz svoju snahu. Barem ga prije vjenčanja ostavite na miru.- Uvrijedit će se moja snaha što je čitav dav nisam pogledao. Petar Pan izmijeni pogled sa Stjepkom, a onda će opet uzvišenom gospodinu:- Mislim da bi bilo shodno kazati gospodinu kardinalu i princezi neka se spreme. Gospodin knez već je otišao u svoje odaje da439

"c ne 01 opio. iNeKa to ne čini zbog vjerenice. I molim vas: vrijeme je da gospoda budu na okupu kad ja uđem s ovim svojim razbojnicima. A kad smo svi već na mjestu, onda tek dovedite vjerenicu.- Da, da, pravo veliš - odgovori Verbeci pa izlazi.Stjepko ide s njime na trijem. Državnik krene ravno prema sjevernoj kuli. Nešto ga vuče da pogleda Vilenu. Ali ga mladi svećenik zaustavlja:- Uzvišeni gospodine, imam vam nešto važno reći. Odnosi se na vojvodu Hipolita. Čini mi se da nešto sprema. Neprestano ide k princezi i vraća se u svoju odaju. Vrlo je uzbuđen. Njegovi plemići stalno trče iz njegove odaje u dvorište, skrivaju se i obilaze vrata u prizemlju. Uhode nešto ili nekoga. S ove ograde sam to promatrao. Kao da su od potkastelana upućeni u neku tajnu u ovom dvorcu. Tamo dolje njegov plemić stalno obilazi prizemni trijem.I pokaže mu između zelenila vojvodinog prvog pouzdanika. Stjepko zna da onaj čovjek očekuje dok mu se ne makne s puta Mladen što sjedi pred vratima podruma i s momcima plete vijence. Ali to mu dolazi kao naručeno da pobudi u Verbeciju druge misli i odvrati ga od Vilene. Postigao je svrhu. Verbeci odmah silazi i određuje da nitko ne smije ostati u dvorištu. Gore započinje velika predstava, moraju svi otići gore k Petru Panu, Stjepko se ne miče s trijema, dobro ga zastire zelenilo. Tako može promatrati čitav trijem, vidjeti svakoga tko izlazi

i javljati Petru Panu. Dok Verbeci dolje određuje, Stjepko otvori lakrdijaševa vrata. On se okrene” i skokne k njemu:- Vi ćete starog držati na oku da ne otkrije nestanak zaručnice, dok ne saznam što je s Kuševićem. Ovdje ću ostaviti svojeg zamjenika. Hej, ti čudovište, uzmi ličilo i radi kako sam ja to činio. I odijevaj ljude, eno tamo ima krpetina. Žuri se.Stjepko začuđeno pogleda visoku pojavu odjevenu u nekog sredovječnog čarobnjaka. Ne može nikako razabrati tko je jer mu je lakrdijaš strahovito nagrdio lice. No, odmah zatim, Petar Pan uputi Stjepka, šapćući:.,.- To Je Vojko. Ni rođeni otac ne bi ga prepoznao. Takav će otići sa mnom u dvoranu. Vama ostavljam zadaću da ostanete u vašoj sobi i odande pazite što će se ondje događati. Slutim: Dra-ženić ide dolje, dakle, kani počiniti nešto strašno s Kuševićem. Čekajte samo malo. Doznat ću je li taj nesretnik doista ovdje. Ako za mene zapitaju ujak ili nećak, recite da sam otišao samo dolje da uzmem neke stvari što mi trebaju za igru.Uza stube se penje Verbeci. Petar Pan se skloni. Stjepko dočeka velikaša i stade s njime raspravljati o sumnjivom ponašanju vojvode i njegovih ljudi sve dotle dok ga nije podsjetio da bi gospodu trebalo upozoriti. Već sunce zapada. Petar Pan započet će svoju komediju. Sam Verbeci jedva čeka da se svi na vrijeme okupe i maknu s puta Draženiću. Boji se da tkogod ne zamijeti njegov odlazak u dvorište. A kad tamo svrši svoju osvetu, donijet će ga gore u blago-

vaonicu i nitko od gospode u dvorcu ne može ni slutiti da je bio dolje i što se tamo dogodilo.To je njegova osnova. Međutim, pod utjecajem mladog svećenika državnik zaboravlja na uljudni posjet Vileni i uputi se na drugu stranu, u onaj uski hodnik što vodi u odaje gospodara dvorca, kralja, kneza i ostalih. Petar Pan istog časa izmilji ispod zelenih ukrasa ograde pa se spušta niza stepenice.Tako se obojica, lakrdijaš i Stjepko, vrzu, zaustavljaju ili gone ljude oko sebe, neprestano u pažnji i strahu i trci kako bi odgodili otkriće da Vilena više nije u dvorcu jer se boje da bi taj trenutak bezuvjetno stajao glave Jelenka Kuševića. Druga im je zadaća da zaustave vojvodu da ne spazi bijeg Vojka Antolkovića, a samog mladića da sakriju. Za njeg se zasad ne boje, a otac mu je bezuvjetno zaštićen time stoje Stjepko Verbeciju raskrinkao lažnog kardinala.Sada je sva briga usredotočena na Kuševića. Stjepko je odlučio da ustane u njegovu obranu kod Verbecija svim snagama, ali mora imati dokaza da se nalazi u dvorcu. I dok je Petar Pan sišao dolje, mladi svećenik razmišlja kako bi mogao uhvatiti ujaka da zapriječi njegovu nećaku izvršiti nad Jelenkom kakvu osvetu. Sva mu je nada u prijetnji da mu neće biti svjedok u parnici ako mu ne izruči Jelenka. Još samo čeka lakrdijaševu obavijest, a onda više neće čekati.Crvenim žarom sa zapada natopljen je čitav trijem, a srce Stjepka Brodarica teškom brigom. I Mladen je s momcima već stigao gore, izmijenio misli s mladim svećenikom i saopćio mu da je Petar Pan otišao u kovačnicu i brzo će se vratiti, a njemu je naložio neka odmah ide u njegovu sobu da mu Vojko odjene kakvu lakrdijašku haljinu i mazilom preobrazi lice. Sve svoje nade uložili su u Dra-ženićevu odredbu da Petar Pan ima ove večeri odigrati lakrdiju koju nije mogao izvesti jučer. Tako su postigli da se Vojko može kretati dvorcem, a da ga nitko neće prepoznati. I Mladen im može služiti isto tako preodjeven i namazan kao da pripada dvorskim slugama i vojnicima.Petar Pan utrči u kovačnicu, znajući da su tamo kovač i tamničar.Našao ih je kako pod velikim kotlom pale žeravicu i opremaju teške željezne prečke i kliješta.- Brzo ljudi - vikne on - trebam dvije željezne šipke, kliješta, onda dvije potkove, jednu staru bravu, ključeve. Hitno, tražite, ima tu dosta starog željeza.Sam stade tražiti po kutovima, prebire među raznim željeznim napravama što mu, tobože, treba u igri. Kovač i tamničar mu pomažu, donose sve što ima, poslužuju ga. Lakrdijaš je u velikoj milosti kod Draženića i Verbecija pa mu se ljudi žele ulaskati.Odjednom će Petar Pan veselo:

- Eto, baš mi to treba, one dvije prečke tamo što su prislonjene na zid i ovaj kotao sa žeravicom. To mi donesite gore u dvoranu.- Ne možemo, gospodine, jer nam je potrebno za neki posao - odgovori kovač plaho.- Tako? Znam već zašto vam to treba. Ali bilo bi vrijeme da441

jednom tom mladom lupežu dolje u tamnici bude kraj. Zbog njega ne mogu ni čestito izvoditi svoju lakrdiju. Rekao sam danas našem mladom gospodinu: ja bih s njim brzo svršio i ne bih ga dugo hranio. Tom izjavom ni tamničar ni kovač nisu se nimalo iznenadili. Kad su unišli u Draženićevu sobu, našli su lakrdijaša s gospodarom u povjerljivom razgovoru, dakle, on je upućen o svemu. To je prirodno. Ali Petar Pan nastoji da ih još više o tome uvjeri:- Samo se čestito spremite da ne biste promašili jer bit će zla. Taj mladi lupež mora ove noći biti u paklu.- Da, gospodine, moramo sve pripremiti kako nam je gospodar zapovjedio.- Znaj, kovaču, s Kuševićem neće biti lako. Treba paziti što radiš da se ne zamjeriš gospodaru. On ga želi dobro pripeći.- Ništa ne znamo što će biti. Zato se i bojim. Tko zna što sve gospodar hoće - plaho pripovijeda tamničar.- To su novotarije u mučenju. Budite oprezni i pažljivi. Ima tu koješta što još nikad niste izvodili, a gospodar danas nije dobre volje.- Istina, prijetio se bičem - uzdahne kovač.- Opet velim: s Kuševićem nije dobro imati posla. Ako vas on udari, to je gore od vašeg kladiva.- Ne, neće nas moći udariti, uhvatili smo ga u kladu i još privezali o zid.- Ali dok ga vučete na mučila, treba ga odvezati. A on je jak, deset bi ih mogao zagušiti.- Samo se bojim da će prerano umrijeti, jer gospodar je rekao da mora umirati polagano - zabrinuto će tamničar.- Svi se tresemo od straha - šapće kovač. Petar Pan se nasmije, nastavlja prebirati po starom željezu i opominje obojicu:- Pripazite točno na sve, ispunite svaku gospodarovu želju da mi se moj mladi gospodin ne ljuti. Zgrabit ću vas za šiju, ne budete li pažljivi u svojem poslu.- Gospodine, kad bismo barem znali što da radimo, čovjek bi razmislio i spremio se. A tko zna što će gospodar tražiti da izvedemo?- Majstorske su to stvari, moj kovaču. Neviđene. Zinut ćeš samo kad ti stade zapovijedati; sad ovo, pa sad ono, sad lijevo, sad opet desno. Znojit ćete se obojica kao da ste usred pakla.- Vi sve to znate, gospodine?- Kako ne bih znao kad sam gospodara poučio što da učini s tim mladim gadom.Obojica se pogledavaju, a tamničar očajno moli:- Molim vas, gospodine, pokažite nam. Ižbičevat će nas gospodar ako u nečemu pogriješimo, a mi ne znamo nove majstorije u mučenju.- Nemam, doduše, vremena ali da se mladi gospodin ne bi ljutio, pokazat ću vam što i kako valja raditi. Jedan i drugi poskoče, a Petar Pan im šapne:

- Ne bojte se ništa. Sve ću vas uputiti, a gospodar će biti vrlo zadovoljan s vama. Meni je samo do toga da on bude veseo i radostan. Dakle, odmah ću gore da tamo još nešto uredim, a onda idemo hitro dolje u tamnicu i sve ću vam točno pokazati.Kovač i tamničar se gledaju.- Uzeo je ključeve. •:},,>- Mladi gospodin? s - Jest, nešto se ne pouzdaje u nas.- Kad je uzeo ključeve?- Najprije ih je dao, a odmah zatim uzeo.Ta okolnost baci lakrdijaša u očaj. Kako je divno ljude osvojio svojim govorom, a sad im je Draženić uzeo ključeve. Mogao bi sad u tamnicu. Kao da mu je đavo zatvorio sve putove do Jelenka.- Što ste učinili da nema u vas povjerenja?

- Ne znamo, gospodine, ali tako je bilo. Mi smo ga molili neka nam kaže što traži od nas da se spremimo, a on na to reče da ne smijemo dodirnuti Kuševića dok on ne siđe i morao sam mu vratiti ključeve.- Ako niste izučili ono mučenje što ga želi mladi gospodin - veli Petar Pan - onda je bolje da nestanete. Što da sad uradim? Idem gore starom gospodinu da mu sve to kažem. Stari gospodin i ja prevarit ćemo mladoga i otvoriti tamnicu da vas poučim u mučenju. Slušajte, gospodin Verbeci i ja sići ćemo i sve urediti jer vaše neznanje moglo bi mladoga dovesti u takav bijes da bi potrgao poveze s rane kao što je to već bilo. Dakle, vi ćete brzo skinuti lokot i bravu.- Gospodine - očajava kovač - da silom otvorimo tamnicu treba nam mnogo vremena, a mladog će gospodina donijeti odmah čim padne mrak.- Kad sam ja s njim ugovarao, htio je sve to učiniti nakon večere. Ali, dakako, htio bi se što prije riješiti svojeg neprijatelja. .A gdje su vojnici koji će ga nositi?- Gospodine, doveli smo ih k vama da ih odjenete u đavle.- Da, da, to su oni. Dvojica će ga nositi, treći mora stražariti •- veli Petar Pan uvjeren da je jedan određen za stražu.- Jest - potvrdi tamničar - kad unesu gospodara u tamnicu, moraju odmah izići i čekati, a taj treći držat će ih na oku da ne bi ništa čuli i rekli kuharima ili služavkama.- A četvrti stražati na trijemu - doda tamničar.- Znate li vi da nitko o tom ne smije ništa naslutiti? - isprsio se Petar Pan.- Kako ne bismo znali kad nam je gospodar zaprijetio.- Objesio bi vas. Dakle, ni za živu glavu ne recite da ste me molili neka vas poučim u mučenju. Sad idem gore. Oni ga stadoše ponizno moliti:- Ne biste li nam možda ipak ovdje malo razjasnili što bi sve mogao mladi gospodin od nas zatražiti? Eto, tu su kliješta kojima ćemo Kuševiću nagrditi lice. Gospodar je rekao da uzmemo kliješta443

i dobro ih užarimo. To je znak da osmo Štipati njegovo lice i tijelo, ali zašto mu treba veliki ražanj?- Zašto? Svezat ćete ga gore i onda primaknuti k ognju. To je razumljivo.Brzo stane Petar Pan pripovijedati kako se ima postupati s velikim ražnjem i što sve imaju učiniti kao da točno zna svaki nalog Što će im ga Draženić izdati u tamnici. A onda im još tiho šapne:- Spasio sam vaše tikve od smrti. To ne biste nikada znah” izvesti da vas nisam uputio.Obojica su izbuljili oči od užasa nad onim što su čuli od Petra Pana i stali se zahvaljivati:- Vaša milosti, sto puta vam hvala.- Volio bih svoju glavu položiti na stratište nego li da se moj dragi mladi gospodin previja od bijesa na onoj nosiljci dok biste vi radili sve suprotno. Ali idem da izvršim svoju dužnost. Vi šutite ako vam je život drag.U to se u kovačnici iznenada pojavi Gašpar.- Je li ti vrač dobro povezao rane? - upita ga Petar Pan.- Sto puta vam hvala, vaša milosti. Kao da sam se nanovo rodio.- A što tražiš ovdje?- Htio sam zamoliti kovača da mi dopusti tu malo leći.- Nema toga, uzvišeni je gospodin zapovjedio da svi morate danas služiti u mojoj lakrdiji. Zato sam ti i dao povezati ranu. Hajde sa mnom. Odjenut ću te u lakrdijašku haljinu, namazati lice, sjedit ćeš gore, dobiti pečenja i vina.I ostavi kovača i tamničara, uzevši sobom razne željezne naprave koje mu nosi Gašpar.Hitro je pošao dvorištem i pogledao ispod trijema. Tu već stoje tri vojnika odjevena u đavle. Ovi su, dakle, sišli kako im je odredio Draženić. Sad mu je jasno.Pohitao je uza stube s Gašparom, odredio mu da ide u sobu gdje se i drugi odijevaju i potrči pred vrata blagovaonice. Tu nade nekog jakog momka. Po odori zna da je iz Draženićeve čete.

- Tebi je određeno da ovdje stražariš da nitko ne iziđe na trijem?- Da, tako mi je rekao plemeniti gospodin Draženić.- Meni je mladi gospodin predao vlast nad svima vama i ja svime ravnam. Sad ću te odjenuti kako je on zaželio.I povuče čovjeka za sobom da ga vrlo lukavo ispita što mu je odredio Draženić.Raznim mazalima maže mu lice, a onda mu pokuša nataknuti na glavu kapu s rogovima. Čovjek se trgne i otkloni, rekavši:- Ne mogu to uzeti, gospođica će se prestrašiti kad me takva vidi.Ta primjedba razveseli Petra Pana. Sad je momku razvezao jezik pa mu reče:- Ni pogledat te neće.444

,-, - Mora me pogledati kad ulazim k njoj u kulu. Mogla bi se toliko prestrašiti da ne bi htjela sa mnom, a onda jao meni.- Za nju još ima vremena.- Nema vremena, gospodine lakrdijašu. Čim odnesu mladog gospodina dolje, moram ići po nju i odvesti je k njemu.- Sve to znam, ali dok ja ne uvedem svoju vojsku pelivana u blagovaonicu, dotle ne može ni mladi gospodin dolje, a ni gospođica. Tvoja je dužnost da gospođicu odvedeš gospodaru u tamnicu. Ako bi se ona bojala i ne bi htjela ići, pozovi mene.- Kazat ću gospođici da je zove u dvorište princeza jer joj želi nešto tajno reći. Plemeniti mladi gospodin veli da će me onda sigurnoslijediti.- Sve ja to znam doslovce. Ne čini mladi gospodin ništa bez mene i baš zato ti velim: ako ne bi išla pozovi mene, jer ta vjerenica već sada ima proklete mušice.- Gdje bih vas našao?- U blagovaonici. Ako sam usred igre, ti samo pristupi k meni i reci mi. Ali zapravo nisi tako lud kako izgledaš. Uistinu bi se gospođica mogla prepasti rogova i đavolskog odijela. Čekaj: dat ću ti odijelo viteza. To će joj se bolje sviđati. Pazi: moje zapovijedi i sve što odredim zapovijed je mladog gospodina.Čim ga je obukao, smjesta ga pošalje natrag pred blagovaonicu. Onda sve odjevene ljude svrsta u povorku i odredi im da ga čekaju. Mladen i Vojko odjeveni su u fantastična odijela. Nitko ih ne može prepoznati pa im lakrdijaš zapovijeda grubo kao da su sluge. Obojica pohitaju za njim dok on ide ravno u svoju sobu. Tu ih već čeka Stjepko. Petar Pan javlja svima tiho:- Sve sam saznao. Kušević je u tamnici osuđen na strašnu smrt.- Idem sad Verbciju. - odluči Stjepko.- Čekajte. Još ne znate sve. Draženić je odlučio da ona gleda što rade od njega. Čim njega odnesu u tamnicu, vojnik mora Vilenu odvesti dolje.- Dakle, još malo i saznat će da djevojka nije ovdje?- A kad to sazna Draženić, mislit će da je Jelenko kriv i nema mu spasa.Vojko gotovo zastenje.Smjesta će ga ubiti čim dozna da je sjeverna kula prazna. Nismo smjeli najprije nju izvesti iz dvorca.- U svojoj paklenoj duši zamislio je Draženić strahovitu osvetu. Nije više čovjek, zvijer je.- Bacit ću se na njega - izjavi Vojko. - Slijedit ću Draženićau tamnicu.- Objesit će i nas - veli lakrdijaš.- Ionako mi nije do života.- Dobro, umrite, ali prije idemo u pogibelj - veli Petar Pan. • Tada se Stjepko prene iz misli:445- Gospodine Petar Pan, govorit ću, vikati iz svega grla, Ver-beciju. Nećemo dopustiti da Draženića nose dolje.

* - Onda bi mogao izdati nalog tamničaru da ga odmah ubije - prepadne se Vojko.

- Čekajte - naglasi Petar Pan - lakrdijaš ima odigrati lakrdiju. Pokušajmo iz lakrdije prijeći na tragediju, a zatim opet u lakrdiju. Gospodin Vojko veli da mu život ne vrijedi. Neka, dakle, pokuša izložiti život za druga.- Evo me. Recite što da učinim. Nisam dosjetljiv, ali izvest ću sve što je potrebno.- I ja sam tu - uzvikne Mladen. Lakrdijaš zaključa vrata i šapće im:- Ukratko ću vas uputiti. Dok sam dolje razgovarao s kovačem i tamničarom, već sam skladao svoj igrokaz. Ili ćemo ove noći svi izgubiti glave, i mi i Kušević, ili možda nekako isplivati živi, makar i zatvoreni. Stvar je vrlo jednostavna.