Seminarski rad

1. Uzorkovanje

2. Preciznost metoda

3. Metode analiza namirnica

4. HCCP System

5. Optička ispitivanja

SADRŽAJ

1. UVOD ………………………………………………………………………………….3

1.1 Pojam kvalitete i neke osnovne definicije…………………………………………..3

2. UZORKOVANJE …………………………………………………………………….5

2.1. Osnovni pojmovi I definicije………………………………………..........................5

2.2. Principi uzorkovanja…………………………………………………7

2.3. planovi prijema……………………………………………………….7

2.4. Inspekcijski nivo………………………………………………………8

3. PRECIZNOST METODA KONTROLE KVALITETE……………………10

3.1. Definicije nekih pojmova……………………………………………………...10

3.2. Praktički dio…………………………………………………………………….11

3.3. Provjera značajnosti analitičkih zahvata……………………………………….11

3.4. Interlaboratorijski pokusi………………………………………………………11

3.4.1. Način prikazivanja rezultata………………………………………………….12

3.4.2. Statistička interpretacija rezultata interlaboratorijskog pokusa…………..12

3.4.3. Redukcija suvišnog broja rezultata……………………………………………12

3.4.4. Kontrola laboratorija……………………………………………………………13

4. METODE ANALIZE NAMIRNICA……………………………………………….13

4.1.Hemijske metode analize………………………………………………………….13

4.2. Senzorske metode analize…………………………………………………………14

4.3. Biohemijske metode………………………………………………………………15

4.4. Instrumentalne metode……………………………………………………………15

5. HCCP SYSTEM……………………………………………………………………..16

5.1. HCCP u prehrambenoj industriji………………………………………………17

5.2. Termini i definicije u HCCP systemu……………………………………………20

6. OPTIČKI METODI ANALIZE…………………………………………………….22

6.1. Teoretske osnove optičkih metoda ……………………………………………….22

6.2. Kvalitativna određivanja………………………………………………………….24

2

6.3. Kvantitativna određivanja……………………………………………………25

3

1.UVOD

Bih tržište je preplavljeno hranom sumljivog kvaliteta sa aspekta biološke

vrijednosti,higijrnskei spravnosti,sadržaja rezidua,kontaminata,radioaktivnih

nukleidaita.Haos na BiH tržištu u pogledu kvaliteta hrane izavan je nizom faktora kao što

su nemogućnost kontrole hrane koja ulazi u nasu državu zbog propusnosti

granica,nepoštovanja važećih propisa,nepostojanja adekvatnih i akreditovanih

laboratorija,relevantnih BAS standarda,efikasne inspekcijske kontrole kao i odsustva

uspostavljenog sistema kontrole kvaliteta hrane u okviru postojeće domaće

proizvodnje.Ostaje otvoreno pitanje prelaska na regulative EU.

1.1.POJAM KVALITETA I NEKE OSNOVNE DEFINICIJE

Pojam kvalitete(eng. Quality) je mjera ili pokazatelj obima odnosno iznosa upotrebne vrijednosti nekog prozvoda ili usluge za zadovoljenje tačno određene potrebe na određenom mjestu i u određenom trenutku tj. Onda kada se taj proizvod i ta usluga u društvenom procesu razmjene potvrđuju kao roba.

Kvaliteta sa stajališta prozvođača je mjera koja pokazuje koliko je određeni vlastiti prozvod namijenjen tržištu uspio:-koncepcijski(kolika mu je vrijednost kavaliteta koncepcije)-konstrukcijski(kolika mu je vrijednost kvaliteta konstrukcije)-izvedbeno(kolika mu je vrijednost kvaliteta izrade).

Kvaliteta sa stajališsta potrošača je stepen ugrađene upotrebne vrijednosti proizvoda ili usluge do kojeg oni zadovoljavaju tačno određenu upotrebu(zahtjev ili funkciju).

Kvaliteta sa gledišta tržišta je stepen do kojeg određena roba ili vrsta robe više(ne)zadovoljava oderđenog kupca u odnosu na istovrsnu robu konkurenta.

4

Pojava serije normi ISO 9000ff 1987.god. označila je prvo svjesno ujedinjavanje unutrašnje i vanjske kontrole kvalitete te stvaranje jedinstvenog sistema za osiguranje kvalitete preduzeća koji stavlja u prvi plan interese korisnika proizvoda ili usluga.

Tehnička regulativa EU u području prehrambenih proizvoda djeli se: Tehničku regulativu koja se odnosi na uslove prometa proizvoda uključujući uvoz

i izvoz odnosno koje uslove mora da ispuni proizvod da bi se stavio u promet

Tehničku regulativu kojom se propisuju uslovi zdravstvene sigurnosti prozvoda(horizontalna legislativa)

Tehničku regulativu kojom se propisuju temeljni zahtjevi kvaliteta prehrambenih proizvoda(vertikalna legislativa)

Danas se na nivou EU u području hrane donose uglavnom horizontalni propisi kojima se

osigurava da se svi proizvodi u EU proizvode i provjeravaju po principima koji garantuju

prehrambene proizvode sigurne po zdravlje ljudi.Prilikom vršenja kontrole kvaliteta

prehrambenih proizvoda analiziraju se sve vrste namirnica.Kontrola kvaliteta je sredstvo

regulisanja određenih standarda.Povezana je sa proizvodnim procesom i sa specifičnim

operacijama u procesu.Ona obuhvata sve ulazne materijale,prizvode i gotove

proizvode.Da bi prizvodi imali na tržištu ujednačen kvalitet potrebno je definisati

minimalne uslove kvaliteta.

5

2. UZORKOVANJE

2.1. OSNOVNI POJMOVI I DEFINICIJE

NKP-Nivo kvalitet za prijem,(A.Q.L) je maksimalni postotak defektnih jedinica(defakata)dozvoljen u šarži koja će biti prihvaćena na nivou 95%-tne vjerojatnosti.

Broj za prihvaćanje(c) je broj u planu uzorkovanja koji prikazuje maksimalno dopušteni broj defektnih jedinica u uzorku, na osnovu kojega se šarža još uvijek smatra zadovoljavajućom u odnosu na postavljene zahtjeve standarda CODEXA.

Defekti,Defektna jedinica uzorka je ona koja ne ispunjava stanovite specifirane zahtjeve odgovarajućeg standarda CODEXA.Kriterij na osnovi kojih se neka jedinica uzorka kvalificira kao defektna izneseni su u pojedinom standardu CODEXA.

Inspekcija;Postupci mjerenja ispitivanja testiranja ili ostala uspoređivanja nekog kontejnera ili jedinice proizvoda(jedinice uzorka predstavljaju inspekciju temeljenu na zahtjevima standarda CODEXA.).

Inspekcijski nivo je relativni odnos uzorkovanja izvrešenog u šarži datog proizvoda ili klasi kvalitete proizvoda

Šarža ili Inspekcijska šarža(Lot) je zbirka primarnih kontejnera(pakiranja)ili jedinica uzorka iste veličine tipa i oblika koje su proizvedene ili prerađene pod istim uvjetima.

Velicina šarže-Lota(N)-predstavlja broj primarnih kontejnera ili jedinica uzorka u šarži.

Jedinični uzorak-može biti pojedinačni kontejner(pakiranje)-dio sadržaja primarnog kontejnera ili sastavljena smjesa proizvoda koja se ispituje kao jedinstvena jedinica.

6

Velicina uzorka-predstavlja ukupan broj kontejnera ili jediničnih uzoraka izvučenih iz šarže ili proizvodnje.

Jedinični uzorak-može biti pojedinačni kontejner(pakiranje)-dio sadržaja primarnog kontejnera ili sastavljena smjesa proizvoda koja se ispituje kao jedinstvena jedinica.

Uzorak-je odredjeni broj jediničnih uzoraka koja služe za inspekciju.Općenito,pod pojmom uzorka podrazumijevaju se svi kontejneri ili jedinični uzorci izvučeni za ispitivanjaiz odredjene šarže.

Uzorkovanje-predstavlja proces izvlačenja ili odabiranja kontejnera ili jediničnih uzoraka iz šarže ili proizvodnje.

Plan uzorkovanja;Na temelju šeme uzorkovanja koja uključuje veličinu uzorka,inspekcijske nivoe,brojeve za prihvćanje ili odbacivanje ,može se donijeti odluka da se prihvati ili odbaci šarža.

Uzorkovanje predstavlja postupak izvlačenja ili odabiranja kontejnera ili jedinica uzorka iz šarže ili iz proizvodnje.Kao rezulatat ispitivanja uzorkovanjem-analizom izuzetnog uzorka dobiva se informacija kojom se može procijeniti kvaliteta šarže,te se donosi odluka o prihvaćanju,odbacivanju ili probiranju ispitivane robe.Postupci uzorkovanja koji sadrže kako veličinu uzorka,tako i kriterije za prijem,opcenito se nazivaju kao“prihvaćanje uzorkovanjem“.Kontrola kvalitete može biti potpuna(totalna) ili kontrola uzorkovanjem.U prvom slučaju kontrolira se svaka jedinica skupa(partije,šarže,lota), a kod kontrole uzorkovanjem izuzima se manji broj jedinica,koje se ispituju,te donosi odluka za čitav skup da li odgovara ili ne odgovara postavljenim zahtjevima. Primjenom uzorkovanja rizici za pogrešno donošenje odluke:-rizik proizvođača,je rizik kojim se izlaže proizvođačda će mu biti odbijena čitava šarža iako je njegova kvaliteta ispravna-rizik potrošača,je rizk kojem se izlaže potrošač da će kupiti ili prihvatiti proizvod loše kvalitete koja je proglašena ispravnom.

Klasifikacija defekta:

-neprihvatljivi(nedostatci neprihvatljivi za potrošača,sa zdravsvenog ili ekonomskog stajališta)-prihvatljivi(nedostatci koji se mogu pod određenim uvjetima prihvatiti od strane potrošača)

7

Razlikujemo manje ili više značajne defekte,zavisno od toga da li se odnose na važne(ali ne i kritične karakteristike kvaliteta)ili na manje važne karakteristike.

2.2.PRINCIPI UZORKOVANJA

Uzorkovanje se sastoji od dvije djelatnosti kojima je cilj da se utvrdi veličina uzorka i način izdvajanja jedinica u uzorak.-Veličina uzorka-način izdvajanja jedinica u uzorakNačin izdvajanja jedinica u uzorak u praksi razlikujemo načine izvajanja jedinica u uzorak:

Slučajni uzorak-svakoj jedinici skupa(šarže) mora se dati jednaka šansa da bude izuzeta u uzorak.Provodi se primjenom tablice slučajnih brojeva.

Sistematski uzorak-odabire se iz odnosa(N∕n)prilikom pretovara ili utovara ili druge manipulacije sa jedinicama šarže

Stratificirani uzorak(slojeviti)-proporcija jedinica specifičnih karakteristika šarže mora biti zastupana u istom odnosu i u uzorku.

2.3.PLANOVI PRIJEMA

To su statički proračuni koji utvrđuju potrebne veličine uzoraka,daju elemente za donošenje odluke o prijemu ili odbacivanju šarža čija se kvaliteta ispituje na bazi izuzetih uzoraka.Planovi prijema za industrijski pakirane namirnice

Savez FAO/WHO je organizovao komisije Codex Alimentarius radi izdavanja standarda za namirnice.Do 01.07.1985 učlanjeno je 124 zemlje koje sudjeluju u radu komisija.Svrha standarda koji izdaje Savez FAO/WHO sastoji se u zaštiti zdravlja potrošača,osigura ispravna manipulacija u prometu namirnica,unaprijedi suradnja u donošenju standarda za namirnice,da se dovrši izrada standarda,a nakon što ih prihvate članice,da se objave u Codexu Alimentarius,bilo kao regionalni ili svjetski standard.

Svrha

Planovi prijema upotrebljavaju se za prihvatanje defektnih jedinica u šaržama industrijski pakiranih namirnica,kao što su definirani u pojedinim standardima Codexa

8

pod uvjetomda su planovi prijema specifično uključeni u standarde Codexa sa svrhom određivanja prihvatljivosti ili odbijanja šarži.

Područje primjene

Planovi uzorkovanja prvenstveno su namijenjeni provjeravanju kvalitete propisane standardom za određeni proizvod kod odgovarajući N.K.P iznosi 6,5 defektnih jedinica koje su definirane u standardima Codexa.Ovi planovi prijema ne mogu se koristiti za faktore koji mogu predstavljati rizik za zdravlje potrošača ili faktore koji su neprihvatljivi za potrošača,na osnovu kojih bi nadležni inspektor mogao odbaciti šaržu takve kvalitete.Primjeri takvih karakteristika su:zaostaci pesticida,kontaminati,napuknute limenke itd. U ovom slučaju moraju se koristiti drugi kriteriji i planovi prijema.Iako su ovi planovi uzorkovanja namijenjeni za procjenu kvalitete,oni mogu poslužiti i za druga određivanja kao što su npr.netto mase,Brixove vrijednosti i drenaža masa pod pretpostavkom da je N.K.P. od 6,5 odgovarajući i za ta određivanja.

2.4.INSPEKCIJSKI NIVO

Inspekcija uključuje faze djelatnosti:

1. Izbor odgovarajućeg inspekcijskog nivoa:-Inspekcijski nivo I-normalno uzorkovanje-Inspekcijski nivo II-u slučaju spora ili strože kontrole šarže iz određenih

specijalnih razloga

2. Utvrđivanje veličine šarže(N),tj. broja primarnih kontejnera(pakiranja) ili jedinica uzorka.

3. Određivanja broja jedinica u uzorku-veličina uzorka(n),kojeg treba izvući iz inspekcijske šarže,vodeći računa o veličini kontejnera,veličini šarže i inspekcijskom nivou.

4. Izuzimanja potrebnog broja jedinica(n) iz šarže,obraćajući pažnju na kodove ili druge znakove raspoznavanja kod formiranja uzorka.

9

5. Ispitivanje proizvoda u skladu sa zahtjevima standarda Codexa.

Svaki pojedini kontejener ili jedinica uzorka klasificira se kao defektan ukoliko ne ispunjava specificirani nivo kvalitete propisane standardom,s tim da se klasifikacija defektnosti vrši prema klasifikaciji koja je iznesena u Standardu Codexa.

6. Izabiranja odgovarajućeg plana uzorkovanja iz dodatka I.

7. Donošenje odluke o prihvatljivosti šarže pod uvjetom da je broj defekata jednak ili manji od broja za prihvaćanje (c).

8. Donošenje odluke o neprihvatljivosti šarže,ako je broj defekata veći od broja za prihvaćanje.

Rizici

Svrha svakog plana uzorkovanja sastoji se u tome da se prihvati što više „dobrih“,a odbaci što više „loših“ šarži.Budući da u tom poslu su uključeni i rizik i vjrojatnost,tako će i svaka odluka sadržavati i određeni dio rizika.Taj faktor rizika mora se prihvatiti kao sastavni dio svakog postupka uzorkovanja.

Metoda smanjivanja rizika potrošača da će prihvatiti proizvod neodgovarajuće kvalitete raste sa povećanjem veličine uzorka.Znači što je veći uzorak uključen je manji rizik da će se prihvatiti „loše“ šarže.Inspekcijski nivo pokazuje relativni iznos uzorkovanja i način provođenja inspekcije u šaržama datog proizvoda.Ako se inspekcijska šarža pakira pod strogom kontrolom i ispunjava zahtjeve Standarda Codexa,promjena inspekcijskih nivoa neće značajno mijenjati rizike potrošač-proizvođač.

Drugim riječima,“dobra“ šarža bi trebala uvijek proći kod prijema dobrog plana uzorkovanja.Djelotvornost nekog plana uzorkovanja da razlikuje „dobre“ od „loših“ šarži može se ispitati tzv.“operativnim krivuljama“ za različite veličine uzorka.

10

3.PRECIZNOST METODA KONTROLE KVALITETE

3.1. Definicije nekih pojmova:

„Tačnost metode“ – predstavlja informaciju o tačnoj ili pravoj vriejdnosti rezultata

mjerenja. Tačnost metode može se utvrditi ako se poznaje prava vrijednost.

„Preciznost“ – predstavlja informaciju o stepenu slaganja ponovljenih mjerenja.

Razlikujemo preciznost mjerenja i preciznost metode.

„Preciznost mjerenja“ - je podatak o stepenu slaganja ponovljenih rezulata mjerenja

istovrsnog uzorka unutar jendog laboratorija od strane jednog analitičara koji je

ispitivanjem proveo paralelno ii jedno iza drugog u kratkom vremenskom intervalu.

„Preciznost metode“ – je podatak o stepenu slaganja ponovljenih rezultata mjerenja

istovrsnih uzoraka, ali kad se ispitivanjem provodi nekoliko laboratorija i kad u

ispitivanjima sudjeluje nekoliko operatora, a ispitivanje provode paralelno ili na uzorcima

koje ispituju neposredno jedan iza drugoga.

Ovako izražena preciznost naziva se „reproducibilnošću medote“ . Kvantitativno se može

izraziti kao standardna devijacija reproducibilnosti ili kao relativna pogreška metode.

„Analiza varijance“ - je racunski postupak u kome se prosječna varijanca provedenog

mjerenja razbija ili proporcionira na izvore varijacija koje su interesantne za provedeno

ispitivanje. Nakon sto su iscrpljeni logični izvori varijacija ,preostali dio varijacija ili

rezidualna varijanca naziva se varijancom analitičke greške, te služi za testiranje ostalih

varijanci.

11

3.2. Praktički dio

Utvrđivanje preciznosti metoda vrši se u pet etapa :

provjera značajnosti analitičkih zahvata,

interlaboratorijski pokus,

ekstremne vrijednosti laboratorija unutar svakog pojedinog uzorka ( Diksonov

kriterij) ,

test homogenosti između laboratorija,

test homogenosti paralelnih mjerenja.

Nakon ovih testova primjenjuje se analiza varijance u kojoj se iz očekivanih vrijednosti

prosječnih kvadrata računaju procjene vrijednosti variajnce između paralelnih mjerenja

( s o 2 ) , varijanca zbog razlika laboratorija ( s L

2 ) i varijance međudjelovanja uzoraka i

laboratorija ( s LO 2 ).

3.3. Provjera značajnosti analitičkih zahvata

U svakom analaitičkom postupku važno je da u propisu nema nekih nejasnoća koje bi

kod analitičara izazvale neku dilemu . Svaka dilema predstavlja mogući uzrok većih ili

manjih disperzija u arbitražnim sporovima kada se ispitivanje vrši u dva različita

laboratorija. Da bi se ovo izbjeglo važno je u početnom stadiju standardizacije metoda

ispitati značaj svakog pojedinog analitičkog zahvata. Ako se ustanovi da je određeni

zahvat značajan treba ga precizirati da ne ostavlja nikakve dileme pri izvedbi određenog

postupka.

3.4. „ Interlaboratorijski pokusi „

Propis zahtjeva da se ispitivanje istovrsnih uzoraka vrši u 8 – 15 laboratorija. Minimalni

broj bio bi 6 laboratorija po tri uzorka i po dvija paralelne probe. Time se dobiva 36

12

rezultata. Važno je da svaki pojedini laboratorij ispita sve uzorke na nivou dva paralelna

mjerenja.

3.4.1. Način prikazivanja rezultata

Svaki učesnik pokusa dobiva :

upute za uskladištenje uzoraka,

propis pripreme uzorka prije ispitivanja,

precizne detalje metode koja će se koristiti,

broj ponavljanja koja se moraju izvesti,

upute kako će se izračunati i prikazati rezultati.

3.4.2. Statistička interpretacija rezultata interlaboratorijskog pokusa

Redosljed operacija u okviru inerlaboratorijskog pokusa :

redukcija suvišnog broja rezultata,

kontrola laboratorija ,

provjera homogenosti varijance,

izračunavanje „ repetabilnosti“ i „ reproducibilnosti“ .

3.4.3. Redukcija suvišnog broja rezultata

Kriterij za odbacivanje suvišnih mjerenja je primjena zakonskog slučaja. Tako npr. ako

imamo tri mjerenja , a želimo dva jedan će mo odbaciti koristeći tablicu slučajnih

brojeva. Svaki put kada se očitaju cifre jedan , dva ili tri odbacuju se odgovarajući prvi ili

drugi ili treći rezultat. Radi lakšeg računanja rezultati se mogu kodirati.

13

3.4.4. Kontrola laboratorija

a) odbacivanje rezultata laboratorija

U praksi se treba često ispitiati da li neke od laboratorija u interlaboratorijskim pokusima

pokazuje stalno previsoke ili preniske rezultate. Da bi se to provjerilo koristi se tzv.

postupak „sume niza“ .

b) odbacivanje pojedinacnog rezultata mjerenja

U praksi se često događa kod niza podataka mjerenja da je neki rezultat ili prenizak ili

previsok. U statistici za takve svrhe služi Diksonov test .

4. METODE ANALIZE NAMIRNICA

Metode analize namirnica mogu se svrstati u 4 grupe :

Hemijske metode analize Senzorske metode analize Biohemijske metode analize Instrumentalne metode analize

4.1. Hemijske metode analize

Ove se metode mogu primjenjivati samostalno, zato što zadovoljavaju najveći broj postavljenih opštih zahtjeva. Kada je riječ o pogonskoj kontroli (pogonskim laboratorijama), hemijske metode analize nalaze punu primjenu. Zbog toga je veliki broj ovih metoda svrstan u tzv. standardne metode propisane nacionalnim i internacionalnim standardima (ISO). Hemijske metode analize predstavljaju osnovu za primjenu instrumentalnih metoda analize. Da bi se bolje zadovoljili opšti ali i specifični analitički zahtjevi, često se hemijske metode analize kombinuju sa instrumentalnim metodama, pa čak i zamjenjuju njima. Gotovo uvijek primjeni instrumentalnih metoda analize prethodi hemijska priprema uzorka. Tako se može zaključiti da se hemijske metode analize primjenjuju u analitici i da će u budućnosti biti kao samostalne metode ili u kombinaciji sa instrumentalnim

14

metodama analize, te da će se morati izučavati i primjenjivati i u budućnosti kao osnova i kao sastavni dio instrumentalnih metoda analize. U analizi namirnica se koriste različite metode kvalitativne i kvantitativne analitičke hemije. Ponekad je dovoljno odrediti da li je neki sastojak prisutan u namirnici, a ponekad, kada znamo da je neki sastojak prisutan potrebno je odrediti njegov udio u namirnici. Pri analizi namirnica u većini slučajeva je potrebno provesti i kvalitativnu i kvantitativnu analizu. Najčešće korištene kvalitativne metode analize namirnica su bojene reakcije za identifikaciju prisustva nekih tvari u namirnicama. U kvantitativnoj analizi namirnica podaci o sadržaju nekog sastojka govore o biološkoj ili energetskoj vrijednosti namirnice, dok u drugom slučaju, prisustvo nekog sastojka u namirnici može da umanji njenu upotrebnu vrijednost. Metode ispitivanja namirnica koje se zasnivaju na tradicionalnim ili „vlažnim hemijskim metodama“, i danas imaju važnu ulogu kod određivanja sastava i kvaliteta namirnica. Utrošak hemikalija kod ove metode je poprilično velik, one su manje precizne i osjetljive i nisu dovoljno specifične za određivanje nekih sastojaka. Bez obzira na ove nedostatke, klasične metode su još uvijek u upotrebi. Od klasičnih hemijskih metoda u analizi namirnica najviše se upotrebljavaju gravimetrijske metode, metode volumetrijskih titracija i metode ekstrakcije pomoću pogodnih rastvarača.

4.2. Senzorske (organoleptičke) metode analize

Senzorska ili organoleptička ispitivanja prehrambenih proizvoda su takva ispitivanja kod kojih se koriste ljudska osjetila za procjenu senzorskih karakteristika namirnica. Te se karakteristike odnose na izgled, boju, opip, konzistenciju, miris i okus.

Dva su osnovna razloga za primjenu senzorskih metoda analize :

Ocjena kvaliteta ili promjena kvaliteta proizvoda Ocjena prijatnosti (prihvatljivosti) proizvoda

Grupa odabranih i obučenih ocenjivača ocjenjuje kvalitet ili promjenu kvaliteta proizvoda. Ocjenjivanje se obavlja po različitim sistemima, u strogo konstruisanim uslovima uz rigoroznu statističku obradu rezultata zbog obezbjeđivanja maksimalno moguće objektivnosti. U budućnosti postoji mogućnost da se sve senzorske ocjene kvaliteta zamjene ocjenama dobivenim pomoću instrumentalnih metoda analize, prije svega zbog veće objektivnosti.Ocjenu prijatnosti (prihvatljivosti) proizvoda daje grupa odabranih ocjenjivača, najčešće potrošača datog proizvoda. Pošto se ne radi o obučenim ocjenjivačima njihova ocjena sa gledišta kvaliteta ne može biti potpuno vjerodostojna, ali ima veliki značaj za definisanje tzv. upotrebne vrijednosti, prije svega sa gledišta uživanja u datom proizvodu. Neki proizvod može potpuno zadovoljiti kriterije kvaliteta sa analitičke tačke gledišta, definisanog pomoću hemijskih, biohemijskih ili instrumentalnih metoda analize, ali ako se potrošačima ne sviđa po subjektivnim senzorskim ocjenama, neće ga kupovati,

15

odnosno trošiti što ga na tržištu čini gotovo bezvrijednim. To znači da iz ocjene prijatnosti slijedi ocjena prihvatljivosti datog proizvoda. Ovo se može prikazati posmatranjem uobičajenog postupka ocjenjivanja upotrebne vrijednosti, odnosno prijatnosti (prihvatljivosti) nekog proizvoda koji izvode potrošači.

Najčešći tok senzorske ocjene je :

U prodavnici se proizvodu ocjenjuju boja, izgled, po mogućnosti miris i konzistencija i donosi odluka o kupovini

Kod kuće se proizvodu ocjenjuju miris, ukus i aroma Informacije se percipiraju pomoću čula Po obradi informacija u čovjekovom mozgu on izražava svoju reakciju, odnosno

ocjenu gestom, govorom ili na neki drugi način

U skladu sa donijetom ocjenom slijedi odluka o prihvatljivosti, odnosno daljoj nabavci proizvoda. Senzorske metode analize, iako su u velikoj mjeri subjektivne, u analitici će veoma dugo opstati kao neophodna metoda i najvjerovatnije nikada neće prestati potreba za njom. Senzorske metode se nikada ne smiju koristiti samostalno, već se za karakterisanje proizvoda mogu koristiti i druge metode analize.

4.3. Biohemijske metode analize

Ove metode se ponekad zovu i mkrobiološkim metodama kad se u analizi koriste kompletni mikroorganizmi specifičnog soja, a moguće je koristiti i izolovane enzime iz tih mikroorganizama. U prvom slučaju se govori o analizi „in vivo“ (uživo), a u drugom slučaju „in vitro“ (u staklu, odnosno u epruveti).Ovo je veoma značajna analitička metoda koja se trenutno ne može zamijeniti nekom drugom metodom, prije svega po selektivnosti i osjetljivosti. Puna vrijednost biohemijskih metoda analize se postiže njihovom kombinacijom sa instrumentalnim metodama analize. Danas se smatra da su biohemijske metode osnova analitike, naravno u kombinaciji sa instrumentalnim metodama analize, što znači da se i biohemijske metode analize u svom razvoju kreću ka instrumentalnim metodama analize.

4.4. Instrumentalne metode analize

Ove metode u poređenju sa svim ostalim metodama analize u najvećoj mjeri zadovoljavaju opšte i specifične zahtjeve i one predstavljaju najznačajnije metode analize. Sve ostale metode analize u svom razvoju kreću se ka instrumentalnim metodama, bilo da se radi o njihovoj kombinaciji ili potpunoj zamjeni. Ove metode imaju ozbiljan nedostatak, a to je visoka cijena.

Instrumentalne metode analize se dijele na 4 grupe :

Metode razdvajanja Optičke metode

16

Elektroanalitičke metode Termijske metode

Instrumentalne metode su brže u odnosu na sve druge metode i one zahtijevaju prethodnu obuku ispitivača. Pomoću ovih metoda može da se mjeri kvalitet sljedećih svojstava proizvoda : veličina, tekstura, boja i konzistecija. Ove metode se također upotrebljavaju i u slučaju praćenja odstupanja u toku tehnološkog procesa.

5. HCCP SYSTEM

HACCP - šta znači?

HACCP (Hazard Analysis and Critical Control Points) u prijevodu znači” Analiza rizika i

kritične kontrolne tačke” predstavlja sistem koji identificira i kontrolira rizike koji su

značajni za sigurnost hrane. To je od Povjerenstva Codex Alimentarius prihvaćeni sistem

u kojem se sigurnost hrane postiže analizom i kontrolom kemijskih, bioloških i fizičkih

opasnosti u cijelom lancu, počev od primarne sirovine, nabavke i rukovanja, tehnološke

proizvodnje, pakovanja i skladištenja, distribucije, do konzumiranja gotovih proizvoda.

HACCP sistem se manifestuje kroz sedam načela:

• Identifi kacija i analiza rizika,

• Određivanje kritičnih kontrolnih tačaka

(CCP),

• Utvrđivanje kritičnih granica za sve CCP,

• Uspostavljanje sistema praćenja,

• Defi nisanje korektivnih mjera,

• Uspostavljanje verifi kacije,

• Uspostavljanje dokumentacije i vođenje

evidencije.

17

HACCP koncept u okviru navedenih sedam osnovnih principa, predstavlja savremen

sistem koji efi kasno obezbjeđuje higijensku, toksikološku i svaku drugu ispravnost

poljoprivrednoprehrambenih proizvoda. Predstavlja dio cjeline savremenog sistema

upravljanja kvalitetom. Naime, HACCP i ISO 9000 treba posmatrati kao sisteme

koji su komplementarni i međusobno se podržavaju. Pristup i jednog i drugog sistema se

koristi da bi dao i pokretao poboljšanja u zadovoljavanju zahtijeva kupca.

Osnovna razlika između sistema kvaliteta prema ISO 9000:2000 i HACCP- sistema

ogleda se kroz dva ključna momenta:

• Sistem kvaliteta je vezan za poslovanje, a HACCP za specifi čan proizvod,

• Sistem kvaliteta nema odrednicu obavezne primjene, dok HACCP-koncept gotovo u

svim razvijenim zemljama, pa i u mnogim zemljama u razvoju, ima status sistema sa

obaveznom primjenom. Raspoloživa dokumentacija koja omogućava uspostavljanje

HACCP sistema jesu načela Codex Alimentarius, danski standard DS 3027E:1998

i ISO 15161: 2001, uz nezaobilazno poznavanje pripadajuće horizontalne zakonske

legislative i standarda koji se odnose na zahtjeve, odnosno metode identifi kacije opasnih

komponenata u hrani.

5.1. HCCP u prehrambenoj industriji

Danas, prehrambene industrije imaju pred sobom jako važan izazov, proizvesti sigurnu hranu za sve zahtjevnije potrošače koji znaju šta žele. Proizvoditi sigurnu hranu predstavlja ozbiljan zadatak, pogotovo u okruženjima gdje svakog dana možemo biti svjedoci novih bolesti, epidemija, pandemija i drugih opasnosti za ljudsko zdravlje.

18

Kada se malo osvrnemo na razloge pojave ovih opasnosti za ljudsko zdravlje vidjet ćemo da se većina njih prenosi na ljude putem hrane (Ptičija gripa, BSE-Kravlje ludilo, dioksin itd.)

Kao preventiva u proizvodnji sigurne hrane koristi se sistem upravljanja sigunosti hrane HACCP što predstavlja jedan sistem koji ima zadatak da svede rizik proizvodnje nesigurne hrane na minimum tako što će se u smislu prevencije odrediti kritične tačke procesa proizvodnje te će se iste redovito kontrolirati i na taj način obezbjediti potrošačima sigurna hrana.

Prednosti uvođenja HACCP-a:

Uvođenje i certificiranje HACCP sistema pokazuje Vašu brigu o potrošačima i proizvodnji sigurne hrane te na taj način potrošači dobijaju adekvatnu informaciju o sigurnosti Vašeg proizvoda.

Obzirom da je želja, a i cilj svakog proizvođača da izvozi svoje proizvode na druga tržišta, jedan od neizostavnih uslova je i implementiran HACCP sistem.

Kontrola ispravnosti hrane fokusira se sa kontrole gotovog proizvoda (kontrola nastale greške) na kontrolu procesa i podprocesa proizvodnje hrane (prevencija greške).

Edukacija osoblja, gdje se u svakom trenutku zna KO je odgovoran, ZAŠTO, KADA i KAKO je odgovoran u procesu proizvodnje hrane.

Službene kontrole (inspekcije) Vaših proizvodnih procesa, prostorija i proizvoda se gledaju sa aspekta Vaše ozbiljnosti pristupu proizvodnje zdravstveno ispravne hrane.

19

20

5.2. Termini i definicije u HACCP sistemu

Higijena prehrambenih proizvoda – skup mera neophodnih za bezbednosti proizvoda od mikrobiološke kontaminacije.

Bezbjednost prehrambenih proizvoda (životnih namirnica) – bezbednost proizvoda u smislu odsustva bioloških, hemijskih i fizičkih materija koje bi mogle da predstavljaju opasnost po zdravlje korisnika.

Zdravstveno ispravne namirnice – namirnice koje zadovoljavaju zahteve Zakona o zdravstvenoj ispravnosti namirnica u prometu.

Odgovorno lice – vlasnik ili direktor preduzeća ili lice koje je posebno ovlašćeno da brine o proizvodima, procesima, opremi, dokumentaciji i sl.

HACCP (Hazard Analysis and Critical Control Point) – sistem koji identifikuje, definiše, procenjuje i drži pod kontrolom opasnosti po bezbednost životnih namirnica.

Analiza opasnosti – proces prikupljanja i ocene informacija o opasnostima, koje su značajne za bezbednost životnih namirnica i koje moraju biti uključene u HACCP plan.

Opasnost – prisustvo biološke, hemijske ili fizičke kontaminacije u proizvodu, koje ima nepovoljan uticaj na zdravlje.

Ozbiljnost opasnosti – ozbiljnost posledica po zdravlje korisnika, izazvano prisustvom biološke, hemijske ili fizičke materije.

Rizik – verovatnoća pojave opasnosti.

Tačka rizika – tačka, faza ili aktivnost u proizvodnji  u kojoj postoji mogućnost pojave opasnosti po bezbednost ili postojanost proizvoda.

Kontrolisanje – primena svih potrebnih aktivnosti da bi se obezbedila usaglašenost sa HACCP planom.

Mere kontrole – aktivnosti neophodne da bi se izbegla, sprečila ili opasnost svela na prihvatljiv nivo.

Upravljanje – način izvršavanja neke operacije ili sprovođenja nekog Postupka.

Životne namirnice – sve što se upotrebljava za hranu ili piće u prerađenom ili neprerađenom stanju.

21

Program HACCP – dokument koji se zasniva na osnovnim principima sistema HACCP i u kom se navode aktivnosti koje treba izvršiti u cilju obezbeđivanja uslova za bezbednost proizvoda.

Kontrolna tačka – (CP) tačka, faza ili aktivnost u proizvodnji, u kojoj se nakon izvršenog kontrolisanja dalje garantuje zdravstvena ispravnost proizvoda.

Kritična kontrolna tačka (CCP): tačka, korak, operacija u proizvodnji u kojoj se može sprovesti kontrola u cilju prevencije, eliminisanja ili svođenja opasnosti na prihvatljiv nivo.

Kritična granica (kritična granična vrednost) – minimalna ili maksimalna vrednost koja određuje granicu za kontrolisanje između prihvatljivog i neprihvatljivog, a koja se mora kontrolisati da bi se rizik sprečio, eliminisao ili smanjio na prihvatljiv nivo.

Dezinfekcija – korišćenje fizičkih, hemijskih ili mehaničkih sredstava u cilju uništavanja svih prvenstveno vegetativnih oblika mikroorganizama.

Dezinsekcija i deratizacija – uništavanje insekata i glodara.

Čišćenje – eliminisanje vidljivih nečistoća.

Pranje – potpuno uklanjanje nečistoća.

Ispiranje – eliminacija vodom ostataka sredstava za pranje i dezinfekciju.

Sterilizacija – potpuno uništenje svih oblika mikroorganizama.

Mogućnost opasnosti – verovatnoća da određeni faktor rizika bude uzročnik štete po korisnika.

Monitoring – planirano i definisano praćenje kritičnih kontrolnih parametara kako bi se utvrdilo da su kritične kontrolne tačke (CCP) pod kontrolom.

„Pod kontrolom“ – stanje u kome proces teče dobro, korektno i u kome kritične kontrolne tačke ne prelaze kritične granične vrednosti.

Dijagram toka – šematski prikaz koraka ili operacija u proizvodnji , prodaji i distribuciji jednog proizvoda.

HACCP plan – dokument koji se izrađuje u skladu sa principima HACCP, kojim se utvrđuje način eliminisanja ili delovanja na opasnosti.

Validnost – objektivni podaci o tome da li su elementi HACCP plana efikasni.

22

Verifikacija – sistematski monitoring uz korišćenje odgovarajućih metoda vrednovanja radi utvrđivanja usaglašenosti sa HACCP planom.

Sirovine – materijali koji se koriste za proizvodnju, kao i materijali koji se dodaju u proizvod.

Korektivne mere – mere za ponovno uspostavljanje kritičnih graničnica.

Preduslovni programi (PRP) – osnovni uslovi i aktivnosti neophodne za održavanje higijene okoline u lancu hrane, koji odgovaraju načinu proizvodnje, rukovanja i isporuke bezbednog finalnog proizvoda i bezbedne hrane za ljudsku potrošnju. PRP koji nisu izabrani u svrhu kontrole specifično identifikovane opasnosti, već u svrhu održavanja higijene proizvodnje, prerade i/ili okoline u kojoj se vrši rukovanje.Napomena: Potreba za odgovarajućim preduslovnim programima zavisi od segmenta u lancu hrane u kojem organizacija posluje i tipa organizacije. Primeri ekvivalentnih termina su: Dobra proizvođačka praksa (GMP, eng), Dobra poljoprivredna praksa (GAP, eng), Dobra higijenska praksa (GHP, eng), Dobra distributerska praksa (GDP, eng), Dobra veterinarska praksa (GVP, eng), Dobra proizvodna praksa (GPP, eng), itd.

Operativni preduslovni programi (OPRP) – preduslovni programi identifikovani pomoću analize opasnosti, kao značajni za kontrolu verovatnoće pojavljivanja opasnosti, kontaminaciju ili umnožavanje opasnosti u proizvodu ili okolini. OPRP se primenjuju za upravljanje kontrolnim merama koje su u postupku analize opasnosti identifikovane kao neophodne za kontrolu identifikovanih opasnosti na prihvatljivom nivou, a kojima se neće upravljati pomoću HACCP plana.

6. OPTIČKI METODI ANALIZE

6.1. Teoretske osnove optičkih metoda

Optičkim metodama analize se smatraju oni analitički metodi kod kojih mjerenja interakcije između energije (najčešće u vidu elektromagnetnih zraka) i materije (atoma, molekula ili većih agregata) omogućavaju kvalitativna i kvantitativna određivanja. Takođe su moguća i kinetička određivanja, kombinovana određivanja – fotometrijske titracije, optička detekcija u hromatografskim određivanjima i dr. Osnova za optičke metode analize je sa jedne strane definisanost energije elektromagnetskih zraka data Planckovim zakonom :

ΔE = h * C / λ

ΔE = h * ν

ΔE = h * C * }

23

h – Planckova konstanta = 6,626176 * 10-34 [J * s]ν – frekvencija [s-1]C – brzina svjetlosti = 2,99792458 * 101 [cm / s]l – talasna dužina [cm]}- 1 / λ – talasni broj [cm-1]

a sa druge strane moguće energetske promjene u materijalnom sistemu koje su ekvivalentne energijama elektromagnetnih zraka.

Materijalni sistem može kvantirano da mijenja svoju energiju skoro diskretno (slobodni atomi i atomski joni) i manje ili više kontinualno (u užem rasponu energija – molekuli ili u širem rasponu energija – asocijati).Povratnost procesa, odnosno energetskih promjena je relativno velika, pa kako su moguće interakcije materijalnog sistema i energije u kojima dolazi do povećanja energije materijalnog sistema pod uticajem elektromagnetnih zraka (apsorpcija energije), također je moguć obrnut proces u kome zbog smanjenja energije materijalnog sistema dolazi do otpuštanja energije u vidu elektromagnetnih zraka (emisija energije). Ako nema međuprocesa, apsorbovana energija je ekvivalentna emitovanoj, pa se tada radi o rezonantnim energijama, odnosno rezonantnim talasnim dužinama. Foton interaguje sa jednom materijalnom česticom, odnosno jedna pobuđena čestica povratkom u osnovno energetsko stanje emituje jedan foton, a mjerenjem smanjenja ukupne energije (intenziteta) ili mjerenjem ukupne emitovane energije (E) može se doći do zaključka o broju čestica (količini) datog materijalnog sistema koje se nalaze u datom prostoru (kvantitativna analiza).

Za analitičku primjenu optičkih metoda koriste se samo pojedini dijelovi ukupnog elektromagnetnog zračenja u prirodi. To su prije svega dijelovi spektra koje izazivaju :

Promjene u elektronskom energetskom stanju atoma i molekula (bliski UV dio spektra od 190 nm do 370 nm i vidljivi dio spektra od 370 nm do 850 nm). Optičke metode zasnovane na apsorpciji elektromagnetnih zraka su :

Atomska apsorpciona spektrofotometrija (atomi), ultraljubičasta (UV) i vidljiva (V) spektrofotometrija ili fotometrija (molekuli i molekulski joni), dok su tehnike zasnovane na emisiji : plamena spektrofotometrija ili fotometrija , spektrografija, kvantometrija, plazma emisiona spektrometrija, atomska fluorescentna spektrofotometrija (atomi i atomski joni), spektrofluorimetrija ili fluorimetrija (molekuli ili molekulski joni).

Promjene u vibracionim energetskim stanjima (vibracioni dio infracrvenog dijela spektra od 2,5 µm do 50 µm). Odgovarajuća optička tehnika je infracrvena spektrofotometrija (IR).

Promjene u energetskim stanjima spina nesparenih elektrona (dio mikrotalasnog spektra oko 0,01 m). Optička tehnika je elektron spin rezonantna ili elektron paramagnetno rezonantna spektrometrija (ESR ili EPR).

24

Promjene u energetskim stanjima spina atomskih jazgara (dio radiotalasnog spektra oko 5 m). Optička tehnika je nuklearno magnetno rezonantna ili nuklearna spin rezonantna spektrometrija (NMR ili NSR).

Energetske promjene u elektronskim energetskim stanjima se koriste za direktnu ili indirektnu kvantitativnu analizu, dok se promjene u vibracionim energetskim stanjima koriste za kvalitativnu, odnosno konstitucionu analizu.Najjednostavniji spektri se dobijaju kod elektronskih energetskih promjena u materijalnim sistemima atoma i atomskih jona. Pri promjenama, koje odgovaraju energetskim prelazima elektrona između atomskih orbitala, spektar ima najjednostavniji oblik. Zbog različitih efekata dolazi do širenja pika do oko 10 -3 nm, pa zbog male širine atomski spektar se označava kao linijski spektar.Kod materijalnih sistema molekula i molekulskih jona energetske promjene se dešavaju prelazima elektrona iz jedne u drugu molekulsku orbitalu. U sistemu molekula dešavaju se promjene i u vibracionim i rotacionim energijama molekula, pa je molekulski elektronski spektar veće širine od atomskog. Polutalasna širina pika molekulskog spektra je nekoliko desetina nm ili nekoliko desetina hiljada puta šira nego atomski linijski spektar, pa se zato ovaj spektar označava kao trakasti spektar.Osim međudejstva elektromagnetnih zraka i materijalnog sistema u vidu apsorpcije i emisije može doći i do interakcije čiji je rezultat reflektovanje ili rasipanje elektromagnetnih zraka, pri čemu je pored talasne dužine važan ugao i intenzitet zračenja . Ove optičke metode se označavaju kao metod je rasipanja svjetlosti. Sve pomenute optičke metode analize spadaju u područje kvantne optike. Refraktometrijske metode (geometrijska optika) se zasnivaju na efektima prelamanja svjetlosti, a polarometrijske metode (talasna optika) na efektima obrtanja polarizovane svjetlosti.

6.2. KVALITATIVNA ODREĐIVANJA POMOĆU OPTIČKIH METODA ANALIZE

Sva kvalitativna određivanja u okviru kvantne optike, odnosno interakcije elektromagnetnih zraka i materijanih sistema u kojima se dešava apsorpcija, emisija ili rasipanje zračenja u optičkim metodama analize izvode se na bazi eksperimentalno definisanog spektra u određenoj oblasti elektromagnetnog zračenja. U ovim određivanjima nije dominantna teorijska osnova interakcije zračenja i materijalnog sistema, već eksperimentalni podaci koji se upoređuju sa prethodno definisanim eksperimentalnim podacima , koji su po mogućnosti dobijeni pod istim eksperimentalnim uslovima. Vjerovatnoća kvalitativne analize uz pomoć navedenih optičkih metoda analize nikad nije 100 %, što znači da, bez obzira na čistoću supstance i definisanost spektra, same optičke metode nisu dovoljne za kompletnu kvalitativnu analizu, već se moraju kombinovati sa drugim hemijskim, instrumentalnim ili biološkim metodama.

25

6.3. KVANTITATIVNA ODREĐIVANJA POMOĆU OPTIČKIH METODA ANALIZE

Sva mjerenja u optičkim metodama analize zasnovanim na kvantnoj prirodi zračenja izvode se relativnim metodama , što znači da kod apsorpcionih metoda mora postojati najmanje tzv. nulti standard ili slijepa proba, dok kod emisionih metoda mora postojati najmanje slijepa proba i standard maksimalnog sadržaja za definisanje optimalnih radnih uslova. Kada se koristi monohromatsko zračenje moguće je primjeniti apsolutni metod analize (iz mjerenja jednog podatka i iz poznate funkcionalne veze izračunati sadržaj komponente), dok se u svim ostalim slučajevima koriste relativni metode (najčešće metode kalibracione krive ili metode dodatka standarda).Kvantitativna analiza se u svim apsorpcionim metodama zasniva na primjeni Lambert – Beerovog zakona. Lambert – Beerov zakon je izveden za monohromatsko zračenje i za niže koncentracije određivane supstance. Matematički se ovaj zakon može iskazati u diferencijalnom obliku :

dI = -k * I * l * dcgdje je :

dI – promjena intenziteta zračenja I – intenzitet zračenja l – debljina slojadc – promjena koncentracije k – konstanta proporcionalnosti

Pod uslovom da k ≠ f(I) i k ≠ f(c), ova jednostavna jednačina se transformiše u :

ln ( I0 / It ) = k * l * c

odnosno u oblik : It c

∫dt / I = -k * l ∫dc I0

o

kada se prirodni logaritam svede na dekadni preko relacije :

ln x = 2,303 log x

log (Io / It) = (k / 2,303) * l * c ili

A = ε * I * cili

It = I0 * 10-ε * I * c

gdje je :A – apsorbancija e – koeficijent apsorbancije

26

l – debljina sloja [cm]c – koncentracijaIt – intenzitet propuštenog zračenja I0 - intenzitet inicijalnog zračenja

Specifični koeficijent apsorbancije je apsorbancija rastvora debljine 1 cm koji sadrži 1 g supstance u 100 ml, dok je molarni koeficijent to isto, samo što je koncentracija (molaritet) supstance 1 mol u 1 l . Njihova veza je :

ε (lcm / lmol) = M / 10 * ε1% (lcm)

gdje je M – molekulska masa supstance [g / mol]

Instrumenti (fotometri i spektrofotometri) direktno mjere apsorbanciju A, međutim neki instrumenti mjere i veličinu transmisije (T ili T%) koja je po definiciji :

T = It / I0

iliT% = (It / I0) * 100

Veza između apsorbancije i transmisije je :

A = - log T ili A = 2 – log T%

Određene greške mogu nastati prilikom primjene Lambert – Beerovog zakona. Koeficijent apsorbancije je funkcija prirode supstance, talasne dužine i temperature. Temperaturna zavisnost je relativno mala, pa ova veličina ima mali uticaj na rezultate mjerenja, a time i na grešku mjerenja. Priroda supstance mora biti jasno definisana, tj. supstanca mora da se nalazi u svom stabilnom obliku. Ako se supstanca nalazi u obliku podložnom nestabilnoj ravnoteži, može doći do značajnih grešaka prilikom njenog kvantitativnog određivanja, dok greške u izboru talasne dužine mogu da izazovu grube greške mjerenja. Za mjerenje treba birati one talasne dužine kod kojih su greške mjerenja najmanje. Uopšteno posmatrano iz Lambert – Beerovog zakona :

A = ε * l * c

može se definisati greška mjerenja :

dA = ε * l * dc

i relativna greška u određivanju koncentracije je :

δ = dc / c = dA / A

iz čega slijedi da je greška mjerenja :

27

δ% = dc / c = dA / A = 0,4343 10A / A * KG

gdje je KG greška indikatora instrumenta (najčešće 0,5 %, rjeđe 0,1 %).Greška mjerenja je najmanja kada je apsorbancija A = 0,4343 (δ = 1,35 % za KG = 0,5 %),a prihvatljiva od A = 0,2 do A = 0,8. Van ovog intervala (A < 0,2 i A > 0,8) greška eksponencijalno raste pa je najbolje koncentraciju rastvora svesti u obim u kome se mjerene apsorbance između 0,2 i 0,8. Ako je apsorbancija (koncentracija rastvora) prevelika, javlja se obično još jedna greška zbog zakrivljenja funkcije zavisnosti apsorbancije od koncentracije.

28